Vedran Matošić

IGRE OKO DALMACIJE

PLAYDalmatia

MALA BIBLIOTEKA5

NAKLADA BOŠKOVIĆZa nakladnika: ZORAN BOŠKOVIĆ

Slika na naslovnici: Vjeko Stipica

Lektor: Mila Botteri-BulimbašićPredgovor: Jasen BokoBilješke o piscu: Slobodan PaparellaO rukopisu monodrame: Bratislav LučinGrafička priprema: MID export-import d.o.o. / Petra VodanovićISBN: 978-953-263-096-1

© 2009. Naklada BoškovićNijedan se dio ove knjige ne smije, bilo kako, umnožavati ni preslikavati bez nakladnikova dopuštenja.

Tiskano u ožujku 2009.

Vedran Matošić

IGRE OKO DALMACIJE

PLAYDalmatia

5

Play Dalmatia

KazaloPredgovor Jasen Boko ....................................... 6

KRATKE PRIČE 5 .......................................... 9Nagrade ............................................................ 11Izbori ................................................................ 14Suci ................................................................... 17Psi rata .............................................................. 21Tanazija ............................................................. 24

IGRE OKO DALMACIJE 5 ........................... 27Dujam i Diokles (drama) .................................. 29Marul (drama) ................................................... 45Kirie eleyson (treatment) .................................. 67Kirie eleyson (scenarij) ...................................... 84Diokles (mjuzikl) .............................................. 207Dalmata Thomas Niger Spalatensis:De Marulo (monodrama) .................................. 242

POEZIJA 5 ....................................................... 273

ŠENTENCA .................................................... 291

Slobodan Paparella: Bilješka o piscu ................. 297

Bratislav Lučin:O rukopisu monodrame De Marulo ................. 300

6

Play Dalmatia

Predgovor

»Ne minjajte povist rušeći oko sebe, zapisujte povist gradeći oko sebe i u sebi« - zaključio je Vedran Matošić, porukom Dioklecijana narodu Dalmacije, svoju dramu Dujam i Diokles. Premda je ove riječi pripisao samom caru, osnivaču grada Splita, Vedran Matošić nosi ih, jasno je iz cjelokupnog njegovog djela, kao osobni credo kojem je podredio umjetnički život. Fascinacija Splitom i Dalmacijom i njihovom ne uvijek pouzdanom poviješću navela ga je da tu povist istražuje i, još više, dopunjava, vlastitim umjetničkim interpretacijama povijesnih događaja. Matošić, međutim, nije povjesničar, faktografija mu služi tek kao predložak za zaigranu spisateljsku maštu, on popunjava lakune historiografije i dopunjuje ih svojim pričama, pjesmama, dramama, mislima… iz kojih je uvijek lako prepoznati zaljubljenost u ovaj kraj i njegove ljude. Posebno ljude! Jer, ovaj pisac ne bavi se lirskim opisima prirode, Dalmaciju iz Matošićeve literature ne čine prekrasni zaljevi i lijepi zalasci sunca, već je nastanjuju ljudi, od onih najmanjih ribara i težaka, pa do najvećih sinova ovoga kraja Dioklecijana, Dujma, Marulića… To je prava povist ovoga kraja, njegovi ljudi, od onih malih, koji su Dalmaciju izgradili krvavim radom, premještanjem kamenja kako bi stvorili plodnu zemlju, mjesto za sve one loze i masline u čijim plodovima i danas uživamo, pa do znamenitih, koji su joj ime i slavu pronijeli svijetom.

7

Play Dalmatia

Matošićeva slika Dalmacije, ma koliko se bavila teškom poviješću nije bremenita, njegova Dalmatina, ako je i povišću pritrujena puna je vedrog duha, vica, mediteranske sposobnosti da uvodićevski i smojinski pod suncem izmiješa smij i suze, da krvavu povijest osvijetli i s vedre, ljudske strane i da, konačno, preživi svu zlu krv i teške rane. Zapisujući tako svoje povijesne pričice i dramolete Vedran Matošić gradi povist Dalmacije oko sebe i u sebi, pretvarajući često dosadnu građu u materijal koji je pristupačan i zanimljiv i iz kojega zrači ljubav prema najlipšen gradu i regiji na svitu. Zemlji di i Matošićevo ČA slaje zvoni!

Jasen Boko

8

Play Dalmatia

9

Play Dalmatia

Kratke priče 5

10

Play Dalmatia

11

Play Dalmatia

I

NAGRADE

(ili: Za sve su krivi Prasci )

Jednom davno iza samo jednog brda i pored muljevite bare prostirala se životinjska farma gdje su sve domaće životinje uživale u blagodatima koje im je pružao ovozemaljski život. Mate Panceta i Jozo Kobasica brčkali su se u muljevitoj bari, kada su tim putem prolazile Patkašteta i Guskomasna.Ovi prasci, samo se izležavaju. Hoće li se ikako ikad prihvatiti posla?Nikad, moja Patkašteto, odgovori Guskomasna. To su lijenčine, samo takve.Mate na to samo podrigne, a Jozo se prevali i zakoluta očima:Ajte, glupače, svojim putem.Farma je bila velika i na njoj su sve životinje radile osim svinja.Kokoši su nesle jaja, krave, koze i ovce su davale mlijeko i sir, mačke su prele vunu, psi su vodili ovce i čuvali farmu, konji su vukli kola na tržnicu, i jedino su se svinje izležavale u blatu. Svi su već bili prilično ljuti na njih i Mate i Jozo počeli su razmišljati što napraviti da i oni, kao najinteligentnije životinje budu cijenjeni na farmi.I sjetili su se.

12

Play Dalmatia

Ja mislim, reče Mate da bismo mi trebali dijeliti nagrade. Napravit ćemo glasačke listiće, podijeliti ih svim životinjama i neka glasuju tko je najbolji radnik. Neka se takmiče u uređivanju svojih štala, kokošinjaca i okućnica. Rečeno – učinjeno.Ova akcija dobila je pozitivan odjek na farmi i svi su počeli s uređivanjem.Mate i Jozo skupljali su listiće. Lijepo su se obukli. Od svakoga tko se htio takmičiti tražili su učešće kako bi mogli podmiriti troškove organizacije.Sve je zahvatila takmičarska euforija. Svi su htjeli pobijediti.I došao je dan dijeljenja nagrada. Izradili su se mnogi plakati i diplome.Pjetao je proglašen najboljim radnikom, kokoše su dobile nagradu za najbolji kokošinjac, patke za najsjajnija jaja, konji kao najupornije životinje, psi za hrabrost, mačke za strpljenje. I kad se sve zbrojilo, nitko nije ostao bez nagrade, svi su bili zadovoljni, a prasci su bili najzadovoljniji – ne reče se za ništa – zadovoljan kao prasac - postali su gospodari farme jer su izmislili nagrade.Jozo i Mate opet se brčkaju u bari, ali sada kada prolaze Patkašteta i Guskomasna pozdravljaju ih s puno poštovanja.Kad u tom trenutku dotrči pas, koji je postao njihov kurir: Mate, Joze, traži vas jedan čovjek, neki Mr. John Smith. Kupio bi licencu za dodjelu nagrada.Joze i Mate se pogledaju: Prodat ćemo mu.

13

Play Dalmatia

Samo ne smije reći da je ideju kupio od prasaca.I tako je sve počelo.Prošlo je od toga mnogo ljeta, svijetom su se dijelile nagrade i kad na svijetu više nije bilo ljudi koji nisu dobili nagrade netko se sjetio da je sve to počelo od Mr. Johna Smitha i predložio da mu se da nagrada za životno djelo.Otišli su do mr. Smitha, ali su ga našli na samrti, a John iako je obećao da neće reći odakle je sve počelo odlući se odati tajnu i prizna kako je ideja potekla od dviju svinja Mate i Joze na životinjskoj farmi iza jednog brda i pored muljevite bare. I izabrana delegacija ljudi krenula je na životinjsku farmu iza samo jednog brda i pored muljevite bare da ih pronađe. Sa sobom su ponijeli diplome, ali ih nisu našli. Čuli su od životinja na farmi da je došao mesar iz obližnjeg sela i od njih napravio pršute i pancete. Delegacija se uputila u konobu u obližnjem gradu gdje su im rekli da se suše pršuti.Gazda ih je odveo u konobu i bilo mu je žao prasaca, jer da je znao da su oni ti koji su izmislili nagrade, ne bi od njih bio napravio pršute. Svi su stali ispred pršuta onako pognute glave, a onda su na pršute objesili diplome i posmrtno im dodijelili priznanja za životno djelo.I tako je sve završilo. Pouka: Samo pravi pršuti zaslužuju nagradu za životno djelo.

14

Play Dalmatia

II

IZBORI

(ili: Majmunska posla)

U jednome šumskom kraljevstvu na poluotoku magle živjele su sretno brojne životinjske porodice.Kraljevstvom je, kao i u svim pričama o životinjama, vladao lav.Ali rika lava našla je na negodovanje nekih životinja i stvarale su se grupe koje su referendumom tražile da mjesto vladara bude mandatno.Referendum je prošao i došlo je vrijeme izbora.Stvorile su se grupe životinja koje su imale zajedničke ciljeve - formirale su se stranke.Lav je predvodio sve mesoždere, slon biljoždere, kobra gmizavce, orao ptice, a majmuni su formirali svoju stranku koju je predvodio čimpanza.Čudno je bilo da su pored orangutana majmuni izabrali čimpanzu, ali njegova okretnost je prevladala prilikom izbora.U svojoj predizbornoj kampanji lav je istaknuo da je već dugo godina svojom vladavinom osigurao miran i dostojanstven život svim životinjama na poluotoku.Slon je tražio da veličina bude kriterij odabira. Orao je ukazao na činjenicu da on kontrolira i zrak i more i nebo; kobra je svojim pogledom pokušavala hipnotizirati birače, a čimpanza je šarmirao okretnošću.Izbori su podijelili birače i još više podijelili životinje.

15

Play Dalmatia

Poluotok magle podijelio se na regije kojima je vladala pojedina vrsta životinja.Granice regija sve su više bile izražene, da bi se s vremenom pretvorile u visoke zidine. Izbori su propali.Životinjske vrste živjele su svaka u svom svijetu, dok jednoga dana nije rijekom u maloj košari doplovilo ljudsko biće - jedna tek rođena djevojčica.Životinje su odlučile da djevojčica provede u svakoj regiji jedan period svoga života.I tako je i bilo.Djevojčica je rasla i uskoro postala djevojka. Životinje su je voljele, a da nisu ni shvatile da ona gospodari njima.Kako bi ona mogla odlaziti od regije do regije, otvarala su se vrata na zidinama koje su dijelile životinje. S vremenom ih je uvjerila da zidovi više ne trebaju i poluotok magle ponovno je postao jedna cjelina, vratilo se zajedništvo i životinje su odlučile, referendumom, naravno, da njima vlada djevojka. Godine su prolazile i djevojka je ostarila i umrla.Životinje su, kako im je ona odredila, sačinile vladu u kojoj se nalazio po jedan predstavnik od svake vrste životinja. U prvome mandatu vladom je predsjedao čimpanza, koji je nakon mandata trebao mjesto prepustiti predstavniku druge vrste. Ali, čimpanzi se mjesto vladara svidjelo i pozvao je na bilateralne pregovore druge skupine nudeći im, ako glasuju za njega određene privilegije.Na taj način pridobio je većinu i uspio vladati poluotokom magle.

16

Play Dalmatia

Od tada poluotokom magle vladaju majmuni, a s vremenom se više i ne zna kojoj skupini pripadaju određene životinje. Da bi vladale neke su životinje postale gmizavci, a neke grabežljivci. U vladi su se uvijek smjenjivale iste životinje, koje su se bogatile, dok su ostali stanovnici poluotoka magle živjeli u siromaštvu svojih brloga.I danas poluotokom magle vladaju i majmuni i grabežljivci i gmizavci, koji ne puštaju vlast iz ruku, a stanovnici poluotoka prenose s koljena na koljeno priču o košari i djevojci u nadi da će jednoga dana rijeka donijeti promjene.Ipak, iz dana u dana su sve svjesniji činjenice da je veća vjerojatnost da se svi stanovnici pretvore u majmune nego da ponovno rijekom doplutaju promjene.

