Kako doivljavate poloaj i znaaj pozorita za djecu i mlade u okviru ireg konteksta pozorita, kulture i drutva u Crnoj Gori

CIJELA PORCIJA POZORITA - ONLINE TRIBINA O POZORITU ZA DJECU I MLADE U CRNOJ GORIPozorite nosi potencijal najdirektnije i najhumanije umjetnosti, najslinije ivotu, i kao takvo, naroito kada je namijenjeno djeci i mladima, predstavlja izuzetno vaan umjetniki, ali i drutveni projekat. Meutim, uprkos optem slaganju o ogromnom znaaju i mogunostima djelovanja i uticaja pozorita za djecu i mlade, ono u Crnoj Gori evidentno ima imid drugorazrednog pozorita, ili neega poput djeijeg menija u restoranima - pola porcije u pola cijene. Ovo se ogleda u nedovoljnoj kvantitativnoj i kvalitativnoj razvijenosti, centralizovanosti postojee pozorine ponude za djecu i mlade u Podgorici i, tokom trajanja Kotorskog festivala pozorita za djecu, u nedostatku predstava za razliite uzraste i izostanku programa razvoja publike, nepostojanju evaluacija i diskusija o kvalitetu, looj umreenosti postojeih aktera, nedostatku finansijskih resursa i mehanizama podrke razvoju pozorita za djecu i mlade, neadekvatnom medijskom tretmanu...

S obzirom da kulturna politika za djecu i mlade u Crnoj Gori nije definisana, odnosno, institucionalna briga od strane donosioca odluka u pogledu kulturnog ivota djece i mladih gotovo je nepostojea, utoliko je vei znaaj pojedinaca i pojedinanih inicijativa. U tekstu koji slijedi, akterke i akteri pozorita za djecu i mlade u Crnoj Gori govore o situaciji u polju, sa aspekta kulturne politike, etike i estetike pozorinog izraza - problemima, dilemama i moguim rjeenjima. Njihova razliita stanovita dodiruju se, ipak, oko nekih vanih pitanja, prije svega u naglaavanju ogromne vanosti pozorita za djecu i mlade, ali i njegovog marginalizovanog poloaja u Crnoj Gori, i zalaganju za ivo, progresivno pozorite za djecu i mlade, kako u smislu cjelokupnog socio-kulturnog lanca, tako i pojedinanih predstava.

Cilj ove online tribine koju inicira Udruenje pozorinih kritiara i teatrologa Crne Gore i redakcija elektronskog asopisa Peripetija.me jeste neka vrsta kolektivne samorefleksije, ali i podsticanje dijaloga razliitih aktera, strukovne solidarnosti i zajednikog djelovanja kroz sueljavanje razliitih ili slinih stavova. U razgovoru su sudjelovali uesnici koji se pozoritem za djecu i mlade bave na razne naine, kroz raznovrsne pristupe, i sa razliitim staom u polju. Smatramo, da e upravo ova raznolikost itaocima pribliiti pozorite za djecu i mlade, i podstaknuti ih na dalje razmiljanje. Naposlijetku, treba napomenuti i da istraivanja koja se tiu djece i mladih, osim to govore o ivotu mladih generacija po sebi, nepogreivo reflektuju i identitet cjelokupnog drutva u kojem se preduzimaju.

Uesnici on line tribine su: Petar Pejakovi, pozorini reditelj, direktor Kotorskog festivala pozorita za djecu, Ivana Mrvaljevi, glumica i producentkinja, direktorica Gradskog pozorita Podgorica, Davor Dragojevi, glumac Gradskog pozorita Podgorica, direktor Meunarodnog festivala lutkarstva Podgorica, Dejan onovi, glumac Gradskog pozorita Podgorica, producent, Lidija Dedovi, pozorina rediteljka, umjetnika direktorica Kraljevskog pozorita Zetski dom, Mirko Radonji, pozorini reditelj i Maja Todorovi, dramska spisateljica. Kako doivljavate poloaj i znaaj pozorita za djecu i mlade u okviru ireg pozorinog, kulturnog i drutvenog konteksta u Crnoj Gori?

Petar Pejakovi: Umjetniko stvaralatvo za djecu u Crnoj Gori je nerazvijeno. U tom kontekstu, pozorina djelatnost ak pokazuje odreenu vitalnost. Ipak, znaaj pozorita za djecu nije osvijeen i potencijali ovog vida stvaralatva se presporo razvijaju. Uvijek me (negativno) fascinira injenica da imamo dravu na tlu Evrope, da je 21. vijek uzeo maha, a da u toj dravi nema nijednog cjelovitog, posveenog i profesionalnog pozorita za djecu. Ne zvui realno.Davor Dragojevi: Pozorite za djecu i mlade, naalost, u Crnoj Gori ne postoji! U Podgorici, u okviru Gradskog pozorita postoje tri ravnopravne scene lutkarska, djeja dramska i veernja. Tako je na papiru, a u stvarnosti je sasvim drugaije jedna lutkarska predstava u dvije godine i jedna djeja dramska godinje. Premalo za jedan grad u kome ivi 50 hiljada djece uzrasta do 13 godina. U ostalim gradovima nema ni toliko.

Dejan onovi: Da moj odgovor ne bi bio nijansiran linim emocijama i doivljajima, mislim da je bolje da umjesto toga iznesem nekoliko injenica:

U dravi Crnoj Gori ne postoji ni jedno profesionalno pozorite za djecu i/ili mlade. Ako Gradsko pozorite doivljavamo kao pozorite za djecu i mlade, onda o tome koliko je ono vano kao, u tom sluaju, jedino profesionalno pozorite za djecu i mlade govori alostan podatak da je ova pozorina kua od svog osnivanja (1951. godine) podstanar i bez matine scene. Znai, poloaj ovog pozorita je jasan, to jest nije vano.

U dravi Crnoj Gori ne postoji nijedno profesionalno lukarsko pozorite za djecu. to e, takoe, rei nije vano.

U dravi Crnoj Gori postoji jedan festival pozorita za djecu u (Kotoru). Ali, uslovi u kojima radi ukazuje na to da nije (toliko) vano.

Ako ipak ne odolim da nijanse sive dodam ovoj slici, onda sam sklon da ocijenim da je i cjelokupno stvaralatvo za djecu u prilino zaputenom stanju. Valjda e da doe na red, ali mora malo da se saeka dok se stvaralatvo za odrasle ne uini vidljivijim. Jer, u jednoj tvrdoj patrijahalnoj sredini, kakva je naa, djecom emo da se bavimo kad odrastu, a do tada treba da sluaju odrasle.

Ivana Mrvaljevi: Kultura za djecu i mlade, onakva kakva postoji u ureenim drutvima, kod nas ne postoji, niti ona u crnogorskom drutvu uiva status neophodnog segmenta odrastanja, obrazovanja i sazrijevanja sadanjih i buduih graana. Pozorite za djecu egzistira kao dio repertoara samo jednog pozorita u Crnoj Gori nekada Pionirskog, potom Djejeg, a danas Gradskog pozorita Podgorica, koje je jedino pozorite koje se kotinuirano bavi pozorinom produkcijom za djecu i mlade. Ovo pozorite je nekada imalo status kulturne institucije od znaaja za dravu, odnosno njen podmladak, i imalo obavezu da pokriva pozorinom produkcijom namijenjenom najmlaima itav prostor Crne Gore. Danas ono, kao Gradsko pozorite, ima lokalni znaaj i samo eljom odreenih lokalnih kulturnih institucija iz pojedinih gradova i sopstvenim entuzijazmom i dalje ima najznaajniju ulogu u pozorinom stvaralatvu za djecu i mlade na cijelom prostoru Crne Gore. Meutim, objektivno ono niti ima tu obavezu niti su sva podruja Crne Gore podjednako zainteresovana da svom podmlatku obezbijede pozorinu kulturu kao vaan segment opteg obrazovanja.

Pozorite za djecu i mlade egzistira i kroz povremene izlete i pokuaje ostalih lokalnih pozorita, kao i tokom 10 dana trajanja Kotorskog festivala pozorita za djecu. To su, naalost, injenice koje dokazuju koliko je ono marginalizovano. A ova vrsta pozorita je veoma vana za razvoj drutva. Nije zgoreg napomenuti koje su, prema vodeim evropskim strunjacima teatarskog stvaralatva za djecu i mlade, prednosti odlaska u pozorite: Ono razbuuje matu, ui djecu ljudskoj motivaciji i psihologiji, ono je iskustvo za cijelu porodicu, zbliava ljude, razvija igru i socijane vjetine, povezuje glavu sa srcem, ono je ivo i podstie aktivnost, odlino sredstvo za stvaranje saosjeanja, ne rijetko izlae djecu priama drugih kultura, istorijskih dogaaja i tradicija, pojaava djeju pismenost i na kraju samo u prostoru teatra neke nevjerovatne slike o kojima djeca mataju oivljavaju iz tame. Dijete u pozoritu treba da se zabavi, iznenadi i angaovano uiva.Lidija Dedovi: Moj doivljaj konteksta pozorita za djecu i mlade postoji samo koliko se prostire mata ili utopija o idealnoj slici ove teme... jer pozorite za djecu i mlade ne postoji, osim velikog i divnog truda Gradskog pozorita Podgorica da opstane u nemoguim i drutveno okrutnim uslovima nemanja sopstvene zgrade. Decenije truda su dokazale da je ovakav teatar nuan, vaan, uvijek potreban djeci, kao i mladima. Tako da je konkretna slika o teatru za djecu i mlade apstraktno bijelo platno, jedno nita koje je umjetnost samo zato da bi samo sebe odravalo. Zamislimo Vladu ili bolnicu bez zgrade. Ukoliko oni mogu da postoje bez zgrade, onda moe i pozorite za djecu i mlade. Ali ne mogu. Zato i pozorite za djecu i mlade ne moe, tj. ne bi smjelo da postoji bez svog doma. eka se decenijama useljenje, iako starei u ekanju, matom nadgrauje sve besmislene praznine i obeanja. Ovo vai za sve gradove Crne Gore, dakle za svu Crnu Goru. Crna Gora nema pozorita za djecu i mlade i vrijeme je za najvanije poteze. Ovakvim zdanjima pobijeuje se prolaznost.

Mirko Radonji: Postreferendumska Crna Gora je u neprestanoj borbi za ostvarenje/uspostavljanje svog kulturnog identiteta, ali kao toliko drugih stvari i ovo se radi na preac, te pored tolike elje da imamo identitet, mi zapravo ne inimo nita da bismo ga izgradili. To je evidentno upravo kad je kulturna briga o djeci i mladima u pitanju. Osim jedne pozorine kue i jednog festivala koji, uz sve svoje (vjerujem najplemenitije) napore, brojem premijera i programa ipak ne zadovoljavaju u dovoljnoj mjeri kulturne potrebe ove grupacije, pozorina produkcija je okrenuta starijoj publici. Sad kad sam napisao ovu uvenu sintagmu kulturne potrebe, razmiljam o tome kako mi kulturni radnici zapravo uzimamo te potrebe zdravo za gotovo, najee previajui injenicu da je njih potrebno razvijati. Kod razvoja smo zakazali. U tom smislu je pozorite za djecu u neto boljem poloaju, dok se adolescentima ne prua skoro nikakav pozorini sadraj koji bi se direktno i nedvosmisleno ticao njih samih, te ukoliko nekim udom nemaju izgraen afinitet prema pozoritu, njihovo interesovanje se svodi na naslove iz lektire, ako su oni, kojim sluajem, obuhvaeni repertoarom nekog od pozorita. Pritom, ova krajnje poraavajua slika se odnosi na djecu i mlade u Podgorici, a sama pomisao na to kako se pozorino die u drugim crnogorskim optinama izaziva mi stomanu nelagodu. Maja Todorovi: Kad god mogu i gdje god mogu istiem da je okretanje panje na djecu i mlade nuno, hitno i neminovno. Obrazovanje mladih je jedan od najveih problema dananjice, a ini mi se da ga niko ne doivljava dovoljno bitnim. Posledice emo tek da osjetimo. Dokaz za to je moja generacija koja je odrastala 90-ih, u vrijeme kad su ki i und doivjeli svoj procvat, zahvaljujui uglavnom televiziji kao dominantnom mediju koji je tada bio ono to je internet danas. A televizija nije imala ni pola moi koje ima internet. Obrazovanje koje vie ne samo da kaska, nego svjetlosnim godinama kasni za sadraja koje nudi internet apsolutno ne moe da parira internetu u formiranju svijesti pojedinca. Sistem vrijednosti ne postoji, a i ako postoji mijenja se vrlo brzo, kao to se mijenja i trie. Trite odluuje i o sistemu vrijednosti jer ivimo u potroakom drutvu gdje je KUPI KUPI KUPI jedino to treba da ti se ucrta u mozak. U okviru takvog kapitalizmom istroenog drutva pozorite nema nimalo zavidan poloaj. Veina ljudi (bar se nadam da je tako) koji rade u pozoritu stvaraju sa namjerom da postavljaju pitanja, da preispituju postojee sisteme vrijednosti i pozivaju na dijalog u elji da pojedinca pokrenu na miljenje i preispitivanje svijeta oko sebe i onoga to mu se servira, kao i na formiranje svojih stavova. To je danas tee nego lansirati raketu u svemir. Znaaj pozorita je stoga ogroman, a poloaj nikakav. Pozorite je kao i cjelokupna kultura skrajnuto na margine, sistematski se unitava, jer savremenom drutvu ne treba mislea jedinka. Ne govorim konkretno i samo o Crnoj Gori, mislim da je ta tendencija mnogo ira i da ona ne zaobilazi ni vee, ekonomski i kulturno razvijenije drave. Kada kaem da emo tek osjetiti posljedice loeg obrazovanja i nepostojeeg sistema vrijednosti, prije svega mislim na to da e veina tih ljudi biti u stanju samo da selektivno prepoznaju neke pojmove jer se slue Gugl znanjem, bez formirane svijesti i identiteta, i da e postati sjajne mase za manipulaciju. I dok kupoholiarsko drutvo tome i tei, smatram da kultura i pozorite treba da stanu na drugu stranu. A za to nije dosta samo rad umjetnika. Potrebno je da se obrazovanje i kultura vrate u ivot, da mladi doivljavaju to kao dio kul stvari, da im se priblie i prilagode, da postanu utoite kreacije i misli. Vae vienje sopstvene pozicije unutar teatarskog poretka uopte, kao drutvenog sporazuma izmeu izvoaa i publike, osnivaa / finansijera i teatarskih inovnika, umjetnosti i uspjeha na blagajni?

