1

BIBLIJSKO STARJEŠINSTVO

Alexander Strauch

Vraćanje starješinstva na njegovo pravo mjesto u Crkvi

O autoruAlexander Strauch i njegova supruga Marilyn žive u Littletonu, u Coloradu, blizu svoje četiri udatekćeri. Gospodin Strauch je veoma nadaren biblijski učitelj i starješina u crkvi u Littletonu, gdjesluži već više od trideset godina. Među ostalim djelima Alexandra Straucha nalaze se i: BiblicalEldership (Biblijsko starješinstvo - cjelovita knjiga), The New Testament Deacon, Meetings ThatWork, Agape Leadership i The Hospitality Commands (Zapovijedi gostoljubivosti).

PROBLEM

Dok sam prisustvovao jednom koncertu sakralne glazbe, naučio sam dobru lekciju iz ekleziologije.1

Ušavši u glavno predvorje crkve gdje se koncert održavao, odmah sam zamijetio fotografije i imenapastora i osoblja, poslaganih u piramidu unutar staklenog okvira. Pastorova fotografija bila je navrhu, fotografije njegovih pomoćnih pastora ispod njegove, a fotografije ostaloga crkvenog osobljaispunjavale su temelj piramide. Krenuvši niz hodnik u unutrašnjost zgrade, vidio sam još jedanstakleni okvir gdje su bile fotografije i imena crkvenih starješina. Odmah sam pomislio, Kakavodličan slikoviti prikaz načina kako su crkveni starješine odgurnuti na jedva vidljivo mjesto u crkvi!To je potpuno drukčije od novozavjetnoga uzorka starješinstva.Moj prvi susret s crkvenim starješinama dogodio se dok sam još bio mladi teenager i pripremao seza krizmu. Tijekom obuke za krizmu, ispričao sam svećeniku o svojem obraćenju Kristu, koje sedogodilo prošloga ljeta u biblijskom kampu. Moje bujno mladenačko svjedočanstvo Krista toliko gaje zaintrigiralo da me zamolio neka svoju priču podijelim i s crkvenim starješinama. Tako sam seupoznao sa starješinama i ispričao im o svome novom odnosu s Isusom Kristom. Ostali su bez riječii izgledali posve izgubljeno. Njihov me odaziv rastužio jer sam shvatio kako nisu razumjeli ono štosam govorio. To mi je iskustvo ostavilo slabo povjerenje u starješine i u crkvu.Ipak, moj sljedeći susret sa starješinama bio je potpuno drukčiji. Dok sam bio na školovanju dalekood kuće, pozvali su me u crkvu koja je poučavala i provodila izvorno biblijsko starješinstvo.Starješine ove crkve ozbiljno su shvaćali novozavjetne zapovijedi prema kojima starješine morajubiti biblijski prikladni i aktivno se brinuti za Božje stado. Imali su snažno vodstvo, pastorsku stegu ibrigu punu ljubavi, te zdravo biblijsko učenje i ponizni te požrtvovni primjer kršćanskog življenja.Kao rezultat toga, oni su bili visoko cijenjeni u crkvi. Nadahnjujući primjer ovih ljudi pobudio je umeni pozitivno zanimanje za temu crkvenoga starješinstva.Kasnije, dok sam bio na jednom seminaru, moje je sve veće zanimanje za starješinstvo doživjeloozbiljni izazov. Tijekom lekcije o crkvenom ustroju,2 koja se izravno suprotstavljala bilo kakvojzamisli o crkvi predvođenoj starješinama, upitao sam profesora, "Ali što ćemo sa svima onimbiblijskim tekstovima o starješinama?"Brzo je odgovorio, "Brojnost tekstova o starješinama ne znači ništa!"

2

Pomislio sam, no nisam imao snage to javno izreći, "Pa što onda nešto znači? Nepostojeći tekstovio svećenstvu?" Ova i druga slična iskustva poslužila su kako bi potvrdila moje uvjerenje da jestarješinstvo biblijski zdrava stvar koju većina crkava zanemaruje ili krivo tumači.Nekoliko godina poslije, pripremao sam niz propovijedi o crkvenom učenju. Kada sam stigao doteme starješinstva, shvatio sam, na svoje iznenađenje, kako ne postoji ni jedna opširnija knjiga na tutemu. Postojale su manje knjižice, novinski članci i poglavlja u nekim knjigama, ali nitkostarješinstvo nije podrobno obradio kao zasebnu temu. Taj nedostatak građe bio mi je nevjerojatan,posebice kada znamo kako je glavna uloga starješina u prvim crkvama bila vođenje zajednice, te dasu brojni biblijski tekstovi posvećeni starješinama. To me naposljetku potaklo da pišem na temustarješinstva.Vjerujem kako ni jednu doktrinu Svetog pisma ne smijemo zanemariti ili proglasiti izumrlom. Ipak,u mnogim se crkvama po pitanju biblijskog učenja o starješinama dogodilo upravo to. Čak i ucrkvama koje javno provode starješinstvo, starješine su svedene na privremene i laičke članovecrkvenog vijeća, što je posve suprotno novozavjetnome uzorku pastorskoga starješinstva. Iako takvecrkve možda imaju starješine, to nije biblijsko starješinstvo.Doslovno, deseci tisuća crkava širom svijeta provodi neku vrst starješinstva jer vjeruju kako se radio biblijskom učenju.3 Na žalost, zbog toga što su zagovornici starješinstva bili užasno nemarni popitanju odgovarajućega naglašavanja ovog učenja, ovu tematiku u većini crkava okružuju velikazbrka i nebiblijski stavovi. Postoje trajne i štetne zablude o starješinstvu što sprječavaju crkve daimaju izvorno biblijsko starješinstvo. Ova je tema previše važna za mjesnu crkvu da bi ju sejednostavno zapustilo u zbrci i pogrešnom shvaćanju.Kako bih pomogao raščišćavanju stanja sa starješinstvom, napisao sam knjigu Biblijskostarješinstvo: Hitni poziv na obnovu biblijskoga crkvenog vodstva. Knjiga je prvenstvenonamijenjena crkvama koje provode starješinstvo, ali možda pogrešno postavljaju njegovu istinskukršćansku narav i zadaću. Ova knjižica ukratko sažima Biblijsko starješinstvo. Nadam se kako ćevas potaknuti na čitanje čitave knjige, ali što je još i važnije, i na daljnje proučavanje biblijskogučenja o starješinstvu. Bez sumnje, dragocjene istine još uvijek čekaju da ih se otkrije.

TOČNO ODREDBA BIBLIJSKOGA STARJEŠINSTVA

Usprkos svemu što smo iz Novoga zavjeta shvatili, učenje o biblijskom starješinstvu je, na žalost,pogrešno shvaćeno. Čak su i crkve koje tvrde kako u svom vodstvu imaju određeni broj starješina,stvorile novu odredbu starješine, tako da je njegova izvorna svrha i plemeniti provedbeni položajsveden na sjenku zaređenoga pastora i njegovog osoblja. Kako bih rasvijetlio biblijsko starješinstvou okviru suvremenoga crkvenog djelovanja, predstavljam vam sljedećih pet različitih osobitostinovozavjetnoga kršćanskog starješinstva: pastirsko vodstvo, podjela vodstva, muško vodstvo,osposobljeno vodstvo i sluge u vodstvu.

Pastirsko vodstvoKada većina kršćana čuje za crkvene starješine, pomisle na službeno crkveno vijeće, laičkeslužbenike, utjecajne ljude unutar mjesne crkve, ili pastorove savjetnike. Misle o starješinama kao otvorcima crkvenih stavova, službenicima za novčana pitanja, ili administratorima. Ovakve starješinenazivam "starješinama iz vijeća." Ljudi ne očekuju da "starješine iz vijeća" poučavaju o Riječi, ilida se na pastirski način brinu o njihovim životima. Victor A. Constien, luteranski službenik i autorknjige The Caring Elder, slikovito je prikazao ovakvu popularnu predodžbu uloge starješinenapisavši, "Članovi vijeća starješina u zajednici nisu pastori. Oni asistiraju pastoru... starješinepomažu i osnažuju radni odnos između crkvenog osoblja."4

Takav stav, ne samo da nema biblijsku potporu, nego je i u suprotnosti s novozavjetnim Pismom.Netko ne mora poznavati grčki jezik, ili biti profesionalno obučeni teolog kako bi shvatio dasuvremena zamisao o "vijeću starješina" nepomirljivo odudara od novozavjetne odredbestarješinstva. Prema Novom zavjetu, starješine vode crkvu, poučavaju i propovijedaju Riječ, štite

3

crkvu od lažnih učitelja, zdravom doktrinom potiču i ispravljaju svete, posjećuju bolesne i mole zanjih, te prosuđuju o temama vezanima na učenja. Biblijskim riječima, starješine nadgledaju stado,vode i njeguju mjesnu crkvu.Stoga, kada Pavao i Petar izravno potiču starješine na obavljanje njihove dužnosti, i jedan i drugikoriste se pastirskim prikazom. Valja zamijetiti kako ova dvojica velikih apostola zadatak vođenjamjesne crkve ne povjeravaju pojedincu ni nekoj drugoj grupi ljudi, nego upravo starješinama.Pavao podsjeća azijske starješine kako ih je Božji Duh Sveti postavio za nadglednike neka pasuCrkvu Božju (Djela 20:28). Petar potiče starješine neka budu sve ono što bi pastiri trebali biti stadu(1 Petrova 5:2). I mi bismo dakle trebali apostolske kršćanske starješine vidjeti kao pastore stada, ane kao neke izvršne urednike i pastorove savjetnike.Želimo li shvatiti kršćanske starješine i njihov rad, moramo shvatiti biblijsku usporedbu pastira.Kao čuvari ovaca, biblijski starješine trebaju čuvati, hraniti i voditi stado, te pomagati uispunjavanju mnoštva svrsishodnih potreba stada. Koristeći ove četiri široke pastirske grupe,razmotrimo ukratko primjere, pozive i učenja Novoga zavjeta vezanih za starješine.

Zaštita stada: Veći dio novozavjetnoga starješinskog rada otpada na zaštitu mjesne crkve od lažnihučitelja. Na odlasku iz Azije, Pavao je okupio starješine crkve u Efezu kako bi ih opomenuo predput. Suština Pavlove poruke je: čuvajte stado - dolaze vukovi:

Iz Mileta Pavao posla u Efez neke ljude da mu dozovu starješine crkve... "Pazite na se i na cijelostado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima da pasete Crkvu Božju koju sebi steče krvljusvojom. Znam da će poslije moga odlaska provaliti među vas okrutni vuci koji neće štedjeti stada; iizmeđu vas samih dići će se neki koji će naučavati opaku nauku da odvuku učenike sa sobom. Zatobdijte." (Djela 20:17, 28-31a).

Prema Pavlovim uvjetima za starješine, kandidat za starješinu mora dovoljno dobro poznavatiBibliju kako bi bio sposoban razotkriti lažne učitelje:

Zato sam te ostavio na Kreti da upotpuniš što nedostaje i da po svim gradovima postaviš starješinekako sam ti osobno naredio: ako je tko besprijekoran... posve privržen sigurnom propovijedanjunauke, da može i opominjati u zdravoj nauci i pobijati protivnike (zdrave nauke) (Titu 1:5, 6a, 9).

Jeruzalemski starješine, na primjer, sastali su se s apostolima kako bi prosudili o pogrešnom učenju:"Nato se sastadoše apostoli i starješine da izvide (učenje)" (Djela 15:6). Kao i apostoli, jeruzalemskistarješine morali su dobro poznavati Riječ kako bi mogli zaštititi stado od lažnih učitelja.

Hranjenje stada: Za razliku od suvremenih starješina iz crkvenog vijeća, svi novozavjetnistarješine morali su biti "sposobni za proučavanje" (1 Timoteju 3:2). Navodeći osobine starješine usvojem pismu Titu, Pavao kaže, "(Nadglednik mora biti) posve privržen sigurnom propovijedanjunauke, da može i opominjati u zdravoj nauci i pobijati protivnike" (Titu 1:9). U izuzetno važnomulomku o starješinama, Pavao piše o nekim starješinama koji se trude propovijedati i poučavati, testoga zaslužuju novčanu pomoć od mjesne crkve:

Starješine koji dobro upravljaju, osobito one koji se bave propovijedanjem i poukom, treba smatratidostojnima dvostruke časti. Pismo, naime, veli: "Ne zavezuj usta volu koji vrše!" i još: "Radnikzaslužuje svoju plaću." (1 Timoteju 5:17, 18).

