06. septembar 2005.Čas bosanskog jezika

BOŠNJACI I NJIHOV JEZIK KROZ HISTORIJU

Još davno, u I/II vijeku nove ere, rimski istoričar Apij (v. Mustafa Imamović: Historija Bošnjaka), koji mora da je bio izuzetno značajan pisac onoga vremena, jer njegovi potomci nazvaše najljepšu ulicu u centru Rima Via Apija, zapisao je ime Bosna - svakako u fonološkom liku aktuelnog jezika onoga vremena. Takođe, vizantijski car i pisac Konstantin Porfirogenit, sredinom X vijeka, u svom djelu “O narodima’’ (‘’De administrando imperii’’) zapisao je ime Bosna, i Usora, kao i ime naroda koji je ove oblasti nastanjivao, te i njegove susjede, u strukturalnoj varijanti svoga jezika.Krajem XII vijeka, bosanski ban Kulin svojom

Poveljom Dubrovčanima potvrđuje ime geografskog pojma i države Bosna, a time i ime jezika svih Bošnjaka odnosno bosanskog jezika. A onda, tokom narednih stoljeća, mnogi pisci, hroničari, putopisci, vladari, vjerski dostojanstvenici iz ovih i susjednih oblasti i država bilježili su ime Bosna, ne samo kao hidronim // toponim (ime rijeke i ime države) već i njen antroponimski derivat; impresivno su isticali ljepotu bosanskog jezika (kao ‘’lijepi jezik dobrih Bošnjana’’, i sl.). U usmenoj i pisanoj tradiciji s osobitim žarom afirmisano je etničko ime Bošnjak i ime jezika ovoga naroda - uvijek u pozitivnoj konotaciji kako u poetskom tako i u administrativno-političkom diskursu. A u vrijeme Osmanske Carevine ovaj jezik je bio i jedan od diplomatskih jezika na Porti, a ne neki drugi iz grupe južnoslovenskih jezika - kako je insinuirano u nebesko-romantičarskoj istoriografiji. Zapisi o Bosni, Bošnjacima i bosanskom jeziku potvrđeni su i na mnogim stećcima bosanskohercegovačkih (ali i sandžačkih - prema najnovijim istraživanjima) bogumila - “dobrih Bošnjana’’, te kasnije u svim zapisima i djelima pisaca alhamijado književnosti Bosne i Hercegovine i Sandžaka (vrlo impresivno u poetici novopazarskih, užičkih, bjelopoljskih, pljevaljskih alhamijado stvaralaca), zatim u svim poetskim oblicima usmene bošnjačke tradicije, u naučnim djelima i djelima novije bošnjačke literature i istorije kulture.Činjenica je da trajnost lingvističkih supstrata otključava sva vrata najstarije istorije i najstarijih kultura, pa i onih u Sandžaku u kojem žive Bošnjaci, i drugi narodi. Dakle, istorijske činjenice potvrđuju da je jezik

1

Piše: Alija DŽOGOVIĆ

sandžačkih Bošnjaka bosanski odnosno bošnjački - kao njegov alternant, isto onako i onoliko kakav je u matičnoj državi Bosni i Hercegovini. To je onaj lijepi jezik ‘’dobrih Bošnjana’’ koji kao istorijska i kulturna tekovina traje neprekidno od Povelje bana Kulina do danas. Za ovaj jezik Radoslav Katičić, hrvatski lingvista, sa naučnom sigurnošću i autoritetom je rekao (u časopisu ‘’Jezik’’ br. 35 / 1987): ‘’…naziv jezika po imenu naroda izriče nešto po sebi jednostavno i očito: postoji narod i taj narod ima svoj jezik’’. O ljepoti bosanskog // bošnjačkog jezika i njegovoj poetskoj semiotici i govornoj fleksiji i funkcionalnosti oduševljeno je pisala književnica Isidora Sekulić (v. Bosanski jezik, govor i stil, 1941): “Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umetnost čiste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo čudo prošlosti, nego je i čudo sadašnjosti.’’Jezik Bošnjaka Sandžaka, dakle bosanski // bošnjački, ima svoju autentičnost u djelima sandžačkih pisaca: Ćamila Sijarića, Muhameda Abdagića, Ragipa Sijarića, Zaima Azemovića, Marufa Fetahovića, Husa Bašića, Safeta Sijarića, Hoda Katala, Semihe Kačar, Bele Isović Džogović, Omera Turkovića, Ismeta Rebronje, Rasima Ćelahmetovića, Murata Baltića, Jasmine Mekić - Međedović, Edite Dautović, Šabana Šarenkapića, Mevlude Melajac, Zihnije Bulića, narodnog pjevača Džemaila Arnautovića, osobito i do najviših jezičko-folklornih visina u epici Avda Međedovića (sandžačkog Homera), Ćor Husa Husovića, Murata Kurtagića, Ašira Ćorovića, Kasuma Rebronje, a prvenstveno u govoru naroda Sandžaka.Ulaženje u detalje nije namjera ovoga rada već samo njegova generalna retrospektivna vertikala i historijska dijahronija u funkciji informacije za onaj auditorij koji je još u dilemi i kojem su ime ovoga naroda i njegov jezik nepoznanica i nesigurnost.Isto onako i onoliko koliko su Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, Crnogorci, Bugari, i drugi balkanski narodi, i Bošnjaci su imali svoju književnost na narodnom (bosanskom) jeziku. Imali su i svoju pisanu književnost i pisanu tradiciju - uključivši i one učene pjesnike koji su pisali na turskom, persijskom i arapskom i tečno govorili ove jezike velikih civilizacija i literatura, što je dovoljna potvrda da Bošnjaci nisu bili nepismen narod već naprotiv vrlo pismen i afirmisan dobrim djelima svih ondašnjih književnih vrsta i žanrova.

Za stavljanje govorā // jezikā iz okvira štokavskog dijalekta pod jedan (srpski) imenitelj najviše je činio (i učinio) Vuk St. Karadžić, i njegovi nasljednici kasnije, formulišući i uspostavljajući velikosrpski jezički, kulturološki i nacionalni (i nacionalistički) program, iz kojeg su kasnije proizilazili “Načertanije’’ Ilije Garašanina pedesetih godina XIX vijeka, Program o iseljavanju Bošnjaka i Albanaca u Tursku koji su sačinili Vasa Čubrilović i Ivo Andrić u organizaciji Srpskog kulturno-prosvetnog