Ivana Mrvaljevi: Iako je taj drutveni sporazum kreiran iz najbolje namjere kako bi sve njegove karike bile obuhvaene i zadovoljene, umjetnost naroito ona koja ima toliko visoku drutvenu odgovornost kao to je to pozorite za djecu i mlade, a koje pri tom ne posjeduje nikakvu sistemsku podrku teko da se moe mjeriti uspjehom na blagajni. To su ciljevi koje pred sebe mogu postaviti producentska komercijalna pozorita. Visoka kultura, a ova vrsta teatra to jeste, nigdje na svijetu se ne mjeri trinim vrijednostima jer bi kao takva proizvodila programe instant vrijednosti i trajanja, a to nije njen cilj.

Sopstvenu poziciju unutar tog teatarskog postupka doivljavam kao nepisano pravilo da u nedostatku jakih institucija kulture pojedinci moraju imati ogromnu svijest i odgovornost ukoliko se prihvate bavljenja teatrom za djecu i mlade. U cijelom regionu vidim samo pojedince koji su u stanju da razumiju teatar za djecu i mlade i koji se, uprkos svemu, njime bave. I prirodno nisu svi jednako uspjeni u tome. A djelatnost pojedinaca teko moe pomjeriti ili ispraviti nakrivo postavljene prioritete. Dobri rezultati su tako najee stvar trenutka, odreenog perioda, i teko da mogu ostati u nasljee. Ne postoji tradicija jer nije definisana kulturna politika. Zato smo stalno na poetku, vjeito u povoju.

Lidija Dedovi: Mislim da je poloaj Kraljevskog teatra na Cetinju, teatra ijim estetskim planom rukovodim, sve bolji. Raste i razvija se publika, uvezuju se gradovi, sjeme novih segmenata nacionalnog i internacionalnog u estetici urodilo je plodom, pa sad kree razvoj zajedno sa publikom tj. graanima Crne Gore. Teatar je najbolji graanski nain za uspostavljanje boljeg drutva: tome teimo, i publika prepoznaje sve navedeno kao vano. S obzirom da je Cetinje mali, divan grad, prijestonica, a Zetski dom prva dravna ustanova kulture u istoriji Crne Gore, uvodi se prevoz graana iz crnogorskih gradova ka Cetinju i naim programima. Publika i to prihvata, i zajedno guramo dalje. Vane nagrade za produkcije2012., 2013., i 2014. godine su dodatni stimulans za prepoznavanje kvaliteta i rada naeg pozorita. Doli smo do odreene take sa koje nas svi mogu bolje vidjeti i tek sada kree podviniki rad, bez zaustavljanja.

Petar Pejakovi: Ne vidim se. ini mi se da dosta radim, pa nemam vremena da sagledavam stvari. to nije dobro. Trudim se da napravim dobru predstavu, dobar festival, dobru radionicu. Izbjegavam da podilazim bilo kojoj strani ovih sporazuma, a opet nastojim da ih sve imamo to vie u igri. Moji profesionalni afiniteti ili pozorini apetiti idu ka teatru koji je na samoj granici izmeu stvarnosti i sebe sama. Bavim se dokumentarnim teatrom, tetrom kao terapijom, ulinim i angaovanim pozoritem, performansom, nevidljivim pozoritem i sl. Obino se ovakvi vidovi nazivaju svojevrsnim alternativnim pozoritem. Primjerenije je to posmatrati kao primjenjeno pozorite. U tom kontekstu doivljavam i svoj rad sa djecom i za djecu. Ovo je dosta iroko polje djelovanja. U Crnoj Gori je taj prostor uglavnom neispunjen, a esto i u povoju. To je situacija koja prua puno mogunosti, ali je i prepuna tekoa i odgovornosti. Davor Dragojevi: Ja sam glumac u Gradskom (Djeijem) pozoritu 22 godine, jedini lutkarski reditelj u Crnoj Gori, osniva i direktor Meunarodnog festivala lutkarstva Podgorica Crna Gora. Skoro cijeli radni vijek proveo sam u radu sa djecom i za djecu. Jo uvijek imam snage, volje i elje da ovaj posao i dalje radim s velikom ljubavlju i entuzijazmom.

Mirko Radonji: Nijesam siguran da li i koliko sam pozvan da odgovorim na ovo pitanje (ili na bilo koje drugo, uostalom) jer tek pozicioniram sebe unutar ve postojeeg sistema. Ali recimo da postoji jedna uvreena podjela pozorinih produkcija na one koje odabirom teksta i rediteljsko-glumakih sredstava jesu namijenjene iroj publici, pa samim tim i profitu, i one koje ambicioznou autorskog tima zapravo ciljaju umjetnost. Takvu podjelu smatram, u najmanju ruku, smijenom. Naravno da u Crnoj Gori, me' esto i kusur hiljada stanovnika, pozorite mora biti dijelom subvencionirano. Ali rekao bih da nas to ne oslobaa odgovornosti. tavie, novac od kojeg u uslovima subvencioniranih pozorita pravimo predstave je novac graana, iji odreeni dio u svojstvu publike na sve to jo plaa kartu. Minimum koji moemo da im ponudimo jeste komunikacija. Jer nikakva umjetnost ne moe biti izgovor za nekomuniciranje djela; hermetinost i autizam su dvije krajnje razliite stvari. I mada je pojam ekonomske krize u meuvremenu postao izgovor za nerad, rekao bih da u ovom smislu jeste donio odreeno otrenjenje, i producentima i autorima. Ipak, kriza ne moe i ne smije da bude izgovor kada je pozorite za djecu u pitanju, jer smo svjedoci toga da upravo ove produkcije mogu biti krajnje isplative: generacije brzo stasavaju, te dolaze nove, plus djeca mogu i vole da odreene naslove gledaju i po nekoliko puta. Moda u ovoj injenici i lei zamka bavljenja pozoritem za djecu, jer djeluje kao da su se producenti i autori uljuljkali umjesto da skupa pomjeramo sopstvene granice.

Dejan onovi: Radim posao koji volim. Nisam zadovoljan to nakon vie od dvije decenije moram da i dalje budem podstanar. Ali, shvatio sam da glumci/glumice, ako nisu politiki angaovani, u ovoj dravi imaju male anse da obezbijede sebi egzistenciju. Posebno ako radite u pozoritu za djecu. Jer, ono... nije vano.

Maja Todorovi: O svemu tome je nezahvalno govoriti, s obzirom da sam krenula od teze da je na sistem vrijednosti trini, odnosno da se upravlja principima kupoprodaje. Umjetnici su oduvijek imali svoje mecene, a nisu se uvijek ni sve mecene razumjele u umjetnost ita dalje od povrine. No ipak su omoguavale da nastaju neka od najveih umjetnikih djela. Njihova satisfakcija nije uvijek bila katarza ve, nerijetko, ista tatina i elja za posjedovanjem neeg velikog, a da sami nisu znali to je to veliko. Kako se umjetnost ne jede i ne oblai, jasno je da je mnogi doivljavaju kao bacanje para, te je mecenstvo danas izumrlo uglavnom, ali je drava na sebe uzela to breme izdravanja. I to sa sobom nosi brojne probleme, ali i dalje omoguava da se stvaraju i neka umjetnika djela. Problem, po meni, nije uvijek u finansiraju, nego da citiram Ratka urovia: mala bara puna krokodila. I pozorite je postalo kao i sve dravne institucije: vrti se isti krug ljudi koji rade i koji su se ustoliili nerijetko bez velikog talenta, pa njihova velika djela nesrena publika mora da trpi. Sreom ima i talenata. Moja uloga u tome? Nema je. Mlad pisac je osuen na par konkursa i nadu da e ga neko od svih ljudi kojima je poslao tekst na kraju proitati. Divno je dok ima onih koji proitaju. Da li mislite da bi, uslijed evidentno malog broja pozorinih produkcija namijenjenih djeci i mladima u Crnoj Gori, bila primjerena odluka osnivaa da se sva postojea pozorita podstaknu ili ak obaveu da imaju barem jednu pozorinu produkciju posveenu djeci ili mladima u sezoni?

Mirko Radonji: Ah, da li bi trebalo? Da, trebalo bi. Zato nije tako to treba pitati elne ljude. Mada, evo, mogue je da se stvari mijenjaju. Ne da sebe tapem po ramenu, ali poziv Zetskog doma sa Cetinja da tamo radim naslov za djecu je na tragu upravo ove ideje.

Lidija Dedovi: Slaem se i upravo smo u Zetskom domu pokrenuli djeju scenu, pa emo ve u aprilu imati prvu premijeru: Ivicu i Maricu, u reiji Mirka Radonjia. Ne znam koliko je pametno primoravati ili obavezivati kue da imaju produkciju za djecu i odrasle, jer to bi trebalo da se podrazumijeva, kao to se podrazumijeva da je san vaan za razvoj djeteta ili voda za ukupan ivot ovjeanstva. Ako nema produkcije za djecu i mlade, onda je teatar suv, pragmatian, samodovoljan. Djeca su mladi, mladi su stari, stari su djeca, djeca su mali ljudi, sve je u ivotu obuhvatno i jednostavno. Ljudi neznanjem i lijenou komplikuju i preskau rupe.Djeca i mladi su motori ovjeanstva, tako treba da bude i u teatru. Mi to inimo uvodei djeju scenu i scenu Generacija. Jednostavno.

Maja Todorovi: Da, ukoliko to znai da e se i neto uraditi po pitanju svrhe i namjene te produkcije. Nita od toga nema smisla ako nema publike. A da bi bilo publike, mora da postoji svijest o znaaju pozorita i mogunostima koje ono prua. A da bi bilo te svijesti, opet mora da postoji obrazovanje pojedinca koje mu pozorite nudi kao jednu od opcija, kao jedan put ka istraivanju svijeta. Dakle, vraamo se opet na temu od prije.

Dejan onovi: Mislim da oni koji kau da se bave pozoritem i kau da intenzivno razmiljaju o njegovoj budunosti i razvoju ne bi trebalo da ekaju da ih neko podstakne ili obavee. Dovoljno je samo da ponu da rade. Zar pie u nekom statutu da je, na primjer, nacionalnom teatru zabranjeno da postavi na scenu neki dramski tekst za djecu. I to je batina. Ali, sjeam se da je neko, u vrijeme kada je zgrada CNP bila ganjc nova, rekao: Ovdje se nee igrati predstave za djecu. Nagrdili bi nam sjedita. ta to znai? Moda nisam u toku? Zar i djeca nisu narod? I za koga se uvaju sjedita? Elitu? Naalost, moram da konstatujem da se ni Gradskom pozoritu ne otvaraju vrata Velikog pozorita. Kao da je neko postavio granicu sredinom Bokeke ulice, a engen ukinut. Tako mala zemlja, a tako velika sujeta.

Ivana Mrvaljevi: Nisam sigurna da je to rjeenje. Miljenja sam da bi bilo vanije stvoriti teatar koji e biti namijenjen iskljuivo djeci i mladima i repertoarski se profilisati pozorinim produkcijama dramske i lutkarske scene za djecu, kao i repertoara namijenjenog mladima (najosjetljivijim dijelom pozorine publike - tinejderima). Dakle, nedvosmisleno nam je potreban nacionalni teatar za djecu i mlade koji e imati obavezu da kvalitetno stvara i pokriva cijeli prostor. Koliko god ova ideja zvui pomalo centralizovano, mi smo mala zemlja koja, kao i svaki mali prostor, trai da stvari budu postavljene na odreeno mjesto u skladu sa dobrom organizacijom u svakom smislu. Mi smo i ekonomski siromana zemlja, a svaka siromana zajednica mora ciljano i pametno koristiti sredstva, a nikako ih rasipati.