17

Play Dalmatia

III

SUCI (ili kraljevstvo umjetnosti)

U Kraljevstvu umjetnosti u harmoniji i blagostanju živio je jedan mali narod.Od malih nogu svi žitelji ovog kraljevstva učili su se umjetnosti, i svi su u svojim genima imali dar za umjetnost.Sam kralj kao najveće bogatstvo svoje kraljevine uvijek je isticao umjetnost, koja je bila i najjači izvozni proizvod njegova kraljevstva.U zemlji su organizirani dani drame, opere, baleta, brojne izložbe, književne večeri i koncertni programi. To je privlačilo mnoge posjetitelje iz drugih zemalja.Umjetnici su bili sretni jer su kroz svoje radove i priredbe mogli pokazati svoju dušu dobivajući kao nagradu za svoj rad pljesak publike i darove od samog kralja.Jednoga dana Kraljevstvo umjetnosti, posjetio je kralj iz Kraljevstva sudaca.Kako vi vrjednujete umjetnost, upitao je kralja, a ovaj nije znao odgovor.Poslat ću ti iz našeg kraljevstva dva suca, moraš imati nekoga tko će ocjenjivati radove tvojih podanika.Nedugo poslije toga iz Kraljevstva sudaca u Kraljevstvo umjetnosti dođoše dva suca odjevena u crne halje sa crnim plaštom i crnom kapom priljubljenom uz glavu sa štitnicima za uši.Kralj ih je primio i smjestio u gostinjske sobe. Suci

18

Play Dalmatia

su u razgovoru s kraljem tražili raspored kulturnih događanja kako bi se mogli predano posvetiti svrsi svoga dolaska – ocjenjivanju umjetnika.U razgovoru koji su vodili s kraljem, potonji je shvatio da oni nemaju nikakav umjetnički dar, ali njihovo znanje o umjetnosti bilo je zadivljujuće.Volim kazalište, govorio im je kralj, taj trenutak kada se podiže zastor i kada ulazim u priču koju mi scena pruža. Volim slikarstvo koje me svojim slikama vodi rijekama i morima, planinama i šumama,volim slike portreta iz kojih me gledaju ljudske duše, volim poeziju i bajke.Suci su se samo pogledali. Neke stvari očito u ovoj zemlji treba izmjeniti.U umjetnosti ne smijete robovati svojim osjećajima, umjetnost je mnogo više od toga.Želimo vas i vaše podanike naučiti umjetnosti odgovori mu jedan od sudaca.U Kraljevstvu umjetnosti došlo je do velikih promjena. Mnogi, po ocjenama sudaca, svjetski umjetnici doputovali su predstavljajući na svojem gostovanju svoje radove i predstave. Gledajući te slike i predstave, koje su ga ostavljale ravnodušnim, čitajući knjige koje su uglavnom bile kronologije ili antologije, kralj je prikrivao prave osjećaje, ne želeći uvrijediti suce, ali i ne želeći da ga smatraju neznalicom. Slično su se ponašali i ostali umjetnici njegova kraljevstva.Gledajući koncertne verzije i skupe projekte velikih orkestara koji su gostovali u njegovom kraljevstvu svirajući glazbu koju nije prepoznavao, kralja je obuzela

19

Play Dalmatia

tuga i žalio je za vremenima kada je uživao u glazbi, knjigama, slikama i kazališnim predstavama svojih podanika. Njegovi podanici, želeći se valjda dodvoriti njemu pljeskali su i oduševljavali se ovim gostovanjima, a suci koji su sve to organizirali likovali su. Jednog jutra šetajući gradom kralj opazi dječaka koji je svirao violinu i vrati mu se onaj stari sada već zaboravljeni osjećaj užitka, a suza mu potekne niz lice. Mladić je ugledavši kralja spustio pogled u znak pozdrava, a kralj ga upita kako mu se sviđaju novi kulturni programi i gostovanja. Prije nego što mladić izusti odgovor kralj reče: Iskreno.Mladić odgovori: Vratite nam dane kada su osjećaji presuđivali. Otjerajte ljude koji se hrane ljudima, ljude koji nemaju vlastite živote nego žive tuđim životimaNe dajte da nam sude oni koji nemaju dušu, jer to je jedino što znaju.

Kralj se sjeti priče Carevo novo ruho i shvati da je cijelo vrijeme zanemarujući osjećaje hodao bez odjeće.Vratio se u palaču i poslao je glasnika da javi kralju zemlje sudaca da mu vraćaju suce. Stigao je odgovor iz zemlje sudaca da suci koji jednom odu pripadaju zemlji u koju su otišli. Njihova riječ u umjetnosti postala je zakon i njihovo znanje koje je stečeno školovanjem ni sam kralj ne može osporiti niti ih može smijeniti.Kralj je sjedio u osami svojih odaja ne nalazeći rješenje problema. Htio je vratiti ovoj bezdušnoj kraljevini umjetnosti osjećaje.

20

Play Dalmatia

Postoji jedna jedina mogućnost da se riješite sudaca, rekao mu je Savjet mudraca Kraljevstva umjetnosti – smaknuće.Saznao je da postoji krvnik koji pruža usluge i koji će njega i zemlju jednim potezom mača osloboditi sudaca.Pozvao ga je k sebi.Sud kraljevine umjetnosti osudio je suce na njegov zahtjev na smrt.Bilo je to jedinstveno suđenje u svijetu gdje su umjetnici sudili sucima-kritičarima. Na dan pogubljenja mačevalac je stao oči u oči ispred sudaca:Jednim zamahom odrubit ću vam glave, rekao je.Sve je utihnulo. Mač je poletio zrakom i prošao vratovima sudaca.Suci su pogledali u krvnika: Promašio si, rekli su kritički uglas.Klimnite glavom, odgovorio je krvnik.I tako se umjetnost vratila u kraljevstvo.

21

Play Dalmatia

IV

PSI RATA

(ili rat i religija)

Na Zemlji sunca živjele su mačke u svojim raskošnim krznima.Vjerovale su u Boga Sunca koji im je darivao mnoge plodove i omogućio da žive u blagostanju. Mačke su se klanjale i molile Suncu svjesne da bez Sunca nebi bilo ni života, pa tako ni njih.Duboko ispod Zemlje sunca živjeli su štakori u Zemlji mjeseca, jer njihovo carstvo počinjalo je u trenutku kad je sunce zašlo. Tada su se iz dubine zemlje izvlačili da bi štovali svoga Boga – Boga Mjeseca.Mačke su se držale dana, a štakori noći i u njihovoj zemlji vladao je mir.S vremena na vrijeme bilo je incidenata. Mačke bi nekog štakora, ako bi se pojavio tijekom dana rasporile, a štakori su napadali mačke noću, ako nisu bile u svojim kućama. Jednoga dana u zemlju su iz dalekih krajeva doputovali psi. Shvatili su da zemljom danju upravljaju mačke, a noću štakori. Za njih tu nije bilo prostora za život i odlučili su da se za njega izbore.Delegacija pasa otišla je do mačaka. Ove baš nisu bile spremne za razgovor sa psima, ali psi su im objasnili da su štakori njihovi zajednički neprijatelji. Štakori su bića noći, a mi smo ipak bića dana, govorili su

22

Play Dalmatia

Za štakore imamo specijalne kaveze i zamke kojim ih se može istrijebiti.Kad nestane štakora nečete se više bojati izlaziti noću i vaša zemlja bit će slobodna.Vaš Bog Sunce kaznit će krivovjernike jer Bog Mjeseca nije Bog jer nema snagu kao Bog sunca da daje život. Mačke su razmišljale i odlučile su da od pasa kupe oružje.Druga delegacija pasa otišla je na razgovor sa štakorima objašnjavajući im neminovnost rata sa mačkama.Psi i mačke odavno su neprijatelji, kao i štakori i mačke. Zašto mačke vladaju Zemljom sunca. Zašto je njihov Bog sunca jači od vašeg Boga mjeseca? Bog mjeseca treba vladati zemljom. On je pravi Bog.Mačke su krivovjernici. Vi ih morate pobijediti. Mora početi vladavina Boga mjeseca, a sunce mora postati vaš sluga. Kada zavladate zemljom sunca svi plodovi na zemlji pripadat će vama. Bit ćete slobodni.Mi imamo otrove i kemijska oružja kojim možete istrijebiti mačke. Vi morate osvojiti Zemlju sunca kako bi se danju hranili, a noću vladali i štovali svoga Boga – Boga mjeseca. Štakori su razmišljali i odlučili da od pasa kupe oružje.Počeo je rat.U ratu nije bilo milosti. Ubijale se se mnoge porodice mačaka i štakora.Uništavali su se domovi. Trovalo se palilo i gazilo. Kraj rata se nije nazirao. Ovakav krvavi rat nije se pamtio, a najžešći su bili vjernici fanatici i njihovi vjeroučitelji. Nakon nekoliko godina i mačke i štakori umorili su se od ubijanja, ali nisu nalazili rješenje.

23

Play Dalmatia

Tada su se ponovno pojavili psi. Psi su ponudili usluge nadgledanja kako bi se spriječili ratni zločini u sukobu štakora i mačaka.Ratne su se strasti malo po malo smirivale i psi su posjeli mačke i štakore za pregovarački stol.Vratili su se svi tamo gdje su bili na početku rata. Mačke su ostale na Zemlji sunca, a štakori u Zemlji mjeseca. Psi su naredili da granice i ponašanja moraju biti isti kao na početku rata.Zavladao je mir, ali zločini koji su počinjeni tijekom rata nisu zastarjeli i psi su formirali sud za ratne zločine.Kako je u ratu poginuo veliki broj mačaka psi su od novaca koji su zaradili prodajom oružja pokupovali mnoga njihova imanja. Od štakora su otkupili podzemne hodnike pretvarajući ih u skupe vinske podrume.I psi su počeli piti dobra vina. Sloboda o kojoj su svi govorili zaboravljena je riječ. Oni koji su se za nju borili sada su na sudu. Zemljom mjeseca i sunca vladaju oni koji su se priklonili psima i dopustili im da dobiju autoritet kojega ne zaslužuju, a sve kako bi ostvarili svoje male životne interese i apetite.Ratni profiteri progutali su srednju klasu stvarajući podjelu životinja na bogate i siromašne. Debeli štakori i debele mačke slizali su se s psima, a siromašna rulja i dalje misli da za bijedu nisu krivi oni koji vladaju, bilo politički ili financijski, jer oni su uspješne životinje.

24

Play Dalmatia

V

TANAZIJA

(ili svijet budućnosti)

Na planetu života bilo je četiri Estados Unidosa ili Sjedinjenih zemalja kako su ih priprosti ljudi zvali. Sadizamija, Afgladnija, Manazija, Ostalija i otočna zemlja Tanazija.Ovo je priča o Tanaziji najstarijoj otočnoj zemlji na planeti.Tanazija je zemlja s tisuću otoka i najljepšim prirodnim bogatstvima, a svaka mala zemlja unutar Tanazije ljepota je za sebe i stanovnici pojedinog otoka bili su ponosni što su pripadali jednom narodu, običajima, jeziku i kulturi.U Tanaziji je ipak dominirala jedna zemlja koja je uspjela svoj jezik postaviti kao jedini jezik koji se govorio u svim međuzemaljskim razgovorima. Sve razmjene informacija između zemalja, radi jednostavnosti, kako se tumačilo, bile su na tom jeziku.Jednostavnost je naš jedini cilj, u jednostavnosti leži rješenje svih problema. Jednostavnost je najteže postiči, govorili su pripadnici ove zemlje. Kako bi dostigli jednostavnost predložili su da, kao i kod drugih Sjedinjenih zemalja, dođe do ujedinjenja svih zemalja Tanazije. Jedan jezik, jedan novac, jedna kultura, jedan zakon, jedna granica prema drugim sjedinjenim zemljama, jedno gospodarstvo, jedna

25

Play Dalmatia

vlada, stvorili bi jednostavnost, stvorili bi savršenstvo.Razgovori su se vodili sa vladama zemalja Tanazije, ali su se postavili uvjeti i kriteriji za ulaz u Ujedinjenu Tanaziju. Male zemlje morale su izraditi mnoge pristupne dokumente ne razmišljajući da više neće vladati svojom zemljom, da će izgubiti jezik, novac, gospodarstvo ali i identitet. Usredotočivši se na ispunjenje uvjeta za ulazak u Ujedinjenu Tanaziju i vidjevši u tome isključivo prestiž i prosperitet, zanemarili su se osjećaji pripadnosti jednom narodu i jednoj kulturi.Ipak Dalmatia, najmanji, ali i najljepši otok Tanazije odlučila se, kako su to druge zemlje protumačile, na izolaciju.Nakon deset godina, kako je bilo i planirano, sve zemlje Tanazije su se ujedinile u Ujedinjenu Tanaziju, osim Dalmatie.Dalmatia je ostala u svojoj izolaciji živeći poput svojih predaka.Stanovnici su za svoje potrebe imali dovoljno obradive zemlje,čiji su im plodovi bili dostatni za život stanovnika, prozvodili su kvalitetna vina i ulja, riblje i mesne proizvode, zadržali su svoj novac, jezik i običaje. Duhovna snaga ovog malog naroda nadjačala je materjalnu komponentu.Ujedinjena Tanazija u međuvremenu djelila je nagrade za najuspješniju zemlju, imenovala je suce - kritičare koji su kontrolirali kulturna događanja, a vladari Ujedinjene Tanazije su sve više nalikovali na debele štakore i mačke, dobrano se naplativši ubiruči porez od

26

Play Dalmatia

stanovnika ove najstarije otočne zemlje, koji su shvatili da se pretvaraju u majmune.A onda su se pojavili psi rata. Oni su došli iz Sadizamije. Oni su tražili da Ujedinjena Tanazija, ili kako su je zvanično nazvali E(stados) U(nidos)Tanazija – Eutanazija, uđe u Ujedinjeni Globalni Planet, ali jedan od uvjeta bio je da Dalmatia pristupi Eutanaziji. Kako su se pregovori sa Dalmatiom odužili, psi rata ponudili su svoje usluge. Eutanazija je prihvatila pomoć. Ratne flote Sadizamije i Eutanazije uputile su se prema otoku Dalmatia kako bi ga osvojile.Flote su plovile i plovile, ali Otok Dalmatia je nestao, kao da nikad nije ni postojao. Flote su se vratile u luku. Stanovnici Eutanazije nikad nisu saznali što se dogodilo s Dalmatiom. Uspoređivali su to s Atlantidom, ali pravi odgovor nisu imali.

