Skola fotografije

Otvor blende - F broj

Blenda predstavlja otvor objektiva, koji propušta određenu količinu svjetlosti i čiju veličinu možemo podešavati. Što je broj manji, veličina otvora je veća, kaže se da je objektiv "brži", jer dozvoljava da prođe više svjetla, pa se može skratiti vrijeme ekspozicije ("brži objektiv").

Niz čine brojevi koji su međusobno dobiveni množenjem sa = 1,41(npr. 0,7 x 1,41 = 0,987 zaokruženo na 1 itd.1 x 1,41 = 1,41 zaokruženo na 1,4 itd.)

F niz čine: 0,7 1 1,4 2 2,8 4 5,6 8 11 16 22

SVAKI SUSJEDNI VEĆI F BROJ IZRAŽAVA DVOSTRUKO MANJU KOLIČINU SVJETLA KOJA PADNE NA FILM / CCD, CMOS ELEMENT. NPR. F BROJ 1,4 PROPUŠTA DVA PUTA MANJE SVEJTLA OD BROJA 1 !!!

Zahvaljujući F brojevima (ili kako se u žargonu kaže "blendama") možemo uspoređivati objektive različitih proizvođača, jer ako dva objektiva imaju isti F broj, propuštaju istu količinu svjetla.

Zatvarač, brzina zatvarača i vrijeme ekspozicije

Zatvarač je mehanizam ugrađen u tijelo foto aparata, najčešće neposredno ispred filma / CCD, CMOS elementa koji je normalno zatvoren i ne dozvoljava svjetlosti da prođe do filma / CCD, CMOS elementa. Kad stisnemo okidač na foto aparatu, zatvarač se otvara i propušta svjetlost do filma / CCD, CMOS elementa u kratkom vremenu. To vrijeme predstavlja vrijeme ekspozicije, odnosno vrijeme izlaganja filma / CCD, CMOS elementa svjetlosti.

Brzina zatvarača označava se brojevima koji predstavljaju dijelove sekunde (npr. broj 60 predstavlja 1 / 60 dio sekunde, broj 500 predstavlja 1 / 500 dio sekunde itd.). Standardni niz je:

B 1 2 4 8 15 30 60 125 250 500 1000

B označava BULB način, tj. dokle god držimo stisnut okidač, zatvarač je otvoren i propušta svjetlost.

Osim ovih, zatvarač može poprimiti i vrijednost između navedenih, pogotovo kod digitalnih foto aparata. Kraćim vremenom ekspozicije manja je mogućnost da će zbog pomicanja foto aparata ili objekta snimanja fotografija biti mutna (u manjem vremenskom periodu manje se vidi pomicanje objekta kojeg snimamo ili manje dolazi do izražaja trešnja foto aparata).Zatvarač, brzina zatvarača i vrijeme ekspozicije

Zatvarač je mehanizam ugrađen u tijelo foto aparata, najčešće neposredno ispred filma / CCD, CMOS elementa koji je normalno zatvoren i ne dozvoljava svjetlosti da prođe do filma / CCD, CMOS elementa. Kad stisnemo okidač na foto aparatu, zatvarač se otvara i propušta svjetlost do filma / CCD, CMOS elementa u kratkom vremenu. To vrijeme predstavlja vrijeme ekspozicije, odnosno vrijeme izlaganja filma / CCD, CMOS elementa svjetlosti.

Brzina zatvarača označava se brojevima koji predstavljaju dijelove sekunde (npr. broj 60 predstavlja 1 / 60 dio sekunde, broj 500 predstavlja 1 / 500 dio sekunde itd.). Standardni niz je:

B 1 2 4 8 15 30 60 125 250 500 1000

B označava BULB način, tj. dokle god držimo stisnut okidač, zatvarač je otvoren i propušta svjetlost.

Osim ovih, zatvarač može poprimiti i vrijednost između navedenih, pogotovo kod digitalnih foto aparata. Kraćim vremenom ekspozicije manja je mogućnost da će zbog pomicanja foto aparata ili objekta snimanja fotografija biti mutna (u manjem vremenskom periodu manje se vidi pomicanje objekta kojeg snimamo ili manje dolazi do izražaja trešnja foto aparata).Kako koristiti brzinu zatvarača i otvor blende zajedno

Vrijeme ekspozicije kontrolira koliko dugo dugo se osvjetljava film / CCD, CMOS. Ako je vrijeme ekspozicije predugo, ukoliko se objekt snimanja pomiče, to će se na filmu / CCD; CMOS elementu vidjeti kao zamućena slika. Općenito, za objekte koji se NE miču, vrijeme ekspozicije od 1/60 sekunde za većinu slučajeva je minimum da slika bude čista, ali se preporuča i kraće vrijeme (1/100).

Otvor blende kontrolira količinu svjetla koja prolazi kroz blendu (određuje jačinu svjetla). Osim toga, s manjim otvorom blende dobijamo veću dubinu polja u kojoj je sve oštro i čisto i obrnuto, s većim otvorom blende dobijamo manju dubinu polja.

Ako odaberemo određenu kombinaciju otvora blende i vrijeme ekspozicije, npr. otvor blende od F8 i vrijeme ekspozicije od 1/60 sekundi, postavili smo parametre koji će dati određenu količinu svjetla (F8) i dovoljno kratko vrijeme ekspozicije (1/60) da slika ne bude zamućena. Odabirom otvora blende ujedno smo podesili i određenu dubinu polja unutar kojeg su svi objekti čisti (oštri).

No ukoliko želimo npr. promijeniti dubinu polja, npr. želimo smanjiti dubinu polja, moramo povećati otvor blende, npr. za dva broja iz F niza (na 4), ali time smo povećali količinu svjetla koja prolazi objektivom. Da bi to "kompenzirali" moramo smanjiti vrijeme ekspozicije, pa biramo broj za dva veći od 60 u nizu (dakle 250). Time je količina svjetla koja pada na film / CCD, CMOS ostala ista, ali smo promijenili dubinu polja.

Generalno govoreći, ako pomaknemo na skali F broj udesno, moramo za toliko pomaknuti broj trajanja ekspozicije ulijevo (crne strelice) i obrnuto (roza strelice), da bi dobili istu količinu svjetla koja će proći kroz objektiv.Što je ekspozicija i automatska ekspozicija

Pojam EKSPOZICIJA predstavlja kombinaciju otvora blende plus vremena okidanja zatvarača (vrijeme ekspozicije). Ova dva parametra određuju kolika će količina svjetla doći do filma /CCD, CMOS elementa.

Automatska ekspozicija je vrlo korisna osobina velikog broja foto aparata, jer vas oslobađa brige oko podešavanja otvora blende i vremena okidanja zatvarača, pošto to foto aparat sam određuje. No iako će taj sustav u ogromnoj većini slučajeva pravilno podesiti blendu i vrijeme okidanja zatvarača, ponekad taj automatski sustav ne daje dobre rezultate, pa je zgodno imati mogućnost manualnih postavka.Kako radi sustav automatske ekspozicije

Gotovo svi sustavi se zasnivaju na fotoosjetljivoj ćeliji koja mjeri količinu svjetla i pretvara je u različite vrijednosti napona koji se zbog toga stvara u njoj. Na osnovu toga sustav određuje ekspoziciju (otvor blende i vrijeme okidanja zatvarača).

Većina automatskih sustava mjeri količinu svjetla koja se nalazi u središnjem dijelu okulara (viewfindera) koji je najčešće označen križićem ili kvadratićem i služi upravo da kažemo foto aparatu na koji dio slike želimo podesiti ekspoziciju (osim toga kaže aparatu i gdje da fokusira).Prosječno mjerenje svjetla na fotografiji i sustav automatske ekspozicije

Sustav za automatsko mjerenje ekspozicije ne vidi scenu koju fotografiramo na isti način na koji to mi vidimo. On ne vidi detalje, nego prosjek svih detalja. Pokušajmo to prikazati slikom:

Fotografija: Dennis P. Curtin

Pretpostavimo da želimo fotografirati sliku lijevo. Naše oko sasvim jasno raspoznaje i crne i bijele kvadratiće. Sustav za automatsko mjerenje ekspozicije nije tako precizan, i on vidi prosjek crnog i bijelog, tj. sivo. Ovaj sustav se zove "middle grey" (srednje sivo).

U većini slučajeva ovaj sustav je dovoljno dobar, a vrlo je jednostavan (i jeftin) za izradu. Dakle, dokle god u nekoj sceni nemamo drastičnih razlika u svjetloći (nema velikih razlika između tamnih i svjetlijih dijelova na fotografiji) i kontrastu scene koju fotografiramo, automtaski sustav za određivanje ekspozicije radi sasvim zadovoljavajuće.

Kontinuirani raspon tonova, od čiste crne do bijele sadržan je u većini scena koje fotografiramo. Podijelimo taj raspon u seriju tonova koja se naziva "gray scale" (ljestvica sivog).


Svaki kvadratić ima: jedan broj veću ekspoziciju od idućeg desnog (tamnijeg) jedan broj manju ekspoziciju od prethodnog lijevog (svjetlijeg)

Srednja nijansa (kvadratić) se naziva middle gray (srednje sivo), i predmet te nijanse reflektira točno 18% svjetla koje padne na njega. Kvadratići lijevo reflektiraju više, a oni desno manje od 18% svjetla.

Ukoliko je scena koju fotografiramo bez prejakih razlika u svjetloći i ukoliko nije pretežno jako svjetla ili jako tamna, srednja vrijednost koju će sustav izračunati će odgovarati middle grey vrijednosti, i fotografija će biti svjetla točno koliko treba. No ukoliko na sceni koju fotografiramo ima jakih prijelaza iz tame u svjetlo, ili je većina scene jako svjetla ili jako tamna, sustav za automatsku ekspoziciju će biti zbunjen, i neće pravilno moći ocijeniti gdje je vrijednost middle grey, te će fotografiju ili napraviti presvjetlu ili pretamnu.

U takvim slučajevima je najbolje ručno podesiti postavke ekspozicije (otvora blende i vrijeme okidanja zatvarača). No ukoliko to nije moguće, koristimo kompenzaciju ekspozicije da bi pretamnu fotografiju posvijetlili ili orbnuto.

Pokažimo to na nekoliko primjera.

VAŽNA NAPOMENA: vrijednosti koje navodimo su samo orjentacijske, kako bi prikazali princip rada, i nikako ne odgovoraju stvarnim vrijednostima. Autor ovog teksta nije pronašao u raspoloživoj literaturi detaljni opis, ali princip prikazan ovdje poslužit će vam da shvatite kako foto aparat mjeri ekspoziciju, i počnete razmišljati o osvjetljenju na fotografiji na način kako to radi foto aparat.

Ako podijelimo raspon tonova od potpuno tamne do potpuno svjetle točke kao raspon od 1 do 255, onda će slika lijevo imati prosjek od 82. Ovaj prosjek gleda se u računalu na tzv. histogramu (koji pokazuje raspon tonova unutar neke slike, npr. u Photoshopu nalazi se pod opcijom IMAGE / HISTOGRAM, i gledate vrijednost pod MEAN = 82.43). Naravno, foto aparat to radi potpuno drugačije, ali za shvaćanje principa rada, ovo je dobar primjer.

