Embed Size (px)
Citation preview
Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88
Telefon: 033 707 100; Fax: 033 707 155
Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина
Sud Bosne i Hercegovine
Суд Босне и Херцеговине
Predmet broj: S1 1 K 021173 16 Kri
Datum: objavljivanja 17.11.2017.godine
pismenog otpravka 11.12.2017.godine
Pred pretresnim vijećem u sastavu: sudija Sead Đikić, predsjednik vijeća
sudija Davorin Jukić, član vijeća
sudija Lejla Konjić Dragović, član vijeća
PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE
Protiv optuženih
IVANA MEDIĆA I
TONĆE RAJIČA
PRESUDA
Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine: Stanko Blagić
Branilac optuženog Ivana Medića: Emina Hasanović, advokat iz Sarajeva
Branilac optuženog Tonće Rajiča: Jasmir Muratović, advokat iz Sarajeva
2
S A D R Ž A J
UVOD……………………………………………………………………………………………….. 4
IZREKA…………………………………………………………………………………………..….. 4
OBRAZLOŽENJE……………………………………………………………………………….… ..9
I KRIVIČNI POSTUPAK………………………………………………………………………... 9
A. OPTUŽNICA I GLAVNI PRETRES………………………………………………….. 9
B. DOKAZNI POSTUPAK………………………………………………………………......11
C. ZAVRŠNE RIJEČI……………………………………………………………………….12
1) Završna riječ Tužilaštva BiH…………………………………………………………....12
2) Završna riječ punomoćnice oštećenih ………………………………....……………..15
3) Završna riječ odbrane prvooptuženog....................................................................16
4) Završna riječ odbrane drugooptuženog...................................................................19
D. PROCESNE ODLUKE………………………………………………………………..... 20
1) Protek roka od 30 dana…………………………………………………………………..20
2) Odluka o isključenju javnosti……………………………………………………….........21
3) Određivanje dodatnih mjera zaštite svejdocima „A“, „B“ i „D“................................... 22
4) Izuzetak o neposrednog izvođenja dokaza-član 273. stav 2. ZKP BiH.....................23
5) Odstupanje od redoslijeda radnji glavnog pretresa...................................................26
6) Izmjene u izreci presude u odnosu na činjenični opis iz optužnice ..........................26
II PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA..............................................................................27
III PRIGOVOR NE BIS IN IDEM.............................................................................................30
IV STANDARDI DOKAZIVANJA ..........................................................................................33
V NALAZI SUDA-OSUĐUJUĆI DIO IZREKE PRESUDE ....................................................36
1) Bitna obilježja krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ
SFRJ………………………………………………………………….........................................…36
3
a) Kršenja pravila međunarodnog prava…………………………………………....................38
b) Civili ...................................................................................................................................39
c) Kršenje mora biti učinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije..........................41
d) Djelo učinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom……........43
e) Počinilac mora narediti ili počiniti djelo ..............................................................................46
2) Pojedinačne inkriminacije u osnovi ratnog zločina……………………………………..........47
a) Silovanje…………………………………………………………………………..................…..47
b) Nečovječno postupanje .....................................................................................................49
3) Identifikacija optuženog .....................................................................................................51
4) Tačka 1. osuđujućeg dijela izreke presude........................................................................55
5) Tačka 2. osuđujućeg dijela izreke presude .......................................................................58
VI KRIVIČNA ODGOVORNOST I ODLUKA O KAZNI…………………....…........................61
VII ODLUKA O TROŠKOVIMA..............................................................................................63
VIII ODLUKA O IMOVINSKOPRAVNOM ZAHTJEVU………………....................................63
IX OSLOBAĐAJUĆI DIO PRESUDE (TAČKA 4 IZREKE PRESUDE-TAČKA 3.
OPTUŽNICE ......................................................................................................................... 69
X ODLUKA O TROŠKOVIMA................................................................................................73
XI ODLUKA O IMOVINSKOPRAVNOM ZAHTJEVU……………….......................................73
XII POPIS DOKAZA…………………………………………………………......……...................74
1) Prilog 1 – Dokazi Tužilaštva BiH……………………………………………………….........…74
2) Prilog 2 – Dokazi odbrane optuženog Ivana Medića…………………………………….......80
4
Broj: S1 1 K 021173 16 Kri
Sarajevo, 17.11.2017. godine
U IME BOSNE I HERCEGOVINE!
Sud Bosne i Hercegovine, Odjel I za ratne zločine, u vijeću sastavljenom od sudija
Seada Đikića, kao predsjednika vijeća, te sudija Davorina Jukića i Lejle Konjić
Dragović kao članova vijeća, uz sudjelovanje pravnog savjetnika-asistenta Jelene
Simić-Skoko u svojstvu zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženih Ivana
Medića i Tonće Rajiča, zbog krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz
člana 173. stav 1. tačke e) i c), u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 21. Krivičnog
zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH), povodom optužnice Tužilaštva Bosne i
Hercegovine broj: T20 0 KTRZ 0009569 14 od 09.03.2016. godine, koja je potvrđena
dana 23.03.2016. godine a izmijenjena dana 18.05.2017. godine, nakon održanog
usmenog i javnog glavnog pretresa sa kojeg je u jednom dijelu bila isključena
javnost, u prisustvu tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine Stanka Blagića,
optuženog Ivana Medića i njegovog branioca, Emine Hasanović, advokata iz
Sarajeva, te optuženog Tonće Rajiča i njegovog branioca Jasmira Muratovića,
advokata iz Sarajeva, donio je i dana 17.11.2017. godine javno objavio sljedeću:
P R E S U D U
OPTUŽENI IVAN MEDIĆ, sin Stanka i majke Anice, rođ. Primorac, rođen
31.05.1952. godine u Radišićima, opština Ljubuški, oženjen, otac troje djece,
nastanjen u …………………, opština …………….., državljanin ……………… i
…………………, JMBG: ……………….., radnik, pismen, sa završena 4 razreda
Osnovne škole, nije služio vojsku, bez čina, vodi se u vojnoj evidenciji Ljubuški,
odlikovan-Trolist, lošeg imovnog stanja, osuđivan presudom Suda BiH broj: ……….
……….. od ……………….. godine na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina,
nalazi se na izdržavanju zatvorske kazne u KPZ Mostar,
5
KRIV JE
Što je:
U vremenskom periodu od 05.05.1992. godine ili približno toga dana pa do
17.08.1992. godine ili približno toga dana, za vrijeme rata i neposredne ratne
opasnosti na teritoriji Bosne i Hercegovine i oružanog sukoba između pripadnika
Hrvatskih odbrambenih snaga (HOS-a) i Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) s jedne
strane i Oružanih snaga Srpske Republike Bosne i Hercegovine s druge strane, na
području opštine Čapljina, u svojstvu pripadnika HOS-a u periodu 01.12.1991. do
20.08.1992. godine, odnosno od 03.04.1992. godine pa do 16.01.1993. godine
postupao protivno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, kršeći odredbu
člana 3. stav 1. tačka a) i c) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme
rata od 12. avgusta 1949. godine, pa je:
1. Tačno neutvrđenog dana u mjesecu junu 1992. godine u večernjim satima u
logoru Dretelj, opština Čapljina, naoružan pištoljem i nožem došao u
prostoriju u kojoj su nezakonito bile zatvorene zaštićeni svjedoci „A“, „B“,
„C“, Vujinović Anđa i Mrkić Jelena, lica srpske nacionalnosti, imenom
prozvao civilno lice srpske nacionalnosti, zaštićenog svjedoka „B“, i istu
izveo iz prostorije i odveo je u drugu veliku prostoriju sa dušecima te joj
naredio da se skine i tako je prisilio na seksualni odnos (silovao), da bi je
poslije toga ponovo vratio u prostoriju iz koje ju je izveo;
2. U toku mjeseca juna 1992. godine u logoru Dretelj, opština Čapljina, u
noćnim satima, zajedno sa R.M., fizički i psihički zlostavljali civilno lice
srpske nacionalnosti, zaštićenog svjedoka „C“, na način da su je za vrijeme
ispitivanja o njenim sinovima, udarali palicom po rukama od čega su joj od
siline udaraca ruke otekle, zabadali igle pod nokte, da bi joj jedne prilike
zapalili kosu svijećom, što je za posljedicu kod oštećene imalo tešku fizičku
i psihičku bol i patnju,
6
Čime je
radnjama u tački 1. izreke presude počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog
stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne
Republike Jugoslavije (KZ SFRJ) koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni
Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona SFRJ1,
radnjama u tački 2. izreke presude počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog
stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZ SFRJ,
Pa mu Sud, primjenom odredbe člana 285. stav 1. ZKP BiH, te odredbi člana 33., 38.
i 41. KZ SFRJ
IZRIČE
KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 7 (SEDAM) GODINA i 6 (ŠEST) MJESECI
te ga,
uzimajući kao utvrđenu ranije izrečenu kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina,
izrečenu presudom Suda BiH broj: ………….. od ………………. godine,
primjenom odredbi člana 49. u vezi sa članom 48. stav 2. tačka 3. KZ SFRJ,
O S U Đ U J E
NA JEDINSTVENU KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 14 (ČETRNAEST)
GODINA
1 U daljem tekstu: KZ SFRJ – Skupština SFRJ je usvojila Krivični zakon Bosne I Hercegovine na
sjednici Saveznog vijeća, održanoj dana 28.09.1976. godine i objavila ga u Službenom listu SFRJ broj 44, od 08.10.1976. godine. Nakon proglašenja nezavisnosti BiH, KZ SFRJ je na osnovu Uredbe sa zakonskom snagom od 22.05.1992. godine preuzet kao zakon Republike Bosne I Hercegovine (uz manje izmjene), a stupio je na snagu danom objavljivanja.
7
Na osnovu člana 50. stav 1. KZ SFRJ, vrijeme koje je optuženi Ivan Medić proveo u
pritvoru u periodu od 22.02.2012. godine do 18.09.2012. godine kao i na izdržavanju
kazne zatvora po presudi Suda BiH broj: …………………. od ………………... godine,
počev od ……………... godine pa nadalje, ima se uračunati u izrečenu jedinstvenu
kaznu zatvora.
II
Na osnovu odredbi člana 188. stav 4. ZKP BiH optuženi se oslobađa obaveze da
nadoknadi troškove krivičnog postupka i sudskog paušala koji u cijelini padaju na
teret budžetskih sredstava Suda.
III
Na osnovu člana 198. stav 2. ZKP BiH oštećene svjedokinje “A” i “B” se sa
postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućuju na parnični postupak.
IV
OPTUŽENI TONĆO RAJIČ, sin Nikole i majke Danice, rođ. Soldo, rođen 22.07.1971.
godine u Mostaru, oženjen, otac dvoje djece, nastanjen u ………….. ………….,
………………., državljanin ………………. i ……………………., JMBG: ………………,
penzioner, pismen, sa završenom SSS, služio vojsku u Banja Luci 1990/91 godine,
bez čina, vodi se u vojnoj evidenciji Mostar, odlikovan-Spomenica red kraljice
Katarine i red hrvatskog križa, srednjeg imovnog stanja, neosuđivan,
Na osnovu odredbi člana 284. tačka c) ZKP BiH
OSLOBAĐA SE OPTUŽBE
Da je:
8
U vremenskom periodu od 05.05.1992. godine ili približno toga dana pa do
17.08.1992. godine ili približno toga dana, za vrijeme rata i neposredne ratne
opasnosti na teritoriji Bosne i Hercegovine i oružanog sukoba između pripadnika
Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a) i Hrvatskog Vijeća Odbrane (HVO) s jedne
strane i Oružanih snaga Srpske Republike Bosne i Hercegovine s druge strane, na
području opštine Čapljina, kao pripadnik HOS-a u Vojarni Bruno Bušić Dretelj, nalazi
se na popisu HOS personala vojnog osoblja logora Dretelj pod rednim brojem 17.,
zatim na popisu Bojne HOS-a „Krešimir- Pavičić-Pavo“, Čapljina, pod rednim brojem
17. i 43., a prema Mjesečnom stavu Bojne HOS-a „Krešimir-Pavičić-Pavo“ za mjesec
09/10.1992. godina, pod rednim brojem 15., a u svojstvu pripadnika HVO-a u periodu
od 18.10.1992. godine pa do 01.12.1992. godine, a od 01.09.1992. do 31.12.1993.
godine pripadnik 3. Pješačke satnije, I Lakojurišne bojne,
postupao protivno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, kršeći odredbu
člana 3. stav 1. tačka a) i c) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme
rata od 12. avgusta 1949. godine, s namjerom da svojim radnjama uspostavi i
održava sistem zlostavljanja zatvorenika, civila i drugih lica zaštićenih zajedničkim
članom 3. Ženevskih konvencija od 12. avgusta 1949. godine, pa da je:
Tačno neutvrđenog dana u mjesecu avgustu 1992. godine u logoru Dretelj opština
Čapljina pored prostorije, na kojoj su bila vrata sa rešetkom, u kojoj je nezakonito bila
zatvorena zaštićeni svjedok „A“, naišao je optuženi govoreći “šta ova četnikulja ovdje
radi”, psovao joj četničku majku i nazivao kurvom, da bi u jednom momentu repetirao
pušku i uperio u njenom pravcu s namjerom da je ubije i rekao „ovu ću ja ubiti“,
odbijajući naredbu zaštićenog svjedoka „D“ da spusti pušku nakon čega zaštićeni
svjedok „D“ skače na optuženog i hvata za cjev puške u kom momentu je puška
opalila u plafon, spasivši joj tako život, što je za posljedicu kod oštećene imalo tešku
psihičku bol i patnju;
Čime bi počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173.
stav 1. tačka c) KZ BiH u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 21. KZ BiH.
9
V
Na osnovu odredbi člana 189. stav 1. ZKP BiH optuženi se oslobađa obaveze da
nadoknadi troškove krivičnog postupka i sudskog paušala koji u cijelini padaju na
teret budžetskih sredstava Suda.
VI
Na osnovu člana 198. stav 3. ZKP BiH oštećene svjedokinje “A” i “B” se sa
postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućuju na parnični postupak.
O B R A Z L O Ž E NJ E
I. KRIVIČNI POSTUPAK
A. OPTUŽNICA I GLAVNI PRETRES
1. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (Tužilaštvo) je optužnicom broj: T20 0 KTRZ
0009569 14 od 09.03.2016. godine optužilo Miroslava Hrstića, Ivana Medića,
Miljenka Nogolicu zv. Mile i Tonću Rajiča za počinjenje krivičnog djela Ratni zločin
protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka e), f), c) KZ BiH u vezi sa
članom 180. stav 1. i članom 21. i 29. KZ BiH, a koja optužnica je potvrđena dana
23.03.2016. godine.
2. Nakon potvrđivanja optužnice, a prije otvaranja glavnog pretresa u ovom
predmetu, protiv optuženih Miroslava Hrstića i Miljenka Nogolice zv. Mile su
razdvojeni krivični postupci2 iz razloga što imenovani optuženi nisu bili dostupni Sudu,
te je krivični postupak u ovom predmetu nastavljen samo u odnosu na optužene
Ivana Medića i Tonću Rajiča.
2 Rješenje Suda broj: S1 1 K 021173 16 Kro i S1 1 K 021778 16 Kro od 25.04.2016. godine i S1 1 K 021173 16
Kri od 23.09.2016. godine
10
3. Glavni pretres počeo je dana 07.10.2016. godine čitanjem optužnice i
iznošenjem uvodnih riječi Tužilaštva.
4. Budući da je, a kako je to prethodno navedeno, krivični postupak nastavljen
samo u odnosu na optužene Ivana Medića i Tonću Rajiča, Tužilaštvo je na glavnom
pretresu održanom dana 07.10.2016. godine, u sudski spis uložilo prilagođenu
optužnicu u odnosu na imenovane optužene, a koja je činjenično i pravno identična
optužnici T20 0 KTRZ 0009569 14 od 09.03.2016. godine koja je potvrđena dana
23.03.2016. godine. Optuženim je stavljeno na teret da su za vrijeme rata i
neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini i oružanog sukoba između
Hrvatskih odbrambenih snaga (HOS) i Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) s jedne
strane i Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine s druge strane, na teritoriji
opštine Čapljina, u vremenskom periodu od 05.05.1992. godine, ili približno tog dana,
pa do 17.08.1992. godine, ili približno tog dana, kršeći pravila međunarodnog
humanitarnog prava, s namjerom da svojim radnjama uspostave i održavaju sistem
zlostavljanja zatvorenika, civila i drugih zaštićenih lica, nečovječno postupali prema
civilima srpske nacionalnosti u logoru Dretelj i to Ivan Medić prema zaštićenom
svjedoku „C“ a optuženi Tonćo Rajič prema zaštićenom svjedoku „A“, te da je Ivan
Medić prisilio na seksualni odnos civilno lice srpske nacionalnosti (silovao) zaštićenu
svjedokinju „B“.
5. Podneskom od 18.05.2017. godine postupajući tužilac je u skladu sa
odredbom iz člana 275. ZKP BiH, izmijenio optužnicu u skladu sa dokazima
izvedenim na glavnom pretresu.
6. Na ročištu održanom dana 26.05.2017. godine, tužilac je naveo da je
očiglednom omaškom u izmijenjenoj optužnici, u tački 3. optužnice, osmi red,
umjesto “optuženog”, navedeno “osumnjičenog” te da s obzirom na fazu u kojoj se
postupak trenutno nalazi (glavni pretres) nesporno treba da stoji “optuženog”.
7. Braniteljica optuženog Ivana Medića, advokat Emina Hasanović, usprotivila se
izmjeni optužnice, tvrdeći da za to nisu ispunjeni zakonski uslovi, te ponovila da
poriče sve navode i iz izmijenjene optužnice. Branilac optuženog Tonće Rajiča,
11
advokat Jasmir Muratović, izjavio je da se ne protivi izmjeni optužnice ali da poriče
činjenične navode iz iste.
8. Odredbom člana 275. ZKP BiH propisano je da “ako tužitelj ocijeni da izvedeni
dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na
glavnom pretresu izmijeniti optužnicu… u ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje
optužnice.”
9. Navedenom zakonskom odredbom jasno je propisano pravo tužitelja da, u
slučaju kad ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje
izneseno u optužnici, na glavnom pretresu izmijeni optužnicu. Dakle, u skladu sa
citiranom zakonskom odredbom, za izmjenu optužnice nije neophodno da se izvedu
novi dokazi, već je dovoljna tužiteljeva subjektivna ocjena već izvedenih dokaza.
Cijeneći da navedenom izmjenom nije povrijeđen ni subjektivni a ni objektivni
identitet optužnice, da se radi isključivo o preciziranju optužnice kojom se optuženim
ne stavlja na teret veća kriminalna količina, da se nije mijenjala ni pravna kvalifikacija
djela koje se optuženim stavlja na teret, niti su optuženi na bilo koji način dovedeni u
nepovoljniji položaj u odnosu na prvobitnu, potvrđenu optužnicu, vijeće je istu
prihvatilo.
B. DOKAZNI POSTUPAK
10. Na prijedlog Tužilaštva saslušano je šest svjedoka optužbe i to: Derviš Kurtić,
svjedok „B“, svjedok „A“, Damir Glogovac, Branko Bubalo i svjedok „D“, te pročitani
iskazi svjedoka Tatjane Čučak, Gospave Savić i svjedoka „C“. Kao punomoćnica
oštećenih svjedoka „A“ i „B“ saslušana je Zinaida Ibrahimović, a na okolnost
postavljanja njihovih imovinskopravnih zahtjeva. Na prijedlog Tužilaštva saslušan je
vještak prim. dr Vjekoslav Kovačević, neuropsihijatar, na okolnosti vještačenja stanja
duševnog zdravlja svjedoka „A“ i „B“ u svrhu prikupljanja dokaza o osnovanosti
njihovog imovinskopravnog zahtjeva .
11. Na prijedlog odbrane prvooptuženog Ivana Medića, u svojstvu svjedoka su
saslušani: optuženi Ivan Medić, Halil Bešo i Marko Vukšić.
12
12. U sudski spis je uloženo 88 materijalnih dokaza Tužilaštva te 4 materijalna
dokaza odbrane prvooptuženog Ivana Medića, a koji dokazi su navedeni u popisu
dokaza koji je sastavni dio presude.
13. Dokazni postupak je završen na ročištu za glavni pretres održanom dana
06.10.2017. godine, nakon čega su Tužilaštvo, odbrana i punomoćnica oštećenih (u
pogledu imovinskopravnog zahtjeva) iznijeli završne riječi.
C. ZAVRŠNE RIJEČI
a) Završna riječ Tužilaštva BiH
14. Na početku svoje završne riječi, Tužilaštvo se ukratko osvrnulo na izmijenjenu
optužnicu koju je dostavilo Sudu dana 18.05.2017. godine, navodeći da u istoj i nije
došlo do suštinskih izmjena u odnosu na prvobitnu optužnicu koja je od strane Suda
potvrđena, te da je istom Tužilaštvo, a u skladu sa odredbom člana 275. ZKP BiH,
samo konkretizovalo okolnosti i činjenice u vezi načina izvršenja krivičnog djela od
strane optuženih u skladu sa dokazima izvedenim na glavnom pretresu.
15. Stoga, budući da u izmijenjenoj optužnici nije ni na koji način izašlo izvan
okvira činjeničnog opisa događaja koji su optuženim stavljeni na teret, Tužilaštvo
smatra da izmijenjenom optužnicom nije dirnut niti povrijeđen objektivni identitet
prvobitno potvrđene optužnice.
16. Tužilaštvo je dalje istaklo da je dokazima provedenim na glavnom pretresu na
nesumnjiv način dokazalo da su optuženi Ivan Medić i Tonćo Rajič počinili
krivičnopravne radnje koje su im stavljene na teret, na način i u vrijeme kako je to
navedeno u izmijenjenoj optužnici. Prije svega, Tužilaštvo se osvrnulo na dokaze koji
se odnose na opšte elemente krivičnog djela koje se optuženim stavlja na teret, a koji
se odnose na postojanje rata i neposredne ratne opasnosti u BiH u inkriminisanom
periodu, postojanje oružanog sukoba između jedinica HVO-a i HOS-a s jedne i
Oružanih snaga Srpske Republike BiH s druge strane na području opštine Čapljina,
13
postojanja uzročne veze između rata i oružanog sukoba i počinjenih krivičnih djela,
odnosno da je postojanje oružanog sukoba uticalo na optužene i njihovu volju i
odluku da počine zločine, da su oštećeni u ovom predmetu bili civili i samim tim lica
zaštićena po odredbama Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata od
12. avgusta 1949. godine te da su optuženi krivično djelo koje im se stavlja na teret
počinili kao pripadnici HOS-a, odnosno kao pripadnici jedne od strana u sukobu.