A Dalmatia, ona je uvijek bila i ostala na istom mjestu, ali nekad se ono što se ne želi vidjeti i ne vidi.

27

Play Dalmatia

Igre okoDalmacije 5

28

Play Dalmatia

29

Play Dalmatia

Dujam i DioklesVoditelj: MIRJANA STANIĆ, prof.

Školska godina 2004./2005.Osnovna škola »Grohote«, Grohote

LIKOVI:PETAR – PETAR NEBESKIDUJEDIOKLESSTAŠPRISKAJELENAFILOTASZOTIKOSMAKSIMIANUSDRIJADAVENANCIJEFLAVIUS APER

30

Play Dalmatia

Dujam i Diokles

I ČIN

(jako svjetlo, dotrči kao da ga je netko gurnuo...)

PETAR NEBESKI:

Dobar Dan. Ne bojte se. Ja sam Petar. Ne, ne nisan sveti Petar. Ja san slučajno bija Dujin, oprostite (nakloni se duboko) svetoga Dujma prijatelj iz ditinstva. Kako se ovo on svakega miseca svibnja vraće odozgar (skrušeno pogleda prema nebu) onda su me pustili iz čistilišta di su me stavili kada san zviznija onega Rimljanina ča umisto u jednega boga viruje u duzinu bogov. Za pokoru san dobija ispričat van storiju o Dujmu i Dioklesu kako bi moga doć u raj. Vas sigurno zanima kako je sve to bilo. Ja ću vam reć ono ča san čuja, a i ono ča znan. Ne morate u sve povirovat, ali sve ča van rečen je istina.(Udarac groma, i bljesak munje, sagne glavu.) Dobro, dobro, pazit ću šta govorili, inače se neću nikad izvuć iz čistilišta. Dunkve, počelo je to jednega prolića u Saloni prije ijadusedansto i toliko godin. Je san ostarija!(Na scenu ulaze proročica, arhitekti, djevojke, trgovci... Petar im se priključuje i maše prema Duji koji izlazi sa Stašom. Jelena, ima u ruci bijelu ružu, pod ruku drži Prisku. S druge strane ulaze Diokles, Maksimianus, Filotas i Zotikos. Proročica Drijada proriče sudbinu uz karte ili iz dlana slučajnim prolaznicima.)

31

Play Dalmatia

I PRIZOR

PETAR: Duje, doša. je Ivan Venancije iz Rima. Znaš oni ča pripovida kršćanstvo i čini čuda. Triba ga čut.

DUJE: Ćut čemo kad počne, sedi i odmori malo. Upoznaj se s čovikon.

STAŠ: Staš.

PETAR: Petar.

DUJE: Staš je doša iz Akvileje i smistija se kod tete Asklipije. Na jesen idemo skupa u Antiohiju. Moji i njegovi roditelji su prijatelji iz ditinstva, i ka ča ja i ti dilimo lita, tako s njin dilin zime. Liti je uvik lipo bit u Dalmaciji, a zima ti dojde ka odmor od lita. A, jopet jedva čekaš da dojde drugo lito.

PETAR: (Okreće se prema Jeleni i Priski): Dobar dan šinjorine!

PRISKA: Dobar dan

SVI ZAJEDNO: Dobar dan.

STAŠ: Idete li slušat Venancija.

JELENA: Svakako, zato smo i došle.

PETAR: Iden ja skoknit do ceste vidit je li dolazi. (Petar se udaljava.)

DUJE (prema Jeleni): Ja san Duje. Nisan vas viđa u Saloni.

32

Play Dalmatia

JELENA: Jelena. Ja san sa Brača. Došla san sa svojima slušat Venencijev govor. Ovo je Priska.

DUJE: Ovo je Staš.(Obraća se Jeleni.) Za koga je ta bila ruža.

JELENA: Za vas da vam donese sriću i jubav.(Duje uzima ružu.)(Djevojke se udaljavaju. Na pozornicu dolaze Diokles, Zotikos i Maksimianus.)

FILOTAS: Ko more platit ovo sunce i more. Ne zovu za ništa ovu rivu sirotinjski kapot. Tu se sirotinja more zimi mukte zagrijat.

ZOTIKOS: Ti bi Dio po pameti triba postat veliki čovik i skupit pineze za zgradit malo kućice u uvali brnistre kako bi nas s familijama po stare dane moga primit u goste.

MAKSIMIANUS: To bi bilo lepo.

DIOKLES: Ako ikad postanem car omar ću to učinit,

DRIJADA: Ne rugaj se rimski vojniče jer ja vidin tvoj životni put. Kad je tvoja sjena prešla mojim licem vidila sam vepra koji kao prijetnja tvome putu ka slavi stoji. Ti ćeš danom, kad ubiješ tog fatalnog vepra, vepra ubojicu, postati car.

DIOKLES: Puno san veprova ubija pa ću more bit i toga ubit.

DRIJADA: (pruža čašu vina) Ispij ovu čašu crnog vina

33

Play Dalmatia

u ime ispunjenja zavjeta sudbine. (Diokles ispije vino.)

FILOTAS: Ako ikad postaneš car Zorzi i ja napravit ćemo ti sve nacrte za vilu besplatno. Slažeš li se Zorzi?

ZOTIKOS: Je li File, govoriš ka čovik, a vepra ćemo okrenit na ražanj.(Okreće se od Drijade.)

MAKSIMIANUS: Idemo Dio, čekaju nas, Nikomedija je daleko.(Dioles se pozdravlja s Filom i Zotikosom.)

DIOKLES: Zbogon prijateji, čuvajte mi Dalmaciju.

FILOTAS: Oćemo! Dio, vrati nan se sa štiton.

ZOTIKOS: I sa čagod pinez.

DIOKLES (okreće se prema publici):Laku noć Dalmacijo! Usni mi san do mog povratka kad ću od tebe napravit spomenik za sva vrimena. Dobro jutro Nikomedijo, grade izazova, grade ostvarenja mojih snova. (Diokles napušta pozornicu.)(Na scenu ulazi Petar i traži Duju.)

PETAR: Dujeeee...

DUJE: Dobit ću na živce od ovega Petra. Dosadan je ka čimavica. Ča je Petre?

PETAR: Stiga je Ivan Venancije. Amo ča. Di si naša ružu?

DUJE: Ruža se ne nalazi, ona se uzgaja i kad nađeš

34

Play Dalmatia

onega za koga si je uzgaja razlog njezinog postojanja je ispunjen i moreš je ubrat.

PETAR: Ništa nisan razumija.(Ljudi se okupljaju oko Venancija, Petar i Duje im sepridružuju da bi poslušali govor.)

NAROD: Psssst, slušajte Venancija... (Nastaje muk.)

VENANCIJE: Koliko ste se puta svi vi upitali kako je moguće da smrtno tijelo nastani duh besmrtni.Koliko ste puta tražili odgovore u knjigama, ali ih niste uspjeli naći. Pitate se zašto? Narod: Zašto?

VENANCIJE (nastavi): Mnogo puta se dogodi da u životu tražite nešto što vam je uvijek bilo na dohvat ruke, a da toga niste bili svjesni, a kad to izgubite, shvatite njegovu vrijednost. Vi ste dio Boga, a ne samo zraka i utvara u prolaznosti. Krenite putem Božjim i shvatit ćete da kada prestane utrka za posjedovanjem počinje vaš duhovni život.

PETAR NEBESKI (prema publici):Slušajući Ivana Venancija Duje je pogleda prema nebu i ugleda tri tice kako letidu prema njemu: goluba, lastavicu i galeba. Donili su mu vist kako njegov ovozemaljski život od danas ne pripada samo njemu, nego svim judima koje će njegove riči priobratit u viri. Sićan se da san ga pita: »Duje, ajmo ča, gotovo je, nije se dogodilo nikakvo čudo«, a on je odgovorija: »Dogodilo se Petre, dogodilo se!«

35

Play Dalmatia

I. ČIN

II. PRIZOR

(Palača u Nikomediji.)

PETAR: Bila je to sablasna noć devetnajstog studenoga dvistaosandesetčetvrte godine u Nikomediji. Flavijus Aper gradski prefekt skovao je podmukli plan ubojstva cara Numerijana.

FLAVIJUS APER: Noćas je pala odluka. Zavladat ćemo Nikomedijom. Prestat će vladavina cara Numerijana čija je snaga vojskovođe oslabila i čije je srce omekšalo. Neka započne vladavina Apera, vladavina vepra(Čuju se glasovi: za Apera, za Apera vepra...)

DIOKLES: Skoro će ponoć Maks pa ćemo izvršit sminu straže.

MAKSIMIANUS: Kakvo nevreme. U nas u Sirmiumu kada pada ovakav grad sve uništi po poljima.

DIOKLES: E, moj Maks u tvome Sremu di nima nijedno brdo tebe tolikoga bi grom prvoga pogodija.

MAKSIMIANUS: Vi Dalmatinci iz svega zbijate šalu!

FLAVIUS APER: (galami, izvlači mač i glumi borbu)Na, neka ti! Dosta je bilo! Umri care! Gotovo, sve je gotovo! (Diokles i Maks čuju odjeke borbe, uzimaju mačeve i kreću prema Numerijanovim odajama, prema

36

Play Dalmatia

Flaviusu.)DIOKLES: Brže, to je blizu Numerijanovih odaja.

MAKS: Flavius Aper!

FLAVIUS APER: Gotovo! Sve je gotovo! (maše krvavim mačem)

DIOKLES: Neeeeeeeeeeeeee!(Urlik, otme mač iz Aperovih ruku i zabije ga duboko u Aperovo srce. Maks ulazi s vojnicima, stavlja ruku na Dioklesovo rame. Diokles ustaje. Maks mu stišće ruku do lakta.)

MAKS: Car je mrtav, živio car!!! Drijadino proročanstvo se ispunilo!

VOJNICI: Car je mrtav, živio car! Ave!

37

Play Dalmatia

II. ČIN

I. PRIZOR

(Riva u Saloni)

PETAR NEBESKI: Nakon pustih godin Diokles se vratija u Salonu. Dočekali su ga prijatelji Zorzi i File.

DIOKLES: Dalmacijo, vraćan se ka ča san obeća, ka car, ma u duši san osta uvik tvoj Dio. Vratija san se da na tebi, zemjo moja, zgradin palaču koja te je dostojna.

(Prilaze mu Zotikos i Filotas. Govore uglas.)ZORZI I FILE: Kad počinjemo gradit Dio? Mi arhitekti smo judi od riči!DIOKLES: Danas, prijatelji moji, danas!

(Zagrle se i odlaze sa scene.)

PETAR NEBESKI: I tako se palača počela gradit. Salona je tog dana priredila prijem u čast povratka Dioklesa. Diokles je umoran od napornog dana i dugih razgovora, sija uz more i gušta na suncu.

(Čuju se ženski glasovi. Približavaju mu se dvije djevojke: Priska i Jelena.)

PRISKA: Jelena, ideš li s nama večeras na gozbu koju priređuju u čast povratka Dioklecijana?

JELENA: Nažalost ne mogu, moran se vratit na Brač. Javljaju mi da su se potrošili veliki novci za hranu i piće, a ideš li ti Priska?

38

Play Dalmatia

PRISKA: Ja najradije ne bi, ali me moji prisiljavaju. Nikad nisan volila ta razbacivanja s novcima. Ne znan šta caru pored Salone triba još i palača.

Diokles (ne otvara oči): Možda car misli da je Dalmacija zaslužila spomenik za sva vrimena.

PRISKA: A ko ste vi da o tome sudite?

DIOKLES: Samo običan prolaznik kroz život.(Dio polako otvara oči, iznenadi se ljepotom Priske.)

PRISKA: Ima li običan prolaznik kroz život ime?

DIOKLES: Dio! (Dok izgovara ustaje.)

PRISKA: Priska! (zastane) Ide li običan prolaznik kroz život na gozbu večeras?

DIOKLES: Mrzim gozbe, ali eto ka i vas i mene prisiljavaju. Virujte mi radije bi osta s vama.

PRISKA: Pa ostanite, niko ne mora nidir ić ako neće.

DIOKLES: Ja cili život radin na tome i još nišan uspija.

JELENA: Priska, ajmo, moran se spremit za put.

