Pelican Cay 1999. Prolog Jutros su na stijenama ostavili još jednu pošiljku namirnica. Iako se još

nisam udostojio otići po njih, zahvalio sam im signalom i usput ih izvijestio da sam još živ i zdrav. U čamcu su bila trojica. Mislim da su to bili isti oni od zadnji puta, no svejedno su bili unezvijereni. Stalno su pogledavali ovamo, lica su im bila toliko blijeda kao da sam ih direktno obasjao snopom svjetla. Ostavili su kutije - zapravo, izbacili ih - bez da su plovilom dotaknuli obalu. Normalno bi bilo da su do sada već shvatili da nisam zaražen. Ipak, zahvalan sam im na pošiljci ... mogli su me i zaboraviti, poput ostalih.

Tu sam u svjetioniku već dva tjedna, sve sam bolji u signalizaciji velikom lanternom i u iščitavanju poruka s brodova. Isprva su prebrzo odašiljali. No, hvala Bogu na svjetlosti, ne bih nikako mogao bez nje, ipak je ugodnije biti u doticaju sa svijetom, makar i samo s lanternom - čak i kad mi ne vjeruju.

Pitam se znaju li u redakciji da sam tu; jesu li pokušavali stupiti sa mnom u kontakt? Kakva priča! I kako li je samo apsurdno razmišljati o tome ... kao novinar umjesto kao ... štogod da jesam. Pitam se i što li će učiniti sa mnom kad ostali pomru? Ne mislim da ću se puno načekati do tada. Gledao sam ih kroz dvogled, izgledaju manje bijesni, sporiji, slabiji. Svi su vrlo mršavi. Maloprije sam vidio trojicu kako jedu leš četvrtog. Ne znam jesu li ga ubili ili nisu, i ne znam počinju li ponovno osjećati ljudske potrebe ... kao što je potreba za hranom. Ali nisu izgledali proždrljivi, čak ni odlučni u svojoj nakani, samo su trgali komade mesa s kostiju i žvakali ih nepovezano, kao da izvode neku radnju koje se jedva sjećaju.

Nekolicina se njih sada okupila na dokovima, ne preblizu mora. Vode se užasno plaše. Čini se da gledaju patrolne brodove ili još dalje, prema nejasnoj liniji Keysa. Ja mogu s tornja sasvim jasno vidjeti Keyse. To je zaista fascinantan pogled, linija otočića povezanih mostovima okružena morem. Prošlo je tek nešto više od dva tjedna otkada sam se vozio po toj niski otočića. Puno. Razmišljam često i o tome kad već imam toliko vremena za razmišljanje i, u svom ovom užasu, bolje misliti na to nego na budućnost...

I Autocesta Al Sjedinjenih Država počinje u Fort Kentu u Maineu na granici

s ledenom Kanadom i proteže se skroz dolje duž istočne obale, premošćuje otoke tropskoga pojasa poput betonske hrskavice koja vezuje kralješke neke zvijeri koraljnoga mora. Vozio sam se njome od New Yorka, prenoćio u Miamiju i, ranom zorom, dok su još kapljice rose blještale na tropskome cvijeću, nastavio polako preko mostova izmeñu zaljeva s jedne i tjesnaca s druge strane. Nije mi se žurilo pa sam mogao uživati u vožnji. Nisam godinama bio na Keysu,

autocesta se modernizirala na ljudski način - noću, bojim se, prijeti neonskim holokaustom - no, jutarnji je ugoñaj ostao netaknut. Poput pernatih bumeranga iza zaslona od palmi, pelikani su letjeli nagnuti na stranu i ponirali u plavetnilo Floridskog tjesnaca. Iza plohe ptica sunce se uzdizalo iznad Atlantika i zakretalo po svom luku prema Dry Tortugasu i Meksiku. Nekolicina ribiča ranoranilaca je pecala s mostova, no s manje uspjeha od pelikana; koća je plovila usporedo sa mnom, izrazito šiljastih jarbola, okićena mrežama; mladi je par u ronilačkoj opremi uživao na sabitim crnim stijenama, pijući vino iz boce i smijući se, a bijeli su im se zubi caklili na suncu. Bilo je to ugodno putovanje u ugodnom jutru. I moj će boravak biti ugodan, mislio sam. Ako napravim priču bit će dobro, a ako ne napravim opet dobro. Ima mnogo gorih stvari od plaćenog boravka na Floridi, razmišljao sam.

I kako sam samo bio u krivu. Mangrovo se svratište uzdizalo iznad vode sa stražnjom vanjskom terasom

podignutom na drvenim stupovima. Turist je stajao na terasi i slikao se pored obješenog morskog psa. Morski je pas izgledao pomalo posramljeno. Parkirao sam i ušao u bar. Bio je klimatiziran i tradicionalno ureñen, s ribarskim mrežama na zidovima i pepeljarama od morskih zvijezda. Uranio sam i nisam očekivao da je moja veza već stigla, no kad sam ušao u bar, djevojka se ustala iz separea u mračnom kutku i pogledala me podignutih obrva. "Gospodin Harland?"

Kimnuo sam glavom i ona je krenula prema meni, lijepa djevojka, plavuša, odjevena u laganu pamučnu haljinu. Imala je lijepe oči i lijep osmijeh. "Ja sam Mary Carlyle," rekla je i ispružila ruku. "Dr. Elston me zamolio da vas dočekam."

"Očekivao sam njega." "Da. On je ... pa, zauzet, pretpostavljam. No svejedno, ja sam morala preko,

a njemu je palo na pamet da vas ja možda prebacim na Pelikan u svome čamcu." "Da, u redu," rekao sam. I nastavio: "Što je Pelikan?" Izgledala je blago iznenañena. "Ne znate?" "Ne. Elston mi je pisao. Zamolio me da se tu sastanemo. Zamolio me da ni

ne pišem ni ne zovem - zapravo, inzistirao je na tome - samo da se danas tu nacrtam." Gestom sam pokazao svoje prisustvo." Moje uredništvo drži da je on medijski zanimljiv - ugledan biokemičar i sve to - a meni nije bilo ni na kraj pameti propustiti put na Keys. Moram priznati, zaintrigirala me sva ta tajanstvenost."

"Ah, to. Veoma je tajnovito na Pelikanu," rekla je, osmjehujući se. Imao samo osjećaj da joj baš i nije bilo do smijanja kad je to izgovorila. Bio

je to zasjenjen osmijeh ... ili, možda, osmijeh koji nešto nagovještava. "To mora da je... s obzirom na to da nemam pojma što je." "Pelikanov greben. To je otok." "I tamo je Elston?" "Hm." Barmen je prišao uzduž šanka udarajući krpom po ulaštenoj površini. Pitao

sam Mary bi li željela nešto popiti, a ona je uzvratila, "naravno." Odmah mi se svidjela. Isto tako sam držao da nije na odmet razgovarati s njom. Nisam imao pojma koliko zna o tome zašto me Elston pozvao, ali ako je išta znala, to je bilo

više od onoga što sam sam znao. Bio sam u potpunom neznanju i znatiželjan - da saznam ono što nitko nikada nije trebao saznati. Naručili smo dva duga punča, i vratili se u separe. Sjeli smo u hladni polumrak jedno nasuprot drugog, izmeñu nas je na stolu ležala pepeljara od morske zvijezde.

"Jeste li vi njegova pomoćnica?" "Oh, ne," odgovorila je smijući se. "Izgledam li kao biokemičar?" "Zapravo, ne." "Sad mi je lakše. U stvari, ja živim na Pelikanu. Jedna sam od rijetkih

domorodaca, prava Končanka. Tamo sam roñena i nikada nisam imala razloga otići. Donedavna..." dodala je.

Čekao sam, ali nije nastavila. "Znate li išta o tome?", rekao sam. Slegnula je ramenima i otpila piće, promatrajući me preko rube čaše. "Ili zašto je Elston mene izabrao?" "Hmmm," rekla je. "Ne znam jeste li upoznati s mojim radom..." "Nemojte biti skromni." "... ja ne pišem o znanstvenim radovima i izgleda ... da ... čudno je da je

Elston htio razgovarati baš sa mnom. Intrigantno, u stvari. Biokemičar stupa u vezu s tračerom. "

Mary se ponovno smijala. Rekla je: "Dr. Elston vas je odabrao zbog vaše dobro poznate diskrecije."

"Sumnjam." "Oh, da. Kada ste odbili otkriti svoje izvore istražnom odboru nakon što ste

razotkrili skandal s Wardenom i izvrgnuli se opasnosti da završite u zatvoru ... osjeća da vam može vjerovati."

"Znači tako?" "Tako," rekla je, iznenada se uozbiljivši. Zasigurno je nešto znala. Ali se ograñivala. Razmišljao sam da možda nešto

pokušam izvući iz nje zaobilaznim putem. "Znate, Mary, ne volim se baviti istraživačkim novinarstvom." Zatreptala je iznenañeno očima. Uspio sam se tupavo osmjehnuti. "Oduvijek sam želio napisati roman," rekao sam, što je bila istina, ali proračunata. "Pokušao sam. Prije. Otrcane su me fraze porazile ... i vrijeme ... i linija manjeg otpora. Istražujem i pišem o tome. Stekao sam odreñenu reputaciju. No ipak, mediji izobličuju istinu. I to je, samo po sebi, istina. Činjenica koja se iznosi širokoj publici se prilagoñava, kao da je tiskana stranica iskrivljeno zrcalo koje daje amorfni odraz. Najočitija laž dobija auru istine, istina je, s druge strane, zasjenjena, stavljena u kontekst i uobličena tako da bude prihvatljiva čitatelju." Slegnuo sam ramenima ne gledajući u nju. Okretao sam pepeljaru u obliku zvijezde na stolu izmeñu nas.

"Neuobičajena priča iz novinarskih usta," rekla je. "Ne tako neuobičajena. Nisam Diogen, i ne držim baklju. Pa ipak ... pišem

istinu pa kako bilo. I želim da su drugi iskreni sa mnom." Podigao sam pogled. "Mary?" rekao sam.

Lagano se zarumenila. Nagnula se bliže i rekla, "Gledajte, bolje da budem otvorena s vama,

gospodine Harland..."

"Jack," rekao sam. "I da, bolje je." "U redu. Jack. Moja je ideja bila da se pošalje pismo. Ja sam na neki način

nagovorila dr. Elstona uz pomoć nekoliko pića i malo flerta. Oh, i on je to htio. Nisam ga prisilila na to. Ali on to sam nikada ne bi napravio. Ono što hoću reći je ... možda si došao bez veze. Elston možda neće ići do kraja s tim. No zaključila sam da vrijedi pokušati."

"Onda znaš o čemu se radi?" "Ne, ne znam." Sada se ona igrala pepeljarom, okrećući je naprijed-natrag

poput boce u igri istine. "Nije mi rekao. Ali znam da radi nešto, neki posao koji ne želi raditi. Toliko mije kazao, i ništa više. Bio je ... uzrujan. Gore od toga. Stekla sam dojam da se uvukao više no što je namjeravao, da se njegov rad primjenjuje na način koji on ne odobrava." Gestikulirala je na specifičan način dok je zborila, kao da je naglašavala riječi i time davala dublje značenje svojim rečenicama - no to nije djelovalo namjerno ili izvještačeno. Ona je bila samo živahna djevojka koja je obavila zadatak ... koja me dovela na Keys. "Dr. Elston je povučen čovjek, tipičan znanstvenik koji malo zna o ljudima. Njime se može manipulirati baš kao što on manipulira kemikalijama - baš kao što sam ga ja izmanipulirala da ti napiše pismo. Bojao se sresti danas s tobom, Jack ... plašio se da će netko doznati." Podigao sam obrve. "Oh, ne, nije on ni pod kakvim restrikcijama, ništa takvoga. Ali se plaši. Boji se svojih poslodavaca, svoga posla. Meni vjeruje, vjerojatno stoga što nemam nikakve veze s njegovim šefovima ... ili možda zato što ima potrebu nekome vjerovati. Ali nije mi rekao nikakve pojedinosti."

"Znači, ti si samo katalizator, potičeš reakciju." "Upravo tako." "Tko mu je poslodavac?" "Vlada. Vladin ured." "Koji ured'.'" "Ne znam." Pogledao sam je. "Stvarno ... ne znam," rekla je. "Postaje zanimljivo." "I više nego zanimljivo, mislim. Taj ured je zauzeo veliki dio Pelikana ...

izgradio je kompleks, ogradio ga i postavio straže ... uništio otok. A to se zbilo baš nakon zabrane biokemijskog oružja."

Pogledala me zamišljeno. "Je li to to? Biokemijsko oružje?" "Ne, mislim da nije. Ali nešto ... što se mora zaustaviti. Elston želi da se

zaustavi. Ja sam predložila tebe. Čuo je za tebe, u magli; nije on tip koji čita novine. Ispričala sam mu o aferi Warden i uvjerila ga da ti možeš izvijestiti svijet o tome što se tu dogaña i na taj način to spriječiti, bez njegova direktnog upliva. Eto, to je priča, za sada. Unatoč svemu, ne mogu ti jamčiti da će htjeti razgovarati s tobom. Kao što sam rekla, stidljiv je; isto se tako može povući. Zapravo, izgledao je bolesno nakon što mi je ispričao toliko koliko jest. No mislim da hoće, nadam se da hoće." Smi ješila se. "Vidiš, i ja imam koristi od toga. Gorko im zamjeram što su uništili Pelikan. Bio je to raj, sada je poput zatvora. Čak su ogradili i moju omiljenu plažu.!" Uozbiljivši se ponovno,

nastavila je, "štogod tamo radili, to je stvarno tajna. Otkada je ured preuzeo dio otoka, ne možemo slobodno telefonirati; svi pozivi moraju ići preko centrale koja je u kompleksu. Taj je otok moj dom, Jack; ne možeš zamisliti kako se ja - i ostali otočani - osjećamo. Radim za obalnu stražu. Samo honorarno. Tamo imamo skladište i svjetionik odmah blizu obale i ... čak i obalna straža mora ići preko centrale, iako je svjetionik povezan s Pelikanom samo s jednom žicom. Bez radio veze. Jedna od mojih dužnosti je, u stvari, razgovor sa svjetioničarom. Sam Jesper. Jako je brbljav."

"Brbljavi svjetioničar?" "Da. Stalno zove. Misliš li da je možda na krivom poslu?" "Pa, razgovarati s tobom je ... zanimljivo." "Nadam se da će se isplatiti," rekla je. Kimnuo sam glavom. Ispili smo pića. Rado bih bio popio još jedno, a i ona

je gledala u svoju čašu, ali zagolicala je moju radoznalost; zaključio sam da bi ovo mogla biti veća priča no što sam očekivao. Rekoh, "hoćemo li krenuti?" I krenuli smo.

II U čamcu, kojim je stručno upravljala, ispričala mi je ponešto o Pelikanovu

grebenu. Skinuo sam košulju i naslonio se na ogradu uživajući u blagom prskanju i njenoj priči. Pelikan, kazala je, je mali otok s jednim gradom koji poput polumjeseca zaokružuje prirodnu luku. Ima bogatu prošlost. Prvi naseljenici su bili pirati, skupljali su teret s brodova koji su se nasukavali na neoznačenim grebenima - na koje su ih pirati često i sami vabili. Kad je to rekla podigao sam obrvu; ona je slegnula ramenima; tako je bilo. Izgradnjom svjetionika sredinom devetnaestog stoljeća okončano je piratsko poduzetništvo, a lokalni je puk prekvalificirao svoje okrvavljene ruke u motanje cigara, rafiniranje soli, i naravno, ribolov. Važnost i napučenost bila mu je kao i na većini otoka u Keysu, no počela je opadati nakon što je 1938. godine završena prekomorska autocesta, kojom su povezani otoci postali dostupniji i pogodniji. Mary je bila zadovoljna time; sviñao joj se Pelikan takav kakav jest - onakav kakav je bio prije no što se vladin ured doselio.

"Naravno, upravo zbog toga su se i doselili," rekla je. "Lako ga je imati na oku, držati izoliranog i sigurnog - i lako je uočiti svakoga stranca koji se pojavi. Oh, poneki turist doñe ... nedovoljno da nešto pokvari, ipak - istakne osobine lokalnog stanovništva svojom suprotnošću, donese neki novac i, što je najvažnije, domaće stanovništvo dobiva publiku. Mi Konci smo roñeni glumci." Okrenula se kako bi mi se osmjehnula. Podsjetila me na svoje gestikulacije dok priča. "Koćari, ribari, kubanske izbjeglice, umirovljeni šverceri ... svi oni drže do svog javnog imidža."

Iz njenih je usta Pelikan zvučao kao ugodno mjesto pa sam skroz mogao shvatiti zašto ne podnosi uljeze. "Kakav je smještaj?" upitao sam.

"Ima jedno svratiste. U zadnje vrijeme služi više kao bar, ali iznajmit će ti sobu. Crveni zidovi."

"Što?"

"Tako se zove. Crveni zidovi. Crven kao krv, zar ne znaš? Zidovi isprani krvlju. Nekad je to bio švercerski brlog, danas tamo piju koćari ... mjesto s bogatom poviješću, vjerojatno priča za sebe. Domaći će ljudi biti sretni da ti mogu iznijeti sve krvave pojedinosti ... uljepšane, ne sumnjam; jako su ponosni na svoju reputaciju, ozloglašenost im je zakon. No kakogod, prijavi se tamo, a ja ću obavijestiti dr. Elstona i pokušati ga nagovoriti da stupi u vezu s tobom, može li tako?"

Složio sam se. "I možda..." kapljice slane vode su joj skliznule niz obraz; zastala je; i onda

nastavila: "Možda je bolje da ne kažeš tko si ... dok si tu, mislim. Pretvaraj se da si samo turist. Ne očekujem da će im biti drago ako saznaju da ti se Elston obratio ... a i on će se osjećati bolje."

"Oh, naoružat ću se svojom dobro poznatom diskrecijom," uzvratio sam. "Ne znam hoće li..." oklijevala je i zatim slegnula ramenima. Nije završila.

Trenutak poslije je pokazala prstom. "Eno ga svjetionik." Vidio sam sivi toranj kako se uzdiže u visinu, valovi su se pjenili udarajući

mu u temelje. Čamac je bio brz pa smo ubrzo stigli do otoka. Uočio sam more izmeñu otoka i svjetionika, i predvidjevši moje pitanje, Mary je kazala, "Svjetionik nije točno na otoku ... na neki način. Udaljen je oko stotinu metara, ali je spojen stjenovitim grebenom s obalom pa se za oseke može doći pješice do njega, ako si spretan. Greben i..." osmjehnula se ... "kabel koji spaja Sama Jaspera sa mnom. Do sada se već sigurno uzjogunio, nema s kime pričati čitavo jutro."

"Pa, s tobom je lijepo razgovarati." Pogledala me podigavši obrve. "I šerif to isto misli," rekla je. "On mi je dečko." "Toliko o tome," rekao sam. Brzo smo se približili Pelikanovu grebenu. Bijel poput bjelokosti na suncu zabljesnuo je; zasljepljujućim su svjetlom

sjenke postale tamnije i odvojene. Svijetli i tamni dijelovi se nisu preljevali preko sive, postojali su zasebno u različitim dimenzijama ... kao što se i sam otok mogao promatrati na dva nivoa - lijep, suncem okupan otok ... i polazna točka s koje su pirati mamili brodove u uništenje. Sada je, fizičkom razdvojenosti ogradom kompleksa, dihotomija postala očitija od predodžbe, čvršća od doživljaja. Galebovi su kričali ponirući u vodu ... i bezvremenski je poklik mogao biti krik pomoraca koji su zlom kobi skončali u pjeni valova. Toplina je bila toliko izrazita, kao da se pokorila zakonu gravitacije, osjećao sam njenu težinu na ramenima i, u svoj toj silnoj vrućini, zadrhtao od hladnoće...

Ulazili smo u luku, kliznuli pored koća i par jahti te gole dječurlije koja je skakala s mola. Uočio sam najmanje tri bara u luci. Krik galebova je utihnuo; u veseloj ciki djece nije bilo ničeg zloslutnog. Raspoloženje mi se popravilo.

Mary je dotjerala čamac u odjeljak obalne straže i spretno iskočila na kopno. Uvidio sam da njoj ne bi bio nikakav problem prijeći grebenom do svjetionika. Izbacio sam torbu na mol i sišao s čamca s očitim oprezom. Kako je bila šerifova cura, nije imalo previše smisla hiniti spretnost i završiti u vodi. Vješto je privezala čamac za metalnu bitvu zamršenom petljom koja je meni izgledala kao gordijski čvor. Uspinjali smo se drvenim daskama, a ja sam zastao

da obučem košulju. Već mi se koža zacrvenila od sunca. Dokovi su bili ograñeni, bila je tu i carinarnica, rampa je bila otvorena i nitko nas nije zaustavio dok smo ulazili u ulicu. Mimoišli smo se s dvojicom iz obalne ophodnje odjevene u zasljepljujuće bijelu odoru. Gledali su u jedan od barova. Prije bi se reklo čeznutljivo nego dužnosnički. Zamračena je unutrašnjost naprosto mamila, sjene su bile blage za razliku od onog crnila zbog kojeg su me prošli čudni trnci kad smo doplovljavali. Mary je kazala da će me otpratiti do svratišta pa smo se zaputili duž zakrivljene obale. Većina se gradskih radnji smjestila u luci, mi smo prošli pored suvenirnice, trgovine brodskom opremom, dućana duhanom u čijem je izlogu čovjek motao kubansku cigaru, i još nekoliko barova. Potom smo stigli do zatvora iz kojeg je izašao šerif.

Bio je to visoki, svjetlokosi muškarac s tamnim pilotskim naočalama i vilicom velikom i četvrtastom poput ladice. U ruci je držao veliki bijeli Stetson, kad je ugledao Mary stavio ga je na glavu tako da ga može skinuti kad ju bude pozdravljao. Široko joj se osmjehnuo i onda me sumnjičavo pogledao - ali ne službenom podozrivošću.

"Merry, ovo je Jack Harland. Jack, Jerry Muldoon, jedini predstavnik zakona na Pelikanu."

Sumnja mu je nestala iz pogleda. Ispružio je ruku i rukovali smo se. Šaka mu je bila velika i četvrtasta poput vilice, iznenadio me njegov ugodan osmijeh - jedan od onih prirodnih, neusiljenih.

"Jerry zna zašto si tu," rekla je Mary. "To je u redu," kazao je. "Vidio sam vas kako hodate zajedno i pomislio da

ti se uvaljuje." "Oh, ne!" rekao sam nabrzaka. "Nisam toliko brz." "Hmmm. Htio sam reći da je dobro što si tu, ne i da znam zašto si tu." "Pa, dobro je da mi za promjenu predstavnik zakona zaželi dobrodošlicu,"

uzvratio sam. I govorio sam istinu. Nekoliko sam puta bivao zamoljen da napustim grad prije sumraka. Dodao sam, "ni tebi nije drago što je tu taj ... ured?"

"Naravno da nije. Prokleti uzurpatori." "Što?" "Uzurpatori," ponovio je. Ponovno je stavio šešir i povukao obod do ruba svojih tamnih naočala tako

da se morao nagnuti da me vidi. "To su učinili, uzurpirali su moje ovlasti," kazao je. "Bio sam jedini zakon

na ovome otoku i dobro je bilo, o da." Vilica mu se pomicala kao da je žvakao duhan, ali nije. Onda se nacerio, a Mary se zahihotala pa sam skužio da se šali - igra ulogu. I to pošteno, pomislio sam.

"Gdje si odsjeo?" rekao je, odbacivši naglasak dijalekta. "Vodim Jacka u Crvene zidove." Jerry se nasmijao."Probit će ti tamo uši. Jack. Svi ti ostarjeli dečki koji ne

mogu zaboraviti stara vremena - niti ih se sjećati s imalo točnosti. Dovoljan im je netko nevješt moru i probit će mu uši." Svako toliko ubacivao je svoj indijanski naglasak i držanje.

"To je bilo pravo mjesto, unazad nekoliko godina, kako sam čuo. Unutra su popravljali vodoinstalacije prije godinu-dvije, postavljali su novi toalet. Morali

su skidati žbuku; pronašli su osamnaest novčarki u rupi u zidu, gdje su ih kurve i džeparoši bacili nakon što su iz njih izvadili novce. Pucnji, ubodi ... štogod ti srce voli. No, više nije tako; pripitomili su se. Bar mi tako vele. Ne mogu to sa sigurnošću reći jer nema toga što bi me natjeralo da tamo sam kročim."

"Prestrašit ćeš Jacka," ukorila ga je Mary, dovodeći me u neugodnu situaciju zbog koje sam poželio da sam ipak spretnije sišao s čamca.

"Ne," rekao je Jerry. "Kako čujem, gospodin Harland je navikao igrati s krupnim zvjerkama. Neće se on uplašiti. Iako, ako malo bolje promislim, ne bih stavio ruku u vatru da ovi, s kojima se došao hvatati ukoštac, nisu prave velike zvjerke."

Zamislio se, češući svoju nevjerojatnu vilicu. "Zastrašujuće je to na neki način," kazao je. Jerry Muldoon je izgledao kao netko tko se ni grizlija ne bi uplašio, i

njegovu sam primjedbu shvatio ozbiljno...

III Crveni zidovi je bila čvrsta zgrada od mahagonija grañena da izdrži nalete

orkanskih vjetrova, što i jest. Soba mi je bila pristojna, imala je klima-ureñaj na prozoru. Kupaonica se nalazila na dnu hodnika, no to mi nije smetalo s obzirom na to da sam bio jedini gost. Pri ulazu me nisu tražili da se upišem u knjigu gostiju. Istuširao sam se hladnom vodom, preodjenuo se i sišao čekati dolje u baru. Mary je morala stupiti u vezu s dr. Elstonom osobno, ne telefonom, a ja nisam imao nikakva druga posla do čekati. Prostorija s barom je bila impresivna, toliko velika da bi mogla poslužiti i za katedralu, sa slavolucima i gredama na stropu. Zidovi nisu bili crveni, što me razočaralo. Bili su bijeli. I sklapali su se poput žaluzina tako da su se mogli otvoriti i propustiti unutra morski povjetarac. Kad sam sišao bili su otvoreni, po podu su svjetlom i sjenom iscrtali mrežu. Posegnuo sam za barskom stolicom od pruća, a barmen je sav sretan dočekao gosta - koćari i ribari, koji su tu stalno visili, u ovo su doba dana radili svoj posao. Naručio sam produženi rum, a barmen je stao nasuprot mene, očito se osjećajući obveznim zabavljati me pričama ozloglašenog svratišta. Nije mi baš bilo do priče. Razmišljao sam o Elstonu i špekulirao o tome što će mi, nadam se, reći. Ali barmen je bio pun iščekivanja te sam zaključio da bi jedino pristojno bilo dopustiti mu uvodni govor.

"Nekako je tiho danas," rekao sam. Zasjao je od zadovoljstva. "Postat će življe nešto kasnije," uvjeravao me. "Kada se ribarice vrate.

Doduše, ne tako živo kao što je znalo biti, znaš. Mogu ti ispričati jednu-dvije priče..."

"Što ćeš bez sumnje i učiniti..." "... o ovome mjestu tako da će ti se slediti krv u žilama. Aha. Ovo ovdje

mjesto je poznato nadugo i naširoko. Znaš, sjećam se..." Pričao je. Bilo je prilično zanimljivo, uistinu, a ja sam slušao, izgovarao

prigodne komentare i popio još jedan rum. Još je uvijek pričao kad je Elston ušao...

"... Pa kao što rekoh, trinaest je ribara stajalo tu za šankom. To je bilo prije deset-petnaest godina. Stajali su tu, nalakćeni na šank, pijući i radeći svoje, i što se onda dogodilo, taj je šaljivdžija ušao unutra. S pištoljem. Prilazi on, stvarno drzak, i kaže Ovo je pljačka! A tih sviju trinaest ribara gledaju u bar, da ni ne trepnu. Počeo je mlatarati pištoljem. Maše on i kaže, ovo je pljačka, rekao sam! E sad, gospodine, tih se trinaest ribara pogledalo i odmahnulo glavama. Onda su se svi okrenuli, polako i lijepo, svi skupa. Trinaestorica njih, pazi! A dvanaestorica s pištoljem!" Zahihotao se. "I tako taj šaljivdžija stoji, on s jednim pištoljem, a dvanaest upereno u njega. I što on učini? Pa, spremi pištolj i reče, Mislim da sam došao na krivo mjesto! I isprsi se on i počasti čitav bar. Da, gospodine! Prije je tu bilo puno življe..."

Barmen se veselo smijuljio i spremao uskočiti u drugu priču, no da ga prekinem, pokazao sam mu svoju čašu.

Elston je stajao tik pored vrata. Odmah sam znao da je to on po onome kako ga je Mary Calyle opisala ...

stidljiv. Zakoraknuo je unutra, u hladovinu te krišom prešao pogledom po velikoj prostoriji. Podigao sam polako ruku, a on je kimnuo brzim, nervoznim pokretom. Pogledao je prema vratima, a zatim se zaputio prema meni račjim hodom, zanoseći na jednu stranu.

"Harland?" prošaptao je. "Da. Hoćemo li gore, u moju sobu?" Oklijevao je; i zatim rekao: "Bolje da ostanemo tu, kao da smo se

prijateljski susreli, u baru ... poput drugih." Nije mi izgledao kao tip kojeg se može prijateljski susresti u baru, ali sam

kimnuo. Barmen mi je, tužan jer sam pronašao drugog sugovornika, gurnuo piće. Gledao je u Elstona, no Elston nije primijetio niti naručio piće. Još je uvijek pogledavao po prostoriji.

"Hajdemo na kraj šanka," predložio sam. Tamo sam sjeo na drugu stolicu, Elston je nastavio stajati. Barmen je,

mrkim pogledom, počeo prati čaše. "O čemu se radi?" upitao s m. "Nećete me spominjati u tekstu?" "Ako ne želite, neću." "Kunete se da me nećete uvući u to?" "Časna pionirska i sve to." "Nije smiješno, Harland, nimalo smiješno." "Oprostite." Kimnuo je glavom, kazavši, "nisam posve siguran da je ovo dobra ideja.

Dopustio sam Mary da me nagovori. Ali..." Duboko je uzdahnuo kao da se upravo sprema zaroniti pod vodu, potom jako brzo nastavio, "želim da se objavi to što se tu dogaña prije no što ode dalje. To mora da krši zabranu biokemijskog oružja ili slično, neki sporazum ili ugovor... Ne znam ništa o tome, ali sam siguran da će javni skandal..."

"Ja nisam znanstvenik pa ako je to tehničke prirode..." "Tehničke? Naravno da je tehničke ... moj rad, hoću reći. Ali ... morbidno,

to je to. Morbidno. Dovoljno je gadno bilo sa životinjama, ali sada su se odlučili

za volontere ..." Stresao se i zakolutao očima. Njegov je šapat bio kreštav u toj velikoj nadsvodenoj sobi. Zvučalo je jezivo.

"Dr. Elston ... ako je sve što želite spriječiti to istraživanje, ili što već, zašto jednostavno ne date ostavku? Odbijete?"

"Prekasno je za to!" odbrusio je. Bio je glasan, uplašeno je pogledao prema šanku, no barmen nije obraćao pažnju na naš razgovor.

Tišim je glasom rekao, "gotovo je, Bože pomozi mi. Moji pomoćnici mogu nastaviti bez mene, na ovome stupnju ... pomoćnici koje su mi oni dodijelili. I nisam siguran ..." pogledavao je po prostoriji "... da će mi dopustiti da dam ostavku. Bojim ih se, Harland."

"Tko su oni?" "Dio vlade ... bezimeni. Mornarica nam daje brodove i stražu, no ne brinu

me oni, već drugi, civili, oni koji predstavljaju, nemilosrdni ljudi, Harland. Da si vidio što i ja..."

Izgledalo je kao da te stvari ponovno proživljava, gledajući kroza me. Bio je to rastresen čovjek, i uplašen. Nije mi se svidio, no osjećao sam dozu sažaljenja; možda neku suosjećajnu vibraciju njegova straha.

"Ispričat ćete mi?" "Da, da. Ispričat ću vam detaljno, a vi to morate razotkriti javnosti, bez da

mene uplićete. Zasigurno će to biti dovoljno, ta će se demonska stvar zaustaviti onoga trena kad se objelodani."

Kimnuo sam glavom. Izvadio sam rokovnik i olovku. Elston je grizao usnu. Ispružio je ruku po šanku i ne gledajući me, reče: "Sve je počelo ... bilo je to čisto istraživanje, moj je cilj bio naći lijek za ludilo ... ne ga stvoriti." Okrznuo me pogledom, a ja sam povukao olovku po papiru, samo žvrljajući; čekajući detalje. Nastavio je s grimasom na licu, "istraživao sam kemijsku lobotomiju, to samo po sebi nije ugodno, no u nekim slučajevima ... ponekad je nužno da neizlječivi postanu poslušni. Vjerujem da to shvaćate?" Gledao me sumnjičavo, pripadao je vrsti ljudi koji uvijek trebaju potvrdu svoga mišljenja. Kimnuo sam na neki način. Da si je dao truda - a dao si je, što je bilo očito i po njegovu izrazu lica - da opravda svoj doprinos i ukloni i zadnji tračak sumnje koji bih mogao imati o tome da je ovo možda podvala u bilo kom smislu.