Pavao efeške starješine podsjeća kako je njih i crkvu u potpunosti poučio Božjem planu i svrsi: "jernisam ništa propustio da vam u potpunosti saopćim Božji naum" (Djela 20:27). Sada je došao red nastarješine da postupe na isti način. Obzirom da se starješinama zapovijeda neka Božje stado vode naispašu (Djela 20:28; 1 Petrova 5:2), dio njihovoga pastirskog zadatka je pobrinuti se za hranjenjestada Riječju Božjom.

4

Vođenje stada: U biblijskom jeziku, čuvati narod ili grupu ljudi kao da su stado, znači voditi ih ivladati njima (2 Samuel 5:2; Psalam 78:71, 72). Sukladno Djelima apostolskim 20 i 1 Petrovoj 5,starješine moraju voditi Crkvu Božju. Stoga, voditi mjesnu crkvu na pašu znači, između ostaloga, ivoditi Crkvu. Pavao crkvi u Efezu piše, "Starješine koji dobro upravljaju (vode, usmjeravaju)...treba smatrati dostojnima dvostruke časti" (1 Timoteju 5:17a). Dakle, starješine moraju voditi,usmjeravati, vladati i brinuti se na svaki način za Božje stado.

U Poslanici Titu 1:7, Pavao tvrdi kako budući starješina mora biti moralno i duhovno besprijekoranjer će postati "Božjim upraviteljem." Upravitelj je "predstojnik doma," netko tko ima službenudužnost nad gospodarevim slugama, vlasništvom, pa čak i novcima. Starješine su upravitelji Božjegdoma, mjesne crkve.Starješine se također naziva i "nadglednicima," što znači da nadgledaju i vode crkvu. Kada seobraća starješinama, Petar koristi glagolski oblik riječi "nadzornik": "Starješine koji su među vamaopominjem... pasite stado Božje koje je među vama i nadzirite ga" (1 Petrova 5:1a, 2a). U ovomslučaju, Petar, kada potiče starješine neka obavljaju svoju dužnost, promišljeno spaja zamisli opastiru i nadgledniku. Stoga o općenitoj starješinskoj dužnosti možemo govoriti kao o pastirskomnadgledanju mjesne crkve.

Pomoć u ispunjavanju mnogovrsnih svrsishodnih potreba stada: Uz poznate i opširne grupezaštite, ispaše i vođenja stada, starješine također trebaju biti odgovorni i za ispunjavanje različitihsvrsishodnih potreba stada. Na primjer, Jakov šestorici članova stada poručuje neka sazovu crkvenestarješine: "Boluje li tko među vama? Neka sebi dozove crkvene starješine! Oni neka mole nad njimmažući ga uljem u ime Gospodnje" (Jakovljeva 5:14). Pavao efeške starješine upućuje neka se brinuza slabe i potrebite u stadu: "U svemu sam vam dao primjer da se tako treba truditi i pritjecati upomoć nemoćnima te se sjećati riječi Gospodina Isusa koje on sam reče: 'Blaženije je davati negoprimati.' " (Djela 20:35).Kao pastiri stada, starješine moraju biti na raspolaganju kako bi ispunili potrebe svojih ovaca. Taodgovornost uključuje: posjećivanje bolesnih i tješenje malaksalih; osnaživanje slabih; molitva zasve ovce; posjećivanje novih članova; savjetovanje zaručenih i vjenčanih parova i/ili onih koji supred razvodom; i briga za mnoštvo svakodnevnih pojedinosti vezanih za unutarnji život zajednice.

Marljivi rad i požrtvovnost: Kada se na crkveno starješinstvo gleda kao na položaj ili mjesto uvijeću, tada ima mnogo dobrovoljaca. Kada se na starješinstvo gleda kao na zahtjevnu pastorskudužnost, malo ljudi će pojuriti prijaviti se. Jedan od razloga zašto ima tako malo pastirskihstarješina je, općenito govoreći, duhovna lijenost ljudi. To je glavni razlog zbog kojeg većinacrkava nikada ne stvori biblijsko starješinstvo. Ljudi su spremni nekom drugom prepustitiispunjavanje svoje duhovne odgovornosti, bilo da se radi o njihovim suprugama, svećenstvu ilicrkvenim profesionalcima.Biblijsko starješinstvo u svakom slučaju ne može postojati u ozračju nominalnoga kršćanstva.Biblijsko starješinstvo ne može postojati u crkvi u kojoj ne postoji biblijsko kršćanstvo. Kako bibiblijsko starješinstvo bilo djelotvorno, potrebno je prisustvo ljudi koji su odlučili sprovesti u životnačela učeništva našega Gospodina. Biblijsko starješinstvo ovisi o ljudima koji prvo tražeKraljevstvo Božje i Njegovu pravednost (Matej 6:33), o ljudima koji su sebe prinijeli kao živu žrtvuBogu i koji sebe vide kao robove Gospodina Isusa Krista (Rimljanima 12:1, 2), o ljudima koji ljubeIsusa Krista iznad svega, o ljudima koji nastoje ljubiti kao što je Krist ljubio, o ljudima koji imajustegu i koji su požrtvovni, te o ljudima koji nose svoj križ i spremni su patiti za Krista.Neki kažu, "Ne može se očekivati da laici uzdržavaju svoje obitelji, rade cijeli dan i vode mjesnucrkvu." To jednostavno nije istina. Mnogi ljudi uzdržavaju svoje obitelji, rade i uz to znatni diosvoga vremena provode u klubovima, na sportskim aktivnostima i/ili u religijskim institucijama.Kultovi su pokrenuli velike laičke pokrete koji se preživljavaju prvenstveno dobrovoljnim radom inaporom svojih članova. Mi, biblijski kršćani, postajemo lijeni, mekani i radije plaćamo nekoga

5

trećeg neka obavi posao za nas. Jednostavno je zapanjujuće koliko toga ljudi mogu napraviti kadasu potaknuti za posao čiji je cilj ono što vole. Vidio sam ljude koji su u svoje slobodno vrijemegradili i obnavljali kuće. Također, vidio sam ljude koji su si nametnuli stegu u nakupljanjuposebnoga znanja o Pismu.Istinski problem, dakle, ne leži u ljudskim ograničenjima vremena i energije, nego u lažnimpojmovima o obavljanju posla, kršćanskom življenju, životnim prioritetima i - posebice - okršćanskoj službi. Efeškim starješinama Pavao kaže, "Vi sami znate da su ove ruke providjelemojim i mojih sudrugova potrebama. U svemu sam vam dao primjer da se tako treba truditi ipritjecati u pomoć nemoćnima te se sjećati riječi Gospodina Isusa koje on sam reče: 'Blaženije jedavati nego primati' " (Djela 20:34, 35). Kako pobožni ljudi vode crkvu i još uvijek održavajupobožni obiteljski život i stalni posao? To rade požrtvovnošću, samostegom, vjerom, izdržljivošću,marljivim radom i silom Duha Svetoga. R. Paul Stevens, pisac i učitelj u školi Regent College uVancouveru u kanadskoj državi Bitish Columbia, pokazuje nam pravac kretanja pišući:

A 'kožari' koji misle preživjeti tri stalna posla (posao, obitelj i služba), moraju također imati ipožrtvovan način života. Kožari moraju imati sređen život i doslovno nalaziti odmor i zabavu uritmu službe Kristu (Matej 11:28). Moraju biti voljni odustati od određenog dijela uspjeha ukarijeri i osobnog slobodnog vremena kako bi se domogli nagrade (Filipljanima 3:14). Mnogi bihtjeli biti kožari kada bi bili bogati i živjeli ugodnim i kulturnim životom. Međutim, istina je da sedo važne službe u crkvi i u društvu može doći jedino žrtvom.5

ZAJEDNIČKO VODSTVO

Kršćaninu koji redovito čita Bibliju, zajedničko vodstvo ne bi trebalo biti nova zamisao. Zajedničkovodstvo svoje korijene ima u starozavjetnoj instituciji izraelskih starješina i u Isusovomuspostavljanju apostolata. Veoma znakovita, ali često zanemarena činjenica je kako naš Gospodinnije postavio samo jednog čovjeka za vođenje Njegove Crkve. On je osobno postavio i obučiodvanaest ljudi. Isus Krist dao je Crkvi grupno vodstvo. Dvanaestorica su činila prvo crkveno vijećevođa i oni su na najjasniji mogući način zajednički vodili i poučavali prvu kršćansku zajednicu.Dvanaestorica nam daju izvanredni primjer jedinstva, ponizne bratske ljubavi i ustroj zajedničkogavodstva.Zajedničko vodstvo također se vidi i kod Sedmorice, izabranih kako bi rasteretili Dvanaestoricu oddužnosti vezanih za crkvenu pomoć udovicama (Djela 6:3-6). Sedmorica su bili prototip za kasnijeđakone.6 Nema naznaka kako je jedan od Sedmorice bio voditelj a ostali njegovi pomoćnici. Kaogrupa slugu, oni su djelovali u ime crkve u Jeruzalemu. Na temelju dokaza koje imamo, možemozaključiti da su đakoni - kao i starješine - činili vijeće zajedničkoga vodstva.Novi zavjet otkriva kako je nadgledanje mnoštva prvih crkava bilo povjereno grupi starješina. To jevažilo za najranije, židovsko-kršćanske crkve u Jeruzalemu, Judeji i okolnim područjima, kao i zamnoge rane poganske crkve. Zanimljivo je kako se protestanti ne protive postojanju grupe đakona usmislu postavljanja samo jednoga jedinog đakona, a ipak se mnogi protive postojanju grupestarješina. Neobično je kako većini kršćana nije teško prihvatiti zamisao o nekolicini đakona, a dase skoro nerazumno boje zamisli o nekolicini starješina - zamisli daleko istaknutije u Novomzavjetu. Usprkos tim strahovima, potrebno je očuvati brojnost vođa jedne zajednice u vidu vijećastarješina, baš kao i brojnost đakona.Uvjeren sam kako je pozadinski razlog zbog kojega se mnogi kršćani boje zamisli o brojnostistarješina, zapravo neshvaćanje novozavjetne zamisli o starješinstvu i njegovim brojnimblagoslovima za mjesnu crkvu. Novozavjetno starješinstvo nije, kao što mnogi vjeruju, visokipoložaj u crkvenom vijeću, otvoren za bilo koga tko mu želi pristupiti. Naprotiv, novozavjetniuzorak starješinstva od kandidata za starješine traži ispunjavanje posebnih moralnih i duhovnihuvjeta prije nego li uđu u službu (1 Timoteju 3:1-7). Prikladnost takvih kandidata za starješine,crkva treba javno ispitati (1 Timoteju 3:10). Odabrani starješine trebaju biti javno uvedeni u službu

6

(1 Timoteju 5:22; Djela 14:23). Moraju imati pobudu i biti osnaženi Duhom Svetim kako biobavljali svoj zadatak (Djela 20:28). I na kraju, cijela ih zajednica mora priznavati, ljubiti ipoštivati. Ova čast koju daje zajednica, uključuje i novčanu pomoć starješinama posebno nadarenihza propovijedanje i poučavanje, što nekim starješinama omogućuje služenje u crkvi puno radnovrijeme (1 Timoteju 5:17, 18). Na taj način, tim osposobljenih, posvećenih i Duhom vođenihstarješina, nije pasivno i neučinkovito vijeće; naprotiv, to je djelotvorni oblik ustroja vodstva odkakvoga crkvena obitelj ima velike koristi.