PRISKA: Vidimo se na gozbi.

DIOKLES: Vidimo se.

(Gleda za njom, smiješi se i vrti glavom. Odlazi s pozornice.)

39

Play Dalmatia

II. ČIN

II. PRIZOR

(Raskošna sala za svečanost)

PETAR NEBESKI: Pitanje prestiža bilo je bit pozvan na gozbu. Blještavilo boja me skoro zaslipilo, bogatuni ka da su jedva čekali ovi trenutak.

(Uzvanici ulaze raskošno odjeveni. Priska je odjevena u lepršavu, ali jednostavnu odoru s neprimjetnim cvijetom u kosi.Diokles, Maksimianus, Filotas i Zotikos pričajući dolaze na pozornicu, zaustavljaju se...)

DIOKLES: File i Zorzi, od palače mi morate napravit u pravomen smislu dom. Da biste razumili ono o čemu govorin, imajte uvik na pameti da je u nas u Dalmaciji familija najvažnija.

Svi moji mater, otac i ostala rodbina moraju u ovoj palači imat osjećaj zajedništva, ali isto tako i svoju privatnost. Ne mišajte mi rodbinu. Neka svak ima svoj kantun u palači i svoju posteju, ali stol, stol mora bit zajednički.

FILOTAS: Sve će bit kako ti rečeš.

ZOTIKOS: Jeman jednu lipu ideju u vezi s mauzolejon. Stavija bi dvi sfinge...

MAKSIMIANUS: Nemoj sad, večeras je noć slavlja, ne spominji smrt.

40

Play Dalmatia

DIOKLES: Maks, nemojmo uć na glavni ulaz, ajmo ovuda.

MAKS: Kako ti oćeš. Ti si car.

(Diokles i Maks ulaze neprimjetno u salu. Opazivši Prisku Diokles joj se približi i dotakne je za rame. Zavlada muk i uzvanici ustuknu ili naprave korak natrag. Priska se okrene.)

DIOKLES: Nemoguće mi je prikrit zadovoljstvo ča vas vidin.

PRISKA: Pa, vi ste odjeveni ka car!

MAKSIMIANUS: Draga moja, on i je car!(Priska pocrveni, a u pokušaju da se pokloni Diokles je zaustavi.)

JELENA: Nažalost ne mogu, moran se vratit na Brač.

DIOKLES: Budite moja pratilja večeras i ne samo večeras, ni sami ne znate koliko je mala razlika između običnog prolaznika, kroz život, i cara.

PETAR NEBESKI: I tako su se Priska i Dioklecijan zajubili, volili, vjenčali, a plod njiove jubavi bila je ćer Valerija.Ali šta je još u toj priči važno: Priska je bila kršćanka.

A, skoro san zaboravlja reć jednu tužnu vist: ubili su u Delminiumu Venancija, i jednu dobru: vratija se moj Duje... moj Duje...

41

Play Dalmatia

III. ČIN

I. PRIZOR

(Riva u Saloni. Duje je ostario.)

DUJE: Colonia julia martia Salona.E, moja Salona, postala si veliki grad. Šezdesetijad duš u tebi živi. Ne zovu te zaništa malin Rimon. Iz dana u dan si sve jača i sve lipja!

PETAR NEBESKI: Eto, jeste li čuli, prvo je za me pita. Ča san van reka, ali ja san čuja da on dolazi i nije on mene ni spomenija ja san već bija tot.

PETAR: Duuuuujeeeeee... Zna san da nas nisi zaboravlja.

DUJE: I da san tija ne bi uspija.

PETAR: Čuja san da dolaziš zaramisto Venancija i sve san ti već izorganizira tako da se moreš omar smistit u njegovu kuću. Bidan čovik, nije smija ić u Duvno, lipo su mu govorili.

DUJE: Ne moreš Petre tako govorit. Puno se toga prominilo. Vira mora doć do svakoga. Rič Božja se mora čut. Kako si ti?

PETAR: Kako vidiš dobro.

PETAR: A, nisan ti reka da se slavilo u Rimu dvadesetgodin Dioklecijanove vladavine. Njegove želje postale su stvarnost. Familija na okupu, harmonija koju

42

Play Dalmatia

je želija. Ali događalo se i ono ča nije želija: zarobjene žene i dicu velikoga perzijskoga cara, proganjane kršćane, vidija je da su krv i smrt. bili dil velikoga životnega puta. A on je cili svoj život pokušava bit oni obični prolaznik.

(Iz pozadine se čuje Dioklesov glas: Ako ovo znači postati Bogon, ča onda triba napravit za ostat čovik!!!

PETAR: Diokles nije osta na slavju. Vratija se u palaču u osamu i zatvorija se od svita.

DUJE: Dioklecijan je uzeja za ženu kršćanku, ali nikad nije priša na kršćansku viru. Jednom je reka: »Čovik mora umrit u viri u kojoj se rodi!« Mi smo ponosni ča smo kršćani i za našu viru spremni smo i umrit jer ča je život bez vire - samo jedno kratko putovanje.

Sutra iden za Rim, neka mi pripreme konje.

(Dotrči Jelena, zadihana i vidno uznemirena.)

JELENA: Duje, danas san na dvoru čula da se Maurelijevi judi spremadu zatvorit sve kršćane, mislin da će bit nemilosrdni, neka s tobon idu četiri vojnika careve straže: Gajan, Antiohijan, Paulinijan i Telij. Oni su kršćani i čuvat će te svojin životon.

DUJE: Dobro Jelena, iako od sudbine ne moreš uteć, Dug je put na koji iden. Čuvaj Konstatina, osićan da će on donit mir mome narodu.

JELENA: Ne brini se Duje, sve će biti dobro, samo nan se brzo vrati.

43

Play Dalmatia

(Duje i Jelena zajedno odlaze s pozornice. Petar ostaje sam.)PETAR: Tristotreća godina najpri je đonila edikt o progonu kršćana. Maksimianus i Galerije preko svoga novega namisnika u Saloni Markusa Aureliusa Juliusa ili kako gaje narod zvao Maurilija provode progone i palidu se sve kršćanske crkve.Da tad nije bilo Duje ne znan bili doša i do čistilišta.

44

Play Dalmatia

III. ČIN

II. PRIZOR

(Diokles i Priska sjede i pričaju.)

PRISKA: Dujma su dok je iša Klaudijevskon cestom za Rim u blizini grada Julija Hrizopolisa napali Maksovi judi i osikli mu glavu.Priča se daje Božjon moći vlastitin rukan sa zemje diga svoju glavu i hodajući priša riku Sitiron.DIOKLES: Vira, ufanje i jubav, moja Priska, to ti je sve u životu. To ča san se zatvorija ne znači da nisan kriv za sve te jude. U moje ime ubijedu, krv je na mojin rukan. Tako daleko od svita, a tako blizu grižnji savisti. Vira ma koja bila daje snagu i otvara vrata svita bogova. Oću li se s Dujon srist na drugome svitu?Sagradija san grobnicu, a mislija san da san sagradija dom. Nikad nisan želija da ova palača bude spomenik jednome caru i jednome vrimenu.Narode Dalmacije (okrene se prema publici) ne minjajte povist rušeći oko sebe, zapisujte povist gradeći oko sebe i u sebi.Zbogon ostaj narode Dalmacije! (odlazi polagano natraške)PETAR: Priska je dugo gledala za galijon. Dio je otiša zauvik, onako kako je uvik želija, u svibnju s mirisom brnistre u cvatu, stopija se s modrinom mora koje je toliko volija. Neće bit ceremonije ukopa, mauzolej će ostat zauvik prazan, a narod će pamtit njegove riči.Eto, to je bila moja pokora da van sve o Dujmu i Dioklesu ispričan i o ovemen gradu koji prestavja vrata kulture zemje koju danas Hrvatskom zovu!

45

Play Dalmatia

Marul

Voditelji: ŽELJKA ALAJBEG i BORIS ROZGAŠkolska godina 2005./2006.Osnovna škola »Grohote«, Grohote

LIKOVI:KATUŠAMARKO MARULIĆPAPALIĆ PAPEKATARINA OBIRTIĆ-ALBERTITOMA MRČIĆ-NIGERPETAR KRUŽIĆMLADIĆ S GITAROM

46

Play Dalmatia

Marul

SCENA

Papalićeva palača, Marulova rodna kuća, Kuća Obirtić-Alberti

1. SLIKA

Katuša sjedi na stolici u polumraku. Lagano svjetlo reflektora je obasjava.

KATUŠA: Bile su to godne kad su umitnici radili punon paron ili kako su ih zvali: »Godne renesansne«.Bile su to godne kad su nan Turci došli do Klisa, a boga mi i godne kad su se pučani zakačili s plemićiman. Ijadučetrstoisedandesete.Marka san upoznala prvi put kad san došla čistit u kuću njegova brata Valerija, s kojin san kašnje, kako mi je moj velečasni objasnija, malo popuzla u jubavnome griju.Jerbo, kako mu žena ni mogla imat dice undak san ja malo pripomogla i rodila mu sina i ćer.Ali sve ča se događalo, a događalo se puno otega, počelo je u Papalićevoj palači, u istoj ulici di je i Markova rodna kuća.Tute je živija Markov najboji prijatej Pape.

Svjetlo reflektora se gasi i i lik Katuše ostaje u mraku. Na scenu ulaze Pape i Marko.

PAPE: Marko, jesi li čuja, opet su se naši zakačili s pučaniman. Eno cili dan su gori u veliku salu i

47

Play Dalmatia

raspravjadu. Ma da vidiš ča vičedu kontra pučana.MARKO: Bilo bi in boje da mislidu kako će se spasiti od turske napasti. Kad će svatit da se tribadu udružit, a ne uvik mislit ko će vladat.PAPE: Ča ćeš, moj Marko, kad je vlast ne samo slatka nego se i isplati.MARKO: Je, ali otkad je umra papa Pio prije pet godin, svi križarski ratovi kontra Turčini su se zaustavili, a nas će ča se ne znamo trgnit stić zaslužena kazna od Boga.PAPE: Ti bi triba napisat koju besidu o tomen. Uvik se sitin ka si ka dite napisa oni epitaf o jubavi tvoga barbe Jere i tete Perine.MARKO: Jere je poginija braneći Dalmaciju od turske napasti, a Perina nikoliko dan poslin od tuge. Ko to more zaboravit, Pogreb je bija veličanstven, doša je cili Split i sam splitski knez Andrija.Ima san trinajst godin, a pari mi se da se to dogodilo jučer.PAPE: To ti je život, moj Marko, zato uživaj dokle moreš.MARKO: Cili život je škola i da bi tu školu prosa moraš nać zadovoljstvo u učenju i radu.PAPE: To oće reć sad kad odeš u Padovu i naučiš talijanski, da je onda adio našen jeziku. Pozdravjat ćeš: Ciao ragazzi!MARKO: Ako je toskanski jezik cvit talijanskog jezika, onda je i naš jezik biser Dalmacije i on će uvik bit dio mene ma di bija. Jezik ditinstva nikad se ne zaboravja. On ostaje u čoviku dokle god je živ i ne samo da ga neću zaboravit nego sve moje pisme i sva moja pisanja

48

Play Dalmatia

bez njega bi izgubili onu draž i onu izvornost ča in daje.

Ulazi Katarina.KATARINA: Je li mi stari proša ovuda?PAPE: Je, reka san momen staromen da te isprosi kod tvoga oca, pa more bit da se kod njega zadrža.KATARINA: Pape, ostavi se mene i gledaj svoja posla.PAPE: Ča jema tvoj otac kontra nas plemića?KATARINA: A ča ja bidna znan. Pitaj njega.PAPE: Ako se ikad pridomisliš znaš di ćeš me nać. Iden ja gori vidit oće li brzo.

Pape odlazi, Katarina i Marko ostaju sami.

KATARINA: Čula san da ideš u Padovu ovu subotu. Oćeš li nas se sitit.MARKO: Nikad vas neću zaboravit.KATARINA: A mene?MARKO: Kako bi te moga zaboravit.

Katarina se približi Marku.

KATARINA: Adio Marko,MARKO: Adio Katarina.

Zagrle se snažno i poljube.

MARKO: A Pape...KATARINA: Ja samo mislin na te, Marko.

Ulazi Pape. Katarina i Marko se brzo razdvajaju.

KATARINA: Adio, Pape. Marko, čuvaj se u Padovu.

49

Play Dalmatia

MARKO: Oću Kate i ti se čuvaj.

Katarina odlazi.

PAPE: Ništo se vas dvoje puno čuvate. Ne diraj mi Katarinu.MARKO: Iden doma, biće Dobrica već skuvala obid, a stari Nikola poslin ovega sastanka biće cili jidan i ako nismo svi na broju za obidon omar brontula. A nas sedmero dice ni lako ni skupit. Svaki čas bi triba doć Toma s Hvara. Ostat će kod mene koji dan dok se ne uputimo za Padovu.PAPE: Toma Niger. Naš šjor Mrčić, on će umrit u Padovu. Koji je on nemirni duh,volija bi vidit tega koji će ga vezat za katrigu da uči.MARKO: Onda ti ne znaš Tomu. On kad nešto zamisli on to i ostvari. Jedino me koji put straj da mu srce trće isprid pameti.