"Želio sam samo dobro," nastavio je, još uvijek buljeći u mene, ocjenjujući moju reakciju ili tražeći skepticizam. No moje je lice bilo bezizražajno. Napisao sam jednu riječ: lobotomija. Pandorinu kutiju riječi koja otvara crno skriveno značenje baš kao što lobotomist otvara lubanju.

"Nastavite," rekao sam, ne želeći izraziti opravdanje koje je on tražio na mome licu.

"Zapazili su moj rad. Taj vladin ured. Oni su vidjeli mogućnosti koje meni nikada nisu pale na um - niti bi ikada. Nisu mi iznijeli sve činjenice. Dali su mi državnu stipendiju i doveli me ovdje, opskrbili me svime što mi je bilo potrebno za nastavak istraživanja, dodijelili su mi revne - previše revne - pomoćnike. Radio sam. To činim otkada znam za sebe. Imam par prijatelja i siromašan društveni život. Ja radim. I dalje sam naivno vjerovao da držim svoje istraživanje pod kontrolom, da idem k svome cilju." Usne su mu se stegle u gorak osmijeh. "I, malo po malo, shvatio sam njihove namjere." Zastao je trznuvši obrazom nekoliko puta, kao da žvaće i kuša okus svojih vlastitih riječi.

Nije uživao u okusu tih slogova. "Da sam im tada barem dao ostavku. Tada sam još uvijek bio ključan za projekt, tada je još uvijek bio moj i bez mene ... no ja nisam dao ostavku i nema smisla govoriti o onome što se nije dogodilo."

Spustio je glavu. Kako je još uvijek trzao obrazom, izgledalo je kao da gloda svoja vlastita prsa.

"Nisu mi prijetili - no prijetnja je bila u zraku; pričali su o ruskoj prijetnji - a prijetili su oni. I onda su došli - volonteri." Olovka mi je kliznula po papiru. Napisao sam: Volonteri. Na papiru su sada stajale dvije riječi koje nisu smjele biti povezane i hladni su mi trnci prošli kralješnicom.

"Volonteri," ponovio je. "Bolje rečeno ljudi koji nisu imali bolje alternative. Pa, nitko nije mislio da je ta lošija, nisam znao..." Naglo je trznuo glavom. Htio me gledati ravno u oči dok je govorio sljedeće: "To su kemikalije, Harland, kemikalije koje izvitoperuju dušu, koje mijenjaju strukturu mozga poput najoštrijeg skalpela. Taj postupak ..."

Zaustavio se. Rekao je glasnije: "Eto, ja baš nemam vremena za pecanje, no znam da je tu

dobro ... Siguran sam da ćete uživati, gospodine ... nisam čuo vaše ime..." Zatreptao sam od iznenañenja; Elston je bio blijed kao krpa. "Bilo mi je drago," rekao je i panično tražio razlog svoje posjete baru.

Zgrabio je moje piće i progutao ga, zatim ga posesivno stisnuo, ostavljajući mene bez razloga za posjet baru. Onda je kratko kimnuo glavom i odlazeći se očešao o mene. Zbunjen, nalaktio sam se na šank, okrenuo i ugledao čovjeka koji je upravo ušao - čovjeka kojega je Elston ugledao trenutak ranije.

Bio je odjeven u tamno odijelo s kravatom po toj nepodnošljivoj vrućini, a nije se znojio. Nosio je naočale s metalnim okvirom, bio pomno podšišan i izgledao kao da ima oko pet kilograma premalo. Išao je prema šanku ne gledajući u nas. Otvoreni su zidovi nacrtali mrežu svjetla i sjena po podu, a on se po toj mreži kretao kao da crta luk ili graf, ne kao čovjek, više kao funkcija.

Elston je prošao pored njega i u prolazu mu kimnuo glavom. Čovjek je uzvratio. Elston je napravio još dva koraka i zatim se naglo okrenuo. "Ej, bok,

Larsen," rekao je to kao da je upravo prepoznao pridošlicu. "Doktore," uzvratio je Larsen. "Samo sam došao popiti piće nabrzaka, znaš," rekao je Elston. "Uh, huh,"

kazao je Larsen. "Pa ... natrag u znoj,"rekao je Elston i krenuo prema vratima stisnutih

ramena poput čovjeka koji očekuje metak u leña. Izašao je. Na trenutak je, uokviren u dovratak, izgledao dvodimenzionalno, poput sjene samoga sebe. Zatim je nestao, a Larsen je stao za šank.

Spremio sam rokovnik. "Krasan dan," rekao sam. "Ovdje su svi krasni." "Iako vrući. Mora da se kuhate u tom odijelu." "I ne baš." Barmen je prišao i Larsen je naručio pivo. Bez riječi ga je uslužio, isti onaj

barmen koji je bez prestanka pričao sa mnom. Larsen nije ni dotakao čašu. "Turist ste, zar ne?"

"Tako je. Došao sam pecati." "Hm. Ostajete dugo?" "Samo dan-dva." "Uh huh," rekao je. Podigao je čašu i okrenuo se prema meni. Oči su mu bile poput leća.

Osjećao sam se kao da me snima i pohranjuje iza tih očnih šupljina uokvirenih metalom. Povlačile su me poput usisavača. Uzeo je gutljaj piva, a ja sam ispio ostatak svojega ruma, i svo me to vrijeme promatrao sjajnim očima skrivenim iza naočala.

IV Larsen je popio pivo i otišao. Osjećao sam se kao da je odnio dio mene sa sobom, da je odvukao neki

neopipljivi dio mojega duha, otpleo nit moje duše i zamotao je ponovno u svojoj glavi, gdje će je secirati kad mu to bude odgovaralo. Preznojio sam se, a to sada nije bilo ni u kakvoj vezi s vrućinom. Bio je to znoj tjeskobe, a Larsen ga je izvukao iz mojih pora.

Barmen je pokazao glavom prema vratima. "Jedan od onih frajera iz kompleksa, ne sviña nam se što su tu. Prokleta

sloboda, da mogu tu doći. Taj s kojime si pričao ... stvarno ti je punio uši, a? On je iz kompleksa?"

"Ne poznajem ga," kazao sam. "Stvarno? Pa, kako je blebetao, pomislio sam da se znate. No, neki su ljudi

takvi ... udavit će bilo koga, pa makar i potpunog stranca." Nastavio je prezentirati tu činjenicu dok sam ja razmišljao o Elstonu i

Larsenu, o onome što mi je Elston uspio reći i kako je Larsen djelovao na mene. Sada sam se zbilja zaintrigirao - i uznemirio. Velika je soba otvorenih zidova ranije bila vesela; sada je bila sjetna, Larsen je iza sebe ostavio tminu. Svjetle linije od sunca su i dalje bile tu, no sada nisu isticale katedralsku veličinu - sada su dijelile sobu na niz naguranih četverokuta, poput kripti na groblju.

Pitao sam se je li se Elston toliko uplašio da mi više neće pristupiti ili će pokušati ponovno? Možda preko Mary Carlyle, telefonom zasigurno neće.

Razmišljajući o telefonu i shvativši da ću na Pelikanu ostati dulje no što sam planirao, zamolio sam barmena da mi nazove svratište Mangrove. On je to i učinio, gunñajući zbog čekanja na vezi dok je poziv preusmjeravan preko centrale i, uzevši slušalicu u ruke, bio sam siguran da prisluškuju. No nije bilo bitno. Rekao sam vlasniku Mangrova da sam odlučio provesti dan-dva na Pelikanu i upitao ga hoće li biti u redu ako mi automobil ostane parkiran na njegovu parkiralištu. Uvjerio me da hoće i pretpostavio da idem u ribolov. Nisam ga razuvjeravao - no niti onoga koji je prisluškivao. Barmen je takoñer slušao i, nakon što sam spustio slušalicu, neko mi je vrijeme objašnjavao gdje mogu najpovoljnije iznajmiti brod. Rekao sam mu da ću zasigurno poslušati njegov savjet. Pretpostavljam da bih i trebao, da opravdam svoju priču, ali ja nisam želio ići u ribolov i proklinjao sam Elstona što me u svojoj panici uvalio u to. Ja nikad ne ribarim pa bi me moji nespretni pokušaji smjesta odali. No onda,

promislivši u miru, zaključio sam da prosječni ribar provodi više vremena pijući nego ribareći, izgledalo bi čudno da moj pristup bude drugačiji. Izgledalo bi sumnjivo. Pa sam naručio još jedno piće, saživivši se sa svojom ulogom - a i trebalo mi je, nakon što me Larsen snimio.

U sobi sam se ispružio na krevetu i bacio pogled na svoju oskudnu bilješku. Nije bilo puno toga, zasigurno nije bilo ničeg konkretnog, no od onoga što je bilo prošli su me trnci. Lobotomija je gruba riječ, nimalo ne postaje blaža kad joj se pridruži epitet kemijska, kako na papiru tako ni u krhotinama mozga. Iščitavao sam riječi, svjestan da mi se pomiču usne dok mehanički ponavljam neukusne slogove, onda sam otrgnuo stranicu, i još dvije ispod nje, s kojih se još mogao uzeti otisak, zapalio ih u pepeljari te bacio pepeo u zahodsku školjku na dnu hodnika i povukao vodu. Sada sam to shvaćao potpuno ozbiljno. Larsenova zloslutna pojava je ostavila jači dojam na mene od Elstonove srezane izjave. Bilo je nečeg hladnog i opasnog u Larsenu. Ne toliko pokvarenost koliko nedostatak suosjećanja, njemu je milosrñe nepoznat pojam. Imao je oči zmi je, a ja sam se uskomešao poput ptice opčinjen njegovim pogledom. Osjećao sam, da mi se kojim slučajem primaknuo, ne bih bio sposoban izmaknuti se; prilijepio me svojim očima poput leptira na ekranu dok je proučavao od kakvog mi je materijala sazdan duh, otkrivao ishodišta mojih nagona i potpuno ogolio strukturu mojih kosti.

Još uvijek sam se preznojavao od susreta. Pomaknuo sam se do prozora i pogledao van. Sredovječni je čovjek prošao

na biciklu polako i metodički okrećući pedale. Znojnik od frotira omatao mu je jako izraženo glatko čelo. Adidasice su se dizale i spuštale iznad pedala. Koščata su mu leña bila jako svinuta nad spuštenim guvernalom. Bicikl je imao deset brzina, na otoku lišenom uzvisina na kojem su te mnogobrojne brzine bile isto toliko beskorisne koliko i moda koja ga je nagnala da ih ima. Čovjek je potrošio mnogo era da se digne iz mulja: naučio je uspravno hodati: sada su ga guvernali na trkaćim biciklima ponovno gurnuli prema dolje, u sljepilo, u blato. Osjećao sam izrazito nemilosrde prema ljudskoj vrsti - ostavština, nema sumnje. Larsenova pogleda. Žalio sam Darwina. Industrijska je revolucija sredila evoluciju; sada veliki sportaši s mozgom veličine graška nadživljuju dinosaure, smežurani računovoñe opstaju i razmnožavaju se; milijuni će se džogera u neskladu sa svojim kralješnicama zaljubiti uz Jamnicu i izroditi male džogere koji će kaskati svijetom u kojem je moda pomela evoluciju.

I postojali su ljudi poput Larsena. Elston je isto tako mogao biti presentimentalan, paničariti zbog male stvari,

ali Larsen - postojao je jak razlog njegove prisutnosti. Ležao sam na krevetu, čekajući. Nisam očekivao da će Elston ubrzo stupiti sa mnom u vezu, vjerojatno neće sve dok ga Mary Carlyle ne nagovori još jednom, no ja sam svejedno čekao i nakon nekog vremena zaspao, a kada sam se probudio na trenutak sam pomislio da zidovi vibriraju ili škripe - kao da je svo nasilje koje se ikada dogodilo u ovoj zgradi na neki način probijalo kroza zidove. Sjeo sam. Vibriranje se stišalo. Bilo je to lupanje moga srca. No ipak nisam sanjao. Duboko sam uzdahnuo i nasmijao se mojem umišljenom osjećaju. Čudan je otok, sa svojom okaljanom prošlošću i svojim velikim rasponom pretvorbe, djelovao na mene.

No štogod da se ovdje dogañalo, nije bilo nadnaravno. Neprirodno, možda. Srce mi je sada normalno kucalo. Bio sam gladan i odlučio probati večeru u restoranu preko puta.

V Ribarska kavana, dugačka uska zgrada nagrizena zubom vremena, se

nalazila dijagonalno nasuprot Crvenih zidova, s druge strane ulice. Nije to bilo otmjeno mjesto, ali bilo je nadohvat ruke. Ušao sam, žmireći od blještavila sunca, te zauzeo mjesto za jeftinim šankom od ultrapasa. Kubanac na šanku mi je spravio sendvič i poslužio dobru kavu u napuknutoj šalici. Unutra je bio još jedan gost, starac na drugom kraju šanka. Imao je samo jedno oko, masnu kapu i grubu preplanulu kožu. Nakon nekog se vremena došetao i stao pored mene.

"Vidio sam te kad si izašao iz Krvoprolića." "Molim? Što?" Pokazao je prstom, kvrgavim poput užeta, na drugu stranu ulice, rukom

upropaštenom dugogodišnjim kočarenjem. "Ono tamo. Vidio sam te kako izlaziš."

"Oh, Crveni zidovi? Da, jesam." "Da, to. Mi ga zovemo Krvoproliće." Nasmijao sam se ideji da je Crveni zid bio preblagi izraz za ovog starog

mornara. "Nije to više ono što je bilo. A moj Bože, to je bilo mjesto. To je bilo pravo

mjesto." "Tako sam čuo." Zaškiljio je prema meni. Što je najčudnije, zaškiljio je s praznom očnom

dupljom, ne okom. "Ti onda nisi Konč?" "Ne." "Nisam ni mislio da si Konč." "Jeste za kavu?" "Neću odbiti." Sjeo je na stolac do mojega. Kubanac mu je gurnuo šalicu, a starac ju je

obujmio svojom izuzetnom rukom. "Tamo sam izgubio oko," kazao je. Buljio je u svoju šalicu i na trenutak sam pomislio da mu je oko upalo

unutra, poput kockice šećera, a on se premišljao bi li pomiješao ili ne. "U Krvoproliću," nastavio je. "Ono što ti zoveš Crveni zidovi. Tamo sam

izgubio oko. Si skužio da imam samo jedno? To je zato jer sam ga tamo izgubio. U tučnjavi."

"Oh," rekao sam. "Kubanac i ja, morali smo. Zbog žene, znaš. I to dobre. Nije bilo bolje od

stare dobre koke. Staru su Jenny zvali Vučica zbog zavijanja. Zavijajuća budala, to je bila. Sada je mrtva, Jenny. Zaboravio sam kako je umrla. Taj veliki Kubanac i ja, htjeli smo to riješiti ribarskim noževima. Ne onako kako ti vidiš u filmovima, ne gospodine. Mi smo se mačevali, i dolje i na šanku. Komadi mesa i kostiju su letjeli posvuda. Otkinuo sam mu odmah veliki komad ramena. I tako sam izgubio oko. Nož se zaglavio meñu njegovim tetivama, vidiš, tako da sam

se morao nekako uprijeti da ga izvučem van, kao kad se sidro izvlači. I tad mi je zahvatio oko, dok sam mu trgao rame. Mislim da smo bili izjednačeni. Nijedan od nas nakon toga više nije baš uživao u tučnjavi. Zapravo, gore je on prošao. Velika kršna momčina, radio je na dokovima, nije baš bio od koristi nakon što je ostao bez tog velikog komada ramena. Objesio se, na kraju."

Okretao je šalicu u ruci kao što su se sjećanja premotavala u njegovoj glavi. "I to je bilo u Krvoproliću, kad malo bolje promislim. Nisam s tim imao

veze, osim ako je kukao i tugovao za svojim ramenom. Dap. Pao je u mrzovolju, onako kako ovi Kubanci znaju, uzeo konop i ušetao u bar, samo je najnormalnije rekao da će se objesiti. Bilo je tamo puno momaka, njegovih prijatelja, rekli su mu da to ne mora raditi, ali im je on uzvratio da je čvrsto odlučio. Da ga nije briga ako zbog toga završi u paklu. Prebacio je konop preko jedne od onih velikih greda na stropu, stavio omču oko vrata i počeo vući. Pa, bilo je jasno k'o dan da se tako nikada neće objesiti. Jasno kao nos na tvom licu." Zažmirkao je prema meni, prazna se šupljina zatvarala poput kuverte. "Kaži, ne dosañujem ti, jel' da?"

"Uopće ne," odgovorio sam. Kimnuo je glavom i nastavio, "svima nam ga je bilo žao. Izgledao je tako

prokleto blesavo, povlačeći konop razrogačenih očiju, propinjući se na prste. Jedan ga je od prijatelja upitao treba li mu pomoć. Pa je on nekako kimnuo, izgledalo je tako ... teško je reći, s glavom u omči i to. Pa su mu trojica ili četvorica njegovih kompića pomogli i primili drugi kraj konopa; povukli su ga s poda i privezali drugi kraj za prečku od šanka. Mjedena je bila. Prečka od šanka. Neko je vrijeme mlatarao nogama, a mi smo dotle pili. Kad smo pomislili da se možda predomislio odrezali smo konop, ali bilo je prekasno ako se i predomislio jer se već objesio. Kučka se predomislila."

Hihotao se dragim uspomenama, čovjek čija je prošlost urezana u prastarim ožiljcima i borama, i koji je gubitkom oka upotpunio svoju bit.

Vidio je da sam očaran. "Reci, mogu li dobiti malo ruma u ovu kavu?" "Može." Kubanac je izvadio neoznačenu bocu i natočio poštenu mjeru u njegovu

šalicu. Starac je dobro potegao. Imao je on još zanimljivih pri ča, a konobar i ja smo željeli čuti još. "Ovih dana više nema takvog nečega, a?" kazao sam.

"Ne toliko puno, ne u Krvoproliću." Uputio mi je još jedan bezočan mig. "Ali čudne se stvari dogañaju. Možda još čudnije od onih koje su se prije dogañale. Možda ne toliko prirodne." Sada je zdravim okom žmirkao u svoju šalicu. Kimnuo sam Kubancu koji mu je dolio još ruma. Sada je u šalici bilo više ruma no kave, a starac je buljio u žutu tekućinu kao da traži inspiraciju u odrazu na površini. Djelovao je kao da mu je malo neugodno.

"Tučnjave i vješanja su dosta prirodni. Ono što sam neko jutro vidio, e, sad, to je bilo čudno. Kad malo bolje promislim, to je najčudnije što sam ikada vidio..."

Glas mu se stišao. Osjećao sam da ga treba ohrabriti - ponosan čovjek koji svoj rum želi pošteno platiti svojim pričama - pa sam kazao, "što je to bilo?" ali kao da me nije čuo. Razmišljao je, ili birao riječi, ili skupljao sjećanja. Onda je

podigao pogled i rekao: "Pazi, sad ... da ti nisi možda povezan s ovom vladinom stvari ovdje, jesi li?"'

"Ne. Samo sam..." oklijevao sam. Skoro sam mu rekao da sam turist, ali si nekako nisam mogao dopustiti da lažem ovome starcu. "Ne, nisam."

"Nisam ni mislio da jesi. Ne izgledaš kao ti vladini Johnniji. To mi je palo na pamet kad sam pitao. Zbog ... puno je stražara u kompleksu," dodao je. Shvatio sam da zapravo dvoji bi li nastavio; što mu nije bilo nalik. Iz nekog je razloga bio na oprezu. Ali onda je njegova iskonska priroda pobijedila i on je progovorio.

"Imam brod," rekao je. "Pomalo sam se bavio švrecom, kužiš me. Pa, sad, s druge strane otoka je mala uvala u koju možeš pristati a da te nitko ne vidi. Osim što se više tamo ne može pristati, rekli su mi da otkačim. Ali uopće ih se ne tiče što imam na brodu, baš ih briga za carinu, samo neće da dolazim tamo. Pa, ovo ti govorim jer sam blizu toga vidio tu čudnu stvar. Možda prije tri tjedna, bilo je to nakon što su mi rekli da ne smijem tamo pristajati, ali ja sam morao kriomice tamo. Ostavio sam tamo neke gajbe, nešto što nisam želio da nañu. Ništa strašno, nije droga ili nešto slično, samo neke neoporezovane stvari s otoka. Kakogod, kriomice sam otišao tamo, uzeo gumenjak da ne bučim i sretno stigao u uvalu; pristao sam i iskopao te gajbe. Onda sam, samo zato što sam bio tamo, otišao do ograde - podigli su veliku ogradu oko kompleksa - samo da provirim. Bila je zora. Tik prije zore, nebo nekako biserno i puno sjena koje su me mogle zakloniti. I tada sam vidio tu čudnu stvar."

Sad sam bio iskreno i duboko zainteresiran. Kimnuo sam Kubancu da meni natoči malo ruma u kavu.

"Nećeš vjerovati ovome što ću ispričati," nastavio je. "Kažem ti. Zovem se Tate. John Tate, samo što me u zadnje vrijeme zovu Jednooki Tate. To nije važno. Ono što hoću reći je, možeš bilo koga pitati o Johnu Tateu, reći će ti da je on pošten momak; možda će reći da malo previše priča, ali ono što on kaže je istina. Možeš pitati koga god hoćeš. Radi se o tome, to ti govorim, ja sam ne vjerujem u to. Hoću reći, vidio sam to, ali ne mogu vjerovati, kužiš."

Kimnuo sam glavom. Nisam ni zagrizao u svoj sendvič. Kubanac je prao tanjure na drugom kraju šanka. Tate je iz džepa izvadio zgužvani paket cigareta i izvukao jednu. Bila je zgužvana i sitni komadići suhog duhana su se rasipali s kraja.

"I dok sam tako stajao skriven, odmah pored ograde, grupa tih Johnnija je izašla iz velike zgrade. Mislim da je to laboratorij. Baš sam htio zapaliti cigaretu, skoro sam kresnuo šibicu; da jesam vidjeli bi me, i bacim ja tako šibicu." Tek je sad zapalio zgužvanu cigaretu, kao da je sačekao da je iskoristi kao dokazni materijal. Suhi se dim svijao oko njegove prazne očne duplje. "I tako su oni sišli, šestorica njih, dvojica odjevena u bijele mantile kao liječnici ili znanstvenici, a trojica u crnim odijelima. Ti u crnim odijelima nekad doñu tu u grad. Ne znam kako ti, ali ja ih ne mogu smisliti. Još je jedan s njima, šesti momak, e taj mene zanima. Odjeven u bijelo, ne kao liječnik, više kao pacijent u bolnici. A on izgleda neprirodno. Nešto kao robot. Ili kao jedan od onih zombija koje vidiš na Haitiju ili Jamajci, oni živi mrtvi Johnniji, kužiš? Blijede face, oči zakrenute bijele, i slini on, curi mu niz bradu. Hoda ukočeno. Koljena i laktove

ne savija. I gospodine, skužio sam da je on jako bolestan momak, i normalno, zapitao sam se zašto ga u zoru vode na plažu."

Uzvrpoljio se na svojem stolcu. U jednoj je ruci držao šalicu, u drugoj zgužvanu cigaretu, činilo se kao da se ne može odlučiti koju ruku primaći ustima. Izgledalo je kao da mu život ovisi o toj odluci; bio je napet i živčan.

"Čučnuo sam tako da vidim," nastavio je puno usporenije. "Došli su dolje. Zaustavili su se i onda sam tek vidio tu veliku betonsku ploču. Stvarno veliku, veliki četvrtasti blok sa željeznim prstenom na vrhu. To mora da je bilo teško, ne znam ... mora da je bilo teže od tone. I skupili se oni oko toga. Jedan od onih u crnom odijelu uhvati prsten i jako povuče. Ti u crnim odijelima su nekako mršavi, ali izgledaju snažno. Betonska se ploča nije ni pomaknula. Preteška je bila."

Sada je podigao šalicu, jako usporeno, kao da je i ona sama bila preteška. Otpio je. Velike su mu vene iskočile na podlaktici, a ruka mu se lagano tresla.

"Momak u crnom odijelu kimne, zadovoljan je." I sam je Tate kimnuo, ali ne od zadovoljstva. Spustio je šalicu i podigao

cigaretu, nekako posebno, kao da su mu ruke vezane sustavom poluga postavljenih preko njegovih uleknutih prsiju. Jedna se spustila, a druga podigla. Kretnje su mu bile poput kazaljki na satu, kao da je tempirao vrijeme svoje priče.

"Onda je jedan od liječnika rekao bolesnom momku: Podigni to. Ni vrit ni mimo, samo mu kaže da digne. Sad, ja vidim da to čovjek ne može podignuti. Svi to vide. Osim tog bolesnog Johnnija. I što je napravio, zakoraknuo prema ploči, primio željezni prsten i počeo podizati. Zapravo, kao da diže jastuk. Nije se namještao, nije duboko udahnuo, ništa. Samo je počeo podizati. Bilo je to strašno smiješno. Mislim, čudno smiješno. Neka se magla dizala oko njih, nebo je bilo skroz sivo, izgledali su čudno stojeći oko te ploče, kao da izvode neki obred oko groba. A taj momak diže li ga diže!"

Tate je podigao šalicu, spustio je, zatim je opet podigao; gruba mu je koža lica bila zategnuta nekom nevidljivom silom.

"Hoću reći, uopće nije promijenio izraz lica, i dalje je prazno, bez ičega, ali tolikom snagom podiže da čujem kako mu zglobovi škripe. On stvarno misli da može podignuti tu ploču!"

"Ali nema čovjeka koji to može podignuti, jednostavno je preteška, ali on to ne zna. A nije ni krupan momak. Ostali ga svi gledaju, a on diže najjače što može, a ploča se ni ne pomiče, ni milimetar. Liječnik mu ponovi: Podigni to, a momak pokušava što jače može."

"I onda se dogodi nešto stvarno čudno." Spustio je šalicu dobro zviznuvši njome o šank, kao da više nije ništa želio

imati s tim. Kubanac je podigao pogled. Rukama od sapunice stvarao je zvuk sklizanja.

"I to ne mogu vjerovati, ali sam ja to vidio. Bio sam ribar u svoje vrijeme, borio se satima s velikim ribama, borio se kao bilo koji drugi čovjek. Znam kad se i najjači moraju predati. Ali taj momak to ne zna. I odjednom je nešto puklo, baš kao kad se drvo rascijepi na uraganu. Glasan krc..." pogodila ga je onomatopeja riječi; ponovio je, "krc," uživajući u zvuku riječi ... ali ne i slici koju je pratila.

"Momak si je slomio ruku!" Tate je napravio grimasu i lagano zadrhtao. "I kosti mu vire iz lakta, tamo

gdje ju je slomio." Dotakao je unutarnju stranu svojega lakta. "Krv je brizgala po ploči. A momak i dalje diže. S rasturenom rukom, slomljenom gotovo po sredini, s kostima koje vire na sve strane, on i dalje pokušava podignuti betonsku ploču!"

Odmahivao je glavom buljeći u mene. Skrenuo je pogled. Odjednom sam shvatio da si čvrsto trljam ruku. Boljela me od nekakvog suosjećanja. U mislima sam vidio tu betonsku ploču kao neki žrtveni oltar preliven krvlju. Kao da mi je šaka bila priljepljena za drugu ruku; nisam ih mogao odvojiti. Kad sam konačno uspio, osjetio sam taj napor u leñima, činilo mi se da mi se leñne kosti pomiču kao da su od prstenova, kao da je to bila ručka kojom me njegova priča podizala.

"Ne možeš vjerovati, i ne krivim te, ali to sam vidio. Momak je i dalje imao isti izraz lica, vidjelo se da ga ne boli, i dalje je podizao s tom slomljenom perajom... Povraćalo mi se. Nikome do sada nisam to ispričao jer nisam smio biti tamo i možda zato što to nisam sam sa sobom sredio. Ali to se zbilo. Ne, ne krivim te što sumnjaš. Ni ja ne vjerujem. Ali sam to vidio; to je činjenica."

"Vjerujem ti, Tate." "Vjeruješ?" Bio je zadovoljan. "Slušaj, možeš li me tamo odvesti?" kazao sam. Bilo mu je neugodno. Ispio je sadržinu šalice, a ja sam kimnuo konobaru da

mu ponovno natoči. Kubanac nam je prišao s rukama zapjenjenima od sapunice. Natočio je još ruma. Tateu zbog toga nije bilo nimalo ugodnije.

Rekao je: "Ne mislim da bih htio ponovno tamo." Nisam navaljivao. Platio sam račun i izašao bez da sam pojeo sendvič:

Elston nije stupio u vezu sa mnom, vratio sam se rano u svratiste i ružno sanjao...

Bili su pirati. Ovaj se otok osnovao i prosperirao na račun piratstva, mamili su brodove,

ni krive ni dužne, lažnim svjetionicima na grebene, masakrirali mornare koji bi zaglibili u valovima. Nisu bili sadisti, ti pirati, ni okrutni samo zbog okrutnosti. Jednostavno su to radili, to im je bio način života.

I sada su dobili lom - slomljene jarbole smrskanih ruku, probijene trupove mozga, namamljenih lažnom svjetlošću znanosti odašiljanu iz očiju Larsena i njemu sličnih...

Ružan san...

VI Sunce, nesnošljivo vruće da bi se čovjek na njemu zadržavao, rasulo je

blijedu zavjesu po nebu. Bilo je deset ujutro, a ja sam hodao šljunčanom plažom južno od grada s nejasnom idejom da provirim u kompleks, ili bar pogledam ogradu koja ga okružuje. Elston nije stupio sa mnom u vezu, a i nije mi se dalo čekati ga čitav dan bez da znam hoće li doći. Barmen iz Crvenih zidova me je, crtajući kažiprstom po prolivenom pivu, približno uputio u položaj kompleksa pa sam znao da bih uskoro morao biti blizu ograde. Želio sam pogledati uvalu na

drugom kraju otoka i onu nepomičnu betonsku ploču, ali bio sam svjestan da se to može jedino čamcem. A možda se sada tamo ni nema što za vidjeti. Osim betonske ploče. No slika koju mi je John Tate urezao u mozak je bila kristalno jasna. Znao je ispričati priču, a ja sam mogao zamisliti te ljude kako stoje oko betonske ploče; mogao čuti, u mislima, grozan zvuk pucanja kostiju. Prisjećao sam se Elstonova šapta, kreštava glasa isto tako, i razmišljao o vezi izmeñu toga - i o Larsenu, s očima uvećanim lećama njegovih naočala, koje su mi blještale u oči.

Verao sam se po naslaganom šljunku i zastao na najvišoj točki otoka, koja i nije bila baš visoko, da napunim lulu i pogledam prema moru. Voda je bila jako bistra. Vidjelo se pješčano dno na dubini od neka tri metra i dalje, kako se voda zeleno pjeni zapljuskujući koraljni greben. Svjetionik je odavde izgledao kao da je na otoku, uzvisina krajobraza je skrivala more koje ga je odvajalo od otoka. Galebovi su kružili oko sivoga tornja, svjetlo se palilo u pravilnim razmacima, gotovo nevidljivo na zasljepljujućem suncu. Pitao sam se zašto Sam Jasper po danu drži upaljeno svjetlo - je li to normalna procedura ili je jednostavno zaboravio? Sjedio sam na izbočini neko vrijeme i pušio zadubljen u misli. No bilo je prevruće za uživanje u duhanu. Istresao sam lulu i krenuo dalje ubrzo stigavši do visoke mrežaste metalne ograde. Protezala se sve do ruba vode, dalje više nisam mogao. S druge strane se, znao sam, nalazila omiljena Maryna plaža na koju sada ne smije.

Onda sam se iznenada počeo smijati. U ogradi je bila rupa. Sa svim tim navodno jakim osiguranjem, prisluškivanjem telefona i

tajnovitosti bilo mi je jako smi ješno da se ograda može probiti. Nekoliko je žicanih niti bilo slomljeno i svinuto. Rupa je bila dovoljno velika da se čovjek kroz nju provuče, na trenutak sam bio u strašnom iskušenju da to i učinim - da uñem u tajni kompleks i vidim sve što mogu. I stvarno sam se i primakao, no onda sam malo bolje promislio. Ne bih mogao ući u zgrade, zasigurno bi me brzo uhitili, a i nije vrijedno kompromitirati se zbog kratke šetnje kroz stražu. Još uvijek mi je bila zabavna spoznaja da se osiguranju dade doskočiti, pitao sam se je li netko, poput Mary, ogorčen zbog zabrane, razrezao žicu da doñe do plaže - ili da jednostavno iznervira uljeze.

Povukao sam nit žice i pregledao kraj. Nije bila odrezana, bila je ili slomljena ili rastrgana. Bila je to debela žica koju je teško svinuti, a na strganom sam kraju uočio tamnu mrlju. Izgledala je kao mrlja od krvi.