Petar Pejakovi: To je samo jedan od naina. I nije ni to dovoljno. Potrebno je (ponovo) ustanoviti republiki konkurs za stvaralatvo za djecu i mlade. Treba stvoriti mehanizme za subvencionisanje ove vrste stvaralatva. Na relaciji Ministarstvo kulture - Minstarstvo prosvjete trebalo bi doi do nekog sporazuma koji bi stvorio uslove za razvoj profesionalnog umjetnikog stvaralatva za djecu. Moralo bi se raditi i na drugim modelima umjetnikog obrazovanja, od osnovnog do visokokolskog.Davor Dragojevi: Ne, mislim da bi takva odluka bila pogrena. Nekim glumcima je ispod asti da igraju za djecu (osim ako igraju u drugom pozoritu za honorar), tako da bi predstave u kojima bi morali da igraju na silu ve u startu bile osuene na propast. Mislim da bi trebalo osnovati dravno pozorite za djecu i mlade, gdje bi postojala zajednika administracija i dvije potpuno odvojene scene lutkarska i dramska. To pozorite bi bilo u obavezi da, u saradnji sa lokalnim centrima za kulturu i Ministarstvom kulture, svoje predstave izvodi na scenama svih crnogorskih optina.

Moete li naelno obrazloiti Vae kriterijume za odabir tema/tekstova/saradnika pri produkciji ili kreaciji predstava za djecu/mlade?Petar Pejakovi: Imam namjeru da izaberem tekstove i teme koje se tiu onih kojima su namjenjeni. I da se mene tiu. Ipak, to nije u mjeri u kojoj bih elio. Da bih mogao neto da radim, moram da znam i kako. Ako nemam odgovor na to, ne poinjem vie da radim. Uostalom, u idealnom smislu to je upravo pitanje istinskog jedinstva ta i kako, odnosno sadraja i forme. I to je kljuno pitanje. Kada kaem tiu, tada mnogo vie mislim na socijalno nego na psiholoko ticanje. Ta socijalna empatija je, valjda, mnogo prisutniji dio mene, nego pojedinana, psiholoka. Postoji velika okotalost i konzervativnost kada je u pitanju izbor tema i sadraja za pozorite za djecu, sa jedne strane. Sa druge strane, opasnost prijeti i od pukog formalizma, posebno u oblasti stvaralatva za najmlae. I sam se nosim sa tim problemima, sa vie ili manje uspjeha. to se saradnika tie, potvrdilo se kao veoma vano da svi koji treba da rade profesionalno za djecu osim profesionalnih kvaliteta treba da budu osloboeni najrazliitijih predrasuda i predubijeenja prema ovoj vrsti posla. Takoe, moraju biti djeca, na odreen nain.

Mirko Radonji: Valjda je odabir isti kao kad je u pitanju i veernja scena tema o kojoj autor osjea da ima to da kae, tj. njena aktuelnost u datom trenutku.

Ivana Mrvaljevi: Rukovodim se izborom prije svega to kvalitetnijeg dramskog predloka koji tretira temu vanu u optem obrazovanju odreenog uzrasta. Potom biram i predlaem saradnika (reditelja) koji je strunjak u odreenoj vrsti teatra namijenjenog djeci i mladima. On potom bira svoj autorski tim ( scenografa, kostimografa, kreatora lutaka, kompozitora....) i pravi glumaku podjelu za koju smatra da e najbolje u skladu sa poetnom idejom iznijeti odreenu temu koju tretiramo. Ukoliko za dramski predloak biramo neku od poznatih bajki, trudim se da odaberem saradnike koji e je, prije svega u sadrini, postaviti na nain blizak dananjim generacijama djece i mladih ljudi.

Davor Dragojevi: Kada govorimo o kriterijumima za odabir tema i tekstova, treba prvo da znamo za koji uzrast radimo predstavu. Ja bih rekao da postoji etiri uzrastne kategorije. Prva djeca predkolskog i nieg kolskog uzrasta (do drugog razreda).To su djeca koja tek poinju da dolaze u pozorite. Mislim da je za taj uzrast najbolje da se rade lutkarske predstave u kojima se jasno razlikuju dobri i loi likovi Vuk i jarii, Crvenkapa... Druga uzrasna kategorija su djeca od treeg do estog razreda. Za taj uzrast najbolje je raditi tekstove u kojima su teme ljubav, prijateljstvo, sloboda i sl., bilo kao lutkarske ili dramske predstave. Trea uzrasna kategorija su djeca, uenici sedmog, osmog i devetog razreda. Veoma osjetljiva kategorija, za koju se radi najmanje. Djeca tog uzrasta rjee idu u pozorite, ali sam sasvim siguran da bi mjuziklima i spektaklima poput Jagoevog arobnjaka iz Oza tu djecu ponovo vratili u pozorite. I etvrta uzrasna kategorija su srednjokolci. To je publika za koju treba da pravimo komedije vodvilje, parodije... Naravno, mislim na savremene teme i autore.

Lidija Dedovi: Radila sam jednu predstavu Dobro drvo za Gradsko pozoriste, koja je za djecu (mada mislim da je i za roditelje). Glavni kriterijum je tema, tj. sadraj koji treba da bude vaan, da nosi neki gorui problem, to bismo rekli arite koje se kroz predstavu sa publikom razrijeava, tumai, lijei. Izbor teksta i teme, kako za djecu tako i za odrasle, najvaniji je preduslov za ozbiljno, posveeno, stvaralako i edukativno pozorite. Uz tekst, briljiv odabir glumaca i saradnika ini organizam predstave jakim. Ali, bez dobre prie, bez jakog sadraja, i najbolji glumci, reditelji i saradnici se osjeaju zakinuto.

Maja Todorovi: Mislim da kriterijumi nisu neto to imam na umu kad krenem da radim. Rijetko u pisanju polazim od teza, niti volim tu vrstu upiranja prstom. Uglavnom kreem od emocija, od neeg iz svijeta oko mene to me duboko dirne. Iz toga razvijam ideju, a onda pronalazim nain na koji je najbolje da se ona provede u djelo. I to je isti proces bez obzira da li piem za djecu ili odrasle, poto ne mislim da djeci treba bilo ta da se crta ili gura pod nos da bi shvatili. To je ono to mi najvie smeta u nekim predstavama za djecu: banalizacija i bukvalizacija sa poukom na kraju koja je na nivou opteg mjesta. Isto je i sa temama. Naravno treba da se tretiraju odreene teme koje e njih najvie interesovati, ali to ne znai da u svaku predstavu za tinejdere treba da gurnemo seks, alkohol i narkomaniju i da smatramo da smo pokrili sve probleme jednog tinejdera. Isto je i sa mlaom publikom. Djeca jako dobro razumiju pokrete, igru i ne mora uvijek sve da se verbalizuje. Takoe, osjete nepogreivo glumaku energiju i mnogo su zahtjevnija publika. Ne trpe odraivanje, miranje i dosadu. Zato smatram da pozorite koje se obraa djeci i mladima nuno mora da prati i njihove ostale sfere ivota, da ne bude zastarjelo, da ne bude banalno i tutorijalno. Ono mora da bude svojevrsno polje za njihova dalja istraivanja, preispitivanja svijeta oko sebe, postojeih naela i sistema, prostor gdje e osvjetavati svoje emocije, gdje e nauiti da misle i prihvataju razliitosti.

Dejan onovi: Mogu, ali neu. To e neko drugi. A ja u onda kad postanem upravnik. (Ali nadam se da neu morati). Koliko i kako se realnost i svakodnevica dananje djece i mladih, a time i oni sami, razlikuju od Vae generacije i stvarnosti koju je ona ivjela? Da li i kako uvaavate ove razlike pri produkciji/kreaciji pozorita za djeiju i mladu publiku?Ivana Mrvaljevi: Dananja djeca ive u konzumeristikom svijetu opsjednutom sticanjem i materijalnim, gdje je dominantan uticaj medija i interneta. Vrlo lukavo estrada se uvukla u njihove ivote, pa je uvaavanje te injenice neophodno. Smatram da prvo roditelji, vaspitai i nastavnici moraju odigrati ulogu njihovog usmjeravanja ka pravim vrijednostima, a da je pozorite nadgradnja, kao i da ono ne moe, i da u ovakvim okolnostima nema snagu da ispravi nakrivo postavljen sistem vrijednosti. To ne znai da ka tome nije usmjerena naa misija.

Davor Dragojevi: Ogromna je razlika u okolnostima u kojima je rasla moja generacije i generacija dananje djece. Meutim, kako tada, tako i danas djeca vole pozorite. Savremena sredstva komunikacije omoguavaju djeci i mladima pristup ogromnom broju informacija iz svih oblasti, ali koliko god da je tehnika napredovala, predstavu mogu da vide i doive samo u pozoritu. U tom smislu mislim da ne postoji razlika.

Dejan onovi:Realnost se preselila u virtuelnu zonu. Oi su nam pune raznoraznih iluzija. Smanjena mo mate. Poveana mo reklame. Zabava i samo zabava. U istoriji e ovo vrijeme genijalnih tehnolokih rjeenja da bude u duhovnom smislu oznaeno kao dekadentni period civilizacije. Ali, to ne znai da se treba predati i otvoriti oi, a zatvoriti sva ostala ula. Jedini nain je da ako ne moe da ih pobijedi, onda im se pridrui, tj. treba se posluiti i ne bjeati od tehnologije, jer ona je interesantna djeci. Oni su manje vie svi naoruani mobilnim telefonima i kompjuterima. Koristiti se (u odreenoj mjeri) novim tehnologijama u korist umanjenja njene moi i podizanja nivoa svijesti i ljubavi prema realnom ivotu.

Lidija Dedovi:Ogromne su razlike, ali ima i slinosti. Tehnologija je pojela igru, i to je najvei neprijatelj zdravog odrastanja, prirodnog toka samoodgoja, da ne budem napadna i kaem i odgoja roditelja, ako za nas nije kasno...? Mi smo bili djeca bez kompjutera, mobilnih telefona, nismo nosili novce u kolu, niti smo buljili u ekrane raznih aparata. Nae djetinjstvo i odrastanja su bili samo igra, kola, sport, hor, ritmika, mi smo djeca Majskih smotri i kolektivnog duhadjeca prirode, dvorita, parkova, brda, planina, ekskurzija...slobode koja nije bila okovana tehnologijom,ve igrom i matom. Kao roditelj, ali i kao reditelj, sa svojom djecom i prijateljima ivim i dalje ovakav ivot, pa uz trud ipak imamo kompjutere i igrice samo vikendom...to je uspjeh. Zabrane su kontraproduktivne, ali dogovori kuu grade. Slinost naeg i sadanjeg odrastanja je u radoznalosti, ljubavi, ivosti i ljepoti djece, ali ona se treba uporno, vie nego nekada, usmjeravati u poeljnim i zdravim pravcima. Jedan od njih je i teatar.Petar Pejakovi: Teko je cjelovito odgovoriti na ovo pitanje. Mislim da su se globalne, a i lokalne promjene u posljednjih 30 godina deavale intenzivnije i bre, nego to je to uobiajeno u razvoju drutva. To je utisak, ali snaan. Posljedice su mnogostruke, a ini mi se da su veoma primjetne kada su u pitanju djeca i mladi, odrastanje, vaspitanje, formiranje, djetinjstvo i drugi slini fenomeni. Moja prednost je to sa djecom i mladima provodim najvei dio svojeg vremena, i privatno i profesionalno. Veoma intenzivno i opipljivo primjeujem te razlike. Dolo je do promjene perceptivnosti, do promjena u pokretljivosti, u verbalnoj sferi i komunikativnosti, u sferi pragmatinosti, do promjena sistema vrijednosti itd. Mislim da uspijevam da tretiram ove promjene kada kreiram za djecu i sa njima. Ne u dovoljnoj mjeri, ali sa tendencijom da se kvalitetne promjene prenesu i na nas starije.