Fotografija: Đulijano Belić

Dakle, aparat je izračunao da je prosjek fotografije 82. Kako on uvijek nastoji fotografiju dovesti u prosjek (100), foto aparat je sliku posvjetlio (korekcija foto aparata prema prosjeku udesno, dakle prema svjetlijem dijelu). To posvjetljenje fotografije je u ovom slučaju toliko da ne smeta konačnom rezultatu, dakle fotografija je korektno osvjetljena. To je tako dokle god je prosjek fotografije od 63 do 140.

U ovom slučaju, fotografiran je krajolik pod snijegom. Slika ima tonski prosjek od 174. To je izvan vrijednosti prihvatljivim za ispravnu fotografiju (do 140), i rezultat je da će foto aparat previše potamniti fotografiju (korigirat će

vrijednost prema apsolutnom prosjeku, ali kako je ta korekcija prevelika, fotografija će biti pretamna).

Da bi to spriječili, stavit ćemo korekciju ekspozicije u + vrijednost, npr. +1.Fotografija: Dennis P. Curtin

Još jednom naglašavam da je gornji primjer samo opis rada sustava za automatsko mjerenje ekspozicije, i da vrijednosti ne odgovaraju stvarnima, a i stvarni sustav je mnogo drugačiji od opisanog, ali će vam ovaj primjer zorno pokazati kako razmišljati o mjerenju ekspozicije na način kako "razmišlja" foto aparat.Vrste automatskog mjerenja ekspozicije

Unutar neke scene koju želimo fotografirati nisu svi dijelovi podjednako važni. Ima dijelova koji su nam važniji od ostalih.

Zbog toga i postoji nekoliko načina automatskog određivanja ekspozicije: matrix metering - scena se podijeli na određen broj dijelova, i svaki dio se posebno mjeri, i onda uzima prosjek svih dijelova (prosjek prosjeka) center weighted metering - mjeri cjelu scenu, ali daje najveću važnost središnjem dijelu scene botom weighted metering - mjeri cjelu scenu, ali daje najveću važnost donjem dijelu scene spot metering - mjeri samo (jako) mali dio scene u sredini. Ova metoda se najčešće koristi kad fotografiramo neki objekt koji ima jako sjajnu ili tamnu pozadinuKorigiranje vrijednosti ekspozicije kad sustav automatskog mjerenja ekspozicije ne radi dobro

Ponekad se sustav sa automatskim mjerenje ekspozicije u foto aparatu prevari i krivo procijeni parametre (blenda, vrijeme ekspozicije). To posebno dolazi do izražaja kod velikih kontrasta svjetlo - tama na fotografiji, kod pozadinskog svjetla koji smeta objektima u prvom planu... U tom slučaju neophodno je da korigiramo vrijednost

ekspozicije (kompenzacija ekspozicije) u rasponu od (najčešće) +- 2 EV (EV = Exposure Value, vrijednost ekspozicije).

Korekcija za 1 EV odgovara promjeni od jednog koraka na skali otvora blende ili brzine okidanja zatvarača.

Konkretno, ako je foto aparat podesio parametre, a njegov sustav automatskog određivanja ekspozicije se prevario, može se dogoditi da je fotografija presvijetla. Tada ćemo korigirati vrijednost ekspozicije (EV) u minus za npr. --1 EV. Podešavanjem u minus potamnit ćemo fotografiju, i ispraviti grešku foto aparata. Ponekad je to moguće, ali se često događa i da nam to zbog nepovoljnih uslova snimanja ne pođe za rukom (prevelik kontrast svjetlo - tama...).

Pogledajmo nekoliko primjera:

1) Scene koje su svjetlije od "middle grey" + EV

Takve su plaža sredinom dana, jarki pijesak, snježni krajolici, koji odbijaju više od 18% svjetla koji pada na njih. Sustav za automatsko podešavanje ekspozicije nezna da je krajolik pod snijegom svjetliji, i on izračunava prosjek koji je dosta svjetliji od normalnog prosjeka (middle grey), i samim time previše potamni fotografiju. Da bi fotografija ispala korektna, moramo povećati vrijednost korekcije ekspozicije.


2) Scene koje su tamnije od "middle grey" -- EV

Takve su scene npr. tamne sjene, tamno lišće, tamna odjeća, mačka s lijeve strane... koji odbijaju manje od 18% svjetla koji pada na njih. U ovom slučaju sustav previše posvjetli fotografiju. Da bi fotografija ispala korektna, moramo smanjiti vrijednost korekcije ekspozicije.


3) Objekti sa vrlo svjetlom pozadinom + EV

Takve su scene npr. portret sa svjetlim nebom u pozadini, ili slika s lijeve strane. Posebno ovo može doći do izražaja ako subjekt kojeg želimo fotografirati zauzima mali dio fotografije. Sustav automatskog podešavanja ekspozicije

previše potamni fotografiju. Da bi fotografija ispala korektna, moramo povećati vrijednost korekcije ekspozicije.


4) Objekti sa vrlo tamnom pozadinom -- EV

Kada se mali osvjetljen objekt nalazi uz tamnu pozadinu, sustav procjenjuje da je cijela slika pretamna i posvjetli je, i time mali svjetli objekt postaje presvjetli. Moramo smanjiti korekciju ekspozicije.


5) Jaki kontrasti između raznih objekata na fotografiji

Ponekad je vrlo teško odrediti parametre ekspozicije. Navedimo jedan primjer u kojem se moramo odlučiti koji objekti na fotografiji su nam važniji i prema njima odrediti hoćemo li kompenzirati tamnije ili svjetlije objekte fotografije.

Ukoliko nam je bitnija katedrala u pozadini: kako je ona svjetlija, fotoaparat će previše potamniti fotografiju, pa moramo povećati korekciju ekspozicije +EV, ali time nismo uspjeli dobiti da i ostali dio fotografije bude dovoljno svjetli. No u ovakvim ekstremnim slučajevima se uglavnom to i ne može izvesti.


Oštrina i zamućenost fotografije

NEKI RAZLOZI ZBOG KOJIH SU FOTOGRAFIJE MUTNE: 1. loš fokus (izoštravanje) - ukoliko ništa na fotografiji nije oštro, ili su neki dijelovi

oštri a neki nisu, niste dobro fokusirali (izoštrili) objekat koji fotografirate 2. dubina polja - ukoliko je prednji plan fotografije oštar, ali je pozadina mutna,

niste uzeli dovoljno mali otvor blende da bi povećali dubinu polja (iako dubina ovisi i o drugim parametrima)

3. pomicanje foto aparata - ukoliko je fotografija kompletno zamućena, moguće je da ste prilikom snimanja fotografije pomicali foto aparat, pa je slika mutna. Npr. fotografirali ste čovjeka kako sjedi, ali je i on i pozadina zamućena, moguć razlog

je upravo pomicanje foto aparata prilikom fotografiranja. Ovo je jedan od najčešćih razloga zašto je fotografija mutna.

Eliminiranje zamućenja zbog pomicanja foto aparata: 1. potrebno je naučiti kako stisnuti okidač foto aparata, a da se ne

zatrese kamera. Okidač se mora pritisnuti lagano, samim vrškom prsta, tako da cijeli prst čini jednu "polugu"

2. možemo skratiti vrijeme ekspozicije, kako bi kraće vrijeme osvjetljavali film / CCD, CMOS. Vjerojatno ćemo trebati povećati otvor blende, kako bi za kraće vrijeme ekspozicije kroz objektiv prošlo više svjetla

3. ukoliko fotografiramo u uvjetima kad ima malo svjetla, ili ako se koristi veliki zoom, možda nećemo biti u mogućnosti da dovoljno skratimo vrijeme ekspozicije kako bi izbjegli da se primijeti zamućenje fotografije. Tada je potrebno foto aparat postaviti na stalak kako bi on bio fiksiran, ili možemo pronaći neki oslonac na kojeg ćemo se nasloniti i izbjegnuti trešnju i pomicanje foto aparata

4. većina foto aparata ima mogućnost da se koristi samookidanje, dakle aktivirate tu opciju, položite aparat na fiksnu podlogu i nakon 10-tak sekundi foto aparat sam okine

5. možemo povećati osjetljivost filma / CCD, CMOS elementa - ukoliko s postojećim filmom / CCD, CMOS elementom ne možemo dovoljno skratiti vrijeme ekspozicije, jer imamo premalo svjetla, možemo uzeti osjetljiviji film ili povećati osjetljivost CCD / CMOS elementa, koji treba manje svjetla i samim time možemo skratiti vrijeme ekspozicije da bi izbjegli zamućenje slike

4. pomicanje objekta kojeg snimate - ukoliko je dio fotografije oštar, ali je npr. čovjek kojeg ste fotografirali mutan, moguć razlog je da se on za vrijeme fotografiranja pomakao

Eliminiranje zamućenja zbog pomicanja objekta koje snimamo:: 1. možemo skratiti vrijeme ekspozicije, kako bi kraće vrijeme

osvjetljavali film / CCD, CMOS. Vjerojatno ćemo trebati povećati otvor blende, kako bi za kraće vrijeme ekspozicije kroz objektiv prošlo više svjetla

2. ukoliko fotografiramo u uvjetima kad ima malo svjetla, ili ako se koristi veliki zoom, možda nećemo biti u mogućnosti da dovoljno skratimo vrijeme ekspozicije kako bi izbjegli da se primijeti zamućenje fotografije. Tada je potrebno kameru postaviti na stalak kako bi ona bila fiksirana, ili možemo pronaći neki oslonac na kojeg ćemo se nasloniti i izbjegnuti trešnju i pomicanje foto aparata

3. možemo povećati osjetljivost filma / CCD, CMOS elementa - ukoliko s postojećim filmom / CCD, CMOS elementom ne možemo dovoljno skratiti vrijeme ekspozicije, jer imamo premalo

svjetla, možemo uzeti osjetljiviji film ili povećati osjetljivost CCD / CMOS elementa, koji treba manje svjetla i samim time možemo skratiti vrijeme ekspozicije da bi izbjegli zamućenje slike

Zamućenost fotografije kod snimanja objekata u pokretu

Ukoliko je objekt snimanja blizu foto aparata, ili smo zumirali objekt, i najmanje kretanje objekta snimanja može dovesti do zamućenja fotografije. Što je objekt snimanja udaljeniji od foto aparata, zamućenje je manje, odnosno njegovo pomicanje manje utječe na zamućenje slike. Pogledajmo primjer:

Vlak se kreće, ali izgleda kao da se desni (bliži) kraj vlaka više zamutio, gotovo rasturio, u odnosu na lijevi (udaljeniji) dio vlaka, koji izgleda homogen.


Kako smanjiti utjecaj gibanja objekta snimanja na zamućenost fotografije: odmaknite se od objekta fotografiranja ne koristite preveliki zoom skratite vrijeme ekspozicije

Situacije kad je zamućenost fotografije poželjna

Ponekad nam je zamućenost poželjna. Pogledajmo slijedeće primjere:

Odabirom male dubine polja postigli smo da su cvijet i leptir oštri, a pozadina je zamućena. To smo i htjeli, kako bi naglasili leptira.