Tada sam začuo glasove. Nisam mogao razaznati riječi, no zvučale su uzbuñeno i blizu. Ogledao sam

se uokolo razmišljajući gdje da se pritajim i prisluškujem, no u blizini ograde nije bilo mjesta na kojem sam se mogao skriti. Nije me bilo briga ako me tu nañu, u blizini rupe. Nisam bio kriv pa se nisam tako ni osjećao. Okrenuo sam se i vratio kod izbočine te sjeo iza nje. Disao sam ubrzano kao da sam bio plijen u lovu. Glasovi su se približavali, riskirao sam i provirio preko stijene.

Dva muškarca odjevena u bijelu mornaričku odoru su s druge strane prilazili duž ograde. Dok sam ih gledao, stigli su do rupe. Obojica su bili uznemireni, a jedan od njih je opsovao. Bili su naoružani, no poklopci na futrolama su im bili zatvoreni. Ogledali su se uokolo, leñima okrenuti jedan od

drugog, i došaptavali se preko ramena. Jedan je slegnuo ramenima. Bili su živčani, a ja sam uspio pohvatati dijelove njihova razgovora - dovoljno da razaberem da su se prepirali koji će ostati na straži kod rupe, a koji će otići predati izvješće. Nisam bio siguran koja je od tih dužnosti manje poželjna. Ali onda je jedan, onaj koji je psovao, rekao: "Ima li svrhe? Već se provukao i neće se vratiti tim putem." Došaptavali su se još neko vrijeme i zatim su obojica krenuli istim putem kojim su i došli, okrećući glave i gledajući uokolo. Pričekao sam dok mi nisu izmakli iz vida. Tada sam se spustio niz šljunak i krenuo natrag u grad.

Stražarima rupa u ogradi nije bila nimalo smiješna. Nije ni meni više. Pri povratku sam prošao blizu svjetionika. Most od stijena je baš izranjao iz vode, poput fosilizirane kralješnice koju je

upravo plima izbacila. Na kraju te kralješnice propinjao se svjetionik i odašiljao svoje tužno upozorenje, a ritmično blijedo svjetlo je blještalo poput privjeska u ruci hipnotizera. Zastao sam i gledao kako taj stari faros izranja iz mora. Poput simbola ljudske taštine, pomislio sam. Sivi je toranj težio k nebu, no i dalje je bio ukopan u stijenu ... i čovjek dok gleda zvijezde gazi travu. Što je čovjek učinio na vrhu svojih sjajnih tornjeva, gore u tim samotnim domenama? Je li se popeo gore sa svrhom ili je bio ništa više od ovih obrušavajućih galebova koji se, nakon što su ručali u prljavštini, dižu iznad oblaka?

Produžio sam dalje; odlučio sam posjetiti Mary Carlyle. VII

Obalna se straža smjestila u maloj bijeloj zgradi sa zelenim kapcima na

prozorima i stepenicom ispred vrata. Više je nalikovala na seosku kućicu nego na bilo što drugo. Vrata su bila otvorena pa sam provirio unutra. Ispred je bio ured, a iza skladište. Mary Carlyle je sjedila za stolom s nekim papirima pred sobom, a Jerry Muldoon je sjedio na jednom kutu stola, mlatarajući nogom naprijed-natrag s rukama sklopljenim oko koljena. Mary mi se široko osmjehnula. Jerryju kao da je malo smetalo što sam došao, no ništa ozbiljno. Pretpostavljam da su si gugutali.

"Vidim da si preživio noć," rekao je Jerry. "Niti sam uboden niti pogoñen, iako su me dobro izdarivali pričama o radu

noževa i pištolja. "Uglavnom istinitima, vjerojatno." "Nisi li ti jednom tamo uhapsio nekoga, Jerry?" ubacila je Mary, preslažući

neke papire bez da ih pogleda. "Oh, da. Više od jednom, ali samo je jednom bilo ozbiljno. Koćara koji je

ubio svoju ženu i onda se zanio pa ubio i ženinu sestru i izmasakrirao svog vlastitog brata, bez razloga. Morao sam uperiti pištolj u njega." Rekao je to kao da mu je to nepojmljivo. Odmahnuo je glavom, a teška mu se vilica zanjihala kao protuteža, tako da je po inerciji odmahnuo još par puta. "Zatvorio sam ga, a taj momak nije shvaćao zašto. Stalno me pitao zašto, zaboga, mora biti u zatvoru. I to ozbiljno. Rekao sam mu: "Za Boga miloga, pa ubio si dvije žene i ranio momka," a on me zbunjeno gleda; i kaže: Ali to mi je obitelj. I zbilja je to mislio. Nije smatrao da se zakon na bilo koji način smije petljati u obiteljske

probleme. Oni su takvi, koćari. Bio je toliko zbunjen da mi ga je bilo žao; mislio je da je to nepravda. Smiješno. Momak ubije dvije žene, a meni ga žao."

"Jerry, ti si sav duša." "Pa ... da," uzvratio je. Rekao sam, "Niste se vidjeli s Elstonom?" "Zar te nije potražio? Obećao je..." "Svratio je jučer. Ali baš kad je počeo govoriti, ušao je čovjek imenom

Larsen..." Vidio sam da ga oboje znaju, ili ime ... "i uplašio Elstona. Ne, nadam se, zauvijek."

"Oh. K vragu," kazala je. "Nije ni čudo. Larsen je šef osiguranja. Neugodan lik, mislim. Je li išta posumnjao?"

"Ne znam. On je tip čovjeka koji uvijek u sve sumnja. A Elston je bio toliko prokleto nervozan da nas je lako mogao odati."

Grizla je donju usnu. "Razgovarat ću s njim ..." počela je i onda je telefon zazvonio. Nasmiješila

se. "Ali vidim da najprije moram razgovarati sa Samom Jasperom. To je direktna veza sa svjetionikom."

Podigla je slušalicu. Jerry mi je počeo nešto govoriti i onda je zastao. Zaškrgutao je zubima. Mary je ustuknula od slušalice kad se začuo uzvik. Jerry i ja smo se pogledali. Sasvim smo jasno razaznavati riječi. "U pomoć! Za ime Boga, pošaljite nekoga..." Mary je od iznenañenja držala slušalicu podalje od uha pa ju je šerif preuzeo. Ponovno se čuo poziv upomoć, "Hoće ući u sobu s lanternom! Pokušava probiti prokleta vrata! Pošalji nekoga da mi pomogne, Mary ... brzo!"

Jerry je rekao, "Stani malo! Ovdje Muldoon. Što, dovraga, vrištiš, Sam?" "Muldoon? Hvala Bogu. Pomahnitao je, Jerry. Pokušao me ubiti nakon što

sam mu spasio život ... kažem ti da će probiti vrata ... hoće me ubiti, nije se napio vode..." Govorio je nevezano i užasnuto. "Slušaj! Čuješ kako grebe? Čuješ li to?"

"Stani malo, prijatelju. Sad ću doći." Dok je Jerry spuštao slušalicu, Sam Jasper je još uvijek vikao. Posljednje

što sam čuo bilo je, "... gad me ugrizao!" Jerry je pogledao Mary. "Što misliš, jesu li mu sve na broju?"

"Jesu," odgovorila je sigurno. "Hm. Momak koji živi u svjetioniku ... bolje da se zaputim tamo." Pogledao

je na svoj ručni sat. "Kad je oseka?" "Sad je," rekla je. "Ali čekaj. Uzmi naš čamac, brže ćeš." Kimnuo je.

Dodirnuo sam mu ruku. "Smijem li i ja s tobom?" Oklijevao je. "Ne može biti nikakva šteta," rekao je. I onda nastavio: "Znaš

li išta o tome?" Slegnuo sam ramenima. Mary je gledala u mene tmurna i zabrinuta pogleda, zasigurno ne zbog Samova mentalnog zdravlja.

Jerry je s doka zagrabio kroz vodu do čamca, a ja sam uskočio odmah za njim, spretno do boli. Mary je odmatala konop dok je Jerry palio motor. Poskliznula se na vlažnom doku i udarila koljenom u željeznu bitvu. Ogulila je kožu. Izgledalo je bolno. Oslobodila je konop i dobacila ga Jerryju. "Nek' ti srede tu posjekotinu," rekao je. "Ako ti u to ude koraljna prašina, nadrljala si." Kimnula je nabrzinu i odmakla se. Kap krvi joj se spustila niz nogu. Mahnula

nam je nervozno i zatim je Jerry brzo usmjerio čamac prema izlazu iz luke. Dvojica surfera s crvenim jedrima surfala su preko sidrišta i onda se opasno zanijeli u našem valu, jedan od njih nam je zaprijetio šakom. Okrenuli smo prema svjetioniku. Nagnuli smo se više od strmine otoka i potom kliznuli natrag kad se kut promi jenio. Vidio sam niz crnih stijena koje su se rasprostirale od otoka do veće stijene na kojoj je počivao svjetionik. More je zapljuskivalo stijene, bijelo i pjenušavo. Bile su skliske zbog morske trave. Radovalo me što smo krenuli čamcem; stjenoviti most nije bio po mom ukusu. Jerry je pažljivo promatrao stijene dok smo plovili usporedo s njima na najkraćoj ruti do svjetionika.

U isto smo ga vrijeme uočili. "Što, dovraga...?" rekao je Jerry. Na stijenama je bio čovjek, skakao je i poskakivao kao da ga se ne tiče

izdajničko uporište - ili je bio toliko uplašen da je panika upravljala njegovim pokretima. Bio je odjeven u dugačku bijelu kutu, repovi su lepršali iza njega poput slomljenih krila, a lice mu je bilo užasno. Oči su mu bile preokrenute i prazne, a bijela mu se pjena cijedila iz usta poput rijeke pjene koja se razbijala po njegovim nogama. Skočio je na stijenu, čučnuo na trenutak, onda odskočio na sljedeću; poskliznuo se, ali se odbacio prema naprijed prije no što je uspio pasti. Usta su mu bila otvorena, usne četvrtasto razvučene preko zublju u patničkoj grimasi.

"Je li to Sam?" upitao sam. "Nije Sam," uzvratio je Jerry. Čamac je plovio prema stijenama dok je Jerry buljio u skakača. Ispravio je

čamac, skrećući pramcem. Osjećao sam njegovu neodlučnost, dvoumio se bi li okrenuo čamac prema bjeguncu. Ali onda je pogledao prema svjetioniku.

"Bolje da prvo pogledamo što je sa Samom," rekao je. Nije ni izvukao pištolj, sviñalo mi se kako odabire prioritete. Jerry se prvi uspinjao spiralnim stubama, a ja odmah za njim. Stepenice su

završavale na vratima u stropu koja su vodila u sobu s lanternom. Vrata su bila olovna, no izgrebana i zaprljanja mrljama krvi. Komadi mesa i noktiju su bili krvlju priljepljeni za olovo ... kao da je onaj koji je pokušao probiti vrata bio živ zakopan pa je zadnjim očajnim naporima pokušavao izići iz groba. Nagnuo sam se natrag buljeći u vrata i onog trena kad sam to učinio komad mesa je otpao s vratiju i sporo prošao tik pored moga lica. Sjetio sam se Tateova opisa čovjeka koji je slomio ruku dižući ploču koja se ne može podići. No nije to bilo jednako ... lik na stijenama je bio puno energičniji, a njegov napad na vrata rezultat bijesa.

Jerry je s nevjericom odmahivao glavom gledajući u krvave tragove. "Sam! Ja sam, Muldoon!" zazvao je. Nije bilo odgovora. "Sam, Jerry je!" "Jerry? Uhvatio si ga?" javio se Sam odozgo, glas mu je bio izobličen zbog

stropa izmeñu nas, izdužen i drhtav kao da su mu riječi bile elastične. "Otišao je. Vidio sam ga na stijenama." Nastupila je tišina dok je Sam razmišljao o tome; i onda je rekao; "Jerry,

imaš li pištolj?" "Da, imam. Otvori."

Zasun je polako zaškripao i vrata su se podigla par centimetara. Sam Jasper je provirio, nesiguran, spreman svakoga trenutka zalupiti vratima. Bio je to stari čovjek divlje sijede kose i s paničnim strahom u očima. Jerry se pomakao korak unazad kako bi ga Sam vidio. Sam je ispustio tihi jauk olakšanja i pustio teška vrata da treskom padnu na drugu stranu.

"Jerry, on me ugrizao," rekao je Sam puno smirenije. I onda je počeo histerizirati...

VIII Dr. Winston, čovjek koji je vodio lokalnu kliniku, je bio sredovječan i

simpatičan. Na otoku nije bilo bolnice, a Winston je bio jedini liječnik koji je stalno boravio na otoku - ne računajući nepoznati broj onih u kompleksu. Nije bio roñen na otoku, ali je tu živio već godinama jednostavno zato što je Pelikanov greben trebao liječnika, a njemu nije trebalo ništa više nego da može raditi svoj posao. To mi je ispričao Jerry Muldoon dok smo plovili od svjetionika. Odmah mi se svidio. Bio je debeo; trbušina mu je visila preko pojasa, očito nikada nije vježbao. Pušio je cigaretu za cigaretom, prsti su mu bili žuti od nikotina a dah skraćen. Odreñena boja njegovih obraza i grada njegova nosa ukazivala je na ljubav prema bačvi. Odmah sam vidio da je čovjek od povjerenja.

Kada smo Jerry i ja doveli Sama Jaspera u kliniku, Winston nije bio nimalo iznenañen; izgledao je kao čovjek kojega rijetko što može iznenaditi. Sam je, spotičući se i trzajući, hodao izmeñu nas. Bio je u šoku i govorio je vrlo nepovezano otkada smo ga pronašli u svjetioniku. Winston nije postavljao nikakva pitanja. Pogledao je Samove oči i rekao nam da ga polegnemo na krevet. Sam se poslušno ispružio, gotovo kao da će zaspati, a onda se naglo podigao i uplašeno ogledao po sobi okrećući čitavu glavu dok su mu oči bile nepomične. Jerry je držao ruku na njegovu koščatu ramenu, a Winston je pozvao sestru, zamolivši ju da mu da sredstvo za smirenje. Pozorno je pregledao Sama. Imao je posjekotinu na podlaktici i manju ogrebotinu na nadlanici, ništa ozbiljno.

"Čovjek?" upitao je Winston Jerryja. "Što?" "Ti ugrizi. Čovjek ga je ugrizao, zar ne?" "Tako je." "I mislio sam. Već sam imao prilike vidjeti takve." Ponovno se obratio sestri rekavši joj da mu da injekciju antite-tanusa i

antibiotika. Žustro je požurila, bila je to ozbiljna sijeda gospoña nježna pogleda, a Winston je počeo ispitivati Jerryja kako je do toga došlo.

Zatim je Sam, već smireniji zbog sedativa, sjeo sasvim uspravno. "Bio je to pravi pakao," rekao je.

"Uhvatit ću ga ja, Same," obratio mu se Jerry, ali ga Sam nije čuo. "Pravi pakao, kažem," ponovio je. "Jesi li ga ikada ranije vidio?" "Što? Njega? Ne, nikada prije do onda kad sam ga izvukao iz vode. Bio je

otamo."

"Odakle?" upitao je Jerry. Winston se ushodao s rukama na leñima i bio spreman svakoga trena

prekinuti ispitivanje ako se Sam uznemiri. Nadao sam se da do toga neće doći, želio sam čuti što Sam Jasper ima za reći - kako bih uklopio njegovu priču s onima Johna Tatea i Elstona i - s rupom u ogradi.

"Pa, gore iz kompleksa," reče Jasper. "Gle Sam, kako to znaš?" "Bio je odjeven u jedan od onih bijelih kimona kakve bolesnici nose u

bolnicama, eto kako. Pravi pakao." "Rekao si da si ga spasio ... izvukao iz vode?" Jasper je kimnuo glavom. Sestra je stajala pored kreveta s injekcijom u ruci.

Pogledala je u dr. Winstona, a on u Jerryja. Jerry se odmakao korak unatrag kako bi pričekao da mu da injekciju prije no što nastavi s pitanjima, no Jasper je nastavio pričati. Rekao je: "Prvo sam ga vidio kako se drži za stijene. S morske strane, shvaćaš, kao da se skriva od nekoga s otoka. Vidim ja njega s leña, vidim taj bijeli ogrtač. Sve mi je ukazivalo da je pijan, osim tog bijelog ogrtača. Voda mu je zapljuskivala po nogama, a on se prebacivao s noge na nogu kao da ne želi smočiti cipele. Zazvao sam ga ali me nije čuo, ili nije na mene obraćao pažnju. Nekoliko je galebova zaronilo u njegovoj blizini, leteći mu oko glave, a on je mlataro rukom prema njima kao da su muhe." Sestra je zabila iglu u njegovu ruku i stisnula klip. Jasper ju je gledao kao da ga čitav proces zanima, no i dalje se postrance obraćao Jerryju. "I onda se poskliznuo i pao u more. Činilo se da ne zna plivati. Držao se za stijenu s objema rukama i vrištao, ali tako da nije ispuštao glasa, ako možeš shvatiti. Vriskao je tiho, širom otvorenih usta, ali ni glasa nije bilo čuti. Nije mi se baš dalo močiti noge na tim stijenama pa sam otišao do čamca na vesla. Kad sam zaplovio, još je uvijek visio na stijenama. Bio je poput priljepka. Mislio sam da je isuviše uplašen da se izvuče, uplašen od vode, shvaćaš ... kao u snu kada ne možeš pobjeći od onoga što te plaši. Mora da je bio užasno jak kad se koprcao uokolo, čovjek bi pomislio da će si sam skršiti šake. Doplovio sam do njega, uklještio čamac meñu stijene i pružio mu ruku. Pogledao me. Kakav pogled, zadrhtiš od njega. Usta su mu bila širom otvorena kao da mu je vilica slomljena, vidjeli su mu se svi karijesi i ona mala frčkica koja visi u grlu, ali mu u očima nije bilo ničeg osim bijelog, bile su mu izokrenute kao konj u plamenu. Povukao sam ga u čamac. Nije bio ni krupan ni težak, al' bio je jak. Čeličnim mi je stiskom uhvatio ruku. Ali kao da me nije vidio, samo je sjeo u čamac sav mutav. Zaključio sam da je najbolje da odveslam natrag do svjetionika i nazovem nekoga, nego da veslam do otoka i onda ga pješice vodim kroz grad, pa sam tako i učinio. Strašno sam se namučio da ga izvučem van; morao sam čamac odvući skroz na obalu i tek je onda izašao. Mogao je normalno hodati, ali je teturao, mislio sam, zasigurno se napio vode. Čim sam ga doveo u svjetionik počeo sam ga ispumpavati, uspio sam ga natjerati da iskašlja i ispljune vodu. I odjednom se on strese kao mokar pas." Dok je to govorio i sam se stresao, možda pokazujući kako je to onaj drugi učinio - ili je možda nehotice zadrhtao. "Potom se okrenuo prema meni. Poput divlje životinje, sami zubi i nokti, a bio je jak. Pokušao sam ga zadržati, ali on me samo zabacio na stranu i ugrizao za ruku. E, to me je uplašilo. Lud je i silno jak - sva sreća da još tetura. Pobjegao sam i otrčao stepenicama, a momak me pokušavao uhvatiti za pete. Uspio sam ući u sobu s lanternom i zasunuti vrata. I

to točno na vrijeme. I što je on napravio, pokušao je noktima probiti vrata. Mislim, olovna su, čak i najluñi momak to vidi, ali on grebe. Toliko me to pogodilo da sam pomislio kako će ih probiti. Tada sam nazvao..."

"Mislim da je to dovoljno za sada, Jerry," rekao je dr. Winston. "Moram mu očistiti i zašiti ranu."

Jasper je nastavio, "odvratno. Taj bijeli ogrtač, onakav kakav nose bolesnici, to je bilo najgore, možda - to i ono tiho vriskanje..."

"Polako," kazao je Jerry. Bio je zbunjen. Jasper je poslušno legao, a Winston mu je počeo čistiti

ozlijeñenu ruku. Slijedio sam Jerryja do ureda. "Što ti misliš o tome?" kazao je. Pa, razmišljao sam o tome. Čovjek je pokušao noktima probiti olovo ... a

John Tate je vidio čovjeka - čovjeka u bijelom ogrtaču - kako pokušava podignuti nepomični predmet. Taj je slomio ruku, a onaj koji je napao Sama Jaspera nije; Tateov je čovjek bio poslušan i lišen emocija, dok je Jasperov bio okrutan. No obojica su bili šutljivi i imuni na bol. Elston je pričao o kemikalijama koje izvitoperuju strukturu mozga ... a uz to, netko je probio onu debelu metalnu ogradu. Dijelovi priče su se slagali, ne u ravnini poput puzli već u trodimenzionalnom prostoru - no samo su grubo pristajali jedni uz druge, ali s obrisima koji će se točno preklopiti onoga trena kada daljnja saznanja ublaže grube rubove. Misli su mi letjele kroz ono što sam znao, pitao sam se koliko od toga trebam ispričati Jerryju. Sviñao mi se i vjerovao sam mu, uz to je bio šerif, no znao sam da je ova stvar daleko izvan njegove nadležnosti.

Okrenuo sam se prema njemu s namjerom da mu ispričam. Ali Jerry je telefonirao. "Da, da," govorio je Jerry. "Da. Osiguranje, pretpostavljam." Čekao je nestrpljivo, podignutih obrva. Iz telefona se čulo krčanje i

pištanje. Jerry mi je nešto počeo govoriti i zatim je zastao koncentriran na slušalicu.

"Da, tu imamo problem," rekao je. "Larsen? Da, ovdje Muldoon. Da, momak je podivljao, u bijelome ogrtaču, znaš li išta o tome? Znaš, a? Što? Ne, ne trebam pomoć ... ta samo je jedan. Dovraga. Ja to mogu riješiti, samo sam vas htio izvijestiti. Naravno, znam da to potpada pod tvoju ovlast, k vragu. Ali imam i ja nekakva prava, zar ne? I te kakva. Držat ću ga dok ne doñete, ali neću sjediti skrštenih ruku dok on okolo slobodno jurca. Zaboravi. Da, da, znam." uzdahnuo je Jerry. "U redu, čekam tvoje ljude. Ali ću ga u meñuvremenu potražiti. Što? Što?" vikao je. "Ta samo je jedan, kako ću ga, dovraga, uhiti ako mu se ne smijem približiti? Jesi li ti normalan?" Ispala mu je vilica dok je buljio u slušalicu. I zatim je snažno zalupio njome.

Bio je ljut. Počeo je bez riječi šetkati gore-dolje, onda se zaustavio i okrenuo prema

meni. Bio je zbunjen. "Ubij ga," rekao je. "Što?" "To mi je Larsen rekao da učinim. Kazao je da ga ne pokušavam živoga

privesti već da ga ubijem. Što se to, dovraga, dogaña na ovome otoku? Ta to je samo jedan čovjek?"

I zatim je izašao van.

Nisam imao priliku reći mu što znam, no nije ni bilo važno. Zaključio sam da je vrijeme da se i sam poslužim telefonom...

IX "Oprostite, gospodine ... stvarno ne mogu reći," elektronički je glas zborio.

Operaterka je bila nervozna. Riječi su joj pucketale nabijene vlastitim elektricitetom. Razgovor s njom bacao me u očaj, kao da razgovoram sa snimkom.

"No zasigurno nešto znate?" "Oprostite gospodine, linije su u kvaru." Rekao sam, "oh, dovraga," i spustio slušalicu. Frustriralo me što imam

priču a ne mogu nazvati novine; frustracija je eksplozivno rasla u meni. Oh, nije bila baš neka priča, zapravo - ne još; još se nije dogodilo važno razotkrivanje koje sam se nadao dobiti od Elstona. Ali je zasigurno vrijedilo nazvati. Bilo je nečega posebno jezivoga u toj stvari, svjetionik na osami, stari svjetioničar drhti dok luñak bijesni s druge strane vrata. To bi - učinio sam grimasu iako mi to nije bilo nalik - prodalo novine. I to je, u dobru i u zlu, moj posao, posao bilo kog novinara je ponajprije - prodati novine. Bilo da se razotkriva istina ili popularizira kultura, tone u skandale ili šire tračevi ili pak, crtaju stripovi, cilj je uvijek isti. Bio sam ciničan. Ili možda samo iskren sam sa sobom, znajući da se moj uspjeh zapravo ne zasniva na razotkrivanju koje je zaustavilo Wardenovu pronevjeru, već na čitateljima gladnim sramotnih skandala koji su kupili novine. Štogod dobroga proizišlo iz toga samo je popratna pojava, a javna sredstva koja su sačuvana, sačuvana su za javnost kojoj je draže daju neizravno iskorištavaju. A moje su novine k tomu i cijenjene.

Jednoga ću dana napisati roman. Sada idem pisati o ovome što se zbiva na Pelikanu. Ali što se doista zbiva?

Da otvorim tu misterioznu kutiju, moram prvo pronaći šarku. U svome sam radnom vijeku otkapao grobove pljesnive korupcije i otpečatio Pandorine zloporabe, no štogod da sam ovdje tražio nije imalo veze s osobnim interesima ili bilo motivirano profitom; bilo je to dublje od pohlepe i veće zlo. Pohlepa je obilježje živućih bića, integralni dio nagona za preživljavanjem i razvojem, nije lijepa, ali je dio prirodnoga poretka. Što god da je učinjeno iza one visoke ograde, zasigurno nema mjesta u prirodi.

Na Pelikanu nema Western Uniona, no nadao sam se da mi Mary Carlyle može pomoći. Obalna straža zasigurno ima vezu koja ne ide preko centrale pa mi možda ona može nazvati New York. Imajući to na umu, otišao sam iz ordinacije dr. Winstona i zaputio se na obalu.

Tek sam tada postao svjestan koliko su ozbiljno snage iz kompleksa shvatile lov na odbjeglog luñaka. Posvuda se mogla vidjeti obalna patrola u odorama, hodali su u trojkama, a vidio sam i šestoricu civila koji su šetali uokolo poput turista, ali s namjerom koju nisu mogli skriti - vitki, utrenirani, strogih crta lica, nalik na Larsena. Živci su mi počeli treperiti poput žmigavca, a meso mi je gmizalo poput plime, nanoseći nagovješteni strah. Uvjeravao sam

sam sebe da je to novinarska reakcija na priču koja će se svakoga trena razotkriti, ali u srcu sam znao da tu ima još nečega - bilo me je strah.

"Jack!" Mary mi je prilazila. Primi jetio sam da ima flaster na koljenu, tamo gdje se

udarila o bitvu. Rekavši, "baš sam krenuo k tebi," a ona je uzvratila, "baš sam krenula Jerryju. Je li Samu dobro?"

Ispričao sam joj ukratko što se dogodilo, izostavivši krvave detalje. Promatrala mi je lice dok sam govorio. Dodao sam da Jerry vrlo vjerojatno neće biti neko vrijeme u svome uredu, a ona se ogledala uokolo kao da je očekivala da će ga svakoga trena ugledati.

"Jadni Sam," rekla je. "Drago mi je da je dobro." "Slušaj, Mary... Ima li ikakve šanse da me spojiš s kopnom preko ureda

obalne straže? Izgleda da su telefonske linije u kvaru." Kimnula je glavom. "Znam. I mogla bih, iako se sada ne bi smjeli služiti

radioni ... ali sam i ja vani." "Što?" "Dali su mi slobodan dan. Otpust, i to prilično otresito. Nešto se jako

tajnovito zbiva. Iz ureda sam izišla toliko zbunjena da sam zaboravila torbicu. Kada sam se vratila po nju, na vratima je bio stražar. Nije me pustio unutra. Poslali su mi torbicu van, iz nekog razloga ne žele nikoga unutra. Radio-veza, pretpostavljam. Zaključak je, s telefonima koji ne rade, ili rade, ali..." Ogledala se ponovno uokolo, tražeći Jerryja ili možda odlučnost. Rekavši, "gle Jack, nemam nikakva posla, mogu te prebaciti čamcem na Keys ako želiš. Možeš otamo nazvati."

Razmišljao sam o tome. Od onda žalim zbog svoje odluke, no tada se činilo da je još rano za odlazak s Pelikana kad još nisu bili uhitili lu ñaka, požuriti s prvom polovicom priče i otići točno kad doñe do raspleta. Da jesam ... ali, možda čak ni tada nas ne bi pustili. Kako bilo da bilo, rekao sam, "pa, hajdemo na piće, Mary; možda ću malo kasnije prihvatiti tvoju ponudu."

Sad se Mary kolebala, poigravajući se torbicom i ogledavajući se uokolo. "Misliš li da postoji neka veza?" kazala je. Znao sam točno što je time

htjela reći, ali je dodala, "izmeñu Elstona i napada na Sama Jaspera?" "Da, mislim." "I ja isto." "Moram ponovno razgovarati s njim." "To je više od priče, zar ne? Hoću reći ... tu se dogaña nešto groteskno."

Gestikulirala je na onaj svoj način, zakrećući rukom. "Nešto što će nas sve pogoditi." Nju je već pogodilo; zabilježilo se to na njenom licu u vidu uznemirenosti i zabrinutosti. Dva su obalna pozornika prošla pored nas ukočenim hodom. Treći je ubrzano dolazio za njima; u žurbi da ih sustigne. Mary ih je pogledala. Onda se lagano nasmijala i rekla, "popit ću to piće, Jack. Nemam što raditi. Ništa što mogu učiniti," dodala je.

Vidjelo se na njoj da joj nije bilo do donošenja ikakvih odluka, čak ni gdje ćemo popiti piće. Uzeo sam je za ruku i odveo do najbližeg bara.

"Kako ti je koljeno?" upitao sam. "Hmmm? Oh, dobro je. Moraš dobro paziti da se tu slučajno ne ogrebeš.

Može ti koraljna prašina ući u ranu ... onda ne može zarasti." Dodirnula sije

natkoljenicu, točno iznad flastera. "Glupo od mene; toliko sam se žurila da vas odvezem. Drag mi je Sam Jasper."

"Pa, dobro mu je, nije bilo ništa ozbiljno; samo se uplašio." Vjerovao sam da je to istina. Sjedili smo u udobnoj taverni pokraj dokova. Bar je bio ureñen poput

jedrenjaka, a mi smo sjeli na razmu. Postolje topa je bilo odrezano po sredini, a cijev mu izgurana naprijed. Bio je to lijepi ukras, dok sam se pitao je li se, u starim vremenima, napunjen sačmom, ikada koristio za čišćenje prostorije od prostaka? Konobar je imao maramu oko glave i povez preko oka te se obraćao gostima kao prema ljudima nevještima moru, no toliko je uživao u svojoj ulozi da uopće nije djelovao lažno. Nekoliko je otočana pilo rum za okruglim drvenim stolovima, a piće je ležalo nepomućeno na krmi bara. Mary i ja nismo, prešutnim dogovorom, razgovarali o onome o čemu smo oboje razmišljali pa je razgovor djelovao nekako nepovezan. Bila je jako zgodna djevojka, no nisam ni o tome razmišljao. Onda smo, nekom čudnom alkemijom, znali da se nešto dogodilo.

Došlo je do nas, i do ostalih gostiju, poput vibracije ispod razine zvuka, samo trepereći oprezom. Oni koji su pili digli su zbunjeno poglede sa svojih pića; Mary i ja smo se pogledali. To se ne može objasniti. Trenutak kasnije mladi je rezač mamaca utrčao unutra s viješću da je napadač na Sama Jaspera uhićen. Uzdah - tihi ali jasan - je prošao kroz goste, ne toliko zbog toga što su mrzili ili se plašili luñaka, nego stoga što su bili svoji i nisu podnosili da im pristaništa i ulice vrve policijom. Rezač mamaca nije znao pojedinosti, vijest je do njega doprla samo tren prije, no nitko u nju nije sumnjao.

"Hajdemo do Jerryja. Htio bih čuti pojedinosti. Onda me možeš prebaciti na Keys, ako ti se bude dalo," rekao sam.

Mary se složila. Ispili smo piće i krenuli duž obale prema policijskoj postaji kroz napućene

ulice ispunjene uzbuñenim žamorom. Policijska je postaja bila mala betonska zgrada s Jerryjevim uredom s

prednje strane i malom ćelijom otraga. Jerry je sjedio na rubu stola, vrata ćelije su bila otvorena, a ćelija prazna. Jerry je bio smeten. Osmjehnuo se kad je ugledao Mary, no bila je to ozbiljna vrsta osmijeha.

"Čuli smo..." započela je Mary. "Jesi li sredila koljeno?" upitao je. "Da. Čuli smo..." "Da, uhitili smo ga." Pogledao sam ponovno prema ćeliji. "Ne, nije tu. Oni su ga odveli." Skliznuo je sa stola i krenuo prema vratima,

zatvarajući ih bez nekog očitog razloga - samo da nešto radi. "Ja sam ga pronašao, ali sam pustio njih da ga uhite. Ne znam. Način na koji je Larsen telefonom razgovarao sa mnom ... ne sviña mi se taj momak, ne volim ljude poput njega, ali dojmio me se, možda to nije dobra riječ, ali svejedno..." Posegnuo je rukom prema glavi kao da če popraviti rub šešira, no nije imao šešir. Ruka mu je lebdjela ispred lica i posramio se; očešao je obraz baš kao što je zatvorio vrata - samo da nešto radi. Onda je pogledao ravno prema nama i rekao, "mislim, hoću reći da me ustrašio." Zatim je, ne želeći nikakav komentar

na to priznanje, nastavio, "pronašao sam ga skrivenog meñu razbacanim gajbama dolje na trećem pristaništu. Nije se baš skrivao, samo je kao sjedio. Htio sam ga uhititi, ja sam ga pronašao, prokleti Larsen, ali to je bila najprokletija stvar..."