Maja Todorovi: Razlikuju se samom injenicom da je mali dio moje generacije imao kompjuter ve u osnovnoj koli. A i ako jeste, internet definitivno nije bio ono to je danas. ekanje dial up konekcije bi rezultovalo tim da ipak odemo napolje i ne gubimo vrijeme sluajui to kranje. Devedesete su imale svoje ludilo u drugim oblicima. I kao to sam ve napomenula, mislim da od tad kree jedan sunovrat u sistemu vrijednosti. Moja generacija je izrasla u parti manijake, izgubljenih identiteta, bez integriteta, zbunjena ostacima socijalizma i tranzicijom u kapitalizam. Odrasli su se bavili ratovima, protestima, podjelama drava, firmi, zemlje, kua... Obrazovanje je ostalo u socijalizmu, a oko nas se svijet mijanjao. Mi smo i dalje itali o slavnim partizanima i borbi za otadbinu koja nam se u tom trenutku ruila pred oima. Dananje generacije mladih imaju svijest o tim 90-im kao neemu veselom, pa su vrlo popularne urke vesele 90-te. To ukazuje opet na problem obrazovanja i vaspitanja, poto ih oigledno niko nije uputio na ne ba tako vesele injenice. Nadolazee generacije su hi-tech ljudi. Tehnika je postala neodvojiva od ovjeka i to nije nuno ni dobro ni loe. Problem je to se nekontrolisana upotreba svega, pa i tehnike, obino ne zavrava sreno. Tu podrazumjevam svoenje komunikacije na sms poruke i drutvene mree uz skraenice i emotikone, koje postaju degradacija jezika. Mi smo od predaka koji su se sporazumijevali malim fondom rijei i znakova stigli do razvijenih jezika, a sad se oigledno vraamo unazad. Problem socijalizacije i fizikog kontakta, otuenja i usamljenosti su samo neki, i ve uveliko postoje. Prate ih odmah i problemi u raskoraku mogunosti i elja, koji nuno vodi ka depresiji i agresiji. Zahvaljujui medijima, danas se svakodnevno raaju zvijezde koje traju na nivou senzacije po nekoliko dana ili mjeseci. Informacije brzo teku, narod je gladan senzacionalizma i oka, i hoe jo. Zato smiljamo nove senzacije, nove okove, nove rijalitije, nove talent ouove. Gajimo generaciju koja mentalno zakrljava jer se obrazuje na nivou instant injenica, bez savladavanja procesa miljenja, dok joj se sa svih strana serviraju poruke kupi, skini se, gledaj, uspjeh, slava, novac. Plai me generacija koja tone u senzacionalizam, u voajerizam i povrnost. Mislim da je situacija alarmantna i ukoliko ne uinimo neto da zaustavimo to, Orvel e biti blaa verzija onoga to nas eka.

Mirko Radonji: Imam neto malo iskustva u radu sa srednjokolcima i kada sam se pripremao za radioniarski rad sa njima, imao sam odreeni tematski okvir unutar kojeg sam htio da istraujemo, a koji je velikim dijelom poivao na mojim sjeanjima vezanim za adolescenciju. Naravno da odreena konstanta postoji, ali me je sutinski zabezeknulo koliko sam zapravo star, odnosno koliki je jaz izmeu moje tadanje percepcije odreenih fenomena i njihove danas. ini mi se da je tu lako zapasti u zamku nostalgije koja nas dalje navlai na u moje vrijeme... percepciju stvari, koja onda autora odreuje da se postavi superiorno u odnosu na svoju ciljnu grupu. Ako ne shvatamo da svako vrijeme nosi svoje kvalitete, ma kako suludo-virtuelno bilo (pritom ne govorim o trendovima), onda ne zasluujemo da se bavimo teatrom, naroito ne za djecu i mlade.

Tabu-teme u pozoritu za djecu i mlade, odnosno, smatrate li da postoje odreene teme kojima pozorite za djecu i mlade ne treba da se bavi (koje i zato)?Davor Dragojevi: Moje miljenje je da je smrt tema kojom ne treba da se bavi pozorite za djecu i mlade. Postoje drugi naini, drugi mediji, da se djeci ta tema priblii.

Lidija Dedovi: Tabu-teme su, mislim, polako iezle: u vrijeme novih tehnologija djeci i mladima su isuvie dostupne sve teme. Dostupne su im video igrice sa nasiljem kao izazovom. Svaki problem je postao djeji problem! To nije dobro, ali je dobro baviti se tom temom u teatru: zato djeci i mladima vie nita nije tabu-tema.

Dejan onovi: Ako vam dijete postavi neko neprijatno/nezgodno pitanje, kao to je na primjer

smrt, ne moete se ponaati da ga niste uli. Svakako treba smisliti kako mu saoptiti istinu, a da ona ne proizvede haos u mladoj glavi. Savremeno pozorite se bavi obradom tabu tema i zastupa se gledite da istinu treba rei. Teme smrti, seksa, bolesti... svuda su oko nas. Ako se mi ne bavimo njima, bavie se (i bavi se) neko drugi, kome je vie stalo do profita nego do mentalnog zdravlja budueg odraslog, koji ima zakonsko pravo da mijenja svijet. Mislim da pozorite treba da govori istinu, ali pozorina, kao i umjetnost uopte mora da tei da je estetizuje.

Petar Pejakovi: Postojanje tabua u razliitim sferama ivota je znaajan problem koji se esto prenebregava. U kontekstu vaspitanja i odnosa prema djeci je i te kako prisutan i ima nesagledive negativne posljedice. Ne postoje tabu-teme za djecu i mlade. Pitanje je samo naina na koji im pristupamo i smisla koji elimo da postignemo njihovim otvaranjem. Jedna od kljunih dimenzija je nivo razumijevanja odreene teme ili fenomena. Moramo da tano pronaemo taj nivo i da njime ne podilazimo (podbacujemo) ili prevazilazimo (prebacujemo) one kojima se obraamo. Uostalom, ovaj problem je sveprisutan i u pozorinom stvaralatvu za odrasle.Mirko Radonji: Miljenja sam da ni u jednoj vrsti pozorita ne smiju da postoje tabui. U odnosu na publiku, uzrast i podneblje, odreenoj temi prii emo na odreeni nain, tj. zrelo dozirati odgovor. Ali svako pitanje je legitimno i treba da bude postavljeno. Nisam siguran koliko dananji stvaraoci za djecu to uviaju. Svjedoci smo situacija da se odreeni sadraji u literaturi za djecu koji svojim kvalitetom opstaju decenijama i vjekovima, upravo danas kada smo utopljeni u slobode kao u svojevrstan formaldehid modifikuju i cenzuriu, zbog sadraja koji se smatra nepodesnim ili politiki nekorektnim; maltene sve bajke koje danas itamo djeci su ve u svom preraenom, tj. razvodnjenom obliku. Nijesam siguran to ovaj isuvie zatitniki odnos treba da naui djecu. Kako da ih nauimo da se nose sa realnou ako i samu fantaziju simuliramo?

Ivana Mrvaljevi: Mislim da ono moe imati svu slobodu u izboru tema, s tim da nain kojim se obraa publici mora biti delikatan i suptilan.

Maja Todorovi:Ne volim da se ograniavam temama, za mene u pozoritu nisu bitne teme, nego pitanja koja se postavljaju i emocije koje se izazivaju. Nijedno klasino djelo nije veliko zbog teme kojom se bavi nego pitanja koje postavlja. Kao to sam ve napomenula, ne volim banalizaciju, plakatske poruke, lani idealizam i jednoumlje. Teme zato mogu da variraju, sa njima moe da se poigrava, sve dok se pronalazi kopa sa stvarnou.

Moete li prokomentarisati sledee izjave relevantnih kreatora pozorita za djecu i mlade: Djeiji ivot nije etnja rajskim povrtnjakom. Moe biti pakao - ne ele li se djeca u pozoritu varati, onda pakao valja dovesti na pozornicu. (Wolfgang Schneider, Kazalite za djecu - aspekti diskusije, utisci iz Europe, modeli za budunost) ; U mom pozoritu nitko nee da umre! Pa onda kad i umre, onda e doi dobra vila i oivjet e ga! (Branko Milievi Kockica, izjava sa tribine, citirano prema: Drutvena odgovornost kazalita za djecu i lutkarskog kazalita, zbornik strunog skupa)?

Petar Pejakovi: Treba se samo sjetiti prvih verzija zabiljeenih bajki brae Grim, ili veine Andersenovog opusa. Tu se nalazi enormna koliina surovosti, zla, grijehova, mraka, nesree, tuge i beznaa. Pipi Duga arapa nema roditelje i ivi sama, a prijete joj razne opasnosti. Moglija su podigle divlje ivotinje u dungli. Hajdi se svi odriu. Da ne pominjemo Dikensenove junake, ili Malog Princa. Istorija knjievnosti za djecu je, na izvjestan nain, istorija nesrea. Djeca su u davnijim vremenima bila eksplicitno ugroenija, a i trebalo ih je preventivno zaplaiti. Djeci treba pruiti istinu. Da li priamo o runoi i bijedi, ili ljepoti i blagostanju, svejedno je. Pitanje je koliko je to istinito, kako i koje istine razotkrivamo. Stvari ne treba uljepavati ili porunjavati. Dobro je da se djeca i u pozoritu suoe to otvorenije sa to vie razliitih tema. Vano je kako pristupamo tim temama, kako ih obraujemo i koliko toga djeca mogu da pojme. Dilema postoji u smislu da umjetnost po svojoj sutini nosi odreenu subverzivnost, a da bi umjetnost za djecu, pa onda i pozorite, trebalo da nedvosmisleno uliva nadu. Doivljavam ovo kao izazov i mislim da je mogue imati obje intencije u kvalitetnoj predstavi. Ne znai da pozorite koje se bavi "tamnom stranom mjeseca" gura djecu negdje gdje ne treba, kao ni da samo vesela i bezbrina predstvava prikriva stvarnost i istinu. "Za djecu treba raditi kao i za odrasle, samo malo bolje."

Maja Todorovi: Nekako sam mnogo blia najderu. Ja sam za dovoenje pakla na pozornicu. Naravno i taj pakao ne treba da bude samo reanje katastrofa ve suoavanje sa svijetom oko sebe, prihvatanje i elja za mijenjanjem. Dobre vile su odavno umrle, ali nije i strah od smrti. Strah od starosti i strah od smrti su mnogo veliki i bitni problemi da bismo prepustili reavanje zamahu arobnog tapia.

Mirko Radonji: Lino mi je blia najderova sentenca. elim da dobronamjerno vjerujem kako je izjava g-dina Milievia samo poziv na to da se djeci kroz stvaralatvo prue nada i utjeha, a ne poziv na la.

Ivana Mrvaljevi:Miljenja sam da pakao u integralnom obliku ne treba postavljati na scenu jer bi kao takav mogao zauvijek uplaiti i otjerati publiku koja je vrlo osjetljiva, a mi imamo nadu da e ona teatar doivljavati kao svoj dom, a nipoto bjeati od njega. Nije to stvar varanja nego elja i mogunosti da se istina moe izrei i na lijep nain. Drugi stav smatram banalnim i vrlo omalovaavajuim za ciljnu grupu. Istina bi mogla biti negdje na sredini.

Dejan onovi: ivot nije etnja rajskim povrtnjakom. Slaem se. Ali ni na paklu ne treba insistirati. Istinu nemojte kriti, ali nadu ne smijete oduzimati. Niti imate na to pravo.

Lidija Dedovi: to se tie pakla, gdje je pakao, tu je i raj, i obrnuto. Djeca trebaju pozorite, pozorite treba djecu. Ukoliko sve pogledamo kao sadrivu cjelinu punu suprotnosti, bogatstva i siromatva, ljubavi i mrnje, mladosti i starosti, raja i pakla, onda e nam lake biti da ne budemo determinisani kategorijama. Djeca su jednostavni mali ljudi, a ljudi komplikuju jednostavnost djeije svijesti definicijama. Treba hraniti djecu kulturom kroz vane teme, nezavisno koju teinu ili lakou imale, vano je da su teme jake, zdrave, edukativne, da razjanjavaju probleme, ili makar upuuju na njih. Jednostavno, u pozoritu za djecu i mlade treba gasiti poare koje odrasli svjesno ili nesvjesno pale... Nove generacije su uvijek djeca.

Davor Dragojevi: Oduvijek sam bio oduevljen radom Branka Milievia, pa se i sa ovom njegovom izjavom u potpunosti slaem. Tekstovi koje je pisao za pozorite su fenomenalni, a predstave koje su raene u pozoritancu Pu upravo po mjeri djeije publike. I ne mislim da djecu u pozoritu varamo ako im kaemo da u ivotu postoje lijepe stvari. Pakao mi svakako nije za scenu i djeiju publiku.

Va odnos prema u zapadnoevropskom teatru za djecu i mlade preovlaujuem stavu da je upravo pozorite za djeiju i mladu publiku najpogodniji prostor za najradikalnije umjetnike eksperimente, prethodnica svakih novih pozorinih tendencija? Takoe, kakav je Va stav prema drugoj krajnosti, odnosno mnogobrojnim predstavama za djecu i mlade koje su savremene samo formalno, to jeste u kojima je prisutna prevlast formalno atraktivnih postupaka nautrb smisla?

Lidija Dedovi: Sasvim se slaem da u teatrima za djecu i mlade lei mogunost za najradikalnije poduhvate. Naravno onda da sam protiv plitkog, samozabavnog i povrno tretiranog pristupa dananjem teatru za djecu i mlade. Promjena je nuan preduslov za progres ka najkvalitetnijim idejama i razvoju i edukaciji ovog vanog dijela ovjeanstva.

Dejan onovi: Ja sam protiv jeftine zabave. Danas se zabava ogrne platom spektakla i sve to tako spakovano svojom aktraktivnou lako zavede prosjenog gledaoca. Ve su generacije i generacije djece u velikoj mjeri pripremljene da sutra budu dobri potroai i jo bolji podanici. Ne vjerujem da je kapitalizam sistem koji e da tei da ivotu da pravi smisao. Privatnom sektoru uvijek je na prvom mjestu zarada, a na drugom mjestu profit. Ako je i ukljuen u finansiranje pozorita (predstave), apsolutno ne smije da ima uticaj na repertoar.