Kad se objekt snimanja miče, trebamo smanjiti vrijeme ekspozicije, da bi se izbjeglo zamućenje fotografije. No ponekad baš želimo zamućenje kao u ovom primjeru, kad želimo naglasiti dječaka koji stoju u sredini nepomičan, a dječaci oko njega koji se kreću i zamućeni su daje posebnu draž slici i naglašavaju dječaka u sredini. Ovaj efekt dobili smo povećanjem vremena ekspozicije.

Fotografija: Dennis P. CurtinŠto su leće i kako rade?

Primarna zadaća leća u objektivima je da prime svjetlo koja se odbilo od objekata koje fotografiramo, i da ga fokusiraju što oštrije i jasnije na film / CCD, CMOS element gdje će nastati fotografija u našem foto aparatu.

Vjerovali ili ne, ali da bi dobili fotografiju - ne trebaju nam leće!!! Pinhole camera je pojam koji označava kutiju koja ima jednu malu rupicu pokrivenu neprozirnom trakom. Ukoliko u mraku u kutiju ubacimo film i nakon toga na trenutak maknemo neprozirnu traku s rupe, na filmu se pokazuje slika obrnuta u odnosu na položaj stvarnog objekta kojeg smo "fotografirali". Ovo je naravno vrlo primitivan način dobijanja fotografije, i danas je više povijesna zanimljivost nego što ima praktičnu primjenu, iako ima fotografa koji se i danas bave ovom tehnikom.

Lom svjetlosti prilikom prolaska kroz različite materijale - Svjetlost ima karakteristiku da se prelaskom iz jednog medija (materijala) u drugi, prelama (npr. prelaskom iz zraka u vodu).

Isti se efekat primjenjuje u foto aparatu. Svjetlost prolazi zrakom, ulazi u objektiv foto aparata i prolazi kroz leće foto aparata. Kako su leće napravljene od gušćeg materijala, dolazi do loma svjetlosti, i uz pravilnu zaobljenost leća, svjetlost se prelama i fokusira na drugu stranu leće, tj. na film / CCD, CMOS gdje se stvara fotografija.

VRSTE OBJEKTIVA: 1. normalni - imaju slijedeće karakteristike:

imaju žarišnu duljinu reda veličine dijagonale filma / CCD, CMOS elementa. Za 35 mm film, dijagonala filma iznosi 43 mm, ali se kao normalni objektiv uzima 50 mm

imaju kut gledanja od oko 50-55 stupnjeva prikazuju sliku veličine otprilike kao što je vidi ljudsko oko, s tom

razlikom da ljudsko oko ima širi kut gledanja najčešće imaju najveće otvore blende (F 1,2 - 2,8) često se koriste i za makro fotografije (fotografiranje s vrlo malih

udaljenosti, reda nekoliko desetina cm pa i manje) 2. širokokutni - imaju slijedeće karakteristike:

imaju žarišnu duljinu od oko 35 mm na niže imaju širi kut gledanja od normalnih objektiva, oko 65 stupnjeva ili više imaju veliku dubinsku oštrinu

3. teleobjektivi - imaju slijedeće karakteristike: imaju žarišnu duljinu od oko 80 mm na više imaju uži kut gledanja od normalnih objektiva daju sliku koja je (dosta) veća od stvarne (tele = daleko), ali je na većim

žarišnim duljinama većinom potreban stativ ili oslonac prilikom fotografiranja, kako fotografija ne bi bila zamućena, ili kraće vrijeme ekspozicije

4. zoom - imaju slijedeće karakteristike: imaju promjenjivu žarišnu duljinu, a samim time i kut gledanja i sliku koja

može biti manja, jednaka ili veća od stvarne 5. makro - imaju slijedeće karakteristike:

namijenjeni su za snimanje s vrlo malih udaljenosti, ponekad samo nekoliko centimetara

Fokusiranje (izoštravanje), područje kritičnog fokusa (plane of critical focus)

Ako malo pogledate oko sebe, čini se da gledajući oko sebe sve što nas okružuje vidimo čisto i oštro - ništa nam nije mutno. Ako ljudsko oko gleda jedan predmet koji je na 3 metra udaljenosti i vidi ga čisto i oštro (nije mutno), kažemo da je ljudsko oko fokusirano na taj predmet. Ukoliko pogled usmjerimo na neki drugi predmet koji je na 20 metara udaljenosti, ljudsko oko će fokusirati na taj predmet, ali se to događa toliko brzo da mi ne primijetimo da se fokus promijenio s jednog na drugi predmet. Isto tako izgleda nam i da su svi predmeti između ta dva isto tako oštri (nisu mutni).

Na većini foto aparata u centru optičkog tražila (viewfinder) kroz kojeg gledate što ćete fotografirati nalazi se križić, kvadratić ili nešto slično. On služi (uz još neke stvari) da se odredi koji dio fotografije će biti najoštriji (najčišći), odnosno da se objekt fotografiranja "centrira" na taj kvadratić i time kaže foto aparatu gdje da fokusira. Usko područje oko tako fokusiranog objekta kojeg fotografiramo zove se područje kritičnog fokusa (plane of critical focus). Pogledajmo to na slici:


Na gornjoj slici, unutar kvadratića ili križića na tražilu postavili smo čovjeka, i time rekli foto aparatu da želimo da se fokusira (izoštri slika) na njega. Samim time, usko područje oko njega, predstavljeno crvenom plohom je područje kritičnog fokusa, i ono će biti najčišće (najoštrije).

Blokiranje fokusa na objektivima s automatskim fokusom (AF) - focus lock

Većina foto aparata koje koristimo ima u sredini okulara (viewfindera) kroz kojeg gledamo što ćemo fotografirati kružić ili kvadratić (na donjim slikama je crveni kružić, iako je on uglavnom proziran). Njegova je uloga da aparatu kaže na koji dio slike želimo fokusirati (uz još neke uloge koje ćemo kasnije spomenuti).

Pogledajmo: vidimo da ako želimo komponirati fotografiju tako da se vide oba objekta (djevojke iz grupe Teens), kružić koji se na foto aparatu nalazi u sredini i kaže foto aparatu gdje fokusirati, natjerat će aparat da fokusira na pozadinu a ne na djevojke, što će dovesti do toga da će pozadina biti oštra, a djevojke koje želimo fotografirati bit će mutnije.


Problem rješavamo tako da pomaknemo krug za fokusiranje na jednu od dvije djevojke i stisnemo na aparatu dugme za okidanje SAMO DO POLA. Većina aparata (s automatskim fokusom - AF) ima mogućnost da u ovom položaju APARAT FOKUSIRA NA ŽELJENI OBJEKT, podesi parametre fotografije (blenda, ekspozicija...), ALI

DA NE SNIMI FOTOGRAFIJU.


I dalje držeći dugme za okidanje do pola, vratimo kvadratić između dvije djevojke, tako da ponovno budu simetrično namješteni na fotografiji. Sad možemo pritisnuti dugme za okidanje do kraja i snimiti fotografiju. Ovo je jedan od vrlo čestih trikova kojim ćemo se poslužiti prilikom fotografiranja.

Dubina polja (dubinska oštrina polja), Depth of field (DOF)

Leće unutar objektiva mogu postaviti polje kritičnog fokusa samo na jednu udaljenost od foto aparata. No pogledom na fotografije uočavamo da bez obzira što smo fokusirali na čovjeka, i prostor ispred i iza njega ostaje dovoljno oštar do određene udaljenosti. Prostor ispred i iza polja kritičnog fokusa nije možda toliko oštar, ali je još uvijek prihvatljive oštrine (nije mutan). Udaljenost ispred i iza polja kritičnog fokusa naziva se dubina polja, odnosno dubinska oštrina polja (depth of field). Objekti unutar tog polja su oštri, ali sve manje što se više udaljavaju od područja kritičnog fokusa (crvene plohe).


Na gornjoj slici vidimo polje kritičnog fokusa (crveno) oko kojeg su predmeti najoštriji. Područja od crvene plohe do plave i od crvene do tamnozelene čine dubinu polja u kojoj su predmeti još uvijek oštri, ali sve manje što se više udaljavamo od crvene plohe prema plavoj ili tamnozelenoj.

Granice u stvarnosti naravno nisu nikad ovako precizne, kao nožem odrezane, već su one dosta "rastezljive".

Kako je dubina polja raspoređena oko polja kritičnog fokusa? za vrlo male udaljenosti (ispod nekoliko metara) - dubina polja je podjednako raspoređena ispred i iza polja kritičnog fokusa za normalne udaljenosti (od nekoliko metara do nekoliko desetaka metara) - 1/3 dubine polja je ispred polja kritičnog fokusa (prostor od crvene do plave plohe), a 2/3 dubine polja iza polja kritičnog fokusa (prostor od crvene do zelene plohe) za vrlo velike udaljenosti - dubina polja ispred je mnogo manja nego iza polja kritičnog fokusa

Podešavanje dubine polja (dubinske oštrine)

NA DUBINU POLJA UTJEČU SLIJEDEĆI PARAMETRI:: 1. Podešavanje otvora blende - Nakon što smo odredili fokus (i time polje kritičnog

fokusa), koristimo otvor blende za postizanje određene dubine polja: Manji otvor blende (veći F broj - npr. 11) - veća dubina polja koja će biti

oštra Veći otvor blende (manji F broj - npr. 2,8) - manja dubina polja koja će

biti oštra 2. Fitičkim pomicanjem foto aparata bliže ili dalje od objekta snimanja

udaljavanjem od objekta snimanja - veća dubina polja koja će biti oštra približavanjem prema objektu snimanja - manja dubina polja koja će biti

oštra 3. Zumiranjem (promjenom žarišne duljine objektiva)

manjim zumom (manjom žarišnom duljinom - širim kutem snimanja - WIDE - ZOOM OUT) - veća dubina polja koja će biti oštra

većim zumom (većom žarišnom duljinom - užim kutom snimanja - TELEPHOTO - ZOOM IN) - manja dubina polja koja će biti oštra

PARAMETAR O KOJEM OVISI DUBINA POLJA

DUBINA POLJA

VEĆI OTVOR BLENDE (npr. F 2,8 )

MANJI OTVOR BLENDE ( npr. F 11 )

MALA

VELIKA

fizičko približavanje objektu fotografiranja

fizičko udaljavanje objektu fotografiranja

MALA

VELIKA

Telephoto - ZOOM IN - povećanje slike

Wide - ZOOM OUT - smanjenje slike

MALA

VELIKA

Svaki od ova tri načina utiče na svoj način na dubinu polja, ali i svi zajedno imaju utjecaja, tako da ih možemo kombinirati.

Ne treba zaboraviti da se uz gornje parametre promjenom otvora blende mora misliti i na korekciju vremena ekspozicije, da bi količina svjetla koja prođe kroz objektiv ostala ista.