17. Da je optuženi Ivan Medić počinio krivičnopravne radnje opisane u tački 1.
optužnice, tj. da je silovao oštećenu, svjedoka „B“, prije svega proizilazi iz
svjedočenja ovog svjedoka. Svjedok „B“ je u svom iskazu datom na glavnom pretresu
u cjelosti potvrdila navode iz optužnice, opisujući kako je optuženi u junu mjesecu
1992. godine, nekoliko dana nakon dovođenja i nezakonitog zatvaranja u prostorije
logora Dretelj, došao u prostoriju u kojoj je bilo smješteno njih nekoliko žena, prozvao
je i odveo u drugu prostoriju gdje je silovao na način opisan u optužnici. Tužilaštvo
smatra da je iskaz ove svjedokinje objektivan, pouzdan i uvjerljiv i da ista tokom svog
svjedočenja nije ostavila nimalo prostora za sumnju u tačnost onoga o čemu je
svjedočila. Njen iskaz u određenim segmentima potvrdila je i svjedok „A“ koja se
zajedno sa oštećenom nalazila u prostoriji iz koje je izveo optuženi Ivan Medić a koja
je svjedoku „B“ i saopštila da se radi o optuženom Ivanu Mediću. Svjedočeći na ove
okolnosti, svjedok „A“ je potvrdila da je vidjela kada je optuženi Ivan Medić izveo
svjedoka „B“ iz prostorije u kojoj su zajedno boravile kao i kada je nakon izvjesnog
vremena vratio u tu istu prostoriju, te kako je svjedok „B“ u tom momentu izgledala.
Budući da je svjedok „A“ već bila žrtva radnji optuženog Ivana Medića, nesporno je
da je ovaj svjedok pouzdano znala da se radi upravo o optuženom Ivanu Mediću, što
je kasnije i saopštila svjedoku „B“. Po ocjeni Tužilaštva, nema dileme da je svjedok
„A“ dobro poznavala optuženog Ivana Medića kojeg je svakodnevno viđala u logoru,
a koji ju je određeno vrijeme svakodnevno izvodio u jednu prostoriju, kao i svjedoka
„B“ silovao i lično joj rekao svoje ime i prezime. Navedena svjedokinja je pojasnila i
da su one, zatvorenice, optuženog zbog njegovih nehumanih djela nazvale
„Poskokom“ i da su ga među sobom tako i oslovljavale, zbog čega Tužilaštvo smatra
površnim pokušaj odbrane da iskaz ovog svjedoka dovede u sumnju u pogledu
identiteta optuženog tvrdnjama da optuženi nije imao nadimak „Poskok“.
14
18. U odnosu na radnje koje su tačkom 2. optužnice stavljene na teret optuženom
Ivanu Mediću, a koje se odnose na fizičko i psihičko zlostavljanje zaštićenog
svjedoka „C“ , Tužilaštvo iste smatra dokazanim prije svega iskazima svjedoka „C“
datim u istrazi, a koji iskazi su na glavnom pretresu, u skladu sa odredbom člana
273. stav 2. ZKP BiH, pročitani. U navedenim iskazima, svjedok „C“ je potvrdila da je
optuženi Ivan Medić zajedno sa Mirsadom Repkom izvodio na ispitivanje vezano za
njene sinove te da su je u tim prilikama tukli palicom po rukama toliko snažno da su
joj ruke bile oteknute, da su joj kosu palili svijećom i gasili pikavce iznad grudi tako da
i danas ima ožiljke od gašenja cigareta i jake bolove po rukama. Navode ovog
svjedoka potvrdila je i svjedok „A“ koja je u svom iskazu potvrdila da je svjedok „C“
više puta izvođena iz prostorije u kojoj su zajedno bile zatvorene i da se sjeća da je
jedne prilike, kada se vratila, bila izudarana po rukama, da su joj zabadali igle pod
nokte te da je imala rane od gašenja cigareta. Svjedok „A“ je potvrdila i da je svjedok
„C“ po povratku imala zapaljenu kosu zbog čega se našalila na njen račun pitavši je
„je li to pravila novu frizuru?“ I svjedok „B“ je u svom iskazu potvrdila da je svjedok
„C“ izvođena iz prostorije u kojoj su bile zatvorene i da je udarana pendrecima. Da je
svjedok „C“ bila u logoru Dretelj, potvrdili su i svjedoci Gospava Savić, Tatjana Čučak
i Branko Bubalo. Dakle, kada se iskazi svjedoka „C“ dovedu u vezu sa drugim
izvedenim dokazima, jedini logičan i ispravan zaključak koji se nameće jeste da je
svjedočenje ovog svjedoka vjerodostojno i pouzdano i da se kao takvo mora i
prihvatiti.
19. Navode iz tačke 3. optužnice kojom je optuženom Tonći Rajiču stavljeno na
teret da je vrijeđao na nacionalnoj osnovi svjedoka „A“ i nazivao je kurvom, da bi u
jednom momentu repetirao pušku i uperio u njenom pravcu s namjerom da je ubije, a
u čemu je spriječen od strane svjedoka „D“, u cjelosti je potvrdila svjedok „A“ u svom
iskazu datom na glavnom pretresu. Svjedok je potvrdila i da je ovakav postupak
optuženog shvatila veoma ozbiljno navodeći da se tom prilikom ukočila od straha, te
da je sigurna da je to bio upravo optuženi Tonćo Rajič kojeg je poznavala od ranije.
Da se navedeni događaj desio na način kako je u svom iskazu opisala svjedok „A“
potvrdio je i svjedok „D“ potvrđujući na taj način i dosljednost u kazivanju ovog
svjedoka koja je o navedenom događaju na identičan način svjedočila i ranije.
15
20. Tužilaštvo je dalje navelo da su optuženi u vrijeme izvršenja krivičnih djela
imali punu i očuvanu svijest, a očigledno i vidljivu volju za izvršenje krivičnih djela i
njihovih posljedica, a takođe su imali i realnu mogućnost da utiču na izvršenje istih.
Osim njihove svijesti o svim bitnim elementima počinjenih krivičnih djela, optuženi
kao pripadnici jedne od zaraćenih strana, bili su svjesni položaja i situacije u kojoj su
se nalazili, kao i da se radilo o nedužnim civilima - ženama koje su pod zaštitom
Ženevske konvencije.
21. Smatrajući da je dokazalo da su optuženi počinili krivičnopravne radnje koje su
im optužnicom stavljene na teret, Tužilaštvo je predložilo da ih Sud oglasi krivim i da
im izrekne kazne zatvora do visine zakonom propisane kazne za ova krivična djela.
b) Završna riječ punomoćnice oštećenih
22. Punomoćnica oštećenih „A“ i „B“, Zinaida Ibrahimović, u završnoj riječi je
istakla da u cjelosti ostaje kod pismenog prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog
zahtjeva koji je Sudu dostavljen 22.03.2017. godine u pogledu pravnog osnova, dok
u pogledu visine ostaje kod imovisnkopravnog zahtjeva izmijenjenog na glavnom
pretresu od 31.03.2017. godine. Predložila je da se postavljeni imovinskopravni
zahtjev usvoji. Punomoćnica oštećenih je podsjetila vijeće da je vještak prilikom
usmenog obrazlaganja svog nalaza i mišljenja na glavnom pretresu održanom dana
31.03.2017. godine naveo da oštećena, svjedokinja „A“ boluje od ........... ............., a
kao posljedice zatvaranja i torture u logoru kao i da je njena opšta životna
sposobnost ..............., da je kod iste prisutna ............................. ....................... Za
oštećenu „B“, vještak je utvrdio da je kod iste prisutan ............................. intenziteta
koji je postojao za vrijeme boravka u zarobljeništvu ................... Punomoćnica je
posebno ukazala da bi odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu u okviru ovog
postupka bilo u interesu pravde i pravičnosti, a kako bi se izbjegla ponovna
retraumatizacija oštećenih za koje bi vođenje parničnog postupka predstavljalo
dodatnu traumu. Punomoćnica je istakla da bi odlučivanje o imovinskopravnom
zahtjevu u ovom postupku bilo i svrsishodno, budući da se radi o svjedocima kojima
16
su dodijeljene mjere zaštite te bi pokretanje parničnog postupka podrazumijevalo
otkrivanje njihovog identiteta u javnosti.
c) Završna riječ odbrane prvooptuženog Ivana Medića
23. Braniteljica optuženog Ivana Medića na početku svoje završne riječi istakla je
prigovor povrede načela ne bis in idem, navodeći da je optuženi Ivan Medić za
krivičnopravne radnje koje mu se predmetnom optužnicom stavljaju na teret već
suđen i presuđen u predmetu Ivan Zelenika i dr. ( predmet Suda BiH broj: S1 1 K
009124 12 K) i da se trenutno nalazi na izdržavanju kazne zatvora koja mu je
izrečena u tom predmetu. Braniteljica je ukazala da se uvidom u predmetni spis
zaključuje da su svi svjedoci koji su saslušani u fazi istrage u Tužilaštvu svoje izjave
davali u trenutku kada se vodio postupak u predmetu Ivan Zelenika i dr., na koji način
je povrijeđeno i načelo ekonomičnosti i efikasnosti postupka. Nesporno je da se u
ova dva predmeta radi o istim činjenicama, svjedocima, dokazima, vremenskom i
geografskom prostoru i da je već donesena pravosnažna presuda, na koji način je
povrijeđeno načelo ne bis in idem koje podrazumijeva da niko ne može biti ponovo
suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska
odluka, a što je u konkretnom predmetu slučaj. Zbog toga odbrana predlaže da Sud,
u skladu sa odredbom iz člana 283. ZKP BiH, donese presudu kojom se, u odnosu
na optuženog Ivana Medića, optužba odbija.
24. Braniteljica je ukazala i da je predmetnom optužnicom optuženom Ivanu
Mediću stavljeno na teret da je radnjama opisanim u činjeničnom supstratu iste,
počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1.
tačka e) i c) KZ BiH ali da u konkretnom slučaju treba primijeniti KZ SFRJ kao zakon
koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela i koji je blaži za učinioca u
odnosu na KZ BiH.
25. Braniteljica je dalje navela da u radnjama optuženog nema elemenata bića
krivičnog djela za koje se tereti, posebno ističući da izvedeni dokazi ni na koji način
ne potvrđuju da je optuženi učestvovao u nezakonitom zatvaranju i lišenju slobode
17
civilnog stanovništva, kao ni u uspostavljanju i održavanju sistema zlostavljanja
zatvorenika.
26. U odnosu na tačku 1. optužnice, kojom je optuženom stavljeno na teret
silovanje svjedokinje „B“, odbrana je navela da svjedokinja „B“, u momentu kada je,
kako je navela, silovao optuženi Medić, nije znala o kojem HOS-ovcu se radi i da je
za njegov identitet saznala naknadno od svjedoka „A“ koja joj je rekla da je taj isti
HOS-ovac učestvovao i u povrjeđivanju njenog sina odmah nakon dovođenju u
Dretelj. Odbrana je ukazala na razlike u iskazima svjedoka „A“ i „B“ a na okolnosti
kada je Ivan Medić povrijedio sina svjedoka „B“ koja je izjavila da se to dogodilo
odmah nakon dovođenja u Dretelj, dok je svjedok „A“ ustvrdila da se navedeni
događaj desio nakon sedam dana, zbog čega se opravdano dovodi u pitanje
kredibilitet ovih svjedoka. Kada je u pitanju prepoznavanje i dešavanja u vezi
prepoznavanja svjedoka „B“, odbrana je ukazala na iskaz svjedoka Damira Glogovca
koji je, prema mišljenju odbrane, kredibilan svjedok a koji je u svom iskazu potvrdio
da je, nakon što je zajedno sa ocem doveden u Dretelj, dočekan od strane Saje
Horozovića, „Ćelavog Gada“ iz Hrvatske, i još jednog momka kojeg nije poznavao i
da su tom prilikom pored njega bili i suprug i sin svjedokinje „B“ te da je „Ćelavi Gad“
uzeo nož i prišao sinu svjedokinje „B“ i nožem mu skinuo kožu sa tjemena glave.
Kako je svjedok naveo, u tim momentima, a ni kasnije, nije viđao optuženog Ivana
Medića. Odbrana je napomenula da je svjedok Damir Glogovac, a kako je i sam
svjedok naveo u svom iskazu, nakon određenog vremena postao stražar, odnosno
obezbjeđenje ženama koje su bile zatvorene u Dretelju te da je, kako je naveo, imao
problema jer su neki njemu nepoznati momci pokušali da uđu u prostoriju gdje su bile
zatvorene žene kako bi ih seksualno maltretirali, pritom, ne spominjući optuženog
Ivana Medića u tom kontekstu. Iz sadržine iskaza ovog svjedoka može se zaključiti
da je postojalo obezbjeđenje na ulazu u prostorije u kojima su bile smještene žene i
da se nije moglo samo tako ući u prostoriju i izvesti neka od žena, osim ako je ta
osoba imala ključ ili odobrenje ili naredbu za dovođenje. Obzirom da je i svjedok „D“
u svom iskazu naveo da su braća Šešelj skidala kožu sa tjemena glave sinu svjedoka
„B“, osnovano se može zaključiti da je radnje koje se stavljaju na teret optuženom
Ivanu Mediću počinila druga osoba i da se iskazu svjedoka „A“ u tom dijelu ne može
pokloniti vjera, odnosno da Tužilaštvo nije na pouzdan način i sa sigurnošću
18
dokazalo da je taj HOS-ovac koji je izveo i silovao svjedoka „B“ upravo optuženi Ivan
Medić. Odbrana je navela i da je i svjedok odbrane Halil Bešo potvrdio je da je Ivan
Medić početkom jula prešao u Stolac u njegovu jedinicu što dodatno potkrjepljuje
tezu odbrane da optuženi Ivan Medić nije taj HOS-ovac koji je, kako je navela
svjedok „A“, bio cijelo vrijeme u vojnom zatvoru odnosno kasarni Bruno Bušić u
Dretelju u kojoj se taj zatvor nalazio. Sve navedeno upućuje na zaključak da je
svjedočenje svjedoka „A“ nepouzdano i netačno, a na njenom kazivanju su
zasnovane tvrdnje svjedoka „B“ da ju je silovao upravo optuženi Ivan Medić.
27. U odnosu na tačku 2. optužnice odbrana je istakla da su jedini dokaz koji je
Tužilaštvo izvelo na okolnosti iz ove tačke optužnice iskazi svjedoka „C“ koji su na
glavnom pretresu pročitani, iako za to nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 273. stav 2.
ZKP BiH. Odredbom navedenog člana jasno je propisano da se samo u izuzetnim
okolnostima, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu, po odluci sudije, odnosno
vijeća, koristiti kao dokaz na glavnom pretresu i to ako su ispitane osobe umrle,
duševno oboljele, nedostupne ili je dolazak na sud nemoguć ili znatno otežan iz
važnih uzroka, a što u odnosu na svjedoka „C“ nije bio slučaj. Budući da se svjedok
„C“, prema navodima postupajućeg tužioca, nalazi u Švedskoj kod sina i da je sa
istim bila u telefonskoj komunikaciji tokom koje mu je saopštila da ne želi svjedočiti,
odbrana smatra da nije bilo uslova za čitanje iskaza ovog svjedoka na glavnom
pretresu i da je svjedok bezrazložno i nezakonito odbila da svjedoči, zbog čega se
osnovano može dovesti u pitanje njen kredibilitet. Imajući u vidu da je saslušanje
ovog svjedoka bilo moguće obezbijediti na različite načine, prije svega putem video
linka, odbrana smatra da je odluka vijeća da se iskaz ovog svjedoka pročita suprotna
zakonskim odredbama. Odbrana je istakla i da se na iskazu svjedoka čiji je iskaz
pročitan na glavnom pretresu ne može u odlučujućoj mjeri zasnivati sudska odluka,
pritom pozivajući se na odluku vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: X-KRŽ-
05/139 od 15.3.2010. godine. Odbrana je osporila i zakonitost prepoznavanja
optuženog Ivana Medića od strane svjedoka „C“, navodeći da isto nije izvršeno u
skladu sa odredbama člana 85. ZKP BiH kojima je propisano da se od lica koje vrši
prepoznavanje mora prvo zatražiti da opiše osobu koju treba identifikovati ili da
navede znakove po kojima se ta osoba razlikuje od drugih osoba i njegovu takvu
izjavu unijeti u zapisnik, što u konkretnom slučaju nije učinjeno, budući da svjedokinja
19
„C“ prilikom prepoznavanja nije prvobitno dala opis optuženog Medića. Takođe,
odbrana smatra da na fotografijama koje su predočene svjedoku nisu bila lica sličnog
izgleda, godina starosti, visine, boje kose i slično obučena kao optuženi Ivan Medić, a
da je sama radnja prepoznavanja izvršena nedugo nakon što su u svim printanim i
drugim medijima objavljene fotografije Ivana Medića i drugih optuženih u predmetu
Ivan Zelenika i dr., zbog čega je takođe prepoznavanje izvršeno suprotno odredbama
iz člana 85. ZKP BiH.
28. S obzirom da Tužilaštvo tokom postupka nije izvelo niti jedan dokaz kojim bi
van razumne sumnje dokazalo da je optuženi Ivan Medić počinio krivična djela koja
mu se stavljaju na teret, odbrana je predložila da se optuženi, u skladu sa odredbom
člana 284. stav 1. tačka c) ZKP BiH, oslobodi od optužbe.
d) Završna riječ odbrane drugooptuženog Tonće Rajiča
29. U svojoj završnoj riječi, branilac optuženog Tonća Rajiča je prvenstveno
ukazao da iz činjeničnog opisa optužnice proizilazi da je krivično djelo koje se
optuženom stavlja na teret počinjeno 1992. godine kada je na snazi bio KZ SFRJ.
Odredba člana 142. pomenutog Zakona sadrži inkriminaciju krivičnog djela u vezi sa
nečovječnim postupanjem za koje je propisana kazna zatvora od najmanje pet
godina ili smrtna kazna. Imajući u vidu da je smrtna kazna ukinuta, ta da postoji
obaveza primjene blažeg zakona u slučaju da je zakon promijenjen, branilac smatra
da, u slučaju da se utvrdi krivica optuženog, treba primijeniti KZ SFRJ kao zakon koji
je blaži za učinioca. Odbrana dalje navodi da, ne želeći da minimizira činjenični
događaj koji se optuženom stavlja na teret, isti nije trebao biti predmetom postupanja
Suda BiH imajući u vidu Strategiju Suda BiH za rješavanje samo najtežih slučajeva
ratnih zločina. U pogledu vremena izvršenja krivičnog djela odbrana je istakla da se u
optužnici navodi vremenski period od maja do avgusta mjeseca 1992. godine, a da je
svjedok „A“ u svom iskazu navela da se kritični događaj desio 12. ili 13. avgusta
1992. godine. Odbrana je dalje istakla da se u činjeničnom opisu optužnice navodi da
je optuženi „naišao“ pored prostorije u kojoj se nalazila svjedok „A“, što isključuje
umišljaj optuženog kao oblik vinosti koji je neophodan za izvršenje predmetnog
20
krivičnog djela. Odbrana dalje navodi da ni činjenični a ni pravni opis djela ne sadrži
navode o nezakonitom zatvaranju zaštićenog svjedoka „A“, odnosno da li je optuženi
ili neko drugi zatvorio ovog svjedoka, navode o svojstvu svjedoka odnosno da li se
radi o vojnoj ili civilnoj osobi kao ni navode o pljačkanju imovine i prisiljavanju na
seksulani odnos ovog svjedoka. U pogledu posljedice krivičnog djela, odbrana je
istakla da je svjedok „A“ u svom iskazu datom na glavnom pretresu navela da
navedeni događaj, u odnosu na druge događaje koji su joj se desili dok je bila
zatvorena u Dretelju, ne smatra značajnim sa aspekta psihičke boli i straha. Takođe,
odbrana je istakla i da svjedok „A“ nije imala objašnjenje na pitanje odbrane zašto u
ranijim izjava, konkretno izjavi datoj na Zapisnik u CJB Trebinje dana 12.02.2014.
godine, broj: 12-02/4-6/14 nije pomenula navedeni događaj i optuženog. Odbrana je
podsjetila da je svjedok na glavnom pretresu potvrdila da je u svojim memoarima
odnosno bilješkama pisala o svemu ali da nije o optuženom, te da nikada odbrani,
iako je to obećala na glavnom pretresu, nije dostavila navedene bilješke. Svjedok je
potvrdila da je optuženi nije prisiljavao na seksualni odnos niti tukao. Odbrana je
ukazala i na razlike u iskazima svjedoka „A“ i svjedoka „D“ u vezi načina na koji se
kritični događaj desio kao i da svjedok „A“ nije mogla da se sjeti da li je kritične prilike
ispaljen metak kako se u optužnici navodi. Svjedok „A“ nije pred sudskim vijećem
identifikovala optuženog kao počinioca navedenog krivičnog djela niti je tužilac
svjedoku uopšte postavio takvo pitanje. Opisujući osobu koja je kritične prilike držala
pušku u rukama, svjedok je navela da je isti bio visok, a optuženi je relativno nižeg
rasta, visok 172 cm. Svjedok „D“ je na jasan i nedvosmislen način u svom iskazu na
glavnom pretresu potvrdio da optuženi Tončo Rajić nije osoba koja je kritične prilike
bila na opisanom mjestu. I na kraju, odbrana je navela da Tužilaštvo provedenim
dokazima, nije uspjelo dokazati ni tačne datume kada je optuženi bio pripadnik HOS-
a a kada HVO-a, budući da dokazi Tužilaštva i odbrane imaju različite datume.
Imajući u vidu sve navedeno, odbrana je predložila da se optuženi oslobodi od
optužbe.
D. PROCESNE ODLUKE
1. Protek roka od 30 dana
21
30. Između ročišta održanih u dane 16.12.2016. i 03.02.2017. godine, 21.04. i
26.05.2017. godine, 26.05. i 21.07.2017. godine i 21.07. i 13.09.2017. godine,
protekao je vremenski period duži od 30 (trideset) dana.
31. Odredbom člana 251. stav 2. ZKP BiH propisano je da: “Glavni pretres koji je
odgođen mora ponovo početi ako se izmijenio sastav vijeća ili ako je odgađanje
trajalo duže od 30 dana, ali uz saglasnost stranaka i branioca vijeće može odlučiti da
se u ovakvom slučaju svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi
uviđaj, nego da se koriste iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem glavnom
pretresu, odnosno da se koristi zapisnik o uviđaju.” U smislu naprijed citirane
zakonske odredbe, stranke u postupku i branioci optuženih su dali svoju saglasnost
da se svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo, već da se koriste iskazi svjedoka i
vještaka dati na ranijim glavnim pretresima koji su u navedenim slučajevima počinjali
iznova, a vijeće je prije svakog od nastavaka glavnog pretresa, zajedno sa strankama
i braniocima, izvršilo uvid u sve do tada provedene dokaze.
2. Isključenje javnosti
32. U skladu sa odredbama člana 235. ZKP BiH, vijeće je u više navrata isključilo
javnost sa glavnog pretresa.
33. Tako je vijeće dana 28.10.2016. godine isključilo javnost sa dijela glavnog
pretresa kako bi saslušalo svjedoka “B” na okolnosti prijedloga Tužilaštva da se za
vrijeme saslušanja ovog svjedoka isključi javnost, odnosno o prijedlogu za
određivanje dodatnih mjera zaštite ovom svjedoku.
34. Na isti način, vijeće je postupilo i na nastavcima glavnog pretresa održanim u
dane 04.11.2016. godine i 24.02.2017. godine, a radi saslušanja svjedoka “A” i
svjedoka “D” koji su takođe tražili dodatne mjere zaštite.
35. Vijeće je i dana 26.05.2017. godine, na prijedlog branioca optuženog Tonće
Rajiča, advokata Jasmira Muratovića, isključilo javnost sa dijela glavnog pretresa
22
kako bi imenovani branilac saopštio vijeću detalje u vezi telefonskog kontakta koji je
ostvario sa zaštićenim svjedokom “D”.