2

kluba pred Drugi svjetski rat, Program o etnički čistoj Srbiji Stevana Moljevića i Dragiše Vasića, te Memorandum SANU osamdesetih godina XX vijeka. U ovom kontekstu su i velikosrpske aspiracije na teritorije od Soluna do Karlobaga i dalje do Graca i Beča, te na sjeveru do Budima i istočno do Temišvara i Vidina. Ovome se može dodati i romantičarska opsesija vaskrsavanjem vizantijskog carstva pod mačem Srbije i uspostavljanjem srpske prijestolnice u Carigradu. Promoteri ovoga velikosrblja bili su neki spisatelji i intelektualci tokom XX vijeka, i najzad oni okupljeni oko tzv. ‘’Bele ruže’’ koja je u vrijeme ovih zadnjih ratova zaprečavala prolaz na relacijama više Đerdapa brodovima da plove Dunavom. Sve je bilo u funkciji srpstva i svetosavlja čiji su transparenti bili ‘’Srbi sve i svuda’’, srpske su zemlje tamo gdje se nalazi makar jedan srpski grob, Srbi su najstariji narod na svijetu (up. Milja Vujanović, Relja Novaković, V. Šešelj, i dr.), Srbi su nebeski narod, i Bog je Srbin, svete srpske zemlje itd. Bošnjacima se prijetilo odsijecanjem prstiju, pisani su romani genocidne poruke (‘’Nož’’ - Vuk Drašković) i tzv. ‘’studije’’ nacional-šovinističke propagande (‘’Srbi i Šiptari’’ - Novica Vojinović). Indikativno je da sve ove nacionalističke, velikodržavne i fašističke komponente potiču još od Save Nemanjića i onih njegovih vatopedskih i hilandarskih krmčija (statuta) i drugih spisa i aktivnosti po zemlji Raškoj (Rasciji), što je poslužilo Nemnjićima da otimaju zemlje drugih naroda po Balkanu i da ih proglašavaju srpskim svetim zemljama.Jedna varijanta najgore fašističke ideologije osmišljena je u agresivnom pravoslavlju i njegovom vjerskogenocidnom radikalizmu od XII vijeka do danas, a njegovi interpretatori i realizatori su ekstremno svešenstvo, nacionalistički intelektualci (pisci, političari, istoričari, akademici i dr.) i vladari pomućene pameti.U ovom genocidnom kontekstu stvorena je ideja o tzv. državnom jeziku, o srboslavlju i Srboslaviji, o etničkim čišćenjima i pokoljima u ime vjere (‘’srpske vere’’) i srpskohrišćanskog paganizma.

Svoju jezičku reformu Vuk je započeo 1814. godine, da bi već 1818. svojim Rječnikom srpskoga jezika verifikovao dominaciju ovoga jezika nad ostalim južnoslovenskim jezicima i stavio pod isti imenitelj jezik Srba u Šumadiji, Srba u Vojvodini i na Kosovu, zatim jezike svih Bosanaca, Crnogoraca, Hrvata (sem čakavaca i kajkavaca), te Vlaha u istočnim dijelovima Srbije. Ovaj Rječnik je doživio nekolika izdanja, poslije 1818. godine: 1827, 1854, 1896, 1930, i zadnje poslije 1960. Cjelokupna Vukova reforma, uz pomoć notornog austrofila Kopitara i Beča, odvijala se u kontekstu suprotstavljenih interesa Austrougarske i Rusije i konflikata sa Turskom. Vuk je vješto koristio i jedne i druge i uspostavljao temelje ne samo srpskoj usmenoj i pisanoj kulturi na narodnom jeziku, oponirajući nastojanjima crkve, nekih konzervativnih

3

pisaca i aktuelnih predstavnika vlasti u Srbiji, već je uspostavljao i osnove za buduće nacionalističke i velikosrpske projekte.

Gramatika bosanskoga jezika iz 1890. godine

Hrvatski intelektualci (prvenstveno pisci - Ljudevit Gaj, Ivan Mažuranić, Ivan Kukuljević Sakcinski, Stanko Vraz, Petar Preradović i dr.) okrenuli su se kodifikaciji svojega hrvatskoga jezika kao alternaciji Vukovoj reformi. Rezultat svega ovoga je i onaj Bečki dogovor 1850. godine, gdje su se srpski i hrvatski ‘’predstavnici’’ sporazumjeli o jezicima: srpskom i hrvatskom. Dotadašnji jezici (dijalekti) Hrvata čakavski i kajkavski

4

transformisani su u dijalekte drugoga reda u odnosu na rasprostranjenost štokavskog govora kao zajedničkog za Srbe i Hrvate, ali sa vrlo složenim lingvonacionalnim distinkcijama. Hrvatština je počela funkcionisati isto onako kao velikosrpsko srbovanje - do današnjih vremena. U tom nacionalističkom zanosu i suprotstavljanju Srba i Hrvata, stradali su drugi narodi (etnička čišćenja) a njihovi jezici i kulture su ignorisani ili posrbljavani i pohrvaćivani. Nekako skoro da su izdijeljena i narječja - ekavsko i ijekavsko, kao dvije varijante: zapadna i istočna (ili zagrebačka i beogradska). Ikavskom govoru oduzet je imunitet standarda.Bečki dogovor 1850. godine nije uspio da pomiri vjekovne svađe između Srba i Hrvata. I jedni i drugi pomjerali su etničke i jezičke granice - jedni prema zapadu, drugi prema istoku.U Beču se razgovaralo o nekim opštim lingvističkim problemima, koji su inače bili realnost, ali do jedinstvenog pravopisa i gramatičnosti nikada nije došlo. Na jednoj strani Belićeva lingvistička škola temeljena na Vukovim idejama, na drugoj Boranićeva temeljena na Gajevom jezičko-pravopisnom konceptu.Novosadski dogovor 1960. godine bio je ponovljeni Bečki dogovor, ali su i ovoga puta razlike ostale iste i nepremostive, sve do pobune Srba i Hrvata početkom devedesetih godina XX vijeka koje su rezultirale genocidom. Srbi su verifikovali svoj srpski jezik, Hrvati svoj. Slovenci su se nekako izvukli, Makedonci takođe. Najveći ceh su plaćali Bošnjaci i Albanci - sve dok su se izborili za svoju samobitnost. Bošnjaci, koji su imali svoju istoriju, kulturu, tradiciju, jezik - još od vremena onih ‘’dobrih Bošnjana’’ i bana Kulina izborili su se za svoj jezik i svoje nacionalno ime Bošnjak. Konačno, Srbi i Hrvati morali su to priznati. Sada, u korpusu ukupne bošnjačke kulture i istoriografije predstoji ‘’pročišćavanje’’ svega onoga što je Bošnjacima nadodavano, odnosno vraćanje onog što im je oduzimano.Nisu Srbi i Hrvati “sve i svuda’’. Ako im se običnom osnovačkom računicom oduzmu Bošnjaci (tobožnje poturice), Vlasi, Romi, Aromani, Arumuni, poslovenjeni Srbljaci (raniji naziv za Vasojeviće odnosno za Crnogorce vlaškog porijekla) i poslovenjeni Iliri, onda će Srba, Crnogoraca i Hrvata biti onoliko koliko ih ostane.Neki još lamentiraju za srpskohrvatskim // hrvatskosrpskim ‘’jezikom’’ - novosadskim lingvističkounitarnim kompozitom kao projektom političke prisile nad prirodnim jezicima. Ipak, oni moraju poći do Beograda i Zagreba i zamoliti Srbe i Hrvate da se izmire, a po mogućnosti i da zakažu još jedan pravopisno-jezički dogovor - pa makar na Mjesecu. Ovoga puta bi obavezno morali pozvati lingviste Bosne i Hercegovine i Crne Gore, ali i one iz Sandžaka i šarplaninske jezičke izoglose - da oslušnu šta se to tamo radi.

5

Slobodna upotreba jezika naroda i nacionalnih zajednica osnovni su demokratski principi savremenog društva i primarni standardi svih međunarodnih dokumenata - deklaracija i konvencija. Novosadski dogovor je iskuljučivao postojanje bosanskog i crnogorskog jezika, a neke dijalekte je neprirodno uklapao u tzv. jezičke varijante i političke mape. Dijalektološka karta danas je, međutim, drugačija. Ranije dijalekatske i jezičke granice su se promijenile. Njihove izoglose i aree dobile su nova naučna tumačenja - bazirana na nepolitičkom jezičkom materijalu.

Pisci, svrstani u varijante - zapadnu ili istočnu, i u državne etnikone (srpski, crnogorski, hrvatski), revolarizovani su i vraćeni svojem jezičkom i nacionalnom stablu (Mehmed - Meša Selimović, Osman Đikić, Musa Ćazim Ćatić, Skender Kulenović, braća Dizdar, Zija Dizdarević, i dr.).I ono narodno lirsko i epsko blago, i njegov jezik, vraćeni su narodu u kojem su nastajali i kojem pripadaju.