Dubina polja i zamke kod fotografiranja pejzaža

Mnogo puta želimo uhvatiti najveću moguću dubinu polja, jer su nam objekti snimanja u velikom rasponu, od naše neposredne blizine, do većih udaljenosti, a želimo ih sve oštre a ne zamućene.

Kod fotografiranja pejzaža može doći do jedne zanimljive pogreške.Čest je slučaj da želimo fotografirati i nešto što se nalazi na velikim udaljenostima. Nesvjesno, mnogi u tim prilikama fokusiraju "na beskonačno", na najudaljenije objekte fotografiranja (horizont na primjer) i time određuju polje kritičnog fokusa na najudaljenije predmete. No kako se dio dubine polja nalazi i iza polja kritičnog fokusa, onaj dio koji se nalazi iza ste "bacili", jer ste fokusirali na najudaljenije predmete, pa iza njih nema više prostora. To znači da objekti snimanja u prvom planu mogu biti mutni, jer ste polje kritičnog fokusa odredili predaleko.

Kad fotografiramo pejzaže, i želimo uključiti u našu fotografiju i bliske i udaljenije objekte, treba fokusirati otprilike na 1/3 između vas u zadnje točke koju želite uključiti u fotografiju, ili malo više, negdje prema polovini udaljenosti. Takva točka fokusa naziva se hiperfokusna razdaljina (hyperfocal distance).

Na primjeru lijevo, glavni objekt fotografiranja je brod, ali fokusiranje na njega (crvena točka) je krivo, jer iza te točke nema više prostora, pa se gubi dubina polja iz točke fokusiranja. Ispravno je fokusirati na more (zelena točkica), tako da se iskoristi dubina polja i ispred i iza točke fokusiranja. Pritom je dobro smanjiti otvor blende da bi se dobila veća dubina polja.

Boje i balans bijelog (white balance)

Na prvi pogled čini nam se da svjetlo nema neku posebnu boje, ili možemo reći da je "bijelo". No ukoliko sunčevu svjetlost propustite kroz prizmu, iz prizme izlaze sve boje koje čine sunčevu svjetlost.

Sunčeva svjetlost se sastoji od cijelog niza boja koje imaju različite "valne duljine" odnosno karakteristike, pa se propuštanjem kroz prizmu one lome u prizmi i kako svaka ima različite karakteristike, svaka boja izlazi iz prizme pod drugim kutom i na izlazu iz

prizme vidimo cijeli spektar od kojeg je sastavljena sunčeva svjetlost.

Svjetlost sunca ili umjetne rasvjete sadrži ne samo kombinaciju različitih boja, nego i sunčeva svjetlost u različito doba dana nije istog sastava. To se događa zbog različitog loma svjetlosti prilikom prolaska kroz atmosferu. Svjetlost u jutarnjim satima te prilikom zalaska sunca ima toplo crvenu boju, dok u sredini dana ima hladno plavu boju. Crvena boja prevladava jer je plava "filtrirana" od strane atmosfere i obrnuto.

Boje koje poprima sunčeva svjetlost u rasponu od 10-14 sati nazivamo "dnevno svjetlo" (deylight) i boje su u to vrijeme čiste i svjetle.

Na foto aparatima (posebno digitalnim) obično možemo podesiti (automatski ili manualno) da nam je senzor koji prima sliku osjetljiviji na plavi ili crveni dio spektra (kompletan spektar boja se nalazi između crvene i plave), ovisno o tipu svjetlosti koja dolazi do njega. To podešavanje zovemo podešavanje "white balance". Drugim riječima, ako svjetlost nastaje npr. od obične žarulje, ona ima pomaknut spektar boja prema crvenom dijelu, pa je sa "white balance" opcijom moramo "balansirati" tako da ćemo joj pojačati plavu nijansu. Tada su sve boje (a one čine kompletan spektar boja, dakle bijelu svjetlost) u balansu, pa se zato opcija i zove "white balance". Ovo nije baš prava definicija "white balance" opcije, ali će vam ovakva dobro predočiti što radite kad je primjenjujete.

Pod dnevnim svjetlom ujutro i predveče prevladavaju crvene nijanse, dok je u sredini dana "normalno" svjetlo, kad je svjetlost bez neke posebne nijanse. Pod umjetnom rasvjetom obične žarulje sa žarnom niti prevladavaju crvene nijanse, dok pod fluorescentnom rasvjetom prevladavaju plavkaste nijanse.

Zbog toga na foto aparatima obično postoje slijedeće opcije podešavanja "white balance": auto - radi u velikom rasponu vrsta rasvjete, gdje foto aparat sam pokušava

odrediti vrstu rasvjete manualno - obično podrazumijeva podešavanje "balance"tako da usmjerimo foto

aparat u list bijelog papira i time se odredi što je bijela boja odnosno koliko je njen intenzitet pod određenom rasvjetom

daylight ili sunny (dnevno svjetlo ili sunčano) - podešavamo kad fotografiramo u sredini dana i kad je sunčano

incandescent or tungsten - podešavamo kad fotografiramo pod rasvjetom klasične žarulje sa žarnom niti, što je vrlo čest slučaj

fluorescent - podešavamo kad fotografiramo pod rasvjetom lampi sa plinom (neonke)

flash - podešavamo kad fotografiramo uz pomoć bljeskalice cloudy - podešavamo kad fotografiramo po dnevnom svjetlu, ali kad je oblačno

vrijeme

Ljudsko oko se automatski i trenutačno prilagođava vrsti rasvjete pa mi ove nijanse često uopće ne primijećujemo na način kako ih vidi foto aparat, koji to drastično prikazuje na fotografijama. Npr. mi vrlo slabo primijećujemo razliku svjetla između obične žarulje sa

žarnom niti i neonske rasvjete, ali zato foto aparat vrlo jasno vidi razliku. Stoga se na foto aparatu ukoliko je to moguće uvijek treba podesiti "white balans" prema vrsti rasvjete koju imamo, kako bi osjetljivost foto aparata mogli prilagoditi vrsti rasvjete, odnosno nijansama svjetla koje koristimo kod fotografiranja.


Lijeva fotografija prikazuje Augustov Hram u Puli slikan noću sa automatskom postavkom white-balance, a desna fotografija sa uključenom tungsten postavkom. Razlika je drastična. U auto modu, foto aparat nije dobro razaznao o kakvoj se vrsti svjetla radi, i pogrešno je odredio parametre za "white balance".Zašto objekti koje promatramo imaju boju

Zašto različiti objekti u prirodi po dnevnom ili umjetnom rasvjetom imaju određenu boju? Ukoliko je neki predmet određene boje, npr. zelene, to je zato što se sastoji od takve materije koja odbija zelenu boju, a ostale upija (apsorbira), pa nam zelena boja odbijena od objekta kojeg promatramo daje osjećaj da je on zelen. Mi dakle vidimo svjetlost (boju) koja se odbila od objekta kojeg promatramo.

Ukoliko je objekt kojeg gledamo bijel, taj objekt odbija gotovo sve boje. Ukoliko je crn, on apsorbira gotovo sve boje pa nam izgleda crn. Između te dvije krajnosti su sve ostale boje, kad objekt reflektira neke, a upija druge boje, pa poprima određenu boju ili nijansu boje.

Kako boje utječu na ljudsko opažanje

Ljudskom oku nije svejedno kako rasporedimo boje na fotografiji. Naše oko najlakše primjećuje svjetlije tonove i na njima se najviše zaustavlja naš pogled (potpuno nesvjesno).

Grm na slici lijevo će vrlo lako privući naš pogled, čak i ako ne zauzima veliki dio slike. Oko će ga uvijek lako pronaći i u masi tamnih objekata.


Plava boja dajeosjećaj hladnoće.

Crvena boja je topla,boja uzbuđenja.

Žuta boja dodaje veseo ton. Zelena i smeđa su boje koje djeluju opuštajuće i ugodno na naše oko, i

asociraju na prirodu.

Svjetlost u različitim dijelovima dana

U jutarnjim i dnevnim satima, sunčani dan bez oblaka daje prekrasne plave nijanse neba, koje se jako dobro nadopunjuju sa okolnim ambijentom. Na fotografiji je Arena u Puli.

Plava nijansa prevladava jer je crvena boja filtrirana prolaskom svjetlosti kroz atmosferu.


Zalasci sunca su fenomenalni jer daju nebu crvene i narančaste boje koje u ostalim dijelovima dana ne možemo vidjeti. Posebno su izražene ljeti neposredno prije zalaska sunca.

Crvena nijansa prevladava jer je plava boja filtrirana prolaskom svjetlosti kroz atmosferu.

Smjer svjetla (rasvjete) i karakteristike

Kad fotografiramo, naš foto aparat bilježi svjetlo koje se odbije od objekata oko nas i ulazi u naš foto aparat. Zbog toga i ne vidimo ništa u mraku (nema svjetla).

Smjer iz kojeg dolazi svjetlo je vrlo važan faktor jer o njemu ovisi kako će izgledati sjene na fotografiji.

Osim toga, smjer svjetla može prevariti foto aparat da odredi potpuno krivu ekspoziciju. Npr. svjetlo koje dolazi iza objekta kojeg snimamo (backlight - pozadinsko svjetlo) može prevariti fotoaparat da misli da je i objekt kojeg snimamo jako svjetli (kao i svjetlo koje dolazi iza objekta) pa će foto aparat potamniti fotografiju i objekt kojeg snimamo će biti pretaman, odnosno vidjet ćemo samo siluetu.

ČETIRI GLAVNA SLUČAJA KAKO SVJETLO PADA NA OBJEKT FOTOGRAFIRANJA:

Fotografija: Dennis P. CurtinBočno svjetlo (Side lighting) - Dolazi sa strane objekta kojeg snimamo, i stvara jake sjene kad gledamo s foto aparatom prema objektu snimanja. Dolazi do isticanja detalja na objektu snimanja i dobija se osjećaj "dubine" objekta snimanja.

Vrlo često ćemo fotografirati u rano jutro i kasno naveče, baš iz razloga što je onda sunce bočno (bliže horizontu) i radi vrlo zanimljive sjene i jako ističe detalje. Svjetlo dolazi s lijeve strane (gledajući od nas prema čovjeku).

Svjetlo s prednje strane (Front lighting) - pada na objekt snimanja otprilike iz smjera iz kojeg gleda kamera ili malo sa strane.

Sjene su male, kratke, i gube se detalji na objektu snimanja, te se dobija osjećaj "plitkoće" objekta snimanja.


Fotografija: Dennis P. CurtinPozadinsko svjetlo (Back lighting) - Dolazi iza objekta snimanja. Suprotna strana objekta snimanja koja je okrenuta prema foto aparatu je u sjeni. Kako je svjetlo iz pozadine vrlo često jako, sustav automatske ekspozicije će se često prevariti i pretpostaviti da je i objekt snimanja jako svjetli, pa će smanjiti ekspoziciju, i objekt snimanja će biti pretaman. Moramo korigirati ekspoziciju na više da bi objekat kojeg snimamo i s prednje strane bio dovoljno svjetli, ili ćemo upotrijebiti flash bez obzira što ima dovoljno svjetla (ukoliko je objekt kojeg snimamo u dometu flasha). Time dobijemo da će flash osvjetliti predmet i s one strane koja je u sjeni.