36. Na prijedlog braniteljice optuženog Ivana Medića, advokata Emine Hasanović,
vijeće je isključilo javnost i sa dijela glavnog pretresa održanog dana 31.03.2017.
godine, a kako bi se braniteljica izjasnila u vezi postavljenih imovinskopravnih
zahtjeva oštećenih svjedoka “A” i “B”, budući da je braniteljica navela da će u svom
izlaganju navesti određene podatke o ovim svjedocima koji bi eventualno mogli
ukazati na njihov identitet.
37. Javnost je isključena i sa dijela glavnog pretresa održanog dana 26.05.2017.
godine za vrijeme čitanja iskaza zaštićenog svjedoka “C”.
38. Vijeće je u svim gore navedenim slučajevima našlo opravdanim isključiti
javnost sa dijelova glavnog pretresa, a imajući u vidu da nije uvijek moguće
predvidjeti ni potpuno kontrolisati dinamiku i sadržaj izjašnjenja o pravnim i
činjeničnim pitanjima čiji sadržaj bi dospijećem u javnost mogao izazvati štetne
posljedice po prava i interese zaštićenih svjedoka i na taj način imati negativan uticaj
na sam tok postupka. Dakle, vijeće je u svim navedenim slučajevima našlo
opravdanim isključiti javnost u cilju zaštite ličnih podataka zaštićenih svjedoka i
sprječavanja otkrivanja njihovog identiteta. Svaki put, nakon što bi bila uključena,
vijeće je upoznalo javnost sa razlozima isključenja i donesenim odlukama.
3. Određivanje dodatnih mjera zaštite svjedocima “A”, “B” i “D”
39. Rješenjem Suda BiH broj: S1 1 K 020704 16 Krn 2 od 03.02.2016. godine,
zaštićeni su svi lični podaci svjedoka “A”, “B”, “C” i “D”, a zbog postojanja razumne
osnove za bojazan da bi opasnost po ličnu sigurnost ovih svjedoka ili sigurnost
članova njihovih porodica, proistekla kao posljedica njihovog svjedočenja u ovom
krivičnom postupku.
40. Rješenjem pretresnog vijeća broj: S 1 1 K 021173 16 Kri od 28.10.2016.
godine, svjedoku „B“ su određene dodatne mjere zaštite a koje se sastoje u zabrani
23
snimanja lika ovog svjedoka u audio-video tehnici Suda BiH kao i zabrani
objavljivanja njegovog lika u medijima.
41. Rješenjem pretresnog vijeća broj S 1 1 K 021173 16 Kri od 04.11.2016.
godine, i svjedoku “A” su određene dodatne mjere zaštite koje se sastoje u zabrani
objavljivanja lika i fotografija ovog svjedoka u medijima kao i snimanje svjedoka
tokom svjedočenja u audio-video tehnici Suda BiH.
42. Rješenjem pretresnog Vijeća broj S 1 1 K 021173 16 Kri od 24.02.2017.
godine, svjedoku “D” su određene dodatne mjere zaštite i to zabrana objavljivanja
izjave i fotografije ovog svjedoka u sredstvima javnog informisanja te isključenje
video prenosa iz sudnice za vrijeme saslušanja svjedoka.
43. Dakle, u situacijama kada je našlo opravdanim, vijeće je, u skladu sa
odredbama člana 3. i 13 Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih
svjedoka (u daljem tekstu Zakon o zaštiti svjedoka), prema navedenim svjedocima
odredilo dodatne mjere zaštite, kojima se osigurava neotkrivanje njihovog
identiteta i očuvanje njihovih interesa. Vijeće je u svakom od navednih slučajeva,
uzimajući u obzir opravdane razloge na strani svjedoka, status koji imaju u
konkretnom predmetu, a uz saglasnost odbrana optuženih, opravdanim našlo
navedenim svjedocima odrediti i dodatne mjere zaštite.
4. Izuzetak od neposrednog izvođenja dokaza- član 273. stav 2. ZKP BiH
44. Član 273. ZKP BiH koji se odnosi na izuzetke od neposrednog izvođenja
dokaza, u stavu 2. predviđa da „ zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po
odluci sudije odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo
u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je
njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih razloga.“
45. Vijeće je na glavnom pretresu održanom dana 17.02.2017. godine, uz
saglasnost odbrana optuženih, prihvatilo prijedlog Tužilaštva da se na osnovu
24
odredbe člana 273. stav 2. ZKP BiH pročita zapisnik o saslušanju svjedoka Tatjane
Čučak, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske, Centar javne
bezbjednosti Trebinje, broj: 12-02/4-17/14 od 15.04.2014. godine, obzirom da je
svjedok u međuvremenu preminula.3
46. Vijeće je, uz saglasnost odbrana optuženih, na glavnom pretresu održanom
dana 10.03.2017. godine, prihvatilo i prijedlog Tužilaštva da se, u skladu sa
odredbom člana 273. stav 2. ZKP BiH, pročita zapisnik o saslušanju svjedoka
Gospave Savić, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske, Centar javne
bezbjednosti Doboj, broj: 09-02/1-230-121/15 od 23.02.2015. godine, obzirom da je
svjedok lošeg zdravstvenog stanja, zbog čega je njen dolazak pred Sud znatno
otežan4.
47. Budući da su odbrane optuženih bile saglasne sa čitanjem iskaza navedenog
svjedoka, a nalazeći da iz dostavljenih dokaza jasno proizilazi da je svjedok lošeg
zdravstvenog stanja i da se radi o osobi starije životne dobi koja se otežano kreće
bez tuđe pomoći, Vijeće nije našlo neophodnim izdati Naredbu za vještačenje
zdravstvenog stanja ovog svjedoka prije donošenja odluke da se njen iskaz pročita.
48. Vijeće je na glavnom pretresu održanom dana 25.05.2017. godine, u skladu
sa članom 273. stav 2. ZKP BiH, i pored protivljenja odbrana optuženih, usvojilo
prijedlog Tužilaštva i pročitalo iskaze svjedoka „C“ 5.
49. Vijeće je navedenu odluku donijelo nalazeći da su ispunjeni uslovi iz navedene
zakonske odredbe za čitanje predmetnih iskaza i da su Tužilaštvo i Sud u
konkretnom slučaju preduzeli sve što je bilo u njihovoj moći kako bi se obezbijedilo
prisustvo ovog svjedoka na glavnom pretresu i njeno neposredno saslušanje.
3 Izvod iz MKU na ime Tatjana Čučak broj: 02-15-IV-319/16 od 29.03.2016. godine
4 Službena zabilješka Tužilaštvo BiH, broj: T20 0 KTRZ 0009569 14 od 28.02.2017. godine; Medicinska
dokumentacija na ime Gospava Savić 5 Zapisnik o saslušanju svjedoka, Tužilaštvo BiH broj: T20 0 KTRZ 0009569 14 od 22.09.2015. godine i
Zapisnik o prikupljanju izjave, Ministarstvo unutrašnjih poslova RS, Centar javne bezbjednosti Trebinje, broj:
12-02/4-49/ 14 od 02.09.2014. godine
25
50. S tim u vezi, Tužilaštvo je najprije od CJB Trebinje pribavilo podatak da
zaštićeni svjedok „C“ više ne živi u Trebinju i da ista sada živi na napoznatoj adresi u
Švedskoj. Potom je Tužilaštvo ostvarilo telefonski kontakt sa ovim svjedokom kojom
prilikom je ista saopštila da je lošeg zdravstvenog stanja, da već duže vrijeme živi
van BiH, da na područje BiH neće dolaziti, da ne želi dati adresu svog trenutog
prebivališta i da ni na koji način i ni pod kojim uslovima više ne želi svjedočiti6.
51. Po instrukciji vijeća, Tužilaštvo je zatim ostvarilo kontakt sa službenikom
Ministarstva pravde BiH zaposlenim na poslovima međunarodne pravne pomoći i
zatražilo informacije o mogućnosti i načinu pronalaska trenutne adrese prebivališta
svjedoka „C“ u Švedskoj te od istog dobilo informaciju da se lični podaci ovog
svjedoka moraju objelodaniti kako bi se u postupku međunarodne pravne pomoći
pokušala pronaći njena adresa.7
52. Postupajući po naredbi Tužilaštva BiH, policijski službenik Odjeljenja za zaštitu
svjedoka Državne agencije za istrage i zaštitu BiH ostvario je kontakt sa zaštićenim
svjedokom „C“ kojom prilikom ga je svjedok obavijestila da se nalazi u teškom
zdravstvenom stanju, da ima 80 godina, da joj se supružnik nalazi u bolnici, te da je
sve u vezi događaja koji su predmet svjedočenja već saopštila istražiteljima u
Trebinju i da ostaje kod navedenih izjava. Svjedok je izričito odbila dati adresu svog
trenutnog prebivališta moleći da se više ne uznemirava povodom navedenog
predmeta.8
53. Iz prethodno navednog proizilazi da svjedok očigledno ne želi pristupiti u sud
radi saslušanja, a vijeće nije bilo u mogućnosti primijeniti bilo kakav instrument
prinude kako bi obezbijedilo prisustvo ovog svjedoka, budući da se radi o svjedoku
sa mjerama zaštite koji je, po vlastitom kazivanju državljanin Švedske9, i koji boravi
na području Švedske na nepoznatoj adresi. Imajući u vidu navedene okolnosti,
dolazak svjedoka pred sud je fizički bio moguć ( svjedok nije umro niti duševno
6 Službena zabilješka Tužilaštva BiH, broj: T20 0 KTRZ 0009569 14 od 28.02.2017. godine
7 Službena zabilješka Tužilaštva BIH broj: T20 0 KTRZ 0009569 14 od 22.03.2017. godine,
8 Službena zabilješka Državna agencija za istrage i zaštitu, Odjel za zaštitu svjedoka, broj: I-16-071-04-3-711/16
od 21.03.2017. godine
26
obolio), ali je zbog navedenog odnosa svjedoka i nedostataka instrumenata prinude
kao i statusa svjedoka u ovom predmetu (svjedok sa mjerama zaštite), njegov
dolazak pred sud postao praktično nemoguć odnosno otežan iz važnih razloga, zbog
čega je vijeće, u skladu sa odredbom iz člana 273. stav 2. ZKP BiH, osnovanim
ocijenilo prijedlog Tužilaštva za čitanje iskaza ovog svjedoka. Vijeće je optuženim i
odbrani ostavilo mogućnost da, prezentujući pitanja koja bi postavili svjedoku u
slučaju da je svjedok neposredno saslušana u sudnici, kompromituju iskaze svjedoka
odnosno iste dovode u sumnju.
5. Odstupanje od redoslijeda radnji glavnog pretresa
54. Odredbom člana 240. ZKP BiH propisano je da „glavni pretres teče redom koji
je određen u ovom zakonu, ali sudija, odnosno predsjednik vijeća može odrediti da
se odstupi od redovnog toka raspravljanja zbog posebnih okolnosti...“
55. U skladu sa citiranom zakonskom odredbom, vijeće je izmijenilo redoslijed
izvođenja radnji glavnog pretresa, odnosno odlučilo da odbrana prvooptuženog Ivana
Medića započene sa izvođenjem svojih dokaza prije nego što je Tužilaštvo izvelo sve
svoje dokaze.
56. Navedenu odluku, vijeće je donijelo iz razloga efikasnosti i ekonomičnosti
predmetnog krivičnog postupka, budući da je prije donošenja odluke o prijedlogu
postupajućeg tužioca za čitanje iskaza svjedoka „C“ bilo neophodno pribaviti dodatne
informacije o ovom svjedoku i njegovoj mogućnosti da pristupi u sud radi
neposrednog svjedočenja.
6. Izmjene u izreci presude u odnosu na činjenični opis iz optužnice
57. Vijeće je u činjeničnom opisu izreke presude izvršilo određene izmjene, pri
tome ne dirajući u subjektivni i objektivni identitet. Vijeće je izmjene izvršilo na
9 Zapisnik o saslušanju svjedoka, Tužilaštvo BiH, broj: T20 0 KTRZ 0009569 14 od 22.09.2015. godine
27
osnovu provedenih dokaza i po ocjeni vijeća, iste doprinose tačnijem određenju radnji
konkretnog krivičnog djela, bez narušavanja njegovih bitnih elemenata.
58. Vijeće je u preambuli presude izostavilo riječi: „s namjerom da svojim
radnjama uspostavi i održava sistem zlostavljanja zatvorenika, civila i drugih lica
zaštićenih zajedničkim članom 3. Ženevskih konvencija od 12. avgusta 1949. godine“
iz razloga što Tužilaštvo tokom postupka na ove okolnosti nije izvelo niti jedan dokaz,
a na šta je osnovano ukazala i odbrana u završnoj riječi, na koji način je činjenični
opis ovog dijela optužnice usklađen sa provedenim dokazima, a subjektivni i
objektivni identitet između optužbe i presude očuvan. Pored toga, vijeće smatra da
navedena izmjena ide u korist optuženom, budući da bi prihvatanje teze Tužilaštva
da je optuženi „s namjerom da svojim radnjama uspostavi i održava sistem
zlostavljanja zatvorenika, civila i drugih lica zaštićenih zajedničkim članom 3.
Ženevskih konvencija od 12. avgusta 1949. godine“ dodatno povećalo odgovornost
optuženog kao i količinu njegove kriminalne aktivnosti.
59. Vijeće je u tački 1. izreke presude ispred riječi zaštićenog svjedoka „B“ dodalo
riječi „civilno lice srpske nacionalnosti“ na koji način je činjenični opis iz ove tačke
uskladilo sa izvedenim dokazima kojim je van razumne sumnje utvrđeno da je
zaštićeni svjedok „B“ u kritično vrijeme bila civilno lice srpske nacionalnosti.
60. Vijeće je u tački 2. izreke presude izostavilo riječi „tačno neutvrđenog dana“ na
koji način je činjenični opis iz ove tačke uskladilo sa iskazom svjedoka „C“. Po istom
osnovu, vijeće je u ovoj tački izreke presude izostavilo i riječi „te gasili pikavce po
tijelu iznad grudi od čega i danas ima ožiljke“ budući da iz iskaza svjedoka „C“ vijeće
nije moglo utvrditi da se navedeno desilo za vrijeme ispitivanja od strane M.R. i
optuženog Ivana Medića.
II PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA
61. Vijeće je najprije razmotrilo primjenu materijalnog prava, te je prvenstveno
imalo u vidu da iz optužnice proizilazi da je inkriminisano djelo počinjeno tokom 1992.
godine, u kojem periodu je na snazi bio KZ SFRJ, koji je preuzet na osnovu Zakona o
primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona SFRJ.
28
62. Odlučujući o primjeni materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela, vijeće je
imalo u vidu načela propisana članovima 3. i 4. Krivičnog zakona Bosne i
Hercegovine (KZ BiH), te članom 7. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima
(EKLJP), pa je primjenom navedenih odredbi utvrdilo da je optuženi počinio krivično
djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ za koje
ga je i oglasilo krivim.
63. Član 3. KZ BiH propisuje načelo legaliteta, odnosno da nikome ne može biti
izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je
učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i
za koje zakonom nije bila propisana kazna (nullum crimen sine lege, nulla poena sine
lege). Međutim, članovi 3. i 4. istog Zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje
bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno
predstavljalo krivično djelo u skladu sa opštim načelima međunarodnog prava (član
4a. KZ BiH).
64. U članu 7. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda
(Konvencija) na sličan način propisuje se princip legaliteta i glasi:
“Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili
nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema
nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od
one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za
činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično
djelo prema opštim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda.''
65. Navedene zakonske odredbe propisuju da se, u pravilu, na učinioca krivičnog
djela prvenstveno primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja.
66. Od ovog principa moguće je odstupiti jedino u interesu optuženih lica, i to u
situaciji kada se nakon izvršenja djela zakon izmijenio na način da je izmijenjeni
zakon blaži za učinioca. Koji je zakon blaži za učinioca, Sud procjenjuje u svakom
konkretnom slučaju. Vijeće je, imajući u vidu praksu Ustavnog suda BiH u pogledu
29
primjene materijalnog prava, našlo nužnim primijeniti KZ SFRJ, kao zakon koji je
važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, nalazeći da je u konkretnom slučaju ovaj
zakon blaži po učinioca, uzevši u obzir kaznu propisanu za ovo djelo.
67. Jednostavno poređenje tekstova zakona na konkretan slučaj može dati
siguran odgovor samo u slučaju ako je novi zakon dekriminisao nešto što je po
ranijem zakonu bilo krivično djelo, jer je tada novi zakon očigledno blaži. U situaciji
kada je krivično djelo kažnjivo po oba zakona, potrebno je utvrditi sve okolnosti koje
su relevantne za izbor blažeg zakona u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir sve
odredbe koje se odnose na kažnjavanje. Pri tome, treba imati u vidu odredbe o
propisanim krivičnopravnim sankcijama, vrstama i mjerama, njihovom odmjeravanju,
odnosno ublažavanju, mjerama sigurnosti, sporednim kaznama, mjerama koje
predstavljaju supstitute kazni i drugim relevantnim odredbama u pogledu izricanja
krivičnopravne sankcije.
68. U konkretnom slučaju, zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela– KZ
SFRJ, jednako kao i zakon koji je trenutno na snazi – KZ BiH, propisuju
krivičnopravne radnje za koje je optuženi oglašen krivim kao krivično djelo Ratni
zločin protiv civilnog stanovništva. Obzirom na navedeno, jasno je da postoje
zakonski uslovi za vođenje krivičnog postupka protiv počinioca za navedeno krivično
djelo i njegovo kažnjavanje.
69. Pitanje retroaktivnosti primjene krivičnog zakona od izuzetnog je pravnog
značaja i kao takvo je već bilo predmetom analize i ocjene u nekoliko odluka
Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP), a koje imaju direktne
implikacije na postupanje Suda BiH u predmetima ratnih zločina, obzirom da se radi
o obvezujućoj domaćoj i međunarodnoj sudskoj praksi.
70. Vijeće je, shodno prethodno navedenom, a imajući u vidu stavove Ustavnog
suda BiH, koji odstupa od prakse Evropskog suda, jer ne predviđa da se primjena
blažeg zakona po učinioca preispituje za svaki slučaj pojedinačno, već jasno
određuje da će se u svim slučajevima, u kojima oba zakona propisuju isto krivično
djelo, na učinoca primijeniti KZ SFRJ, ovaj zakon primijenilo u konkretnom slučaju,
obzirom da je stav Ustavnog Suda BiH obvezujući i za Sud BiH.
30
71. Kako je krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZ
BiH, za koje krivično djelo se optuženi tereti u konkretnom slučaju, bilo propisano
članom 142. KZ SFRJ, to je, slijedom navedenog, te u skladu sa praksom Ustavnog
suda BiH, u pogledu primjene materijalnog prava nužno primijeniti KZ SFRJ, kao
zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela i kao zakon koji je prema stavu
Ustavnog suda BiH, blaži prema optuženom.
III PRIGOVOR „NE BIS IN IDEM“
72. Odbrana optuženog Ivana Medića je tokom postupka a i u okviru završnih
riječi isticala prigovor povrede načela „ne bis in idem“ tvrdeći da je optuženi za radnje
koje su mu predmetnom optužnicom stavljene na teret već presuđen u predmetu Ivan
Zelenika i dr. (predmet broj: S1 1 K 009124 12 Kri), zbog čega odbrana predlaže da
Sud donese presudu kojom se optužba u odnosu na optuženog odbija. Vijeće je
navedeni prigovor odbrane odbilo kao neosnovan iz sljedećih razloga:
73. Odredbom člana 4. ZKP BiH propisano je načelo „ne bis in idem“ prema kojem
„Niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je
donesena pravomoćna sudska odluka“. Isto načelo je propisano i članom 4. stav 1.
Protokola broj 7 uz EKLJP.
74. Uvidom u presude Suda BiH koje su uložene u spis, a kojima je optuženi za
pojedine krivičnopravne radnje oglašen krivim dok je za pojedine oslobođen od
optužbe, vijeće primjećuje da među krivičnopravnim radnjama koje su optuženom
bile stavljene na teret, nema radnje silovanja oštećene, svjedokinje „B“ niti radnje
nečovječnog postupanja prema svjedokinji „C“.
75. Prije svega, vijeće smatra da je djelo silovanja samo po sebi posebno i
specifično, odnosno da se radi o djelu kojim se štite najviša lična pravna dobra. Mens
rea kod radnje silovanja je „namjera da se izvrši seksualna penetracija prema
određenoj osobi i svijest da se to dešava bez pristanka žrtve”. Samim tim, ovo vijeće
smatra da institut „ne bis in idem” nije primjenjiv u konkretnom slučaju, jer je krivično
31
djelo silovanja izvršeno prema oštećenoj svjedokinji „B“ koja nije bila obuhvaćena
prethodnom optužnicom, a što je posebna kažnjiva radnja.
76. Mens rea (subjektivni element) za nečovječna djela zadovoljen je kada je
počinilac u trenutku činjenja ili nečinjenja imao namjeru da nanese tešku tjelesnu ili
duševnu patnju ili da izvrši težak napad na ljudsko dostojanstvo žrtve, ili ako je znao
da će to njegovo činjenje ili nečinjenje vjerovatno prouzrokovati tešku tjelesnu ili
duševnu patnju ili teški napad na ljudsko dostojanstvo i ponio se sa namjerom da to
učini.
77. Imajući u vidu da se optuženom stavlja na teret da je učestvovao u
nečovječnom postupanju, odnosno nanošenju teške psihičke i fizičke boli i patnje
oštećenoj svjedokinji „C“, a što je takođe posebna kažniva radnja koja nije bila
obuhvaćena prethodnom optužnicom, vijeće smatra da se nisu ispunili uslovi za
primjenu načela „ne bis in idem“ .
78. U vezi primjene načela „ne bis in idem“, vijeće ukazuje da je Sud u predmetu
Oliveira protiv Švajcarske, utvrdio da je dopušteno da postoje „odvojena kažnjiva
djela, čak i kada su sastavni dijelovi istog kriminalnog ponašanja“, jer se radi o
primjeru jedinstvenog djela kojeg čini nekoliko različitih djela. Stoga je Sud utvrdio da
nema povrede člana 4. Protokola br. 7, jer se tom odredbom zabranjuje da se osobi
sudi dva puta za isto djelo. Sud dodaje da bi, uistinu, bilo više u skladu s principima
koji regulišu pravilno provođenje pravde da je kaznu za oba djela, koja su proistekla
iz istog kriminalnog ponašanja, izrekao isti sud u jednom postupku. Međutim,
činjenica da takav postupak nije uslijedio u aplikanticinom slučaju je irelevantna u
pogledu poštivanja članka 4. Protokola br. 7 zato što ova odredba ne isključuje
odvojena djela, čak i ako sva ta djela čine dio jedinstvenog kriminalnog ponašanja, za
koja se postupci vode pred različitim sudovima.
32
79. Sličan stav je izražen i u presudi Prince10, gdje je Vrhovni sud Kanade zauzeo
stav da „kad je riječ o krivičnim djelima protiv života i tjela, pravilo o nedopustivosti
višestrukih osuda ne važi ako se te osude odnose na različite žrtve”.