Vuk i njegovi istomišljenici vodili su u Srbiji, i oko nje, borbu za afirmaciju narodnog jezika i usmene narodne tradicije, što je naučno promovisano i knjigom ‘’Rat za srpski jezik i pravopis’’ Đure Daničića (izd. 1847.). Vukova reforma jednom svojom nacionalističkom komponentom (onom ‘’Srbi sve i svuda’’) našla je pedesetih godina XIX stoljeća, i dalje tokom XX, ne samo jezičku potvrdu već i nacionalističku, i genocidnu, u djelima kao što su Njegošev “Gorski vijenac’’ (ona ‘’Istraga poturica’’ prva je literarna potvrda etničkog čišćenja, međunacinalne i međuvjerske mržnje i pokolja koji su slijedili tokom tri stoljeća - do danas), zatim u nekim pjesmama Branka Radičevića (fragmenti iz “Đačkog rastanka’’) i Đure Jakšića (“Otadžbina’’) , u djelima Janka Veselinovića (“Hajduk Stanko’’) , kao i u srpskim epskim pjesmama, te u crnogorskoj i hrvatskoj epici. I posebno u novijoj književnosti u djelima Iva Andrića. Sa one druge strane - hrvatske, etnička i vjerska mržnja utemeljene su u spjevu Ivana Mažuranića (“Smrt Smail-age Čengića’’). Crnogorsko usmeno i pisano pjesništvo bavilo se samo guslanjem o odsijecanju glava, ‘’viteškim pjačkanjem i plijenjenjem ovaca, otmicom bula, istragama poturica - sve po programu pjesme ‘’Onam’, onamo, za brda ona’’ i “Balkanske carice’’, kao i naricaljke “Ćeraćemo se još’’ Matije Bećkovića. Ovoj genocidnoj poetici mogu se pridodati i hajdučki ciklusi paljanskih odmjetnika. Činjenica je da su neke knjaževine nastajale iz hajdučije i da je njihova ‘’šumska etika’’ ostala do danas glavna literarna tematika. Dobrica Ćosić je nešto posebno - vitez hajdučkog srca u borbi s vetrenjačama od urednika ‘’Mladog borca’’ do očuha nebeske nacije (Ova nacija je imala više otaca - od Vatopeda do Haga).

6

Vuk je, kao veliki nacionalista, smislio one formulacije o srpskom jeziku i srpskoj usmenoj i pisanoj tradiciji - kao jedinoj i dominantnoj u odnosu na kulture ostalih naroda i nacionalnih zajednica.

Prvo, sve je stavljao u korpus srpske etnogeneze (imena naroda, njihove govore, dijalekte i narječja, tradiciju i kulturu, pisce drugih vjera i etničkih pripadnosti imenovao srpskim, prepravljao jezik nekih narodnih tvorevina - npr. u sevdalinkama, baladi ‘’Hasanaginica’’, pjesmi ‘’Sunčeva ženidba’’, narodnim pričama, legendi o Aliji Đerzelezu, i dr.), mijenjao imena ličnosti u nekim pjesmama i pričama i upisivao srpska: Fata // Kata (‘’Lepa Kata ićindiju klanja’’), Ajkuna // Anđelija (u epskim pjesmama), Mejra // Mara (‘’Bosa Mara Bosnu pregazila’’), Mujo // Jovo (‘’Vjetar ružu niz polje nosaše’’), Alija Đerzelez // sveti Nikola (u narodnim legendama), mijenjao imena kazivača i pjevača, i sl. (Ovaj diskurs može biti tema jednog posebnog rada).

Drugo, istočnohercegovačke govore Vuk je proglasio srpskim književnim, iako je u ono vrijeme u cijeloj Hercegovini bilo dominantno muslimansko bošnjačko stanovništvo i da je ova istočnohercegovačka varijenta ustvari jezik Bošnjaka Bosne i Hercegovine. U ovom kontekstu treba reći, da su šumadijski i vojvođanski govori ‘’dodati’’ i uključeni u srpske govore sa ‘’Vukovom hercegovačkom komponentom’’.

I treće, formulaciju “Piši kao što govoriš, čitaj kao što je napisano’’ Vuk je preuzeo od njemačkog gramatičara Adelunga koji je usmjeravao njemački pravopis ka fonetskim principima (odnosno neetimološkim), drugačijim nego što je kod Francuza i Engleza.

7

Bosančica u rukopisu

Vukova pravopisno-fonetska formulacija nije se odnosila na bosanski jezik, jer je njegova narodna struktura bila u govornoj i literarnoj funkciji od najstarijih pisanih spomenika i zapisa i tokom njegove istorijske

8

evolucije i afirmacije - sve do danas. Narodna komponenta ovoga jezika bila je dominantna i u vrijeme turske vladavine, u Bosni i Hercegovini bila je u funkciji službenog jezika, a duže vrijeme i u diplomatskoj funkciji na Dvoru turskih careva. Fleksibilnost ovoga jezika ogleda se i u njegovoj prirodnoj jezičkoj sposobnosti da u svoj veliki bosanski // bošnjački glosarij ‘’apsorbuje’’ mnoge orijentalizme (turske, arapske, persijske riječi - ne samo fleksivne prirode već i one aglutinativne) i da ih inkorporira u gramatičke kategorije bosanskoga jezika i njegove sociolingvistike.Vuk i njegovi sljedbenici negirali su istorijsku realnost bosanskog jezika, i sve njegove usmene i pisane vrijednosti uključivali u korpus srpskog jezika i njegove istorije. S tih razloga je i veliki njemački pjesnik Gete bio u zabludi imenujući srpskom onu lijepu baladu o pleminitoj Hasanaginici. Istu sudbinu imala je i pjesma o Omeru i Merimi, kao i cjelokupno usmeno stvaralaštvo Bošnjaka. Prisvajali su ga Srbi i Hrvati, a u oblasti Šar-planine, kao i u oblasti Kuksa u Albaniji, jezik i usmeno stvaralaštvo tamošnjih Bošnjaka prisvajali su Srbi i Makedonci.

Još prije Vukove reforme, Dimitrije Obradović Dositej je pisao o srpskom jeziku i potrebi uvođenja u književnost njegove narodne varijante, jer ‘’kakve koristi imamo od jezika koji jedva jedan od deset hiljada kako valja razume’’. U ovom jezičkom diskursu Dositej piše i o Bošnjacima, u ovakvoj interpretaciji - da će Bošnjaci biti Bošnjaci dok Turci vladaju ovom zemljom, a poslije će biti ono što su bili njihovi preci. Dositej je očito ovim motivisao Vuka i sve druge velikosrbe da svoje nacionalističke aktivnosti usmjere protiv Bošnjaka i svih muslimana na Balkanu. Ipak, stvarnost je bila, i ostala, drugačija.