Oklijevao je. Mary i ja nismo ništa rekli, znajući da se on pita treba li nastaviti. Onda je objesio vilicu. Izraz gañenja izobličio je njegovo zgodno lice.

"Jeo je psa," rekao je. Mary je tiho uzdahnula, a lice joj se zgrčilo. Meni je lagano pozlilo. Jerry je

nastavio, "malog smeñeg psa. Lutalicu. Ne znam je li ga ubio ili pronašao mrtvog, no čučao je tamo pored gajbi i nekako prebirao po njemu ... nije ga jeo kao da je gladan, nego je samo povremeno uzimao komadiće i žvakao ih, nekako kao da nije mogao odlučiti je li mu ukusno, više radoznalo nego gladno. Malu smeñu lutalicu..."

"Jeo je psa!" uzviknula je Mary. "Jadničak!" "Jadni pas, kako se meni čini," kazao je Jerry. "Oh moj Bože..." "Kemikalije koje mi jenjaju strukturu mozga ..." prošaptao sam, ali me oni

nisu čuli. "Kad sam to vidio - rekao je Jerry, nisam ga pokušao uhititi. Nazvao sam

Larsena, a onda sam samo stajao i gledao momka. Sad shvaćam što je Sam mislio kad je spominjao bijeli ogrtač, bilo je to nekako stravično, gore nego da je bio gol, razumi jete? Ogrtač je tada već bio sav poprskan krvlju, a repovi su se vukli po podu. Povremeno bi ih povukao kao da ih želi otkinuti, ali ne zna kako. Onda se dogodila najprokletija stvar - iz kompleksa su poslali kamion. Poput kombija za lov pasa lutalica s kavezom otraga. I mora da je bilo dvanaest momaka s njim. I to ne obalna patrola. Neki od njih su bili Larsenovi, crna odijela i sve to, a neki... pa, liječnici, pretpostavljam. Svi su bili jako uplašeni. Čak i momci stroga lica, i oni su bili uplašeni. Oni u odijelu su bili naoružani puškama. I ... slušajte ovo! Liječnici su imali mreže!"

"Mreže?" ponovio sam glupavo. "Mreže. Proklete mreže. Baš kao da su sakupljači leptira, baš kao u crtićima

kad zatvorski čuvari čope luñaka s mrežama za hvatanje leptira. Ali mreže nisu bile poput onih u crtićima, zapravo ... hoću reći, nisu bile obješene na štapu. Samo velike mreže s užadi, nekako kao one koje gladijatori, neki od njih, imaju u holivudskim filmovima ili u starom Rimu, koliko znam. Ignorirali su me, a ja nisam prozborio ni riječ. Dečki s mrežama su se došaptavali, a zatim su krenuli prema njemu sa sviju strana - s tri strane, na jednoj se strani nalazio veliki kontejner." Stekao sam dojam da Jerry pokušava biti potpuno precizan u svome opisu, misleći da mu nećemo vjerovati - ili kao da ni sam nije vjerovao. Momci iz Larsenova tima držali su puške uperene u njega, kako li su samo izgledali, potpuno napeti i stisnutih vilica, znao sam da će ga upucati ako se pomakne. Iako je samo jedan, ubit će ga. Nikada nisam morao pucati u čovjeka, ja osobno, rekao je nevezano; a onda se vratio na stvar: "Vidjevši njih takve, što sam drugo mogao nego i sam izvaditi pištolj. Nisam htio. Samo mi se našao u ruci prije no što sam uspio shvatiti. I ... krenuli su prema njemu bacivši mreže preko njega. Bio je prezauzet, činilo se da nije ni primijetio. Bacili su oko šest mreža na njega sa svih strana. Zatim su ga, držeći užad, počeli povlačiti prema kombiju. Čim je osjetio povlačenje, podivljao je. Počeo se koprcati, uvaljao je unutra mrtvog psa

i trgajući mreže ... pjena mu je izlazila na usta. ali ni glasa nije ispustio. Moj Bože, taj je momak bio jak. Podigao se na noge iako ga je šest liječnika vuklo i bacalo iz ravnoteže. Na neki je način teturao na jednu stranu pa su se oni s te strane povukli dok su ga oni sa suprotne pokušavali zadržati i povući. Jednu je ruku provukao kroz mreže, zakačila se poput pandže, i njome ih je pokušavao ugrabiti. Naježio sam se. Nekoliko je niti mreže popucalo pa sam mogao vidjeti da je unutar užeta žica, nije bilo šanse da rastrga mrežu, ali se vraški trudio." Jerry je zastao da doñe do daha. Znojio se. "Na kraju su ga dovukli do kombija. Mameći ga tako da bi ga dovukli, probadali su ga dugačkim štapovima sve dok se nije skotrljao unutra, u kavez. Ubacili su unutra užad i zalupili te zasunuli vrata. Lupao je iznutra po kombiju, kad je udario, metal se ispupčio. Zatim su se odvezli. Nitko mi ni riječ nije rekao, a ja nisam pitao." Jerry je slegnuo ramenima.

"Mora da ima neku groznu zaraznu bolest," rekla je Mary. "Pretpostavljam. Ali mreže? Nije to baš način ophoñenja dostojan čovjeka,

čak ni luñaka..." Jako sam tiho rekao, "ugrizao je Sama Jaspera." "Oh, Kriste!" rekao je Jerry, pogledali smo se, podijelivši meñusobno

ledenu jezu užasa i u tom je trenutku banuo Larsen... Larsen je ušao, njegovo je strogo, hladno lice sada vrvjelo od emocija, a

čitavo vitko tijelo bilo napeto i drhtavo. Ignorirajući Mary i mene, ispriječio se pred Jerryja. "Zašto mi, dovraga, nisi rekao da je netko napadnut?" vikao je. "Polako," rekao je Jerry, izbacivši veliku vilicu van. "Tko je napadnut? Rekao si da nije uspio ući u sobu kod Jaspera..." "Pa, sada, jesam li to rekao? Pa, pretpostavljam da sam to rekao jer je to

istina." govorio je Jerry kontrolirajući bijes; Larsen mu se nije sviñao, a nije mu se sviñao ni takav pristup. Larsen se malo povukao.

Smirenijim tonom, rekao je: "Čuo sam da je svjetioničar napadnut." "Da. Je. To je bilo prije no što se zaključao u sobu s lanternom, u redu?

Ozlijeñen je nešto prije toga." "Isuse! Trebao si mi reći, Muldoone!" "Stvarno? E sad, kako sam ja to mogao znati? Nikad mi nisi rekao ni riječ.

Momak je napadnut, nije jako ozlijeñen, odveo sam ga u kliniku ... gdje je tu problem?"

"U kliniku? Tamo je sada?" "Tamo sam ga zadnje vidio." "Prije koliko je to bilo?" odrezao je Larsen. I onda nastavio, "razmisli jako

dobro, Muldoon. Molim te." Jerry je pogledao na sat i onda u mene. "Prije otprilike tri sata."

Larsen se okrenuo prema meni rekavši: "Tko si sad, dovraga, ti? "Da, bilo je to prije točno tri sata," kazao je Jerry. "Oh, Kriste." rekao je Larsen. Bio je blijed, a oči su mu, uvećane

naočalama, bile ogromne. Okrenuo se ukočeno kao da mu je kralješnica bila pričvršćena za pod, a on je oko nje okretao tijelo.

Zatim je izjurio van.

Jerry se naslonio na stol kao da je odjednom ostao bez energije. Zatim je zgrabio šešir, nabio ga na glavu i krenuo za Larsenom. Mary i ja smo se pogledali i krenuli za Jerryjem. Zazvala ga je da pričeka i on je stao, čekajući nas i gledajući za Larsenom. Larsen je trčao, a trčao je poput sprintera. Sumnjao sam da ga Jerry može sustići. No Jerry nije ni pokušao, zadovoljio se slijedeći ga brzim korakom, s Mary i sa mnom za petama. Klinika je bila blizu, kad smo stigli, Larsen je stajao na vratima. Nije ušao. I imao je pištolj u ruci...

"E sad, to je jako čudan način posjete bolesnom čovjeku," progunñao je Jerry. Nije bio duhovit. Zakoraknuli smo iza Larsena i provirili pored njega - pogledali u smjeru u kojem je on gledao. Glavna je sestra sjedila na ležaju. Uniforma joj je bila raskopčana, a na vratu je imala zavoj. Zurila je zbunjeno u pištolj u Larsenovoj ruci. Onda je primi jetila Jerryja i zaključila da je sve na svome mjestu. Prisjetila se da je raskopčana i skromno preklopila uniformu.

"Nema potrebe za tim, mladiću," rekla je, pokazujući glavom na Larsenov pištolj. Skrenula je pogled na Jerryja. "Zar nisi sreo liječnika?"

"Što se dogodilo?" upitao je Larsen. "Nemam pojma tko ste vi," rekla je. "Zar ti liječnik nije rekao, Jerry?" "Ne ... nisam ga vidio." "Oh ... mislila sam ... pa, ovo zasigurno nije situacija za vatreno oružje..." Larsen je spremio pištolj. Nosio ga je u futroli na kuku. Ostavio je sako

otkopčan. Jerry je krenuo unutra pored njega, no on mu je zablokirao prolaz, ne ulazeći unutra. Ponovio je: "Što se dogodilo?" i kad je sestra pogledala Jerryja, šerif je kimnuo glavom.

"Pa, nešto užasno. Sam Jasper... izgleda da je poludio. Spavao je, a ja sam ga išla pogledati baš kad je počeo dobivati grčeve. Kao da ga je jako boljelo. Pozvala sam liječnika i otišla do njega da ga utješim kad odjednom - ugrizao me. Sjeo je uspravno na krevet i ugrizao me. Nije znao što čini, naravno. Mora da je dobio alergijsku reakciju na neku od injekcija koje sam mu dala." Pokazala je prstom na zavoj na vratu. "Nije ozbiljno, samo me okrznuo. Zatim je istrčao van."

"Gdje je liječnik?" "Pa, izašao je potražiti Sama. Pregledao mi je vrat, vidio da nije ništa

ozbiljno i da si to sama mogu srediti pa je otišao vratiti Sama prije no što se ozlijedi."

"Kad je to bilo ... kad vas je ugrizao?" rekao je Larsen naglašavajući jasno svaku riječ.

"Pa ... prije ne više od deset, petnaest minuta. Mislila sam da ste sreli liječnika pa da ste zato došli, nije li tako Jerry?"

Larsen se naočigled opustio. Vidio sam kako mu se ramena spuštaju od opuštanja. Zatim je ušao u sobu. "Je li liječnik isto ozlijeñen ... ranjen? upitao je.

"Ne. On je bio u laboratoriju. Nisam ni ja ozbiljno povrijeñena ... to je samo ogrebotina. Nije to Sam htio."

"Je li vam razderao kožu?" "To je. Tko je on, Jerry?" "Nisam siguran, gospo'jo," rekao je Jerry gledajući u Larsena. Larsen se

primakao stolu. Podigao je slušalicu, a sestra kaže, "telefon ne radi, mladiću; rekla bih ti to da si me pitao za dopuštenje da se njime poslužiš." Larsen ju je

ignorirao. Izgovorio je nešto brzo u slušalicu, broj ili šifru. Telefon je zakrčao. Trenutak kasnije Larsen je razgovarao.

Po sestru su došli ambulantnim kolima, trojica bolničara i dvojica Larsenovih. Bunila se. "Nije mi ništa," govorila je, "liječnik se može pobrinuti za to. Ja sam školovana sestra, znam kada je..."

"Molim vas, nemojte otežavati," rekao je Larsen. "Ovo je za vaše dobro. Vi ... možda ste se zarazili rijetkom bolešću... Pa, najbolje je da vas mi pregledamo, to je sve."

"Jerry?" dozvala je. Jerryja je bilo sram. "Možda je najbolje da im dopustiš da te pregledaju,

Julia," rekao je. "Pa ... ako ti tako kažeš. Gomila gluposti, ako se mene pita. Ali ne trebam

nosila, nisam u šoku." "Molim vas, legnite na nosila," rekao je Larsen. Kimnuo je glavom, a jedan

ju je bolničar uhvatio za ruku. Razljutila se. Jerry će na to, "e sad, vidi Larsen, ova je žena civilna osoba, nemaš ovlasti njoj nareñivati. Rekla je da ide i ..."

Larsen se naglo okrenuo prema Jerryju. Pomislio sam da će se izderati. No kad je progovorio, glas mu je bio mekan, gotovo preklinjući. Rekao je, "Muldoon, nemoj se mi ješati. Molim te. Postoje stvari koje ne razumiješ." Jerryjeva je velika vilica ispala poput ladice, no nešto je u Larsenovu mekom tonu zaustavilo njegovu ljutnju. Rekao je: "Mislim da je najbolje da ih poslušaš, Julia. Žao mi je. Ne znam, do vraga, što se zbiva."

Sestra je ispustila uvrijeñen zvuk. Otresla je ruku pratitelja i popela se na nosila kao da se penje na napuhanog konja u vodi, pokušavajući to izvesti dostojanstveno. Legla je, a pratitelji su povukli pojaseve preko nje, rukama položenim uz tijelo. "Jao! Ne tako jako." "Ovo je apsurdno. Ne trebaju vam ti..."

"Privežite," rekao je Larsen. Sestra je gledala u Jerryja, a Jerry u Larsena. Jerryju se ništa u vezi toga nije sviñalo, no odustao je od protestiranja. Ramena su mu klonula. Iznijeli su sestru i ukrcali je u stražnji dio ambulantnih kola, i dalje čvrsto privezanu za nosila.

Larsen je gledao za njima kad su krenuli. Zatim je pogledao na sat, spustio ruku i brzo je ponovno podigao, kao da nije registrirao koliko je sati na prvi pogled. Lagano je pomicao usne, brojeći u sebi ... brojeći minute od ili do ... čega?

Larsen je izlazio iz ordinacije, zakopčavajući sako. Na pragu se okrenuo i rekao: "Muldoon, ako hoćeš biti od pomoći, vidi možeš li pronaći liječnika. Drži ga podalje od Sama Jaspera. Mi ćemo sami pronaći Jaspera. Bar se nadam." Otišao je bez da je pričekao odgovor. Mali su se vrtlozi prašine kovitlali za njegovim petama. Čim je bio izvan vidika, podigao sam slušalicu, očajnički želeći dobiti Elstona. Centrala koja je upravo uspostavila vezu Larsenu zakrčala je isto, "oprostite, gospodine, linije su u kvaru."

Namignuvši Jerryju, rekao sam, "ovdje Larsen." Nastala je stanka. Onda je glas, zvučeći ljudski, prvi puta rekao, "vi niste Larsen. Tko ste vi?" Zalupio sam slušalicu. "Pa, vrijedilo je pokušati," rekao sam, osjećajući se glupo. Jerry se nacerio,

no nejako. Bio je izgubljen u mislima, razmišljajući o stvarima koje, kako je

Larsen rekao, ne razumije. Bio je to pakao od položaja za šerifa. Ni novinaru nije bilo ništa bolje.

"Mary," rekao sam, "mislim da je najbolje da me odbaciš na Keys..."

X Mary i ja smo hodali duž popločanih ulica i zakrenuli na dokove. Mary me

pogledala namrgoñeno, usporavajući korak. Ulazi su bili zatvoreni i zaključani, a naoružani stražar je stajao s druge strane žice. Ona je podigla obrve, a ja sam slegnuo ramenima. Došli smo do vrata, a marinac nam se ljubazno obratio. "Gospoño ... gospodine, žao mi je ... svima je zabranjen prolaz do daljnjega." Htio sam nešto reći, no Mary je otvorila torbu i pokazalu mu svoju iskaznicu obalne straže. Preletio je pogledom po njoj. "Trebam na čamac," rekla je. Bio je to mladi momak i ne previše siguran u sebe. "Samo trenutak, molim vas," rekao je i ušao u stražarnicu. Kroz prozor smo vidjeli da razgovara telefonom. Izašao je, lagano se zarumenjevši, kao da ga je netko upravo oribao. "Žao mi je, nitko..." Stao je usred nabubane rečenice i smeteno se nacerio. "Rekli su da ne smi jete proći," rekao nam je. "Žao mi je."

"Hoćete reći da nitko ne smi je napustiti otok?" upitao sam. "Pa, to ne znam, gospodine. Nitko ne smije proći kroz vrata, to je sve što

znam." "Što je to, dovraga?" pokušao sam zvučati zastrašujuće i autoritativno.

"Neka vrsta karantene?" "Ne znam, gospodine. Čuo sam da su velike boginje, ili nešto slično." "Toliko o tome," rekao sam. Mary je još uvijek ispred sebe držala

iskaznicu. Stisnula je šaku, gužvajući je. Kimnuo sam glavom u znak pozdrava, a on nam je salutirao, i Mary i ja smo otišli iz luke.

Rekao sam: "Čega god da se plaše, potpuno je sigurno da to više ne mogu držati u tajnosti. Zatvoriti otok ... to će morati objasniti..."

"Što znači da im je strah veći od tajne," rekla je. "Da je važnije držati ... nešto ... zarazu na Pelikanu, nego držati to u tajnosti..."

"Pitam se koliko još?" "Čini mi se da ćeš imati priču." rekla je, lagano se osmjehnuvši. "Nisam te

tu dovukla ni za što, Jack. Imat ćeš ekskluzivu ... ako ti ikada dopuste da je napišeš."

To me uznemirilo. Zašli smo na priobalje. Tu je bila samo nekolicina ljudi; koćari, ribari i vlasnici lokalnih dućana su raspravljali o situaciji. Nitko nije znao o čemu se radi, no svi su smatrali da je to ograničenje njihovih sloboda. Bili su ljuti i mrzovoljni, buljili su u obalne pozornike, a oni su bili isto tako zbunjeni. Netko je glasno rekao, "ne tiče me se što su rekli. Sutra ujutro idem na brod i nitko me neće zaustaviti." Nekoliko mu se drugih glasova pridružilo, slažući se s njim.

"... zapaliti prokletu zgradu..." "Kao prvo, nismo ih ni htjeli tu..." Još uvijek nisu bili udruženi, stajali su u malim skupinama, no bili su jako

ljuti. Rekao sam, "ako im netko ubrzo ne da objašnjenje, postat će gadno."

"Idem natrag do Jerryja; ako su odlučili objelodaniti što se dogaña, prvo će njega obavijestiti. Ideš?"

Oklijevao sam. "Ne, idem natrag u Crvene zidove. Želim napisati što je moguće više bilješki ... da ih imam spremne kad telefoni prorade ili kad isplovim."

Mary je otišla. Krenuo sam u suprotnom smjeru. Morao sam proći pored nekoliko grupa ljudi, no nitko me nije ni pogledao, nisu me zamijenili s neprijateljem. Možda su znali tko sam, kako su se dogañaji redali ... nisam baš radio u tajnosti. Stvari su se jednostavno dogañale tako brzo da nisam stigao ni misliti na svoje lažno predstavljanje. To me sada nije brinulo. Brinuo jesam. Ali ne zbog toga...

XI "Što izvode ti vladini gadovi: na što je mislio Jerry Muldoon kad je

dopustio da odvedu sestru Jeffries? Drugo je s luñakom koji jede psa ... on je jedan od njih, i da se razumijemo, kako se još može naškoditi momku koji jede lešinu psa? Ali sestra Jeffries je naša; opasno su dominantni." Uljepšana pokojom prostotom, ta se nit provlačila kroz razgovore u baru u Crvenim zidovima. Gomila se naslañivala negodovanjem, švedskim stolom ogorčenosti; srdžba je žuborila poput mlina, a vrijeñanje se prežvakavalo i začinjavalo u zalogajima poput masne kobasice. "Nema smisla. Možda tamo imaju vrhunske liječnike, nema smisla; nisu je odvezli zato što je to najbolje za nju, odvezli su je jer im je Jerry to dozvolio!"

Bili su gadno raspoloženi, iako takav razgovor ni nije bio posebno gadan za takvo društvance. Namjeravao sam otići ravno u svoju sobu, izbjeći bar, ali sam na pragu začuo glasan razgovor koji me zaintrigirao. Zaključio sam da mogu dobiti dobar pozadinski materijal od nasilnih otočana. Prošao sam pokraj stepenica, te oklijevao na ulazu u bar. Nisam bio siguran želim li unutra ili, trebam li. Činilo se da je bar postao neformalna vijećnica koćara i ribara, mjesto gdje se rada razuralena gomila i odakle kreću linčovanja. Ovo je bila najsirovija grupa ljudi koju sam ikada susreo. Čuo sam priče o prošlim vremenima kad su stvari bile surovije, no za mene su oni i danas jako surovi, sa svojim mesarskim noževima i kosijerima zakačenim za pojaseve, i ogrubljelim kožama protkanim venama. Nisam bio siguran jesam li dobrodošao pa sam s vrata provirio unutra. Desetak muškaraca je bilo za šankom i jedna je žena, u mrežastim čarapama i sa šljivom ispod oka, sjedila na šanku.

Mišićav bradati muškarac je govorio, "nama kažu da ne možemo na naše brodove. Dovraga! To su naši brodovi!"

"Nama govore da ne možemo po malo ruma i malo kube na otoke." "To je drugo. To nije po zakonu. Nije u redu, ali to je ipak ilegalno." "Političari!" kazao je mršavi muškarac dugačke crne kose vezane u rep i s

ožiljkom urezanim u obraz. "Političari, shvaćaš, moraju biti prirodno pokvareni. Shvaćaš to? Da nisu pokvareni, ne bi se latili politike. Shvaćaš, zar ne? Ako ti ili ja napravimo nešto što nam nisu rekli da smi jemo, izglasat će zakon kojim ćemo postati krivi."

"Ali ovi momci nisu političari." "Ali su gadovi..." Barmen je kimnuo u znak slaganja s gusarskim filozofom i, dok je kimao,

uočio me na vratima. Razumio je moju nesigurnost i mahnuo mi. Vidjevši njegovu gestu, svi su se okrenuli da me osmotre. Prestali su razgovarati i buljili su u mene mračno i grubo. Shvaćao sam kako se neobaviješteni pljačkaš morao osjećati kad su se okrenuli i prekinuli njegov napad. Nisu izgledali strogo neprijateljski, izgledali su beskrajno sposobni za neprijateljstvo.

Otišao sam do bara, a barmen mi je krenuo u susret, kao kad se dva broda spajaju na zacrtanom putu. Znam da je to učinio kako bih se osjećao dobrodošlo, i zato me bilo sram. Nek' sam proklet ako ću se ponašati nervozno i, umjesto da zastanem na kraju šanka koji je najbliži vratima, zaputio sam se ravno na udaljeni kraj, kroz njihov špalir. Žena je, smijući se, nestašno zamahnula nogom prema meni. Barmen me mimoišao idući u suprotnom smjeru i sad se morao vratiti, idući usporedo sa mnom sa svoje strane šanka. To mi je bilo smi ješno pa sam se nasmijao. Barmen se takoñer nasmijao, iako vjerojatno nije znao zašto. Pozdravivši me imenom, upitao me želim li isto što i inače, i to je razbilo napetost. Domaći se puk opustio. Jedan po jedan su kimali glavom, ne toliko meni koliko saznanju da sam neutralan. Sada vidim kako je bilo Švicarcima. Bradonja je prvi kimnuo, zatim onaj do njega, potom gusar, i kimanje se nastavilo duž šanka, glave su se saginjale u valu kao kad se ruše domino kockice. Nakon toga su me ignorirali.

Stajao sam na dnu šanka pokraj stepenica, slušao sam razgovor i pitao se trebam li platiti rundu za sve ili bi to kompromitiralo moju neutralnost? Popio sam još jedno piće. Barmen, moj saveznik, pogledavao je niz šank i provjeravao je li mi čaša puna. Žena me sramežljivo pogledala Što je, sa šljivom na oku i prostim držanjem, bilo simpatično. Postepena promjena preinačila je raspoloženje lokadija. Bili su to ljudi koji se naglo razbijesne, no nikad to ne traje dugo.

"Slušaj!" reče jedan. Udario je rukom kao čekićem po šanku. "Pazi, što bi bilo da je taj žderač pasa tu ušao?"

"E, to bi bio šou." "Pokazali bi mi njemu što radimo sa žderačima pasa, a?" "Bilo bi to kao u prošlim vremenima!" uzviknuo je ostarjeli mornar

radosno. Bili su to rijetki trenuci humora za njih, svi su se smijali i pili te

izmjenjivali u dobacivanju besramnih prijedloga ženi. Njeni su ih odgovori nadmašivali. Zapravo su lako prešli iz nasilja u veselje, kao da su prešli iz hlada na sunce, a njihova me neozbiljnost više deprimirala od njihove ogorčenosti. Popio sam drugo piće i odbio revnog barmena. Nisam ponovno prošao špalirom; popeo sam se stražnjim stepenicama do sobe.

Bili su to potomci gusara. I dalje sam čuo žamor njihovih izmiješanih glasova. Smijeh je naglo

provaljivao, prekidajući monotoni žamor. Špekulirali su o tome što bi učinili čovjeku koji je jeo leš psa, a o tom su nesretniku govorili bez imalo suosjećanja, kao što se, znao sam, pirat iz prošlih vremena šalio sa svojim kompićima, rugao načinu na koji se neka jadna žrtva previjala i preklinjala pod njegovom batinom

- i zatim, bez ikakvog osjećaja grižnje savjesti, pokorno odnio svoj plijen kući obožavanoj ženi i sretnoj dječici. Bio sam beskrajno očajan.

XII Zadrijemao sam u depresiji i probudio se otkrivši da zidovi ponovno

vibriraju. Pulsirali su naprijed-natrag poput gipsanih pluća, nadimajući se oko mene. Ovoga puta nije bilo moje srce. Iz daljine se čula galama. Sjeo sam uplašen, premazan užasom. Onda sam shvatio da komešanje dolazi odozdo, teče kroz grede zgrade poput fluida. Čuo se ljutiti uzvik ... prasak ... još jedan uzvik koji se pretočio u vrisak. Činilo se da je kratkotrajni humor gomile ponovno prešao u mrzovolju: autofagija srdžbe je sama sebe progutala proždrljivim bijesom. Ti su se grubijani služili malim rasponom alata; svaku su frustraciju vidjeli kao čavao kojeg treba zakucati nasiljem.

Zatim je odjednom buka utihnula. Nije bilo prijelaza ni postepenog stišavanja galame - bila je ludnica i zatim

tišina toliko potpuna da je sama posjedovala zvuk ... kozmičku tutnjavu. Taj mi je nedostatak zvuka tutnjao u ušima. Tučnjave ne završavaju tako naglom tišinom, osim kad...

Spustio sam se dolje. S balkona, držeći se za ogradu, pogledao sam u bar. Ljudi su stajali u

krugu, gledajući prema dolje u centar. Barmen je stajao otraga sa slomljenim pendrekom u rukama. Žena se previjala nad šankom jednom rukom držeći se za vrat. Nitko se nije pomakao. Čekao sam, jedva dišući, znajući da postoji neko užasno središte toga tihoga kruga. Nisam želio biti svjedok toj sceni: nagon me tjerao da otpužem natrag uz stepenice, no nisam se mogao ni pomaknuti. Činilo se da su mi noge urasle u pod, a ruke priljepljene za ogradu.

Veliki se bradati čovjek pomaknuo. Nešto je zabljesnulo u njegovoj ruci - sjajem i zatim okretanjem, crvenim. Stavio je ruku u džep i koraknuo unatrag. Još se jedan muškarac pomaknuo. Jedan po jedan otkidali su se iz prstena, izbačeni centrifugalnom silom šoka; krenuli su prema vratima. Vidio sam tijelo oko kojega je ta nepokretna orbita opisala svoj tihi luk. Krv se cijedila poput rastopljenog voska; u toj je krvi tijelo izgledalo kao fosil, očuvano zauvijek u crvenome jantaru.

Bio je to Sam Jasper i bio je mrtav. Žena je išetala van, zastajkujući i dalje držeći se za vrat. Samo je barmen

ostao. I dalje je stiskao slomljeni pendrek kao da je splav pomoću koje pluta po stvarnosti; lice mu je bilo beskrvno kao da je njegova krv bila prolivena po podu.

Tada sam se uspio pomaknuti - morao sam jer su mi drhtave noge prijetile kolapsom. Spustio sam se niz posljednje stepenice u sobu. Barmen se okrenuo prema meni.

"Ne znam," rekao je. Predvidio je moje riječi; već izbačene iz grla, svejedno su se oglasile: "Što

se dogodilo?" "Ne znam," ponovio je.

Pokušavao sam ne gledati u Sama. Pogledao sam u telefon, a barmen je popratio moj pogled. Krenuo je prema telefonu i ja za njim. Onda se vratio prema meni i ja sam zastao. Kao da izvodimo ritualni ples koreografiran u paklu. Slomljenim je pendrekom mahao kao dirigentskom palicom, dirigirajući bezvučnu glazbu naše gravote. Onda je promijenio ritam, naslonio se na šank i spustio glavu. Progovorio je.

"Jasper," kazao je. "Ali ne kao Jasper. Došao je na vrata. Netko ga je pitao kako je, no on nije odgovorio. Usta su mu bila otvorena, ali nije ispuštao nikakav zvuk i ... slinio je. Prišao nam je. Ne brzo, čudno je, promišljeno koračao... ne kao da je slab, nego kao da ponovno uči hodati..." Barmenovo se grlo grčevito pomicalo, bljujući riječi kao da povraća zatrovanu hranu. "... Njegovi nokti ... zubi ... kao u životinje ... Nitko u početku nije ništa učinio, svi smo poznavali staroga Sama..." Pogledao me kao da očekuje potvrdu. Kimnuo sam. Mogao sam zamisliti te ljude, suočene s nepoznatim, nesposobni reagirati... nesposobni prepoznati čavao kojeg treba zakucati. "No onda je zgrabio Sally. Skočila je na šank. Ponekad pleše na šanku," izgovorio je to kao da je to bilo čudesno. "Sam ju je uhvatio za zglob ... povukao sa šanka. Leñima je udarila o rub šanka i vrisnula ... tada su ga svi zaskočili ... jer je to bila Sally ... da se nije pomakla ... tada je Sam krenuo na nju, kad je skočila na šank..." Zurio je u mene. Opravdavao je to. Napad na ženu bio je katalizator njihovoj omamljenoj nepomičnosti, to je bilo ono na što oni reagiraju na svoj način. Kimnuo sam u znak razumi jevanja.

"Ali bio je prejak," kazao je u čudu. "Samo jedan starac kojega su svi znali ... prejak. Bacao je ljude uokolo,

grizući... Mislio sam da će ubiti Sally. Došao sam s druge strane i lupio ga ... ovim ..." podigao je pendrek "...a on to nije ni osjetio. Pukao mu je na ramenu... Stari Sam, ali prejak..."

Spustio je slomljenu palicu i ona se otkotrljala niz šank; glas mu je bio promukao. "Zatim je netko izvukao nož," rekao je. "Ne znam tko ... netko ... i potom su svi izvadili noževe i kosijere, boli su Sama kao da ne mogu stati, kao da su svi ludi, kao morski psi kad pomahnitaju ... ili kao da se od straha nisu mogli zaustaviti. A Sam kao da nije shvaćao da ga bodu. Nastavilo se dalje i dalje. Onda se Sam srušio na pod, mora da je bio mrtav. Sva njegova prolivena krv, mrtav je, i svi su se odmakli od njega ... a Sam sjedne!"

Trgnuo sam se. Glas barmena ulazio je u mene poput noževa koji su ubadali Sama Jaspera; krvario sam znoj, zgrušeni je strah curio iz mojih pora. Barmen me uhvatio za ruku i rekao, "sjeo je, vilica mu ispala; i onda se ponovno srušio ... ali sva mu je krv bila na podu ... pomaknuo se nakon smrti..."

Drhtao je. Ruka mu se tresla na mojoj ruci, a drhtavica se prenijela na mene. Kakva je užasna odlučnost natjerala Sama Jaspera da se pokrene, da prkosi smrti zadnjim grčem.

Vezani spojkom njegove ruke, zadrhrali smo licem u lice. Potom se okrenuo.

"Otišli su," rekao je kao da je prvi puta postao svjestan da smo sami. "Svi su otišli."

Razumio sam to. Dogodilo se umorstvo, a nije nalik na te momke da kažu da se to zbilo u samoobrani ili da se brane na sudu ... niti da, poput sestre Jeffries, otidu u kompleks.

"Nije to bilo kao u stara vremena," kazao je. Maknuo je ruku s mene. Otišao je na drugu stranu šanka i oklijevao pored

telefona. Onda se okrenuo i izašao iz sobe. Čekao sam par minuta. Potom sam otišao do telefona. Centrala se oglasila: "Žao mi je, gospodine, linije su još u kvaru..." a ja sam viknuo, "bolje me poslušajte." Deset minuta kasnije stigao je Larsen.