U tom trenutku ulazi Toma.

MARKO: Lupus in fabula. Dobro nan doša, Toma. TOMA: Boje vas naša.PAPE: Evo, baš smo te falili.TOMA: Mogu zamislit. Ka ludi ste ako me ne falite. Ča dva plemića moredu govorit o pučaninu dok ga nima.PAPE: Sve najboje, moj Toma. Sve najboje.MARKO: Ti znaš Toma da u moju kuću ne ulazi politika.TOMA: Znan da ne ulazi na glavna vrata, ali ko se ne bavi politikon politika se bavi njin, vrimena su gruba.

50

Play Dalmatia

PAPE: Uvik su gruba vrimena. U nas u Dalmaciji nikad mira. Stalno nas oslobađadu. Dobro je reka jedan stari Splićanin kad su ga pitali bi li još moga proživit koji rat. TOMA: Ča je odgovorija?PAPE: Odgovorija je rat bi, ali samo da me opet ne oslobađaju. Kad oslobađaju uvik uzmu sve ča jemaš. TOMA: Iden se ja smistit. Adio, Pape.PAPE: Adio, Toma.

Rukuju se. Toma ulazi u Markovu kuću.

PAPE: Iden i ja pomalo doma na obid. Marko, pametno u Padovu i piši koji put kad budeš ima vrimena.MARKO: Pisat ću Pape, čuvaj mi Split.PAPE: Adio, Marko, vrati nan se brzo.

Zagrljaj za rastanak.

Pape i Marko odlaze s pozornice. Ponovno se svjetlo reflektora usmjerava na Katušu.

KATUŠA: I tako su Toma i Marko ošli u Padovu. Jo daje meni poć u Italju, barenko za kupit postole. Oni komu se ne ide on ide, a nas koji bi išli niko ne pita ni ne šaje.Godine studija brzo su prošle. Toma i Marko su se vratili. Toma je oša na Hvar, a Marko govoru da je umoran od puta spava tri dana zaredon.

Marko se budi.MARKO: Lino mi se bi ustati, Jer mi slako biše spati, Meka biše postejica A od perja blazinica.... Lipo li je opet bit doma.

51

Play Dalmatia

Na scenu ulazi Pape i Toma.

PAPE; Marko, linčino, diži se. Doša je Toma s Hvara. On je bija u Hvar i nazad a ti još spavaš.MARKO: Evo, silazin. Ne more se pošten čovik ni odmorit.

Marko se oblaći i izlazi iz kuće.

PAPE: Jesi li ti živ.MARKO: Jesan. Ča je od tebe? Ča jema novega?PAPE: A ča će u Split bit novega. Ali tebe samo falidu. Svi pričadu o tome ča si postiga na padovanskon sveučilištu. Priča se i o tvon govoru na sprovodu mletačkoga dužda Nikole Marcella.TOMA: To je stvarno tribalo čut.MARKO: To je bilo u vrime kad mi je najmlađa sestra Andrijana umrla.PAPE. Ja, bidna ugasila se priko noći ka svića.MARKO. Dogodi se jednon u životu da se svi osićaji i boli stopidu u jedno i to se dogodilo dok san drža ti govor. Ni sam ne znan ča san sve govorija.PAPE: Di ste sve bili, ča ste sve vidili?MARKO: Toma i ja bili smo na izložbi rukopisa Dante Alighierija i pronašli njegovo djelo »Iz običnosti rječitost«, koje ga čini ocem talijanske književnosti, jerbo je od talijanskih dijalekti stvorija talijanski književni jezik.PAPE: Oli ti nisi stvorija rvacki, ja san uvik govorija da si ti naš Dante.MARKO (Samo ga pogleda priko oka i nastavi): Jedan

52

Play Dalmatia

put smo bili u Genovi. Positili smo studente tog poslin Bologne i Padove največeg učilišta u Italiji.Srija san Kristofora Kolumba, koji je govorija da će jednon dokazat da do zemalja istoka moremo brže stić ploveć prema zapadu. Srija san i čovika imenom Leonardo, koji je pravija nacrte naprave koja će čoviku dat krila. Ljudi će, moj Pape, ubrzo vladat morem i zrakom.PAPE: Sve je to lipo, moj Marko, ali jema li u tvomen životu mista za išta drugo osim nauka. Jerbo, Dante je ima svoju Beatriciu, Boccaccio svoju Fiammetu, Petrarca svoju Lauru, sve same neuzvraćene jubavi.Tebi fali malo jubavne patnje, malo povratka među nas obične jude. A na drugu stranu, da ja izgledan ka ti, puno bi manje vrimena provodija nad knjigon. I poradi tega izletimo malo vanka. Malo vina, glazbe i jubavi ne bi ti škodilo.MARKO: Ima bi večeras još nešto pisat, bilo bi boje sutra... PAPE: Nima šanse! Marko, Toma, ajde idemo!

Scena se polako tamni. Pada mrak.

MARKO: Di si ti mislija da idemo?PAPE: Zapivat ćemo Kati ispod ponistre.MARKO: Nemoj. Znaš da joj je stari protiv toga da izlazi s plemićiman. Samo ćemo stvarat probleme. Jedan put mi je reka da ga se čuvan. Ako me još jednon uvati s njon da neću iznit živu glavu.PAPE: Evo Toma je s nan, on nije plemić. Glazba ovamo!

53

Play Dalmatia

Na scenu ulazi mladić s gitarom i počinje dalmatinska pisma (Da mi je s tobon poći Kate još jednon kroz naš Marjan, o tomen svake noći snivan, da li će doći taj dan... Ta divna splitka noć, u luci male barke i siti se mene i naše jubavi žarke...) Pridružuje mu se Pape i Toma, a na kraju i Marko. Katarina izlazi na balkon. Sa strane balkona je kolotur s letvon za podizanje materijala. Svi piju i vesele se. Nakon par pjesama Marko izrecitira.

MARKO: Strašni dječak zateže rukom napet luk, I cili tobolac na me prazni, Strilon nepogrešivo gađa u moju grud, Onda me teškin lanciman kazni, I pobić iz lanac ni moguće, Ja klečeći od muza tražin nadahnuće.PAPE: Evo i moje poezije: Potegnite konop da se vinen u nebeske visine.Do jubjene mi Katarine.

Mladić s gitarom i Toma potežu konop od kolotura, a Pape sjedeći na letvi uspinje se na Katarinin balkon i ulazi u Katarininu sobu. Mladić s gitarom pjeva ljubavnu pjesmu (Moja jube, moj golube...). Marko iToma sjede uz rub kuće ispijajući vino. Mladić odlazi.Sve utihne. Nakon nekog vremena začuje se galama iz kuće Alberti.Snažan tresak tijela o pločnik.Toma i Marko pogledaju u tijelo i prepoznaju Papu.Prestravljen Marko ga nasloni uz rub kuće.

54

Play Dalmatia

PAPE: Marko, zovi mi oca...( klone )TOMA: Mrtav je.MARKO: Nisan mu smija dat da se uspne. Zna san ča će se dogodit. Prokleti rat između pučana i plemića. Ovo san mora bit ja. Pape...Judi pomognite...TOMA: Nemoj sebe krivit.

Mladić s gitaron se vraća i gleda Papino mrtvo tijelo.

MARKO: Pape...TOMA: Nima mu pomoći.

Toma se krsti grleći Marka.

TOMA: Marko, bilo bi dobro da se malo makneš iz Splita. Pođi u Šoltu kod kuma Balistrilića.MARKO: Oću Toma.

Toma i mladić s gitarom stoje kraj Pape, a Marko prilazi sredini bine.MARKO: Kad zgasi se jubavi žar I dragu ča za njin žuđaše predade ka dar Lice smrti izriče kaznu, U srce stavja bol neprolaznu.

55

Play Dalmatia

SCENA

Soba s bibliotekom u kući Markova brata Valerija.

2. SLIKA

KATUŠA: Marko je u Šoltu radija u poju, ali je i privodija puste libre, i Danteja i Petrarku na rvacki i tako upotpunja i obogaćiva naš jezik. Ali osmega travnja sedandeset i pete umre mu otac i on se vrati u Split. Smistija se kod brata Valerija iza crkve svetoga Ivana di je ima biblioteku od priko dvista knjig. I tot san ga prvi put upoznala.

Katuša i Marko ulaze na scenu.

KATUŠA: Valerije me posla da van buden pripomoći. MARKO: Kako ti je ime?KATUŠA: Katša.MARKO: Aha, ti si ta Katuša. Evo ovod san smistija biblioteku, tu moraš pažljivo brisat prašinu s knjiga.KATUSA: Koliko knjižurina, ti mora da si pametan ki Solomun.MARKO: Ja san pametniji brat, ali ja san čuja da ti je Valerije pri srcu.KATUŠA: Je, lip je ki slika, a bidna Jele mu ne mere dat dice.MARKO: Brini se ti više za kuću, a dica će već doć. KATUŠA: Oću, oću, kako god vi kažete. Eto meneka sutra u cik zore.MARKO: Nemoj molin te rano. Dođi kad mi odemo na posal.

56

Play Dalmatia

Katuša odlazi kimajući u znak pozdrava. Ulazi Toma.

MARKO: Toma, jesi li čuja za Katarinu?TOMA: Niko to ne zna, moj Marko, nestala je one noći, a njezini su se odselili u Jakin.MARKO: U Anconu!?TOMA: Pričaju se razne priče, neki govoridu da su je živu zazidali. Ja u sve to ne virujen, ali niko ne zna pravu istinu. Ko zna oće li se istina ikad doznat: kuća je ostala prazna i niko više ne ide tamo.MARKO: Ti rat pučana i plemića oduzeja je jedan život bez razloga. U mojin mislima ijadu puta san pomislija kako je Pape strada zaramisto mene. Ja san bija ti koga je Katarina volila. I ja san volija Katarinu. Da san ima hrabrosti ka Pape bija bi tu večer u njezinon zagrljaju i danas me ne bi bilo.

TOMA: Nemoj tako govorit. Sudbina je tila da ostaneš živ. Ti tribaš ovomen narodu. O tebi se govori s poštovanjem. Svojin privodima i dilima posta si otac hrvatske književnosti. Ti više ne raspolažeš svojin životon. On pripada hrvatskom narodu.

MARKO: Lipo si to reka, ali ja ne vidin neku veliku vridnost u svemu tome. Ja samo iman tu potribu da pišen, da privodin, da radin, u želji da zaboravin i ne mislin na Katarinu. Ali njezin lik mi se neprestano vraća. Ona je dio svake moje knjige, svake moje pisme, ona izlazi iz mojih rukopisa, ona popunjava zrak moje sobe, ja dišen njezinin plućima. I pitan se: Di je Katarina? Je li živa, misli li na me?

57

Play Dalmatia

Svjetla reflektora usmjeruju se prema Katuši.

KATUŠA: Prošlo je dvajst godina. Ja san rodila sina i ćer s mojin Valerijen. To je bila ajmo reć javna tajna. Marko je malo bija u Splitu, a onda bi se povuka u Šoltu. Samo je radija i pisa. Valerije mi je reka da je počeja pisat dilo protivu Turaka koje je nazva Judita. A ti rat s Turciman uzeja in je sva tri brata: Šimuna, kojeg su ubili Turci, Ivana i Petra, koji su na galijan dobili kužnu groznicu. Dolazija ih je ličit dotur Siva iz Šibenika, ali ništa nije moga učinit. Od tuge in je umrla i mater Dobrica.Od te puste familije ostaje brat Alesandar i sestra Bira koja se od Adrijanine smrti zaredila. Marko se da ne bude sam opet vratija stat kod nas.MARKO: Katuša, ča brontulaš sama sa sobon, ovamo dolazi.KATUŠA: Rec, Marko.MARKO: Večeras dolazi Toma na večeru, gledaj ispeć bokun mesa.KATUŠA: Dakuće, Toma je naš čouk, kupcu ja za nj najboje, nimaj straj.MARKO: Znan ja, kad je tebi niko drag, onda ne moreš falit, ali koji put kad dođu gosti koji ti nisu po voji, ne daš in ni bićerin, a to ne moš tako.KATUŠA: Ja kad nikog ne volin, a i kad vidin da ni van nije, undak neka iđe ča.MARKO: Jesi to lipo rekla, srića da govorin sve jezike, pa ne samo da san te razumija, nego mi je ta iskrenost i draga. Kad bi svi judi tako govorili! Valerije je dobro

58

Play Dalmatia

napravija kad te je doveja, a i ovo drugo je dobro napravija. Ma nek su ti samo dica zdrava.KATUŠA: Jesu moj Markane i pripametna.

Scena se polako mrači Katuša pali sviću. Toma kuca na vrata. Otvara mu Katuša.