Ivana Mrvaljevi: Eksperiment u svakoj vrsti teatra je neophodan. Ali da bi se on dogodio, potrebno je da pozorita imaju nezavisan ekonomski status. A svjedoci smo da je teatar za djecu i mlade na naim prostorima neprestano u strahu od opstajanja i doveden u situaciju da ziheraki djeluje sa ve oprobanim, nerijetko bajatim rjeenjima. Novi vjetar je neophodan ali iskljuivo ako je promiljen, ako ima zdrave motive. Nasuprot tome, imamo predstave koje formalno pokuavaju biti inovativne, ali samo nekom suludom, radikalnom i nepromiljenom, nasilno atraktivnom ili ak okantnom formom. U teatru se mora poi od teme i ideje, nikada se ne smije zaboraviti na emociju koju odreena predstava treba da proizvede, a forma dolazi na kraju. Mada se ovdje sa takvim predstavama vie srijeemo u teatru namijenjenom odraslima.

U sutini kod nas je teatar za djecu ziheraki iako s vremena na vrijeme zabljesne i neto to, poput predstave Kinez, pripada novoj pozorinoj tendenciji promiljenog pristupa. Da bi bilo jo vie bljeskova i da bi jednom konstantno birali da promiljeno i inovativno pristupamo pozoritu za djecu i mlade potrebno je da postoji kvantitativno vei broj strunjaka koji ele njime da se bave iz svih potrebnih, a ne samo i jedino iz ekonomskih razloga. Jako je vano i potrebno definisati zvanini koncept kulture za djecu i mlade i ponaati se u skladu sa njim. Vano je i da obrazovne institucije zauzmu aktivniji savremeni stav prema teatarskoj umjetnost, i da takav zahtijevaju i od pozorita.

Petar Pejakovi: Djeca su sklonija da reaguju na puke (fizike) senzacije i to onda lako vodi u senzacinalizam, formalizam, ispraznu atraktivnost. Naravno da to nije dobro i da je to svojevrsna prevara. Nisam siguran da je pozorite za djecu i mlade idealan prostor za radikalne umjetnike eksperimente. Ne bjeim od toga, naprotiv. Djeca su u veoma odreenom smislu otovorenija i sklonija ka drugaijim, novim i oneobienim stvarima. To je u njihovoj prirodi. Kako se formiramo, stiemo sve vie stavova i predumiljaja, a esto su to predrasude i umiljaji. Djeca su istija, u smislu da nisu stigla jo u velikoj mjeri da se uprljaju. Mada, to ide veoma brzo. Taj prostor istote treba braniti, uvati i proiavati. istotu kao prostor miljenja, matanja, etike, ljepote. To je veliki radikalizam i za taj eksperiment se predano zalaem.Davor Dragojevi:Ako je jaka dramaturgija, a mislim da je to najbitnije, eksperimenti u estetskom, tehnolokom ili bilo kojem drugom smislu su potpuno opravdani. Savremeni scenski izraz moe samo da uspostavi bolju konekciju sa najmlaom publikom.

Maja Todorovi:Iako se trudim da ne budem iskljuiva i vjerujem da treba da postoji raznolikost, po meni forma bez smisla ne znai nita. U poslednje vrijeme sam gledala nekoliko predstava koje su bile upravo to. Iako su te formalne savremenosti trebale da me okiraju, oigledno, moj osjeaj nakon toga je bio samo praznina i dosada. Naravno, odbrana ovakvih stvari najee ide iz ti to ne razumije. Odlino, ako ne razumijem ja koja ipak imam neko obrazovanje i pratim pozorine tendencije temeljno i redovno, za koga su onda te predstave? Nisam pristalica nikakvih ekstrema, ali i sama volim da eksperimentiem. Pozorite za djecu i mlade po meni i treba da bude na neki nain stalno eksperimentisanje, ali naravno dok god ono ne postane samodovoljno i zabava za autore, a neitljivo za publiku. Eksperimentisanje i poigravanje sa formom je uvijek zanimljivo, otvara nove mogunosti i dok god postoji smisao i emocija u okviru toga, vjerujem da je dobro.

Mirko Radonji: Najprije, imam problem sa klasifikovanjem umjetnikog djela kao eksperimentalnog, jer ne vidim kako kreacija moe biti eksperiment. Umjetnik eventualno moe u toku procesa da neku ideju testira, da odreeni materijal proba, ali kad je djelo zavreno ono je dobro ili loe, radi ili ne radi, i ni u kom sluaju ne moe biti eksperiment. Ista stvar je i sa djeijom igrom. Djeca ne eksperimentiu, ve se jednostavno igraju. Druga je stvar to je, u odnosu na matu i upotrijebljena sredstva, igra sa stanovita logike 'odraslih' skoro uvijek radikalna. Otud je razumljivo kako teatarska igra za djecu otvara mogunosti za radikalan pristup prianju prie, jer su djeca kao publika neoptereena oekivanjima (kako neto treba postavljati) i konvencionalnim promiljanjima na relaciji znak/oznaeno.

Glede drugog dijela pitanja, mislim da se ne radi o boljki koja je ekskluzivitet teatra za djecu i mlade, niti sadanjeg trenutka, jer i kad posmatramo istoriju pozorita, vidimo da je prevlast forme nad sadrajem upravo ono protiv ega su dizali svoj glas Stanislavski ili Breht. Ali jeste uvrijeeno miljenje da djeja scena zahtijeva posebnu vrstu atraktivnosti (a veernja scena ne?!), te autori pribjegavaju formalnim rjeenjima kao pokriem za bazinu nematovitost. Ruku na srce, nijesam siguran ni da sam sm preleao ovu bolest.

Precizno odreivanje uzrasta ciljne publike kojoj je pojedina predstava namijenjena, ili predstave za cijelu porodicu, i zato?

Maja Todorovi: Ne volim tu sloenicu ciljna grupa ili ciljna publika, jer me nekako odmah podsjea na marketing. Jasno je da ne moe svako pozorite da bude za sve, ali ne mislim da pozorita treba da se odreuju usko kao da rade kakvu reklamnu kampanju. Ono to definie jedno pozorite jeste repertoar i jasna profilacija. Mislim da treba polaziti vie iz te take, a ne: elimo da naa publika budu intelektualci, hajde da vidimo ta emo da igramo. Ne vidim zato bi djeje i predstave za mlade trebalo da se ograniavaju i iskljuuju roditelje. Zapravo mislim da su dobre predstave upravo one koje mogu i djeci i roditeljima da ponude neto. Zato? Zato to ne vjerujem u iskljuivosti. Zato to smatram da roditelji i te kako trebaju da budu ukljueni u svijet djece i mladih, da ih i oni doivljavaju zajedno sa njima, da poslije uju utiske djece i usporede ih sa svojima. To je po meni divna stvar i jedan od naina da razumijete svoje dijete.

Petar Pejakovi: Moramo znati ili osjeati kome se obraamo i zato. To je garant da znamo ta radimo. Velike su razlike izmeu razliitih uzrasta djece i to je delikatan prostor. Sa druge strane, jako je puno sredstava koja su bliska svima. To nedovoljno koristimo. Lijepo je napraviti predstavu za sve uzraste, mada je to jako teko i rijetko. Najee, ekonomski razlozi nas navode da predstave pravimo za iri krug publike. I to je normalno, ali ne moe biti jedini kriterijum.Dejan onovi: Nekada se ulaz u pozorite nije dozvoljavao djeci ispod etiri godine. U ranom dobu lako je mogue da dijete u pozoritu doivi osjeaj straha i neprijatnosti. Stoga je veoma vano u kakav ambijent uvodite dijete. Predstava sa previe mraka nee doprinijeti borbi protiv mraka. Naravno, potrebno je i da roditelj pripremi dijete. Preporuka ASSITEJ-a je da se oznaavaju ciljne grupe, odnosno uzrast djeteta kojem je predstava namijenjena. Dakle, mora se paljivo odrediti za koji uzrast je koja predstava. U svakom sluaju, mislim da je ova preporuka odlian nain kojim se pospjeuje komunikacija sa publikom.

Davor Dragojevi:Apsolutno sam za odreivanje uzrasta ciljne publike. Naravno da predstave mogu da gledaju i oni koji se ne nalaze u toj ciljnoj grupi, ali moraju da svedu svoja oekivanja.

Lidija Dedovi: Zavisno od teme i sadraja, definie se i profil ciljne grupe. Mislim da je zbog razumijevanja prie i dogaaja, radi osnovnog interesovanja, vano najprije napraviti jasnu podjelu na predkolsku djecu, osnovce i tinejdere. to se roditelja tie, sve pametne i slojevite predstave za djecu su i za roditelje. Porodica se meusobno formira i sazrijeva. Roditelji osjeaju i razumiju svoju djecu vie ukoliko osjeaj radoznalosti, mate i elje za igrom i dalje titra u njihovoj krvi...

Mirko Radonji: Svi znamo onu uvenu da je dobru predstavu mogue gledati i na stranom jeziku, a ipak sve razumjeti. Tako isto mislim da znakovitu predstavu s veernje scene mogu gledati i djeca, i mada odreeni znaenjski nivoi mogu ostati van domaaja njihovog racionalnog poimanja, na nekom sublimnom, ulnom, emotivnom nivou poruka e pogoditi svoju metu. Ne vidim onda zato ne bi bilo i obratno, tj. zato predstava za djecu ne bi bila uitak i roditeljima. Samo ponekad imam utisak da se podilazi roditeljskim oekivanjima (u krajnjoj liniji, oni su ti koji plaaju ulaznice) i sa scene se paradira svakojakim didaktikim manifestima, umjesto da upravo teatar govori djeci i ono to roditelji ne ele da kau.

Ivana Mrvaljevi: Precizno odreivanje ciljne publike jako je vano kako bi sadraj kod ciljanog auditorijuma bio primljen u potpunosti, meutim potpuno legitimno je i za odreene predstave uvesti termin porodina predstava ukoliko one sadrajem i atraktivnou mogu zadovoljiti potrebe gledalaca razliitih ciljnih grupa. Na primjer predstava arobnjak iz Oza koja je na repertoaru Gradskog pozorita u potpunosti opravdava taj termin.

Ne treba zaboraviti da mi ivimo u sredini u kojoj mnogi dananji roditelji, kao djeca nisu imali prilike da se zainteresuju za pozorite. A oni su najvaniji posrednici za odlazak djeteta u pozorite. esto se moramo obratiti i odraslima kako bi doli do ciljane publike i u praksi se termin porodina predstava pokazao vrlo korisnim. Rad na razvoju djeije i mlade publike (uvoenje u proces kreacije, razgovori, teatarske radionice, i sl.), izvan uobiajenog uvoenja u domen raspoloive publike od koje producenti predstava ele da profitiraju, odnosno marketinkih i animaciono-propagandnih akcija?

Ivana Mrvaljevi: Rad na razvoju djeje i mlade publike je dugotrajan proces i u tome nam svakako nedostaju upravo modeli radionica, work shopova, razgovora sa mladima kroz koje bi mi koji se bavimo ili se namjeravamo baviti pozoritem za djecu i mlade imali velike koristi u smislu boljeg ulaenja u sr problema i reavanja dileme da li im zaista nudimo ono to e ih privui pozoritu.

S druge strane instant rezultati prema ve utvrenim emama i modelima kojima se mnogi slue iz potpuno pogrenih motiva onemoguavaju dublji prilazak pozoritu za djecu i mlade. Vrlo su agresivni pojedinci koji smatraju da u teatru za djecu sve treba da je u znaku ale, komike i jeftinih trikova koji se mogu igrati i u trnim centrima uz po koju okoladicu i soki. Takoe, i u samim teatrima postoje pojedinci koji se otro bore protiv svega to nije bajka i podrazumijeva novo (novu poetiku u pristupu teatru za djecu i mlade, re-dizajnu, bilo kakvom pokuaju drugaijeg re-kodiranja).

Mirko Radonji: Vjerujem u teatar kao komunalno mjesto i smatram gledaoca ravnopravnim uesnikom predstave, pa ne vidim zato ne bi bio i ravnopravan uesnik kreativnog rada na predstavi. Naalost, princip edukacije gledalaca jo nije zaivio u naim pozoritima, a idealno bi da ga bilo zapoeti upravo sa najmlaima. Iz otvorenog dijaloga sa publikom profitiraju i publika i akteri predstave. Ako riba smrdi od glave moramo da shvatimo da smo jedna, zajednika glava. Ukoliko teatar i moe da donese promjene, onda je to jedini nain.