Pozadinsko svjetlo može biti izvor sjajnih fotografija. Npr. ukoliko fotografiramo dizalice u brodogradilištu Uljanik u Puli, a sunce je na zalasku, blizu horizonta, možemo dobiti sjajne boje i odlične siluete dizalice zajedno. Naš sustav mjerenja svjetlosti u foto aparatu može se pritom lako prevariti i postaviti pogrešne postavke, ali zato možemo kreirati sjajne efekte (i sa ručnim postavkama, naravno) koje u drugim dijelovima dana nisu moguće.Fotografija: Đulijano Belić

Isto tako, ako između nas i sunca postavimo neki prozirni / poluprozirni objekt, npr. list neke biljke ili stabla, svjetlost djelomično prolazi kroz list i daje sjajne obrise lista, ali i pokazuje strukturu unutar samog lista, koja se inače baš i ne zapaža.


Osvjetljenje odozgo (Top lighting) - Ukoliko fotografirate neku osobu, primijetit ćete da svjetlo koje dolazi iz smjera iznad te osobe stvara nezgodne sjene oko očiju i jako osvjetljava gornju

stranu nosa, što ne izgleda baš najbolje.

U tim slučajevima možemo upotrijebiti bljeskalicu, iako ima dovoljno svjetla, da bi osvjetlili i dijelove lica koje su u tami.


Isto tako, osvjetljenje koje dolazi iz smjera iznad osoba na slici lijevo može vrlo jako osvjetliti samo pojedine objekte na fotografiji, poput zastave na slici lijevo, što u velikom broju slučajeva ne želimo.

Zbog toga središnje doba dana baš i nije najbolje vrijeme za fotografiranje.

Direktno i raspršeno (diguzno) svjetlo

Osim smjera, svjetlo ima karakteristiku da može biti direktno ili raspršeno (difuzno).

Direkto svjetlo (Direct light) - dolazi iz jednog (jakog) izvora svjetla, kao npr. sunca.

Radi vrlo jake kontraste između objekata koji su osvjetljeni i onih koji su u sjeni.


Fotografija: Dennis P. CurtinRaspršeno (difuzno) svjetlo (Diffused light) - dolazi iz izvora svjetla koje je vrlo široko, i osvjetljava ga iz mnogo smjerova istovremeno.

Takva je rasvjeta po maglovitom ili oblačnom danu, kada svjetlost dolazi iz svih

smjerova.

Kod umjetne rasvjete ovaj tip svjetla možemo dobiti tako što će svjetlo padati na objekt fotografiranja nakon što se odbije od nekog predmeta ili najbolje od platnenog

"kišobrana" u kojeg smo usmjerili svjetlo, i na njemu se svjetlost odbija i raspršuje nazad prema subjektu stvarajući "meke" (i poželjne) sjene. Svjetlost koja prolazi oblacima, zbog karakteristika samih oblaka ima lagano plavkastu nijansu, premda to naše oko kompenzira pa mi to ne primijećujemo.

Kad je vrijeme maglovito, objekti koji stoje u prvom planu su oštriji i bolje se vide od onih u pozadini.

Ovaj efekt možemo istaknuti povećavajući ekspoziciju za jednu jedinicu više.

Kontrast na fotografijama

Kontrast je pojam koji predstavlja razliku između svjetlijih i tamnijih dijelova. Ukoliko je kontrast veći, fotografija je čišća i oku ugodnija za gledanje, dok je pri slabom kontrastu fotografija blijeđa.

Gornji dio slike ima veliki kontrast. Svjetlo je intenzivno, bacajući sjene između svjetlijih i tamnijih dijelova lista. Boje su bogate.

Donji dio slike predstavlja slabi kontrast. Svjetlo je nekako "meko", sjenke nemaju oštre ivice, razlike između nijansi boja su slabo izražene.


Ukoliko pokušate usred sunčanog dana fotografirati ljude, primijetit ćete da jako sunce baca oštre sjene na lice, i dijelovi lica su osvjetljeni jakom svjetlošću, a dijelovi su u sjeni. Kontrast među ta dva dijela lica je preveliki i fotografiju izgledaju nezgodno. Situaciju spašava bljeskalica, koju iako ima dovoljno svjetla, u ovom slučaju dodatno osvjetljava tamne dijelove lica, i radi "mekše" manje kontrastne sjene.



Tijekom sunčanih dana nebo često ima prelijepu plavu boju, koja oku djeluje jako ugodno a služi nam i kao odlična pozadina (slika desno). Kad je oblačan dan, nebo je najčešće sivkaste, ili bjelkaste boje, koja ne djeluje nimalo atraktivno (slika lijevo).Bljeskalica (fleš, blic)

Korištenje bljeskalice ugrađene u foto aparat je toliko uobičajeno, da često ni ne razmišljamo o njoj, već je jednostavno upotrijebimo, pritom vrlo često prepuštajući foto aparatu da sam odredi kad će je uključiti. No potrebno je znati ponešto o bljeskalici, kako bi lakše mogli razumijeti njezine prednosti i nedostatke.

TIPOVI BLJESKALICA: bljeskalice ugrađene u foto aparat - se nalaze unutar samog foto aparata i ne mogu

se odvojiti od njega. Relativno su male i daju mnogo manje svjetla nego vanjske bljeskalice, ali zato ne morate nositi posebnu bljeskalicu stalno sa sobom. U većini slučajeva imaju domet od svega nekoliko metara (5 metara je već odličan rezultat). Usklađene su sa sustavom za mjerenje ekspozicije koji ih može automatski uključiti kad nema dovoljno svjetla, a mnogi foto aparati dozvoljavaju i ručnu promjenu intenziteta svjetla.

vanjske bljeskalice - priključuju se na foto aparat najčešće preko konektora nazvanog "hot shue", ili su montirane na posebne nosače, i povezane s foto aparatom preko kabla. Daju mnogo više svjetla i obično imaju pokretnu glavu tako da se svjetlo može usmjeriti prema gore / u stranu i tada odbijeno svjetlo dolazi do objekta koji snimamo kao mnogo "nježnije" svjetlo sa mnogo ljepšim sjenama

"slave" bljeskalice - su posebne bljeskalice koje ne stavljamo na foto aparat, nego dalje od njega, nerijetko i na nekoliko metara pa i više. One "osluškuju" kad glavna bljeskalica na foto aparatu proradi i odmah uključuju i svoj bljesak, pojačavajući tako svjetlo koje dolazi s foto aparata

NEDOSTACI BLJESKALICA: rubovi fotografije su često mnogo manje osvjetljeni (tamniji) - bljeskalica daje

usmjereno svjetlo, pa je, pogotovo kod malih bljeskalica ugrađenih u foto aparat svjetlo koncentrirano na sredinu slike, a prema rubovima je mnogo slabije

nedostatak sjena - oštri rub sjene - nedostatak detalja - objekti izgledaju plosnato - svjetlost bljeskalice crpi se iz malih baterija ograničenog kapaciteta (i struje), te stoga mora biti kratkotrajno, ali jako, kako bi izdržalo s ograničenim kapacitetom baterije razuman broj bljeskova. Time smo ograničeni da je bljesak vrlo usmjeren i jak, a to znači da ne možemo dobiti "mekan" prijelaz između svjetlog dijela i sjena, već je prijelaz vrlo oštar, sa jasnom granicom, što obično ne izgleda najbolje. Isto tako se gube detalji, jer nema mekanih sjena koje bi ih istakle, pa objekti koje fotografiramo izgledaju "plosnato"

crvne oči (red eye) - svjetlost koja od bljeskalice uđe u ljudsko oko (i ne samo ljudsko) odbija se i oko dobija crvenu, vrlo neprirodnu boju. Efekat crvenih očiju se može umanjiti na foto aparatima tako što aparat prije nego uključi glavni bljesak i snimi fotografiju ubaci jedan ili više kratkih bljeskova prije glavnog

bljeska, i time prisili zjenicu oka da se malo smanji (zbog jakog svjetla, zjenice se skupljaju) i time crvene oči izgledaju manje crveno. No ako želimo uhvatiti nekoga tko ne zna da ga fotografiramo, npr. želimo uhvatiti neki zanimljiv izraz lica, upotrebom predbljeska može doći do toga da osoba koju želimo snimiti nehotično pogleda u smjeru (pred) bljeska, i time nestaje onaj naš zanimljiv izraz lica, a glavni bljesak tek slijedi. Zato je ponekad bolje ne upotrijebiti efekat redukcije crvenih očiju, da bi se dobio neki zanimljiv motiv.

drugačije boje u odnosu na stvarne - kako svjetlost bljeskalice nije prirodna, a usto je vrlo jaka, događa se da boje na objektima snimanja budu potpuno drugačije nego u stvarnosti. Neki foto aparati imaju prilagođavanje "white balance" za bljeskalicu, ali ni to nije garancija da će boje biti kao u stvarnosti

Savjeti za korištenje bljeskalice (fleša, blica)

Korištenje bljeskalice ugrađene u foto aparat je toliko uobičajeno, da često ni ne razmišljamo o njoj, već je jednostavno upotrijebimo, pritom vrlo često prepuštajući foto aparatu da sam odredi kad će je uključiti. No potrebno je znati ponešto o bljeskalici, kako bi lakše mogli razumijeti njezine prednosti i nedostatke.

NEKOLIKO SAVJETA O KORIŠTENJU BLJESKALICE: uključite sve izvore rasvjete koji vam stoje na raspolaganju kako bi pojačali

količinu svjetla koja vam stoji na raspolaganju i time umanjili loše strane bljeskalice

ne fotografirajte s bljeskalicom na daljini koja nije unutar dometa vaše bljeskalice jer će fotografija ispasti pretamna

ne fotografirajte s bljeskalicom na vrlo malim daljinama ako baš ne morate, jer će fotografija ispasti presvjetla. Eventualno, ako baš morate, možete ispred bljeskalice staviti komadić poluprozirnog papira (paus ili slično), koji će omekšati bljesak, ali nemojte očekivati čuda.

usmjerite bljeskalicu tako da svjetlost dolazi do objekta snimanja odbijena od npr. stropa, zida ili nečeg sličnog. Time ćete dobiti mekše sjene. Ovo je uglavnom moguće samo sa vanjskim bljeskalicama

koristite film veće osjetljivosti, ili povećajte osjetljivost CCD / CMOS elementa - trebat će vam manje svjetla

Korištenje bljeskalice (fleša, blica) i kad ima dovoljno svjetla

Iako na prvi pogled izgleda čudno, bljeskalica može biti vrlo korisna i ako imamo dovoljno svjetla.

Na slici lijevo vidimo kako je fotografiranje ovog para iza kojeg je jako svjetlo koje kroz

prozor dolazi u prostoriju prevarilo sustav ekspozicije foto aparata koje je pretpostavilo da je previše svjetla, pa je potamnilo fotografiju.