XIII Da je telefon i radio, nikada mi ne bi palo napamet nazvati Jerryja

Muldoona, iako zakonski, Jasperova smrt spada pod njegovu nadležnost. Niti sam razmišljao o priči. Bio sam izgubljen u emotivnoj pustoši. Samo sam se nadao da Larsen zna što treba činiti - da se može nešto učiniti. Čekajući ga, molio sam se da Mary Carlyle ne naiñe donoseći mi neke vijesti. Mary je voljela Sama Jaspera. A na podu nije ležao Sam, taj ljepljivi kalup crvene hladetine ... niti je to, što je još gore, bio Sam u trenutku kad je umirao. Nikada neću moći ispričati Mary što se tu zbilo. Ali mogu reći Larsenu - na svoj je način i on bio mrtvac.

Otišao sam iza šanka i natočio si veliki konjak. Ispio sam do pola kad je Larsen stigao. Došao je sa šestoricom drugih i, dok

su pregledavali tijelo - oprezno isprva - prišao ravno meni. "Dobro si učinio što si me nazvao, Harland." "Pretpostavio sam da to trebam učiniti. Hoćeš li što popiti?" Zatreptao je hladnim očima. "I barmen je otišao," kazao sam. "Trebat ću tvoju pomoć, Harland." Natočio sam Larsenu piće. Nije odbio. Kad sam ga prvi puta vidio, polako

je pijuckao pivo; vremena su se promi jenila. Iznosili su Sama Jaspera na gumenoj podlozi i, dok su koračali, stope su im proizvodile šljapkav zvuk u zgrušavajućoj krvi.

"Kako mogu pomoći?" "Ljudi s kojima se borio ... koji su ga ubili. Želim da ih identificiraš." "Nisam vidio tučnjavu. Rekao sam ti, ja ..." "One koji su prije bili u baru," kazao je. "Ne znam mogu li." "Nadam se da ćeš surañivati. Nazvao si me." "Ne, nisam htio reći da neću ... nisam siguran mogu li. Ne poznajem

poimence nijednoga od njih ili ..." Kimnuo je odlučno i rekao, "shvati ovo. Ne možeš nikoga zaštititi. Ne

govorim o kaznenoj odgovornosti, nije ovo zločin i kazna. Ti otočani su svoji. Neće se dobrovoljno prijaviti, moramo ih sami pronaći. Sve njih. A oni će se skrivati, misleći da su krivi za ubojstvo ili ..."

"Krivi? Pitam se, pitam se je li itko na ovome otoku kriv zbog bilo čega ..."

"Nemoj se ponašati neprijateljski," rekao je. Zatim je skinuo naočale i protrljao oči. Pogledao me prvi puta bez leća meñu nama. Izgledao je ljudskije. Kazao je, "krivnja? Dobro znam što je to. Mislim da se svi mi, koji radimo na ovome, osjećamo krivima. Ponekad, Harland... ponekad se toliko osjećam krivim, kao da sam zaogrnut mrtvačkim plaštom. Moram stati s onime što radim i duboko udahnuti. I dok to činim, uspijevam jedino inhalirati krivnju koja ulazi u moja pluća, unutra. Nisam robot, Harland. Smatram se domoljubom ... ali domoljubom s krivnjom. Sada... pa, sada činimo sve što možemo." Stavio je ponovno naočale, kao da se skriva iza njih. Otpio je gutljaj konjaka. Čekao je da progovorim.

"Znam samo ono što mi je barmen rekao..." Larsen je nestrpljivo kimnuo glavom. "On ... Sam Jasper ... bio je neljudski snažan. Bio je lud, naravno, no kad su

ga krenuli bosti noževima, on jedva da je primi jetio, on je ..." "Znam," odrezao je Larsen. "Ne treba mi izvještaj o slučaju, znam što ... oni

... mogu." "Oni?" Ignorirao je to. Upitao je: "Znaš li je li itko od njih ... ranjen?" "Ne. No Sam se borio s njima ... a on je napao ženu ... pa mislim da

možemo pretpostaviti da je i on zadao koji udarac." Larsen je uzdahnuo, kimnuo glavom i rekao, "želim da mi opišeš svakoga

tko je bio u ovom prostoru najbolje što znaš. Potom želim da ih identificiraš kad ih budemo privodili. Moramo ih pronaći, i to moramo učiniti u sljedećih par sati."

"Je li to moguće?" "Vjerojatno ne." "A ako ne uspijete?" "Nisam ovlašten razgovarati o tome. Samo u slučaju da uspijemo. Ako ne

... pa, onda, znat ćeš, a znat će i svi ostali. I neće ti se svidjeti." "Ta... bolest, to ludilo. Zarazno je, zar ne?" "Naravno da je zarazno, dovraga! Vidio si što se dogaña." "A te ljude morate na vrijeme pronaći kako bi ih izliječili, dali im

protuotrov ili ih cijepili ili štogod..." "Štogod! Gubimo vrijeme." "Moram znati zašto to činim, zašto vam pomažem. Larsen." "Rekao sam ti da nikoga nećemo kazneno goniti. Nije li to dovoljno?"

Gledao je na sat. "Molim te. Harland," rekao je dosta meko. "U redu. Dat ću sve od sebe." Kimnuo je glavom. "Idemo u kompleks. Diktirat ćeš mi opise u autu. Moji

ljudi već skupljaju sve poznate stalne goste iz ovog mjesta, koćare, ribare ... samo je moguće..."

Jedan mu je prišao, očekujući nareñenja. "Pokupite tu krv. Svu. Ne treba nam... Zatim zapečatite mjesto." naredio je

Larsen. Čovjek je kimnuo. I krv? Razmišljao sam. Larsen se ponovno okrenuo prema meni. "Pa. idemo onda."

Ispio sam piće i krenuo za njim prema vratima. Larsen me zgrabio za ruku, možda je to rekao da na mene ostavi dojam hitnosti, ili da me uplaši, ili se jednostavno tako osjećao da to kaže. Rekao je: "Možda se nitko od nas neće izvući iz ovoga, Harland ... možda nikada ne odemo s ovog otoka. I, vjeruj mi, tada to neće biti tropski raj..."

XIV Pijući crnu kavu iz bijele šalice, sjedio sam za stolom u bijelo okrečenoj

maloj sobi, osjećao sam se depresivno, bolesno i umorno. Opisao sam muškarce - i ženu - najbolje što sam umio, iako je opis, po meni, bio jadno nedostatan. Larsen je bio zadovoljan. Mislim da ima dosje svakoga tko živi na Pelikanu. Povremeno bi kimnuo glavom kao da je prepoznao o kome se radi. U našemu je odnosu bilo nečega gotovo prisnog dok sam se uzdao u njega na stražnjem sjedištu vozila. Kada sam spomenuo ženu, kazao je: "To će biti Sally ... djevojka za salatu na koćama ... brodska kurva, izravno govoreći, takoñer je imenovao bradatog i dugokosog filozofa... nekolicinu ostalih - nisam baš obraćao pažnju; možda nisam želio da ti ljudi imaju ime, obilježiti one koje sam otkucavao i tako ih pretvoriti u osobe. Dao sam mu šture informacije. Pamćenje detalja mi je bilo zamućeno, izbačeno iz fokusa, ipak je Larsen u zamračenoj prisnosti automobila izvukao iz mene više no što sam mislio da znam. Do kompleksa sam iscrpio sva sjećanja.

Odvezli smo se do glavne zgrade, jednokatnice s krilima na obje strane, a Larsen me otpratio do bijelo okrečene sobe. Njegovi ljudi nisu sjedili skrštenih ruku. Počeli su dovoditi otočane čim sam sjeo. Larsen je stajao pored mene, iza stola. Tamo je bila i lampa s pokretnim vratom, a on je držao ruku na pomičnoj dršci, dizao ju i spuštao. Žarulja je bila jaka, puno svjetlija od zida. Larsen se nagnuo naprijed; lice mu je svjetlilo albedom od kojeg bi se Mjesec posramio, usne su mu bile razvučene, a zagriz savršen. Tamne su vene na njegovu vratu prkosile jezivom blještavilu. Potom se nagnuo natrag u mrak i njegova je lica nestalo.

Dovodili su ih jednog po jednog, dva stražara za svakoga i jedan na vratima. Bili su ljuti, zbunjeni, dignuti iz kreveta ili bez objašnjenja izvedeni iz barova. Kubanski konobar iz Ribarske kavane je bio jedan od prvih; mrk i snužden. Oni koji su čuli vijest su djelovali podlo i lukavo. Svi su oni buljili točno u mene, a ja sam se osjećao kao najgora vrsta izdajice, no nisam ustuknuo ni skrenuo pogled, uvjeren da činim ono što se mora unatoč toj taktici tajne policije. Prepoznao sam nekolicinu otočana, ali ne iz Crvenih zidova. Nisam se obraćao ni jednomu, a oni su samo buljili u mene, lica su im bila izobličena izduženim sjenama koje je stvarala lampa. Možda me nisu mogli prepoznati jer su gledali ravno u svjetlo. Odmahnuo sam svaki puta glavom, a Larsen je uzdahnuo. Znajući da moram prepoznati one koji su sudjelovali, svaki put kad bih odmahnuo glavom, osjetio bih olakšanje.

Potom su doveli jednoga starca, iz memorije sam ugrabio njegovo lice meñu gomilom u baru, preklopio ga s prestrašenim izrazom lica predamnom u ovoj tihoj inkviziciji. Bio je to starac koji je s ljubavlju govorio o starim

vremenima. Oklijevao sam. Osjećao sam da se Larsen pored mene ukočio. Starac je škiljio direktno u svjetlo, nisam znao može li vidjeti crte moga lica, ali sam znao da mi vidi glavu, bar obris; da će znati ako kimnem.

Larsen je osjetio moje oklijevanje; podigao je lampu, a starčeva se sjena rastegnuta na zidu, savila i izobličila. Sjena kao da je imala više sadržaja od čovjeka čija je bila; stvarnost je bila premračna da bi se osvjetlila u ovoj sobi.

Konačno sam kimnuo. Starac se ukočio, a Larsen je okrenuo glavu prema meni. Kimnuo sam

ponovno. Larsen je pogledao stražare. Uzeli su starca za ruke i izveli ga van. Bunio se kukajući visokim tonom. Sada sam se osjećao stvarno izdajnički, a Larsen mora da je to znao jer mi je u znak podrške stavio ruku na rame i, kao da želi potvrditi ljudskost svoje geste, na trenutak skinuo naočale.

Potom su uveli sljedećeg. Još sam dvaput kimnuo. Zasigurno sam se suočio s četrdeset ili pedeset ljudi, a samo su trojica od

njih bili u baru. Bradatoga nisu pronašli, a ni dugokosog s političkim pogledima. Ženu nisu priveli, niti barmena, no u tim je slučajevima identifikacija bila jasna pa su ih možda pronašli ali ih nisu doveli predame u moju pustu odaju. Oni su pouzdana gomila - čega? Sumnjivaca? Žrtava? Kliconoša? ... štogod bila, gomila nesretnika dovedena da stoji sve dok njihove izmučene sjenke ne počnu nestajati. U prvoj rundi Larsenove su snage skupile nesumnjive i nevine, oni upleteni su se odavna posakrivali, s njihove točke gledišta, s valjanim razlogom - čovjek je ubijen, starog nenaoružanog čovjeka do smrti je izbola gomila koja zbog toga nije željela pred sud. Bili su užasnuti bizarnom okolnošću slučaja i, ako se zanemari ubojstvo, znali su da je sestra Jeffries, pod naizgled istim okolnostima, bila prisiljena otići u misteriozni kompleks. Nisu bili skloni slušati pojašnjenja ovlaštenih, i čak i da jesu, vremenska se komponenta protivila takvome pristupu. Nisam ih krivio što su se sakrili. No dok su se skrivali, bolest je inkubirala.

"Koliko treba vremena?" upitao sam. Larsen i ja smo bili sami iza stola. Stražar na vratima nam je bio okrenut

leñima, sklopljenih je ruku gledao niz hodnik. U zadnjih deset minuta nisu nikoga priveli.

"Što?" "Da se razvije bolest." "To nije..." Zastao je, nagnuo se prema meni tako da mu se lice osvjetlilo,

kao da je on sada bio na prepoznavanju, čekajući užasavajuće kimanje glavom. "Ah, dovraga, malo je prekasno za povjerljive informacije u ovoj igri, zar ne? Zahvalan sam ti na pomoći, Harland. Vrijeme ... ovisi o težini, metabolizmu i, u manjoj mjeri o području tijela na kojem je došlo do infekcije. Recimo, u prosjeku ... tri sata."

"Tako brzo?" "Tako brzo," uzvratio je, igrajući se lampom, namještajući sjene, savijajući

svojim snažnim rukama savitljivi vrat lampe sjedne na drugu stranu. Osjetio sam isti takav poriv da i ja nešto činim sa svojim rukama. Izvadio sam lulu i počeo je pažljivo puniti. Savio je lampu, a ja sam napunio lulu duhanom i zapalio je. Veliki je oblak dima sukljao van i vješao se iznad nas. Prisjetio sam se Što je Larsen pričao o oblaku krivnje koji ga često obavije. Ispuhivani dim pravio je

filigranske sjene na zidu. Sjene su se pomicale; nisu bile postojane poput krivnje.

Jako je stezao lampu. "Zacijelo je jako virulentna," rekao sam. "Naravno. Harland, to je bolest kakvu svijet nikada nije vidio. Bolest koju

nikada ni nije trebao vidjeti ... a mi smo je stvorili." "Kakva je to bolest? Virusna?" "Kemijska." Kemikalije koje izvitoperuju strukturu mozga ... kazao sam, "kemijska? Ali

kako to može biti zarazno?" Larsen je spustio glavu, savijajući svoj vrat baš kao što je savio vrat lampe.

Rekao je, "ne znam. Ali je." Svjetlost koja se reflektirala s njegova napetog lica izgledala je kao da izvire iz njegove lubanje. "Zaraza se prenosi direktno, kontaktom. Nije to ... pa, recimo, nije to crna smrt. Neće se proširiti po svijetu i desetkovati stanovništvo. Hvala Bogu na tome. No ipak, na svoj je način daleko užasnija. Toliko je ..." tražio je riječi "... toliko osobna! Da, tako je, točno. Osobna." Ovome je birokratu sama riječ zvučala kao prokletstvo. "To je više od bolesti, Harland; zadire u kraljevstvo praznovjerja i poseže za stvarima iz legendi, tamnim strahovim koji su se razvijali uporedo s čovjekom. Vukodlaci, Harland ... i vampiri..." Podigao je i spustio glavu kao da ga šiba jaki vjetar. Izgledao je bolesno. "Ti ljudi ...ljudi koji doñu s tim u dodir... službeno, u izvješćima se navode pod Kemijski modificirano ponašanje. Neslužbeno ..." pogledao me. "Zovemo ih mrtvožderi." Trgnuo sam se.

"Ružna riječ, i ne samo terminologija," rekao je. "A ipak, kad ih vidiš ... ta se riječ lako uvriježila meñu stražarima i pomoćnim osobljem, isprva ... sada je čak i liječnici koriste. Ja je koristim. Ti..." pogledao me s naznakom osmijeha. "Ti ćeš je, nema sumnje, iskoristiti u svojoj priči..."

"Ti, dakle, znaš tko sam?" "... ako je ikada uspiješ napisati." U njegovim riječima nije bilo namjere prijetnje - ne od njega. Otpuhnuo

sam, a dim je prolepršao bočno po stolu, prelazeći preko lampe poput oblaka koji se sijeku ispred mjeseca.

Pitao sam, "u kojem se vremenu mora primiti protuotrov?" Larsen me pogledao kao da nije razumio pitanje. Tanke je usne razvukao

preko zuba i udario po prekidaču lampe. Iz iznenadnoga je mraka rekao, "nije moje područje... Samo znam da ih moramo dovesti prije no što prokleta stvar postane vidljiva. I ..." pogledao je na sat. "Ne čini mi se da ćemo u tome uspjeti."

Ustao je i obišao stol. "Moram srediti neke stvari," rekao mi je. "Hoćeš li tu pričekati? Možda će

privesti još neke prije no što bude prekasno." "Naravno," odgovorio sam. Kimnuo je glavom i izašao van. Stražar mu je salutirao. Čuo sam

odzvanjanje njegovih koraka duž hodnika i nisam mu zavidio na zadatku ... na onome što mora srediti.

Lula mi se ugasila.

Kresnuo sam šibicu i upalio ju ponovno i, kao da je taj plamen bio signal, stražar s vrata se okrenuo i ušao u sobu. Pretpostavljao sam da je tamo da čuva mene da ne odem ali je, s dužnim poštovanjem, rekao, "što će se sada zbiti, gospodine?"

Zinuo sam u njega i on se zarumenio. Bio je jako mlad. "Oh, razumijem da nisam ovlašten za povjerljive informacije, gospodine,

ali ... znate kako je ... čovjek ne može raditi na ovakvu mjestu bez da jako dobro zna što se zbiva. I žena će mi se brinuti, nisam je mogao nazvati... Samo želim znati koliko ćemo dugo biti u karanteni..."

Shvatio sam da smo Larsen i ja došli u takvoj pometnji i žurbi da nije objasnio stražaru situaciju - ili je, pak, prezirao izvještavati podreñene o bilo čemu. Mladić je očito mislio da sam ja jedan od njih. Bila je to sasvim prirodna pogreška. Larsen i ja smo surañivali kao jednaki, a on je čak prepustio meni odluku o tome koji je čovjek bio zaražen. Stražar je vjerojatno mislio da sam stručnjak za rano otkrivanje simptoma bolesti, prije no što postanu očiti ostalima. Bila je to predobra prilika da ju propustim.

"Ne mogu ti to reći," pokušavao sam zvučati dovoljno kratak da budem autoritativan, a da ga ne obeshrabrim.

"Oprostite, gospodine." Počeo se okretati. "Gadan posao," kazao sam. "Da, gospodine. Jako gadan." "Tek sam stigao ... iz drugog laboratorija ..." kazao sam. Nije pokazao

nikakav znak nevjerice. "Bio sam u takvoj žurbi da nisam imao vremena prikupiti detalje. Kako je prvi slučaj pobjegao, znaš li? Onaj koji je potrgao ogradu?" zadržao sam dah. Nije nimalo sumnjao u moje riječi.

"Oh, Jefferson," kazao je. "Pa, potrgao je pojaseve. Vodili su ga u laboratorij na ispitivanje ili nešto, i nekome se omaklo; nije mu stavio pojačane poveze, pretpostavljam."

"Prokleta nesposobnost." Zatreptao je prema meni i rekao: "Gore od nesposobnosti, oprostite mi,

gospodine, što tako govorim. Pretpostavljam da ne znate za Duncana?" Odmahnuo sam glavom. "Johnny Duncan. Moj prijatelj. Strašno dobar momak, Duncan. Bio je na vratima, pokušavao zaustaviti mrtvoždera. Jeffersona, hoću reći, gospodine. Samo što je teško nekoga od njih zvati imenom ... imenom koji su imali dok su bili ljudi, shvaćate? Izgleda nekako strašnije. Kako god, Duncan ga je pokušao zaustaviti i ... i Jefferson mu je gotovo otrgnuo ruku. Visila je na nekoliko niti tetive. Desnu ruku. Jadni Duncan, bio je dešnjak; morao se upucati lijevom rukom... "

"Upucati?" "Lijevom rukom." Činilo se da je mislio da je to ljevoruko samoubojstvo žalosnije od

desnorukog; tako se tu moral iskompromitirao i mutirao. "Smiješno, znate ... bio sam tada tamo; osjećao sam se kao da ga moram

spriječiti da se ne ubije, no on me samo pogledao i nisam ništa mogao učiniti. Čak i da je to značilo da ću se zbog toga uvaliti u nevolju ... ništa nisam mogao učiniti. Uperio si je pištolj u glavu. Bio je u stravičnim bolovima, s rukom onako

potrganom, no nije ga mučila ta bol ... već saznanje da će postati mrtvožder. Strašan momak. Oprostio se sa mnom; grozno mi je bilo. I onda si raznio mozak. Nije bio oženjen, Duncan; bar nešto."

"Ali ... protuotrov..." "Oh, ne morate to meni pričati, gospodine." Izgledao je posramljeno ...

možda lukavo. "Ja znam da nema protuotrova." Spustio sam pogled prema svojoj gorućoj luli i pretvarao se da je uzbuna

koja mi se vidjela na licu posljedica zagušenog usnika lule. Polako sam rekao, "ti slučajevi ... one koje sam prepoznao, i sestra ... kako ih tretiraju?"

"Oh, to je bezbolno, gospodine. Ne morate brinuti. Jedan od liječnika im da injekciju, gotovo je u par sekundi." Osmjehuo mi se.

Bio je stvarno jako mlad, imao je dječačke obraze, nevini mladi čovjek koji me uvjeravao da se ubojstvo izvodi efikasno i bezbolno.

Kazao je: "To ste mislili kad ste rekli protuotrov, a? Smiješno je kako vi znanstvenici uvijek koristite riječi koje znače manje od onoga što bi trebale. Bez uvrede, gospodine. Eufemizam, zar ne? Pa, kako bilo da bilo, pretpostavljam da je Duncan zaključio da je metak jednako bezbolan kao i injekcija u ruku, i puno brži. Ili se možda plašio da mu neće dati injekciju, kad malo bolje promislim; da će pustiti da postane mrtvožder i proučavati ga umjesto Jeffersona..."

"Da," kazao sam. Osjetio sam val onemoćalosti kako mi se steže oko ošita. Upravo sam trojicu osudio na smrt kimanjem glavom. A ipak, da nisam ... bilo je to ubojstvo iz milosrña, dobrohotna osuda, mogao sam naći opravdanje ... ali ipak ...

"...možda i bi, kako je sve išlo," stražar je govorio. "Naravno, bilo je to prije no što su se svi ovi momci zarazili. Sada imaju toliko mrtvoždera da ni ne znaju što bi s njima; ne mogu ih sve proučavati. Ne znam kako je u drugom laboratoriju ... onom vašem ... činjenica je da nisam ni znao da taj drugi postoji. Ali mi imamo samo tri ćelije dovoljno čvrste da ih ne razvale, a zajedno ih se ne smije staviti u ćeliju jer će pojesti jedan drugoga. Mislim da nikada nisu računali na to da ih imaju više od tri u isto vrijeme. Pa je jedino humano što se može učiniti ... no, vi to znate, gospodine."

Nešto me iznenada natjeralo da ustanem. Da, znao sam to ... sada; saznanje se, poput jeke, šuljalo po mojoj duši.

"Čini mi se da ti znaš puno više no što si ovlašten znati," rekao sam stisnutih vilica.

Stražar se uplašio. "Žao mi je, gospodine," rekao je probli jedivši. Uperio sam u njega usnik lule, zastao i zatim uzdahnuo. "Gdje je sada Elston?" upitao sam. "U svome laboratoriju, gospodine. Dolje niz hodnik, treća vrata desno,"

rekao je nabrzinu, nadajući se da će ono ostalo ostati izmeñu nas. Odlučno sam mu kimnuo i prošao pored njega. Salutirao je. Hodao sam duž hodnika, a koraci su mi odjekivali baš poput Larsenovih.

XV

Elston je bio u svom laboratoriju, ali nije radio; sjedio je na visokoj stolici, sav uronjen u svoje misli. Podsjetio me na neznalicu ispred ploče. Zatvorio sam vrata i on je podigao pogled. "Vi," rekao je, bez iznenañenja. Njega ništa nije moglo iznenaditi. Prišao sam mu i pokucao lulom po rubu police. Epruvete su zazveckale na stalku, a tajanstvena je tekućina zašljapkala u bocama.

"Trebao si prije stupiti u vezu sa mnom," rekao sam. "Molim Boga da jesam." "Hoćeš li mi ispričati o ... tome?" "Prekasno je." "Može se spriječiti da se ne ponovi negdje drugdje." "Sumnjam..." kazao je i zastao kao da je njegova sumnja kategorička izjava.

Zakrenuo je očima tražeći pogledom neki predmet vrijedan te sumnje. "Sumnjam da će, čak ni vlada, ponovno pokušati takvo što. Ja nisam hrabar, Harland ... ali ne postoji takvo mučenje koje će me ponovno natjerati da surañujem."

"Ali ti to nisi htio." "Bože, ne! Ja ... nikada..." Glas mu je utihnuo. Podigao je tamnu posudu i

pogledao u nju kao da je iznutra očekivao rješenje, ili snagu; iščitavajući rune znanosti. Pomaknuo je posudu, tekućina je u njoj zašljapkala; promatrao ju je, činilo se da razmatra rijetku berbu, destilat zla. Osjećao sam da bi ta tekućina trebala isparavati i imati miris; ne bi me iznenadilo da ju je iznenada prolio u kompulzivnom hiru.

Naglo je progovorio, želeći objasniti i riješiti se krivnje. "U svom istraživanju kemijske lobotomije otkrio sam proces kojim se može

čovjeka učiniti bezumnim. Nisam htio doći do tih rezultata, to je bila nuspojava, slučajnost. Ti ... subjekti ... bili su potpuno poslušni i pokorni, no nevjerojatno snažni, jer više nisu imali nikakvih skrupula. Više nisu znali za ograničenja samoopstojnosti; nisu više bili ograničeni ljudskim instinktima. Mogli su, na naredbu, izvoditi zadatke koji su me zapanjili..."

"Onaj koji je slomio ruku dižući nepomičnu ploču?" "Znaš za to? Da, to je jedan primjer. Nijedan normalan čovjek ne može

primijeniti dovoljno jak pritisak da slomi vlastiti kostur. Ali, bez osjećaja boli i potpuno bez skrupula, čovjek koji se podvrgne tome procesu postaje supermen."

"Ali u koju svrhu?" "Za moju svrhu, za moj cilj, bila je to tek nuspojava. Ja sam tražio lijek

kojim bi neizlječivi postali podnošljiviji, to je sve. No, svrha koju je ovome pridao ured ... je tamna strana tih demona ... htjeli su vojsku živih robota..."

"Naravno. Ljudi bez straha, bez osjećaja boli, potpuno poslušni..." "To je bio cilj. Vojska koja će ići kroz neprijateljsku vatru, nastaviti hodati i

kad su pogoñeni i nekoliko puta, kad su im strgani udovi ... čak i puzeći, bez nogu, napadati ... koje samo pravo smrtonosno ranjavanje može zaustaviti; čak se i mrtvi mogu micati par sekundi. Šok je taj koji zaustavljala ranjenoga čovjeka, a ova jadna stvorenja može zaustaviti samo smrt. No, imali su jednu manu. Gotovo bezumni, nisu mogli odlučivati, razlikovati prijatelje od neprijatelja; niti su bili ratoborni. Bili su nezaustavljivi, ali neiskoristivi. Vjerovao sam da smo zašli u slijepu ulicu i to me radovalo. No izopačeni umovi za koje radim ... njihovi mozgovi mora da su izvitopereni poput onih u mojim

stvorenjima, njihove su se misli usmjerile na odvratne procese istiskivanja ljudskosti i izlučivanja čistog zla..." Pogledao je ravno u mene. "Sljedeći stupanj ... tome sam se usprotivio, zaprijetili su ... ma, nije bitno; ja sam kukavica; učinio sam što su tražili."

Elston je odmahivao glavom. "Harland, izuzeo sam im poslušnost. Učinio sam da ta stvorenja postanu

divlja i zvjerska usañujući im krvožednost i okrutnost... točno one osobine kojih sam se želio riješiti u svome izvornom istraživanju. To nije bilo teško izvesti, samo je trebalo odrediti odgovarajući kemijski odnos. I ponovno se činilo da smo ušli u slijepu ulicu. I ponovno sam se veselio. Kada se izuzme poslušnost, više ih je nemoguće držati pod kontrolom."

"Tada ste se ponovno našli na početku..." "Ne skroz. U jedan dan su ovi za koje radim, u jedan dan su ti umovi

dokučili korisnost te ... monstruoznosti." "Ne vidim nikakvu." "Nisam ni ja. Ali mi nismo poput njih. Do tada su ostali znanstvenici,

znanstvenici koji razmišljaju poput njih, surañivali sa mnom. Imali su pristup svim mojim bilješkama. Bio je to onaj momak koji je otkrio da je stanje bezumne krvožednosti prenosivo s čovjeka na čovjeka, sa zaraženoga na žrtvu. Kemikalije koje izvitoperuju um kolaju nezaustavljivo po tijelu. Zaraze krv, slinu ... i prenosive su, poput bilo koje zarazne bolesti ... poput gube, kuge ... ali puno, puno užasnije. To je zarazno ludilo."

Stavio je ruke na lice i povukao prstima po obrazima. "Ja i dalje ne vidim..." "Ni nećeš. Ja sam ... ponovno protestirao. No tada se istraživanje već moglo

nastaviti i bez mene - ili sam se u to uvjeravao kako bih opravdao to što činim. I bilo je odvratno. Prvi kojeg smo podvrgli tretmanu si je iskopao oči. Očito nepoželjna osobina u vojnika. Ispravili smo to. Ispitivali smo njihovu agresiju tako što smo ih zajedno zatvorili u kavez." Zatvorio je oči prisjećajući se onoga Što je vidio u tim kavezima. "Da otkrijemo pravi odnos, shvaćate. Nisu željeli te... mrtvoždere, tako ih zovu ... nisu željeli da imaju prejak ubilački poriv. To bi ugrozilo njihovu svrhu..."

"A svrha im je bila?" Elston me ignorirao. Nastavio je, "poput bijesnih pasa ... to je bilo poželjno

stanje ... raniti žrtvu i zatim je ostaviti na životu, tako da postane ... poput njih. Ludilo bi se širilo geometrijskim rastom. Kažem ludilo, no mogu isto tako reći zvjerstvo ... ne postoji pravi izraz za njih. Mrtvožderi - zovu ih mrtvožderi - prouzročili su njihovo stvaranje i onda ih tako prozvali. Nisu oni ljudožderi, iako bi pojeli ljudsko meso poput bilo kojeg drugog ... niti su nekrofazi, iako će požderati lešinu ... sasvim usputno, ta će bezumna stvorenja požderati ... sami sebe." Zastao je na nekoliko trenutaka, podignute glave kao da sluša jeku svojega glasa izmeñu epruveta i posuda. "No to je samo nuspojava njihova stanja. Mogu isto tako ništa ne jesti i umrijeti od gladi. Nuspojava, poput straha od vode. Naravno da sam mogao otkloniti tu inhibiciju. Smatralo se mudrim da ostane - da ih se može držati pod kontrolom kad su okruženi vodom, zatočiti ih na taj način; korisno je to na otoku i kasnije, na drugim mjestima..."

"Na kojim mjestima, doktore?"

Ponovno me ignorirao. "To se i učinilo. Podesio sam njihov bijes na odgovarajuću razinu. Taj je bijes zarazan. Kod inicijalnih slučajeva, kod kojih je bolest izazvana injekcijom, vremensko razdoblje izmeñu tretmana i početka nasilja je podesivo - u slučaju kad nam je poznata tjelesna masa i metabolizam. Mogu podesiti dozu tako da bolest u tijelu bukti poput sporog fitilja. No kad se prenosi direktno s čovjeka na čovjeka, bolest je u domaćinu na najvišem stupnju virulentnosti, tako da se bolest u žrtvi razvije za par sati. Upravo su to i željeli; to odgovara njihovoj shemi."

"Ali koja je to shema?" upitao sam. Pogledao me, ponovno povlačeći prste po obrazima, razvlačeći lice prema

dolje. "Njihov plan, Harland," odgovorio je. "Njihov je plan bio ... zaraziti

neprijateljske ratne zarobljenike!" I tada sam shvatio. Zadrhtao sam. "Podvrgnuli bi se tretmanu tako da pomahnitaju, recimo, za mjesec dana.

Onda bi im se dopustilo da pobjegnu, ili bi ih se razmijenilo, a gadost bi tinjala u njima. Možete zamisliti rezultat. Smijali su se, ti ljudi... moji gospodari... smijali su se, razmišljajući o kugi mrtvoždera iza neprijateljskih linija. To bi bilo izuzetno efikasno. Prenositelji bi zasigurno bili ubijeni, no ne prije no što zadaju rane koje će ubrzo izazvati drugi val čudovišta."

"Moj Bože," prošaptao sam. "Hladna proračunatost..." "Sjeti se panike, zbunjenosti, užasa kad neprijateljske postrojbe ... i zatim

civili ... počnu mahnitati u stalno rastućem broju. Kad shvate što je uzrok tomu, ako ikad, bit će prekasno. Neprijateljska će vojska biti demoralizirana, ako ne uništena. Možda nacija sama ... uništena sa tolikom sigurnošću s kolikom i um zaraženih. Potom se neprijateljska zemlja jednostavno stavi u karantenu ili se borbene linije čvrsto drže i čeka se samouništenje. Takav im je bio plan. Bili su jako zadovoljni time..."