Vijeće ravnopravnih: Vodstvo u vidu vijeća starješina, oblik je vladanja što u drevnome BliskomIstoku nalazimo u gotovo svakom društvu. Kroz starozavjetnu povijest, to je bio temeljni ustrojvladavine u izraelskom narodu (Izlazak 3:16; Ezra 10:8). Za Izrael - plemensko i patrijarhalnodruštvo - starješinstvo je bilo jednako bitno kao i obitelj. Stoga, kada Novi zavjet bilježi kakoPavao, Židov potpuno upoznat sa Starim zavjetom i židovskom kulturom, imenuje starješine usvojim novoosnovanim crkvama (Djela 14:23), to znači da je postavio vijeće starješina u svakojmjesnoj crkvi.Po svojoj odredbi, starješinski ustroj vođenja je kolektivno vodstvo u kojem starješine ravnopravnodijele položaj, autoritet i odgovornost za službu. Za ovu vrstu vodstva postoje različita imena. Onose formalno naziva kolektivnim, sjedinjenim ili zajedničkim vodstvom. Suvremenim jezikom onjemu se govori kao o grupnom crkvenom vodstvu, timskom vodstvu, ili kao o podjeli vodstva. Tesam izraze kroz ovu knjižicu koristio kao istoznačnice ili sinonime. Obrnuto od kolektivnogavodstva je monarhijska vladavina ili vodstvo jedne osobe.

Prvi u vijeću ravnopravnih: Vođe među vođama: Izuzetno važno, ali posve krivo shvaćeni vidbiblijskoga vodstva je načelo "prvoga među ravnopravnima" (1 Timoteju 5:17). Neshvaćanje ovoganačela dovelo je do pogubne neučinkovitosti kod nekih starješinstava po pitanju njihove pastirskebrige i vodstva. Iako starješine trebaju djelovati zajedno kao vijeće i dijeliti isti autoritet iodgovornost za vođenje crkve, sve starješine nisu jednaki u svojoj nadarenosti, poznavanju Biblije,sposobnosti vođenja, iskustvu ili predanosti. Stoga će se oni među starješinama koji su posebnonadareni vođe i učitelji, prirodno isticati među drugim starješinama kao vođe i učitelji unutar grupevođa. Rimljani su to nazivali primus inter pares, što znači "prvi među ravnopravnima," ili primiinter pares, što znači "nekolicina prvih među ravnopravnima."Načelo "prvoga među ravnopravnima" vidimo u stavu našega Gospodina prema dvanaestoriciapostola. Isus je sve njih odabrao i dao im snagu propovijedanja i iscjeljivanja, ali je trojicu izdvojioi posvetio im posebnu pozornost - Petra, Jakova i Ivana ("nekolicina prvih među ravnopravnima").Među tom trojicom, kao i među dvanaestoricom apostola, najviše se isticao Petar ("prvi međuravnopravnima").Kao rođeni predvodnik, glavni govornik i čovjek od akcije, Petar je poticao, jačao i gurao grupu.Bez Petra, grupa bi bila manje djelotvorna. Kada je bio okružen jedanaestoricom drugih apostola snjim ravnopravnih, Petar je postajao jači, uravnoteženiji i manje podložan svojoj nagloj naravi istrahovima. Usprkos svome izuzetnom vođenju i govorničkim sposobnostima, Petar nije imaonikakav javni ili službeni položaj koji bi ga postavljao iznad druge jedanaestorice. Oni nisubili podloženi njemu. Oni nisu bili njegovo osoblje ili njegov tim pomoćnika. On nije bio"stariji pastor" ostalim apostolima. On je jednostavno bio prvi među ravnopravnima, sukladnovolji našega Gospodina.Načelo "prvi među ravnopravnima", u odnosima vodstva možemo također vidjeti i kod sedmoricekoji su, kao što smo vidjeli, bili izabrani kako bi apostole oslobodili određenih dužnosti (Djela 6).Filip i Stjepan ističu se među ostalom petoricom braće (Djela 6:8-7:60; 8:5-40; 21:8). Ipak, kako sevidi iz teksta, ta dvojica nisu imala posebni naslov ili položaj među ostalima.Zamisao o "prvom među ravnopravnima", nadalje se vidi i u Pavlovom odnosu s Barnabom,nastalom tijekom njihovoga prvoga misijskog putovanja. Obojica su bili apostoli, ali Pavao je ipakbio "prvi među ravnopravnima" jer je bio "glavni govornik" i vođa pun snage (Djela 13:13; 14:12).Iako je bio očigledno nadareniji od Barnabe, Pavao nad njim nije imao nikakav formalni položaj; na

7

širenju Evanđelja radili su kao partneri. Izgleda da je sličan odnos postojao i između Pavla i Sile,također apostola (1 Solunjanima 2:6).Na kraju, zamisao "prvi među ravnopravnima" sadržana je u načinu kako bi zajednica trebalapoštivati svoje starješine. Govoreći o starješinama crkve u Efezu, Pavao piše, "Starješine koji dobroupravljaju, osobito one koji se bave propovijedanjem i poukom, treba smatrati dostojnima dvostrukečasti. Pismo, naime, veli: "Ne zavezuj usta volu koji vrše!" i još: "Radnik zaslužuje svoju plaću." (1Timoteju 5:17, 18). Sve starješine moraju biti sposobni poučavati Riječ, ali ne želi svaki od njih kaopropovjednik ili učitelj raditi puno radno vrijeme. Mjesna bi crkva trebala posebno brinuti o onimanadarenima za poučavanje i posvetiti im određeno vrijeme. Moramo shvatiti kako duhovni darovistarješina uzrokuju rast i napredak Crkve, a ne samo starješinski oblik vodstva kao takav.Sve ovo ne znači kako starješine koji su prvi među ravnopravnima, moraju sami razmišljati iodlučivati za čitavu grupu, ili pak da oni postaju "pastorima" dok su drugi samo puki "starješine."Nazvati jednog starješinu "pastorom" a ostale "starješinama," ili jednog starješinu "svećenikom" aostale "laičkim starješinama", znači djelovati bez biblijskog temelja. Takvo ponašanje neće uroditibiblijskim starješinstvom. To će, barem u provođenju, stvoriti zasebnu nadređenu službu nadstarješinama, baš kao što se i dogodilo u ranome drugom stoljeću kada je stvorena razlikaizmeđu "nadglednika" i "starješina."Prednost načela "prvoga među ravnopravnima" je da se njime stvara djelotvorna raznolikostmeđu starješinama, a da se pritom ne uspostavlja službeno nadređeni položaj nad ostalimstarješinama. Baš kao što vodeći apostoli, poput Petra i Ivana, nisu imali nikakav poseban naslovili formalnu oznaku razlike od ostalih apostola, starješine koji primaju dvostruku čast ne pripadajunekoj službenoj grupi i nemaju posebni naslov. Dakle, starješine koji se bave Riječju i dobroobavljaju posao, starješine su, biblijskim jezikom, "vodeći ljudi među braćom" (Djela 15:22).

MUŠKO VODSTVO

Mnogo toga vezanog za biblijsko vodstvo danas, vrijeđa ljude koji idu u crkvu: zamisao ostarješinama koji djeluju kao pastiri, grupno vodstvo, kao i zamisao o tzv. "laičkim" ili nezaređenimstarješinama. Ipak, u umu mnogih suvremenih ljudi najneprihvatljivija je biblijska zamisao vodstvasastavljenoga isključivo od muškaraca. Ipak, biblijsko starješinstvo moralo bi sadržavati samomuškarce.Za kršćane koji vjeruju Bibliji, prvi primjer muškog vođe nalazi se u osobi Isusa Krista.Najočiglednija je činjenica kako Krist na ovaj svijet nije došao kao kćer Božja, nego kao Sin Božji.Činjenica kako je Isus muško, nije nevažna slučajnost. Radilo se o teološkoj nužnosti, u potpunostisuštinskoj za Njegovu Osobu i djelo.Tijekom Svoje zemaljske službe, Isus je obučavao i imenovao dvanaest muškaraca koje je nazvao"apostolima" (Luka 6:13). Isusov odabir muških apostola potvrđuje red stvaranja kakav vidimo uPostanku 2:18-25. Luka nas izvješćuje da je Isus, prije nego je odabrao Dvanaestoricu, cijelu noćproveo u molitvi sa Svojim Ocem (Luka 6:12). Kao savršeni Sin, u potpunoj poslušnosti ipodložnosti Očevoj volji, Isus je odabrao dvanaest muškaraca da budu Njegovi apostoli. Ti ljudi bilisu izbor Boga Oca. Isusov odabir muških apostola temeljio se na božanskim načelima i vodstvu, ane na lokalnim običajima ili tradiciji.Kao što smo vidjeli, Dvanaestorica su pratili primjer svojega Gospodina tako što su imenovalisedam muškaraca, a ne sedam muškaraca i žena, kada su trebali osnovati službenu grupu slugu kojaće se brinuti za udovice i sredstva u crkvi (Djela 6:1-6). Trideset godina nakon Kristovog uzlaska unebo, Petar je pisao crkvama na sjeverozapadu Male Azije, potičući svoje kršćanske sestre neka sepodlože svojim muževima na isti način kako su to radile i svete žene u Starom zavjetu (1 Petrova3:5). On također potiče i muževe neka se brinu za svoje žene i podsjeća ih kako su i one subaštinice"milosti, to jest života" (1 Petrova 3:7). Petar je tako nastavio slijediti primjer svojega Gospodina ipoučavao o razlikama uloga spolova, kao i o muško-ženskoj ravnopravnosti.

8

Biblijski se obrazac muškoga vodstva nastavio kroz novozavjetnu eru. Razmatrajući bračne odnose,Pavao nije mogao jasnije izraziti božanski poredak u odnosu muža i žene. Potpuno u skladu sPetrovim uputama o bračnoj podložnosti žene, Pavao poučava kako muž ima vlast i dužnost voditibračne odnose, a ženama savjetuje neka se podlože kao da se podlažu Gospodinu. Sljedeći tekstovigovore sami za sebe:

- "Žene neka se pokoravaju svojim muževima kao Gospodinu" (Efežanima 5:22).- "Kao što je Crkva pokorna Kristu, tako neka budu i žene u svemu svojim muževima" (Efežanima5:24).- "Jer je muž glava žene kao što je i Krist glava Crkve" (Efežanima 5:23).- "Žene, pokoravajte se svojim muževima, kako dolikuje u Gospodinu" (Kološanima 3:18).- "A ti uči što se slaže sa zdravom naukom... da (starice) upućuju mlade žene neka ljube svojemuževe i svoju djecu, da budu razborite, čiste, dobre kućanice, pokorne svojim muževima, da se nebi grdila riječ Božja" (Titu 2:1, 4, 5).

Kao što poučava o muškom vodstvu u obitelji, Pavao govori i o muškom vodstvu u mjesnoj crkvi (1Timoteju 2:8-3:7). Zbog toga što je obitelj temeljna društvena jedinica, a muškarac je obiteljskiautoritet, moramo očekivati kako će muškarci postati i starješine u široj crkvenoj obitelji.Razmotrimo Pavlove naputke u 1 Timoteju 2:12: "Ne dopuštam ženi da poučava niti da vrši vlastnad mužem." Na isti način kako se svaka pojedina obitelj vlada sukladno određenim pravilimaponašanja, tako se i mjesna crkva vlada sukladno određenim pravilima i društvenom rasporedu.Prva poslanica Timoteju posebno govori o temi pravilnoga poretka i ponašanja muškaraca, žena istarješina u mjesnoj crkvenoj obitelji. Svojem predstavniku u Efezu Pavao piše, "Ovo ti pišem unadi da ću uskoro doći k tebi; ali ako bi se moj dolazak usporio, znaj kako ti se treba vladati u kućiBožjoj, koja je Crkva živoga Boga, stup i podloga istine" (1 Timoteju 3:14, 15).Glavni vid društvenoga uređenja u Crkvi odnosi se na ponašanje žena u zajednici. U crkvi u Efezu,kao rezultat lažnih učenja što su možda utjecala na tradicionalne uloge spolova, kršćanske su sežene ponašale suprotno prihvatljivima kršćanskim pravilima ponašanja. Kako bi ispravio nepravilnoponašanje žena u crkvi, Pavao ponavlja kršćanska načela ženskog ponašanja: "Žena neka uči uskrovitosti sa svom podložnosti! Ne dopuštam ženi da poučava niti da vrši vlast nad mužem;štoviše, neka ostane u skrovitosti. Uistinu, najprije je bio stvoren Adam, onda Eva. Osim toga,Adam nije zaveden, već je žena, pošto je zavedena, upala u grijeh" (1 Timoteju 2:11-14).Tekst 1 Timoteju 2:11-14 trebao bi riješiti pitanje ženskih starješina. Pavao zabranjuje ženamačinidbu dvije stvari: (1) poučavanje muškaraca u Crkvi; i (2) vršenje vlasti nad muškarcima.Obratite pozornost kako odmah nakon svoje pouke u 1 Timoteju 2:11-15, kojom zabranjuje ženamapoučavanje i vođenje muškaraca, Pavao opisuje osobine onih koji mogu nadgledati mjesnu crkvu (1Timoteju 3:1-7). Znakovito je kako se te osobitosti odnose na muškarce. Tako nadglednik mora biti"samo jedanput ženjen" i "da dobro upravlja svojom kućom" (1 Timoteju 3:2b, 4a).Pavao u ovom ulomku nigdje ne spominje ženske starješine.