Uključivanjem bljeskalice na foto aparatu dobili smo da se sad vide svi detalji.

Obično na foto aparatu moramo odabrati opciju prisilnog uključenja bljeskalice (tzv. Fill flash) jer foto aparat s obzirom da ima dovoljno svjetla sam neće uključiti bljeskalicu.


Sličan slučaj može se dogoditi kad fotografiramo neku osobu, a sunce joj dolazi s gornje strane i baca jako ružnu sjenu u očnoj šupljini, a nos stvara sjenu preko ustiju. Uključivanjem bljeskalice dobite ćemo da će cijelo lice biti dovoljno osvjetljeno, bez ružnih sjena.

Ukoliko fotografiramo osobu koja je u sjeni, a hvatamo i dio okoline koji je na jakom svjetlu, poželjno je uključiti bljeskalicu tako da i osoba koja je u sjeni dobije dovoljno svjetla, kako ne bi zbog činjenice da je u sjeni bila pretamna.Korištenje bljeskalice (fleša, blica) u "slow sync " načinu

Najčešće korištenje bljeskalice dovodi do toga da je objekt kojeg fotografiramo dobro osvjetljen, a da je pozadina tamna. Ovaj problem se često može umanjiti tako da se koristi "slow sync" način rada bljeskalice koja ostavlja duže otvorenu ekspoziciju (prvo ide bljesak da se jasno osvjetli objekt u prvom planu, ali se nakon njega okidač ostavlja kraće vrijeme otvoren, kako bi se zabilježilo i pozadinsko svjetlo koje bilježi predmete u pozadini).

Pritom moramo paziti da se, zbog produženog vremena ekspozicije, foto aparat ne pomakne i ne dođe do zamućenja fotografije.


No ponekad baš sa pomicanjem foto aparata ili objekta fotografiranja možemo dobiti zanimljive efekte, kao na fotografiji lijevo. Bljeskalica je osvjetlila djevojčicu koja se micala (namjerno), a nakon toga je još 2 sekunde bilježeno svjetlo iz pozadine, i dobio se efekat " djevojčice - duha " sa jasnim objektima u pozadini.

Makro fotografija (fotografiranje iz vrlo malih udaljenosti)

Ponekad želimo fotografirati male objakte poput novčića, ili neki detalj u prirodi kojeg zbog njegove veličine ne možemo fotografirati sa veće udaljenosti, kao npr. mali cvijet. Da bi mogli fotografirati takve objekte, potrebne su nam leće s kojima foto aparat možemo približiti objektu fotografiranja na minimum udaljenosti, a ta udaljenost se vrlo često mjeri u centimetrima ili decimetrima. Makro fotografija nam omogućava da male objekte fotografiramo i i kasnije ih na fotografiji poprilično uvećamo.

Mora se imati u vidu, da su okulari (viewfinderi) kroz koje gledamo što fotografiramo u makro modu često poprilično neprecizni. Naime, okulari rijetko pokazuju točno područje koje naš foto aparat snima, već uvijek imaju malu pogrešku, tako da veličina područja (slike) koju vidimo u okularu, odstupa od stvarne slike koju zabilježi naš foto aparat. To nam ne smeta previše u normalnoj uporabi, ali u makro fotografiji odstupanja znaju biti poprilična, pa to treba imati na umu. Kod digitalnih foto aparata u makro modu obavezno uključite displej, jer na njemu se vidi točno što se snima.

DUBINA POLJA U MAKRO FOTOGRAFIJI

Pravila o dubini polja imaju neke posebne karakteristike u makro fotografiji.

Ponekad je u uvjetima makro snimanja poželjno objekte fotografiranja poslagati u jednoj ravnini (ukoliko je to moguće).

Dubina polja na udaljenostima fotografiranja od nekoliko desetina cm otprilike se nalazi pola ispred a pola iza točke gdje ste fokusirali, za razliku od " normalnih " udaljenosti gdje je u grubo trećina ispred a dvije trećine iza točke fokusiranja.


Na lijevoj fotografiji manji otvor blende (veći F broj) je dao veću dubinu polja, dok je na desnoj fotografiji veći otvor blende (manji F broj) dao manju dubinu polja.

Ukoliko možete, u makro fotografiji pozadina objekta kojeg fotografirate trebala bi biti što je moguće kontrastnija (drugačije boje od objekta kojeg fotografiramo), da ne ometa objekat fotografiranja, ili pokušajte dobiti mutnu pozadinu.

Ukoliko sami namještate pozadinu, odnosno ako postavljate objekt fotografiranja na neku podlogu koju možete sami odabrati, dobar izbor je neutralna siva boja, lagano izbrazdana, kako bi se dobile lagane sjene na podlozi. Mogu se uzeti i podloge u određenim bojama, ali tada boje moraju biti u skladu s objektima koje fotografirate.

Ukoliko na foto aparatu imate objektiv s velikim zoomom (preko 100 mm), možete s njim sjajno kontrolirati malu dubinu polja. Udaljite se na oko 30-60 cm od objekta kojeg fotografirate i postavite zoom preko 100 mm. Primijetit ćete da je dubina polja ponekad samo nekoliko cm, što nam je često potrebno. U suprotnom, ako želite veću dubinu polja, približite se objektu kojeg fotografirate, i smanjite zoom (u ovom slučaju vam ne treba preveliki zoom). Sve ovo naravno ovisi i od foto aparata i objektiva s kojim raspolažete.

Pravila fotografske kompozicije - pojednostavite fotografiju

Jedno od osnovnih pravila kaže da na fotografiji ne bi smjelo biti previše objekata, odnosno da "gužva" nije poželjna. Prevelik broj objekata na fotografiji dovodi do toga da naše oko ne zna kojeg bi prije pogledalo, odnosno glavni objekat kojeg smo fotografirali gubi na značenju i jasnoći dodavanjem prevelikog broja dodatnih objekata.

Prilikom gledanja fotografije, naše oko mora lako zapaziti koji je glavni objekt na njoj.

Fotografija: Đulijano BelićLijeva fotografija prikazuje 3 barke i jedrilicu. Oko ne zna koji je objekat najvažniji, je li to jedrilica kao najveća, ili barke jer ih je 3, ili crvena barka jer se jarka boja ističe.

Desna fotografija ne ostavlja nikakvu dilemu.

Fotografija: Đulijano BelićLijeva fotografija prikazuje prekrasan tulipan, ali pozadina je previše uočljiva. Zelena boja i stabljika previše se ističu i ometaju pogled u uživanju tulipana.

Desna fotografija je mnogo bolja. Pozadina ne ometa pogled na tulipan, a daje mu ugodan kontrast.

Pravila fotografske kompozicije - pravilo trećina

Fotografija: Đulijano BelićOBJEKT KOJEG FOTOGRAFIRAMO POSTAVLJEN U SREDINU FOTOGRAFIJE DJELUJE STATIČNO, NEZANIMLJIVO, GOTOVO LIJENO. POŽELJNO JE LAGANO ODMAKNUTI OBJEKAT FOTOGRAFIRANJA OD CENTRA FOTOGRAFIJE.

Fotografija: Đulijano BelićZamislite da je vaša fotografija podijeljena na tri dijela po horizontali i vertikali (plave linije). Crveni kružići kao mjesta križanja linija su mjesta na koje možete postaviti objekt kojeg fotografirate. Koji ćete od četiri centra odabrati ovisi od toga što fotografirate. Ponekad ćete moći

birati gdje postaviti objekt, a ponekad će situacija sama odrediti mjesto objekta u jedan od 4 križanja. Ukoliko je objekat veći, npr. čovjek u uspravnom položaju, onda ga možete smjestiti u dva kružića, i to lijeva dva ili desna dva. Isto tako ako je neki objekt horizontalan (npr. horizont) smjestite ga na gornja ili donja dva kružića po horizontali. Zelena linija predstavlja dijagonalu koja povezuje dva najbolja sjecišta. Pogled onoga koji gleda fotografiju ulazi u fotografiju dolje lijevo, prolazi kroz prvo sjecište, kroz centar fotografije, i dolazi do sjecišta gore desno, gdje prestaje gledati u središte interesa na fotografiji. Oko obično "ulazi" u fotografiju s lijeve strane jer je naučeno da čita tekstove na taj način, pa se to preslikava i na fotografiju, dok je uzlazni tok zanimljiviji od silaznog (koji bi išao od gornjeg lijevog do donjeg desnog kuta). Ova je jedno od najvažnijih pravila i zovemo ga "pravilo trećina".

Fotografija: Đulijano BelićPrvu fotografiju s leptirom smo malo prekadrirali, i postavili leptir u jedan od četiri centra (crveni kružić). Sad je cijela fotografija mnogo zanimljivija. Leptir je okrenut u smjeru dijagonale (zelena linija) koja daje osjećaj da se leptir namjerava kretati u tom smjeru, pa je cijela fotografija oku ugodnija.

Pravila fotografske kompozicije - Zlatni rez

Zlatni rez koristimo da bi definirali odnose među veličinama. Ljudsko oko različito reagira na proporcije objekata i njihove međusobne odnose. Zlatni rez pritom definira odnose koji se smatraju "najidealnijima" ili barem oku najugodnijima.

Pogledajmo najprije primjer na dužini linije koju dijelimo u određenom omjeru:

Dužinu od 1,618 podijelili smo na dva dijela. Kraći dio je dugačak 0,618, a duži 1.

Zlatni rez nam govori po definiciji slijedeće: " Cijela dužina (c) se odnosi prema dužem dijelu (b), isto kao duži dio (b) prema kraćem (a). "

Ili matematički:c : b = b : a1,618 : 1 = 1 : 0,6181,618 = 1,618 (dijelimo posebno lijevu, a posebno desnu stranu)

Drugim riječima, kad neku dužinu podijelimo s 1,618 dobijemo točku na toj dužini koja cijelu dužinu dijeli na dva dijela koji su međusobno u omjeru zlatnog reza.

Pogledajmo sad jedan zanimljiv primjer, gdje je zlatni rez važeći za dužine, ali i za površine nastale dijeljenjem dužina po pravilu zlatnog reza. Za ovaj primjer uzeli smo klasičnu rezoluciju fotografije na digitalnim foto aparatima od 1600x1200 točkica (crveni kvadratić na shemi ispod).

Podijelimo najprije dužu crvenu stranicu od 1600 točkica po pravilu zlatnog reza, i odredimo dužinu kraćeg i dužeg dijela.

Točka dijeljenja dužine od 1600 točkica = 1600 : 1,618 = 988Duži dio je 988 (b), a kraći je 1600 - 988 = 612 (a) (sve vrijednosti su zaokružene). Povucimo okomuti crtu iz točke 988.

Proporcije su:c : b = b : a1600 : 988 = 988 : 6121,618 = 1,618 (približno) (dijelimo posebno lijevu, a posebno desnu stranu)

Isto to napravimo sa kraćom crvenom stranicom od 1200 točkica.

Točka dijeljenja dužine od 1200 točkica = 1200 : 1,618 = 741Duži dio je 741 (e), a kraći je 1200 - 741 = 459 (d) (sve vrijednosti su zaokružene). Povucimo horizontalnu crtu iz točke 741.