80. Evropski sud za ljudska prava je nakon kriterija zauzetih u presudama
Gradinger protiv Austrije11, Oliveira protiv Švicarske i Fisher protiv Austrije12,
konsolidovao dotadašnju praksu vezano za pitanje ne bis in idem u predmetu
Zolotukhin protiv Rusije, u kojem predmetu je kao kriterij uveden „materijalni identitet
djela“. Tako je veliko vijeće u presudi Zolotukhin protiv Rusije pojasnilo da ne bis in
idem znači zabranu progona ili suđenja osobi za drugo kažnjivo djelo ako je ono
utemeljeno na identičnim ili bitno istim činjenicama kao i prvo kažnjivo djelo za koje je
već izrečena pravomoćna osuđujuća ili oslobađajuća presuda. Predmetni kriterijii su
poslije primIjenjeni i u drugim predmetima Evropskog suda za ljudska prava.
81. U konkretnom slučaju, kada se uporedi činjenični opis djela za koje je optuženi
oglašen krivim i oslobođen od optužbe presudom Suda BiH broj: S1 1 K 009124 12
Kri od 14.04.2015. godine, a koja je potvrđena presudom Apelacionog vijeća istog
Suda broj: S1 1 K 009124 16 Krž 8 od 22.09.2016.godine, sa činjeničnim opisom
djela koja se optuženom stavljaju na teret u ovom predmetu, vijeće nalazi da se ne
radi o identičnim niti bitno istim činjeničnim opisima događaja. Naime, stoji tvrdnja
odbrane da se radi o događajima koji se desili u istom vremenskom periodu i na
istom geografskom području (logor Dretelj), ali je u ovom predmetu riječ o radnjama i
ponašanjima optuženog prema sasvim drugim oštećenim koje nisu bile obuhvaćene
prethodnom optužnicom, te mu za iste ranije nije ni suđeno. To su činjenice koje su,
prema ocjeni ovog vijeća, od ključnog značaja za ocjenu osnovanosti prigovora „ne
bis in idem“ a ne vrijeme i mjesto izvršenja predmetnih događaja, koji su u konkretnoj
situaciji perifernog značaja.
10 R v. Prince (1986), Vrhovni sud Kanade (480 str)
11 ESLJP, Gradinger protiv Austrije, 33/1994/480/562, kao ključni primjenjen kriteriji “istog ponašanja”
odnosno “istog činjeničnog stanja”, bez obzira na pravnu kvalifikaciju jela u unutarnjem pravu. 12 Presuda Fisher protiv Austrije - Utvrdio je povredu ne bis in idem jer se dva djela nisu razlikovala u
„osnovnim elementima“,odnosno bitnim činjeničnim sastojcima, te je jedno djelo obuhvaćalo sve nepravo
sadržano u drugom djelu.
33
82. Iz svih gore navedenih razloga, vijeće nije prihvatilo prigovor odbrane da se u
konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari, odnosno o povredi načela „ne bis in
idem“ a samim tim ni prijedlog odbrane da se u odnosu na optuženog optužba odbije.
IV S T A N D A R D I D O K A Z I V A N J A
83. Prilikom razmatranja i ocjene dokaza koji su provedeni na glavnom pretresu,
vijeće se rukovodilo nekim osnovnim načelima propisanim ZKP BiH kao i u
Konvenciji, a koji će u nastavku biti navedeni.
84. Član 3. stav 1. ZKP BiH određuje da se svako smatra nevinim dok se ne utvrdi
njegova krivica za krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
85. Svrha sudskog postupka jeste da se osigura da niko nevin ne bude osuđen, a
da se učinitelju krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija pod uslovima
propisanim Krivičnim zakonom BiH i u zakonom propisanom postupku (član 2. stav 1.
ZKP BiH).
86. Odredbom člana 3. stav 1. ZKP BiH određena je pretpostavka nevinosti, koja
predviđa da se svako smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom
presudom ne utvrdi njegova krivnja.
87. Procesna pretpostavka nevinosti je tzv. privremena pretpostavka (praesumptio
iuris tantum) koja vrijedi dok se suprotno ne dokaže. Zbog usvajanja ove
pretpostavke, optuženi je oslobođen tereta dokazivanja svoje nevinosti. Teret
dokazivanja suprotnog od onog što predviđa pretpostavka nevinosti je na tužiocu.
Pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivnju optuženog, već i na sve druge
bitne elemente koji stoje u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja,
protupravnost ili kažnjivost).
88. Smatra se, a što potvrđuju i judikati ESLJP, da presumcija nevinosti ima,
između ostalog, sljedeće posljedice:
(i) optuženi nije dužan dokazivati svoju nevinost i teret dokazivanja leži na suprotnoj
strani, dakle tužiocu i
34
(ii) sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost
optuženog, nego i u situaciji kad o tome postoji razumna sumnja.
Jedna od neposrednih posljedica presumpcije nevinosti je izričita zakonska
odredba sadržana u članu 3. stav (2) ZKP BiH prema kojoj „sumnju u pogledu
postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena
neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je
povoljniji za optuženog.“
89. Riječ je o načelu in dubio pro reo, ili načelu koje je izraz pogodovanja
optuženog. Neku činjenicu sud može na temelju ocjene dokaza smatrati utvrđenom
kada se uvjerio u njezino postojanje koje mora proizilaziti iz dokaza izvedenih na
glavnom pretresu i kad u tom pogledu postupajuće vijeće nema više nikakvih dvojbi.
Pri tome, sve činjenice koje su in peius (na štetu) optuženog, moraju se utvrditi sa
apsolutnom sigurnošću, odnosno, moraju se dokazati. Ukoliko se to ne postigne,
uzima se kao da one i ne postoje. Sve činjenice koje su in favorem (u korist)
optužene osobe uzimaju se kao da postoje i onda i kad su utvrđene samo sa
vjerovatnošću (znači, ne sa sigurnošću). Ako se i nakon savjesne ocjene dokaza
„pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima“ sumnje ne daju otkloniti, prema normi iz
navedenog člana, sud rješava na način povoljniji za optuženog.
90. Rezultat primjene pravila in dubio pro reo uvijek mora biti izricanje presude „u
korist optuženog“, što u slučaju sumnje oko pravno relevantnih činjenica, predviđenih
materijalnim krivičnim pravom, uključuje, ne samo blažu kaznu kada je krivica
utvrđena, nego i oslobađajuću presudu u slučajevima u kojima glavni pretres nije
mogao razjasniti sumnju oko pitanja je li optuženi počinio krivično djelo iz optužbe.
91. U ovom smislu je i odredba člana 284. tačka c) ZKP BiH „ako nije dokazano
da je optuženi učinio krivično djelo za koje se optužuje“ što znači, ne samo u
slučajevima u kojima uopšte nisu izvedeni dokazi za optužbu, nego i u takvim u
kojima bi ih bilo, ali bi oni bili nedovoljni da sud iz njih, na osnovu ocjene na glavnom
pretresu, izvuče zaključke o nedvojbenom postojanju činjenica iznesenih u optužbi.
35
92. Član 14. ZKP BiH nalaže da je Sud dužan razmatrati i ocjenjivati dokaze koji
idu u korist optuženog sa jednakom pažnjom kao i dokaze koji mu idu na teret.
93. Član 6. stav 1. Konvencije nameće obavezu svim sudovima da “ukažu
dovoljno jasno na osnove na kojima oni zasnivaju svoju odluku”. Iako priznaje primat
domaćih sudskih organa u davanju ocjene šta je relevantno i prihvatljivo, ova
odredba nameće domaćim sudovima obavezu da na odgovarajući način izvrše
ispitivanje podnesaka, argumenata i dokaza koje su podnijele strane. U vezi s
navedenim, sudovi moraju razmotriti i raščistiti sve značajne nepodudarnosti u
iskazima strana u postupku, ukazati da li je neki od osporenih dokaza neprihvatljiv, te
ako jeste, navesti po kom osnovu.
94. Prilikom ocjene iskaza saslušanih svjedoka, vijeće je nastojalo sagledati
njihovo svjedočenje u cjelini, misleći pri tome kako na sadržinu samog iskaza, tako i
na njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza. Kredibilitet svjedoka zavisi ne
samo od toga u kojoj mjeri poznaju događaj o kojem svjedoče, nego i od iskrenosti
svjedoka, njegove pouzdanosti, kao i svijesti da se polaganjem zakletve pred sudom
obavezao da govori istinu.
95. Za iskaz svjedoka nije isključivo bitno da je on dat iskreno, bitno je i da je iskaz
pouzdan. Vijeće je imalo u vidu da pouzdanost iskaza jednog svjedoka zavisi od
njegovog poznavanja činjenica, ali i da na istu u velikoj mjeri može uticati protek
vremena, nestalnost ljudske percepcije kao i traumatičnost samog događaja o kome
svjedok svjedoči. Vijeće je uporedilo činjenice o kojima je svjedok svjedočio sa
činjenicama koje su utvrđene od strane drugih svjedoka, te materijalnim dokazima
kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom
predmetu.
96. Također, vijeće je ispitalo uložene materijalne dokaze kako bi odlučilo o
njihovoj pouzdanosti i dokaznoj vrijednosti, posebno imajući u vidu prigovore
relevantnosti i autentičnosti odbrana optuženih 13. Vijeće je cijenilo istaknute
13 Podnesci branioca Ivana Medića od 30.03.2017. i branioca Tonće Rajiča od 31.03.2017. godine
36
prigovore u okviru obrazlaganja pojedinih tačaka izreke ove presude uzimajući u
obzir da li se pojedini od tih materijalnih dokaza odnose na odlučne činjenice koje je
bilo neophodno utvrditi u ovom krivičnom predmetu.
97. Zapisnike o saslušanju svjedoka uložene u spis u smislu odredbe člana 273.
stav 2. ZKP BiH, vijeće je cijenilo u vezi sa svim ostalim provedenim dokazima.
98. Temeljem odredbe člana 15. ZKP BiH, sud ima pravo da slobodno ocjenjuje
dokaze. Vijeće je pažljivo cijenilo sve izvedene dokaze, te će ocjenu istih, a naročito
dokaze na kojima je temeljilo svoju odluku, dati u dijelu presude u kojem je
obrazložena činjenična i pravna analiza optužbi koje su optuženim stavljene na teret.
V NALAZI SUDA - OSUĐUJUĆI DIO IZREKE PRESUDE
1) Bitna obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva
iz člana 142. KZ SFRJ
99. Optuženi Ivan Medić oglašen je krivim za izvršenje krivičnog djela Ratni zločin
protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ. Član 142. KZ SFRJ glasi:
“Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili
okupacije naredi da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja,
nečovječna postupanja, biološki eksperimenti, nanošenje velikih patnji ilipovreda
tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno
odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili
silovanje; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno
kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita
zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu
u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obavještajnoj službi ili
administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva,
konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno
uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerama imovine koje nije opravdano vojnim
37
potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmjerno velike kontribucije i rekvizicije,
smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši
neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom
kaznom.“
100. Iz citirane zakonske odredbe proizlaze sljedeći opšti elementi krivičnog
djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva:
i. Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava,
na način da je počinjenje djela usmjereno protiv civilnog stanovništva, dakle
osobe koje ne učestvuju u oružanom sukobu ili su položile oružje ili su
onesposobljene za borbu i koje su zaštićene odredbama Ženevske konvencije o
zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine;
ii. Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije;
iii. Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili
okupacijom;
iv. Počinilac mora narediti ili počiniti djelo.
101. Dakle, za postojanje navedenog krivičnog djela, neophodno je utvrditi primjenu
međunarodnih pravila u inkriminisanom periodu i da radnje izvršenja djela
predstavljaju kršenje pravila međunarodnog prava, što ukazuje na blanketni karakter
krivičnog djela.
102. Slijedom odredbe iz člana 142. KZ SFRJ, nije neophodno (nije uslov
postojanja samog djela) da počinilac zna ili ima namjeru da krši međunarodnu normu
(nije nužno da kršenje blanketnih propisa bude obuhvaćeno sviješću učinioca), već je
dovoljno da njegovo ponašanje objektivno predstavlja kršenje pravila međunarodnog
prava, dok se kod preduzimanja konkretnih, pojedinačnih radnji izvršenja, svakako
mora cijeniti subjektivni odnos počinioca prema djelu što će vijeće u osvrtu na
posebne radnje izvršenja u okviru pojedinačnih tačaka optužnice i učiniti.
103. Dakle, odredba člana 142. KZ SFRJ se, između ostalog, temelji i na Ženevskoj
konvenciji o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine.
38
Optužnica tereti optuženog Ivana Medića da je postupao suprotno odredbama člana
3. Konvencije. Pravila sadržana u članu 3. Konvencije smatraju se običajnim pravom
i predstavljaju minimalni standard od kojeg zaraćene strane nikada ne bi trebale
odstupiti, a kojim je propisano da:
„U slučaju oružanih sukoba koji nemaju međunarodni karakter, a koji izbiju na
području jedne od visokih strana ugovornica, svaka zaraćena strana dužna je
primjenjivati barem sljedeće odredbe:
Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, uključujući pripadnike
oružanih snaga koji su položili oružje i osobe izbačene iz stroja zbog bolesti, rana,
lišenja slobode ili bilo kojeg drugog razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno,
bez ikakvog nepovoljnog razlikovanja utemeljenog na rasi, boji kože, vjeroispovijesti
ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovinskom stanju ili bilo kojem drugom sličnom
mjerilu.
U tom cilju, zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu,
prema gore navedenim licima, između ostalih i sljedeći postupci:
a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, osobito sve vrste ubistava,
sakaćenja, okrutnosti i mučenja;
c) povreda ličnog dostojanstva, naročito uvredljivi i ponižavajući postupci;“
i. Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava
104. U smislu primjene međunarodnih pravila u inkriminisanom periodu, vijeće je
imalo u vidu navode iz presude Žalbenog vijeća MKSJ u predmetu Tadić, gdje je
utvrđeno da se: „međunarodno humanitarno pravo primjenjuje od početka oružanih
sukoba sve do poslije prestanka neprijateljstava....“
39
105. Član 3. Konvencije smatra se odredbom običajnog prava i obavezujući je za
sve strane u sukobu, nemeđunarodnom ili međunarodnom, zbog čega je ova
odredba bila važeća u vrijeme i na mjestu događaja za koje se optuženi tereti.
106. Navedeni član je zajednički za sve Ženevske konvencije, odnosno isti je
inkorporiran u sve četiri Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949. godine. Njegova
suština jeste, osim što se primjenjuje u svim vrstama sukoba (međunarodni i
nemeđunarodni), da svim osobama koje ne učestvuju direktno u neprijateljstvima
garantuje određena prava, odnosno prema kojima se garantuje čovječno postupanje i
zabranjuju određeni postupci, taksativno nabrojani u tačkama a) do d) člana 3.
Konvencije.
107. Prema tome, da bi se utvrdilo kršenje pravila međunarodnog prava,
neophodno je da se utvrdi protiv koga je počinjenje bilo usmjereno, odnosno da li je
djelo bilo usmjereno protiv posebne kategorije osoba koje su zaštićene članom 3.
stav 1. Konvencije. U konkretnom slučaju, vijeće je utvrdilo da je optuženi Ivan Medić
krivičnopravne radnje preduzeo prema civilima.
Civili
108. Vijeće je, nesumnjivo zaključilo da je optuženi Ivan Medić krivičnopravne
radnje preduzeo prema civilima, i to prema oštećenim svjedocima “B” i “C” dakle
prema kategoriji lica koja uživaju zaštitu shodno odredbama zajedničkog člana 3.
Ženevskih konvencija.
109. Prema definiciji iz člana 3. stav 1. IV Ženevske konvencije, zaštićene
kategorije lica su “lica koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima,
podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica
onesposobljena za borbu usljed bolesti, rana, lišenja slobode ili iz bilo kojeg drugog
razloga“. Dakle, u smislu odredbe zajedničkog člana 3. Konvencije, civilom se smatra
lice koje “ne učestvuje neposredno u neprijateljstvima”.
110. Za bolje razumijevanje definicije “civila” date u zajedničkom članu 3.
Konvencija i razumijevanje termina “neposredno u neprijateljstvima”, vijeće je uzelo u
obzir i praksu MKSJ gdje se navedena sintagma definiše.
40
111. Shodno praksi MKSJ, osoba aktivno sudjeluje u neprijateljstvima kada
učestvuje u ratnim dejstvima koji će “po svom karakteru ili svrsi, vjerovatno nanijeti
stvarnu štetu ljudstvu ili materijalno – tehničkim sredstvima oružanih snaga
neprijatelja“.
112. Vijeće je navedeno svojstvo oštećenih kao civila, u prvom redu, utvrdilo na
osnovu izjava samih oštećenih, koje su navele da su lišene slobode u svojim
domovima na području opštine Čapljina. Također, vijeće je zaključilo da su oštećene
nezakonito lišene slobode i zatvorene u prostorije kasarne Dretelj, jer, iako prema
pravilima međunarodnog humanitarnog prava, zatvaranje civila u oružanom sukobu
može biti dozvoljeno u izvjesnim okolnostima, ono je protupravno ako zatvaranje ili
upućivanje zaštićenih lica na prinudni boravak nije apsolutno potrebno. Pored toga,
čak iako je lišenje slobode u početku bilo u skladu sa pravom, ono prestaje onog
trenutka kada se licu lišenom slobode ne onemogući da nadležni sud ili
administrativni organ u što kraćem vremenskom roku ne ispita lišenje slobode.14
113. Svjedokinja “B” u svom iskazu je navela da je sa djecom i mužem živjela u
njihovom stanu u Čapljini do 14. juna 1992. godine, kada su u njihov stan došli M.R. i
još trojica uniformisanih i naoružanih vojnika, stavili im lisice na ruke i odveli u
kasarnu Dretelj nakon čega je nad njom izvršeno silovanje.
114. I svjedokinja “C” u svom iskazu je navela da je do sredine juna 1992. godine
živjela u Čapljini sa mužem i dvojicom sinova u njihovom porodičnom stanu te da je
bila zaposlena na željezničkoj stanici. Svjedok je dalje navela da su u njen stan
polovinom juna 1992. godine došla dvojica uniformisanih i naoružanih HOS-ovaca te
je zajedno sa njenim komšijom Brankom Bubalom odveli u kasarnu Dretelj.
115. Prema tome, imajući u vidu navedene činjenice, vijeće nalazi da se u
konkretnom slučaju radilo o civilima koji nisu učestvovali direktno u neprijateljstvima,
dakle o kategoriji koja uživa zaštitu shodno odredbama zajedničkog člana 3.
Konvencije.
14 Prvostepena presuda Tužilac protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza, IT-95-14/2-T od 26.02.2001.
godine, par. 286-287
41
ii. Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije
116. Drugi opšti element krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva
kojeg je neophodno utvrditi jeste da je kršenje pravila međunarodnog prava učinjeno
u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije.
117. U međunarodnoj sudskoj praksi smatra se da oružani sukob postoji “svuda
gdje se pribjeglo oružanoj sili između država ili produženom oružanom nasilju između
vlasti i organizovanih naoružanih grupa, ili pak između takvih grupa unutar jedne
države”.15
118. Dovodeći kršenje odredbi međunarodnog prava u vezu sa postojanjem
oružanog sukoba, treba naglasiti da se međunarodno humanitarno pravo i dalje
primjenjuje “na čitavoj teritoriji zaraćenih država, odnosno, u slučaju unutrašnjih
oružanih sukoba, na čitavoj teritoriji pod kontrolom jedne od strana, nezavisno od
toga da li se na tom mjestu stvarno vode borbe, sve do zaključenja mira ili, u slučaju
unutrašnjih sukoba, sve dok se ne pronađe mirno rješenje.”16
119. Prije svega, vijeće je imalo u vidu da odbrana optuženog, tokom krivičnog
postupka, nije ni sporila da je u vrijeme događaja obuhvaćenih optužnicom postojao
rat na teritoriji Bosne i Hercegovine, odnosno oružani sukob na teritoriji opštine
Čapljina, između pripadnika Hrvatskih odbrambenih snaga (HOS) i Hrvatskog vijeća
odbrane (HVO) s jedne i Vojske Republike Srpske (VRS) s druge strane.
120. Navedene činjenice, vijeće je utvrdilo na osnovu materijalnih dokaza
Tužilaštva, prije svega Odluke Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o
15 Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića, predmet broj IT-96-23 I IT-
96-23!1-A, presuda od 12.06.2002. godine 16
Kunarac et al., presuda Žalbenog vijeća, odjeljci 57 i 64. U odjeljku broj 64, Žalbeno vijeće smatra: “da dužnost tužioca nije bila da postojanje oružanog sukoba dokazuje za svaki kvadratni centimetar tog područja. Postojanje oružanog sukoba nije ograničeno samo na dijelove teritorije na kojima se konkretno odvijaju borbe, već postoji na čitavoj teritoriji pod kontrolom zaraćenih strana.”
42
proglašenju neposredne ratne opasnosti od 09.04.1992. godine17, Odluke o
proglašenju ratnog stanja Predsjedništva R BiH od 20.06.1992. godine18, te Odluke
Predsjedništva R BiH o ukidanju ratnog stanja od 28.12.1995. godine19 ali i saglasnih
iskaza svjedoka koji su svjedočili na ove okolnosti.
121. O postojanju oružanog sukoba na području opštine Čapljina između HOS-a i
HVO-a s jedne i VRS s druge strane, na glavnom pretresu svjedočili su svjedokinja
“A”, svjedokinja “B” kao i svjedoci Branko Bubalo, Damir Glogovac i Derviš Kurtić.
122. Svjedokinja “A” u svom iskazu je navela da se još 1991. godine počelo osjećati
veliko raslojavanje i nepovjerenje među ljudima različitih nacionalnosti na području
opštine Čapljina i da su se u maju mjesecu te godine po Čapljini počeli kretati
uniformisani ljudi, zbog čega su pripadnici srpske nacionalnosti osjećali strah.
Svjedokinja je dalje navela da se upravo iz tih razloga u junu 1991. godine, iz stana u
Čapljini, zajedno sa mužem i djecom preselila kod rodbine u Tasovčiće. Svjedokinja
je dalje navela da je i nakon prelaska u Tasovčiće svakog dana dolazila na posao u
Čapljinu te se nakon posla vraćala u Tasovčiće, sve do početka aprila 1992. godine,
kada je nakon radnog vremena, spriječena da se vrati u Tasovčiće od strane vojske
zbog čega ostaje u Čapljini. Svjedokinja je navela i da je u to vrijeme na mostu na
Neretvi između Tasovčića i Čapljine bila postavljena barikada, te da su pripadnici
srpske nacionalnosti iz Čapljine morali svakog dana da se javljaju u 12,00 sati u
policiju. Na posao je redovno odlazila sve do 5. maja 1992. godine kada su po nju na
posao došla dvojica uniformisanih i naoružanih vojnika i odveli je u kasarnu Dretelj.
123. Svjedokinja “B” u svom iskazu je takođe navela da je zajedno sa mužem i
djecom živjela u Čapljini do 14. juna 1992. godine kada je od strane M.R. i još trojice
uniformisanih i naoružanih vojnika zajedno sa sinom i mužem iz njihovog stana u
Čapljini odvedena u kasarnu Dretelj. Svjedokinja je navela da su uniformisani i
naoružani vojnici i ranije dolazili u njihov stan, postrojavali ih i vršili pretres stana, te
otuđivali određene predmete i novac.