OSPOSOBLJENO VODSTVO

U svom pismu mladom starješini imenom Nepotian, godine 394, Jeronim (A.D. 345-419) prekoravacrkve onoga vremena zbog njihova licemjerstva u pokazivanju više brige za izgled crkvenihgrađevina nego za pozorni odabir crkvenih vođa: "Mnogi danas grade crkve; njihovi su zidovi istupovi od sjajnog mramora, njihovi plafoni svjetlucaju od zlata, njihovi su oltari optočenidraguljima. Ipak, na odabir Kristovih slugu ne obraća se pažnja."7

Mnoge crkve danas ponavljaju istu pogrešku. Mnoge od njih kao da ne znaju za biblijske uvjete zaduhovne vođe, kao i za potrebu da svaka zajednica pravilno ispita osobine svih kandidata u svjetlubiblijskih uputa (1 Timoteju 3:10). Najčešća pogreška koju čine crkve željne uspostavljanjabiblijskog starješinstva, imenovanje je neprikladnih ljudi. Zbog stalne potrebe za dodatnim

9

pastirima, ljudi su na iskušenju dopuštanja zauzimanja vodstva u crkvi neosposobljenim inepripremljenim ljudima. To je u svakom slučaju dokazana formula za neuspjeh. Biblijskostarješinstvo zahtijeva biblijski osposobljene starješine.Osnovna težnja u Novom zavjetu vezana za crkveno vodstvo je pobrinuti se da pravi ljudi služe kaostarješine i đakoni. Službe u Božjoj Crkvi nisu položaji dodijeljeni pojedincima zbog vjernogapohađanja crkve ili onima u zrelijim godinama. Na isti način, te službe ne treba gledati kao mjesta uvijeću koja treba ispuniti dobrim prijateljima, bogatim donatorima ili karizmatičnim ljudima. Tonisu ni položaji na koje mogu stupiti jedino diplomirani studenti iz sjemeništa. Crkvene službe -starješinstvo i đakonat - otvorene su za sve one koji ispunjavaju apostolske, biblijske uvjete. Novizavjet to nepogrješivo naglašava. Uzmite u obzir sljedeće tvrdnje:

- crkvi u Efezu, koja je imala mnogo problema, Pavao tvrdi kako prava biblijska kršćanska Crkva (1Timoteju 3:14, 15) mora imati osposobljene i prokušane starješine:

Sigurna je ova riječ: Tko teži za (crkvenom) nadgledničkom službom, čezne za uzvišenom službom.Prema tome, nadglednik mora biti: besprijekoran, samo jedanput ženjen, trijezan, razborit, otmjen,gostoljubiv, sposoban za proučavanje. Ne smije biti goropadan ni svadljivac, već blag, tuđ prepircii lakomstvu. Treba da dobro upravlja svojom kućom i drži svoju djecu u podložnosti s punimdostojanstvom - a ako tko ne zna upravljati svojom kućom, kako će se brinuti za Crkvu Božju? Nekane bude novoobraćenik, da se ne bi uzoholio te upao u istu osudu kao i đavao! A treba da ima i odonih vani lijepo svjedočanstvo, da ne bi upao u beščašće i đavolsku zamku (1 Timoteju 3:1-7).

- Kao što smo vidjeli, Pavao također ustrajava na tomu neka se kandidati za starješine i đakonejavno ispitaju u svjetlu navedenog popisa traženih osobina. On piše, "I neka se najprije iskušaju paonda, ako budu besprijekorni, neka vrše đakonsku službu" (1 Timoteju 3:10; usp. 5:24, 25).

- Upućujući Tita kako neka organizira crkve na otoku Kreti, Pavao ga podsjeća neka za starješineimenuje samo moralno i duhovno prikladne ljude. Navodeći osobine starješine u svom pismu,Pavao je stvorio javni popis koji će voditi mjesnu crkvu u njenom odabiru starješina i predavanjustarješinske odgovornosti:

Zato sam te ostavio na Kreti da upotpuniš što nedostaje i da po svim gradovima postaviš starješinekako sam ti osobno naredio: ako je tko besprijekoran, jedanput ženjen, ako ima djecu vjernike kojase ne mogu optužiti zbog razuzdanosti i nepokornosti. Jer nadglednik, u svojstvu Božjeg upravitelja,mora biti besprijekoran: ne samodopadan, ne sklon srdžbi, ne goropadan, ne svadljivac, ne odanprljavim dobicima, već gostoljubiv, dobrostiv, razborit, pravedan, pobožan, gospodar sebe, posveprivržen sigurnom propovijedanju nauke, da može i opominjati u zdravoj nauci i pobijati protivnike(Titu 1:5-9).

- Pišući crkvama razbacanima po sjeverozapadnoj Maloj Aziji, Petar govori o vrsti ljudi koji bitrebali biti starješine. On govori starješinama neka paze na stado "ne na silu, nego dragovoljno,prema Božjoj volji; ne iz težnje za prljavim dobitkom, nego iz oduševljenja! Ne vladajte okrutnonad dodijeljenim dijelovima Crkve, nego uvijek nastojte biti uzorom stadu" (1 Petrova 5:2, 3).

Veoma je važno uočiti kako Novi zavjet nudi više uputa vezanih na odabir starješina nego vezanihna bilo koji drugi vid starješinstva. Takvi se uvjeti ne postavljaju za sve učitelje ili evangeliste.Osoba može biti nadareni evangelist kojega Bog koristi kao evangelistu, ali istovremeno može bitineprikladan za starješinu. Osoba može postati evangelist odmah nakon svog obraćenja, ali Pismokaže da novoobraćenik ne može biti starješina (1 Timoteju 3:6).Kada govorimo o osposobljenosti starješina, većina ljudi misli kako su te osobine različite od onihza svećenstvo. Ipak, Novi zavjet ne stvara razliku između mjerila za profesionalno svećenstvo i zastarješine-laike. Razlog je jednostavan. Ne postoje tri zasebne službe - pastor, starješina i đakon - u

10

novozavjetnoj mjesnoj crkvi. Postoje samo dvije službe - starješina i đakon. S novozavjetnogagledišta, svaki čovjek u zajednici koji se kao pastir želi brinuti za Božji narod i koji ispunjava Božjeuvjete za tu službu, može postati starješina pastor.Biblijske osobine mogu se podijeliti u tri široke grupe koje se odnose na moralnost, duhovnost,sposobnosti i pobudu koja dolazi od Duha.

Moralna i duhovna osobina: Većina biblijski opisanih osobina odnosi se na moralne i duhovneosobine kandidata. Prva i najistaknutija osobina je "besprijekornost." Značenje besprijekornostiodređeno je karakternim osobinama koje se nadalje navode. Oba Pavlova popisa potrebnih osobinastarješine, kao prvu karakternu vrlinu navode "muž jedne žene." To znači kako svaki starješinamora biti besprijekoran u svojem bračnom i seksualnom životu.Ostale osobine odnose se na moralnu čistoću, samokontrolu i duhovnu zrelost starješine. Obziromda starješine vode crkveno tijelo, svaki od njih mora se dobro kontrolirati na području trošenjanovca, alkohola i provođenja pastorskog autoriteta. Obzirom da svaki starješina mora biti uzorkršćanskog življenja, on mora biti pobožan, pravedan, gostoljubiv, mora ljubiti ono što je dobro ibiti moralno uzoran pred zajednicom ne-kršćana. U pastorskom radu, najvažnije su sposobnostirazgovaranja. Stoga pastirski starješina mora biti nježan, stabilan, bistrog uma i mora se suzdržavatiod prepirki. Ljutit čovjek usijane glave može samo povrijediti ljude. Zato starješina ne smije imatidiktatorski duh i naglu narav, niti smije biti napadan ili samovoljan. I na kraju, starješina ne smijebiti novoobraćeni kršćanin. Mora biti duhovno zreo, ponizan i prokušani Kristov učenik.

Sposobnosti: Na popisu starješinskih sposobnosti, tri se uvjeta odnose na sposobnost starješine zaobavljanje svojega zadatka. On mora biti sposoban dobro voditi vlastito domaćinstvo, davatidrugima primjer kršćanskog života i biti sposoban poučavati i braniti vjeru.Sposobnost vođenja vlastitog domaćinstva: Starješina mora biti sposoban dobro voditi svojedomaćinstvo. Pismo navodi, "Treba da dobro upravlja svojom kućom i drži svoju djecu upodložnosti s punim dostojanstvom - a ako tko ne zna upravljati svojom kućom, kako će se brinutiza Crkvu Božju?" (1 Timoteju 3:4, 5). Puritanci su o obiteljskom domaćinstvu govorili kao o "malojcrkvi." To gledište da ukoliko čovjek nije u stanju biti pastir vlastitoj obitelji, nije u stanju biti pastirni Crkvi, u skladu je s biblijskim stavom. Vođenje mjesne crkve više je nalik vođenju obitelji negovođenju posla ili države. Netko može biti uspješan poslovni čovjek, sposoban javni rukovoditelj,sjajan poslovođa ili vrhunski vojskovođa, a da je istovremeno užasan kao starješina u crkvi ili kaootac. Stoga je čovjekova sposobnost vođenja vlastite obitelji nužni preduvjet za vođenje Božjegdomaćinstva.Sposobnost davanja uzora drugima: Starješina mora biti uzor kršćanskog življenja kojeg će drugihtjeti pratiti. Petar podsjeća azijske starješine neka nastoje biti "uzorom stadu" (1 Petrova 5:3b).Ako čovjek nije primjer pobožnosti drugima, on ne može biti starješina, čak i ako je dobar učitelj iposlovođa. Najbolji način nadahnjivanja i djelovanja na Božje ljude je putem osobnog primjera.Narav i djela, a ne službeni položaj ili naslov, ono su što uistinu trajno djeluje na ljude. Ljudi danastraže istinski primjer pravoga kršćanstva na djelu. Tko može bolje od starješine pružiti svakodnevnei trajne primjere obiteljskog, poslovnog i crkvenog života? Zbog toga je važno da starješina, kaoživi sljedbenik Kristov, pazi na Božje stado na Božji način.Sposobnost poučavanja i obrane vjere: Starješina mora biti sposoban poučavati i braniti vjeru. Nijevažno koliko je čovjek uspješan u svom poslu, koliko je rječit ili inteligentan. Ako se čvrsto ne držipovijesnoga apostolskog učenja i nije li sposoban ljudima iznijeti biblijsku doktrinu, tada nijepotpuno sposoban biti biblijski starješina (1 Timoteju 3:2; Titu 1:9).Novi zavjet traži da je starješina "posve privržen sigurnom propovijedanju nauke" (Titu 1:9a). Toznači da se starješina mora čvrsto držati pravovjernoga, povijesnoga, biblijskog učenja. Jedankomentator kaže, "starješine se ne smiju birati među ljudima koji su se igrali s novim učenjima."8

Obzirom da je mjesna crkva "stup i podloga istine" (1 Timoteju 3:15b), njeni vođe moraju biti čvrstistupovi biblijskog učenja ili će se u protivnom kuća srušiti. Obzirom da je mjesna crkva takođernalik malom stadu koje se kreće po opasnom području prepunom "vukova," samo pastiri koji

11

poznaju put i vide vukove, mogu sa sigurnošću voditi stado do njegovog cilja. Starješinu daklemora krasiti doktrinska dosljednost.Od suštinske je važnosti da se starješina drži apostolskog, biblijskog učenja "da može i opominjati uzdravoj nauci i pobijati protivnike" (Titu 1:9b). Stoga je nužno da je kandidat za starješinuprethodno posvetio nekoliko godina čitanju i proučavanju Pisma, tako da može inteligentno ilogično raspravljati na temu biblijskih pitanja, tako da je već oblikovao doktrinska vjerovanja i daima sposobnost rječitosti i volju poučavati druge ljude. Ne bi, dakle, trebalo biti nesporazuma popitanju zadatka na koji je novozavjetni starješina pozvan. Njegovo je poučavanje i poticanjezajednice u zdravoj nauci i obrana istine od lažnih učitelja. U tome leži velika razlika izmeđustarješina u vijećima i pastorskih starješina. Novozavjetni starješine su i čuvari i učitelji zdravebiblijske doktrine.