Poslije Berlinskog kongresa 1878. godine, nacionalna pozicija Bošnjaka i status njihovog jezika anulirani su genocidnim metodama, i posebno poslije balkanskih ratova i poslije oba svjetska rata.Berlinski kongres označio je sve prethodne i buduće genocide nad Bošnjacima, Albancima, Romima, Turcima, Vlasima (u Istočnoj Srbiji), Mađarima i Rumunima (u Vojvodini), Makedoncima, kao i etničkim grupama u novonastalim balkanskim državama. Posljedice Berlinskog kongresa su etnička čišćenja u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji (genocidi u Nikšiću, Podgorici, Kolašinu, Spužu, Šahoviću i Lever Tari, Užicu, Nišu, kao i u mnogim mjestima u Sandžaku). U svim Jugoslavijama Bošnjaci su nacionalno imenovani čitavom skalom odrednica, bez njihove kolektivne volje, kao na primjer: poturice, Turci, Balje, Isakovci, Muhamedovci, Srbi // Hrvati muhamedanskog zakona, Srbi // Hrvati muslimanske vjeroispovjesti, islamizirani Srbi // Hrvati, neopredijeljeni, Srbi // Crnogorci // Hrvati // Makedonci // Muslimani (1974), i najzad odrednicom Bošnjaci (svojom voljom). Bošnjaci u oblasti Gore,

9

Župe, Podgora i Prizrena, kao i oni preko bivše državne granice (oblast Kuksa) imenovani su još i odrednicama: najstariji Srbi (a njihov jezik kao najstariji srpski, odnosno kao dijalekat srpskog jezika), kao Goranci // Gorani (što je geografski pojam, a ne etničko-nacionalni), te kao Makedonci (a njihov jezik makedonski), i sl. (ponekad i kao Torbeši, Šopovi, Boškaci, Šarplaninci - najčešće u govornoj komunikaciji).Poslije Prvog svjetskog rata u Jugoslaviji su ozvaničeni jezici: srpski, hrvatski i slovenački. Belićevim pravopisom (i njegovom lingvističkom školom) s početka četvrte decenije XX vijeka verifikovana je norma srpskoga jezika, dok je Boranićevim pravopisom verifikovana norma hrvatskoga jezika. U Sloveniji je to svojim pravopisom učinio Stanko Škrelj. Belićev i Boranićev pravopis bili su aktuelni sve do Novosadskog dogovora (1960. god.). U nacionalne afirmacije srpskohrvatskog // hrvatskosrpskog jezika uključile su se JAZU, SANU, instituti za srpski odnosno hrvatski jezik, mnogi lingvisti i književnici, te kompletna režimska politika.U prvoj Jugoslaviji negirani su makedonska nacija i makedonski jezik. Makedonci su stavljeni pod odrednicu srpski (starosrpski; ili dijalekti Južne Srbije; up. Belićeve ‘’Dijalekte…’’). Čak su i prvi slovenski (grčki) misionari Ćirilo i Metodije nazivani srpskim apostolima. Danas ih Makedonci nazivaju svojim, a neki naučnici (bugarski) nazvali su ih i grčkim špijunima. Ipak, u svemu ovome objektivna nauka ima glavnu riječ. Glagoljica i ćirilica različito su imenovane tokom svoje istorije (up. redakcije oba pisma).Na teritorijama dominacije srpskoga jezika upotreba latinice bila je sekundarna, skoro fakultativna. Cjelokupna izdavačka djelatnost, uglavnom, bila je ćirilična ne samo u Srbiji već i u Bosni i Hercegovini, Crnog Gori, Kosovu, Vojvodini, Makedonoji. Bukvar je isprogramiran i za nesrpske narode, sa tekstovima i ilustracijama ponižavajuće konotacije i nacionalističke edukacije.Poslije Drugog svjetskog rata, u sklopu globalne revolucije i ideologije rješavana su pitanja nacionalnih sadržaja naroda, narodnosti, etničkih grupa, vjerskih zajednica, jezika i kultura, ali je sve to usmjeravano pod odrednice velikosrblja i velikohrvatstva. Na filozofskim // filološkim fakultetima formirane su grupe za jugoslovenske jezike i književnosti, ali su se na njima izučavali uglavnom srpski i / ili hrvatski književno-jezički sadržaji. Identitet, tradicija, književno-jezička kultura, istorija Bošnjaka integrisane su u srpske odnosno hrvatske (i crnogorske) nacionalne kulture pod geslom socijalističke unitarizacije, ateizacije, internacionalizma i ‘’viših ciljeva’’. Promovisana je i ideja o jugoslovenstvu, kao mamac za etnička i nacionalna poništavanja naroda nesrpske i nehrvatske prošlosti. Kreatori ovih socijalističko-nacionalnih projekata sjedeli su u komitetskim foteljama u Beogradu, Podgorici i Zagrebu, i u lokalnim partijskim komitetima po šemi ‘’odozgo dole’’.

10

Novosadski “pravopisni dogovor’’ ustvari je bio politički dogovor između Srba i Hrvata. Organizovale su ga dvije Matice i dvije Akademije nauka (po direktivi aktuelnih političara i političke vrhuške), s motivacijom kulturno-jezičkog približavanja Srba i Hrvata. Drugi narodi i nacionalne zajednice niti su konsultovani niti su njihovi predstavnici (naučni radnici, pisci, političari) pozvani. Zvaničan rezultat Novosadskog dogovora bio je kodifikacija i afirmacija zajedničkog (jedinstvenog) pravopisa Srba i Hrvata - odnosno verifikovanje jedinstvenih pravopisnih normi i književnojezičkih standarda. Dogovorom je promovisan tzv. srpskohrvatski // hrvatskosrpski odnosno srpski ili hrvatski jezik, što je apsurd u svjetskoj lingvistici i korpusu prirodnih svjetskih jezika. Neki lingvisiti ‘’od znanja i političke podobnosti’’ ukazivali su na strukturu i semiotiku ovih morfema i ‘’bratskih’’ kompozita - na njihovu neodrživost // održivost, nacionalističku (srpsku i hrvatsku) konotaciju i karakter. Crnogorski jezik i kultura smješteni su u srpski kulturno-istorijski, i nacionalni, korpus. Bošnjačka kulturna tradicija i jezik gurnuti su jednim dijelom u srpski i drugim dijelom u hrvatski standard. Indikativno je, međutim, da na Novosadskom dogovoru nije prisustvovao nijedan predstavnik Bošnjaka niti je iz bošnjačke usmene i pisane literarne tradicije ekscerpirana uobičajena jezičko-pravopisna materija. Sve je, dakle, ostalo u sferi srpskog i hrvatskog književno-jezičkog hermetizma i velikodržavne nacionalkulture.Raspadom jugoslovenske zajednice, raspao se i ovaj vještački pravopisni kodeks - na srpski i hrvatski. Ideja o jedinstvenom jeziku takođe - na srpski i hrvatski jezik. Iza ovoga uslijedila je, sasvim logično i prirodno, promocija nacionalnog imena Bošnjak, umjesto svih prethodnih i umjesto neadekvatnih struktura i formulacija Musliman, Bošnjak-Musliman, Jugosloven, i dr. U Gori, Podgoru i Prizrenu bilo je manipulacija da se Bošnjaci ovih krajeva imenuju odrednicom ‘’Muslim-Slavs’’ (nešto kao slovenski Muslimani), Goranci // Gorani (regionalnim imenom - promovisanim i od nekih lokalnih političara), pa čak i Makedonci // makedonski Muslimani (nuđen im je i makedonski pasoš, odmah).Nacionalno ime Bošnjak je rezultat istorijskog identiteta jednog velikog naroda na cijeloj teritoriji države Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Crne Gore, Kosova, Makedonije, i u dijasporama (Hrvatska, Srbija, Slovenija, Turska, zapadnoevropske zemlje, Amerika, Kanada, Australija, i dr.). Ovaj narod je predstavljao homogen kolektivitet još od vremena onog rimskog istoričara Apija (koji je verifikovao oblast Bosnu, a time i ime naroda u ovoj oblasti), i dalje u doba bogumila i ‘’dobrih Bošnjana’’ te kroz cijeli srednji vijek - sve do današnjih Bošnjaka. Svoje staro i autentično nacionalno ime bošnjački narod je odbranio borbama i velikim žrtvama tokom svoje dvijehiljadugodišnje istorije. Kulture religija kroz koje

11

je ovaj narod prolazio nisu umanjile nacionalnu semiotiku imena Bošnjak, naprotiv oplemenjivale su ga autentičnim nacionalnim i kulturnim vrijednostima čiji korijeni dosežu do najstarijih ilirskih plemena koja su nastanjivala zemlje na kojima danas žive Bošnjaci. Novija naučna (istorijska, arheološka, onomastička, antropološka, sociološka) istraživanja sve više afirmišu ilirsko porijeklo starih Bošnjana - uz mogućnost miješanja i simbioza sa drugim narodima kroz svoju dugu istoriju. Činjenica je, da poslije gubitka nezavisnosti svojih plemenskih zajednica Iliri nisu mogli nestati kao narod već su se naturalizovali u one zajednice koje su se formirale na Balkanu u istorijskoj dijahroniji.

