1

PANEVROPSKI UNIVERZITET U BANJA LUCI

APEIRON FAKULTET PRAVNIH NAUKA

SPECIJALISTIČKI RAD

ASPEKTI POLOŽAJA OPTUŽENOG

I NJEGOVOG BRANITELJA I NOVI PROCESNI INSTITUTI

U REFORMISANOM KRIVIČNO-PRAVNOM

ZAKONODAVSTVU

MENTOR: KANDIDAT:

Prof. dr Miodrag Simović Mirnes Ajanović

2

2008. godine

3

SADRŽAJ UVOD.........................................................................................................................................................................................................................3 Riječnik nekih pravnih pojmova.................................................................................................................................................................................4 Amnestija....................................................................................................................................................................................................................6 Dokaz (Krivično procesno pravo)..............................................................................................................................................................................6 Dovođenje(Krivično procesno pravo)........................................................................................................................................................................7 Džon Dou (nn lice)....................................................................................................................................................................................................8 Ekstradicija.................................................................................................................................................................................................................9 Englesko pravo.........................................................................................................................................................................................................10 Germansko pravo .....................................................................................................................................................................................................11 In dubio pro reo.........................................................................................................................................................................................................12 Jemstvo (Krivično procesno pravo)...........................................................................................................................................................................12 Krivična prijava ........................................................................................................................................................................................................13 Okrivljeni...................................................................................................................................................................................................................14 Optužnica ..................................................................................................................................................................................................................14 Porota.........................................................................................................................................................................................................................15 Postupak.....................................................................................................................................................................................................................15 Poziv (Krivično procesno pravo)...............................................................................................................................................................................16 Pravo...........................................................................................................................................................................................................................17 Pritvor.........................................................................................................................................................................................................................18 Redovni pravni lijek...................................................................................................................................................................................................18 Pravo rimsko .............................................................................................................................................................................................................19 Skabinski sistem suđenja ...........................................................................................................................................................................................20 Suđenje ......................................................................................................................................................................................................................21 Sud..............................................................................................................................................................................................................................21 Učešće laika u suđenju................................................................................................................................................................................................22 Vanredni pravni lijek..................................................................................................................................................................................................22 Zakon .........................................................................................................................................................................................................................23 Zatvor..........................................................................................................................................................................................................................24

II

NOVI PROCESNI INSTITUTI U REFORMISANOM KRIVIČNO-PRAVNOM ZAKONODAVSTVU .....................................................................................................................................................................................................................................25 Osumnjičeni.................................................................................................................................................................................................................26 Tužilac.........................................................................................................................................................................................................................26 Branilac........................................................................................................................................................................................................................26

4

Pravo na branioca.........................................................................................................................................................................................................27 Ko ne može biti branitelj ...............................................................................................................................................................................................27 Postavljanje branitelja zbog slabog imovnog stanja.....................................................................................................................................................27 Preduzimanje radnji od branitelja.................................................................................................................................................................................27 Istraga...........................................................................................................................................................................................................................28 Posebne istražne radnje................................................................................................................................................................................................28 Osumnjičeni i branilac u istrazi...................................................................................................................................................................................28 Položaj osumnjičenog i njegovog branioca prema kojem nisu primjenjene mjere i radnje koje zahtijevaju sudsko odobrenje......................................................................................................................................................................................................................31 Pravo na razmatranje spisa i pregledanje pribavljenih predmeta.................................................................................................................................33 Ko utvrđuje koj i su dokazi na štetu a koj i u korist osumnjičenog u istražnom postupku?...........................................................................................34 Optuženi.......................................................................................................................................................................................................................35 Potvrđivanje optužnice..................................................................................................................................................................................................35 Optužnica i odlučivanje po optužnici...........................................................................................................................................................................36 Pravično suđenje...........................................................................................................................................................................................................37 Izjašnjenje o krivici i razmatranje izjave o priznanju krivice.......................................................................................................................................38 Pregovaranje o krivici...................................................................................................................................................................................................39 Povlačenje optužnice....................................................................................................................................................................................................40 Razlozi za prigovor i odluka o prigovoru.....................................................................................................................................................................41 Postupak izdavanja kaznenog naloga...........................................................................................................................................................................41 Određivanje pritvora.....................................................................................................................................................................................................42 Lišenje slobode od strane policijskog organa i zadržavanje........................................................................................................................................43 Razlozi za pritvor.........................................................................................................................................................................................................45 Opšti uslovi za određivanje pritvora............................................................................................................................................................................46 Posebni uslovi za pritvor..............................................................................................................................................................................................48 Pritvor radi obezbjeđenja prisustva osumnjičenog u postupku....................................................................................................................................49 Obezbjeđenje uspješnosti vođenja krivičnog postupka (koluzijska opasnost).............................................................................................................50 Opasnost od nove kriminalne aktivnosti osumnjičenog (iteracijska opasnost)............................................................................................................50 Pritvor zbog potrebe sigurnosti građana i imovine.......................................................................................................................................................51 Prijedlog za određivanje pritvora.................................................................................................................................................................................52 Trajanje pritvora u istražnom postupku........................................................................................................................................................................53 Ukidanje pritvora u istražnom postupku......................................................................................................................................................................54 Nadzor nad izvršenjem pritvora....................................................................................................................................................................................55