Davor Dragojevi: Da, mislim da mladoj publici treba pokazati pozorite iznutra, upoznati je sa ljudima koji stvaraju tu aroliju glumci, reditelji, pisci, scenografi, kostimografi, kreatori lutaka,... kao i sa ljudima koji su veoma vani lanovi tima minkeri, majstori tona i svjetla, dekorateri... Upoznati ih sa pozorinim jezikom lagvort, replika, cugovi, sufita,... Na taj nain, ostvariemo vre veze izmeu publike i pozorita.Dejan onovi: Pozorite postaje pravom djelatnom institucijom onda kada ima svoju zgradu sa scenom i ostalim prostorima u kojima moe i treba da organizuje pozorini ivot za djecu i mlade. Tada se u sadejstvu sa NVO sektorom lako i uspjeno organizuju radionice, predavanja, posjete vrtia i kola, festivali, seminari za nastavnike u kolama i sl. Ali...

Lidija Dedovi: Slaem se da je potrebna dodatna svjea, nova komunikativnost, razvijenija od uobiajenog produkcionog plana za predstave koje se dese i, sreom, pune sale, jo ako su kvalitetne i ire vidike, to je plus. Radionice, kreativni susreti, razgovori, kako piete, jesu potrebni. Mi u pozoritu Zetski dom pokreemo drutvenu Labaratoriju na najvanije teme umjetnosti, sociologije, filozofije, estetike. Nadam se da e pokretanje djeje scene na Cetinju znaiti i pokretanje Labaratorije za djecu, itaonicu i biranje tema koje djeca ele najvie vidjeti u teatru. To su sve podvizi, jer navike ne postoje, a navike je najtee stei.

Maja Todorovi: ini mi se da sam ve dovoljno istakla koliko nunim, hitnim i nepohodnim smatram rad na razvoju mladih. Intelektualno i emotivno. Uvoenje u procese miljenja, ispoljavanje emocija, interakcija sa grupom su po meni neophodni za stvaranje i izgradnju stabilne linosti. Jedinka koja umije da misli, koja ne prima informacije zdravo za gotvo ve je otvorena za dijalog je po meni najbitniji korak ka suprostavljanju manipulaciji kojoj tee kapitalistiki i post-kapitalistiki robovlasnici. Kaem robovlasnici jer mi se ini da nae drutvo globalno hrli ka novom obliku robovlasnitva, gdje mi nismo robovi u fizikim ve u mentalnim lancima. Iskljuivost, povrnost i senzacionalizam su odlino tle za manipulaciju i stvaranje kupoholiarskih robova. Zato smatram da pozorite moe da bude propaganda dok god propopagira misleeg pojedinca, postavljanje pitanja i preispitivanje postojeih sistema.

Petar Pejakovi: Pozorite je mnogo vei prostor nego prostor izvoenja predstave. To je prostor susreta ivih ljudi. ivimo u vremenu kada je susreta ljudi uivo sve manje i takav prostor treba uvati i njegovati. Ubijeen sam da e tek biti dragocjen. Takoe, pozorite je i relativno nekomercijalno, nezanimljivo ekonomskim zbivanjima, tako da mu je ostavljen odreen prostor da se udubljuje u stvari i u svijet oko sebe. I to je dobro, prostor u kojem se okupljaju udubljivai. Da li smatrate da su djeca najiskrenija publika koju je nemogue prevariti, ili da je razlika izmeu dobrog i loeg komada u pozoritu za djecu nauena razlika, odnosno da je neophodno edukovati ih za pozorite i izgraivati njhove kriterijume?

Petar Pejakovi: Siguran sam da su fraze najiskrenija publika i nemogue prevariti, a koje se odnose na djecu kao publiku, ista predrasuda, pa i svojevrsna prevara. Mirie na prevaru kad za nekoga kae da ga je nemogue prevariti. Djecu je jako lako prevariti. Ako se pod iskrenou smatra da na prevaru reaguju kao na istinu, onda su i najiskrenija publika. Djeca su otvorena i upijaju. I ta treba i ta ne treba. Sklona su kiu i slatkiu. Onome to ljati i mirie, to ih hipnotie. Ovo je jako opasan prostor. Dembelija. Treba im nuditi i davati prave, dobre i lijepe stvari. Sa njima e dobiti i kriterijume.

Ivana Mrvaljevi:Sklonija sam da mislim da je ta razlika nauena. I da su posrednici (roditelji, vaspitai, uitelji) oni kojima je u odreenom uzrastu neophodno pokazati lojalnost. Mentalitetski u naem vaspitanju nije dovoljno uvaena sloboda izbora ve je ona uguena pravilima starijih i sredine generalno.Vrlo je teko izbjei posrednike koji posjeduju predrasude i kliee kada je teatar za djecu u pitanju.

Evidentan je nedostatak povjerenja u pozorite kao instituciju kojoj bi roditelj povjerio dijete. Uvijek me je zanimalo kako nakon odlaska u pozorite roditelji ili nastavnici razgovaraju sa djecom o onome to su gledali. Vjerujem kroz kliee i usmjeravanje ka formiranju zastarelog ukusa i stava prema teatru, a time i ivotu uopte u kome prvenstveno nedostaje sloboda i pravo na sopstveni doivljaj i stav. To jeste opasno i sama pozicija teatra u takvoj vrsti sredine vrlo je nezavidna. Njegova snaga koja bi trebalo da bude u nadgradnji u smislu edukacije i izgraivanja kriterijuma vrlo je poljuljana nepovjerenjem posrednika u njegov znaaj, emu doprinosi i nepostojanje sistemske podrke.

Davor Dragojevi: Mislim da je djeja reakcija iskrena ako im je predstava interesantna, njihova panja je potpuna ako im je dosadna, to e vrlo jasno pokazati (okreu se, priaju...). U tom smislu djeca su najiskrenija publika koju je nemogue prevariti. Meutim, to nije pokazatelj da li je predstava dobra ili ne, da li se radi o umjetnosti ili podilaenju publici. Primjer su brojne trupe koje u toku ljetnje sezone gostuju na naem primorju. Djeca e uivati gledajui Pepu prase, Ninda kornjae, ali ako se za taj, najmanji uzrast u Crnoj Gori ne rade predstave, svakako e misliti da je pozorite i umjetnost ono to su vidjeli na plai u anju ili u batama restorana Palma i Mimoza. Lidija Dedovi: Djeca jesu iskrena publika jer isto pristupaju teatru, znatieljno i nevino oekujui dogaaj. Ali, to ne znai da znaju ta je kvalitetna predstava a ta nije. Zato je vano da odrasli najprije uspostave kriterijum za sadraje za djecu, pa e i djeca da se edukuju na pravi nain.

Mirko Radonji: Kad ujem to da su djeca najiskrenija publika i da ih je nemogue prevariti, kosa mi se na glavi najei. Zato to su to skovali upravo oni koji najvie i ele djecu da varaju. Radi se o jednoj sasvim jasnoj stvari: kad je zbivanje na sceni neinteresantno, djeca nemaju obzira, za razliku od starije publike koja je dosadu prihvatila kao scensku okolnost, da prafraziram Bruka. Zato gledamo djeje predstave u nekakvom mahnitom tempu, cirkuskog mizanscena, koje obiluju arenim kulisama, songovima uz koje se cupka, i last but not least glumakim kreveljenjem. Kad to, naravno, ne uspije da pokrije rupe unutar scenskog zbivanja i djeca ponu da se domunavaju i avrljaju, nastupaju razvodnice koje -kaju publiku. Zar pozorite treba da nas ui tome kako da utimo i trpimo dok nas neko hrani glupostima? U zrelim godinama e takva publika upravo imati gorepomenuti odnos prema pozorinoj dosadi. Zbog toga je edukacija jako vana, zbog toga je involviranost u kreativni proces o kome je bilo rijei u prethodnom pitanju vana, jer sa publikom koja zna da artikulie sopstveni stav i ne boji se da ga javno iznese, porae i nivo scenske artikulacije, odnosno hrabrosti.Dejan onovi: Znate kako... svakoga je mogue prevariti. Ali to nije uloga pozorita. Pozorite nema u svom biu potrebu da vara, ve da prenese stav, ideju, dilemu, da pokae prstom na mjesto u kome varka ui. Poruka u osnovi mora da bude humanistika. Mislim da su vaniji sadraji koje djeca podsvjesno preuzmu (nego oni koji su eksplicitni i kojima moe da se manipulie na razne naine). Razlika izmeu pozorita i lake zabave je ekvivalentna razlici izmeu umjetnosti i pravljenja novca. Producent mora da bude iz svijeta umjetnosti, a ne iz svijeta ekonomije. Taka.Maja Todorovi: Mislim da djeca vrlo osjete neiskrenost u pozoritu. Ne trpe dosadu, i ne trpe glumce koji ne ulau energiju, kao ni banalnosti. Ipak preoptimistino bi bilo uzeti njihovu intuiciju kao neto to e se samo izgraditi u neki estetiki sud. Prije svega da bi mogli uopte da oblikuju svoje miljenje to podrazumeva raznolikost repertoara. Ukoliko se sve radi po istom kljuu odmah nema ni referentne take. Vjerujem da edukacija treba da postoji. Ne mislim da treba nakon svake predstave da im se objanjava ta je lik, rediteljski postupci ili sl. Ve da se upuuju u estetike, knjievne i formalne vrijednosti, da im se prije svega objasni da se o UKUSIMA I TE KAKO RASPRAVLJA i da je rasprava jedna od bitnih stvari u umjetnosti. Dalje da rasprava nije svaa i sukob ve argumentovana razmjena miljenja i stavova. I sama sam naalost prola kolovanje gdje se u knjievnosti teilo ka utuvljivanju injenica, a ne ka kreativnoj diskusiji. To to su nam tupili da je ekspir genije, po meni, ne znai nita. Ukoliko neko ne razumije zato su ta djela klasina i zato se i dalje igraju, nego prihvata zdravo za gotovo da je to genijalno jer je tako rekao nastavnik, mama ili tata, ne moete oekivati da e to dijete moi da izgradi svoj stav ni sud. Vjerujem da nam itav obrazovni sistem i dalje pati od tog nametanja znanja umjesto uvoenja u procese miljenja. Ako ve ne postoji obrazovanje tamo gdje treba, to da ne puimo mogunost djeci da ga imaju u pozoritu? Mislim da je danas vezivanje za institucije prilino obesmiljeno. Veina onih kojii ele da se obrazuju, unapreuju i rade na svom razvoju ionako to rade mimo kola. Voljela bih i sama da imam vie mogunosti da radim sa djecom i mladima poto je jedna od mojih najveih elja da radim u obrazovanju.

Djeca kao postajua publika (koju prevashodno pozoritem treba oblikovati i vaspitati kao buduu publiku, graane ili pripadnike odreene zajednice), ili bivajua publika (sadanja publika u datom trenutku, sa svojim kulturnim potrebama i pravima, koja mora biti ukljuena u diskusiju oko relevantnosti i kvaliteta umjetnosti njima namijenjene)?

Lidija Dedovi: Oboje. Petar Pejakovi:I jedno i drugo. Posebno ovo drugo. Stvaranje budue publike se podrazumijeva. Posveivanje djeci u identitetskom smislu je svakako jedan od prioriteta pozorinog stvaralatva njima namjenjenog. Djetinjstvo je samosvojstveni prostor u kojem se uvaju vrjednosti kao igra, mata, emotivnost, optimizam. Puno toga ljudi odrastanjem gube, a ne bi smjeli. I u tom smislu, pripremanje djece kao samo buduih odraslih je pogreno. Ima jako puno toga to mi ozbiljni odrasli moemo da nauimo i usvojimo od djece. Posebno u tom smislu je pozorite dragocjeno jer ima zajednike osnove sa djeijim svijetom, a to su prije svega igra i radost igre; pa zatim i mata, emocija i sloboda.

Maja Todorovi: Ne mislim da jedno drugo treba da iskljuuju, ve da se nadopunjuje. Bivajua publika, sa svojim potrebama i pravima je publika koju trenutno imamo i ne mislim da bismo trebali samo da je odstranimo i koncentriemo se na nadolazee generacije. Bivajua publika treba da postane dio procesa. Koliko god surovo zvualo, po meni je glupost najvei neprijatelj dobrog i kvalitetnog. Zato smatram srozavanje intelekta i kvaliteta zarad podilaenja najirim masama vrlo problematinim. Isto tako pretjeranu intelektualizaciju koja je itljiva samo uskom krugu intelektualne elite (ako ona danas i postoji kod nas) smatram jednako problematinom. Poznato je da su ekspirovi tzv. dupli zapleti, nastali izmeu ostalog i kao potreba da se prilagodi raznolikoj publici. Smatram da umjetnost lei u takvoj vrsti prilagoavanja gdje se date okolnosti koriste kao dio umjetnike kreacije.

Ne volim kad ujem da publika voli fore i fazone i neto da se opusti, a muka joj je od tragedija. Mislim da to nije samo do publike nego do autora i onih koji se bave pozoritem. Prije svega smatram da produktima koji se nazivaju predstavama, a ne ispunjavaju osnovne kriterijume jer su sutinski ale i niz viceva nije ni mjesto u pozoritu. Kada jednom dobijemo pozorita koja nude raznolik repertoar u smislu pozorinih tendencija odnosno, to bi se reklo, da nisu sva na isti kalup, i kontinuirani kvalitet i profilaciju, a prije svega repozicioniranje uloge pozorita neemo imati ni toliko problema sa publikom. A tu se opet vraamo na sistem vrijednosti.