KATUŠA: Marko, Marko, brzo dođite, Toma je ranjen!MARKO: Ča je bilo Toma?TOMA: Ništa, moj Marko, jedan me je zalutali metak pogodija od rebatajice. Ali sad je već rana zaresla. Katuša se pripala ča je vidila malo krvi na košuju.MARKO: Katuša, daj malo rakije da isperemo ranu i čistu pašicu.

Katuša donosi rakiju i pašicu, čisti Tomi ruku i zavija mu novu pašicu.

TOMA: Iden oprat ruke.

Pokuša se dignit sa stolice, ali ne može od slabosti.

KATUŠA: Sidi, Toma, ne igraj se nisi dite. Noge ti klecadu od slabosti. Prvo moraš nešto stavit u usta za pokripit se. Sa će Katuša donit malo meseka i vinčine. Crno vino će ti omar vratit krv. Oću li ja stavit stol, a Marko?MARKO: Moreš pomalo, nije priša. Reci mi Toma ća se dogodilo.TOMA: For je uskuva. Forski plemići silovali su neke pučanke dok su bile unutar zidina. Pučani koji nisu mogli ući u grad su poludili i na čelu s Matijom

59

Play Dalmatia

Ivaničem podigli su ustanak. Matija je sad skupija priko 2000 judi i njegova flota s 30 brodi gospodari Forskim morem. Doša je prid For i more ga lako osvojit. U temen ludilu zaradija san ovu ogrebotinu, a kako san se najavija da ću doć ovo je ispalo sad ne samo prijateljska posjeta nego i posjeta s razlogom.MARKO: Reci šta te muči.TOMA: Pučani Splita na čelu s Marinom Domićem molidu te da se priko tvoga brata Aleksandra u gradskom vijeću dobije suglasnost da grad Split neće dat brodove za gušenje bune na Foru.MARKO: Učinit ću ča buden moga.

Svjetla se gase i reflektor se usmjerava na Katušu.

KATUŠA: Za godinu dan grod For su osvojili pučani, ali omar poslin toga niki Vecenco Copelo uništija je Matijinu ekipu i obisi dvajs vođa bune na jarbole a ki opomenu isklesa je njiove glave na vrj svakoga luka forske lođe. Matija je uspija pobć, a našega Tomu zatvorili su u prežun u Veneciju, jedva su ga naši uspili oslobodit. Ali Toma, nemirni Toma, ne mere stat na misto, ne da mu đava mira i pridružija se banu Petru Berislaviću u borbi protivu Turaka. I nakon nikog vrimena eto nan ga opet u Split.

Toma ulazi vezane ruke.

MARKO: Šta je sad opet?TOMA: Oli ne vidiš da je druga ruka. Jedna je bila za moj For, a ova je za Hrvatsku. Ali, nije ruka ča me brine. Marko, ubili su Petra Berislavića.

60

Play Dalmatia

MARKO (potresen): Samo nan Bog more pomoć. Napisa san epistolu Hadrijanu četvrton, molija papu da spajanjem vojske krene u rat za obranu kršćanstva. Čuje li ko moje preklinjanje! Kako se to dogodilo, Toma?TOMA: Turska zasjeda. Koliko te ti čovik volija. Sve ča si ti napisa on je pokušava ostvarit. Juditin duh dobija je tilo u tomen čoviku koji je sva svoja imanja proda kako bi naoruža narod u borbi protivu Turaka.MARKO: O Petru i njegovoj hrabrosti ne moraš ni govorit. Sićan se, prigodon jednog od naših susreta poklonija mi je sat, jedino vridno ča mu je ostalo, a u znak njegovog dubokog poštovanja prema mojin dilima. Kad san mu reka da se ne odriče nečeg tako vridnog, on mi je odgovorija da kad nešto poklanja onda poklanja samo ono čega se teško odriče, jer samo tako poklon ima svoju vridnost. To nikad ne mogu zaboravit.Zašto odlaze dobri judi! Ko je ti koji kroji pravdu na ovomen svita. Di nas vodi ovi put kojega zovemo životon.

Svjetla se gase, reflektor se ponovno usmjerava na Katušu.

KATUŠA: Marko je puno ostarija. Od visti o smrti Petra Berislavića u svibnju ijadupestodvadesete skroz se povuka u se. Nikako nije više izlazija. Moj Valerije je umra, Bog mu dušu prostija i ostavija me samu s dvoje dice.Marko je bidan vodija svu brigu o kući, ali nije više

61

Play Dalmatia

moga. Ja san pomagala kliko san mogla, a i Toma je, vaja reć, uvik na pomoći, a volija je Marka i u njega gleda ki u Boga.U sičnju ijadupestodvadesetčetvrte doveja je Toma Petra Kružića, kliškog kneza kod nas.

Ulaze Toma i Petar Kružić.

KATUŠA: E Toma, moj dobri Toma. Sidite sa će Marko.TOMAj Neka, neka...KATUŠA: Marko..., doša nan je Toma i niki čouk.

Marko ulazi.

TOMA: Marko, da vas upoznan, ovo je Petar Kružić, knez kliški.MARKO ( tiho ): Još jedan Petar. Izgubili smo jednog važnoga Petra, Petra Berislavića, ali svaki Petar je važan i Vi držite, ka i sveti Petar, ključ, on od raja a Vi od Splita, nedajte da Klis padne u turske ruke.PETAR: Neće, ne bojte se dok je Tome i mene.MARKO: Ostanite na obidu, reć ću ja Katuši da ništo skuva.TOMA: A ko more odbit Katušinu spizu.KATUŠA: Već san ja stavila bronzine na vatru. Sa će to bit brzo gotovo.

Katuša izlazi.

MARKO: Znate, Petre, o Vama san od Tome čuja mnoge priče i kroz te priče prihvatija san Vas ka Tominog brata. Jedino energija koju vas dva imate more nas izvuć iz turskog prstena. Morate znat ča

62

Play Dalmatia

branite i ja koji put volin nike stvari ponavjat, koje more bit da znate, a ne želeći se pravit pametan, unaprid vas molin da oprostite starcu jubav koju gaji za ovu našu Dalmaciju. U Splitu jemamo, iako smo pod Venecijon, tristaipedeset familija di se govori hrvatski, samo dvadesetak ča govoridu talijanski i svi su proglasi na našen jeziku i to puno govori o ovome gradu. Split, to su vrata Hrvatske. Ne samo da se tu rodija hrvatski jezik nego i kultura, tisućljetna kultura. U rimsko doba regija Dalmacija dala je puno tega, Dioklecijana, koji je kad je sagradija palaču da ovome gradu tilo, Dujma, koji je s kršćanstvom da dušu.TOMA: I Marula, koji kad mu je da rič da mu je i pamet. I tako ti je, moj Petre, naš Marko od ovega grada stvorija živo biće.MARKO: Ne upadaj mi u rič.TOMA: Izvini, samo ti nastavi.MARKO: Lipo si to spojija. Sve je, moj Petre, počelo ovod, u Dalmaciju, cila naša povist je zapisana u zidinama Dioklecijanove palače. 1 sad moraš razumit zašto Split triba obranit od Turaka.KATUŠA: More bit da nas Turci neće osvojit, ali ova naša mladost samo sluša njiovu glazbu, sva glazba vuče na ti orjentalni đir. (Katuša zanjiše tijelom i zapjeva: Godinama varala si me...)PETAR: Vaše priče su nadahnuće svakome ko voli ovu zemju. Toma i ja smo ponosni što možemo biti mali dio povisti koju vi stvarate svojin pisanjem.

Čuje se kucanje na vratima, Katuša ide otvoriti i vraća se.

63

Play Dalmatia

KATUŠA: Marko, zovu te hitno u samostan benediktinki, nisu mi rekli o čemu se radi.TOMA: Da ti nije ča sestri Biri, ona se još u ditinstvu zaredila, je li ona još tamo?MARKO: Je, ajdemo Katuša omar. Skužajte svitu.PETAR: Idemo i mi pomalo. TOMA: Javi ako ti ča triba.

Pozdravljaju se. Marko oblaci kaput.

TOMA:(Katuši): Slabo mi Marko izgleda, je li bija u likara?KATUŠA: Bija je, ali un neće ništa reč.TOMA: Čuvaj ga, Katuša. Idemo, Petre. Adio van...

Svi izlaze.

(Samostan benediktinki)Katuša i Marko ulaze u samostan

MARKO: Čekaj me dok se ne vratin.

Marko ulazi u sobu gdje leži jedna starica.

KATARINA: Marko, priđi bliže da te dodirnen.MARKO: Katarina, ti si živa!KATARINA: Jesan, i nikad te nišan pristala volit. Tila san samo pri vengo umren da te još jedan put dodirnen, da ositin tvoju blizinu.MARKO: Ja...KATARINA: Nemoj ništa govorit, osin tebe ništa u životu nije bilo. Želin samo da znaš da san sve ča si u životu radija pratila i da san, iako ne u tilu, u duši uvik

64

Play Dalmatia

bila s tobon.MARKO: Moreš li mi oprostit, Katarina.KATARINA: Nema se tu šta oprostit, jubav znači davanje i ja san je izabrala ka moj životni put. Priđi bliže i uzmi moju ruku.(Marko sjedne uz Katarinu, uzme joj ruku, nagne se i poljubi je.Katarinina ruka pada. Marko shvaća da je više nema.)MARKO: Katarina...Oprosti mi, Katarina!(Ulazi Katuša i dodirne ga za rame)MARKO: Znala si da je tu.KATUŠA: Jesan, rekla mi je Bira, ali mi nije dala da ti kažen. (Marko ustaje, izlazi iz samostana)KATUŠA: Jesi li dobro?MARKO: Ne znan, vodi me doma, umoran san od života. (Odlaze sa scene.)

Marko leži u krevetu. Katuša sjedi, reflektor je obasjava.

KATUŠA: Bila je to noć uspomena, Bila je to noć kad se cili život kroz misli vraća, Bila je to noć suza, traženja oproštaja i plača, Bila je to noć sjena, Bila je to noć bez ikakvih htijenja, Bila je to noć konačnog smirenja.

Marku prilazi Katarina u bijelom raširenih ruku i odvodi ga sa sobom.

KATUŠA: Ujutro kad san otvorila vrata svatila san, jadna ti san, da je Marko oša zauvik. Sićan se, sila san i zaplakala.

65

Play Dalmatia

Katuša sjedne na stolicu, pokrije lice rukama. Svjetlo se polako gasi pa se nakon nekog vremena opet vrati na Katušu.

KATUŠA: Još nije uotovo.Tri miseca su prošla od Markove smrti i tri ijade Turaka opkolilo je Klis. Bija je to travanj ijadupestodvadesetičetvrte. I kad su svi mislili da će Klis pasti evo ti (pokazuje figu), Toma i Petar skupli su brode i noću s uskocima opkolili Turke.

Svjetlo reflektora prebacuje se na Tomu i Petra.

PETAR: Polako...TOMA: Čekat ćemo zoru za napad. Pustimo ih neka se naspavaju.PETAR: Jema ih puno, oćemo li uspit?TOMA: Neće se oni ni snać, a mi ćemo bit na Klisu, moj Petre.

Noć polako zamjenjuje zora. Toma i Petar gledaju prema Kliškoj tvrđavi. Odjednom zapuše jak vjetar. Svjetlo reflektora prebacuje se na Katušu.

KATUŠA: Kada je svanula zora Toma i Petar pogledali su prema Kliškoj tvrđavi i ugledali crni gusti oblak koji je nadvisija Klis. Zapuva je jak vitar a krajevi oblaka ka ruke podigli su turske šatore stvarajući smrtonosnu pijavicu koja je gutala sve isprid sebe. Iz oblaka se prema Tomi i Petru pojavija Markov lik. Neka vanzemaljska snaga ušla je u njiove stare kosti.TOMA: Marko...

66

Play Dalmatia

PETAR: Juriš...KATUŠA: S Markovin duhom uskoci na čelu s Petron i Tomon Turke su iz sigurne pobjede doveli do katastrofalnog poraza. Na zgarištu poslin bitke Toma i Petar grle se od sriće i u iston trenutku gledadu prima nebu, oblak je nesta, a sunce je izišlo da zauvik grije njiovu, Markovu i našu zemju.

Toma i Petar se grle. Svi prilaze sredini bine.

Naklon za KRAJ

Mladić uz gitaru piva: Dalmatino povišću pritrujena.