17 Dokaz Tužilaštva BiH broj T-6
18 Dokaz broj T-7
19 Dokaz broj T-8
43
124. Svjedok Branko Bubalo u svom iskazu je naveo da je 1992. godine živio u
Čapljini i da je politička i bezbjednosna situacija u gradu bila loša zbog čega se
zajedno sa ženom, sinom i rodbinom iz stana u Čapljini sklonio u vojarnu Božana
Šimovića, tada kasarna Mira Popare. Kada se sutradan vratio kući, dobio je
informaciju da su ga tražili HOS-ovci zbog čega iz straha nije smio prespavati u svom
stanu već je prespavao u pomoćnom objektu. Sutradan, kada se vratio sa redovne
radne obaveze, zatekao je obijen i opljačkan svoj stan. U momentu kada je pokušao
da zamijeni bravu na vratima stana se pojavio vojnik HOS-a M.R. koji mu je najprije
stavio pištolj na slijepočnicu, a potom i lisice na ruke nakon čega ga je odveo u
kasarnu Dretelj samo zato što je, kako svjedok navodi, pravoslavac.
125. Svjedok Damir Glogovac u svom iskazu je naveo da se u opštini Čapljina još
1991. godine počela osjećala nelagoda među stanovništvom a da su 1992. godine po
Čapljini počeli da hodaju vojnici sa puškama, u crnim maskirnim uniformama te da su
u tom periodu počeli da se dešavaju “problemi” srpskom stanovništvu. Svjedok je
dalje naveo da je zajedno sa ocem od strane ovih uniformisanih i naoružanih vojnika
odveden u kasarnu Dretelj gdje su zatekli još dosta civila srpske nacionalnosti.
126. Svjedok Derviš Kurtić u svom iskazu takođe je naveo da je do narušavanja
međunacionalnih odnosa u Čapljini došlo tokom 1991. godine, a da je 1992. godine
došlo do vojnog angažovanja građana Čapljine i da su prvo postavljene barikade
kako bi se grad zaštitio. Svjedok je potvrdio da je u tom periodu lično bio vojno
angažovan, prvo u Patriotskoj ligi a potom u HOS- u koji je bio smješten u kasarni
Dretelj.
127. Iz navedenih dokaza, vijeće je van razumne sumnje utvrdilo da je u
inkriminisanom periodu, na području opštine Čapljina, postojao oružani sukob između
oružanih snaga HOS-a i HVO-a s jedne i VRS s druge strane.
iii. Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili
okupacijom
44
128. Jedan od uslova iz člana 142. KZ SFRJ jeste da mora postojati veza između
djela optuženog i oružanog sukoba. Dakle, da bi se utvrdilo postojanje navedenog
elementa, neophodno je sagledati status optuženog u inkriminisanom periodu, te
postojanje uzajamnosti i zavisnosti izvršenja djela u odnosu na postojanje ranije
obrazloženog oružanog sukoba, na širem području opštine Čapljina. U konkretnom
slučaju vijeće je ispitivalo da li je “postojanje oružanog sukoba u znatnoj mjeri uticalo
na sposobnost počinioca da počini zločin, njegovu odluku da ga počini, način
počinjenja zločina ili cilj s kojim je počinjen”.20
129. Ovaj uslov ispunjen je ako je zločin počinjen kao podrška ili barem pod
izgovorom situacije koja je proistekla iz oružanog sukoba.21
130. Sudeće vijeće MKSJ u predmetu Kunarac i drugi, u paragrafu broj 568
presude navodi: “…Humanitarno pravo primjenjuje se i dalje na čitavoj teritoriji pod
kontrolom jedne od strana, nezavisno od toga da li se konkretne borbe vode na
mjestu na kojem su se odigrali dotični događaji. Stoga, dovoljno je to što su zločini bili
u tijesnoj vezi s neprijateljstvima koja su trajala na drugim dijelovima teritorije pod
kontrolom strana u sukobu. Uslov da dato djelo bude u tijesnoj vezi sa oružanim
sukobom zadovoljen je ukoliko su, kao u ovom slučaju, zločini počinjeni kao
posljedica borbi, a prije prekida oružanih aktivnosti na određenom području, te ako su
počinjeni radi postizanja nekog cilja ili iskorištavanja situacije nastale uslijed
borbi…”22
131. Na osnovu nekoliko faktora može se odrediti postojanje nexusa između djela
koje je počinio optuženi i oružanog sukoba. Faktori mogu obuhvatiti sljedeće:
- činjenicu da je počinilac vojnik;
- činjenicu da žrtva nije vojnik ili činjenicu da je žrtva pripadnik suprotne strane;
- činjenicu da se za radnju može reći da služi krajnjem cilju vojne kampanje;
20 Kunarac et al., predmet broj IT-96-23 i IT-96-23/1-A, presuda od 12.06.2002. godine, par. 58
21 Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Kunarac i dr., par. 58-59
22 Kunarac et al., predmet broj IT-96-23 i IT-96-23/1-A, presuda od 12.06.2002. godine, par 568
45
- činjenicu da je zločin izvršen u sklopu službenih dužnosti počinioca.23
132. Prema tome, odlučna činjenica jeste status optuženog u vrijeme izvršenja
krivičnog djela, odnosno činjenica da je optuženi Ivan Medić djelo počinio kao
pripadnik HOS-a. Pripadnost optuženog ovoj vojnoj formaciji, te djelovanje ove
formacije na području opštine Čapljina, konkretno u kasarni Dretelj, po ocijeni vijeća
zasigurno je uticalo na optuženog da počini predmetno krivično djelo.
133. U inkriminisanom periodu optuženi Ivan Medić je bio pripadnik HOS-a, što
proizilazi iz Uvjerenja Udruge dobrovoljaca HOS-a za BiH, Ljubuški, Postrojba 1515,
ur. br. 235-06-96-196, klasa 022/96-06, od 17.06.1996. godine. Iz navedenog dokaza
nesporno proizilazi da je optuženi Ivan Medić u ratnoj potrojbi HOS-a boravio od
01.12.1991. godine do 20.08.1992. godine. Da je optuženi Medić u inkriminisanom
periodu bio pripadnik HOS-a i da je u tom svojstvu boravio u kasarni Dretelj, koja je
od strane HOS-a korištena kao zatvor, odnosno logor (kako su ga nazivali zatvoreni
civili) vijeće je utvrdilo i na osnovu saglasnih iskaza svjedoka, prije svega svjedokinja
“A”, “B” i“C”, svjedoka Damira Glogovca te svjedoka “D”.
134. Svjedokinja “A” je potvrdila da je optuženog Ivana Medića viđala svakodnevno
u logoru Dretelj te da su ga zatvorenice između sebe zvale “Poskokom”. Svjedokinja
je dalje navela i da ju je nakon dovođenja u kasarnu Dretelj ( 05. maja 1992. godine),
optuženi Medić određeni vremenski period svakodnevno izvodio u jednu prostoriju i
“pričao joj” te da joj je on lično rekao svoje ime i prezime. Svjedokinja je potvrdila da
je optuženi bio u uniformi i da je u rukama uvijek nosio nož - kamu.
135. Svjedokinja “B” takođe je potvrdila da je optuženi Ivan Medić bio u logoru
Dretelj te da ju je prisilio na seksualni odnos, a što će vijeće detaljnije obrazložiti u
dijelu presude koji se odnosi na ove krivičnopravne radnje optuženog.
136. I svjedokinja “C” je u svom iskazu potvrdila da je optuženi Ivan Medić bio u
logoru Dretelj i da ju je zajedno sa M.R. ispitivao i tukao palicama po rukama, a što
23 Drugostepena presuda Kunarac i drugi, paragraph broj 59
46
će vijeće detaljnije obrazložiti u dijelu presude koji se odnosi na ove krivičnopravne
radnje optuženog.
137. Svjedok Damir Glogovac koji je u kasarni Dretelj najprije bio zatvoren a potom
postao pripadnik HOS-a, takođe je potvrdio da je sa njim, između ostalih, kao
pripadnik HOS-a bio i Ivan Medić koji je, kako mu se čini, imao nadimak Poskok.
138. Pripadnost optuženog HOS-u, kao i njegovo prisustvo u kasarni Dretelj u
inkriminisanom periodu, potvrdio je i svjedok “D”.
139. I svjedoci odbrane Halil Bešo i Marko Vukšić, takođe su potvrdili da je optuženi
Ivan Medić bio pripadnik HOS-a u Dretelju odakle je početkom jula mjeseca 1992.
godine prekomandovan u jedinicu vojne policije u Stocu čiji je zapovjednik bio Halil
Bešo.
140. Svjedočeći u svoju korist, optuženi Ivan Medić sporio je svoju pripadnost HOS-
u kao i svoje prisustvo u kasarni Dretelj u inkriminisanom periodu. Isti je naveo da je
pripadnik HOS-a postao tek krajem 1992. godine odnosno početkom 1993. godine ali
da nikada nije boravio u kasarni Dretelj niti je za to imao potrebu. Naveo je i da je u
HOS-u bio običan vojnik te da je dolazio samo do kapije kasarne Dretelj ali da nikada
nije ulazio u krug kasarne niti u prostorije u kojima su bili zatvoreni civili srpske
nacionalnosti. Kako nikada nije ni bio u kasarni Dretelj, nije ni mogao imati ključeve
od prostorija u kojima su bili zatvoreni civili srpske nacionalnosti.
141. Vijeće nije poklonilo vjeru iskazu optuženog koji je dao u svojstvu svjedoka,
budući da je isti u suprotnosti sa svim provedenim dokazima, kako materijalne tako i
subjektivne prirode te da je isti očigledno dat u pravcu izbjegavanja ili bar umanjenja
krivične odgovornosti za krivičnopravne radnje za koje je optužen.
142. Prema tome, svestranom ocjenom svih provedenih dokaza, vijeće je van
razumne sumnje zaključilo da je radnje koje je počinio optuženi, počinio u svojstvu
pripadnika HOS-a, a koja pozicija mu je upravo i omogućila da u vrijeme i na mjestu
kako je to navedeno u izreci presude, izvrši navedena krivična djela, odnosno radnje
silovanja oštećene “B” i nečovječnog postupanja prema oštećenoj “C”, a koje radnje
su u direktnoj vezi sa postojanjem rata i oružanog sukoba.
47
v. Počinilac mora narediti ili počiniti djelo
143. Kao posljednji opšti element krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog
stanovništva jeste i taj da počinilac mora ili direktno izvršiti nezakonito djelo ili narediti
drugima izvršenje istog, kako bi snosio odgovornost kao direktni počinilac djela.
Nakon razmatranja svih predočenih dokaza, vijeće je zaključilo da je u konkretnom
slučaju dokazano da je optuženi počinio radnje koje su mu tačkama 1. i 2. predmetne
optužnice stavljene na teret (a koja analiza i utvrđeno činjenično stanje su
obuhvaćeni sljedećim odjeljkom presude) čime je ispunjen i ovaj element krivičnog
djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva koje je optuženi u tački 1. presude
počinio kao izvršilac a u tački 2. kao saizvršilac.
2) Pojedinačne inkriminacije u osnovi ratnog zločina
144. Nakon što je utvrdilo da su ispunjeni opšti elementi krivičnog djela Ratni zločin
protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ, vijeće će posebno obrazložiti
pojedinačne inkriminacije za koje je optuženog Ivana Medića oglasilo krivim. Vijeće
će prethodno ukazati na pojedine elemente radnji izvršenja krivičnog djela silovanja i
nečovječnog postupanja čije je postojanje neophodno za utvrđivanje krivice
optuženog.
a) Silovanje
145. Prema praksi MKSJ-a24,actus reus silovanja sastoji se od:
1) seksualne penetracije, bez obzira koliko neznatne;
a) vagine ili anusa žrtve penisom počinioca ili bilo kojim drugim predmetom kojim se
počinilac poslužio; ili
48
b) usta žrtve penisom počinioca;25
2) bez pristanka žrtve26;
3) uz upotrebu sile, ili pod prijetnjom sile protiv žrtve ili trećeg lica;27
146. Mens rea krivičnog djela silovanja je: “namjera da se izvrši seksualna
penetracija i svijest da se to dešava bez pristanka žrtve”28
147. Činjenične okolnosti mogu biti dobar dokaz pri odlučivanju da li je optuženi
imao neophodni mens rea da izvrši silovanje.29 Posebno u odnosu na situaciju gdje
su žene smatrane zatvorenicima, ovi implicitni modaliteti zločina pojašnjavaju da je
počinilac znao da seksualni odnos nije bio i ne može biti sa pristankom žrtve.30
148. U pogledu postojanja primjene sile, prema međunarodnom pravu i domaćim
propisima, korišćenje prisile, sile ili prijetnje upotrebom sile, poništava pristanak žrtve
za odbranu optuženog.31
149. Djelo opisano u tački 1. izreke presude predstavlja krivično djelo silovanja iz
člana 142. KZ SFRJ-a koje je prema oštećenoj „B“ počinio optuženi Ivan Medić lično,
24 Furundžija, presuda Raspravnog vijeća, paragraf 185; Kunarac, presuda Raspravnog vijeća, 22. feb.
2001, paragraf 460., 447.–56.; Kunarac, presuda Žalbenog vijeća, 12. juna 2002. godine, paragraf 127.–28. (slaganje sa definicijom silovanja iz presude Raspravnog vijeća). Vidi takođe Kvočka, presuda Raspravnog vijeća 25
Furundžija, presuda Raspravnog vijeća, 10. dec. 1998., paragraf 183.–86 26
Kunarac, presuda Žalbenog vijeća, 12. juni 2002. god, paragraf 128.-129 27
Kunarac, presuda Žalbenog vijeća, 12. juni 2002., paragraf 129. (pojašnjava da primjena sile ili prijetnje
primjenom sile svakako predstavlja neoboriv dokaz odsustva pristanka, ali primjena sile nije po sebi element bića silovanja.“ Postoje drugi faktori [uz primjenu sile] zbog kojih se seksualna penetracija može smatrati činom na koji žrtva nije pristala i koji nije željela.” Posebno je sud pojasnio da „primjena sile ili prijetnja primjenom sile omogućila bi počiniteljima silovanja da, koristeći koercitivne okolnosti, a bez primjene sile, izbjegnu odgovornost za seksualni čin nad žrtvama koje na njega nisu pristale.”); Vidi takođe Željko Lelek X-KR-06/202, Prvostepena presuda 25. maj 2008., strana 36. (nalazi da se iznuđivanje nije trebalo dogoditi u vrijeme samog čina silovanja); 28
Kunarac, presuda Žalbenog vijeća, 12. juni 2002. god, paragraf 127. i 129. (objašnjavaju da nedostatak
pristanka može bit pokazan na osnovu više iznuđivačke sredine ili okolnosti, bez obzira na silu ili prijetnju silom); Vidi takođe Kvočka, presuda Raspravnog vijeća, 28. feb. 2005. godine, paragraf 179 29
Kunarac, presuda Raspravnog vijeća, paragraf 646.-47; 30
Id. U presudi Kunarac se kaže da s obzirom na opšti kontekst postojeće ratne situacije i posebno delikatne situacije zatvorenih Muslimanki u ovom predmetu: “Presuda Raspravnog vijeća gleda to kao vrlo nemoguće da je optuženi Kunarac mogao stvarno biti “zbunjen” ponašenjem žrtve.”, presuda Raspravnog vijeća je dalje našla da je nevažno da li je Kunarac znao da su stražari već prijetili žrtvi. Napomenuo je da je žrtva bila u zatočeništvu i u strahu za svoj život, presuda Raspravnog vijeća je ustanovila van razumne sumnje da je prema tome Kunarac postupao “pri punom znanju da ona nije slobodno dala svoj pristanak”; 31
Kunarac, presuda Raspravnog vijeća od 22.02.2001. godine para 461-62;
49
a što proizilazi iz dokaza kojima je vijeće poklonilo vjeru i koje će detaljnije obrazložiti
u dijelu presude pod naslovom „tačka 1. osuđujućeg dijela presude“.
b) Nečovječno postupanje
150. Krivični zakon SFRJ ne definiše pojam „nečovječno postupanje“, međutim,
praksa Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) nudi mnogobrojne
primjere tih konkretnih krivičnih djela i to: sakaćenje ili nanošenje teških tjelesnih
povreda32; premlaćivanje i druge nasilne radnje33; nanošenje teških ili ozbiljnih
povreda34; teške povrede tjelesnog ili duševnog integriteta35; ozbiljan napad na
ljudsko dostojanstvo36; prisilni rad koji je izazvao tešku duševnu ili tjelesnu patnju ili
povredu, ili je radnja predstavljala ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo37;
deportacija i prisilno premještanje grupa civila38; prisiljavanje na prostituciju39 i
nestajanje ljudi pod prisilom40.
151. Prvostepeno vijeće MKSJ u predmetu Delalić i dr. ponudilo je definiciju pojma
„nečovječno postupanje“, u kojoj se kaže da je to „...namjerna radnja ili propust, tj.
radnja koja nanosi tešku duševnu ili tjelesnu patnju ili povredu ili predstavlja ozbiljan
nasrtaj na ljudsko dostojanstvo“, što dakle, podrazumijeva sljedeća bitna obilježja
ovog krivičnog djela:
da su ta radnja ili propust prouzrokovali tešku duševnu ili tjelesnu patnju ili ozljedu,
odnosno da predstavljaju težak napad na ljudsko dostojanstvo;
da su radnju ili propust namjerno izvršili optuženi ili lice, odnosno lica za čije radnje
i propuste optuženi snosi krivičnu odgovornost.
32
Vidjeti predmet Kvočka i dr., presuda Pretresnog vijeća MKSJ, broj IT-98-30/1, paragraf 208. 33
Ibid, paragraf 208. 34
Vidjeti predmet Kordić i Čerkez, presuda Žalbenog vijeća MKSJ, broj IT-95-14/2, paragraf 117. 35
Vidjeti predmet Blaškić, presuda Žalbenog vijeća MKSJ, broj IT-95-14 paragraf 239. predmet Krstić, presuda Pretresnog vijeća MKSJ, broj IT-98-33 paragraf 523. 36
Vidjeti predmet Vasiljević, presuda Pretresnog vijeća MKSJ, paragraf 239-240. 37
Vidjeti predmet Naletilić i Martinović, presuda Pretresnog vijeća MKSJ, paragrafi 271, 289, 303. 38
Vidjeti predmet Kupreškić i dr., presuda Pretresnog vijeća MKSJ, paragraf 566. 39
Ibid, paragraf 566. 40
Ibid, paragraf 566.
50
152. Kako bi se procijenila težina nekog djela, nužno je razmotriti sve činjenične
okolnosti. Neke od tih okolnosti mogu na primjer biti: karakter radnje ili propusta,
kontekst u kojem su se oni dogodili, lične prilike žrtve, uključujući starost, pol i
zdravstveno stanje, kao i fizičke, psihičke i moralne posljedice tog čina za žrtvu.
153. Patnje koje dotična radnja nanosi žrtvi ne moraju biti trajne, dovoljno je da su
stvarne i ozbiljne41, što je vijeće utvrdilo za oštećenu „C“ i što će biti detaljnije
elaborirano u daljem tekstu presude pod naslovom „tačka 2. osuđujućeg dijela
presude“.
154. Za vijeće nema sumnje da je u okolnostima ratnih događanja optuženi Ivan
Medić prema oštećenoj „C“ imao dominirajući položaj i moć, kao i da je optuženi u
povlaštenom statusu spram potčinjene žrtve koja je bila u stanju beznađa i stalnom
strahu za vlastiti život, mogao preduzeti i preduzeo zabranjene radnje koje su kod
oštećene za posljedicu imale tešku fizičku i psihičku bol i patnju.
155. Mens rea (subjektivni element) za nečovječna djela iz ovog člana zadovoljen
je kada je počinilac u trenutku činjenja ili nečinjenja imao namjeru da nanese tešku
tjelesnu ili duševnu patnju ili da izvrši težak napad na ljudsko dostojanstvo žrtve, ili
ako je znao da će to njegovo činjenje ili nečinjenje vjerovatno prouzrokovati tešku
tjelesnu ili duševnu patnju ili teški napad na ljudsko dostojanstvo i ponio se sa
namjerom da to učini.
156. U konkretnom slučaju, optuženi je znao da će svojim postupcima oštećenoj
„C“ nanijeti velike tjelesne i duševne patnje, i navedene radnje htio i iste izvršio. Do
ovakvog zaključka vijeće je došlo svestranom analizom i ocjenom provedenih
dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, a što će biti detaljnije obrazloženo
u daljem tekstu presude. Ocjenom provedenih dokaza, vijeće je van razumne
sumnje zaključilo da je optuženi zajedno sa M.R. učestvovao u nečovječnom
postupanju prema oštećenoj „C“ i da je svojim radnjama ostvario sva bitna obilježja
krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ
SFRJ a u vezi sa članom 22. istog Zakona.
51
Identifikacija optuženog
157. Prije nego što se upusti u obrazlaganje pojedinačnih radnji za koje je optuženi
ovom presudom oglašen krivim, vijeće će se ukratko osvrnuti na dokaze na osnovu
kojih je utvrdilo da je upravo optuženi Ivan Medić osoba koja je počinila te radnje.
158. Da je optuženi osoba koja je silovala oštećenu “B” i učestvovala u
nečovječnom postupanju prema oštećenoj “C”, vijeće je utvrdilo na osnovu iskaza
samih oštećenih kao i svjedokinje “A”.
159. Oštećena “B” u svom iskazu je navela da optuženog Ivana Medića nije
poznavala od ranije i da je za njegovo ime i prezime saznala tek u Dretelju. Oštećena
je takođe navela da u momentu kada se kritični događaj desio, odnosno kada je
silovana, nije znala identitet lica koje je to učinilo ali da je naknadno, od svjedokinje
“A” saznala da se radi o optuženom Ivanu Mediću. Poslije, za vrijeme boravka u
logoru Dretelj, imala je priliku čuti kako ga i drugi oslovljavaju imenom i prezimenom.
Nevela je i da je optuženi imao nadimak “Poskok”.
160. Oštećena je na glavnom pretresu optuženog u kritično vrijeme opisala kao
mršaviju osobu, crne kose, dugog lica, sa šeširom, obučenu u crnu uniformu, sa
nožem i pištoljem koji je uvijek nosio sa sobom. Nije se mogla izjasniti u pogledu
visine optuženog.
161. Oštećena je optuženog prepoznala u sudnici kao osobu koja ju je silovala te
noći u Dretelju, navodeći da je sigurna i , kako je rekla, spremna staviti “ruke na
vatru”, da je to upravo bio on. Oštećena je optuženog prepoznala i u istrazi na
fotografijama koje su joj od strane ovlaštenih službenih lica predočene42 što po ocjeni
vijeća ne ostavlja prostora za sumnju u pouzdanost iskaza ove svjedokinje kada je u
pitanju identitet optuženog.
41
Vidjeti predmet Krnojelac, presuda Pretresnog vijeća MKSJ, paragraf 131. 42
Zapisnik o prepoznavanju lica na osnovu fotografije MUP RS, CJB Trebinje, Sektor kriminalističke policije
broj: 12-02/4-12/14 od 03.09.2014. godine
52
162. Cijeneći iskaz svjedokinje “A” u pogledu identiteta optuženog, vijeće je
zaključilo da je ista, u momentu kada je saopštila oštećenoj “B” da ju je silovao
optuženi Ivan Medić, istog dobro poznavala, zbog čega je njen iskaz prihvatilo kao
pouzdan i vjerodostojan dokaz identifikacije optuženog. Svjedokinja “A” je navela da
je u logor Dretelj dovedena 05.05.1992. godine, dakle, mjesec i po dana prije nego
što se kritični događaj desio, gdje je optuženog viđala skoro svakodnevno. Dalje je
navela da ju je optuženi tokom mjeseca maja svaki dan izvodio u jednu prostoriju i da
je, dok bi ona sjedila na krevetu, hodao po prostoriji i pričao joj po sat - dva vremena.