Duhovna pobuda za ispunjenje zadatka: Očigledna ali ne i beznačajna osobina starješine jenjegova osobna želja da ljubi Božji narod i brine se za njega. Pavao i prvi kršćani pozdravljali sutakvu želju i stvorili popularnu kršćansku izreku: "Tko teži za (crkvenom) nadgledničkom službom,čezne za uzvišenom službom" (1 Timoteju 3:1). I Petar naglašava kako starješina mora voditi stadodragovoljno i iz oduševljenja (1 Petrova 5:2). Iz dugogodišnjega osobnog iskustva znao je kakoosoba koja na duhovnu brigu gleda kao na nametnutu obvezu, ne može ispuniti pastirski zadatak.Starješina koji nevoljko služi, nije sposoban iskreno se brinuti za ljude. Takav će biti nezadovoljan,nestrpljiv, plah i neučinkoviti pastir kojega muči osjećaj krivice. Briga za Božji narod u ovomegrješnom svijetu, veoma je težak zadatak i ne smije se povjeriti osobi koja nema niti volje ni željepravilno obavljati taj posao.Istinsku želju za vođenjem Božje obitelji uvijek stvara Duh. Pavao podsjeća efeške starješine da ihje Duh Sveti - a ne crkva ili apostoli - postavio za nadglednike u crkvi, kako bi bili pastiri staduBožjem (Djela 20:28). Duh ih je pozvao neka paze na crkvu i potaknuo ih neka se brinu za stado.Duh je u njihova srca posijao pastirsku želju. Dao im je poticaj i snagu za obavljanje posla, kao imudrost i prikladne darove kako bi se brinuli za stado. Starješine su Njegov pravi izbor za izvršenjezadatka. U Crkvi Božjoj, čovjekova volja nije važna; važna je Božja volja i nakana. Stoga su zastarješine prikladni samo oni ljudi kojima je Duh Sveti dao pobudu i darove za zadatak.Biblijsko starješinstvo je dakle biblijski potvrđeni tim pastirskih vođa. Mnoštvo neosposobljenihstarješina ne donosi mjesnoj crkvi nikakvu posebnu dobrobit. Posve se slažem sa stavom JonaZensa koji kaže, "Bolje je ne imati starješine nego imati pogrešne ljude na toj funkciji."9 Mjesnacrkva mora svim silama nastojati na biblijski osposobljenim starješinama, čak i ako je potrebnonekoliko godina za razvitak takvih ljudi..

VODSTVO KOJE SLUŽI

Kao što je kršćanstvo utjecalo na Rimsko Carstvo, tako je i grčko-rimski svijet utjecao na ranokršćanstvo. Navodeći poganske utjecaje na rano kršćanstvo, Kenneth Scott Latourette - uglednicrkveni povjesničar i misionarski kršćanski profesor - tvrdi kako su rimske zamisli o moći ivladanju pokvarile organizaciju i život u ranim crkvama. On primjećuje da se "Crkva počelaprožimati idealima koji su bili posve proturječni evanđelju, posebice vezano za ideju i uporabumoći, što se jasno razlikovalo od ideja koje vidimo u Isusovom životu i učenju, križu i uskrsnuću."10

To je bila prijetnja, nastavlja Latourette, koja se pokazala "skoro katastrofalnom" za kršćanstvo.11

Vjerujem da je točnije reći kako su se promjene u zamislima i ustroju do kojih je došlo tijekomprvih stoljeća kršćanstva, pokazale pogubnima. Kršćanstvo, najponiznija od svih vjera, zastranilo jeu najpohlepniju, hijerarhijski nastrojenu religiju na svijetu. Nakon što je car Konstantin uzdigaokršćanstvo do statusa zakonske religije A.D. 312, nekoć progonjeni kršćani počeli su proganjatisvoje protivnike. Stvorena je nebiblijska svećenička kasta kojom je zavladala glad za vlašću, moći ipoložajima. Čak su i rimski carevi imali vodećeg upliva u razvitku kršćanskih crkava. Izvorna naravnovozavjetne crkvene zajednice bila je izgubljena.

12

Ipak, kada čitamo Evanđelja, vidimo kako su načela bratske zajednice, ljubavi, poniznosti isluženja, u samom srcu Kristovog učenja. Na žalost, kao i mnogi rani kršćani, ove velike vrlinesporo shvaćamo i posebno sporo ih primjenjujemo na crkveni ustroj i vodstvo.Novozavjetni i kristoliki starješine trebaju biti vođe koji služe, a ne vladari i diktatori. Bog ne želida Njegov narod iskorištavaju sitni, samovoljni tirani. Starješine moraju odabrati život služenjadrugima. Kao Krist koji je služio druge, i oni moraju žrtvovati svoje vrijeme i energiju za dobrobitdrugih. Samo starješine koji ljube i koji su ponizni sluge, mogu istinski pokazati neusporediviKristov život svojoj zajednici i svijetu koji promatra.Ipak, grupa starješina može se pretvoriti u samovoljno i autokratsko predvodničko tijelo. StogaPetar, koristeći Isusov rječnik, upozorava azijske starješine na diktatorske vođe: "Ne vladajteokrutno nad dodijeljenim dijelovima Crkve, nego uvijek nastojte biti uzorom stadu!" (1 Petrova5:3). Petar također nalaže starješinama, kao i svima u zajednici, neka se odjenu poniznošću kao štoje to činio i Isus: "U međusobnom saobraćaju svi se obucite u poniznost, 'jer se Bog protivioholima, a poniznima daje milost' " (1 Petrova 5:5b). Sa sličnom mišlju Pavao podsjeća efeškestarješine na svoj primjer poniznosti. U Djelima 20:19 on govori o svojem služenju Gospodinu "sasvom poniznosti" i potiče ih neka i oni služe Gospodina na isti način. Zbog stalnoga iskušenjaponosa, novorođeni kršćanin ne bi trebao biti starješina: "Neka ne bude novoobraćenik, da se ne biuzoholio te upao u istu osudu kao i đavao" (1 Timoteju 3:6).Uz brigu za zajednicu u uslužnom duhu, starješine se moraju i međusobno odnositi na najponiznijinačin, u ljubavi. Moraju biti sposobni strpljivo graditi zajedničko stajalište, prihvaćati kompromis,uvjeravati druge, slušati ih, nositi se s nesuglasicama, opraštati, primati ukor i ispravku, ispovijedatigrijeh i cijeniti mudrost i gledišta drugih - čak i onih s kojima se ne slažu. Moraju biti u stanjupodložiti se jedni drugima, međusobno razgovarati ljubazno i nježno, biti strpljivi sa svojimkolegama i otvoreno se izražavati u istini i ljubavi. Snažniji i nadareniji starješine ne smiju, kao štoto talentirani ljudi ponekad rade, svoju nadarenost koristiti kako bi nametnuli svoje stavove,prijeteći odlaskom iz crkve i odvođenjem svojih sljedbenika sa sobom. Takva sebičnost dovodi doružnih i tjelesnih odmjeravanja snage koja ugrožavaju jedinstvo i mir u čitavoj zajednici.Ponizna i uslužna narav starješinstva ipak ne podrazumijeva manjak autoriteta. Novozavjetni izrazišto opisuju položaj i posao starješine - "Božji upravitelji, " "nadglednici," "pastiri," "vođe" -uključuju autoritet i odgovornost. Petar ne bi mogao azijske starješine upozoriti neka ne vladaju"okrutno nad dodijeljenim dijelovima Crkve" (1 Petrova 5:3) da oni nisu imali vlast voditi i zaštititimjesnu crkvu (Djela 20:28-31). Najvažnije je na koji način starješine iskazuju svoj autoritet.Prema biblijskom uzorku, starješine ne smiju svoj autoritet ostvarivati nametanjem. Ne smijukoristiti manipulativnu taktiku, igrati se moćnika ili biti grubi ili umišljeni. Nikada ne smiju mislitikako nisu odgovorni pred svojom braćom ili pred Bogom. Starješine ne smiju biti diktatori jer tonije u skladu s njihovim poniznim služenjem. Razmotrimo li primjer Pavla i našega Gospodina,moramo se složiti da biblijski starješine nisu diktatori; oni samo usmjeravaju. Istinski starješine neupravljaju savješću svoje braće, nego pozivaju svoju braću neka vjerno slijede Riječ Božju. Zbogljubavi, istinski će starješina podnositi probleme i problematične ljude kako janjad ne bi bilapovrijeđena. Starješine podnose nesporazume i grijehe drugih ljudi kako bi zajednica živjela u miru.Oni ne spavaju kako bi se drugi mogli odmoriti. Žrtvuju vlastito vrijeme i energiju za dobrobitdrugih. Sebe vide kao ljude pod autoritetom. Ovise o Bogu za mudrost i pomoć, i ne oslanjaju se navlastitu snagu i pamet. Suočavaju se s napadima lažnih učitelja. Brane slobodu zajednice i sloboduu Kristu kako bi sveti bili ohrabreni i razvijali svoje darove, sazrijevali i služili jedni drugima.U zaključku možemo reći, koristeći se riječima iz Pavlovoga velikog poglavlja o ljubavi, kako jestarješina koji služi "strpljiv... dobrostiv... ne zavidi... ne hvasta se... ne oholi se... nije nepristojan,ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja, prašta zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sveispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi" (1 Korinćanima 13:4-7).

13

BIBLIJSKI DOKAZI PASTORSKOGA VODSTVA U VIDU GRUPE STARJEŠINA

Kršćani koji ispovijedaju kako je Biblija Božja nepogrješiva Riječ, slažu se da svoje crkvenodjelovanje i doktrinu moraju temeljiti na biblijskom učenju. Ipak, mnogi suvremeni znanstvenicikažu da je Novi zavjet dvosmislen, ili da ne govori o vođenju Crkve i zaključuju kako nije mogućeustrajati na jedinstvenome uzorku crkvenog vodstva (od strane starješina ili bilo koga drugog) kojibi važio za sve crkve, zato što ni Biblija to ne nalaže. George Eldon Ladd, autor knjige A Theologyof the New Testament i bivši profesor na Fuller Theological Seminary, najsažetije izražava takavstav: "Izgleda vjerojatno da nije postojao strogi obrazac crkvenog vodstva u apostolskom dobu, teda organizacijska struktura crkve nije bila suštinski element u njenoj teologiji."12 Iako je to danasrašireno gledište među znanstvenicima, potrebno ga je preispitati jer se ono jednostavno ne uklapa ubiblijske dokaze.Glavne odlike vodstva mjesne crkve u vidu grupe starješina, jasno i opširno navode pisci Novogazavjeta. J. Alec Motyer, nekadašnji direktor škole Trinity College u Bristolu u Engleskoj, obuhvaćaistinski duh Novog zavjeta kada kaže, "...u Novom se Zavjetu niti ne nagovještava da bi Crkvaikada mogla trebati - niti uopće htjeti ili podnositi - bilo koje drugo mjesno vodstvo osim grupestarješina."13

Ne samo da Novi zavjet bilježi postojanje starješina u brojnim crkvama, nego ujedno poučavastarješine i druge u vezi starješina. Zapravo, Novi zavjet nudi više uputa na temu starješina nego otako važnim temama kao što su Gospodnja Večera, Dan Gospodnji, krštenje i duhovni darovi.Uzmete li u obzir osobito novozavjetno izbjegavanje detaljnih naputaka i crkvenoga načinadjelovanja (posebice u usporedbi sa Starim zavjetom), začuđuje posebna pozornost ukazivanastarješinama. Jon Zens, urednik časopisa Searching Together, piše, "Zbog toga moramo ozbiljnorazmotriti učenje o starješinstvu; ono nam se nameće sa stranica Novog Zavjeta, a ipak ono danasnije na glasu i ne prakticira se kao takvo u mjesnim crkvama."14

DOSLJEDAN NOVOZAVJETNI UZORAK

Poslušate li neke znanstvenike, pomislili biste kako Biblija ne govori ni riječi o crkvenimstarješinama ili o vođenju crkve. Međutim, to nije istina. Novi zavjet bilježi dokaze o pastorskomnadgledanju od strane vijeća starješina u skoro svim prvim crkvama. Te su mjesne crkve bilerazasute po širokom zemljopisnom, kulturološki raznolikom području - od Jeruzalema do Rima.