67

Play Dalmatia

Kyrie eleison

Treatment

SADRŽAJ: U Malu Varoš (izmišljeno malo mjesto – u opisima se prepoznaje Matejuška – predio Splita) dolazi porodica Tomas: Marko, Marija i kći Anja, koja je naslijedila Ribarov zamak. U Ribarovom zamku ( Matejuška – stijene Solurata ) živjeli su ribar Tomaso sa svojom kćerkom Janjom. Janja potresena smrću svoga mladića Santa nesretnim slučajem pada s litica Kyrie eleisona (nekad ime brda Marjan) a otac, koji joj je branio vezu s mladim ribarom, loveći ribu izvlači Janjino tijelo iz ribarske mreže. Smatrajući se krivim za njenu smrt, ribaricu polijeva naftom i u vrtlogu nevremena plamteća ribarica sa starim Tomasom nestaje u morskim dubinama. Na dan tragičnog događaja rodila se Anja. Dolaskom porodice Tomas i djevojke Anje, u kojoj svi mještani prepoznaju Janju, prošlost se vratila u Malu Varoš. Janjin duh kroz Anju traži sjedinjenje s duhom svoga oca Tomasa. Devetnaest godina poslije, na dan tragedije, Janjin duh vuče Anju do litica Kyrie eleisona gdje iz mora izranja ribarica, a duh staroga Tomasa sjedinjuje se s duhom vlastite kćeri. U konobi kod Mate i Joška (po kojoj je Matejuška i dobila ime) dolaze i sastaju se brojni likovi iz ove pripovijesti, između ostalih i mladić Luka, koji, zaljubivši se u Anju, priči daje sretan završetak.

68

Play Dalmatia

I.Liticama Kyrie eleisona (brda Marjan) uspinjemo se na brdo i prolazimo kroz sumaglicu gotovo dodirujući rastinje. Sliku prate riječi naratora o njegovom sjećanju na olujno more koje je davne godine, u trećem tjednu kolovoza, progutalo ribaricu.

II.Mala Varoš, godina 1979. (tekst). Riva u Maloj Varoši – pristanak broda. Okupilo se mnoštvo mještana. Iz broda izlaze žena ravne plave kose i plavih očiju, odjevena u laganu haljinu pastelnoplave boje sa slamnatim šeširom i maramom oko vrata, djevojka, kovrčave plave kose i velikih smeđih očiju, odjevena u traperice, sa šarenom košuljom (koja više liči na dječaka) te čovjek u odijelu, naizgled pretjesnu za njegovo tijelo, proćelav, sgustim crnim brkovima. Otac rukom i glasom poziva nosača koji se, gurajući kolica ispred sebe, zaustavlja i stavlja prtljagu na njih. Nosač se zagledao u djevojku, pogledom kao da je vidio duha iz prošlosti. Reagira tek na riječi oca da ih povede do Ribarova zamka, koji su naslijedili. Nosač ne odgovara na njihove riječi već kreće prema Zamku.

III.Ukazuje se zamak, sagrađen na stijeni u okružju zelenila borova s jedne i plavetnila mora s duge strane. I djevojci i majci na licu se javlja osmijeh. Otac duboko uzdahne, i iz udubine u zidu izvlači veliki ključ gotovo trideseak centimetara dug i poprilično težak. Otvara vrata Zamka, koja ih propuštaju u prekrasan vrt.

69

Play Dalmatia

Majka komentira da je vrt netko uređivao. Otac na to odgovara kako je platio da se kuća sredi do njihovog dolaska, kako bi tu mogli normalno stanovati. Ulaze u sobe u kojima su udobni kreveti od masivnog drva, kuhinja i blagovaonica, gdje sve blista od urednosti, naizgled kao novo, a ipak staro. Nosač ostavlja prtljagu, pozdravlja i odlazi zatvarajući vrata iza sebe. Otac (Marko) zagrli majku (Mariju) i kćer (Anju) riječima da sve ovo duguju jednom mladiću (Luki) – zaljubljeniku u mjesto, koji ga je i nagovorio da zadrži ovu kuću.

IV. Vlak iz Kaštela vozi uz more prema Maloj Varoši. U kupeu sjedi mladić Luka. U kupe ulazi drugi mladić, Stipe, i pozdravlja ga. Sjedne do njega i odmah iz pletene košare vadi stoljnjak, na crveno bijele kvadratiće, i rasprostire ga između njih. Vadi zatim pršut, sir, kruh, rajčice, paštetu i sve stavlja na stoljnjak objašnjavajući kako je ovako puno lakše putovati. Luka pokušava nešto reći, ali ga Stipe preduhitri vadeći iz desnog džepa jakne bočicu vina. Stipe ne prestaje govoriti cijelo vrijeme putovanja, a Lukin pogled u trenutku odluta. Na Stipino pitanje da li ga sluša, Luka odgovora protupitanjem koliko je Stipe upoznat s pričim o duhu starog ribara Tomasa i pričom o potonuću ribarice, i da li bi o tome trebalo upozoriti nove stanare Ribarova zamka. Stipe odgovara da je ne samo upoznat s pričom, nego i da je svojim očima vidio duh. Stipe započinje priču: (Prošlo je tome devetnaest godina, kad je u našu Malu Varoš stigao mladić, za kojeg

70

Play Dalmatia

se govorilo da je plemićkoga podrijetla, ali malo čudne pameti….).

V.Mala Varoš, devetnaest godina prije. Na autobusnom kolodvoru mještani čekaju poštu. Dolazi autobus, zaustavlja se, i iz njega izlazi mladić, mršav i visok, kovrčave smeđe kose i velikih smeđih očiju, izrazito bijele puti. Vozač mu vadi dva velika kofera iz prtljažnika. Okreće se mještanima s pitanjem gdje živi ribar Tomaso. Iz gomile se izdvaja jedan dječak koji se ponudi da mu pokaže put. Dječak ponese kofere, koji su poprilično teški, i upitavši što se nalazi u njima dobiva odgovor da su u koferima knjige. Iz razgovora dječak saznaje da mladić dolazi iz Italije, gdje studira, a kako su njegov otac i Tomaso zajedno odrasli, ponuđeno mu je da dođe na odmor u Malu Varoš. Na pitanje je li on pisac, mladić odgovara da je pjesnik. Dječak završi razgovor zaključivši da mladićevi roditelji moraju biti bogati kad on sebi može priuštiti da bude pjesnik. Uskoro dolaze do Zamka. U mladićevim očima primjećuje se divljenje kad ugleda Zamak. Dječak jako zakuca na vrata Zamka, koja otvori ribar Tomaso; pozdravljajući dječaka oslovljava ga imenom (Stipe) i zaželi dobrodošlicu Antonu (mladiću), pozivajući obojicu na večeru (brujet). Stipe se ispričava i odlazi, a Tomaso uzima kofere i nosi ih u sobu za goste, u potkrovlje Zamka. Anton ga slijedi, i ušavši u sobu gleda kroz prozor prema pučini i suncu na zalazu. Tomaso priča o brujetu; spuštaju se zajedno u kuhinju. Nakon jela, opijen vinom, Anton odlazi na spavanje.

71

Play Dalmatia

VI.Jutro; Sunce ulazi u sobu; Anton se budi. Ustaje, prilazi prozoru i gleda u dvorište gdje vidi jednog ribara kako krpi mreže. Odijeva modro odijelo i svjetloplavu kravatu i spušta se stepenicama u prizemlje Zamka. Tomaso priređuje doručak ( kavu, jaja i prženu šunku) i poziva Janju da im se pridruži. Mladi ribar, koji je krpio mrežu, okreće se, a Anton razgorači oči jer ispred sebe vidi prekrasnu djevojku. Nakon doručka djevojka se diže, pozdravlja ih, a otac je moli da Antonu pokaže Malu Varoš, što ona nevoljko prihvaća. Gledajući u Antona, predloži mu da se odjene malo ležernije. On odlazi u sobu i uskoro se vraća u tamnozelenom odijelu, bez kravate. Djevojka je potiho zapitala oca gdje je pronašao ovu spodobu, na što Tomaso odgovara da momak ima pjesničku dušu. Po Janjinu licu se vidjelo da nije zadovoljna odgovorom.

VII.Janja i Anton obilazeći Malu Varoš ulaze u trgovine, pekare, crkvu, a na kraju ulaze u konobu »Kod Mate i Joška«. U konobi sjede ribari na jednoj strani, i umjetnici na drugoj. Mate, jedan od vlasnika, nudi marendu, i na Antonovo pitanje što je marenda objašnjava (uz smješak) da ribari uglavnom plaćaju i boemima, pomažući na taj način umjetnost. Anton održi pjesnički govor, nakon čega Mate zaključuje da su dobili još jednog boema. Poslije dobre marende i vina Antonov pjesnički jezik prihvatili su i ribari i boemi, zaključivši na kraju da dobrim ljudima vino

72

Play Dalmatia

udari u veselje i da se njima ne smije vino uskratiti. Janja uzima Antona za ruku i oni izlaze iz konobe.

VIII.Vlak dolazi na posljednji peron Male Varoši. Pričajući, silaze Stipe i Luka. Na Stipin prijedlog odlaze u konobu »Kod Mate i Joška«, sjedaju i naručuju vino. Joško, jedan od vlasnika, donosi bocu vina, vodu i dvije čaše. Kraj vrata sjedi ribar Šime, a u kutu konobe slikar Špiro. Pored Špira je namještna sjedalica na način kao da netko na njoj sjedi, pa izgleda kao da s nekim razgovara, samo što toga nekoga nema. Joško komentira da Špiro (opet) halucinira, i nadodaje da to traje već godinama. Stipe objašnjava da Špiro razgovara s duhom staroga Tomasa budući da postoji priča kako je Tomaso Špiru platio portret, a da ga ovaj za njegova života nije napravio pa ga Tomasov duh na to podsjeća. Luka, gledajući prema Špiru, u jednom trenutku ugleda pored Špirove čaše vina i drugu čašu vina koja lebdi u zraku. Protrlja oči i vizije nestane.

IX. Janja i Anton približavaju se Zamku; u jednom trenutku snažne muške ruke obuhvate Janjin struk, podignu je visoko i privuku u zagrljaj. Janja prepoznaje Santa i zagrljaj se pretvara u dugi poljubac. Anton se odvaja i kreće sam prema zamku. Na zamku se otvara prozor, a na njemu stari Tomaso koji ljutito zove Janju da odmah dođei kući. Santo i Janja se pozdravljaju, uz obećanje da će se vidjeti uvečer. Janja ulazi u kuću odmah za Antonom. Tomaso bjesni i zove je

73

Play Dalmatia

u kuhinju. Vrata su napola odškrinuta i Anton čuje snažan Tomasov glas kako zabranjuje Janji da se viđa sa Santom, nazivajući ga neradnikom, protuhom i ženskarom. Janja mu odgovara kako Santa voli i moli da joj dopusti da živi svoj život. U tijeku svađe u dvor Zamka ulazi mali Stipe i povlači Antona da izađu dok se nevera u Zamku ne stiša. Izlaze iz Zamka, iz kojega se čuje prepirka kćeri i oca.

X.Mali Stipe i Anton razgovaraju; Stipe shvaća da se Anton zaljubio u Janju. Rastaju se i Anton odlazi na ručak u Zamak. Ručak je protjecao u šutnji. Janja je gledala u tanjur. Bjesni u sebi, i to joj se vidi na licu. Tomaso je ljutit. Ručak završava i Janja i Tomaso se ustaju sa stola – ostaje sam Anton.

XI.Stipe naručuje drugu čašu vina, a Luka komentira da će ga skupo stajati ova Stipina ispovijed. Stipe nastavlja priču: (Uvečer se Janja iskrala iz kuće…)

XII.Tomaso hoda po kući čekajući Janju. U svitanje Janja se vraća kući. Pogledi im se susreću i Janja bez riječi odlazi u svoju sobu. Tomaso ostaje sjediti u kuhinji. Razdanjuje se i on kreće putem do konobe »Kod Mate i Joška«. Mali Stipe sjedi ispred konobe. Dolazi Anton i nudi mu da s njim nešto popije. Stipe naručuje sok. U konobi sjede ribar Šime i slikar Špiro. Ulazi Tomaso i pozdravlja ih.

74

Play Dalmatia

Špiro mu se obraća zamolbom da ga malo potpomogne, kako bi mogao kupiti boje, da mu napravi portret koji je obećao. Tomaso vadi novčanik i daje Špiru da uzme koliko mu treba. Špiro uzima »za materijal«, ali mu Tomaso daje i »za ruke«, objašnjavajući da je bolje da Špiro njemu duguje jer će tako zasigurno završiti obećani portret. Špiro uzima novac i poručuje rundu pića za sve u konobi. Mate donosi piće i pita ribara Šimu što on zna o odlasku momaka iz varoši na strani brod, jer mu se i sin prijavio, a ne zna koliko je taj posao siguran. Šime odgovara kako puno više od njega zna Santo, koji je predstanik brodara i prikuplja posadu za prvo isplovljenje. Kod spomena Santovog imena, Tomaso ustaje i napušta konobu, ostavljajući vrata širom otvorena. Anton pogleda Stipu i upita ga je li ovo znači da Santo ide na more. Stipe mu odgovara da i Santo mora okrenuti stranicu u životu. Krenuli su iz konobe prema Zamku pričajući o pismama koje Anton piše. Anton, pun ushićenja, priča o tome kako je Varoš inspiracija pjesnika i kako nikada do sada nije napisao više pjesama.