Proporcije su:f : e = e : d1200 : 741 = 741 : 4591,618 = 1,618 (približno) (dijelimo posebno lijevu, a posebno desnu stranu)

No ono što je sad posebno zanimljivo je to da ukoliko u cijelu shemu ucrtamo i dva pravokutnika, plus kompletan crveni dobijemo:

G (plavi pravokutnik) čije su stranice 612 (a) i 1200 (f), dobijamo površinu od 734.400 točkica, te H (crni pravokutnik) čije su stranice 741 (e) i 1600 (c), dobijamo površinu od 1.185.600 točkica. I (crveni pravokutnik) čije su stranice 1200 (f) i 1600 (c), dobijamo površinu od 1.920.000 točkica.

Zanimljivost je u tome da se i pravokutnici odnose prema pravilu zlatnog reza:I : H = H : G1.920.000 : 1.185.600 = 1.185.600 : 734.4001,618 = 1,618 (približno) (dijelimo posebno lijevu, a posebno desnu stranu)

Pravilo zlatnog reza možemo primijeniti slično pravilu trećina. Npr. čovjeka koji stoji, možemo smjestiti na uspravnu plavu liniju (koja ide iz točke 988), a horizont bi smjestili na horizontalnu crnu liniju koja ide iz točke 741.

Naravno, ako zrcalimo gornju shemu, dobijemo obrnut raspored:

Kad spojimo ove dvije gornje sheme, dobijemo nešto što jako sliči na pravilo trećina:

Ako pažljivije pogledate, vidite da se 4 sjecišta koja postoje i kod pravila trećina sad nalaze bliže centru fotografije. To nam često nije poželjno, pa u takvim slučajevima treba primijeniti pravilo trećina, a kad nam odgovara da objekti budu bliže centru (ali uvijek van njega), onda je bolje uzeti pravilo zlatnog reza.

Pogledajmo sad pravilo trećina i zlatni rez jedan uz drugi. Na gornjoj shemi plavim crtama i kružićima je pravilo trećina, a crnim crtama i crvenim kružićima pravilo zlatnog reza. Možete lijepo zapaziti razliku.

U literaturi koju sam našao (uglavnom na internetu), ipak se mnogo češće koristi pravilo trećina kod objašnjavanja osnovnih pravila fotografske kompozicije.

Pravila fotografske kompozicije - ostavljanje mjesta za smjer kretanja objekta

Fotografija: Đulijano BelićLeptir na fotografiji lijevo nalazi se približno u jednom od centara (pravilo trećina). No kreće se prema desnoj strani, a kretanje je krajem fotografije previše rano i naglo prekinuto. Na fotografiji

desno, leptiru smo za kretanje ostavili više mjesta za kretanje, i samim time je fotografija dobila na dinamici i zanimljivosti.

Fotografija: Đulijano BelićOvo je još jedan primjer kada se s desne strane mora ostaviti prazan prostor, kako bi se istaklo da se kretanje jedrilice odvija prema toj strani. Osim toga primijetite kako su jedrilica i horizont postavljeni točno po pravilu trećina.

Fotografija: Đulijano BelićUkoliko na fotografiji imate motiv koji je neutralan po pitanju gledanja / kretanja u nekom smjeru (statičan je), na primjer ovaj svjetionik na fotografiji lijevo, onda ostavite mjesta s lijeve strane, jer je ljudsko oko naučeno da čita s lijeve strane na desnu, pa tako "čita" i fotografiju, pa je dobro ostaviti malo mjesta da oko "uđe" u fotografiju baš s lijeve strane. Naravno, ovo je samo preporuka, što ne znači da je se bespogovorno morate pridržavati.

Pravila fotografske kompozicije - kombiniranje pravila trećina i zlatnog reza


Na prvoj fotografiji lijevo vidimo kako je prekršeno pravilo trećina, i po vertikali i po horizontali. Osim toga, nije dovoljno naglašen smjer kretanja jedrilice tako da se ostavi više prostora na strani u smjeru kretanja jedrilice.

Fotografija u sredini je korigirana, i jedrilica je i po vertikali i po horizontali točno po pravilu trećina, a osim toga je naglašen smjer kretanja. To je grafički označena na trećoj fotografiji.

Pravila fotografske kompozicije - simetrična ravnoteža

Fotografija: Đulijano BelićNa fotografiji lijevo, ravnoteža je postignuta podjednakom količinom prostora koje zauzimaju nebo i građevina od kamena. U ovom slučaju imamo apsolutnu ravnotežu po principu 50% - 50% prostora na fotografiji.

Sličan se efekat može dobiti npr. ravnotežom tamnih i svjetlih dijelova fotografije.

Pravila fotografske kompozicije - nesimetrična ravnoteža

Fotografija: Đulijano BelićDvije tratinčice na fotografiji su u savršenoj ravnoteži. Pritom nije bitno što nisu iste veličine, dapače, kad god možete nastojte napraviti nesimetričnu ravnotežu.

Pravila fotografske kompozicije - još poneki primjer ravnoteže na fotografijama


Pogledajmo fotografiju gore lijevo. More i nebo s oblacima na prvi pogled nisu u ravnoteži, jer more zauzima manje mjesta nego nebo i oblaci. No sjetite se pravila trećina, i napomene da podjela na dva jednaka dijela nije poželjna. Ovdje je fotograf procijenio da je nebo važnije od mora, i dao nebu 2/3 a moru 1/3 prostora na fotografiji. I

to je savršena ravnoteža. Oko odmah primijećuje taj balans, ali točno osjeća da je nebo važnije, pa će pažljivije pogledati nebo, dok će more više biti kao dodatni ukras.

Pogledajmo sad sunce na nebu i barku na moru. Vidimo da su ta dva objekta postavljena u suprotnim krajevima, a osim toga su ta dva objekta podjednako udaljeni od horizonta i time su oni u ravnoteži. Dodatnu ravnotežu postigli smo jakim sjajem sunca i crnom (dakle suprotnom) bojom barke.

Na desnoj fotografiji smo dodatno ucrtali linije po pravilu trećina, i vidimo da one vertikalne nisu baš savršene (ne dijele po vertikali fotografiju na tri jednaka dijela), ali su i one u ravnoteži! Lijeva vertikalna je udaljena od lijevog ruba točno kao i desna vertikalna od desnog ruba.

Fotografija: Đulijano BelićFotografija lijevo nije u ravnoteži, jer izgleda kao da će završetak dizalice svaki tren pasti na zemlju. Desna fotografija pak prikazuje i kran dizalice na kojem visi kraj dizalice, i fotografija je u ravnoteži.

Pravila fotografske kompozicije - okvir na fotografijama

Okvir na kojeg se ovdje misli nije drveni ili metalni okvir oko neke fotografije ispisane na papiru. Ovdje se prvenstveno misli na postupak kad objekt fotografiranja pomoću okolnih objekata zaokružimo, odnosno stavimo u "okvir". Pogledajmo nekoliko primjera.

Fotografija: Đulijano BelićNa fotografiji lijevo, kip Sv. Eufemije, zaštitnice grada Rovinja smo gledali "kroz" dva metalna križa. Kako je riječ o svetici, križevima smo naglasili tu činjenicu, a osim toga fotografija je dobila dubinu i postala mnogo zanimljivija.

Naravno, bilo bi mnogo bolje da je svetica fotografirana s prednje a ne sa zadnje strane, no to u ovom slučaju nije bilo moguće.

Fotografija: Đulijano BelićSličan efekt izveli smo gledajući kroz rupu, i time smo "uokvirili" brod na pučini. Fotografija samog broda, bila bi

"plitka", a ovako je fotografija mnogo efektnija i ima veću dubinu.

Fotografija: Đulijano BelićPonekad se možete našaliti i "uokviriti" svoju vlastitu glavu. Kao što vidite, glava nije uokvirena sa svih strana, ali to i nije neophodno.

Pravila fotografske kompozicije - izbjegavanje stapanja raličitih objekata na fotografijama

Fotografija: Đulijano BelićNa fotografiji lijevo, izgleda kao da stablo (dio zaokružen crvenim kružićem) raste ravno iz glave, što nije nimalo zgodno, osim ako idete na maškare. :)) Malom promjenom kuta snimanja, ili pomicanjem osobe u stranu, stablo se moglo izbjeći.

Fotografija: Đulijano BelićNa fotografiji lijevo vidimo kako je fotograf "spojio" krajeve tulipana sa rubom fotografije. Ponekad je to posljedica nepažnje fotografa, no ponekad se zaboravlja da naš foto aparat u okularu ne pokazuje realnu

sliku koju će snimiti, nego malo griješi. To je posebno jako izraženo u fotografiranju bliskih predmeta, kada u okularu foto aparata može izgledati kao da je cvijet izvan doticaja s rubom fotografije, a zapravo je situacija suprotna. Na digitalnim foto aparatima, potrebno je za snimke iz blizine uključiti vanjski display, koji pokazuje točno sliku kakvu će snimiti.

Pravila fotografske kompozicije - fotografska perspektiva


Na gornjim fotografijama vidimo dvije pogreške koje se često događaju. Prva se odnosi na nedovoljnu "dubinu" fotografije. Pogledajmo prvu fotografiju lijevo. Unatoč zgodnim manekenkama i dobrim kreacijama na njima, fotografija je nekako "plošna", nema dubine. Pogledajte druge dvije fotografije. Tu smo u prvom planu uhvatili jednu osobu, ali je u pozadini druga, koja je zbog perspektive nešto manja, ali baš je to ono što smo tražili. Fotografija sad ima perspektivu. Jednu osobu u prvom planu, a drugu u drugom.

Ono što ne valja na sve tri fotografije je pozadina koja previše ometa pogled na manekene i kreacije na njima. Na žalost, u mnogim situacijama ne možete birati okolinu koja će okruživati objekte koje fotografirate. U takvim slučajevima ne preostaje vam ništa drugo nego odabrati takvu poziciju s koje ćete fotografirati s koje će loša pozadina najmanje utjecati na fotografiju.

Pravila fotografske kompozicije - linije i njihova primjena


Uspravne linije - fotografije prikazuju Augustov hram u Puli. Na njemu su jako izražene uspravne linije. Fotografija lijevo prikazuje pogled s određene udaljenosti. No ukoliko želimo dodatno istaknuti grandioznost spomenika, možemo se približiti objektu fotografiranja i snimiti ga iz podnožja, kako prikazuje desna fotografija. Uspravne linije potenciraju visinu, veličanstvenost. Kako ponekad ne znamo kolika je visina objekata, ponekad je zgodno u fotografiju uključiti i neki objekt poznate visine, npr. čovjeka, kako

bi se imao osjećaj koliko je što visoko.


Horizontalne linije - Horizontalne linije naglašavaju spokoj, odmor, mirnoću. Kao kad se lagano penjete uz stepenice, bez imalo žurbe. U njima nema užurbanosti i uzbuđenja.