Ivana Mrvaljevi: U oba sluaja dijalog je neophodan, a pozorite i jeste vrsta dijaloga koji ne otvara toliko diskusiju koliko stvara prostor da se promilja, da se prepozna situacija i iz nje izvue pouka; prostor koji nudi slobodu da je potpuno legitimno slijediti svoje ideje pa i po cijenu toga da si drugaiji, to sve jeste jedna vrsta diskusije.

Ako bi bivajuu publiku pozvali na diskusiju, nisam sigurna da bi bili spremni da definiu svoje kulturne potrebe: prije mislim da se ta relacija odvija nakon odluke teatra i pojedinaca koji ga kreiraju da ponude publici odreeni program i na osnovu njega izazovu reakcije bivajue publike. Takav pristup ne iskljuuje stvaranje postajue publike u smjeru stvaranja kvalitetnog gledaoca koji umije da prepozna i koji svjesno oekuje da njegove kulturne potrebe budu zadovoljene.

Davor Dragojevi:Postajua ili bivajua djeca su publika koju treba uvati i njegovati! Oni koji odluuju o naslovima i autorima morali bi dobro da poznaju svoju publiku i njihove kulturne potrebe. Angaovati ime nije dovoljno.Dejan onovi: Toliko oigledno da e nam budunost (koja zavisi i od kvaliteta budunosti nae djece) zavisiti od toga koliko i na koji nain smo uloili u djetinjstvo svoga djeteta. Ali nije samo u pitanju priprema i razvoj publike za pozorite za odrasle. Pozorite za djecu nema kompleks. Ono smatra da su djeca ravnopravna sa odraslim, i zbog ega bi se onda tretiralo kao neka institucija koja se bavi pripremom za neto vee i znaajnije. Pozorite za djecu je umjetnika insitucija ija je misija irenje ideja svojoj publici, koje se brzo smjenjuju i u stalnom su dolaenju. Slaem se da i publika mora biti ukljuena u kreiranje produkcije. Treba oslunuti ta ih interesuje, kakvi su njihovi problemi. Ali, potrebno je da se napravi iri front djelovanja uz ukljuivanje relevantnih inilaca.Mirko Radonji: Oboje; ne vidim zato bi ove dvije kategorije iskljuivale jedna drugu. Djeca jesu, te su samim tim bivajua publika. No, oni su i postajua, ne samo zato to treba da postanu budua pozorina publika, graani i pripadnici neke zajednice, ve zato to kao i svi mi treba da postanu bolji ljudi.

Fenomen dvojne publike u pozoritu za djecu i mlade, odnosno injenica da djecu na predstave dovode odrasli (roditelji, vaspitai, i sl.) - smatrate li da su neophodni kompromisi u smislu povlaivanja odraslima koji dovode djecu u pozorite (didaktika, tzv.lektirni naslovi), finansijerima (komercijalnost, eskapizam), i samoj djeci (popularno-zabavni manir), i u kojoj mjeri? Kako tragati za ravnoteom izmeu prodati i umjetniki opstajati?

Mirko Radonji: ini mi se da se prethodni odgovori odnose i na prvi dio ovog pitanja. Dok odgovor na to gdje lei ravnotea izmeu djela i proizvoda ja nemam. Anri Mio kae u jednoj pjesmi: Kako putovati a ne postati turista?. Svakako je kljuna saradnja izmeu reditelja i producenta. Jedan drugome moraju biti korektiv, a da ne ugroavaju polje djelovanja onog drugog. Dosta smo mi jo uvijek uljuljkani, jer zbog malog trita i odsustva konkurencije, te relativno malih ulaganja, ni sam rizik ne shvatamo dovoljno ozbiljno. Imao sam sreu da sam radio u nezavisnoj produkciji, te osvijestio sve implikacije onoga to smo kao ekipa radili, i kako taj mozaik mora da se uklopi ne zarad hranjenja sujeta i linih interesa, ve zarad budueg ivota predstave, kao neeg veeg od svih nas pojedinano. Sutina je u sljedeem (a samo naizgled skreem sa teme): naravno da greka u pozoritu nema momentalne niti fatalne posljedice, te se samim tim ne shvata podjednako vanom kao ona nainjena u porodilitu, ali je moda upravo to ini opasnijom.

Davor Dragojevi: Ako pozorite napravi predstavu Pinokio ili arobnjak iz Oza, to je sluaj sa naim, Gradskim pozoritem, ne mislim da je, s obzirom da se radi o lektirnim naslovima, to povlaivanje odraslima. To to se dopadaju roditeljima i vaspitaima nije grijeh ve jedan kvalitet vie. I nijesu koriteni popularno-zabavni maniri. Mislim da su to dvije jako ozbiljne predstave, koje zasigurno imaju svoj umjetniki kvalitet i uz to uvijek pune sale.

Ivana Mrvaljevi:Kompromisi u smislu povlaivanja odraslima mogli bi da se kreu samo u nainu na koji ih moemo zainteresovati da povedu dijete u pozorite (vie kroz oblast marketinga predstave, ali ne i kroz njen sadraj). Dijete e radije ostati ispred TV-a uz ruiaste sadraje ili crtane filmove i internet i nikada nee doi do teatra ukoliko ga roditelj, vaspita ili nastavnik ka njemu ne usmjeri. Lektirni naslovi su (za sada) na primjer odlian put do vaspitaa, a time i njihovih uenika.

Kvalitet, kako u sadraju tako i u formi, ima potencijal da se pozicionira na pravi nain, a slobodom izbora ciljna publika e odluiti da li e odabrati sadraj popularno zabavnog manira ili onog umjetnikog koji teatar moe ponuditi. Vjerujem da je mogue jednom postii ravnoteu ali uz ogromno strpljenje, dosledno, sa to manje radikalnih poteza.

Dejan onovi: Mislim da je u pitanju fenomen trojne publike. Ne zaboravimo penzionere. Ljude koji su u takozvanom treem dobu, predstavljaju, takoe, publiku pozorita za djecu. Njima su blie teme koje interesuju djecu, nego neke dnevnopolitike. Jer filozofija ivota se krije u djetinjstvu. Ona se samo otkriva u zrelom dobu. Iz tog razloga je odgovornost pozorita za djecu daleko vea nego to se misli. Osim toga, ko vri ranu edukaciju i podstie ljubav prema pozoritu buduim ljubiteljima pozoritima za odrasle? Kvalitetna predstava, siguran sam, nee imati problem da se proda. Dobar glas daleko se uje. Istina, mi smo podruje koje je kolijevka bajki, pa e Crvenkapa, Vuk i sedam jaria i Pepeljuga uvijek lako privui domau publiku. Meutim, ja ne vidim da kod nas postoji problem publike. Mislim da je problem u roditeljima, kolama, u nedostatku potrebe da se komunicira, sarauje, da se uspostavi sociokulturni lanac, jer bez toga sve je besmisleno.

Maja Todorovi: Nedavno sam ula jednog preduzetnika koji oduevljeno pria kako je pokrenuo filmove lektire u bioskopu i kako je to super jer sva djeca idu u bioskop i on tu ba fino zaradi, a po njemu i ini lijepu i edukativnu stvar, jer oni svakako ne itaju, ovako makar pogledaju film. Meni je to iskreno jeziv stav, ma koliko da sam svjesna da je blizak realnosti. Lektirni naslovi su stvar koja treba da postoji, ali ne da se djela ne bi itala, nego naprotiv da bi djeca imala uvid u to na koje naine sve moe da se iita neko djelo. Predstave i filmovi nikad ne mogu da prenesu djelo u potpunosti, jer su drugaiji mediji i jer su nuno proputeni kroz svijest i itanja dramaturga, reditelja, glumaca i svih onih koji su ukljueni u proces rada.

Ne vidim zato bi trebalo podilaziti i initi zabavnim neto za vaspitae i roditelje, niti zato bismo to odvajali od onog to je prilagoeno djeci. Ja sa uivanjem gledam neke djeje predstave koje i te kako i meni nude neto novo i svjee koliko i djeci.

Lidija Dedovi:

Izgleda teko pomirljivo, ali strategija, pamet i mata su udo. Svaki odlian naslov postaje vaan kada je sveobuhvatno i idejno prikazan djeci, roditeljima itd. Ako producenti nisu obavezno samo profiteri, samim tim je lake da se gradi pametan teatar. Kasnije, sve teme i svi vani naslovi treba da stanu na scenu i poklone se najmlaima, u cilju stvaranja boljeg ovjeka, boljeg djeteta, boljeg svijeta.

Petar Pejakovi: Ravnoteu treba traiti iznutra, u samom izrazu. Ako i ovla pogledamo ekspira, moemo vidjeti da ima tu i popularnih naslova, preuzetih-gotovih pria, "podilaenja" i mecenama i masama, farse i poezije; ali vie od svega je to umjetniki izraz koji ima svoj karakter i vrijednost. Nije lako, ali ima naina da se doe do mjere izmeu stvaranja vrijednosti i uspjenosti onoga to radimo. I ponavljam, treba ii iznutra, iz samog pozorinog mehanizma, iz ivog procesa, stvaralaki, kroz izraz, a ne spolja.

Koje parametre smatrate relevantnim za kvalitativne evaluacije Vaeg rada na produkciji/kreaciji pozorita za djeiju i mladu publiku? Kojim parametrima, kriterijumima i indikatorima se koristite za ovakve evaluacije, ukoliko ste u obavezni da ih, pored uobiajenih kvantitativnih, dostavljate osnivaima/finansijerima?Davor Dragojevi: Da imam obavezu da nekom podnosim izvjetaje o radu, parametri koje bih koristio za kvalitativnu evaluaciju bili bi: ulazak u selekciju ili ako ima i nagrada na nekom festivalu kao i kritike iz medija.

Ivana Mrvaljevi: U obavezi smo da damo kvantitativne rezultate (broj odigranih predstava, broj gledalaca) jer jedino oni su vidljivi i opipljivi. One mnogo znaajnije, teko je definisati u nedostatku konkurencije i strunog kadra (kritike koja bi morala da postoji kontinuirano). Pod tu strunost spadaju osvojene nagrade za odreenu predstavu na festivalima.

Dejan onovi: Ve sam odgovorio na ovo pitanje. .

Mirko Radonji: Nemam ama ba nikakvog iskustva u evaluaciji sopstvenih projekata.

Petar Pejakovi: Najznaajniji i najkorisniji parametar je razgovor sa publikom. I to u formi intervjua, okruglog stola, voenog ili spontanog, grupnog ili pojedinanog razgovora. Ono to Englezi nazivaju feedback. Povratna reakcija, ali proireno eksplicirana, proivljena, opipljiva i slojevita. To je neto dragocjeno, ali na alost prerijetko je traimo, posebno planski i sistemski. Nisam siguran da takva vrsta zahtjeva osnivaa i pokrovitelja prema planskim kvalitativnim evaluacijama uopte postoji u bilo kakvom obliku, ali bi je svakako trebalo odmah uvesti.Maja Todorovi: Parametri i umjetnosti nisu ba tako jednostavna i lako odrediva stvar. Postoje itave nauke i filozofske grane koje se bave tim pitanjima. Moda je najlake to objasniti preko klasinih djela. Klasina djela koja su opstala i preivjela zub vremena i danas su aktuelna zato to POSTAVLJAJU PITANJA, a ne zato to nude teze i odgovore. Komadi sa tezom su u istorji pozorita uglavnom ostali kao dio istorije. Djela koja nude mogunost da se iznova postaljaju, a da djeluju jednako svjee i aktueli, prevazilaze okvire prostora i vremena su, po mom skromnom miljeju, neto to ih svrstava u djela vrijedna panje. Naravno da ne preivi ba sve iz tih djela da pojedine stvari ostaju nama nedokuive jer su vezane za vrijeme u kom su nastala, tako da ne treba svako djelo koje tretira neki aktuelni problem odmah ograniiti i pripistai mu sudbinu propalog. Naprotiv ako ono kroz problematizovanje sadanjeg aktulenog problema postavlja i neka ira pitanja, koja se tiu i nas i ovdje i njih i tamo i ovih vamo, ta djela su i te kako relevantna. Ja takoe vjerujem u emociju. Iako se esto pokualo odstranjivanje emocija iz pozorita, ona je i te kako preivljavala. Pa i sam Breht koji je bio protiv emocionalnog uivljavanja publike u jednom djelu svog stvaralatva, napisao je neka djela koja i te kako nude emocije. Ne govorim o trenutnim emocijama, nego onima koje nas pomjeraju i tjeraju na razmiljanje. Ako mi se desi da me predstava ili film toliko emotivno pomjere da se danima prisjeam djelova i preispituje i sebe i svijet oko sebe, spremna sam da oprostim i formalne i dramaturke i glumake i sve ostale probleme.