"To može eskalirati ... do koje mjere? Gdje to prestaje?" "Morali smo to predvidjeti. Mrtvožderi ... neće dugo preživjeti. Ne mogu se

brinuti o sebi, zanemaruju normalne tjelesne potrebe. Oni koji ne bi bili odmah ubijeni umrli bi od nezgoda, gladi, dehidracije. Ali reći koliko je vremena za to potrebno..." Slegnuo je ramenima.

Negdje izvan kompleksa opalio je pištolj. "Mislim da ćemo to sada otkriti," rekao sam. Elston je kazao, "što?" no onda je razumio i rekao, "da - hoćemo..." Nije za

vjerovati, ali u očima sam mu ugledao iskru znanstvenog zanimanja ... zanimanja koje nije imalo veze s krivnjom ili žaljenjem. Okrenuo sam se i izašao, ali mislim da uopće nije ni primijetio. Motivi koji su ga naveli da me pozove su hvalevrijedni, no on je i dalje bio znanstvenik zainteresiran za svoj rad. Najveći užas ... kako bi to Elston rekao: to je bila nuspojava, ništa više. Pričao mi je kao da sam ureñaj za snimanje i sada sam bio isključen. Kad bolje razmislim, od njih dvojice više poštujem Larsena.

Lutao sam hodnicima neko vrijeme. Puno se toga dogañalo, i marinci i civili su jurcali uokolo; nitko nije obraćao pozornost na mene. Povremeno su se čuli pucnji. Ubrzo sam se vratio u bijelo okrečenu sobu. Stražara na vratima više nije bilo. Ušao sam i sjeo za stol. Nekoliko minuta kasnije ušao je Larsen.

"Gdje si ti, dovraga?" upitao me.

"Prošetao sam. Nadam se da u tome nema ništa loše, nije li tako? Ili sam pod nadzorom?"

"Što te muči, Harland?" "Nema protuotrova." "Uh. Kako si ... nije bitno. Da, ubijamo ih. Što drugo možemo? Čak i da

hoćemo, ne možemo ih sve zatvoriti. Zajedno ih ne smijemo držati, to znaš? Kako god, to je najbolje za njih. Zar ti ne bi želio da te ubiju, ako je jedina alternativa ... postati jedan od njih?"

Bio je u pravu, mislim; ili manje u krivu. Kimnuo sam glavom, ili slegnuo ramenima. Dobro i loše se ne mogu pojmiti odvojeno, razgraničiti poput svjetla i tame u sobi.

"Ubijamo ih čim naiñemo na njih; prekasno je za bilo što drugo," rekao je. "Koliko ste ih našli?" "Previše." Nagnuo se na hodnik i nešto rekao. Onda se pomaknuo, a dvojica

uniformiranih stražara ušla su s nosilima. Na nosilima je bilo tijelo pokriveno platnom; nepomično. Spustili su nosila na stol i Larsen je otkrio platno. Pogledao sam lice mrtvaca.

"Prepoznaješ ga?' Je li on bio u Crvenim zidovima?" Proučavao sam ga pažljivo. U smrti je izgledao sasvim normalno. Ali ga

nikada ranije nisam vidio. "Ne," rekao sam. "Jesi li siguran?" "Sto posto." "Znaš li što to znači?" "Naravno. Druga faza je započela." "Tako više ne trebamo tvoju pomoć, Harland. Vrijedilo je pokušati. Nisam

zaista očekivao..." "Za koliko će vremena eskalirati?" "Bog zna. Ako svaki od onih koje je Jasper zarazio - osim one trojice koje

smo uhvatili na vrijeme - ako svaki od njih zarazi dvojicu ... ne mogu reći. To je stvar matematike." Okrenuo se prema stražarima. "Odnesite to," rekao je, a oni su odmah skočili i podigli nosila. "Moramo spaliti leševe," kazao mi je. "Može se proširiti od leševa. Ako pas ili štakor dodu do tijela ... mrtvo meso i dalje prenosi zarazu, znaš. Shvatili smo to u prvim pokusima, prije nego što smo prešli na ljudske ... volontere. Katalizator, jer je kemijski, ne treba živi organizam. Može se pritajiti u mrtvom tkivu i onda uzeti ... moramo ih spaliti. Ne bih ih povjerio čak ni crvima." Na Larsenu se vidjela napetost. Izgledao je još mršaviji, oči su mu bile još veće iza naočala, a njegova posve kratko podšišana kosa stršila je u pramenovima.

"Najgore će biti sa ženama," rekao je. Nisam odmah shvatio; rekao sam, "Ali samo je jedna žena, djevojka za

salatu..." no Larsen je odmahnuo glavom. "Ne, ostale. Ti muškarci imaju žene, djevojke ... nikakva ih ljubavna veza

neće spasiti ako budu zajedno kad..." Iznenada je problijedio. "Ne, neće najgore biti sa ženama," kazao je.

"Nego?" "S djecom," rekao je Larsen.

A užas je kolao mojim venama poput malarije...

XVI Poput demona u paklu, stražari su stajali oko ruba goruće jame. Iskopali su

je iza laboratorija, u blizini ograde, i spaljivali su leševe. Laboratorij je bio opremljen s peći za spaljivanje, no ona nije bila dovoljno velika za jeziv zadatak. Kao što nisu predvidjeli da će im trebati više od tri ćelije odjednom, tako nisu ni mislili da će ih toliko morati spaliti. Smrad je bio užasan. Stajao sam na stražnjim vratima zgrade, gledao van i pušio lulu; u strahu i čudu.

Crni dim ispresjecan crvenim plamenovima je sukljao iz jame. Nebo je bilo bjelkasto na istoku pa je dim izgledao još tamniji i gušći dok se uvijao u crnim niskama i pramenovima, poput hadske žičare usidrene u jami. Gledao sam dvojicu stražara kako odnose leš do ruba. Obasjani crvenim sjajem izgledali su kao da stoje na vratima pakla. Bacili su tijelo u grotlo. Pogodio me val pojačane topline; iskre su frcale iz užarenog kratera, a narančaste niti su vijugale kroz svinuti crni dim. Jedan je stražar protrljao nogu. Pogodila ga je iskra. I zatim su otresli ruke, pogledali kratko u plamenu jamu i zatim se odmakli, baš kao što čine radnici nakon dobro obavljena posla. Mogli su isto tako reklamirati pivo na televiziji ... težak je posao obavljen i sada je vrijeme za opuštanje uz ledeno hladno...

Larsen je stao pored mene, trzajući uskim nosnicama. "Isuse," kazao je. Onda se nacerio i rekao, "ta tvoja lula stvarno smrdi." Zažmirkao sam prema njemu zatravljen i zatim smo se obojica iznenada

počeli smijati njegovoj šali. Nije to bio usiljen smijeh, mi smo se iskreno previjali od smijeha zbog njegove dovitljivosti. Nos mu se naborao. Smijući se rekao sam, "ako nadeš patuljastog mrtvoždera, daj mi napuni lulu," i Larsen je urlao od veselja. Otpuhnuo sam, a iz duboke zdjele moje lule je žarilo i sukljalo poput umanjene imitacije plamene jame.

Onda smo se naglo prestali smijati. Bio je to čudan impuls i samo djelomice ostvaren, a ipak sumnjam da sam

se ikada smijao tako dobrim šalama kao te noći pored goruće jame... Pitao sam, "koliko?" "Devet," odgovorio je. "Ako ne brojimo sestru." Počešao je svoju usku bradu. Jedna strana lica izgledala mu je kao da gori

uzavrelim žarom: druga je bila tamna poput dima, mišići su mu se u obrazima uvijali u turbulentnim petljama - tmurno lice u vulkanskom svitanju. Znao sam da moje lice odražava isti razdor, rascijepljeno plamenim chiaroscurim. Poput putenih ogledala odražavali smo jedan drugoga.

"Ne znam bi li trebali biti ohrabreni ili obeshrabreni brojem," kazao je. "Ne znam što predstavlja. Što ih više dovedemo možda znači da ih manje ostaje ... ili možda znači da jednostavno izvlačimo iz većeg skupa..."

"Znam. Ne znamo koliko je ljudi Jasper zapravo ranio, ali čak ako ih je samo tri ili četiri pobjeglo ... tri može postati devet ... ili dvanaest ... čak i s najmanjim brojem..." Dok sam govorio, bio sam svjestan da razmišljam isključivo o brojevima, kao u statistici; ne kao o ljudima koje predstavljaju. I morao sam tako. "... I zatim, treći stupanj ... Hvala Bogu da smo na otoku s ograničenim brojem stanovnika."

"Možda ću morati narediti evakuaciju," rekao je. Pogledao me kao da želi moj savjet. "Ako ne budemo mogli držati pod kontrolom širenje ... no morat ćemo biti prokleto sigurni da nijedan evakuirani nije zaražen. Neka vrsta karantene prije ukrcavanja na brod. Nisam siguran želim li tu ovlast, tu odluku... Možda to bude sporno. Možda nam neće dozvoliti da napustimo otok."

"Ako vi ... mi ... što će biti s njima? Mrtvožderima?" Riječ je imala gorak okus; zgrozilo me što sam se koristio njome. "Hoćeš li ih samo tu ostaviti?"

Pogledao me, vatreni se odsjaj valjao po njegovu profilu. "Tu će odluku donijeti netko odozgo ... i drago mi je da je tako." Počešao se

po vratu; njegovi nakrivljeni prsti su bacali tanku sjenu, dok mu je ruka bila jarko rumena; vrućina je jačala i slabila kao da je neki užasan mi jeh pulsirao u jami.

"Problem je istjerati one koji su ostali u gradu ... i lakše mogu zaraziti ostale," kazao je. Usne su mu se krivile dok je izgovarao riječi. "Većinu uhvaćenih našli smo na plaži ili u unutrašnjosti. Započeli smo potragu od kuće do kuće, no najprokletija stvar je što je nemoguće razlikovati zdrave od zaraženih dok bolest ne uzme maha."

"Zar prije nema nikavih simptoma?" "To sam pitao Elstona prije nekoliko minuta. Ne zna ni jedan. On je ...

požrtvovan. Molio me da ne zapalim sve leševe ... da sačuvam par njemu za seciranje."

"Možda se nada da će pronaći protuotrov." "To je dobrohotna pretpostavka," kazao je Larsen. Tada je izgledao vrlo ljudski, s licem koje je neljudski sjajilo na svjetlosti

vatre. Pitao sam se zna li da mi je Elston pisao. Znao je tko sam i to možda svo vrijeme; možda je i on htio da to stane, bespomoćno to priželjkivao iz kaveza svoje dužnosti, birokratske mreže u koju se upleo njegov život. Osjećao sam potpunu bespomoćnost čovjeka, frustraciju; njegov život i njegova volja su bili zamrznuti u ledu poslušnosti, opkoljeni poput srca u grudnom košu, mozga u lubanji. Mislio sam ga pitati - sprijateljili smo se, mislim, na neki uvrnuti način - ali kad sam htio progovoriti, puška je opalila sa strane.

Obojica smo pogledali. Čovjek - mrtvožder, riječ je izvojevala svoja prava u mojim mislima, je

trčao duž vanjske strane ograde - nije trčao kao preplašen, jer oni nisu znali za strah, nego kao da je počeo trčati čistim slučajem, ali nije imao mozga da stane; trčao je inercijom, kao što planeti kruže oko zvijezda.

Trojica marinaca u bijelim odorama su trčali za njim, povremeno bi zastali pucati. Pogañali su ga. Vidio sam da je krv dvaput šiknula i kako se jednom srušio na koljena od udarca, no odmah je skočio na noge i otrčao dalje. Imun na šok trčat će sve dok mu meci ne slome noge - a tada će puzati - sve dok ga ne pogode u srce ili mozak; kretao se opisanim zakonom.

Ograda je zakretala prema van točno iza jame. Mrtvožder se zabio u nju. Tri su progonitelja usporila, a jedan je kleknuo da nacilja. Potom je mrtvožder čvrsto upleo šaku u mrežu ograde i rastrgao ju. Čuo sam lom čvrstog metala. Larsen je pored mene zabrektao kroz nos. Mrtvožder se provukao kroz rupu i uskočio u kompleks. Stražari su se odmakli od jame, jureće siluete na vatrenoj podlozi i crveno uokvirene sjene na dimnoj zavjesi. Mrtvožder je uskočio u grotlo. Nije vidio jamu, ili je zanemario njeno postojanje. Dotrčao je ravno do ruba i prošao preko njega - nije pao već je utrčao u vatru. Trenutak kasnije izašao je na drugoj strani, odjeća mu je gorila, a komadi mesa su mu se odvajali od kostiju. Uspinjao se van. Pokliznuo se i pao natrag, potom se puzeći ponovno uspeo. Kosa mu je gorjela. Tri marinca su se provukla kroz ogradu i, postrojivši se jedan pored drugoga poput streljačkog voda, pucali u njega. Pucajući su se odmicali. Krv je cvrčala poput masti u tavi. Polako je stvorenje skliznulo u jamu i više nije izronilo.

Jedan od stražara se smijao. "Bar ne moramo nositi tog ugursuza," kazao je. Protrljao sam oči. Shvaćao sam njegovu šalu, njegov prostački i bešćutni

stav. Tako mi Bog pomogao, shvaćao sam. Bilo je to jednako kao i smijanje s Larsenom na račun lule i ja sam isto počeo o njima razmišljati kao o mrtvožderima, rezonirati mentalitetom inkvizicije i gnušati ih se instinktivnim strahom i mržnjom koja je zasjenila svako sažaljenje. Bio je to iskonski strah, užas koji je trebao ostati iza nas kad se čovjek uzdigao iz mulja ... a sada se ponovno pojavio da osurovi i umrtvi osjećaje, zarazan poput bilo koje bolesti.

Vatra je veselo plamsala i pucketala kao da se nahranila tom novom potpalom. Bilo mi je zlo. Nisam tamo više mogao ostati. Okrenuo sam se Larsenu. Lice mu je bilo poput biste sa živim očima. Iskre su frcale i letjele kroz noć, a on je gledao svoju vatrenu proslavu jednako bespomoćno kao i bilo koji obožavani bog.

"Vraćam se u grad," rekao sam. Larsen me pogledao; činilo se da na trenutak nije znao tko sam ni zašto sam

tamo. "Ako smijem?" "Nisi zatvorenik, Harland. Ne više od nas ostalih. No sigurnije ti je ovdje." "Ne, idem." "Kako želiš. Ne mogu ti osigurati pratnju." Nisam o tome razmišljao.

Umrtvljen užasom zaboravio sam na opasnost. Ili je opasnost bila presurova za moj um. "Dat ću ti pušku ako hoćeš," rekao je Larsen. Mora da je mislio da mi je zlo od oružja jer je dodao, "sigurniji si ako ju

imaš. Moji su ljudi ustrašeni. Mogu bez oklijevanja upucati stranca samoga na ulici. Puška će ti biti poput propusnice, pretpostavljam."

Zurio je ravno u mene. Puška je ponuñena kao amulet, ne kao oružje. "Hvala," rekao sam, ali ne za

pušku. Nikada nisam pucao u čovjeka. Nisam bio siguran mogu li. No ugodnije je

imati tu mogućnost.

XVII "Jack! Hvala Bogu, dobro si!" Vrata zatvora su bila zaključana, Jerry ih je otvorio i onda brzo koraknuo

unatrag. U ruci je držao pištolj. Pogledao sam u njegov pištolj, a on je osmotrio moju pušku. Mary je govorila iza njegovih leña, pomalo plaho, Jerry je spremio pištolj u futrolu. Nekako plaho, bio je to samo tanki sloj koji je prekrivao nepokolebljivu odlučnost. Rekao je, "tražio sam te u Crvenim zidovima; mjesto je bilo puno ... ophodnje, mislim. No nisu mi htjeli ništa reći."

"Ni ne znaju puno." Jerry je ponovno zaključao vrata; i rekao, "a ti?" "Ja da; većinu toga." Naslonio sam pušku na zid. Bio sam iscrpljen napetošću od samotne šetnje

pri povratku iz kompleksa, živci su mi treperili pod kožom. Jerry me čekao da mu ispričam što sam otkrio. Mary baš i nije bila preradoznala. Pogledao sam kroz prozor na zoru kroz koju sam došao. Jutro je bilo prekrasno, sunce je zlatnim daškom zveckalo po pokrovu od sumraka. Snop blijede svjetlosti širio se na istočnom nebu, polako se otvarajući kao da oklijeva otkriti dan. Neke je stvari bolje ostaviti u mraku.

"Vidio si Elstona?" upitala je Mary. "Jesam. I Larsena. Bio sam u kompleksu; vidio sam i druge stvari ... koje

bolje da nisam." "Što se, dovraga, dogaña?" pitao je Jerry. Petljao je rukama po zasunu na

vratima. "Poslali su kombije s megafonima, kažu da ostanemo unutra i da se zaključamo." Gurao je zasun naprijed-natrag, kao da igra neku hazardnu igru s bravom. "Imao sam specijalni posjet, došao je jedan od Larsenovih momaka ... fin dečko ... no rekao mi je da budem tu i da se ne mi ješam u to. Štogod da to jest."

"I čuo je pucnjavu," dodala je Mary. "Ne možeš ništa učiniti, Jerry," rekao sam mu. "Bolje je da si tu. I da je

Mary tu. Ta stvar ... to, to je jako zarazna bolest... neka vrsta..." "Neka vrsta?" I potom sam im, uz Jerryjeve povremene psovke i Maryne oči sve veće i

uplašenije, ispričao što sam otkrio i vidio. Grabio sam riječi u nakupinama i bacao ih van, sretan da ih se mogu riješiti; ali iza njih je ostala praznina. Kad sam završio, stajali smo u tišini neko vrijeme. Osjećao sam ritam svojih živaca; kao da im je raspored vidljiv i žari kroz meso.

Jerry je savio rub šešira. "Pitam se bi li to zbilja učinili?" razmišljao je naglas. "Bi li ih stvarno koristili kao oružje?"

Rekao sam, "vjerojatno ne. Oni koji su to razvili ne odlučuju o tome." Kimnuo je držeći šešir tako da mu je glava izmakla ispod njega, otkrivajući

naborano čelo. Rekao je. "bio sam vojnik. Nije mi strano boriti se. No nikad ne bih učinio takvo što; nikakav neprijatelj to ne zaslužuje."

"Da je samo Elston bio ... hrabriji," rekla je Mary. "Čudan je taj Elston. Nisam siguran..." "Pa, mislim da je najbolje da Mary maknemo s otoka," kazao je šerif.

Prešao je na svoj indijanski naglasak; nisam siguran da je to bilo namjerno.

"Sumnjam da će ikoga pustiti da ode dok..." "Dovraga. ne mogu mi narediti da ne idem na policijski gliser. Još sam

zakon ovdje ... bar van kompleksa." "Nisu me pustili na čamac obalne straže," rekla je Mary. "To je drugo." "Mogli bi pokušati," rekao sam. "Da, sigurno. Ako nas netko pokuša zaustaviti, uhapsit ću ga." Osmjehnuo

nam se turobno. "Prevest ću vas dvoje na Keys. Mislim da se ja trebam vratiti ... iako ne mogu reći da jedva čekam."

"Nemaš razloga; ništa ne možeš učiniti." "Nema to veze, toliko. Samo što šerif ne bi trebao pobjeći kad se nešto

takvo dogodi." I dalje je mrcvario svoj Stetson; sada mu je bio straga, udubljen i uvrnut. Njegova je predanost takoñer bila uvrnuta; njegov osjećaja dužnosti i obveze. Znam kako se osjećao. Neki nerazuman dio moga uma govorio mi je da bih trebao ostati na Pelikanu i ispratiti to do kraja. Bilo je to više od dobivanja priče, više od predanosti poslu, no putovi takve odluke su prekrivudavi, prezapetljani za nalaženje. Želio sam otići.

"Nema nikakvog protuotrova, a?" rekao je Jerry. "Nisu ga pronašli." "I nitko ne zna koliko će to trajati?" "Ne." Odmahuo je glavom. "Strašno je nešto takvo napraviti na lijepom malom

otoku kao što je ovaj. Dobri ljudi. Pa, idemo do glisera, 'ajmo vidjeti možemo li..."

"Jerry ... ako nas puste ... ne želim da se ti vraćaš," rekla je Mary. "Oh ... kasnije ćemo o tome." Krenuo je prema vratima, povukao zasun s oklijevanjem; zatim je otvorio

vrata i povukao se natrag, spreman pucati. Ulice su bile prazne. S praga smo vidjeli obalu i dalje do luke. Velika sabljarka je visila na vagi na doku, obješena kako bi se izvagala i izmjerila. Plave i crne mrlje su se sjajile na osušenoj koži. Sada više nikada neće biti izvagana, nikad obrañena. Sramota. Bila je velika; uhvaćena u krivo vrijeme, toliko uzaludna smrt da čak neće ni nahraniti ribarsku taštinu. Luka je bila prepuna njihajućih brodova, mornarički brodovi su plovili amo-tamo po prilazima luci. Jerry je zakoraknuo na ulicu i pogledao na obje strane. Ophodnja je prolazila uz obalu, udaljujući se od nas. Nikoga drugoga nije bilo na vidiku. Mary i ja smo izašli za Jerryjem. Zaboravio sam pušku; vratio sam se po nju. Krenuo sam za Mary i tog je trenutka zagrmio megafon s topovnjače.

"Natrag! Otok je u karanteni! Odmah se vratite!" Vidjeli smo topovnjaču ali ne i razlog naredbe. Potom je, dok smo gledali,

ribarski brod ušao u vidokrug, dolazeći s južne strane. Jerry je zaškiljio prema njemu. Rekao je, "Što, pa to je brod Johna Tatea. Što tamo radi?"

Rekao sam, "Tate? Kazao mi je da se često usidri u jednom od zaljeva na jugu, umjesto u luci."

"Još uvijek to čini? Stari Tate! Bavio se nekim švercom. Nikad puno; malo ruma ili kube. Ništa nije prošvercao u zadnjih deset godina ali još uvijek drži do svog imidža."

Tateov je brod nastavio svojim putem. Vidio sam ga na mostu, krhak starac s jednim okom i gomilom uspomena.

Topovnjača je skrenula prema njemu, presjecajući mu put, veliki svinuti val se razbijao na sivom pramcu. Tate je zakrenuo upravljač i njegov je drveni brod oštro skrenuo u desno. Sreo sam ga samo jednom, ali me se dojmio. Mogao sam zamisliti kako se veseli vragolastim cerekom dok još jednom odmjera svoju pomorsku vještinu sa silom vlasti. Već je prije vozio krijumčarenu robu izbjegavajući carinu, a ovo je bilo kao u starim vremenima - osim što je ovo sad vjerojatno doživljavao kao igru jer nije činio, kako je sam mislio, ništa protuzakonito, pa se mogao zezati s njima bez straha od kazne ili zapljene. Činilo se da njegov maleni brod plovi na krmi dok je skretao. Topovnjača mu je ponovno presjekla put, glomazna i masivna u usporedbi s Tateovim brodom. Dva su se broda opasno približila. Megafon se ponovno oglasio. Nisam mogao razaznati riječi. Jerry je pored mene strašno psovao.

"Nabit će ga!" zavikao je. "Oh, moj Bože!" zavapila je Mary. Vidio sam Tatea kako diže šaku, zamahujući gorljivo čovjeku na mostu

topovnjače. Nije vjerovao da su ozbiljni. Mislio sam; vjerovao je da je neki neiskusni mornarički kapetan krivo procjenio prilaz i da se igra preblizu. Tate je mahao svojom kvrgavom šakom, grdeći topovnjaču. Brzi drveni brod je zaronio izmeñu dva vala, dok se pramac sive topovnjače podigao. Tate je spusio šaku; još je uvijek mislio da je došlo do pogreške, ali je shvatio da je ona ozbiljna. Potom ga je topovnjača nabila.

Tateov ribarski brod je brzo potonuo. Topovnjača se okrenula i produžila dalje, poput bika koji je zakačio

matadora. Nisam vidio Tatea. Mora da je pao od udarca. Dijelovi drva i konopa vukli su se za topovnjačom, kiteći visoki pramac i pramac Tateova broda uperenog u nebo i onda povučenog prema natrag i zatim prema dolje. Voda je uzdahnula sklapajući se nad njim.

Topovnjača je produžila dalje. Mornari su gledali s ograde, no brod se nije zaustavio. Jerryjeva glava je bila nagnuta prema naprijed, žile u njegovu širokom

vratu nategnute poput tamnog konopa, a grlo napregnuto bijesom. Kazao je, "neće ga izvući." "Ne," rekao sam meko. "Neće ga primiti na brod ... to nisu ni namjeravali." Gledali smo, zaslanjajući oči, no Tate nije izronio. Zatim smo se pogledali. "Toliko o našoj namjeri," rekao je Jerry. Vratili smo se u zatvor. Mary je počela histerično jecati. Šerif je stavio ruke na njena ramena, a ona

je svojom preklopila njegovu ruku, drhtala je. Drhtaji su prelazili na Jerryjevu podlakticu.

"John Tate," prošaptala je. "Stari gusar. Volio bih da je ovo preživio, zar ne? Nastala bi tako lijepa priča ... bolja od one kako je izgubio oko ... kako je izigrao topovnjaču..." Osmjehnula se tužno.

"Ili kako je pomogao objesiti čovjeka u Crvenim zidovima," dodao sam, ne znajući zašto; bilo je to toliko nebitno, promatrano na kulisi njegove vlastite pogibije.

Jerry je hodao po sobi poput zatvorenika u svome zatvoru.

"Ovdje smo sigurni," rekao je. "Moramo samo čekati kraj." "Ali koliko dugo?" zajecala je Mary. Na to nismo znali odgovor. "Mislim da bi moglo potrajati ... danima ... čak možda tjednima." kazao je

Jerry. Pogledao me očekujući potvrdu. Nisam znao. Rekao je, "uvijek se možemo zaključati u ćeliju; tu nas neće dohvatiti."

"Tjednima..." rekao sam. "A hrana? Potrepštine?" "Bože! To mi nije palo na pamet. Moramo nabaviti neke stvari." Pomisao na pripremu za opsadu nije bila primamljiva. "Vjerojatno će nas evakuirati..." "Da, a možda i neće. Bolje da ne riskiramo ... ne tako. Malo naprijed je

dućan." "Mislim, ako ćemo ponovno izlaziti, bolje da to učinimo odmah. Stanje će

se prije pogoršati nego popraviti ... širit će se sve dok ... pa, idem s tobom." "Ne, ti ostani tu s Mary." "Ništa mi ne bi bilo draže nego ostati. No Mary je tu prilično sigurna iza

zaključanih vrata, a dvojica možemo puno više ponijeti. Nema smisla više nego jednom ići u nabavu. I ... čuvat ćemo si leña."

"U pravu je, Jerry. Bit ću dobro. Samo ... nemojte dugo." "Jesi li sigurna?" "Da," prošaptala je. Jerry ju je neko vrijeme promatrao i zatim kimnuo

glavom. "Idemo," rekao je, i mi smo krenuli.

XVIII Hodao sam pažljivo, kao da moji koraci otkucavaju trenutke, bilježeći

proteklo vrijeme. Jerry me vodio napuštenim ulicama. Nisko sunce je ocrtavalo oštre rubove zgrada, jasno poput svjetla u bijelo okrečenoj sobi, samo se moja sjena nevoljko vukla zamnom, kao da je stvorena drugim izvorom - bačena od mene sjajem moga straha. Niska se magla penjala po zidovima, a gušća se kotrljala iz sporednih uličica, uvijala se poput mačke oko Jerryjevih čizama. Posrnuo je kao da se spotakao o sumaglicu. Držao je pištolj uz tijelo, uperen u pod. Ubrzao sam korak da ga sustignem pa smo nastavili jedan pored drugoga. Hodali smo stotinu metara, ne više. Činilo se vječno. Nikoga nismo susreli.

Mendozin dućan je bio prašnjavo skladište s policama i staklenim pultovima napunjenim konzervama gotovo svega. Vrata nisu bila zaključana. Jerry je ušao točno na ulaz i zazvao Mendozu koji je živio na katu. Nitko se nije odazvao. Gledali smo po mračnoj sobi.

Jerry je rekao, "trebali smo napisati što trebamo. Uzmi jednu ot tih kutija i napuni je s čime god te volja; a možeš isto tako objedovati po našem ukusu."

Počeo je vaditi konzerve s polica. Prešao sam na drugu stranu i krenuo napadati police, ne obraćajući pretjeranu pozornost na to što uzimam, samo sam ubacivao stvari u kartonsku kutiju. Nisam očekivao da ćemo imati strašan apetit. Kutija je bila prilično teška kad sam je napunio; morao sam staviti pušku pod ruku i objema je rukama podignuti. Jerry je prije napunio svoju kutiju; lagano ju

je držao pod rukom. Krenuli smo prema izlazu kroz neurednu prostoriju, konzerve su zvečale u kutijama. Zaustavio sam se na vratima. "A duhan?"

"Pa, da ... možda će nam se pušiti, uza sve to. Mislim da Mendoza drži duhan otraga pod pultom. Možeš otamo uzeti i par boca ruma; ne može naškoditi da imamo nešto pića. Može nam čak i pomoći."

"Uzet ću," rekao sam. Spustio sam kutiju na prašnjavi pod i krenuo u stražnji dio. U staklenom

izlogu uočio sam razne vrste duhana, u svim oblicima. Boce s rumom stajale su otraga na polici. Napunio sam džepove duhanom i zakoračio na kraj pulta ... kad je bijelo lice izronilo iz mraka!

Pokušao sam vrisnuti. Glasnice su se pobunile; ukrutile su mi se u grlu poput smrznutog željeza i

samo sam ispustio prigušeni uzdah. Ustuknuo sam. Kundakom puške udario sam u stakleni izlog i razbio ga. Čuo sam odvojeno svaki komadić stakla kako pada, zveket je odjeknuo klepetom konzervi kad je Jerry spustio kutiju. Vikao je nešto s vrata, mislim da sam i ja tada vikao; znam da su mi usta bila otvorena, a buka mi je punila uši. Povukao sam pušku ispred sebe, nisam je uperio nego stavio na prsa poput raspela za obranu od vampira.

Jerry je ponovno viknuo. "Bježi!" Brzao je prema meni duž polica. No onda sam pao na slomljeni izlog, životna snaga je iscurila iz mene

splašnjavanjem iznenadne prepasti. Jerry je stajao iza mene, jednu mi je ruku stavio na rame; drugom je uperio pištolj. Osjećao sam kako veliki čovjek drhti. Otresao sam glavom. Za to je trebala velika koncentracija, lubanja mi je bila teška, vrat mlitav. Tada sam već shvatio da nema opasnosti ... užasa da, ali opasnosti ne. Lice se nije pomaklo prema meni; ja sam sagnuo glavu prema njemu kad sam htio dohvatiti rum pa mi se učinilo da se bijelo lice podiže iz mraka kao da izranja iz dubokog mora.

Čovjek je bio mrtav, raširenih ruku i nogu iza pulta, kao da je u posljednjem grču tako zapeo.

Jerry je polako ispustio dah. Ja sam bio ispražnjen. Moja energija, moja životna snaga, svaka moja kost

kao da je isisana iz mene usisavačem straha. Još uvijek sam tresao glavom - inercijom. Mislio sam da je živ i da je krenuo na mene - a nisam mogao pobjeći, nisam ni pomislio upotrijebiti pušku ... čekao sam njegov dodir...

"Mendoza," rekao je Jerry. Ruka koja je drhtala na mom ramenu sada je bila mirna, čvrsta kao stijena,

no ruka koja je držala pištolj se počela tresti kad ju je spustio. Gurnuo me u stranu i nagnuo se nad leš. Nije ga dirao. "Izgleda da je umro

prirodnom smrću," kazao je. "Srčani udar, možda ... nije bio mlad..." "Da, tako izgleda." Jerry me pogledao, blijed poput Mendoze. "Nije li to izvanredno?" rekao je. "Ovdje i sada ... čovjek umire prirodnom

smrću... odjednom shvatiš da život ide dalje." Zastao je, pitajući se je li njegova izjava bila apsurdna ili duboka.

"Nisam nikada nikoga ubio," kazao je. Nikoga još. Ali mu je pištolj bio u ruci ... bio bi; možda će morati. Buljio je u mene. Rekao je, "Harland, misliš li da će ... ti ... u raj?"

Zinuo sam nijemo u njega i on se zacrvenio; pitanje je bilo originalno. "Da," rekao sam. Ne vjerujem u život poslije smrti, ali sam rekao: "Da." "Volio bih da je tako..." kazao je. Vraćajući se natrag s teškim kutijama, sreli smo ophodnju koja nam je

dolazila ususret. Kad su nas vidjeli, raširili su se i uperili puške u nas. Bili su užasnuti - jednako kao i mi.

"Ne pucajte," zavikao je Jerry. "Ne približavajte se. Samo nastavite." "Slušajte," rekao sam. "U Mendozi je mrtvac. Ne znamo je li jedan od ...

njih ... no bolje pošaljite nekoga da pokupi tijelo." Kao da nije shvatio. "Da ga spalite," rekao sam. "Oh. Da. Vi samo produžite."