Primjeri starješinstva: Razmotrite novozavjetne zapise o stalnom uzorku višebrojnogastarješinstva koje je postojalo u prvim kršćanskim crkvama.

- Starješine u crkvama u Judeji i okolici (Djela 11:30; Jakovljeva 5:14, 15).- Starješine su upravljali crkvom u Jeruzalemu (Djela 15, 21).- Među crkvama koje je utemeljio Pavao, višebrojno starješinstvo postojalo je u crkvama u Derbi,Listri, Ikoniju i Antiohiji (Djela 14:20-23); u crkvi u Efezu (Djela 20:17; 1 Timoteju 3:1-7-25); ucrkvi u Filipima (Filipljanima 1:1) i u crkvama na otoku Kreti (Titu 1:5).- Prema prvoj Petrovoj poslanici, koja je obišla mnoga područja, starješine su postojali u crkvamaširom sjeverozapadne Male Azije: u Pontu, Galaciji, Kapadociji, Aziji i Bitiniji (1 Petrova 1:1; 5:1).- Postoje jasne naznake kako su starješine postojali i u crkvama u Solunu (1 Solunjanima 5:12) i uRimu (Hebrejima 13:17).

Upute starješinama: Ne samo da Novi zavjet nudi primjere crkvama koje su vodili starješine, negocrkvama daje i jasne upute o brizi, čuvanju, poučavanju, izboru, obnovi i pozivu starješina. Apostolisu te upute pisali kako bi se kršćani prema njima vladali, te bismo ih stoga trebali poštovati kaostandardna učenja za sve kršćanske crkve u svako vrijeme.

14

- Jakov nalaže bolesnima neka pozovu crkvene starješine (Jakovljeva 5:14).- Pavao nalaže efeškoj crkvi neka novčano pomaže starješine koji "se bave propovijedanjem inaukom" (1 Timoteju 5:17, 18).- Pavao poučava mjesnu crkvu o zaštiti starješina od lažnih optužbi, kažnjavanju starješina kojisagriješe i obnavljanju posrnulih starješina (1 Timoteju 5:19-22).- Pavao poučava crkvu vezano za osposobljenost starješina (1 Timoteju 3:1-7; Titu 1:5-9).- Crkvi u Efezu Pavao kaže neka svatko "tko teži za nadgledničkom službom, čezne za uzvišenomslužbom" (1 Timoteju 3:1).- Pavao nalaže crkvi neka provjeri osobine budućih starješina (1 Timoteju 3:10; 5:24, 25).- Petar potiče mladiće u crkvi neka se podlože crkvenim starješinama (1 Petrova 5:5).- Pavao poučava kako su starješine Božji upravitelji, vođe i učitelji u mjesnoj crkvi (Titu 1:7, 9; 1Solunjanima 5:12).

Pouke i upute starješinama: Osim naputaka crkvi vezanih na starješine, Pavao, Petar i Jakovizravno starješinama daju sljedeće upute:

- Jakov kaže starješinama neka mole za bolesne i neka ih pomažu uljem u ime Gospodina(Jakovljeva 5:14).- Petar izravno zadužuje starješine za dragovoljno nadziranje i vođenje lokalne zajednice (1 Petrova5:1, 2).- Petar upozorava starješine neka ne vladaju okrutno (1 Petrova 5:3).- Petar obećava starješinama kako će po Kristovom povratku primiti "neuveli vijenac - slavu" (1Petrova 5:4).- Petar nalaže starješinama neka se odjenu u poniznost (1 Petrova 5:5).- Pavao podsjeća efeške starješine kako ih je Duh Sveti postavio da u crkvi budu nadglednici i nekase brinu za Crkvu Božju (Djela 20:28).- Pavao nalaže starješinama neka čuvaju crkvu od lažnih učitelja (Djela 20:28) i neka budu naoprezu zbog stalne prijetnje lažne doktrine (Djela 20:31).- Pavao potiče starješine neka marljivo rade, pomažu potrebitima i neka budu velikodušni kaoGospodin Isus Krist (Djela 20:35).

PROMAKNUĆE ISTINSKE PRIRODE NOVOZAVJETNE MJESNE CRKVE

Ustroj vodstva mjesne crkve uvelike govori o prirodi mjesne crkve i njenoj filozofiji službe. Mjesnacrkva nije neka neodređena masa ljudi; to je vrlo određena grupa ljudi koja ima svoju jedinstvenunarav, cilj i svrhu. Uvjeren sam kako je starješinski ustroj vodstva najusklađeniji s istinskom naravinovozavjetne mjesne crkve, te ju najbolje promiče. Razmotrit ćemo četiri načina kako starješinskiustroj vodstva upotpunjava prirodu i teologiju mjesne crkve.

Crkva je usko isprepletena obitelj braće i sestara: Od različitih novozavjetnih izraza kojima seopisuje narav crkve - tijelo, nevjesta, hram, stado - najčešće se koristi izraz "obitelj," posebno njezinbratski vid - braća i sestre. Robert Banks, istaknuti predvodnik svjetskoga pokreta za crkvu u domu,u svojoj knjizi Paul's Idea of Community govori ovako:

Iako su posljednjih godina Pavlove metafore o zajednici podvrgnute intenzivnom proučavanju,posebice njegov izraz "tijelo," njegove riječi "dom" i "obitelj" često se ignoriraju ili samo spominjuu prolazu.15

Banks nadalje komentira učestalost i značenje tih obiteljskih izraza:

15

Ti su izrazi toliko brojni i javljaju se tako često da se usporedba kršćanske zajednice s obitelji morasmatrati za najvažniji izraz s prenesenim značenjem... Više nego li bilo koji drugi prikaz kojegPavao koristi, taj termin otkriva njegovu suštinsku misao o zajednici.16

Mjesna crkva dakle mora biti usko isprepletena obitelj braće i sestara. Bratski su odnosi takođerstvorili glavne smjernice za odnos među kršćanima (Rimljanima 14:15, 21; 1 Korinćanima 6:8;8:11-13; 2 Solunjanima 3:14, 15; Filemonu 15, 16; Jakovljeva 4:11). Isus je naglašavao kako suNjegovi sljedbenici istinska braća i sestre, te da se nitko od njih ne smije ponašati kao ondašnjisvećenici koji su sebe uzdizali iznad drugih pripadnika vlastitog naroda:

Sve što čine čine zato da ih vide ljudi. Zato raširuju svoje zapise i produljuju svoje rese. Volepročelje na gozbama, prva mjesta u sinagogama, pozdrave na javnim mjestima i da ih ljudinazivaju 'rabbi'. Ne dopustite da vas nazivaju rabbi, jer imate samo jednog Učitelja, a svi stebraća! (Matej 23:5-8).

U potpunoj poslušnosti Kristovom učenju o poniznosti i bratstvu, prvi su se kršćani opiraliposebnim naslovima, sakralnim odorama, uzdignutim sjedištima i posebnoj terminologiji kojom senaglašavalo vodstvo. Odabrali su i prikladni ustroj vodstva za svoje lokalne zajednice - vijećestarješina. Prvi su kršćani unutar svojega biblijskog naslijeđa pronašli građu vodstva usklađenu snjihovom novom duhovnom obitelji i njihovim teološkim vjerovanjima. Izrael je bio velika obiteljsastavljena od mnoštva zasebnih obitelji. Narod je shvatio kako je vodstvo u vidu grupe starješinaprikladni oblik vladavine kojim je osigurana pravedna zastupljenost članova. Isto vrijedi i za mjesnukršćansku crkvu. Starješinski ustroj odgovara organizaciji uvećane obitelji kao što je crkva. Onabilo kojem bratu u zajednici koji to želi dopušta sudjelovanje u vođenju zajednice.

Crkva je zajednica bez svećeničke hijerarhije: Mjesna crkva nije samo intimna obitelj braće isestara punih ljubavi, ona je također i zajednica bez svećeničke hijerarhije. Za razliku od Izraela,koji je bio podijeljen na sveto svećenstvo i na laičke pripadnike, kršćanske crkve prvoga stoljećabile su narodni pokret. Osobita oznaka kršćanstva nije se nalazila u svećeničkoj hijerarhiji, nego učinjenici da je Božji Duh došao boraviti među običnim ljudima, te je kroz njih Duh pokazao Isusovživot zajednici vjernika i čitavome svijetu.Važna je i duboka istina kako se u Novom zavjetu ne pojavljuje nikakva posebna svećenička klasakoja bi se razlikovala od ostatka Božjega naroda. U Novom zavjetu, ostvarenom Kristovom krvlju,svaki je član Crkve Isusa Krista svetac, kraljevski svećenik i Duhom obdareni član Tijela Kristovog.Pavao kaže kako unutar Tijela Kristovog postoji mnoštvo raznolikih darova i službi (1 Korinćanima12), ali ne govori baš ništa o mističnom rascjepu između svetoga svećenstva i običnih laika. Neštotako temeljno za Crkvu kao što je podjela na svećenstvo i laike, ukoliko ona postoji, trebalo bi sebarem spomenuti u Novom zavjetu. Novi zavjet ipak naglašava jedinstvo naroda Božjega(Efežanima 2:13-19) i ukidanje zamisli o podjeli na svećeničko i svjetovno, koja je važila zasvećenike i narod pod Starim zavjetom (1 Petrova 2:5-10; Otkrivenje 1:6).Svećenstvo ne predstavlja biblijsko i apostolsko kršćanstvo. Istinska pogreška zapravo nije uzamisli kako jedan čovjek vodi čitavu zajednicu, nego u zamisli kako je jedan čovjek iz svetogabratstva posvećen izvan tog bratstva, te kako ima nebiblijski status. U praksi je protestantskisvećenik - službenik, velečasni - zaređeni svećenik.Biblijsko starješinstvo ne može postojati u ozračju klerikalizma. Pavlovo korištenje starješinskogaustroja vođenja mjesne crkve, jasan je i djelatni dokaz protiv klerikalizma budući je starješinstvo usvojoj prirodi protivno klerikalizmu. Starješine se u Bibliji uvijek prikazuju kao "narodnistarješine", ili "starješine u zajednici," nikada kao "Božji starješine." Starješine predstavljaju narodkao vodeći članovi iz naroda.Kada je osnivao crkve, Pavao nikada nije imenovao svećenika za službu u crkvi. Kada bi osnovaoneku crkvu, on bi za sobom ostavio vijeće starješina odabranih među vjernicima kako bi zajedničkinadgledali lokalnu zajednicu (Djela 14:23; Titu 1:5). Očigledno je da je vjerovao kako crkva treba

16

samo to. Obzirom da se lokalna zajednica onoga vremena sastojala od svetaca, svećenika i Duhomosnaženih slugu, i obzirom da je Krist bio prisutan u svakoj zajednici prisutnošću Duha Svetoga,nisu bili potrebni tradicionalni religijski dodaci kao što su sveta mjesta, svete građevine ili svetoosoblje (svećenici, klerici ili sveti ljudi). Ništa od toga nije se ni moglo dopuštati. Kako bizadovoljio potrebu za vodstvom i zaštitom zajednice, Pavao imenuje starješinski ustroj vodstvasuprotan klerikalizmu - vid vodstva koji neće umanjivati Kristovu vlast nad Njegovim narodom, nitiveličanstveni svećenički položaj koji je bio služba svakog člana.