Svjedokinja je potvrdila da joj je optuženi lično saopštio svoje ime i prezime, navodeći
da oni (pripadnici HOS-a u logoru Dretelj) nisu krili svoja imena već su se hvalili ko su
i odakle su. Svjedok je potvrdila i da su one - zatvorenice između sebe optuženog
Ivana Medića nazivale “Poskokom” jer je kako svjedokinja navodi, bio opasan kao
zmija poskok. Svjedokinja je navela i da ju je jednom prilikom optuženi prisilio na
seksualni odnos te da joj je tokom boravka u Dretelju nudio brak. Imajući u vidu sve
navedeno, za vijeće nema sumnje da je svjedokinja “A”, u momentu kada je saopštila
oštećenoj “B” da ju je silovao optuženi Ivan Medić, istog dobro poznavala i da je njen
iskaz u tom dijelu pouzdan i vjerodostojan.
163. Odbrana je tokom postupka, a i u završnoj riječi, osporavala da je optuženi
Ivan Medić osoba koja je izvršila silovanje oštećene “B”, navodeći da je to učinila
osoba koja je po svom izgledu možda podsjećala na optuženog i da se iskazu
svjedoka “A” u pogledu identiteta optuženog ne može pokloniti vjera, a tvrdnje
oštećene “B” u pogledu identiteta optuženog kao osobe koja ju je kritične prilike
silovala, utemeljene su isključivo na iskazu ovog svjedoka.
164. U vezi s tim, odbrana je istakla da je oštećena “B” u svom iskazu potvrdila da
je od svjedoka “A” saznala i da je optuženi Ivan Medić učestvovao u povrjeđivanju
njenog sina u Dretelju. Međutim, iskazi oštećene “B” i svjedokinje “A” u vezi vremena
kada se desilo povrjeđivanje sina oštećene “B” se bitno razlikuju budući da je
oštećena “B” navela da se to desilo odmah po dovođenju u Dretelj a svjedokinja “A”
da se desilo sedam dana nakon toga, zbog čega se, po mišljenju odbrane, s
razlogom dovodi u pitanje kredibilitet ovih svjedoka.
53
165. Odbrana se pozvala i na iskaz svjedoka Damira Glogovca koji je, po mišljenju
odbrane, kredibilan svjedok, a koji je u svom iskazu potvrdio da je lice po nadimku
“Ćelavi Gad” nožem skinulo kožu sa tjemena glave sinu oštećene “B” a ne Ivan
Medić, kao i na iskaz svjedoka Branka Bubala koji je potvrdio da nikada u Dretelju
nije vidio Ivana Medića te, u konačnici, na iskaz svjedoka Halila Beše koji je potvrdio
da je Ivan Medić početkom jula iz Dretelja prešao u njegovu jedinicu u Stolac, a koji
iskazi, prema tvrdnji odbrane, dodatno potkrjepljuju zaključak da se iskazu svjedoka
“A” ne može pokloniti vjera kada je u pitanju identifikacija optuženog.
166. Prije svega, vijeće primjećuje da okolnosti vezane za povrjeđivanje sina
oštećene “B” na koje se poziva odbrana i u vezi s kojima pokušava osporiti kredibilitet
svjedokinje “A” u pogledu identiteta optuženog, nisu predmet ovog krivičnog
postupka, niti je na ove okolnosti svjedokinja “A” svjedočila u konkretnom predmetu.
Pritom, radi se o događaju za koji je optuženi Ivan Medić već pravosnažno presuđen
u predmetu ovog Suda broj: S1 1 K 009124 12 Kri, zbog čega se vijeće neće niti
može upuštati u procjenu osnovanosti ovakvih navoda odbrane. Isto se odnosi i na
tvrdnje odbrane da je svjedok Damir Glogovac u svom iskazu potvrdio da optuženi
Ivan Medić nije učestvovao u povrjeđivanju sina oštećene “B” kako je navela svjedok
“A”, a koji iskaz po mišljenju odbrane, osnovano dovodi u pitanje pouzdanost iskaza
svjedoka “A” u pogledu identifikacije optuženog.
167. U pogledu identifikacije optuženog, odbrana je tvrdila Ii da optuženi Ivan Medić
nije imao nadimak “Poskok”, što je i sam optuženi negirao u svom iskazu datom u
svojstvu svjedoka, navodeći da je imao samo nadimak “Atula”. Međutim, navedena
činjenica za vijeće nije ni sporna, budući da su i oštećena “B” kao i svjedok “A” u
svojim iskazima jasno i decidno navele da su one - zatvorenice optuženom dale
nadimak “Poskok” i tim nadimkom ga oslovljavale u međusobnim razgovorima, tako
da niko drugi, pa ni sam optuženi, nije ni mogao znati za taj nadimak.
168. Činjenica da svjedok Branko Bubalo u Dretelju nije vidio optuženog Ivana
Medića niti uopšte zna o kome se radi, a na koju činjenicu se odbrana poziva, ni na
koji način ne dovodi u pitanje zaključak vijeća da je optuženi boravio u Dretelju u
kritično vrijeme niti dovodi u pitanje pouzdanost iskaza oštećene “B” i svjedokinje “A”
54
u pogledu identifikacije optuženog kao osobe koja je kritične prilike silovala oštećenu
“B”.
169. Pouzdanost iskaza ovih svjedoka u pogledu identiteta optuženog ne dovodi u
pitanje ni iskaz svjedoka odbrane Halila Beše, budući da je svjedok potvrdio da je
optuženi iz Dretelja prekomandovan u Stolac tek početkom mjeseca jula 1992.
godine, a silovanje oštećene “B” se desilo u junu mjesecu, najvjerovatnije 19. juna
1992. godine.
170. Dakle, vijeće je iskazima oštećene “B” i svjedoka “A” u pogledu identifikacije
optuženog u cjelosti poklonilo vjeru, nalazeći da su isti jasni, detaljni i uvjerljivi i da ne
ostavljaju prostora za sumnju da je upravo optuženi Ivan Medić osoba koja je izvršila
silovanje nad oštećenom “B”.
171. Da je optuženi Ivan Medić osoba koja je zajedno sa M.R. učestvovala u
nečovječnom postupanju prema oštećenoj “C”, vijeće je utvrdilo prvenstveno iz
iskaza same oštećene koja je u istrazi prepoznala optuženog na fotografijama koje
su joj predočene kao osobu koja ju je kritične prilike zajedno sa M.R. psihički i fizički
zlostavljala.43
172. Odbrana je istakla prigovor zakonitosti izvršenog prepoznavanja optuženog od
strane oštećene “C”, navodeći da isto nije izvršeno u skladu sa odredbama člana 85.
ZKP BiH, iz razloga što oštećena prije prepoznavanja nije opisala optuženog, što na
fotografijama koje su oštećenoj predočene nisu osobe koje su sličnog izgleda kao
optuženi i što je prepoznavanje izvršeno nakon što su fotografije Ivana Medića kao i
drugih optuženih u predmetu Ivan Zelenika objavljene u svim medijima.
173. Navedene prigovore vijeće je našlo neosnovanim iz sljedećih razloga. Prije
svega, iz sadržaja zapisnika o prepoznavanju nesporno proizilazi da je oštećena “C”
prije nego što su joj predočene fotografije, opisala optuženog Ivana Medića kao lice
starosti 35-40 godina, crne kose, srednje visine, normalne građe, ružan, obučen u
43 Zapisnik o prepoznavanju lica na osnovu fotografije MUP RS, CJB Trebinje, Sektor kriminalističke policije,
broj: 14-04/4-20/15 od 22.09.2015. godine
55
crnu unformu sa oznakom HOS-a, naoružan, te navela da bi istog, kada bi ga vidjela,
mogla prepoznati sa sigurnošću od 100%. Potom je oštećenoj predočeno 5
fotografija na kojima su bila lica sličnog izgleda, godina starosti i drugih karakteristika
kao i optuženi Ivan Medić nakon čega je oštećena na fotografiji pod brojem 4.
prepoznala optuženog.
174. Prigovor odbrane da je radnja prepoznavanja optuženog od strane oštećene
“C” izvršena nedugo nakon što su u svim medijima objavljene fotografije optuženog
Ivana Medića i drugih optuženih u predmetu Ivan Zelenika, vijeće je našlo paušalnim
i nepotkrijepljenim, budući da odbrana vijeću nije prezentovala niti jedan dokaz iz
kojeg bi se pouzdano moglo zaključiti da je radnja prepoznavanja optuženog od
strane oštećene zaista izvršena nedugo nakon objavljivanja fotografije optuženog u
medijima, niti da je navodna objava na bilo koji način uticala na oštećenu da
identifikuje optuženog kao lice koje ju je fizički i psihički zlostavljalo u logoru Dretelj.
175. Na osnovu svega navedenog, vijeće je, van razumne sumnje, zaključilo da je
upravo optuženi Ivan Medić počinio predmetne krivičnopravne radnje, zbog čega ga
je za iste i oglasilo krivim.
Tačka 1. osuđujućeg dijela presude
176. Tačkom 1. izreke presude, vijeće je optuženog Ivana Medića oglasilo krivim da
je “tačno neutvrđenog dana u mjesecu junu 1992. godine u večernjim satima u logoru
Dretelj, opština Čapljina, naoružan pištoljem i nožem došao u prostoriju u kojoj su
nezakonito bile zatvorene zaštićeni svjedoci „A“, „B“, „C“, Vujinović Anđa i Mrkić
Jelena, lica srpske nacionalnosti, imenom prozvao civilno lice srpske nacionalnosti
zaštićenog svjedoka „B“ i istu izveo iz prostorije i odveo je u drugu veliku prostoriju sa
dušecima te joj naredio da se skine i tako je prisilio na seksualni odnos (silovao), da
bi je poslije toga ponovo vratio u prostoriju iz koje ju je izveo.“
177. Uvjerenje o krivici optuženog za silovanje oštećene „B“ na način, u vrijeme i na
mjestu kako je to prethodno navedeno, vijeće je utemeljilo prvenstveno na iskazu
56
same oštećene, koji je po ocjeni vijeća dat objektivno, koji je detaljan i uvjerljiv te
potkrijepljen iskazom svjedoka „A“ u pogledu odlučnih činjenica.
178. Oštećena je u svom iskazu najprije opisala način na koji je, zajedno sa mužem
i sinom, dana 14.06.1992. godine dovedena u logor Dretelj gdje je smještena u
prostoriju u kojoj je zatekla druge žene srpske nacionalnosti i to: Anđu Vojinović,
svjedokinju „A“ i svjedokinju „C“. Nekoliko dana kasnije, a pošto su dovodili i druge
žene srpske nacionalnosti, premjestili su ih u drugu veću prostoriju u kojoj ih je bilo
ukupno sedam ili osam.
179. Oštećena je potom opisala kako je jedne večeri, ne sjeća se tačnog datuma
ali misli da je to bilo oko 19.06.1992. godine (četiri-pet dana nakon dovođenja u
Dretelj), u tu prostoriju u kojoj su bile zaključane, naoružan pištoljem i nožem došao
optuženi Ivan Medić, otključao vrata, prozvao je imenom i rekao joj da ustane i izađe.
Oštećena je pojasnila da je morala krenuti sa optuženim, te je pored ostalog navela:
„Ideš, nema druge...idi i gotovo...to je bio strah i trepet...nisi smio ni gledati, ni govoriti
ni okretati se.“ Potom ju je optuženi odveo u jednu veliku prostoriju u kojoj su bili
samo dušeci po podu i naredio joj da se skine što je oštećena i učinila a potom je
silovao, te s tim u vezi navodi: „rekao mi je skini se...imam potrebu da to uradim s
tobom...skidam se, šta ću... a potom me je silovao... ne znam koliko je sve to trajalo.“
Oštećena je potom opisala i kako se u tom momentu osjećala, navodeći pri tome:
„osjećala sam se nikako...ali moraš podnositi.“
180. Oštećena je navela i da ju je optuženi vratio u prostoriju iz koje je izveo, nakon
čega je razgovarala sa drugim ženama o tome šta joj se desilo pri čemu im je
priznala da je silovana, te s tim u vezi navodi: „one su odmah znale šta se
desilo...tješile su me...“ Oštećena je u svom iskazu navela i da joj je bilo jasno gdje
se nalazi te da joj je odmah po dovođenju u Dretelj svjedokinja „C“ rekla da se ne
opire jer će dobiti „degenek“.
181. Navode oštećene, u pogledu odlučnih činjenica, potvrdila je i svjedokinja “A”
koja je u svom iskazu navela da je lično vidjela kada je iz prostorije u kojoj su bile
zatvorene, optuženi izveo oštećenu, što ona opisuje riječima: “Ivan Medić je odveo
svjedoka “B”…izveo je… vrata su bila otvorena…hajde ti vamo i vidjela sam kada je
57
odveo…”, te da joj je oštećena, nakon što se vratila u prostoriju, rekla da je optuženi
ovom prilikom silovao.
182. Vijeće je iskazima oštećene i svjedokinje “A” u cjelosti poklonilo vjeru, nalazeći
da su isti dati objektivno i nepristrasno, da su detaljni, uvjerljivi i saglasni u pogledu
odlučnih činjenica i da isti van razumne sumnje potvrđuju da je optuženi počinio
silovanje nad oštećenom “B”.
183. Vijeće smatra da iskazi ovih svjedoka kao ni njihov kredibilitet, nisu od strane
odbrane ničim dovedeni u sumnju zbog čega ih je vijeće prihvatilo kao objektivne i
pouzdane, pritom ne nalazeći na strani istih, posebno oštećene, niti jedan razlog ni
motiv zbog kojeg bi neosnovano teretile optuženog.
184. U pogledu samog čina silovanja, vijeće je imalo u vidu stav MKSJ prema
kojem za utvrđivanje vjerodostojnosti iskaza oštećene nisu neophodni potkrjepljujući
dokazi, obzirom da se silovanje često vrši pred vrlo malim brojem ili čak nijednim
svjedokom, te da je priroda djela takva da su samo žrtve u mogućnosti da svjedoče o
okolnostima vezanim za silovanje i da identifikuju počinioce.
185. Imajući u vidu sve navedeno, vijeće je van razumne sumnje zaključilo da je
optuženi počinio silovanje nad oštećenom “B” te ga je za isto oglasilo krivim.
186. Odbrana je tokom postupka, a i u završnoj riječi, pokušala dokazati da je na
ulazu u prostorije u kojima su bile zatvorene žene postojalo obezbjeđenje i da se nije
moglo tek tako ući u prostoriju, prozvati neko i izvesti, kako su to opisale oštećena i
svjedokinja “A”. U tom smislu, odbrana se u završnoj riječi pozvala na iskaz svjedoka
Damira Glogovca koji je, neposredno nakon ovih događaja, postao pripadnik HOS-a i
obavljao dužnost stražara u Dretelju i koji je potvrdio da je obavljajući navedenu
dužnost imao problema sa određenim “momcima” koji su pokušali da uđu u prostoriju
gdje su bile zatvorene žene.
187. Po ocjeni vijeća, iskaz navedenog svjedoka ni na koji način ne dovodi u pitanje
utvrđeno činjenično stanje u tački 1. izreke presude. Ovo posebno iz razloga što niko
od saslušanih svjedoka nije potvrdio činjenicu da je ispred prostorije u kojoj su bile
zatvorene oštećena “B” i druge žene srpske nacionalnosti u momentu kada se kritični
58
događaj desio, postojalo obezbjeđenje, odnosno stražar, čija je uloga bila da spriječi
ulazak u prostoriju, izvođenje žena iz prostorije i njihovo seksulano maltretiranje. O
prisustvu stražara ispred prostorije u kritičnom momentu, oštećena “B” se nije mogla
izjasniti u svom iskazu ali je sa sigurnošću navela da je optuženi Ivan Medić imao
ključeve od te prostorije u kojoj su bile zatvorene, navodeći: “ Ne znam je li bio ispred
prostorije stražar. Samo je Medić otključao vrata i mene prozvao i ja sam izašla.”
188. Da je optuženi Medić imao ključeve od prostorije u kojoj su bile zatvorene
žene srpske nacionalnosti, a iz koje prostorije je izvedene kritične prilike oštećena B,
potvrdila je i svjedokinja “A” navodeći da su ključevi često bili kod Medića i da im je
on otvarao vrata kako bi otišle do toaleta ili kada su trebale otići da nešto čiste ili
peru.
189. Imajući u vidu saglasne izjave oštećene i svjedokinje “A” da su kod optuženog
često bili ključevi od prostorije u kojoj su bile zatvorene, vijeće je, a suprotno
navodima odbrane, zaključilo da je optuženi imao mogućnost da nesmetano uđe u
prostoriju u kojoj su iste boravile i da izvede oštećenu “B” iz te prostorije što je, kako
je tokom postupka utvrđeno, optuženi kritične prilike i učinio.
Tačka 2. osuđujućeg dijela presude
190. Tačkom 2. izreke presude, vijeće je optuženog oglasilo krivim da je “U toku
mjeseca juna 1992. godine u logoru Dretelj, opština Čapljina, u noćnim satima,
zajedno sa R.M., fizički i psihički zlostavljali civilno lice srpske nacionalnosti,
zaštićenog svjedoka „C“, na način da su je za vrijeme ispitivanja o njenim sinovima,
udarali palicom po rukama od čega su joj od siline udaraca ruke otekle, zabadali igle
pod nokte, da bi joj jedne prilike zapalili kosu svijećom, što je za posljedicu kod
oštećene imalo tešku fizičku i psihičku bol i patnju“
191. Da je optuženi počinio navedene krivičnopravne radnje, vijeće je prvenstveno
utvrdilo na temelju iskaza oštećene “C” koji je po ocjeni vijeća pouzdan, detaljan i
uvjerljiv, a koji iskaz je potkrijepljen u pogledu odlučnih činjenica iskazima svjedoka
“A” i “B”.
59
192. Oštećena je u svom iskazu najprije opisala način na koji je, zajedno sa svojim
komšijom Brankom Bubalom, od strane naoružanih M.R. i M.N. iz svog stana u
Čapljini odvedena u logor Dretelj gdje je smještena u jednu malu prostoriju u zgradi
gdje je bila komanda u kojoj je zatekla Jelenu Mrkić, svjedoka “A”, Andju Vojinović, a
nakon dva do tri dana, u prostoriju su dovedene svjedokinja “B” i Tatjana Čučak.
193. Oštećena je potom navela da su njih žene izvodili na ispitivanja u jednu
prostoriju te ih fizički mučili. Oštećena je navela da su je tako ispitivali sedam do
deset dana.
194. Oštećena je navela da se sjeća da su je jedne večeri ispitivali R. i optuženi
Ivan Medić o njenim sinovima te da su je za vrijeme ispitivanja tukli palicom po
rukama tako da su joj sve ruke bile oteknute, da su joj zapalili kosu svijećom i
zabadali igle pod nokte.
195. Kada su u pitanju posljedice koje su kod oštećene nastupile, ona je navela da
je po rukama imala modrice od udaraca palicom koje se danas ne vide ali da ima
jake bolove.
196. Vijeće je poklonilo vjeru iskazu oštećene, cijeneći da je isti dat objektivno te da
je oštećena na jasan, detaljan i uvjerljiv način opisala šta se desilo te večeri kada je
izvedena na ispitivanje.
197. Vijeće na strani oštećene nije našlo motiv, niti razlog da optuženog Ivana
Medića neosnovano tereti za nešto što nije učinio.
198. Da je oštećena “C” bila u logoru Dretelj, potvrdili su i drugi svjedoci,
prvenstveno svjedok Branko Bubalo koji je potvrdio da je oštećena zajedno sa njim
dovedena u logor Dretelj, te svjedoci: Tatjana Čučak, Gospava Savić kao i svjedoci
“A” i “B”.
199. Da je oštećena “C” iz prostorije u kojoj su boravile izvođena na ispitivanja te da
je tokom tih ispitivanja fizički zlostavljana, potvrdili su svojim iskazima svjedoci “A” i
“B”.
60
200. Tako je svjedokinja “A” u svom iskazu navela da joj je poznato da je oštećena
izvođena na ispitivanja i da su je za vrijeme ispitivanja udarali pendrecima po rukama
i zabadali joj igle pod nokte od čega je imala vidljive povrede kao i da se jednom
prilikom oštećena sa ispitivanja vratila zapaljene kose, na šta su se i našalile pitajući
je “… je li to pravila novu frizuru.”
201. I svjedokinja “B” je potvrdila da joj je poznato da je oštećena “C” izvođena na
ispitivanja te da su jednom prilikom ona i oštećena “C” zajedno izvedene na
ispitivanje od strane M.R. kojom prilikom ih je isti udarao po rukama reketama za
stoni tenis. Svjedok je potvrdila da je ovom prilikom bio prisutan i optuženi Ivan Medić
te da im je on lično nakon toga, donio u prostoriju peškir i vodu kako bi ih mogle
stavljati na ruke.
202. Cijeneći iskaz oštećene “C” koji je u bitnim činjenicama jasan, pouzdan i
uvjerljiv, kao i iskaze svjedoka “A” i “B” koji potkrjepljuju iskaz oštećene u pogledu
odlučnih činjenica, a koji iskazi ni na koji način od strane odbrane nisu dovedeni u
sumnju, vijeće je zaključilo da je optuženi Ivan Medić zajedno sa M.R. počinio
krivičnopravne radnje koje su mu tačkom 2. potvrđene optužnice stavljene na teret te
ga je za iste oglasilo krivim.
203. Vijeće je imalo u vidu dakaznu snagu iskaza oštećene “C” budući da ista nije
neposredno saslušana na glavnom pretresu, te je isti cijenilo samo u onom dijelu u
kojem je potkrijepljen drugim dokazima, a kako je to prethodno već navedeno.
204. Vijeće je imalo u vidu i određene manje razlike u iskazima oštećene i svjedoka
„B“ a vezano za inkriminisani događaj, prije svega to što je oštećena navela da su je
M.R. i optuženi tukli palicom po rukama, dok je svjedok „B“ navela da su ih po
rukama udarali reketama od stonog tenisa, kao i to da je svjedok „B“ navela da je nju
i oštećenu „C“ udarao M.R. ali da je bio prisutan i optuženi Ivan Medić, dok je
oštećena „C“ navela da su je tukli i M.R. i optuženi Ivan Medić. Međutim, vijeće
smatra da te razlike nisu od posebnog značaja u pogledu utvrđivanja odlučnih
činjenica na kojima se zasniva uvjerenje vijeća o postojanju krivičnog djela i krivične
odgovornosti optuženog. Vijeće smatra da su te razlike i razumljive ako se ima u vidu
da su svjedokinje više puta izvođene i fizički i psihički maltretirane, da su osjećale
61
veliki strah te da s obzirom na stanje u kojem su se nalazile, nisu ni mogle da obrate
pažnju na sve sitne detalje događaja i da se sjete svih pojedinosti slučaja. U pogledu
samog učešća optuženog u udaranju oštećene „C“ kao i predmeta kojim je kritične
prilike oštećena udarana, vijeće je prvenstveno poklonilo vjeru njenom iskazu, budući
da je prirodno i logično da se oštećena bolje sjeća ko je kritične prilike udarao i čime
nego svjedokinja „B“.