Teze o državnim jezicima su vještačke tvorevine, nelingvističke i neprirodne. Zato su bile neodržive, raspale su se zajedno sa društveno-političkim imperijama i imperijama jezika.

Konsolidacijom svojeg nacionalnog imena i svojeg jezika Bošnjaci su afirmisali svoje mjesto u zajednici naroda Evrope, i svijeta. Jezik i tradicija Bošnjaka su dio evropske kulture i njenog nasljeđa. Bošnjaci su uvijek označavani kao pismen narod. Drugačija mišljenja rezultat su nacionalističkih negiranja i asimilatorskih programa agresivnog velikodžavlja u prošlosti. Bošnjaci su, sem latinice, nekada imali i svoju bosančicu (ćirilično pismo reformisano još prije Vuka). Oni su se sa lakoćom služili i arapskim pismom (u školama, administraciji, privatno i u književnoj kreaciji), govorili su, sem svojim bošnjačkim jezikom, i jezicima susjeda, zatim orijentalnim jezicima (turskim, arapskim, persijskim). Na ovim jezicima pisali su svoja značajna književna i istorijska djela (poput onih iz literarnog alhamijado perioda).Bošnjaci su potvrdili visoke govorne i literarne vrijednosti svoga jezika, njegove semiotike i fleksije. Latinica je bošnjačko ofisijelno pismo, ali su u upotrebi i druga pisma od značaja za opštu kulturu i pročitavanje i njegovanje bogate tradicije. Bosanski // bošnjački jezik, i njegova usmena i pisana tradicija, istorijska su realnost i bitan faktor u sadržajima evropske i svjetske kulture.Bosanski // bošnjački jezik se razvijao i istorijski afirmisao u okvirima južnoslovenske lingvističke zajednice. To je jezik svih Bošnjaka bilo gdje da žive: u Bosni i Hercegovini, Sandžaku, Crnoj Gori (ravnopravno sa crnogorskim jezikom i njegovim standardima), Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji i u vanbalkanskim dijasporama. Ovaj jezik ima svoju književnu tradiciju (usmenu i pisanu) i svoje pisce evropskih, i svjetskih, vrijednosti.Na ovom jeziku se danas afirmiše cjelokupna bošnjačka kultura i njeni savremeni tokovi, prosvjeta i informativna logistika u svim krajevima u

12

kojima žive Bošnjaci. I prvi put u svojoj nacionalnoj istoriji i istoriji kulture muslimani Gore, Župe, Podgora i Prizrena, i drugih enklava na Kosovu, opredijelili su se za nacionalno ime Bošnjak i za nacionalno ime svoga jezika bošnjački // bosanski. Na ovom jeziku, na Kosovu, štampan je veliki broj knjiga - u Prizrenu, u izdanju kulturno-prosvjetne asocijacije “Selam” formirane 1994. godine. Na ovom se jeziku štampaju publikacije “Selam’’, “Alem’’ (transformisan iz “Kosovskog avaza’’), “Đulistan’’ (prvi list za djecu bošnjačke nacionalne pripadnosti), i sl. U Prizrenu su štampane za Bošnjake vrlo značajne knjige: Takvim (nekoliko godišta), Djeca Bosne u Prizrenu (autora Nurudina Jonuzi), Sarajevo Guernica (poema, A. Džogovića), zatim knjiga poezije Jašara Redžepagića, Bošnjaci Vitomirice - onomastika ove prigradske regije kod Peći, autora Alije Džogovića, “Bijel behar’’ - antologija pjesništva Bošnjaka Sandžaka i Kosova od XVI vijeka do danas, takođe autora Alije Džogovića, dvije knjige poezije Ragipa Sijarića, knjiga pripovjedaka Naze Iković, knjiga eseja L. N. Brkovića, knjiga eseja (“Nam i um”) A. Džogovića, monografija o folkloru Bošnjaka šarplaninske regije (etnografski zapisi Fehmije Murati), knjiga poezije Izeta Kurtiši (Tragovi na kamenu), knjiga aforizama i knjiga pjesama Ćemaila Kurtiši, dvije knjige poezije mladih bošnjačkih pjesnikinja iz Prizrena Fahrete Bajšini i Sejme Birdaini, knjiga poezije dječjeg pjesnika Uzaira Ajradini, knjiga poezije Sadika Idrizi (Madž’ir), folklorna drama Jonuza Kaljo, knjiga edukativnih vrijednosti o ženi u Islamu Jonuza Hodže, i dr. “Početnica”, istaknutog pedagoškog stvaraoca Fehima Džogovića, štampana u Prištini 2002. godine je historijski kulturno-prosvjetni događaj za Bošnjake Kosova. Vrlo je indikativno da je još prije sto godina bošnjački jezik na Kosovu bio u vjerskoj, i diplomatskoj, funkciji i osobito cijenjen. Svi kosovski Albanci ovaj su jezik nazivali pravim imenom - bošnjački, a narod koji je ovaj jezik govorio uvijek su nazivali Bošnjacima. Prvi Kur’an na Kosovu, u privatnim kućama i u džamijama, učen je na bosanskom jeziku, jer je on bio i jedini prijevod, i prvi, za sve muslimane Balkana. Sem istorijske zajedničke sudbine, Kur’an na bosanskom jeziku bio je najjača duhovna spona između Albanaca Kosova i svih Bošnjaka.Bosanski jezik nije rezultat događaja zadnjih dvadeset godina XX vijeka, niti rezultat dogovora grupe intelektualaca, kao na primjer oni nekadašnji dvosmjerni (srpski i hrvatski) dogovori o jeziku, koji nikada nisu mogli da zažive u kulturi i praksi dva naroda.Jezik svih Bošnjaka (bosanski) rezultat je njegove prirodne geneze i evolucije tokom duge istorije ovoga naroda i njegove kulture.