Crkva je zajednica poniznih slugu: Uvjeren sam kako je jedan od razloga zbog kojeg su apostoliodabrali starješinski sustav vodstva, bio i taj što takav sustav uvećava poniznu i uslužnu naravkršćanske obitelji. Novi zavjet nudi dosljedni primjer zajedničkoga vodstva kao najprimjerenijiustroj u zajednici u kojoj su ljubav, poniznost i služenje najvažnije vrijednosti. Kada zajedničkovodstvo pravilno djeluje, ono zahtijeva veći stupanj ponizne uslužnosti nego li vodstvo jedne jedineosobe. Kako bi starješinstvo bilo djelotvorno, starješine moraju pokazati obzir jedni prema drugima,podložiti se jedni drugima, biti strpljivi jedni s drugima, iskreno paziti na interese i stajališta ostalihi popuštati jedni drugima. Tada starješinstvo uvećava bratsku ljubav, poniznost, zajedništvo,strpljivost i međusobnu ovisnost u ljubavi - a to su osobine koje trebaju biti oznaka crkve koja služi.Nadalje, vodstvo starješina često nameće veća iskušenja nego vodstvo jedne osobe. Ono razotkrivanaše nestrpljenje, naš tvrdoglavi ponos, našu naglost, našu sebičnu nezrelost, našu težnju premanadmoći, naš nedostatak ljubavi i shvaćanja, kao i naš nedostatak molitve. Ono također pokazujekako smo nerazvijeni na području poniznosti, bratske ljubavi i istinskoga duha služenja. Kao sveti uKorintu, i mi žurimo razviti svoje znanje i javne darove, ali smo spori u sazrijevanju u ljubavi iponiznosti.Vjerujem kako crkvama danas očajnički treba probuda ljubavi, poniznosti i duha služenja. Takvaobnova mora započeti s našim vođama, a biblijsko starješinstvo nudi nam ustroj kroz koji vođemogu surađivati u ljubavi i poniznosti. Obzirom da starješinstvo predstavlja mikrokozmos čitaveCrkve, ono cijelom Tijelu pruža primjer života u odnosima ljubavi i služenja. Stoga vodstvo u vidugrupe starješina savršeno pristaje Crkvi poniznih slugu.

Crkva je pod Kristovom vlašću: Najvažnije od svega, starješinstvo čuva i promiče Kristovoprvenstvo i položaj nad mjesnom crkvom. Isus je Svoje učenike ostavio s dragocjenim obećanjemda "gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja među njima" (Matej 18:20). Zbog togašto su apostoli znali kako je Isus Krist putem Duha Svetog jedinstveno prisutan među njima kaoVladar, Glava, Gospodin, Pastor, Učitelj, Nadglednik, Veliki Svećenik i Kralj, odabrali su oblikvodstva koji je odražavao ovu osobitu i temeljnu kršćansku istinu. Ta istina nije bila neka teorijskazamisao za rane kršćane - bila je to stvarnost. Prve su crkve istinski bile usmjerene na Krista iovisne o Kristu. Samo im je Krist davao sve potrebito za potpuno zajedništvo s Bogom i jednih sdrugima. Kristova Osoba i djelo bili su za njih toliko beskrajno veliki i potpuni da ništa - čak nipojavom - nije moglo umanjiti središnji položaj Njegove prisutnosti i dostatnosti za Svoj narod.Stoga se tijekom prvoga stoljeća nijedan kršćanin ne bi usudio uzeti položaj jedinoga vladara,nadglednika ili pastora crkve. Mi kršćani danas toliko smo pak navikli govoriti o "pastoru" da nitine primjećujemo kako Novi zavjet ne govori o "njemu." Ovo je veoma važna činjenica i nesmijemo dopustiti da nas naše navike odijele od važne istine. Postoji samo jedno stado i jedanPastor (Ivan 10:16), jedno Tijelo i jedna Glava (Kološanima 1:18), jedno sveto svećenstvo i jedanVeliki svećenik (Hebrejima 4:14), jedno bratstvo i jedan Prvorođenac (Rimljanima 8:29), jednagrađevina i jedan Kamen Temeljac (1 Petrova 2:5), jedan Posrednik i jedan Gospodin. Isus Krist je"Vrhovni Pastor," a svi ostali su Njegovi pomoćni pastiri (1 Petrova 5:4).Kako bi se simbolizirala stvarnost Kristovog vodstva i prisutnosti u mjesnoj crkvi i među njenimvođama, u jednoj crkvi uvijek postavljaju praznu sjedalicu za stol pokraj predsjedavajućega tijekomsvih starješinskih sastanaka. To je starješinama vizualni podsjetnik Kristove prisutnosti i vlasti,podsjetnik njihovoga položaja kao Njegovih pomoćnih pastira i njihove ovisnosti o Njemu putemmolitve i Riječi.

17

PROMAKNUĆE ZAŠTITE I POSVEĆIVANJA DUHOVNIH VOĐA

Slijede dva izuzetno važna razloga zašto je potrebno imati pastorsko vodstvo u vidu vijećaosposobljenih starješina, kao i prednosti takvoga uređenja. Kao prvo, višebrojni starješinski ustrojstvara međusobnu odgovornost kao nužnu zaštitu od posebnih grijeha koji more duhovne vođe. Naisti način, ona štiti duhovnu narav mjesne crkve, kao i svjedočanstvo Imena Gospodnjega. Kaodrugo, starješinski ustroj dovodi do kolegijalnih odnosa i time pomaže stvaranju ravnoteže vezanoza slabosti starješina i ispravlja njihovu narav, a to je suštinski sastojak u tijeku posvećivanjaduhovnih vođa.

Odgovornost vodstva: Engleski povjesničar Lord Acton rekao je, "Moć kvari čovjeka, a apsolutnamoć kvari apsolutno." Zbog našega biblijskog vjerovanja u užasnu stvarnost grijeha, prokletstva,Sotonu i ljudsku pokvarenost, trebali bismo shvatiti zašto se ljudi na visokim položajima lakoiskvare. Zapravo, što bolje razumijemo grješnost i varljivost grijeha, to ćemo se više zalagati zaodgovornost. Kolektivno vodstvo biblijskoga starješinstva stvara formalni ustroj istinskeodgovornosti.Zajedničko bratsko vodstvo stvara potrebne prepreke za grijehe kao što su ponos, pohlepa i "igranjeboga." Earl D. Radmacher, predstavnik Američkoga baptističkog sjemeništa piše, "Ljudski su vođe,čak i Kršćani, grješnici i Božju volju ispunjavaju nesavršeno. Grupa vođa će stoga poslužiti zastvaranje međusobne ravnoteže i štititi od čisto ljudskog nastojanja da se čovjek igra Boga s drugimljudima."17

Volja našeg Gospodina nikada nije bila da jedna osoba kontrolira mjesnu crkvu. Zamisao o pastorukao o jedinstvenom i obučenom profesionalcu - kao o posvećenoj osobi koja vlada nad crkvom ikoja nikada stvarno ne može postati dijelom zajednice - posve je nebiblijska. Ne samo da je tazamisao nebiblijska, ona je također psihološki i duhovno nezdrava. Radmacher nastavljasuprotstavljajući nedostatke crkvenog vodstva, kada je ono prvenstveno u rukama jednog pastora,zdravom vodstvu kada ga dijeli nekolicina pastora:

Laici... su ravnodušni jer su jako zauzeti. Nemaju vremena baviti se crkvenim problemima. Crkvenaadministracija se stoga najvećim dijelom prepušta pastoru. To nije dobro za pastora, a loše je i zacrkvu. Time se njemu olakšava stvaranje unutarnjeg diktatorskog duha te u njegovom srcu možezaplamsati ljubav prema autokratskoj moći.Uvjeren sam da je Bog predvidio prepreku za ta snažna iskušenja - u vidu višebrojnog starješinstva.Međusobna provjera i ravnoteža do kojih dolazi kada u grupi ljudi imaju isti autoritet, zdrave supojave koje pomažu stvaranju poželjnih stavova o kojima Petar govori grupi starješina: "Pasitestado Božje koje je među vama i nadzirite ga, ne na silu, nego dragovoljno, prema Božjoj volji; neiz težnje za prljavim dobitkom, nego iz oduševljenja! Ne vladajte okrutno nad dodijeljenimdijelovima Crkve, nego uvijek nastojte biti uzorom stadu!" (1 Petrova 2, 3).

Osim što stvara međusobnu odgovornost, istinsko partnerstvo i gradi ravnopravne međusobneodnose - što su stvari kojih se većina zapovjedničkih pastora kloni po svaku cijenu - zajedničkovodstvo daje pastoru mjesne crkve odgovornost za ono što radi. Crkveni vođe (kao i svi mi) mogubiti lijeni, zaboravni, plašljivi ili pretjerano zauzeti kako bi obavili svoje dužnosti. Stoga im trebajukolege u službi kojima će biti odgovorni za svoj posao. Treneri znaju kako sportaši koji trenirajuzajedno potiču jedni druge na ostvarivanje još boljih rezultata. Kada netko trči pokraj njih,maratonci će se još malo više potruditi i trčati malo brže. Isto vrijedi i u radu za Gospodina. Zbogtoga je Gospodin slao Svoje učenike u paru.

Kolegijalni odnosi: Jedna od najvećih radosti u mojem životu bila je podijeliti crkveno pastorstvo sgrupom predanih starješina. Kao partneri u pastirskom radu s Božjim dragocjenim, krvlju

18

otkupljenim narodom, izoštrili smo, uravnotežili, utješili, zaštitili i ojačali jedni druge kroz skorosva životna stanja koja se mogu zamisliti. Nije mi teško reći kako je, osim mog braka, moj odnos skolegama starješinama najvažnije oruđe koje je Bog upotrijebio u duhovnom razvitku mojekršćanske naravi i sposobnosti za vođenje i poučavanje. Starješinstvo je odigralo glavnu ulogu utijeku posvećivanja mojega kršćanskog života.Zajedničko vodstvo može crkvenom vođi dati istinski potrebne obavijesti o njegovim greškama inedostacima, te mu pomoći riješiti ih se. Svi mi imamo bolne točke, ekscentrične zamisli inedostatke. Svi mi imamo ono što je C. S. Lewis nazvao "fatalnom pogreškom."19 Te fatalnepogreške u stanju smo jasno vidjeti kod drugih, ali ne i kod sebe. Te fatalne pogreške ili bolne točkeiskrivljuju našu prosudbu. Varaju nas. Mogu nas čak i uništiti. To posebice važi za veoma nadarene,karizmatične vođe. Zbog toga što su bili slijepi za svoje nedostatke i krajnje stavove, neki sunadareni vođe uništili sami sebe jer nisu imali kolege koji će im se suprotstaviti i vratiti ih uravnotežu, a ustvari ih nisu ni htjeli imati.Kada je samo jedan vođa na vrhu piramidalnoga ustroja, najčešće ne dolazi do veoma važnogstvaranja ravnoteže između slabosti i snage. Obratite pozornost na snagu izričaja kojim RobertGreenleaf, autor knjige Servant Leadership, iskazuje svoje zaključke:

Pojava osamljenog poglavice na vrhu piramide nije normalna i dovodi do korupcije. Nitko od nasnije sam po sebi savršen i svi mi trebamo pomoć od strane svojih kolega. Kada je netko promaknutna vrh piramide, ta osoba više nema kolege, ima samo podređene. Čak ni najiskreniji i najhrabrijipodanici ne govore sa svojim nadređenim na isti način na koji razgovaraju sa svojim kolegama skojima su ravnopravni, stoga normalni obrasci komuniciranja mogu zastraniti.20

Vjerujem kako bi tradicionalni pastori poboljšali svoju narav i službu kada bi imali prave kolegekojima bi bili stalno odgovorni i s kojima bi mogli surađivati.