205. Takođe, postojanje određenih razlika u kazivanju ovih svjedoka, a imajući u
vidu već navedene okolnosti pod kojima se inkriminisani događaj odvijao, po ocjeni
vijeća logično je i s obzirom na individualne različitosti i mogućnosti ljudske
percepcije u odnosu na jedan te isti događaj, kao i različite pozicije u kojima su se
svjedokinje nalazile u toj situaciji. Međutim, vijeće ponavlja da navedene razlike u
iskazima ni na koji način ne dovode u pitanje zaključak vijeća da je optuženi Ivan
Medić učestvovao u nečovječnom postupanju prema oštećenoj „C“ na način opisan u
tački 2. izreke presude.
VI KRIVIČNA ODGOVORNOST I ODLUKA O KAZNI
206. Imajući u vidu sve navedeno, vijeće je našlo dokazanim da je optuženi Ivan
Medić, ostvario sve elemente krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva
iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, u vezi sa članom 22. istog Zakona, te ga je oglasilo
krivim i osudilo za navedeno djelo.
207. Vijeće je na osnovu prirode i načina izvršenja konkretnog krivičnog djela
utvrdilo da je optuženi navedeno krivično djelo počinio sa direktnim umišljajem, jer je
u vrijeme preduzimanja radnji predmetnog djela imao mogućnost pravilnog
rasuđivanja i odlučivanja u odnosu na radnje koje preduzimao i činio, te je dakle bio
svjestan i voljno (u vidu htijenja) iste preduzimao, dok okolnosti koje bi ukazivale na
neki od osnova koji isključuju krivicu u konkretnom slučaju nije bilo. To znači da je on
imao posve jasnu predstavu o svim elementima svog djela i okolnostima pod kojima
ga izvršava, te pozicije žrtava prema kojima je sve to činio.
62
208. U odnosu na tačku 1. osuđujućeg dijela presude, vijeće je utvrdilo da je
optuženi postupao kao direktni izvršilac, kada je preduzeo radnju silovanja prema
oštećenoj „B“.
209. U odnosu na tačku 2. osuđujućeg dijela presude, vijeće je utvrdilo da je
optuženi postupao i da je odgovoran kao saizvršilac. U članu 22. KZ SFRJ navodi se:
“Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine
krivično djelo, svako od njih kaznit će se kaznom propisanom za to djelo”.
Saizvršilaštvo po ovom članu podrazumijeva više lica, odlučujući doprinos i
zajedničku namjeru.
210. U vezi s navedenim, vijeće je, van svake razumne sumnje, našlo dokazanim
da je optuženi, zajedno sa M.R. preduzeo zabranjene radnje, a kako je to već
navedeno i obrazloženo u tački 2. osuđujućeg dijela presude. U skladu sa sudskom
praksom, u slučaju postupanja više izvršilaca, dovoljno je dokazati da isti postupaju
zajedno i da su odgovorni kao neposredni izvršioci u nečovječnom postupanju prema
žrtvi. Imajući u vidu sve okolnosti pod kojima je došlo do izvršenja navedenih
krivičnopravnih radnji, vijeće je zaključilo da je optuženi Ivan Medić na odlučujući
način uzeo učešće u izvršenju istih te da je na odlučujući način doprinio i da je
odgovoran za posljedice koje su nastupile kod oštećene “C”.
211. Prilikom odmjeravanja kazne, vijeće je cijenilo sve okolnosti koje utiču na njen
izbor i visinu u granicama propisane kazne za predmetno krivično djelo, te imajući u
vidu svrhu kažnjavanja. Dakle, pri odmjeravanju kazne za krivično djelo za koje je
optuženi Ivan Medić ovom presudom oglašen krivim, polazeći kako od opšte svrhe
kažnjavanja iz člana 5. stava 2., tako i one posebne iz člana 33. KZ SFRJ i slijedeći
navedena pravila za odmjeravanje kazne iz člana 41. stava 1. istog Zakona, ovo
vijeće je cijenilo i uzelo u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti i optuženom
izreklo zatvorsku kaznu u vremenskom trajanju kako je to u izreci navedeno.
212. Od olakšavajućih okolnosti vijeće je cijenilo da je optuženi porodičan čovjek i
otac troje djece.
63
213. Kao otežavajuće okolnosti ovo vijeće je posebno cijenilo težinu povrede
zaštićenog dobra i u vezi sa tim način izvršenja djela silovanja i nečovječnog
postupanja kao i posljedice koje su ova djela imala na oštećene, kao i bezobzirnost
optuženog u izvršenju navedenih djela. Kao otežavajuću, vijeće je cijenilo i činjenicu
da je optuženi i ranije osuđivan.
214. Na osnovu člana 49. u vezi sa članom 48. stav 2. tačka 3. KZ SFRJ vijeće je
uzelo kao utvrđenu ranije izrečenu kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina,
izrečenu presudom Suda BiH broj: S1 1 K 009124 12 Kri od 14.04.2015. godine, te
optuženog osudilo na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) godina.
215. Na osnovu člana 50. stav 1. KZ SFRJ, vijeće je optuženom u jedinstvenu
kaznu zatvora uračunalo vrijeme koje je optuženi proveo u pritvoru u periodu od
22.02.2012. godine do 18.09.2012. godine, kao i na izdržavanju kazne po presudi
Suda BiH broj: S1 1 K 009124 12 Kri od 14.04.2015. godine, počev od 09.02.2017.
godine pa nadalje.
VII ODLUKA O TROŠKOVIMA POSTUPKA
216. U skladu sa odredbom člana 188. stav 4. ZKP BiH vijeće je optuženog
oslobodilo obaveze plaćanja troškova krivičnog postupka i sudskog paušala, nalazeći
da bi njihovim plaćanjem bila dovedena u pitanje egzistencija optuženog, budući da
je isti lošeg imovnog stanja i da se nalazi na izdržavanju kazne zatvora.
VIII ODLUKA O IMOVINSKOPRAVNOM ZAHTJEVU
217. U skladu sa članom 198. stav 2. ZKP BiH vijeće je oštećene “A” i “B” sa
postavljenim imovinskopravnim zahtjevom uputilo na parnicu budući da podaci ovog
krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično
presuđenje.
64
218. Na okolnosti stanja i duševnog zdravlja oštećenih “A” i “B”, Tužilaštvo je u
sudski spis uložilo Nalaze i mišljenja koje je sačinio vještak prim. dr Vjekoslav
Kovačević a koje je imenovani vještak i usmeno obrazložio na glavnom pretresu
održanom dana 09.12.2016. godine44.
219. Tužilaštvo BiH, kao dodatne, izvelo je i dokaze vještačenjem od strane
vještaka prim. dr Vjekoslava Kovačevića koji je sačinio pismeni Nalaz i mišljenje na
okolnosti utvrđivanja intenziteta i jačine bola, intenziteta i jačine straha, umanjenja
životne aktivnosti i duševne patnje za oštećenu „B“45 te Nalaz i mišljenje na okolnosti
utvrđivanja intenziteta i jačine straha, umanjenja opšte životne aktivnosti, duševne
patnje i pitanja naruženosti za oštećenu „A“46.
220. U odnosu na oštećenu “B”, vještak je iznio mišljenje da je ista tokom
zarobljeništva zbog fizičkog i psihičkog maltretiranja te silovanja, doživjela
………………………………. koje su dovele do nastanka ………………….. ……………
…………… ……………. Kod iste su se nakon zarobljeništva pojavila i somatska
oboljenja u vidu ………………………… i ……………….. Vještak je naveo da su
psihičke promjene kod oštećene ………………. karaktera i …………………. stepena,
da …………………………………………. a da su njene svakodnevne životne
aktivnosti …………………………. U budućnosti se ne očekuje značajnije poboljšanje
i pored liječenja. Smatra da postoji uzročno-posljedična veza za …………………..
nakon katastrofičnog iskustva tokom zarobljeništva.
221. Vještak je mišljenja da je oštećena “B” bol jakog do srednjeg intenziteta
osjećala tokom boravka u zarobljeništvu, nakon izlaska iz zarobljeništva osjećala je
lake bolove u trajanju od šest mjeseci, a nakon toga, povremeno na promjene,
osjećala je bolove lakog intenziteta. ………………………. je trajao tokom
zarobljeništva a to je ……………………, …………………………. je trajao šest
mjeseci nakon izlaska iz zarobljeništva a potom ……………………………. šest
mjeseci. Opšta životna aktivnost oštećene …………………., a zbog izraženog
44 Nalaz i mišljenje od 23.03.2015. godine za svjedoka „B“ i od 19.03.2015. godine za svjedoka „B“
45 Nalaz i mišljenje od 14.03.2017. godine
46 Nalaz i mišljenje od 14.03.2017. godine
65
…………………………………………….. u kojem dominira ………………………….,
…………………… funkcija. S obzirom na proživljavanje psihotraume i
…………………., vještak smatra da kod oštećene postoji ……………………
intenziteta trajnog karaktera.
222. U odnosu na svjedoka “A” vještak je konstatovao da je ista tokom
zarobljeništva preživjela fizičko maltretiranje te psihotraume visokog stepena a što je
dovelo do …………………. stepena. Kod iste su konstatovana i …………. oboljenja
……………………………………………, a što se može dovesti u vezu sa
…………………….. kao jednim od uzroka ovih oboljenja. Vještak je mišljenja da u
konkretnom slučaju postoji uzročno-posljedična veza za ………………………….
oštećene koji su ……………….. u sklopu …………………. Zbog navedenog
poremećaja, …………….. svjedoka “A” u …………………………………, a njene
radne i životne aktivnosti …………………….. U budućnosti se ne očekuje značajnije
poboljšanje, i pored liječenja.
223. Kada je u pitanju bol, vještak je iznio mišljenje da je svjedok ”A” bol jakog do
srednjeg intenziteta osjećala tokom boravka u zarobljeništvu. Nakon izlaska iz
zarobljeništva osjećala je lake bolove u trajanju od šest mjeseci, a nakon toga,
povremeno na promjene vremena, fizičke jače napore, naročito na mjestima gdje je
tučena. Primarni strah kod svjedoka je trajao tokom zarobljeništva, a to je strah od
egzistencijalne ugroženosti. Strah ………………. kao i strah ………………. je trajao
do šest mjeseci. Kada je u pitanju ……………………….., vještak je mišljenja da isto
kod svjedoka ……………….., a zbog izraženog ………………… u kojem …………..
………………. raspoloženje, ………………………….. S obzirom na proživljavanje
……………………….., vještak smatra da kod svjedoka postoji ………………………….
intenziteta …………… karaktera.
224. Pismene Nalaze i mišljenja, vještak je dao na temelju uvida u medicinsku
dokumentaciju i neposrednog pregleda i razgovora sa oštećenim “A” i “B”, a pri istim
je ostao i na glavnom pretresu prilikom njihovog usmenog obrazlaganja.
225. Odgovarajući na pitanja predsjednika vijeća, vještak je pojasnio da je prilikom
sačinjavanja Nalaza i mišljenja za oštećenu “A” imao u vidu da je ista u Dretelju fizički
66
i psihički maltretirana i silovana. U odnosu na svjedoka “B” vještak je pojasnio da je
duševnu patnju i strah kod ovog svjedoka izazvao strah od fizičkog, psihičkog i
seksualnog zlostavljanja i iživljavanja.
226. Na temelju navedenih Nalaza i mišljenja oštećene “A” i “B” su putem
punomoćnika Udruženja “Vaša prava BiH” podnijele prijedlog za ostvarivanje
imovinskopravnog zahtjeva, tražeći da se optuženi Ivan Medić i Tonćo Rajič, u
predmetu koji se pred ovim Sudom vodi pod brojem: S1 1 021173 16 Kri, obavežu da
solidarno nadoknade oštećenoj “A” na ime nematerijalne štete iznos od 50.000,00
KM, i to: na ime fizičkih bolova, duševnih bolova te pretrpljenog straha zbog povrede
prava ličnosti-povreda časti, ugleda, slobode i dostojanstva iznos od 30.000,00 KM te
na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne sposbnosti iznos od 20.000,00 KM,
a sve sa zakonskom zateznom kamatom navedene iznose od dana presuđenja od 30
dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
227. U odnosu na oštećenu “B” imovinskopravni zahtjev je postavljen na način da
se predlaže da se optuženi Ivan Medić i Tonćo Rajič, u predmetu koji se pred ovim
Sudom vodi pod brojem: S1 1 021173 16 Kri, obavežu da solidarno nadokande
oštećenoj “B” na ime nematerijalne štete iznos od 40.000,00 KM, i to: na ime fizičkih
bolova, duševnih bolova te pretrpljenog straha zbog povrede prava ličnosti-povreda
časti, ugleda, slobode i dostojanstva iznos od 20.000,00 KM te na ime duševnih
bolova zbog umanjenja životne sposbnosti iznos od 20.000,00 KM, a sve sa
zakonskom zateznom kamatom navedene iznose od dana presuđenja od 30 dana
pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
228. Na glavnom pretresu održanom dana 31.03.2017. godine, punomoćnica
oštećenih Zinaida Ibrahimović, u cjelosti je ostala kod pismeno podnesenog
imovinskopravnog zahtjeva u odnosu na oštećenu “B”, dok je u odnosu na oštećenu
“A” postavljeni imovinskopravni zahtjev precizirala u pogledu visine na način da se
predlaže da se optuženi Ivan Medić i Tonćo Rajič obavežu da oštećenoj “A” solidarno
na ime naknade nematerijalne štete isplate ukupan iznos od 40.000,00 KM, i to: na
ime pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha i duševnih bolova zbog povrede
prava ili slobode ličnosti iznos od 20.000,00 KM a na ime duševnih bolova zbog
umanjenja životne sposobnosti iznos od 20.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom
67
kamatom navedene iznose od dana presuđenja od 30 dana pod prijetnjom prinudnog
izvršenja.
229. U pogledu pravnog osnova, punomoćnica oštećenih se pozvala na odredbe
člana 193., 194. i 195. ZKP BiH a u vezi sa članom 200. i 201. Zakona o obligacionim
odnosima (ZOO). U pogledu visine postavljenih imovinskopravnih zahtjeva,
punomoćnica oštećenih se pozvala na praksu Suda BiH zauzetu u predmetima S1 1
K 019771 16 Kri, S1 1 K 017213 14 Kri i S1 1 K 012024 14 Kri.
230. Punomoćnica je istakla da bi bilo u interesu pravde i pravičnosti da se u okviru
predmetnog krivičnog postupka odluči i o postavljenom imovinskopravnom zahtjevu,
a imajući u vidu dokaze koji se odnose na krivično djelo i krivičnu odgovornost
optuženih, posebno imajući u vidu Nalaze i mišljenja vještaka prim. dr Vjekoslava
Kovačevića kojima se i rukovodila prilikom podnošenja predmetnog zahtjeva.
231. Braniteljica optuženog Ivana Medića osporila je predmetni zahtjev,
prvenstveno iz razloga što su i oštećena “A” i oštećena “B” u predmetu ovog Suda
broj: S1 1 K 009124 14 Kri, a u kojem predmetu je jedan od optuženih bio i Ivan
Medić, sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevima upućene na parnicu, zbog čega
bi ponovno odlučivanje o postavljenim imovinskopravnim zahtjevima ovih oštećenih,
bilo suprotno načelu ne bis in idem. Braniteljica je potom navela da se optuženom
Ivanu Mediću u ovom postupku na teret ne stavlja niti jedna krivičnopravna radnja
koja se odnosi na oštećenu “A” zbog čega smatra da ista, shodno relevantnim
odredbama ZKP BiH, i ne može podnijeti imovinskopravni zahtjev prema optuženom
Ivanu Mediću.
232. Branilac optuženog Tonće Rajiča, advokat Jasmir Muratović, pridružio se
navodima braniteljice optuženog Ivana Medića, dodajući da je postavljeni
imovinskopravni zahtjev nejasan i neprecizan te da nema osnova za solidarnu
odgovornost optuženih budući da se njegovom branjeniku na teret stavlja samo
krivičnopravni događaj koji se odnosi na oštećenu “A”. Branilac je ukazao i da iz
medicinske dokumentacije kao i onog što je vještak naveo u svom nalazu i mišljenju,
proizilazi da je duševno stanje oštećenih posljedica protivpravnog zatvaranja,
privođenja, maltretiranja i sl., a za koje krivičnopravne radnje njegov branjenik nije
68
optužen u ovom postupku. Branilac smatra da, zbog nedostatka relevantnih
podataka, Sud u ovom postupku ne može meritorno odlučiti o postavljenom
imovinskopravnom zahtjevu.
233. Prije svega, vijeće konstatuje da je shodno odredbi člana 195. stav 3. ZKP
BiH, osoba ovlaštena na podnošenje prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog
zahtjeva dužna da određeno označi svoj zahtjev i da podnese dokaze, pri čemu u
skladu sa stavom 4. istog člana, u slučaju da ovlaštena osoba nije podnijela prijedlog
za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku do potvrđivanja
optužnice, biće obaviještena da taj prijedlog može podnijeti do završetka glavnog
pretresa, odnosno pretresa za izricanje krivičnopravne sankcije.
234. Iz naprijed navedenih odredbi jasno i decidno proizilazi da ovlaštena osoba na
podnošenje prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva ima dužnost da
tačno i precizno iznese svoj zahtjev i da podnese dokaze, što u konkretnom
predmetu nije bio slučaj. Ovo tim prije što ni Tužilaštvo BiH, koje je shodno odredbi iz
člana 197. stav 1. ZKP BiH bilo u obavezi prikupiti dokaze o imovinskopravnom
zahtjevu, nije pribavilo relevantne podatke, već je, naprotiv, izdavalo naredbe za
vještačenje vezane za radnje osoba koje nisu obuhvaćene optužnicom a ni tokom
direktnog ispitivanja vještaka medicinske struke, nije vještačenje usmjerilo u svrhu
utvrđivanja činjenica koje bi pružile pouzdan osnov za potpuno ili djelimično
presuđenje imovinskopravnog zahtjeva.
235. Naime, zajedničkim prijedlogom za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva
koji su oštećene „A“ i „B“ putem punomoćnika podnijele ovom Sudu, traženo je da se
optuženi Ivan Medić i Tonćo Rajič solidarno obavežu da oštećenim na ime naknade
nematerijalne štete isplate iznos od po 40.000,00 KM. Imajući u vidu da se
optuženom Ivanu Mediću u ovom krivičnom postupku stavlja na teret silovanje
oštećene „B“ i nečovječno postupanje prema svjedoku „C“, dok se optuženom Tonći
Rajiču na teret stavlja samo nečovječno postupanje prema oštećenoj „A“, vijeće
smatra da je predmetni imovinskopravni zahtjev neodređeno i nejasno postavljen.
236. Takođe, da bi vijeće moglo odlučiti o postavljenom imovinskopravnom
zahtjevu, neophodno je bilo pribaviti dovoljno podataka koji pružaju pouzdan osnov
69
za to, što u konkretnom postupku takođe nije bio slučaj. Kao dokaz osnovanosti
postavljenog imovinskopravnog zahtjeva, oštećene su sudu dostavile Nalaze i
mišljenja vještaka prim. dr Vjekoslava Kovačevića, a koje je vijeće već prethodno
obrazložilo. Međutim, iz istih, a što je i sam vještak potvrdio na glavnom pretresu
prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja, proizilazi da oštećene nisu vještačene na
okolnosti iz činjeničnog opisa optužnice, već su dostavljeni ranije sačinjeni Nalazi i
mišljenja iz drugog predmeta na okolnosti duševnog stanja i zdravlja u trenucima
izvršenja krivičnog djela i u vrijeme vještačenja, odnosno posljedica cjelokupnog
fizičkog, psihičkog i seksulanog maltretiranja koje su oštećene doživjele tokom
zarobljeništva u logoru Dretelj na njihovo duševno stanje i zdravlje.
237. Dakle, imajući u vidu da oštećene nisu jasno i precizno postavile
imovinskopravni zahtjev kao i da vijeću nije pruženo dovoljno podataka iz kojih bi se
pouzdano moglo djelimično ili u cjelini odlučiti o istom, vijeće je shodno odredbi člana
198. stav 2. ZKP BiH, oštećene uputilo na parnicu.
IX OSLOBAĐAJUĆI DIO PRESUDE ( TAČKA 4. IZREKE PRESUDE- TAČKA
3. OPTUŽNICE)
238. Optužnicom Tužilaštva BiH, optuženi Tonćo Rajič se tereti da je počinio
krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c)
KZ BiH u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 21. KZ BiH, na način da je u
vremenskom periodu od 05.05.1992. godine ili približno tog dana pa do 17.08.1992.
godine ili približno tog dana, za vrijeme oružanog sukoba između pripadnika HOS-a i
HVO-a s jedne i pripadnika Oružanih snaga Srpske Republike BiH s druge strane, na
području opštine Čapljina, kao pripadnik HOS-a u Vojarni Bruno Bušić Dretelj,
postupao protivno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, kršeći odredbu
člana 3. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta
1949. godine, s namjerom da svojim radnjama uspostavi i održava sistem
70
zlostavljanja zatvorenika, civila i drugih lica zaštićenih zajedničkim članom 3.
Ženevske konvencije.
239. Da je na području opštine Čapljina u inkriminisanom periodu postojao oružani
sukob, vijeće je van razumne sumnje utvrdilo na temelju kako materijalnih, tako i
subjektivnih dokaza provedenih u ovom postupku, a što je već prethodno
obrazloženo u dijelu presude koji se odnosi na optuženog Ivana Medića, zbog čega
ovu činjenicu vijeće neće ponovo obrazlagati i u odnosu na optuženog Tonću Rajiča.
Takođe, vijeće nalazi da je tužilac u toku postupka dokazao i da je optuženi u
inkriminisanom periodu pripadao određenoj vojnoj formaciji i to HOS-u te da je u tom
svojstvu boravio u Vojarni Bruno Bušić u Dretelju koja je korištena kao zatvor.
Ovakav zaključak vijeće je izvelo na temelju iskaza svjedoka „A“, svjedoka „D“,
Derviša Kurtića i Damira Glogovca, kao i materijalnih dokaza uloženih u spis
240. Međutim, imajući u vidu da nakon izvršene analize i ocjene prezentiranog
dokaznog materijala, nije utvrđeno van razumne sumnje da je optuženi Tonćo Rajič
počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret, ovo vijeće se neće
detaljnije upuštati u obrazlaganje postojanja opštih elemenata predmetnog krivičnog
djela, te će se u nastavku osvrnuti na pojedinačnu inkriminaciju koja je optuženom
stavljena na teret i iznijeti nalaze vijeća u pogledu iste.
241. Tačkom 3. optužnice, Tonćo Rajič je optužen da je nečovječno postupao
prema civilnom licu srpske nacionalnosti, zaštićenom svjedoku “A”, na način da je
“tačno neutvrđenog dana u mjesecu avgustu 1992. godine u logoru Dretelj opština
Čapljina pored prostorije, na kojoj su bila vrata sa rešetkom, u kojoj je nezakonito bila
zatvorena zaštićeni svjedok „A“, naišao je optuženi govoreći “šta ova četnikulja ovdje
radi”, psovao joj četničku majku i nazivao kurvom, da bi u jednom momentu repetirao
pušku i uperio u njenom pravcu s namjerom da je ubije i rekao „ovu ću ja ubiti“,
odbijajući naredbu zaštićenog svjedoka „D“ da spusti pušku nakon čega zaštićeni
svjedok „D“ skače na optuženog i hvata za cjev puške u kom momentu je puška
opalila u plafon, spasivši joj tako život, što je za posljedicu kod oštećene imalo tešku
psihičku bol i patnju”.