13

II

Vrijeme nekih knjiga, i njihovih spisatelja, nacionalističkog pjesništva i retorike, hajduka i hajdučije u svim varijantama - je prošlo, osobito onih u oblasti jezika i književno-istorijske tradicije (tematike i guslanja), pa je , sa aspekta evropeizacije i afirmacije svih oblika ljudskih prava potrebno izbaciti hajdučiju i nebeske snove iz istorije i literature i smjestiti ih u depoe svjetskog otpada.U nastavku ovoga rada, ukazaćemo na neke literarno-istorijske primjere koji više ne mogu biti obavezna lektira ni za bilo koji narod, a najmanje za Bošnjake i njihovu djecu.“Hajduk Stanko’’ nije više za čitanje niti sa aspekta njegovih idejno-motivskih poruka niti sa aspekta jezika. Riječ hajduk je revolarizovana u herojsku semiotiku i poetiku junaštva i poštenja, dakle vrlo rizično značenje za vaspitanke svih uzrasta i stepena znanja. Programirana hajdučija trajala je dugo - na nesreću naroda kojem je bila nacionalni ponos. Iz hajdučije proistekle su sve one bestijalnosti činjene po Balkanu poslije 1800. godine nad Bošnjacima, Albancima, Romima i nekim drugim etničkim zajednicama.Ne mogu se danas djeca vaspitavati na hajdučiji i hajdučkoj epici, niti uz ‘’poetiku’’ zakona od “dvanaest tačaka’’: prebaci obramnicu preko ramena - pa u hajdučiju i popijevanje uz gusle.Niti je “Otadžbina’’ onog austrougarskog dobrovoljca protiv mađarskih radnika literatura za djecu čiji su danas ideali ‘’igre bez granica’’. Tema otadžbine danas ima drugačiju semiotiku. Njom je obuhvaćeno cijelo čovječanstvo - planeta Zemlja.Tako je i sa “Tri hajduka’’. Koja to djeca moraju čitati? Čak je i sva ostala Zmajeva poezija danas neaktuelna. Nijedna djevojčica više ne čisti sobu metlom niti pravi brata od krpica, niti skače iz sna u ‘’po burne noći’’. Takva poezija je oponent novom pjesništvu i novoj semiotici jezika. Tehnološko vrijeme prevazišlo je Zmajeve poetske stileme i patriotsko-pedagoške semanteme proistekle iz hajdučije i kutijica za pravljenje mastila od baruta.U ovom političko-poetskom diskursu je i pjesništvo Milana Rakića, na primjer njegova “Simonida’’ - pjesma koja je rezultat nacionalističke i šovinističke opterećenosti Rakićeve činovničke filozofičnosti i lažne velikodržavne istoričnosti. I pored hvaljene estetičnosti, nepodobnim se deklariše i pjesništvo Jovana Dučića i njegova politička orijentacija tokom Drugog svjetskog rata. Kao najveći literarni neukus i moralno posrnuće smatra se dodjela nagrade na književnim susretima ‘’Ratkovićeve

14

večeri’’ u Bijelom Polju ratnom zločincu Radovanu Karadžiću za knjigu genocidnih i nepoetskih zapisa. U ovom košu za otpad je i knjiga kvazi stihova “Vikanje na stoku’’ jednog pjesnika sa literarne periferije.Stradija je jedina zemlja na svijetu koja je svoju pismenost i kulturu zasnovala na barutu i hajdučiji. Vrijeme tehnologije stvorilo je vrijeme nove sociolingvistike i sociopoetike - vrijeme jezika i vrijeme jezīkā.Mnogo slavljena hajdučija danas je andergraund, osobito u umjetnosti i u zdravim glavama. Sa epskim hiperbolama se još životari u prašumi bezumlja, pored ognja (uz guslanje) čekajući paljanske vitezove da skinu sa ražnja opljačkanog bosanskog vola (‘’zadobijenog u junačkom jurišu’’).Još se pogdjegdje pjeva i plače za neosvećenim Kosovom i carstvom koje se skrha u balkanskoj krčmi, i konačno - sa Žute grede niz Platije. Ona “Bela ruža’’ bila je samo cijuk i halak po ritovima i adama Podunavlja…Rodoljubivo-zemljopisna poezija jedne “istrošene poetese’’ već je pročitana. Nije više objekat divljenja. Kolala je od ‘’krvave bajke’’ do Gazimestana, sjedela u prvom redu sa dvjema Mirama - onom sa cvijetom u kosi i onom bivšom skojevkom i revolucionarkom koja se poslije prešaltovala u notorno pravoslavlje ‘’sa juga’’ i ozbiljno plakala za nepravilno srušenom carevinom. Od prevelike tuge, po kosovskim čaršijama sakupljala je zlatne i srebrene belenzuke, zajedno sa dvijema Darama graktalicama - sa novosadskih sokaka…Bilo je moderno prerađivati Pjesmu nad pjesmama, udarati u sva zvona i čitati katehizise, pjevati o djeci u sarajevskim vrtićima a zatim tu istu djecu poklati ili viteški izgranatirati. Teta-Desa je znala da pravi ideološke prelive s desna ulijeva i s lijeva udesno. Od one bajke u krvi pa do anatemisanog cara - pod kišobranom balkanskog demona (kako zapisa dobri čovjek Lale Novičin Brković).Ima knjiga, nepoetskih i banalnih, iz kojih šiklja jezik mržnje i divljačne etičnosti (na primjer: lingvokrimen “Srbi i Šiptari od 7. do 20. vijeka, istorijsko-pravna i politička studija” dr. Novice Vojinovića - redovnog profesora Univerziteta u Podgorici, Podgorica 1997. godine; izdavač: Sabor Bjelopavlića; Biblioteka: Naučni radovi, studije). Takve knjige i njihov jezik, po svim esteskim mjerilima, ne mogu imati status umjetničkog niti naučnog djela - bar danas, u svijetu koji se ujedinjuje i svoju kulturu temelji na djelima humanističkih vrijednosti i jezičkih uvažavanja. Čistota jezika se ne odnosi samo na njegove pravopisno-gramatičke norme već i na čistotu i kulturu pisane i govorne komunikacije.“Gorski vijenac’’, i njemu slična sočinjenija, ne mogu biti lektira novim generacijama ničije djece. Prošlo je vrijeme kada su takve pjevanije bile duhovno solilo za okupljanje plemena koja su, po nekim istoričarima iz domaće ‘’učene’’ plejade, golokraka preskakala Karpate - šunjajući se od grma do grma, da opljačkaju onu ljepotu na Bosforu. Gnome preuzete iz folklorne hajdučije postale su biblija plemenā koja jednim okom žmirkaju a

15

drugim mjerkaju plijen. I sam pjesnik, sa onim sumnjivim ožiljkom na obrvi, bio je razočaran u pamet i etnogenezu svoga ‘’naroda’’ - u svoje brđane navikle na otimanje ovaca i etiku drsanja, koju su prevrnuli u ‘’viteštvo’’ i ‘’čojstvo’’. Ovo ‘’čojstvo’’ se cijenilo po broju posječenih glava, zaplijenjenih ovaca, ugrabljenih bula i zapaljenih kuća.Ne može se na tome ‘’pjevanju’’ više niko vaspitavati u evropskim školama.Razočaran biologijom svoga plemena ‘’koje mrtvim snom spava’’, umjesto da radi i stvara, no se zlom pameću nosi, pjesnik se, proklinjući časove čamotinje, sam zatrpavao svojim prahom i pepelom. U tom razmišljanju on je, i svjesno i nesvjesno, makar kao pouku svome plemenu, veličao Turke (i domaće i one druge; v. Šefko Alomerović - tekst u reviji ‘’Selam’’, Prizren, 2000), bogami i Islam, i lijepi Stambol, i islamski merhamet, higijenu uma i života utemeljenog na učenju Kur’ana. Takođe, možda nesvjesno, ali ipak svjesno, ‘’poturice’’ je predstavio kao žrtve, kao miroljubivu braću, kao one koji neće rat niti ‘’grlo za grlo’’, već razgovor i dogovor, mir i koegzistenciju vjera i običaja. Dakle, shvatio je nešto što treba da bude demokratija - slobodan izbor vjere i kulture. Psihologija i mentalitet brđana natjerali su ga da prizna da su Turci i poturice narodi visoke radne kulture, da sa postiđenošću posmatra divljačnost svoga plemena, pa je, koliko je do sada poznato i iščeprkano iz njegovih razmišljanja i između redova njegove poetike, ozbiljno namjeravao da svojem ‘’narodu’’ objelodani neke solarne (kosmogonijske) kultove i da ga izvede iz pustinje plemenskog zanosa (v. M. Milović, “O Njegošu…’’).