APOSTOLSKA ODREDBA

Obzirom da je Pavao ustanovio starješinski ustroj vladanja među poganskim crkvama (Djela 14:23),a Dvanaestorica ga najvjerojatnije uspostavili među židovskim crkvama (Djela 15:6; Jakovljeva5:14), novozavjetni su pisci shvatili kako je starješinstvo stalna apostolska institucija. U PoslaniciTitu 1:5, Pavao poručuje Titu i crkvama kako crkva nije pravilno uređena sve dok se ne odaberuosposobljene starješine (množina). Stoga nalaže Titu neka imenuje starješine: "...da po svimgradovima postaviš starješine kako sam ti osobno naredio" (Titu 1:5b). Pavao ovime ide protivustaljenih kulturnih običaja jer su i židovska sinagoga i grčko-rimsko društvo primjenjivalinadgledništvo jednog čovjeka. To znači da je Pavlov odabir starješinskoga ustroja namjeran. On sene priklanja jednostavno tekućim društvenim mjerilima. Njegove upute za Tita čine apostolskuodredbu koju bi kršćani i danas trebali poštivati.Mnogi znanstvenici ipak tvrde kako su samo upute vezane za starješine, a ne i starješinski ustroj,sveopće obvezne za crkve. Oni kažu kako Pavlove odredbe o osposobljenosti nekog starješine važei danas, ali ne i odredbe o ustroju. Stvarajući tu razliku, oni isključuju starješinski ustroj iz crkve iprimjenjuju biblijske odredbe na institucije koje su sami imenovali - na svećenički ustroj ili najedinstvenog pastora. Međutim, to je pogrešna podjela. Kako bi se, na primjer, ulomak od kritičnevažnosti, kao što je 1 Timoteju 5:17, 18, mogao primijeniti na vodstvo samo jednog pastora? Tauputa ima smisla samo u okviru grupe starješina.Stoga zaključujem kako na upute starješinama i o starješinama, kao i o samom starješinskomustroju, treba gledati kao na apostolske odredbe (Titu 1:5) koje su mjerila i za današnje crkve. Laddje posve u krivu kada kaže "da nije postojao strogi obrazac crkvenog vodstva u apostolskom dobu,te da organizacijska struktura crkve nije bila suštinski element u njenoj teologiji."21

19

Kada se radi o usmjeravanju crkve danas, bilo bi dobro poslušati trezveno upozorenje AlfredaKuena da ne sumnjamo u potpunu dostatnost Pisma. Kuen, biblijski učitelj u institutu EmmausBible Institute u Švicarskoj, piše:

Zar povijest tijekom dvadeset stoljeća Kršćanstva nije dokazala da je plan izvorne crkve jediniprikladan za sva vremena i za svako mjesto, da je najfleksibilniji u adaptiranju na najrazličitijeuvjete, najotporniji prema progonstvu te da nudi maksimalne mogućnosti za potpuni razvojduhovnog života?Uvijek kada je čovjek držao da je inteligentniji od Boga stvarao je nažalost samo religijski sustavkoji je "bolje prilagođen ljudskoj psihologiji" i bolje prilagođen duhu novog doba, umjesto dajednostavno prati novozavjetni model. Ti su njegovi pokušaji uvijek bivali kratkog vijeka zbog nekenepredviđene poteškoće.Sve hereze i devijacije u crkvi nastaju zbog zaboravljanja Pisma i napuštanja crkvenog modela kojije tamo predstavljen.22

Ukratko, kao što Alfred Kuen zaključuje, "crkve koje su ustanovili apostoli ostaju važeći modelicrkve za sva vremena i za svako mjesto."23

ZAKLJUČAK

Cijela polica mogla bi se ispuniti primjedbama protiv pastorskog vodstva u vidu grupe starješina.Ipak, za kršćane koji vjeruju Bibliji postoji samo jedno pravo pitanje: je li višebrojno starješinstvobiblijska odredba? Je li to apostolsko načelo? Osobno vjerujem da jest! Apostoli Pavao i Petarnaređuju da mjesnu crkvu vode starješine (Djela 20:28; 1 Petrova 5:1, 2; usp. Titu 1:5). Mi stoganemamo pravo ukinuti službu starješina koju je postavio Bog. Ipak, upravo to se događa u većinicrkava kada se apostolska odredba primjenjuje na samo jednu osobu, profesionalnog pastora, i kadase starješinstvo podlaže pastoru. Gdje u Novom zavjetu možemo pronaći primjer zaređenogapastora kojega savjetuju starješine? Nemamo takav primjer! Pronalazimo samo tekst o pastorskimstarješinama.Moramo ipak priznati kako će mnogima tradicionalno ustrojenim crkvama predvođenimasvećenstvom, biti teško prihvatiti vodstvo u vidu grupe osposobljenih starješina, možda im bude čakizgledalo neostvarivo. Stoga nastojanje uvođenja biblijskoga starješinstva prate dva uvjeta. Kaoprvo, svaka mjesna crkva i njeno vodstvo moraju biti čvrsto uvjereni kako je starješinstvo biblijskapojava. Kao drugo, mjesna crkva mora biti odlučna u provođenju složenih osobnih promjena nužnihza djelovanje starješinstva na slavu Božju.Ta su dva uvjeta, naravno, uvijek od suštinske važnosti kada se uvodi prethodno nepoznata ili teškabiblijska primjena ili doktrina. Pitate li, na primjer, "može li brak uspješno djelovati?", mnogi ćevam ljudi odgovoriti da izgleda kao da ne može. Bismo li stoga trebali ukinuti instituciju braka ipotražiti bolje rješenje? Ne! Brak kao institucija je Božja volja za ljudsku rasu, kao što se otkriva uBibliji. Zato, kako bi brak bio uspješan, moramo prvo vjerovati da je to biblijska pojava i tada sepotruditi da bude uspješan. Tek tada će doći do uspjeha. Isti uvjeti važe i za uvođenje biblijskogstarješinstva. Moramo vjerovati da je ono biblijska pojava i uz Božju pomoć raditi na njemu kako bibilo učinkovito.Naravno, uvođenje pastorskog starješinstva u mjesnu crkvu neće riješiti sve postojeće probleme.Starješinstvo stvara svoje vlastite probleme, a njih treba shvatiti i stalno savladavati. Ipak, kada jepravilno postavljeno, biblijsko starješinstvo dopušta crkvi da bude onakva kakvom ju je Bognamijenio, potiče duhovni razvoj vođa unutar crkvene obitelji i daje čast učenju Božje dragocjeneRiječi.

20

Bilješke:

1. Ekleziologija je nauka o crkvi.2. Crkveni ustroj odnosi se na način vođenja crkve i na njenu organizacijsku građu.3. Prezbiterijanske crkve, Reformirane crkve, Kristove Crkve, Kršćanske crkve, Crkve bratstva ibrojne Baptističke, karizmatske i nezavisne crkve, primjenjuju neki vid starješinstva.4. Victor A. Constien, The Caring Elder: A Training Manual for Serving (St.Louis: Concordia,1986), str. 10.5. R. Paul Stevens, Liberating Laity (Downers Grove: InterVarsity, 1985), str. 147.6. Vidi Alexander Strauch, The New Testament Deacon: The Church's Minister of Mercy (Littleton:Lewis and Roth, 1992), str. 44-45.7. Jeronim, "Letters 52," u The Nicene and Post-Nicene Fathers, 14 knjiga., Second Series, izd.Philip Schaff i Henry Wace (re-izd. Grand Rapids: Eerdmans) 6:94.8. Philip H. Towner, 1-2 Timothy & Titus, The IVP New Testament Commentary Series (DownersGrove: InterVarsity, 1994), str. 228.9. Jon Zens, "The Major Concepts of Eldership in the New Testament," Baptist Reformation Review7 (Ljeto, 1978), str 29.10. Kenneth Scott Latourette, History of Christianity, 2 knjige, 2. izd. (New York: Harper & Row,1975), 1:269.11. Isto, str. 261.12. George Eldon Ladd, A Theology of the New Testament (Grand Rapids: Eerdmans, 1974), str.534.13. J. A. Motyer, The Message of James, The Bible Speaks Today (Downers Grove: InterVarsity,1985), str. 189.14. Jon Zens, The major Concepts of Eldership in the New Testament," str. 28.15. Robert Banks, Paul's Idea of Community (Grand Rapids: Eerdmans, 1980), str. 53.16. Isto. str. 53, 54.17. Earl D. Radmacher, The Question of Elders (Portland: Western Baptist, 1977), str. 7.18. Isto. str. 11.19. C. S. Lewis, "How To Get Along With Difficult People," Eternity 16 (Kolovoz, 1965), str. 14.20. Robert Greenleaf, Servant Leadership (New York: Paulist, 1977), str. 63.21. Ladd, A Theology of the New Testament, str. 534.22. Alfred Kuen, I Will Build My Church, prev. Ruby Linbald (Chicago: Moody, 1971), str. 17.23. Isto, str. 253.

O knjizi Biblijsko starješinstvo John MacArthur, Jr. napisao je:"Gospodin Strauch sjajno je doprinio tematici starješinstva. Uvjeren sam kako će to mnogima bitiod koristi."

Ray Stedman toplo preporučuje ovu knjigu:"Napokon podrobna biblijska studija na temu crkvenog vodstva, posebno vezano za djelovanje islužbu starješina! Ova studija probija se kroz stoljeća postojanja crkve i vraća se svježini izvornoganacrta samog Gospodina. Novim crkvama bit će ovo vrijedna smjernica ka učinkovitom djelovanju,a starijim crkvama pouzdani poziv na ispravljanje."

S. Lewis Johnson, nekadašnji profesor u sjemeništu Dallas Theological Seminary, osvrnuvšise na knjigu Biblijsko starješinstvo, kaže:"... knjiga bi bila korisna kao izvrstan tekst za proučavanje starješinstva i mladima i starima kojezanima služba starješine. Strauch je iskusan i nadaren pisac i ja sam zahvalan za njegov rad."

21

Bryce Jessup, voditelj škole San Jose Christian College, kaže:"Naše je starješinstvo dvaput pročitalo knjigu Biblijsko starješinstvo. Bilo je to najbolje utrošenovrijeme u posljednjih dvanaest godina otkad sam u crkvi. Knjiga nam je pomogla uvidjeti čime sebavimo i potaknula nas na djelovanje na način kako je Bog to planirao. Biblijsko starješinstvo jedobra knjiga i podrobno biblijsko izlaganje o starješinstvu."

Časopis Reformation & Revival Journal:"Ovo je veoma korisno gradivo za poučavanje o novozavjetnoj istini vezano za starješine u mjesnojcrkvi. To je zdrava, jasna i izuzetno važna knjiga. Preporučamo."

(Navodi na poleđini)

U svim su crkvama postavljali starješine nakon molitve i posta te ih povjerili Gospodinu u kojegabijahu vjerovali."

Djela 14:23

Zato sam te ostavio na Kreti da upotpuniš što nedostaje i da po svim gradovima postaviš starješinekako sam ti osobno naredio.

Titu 1:5

Pazite na se i na cijelo stado u kojem vas Duh Sveti postavi (starješine) nadglednicima da paseteCrkvu Božju koju sebi steče krvlju svojom.

Djela 20:28

Starješine koji su među vama opominjem... pasite stado Božje koje je među vama i nadzirite ga...1 Petrova 5:1, 2

Starješine koji dobro upravljaju, osobito one koji se bave propovijedanjem i poukom, treba smatratidostojnima dvostruke časti. Pismo, naime, veli: "Ne zavezuj usta volu koji vrše!" i još: "Radnikzaslužuje svoju plaću!"

1 Timoteju 5:17, 18

Boluje li tko među vama? Neka sebi dozove crkvene starješine! Oni neka mole nad njim mažući gauljem u ime Gospodnje.

Jakovljeva 5:14

Lektura: «ELOHIM LEKRURA», Čakovec: Zorka levačić-Vidović

Korektura: «ELOHIM LEKTURA», Čakovec: Danko Žganec-Rogulja