Dijagonalne linije - Na dvije gornje fotografije jako su izražene dijagonalne linije. Ograda i linije na fasadi na fotografiji lijevo, te način na koji su poredani automobili na fotografiji desno jako naglašavaju prikaz naše osnovne namjere na fotografijama, a to je kretnju u dubinu po dijagonali. Dijagonalne linije snažno naglašavaju kretanje.


Linije koje se sužavaju s jedne strane - Korištenje linija koje se s jedne strane sužavaju i sakupljaju prema drugoj strani naglašavaju na fotografiji lijevo da je naš osnovni motiv kraj fotografije, odnosno naglašavanje kretanja u tom smjeru.


"S" linija (linija ljepote) - je najzanimljiviji oblik linija. Ima zanimljiv i oku vrlo ugodan oblik. Daju fotografiji jaku dozu šarma i privlačnosti, pa je zato i nazvana linija ljepote.

Pravila fotografske kompozicije - ostala pravila

Fotografija: Đulijano BelićNa fotografiji lijevo vidimo Dvojna vrata u Puli. Problem je što se automobili nikako ne uklapaju uz prekrasni spomenik. Starine i moderno ne idu jedno uz drugo. Stoga bi fotografija bila mnogo bolja bez automobila.

No ukoliko je fotografija nastala kao svjedok jednog vremena, dakle u čisto dokumentarističke svrhe, automobili mogu ostati jer će za nekoliko desetljeća biti

zanimljivo vidjeti kakvi su se automobili kretali uz taj spomenik, i općenito, bit će zanimljivo vidjeti kako su se u različitim vremenima mijenjala prijevozna sredstva. No sa fotografskog stanovišta, automobili su tu višak.

Fotografija: Đulijano BelićNa fotografiji lijevo imamo situaciju gdje se moramo odlučiti da li prednost dati horizontalnoj kompoziciji fotografije gdje su osnova zidine Arene u Puli, a dodatak crkveni toranj (crveni okvir), ili napraviti vertikalnu kompoziciju (zeleni okvir).

Obje su kompozicije ispravne, a odabir je na nama. Najbolje je fotografirati obje situacije, pa kasnije odabrati.

Glasna razmišljanja - Punjači i baterije za digitalne foto aparate

Kad su u pitanju digitalni foto aparati, jedna od najčešćih nedoumica za vrijeme ili odmah nakon kupovine foto aparata je koji punjač i baterije kupiti. Ovo je moje razmišljanje o tom zanimljivom problemu, no ovaj tekst nije nikakva preporuka, te ga stoga nemojte bespogovorno slijediti.

VRSTE PUNJIVIH BATERIJA

Kao što primijećujete, naglasio sam u gornjem podnaslovu "punjive baterije". Zašto? Pa naprosto zato što je uporaba nekih nepunjivih baterija poput alkalnih preskupa, i jednostavno nema smisla koristiti ih, osim u hitnim slučajevima, a onda ionako nemate izbora, već najčešće koristite alkalne baterije jer ih je najlakše nabaviti. Naime, većina digitalnih foto aparata uopće ne radi s običnim baterijama.

Ne ulazeći previše u teoriju, spomenimo koje se vrste punjivih baterija najčešće koriste uz digitalne foto aparate:

1. NiCd (Nikl kadmij) - najstarija vrsta, koju zbog malog kapaciteta danas jednostavno nema smisla koristiti. Osim toga, nisu mnogo jeftinije od NimH baterija, a i osjetljive su na tzv. "memorijski efekat". Ovo je pojava kad se baterija isprazni na npr. 50% kapaciteta, i u tom stadiju se ide nadopunjavati. Baterija često "zapamti" zadnje stanje ispražnjenosti, i više se ne želi isprazniti ispod 50% kapaciteta. Time se ionako mali kapacitet dodatno smanji.

2. NiMH (Nikl metal hidrid) - su baterije koje se danas najčešće koriste. Obično su kapaciteta od 1600 - 1800 mAh (mili amper sati). Mnogo su dugotrajnije od NiCd, i ne pate od memorijskog efekta (iako u mnogim testovima, čak i digitalnih foto aparata možete pročitati suprotno). Poželjno ih je prvih nekoliko pražnjenja pustiti da se isprazne do kraja, i tek onda ih puniti, kako bi se oformio pun kapacitet, iako i ako to ne napravite, ne bi trebalo biti većih problema. Nakon toga ih možete puniti kad god želite.

3. LiIo (Litij ion) - najbolji tip baterija koji se masovno koristi za digitalne foto aparate. Imaju još veći kapacitet od NiMH, ali su i mnogo skuplje. Kao i NiMH, poželjno ih je prvih nekoliko pražnjenja pustiti da se isprazne do kraja, pa tek onda puniti. Nakon toga ih možete puniti kad god želite. U sebi najčešće imaju ugrađenu elektroniku koja spriječava pražnjenje ispod neke razine, i isto tako punjenje iznad određene razine. Kad ovoga ne bi bilo, lako bi se dogodilo da se baterija uništi.

VRSTE PUNJAČA

I kod punjača imamo nekoliko vrsta: 1. punjači koji pune konstantnom, neisprekidanom strujom - ovi se punjači najčešće

koriste kod najjeftinijih punjača, i uglavnom ih nije poželjno koristiti za punjenje baterija za digitalne foto aparate. Takvi punjači vrlo često ne prate stanje napunjenosti baterije, pa postoji mogućnost prepunjavanja ili nedovoljnog punjenja baterije. Vrlo često koštaju ispod 100 Kn, i nakon što sam jednog takvog kupio sa prvim digitalnim foto aparatom, ne pada mi više napamet da ih koristim

2. punjači koji pune isprekidanom strujom (impulsno) - su mnogo kvalitetniji. Gotovo svi proizvođači digitalnih foto aparata uz svoje foto aparate preporučuju (i isporučuju) upravo takve punjače. Osim toga, prate stanje napunjenosti baterije, i sami je isčljučuju iz procesa punjenja kad je to potrebno. Naravno da su zbog toga i skuplji (od 300 Kn na gore)

PUNJENJE BATERIJA

Olympus punjač BU100 i baterije NiMH 1700 mAh.

Neki proizvođači uz svoje foto aparate isporučuju i punjače i baterije. U tom slučaju i nema potrebe da se razmišlja o nekoj drugoj alternativi, već je jedina briga da li je isporučena baterija ili set baterija dovoljan. Ako nije, kupi se još jedna, i problem riješen.

Kažimo nekoliko riječi i o tome kako je najpravilnije puniti baterije. Obično je pravilo da se baterije pune sa strujom koja iznosi 10% njihovog nazivnog kapaciteta. To znači da ćemo npr. NiMH bateriju od 1600 mAh, puniti sa 160 mA struje (10% od 1600 = 160). U takvim uvjetima punjenje bi trebalo trajati oko 12 sati. To su tipične vrijednosti. Pritom se baterija npr. NiMH tipa može puniti i prazniti oko 500 puta (po podacima većine proizvođača NiMH baterija).

No, kako je 12 sati dugo razdoblje, a NiMH i LiIo baterije su danas (uglavnom) vrlo kvalitetno proizvedene, to se vrijeme punjenja može i skratiti. Kako? Poveća se struja punjenja, i time skrati vrijeme punjenja. Posljedica je ta da se baterije više griju, proces punjenja je intenzivniji, i kao izravna posljedica toga je da se vijek baterije skraćuje, i ona neće izdržati 500 punjenja / pražnjenja za NiMH baterije, nego mnogo manje. Koliko manje, teško je reći.

Ovdje imamo dvije podvrste punjača. Jedni koji pune oko 8 sati, i drugi koji pune 3 sata. Dakle, ako spadate u one koji mogu čekati da se baterije pune 8 sati, to će biti logičan i dovoljan izbor. No imajte na umu da će vam se kad tad dogoditi da će vam baterije trebati hitno napuniti, a nećete imati 8 sati za to. Stoga je možda dobro razmisliti o punjaču koji puni baterije za 3 sata. Razlika u cijeni ionako nije prevelika. Olympusovi punjači koji su dokazano jedni od najboljih i lako dostupni, koštaju oko 300 Kn (za 8 sati punjenja), odnosno oko 600 (za 3 sata punjenja) i imaju uključen set baterija uz punjač. Gotovo jednaki su i Kodakovi i njihove baterije, a s ostalima nemam previše iskustva, ali ako ste već dali nekoliko tisuća Kuna za foto aparat, moje je iskustvo da imate najmanje šanse da kupite loš punjač na taj način da kupite ono što proizvođač preporučuje. Da, naravno da ima sličnih i mnogo jeftinijih punjača, ali nije loše prije nego ih kupite provjeriti kod nekoga tko ih već ima, koliko su zaista dobri.

Naravno, ovo se odnosi na punjače za digitalne foto aparate do nekih 1.500 Eura. Dakle, za najčešću klasu digitalnih foto aparat koje kupujemo.

Moja iskustva u korištenju NiMh baterija (Olympus 1600 mAH i punjač Olympus BU100, 3 sata punjenja) kažu da sam sa 3 paketa baterija ispucao 13.000 fotografija u godinu dana i one su i danas kao nove. Kako takve baterije koštaju oko 100-120 Kn za 4 komada, mislim da je to u redu, čak i da ih mijenjam svakih godinu dana.

Postoje i brzi punjači koji pune baterije ispod 3 sata (čak za oko 1 sat), no to je već pretjerano, i sigurno drastično skraćuje vijek trajanja baterija. Osim toga, ako su baterije nekvalitetnije, mogu se jednostavno rasprsnuti, a to nije nimalo zgodno. Mislim da je 3 sata granica ispod koje se ne ide.

KOLIKO TRAJU BATERIJE U DIGITALNIM FOTO APARATIMA

To je pitanje na koje je nemoguće dati jednoznačan odgovor. Foto aparati su toliko različiti, da su razlike u potrošnji pojedinih foto aparata velike. Osim toga, i način na koji koristite vaš foto aparat najviše utječe na trajanje baterija. Ubjedljivo najveći potrošač je vanjski display. Što ga manje koristite, više će vam trajati baterije. Zoomiranje i blic sljedeći su veliki potrošači baterija. No ovdje već nemate neki izbor. Kad vam trebaju, morate ih koristiti.

Za NiMH baterije od 1600 mAh, uz uvjet da ne koristite vanjski display za fotografiranje, već gledate kroz okular (viewfinder), uz konstantno korištenje blica, te često korištenje vanjskog displaya za pregledavanje snimljenih fotografija, uz dobar punjač i baterije, trebali bi biti u mogućnosti snimiti barem 80-90 fotografija u periodu od oko 1,5-2 sata. Ukoliko uzmete NiMH baterije od 1700 ili 1800 mAh koje su danas već uobičajene, možete dodatno produžiti broj fotografija s jednim setom baterija.

Za LiIo baterije je teško reći neki podatak, jer su baterije koje se isporučuju dosta različitog kapaciteta, pa je i trajanje različito. No u svakom slučaju, traju dosta duže nego bilo koje NiMH baterije.

Želim vam što više fotografija s jednim punjenjem baterija, i - rezervne baterije uvijek sa sobom. :)

Documents

Skola fotografije