71
242. Na ove okolnosti tužilac je saslušao svjedokinju “A” koja je u svom iskazu
potvrdila da se navedeni događaj desio sredinom avgusta mjeseca 1992. godine
kada je pored prostorije u kojoj je boravila, čekajući razmjenu, naišao optuženi Tonćo
Rajič govoreći joj: ”Šta ova četnikulja radi ovdje”, a potom uzeo pušku i okrenuo u
njenom pravcu. Svjedok je dalje navela da su vrata od te prostorije bila u tom
momentu otvorena i da je na vratima bila rešetka te da je, nakon što je optuženi
okrenuo pušku u njenom pravcu, naišao svjedok „D“, udario u pušku i okrenuo je
prema gore. Odgovarajući na pitanja odbrane kao i člana sudskog vijeća, svjedokinja
se nije mogla izjasniti da li su tom prilikom iz puške ispaljena dva metka niti da li je
uopšte pucano. Takođe, svjedokinja se nije mogla izjasniti ni da li je tom prilikom
vidjela oštećenja na zidu, pojašnjavajući da ih nije ni mogla vidjeti budući da su se
vrata od prostorije odmah zatvorila. U odnosu na posljedicu koja je nastupila usljed
radnje optuženog, svjedokinja je navela da se “ukočila od straha”.
243. Svjedokinja je potvrdila da je u tom momentu znala da je to optuženi Tonćo
Rajič iz Mostara jer ga je i ranije viđala u Dretelju. Opisujući optuženog, ona je navela
da je isti bio mlad, visok, tamnosmeđe kose te da je tada imao 20-ak godina ili koju
više ( iz ličnih podataka optuženog proizilazi da je isti rođen 1971. godine ).
Svjedokinja je u toku istrage prepoznala optuženog na fotografijama koje su joj
predočene.47
244. Da se navedeni događaj desio, svojim iskazom potvrdio je i svjedok “D”, koji
je naveo da je, vraćajući se sa tuširanja, čuo i vidio kako neki vojnik psuje i vrijeđa
svjedokinju “A” i hoće da je ubije, nakon čega je na istog viknuo naređujući mu da
spusti pušku i da izađe napolje, a što isti nije učinio, nakon čega je uhvatio za cijev
puške i okrenuo je u zrak nakon čega je puška opalila.
245. Prije svega, vijeće podsjeća da Ženevske konvencije kao i Evropska
konvencija o ljudskim pravima i osnovinim slobodama (EKLJP) zabranjuju
nečovječno postupanje. Međutim, nijedna od njih ne daje tačnu definiciju
47 Zapisnik o prepoznavanju lica na osnovu fotografije MUP RS, CJB Trebinje, Sektor kriminalističke policije,
broj: 14-04/4-18/15 od 04.06.2015. godine
72
nečovječnog postupanja. Član 3. Evropske konvencije predviđa da “Niko ne smije
biti podvrgnut mučenju ili nečovječnom postupanju ili kažnjavanju.” Da bi
nečovječno postupanje potpadalo pod ovaj član, ono mora dosegnuti određeni nivo
težine. Takođe, odredba člana 3. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za
vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine, propisuje određeni „prag“ koji mora
dostići određena vrsta zlostavljanja da bi se isto smatralo ratnim zločinom. Ocjena
ovog minimuma odnosno praga je po prirodi stvari relativna i zavisi od svih
činjeničnih okolnosti konkretnog slučaja, uključujući prirodu radnje ili propusta,
kontekst u kojem je djelo počinjeno, njegovo trajanje odnosno ponavljanje, fizičke,
duševne i moralne posljedice djela na žrtvu, kao i lične okolnosti žrtve, uključujući
pol, godine, zdravstveno stanje i sl.
246. Prije svega, vijeće primjećuje da je u činjeničnom opisu ove tačke optužnice
naznačeno da su radnje optuženog za posljedicu imale tešku psihičku bol i patnju
svjedoka „A“, a što vijeće nije moglo van razumne sumnje zaključiti iz iskaza ovog
svjedoka, budući da je ista navela da se kritične prilike jeste ukočila od straha ali da
navedeni događaj ne smatra “posebno teškim” sa aspekta psihičke boli i patnje,
posebno ne u poređenju sa drugim događajima koji su joj se desili u logoru Dretelj.
U tom kontekstu, odgovarajući na pitanja odbrane, svjedokinja je navela da se čak i
ne sjeća ni da li je ranije prilikom davanja izjava o događajima u Dretelju spomenula
kritični događaj, dok je na dodatno pitanje tužioca pojasnila da se u svojim izjavama
uglavnom fokusirala na osobe koje su je silovale i od kojih je dobila “velike” batine,
dok ostale događaje nije ni spominjala.
247. Cijeneći iskaz svjedoka “A” kao vjerodostojan, objektivan i istinit, a imajući u
vidu da istim nisu potvrđeni svi činjenični navodi iz ove tačke optužnice (posebno
ne ispaljivanje hitaca iz puške u plafon niti teška psihička bol i patnja svjedoka “A”)
vijeće je zaključilo da se radnje koje je preduzeo optuženi Tonćo Rajič, iako
nedozvoljene i neprihvatljive, po svom intenzitetu i posljedicama ne mogu smatrati
ratnim zločinom.
248. Pritom, vijeće je imalo u vidu sve okolnosti pod kojima se kritični događaj
desio. Prije svega, vijeće je cijenilo da je svjedok “A” u logoru Dretelj provela više
od stotinu dana, da je gotovo svakodnevno bila izložena raznim vidovima fizičkog i
73
psihičkog maltretiranja, da je višestruko silovana, te da je bila u stalnom strahu za
vlastiti život. Međutim, i pored navedenih činjenica koje su zasigurno svjedoka “A”
učinile posebno ranjivom, vijeće smatra da radnje optuženog, po svom intenzitetu i
trajanju, a imajući u vidu i da je svjedok u kritičnom trenutku bila osoba mlađe
životne dobi, nisu uzrokovale tešku psihičku bol i patnju svjedoka “A”, a samim tim
nije dokazano ni da su ove radnje dovele do povrede člana 3. Konvencije.
249. Naime, evidentno je da se zajedničkim članom 3. Konvencije ne sankcioniše
svaka ili bilo koja protivpravna radnja već samo ona radnja kojom je ostvarena
zabranjena posljedica.
250. Pored toga i generalna zabrana nehumanog postupanja iz zajedničkog člana
3. podrazumijeva dokazivanje navedenih posljedica. Tako je termin “nehumani
postupak” definisan u elementima zločina za Međunarodni krivični sud, kao
nanošenje “teškog fizičkog ili psihičkog bola ili patnje”, dok je MKSJ koristio širu
definiciju, koja određuje da je “nehumani postupak onaj koji izaziva ozbiljnu psihičku
ili fizičku patnju ili povredu ili predstavlja ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo”.
251. Kako iz iskaza svjedoka “A” nije moglo van razumne sumnje zaključiti da su
radnje optuženog imale za posljedicu tešku psihičku bol i patnju svjedoka “A”, vijeće
je u nedostatku drugih dokaza, primjenom načela in dubio pro reo, optuženog
oslobodilo od optužbe.
X ODLUKA O TROŠKOVIMA KRIVIČNOG POSTUPKA
252. S obzirom da je optuženog oslobodilo od optužbe, vijeće je u skladu sa
odredbom člana 189. stav 1. ZKP BiH, optuženog oslobodilo i od obaveze plaćanja
troškova krivičnog postupka i sudskog paušala tako da isti u cjelosti padaju na teret
budžetskih sredstava Suda.
XI ODLUKA O IMOVINSKOPRAVNOM ZAHTJEVU
74
253. Imajući u vidu da je optuženog Tonća Rajiča oslobodilo od optužbe, vijeće je
u skladu da odredbom iz člana 198. stav 3. ZKP BiH, oštećene sa postavljenim
imovinskopravnim zahtjevima uputilo na parnicu.
Zapisničar PREDSJEDNIK VIJEĆA
Pravni savjetnik - asistent SUDIJA
Jelena Simić-Skoko Sead Đikić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke i branioci mogu
izjaviti žalbu vijeću Apelacionog odjeljenja Suda u roku od 15 (petnaest) dana od
dana prijema pismenog otpravka presude.
U skladu sa odredbom člana 293. stav 4. ZKP BiH oštećeni presudu mogu pobijati
žalbom samo u dijelu koji se odnosi na odluku Suda o troškovima krivičnog
postupka i odluku o imovinskopravnom zahtjevu.
*Žalba se podnosi Sudu u dovoljnom broju primjeraka.
XII MATERIJALNI DOKAZI
1. Tužilaštva
Broj
dokaza
Sadržaj dokaza
T-1 Zapisnik o prepoznavanju lica na osnovu fotografije, MUP RS, CJB
Trebinje, broj: 12-02/4-12/14 od 03.09.2014. godine uz
fotodokumentaciju, prepoznavanje vršio svjedok B
T-2 Zapisnik o prepoznavanju lica na osnovu fotografije, MUP RS, CJB
75
Trebinje, broj: 14-04/4-18/15 od 04.06.2015. godine uz
fotodokumentaciju, prepoznavanje vršio svjedok A
T-3 Nalazi i mišljenja vještaka prim. Dr Vjekoslav Kovačević o svjedocima A
i B uz prateću medicinsku dokumentaciju
T-4 Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Čučak Tatjane broj: 12-02/4-17/14
dana: 15.04.2014. godine i izvadak iz matične knjige umrlih
Hercegovačko-neretvanski kanton, opština Čapljina za lice Čučak
Tatjana.
T-5 Zapisnik o saslušanju svjedoka kao oštećenog (svjedok Gospava
Savić), MUP RS, CJB Doboj, broj: 09-02/1-230-121/15 od 23.02.2015.
godine
T- 6 Odluka o proglašenju neposredne ratne opasnosti Službeni list RBiH
broj 1 od 09. aprila 1192. godine;
T-7 Odluka o proglašenju ratnog stanja Službeni list broj 7, od 20. juni 1992.
godine;
T-8 Odluka o ukidanju ratnog stanja, Službeni list R BikH broj 50 od 28.
decembra 1995. godine;
T-9 Redovni dnevni izvještaj Komanda 13. korpusa Operativni centar
Pov.broj 147-10 od 10.01.1992. godine;
T-10 Redovni dnevni izvještaj Komanda 13. korpusa pov. br. 147-74 od
05.03.1992. godine;
T- 11 Vanredni izvještaj Komanda 13. korpusa Operativni centar pov. br. 147-
75 od 05.03.1992. godine;
T-12 Redovni dnevni izvještaj Komanda 13. korpusa Str. pov. br. 147-78 od
07.03.1992. godine;
T-13 Redovni dnevni izvještaj Komanda 13. korpusa Str. pov. broj 147-80 od
08.03.1992. godine;
T-14 Vanredni izvještaj Komanda 13. korpusa strogo pov. 147-86 od
13.03.1992. godine;
T-15 Redovni dnevni izvještaj Komanda 13. korpusa str. pov. br. 147-81 od
09.03.1992. godine;
76
T-16 Redovni dnevni izvještaj Komanda 13. korpusa stogo pov. br. 147-89 od
14.03.1992. godine;
T-17 Redovni dnevni izvještaj Komanda 13. korpusa strogo pov. br. 147-97
od 16.03.1992. godine;
T-18 Redovni dnevni izvještaj Komanda 13. korpusa strogo pov. br. 147-102
od 19.03.1992. godine;
T-19 Redovni borbeni izvještaj Komanda 13. korpusa strogo pov. br. 147-104
od 20.03.1992. godine;
T-20 Redovni borbeni izvještaj Komanda 13. korpusa str. pov. br. 147-110 od
24.03.1992. godine;
T-21 Redovni borbeni izvještaj Komanda 13. korpusa str. pov. br. 147-145 od
08.04.1992. godine;
T-22 Redovni borbeni izvještaj Komanda 13. korpusa str. pov. br. 147-117 od
29.03.1992. godine;
T-23 Redovni borbeni izvještaj Komanda 13. korpusa str. pov. br. 147-132 od
06.04.1992. godine;
T-24 Redovni borbeni izvještaj Komanda Hercegovačkog korpusa str. pov. br.
147-211 od 08.06.1992. godine;
T-25 Odluka za dalja dejstva Komanda 4. VO-IKM str. pov. br. 1219-1 od
03.05.1992. godine;
T-26 Direktiva za napad Komanda 4. vojne oblasti Istureno komandno mesto
Str. pov. br. 1029-1 od 10.04.1992. godine;
T-27 Pregled događaja vezano za ponašanje pripadnika HOS-a, HVO Herceg
Bosne Vojna policija Čapljina od 27.05.1992. godine;
T-28 Odluka o prelasku HOS-a u postrojbe HVO-a, Hrvatska zajednica
Herceg Bosna HVO Zapovjedništvo brigade „Jure Francetića“ 2M –
Zenica broj: 703/93 od 05.04.1993. godine – 00493072;
T-29 Zahtjev za odobrenje 20 zatvorenika HZ HB HVO Prva hercegovačka
brigada ZM vojarna Čapljina, Vojnoj policiji Čapljina klasa: 8/92-01/68 od
1100-01-01-92-1 od 14.09.1992. godine;
T-30 Izvješće Vojarna „Bruno Bušić“ Dretelj Čapljina od 25.07.1992. godine;
T-31 Izvješće Vojarna „Bruno Bušić“ Dretelj Čapljina od 01.08.1992. godine
77
za dan 31.07.1992. godine;
T-32 Kućni red, Vojna policija HOSa, Vojarna „Bruno Bušić“ Dretelj od
13.08.1992. godine;
T-33 Spisak ljudstva, Zapovjedništvo ratnog stožera HOSa, Vojarna „Bruno
Bušić“ Dretelj od 04.1992. godine
T-34 Izvješće vojne policije Ratnog stožera HOS-a Mostar, Zapovjedništvo
ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu, od 17.08.1992. godine;
T-35 Potvrda Tončo Rajič HR HB Ministarstvo odbrane Sektor sigurnosti
Uprava vojne policije Klasa: 034-04/96-01 Ur. br. 02-11-06-96-661 od
15.03.1996. godine;
T-36 Potvrda o pripadnosti postrojbi HR HB Ministarstvo obrane Glavni stožer
HVO Zborno područje Mostar V.P. 1740 Klasa: 035-01/95 broj: 011-95-
9/304 od 12.12.1995. godine;
T-37 Uvjerenje Ministarstvo odbrane Uprava za obranu Mostar Odjel za
obranu Mostar broj: 17-22-01-41-1-1057/06-1 od 07.11.2006. godine:
T-38 Potvrda HR HB Ministarstvo obrane Sektor sigurnosti Uprava vojne
policije klasa: Pov. 034-04/96-01 Ur. br. 02-11-06-96-662 od
15.03.1996. godine;
T-39 Potvrda HR HB Postrojba HVO 2. gardijska brigada Klasa: 560-02/95
Ur. br. 016-95-5/354 od 12.12.1995. godine;
T-40 Potvrda Ministarstvo obrane HVO Zborno područje Mostar V.P. 1740
Klasa: 801-01/97 Ur. broj: 1704-011-97-9/99-1 od 18. travnja 1997.
godine;
T-41 Putni nalog Vojna policija HOS-a za dan 06.08.1992. godine;
T-42 Putni nalog HSP Brzoglas: 041/431-002; 431-246; 430-324 od
14.06.1992. godine Glavnom stožeru HOS-a Zagreb;
T-43 Zapovjed generalnom sanitetskom stožeru HOS-a za Hercegovinu,
Vojna policija HOS-a Vojarna „Bruno Bušić“ Dretelj od 04.09.1992.
godine;
T-44 Potvrda Toni Raić od 14.07.1992. godine;
T-45 Putni nalog Toni Raić i dr Hranilović broj: 6 od 05.09.1992. godine;
T-46 Odobrenje Tonćo Raić HZ HB HVO Operativna zona jugoistočna
78
hercegovina Mostar broj: 26-3398/93 od 03.07.1993. godine;
T-47 Uvjerenje Ivan Medić Udruga dragovoljaca HOS-a za BiH Ljubuški
Postrojba: 1515 Ur. broj: 235-06-96-196 Klasa: 022/96-06 od
17.06.1996. godine;
T-48 Predmet: Mrkić /Lazar/ Jelena Uprava Okružnog zatvora Mostar broj
8192 od 21.09.1992. godine;
T-49 Predmet: zaštićeni svjedok „C“ Uprava Okružnog zatvora Mostar broj:
19/92 od 21.09.1992. godine;
T-50 Predmet: Savić /Todor/ Gospava Uprava Okružnog zatvora Mostar broj:
42/92 od 21.09.1992. godine;
T-51 Potvrda za zaštićenog svjedoka „A“, Komanda Hercegovačkog Korpusa,
Organ bezbjednosti Bileća od 25.08.1992. godine;
T-52 Rješenje za zaštićenog svjedoka „A“, Odjeljenje za opštu upravu,
Boračko-invalidske zaštite, opština Višegrad, broj:04-534-1/00 od
14.06.2007. godine;
T-53 Predmet: zaštićeni svjedok „B“ Uprava Okružnog zatvora Mostar broj:
21/92 od 21.09.1992. godine;
T-54 Potvrda od MKCK za zaštićenog svjedoka „B“ od 29.07.1993. godine;
T-55 Lična karta od MKCK za zaštićenog svjedoka „B“;
T-56 Predmet: Čučak /Mihajlo/ Tatjana Uprava Okružnog zatvora Mostar broj:
51/92;
T-57 Spisak pritvorenika centralnog vojnog zatvora HVO Mostar koji su
oslobođeni pritvora HZ HB HVO Općinski stožer Mostar Centralni vojni
zatvor HVO Mostar od 05.11.1992. godine;
T-58 Predmet: sprovodni list HR HB Ministarstvo odbrane Uprava vojne
policije Vojna pošta 1711 uredski broj: 1711-1-94-160;
T-59 Službena zabilješka HZ HB HVO Odjel SIS-a Mostar Vojna tajna strogo
povjerljivo od 19.10.1992. godine;
T-60 Popis zatvorenika Vojarna „Bruno Bušić“ Dretelj – Čapljina Vojna policija
HOS-a od 07.08.1992. godine;
T-61 Osobe pritvorene od strane HOS-a Uprava vojne policije Odjel za suzb.
79
krimin.;
T-62 Spisak zarobljenika iz logora Dretelj Vojni sud u Bileći, br. KR-7/95
T-63 Popis zatvorenica Vojarna „Bruno Bušić“ Dretelj-Čapljina Vojna policija
HOS-a od 07.08.1992. godine broj 01536487;
T-64 Razmjena zatvorenika;
T-65 Spisak pritvorenika centralnog vojnog zatvora HVO Mostar koji su
oslobođeni pritvora HZ HB HVO Općinski stožer Mostar Centralni vojni
zatvor HVO Mostar od 05.11.1992. godine;
T-66 HOS Personal vojnog osoblja Logora Dretelj;
T-67 Spisak ljudstva Bojna HOS-a „Krešimir Pavičić – Pavo“ Čapljina;
T-68 Mjesečni stav Bojna HOS-a „Krešimir Pavičić-Pavo“ mjesec 09/10 1992.
godine;
T-69 Popis vojnih osoba VOB-8 na ime Ivan Medić, VP 1710 51. D.P. „S.
Radić“ Ljubuški od 10.01.1994. godine;
T-70 Popis vojnih osoba na ime Ivan Medić VP 1710-2038 od 10.01.1994.
godine;
T-71 Ratni staž Ljubuški na ime Medić Ivan;
T-72 Popis na ime Medić Ivan;
T-73 Popis pripadnika 2038/34-45 III bojna na ime Medić Ivan;
T-74 Obrazac br. 1. na ime Medić Ivan;
T-75 Matična knjiga vojnih obveznika 1971 Mostar na ime Tončo Rajič;
T-76 Matični karton na ime Rajič Tončo;
T-77 Jedinični karton na ime Rajić Tončo;
T-78 Uvjerenje na ime Tonćo Rajič Odsjek za pitanja evidencija iz oblasti
vojne obaveze Mostar broj: 07/15-41/1-143/13-02 od 06.03.2013.
godine;
T-79 Potvrda na ime Tončo Raič HR HB Ministarstvo obrane Uprava vojne
policije Klasa: pov. 080-06/94-01/03 , Ur. broj: 02-11-06-94-775 od
20.09.1994. godine;
80
T-80 Uvjerenje na ime Tonćo Rajić Ministarstvo odbrane Uprava za obranu
Mostar, Ured za obranu Mostar Klasa:034-04/95-05-3357 Ur.broj: 02-
36-94-06-01 od 06.12.1995. godine;
T-81 Aneks ugovora o službi u profesionalnim postrojbama oružanih snaga
HR HB HR HB Ministarstvo obrane na ime Tonćo Raič, Klasa: SP 119-
01/96-01/08 Ur. broj: 02-B-04-96-1496;
T-82 Zapovijed o prijemu u djelatnu vojnu službu i raspodjelu HR HB
Ministarstvo brane Personalna uprava Klasa: SP 119-01/96-01/08, Ur.
broj: 02-13-04-96-1796 od 09.04.1996. godine;
T-83 Zapovijed o razriješenju HR HB Ministarstvo obrane Personalna uprava
Klasa: SP 119-01/96-01/08 Ur. broj: 02-13-04-96-17707 od 20.12.1996.
godine;
T-84 Izvod iz kaznene evidencije za osobu Ivan Medić Županija
zapadnohercegovačka MUP Uprava policije Policijska uprava Ljubuški
broj: 02-2-6/2-5-108/16 JK od 08.02.2016. godine;
T-85 Izvod iz kaznene evidencije za osobu Tončo Rajić Hercegovačko-
neretvanska županija MUP PU Mostar Odjel kriminalističke policije
Mostar broj: 02-02/5-2-12-84/2016MŠ od 05.02.2016. godine;
T-86 Dopuna nalaza i mišljenja – svjedok A, prim. dr Vjekoslav Kovačević,
14.03.2017. godine
T-87 Dopuna nalaza i mišljenja – svjedok B, prim. dr Vjekoslav Kovačević,
14.03.2017. godine
T-88
T-88a
T-88b
Zapisnik o saslušanju zaštićenog svjedoka, Tužilaštvo BiH, broj: T20 0
KTRZ 0009569 14 od 22.09.2015. godine
Zapisnik o prikupljanju izjave od lica, MUP RS, CJB Trebinje, broj: 12-
02/4-49/14 od 02.09.2014. godine
Zapisnik o prepoznavanju lica na osnovu fotografije, MUP RS. CJB
Trebinje, broj: 14/04-4-20/15 22.09.2015. godine
2. Odbrane optuženog Ivana Medića
81
Broj
dokaza
Sadržaj dokaza
O1-1 Optužnica TBiH broj: T20 0 KTRZ 000 0113 05 od 29.02.2012. godine
O1-2 Presuda Suda BiH broj: S1 1 K 009124 16 Krž 8 od 22.09.2016. godine
O1-3 Presuda Suda BiH broj: S1 1 K 009124 12 Kri od 14.04.2015. godine
O1-4 Medicinska dokumentacija na ime optuženog Ivana Medića, Klinička
bolnica Mostar, Klinka za unutarnje bolesti, Mat. broj: 1487/12 od
18.03.2012. godine