Bilo bi tako, da ne siđe među Latine, da ne bi lukavih Mlečana, Austrougarske, Rusije, i cijelog Zapada, koji su pomalo grickali veliko Osmansko carstvo, počevši od Vijene (1666), preko Budima, i dalje - sjevernim granicama Carevine, kao i jugozapadnim granicama. Nagovoreni su i Arapi, da otkidaju sve što im do ruku dođe - od Mašika do Magreba, da će im tobož biti bolje kada se uključe u francusko-englesku zajednicu nego da ostanu gdje su. Ti isti frano-engleski maheri Arapima će ponuditi sijaset raznih ćitaba (vještih falsifikata), zamutiti im laku pustinjsku pamet i zabosti im u srce jevrejsko koplje i prisiliti ih na zapadne, navodno civilizacijske, modele kulture i svjetskog unitarizma (globalizma) - ustvari novog imperijalizma, kreiranog po projektima tzv. velikih svjetskih sila (Amerike, Rusije, Izraela kao trabanta Zapada i još nekih sličnih slamčica i lepljivih traka uz novi poredak). Brđani se, nažalost, još otimaju oko vjere i oko jezika. Neko im je rekao da su “srpska Sparta’’ - i oni mu povjerovaše. Ipak, još ne znaju kojem će se carstvu privoljeti: vjeri ili veri. Na simpoziju BALTAM od 08 -12. septembra 2003. godine u Kotoru jedan vrlo učeni filolog iz Onogošta impresivno izjavi: ‘’Hvala vama Turcima, vi

16

ste prvi priznali naš crnogorski jezik, a nama ga naši u Crnoj Gori ne priznaju’’. Svakako, na ovo nije bilo replike.

III

Prva knjiga iz koje bošnjačka djeca treba da stiču pismenost je Početnica bosanskoga jezika. Bukvar kao arhaizam i tuđica neaktuelan je za savremene standarde obrazovanja i vaspitanja, za nezavisnost i afirmaciju bošnjačke kulture i nacionalnog identiteta.Udžbenik čija je odrednica bukvar ne odgovara kulturi i vaspitavanju djece Bošnjaka. Ne uče se više samo slova (bukve) već se uče savremeno svjetsko pismo, savremeni fonološki simboli. Uče se latinica, svjetski pisci, jezici kompjutera i jezici elektronike i tehnologije svih vrsta.Bošnjačka djeca, svuda gdje žive Bošnjaci, uče svoj jezik - bosanski. I u ovom diskursu uče najsavremenije tehnološke lingvističke pojmove i obrazovne sadržaje po projektima evropskih kurikuluma.Početnica bosanskog jezika, koja je u državi Bosni i Hercegovini u primjeni od završetka rata, u primjeni je i u nastavi kod Bošnjaka na Kosovu od 2002 / 2003. školske godine. Tim povodom je u Prizrenu 02. 02. 2002. godine održana velika svečanost (promocija Početnice), pa se ovaj datum bilježi kao istorijski događaj u kulturi Bošnjaka Kosova. U ovom smislu, Sandžak je još ‘’čardak ni na nebu ni na zemlji’’. Ipak, on nije ‘’leteći ćilim’’ - ostaće tamo gdje su svi Bošnjaci.Bošnjačkoj djeci su potrebne knjige bošnjačkih pisaca. A njih ima. Potrebno je i u Sandžaku uraditi nove kurikulume - po evropskim uzorima i savremenoj metodologiji. Potrebno je Bošnjacima vratiti njihovu usmenu i pisanu tradiciju, i onu ‘’osnovicu jezika’’ koju je Vuk stavio u svoj nacionalni program. Bosanskohercegovački jezički sistem je osnovica samo jezika Bošnjaka - dakle, bosanskog jezika.

Novi planovi i programi (kurikulumi) za bošnjačko školstvo u Sandžaku moraju biti urađeni po evropskim standardima. Njihova osnovna komponenta mora biti onakva kakva je u matičnoj državi Bosni i Hercegovini, uključujući u njih i sandžačke kulturnoobrazovne specifičnosti. Na Kosovu (za bošnjačku edukaciju) to je već učinjeno i tokovi reformisane škole su u evolutivnoj fazi. Beograd i Podgorica ne mogu biti više centri iz kojih će se, po diktatu, kreirati nastavni planovi i programi za sandžačko bošnjačko školstvo. S

17

obzirom na regionalizaciju po evropskim etničkim, jezičkim i kulturno-prosvjetnim standardima, ovi važni nacionalni problemi moraju se rješavati u Sandžaku i, naravno, u skladu sa relevantnim deklaracijama i konvencijama o ljudskim pravima.Vrijeme je da budu izmijenjeni i mnogi stari nazivi škola, nekih kulturno-prosvjetnih ustanova, akronima i sličnih skraćenica na transparentima firmi, nazivi ulica i lokaliteta (zamijenjeni onim od kulturnog i istorijskog značaja za Bošnjake).Novi Pazar mora da ima i svoj Novopazarski zbornik, Plav i Gusinje, Bijelo Polje - također. Onako kao što ih imaju Tutin i Rožaje. Sandžačke opštine moraju naći mogućnosti i način za ovaj oblik afirmacije svoje kulture.Nelogično je da neke sandžačke škole nose imena svetaca i vladara iz nebošnjačkog kulturnog kruga, kada, na primjer, u tim školama uče samo djeca Bošnjaka ili su 70 % - 80 % bošnjačka (prema broju stanovnika). Takođe nije logično da biblioteke nose imena pisaca i drugih osoba iz nebošnjačke književno-istorijske tradicije. Jednostavno, te biblioteke treba nazvati imenom Narodna biblioteka. U postojećim nastavnim programima i planovima predviđena je obrada nekih svetih knjiga. U kontekstu novih kurikuluma treba izabrati one tekstove kojima se uspostavlja multireligijska koegzistencija i najviši stepen multietničke tolerancije. Ove nastavne sadržaje treba proširiti i primjerima iz drugih, na primjer iz azijskih religija. Dobro bi bilo obrađivati i neke tekstove iz korpusa najstarijih religijskih vjerovanja i kultova.Škole, i biblioteke, mogle bi imati i svoje svečanosti (praznike) - kao što su Dan škole // Dan biblioteke - upriličene prema nekom značajnom kulturnom događaju ili prema nekoj ličnosti iz bošnjačke istorije i kulture. U ovom kontekstu, treba reći, da je nelogično da djeca Bošnjaka pjevaju svetosavske pjesme i rade zadatke na ovu temu.Sve edukativno-programske inovacije potrebno je prezentirati i bošnjačkim školama u dijaspori.Ekspertni timovi koji budu radili nove kurikulume, ovaj posao moraju uraditi studiozno. Naravno, uz najveće poštovanje kulturnih vrijednosti drugih naroda i etničkih zajednica.Bošnjaci su evropski narod i njihove zemlje su u Evropi. Bošnjaci ne žele granice niti zidove između naroda i kultura. Oni žele zajednilku budućnost u ujedinjenoj Evropi.