XIII.Pričajući, Luka i Stipe približavaju se Ribarevu zamku ne opažajući kako porodica Tomas prolazi pored njih. Marko u trenutku prepoznaje Luku i zazva ga. Svi se pozdravljaju. Stipe ugledavši Anju problijedi, a Luka ne skriva da je općinjen njenom ljepotom. Marko ne prestaje hvaliti Luku i sve što je uradio za njihov Zamak, da bi ga na kraju pozvao na večeru,

75

Play Dalmatia

što Luka i prihvaća. Luka se uputio kući, koja je bila priljubljena uza Zamak, a iako je bila kamena, izgledala je kao iz dječjih priča s obzirom na svoju veličinu. Marko mu na odlasku, još jednom zahvaljujući, govori da je unio duh u Ribarov zamak.

XIV.Došavši kući Luka se zagleda u ogledalo i ponovi Markove riječi kako je unio duh u Ribarov zamak. U tom trenutku, umjesto svog odraza u ogledalu, ugleda Anjin ili Janjin lik. Ustukne, izgubi tlo pod nogama, i pokliznuvši se - padne. Pogleda ponovno u ogledalo, ugleda svoj lik i - odahne.

XV.Anja se priprema za večeru okružena starinskim pokućstvom. Sjedi ispred ogledala; na trenutak joj se zamagli pred očima i u odsjaju svoga lika ugleda sebe, ali u nekoj drugoj odori. Ispruži ruku i dodirne svoju ruku u odrazu ogledala. Osjeti drhtaj koji prođe cijelim njezinim tijelom. Začuje tihi ženski glas kako zove njeno ime. Glas je jačao i odzvanjao sobom. U trenutku Anja se nađe na podu. Odjednom je sve stalo; ona ustane, pogleda u ogledalo i videći sebe u ogledalu osmjehne se i pozove duhove da je prate na večeru.

76

Play Dalmatia

XVI.Gospođa Marija pripremila je riblju večeru, od kamenica, preko riblje juhe, rižota od školjaka i sipe do oborite ribe na gradele, koja je mirisala svježinom. Pri kraju večere, a pilo se dosta dobrog vina, Anja ispriča svoju viziju, a Luka ispriča kako je vidio Tomasovu čašu kako u konobi leti. Bračni par Tomas ove je priče primio s oduševljenjem. Svi su se na kraju smijali i rastali u dobrom raspoloženju. U (ranu) zoru Stipe kuca na Lukina vrata. Sav pospan, Luka otvara vrata pitajući ga što ga tako rano ujutro dovodi.

XVII.Stipe mu odgovara da cijelu noć nije sklopio oči jer je Anja slika i prilika Janje. Izračunao je da je Anja rođena na isti dan kada je potonula ribarica. Također objašnjava Luki kako je Janjin duh porodicu Tomas doveo u Malu Varoš. Stipe se pribojava događaja koji mogu uslijediti, jer se približava druga sedmica u kolovozu. Od Luke traži da mu skuha kavu, a on nastavlja priču. Luka stavlja lonac i vodu za kavu….

XVIII.Anton i Stipe idu prema Zamku; pridružuje im se i Janja. U razgovoru Anton natukne Janji da i Santo ide ploviti. Janja mu ne vjeruje, i odlazi do Santa da sazna istinu. Anton i Stipe razmjenjuju poglede, uviđajući da im ovo nije trebalo.

77

Play Dalmatia

XIX.Janja dolazi do Santine kuće i zove ga. Na njezino pitanje ide li na more, Santo odgovara da će sići na ulicu i sve joj objasniti. Silazi, i oni se upućuju k liticama Kyrie eleisona. Hodaju dugo i pričaju, a Santo objašnjava da je čitav njegov život vezan uz more, uz avanturu, uz jedan život koji je daleko od onoga o kojem je Janja sanjala. Sa zanosom priča, a Janja blijedi shvaćajući da otac ima pravo.

XX.Početak kolovoza; Santo i mnogi mladići iz Varoši ukrcavaju se na brod; brod otplovljava. Janja gleda s prozora Ribarova zamka. Na ribarici Janja pomaže ribarima loviti ribu. Anton čeka dolazak ribarice i stalno brine o Janji.

XXI.Rano je jutro. Antona budi lupanje prozora. Izišao je vani gledajući okolo. Kuca na Janjina vrata; nitko ne odgovara. Otvara vrata, ali Janja nije u sobi. Obilazi mjesta gdje je Janja ujutro obično odlazila, a zatim krene ka liticama Kyrie eleisona. Ugledao ju je iz daljine. Snažan vjetar lomio joj je tijelo i vijorio kosu. Anton trči prema njoj, a ona mu u ruke pada kao beživotno tijelo. Anton je nosi u Ribarov zamak. Noć provodi pokraj njezina kreveta. Janja bunca dozivajući Santa, otkrivajući da je u drugom stanju i da će Santu roditi sina.

78

Play Dalmatia

XXII.Ujutro se Janja budi i iz razgovora saznaje da Anton zna njezinu tajnu. Anton se zaklinje da je nikome neće reći, i izjavljujući joj ljubav traži od nje da pođe s njim u Italiju i da bude njegova žena. Janja prelazi dlanom preko njegova lica, odgovarajući da je to moguće onog dana kada razum preuzme ulogu ljubavi.

XXIII.Treća sedmica kolovoza, na Rivi strka, svi idu prema obali. Janja prilazi Antonu i pita šta se dogodilo. On je grli, govori joj da se dogodila nesreća na moru i da su Matin sin i Santo poginuli. Nastavlja kako je zbog dotrajalih i starih instalacija došlo do eksplozije, da tijela nisu pronađena, ali da su mornari, koji su bili s njima, vidjeli kako ih je eksplozija raznijela i odnijelo more. Janja jeca na Antonovu ramenu. Polako se izvlači iz Antonovog zagrljaja. Pogledi im se susretoše. Njezin pogled govori da je smrt dobila bitku – Santo je postao njena vječna ljubav!

XXIV.Večer pada na Malu Varoš. Tomaso tjera ribare na more objašnjavajući da će loveći ribu najbolje preboljeti gubitak prijatelja. Ribarica isplovljava iz luke. Noć je; Anton u Zamku čeka na Janjin povratak, ali Janja se ne vraća do zore.

79

Play Dalmatia

XXV.U zoru odlazi sa Stipom u potragu. Dolaze do litica Kyrie eleisona; na jednoj grančici koja je izrasla na padini litice, na dubini od desetak metara Stipe opazi komadić tkanine. Vraćaju se u Malu Varoš; brodice isplovljavaju u potragu za Janjom. Ne nalazeći ništa vraćaju se u popodnevnim satima.

XXVI.Tomasova ribarica dva dana neuspješno lovi ribu. Tomaso je mrzovoljan, govoreći da se ovo nikad nije dogodilo. Ribari su nervozni, komentiraju kako je brod proklet, kako nisu trebali odlaziti na more i kako je trebalo poštivati mrtve. Brod se primicao Maloj Varoši kad je Tomaso zapovjedio da se još jednom bace mreže. Svi na licu imaju izraz čuđenja, ali se zapovijed izvršava. Mreže se bacaju, opasavaju dio mora, a Tomaso gleda prema Suncu koje, putujući, donosi vrijeme dizanja mreže. Dižući mrežu ribari komentiraju da ni ovog puta nema ulova. Jedan od ribara uzvikne da je nešto u mreži. Ribari odgrnu mrežu i u mreži ugledaju ljudsko tijelo. Vade ga, okreću i polijegaju na palubu. Tomaso stoji nepomičan gledajući u mrtvo tijelo svoje kćerke. Klekne uz Janju, stavlja dlanove na glavu, pitajući na glas sam sebe što je učinio.

XXVII.Ribarica uplovljava u luku, u kojoj nema nikoga. Ribari iznose Janjino tijelo umotavajući ga u plahtu. Nose ga na groblje i polažu na mizu. Grobar postavlja čuvare i pali svijeće. Tomaso ostaje sam na brodu. Jedan od

80

Play Dalmatia

ribara se vraća, objašnjavajući Tomasu da se Janja bacila s litica Kyrie eleisona. Tomaso klimne glavom i otpušta konop kojim je brod bio vezan za obalu. Usmjerava broda k liticama Kyrie eleisona.

XXVIII.Ribari koji su bili na obali počeli su dovikivati Tomasu da se vrati. Čuvši viku, mještani su izišli iz svojih kuća. Gledaju brod i kreću prema liticama Kyrie eleisona. Između njih Stipe, Anton i mali Luka. Svi gledaju ribaricu. Tomaso polijeva brod naftom i kad dođe do litica, prolijeva naftu po tijelu i pali šibicu. Snažan bljesak munje raspori nebo. Vjetar diže more, a valovi tuku o litice Kyrie eleisona. Oluja guta brod u plamenu. Gromovi odjekuju snažno, a njihov eho odzvanja Kyrie eleisonom. Ljudi su zbijeni jedni uz druge, gledaju ribaricu koju u plamenom (smrtnom) hropcu guta more. Ribarica nestaje u morskim dubinama, plamen se vidi još dugo svjetleći u moru. Odjednom, vjetar staje, a kiša svom snagom zapljusne Malu Varoš. Ljudi se ne miču s mjesta potreseni događajem. More je zbonacalo, ali kiša je nastavila padati.

XXIX. Jutro je, Sunce obasjava Malu Varoš. Anton i Stipe idu do groblja, a ususret im dolazi grobar koji, sav potresen, priča da je nestalo Janjino tijelo.

81

Play Dalmatia

XXX.Brod u luci; Anton odlazi; oprašta se od Stipe, uz obećanje da će se svake godine vratiti u Malu Varoš.

XXXI.Treći tjedan kolovoza. Stipe završava priču. Luka odlazi i na putu susreće Anju. Anja se smije; upućuju se na litice Kyrie eleisona držeći se za ruke.

XXXII.Zadnjega dana trećeg tjedna u kolovozu nebo se oblakom poput nakovnja zatvaralo na zapadu. Lagani vjetar igra se podižući prašinu. Autobus se zaustavlja na postaji u kasnim večernjim satima. Izlazi veliki broj turista koje dočekuju mještani. Na kraju izlazi mršav, visok čovjek, obrasle kovrčave smeđe kose i izrazito velikih smeđih očiju. Mještani se okreću; netko je uzviknuo Anton. Anton se trgne, ali odmah vraća pogled. Vozač mu izvlači kovčege iz autobusa, a u trenutku kad ih je htio podići, jedna ruka hvata kovčeg, a poznati glas mu ponudi da mu pokaže pot. Uz razmjenu već poznatih rječi koje su izgovarali kad su se prvi put sreli, Stipe je Antonu prenio sve što se događalo u Maloj Varoši dok ga nije bilo. Svraćaju u konobu »Kod Mate i Joška«. Pričajući o svemu; razgovor dolazi i na priču o Tomasu i Janji; Anton napominje da je danas dan kad se to dogodilo. Na Stipino pitanje da li će se nešto dogoditi, Anton odgovara da se previše stvari složilo u slagalicu vremena, da je slučajnost isključena, zaključujući da će duhovi noćas naći smiraj.

82

Play Dalmatia

XXXIII.Spušta se noć. Anton i Stipe stoje blizu Ribarova zamka. Na Anjinom prozoru vidi se treptanje svjetla. Nevrijeme dolazi sa zapada. Tamni oblak prekriva nebo noseći sa sobom bljeskove munja i udare gromova. Anja stoji pred ogledalom. Bljesak munje prolazi kroz Ribarov zamak zaustavljajući se na ogledalu. Anja dlanovima dira hladnu površinu zrcala. S druge strane pojavljuje se Janjin lik. Luka izlazi iz kuće i vidi Stipu i Antona kako gledaju prema Anjinom prozoru. Prati njihov pogled i gleda Anju. Treperavo svjetlo prati njeno kretanje Zamkom. Anja izgleda odsutno. Prolazi pored njih, ali se ni Luka ni Anton ni Stipe ne uspijevaju pomaknuti. Anja poput sjene grabi prema liticama Kyrie eleisona. Marko i Marija izlaze iz kuće; tek tada se Anton, Stipe i Luka uspijevaju pomaknuti. Krenuše za Anjom.

XXXIV.Liticama Kyrie eleisona vjetar je lomio i razbacivao grane. Nebo se rastvara od munja, zemlja se trese od gromova. Valovi tuku o litice. Mnogi mještani im se pridružuju. Kroz udare vjetra čuje se zvono sa zvonika. Anja širi ruke prema nebu, i kad su otkucaji sa zvonika otkucali zadnji bat, iz njenih se usta prolama krik Kyrie eleison. Iz usta svih prisutnih progovara: Gospodine, smiluj se! Odjednom sve utihne. Svi gledaju u dubinu mora odakle se pojavljuje svjetlost koja postaje sve jača, pretvarajući se u plamteću ribaricu. Za brdskim kormilom stoji lik ribara Tomasa. Brod izranja iz

83

Play Dalmatia

mora, lebdi zrakom, pristaje uz litice Kyrie eleisona i izbacuje skalu. Od Anje se odvaja Janjin duh i prilazi Tomasov