ATRIBUCIJA

Proces zaključivanja o tome šta su uzroci ponašanja osobe koju

opažamo.

Jelena Ćeha

Ljudi su uvijek nastojali razumjeti okolinu i same sebe, kao i odrediti uzroke nekih događaja i ponašanja.

Kako bismo zaključili zašto se ljudi ponašaju tako kako se ponašaju moramo se osloniti na jedan aspekt socijalne percepcije – procese atribucije.Kako stvaramo atribucije u svrhu razumijevanja ponašanja neke osobe tako stvaramo atribucije i o čitavoj grupi ljudi kao i o nama samima.

Atribucijski procesi su procesi kojima se ponašanje drugih ljudi ili samoga sebe pripisuje bilo vanjskim, bilo unutrašnjim faktorima.

Ocem atribucijske teorije smatra se Fritz Heidar (1946/1958).On je vjerovao da se i obični ljudi ponašaju kao naučnici-amateri koji pokušavaju razumjeti ponašanje drugih ljudi povezujući djeliće informacija dok ne dodju do razumnog objašnjenja.

Predložio je jednostavnu podjelu objašnjenja koje ljudi daju na:

• Unutrašnje ili internalne atribucije (stavovi, uvjerenja, osobine ličnosti i druge karakteristike osobe čije ponašanje objašnjavamo)• vanjske ili eksternalne atribucije (karakteristike situacije u kojoj je osoba tj. podražaj koji je izazvao određeno ponašanje)

U procesu atribucije moguće je razlikovati:

ANTECEDENTI ATRIBUCIJE POSLJEDICE

Informacije

Vjerovanja

Motivacija

Individualne razlike

Percipirani

uzrok

Očekivanja

Emocije

Ponašanje

SVEOBUHVATNI MODEL ATRIBUCIJSKOG PROCESA (Kelley i Michela, 1980)

Ljudi su skloni dispozicijskim atribucijama tj. pribjegavanju zaključka da je ponašanje osobe prije posljedica nekog aspekta njene ličnosti nego nekog aspekta situacije.To je osnovna atribucijska greška.

Jedan od razloga zbog kojeg se javlja atribucijska greška je to što posmatrač usmjerava svoju pažnju na izvođače dok su im situacijski uzroci njegovog ponašanja manje istaknuti ili čak nepoznati.

Efekt reflektora javlja se kada ljudi precjenjuju stepen u kojem drugi ljudi primjećuju njihovo ponašanje i izgled.Ovo pokazuje da su ljudi svjesni sklonosti drugih ljudi da počine osnovnu atribucijsku grešku.

Razlika izvođač-posmatrač je sklonost da se ponašanje drugih vidi kao odraz njihovih osobina dok se prilikom objašnjavanja vlastitog ponašanja oslanjamo na ulogu situacije. To je posljedica toga što izvođači uočavaju situaciju u kojoj se nalaze i koja ih navodi na to ponašanje a posmatrači opažaju samo ponašanje izvođača.

Stereotipi su dispozicijske atribucije i to negativne.

Atribucije u vlastitu korist – naglašavaju dispozicijske uzroke za objašnjavanje vlastitog uspijeha i okrivljuju situacijske uzroke za neuspijeh.Jedan razlog za atribuciju u vlastitu korist je očuvanje samopoštovanja. Drugi razlog je samoreprezentacijski – kako bismo očuvali sliku kakvu drugi imaju o nama.

Ako se dogodi da se poznata osoba ponaša

različito od očekivanja procjenjivača, on pokušava da sačuva svoja uvjerenja tvrdeći

da “nešto nije u redu sa tom osobom” i najčešće ne dovodi u sumnju svoje

pretpostavke ili interpretacije.

PREČICE ZA PROSUĐIVANJE

DRUGIHSelektivnost –zavisno od interesa, obrazovanja, iskustva i stavova promatrača. Dopušta brzo „čitanje“ drugih, ali postoji rizik od stvaranja netačne slike.

Pretpostavljena sličnost ili efekt „poput mene“ je način opažanja drugih za koje pretpostavljamo da su nam slični.

Stereotip je kada se neko prosuđuje na osnovu grupe kojoj pripada.

Halo efekat- donosimo sud o nekoj osobi na osnovu pojedinačne karakteristike kao što je inteligencija, društvenost, izgled.

U individualističkim kulturama ljudi se odgajaju tako da preferiraju dispozicijske atribucije nad situacijskim.Za razliku od toga, kolektivističke kulture naglašavaju pripadnost grupi, međuzavisnost i konformisanje grupnim normama.Zbog toga su zapadnjaci skloniji počiniti atribucijsku grešku nego istočnjaci.

ULOGA KULTURE U ATRIBUCIJI

Zapadnjaci su skloniji atribuciji u vlastitu korist nego istočnjaci.

Obrambene atribucije, kao što je vjerovanje u pravedan svijet, su češće u kulturama u kojima postoje krajnosti u bogatstvu i siromaštvu.

Efekt reflektora je češći među ljudima iz individualističkih nego iz kolektivističkih kultura.

KULTURA I OSTALE PRISTRANOSTI U

ATRIBUCIJI

U mnogim okolnostima ljudi nisu naročito tačni u stvaranju zaključaka i atribuciji uzroka, pogotovu u poređenju sa time koliko misle da jesu.

TAČNOST NAŠIH ATRIBUCIJA I ZAKLJUČAKA

Jedan razlog su osnovne atribucijske greške, koje koristimo pri socijalnom prosuđivanju.

Drugi razlog je u tome što se ljudi prilikom zaključivanja mogu oslanjati na pogrešne implicitne teorije ličnosti.

ZAŠTO SU NAŠI ZAKLJUČCI O

DRUGIMA PONEKAD

POGREŠNI?

• Jedan razlog je to što obično vidimo ljude u ograničenom broju situacija i nikada nemamo priliku uvidjeti da su naši zaključci pogrešni.• Drugi razlog je to što ljudi stvaraju unaprijed mišljenja o drugima i odnose se prema njima na način koji dovodi do ostvarivanja njihovih očekivanja.• Treći razlog zbog kojeg ne uočavamo da su naši zaključci pogrešni je taj što primjećujemo da se mnogi ljudi slažu sa nama – iako svi oni mogu griješiti.

ZAŠTO NAM NAŠI ZAKLJUČCI IZGLEDAJU

TAČNI?

Atribucijski pristup proizlazi iz kognitivne socijalne psihologije, koja stavlja naglasak na kognitivne procese kao medijatore između situacije u kojoj se osoba nalazi i njegovog ponašanja i djelovanja.

Umjesto da pasivno posmatraju šta se oko njih događa, ljudi izvode značenja iz ponašanja, zaključuju o uzrocima i razlozima za opažene događaje, zaključuju o karakteristikama ljudi povezanih s’ tim događajima – konstruišu svoj socijalni realitet.

Istina je da koliko god mislimo da smo u pravu možemo da pravimo greške u procjenjivanju osobina drugih osoba na osnovu samo onoga što vidimo u tom trenutku.Rezultati istraživanja ukazuju na nekoliko vrsta pristrasnosti koje se javljaju prilikom procjene drugih ljudi. Jedna vrsta pristrasnosti povezana je sa stepenom poznanstva. Bliske osobe se opisuju u pozitivnijem svjetlu nego nepoznate osobe.Postoje i motivisane ili egocentrične pristrasnosti u zaključivanju koje mogu uticati na tačnost percepcije sebe i drugih.

Hvala na pažnji !!!