IV

18

Bošnjaci Sandžaka žele obrazovanje po novim evropskim standardima i demokratskim principima koji proističu iz Deklaracija o ljudskim pravima UN, iz Konvencija UN, UNESCO-a, Bolonjske deklaracije o obrazovanju, i dr. dokumenata o individualnim i kolektivnim pravima narodā. Bošnjaci Sandžaka žele obrazovanje po principima jednakosti sa drugim narodima svijeta, obrazovanje koje se temelji na svebošnjačkoj tradiciji, kulturi i jeziku na bosanskom jeziku odnosno na njegovom alternantu - na bošnjačkom jeziku kao sinonimu za isti jezik.

Jedno od osnovnih ljudskih prava iz diskursa Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima je i pravo na obrazovanje, na obrazovni identitet, na kulturne specifičnosti svakog entiteta.“Svako ima pravo na edukaciju’’ - ističe se u Čl. 26 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, što znači da svako ima pravo na onakav oblik edukacije koji se temelji na tradiciji i kulturi entiteta i na njegovim etničkim specifičnostima - i koji svaki entitet mobiliše u pravcu savremenih kulturno-edukativnih programa i svjetske zajednice narodā.

Svjetska konvencija za ljudska prava (Beč 1993) zauzela je stav da su ljudska prava u obrazovanju i vaspitanju neophodna za harmoničan odnos između različitih etničkih zajednica i za njihovo obostrano razumijevanje, toleranciju i mir.

U tekstu Edukacija o ljudskim pravima, kao moto za budućnost, stoji: “Što više znamo o našim pravima, toliko ćemo manje gaziti prava drugih’’.A generalni direktor UNESCO, Federico Mayor, je rekao: ‘’Demokratija je praksa. Iako utemeljena na vrijednostima koje se prenose, ona je zapravo način djelovanja. Primjenjujući je - mi se opravdavamo, koristeći se njome - mi joj dajemo legitimitet’’.

Edit Soos, u tekstu “Regionalizam i multietničnost’’, piše: ‘’Uloga obrazovanja takođe mora da se istakne, škole moraju obrazovati djecu da postanu slobodni i obrazovani građani i omoguće im da sami nalaze i koriste informacije te da donose sopstvene odluke. Jedno važno oruđe u demokratiji su jezične vještine, koje obezbjeđuju informacije i komunikacije i omogućuju ljudima da učestvuju u demokratskim procesima. Upravo s toga lokalne i regionalne vlasti putem obrazovanja mogu da

19

promovišu lokalnu demokratiju’’. A dr. Zorica Radović, u većem radu “Nacionalne manjine i lokalna autonomija u međunarodnim dokumentima’’ donosi vrlo značajne reference, kao na primjer: “Prava manjina ispoljavaju se kao individualna i u novije vreme kao kolektivna’’. A zatim: ‘’Nesumljivo je da prava nacionalnih manjina podrazumevaju i kolektivnu emancipaciju koja se može ostvariti samo kroz priznavanje i zaštitu kolektivnih prava’’.U istom radu Zorica Radović donosi sljedeće: “U Evropskoj povelji o regionalnim i manjinskim jezicima kroz dve svoje odredbe tretira se posredno i neposredno problem teritorijalne autonomije. Članom 7.1. (b) nalaže se poštovanje geografsko-lingvističke zone regionalnog ili manjinskog jezika’’…

Zorica Radović je, u ovom radu, prezentirala i više međunarodnih dokumenata u kojima se afirmišu ljudska prava. Na primjer:a) Deklaracija Ujedinjenih nacija o Pravima pripadnika nacionalnih ili etničkih, vjerskih i jezičkih manjina od 1991;b) Dokument donet na drugom sastanku Konferencije o ljudskoj dimenziji OSCE održanom u Kopenhagenu 1990;c) Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Saveta Evrope, doneta 1994;d) Evropska povelja o regionalnim i manjinskim zajednicama, doneta u okviru Saveta Evrope 1992;e) Preporuka 1201 Parlamentarne skupštine Saveta Evrope, doneta 1993;f) Evropska povelja o lokalnoj samoupravi, doneta u okviru Saveta Evrope 1985;g) Predlog Komisije iz Venecije od 1996;h) Bečka deklaracija (Deklaracija o principima međunarodnog prava i o prijateljskim odnosima i saradnji između država u skladu sa Poveljom Ujedinjenih Nacija od 1970. god.

Autorka je prezentirala ova međunarodna dokumenta u kontekstu svoje diskusije i referenci na temu ‘’Nacionalne manjine i lokalna autonomija u međunarodnim dokumentima’’ (v. Tutinski zbornik, 4, 2004, Tutin).

Gospodine Predsjedniče,Gospodo građani Tutina,Gospodo musafiri,

Neka je srećna ova radna svečanost - Dan Opštine Tutin!

Izražavam, i srcem i riječju, divljenje ljepoti grada Tutina. Emotivno i

20

objektivno, i ljepoti i trajnosti cijelog Sandžaka. Na svijetu jedino Sandžak ima rijeku čije je ime Ljudska rijeka i vodu čije je ime Dobra voda odnosno Ćamilova česma. Tutin ima veliku čast kao opšina koja je hrabro zakoračala u gradilačku i kulturnu afirmaciju u skladu sa evropskim standardima i savremenim izazovima u svim oblicima globalne svjetske renesanse i života, mira i demokratskih principa, kao i u projekte koji se temelje na međunarodnim i kolektivnim pravima ljudi i naroda.Sve mi se čini da Tutin vidim kao budući grad na putevima iz svih geografskih smjerova. Naslućujem asvaltni drum pravcima: Tutin - Suhodo - Bijelo Polje; Tutun - Pešter - Sjenica ; Tutin - Draga - Istok. Novi Pazar, Rožaje i Plav sa Gusinjem su već u geografsko-saobraćajnoj mapi.Ljudi koji vode ovu opštinu, imaju dovoljno entuzijazma i radnog elana da ostvare ove projekte.Tutin ima originalan kulturni ambijent. Vjerujem da će imati i volje da, pored ostalog, objelodani i one stećke po okolini, koji ostaše iza prastarih naroda, da ih smjesti na jednu kontaktnu lokaciju - kao historijsko-arheološke argumente da je život na ovim prostorima bio mnogo stariji nego što nam se nudilo nenaučnom i romantičarskom historiografijom. Bilo je na ovim prostorima naroda i kultura prije nego što smo i mi zamišljali. Argumenti su zapamćeni na stećcima, mejtašima, sakralnim stelama, imenima mjesta i voda, u antroponimima, u riječima, pjesmama, legendama, običajima i vjerovanjima.Činjenica je da trajnost lingvističkih supstrata otključava sva vrata najstarije historije i najstarijih kultura, pa i onih u Sandžaku u kojem žive Bošnjaci, i drugi narodi - zajedno.Historijske činjenice potvrđuju da je jezik i sandžačkih Bošnjaka bosanski odnosno bošnjački - kao njegov semantički alternant. To je onaj lijepi jezik “dobrih Bošnjana’’ koji kao historijska i kulturna tekovina neprekidno traje od Povelje bana Kulina (1189. god.) do danas. Afirmisani hrvatski lingvista Radoslav Katičić sa naučnom sigurnošću i autoritetom rekao je o jeziku Bošnjaka: ’’…postoji narod i taj narod ima svoj jezik’’. U ovom diskursu i književnica Isidora Sekulić oduševljeno je pisala: “Jezik Bošnjaka - to je jedna kolektivna umetnost čiste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo čudo prošlosti, nego je i čudo sadašnjosti.’’ Sandžak nije leteći ćilim - ne može se ni cijepati ni krpiti. Sandžak ostaje tu gdje je - i mi Bošnjaci u njemu, sa drugim narodima koji ovdje žive.

21