Produžili smo. Ophodnja se okrenula promatrajući nas. Onda su nastavili u suprotnom smjeru. Kad smo došli do zatvora, okrenuo sam se. Ophodnja je nastavila niz ulicu, prošla pored Mendoze i, dok sam gledao, skrenula na desno, u unutrašnjost - prema kompleksu. Nadao sam se da neće zaboraviti poslati kombi po Mendozino tijelo. Pogledao sam prema luci. Na vodi je plutalo drvo, grede i daske, a uljana se mrlja polako širila. Sabljarka je i dalje visila na vagi, sada ostavljena zauvijek. Siva je topovnjača plovila amo-tamo po ulazu u luku. Koliko dugo? Pitao sam se. Koliko će ovo trajati?

XIX Dok smo prilazili, Mary je gledala kroz prozor. Uokvireno u prozor, lice joj je izgledalo dezintegrirano, izgubljeno od

straha. Obrazi su joj bili upali, a oči velike i širom otvorene. Jerry je mahnuo, no ona nije otpozdravila. Okrenula se gledajući natrag u sobu. Profil joj se razmazao na staklu. Potom smo prošli pored prozora i začuli zvuk zasuna. Mary je otvorila vrata i izašla van. Jerry je trznuo ramenima kao da će je, instinktivno, utješiti u svome zagrljaju, ali puna se kutija našla izmeñu njih. Mary je plakala.

"Hej, sad ... sve je u redu," kazao je šerif. "Nije u redu; ništa nije u redu." "Bit ćemo u redu. Samo je pitanje ..." "Doktor Winston je tu," rekla je. "Hej, pa to je izvrsno," rekao je Jerry. Ušao je unutra. Winston je stajao u

kutu, pušio cigaru, rukama sklopljenim na leñima. Izgledao je kao da duboko razmišlja o dijagnozi.

"Drago mi je da si uspio," rekao je Jerry. Spustio je kutiju na stol. "Da si se sjetio tu doći."

"Mary ne misli da je to tako dobra ideja," kazao je Winston. Bio je smiren, ali je žvakao cigaru; ovitak se počeo odmotavati.

Jerry je pogledao djevojku trepćući očima. "Doktor Winston je ... ranjen," rekla je. Jerry se prenerazio, čitavo njegovo veliko tijelo se napelo.

"Nije me dodirnuo," dodala je Mary brzo. "Došao je na vrata. Pustila sam ga unutra. Bilo mi je drago što ga vidim ... nisam znala da je ozlijeñen..."

"Kako se to dogodilo, Dok?" "Bio je to jedan od onih luñaka koji se vrzmaju uokolo. Zato sam tu došao

... da vidim znaš li išta o tome što se tu dogaña? Nešto s istraživanjem u kompleksu, zar ne? Pokušao sam ih nazvati, ali nisam mogao dobiti vezu, usput, ništa nisam čuo o svojoj sestri...?"

"Koliko, Dok?" "Što? Pa, nazvao sam ih u ...?" "Koliko je vremena prošlo otkada si napadnut?" "Pa, što to ima ... ili ima li?" U licu mu se vidjelo da je shvatio. Izvadio je

cigaru iz usta. "Ima veze, zar ne? Očito znate više od mene. Što je to, neka vrsta biološkog rata?"

"Dok ... koliko?" Winston se trgnuo na Jerryjev ton. Bili su prijatelji; nije to razumio. Lagano

je problijedio ispod svoje normalne rumene boje, a Jerryjevaje vilica bila čvrsto stegnuta.

Winston je rekao, "Nešto više od sata," pažljivo promatrajući šerifa, procjenjujući njegovu reakciju. Winston je bio velik, težak čovjek; činilo se da ima spori metabolizam. Ja sam se malo opustio, ali se opuštajući smrznuo. "Što je to, Jerry? Kakva je to bolest? Mogu li vas zaraziti ako sam tu?"

Jerry nije znao što reći. "Hajdemo nešto popiti." Mislim da sam to uspio izgovoriti normalnim tonom. Jerry me zahvalno

pogledao. Otvorio sam bocu Mendozinog ruma, a Jerry je izvadio čaše. Nismo namjeravali dijeliti bocu s Winstonom. On je stajao iza stola, a mi nasuprot. Winston je otpio veliki gutljaj i oblizao usne.

"Odlično," rekao je. I zatim: "I? Je li neizlječivo?" "Nije," odgovorio sam. Preuzeo sam to na sebe, a Jerry je bio presretan odrekavši se svojih ovlasti.

Otpio sam malo ruma. Winston me gledao. Nisam bio siguran trebam li mu lagati ili ne. Svaki se čovjek na svoj način suočava sa smrću i ima se pravo suočiti s njom kako god hoće, i da je ovo prirodna bolest, bez obzira na to koliko smrtonosna ili bolna bila, rekao bih mu istinu. No nije bila. Ta je bolest stvarala svoje vrijednosti i prosudbe.

"Imaju protuotrov u kompleksu," rekao sam. Jerry me oštro pogledao i znao sam da misli isto što i ja. Onda je stisnuo oči

i pogledao dolje u svoje čizme. "Zato su sestru odveli u kompleks," nastavio sam. "Moramo te tamo odvesti

ili tu donijeti protuotrov. To je sve." "Sad mi je lakše," rekao je Winston. "Kako ste se svi ponašali, pomislio

sam da sam otpisan. No, svejedno, Što je to? Kako ti luñaci jurcaju okolo ... neka nova vrsta bjesnoće?"

"Vjerujem da je nešto tako." "Ne bi se smjeli s time zezati." "Znaju to ... sada."

Napunio sam ponovno čaše. Nisam ustuknuo dok sam se naginjao preko stola da napunim doktorovu čašu. Maryna čaša je još uvijek bila puna te je rekla: "Je li u redu piti? Hoću reći ... zar nije bolje da budemo trezveni?"

"Mislim da je bolje da malo popijemo," rekao je Jerry. Mary je znala što slijedi. Rekla je, "oh, da. I ja ću popiti." Onda je shvatila

da već ima punu čašu u ruci. Otpila je. Suze su joj jurnule niz lice, ali više nije jecala. Pili smo polako i uporno. Doktor Winston je stvarno uživao u rumu. Jerryju i meni je trebao. Pažljivo smo promatrali doktora, pitajući se koji će biti prvi znaci; hoće li to biti iznenadni bijes ili postepena promjena? Netrepnuvši, gledao je u rub čaše. Počeo sam točiti još ruma.

"Možda je bolje da potražimo taj protuotrov, a?" kazao je Winston. "Pretpostavljam da se treba primiti što prije. Poslije ću propisati zdravu dozu ruma za sve nas."

Govorio je polako, kao da promišlja svaku riječ. Pitao sam se napija li se ili je proces započeo tako što mu umanjuje sposobnost govora. Ali gledao nas je bistrim, živahnim očima. Gotovo da se zabavljao. Na pameti mi je bila grozna misao da ga nismo prevarili, unatoč svemu; da se igra s nama, štiteći naše osjećaje kao što smo mi njega pokušali zaštititi od istine.

Jerry je zafrktao i lupio čašom o stol. "Ja ću sada odvesti Doka u kompleks," kazao je. "Ti ostani tu s Mary.

Nećemo dugo." "Ja ću ga odvesti ako želiš," rekao sam. Jerry je zurio u mene. Bio je zahvalan na mojoj ponudi, ali on je ipak

poznavao doktora puno bolje. Mislim da je bio u iskušenju da me pusti da ja to učinim. No možda nije imao povjerenja u moju odvažnost; vidio me kako sam se zgurio pred mrtvim Mendozom, kako nisam ni pokušao upotrijebiti pušku.

"Ne, bolje je da idem ja," rekao je. Winston je gledao u jednog pa u drugog. "Pretpostavljam da ne mogu ići sam?" - rekao je. Ponovno sam vidio taj izraz u njegovim očima. I Jerry ga je vidio. "'Ajmo, Dok," rekao je. Mary je sjedila s licem meñu rukama. Pogledala je prema meni jednom ili

dvaput i onda odmah spustila pogled. Više nismo pili. Bio sam napet poput gudala, spreman zatitrati na zvuk pištolja ... ali pištolj nije opalio.

Potom se Jerry vratio, lice mu je bilo poput maske strepnje. "Nek' sam proklet!" zavapioje. Zalupio je vratima da su s druge strane rešetke zazvečale. Gledao sam zbunjeno u Jerryja. Nikada prije nisam vidio takvu agoniju na

licu. Otišao je do rešetki i čvrsto ih uhvatio, zatvorenik izvan ćelije ... unutra crni očaj.

David Case: Pelikanov greben "Znao je," kazao je Jerry. "Hodao je ispred mene ... nijednom se nije

okrenuo. Mislim da je znao. Slijedio sam ga. Ali sam išao sve sporije ... a on je nastavljao istim tempom pa sam zaostajao za njim ... i kada je skrenuo prema kompleksu, stao sam ... i vratio se. Pustio sam ga. Nisam to mogao učiniti! Nek' sam proklet!" vrisnuo je, proklinjući sebe ... jer nije ubio svoga prijatelja.

Dugo nitko nije izustio ni riječ...

XX Poslije nekog vremena Mary je spravila jelo koje nitko od nas nije ni

glumio da jede. Dugo se nije čuo nijedan pucanj. Svakih nekoliko minuta sam pogledavao kroz prozor, ali ničega nije bilo. Kao da je grad duhova. Novine su se valjale uz obalu, listovi su se razdvajali. Digao se povjetarac; zavijao je kroz prazne ulice. Od pristaništa pa dalje niz obalu prozorski je kapak udarao ustaljenim ritmom. Sabljarka je i dalje visila na vagi, sada već suha; nalikovala je ukrasu od papira. Bilo mi je žao sabljarke. Pomaže kad podijeliš suosjećanje. I oni su povremeno pogledavali prema van. Nikada zajedno, nasumično smo se izmjenjivali.

Jerry je rekao: "Nema nikoga ... ama baš nikoga. Možda jenjava. Ni ophodnje ... smi ješno..."

Vratio se od prozora. Malo kasnije je Mary pogledala. Ona je prva ugledala marinca... Bio je sam i izgledao opušteno. Stajao je na doku i gledao patrolne topovnjače, uopće se nije okretao.

Uzdahnuo sam s olakšanjem. Mora da je gotovo ... bar je on vjerovao da je gotovo čim nije pokazivao nikakve znakove opreza ili straha. Činilo se da ga zanimaju brodovi, kao da je čekao da nešto naprave, možda da se blokada raziñe. Jerry je otvorio vrata i izašao van. Zazvao ga je. Nije čuo. Jerry je ponovno zazvao, ali sada glasnije. Ovoga puta ga je čuo. Zatresao se u svojoj uštirkanoj bijeloj odori poput psa kad otresa vodu. Onda se okrenuo prema nama.

Jerry je naglo uzdahnuo. Ja nisam uopće mogao disati. Mrtvožder u bijeloj odori nije ni krenuo prema nama; stajao je opušteno,

gledajući nas na isti način na koji je gledao brodove, s onim praznim, bijelim očima.

Vratili smo se unutra i zasunuli vrata. Neko vrijeme nismo gledali van. Kad smo kasnije pogledali, više ga nije bilo...

XXI Nakon toga smo izbjegavali prozor. Nismo gledali kroz prozor ne želeći

vidjeti što se zbiva na ulicama ili, možda, ne želeći vidjeti tko ... gleda unutra. S vremena na vrijeme smo čuli ... nešto ... kako prolazi pored zgrade vukući noge; jednom je nešto udarilo u zid. No to nije bilo kao da netko želi ući. Sjeli smo za stol u sredini sobe i gledali u svoje ruke. Malo smo pili. U jednom je trenutku Mary postavila pitanje koje me mučilo - a vjerojatno i Jerryja.

"Što ćemo učiniti ako nam se netko ... normalan ... želi pridružiti?" Nije čekala odgovor; nastavila je, "hoću reći, kad je doktor Winston

pokucao, normalno da sam ga pustila unutra ... i onda sam otkrila ... mislim,

kako ćemo znati?" Zadnje je riječi izgovorila napetim glasom koji se primicao histeriji. Nisam znao odgovor. Rekla je, "ako postoji šansa da je netko zdrav, ne možemo ga odbiti..." Gestikulirala je gorljivo objema rukama kao da se svañamo s njom... "Ne možemo ga ostaviti vani..."

Jerry je rekao, "napravit ćemo ono što napravimo, ako doñe, zatvorit ćemo ga u ćeliju. Držati na nišanu i objasniti mu da nam je žao, ali da ne možemo riskirati. Ako i dalje bude zdrav ... recimo za pet sati ... možemo ga pustiti van."

Mary je kimnula glavom, "nisam o tome razmišljala." "Ima jedna kvaka, Jerry," rekao sam, odmahujući glavom. Kad su se oboje

okrenuli prema meni, nastavio sam, "to je dobar plan ako doñe samo jedna osoba, ali pretpostavimo da doñu dvije ili tri? Ako dodu odvojeno - zatvoriti ih u istu ćeliju ... bilo bi kao da zatvorimo čovjeka s bombom koja može i ne mora eksplodirati ... ili s tigrom, koji može i ne mora biti gladan. Bilo bi to pravo mučenje."

"Dovraga," rekao je. "Elston mi je ispričao da su ispitivali njihovu okrutnost tako što su ih

zajedno zatvorili," dodao sam. "To baš nije bilo lijepo za vidjeti iako, bez sumnje, od velikog znanstvenog interesa," kazao sam s gorčinom.

"Pa ... jedan od nas će ih stalno nadgledati... onoga trenutka kad neki od njih pokaže bilo kakav znak mahnitosti, ubit ćemo ga prije nego što napadne druge..."

"Hoćemo li?" upitao sam. Jerryju je klonula glava. Nije mogao ubiti doktora Winstona, a ja čak nisam

ni uperio pušku u Mendozu, a Mary ... zapravo, znamo li uopće tko što može? "Možda uspijemo," kazao sam.

"A što drugo možemo?" "Ima nešto." Oklijevao sam, želeći da Mary spava; nisam ju htio još više

uznemiriti. Ali ona je jako pažljivo slušala; to ju je jako zanimalo. Rekao sam, "možda će ćelija trebati nama."

"Kako to misliš?" upitao je Jerry. "Oni imaju nadljudsku snagu. Mogu provaliti unutra, ako žele ... ne, ne ako

žele, nemaju oni uma za to ... ako ih nešto nagna na to. Mislio sam ... ako pokušaju provaliti, mi se možemo zatvoriti u ćeliju."

Jerry je složio grimasu, rekavši: "To mi se uopće ne sviña ... zatvoriti se, šćućuriti iza rešetaka ... a da nas oni pokušavaju dohvatiti, šćepati nas..." Veliki mu se torzo stresao; drhtao je poput potresa. "Radije bih bio pokretan ... trčao ... pucao, ako budemo morali... Da, mogu ih upucati ... i, dovraga, ni ne znamo koliko dugo moramo tu ostati."

Ni sam nisam uživao u toj pomisli; bila je to jedna od mogućnosti, držao sam da je trebam izreći. Kazao sam, "to bi moglo biti sporno. Ali možda nitko, normalan ili ne, neće doći. Pričekajmo, pa ćemo vidjeti."

No, možda je i bilo sporno. Morao sam se s užasom podsjetiti da naša odvratna dilema ... naš problem,

nije samo naš... Nismo više razgovarali, nismo imali o čemu. Vrijeme je sporo prolazilo.

Polako se na prozoru promi jenilo svjetlo. Počela je duga noć...

XXII Sjedili smo u osvijetljenoj kocki našeg utočišta, a oni su prolazili pokraj

prozora. Zvukovi koje su proizvodili bili su meki, kao da su milovali zidove s ljubavlju, čežnjom, žudeći ući. Osjećali su da smo unutra; nježno su dragali zidove koji su nas okruživali. Znali smo da bi morali ugasiti svjetlo ... da ih privlači poput svjetionika ... no znati je jedno; nismo mogli podnijeti mrak - do zore bismo prestali biti ljudi.

Kao kad zatvorenik bilježi proteklost kazne, Jerry je ocrtavao obrise svoje šake u dlan, ne jako, ali ritmično, poput metronoma; trzao se na svaki slabi udarac kao da je uboden. Mary je pokraj njega sjedila licem uronjenim u šake. S vremena na vrijeme bi zadrhtala i podigla pogled, istrgala bi lice iz svog skloništa iskonskom snagom ... iz njenih uklještenih ruku izlazilo bi izmučeno lice, ispijeno, blijedo, sablasno, izbrazdano otiscima prstiju. Gledao sam pokraj njih, u rešetke i dalje, u sjene rešetki na zidu ćelije. Kičma mi je bila poput rešetke, pričvršćena za stolac ... umnožene rešetke razdvojene strujom straha širile su se poput bambusova pruća kroz moj torzo - bacajući sjenu na moju dušu. Teško sam disao. Svi smo. I onda je još nešto teško disalo na vratima. Jerry je podigao pogled. Pištolj mu je bio na stolu, no nije ga ni dotakao. Dahtaj izvana kao da je sukljao u vrata; ona su bila čvrsta, no ipak sam osjećao kao da lepeću poput jedra i da će se svakoga trena rastvoriti. Ruka je gladila obrise vrata, tražeći, ispitujući. I zatim je otišao; nastavio dalje, i sa sobom odnio komadićke mog zdravog razuma...

Odjednom sam se ponovno našao kod Mendoze. Moj um izvan vremena. Upravo sam razbio stakleni izlog, a zvuk loma mi

je odzvanjao u ušima. Maryno je lice bilo zgrčeno; Jerry se tresao; probudio sam se i shvatio da je iza mene puklo staklo. Prozorsko staklo. Zapamtio sam Mary na prozoru, kad sam je gledao kroz okno ... okrenuo sam se protiv svoje volje...

Sally, djevojka za salatu, je posezala unutra... Lice joj je bilo uokvireno u prozor, rukom je tapkala prema meni, krv je

kapala iz porezotina. Izgledala je puno groznije od muškaraca - nekako je i dalje bila ženstvena i putena, njene našminkane usne iscrtane kao da se pohotno smješka, očima je kolutala kao u strasti, ruglo prema onom što je bila; posezala je prema meni kao da me hoće s ljubavlju privinuti sebi na grudi. Nisam mogao skrenuti pogled. Potom je odustala, poput odbijene prostitutke; nisam otišao s njom i ona je nastavila dalje.

Na podu su komadići stakla ljeskali na svjetlu. U mom tijelu osjetila su bila razbijena poput stakla, hladni šiljci su mi

probadali srce, oštri rubovi punili okvir uma, nazubljeni komadi raspali moju dušu. Gotovo sam mogao čuti kako mi se strah valja po utrobi. To je bilo previše. Mukotrpni je užas istrošio moju ljudskost i izobličio mi svijest; zapao sam u smućenost. Nisam se micao, jedva da sam treptao očima. Oni su tapkali pokraj prozora i gladili zidove. Potom su se sjene rešetki udvostručile. Svitalo je.

Mary je zadrhtala ulazeći u stvarnost, kao da se vraća u žarište iz izobličenja ili neke druge dimenzije nekakvom zakriljevnošću prostora i vremena. Jerry se ukočeno podigao. Ja sam otkrio da se mogu pomaknuti. Opet sam mogao misliti. Završila je noć.

XXIII S prozora smo iza luke vidjeli razarač. Prva mi je pomisao bila, takvo mi je

bilo stanje mozga, da će mornarica granatirati grad. No to je bilo glupo i sam sam se sebi nasmijao - iako turobno. No pitao sam se što smjeraju. Teško da je razarač nuždan za ribarske brodove i motorne čamce. Vjerojatno su nešto odlučili - bili su prisiljeni nakon što im se prvi marinac zarazio. Možda je ono bio jedini - onaj kojeg smo vidjeli - no mi to nikako nismo mogli znati, niti su, pretpostavljam, oni. Ostali su bez te mogućnosti. Misija pronañi-i-uništi automatski je propala onoga trena kad je prvi član ophodnje postao neprijatelj ... nastaviti s ophodnjama značilo je riskirati da se užas proširi na kompleks. Takav rizik nisu željeli preuzeti. I to objašnjava zašto više nema ophodnji. No ne i što smjeraju.

Nešto kasnije začuli smo helikopter. Bio je veliki i proletio je iznad nas u smjeru kompleksa. Nije se dugo

zadržao. Nestao je prema zapadu i potom je, pola sata kasnije, doletio drugi - ili se prvi vratio. Kao i prvi, sletio je u kompleks i odletio ubrzo nakon toga. Pitao sam se znači li to da dovode pojačanja ili da evakuiraju kompleks? Jerry je, pitajući se isto, pokušao nazvati kompleks, no centrala se nije ni oglasila. Telefon je zvonio prazno i mrtvo nesretnim zvukom, kao da je i sam znao da nitko neće odgovoriti pa je ozvučio svoj očaj.

Jerry je psujući zalupio slušalicom. Par sekundi kasnije telefon je zazvonio. Zvuk nas je iznenadio pa smo glupavo zinuli jedni u druge. Onda je Jerry

podigao slušalicu. "Tako je," govorio je, i u isto sam vrijeme začuo zvučnik kako trešti negdje iz ulica iza nas. Jerry je govorio: "Tako je. Troje nas je. U redu, bit ćemo tamo točno u deset. Da, sigurno ... ali vidite ... kako ćemo znati jesu li ... u redu? Ako naiñemo na nekoga ... postoji li način da prepoznamo?" Slušao je stisnutih usana. "U redu," rekao je. Spustio je slušalicu.

"Evakuirat će nas s mornaričkog mola," kazao je. "Hvala Bogu," prošaptala je Mary. "Moramo biti tamo točno u deset, na dlaku ... i neće dugo čekati." Potom je,

predviñajući moje pitanje, rekao, "nisu rekli kako možemo prepoznati ... rekli su da će na molu svi biti pregledani."

"Onda su našli način!" kazao sam. "Možda su Elstonove proklete autopsije dale rezultate."

Jerry je sumnjičavo kimnuo glavom. Kombi se kretao uz obalu brzo i bez zaustavljanja. Iz zvučnika se čula

poruka, ista ona koju smo primili telefonom. Pitao sam se zovu li svaki broj u gradu; mogao sam čuti jezivu jeku telefona na koje u praznim kućama nitko ne

odgovara; kako naizmjenično zvone duž ulica, nesretno i uzaludno. Kombi je prošao, na prozorima su naoružani vojnici gledali uokolo spremni pucati; zakrenuo je na popločane ulice, poruka se stalno ponavljala dok je krivudao ulicama, pokušavajući doprijeti do svih skrivenih - svih koji su je mogli razumijeti. Svaki treći put poruka se emitirala na španjolskom. Bio sam jako sretan zbog toga, znajući da je nešto odlučeno, da se nešto čini, da vlasti poduzimaju mjere. Pretpostavljam da sam, bez da sam to priznao, strahovao da je kompleks pregažen i da smo prepušteni sami sebi. Vlasti su bile odgovorne za ovaj užas u kojem smo se našli, no ipak je bilo utješno znati da vlast i dalje funkcionira.

"E pa, hvala Bogu," kazao sam. No Jerry je dodao: "Možda neće biti tako jednostavno." Bio je na prozoru i

zurio van. "Isuse, posvuda su!" Osjećao sam kako mi se grlo steže. Pridružio sam mu se na prozoru i na

vratu su mi se nakostriješile dlake. Izgleda da je zvučnik privukao mrtvoždere, bio katalizator koji ih je izvukao iz letargije, skupio sa svih strana i doveo na obalu. Mora da ih je bilo dvadeset. Dolazili su izvlačeći se iz sporednih ulica i iz skladišta, krećući se za kombijem ... okupljajući se nekakvim sindromom mamca za lakovjerne kojeg bi Elston označio kao nuspojavu. Prepoznao sam bradatoga iz Crvenih zidova i, mislim, još dvojicu ili trojicu primarno inficiranih. Bilo je nekoliko žena; jedna je imala bebu na sisi u ruglu od majčinskog instinkta. Beba je bila mrtva. Kretali su se za kombijem, a kad se izgubio iz vidokruga, milili bezumno uokolo. Nisu napadali jedni druge. Povremeno bi dvojica ili trojica njih, idući svojim putem, došli u doticaj - sudarili se ili očešali meñusobno - i potom bi pljesnuli i udarili jedan drugoga trenutačnim bijesom, no to je bilo prolazno. Trenutak kasnije ponovno bi lutali odvojeno. Nisu se ubijali. Elston bi se ponosio finoćom njihovih nagona...

U devet sati čamac za iskrcavanje je valjajući se uplovio u luku i spustio rampu duž mornaričkog mola. Mol je bio nešto dalje u luci i bilo je teško točno vidjeti što se dogaña, no vidjeli smo ljude odjevene u plave odore kako pljuskaju po plićaku, i druge koji su trčali po molu. Svi su nosili automatsko oružje. Rasporedili su se u obliku polumjeseca oko mola. Nekoliko se ljudi u bijelim kutama odvojilo od polumjeseca i krenulo naprijed. Svi su bili s morske strane ograde. Grupa odjevena u kaki odore prošla je kroz obrambenu liniju noseći čudne glomazne predmete. Brzo su se kretali i, u par minuta, ti predmeti su, od stupova i šatorskih krila, transformirani u nešto nalik šatoru. Kao zaklon koji se postavlja na trkaćoj stazi oko konja sa slomljenom nogom, prije nego što ga ubiju - puštajući životinju da dulje pati kako se profinjeni osjećaji gledatelja ne bi uvrijedili. Ta je tvorevina podignuta blizu ograde, na obodnici naoružanog polumjeseca.

Čim je bilo gotovo, ljudi u kaki odorama su požurili natrag na čamac. Ljudi u bijelom su nestali iza šatorskih krila. Bilo je devet i trideset.

Mornarički mol bio je udaljen samo desetak minuta hoda. Bili smo spremni - i čekali.

Dok je trajala radinost, mrtvožderi su i dalje lutali po dokovima. Nisu pokazivali zanimanje za dogañaje na molu. Nisu čak ni djelovali opasno; umno poremećeni, izmučeni, s ludilom koje ih preobražava da, ali opasni ne.

Jerry će na to; "znaš ... smi ješno je ... čovjek bi pomislio da će biti puno užasnije s čitavom gomilom njih, ali ne izgleda onako gadno kao - kad je Sally pogledala kroz prozor. Samo jedan sam..." Gledao je škiljeći prema van, bore oko usana su mu bile zategnute. "Pa, nisu kao zmije, to sam htio reći," završio je.

Mary i ja smo ga pogledali. Shvatio sam što čini - samo govori prvo što mu padne napamet da privuče

našu pažnju; da nas odvrati od razmišljanja o špaliru kroz koji uskoro moramo protrčali.

"E sad, uzmimo zmije, jedna zmija sama ... nije toliko strašno. Ali ako imaš čitavu jamu zmija, a sve se svijaju i migolje uokolo, e to bi svakoga uplašilo. E sad, pomislio bi da je s čitavom gomilom mrtvoždera isto. Ali nije. Zastao je. Pomislio sam da je presušio, no samo je sreñivao misli. Rekavši: "Mislim da su više kao gomila štakora u vreći."

Mary i ja smo se pogledali, zatim njega. Ali on je znao što govori. Kazao je: "Poznavao sam nekoć momka, živio je od toga što je čupao

štakore iz vrećaste torbe. Tako je bilo. Išao bi od bara do bara vukući za sobom tu veliku torbu punu štakora. U restoranima nije bio dobrodošao, ali u barove je smio. Imao je unutra petnaest ili dvadeset štakora. Pustio bi sve da zavire u vreću, vidjeli bi sve te štakore kako gmižu uokolo i postali prilično razdražljivi. Zatim se taj momak kladio da će uvući golu ruku u vreću, zgrabiti štakora i izvući ga van, a on će se i dalje migoljiti i cijukati. Vidio sam desetak puta kako to čini. I nijednom ga nisu ugrizli." Jerry je gledao u svoje ruke kao da je iznenañen što nisu izgrižene. "I tako ja jednom sjedim s njim na piću i pitam ga u čemu je tajna. Malo je popio i rekao mi da tu nema nikakve tajne; on ne zna zašto ga ne grizu, jednostavno ga ne grizu. Ali u čemu je kvaka? Kazao je da je u početku u vreći imao samo jednog štakora. I svaki put ga je ugrizao. No dok god je u vreći bilo više od jednog, nisu ga ni gricnuli. Eto, u tome je tajna, iako to on nije vidio kao tajnu. Kad ih je čitava gmižuća gomila, ne grizu. Mogao ih je izvlačiti van jednog po jednog, petnaest, dvadeset u nizu, ne bi ga ni uštipnuli - ali čim je ostao samo jedan u vreći, ugrizao bi ga svaki put. Nešto je u prirodi tih štakora u vreći. E pa, shvaćate što hoću reći..."

Govorio je sporo i zamišljeno. Bilo je devet i tridesetpet. Na molu je šatorsko krilo lepetalo poput jedra, a oni koji su ušli unutra u

bijelim kutama izašli su van odjeveni poput astronauta ili ronilaca. Bili su upakirani u debelu zaštitnu odjeću, čvrste kožne rukavice a na glavama su imali kacige s crnim vizirima. Viziri su im bile podignuti i otkrivali bijela lica. To su očito bili oni koji će pregledavati kandidate za evakuaciju - koji će, nadam se, pregledati i nas.

Bilo je devet i četrdeset, raspravljali smo hoćemo li polako duž obale, pažljivo izbjegavajući mrtvoždere ili ćemo trkom prijeći razdaljinu. Već smo odlučili da moramo ići uz obalu unatoč tomu što je na tom području bila gomila mrtvoždera. Druga nam je opcija bila šuljati se sporednim uličicama, a s uskim puteljcima i križanjima to je bilo preopasno - ne bi na vrijeme uočili ako bi nas neki od njih vrebao iza ugla u zasjedi, ili na dovratku, ili u uličici. Na obali bar možemo ugledati opasnost.

Ali trčati ili hodati... Mary je sažela nedoumicu. Rekavši, "mislim da neću moći hodati," a mi smo shvatili što je time htjela

reći. Odlučili smo trčati. To možda ni nije bilo najsigurnije jer brzo kretanje privlači njihovu pozornost, kao što ih je privukao zvučnik na kombiju, ali smo sumnjali u svoju odvažnost - sumnjali da možemo šetati kroz tu užasnu gomilu. Osjećao sam da će mi srce eksplodirati ako zanemarim svoj impuls za trčanjem ... ako održavam umjereni ritam dok mi srce i mozak vrište za primitivnim rješenjem, a nagon zahtijeva uzmak.

U devet i četrdesetpet s dokova se začuo kombi. Stražnja su se vrata otvorila i iz njega su iskočili ljudi, neki u odorama, a

neki u civilki. Oni u zaštitnim odijelima otvorili su vrata i ljudi iz kombija su požurili unutra. Vozač je preparkirao kombi nekih deset metara od ograde, potom iskočio van i otrčao prema vratima. Stigao je drugi kombi i potom treći. Svi su putnici prošli kroz vrata i požurili ravno prema čamcu za iskrcavanje. Nisu ih pregledavali pa sam zaključio da je to zasigurno već učinjeno u laboratoriju. Pregled na molu je bio za nas i za sve one koji su ostali u gradu. Gledao sam pažljivo, ali nisam vidio ni Elstona ni Larsena. Zaključio sam da su otišli helikopterom.

Tada je došlo vrijeme za polazak. Izašli smo brzo, Jerry prvi, Mary za njim, ja na začelju, sramotno njoj za

petama. Krenuli smo ravno prema ogradi, želeći da nam je ta zapreka što bliže. Prošli smo na oko dva metra od mrtvoždera. Okrenuo se ukočeno, promatrao nas, ali nije krenuo u potjeru. Druga dvojica su oklijevajući napravili korak-dva prema nama, ali su se očešali jedan o drugog. Zarežali su u tišini i zamahnuli. Zatim smo trčali duž ograde, nismo više imali problema, osim napregnutih pluća i treperećih živaca.

Nismo prvi stigli. Šestero je ljudi došlo iz obližnjih ulica i okupilo se kod ograde oprezno

odmjeravajući jedni druge. Vrata su ponovno bila zatvorena, a ljudi u zaštitnim odijelima su imali spuštene vizire. Sunce se odbijalo od crnoga stakla, sjajeći poput zvijezda u praznom prostoru. Djelovali su bezlično iza naočala, vanzemaljski i neljudski. Rasporedili smo se, teško dišući, meñu ostale. Jerry je razgovarao s čovjekom kojeg je prepoznao. Trojica ili četvorica drugih dojurilo je iz ulica, trčeći s naporom. Jedna od njih je bila žena i histerično je jecala.

Skriven iza vizira, jedan je ispitivač rekao, "u redu, ulazit ćete jedan po jedan. Idite iza šatorskog krila i skinite se. Sve skinite." Zastao je na vratima. "Ostali natrag. Brže!"

Netko je gurnuo histeričnu ženu naprijed. Čovjek s vizirom je otvorio vrata i propustio ju unutra. Ljudi u plavim

odorama su držali svoje automatske puške uperene u nas ostale. Dvojica izvan linije uperili su pištolje u ženu. Čovjek s vizirom je ponovno zatvorio vrata, a žena se izgubila iza šatorskog krila. Slijedila su je dvojica u zaštitnim odijelima.