Lidija Dedovi: Tek pokreemo djeju scenu. Za sada je osnovni parametar ogromna glad djece i mladih Cetinja i okolnih gradova za ovim teatrom. Nadamo se da e profunkcionisati dobro i da e prvi parametar biti nova kreativna i edukativna oaza za najmlae u Kraljevskom pozoristu Zetski dom, koji e kasnije biti razvijan i, nadam se, brino uvan od svih vanih institucija i direktora, ko god bio na elu. Obavezni smo da djecu i mlade srodimo sa teatrom i kulturom da bi kasnije zatvorenih oiju, a otvorene due kao veliki ljudi hrlili u ove hramove kulture. Generacije i generacije za nama su propustile ove anse.

Dajete li primat reakcijama djeije publike kao kriterijumima prosudbe pozorita za djecu, ili strunom vrednovanju?Petar Pejakovi: Oboma. To je neto to se nadopunjuje i moralo bi da ide zajedno jer tek onda ukazuje na cijelovit doivljaj. Ipak, esto se iznenadim kako se i u kojoj mjeri ove dvije prosudbe podudaraju.

Davor Dragojevi: Iako veoma cijenim i potujem reakcije djeije publike, za koju i radimo predstave, prednost bih dao strunom vrednovanju, upravo da bi se izbjegla mogunost da se neto to je jeftina zabava zove pozoritem, ma koliko se to dopalo djeci.

Ivana Mrvaljevi: Kao sto sam ve rekla, strunom vrednovanju uvijek se jako obradujem. Mada je ono, sloiete se, rijetko, tako da je neminovno da samo reakcije djeje publike na kraju postoje. U svijetu je nezamislivo, ak i vie kada je teatar za djecu u pitanju, da nema strunog vrednovanja, a na naim prostorima i samo bavljenje teatrom za djecu i mlade stavljeno je u inferioran poloaj, kao neto nebitno, tamo neto za djecu, lako svarljivo, neto to lako i brzo moe donijeti lijepu zaradu.

Lidija Dedovi: Treba ukljuiti obije procjene, to je jednostavno zdravo za rasuivanje i dalji napredak.

Maja Todorovi: Mislim da ta generalizacija nije ba najrelevantija. Reakcije publike zavise od mnogo faktora. Pozorite je ipak iva stvar i moe se desiti da istu predstavu gledate vie puta, a da je svaki put doivite drugaije jer je i energija publike i glumaca drugaija. Struno vrednovanje je opet stvar koja zavisi od strunjaka. Ne mislim da su svi kritiari relevantni, pogotovo ne oni koji daju svoje sudove bez argumentacije i na osnovu linih afiniteta. est je taj hejt izmeu autora i kritiara, koji je meni nekad ak i simpatian i smjean s obzirom da se ne zna ko je u goroj poziciji. Ja lino mislim da je kod nas kritika u jednako problematinom stanju - em to malo ljudi to ita, em to malo ljudi pie relevantne kritike. Kad kaem da nisu relevantne, mislim upravo na to da predstavljaju niz linih utisaka i ispoljavanja linih afiniteta, a ne argumentovane stavove. Takoe kritiari ponekad zaborave da pljuvanje i pohvale nisu jedini zadatak kritike ve i tumaenje djela i predstave u cjelini. Nezahvalna pozicija kritiara je i ta to im tekstovi nekad nisu dostupni, ve kritike piu na osnovu onoga to je od teksta ostalo u predstavi. A to je nekad vrlo diskutabilna referenca za diskusiju o tekstu. Isto tako, autori nekad zaborave da dobre kritike (u smislu dobro napisane) mogu da budu i te kako korisne. Meni uvijek znai kad mi neko kae argumentovano i jasno zato smatra da je neto dobro ili nije dobro. To i meni daje mogunost da revidiram odreene postupke stavove i da ih imam u vidu za dalji rad.

Mirko Radonji: Strunu javnost u Crnoj Gori ine sve sami strunjaci, i siguran sam da nisam usamljen kad kaem: to zna da bude jako zamorno, ak i u situacijama krajnje benevolentnosti. Svi zajedno moramo da znamo kome se obraamo i za koga stvaramo.Dejan onovi: Za sada (imajui u vidu kakvo je stanje po tom pitanju kod nas), vie me interesuje reakcija publike, mada to ne mora da znai da je predstava kvalitetna, ali moe da znai da je zanimljiva. Ako djeci to to prikazujete nije zaniimljivo, daba vam visoke ocjene kritike. Predstava je, konano, namijenjena djeci, a ne kritici. Zar ne?S druge strane, pozorina kritika (u Crnoj Gori je tradicionalno utemeljena pozorina pohvala kao specifian oblik udvaranja onome ko te angauje) bi trebalo da bude, psihoanalitikim jezikom reeno, super ego izvedbe. Mislim da je kritici (tj. onima koji se bave njom u Crnoj Gori) potreban bolji praktini uvid u stvaralatvo za djecu i u Crnoj Gori, regionu i ire, kao i njegovanje specifinog senzibiliteta kroz poznavanje psihologije i pedagogije. A, iskreno reeno, mislim da je potrebno imati i minimum simpatija prema pozorinom izrazu koji se obraa djeci.

U uslovima kvantitativne nerazvijenosti pozorita za djecu i mlade u Crnoj Gori, smatrate li da meu producentima i kreatorima ovog pozorita postoji istinska spremnost da se otvaraju diskusije o kvalitetu? Ko bi, generalno, trebalo da inicira ovakve diskusije, i zato?Mirko Radonji: Kao mjesto gdje umjetnici rade sa ljudima i za ljude, pozorite je po defaultu prostor velike sujete, pa najee otvaranje pitanja kvaliteta odreenog uinka biva shvaeno kao atak na autorovu linost reditelja, pisca, glumca, producenta, svejedno... Naravno da ve pomenuta uljuljkanost u sopstvena dostignua, koja je proizvod neimanja konkurencije, ne pomae. Nije realno oekivati od autora da se lii svoje sujete, ali jeste da je prenebregne, zarad poveanja stepena kvaliteta i odgovornosti onoga to radi. Pitanje ko bi bio inicijator ovakve diskusije ne smatram od velikog znaaja, dokle god diskusija uspijeva da prevazie crnogorski vojvoda/serdar diskurs.

Maja Todorovi: Kvanitet i kvalitet su rijetko u vezi, to nam je valjda svima ve jasno. Ja sam uvijek za kvalitet, pa neka i kvantitet pati. Vjerovatno zato i ne mogu da ivim od svog posla (ala, ali vrlo istinita). Ne bih upirala prstom ni na koga da treba da bude inicijator, ali na neki nain se to mora s obzirom da su odreene stvari postavljene tako kako jesu. Da ne bih priala u zavrzlamama, evo konkretno. Dabe sam pokuala da iniciram gomilu stvari, kad sam svuda naila na zatvorena vrata, strah ili nekanje. Svima nam je jasno da nam nije dobro, ali se niko ne usudi da to glasno i kae i pokae. Uukali smo se i kukamo i ne radimo nita da neto promjenimo. A svjedoci smo da se pokuaj svake promjene i bunta sistematski gui i unitava. No ja i dalje naivno vjerujem da su mogue iako me sopstvena iskustva opovrgavaju. Kad ve imam priliku pozvala bih autore, producente, vlasti i sve koje su odgovorni ili se smatraju odgovornim da se pokrenu. Pokrenu u smislu da izau iz aura, da dobro pogledaju gdje smo i ime smo okrueni i da ponemo da mislimo malo ire, da shvatimo da ne postojim samo JA, JA I JA, nego i jo neki ljudi oko nas. Da ponemo da se otvaramo, da dajemo ansu ljudima, da nas ne vode sitne line sujete i koristi. Da makar u umjetnosti stvorimo polje koje e biti dostupno svima koji ele da pozitivno utiu i unapreuju sebe i svijet oko sebe.

Dejan onovi: Mislim da je neophodno da se u svim veim gradovima osnuju (lutkarska i dramska) pozorita za djecu. Da bi imao ko sa kim da pria, da bi imao ko ta da inicira, da bi se napravio jedan kreativni krug ljudi koji se bave pozoritem za najmlae, ali da od toga mogu da ive.

Petar Pejakovi: Nas je prije svega samo nekoliko. To je jedan od razloga kvantitativne nerazvijenosti. esto nas nema ni dovoljno za diskusiju. Postoji samo jedan ili nijedan akter-sagovornik. Ono to je jo ee, afirmativno podravamo svaki oblik aktivnosti na ovom polju, pod motom: bolje ita nego nita. Ono to se ini najvanije je biti maksimalno konstruktivan i sagledavati prvenstveno razvojne potencijale u ovoj jo uvijek u velikoj mjeri pionirskoj fazi razvoja pozorinog stvaralatva namjenjenog djeci i mladima.Davor Dragojevi: Mislim da kod svih ozbiljnih producenata i stvaraoca postoji elja da se stvori kvalitetna pozorina predstava. Meutim, do sada nijesam uoio istinsku elju za otvaranjem dijaloga na tu temu. Ko bi trebao da inicira? Moda ASSITEJ.Ivana Mrvaljevi: S obzirom na injenicu da su kreatori ovog pozorita malobrojni u Crnoj Gori i da generalno u toj malobrojnosti ne postoji konkurencija, moda zbog kvantitativno malog broja i pozorinih produkcija za djecu i mlade i zbog nedostatka institucija koje su specijalizovane da se bave ovom vrstom teatra, stvarna potreba za diskusijom, a ni spremnost ne postoji.

Takve diskusije, a uslov je da se jo neka institucija, osim Gradskog pozorita i na drugi nain Kotorskog festivala pozorita za djecu bave, trebalo bi da inicira Centar za razvoj pozorita za djecu i mlade u Crnoj Gori. On bi trebalo da preuzme ulogu centra koji okuplja, organizuje okrugle stolove, inicira diskusije na temu kvaliteta ili opstanka, kao i da ideje koje smatra kvalitetnim za razvoj ove vrste teatra usmjerava ka njihovoj realizaciji, a time i boljitku u ovoj oblasti.

Lidija Dedovi: Diskusije jesu vjerovatno potrebne, ali ne znam da li su djelotvorne. Mislim da jednostavno treba praktino raditi na razvoju teatra za djecu i mlade, maksimalno se razvijati u tom smjeru, praviti predstave za djecu i mlade, sve vie, pametnije i matovitije, i sve ce biti bolje i zdravije.

Na kojoj instanci se formira etika u pozoritu, pa tako i u pozoritu za djecu i mlade, i kakva je odgovornost i uinak onih koji se njime bave, u odnosu na okolnosti u kojima se to deava (drutveno-politiku situaciju, kulturnu politiku, itd.)?

Petar Pejakovi: Ne znam gdje se nalazi etika generalno u naem dobu, na kojoj je adresi i gdje se zaturila. Sigurno je treba potraiti u sebi, ta instanca je najidealnija, ali je pitanje koliko smo u mogunosti ili koliko smo spremni za to. U ovom vremenu umjetnici kao da su jo vie otueni od svoje odgovornosti, ali i svojih prava. Kao da su abolirani, operisani i izopteni. To je jedna neprijatno - lagodna pozicija. Na nama je da tu situaciju promjenimo i da ono ime se bavimo uinimo nunim naem drutvu, da stvorimo i njegujemo tu krhku nunost potrebe za lijepim. Tu je prostor umjetnikog stvaralatva za djecu i mlade primaran, idealan i od presudnog znaaja. Time je odgovornost nas koji se time bavimo vea, ali istovremeno i nae mogunosti. Ako smo ve cvrci, moramo nau muziku uiniti nuno potrebnu mravima, kao to im je i zimnica potrebna. Sada naa muzika nije dovoljno dobra za mrave. Moramo raditi i na muzici i na mravima, neku novu zimnicu.

Dejan onovi: Potpuno direktan da budem: jeste li uli da je neko nekad negdje za neto odgovarao? Niste. I bojim se, uskoro neete ni uti. Da postoji primjena principa odgovornosti mnogi ne bi ni pruali ruke prema bilo kojoj vrsti vlasti (pa i vlasti u pozoritu). Ko odgovara za promaaj u obrazovanju? Ko odgovara za promaaj u ekonomiji? Ne budite smijeni. Ako vas neko postavi na neko mjesto, ne oekuje od vas da budete odgovorni, ve da budete posluni. Za uzvrat ete ve neto dobiti. I smo jedno malo drutvo zasnovano na ekanju otpadaka i kupovini vremena koje ne moete dobiti u vlasnitvo.

Davor Dragojevi: Nemam odgovor na ovo pitanje.Ivana Mrvaljevi: Na vrlo linoj instanci. Najee, ini mi se, zavisi od pojedinaca i od toga koliko su u stanju prije svega da misle, a onda i djeluju beskompromisno. A kulturna politika i jaanje institucija morali bi da definiu nivoe pristupa teatru. Ovako je sve svedeno na lino, na ideju pojedinca, njegovu moralnost prema onome ime se bavi.

Mirko Radonji: Etika se u pozoritu formira na svim nivoima, od higijeniarke do direktora s jedne strane, kao i od toga to ja kao autor privatno govorim i radim do onoga to ine likovi koje postavljam na sceni s druge strane. Ali jedina eti