Odjednom sam se želio smijati ... divlje smijati. Shvatio sam da nisu podigli šator radi osjetljivih instrumenata koji mogu

detektirati pritajenu zarazu, nego isključivo zbog ćudoreña ... tako da se čovjek

može skinuti u privatnosti! Čednost unatoč ovome užasu! Eto kako je vlast ograničena u svojim okvirima.

Onda sam shvatio nešto još gore. Znao sam da smo previše nade ulagali u ove spasitelje. Nisu pronašli način

ranog otkrivanja bolesti, samo su nas namjeravali pregledati, gole, pogledati imamo li koju ranu ili ogrebotinu novijeg datuma kroz koju se bolest mogla prenijeti u naše tijelo.

Sa svime što mi se vrzmalo po glavi nisam odmah shvatio kako će to utjecati na nas.

Žena je izašla iz šatora i upućena je na mol. Kretala se zastajkujući i jecajući. Okrenula se jednom. Vrata su se ponovno otvorila i muškarac je krenuo unutra. Jerry je zakoraknuo prema naprijed i svo se oružje uperilo u njega.

Stao je kao ukopan i podigao ruke u visinu ramena. "Tu je još jedna žena," kazao je. "Za Boga miloga, pustite sad nju!" Čovjek na vratima se složio. Sunce se poput crne vatre uzdizalo iznad

njegove kacige. Nijedan nam se mrtvožder nije primakao, i dalje su milili iza nas, negdje u

blizini zatvora. Jerry je nježno primio Mary za rame, gurnuo ju prema vratima i zatim

zakoraknuo natrag. Dok se kretala prema naprijed, gledala ga je preko ramena, pokušavajući se osmjehnuti. Bezličan je čovjek držao ruku na vratima, spreman ili otvoriti čim prethodni bude gotov s pregledom.

Naglo se ukočio. U trenutku kad se ukočio shvatio sam zašto ... i uzburkani mi se užas

zakovitlao po utrobi. Vidio je flaster na njenoj nozi. "Skini to," rekao je. Mary je bila zbunjena, a ni Jerry nije shvaćao. Još je uvijek držao ruke u

zraku. "Što hoćete reći?," kazala je Mary, a bezlični je rekao, "flaster." "Što? Oh ... ne, to je u redu. Porezala sam se neki dan, to nije ... to što

mislite..." Polako je pričala kao da je bila uvjerena da će objašnjenje biti dovoljno, no riječi su joj se lagano stišavale. Čovjek s crnim staklenim licem bio je neumoljiv. Znao sam da su mu crte lica, iza zaštitnog vizira, jednako krute i hladne kao i samo staklo.

Mary se sagnula i skinula flaster s noge. Porezotina je bila crvena i izgledala gadno. Čovjek je zurio u nju.

"Žao mi je," rekao je. "Što, dovraga?" Jerry je zavikao. Oružje se uperilo u njega s druge strane ograde, no ruke su mu i dalje bile u

zraku, kao da ih je u čudu podigao. "Oni ... neće..." prošaptao sam. "Žao mi je," rekao je bezlični. "Nema svrhe vas pregledavati, gospoñice.

Nitko s otvorenom ranom ne smije napustiti otok." "To nije to!" vrisnula je Mary. Njen je vrisak privukao oružje. Prebacili su se s Jerryja na nju. Bezlični je

odmahivao glavom, možda u nijekanju, pojačavajući dojam svojih riječi - ili možda iz sažaljenja. Drugi čovjek je izašao iz šatora i krenuo prema čamcu za iskrcavanje. Ostali su se gurali prema naprijed, zahtijevajući prolaz.

Jedan od ljudi s vizirom je iza šatora doviknuo: "Što se čeka, Jim? Pusti ih unutra!"

Jim će na to, "molim vas, odmaknite se. Zadržavate nas ... ne bih htio da me natjerate..." Okrenuo je svoju kacigastu glavu na stranu, pokazujući liniju naoružanih stražara. Bili su prilično spremni zapucati.

Mary je uzdahnula i odmakla se od vrata. Jerry je zakoraknuo naprijed prošavši pokraj nje. Unio se u lice bezličnome.

Jerryjevo je lice i samo bilo poput lomljivog stakla. Da je čovjek s vizirom posjedovao ljudski izraz lica, Jerry bi se možda prepirao s njim, no ovako su se samo gledali. Jerry je spustio ruke. Mogao sam reći što misli toliko precizno kao da su nam umovi bili povezani, a misao pulsirala izmeñu nas. Želio je izvući pištolj i ubiti bezličnog čovjeka koji je stajao izmeñu Mary i sigurnosti. Ali znao je da ne bi ništa time dobio - čak štoviše, ubili bi ga, a Mary bi i dalje bila s ove strane ograde ... bez njega.

Nakon podužeg vremena se okrenuo i vratio k nama. Lice mu se razmrskalo ... poput stakla.

XXIV Mary je bila smirena, izvanredno mirna. Udaljeni od vrata promatrali smo

druge kako jedan po jedan ulaze unutra. Nikoga nisu vratili. "To je isto ono o čemu smo mi raspravljali ... pričali što bi napravili ... u zatvoru. Ako netko doñe...," rekla je Mary.

"To nije isto," rekao je Jerry osorno. Ali bilo je. Potom su svi ostali ušli unutra i bezlični je gledao u nas. "Jerry ... molim te, idi," kaže Mary. "Da, baš mi je tako nešto nalik, nije li?" uzvratio je. Mary je lagano cmizdravo uzdahnula. Nije bilo moguće ustvrditi je li to bio

izraz olakšanja ili frustracije; emocije su u svima nama bile nejasne, osjetila zbunjena zbog rastrojenosti. Mary je bilo najgore, njena je dezorijentiranost bila uokvirena krivnjom - mi bi, da nije nje, ušli.

Čovjek s vizirom je pitao, "još netko?" Glas mu je bio nježan; nije mu se svidjelo to što je morao učiniti.

"Jack ... nema smisla da ti ostaneš," rekao je Jerry. Želio sam otići. Mišići su me zapravo povlačili u smjeru vrata, morao sam

obuzdavati tijelo. Osjećao sam svaku svoju košćicu, skele moga kostura zakopale su me na mjestu. Odmahnuo sam glavom, više odbijajući svoje instinkte nego Jerryjev prijedlog.

"Molim te, idi," rekla je Mary. "Bit će mi lakše..." A Jerry je dodao, "dulje će nam potrajati namirnice ako smo samo dvoje.

Jack..." Bio sam u takvom iskušenju da sam se plašio da će mi se čast pokazati

slabom.

"Nitko više!" zavikao sam. Čovjek s vizirom nas je promatrao. Onda je kimnuo i okrenuo se.

Obrambena linija ljudi u odorama se počela povlačiti, ostajući u formaciji i zatvarajući polumjesec oko mola. Kretali su se kao da izvode svečani manevar na paradi, funkcionirajući savršeno u svijetu koji je poludio. Ostavili su šator gdje je i bio; lepetao je na povjetarcu, napušten nakon praznika u paklu.

Jerry je, u znak zahvalnosti, položio svoju veliku ruku na moje rame. "Da se kojim slučajem radilo o tvojoj djevojci..." rekao je. Možda, mislio

sam. Jedan po jedan stražar se izdvajao iz linije i ukrcavao na čamac. Ljudi u

zaštitnim odijelima su se već ukrcali. Nas smo troje stajali pored vrata, a red faca je gledao u nas s čamca. Izgledali su kao red neutjelovljenih glava postavljenih oko tvrñave. Posljednji u odori se uspinjao po rampi kad je mrtvožder doskakutao iz sporedne ulice i objesio se na ogradu...

Poput umno poremećenog majmuna, mrtvožder se počeo verati po zapreki. Kretao se sa svrhom i podsjetio me na Jerryjevu priču o jednom štakoru u torbi. Njegova tapkajuća ruka je dosegla vrh i stegnuta se oko bodljikave žice. Krv mu je potekla niz ruku. Trzao je penjući se. Ostali mrtvožderi su ga promatrali kao da su zadivljeni njegovim virtuoznim nastupom i zavidni na njegovoj spretnosti.

Posljednji stražar je bio na polovici rampe kad se okrenuo i vidio mrtvoždera. Ukočio se. Ostali na čamcu su se derali da požuri, ali on se okrenuo i uperio pušku. Naciljao je bešćutno kao da je u streljani. Razumio sam to. Nije uperio pušku u čovjeka. Nije trebao ubiti mrtvoždera, imao je sasvim dovoljno vremena, no vodio ga je neki instinkt, stariji od razuma i dublji od logike. Ispalio je rafal iz svoje automatske puške. Čahure su letjele preko njegova ramena, svjetlucajući na suncu. Komadi kostiju i mesa otpadali su s mrtvoždera, a krv je prštala oko njega. Trgnuo se; tijelo mu se nadulo i zatim opustilo. Visio je obješen s rukom nabodenom na bodljikavu žicu. Guste kaplje krvi padale su s njega, a on se njihao poput neke mesnate voćke, pucajući od crvene dozrelosti.

Stražar je napravio grimasu - od zadovoljstva. Okrenuo se i nastavio uz rampu. Potrošene čahure bile su razbacane oko

njegovih nogu, pogledao ih je na trenutak kao da su tvorile umjetninu koju je izradio. Potom ih je šutnuo. Odbile su se od rampe i pale u vodu. Stražar se nastavio uspinjati, potom se rampa podigla, a mi smo ostali sami.

Mary je zarila lice u Jerryjeva prsa, pripijajući se kao da joj je on štit od pogleda na mrtvog mrtvoždera. Pogladio ju je po kosi.

"Bolje da se vratimo u zatvor," kazao je. "Opet?" Riječ je bila prigušena u njegovim prsima, urezana u njegovo

tijelo. "Opet pored njih?" "Tamo je najsigurnije." "Jerry ... kad smo otišli ... nisam zatvorio vrata. Nisam mislio ... možda su

sad tamo." Trgnuo se. "A da uzmemo jedan od kombija?" predložila je Mary. "Čini se da ih privlače..." rekao sam. "Ipak, ako vozimo bez da stajemo." rekao je Jerry. "Mislila sam da se kombijem vratimo u zatvor...," kazala je Mary.

"Jack je ostavio vrata otvorena, dovraga!" odbrusio je Jerry. I potom: "Zašto bi ih i trebao zatvarati? Kako je mogao znati da ćemo se vratiti?"

Govorio je kao da izvodi vježbu iz logike. Gledao je uokolo leñima naslonjen na ogradu. Dalje niz ogradu prema zatvoru mrtvi je mrtvožder i dalje visio na probodenoj ruci... kao da se, poput sabljarke treba izmjeriti i izvagati te potom obraditi. Krv je i dalje curila iz njegova izbušena tijela, nije prskala uokolo - srce više nije pumpalo - nego padala u teškim kapljama privučenim gravitacijom. Živi su mrtvožderi i dalje besciljno milili uokolo.

"Ako se budemo vozili uokolo, neće nas moći uhvatiti ... dok god ima benzina. Ali nakon toga ... ti kombiji nisu čvrsti kao zatvor. Mogu provaliti u kombi, a mi, zatočeni, nećemo moći pobjeći... Prokletstvo! Kad bi samo znali koliko dugo moramo izdržati... koliko ćemo dugo biti izolirani prije no ... prije nego što naprave što god namjeravali s ovim otokom. Moramo otići negdje gdje se možemo braniti," konstatirao je Jerry.

"Što mislite o kompleksu?" predložila je Mary. "Da se odvezemo do kompleksa? Telefon tamo vjerojatno radi, bar možemo biti u kontaktu sa ... sa svijetom."

Jerry je razmišljao o tome. Sada je bio gologlav. Negdje po putuje izgubio šešir. Povjetarac mu je

razbarušio svijetlu kosu. "Kako je u kompleksu, Jack? Obranjivo?" Ali ja se nisam mogao sjetiti kako je u kompleksu. Sjećao sam se samo one

male bijelo okrečene sobe ... i smrdljive jame. Crni se dim uzdizao iz te jame, toranj dima kao...

"Svjetionik!" uzviknuo sam. "Da ... da. Svjetionik je dobar!" Mary je ushićeno kimala glavom. "Tamo ima i namirnica. Od Sama

Jaspera. Ne moramo se vraćati u zatvor..." "Plima?" upitao sam. "Idemo čamcem," kazao je Jerry, onda zastao gledajući u luku prema

mjestu gdje je John Tate potopljen. Razarač je bio usidren na prilazu, praćen topovnjačama. Ne bi bilo pametno ići čamcem.

Mary je trenutak razmišljala i zatim rekla: "Za pola sata možemo preko grebena."

"A mogu i oni," kazao je Jerry. "Ali samo jedan po jedan ... možemo ih ustrijeliti jednog po jednog, ako

budemo morali ... ako doñu..." "Ako dodu po danu." "Oh, Bože ... ne znam." "Ali čekajte!" kazao je Jerry. "Preko vode neće, zar ne? U vodu neće.

Greben nije prečvrst. U kombiju je sigurno pajser ili nešto od njih ... ako pomaknemo nekoliko stijena, napravimo rupu ... to bi trebalo biti dovoljno."

"Mislim da nam je to najbolje," kazao sam. "Draže mi je biti tamo nego tu. Netko će nas prije spasiti od tamo ... za dan ili dva će morati shvatiti da nismo zaraženi ... čamcem ili helikopterom..."

"Mary?" rekao je Jerry.

"Ja ... da. Bilo što, samo da ne moramo tu stajati ili se vratiti u zatvor ... i čekati da provale. Da. Svjetionik."

Mislim da smo svi bili jako sretni što smo donijeli odluku. Bar još uvijek imamo mogućnost izbora. Krenuli smo prema najbližem kombiju.

Ključevi su bili unutra. Svi smo sjeli naprijed, Jerry za volan i Mary izmeñu nas. Jerry je pričekao

trenutak prije no što je upalio motor ali je, kad je upalio, odmah krenuo. Vozili smo prema mrtvožderima. Gledali su nas kako dolazimo. Jerry je vozio prema njima u prvoj brzini, ravnomjerno, a oni nam se nisu

ni pokušali maknuti s puta. Kao da su bili opčinjeni kombijem ... valjda nešto veliko što njihova tupa percepcija može registrirati. Kako smo se približavali gomili, vidio sam kako Jerry podiže ruku s volana i na trenutak lebdi njome iznad sirene. Bila je to reakcija iz navike, on se cinično nacerio kad je shvatio da je skoro stisnuo sirenu.

"Nema šanse da proñemo kroz njih," promrmljao je. "Morat ćemo se probiti..."

Mary je, stisnutih usana i ukočena izmeñu nas, rekla, "Zar ne možeš brže?" Žudjela je za utočištem svjetionika. "Bojim se da ih ne nabijem previše ... ne želim da odbojnik probuši gumu

ili probije hladnjak ... pokušat ću ih samo odgurnuti sa strane...," rekao je Jerry. Još se više mrtvoždera kretalo prema nama. Jedan je visio na ogradi, ljuljao

se na jednoj ruci kao da je otkrio novu zabavu. Vidio sam jednoga kako izlazi iz zatvora i gleda u sunce. Nije zažmirio. Pitao sam se hoće li uskoro oslijepiti? Hoće li to biti od ikakve važnosti?

"Hm, eno ga, Joe Wallace ... znao sam kartati s njim ... Tim Carver ... Ike Stanton... Dovraga, pa ja poznajem te ljude! Poznavao sam ih kad su bili ljudi... Tamo je gospoña Jones. Oh, užas... Carpenterov klinac ... samo mu je sedam godina..."

Pogledao sam u smjeru u kojem je i on gledao i vidio dijete, lica nadnaravno ostarjelog slinavim ludilom. Nisam mogao razaznati je li dječak ili djevojčica. Larsen je bio u pravu ... najgora su djeca. Mislim da ih je bilo četrdesetak na obali, što muškaraca, što žena i djece. Nisam imao blage veze koliko ih je u gradu ili koliko ih je pobijeno ... niti koliko će dugo preživjeti.

I dalje su bili jedinke. Svi su imali isti bezumni izraz lica, ali su se kretali u različitim smjerovima,

ni po kakvoj šabloni, svakoga je drukčije zahvatilo. Neki su skakali i skakutali poput žaba, neki puzali, neki su uspravno stajali dok su drugi bili pogrbljeni, spuštenih glava, kao da se stide svoga stanja. Većina je bila nekako ranjena. Vidio sam mladića kojemu je ruka bila otrgnuta u ramenu; možda ju je sam otrgao jer je otrgnuti ud nosio u drugoj ruci. Žena si je počupala kosu; njena lubanja bez dlaka bila je istočkana stotinama krvavih rupica. Jedan nije imao donje vilice. Dva su bila gola. Buljio sam u njih opčinjen užasom.

"Gle, moj šešir!" rekao je Jerry i stavio ruku na golu glavu. Bijeli Stetson je ležao na ulici odmah pokraj zatvora. Na trenutak sam

pomislio da će Jerry zaustaviti kombi i uzeti ga. No on je jednoliko vozio prema njima. Mrtvožderi se nisu pomakli s puta, no dopuštali su da ih se odgurne.

Činili su se prilično pasivni i pokorni. Ponadao sam se da se početno ludilo istrošilo, da je to bio samo privremeni bijes koji je dogorio. Ta me nada pekla u srcu poput kiseline.

Tada su napali kombi. Mrtvožderska faca se zlokobno priljepila za moj prozor. Mary je vrisnula. Netko je glasno udarao u kombi sa strane, tresući ga. Još

je neko udaranje dolazilo s krova. Netko je tukao i udarao po oplatama i vjetrobransko staklo je iznenada prsnulo u nazubljenu zvijezdu.

Jerry je opsovao. Stisnuo je gas i gume su proklizile i zaškripale. Kombi se nakratko nije ni pomakao; netko je vukao stražnji odbojnik. Zatim se začulo struganje metala i odbojnik se otrgao s kombija. Trzajem smo poskočili prema naprijed ... i motor se ugasio.

Jerry je zakrenuo ključem i motor je zaskvičao. Nije htio upaliti. Bojao sam se da je krepao. Mislim da sam vikao na Jerryja, a Mary je neprestano vrištala. No, onda je motor uhvatio i mi smo ponovno krenuli. Pri kretanju, vrata s vozačeve strane su otpala. Mrtvožder ih je držao za ručku i pao na leña zajedno s njima. Vrata su lebdeći poletjela poput limenog zmaja. Potom smo prošli kroz njih i brzo se odmicali. Okrenuo sam se. Mrtvožderi su kretali za nama. Jerry se zgrbio nad volanom, a Mary i ja smo se derali na njega da vozi brže. Zagunñao je i ponovno dotakao svoje čelo. Žalio je za šeširom.

Svjetionik se uzdizao poput bujice nade. Bio je to ružan sivi toranj od kojeg bi se groteskni oluci na gotskim

katedralama postidjeli, no menije bio prelijep. Jerry je dovezao kombi do uleknuća, zakrećući postrance u pijesak, točno gdje počinje greben. Plima se povlačila i crne su stijene izronile na cijelom putu do svjetionika. Neko smo vrijeme samo sjedili. Vrijeme je bilo dragocjeno, ali morali smo prosjediti trenutak dok se praznina naših iscijeñenih osjećaja ne popuni.

Jerry je posegnuo iza sjedišta u kutiju za alat i izvadio pajser. "Ovo će biti dovoljno," kazao je. Osvrtao sam se unatrag, ali zašli smo izvan vidokruga otoka. Nisam mogao

vidjeli slijede li nas još. Znao sam da im je pažnja prekrhka da nastave potragu za odbjeglom lovinom ... ali sam se plašio da će ih, kad su jednom krenuli prema nama, inercija tjerati naprijed.

Jerry je iskočio sa svoje strane bez vrata i stao, gledajući u smjeru iz kojeg smo došli. Držao je pištolj u jednoj ruci, a pajser u drugoj. "Nema ih na vidiku," kazao je. Mislim da smo uspjeli."

Onda se ruka spustila s krova kombija. Prisjetio sam se udarca s krova kojeg sam čuo i zinuo sam. Povikao sam,

nagnuo se pored Mary prema njemu. Šaka je oklijevala, pomicala se u zglobu pažljivo tapkajući po zraku. Potom se spustila na Jerryjevo rame.

Jerry nije reagirao. Čuo je kako vičem i sigurno je pretpostavio da je to moja ruka i da

pokušavam skrenuti njegovu pozornost na sebe. Još je uvijek gledao duž naše rute. Mary je vrisnula, šerif se okrenuo prema nama i zatim pogledao gore, točno kad se ruka stegnula na njegovu ramenu. Lice mu je divlje eksplodiralo; ispustio

je pajser i počeo podizati pištolj; tada je mrtvožder podigao njegovo veliko tijelo i povukao ga na krov.

Vidio sam uglancani vrh njegove čizme kako divlje udara. Otvorio sam svoja vrata i skotrljao se van, podižući pušku, činilo se kao da

mi je za to trebala čitava vječnost. Oni su na krovu bili stisnuti zajedno poput ljubavnika u zagrljaju užasa. Mrtvožder se nadvio nad Jerryja; Jerry se koprcao, pokušavajući odbaciti mrtvoždera sa sebe. Nisam pucao. U svom užasu nisam učinio ništa. Jerry je pritisnuo pištolj u mrtvožderov trbuh i, dok sam buljio u njih, počeo pucati. Mrtvožderovo se tijelo koprcalo dok su meci velikog kalibra punili njegovo tijelo. Jerry je napinjao pištolj i ispucavao s užasnom mirnoćom, brzo ali jednoliko, i vidio sam kako se mrtvožderova kralješnica odvaja od leña, dijelovi kostiju su izlazili iz mesa poput riblje kosti. Kralješnica mu je pukla po sredini a krvavi krajevi su se raskolili. Mrtvožderovi udovi su se opustili.

Jerry ga je odgurnuo i skotrljao se s kombija. Mrtvožder se raširio po krovu, rukama obješenim na obje strane. Licem je bio okrenut prema meni. Bio je još živ i, slomljen po pola, pokušavao se pomaknuti.

Zakoraknuo sam iza kombija. Jerry je sjedio u pijesku teško dišući. Gledao si je u lijevu ruku. Približio sam mu se i obojica smo zurili u njegovu ruku i, dok smo gledali, pojavila se crvena linija. Koža mu je bila bijela, umrtvljena mrtvožderovim neljudskim stiskom, i na blijedoj se pozadini pojavila tanka nit, kao da otpada s tapiserije - i kap krvi se probila kroz razderanu kožu.

"Joj, dovraga," kazao je jako nježno. "Joj, dovraga..." I okrenuo se prema svjetioniku, sada tako blizu, a tako nedostižno daleko. Siv i pust uzdizao se iza njega.

XXV Mary se priljepila uz njega. Uzdisala je i jecala, divlje se vješala po njemu, gotovo ga napadajući iz

očaja. Jerry se odmicao da je ne dodirne. Lijevu je ruku držao po strani. "Ja se vraćam," kazao je. Plakala je. "Jerry! Jerry! Ne!" Rekao je: "Pokušat ću ih zadržati ... zaustaviti što je moguće više."

Pogledao je u Mary a potom u mene. Razumio sam. Uhvatio sam je za ramena i odvukao od njega. Odupirala mi se, blebećući nevezano, usta su joj tvorila riječi koje nisu ništa značile ... ispuštala je zvukove koji su se uzdizali iz dubina nedostižnih jeziku, iz osjećaja mnogo starijih od govora. Udarila me. Morao sam pojačati stisak. Jerry je punio pištolj, ubacujući metke u otvoreno ležište nevjerojatnom preciznošću. Zatvorio je cilindar i počeo redom dodirivati preostale metke na njegovu pojasu. Usta su mu se pomicala; brojio je. Nije želio pogriješiti u tom odbrojavanju. Zadnji mu je metak trebao.

"Jerry," kazao sam. Riječi su bile apsurdno neprimjerene. "Žao mi je Jerry. Ja... drago mi je da sam te poznavao."

Mary se koprcala prema njemu, grabila prema njemu. A on ju nije ni poljubio za rastanak.

Izustio je: "Mary..." i glas mu je puknuo. Oči su mu se caklile. Zatresao je ogromno tijelo i otišao. Nije se okretao. Vraćao se natrag sa svojim četvrtastim ramenima, vidio sam kako podiže ruku prema čelu. Znao sam da je želio da mu je šešir na glavi dok se po suncu vraćao natrag...

"Mary, molim te ... idemo u svjetionik!" Ignorirala me. Nije me ni čula. Stajala je na stijenama i gledala prema natrag. Jerry je

zakrenuo po rubu otoka. Više ga nismo mogli vidjeti. Mary je pokušavala krenuti za njim i tri sam puta morao stati s pomicanjem stijene i povlačiti ju natrag. Pružio sam joj pušku i uzela ju je, držala ju je za cijev, neznajući što ima u rukama. Izluñena tugom i užasom, izgubila se. Jednim okom pazeći na nju, ponovno sam napao greben. Bilo je teže no što sam mislio. Stijene se nisu otkotrljale nego se raskolile i razdvojile, zakačio sam spužvastu žilu u kamenu koja je odvajala tvrde slojeve.

Jerryjev je pištolj opalio. Opalio je šest puta, a Maryno se tijelo trznulo svakim pucnjem, kao da su ti

meci nju pogañali. Pitao sam se je li šesti bio za njega? No onda su se ponovno začuli pucnji. Napunio je saržer ponovno, dajući nam što više vremena. Opalio je još četiri puta. Potom je nastao tajac.

Mary se spustila na stijenu. Jednom nogom u vodi. Ja sam odvalio crni komad i koraknuo unazad, pitajući se je li rupa dovoljno široka. Nije bila. Kleknuo sam na skliski greben i pokušao podignuti veliki komad stijene. Bila je preteška za mene i poželio sam da je Jerry ostao i pomogao mi slomiti greben. Napregnuo sam se svom snagom, a stijena se nije ni pomakla.

Tada su mrtvožderi počeli stizati. Trčeći, skačući, šunjajući se ... na svoje su raznolike načine dolazili po nas.

Jedan je za sobom vukao podlakticu lišenu tijela. Nisam želio znati čija je to ruka bila. Napregnuo sam se. Stijena je bila preteška za mene, nemoguće ju je bilo podići a ipak, teško, ta se velika ploča pomakla. Strah mi je dao snagu, jednako kao što je bezumna inhibicija davala snagu mrtvožderima. Podigao sam se sa stijenom naslonjenom na prsa; pustio je da padne na stranu u vodu. Voda se pjenila svjetlozeleno dok je stijena tonula. Mary je vrisnula.

Prvi je mrtvožder zakoraknuo na greben, skačući sa stijene na stijenu. Krvario je iz prazne očne duplje. Drugim nas je okom gledao. Povukao sam se pokušavajući dohvatiti pušku, no Mary je bila previše prestravljena da mi je doda; nije bila ni svjesna da je kod nje. Toliko je bila užasnuta da je zakoraknula naprijed, prema mrtvožderu.

Zgrabio sam joj pušku iz ruku i oboje smo izgubili ravnotežu. Mary je pala prema naprijed, ja prema nazad. Mrtvožder se odbijao od stijena, činilo se da će preskočiti preko rupe kad sam klečeći nespretno opalio, trzaj me odgurnuo natrag na sklisku stijenu. Divlje sam mlatio po zraku i potom pao na leña u toplo more.

Isplivao sam mašući i teško dišući. Izgubio sam pušku. Automatizmom sam zamahnuo prema stijenama i zatim se trgnuo i odgurnuo prema natrag. Mrtvožderov je skok bio prekratak ... rupa se pokazala dovoljno širokom i stvorenje se našlo u vodi. Krvava mu se glava dizala i tonula, voda mu je tekla iz otvorenih usta, krv iz otvorene očne duplje, drugo mu je oko bilo bijelo i divlje od užasa. Pokušavao se uhvatiti za stijenu.

Mary je samo stajala, buljeći u čudovište smrznuta užasom. "Bježi!" zavikao sam. Voda mi je ulazila u usta gušeći me. Mrtvožderova je ruka pljeskala po stijeni, premještala se ... i zakvačila za

Maryn zglob. Nije ispustila ni glasa kad ju je mrtvožder povukao u more. Voda se

zapjenila oko njih. Pokušavala je plivati, a mahnitaju je stvorenje pokušavalo ugrabiti. Trojica-četvorica mrtvoždera pristigli su do rupe u grebenu; stajali su buljeći u mrtvoždera u vodi - i ženu. Zamahnuo sam prema stijenama s druge strane rupe i izvukao se van teško dišući. Ja sam gledao u rupu sa svoje strane, a mrtvožderi sa svoje, a izmeñu nas - voda puna krvi.

Mary se okrenula prema meni. Preklinjala me očima, u tišini. Posegnula je prema meni, i ja prema njoj, ali bila je predaleko. Bila je bliže

drugoj strani. Sada je mrtvožder potonuo, a Mary se našla sama u uzburkanoj vodi. Divlje se previjala pokušavajući se odbiti od stijena, ali struja ju je nanijela preblizu. Mrtvožderi su posegnuli za njom.

I dalje nije ispustila ni glasa, čak ni kad su se njihove ruke sklopile preko nje i izvukle je iz vode. Ubio bih je, naravno..., ali nisam imao pušku. Mary je sjedila na ravnoj stijeni. Udarala je grčevito jednom nogom. Mrtvožderi su se nadvijali nad njom, polako, skrbno, kao da su je spasili od utapanja ... nagnuli su se nad njom kao da će joj udijeliti poljubac života...

Epilog Mislim da sam danas vidio Mary meñu njima. Gledao sam kroz dalekozor, grupa njih je milila uokolo u blizini trule

sabljarke, a jedan je bio vrlo nalik Mary. Nisam dalje gledao. Nisam želio znati. Samo želim znati koliko će još ovo trajati, koliko dana ili tjedana moram sjediti u svome sivome tornju, ukopanom u moru i podignutom prema nebu. Vjerojatno ne još dugo. Više se ne čine toliko mahniti, čak se ni ne tuku izmeñu sebe kad se dotaknu. Pitam se troši li se ludilo ... vraćaju li im se neke ljudske osobine ... ili jednostavno mršave, slabe i umiru? Nadam se da to nije bila Mary. Kad sam kasnije ponovno pogledao, većina je već otišla. Jedan je bio mrtav - ili bar beživotan. Tijelo je bilo rasparano, a crijeva odmotana. Vidio sam galeba kako slijeće na mrtvožderovo rame i zariva svoj oštar kljun u odvratnu šupljinu.

Mrtvožder je podigao glavu, činilo se da je zadrhtao, baš kao i ja. Vratile su mi se Larsenove riječi. Ako se pas ili štakor dočepaju nekog tijela... Galebov se kljun ponovno zario; pernato je grlo pulsiralo. Nebo se plavilo iznad patrolnih brodova. Galeb se zasitio. Balansirao je podignutih krila i potom odletio.

Biografija David Case roñen je u New Yorku, ali već nekoliko desetljeća živi u

Londonu, počesto i u Španjolskoj i Grčkoj. Njegova hvaljena zbirka Ćelija: Tri priče o užasu objavljena je 1969. godine, nakon nje su uslijedili romani Fengriffen: Priča od koje se ledi krv u žilama (1970.), Vučji tragovi (1980.) i Treći grob, koji je objavio Arkham House 1981. godine. Novijeg je datuma zbirka nazvana Bratska ljubav i druge priče o vjeri i znanju objavljena u izdanju Pumpkin Booksa.

Osim knjiga straha i užasa napisao je više od tristotine naslova različitih žanrova, od porno do westerna, pod barem sedamnaest pseudonima. Dvije od njegovih kratkih priča, Fengriffen i klasični triler o vukodlacima Lovac, ekranizirane su pod nazivima Sada počinje vriska! (1973.) i Vrisak vuka (1974.).

Pelikanov greben izvorno je trebao biti objavljen u antologiji pokojnog

Jamesa Turnera za Arkham House sredinom osamdesetih pod nazivom Pozivanje sjena. Kada je u Americi opala potražnja za žanrom straha i užasa, knjiga je arhivirana i Caseov je snažni roman godinama propadao meñu papirima sve dok nije objavljen u Britanskoj antologiji 2000. godine.

"Napisao sam Pelikanov greben u ofucanom hotelu u Chicagu," prisjeća se autor, "ali sam prije toga živio na Florida Keysu, koji mi je poslužio kao inspiracija za atmosferu i inscenaciju. Crveni zidovi, ili možda vrata, bio je ekskluzivni dućan kad sam tamo živio, ali kolalo je mnogo priča od ranije kada je to bilo leglo koćara i djevojaka za salatu (djevojke koje su bile na koćama ali nisu nužno spravljale salatu). Momak je tamo utapao tugu i jednom je, mrzovoljan, kazao da bi se ubio kad bi se samo usudio. Objesili su ga za krovnu gredu.

Moja omiljena priča je: Trinaest koćara stoji za šankom. Momak uleti unutra s pucaljkom i zaviče ovo je pljačka! Koćari se okrenu, dvanaestorica su imali pucaljke u rukama, a jedan kosijer. Pljačkaš je rekao: Sigurno sam na krivom mjestu. Platio je svima rundu pa su ga pustili."