III

ASPEKTI POLOŽAJA OPTUŽENOG I NJEGOVOG BRANITELJA U REFORMISANOM KRIVIČNOPRAVNOM ZAKONODAVSTVU (ANALIZA KANDIDATA NA OSNOVU LIČNIH SAZNANJA I PRAKSE STEČENE U OBAVLJANJU STAŽA KANDIDATA KAO ADVOKATSKOG PRIPRAVNIKA).........................................................................................................................................................................56

5

IV

ASPEKTI POLOŽAJA OPTUŽENOG I NJEGOVOG BRANITELJA U REFORMISANOM KRIVIČNOPRAVNOM ZAKONODAVSTVU (ANALIZA PRAVNIH STRUČNJAKA U BIH) ......................................................................................................................................................65 I - OSUMNJIČENI I NJEGOV BRANILAC U ISTRAZI ........................................................................................................................................65 Položaj osumnjičenog i njegovog branioca prema kojem nisu primjenjene mjere i radnje koje zahtjevaju sudsko odobrenje.....................................................................................................................................................................................................................68 Pravo na razmatranje spisa i pregledanje pribavljenih predmeta................................................................................................................................71 Ko utvrđuje koj i su dokazi na štetu a koj i u korist osumnjičenog u istražnom postupku?.........................................................................................71 Šta je cilj istrage?........................................................................................................................................................................................................73 - PRAVA OSUMNJIČENOG U SLUČAJU PRETRESANJA..................................................................................................................................75 Pravo na obavještenje branioca...................................................................................................................................................................................75 Pravo na javnost izvođenja istražne radnje.................................................................................................................................................................77 1.2 - PRAVA OSUMNJIČENOG PRILIKOM PRIVREMNOG ODUZIMANJA PREDMETA I IMOVINE.........................................................77 Pravo na odbijanje predaje predmeta..........................................................................................................................................................................78 Pravo žalbe....................................................................................................................................................................................................................................78 II - NOVI INSTITUTI U KRIVIČNO-PROCESNOM ZAKONODAVSTVU (SKRAĆENI KRIVIČNI POSTUPCI).................................................................................................................................................................................................................80 Uvodne napomene.......................................................................................................................................................................................................80 2.1 - NAČELO ISTINE...............................................................................................................................................................................................81 2.2 - PRIZNANJE KRIVNJE......................................................................................................................................................................................83 Zakonska reulativa.......................................................................................................................................................................................................83 Izjašnjenje o krivnj i.....................................................................................................................................................................................................85 Razmatranje izjave o priznanju krivnje.......................................................................................................................................................................87 2.3 - SPORAZUM O PRIZNANJU KRIVNJE...........................................................................................................................................................89 Zakonska regulativa.....................................................................................................................................................................................................89 Pregovaranje o krivnj i..................................................................................................................................................................................................91 Zaključenje sporazuma o priznanju krivnje.................................................................................................................................................................95 Prihvatanje ili odbacivanje sporazuma o priznanju krivnje od strane suda................................................................................................................101 Žalba na odluku suda o prihvatanju ili odbacivanju sporazuma o priznanju krivnje.................................................................................................102 2.4 - KAZNENI NALOG..........................................................................................................................................................................................104 Zakonska regulativa...................................................................................................................................................................................................104 Opšta odredba............................................................................................................................................................................................................106 2.5 - ODLUKE SUDA O OPTUŽNICI SA ZAHTJEVOM ZA IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA..................................................................................................................................................................................................................108 Neprihvatanje zatjeva za izricanje kaznenog naloga.................................................................................................................................................108 Prihvatanje zahtjeva za izdavanje kaznenog naloga..................................................................................................................................................109

6

Izjava o krivnj i optuženog i izdavanje kaznenog nalog.............................................................................................................................................110 Sadržaj presude kojom se izdaje kazneni nalog.........................................................................................................................................................111 Dostavljanje presude..................................................................................................................................................................................................112 Pravo na žalbu na presudu kojom se izdaje kazneni nalog........................................................................................................................................112 2.6 – ISPITIVANJE...................................................................................................................................................................................................114 Direktno ispitivanje ...................................................................................................................................................................................................114 Unakrsnoispitivanje ...................................................................................................................................................................................................115 Ponovno, dodatno ispitivanje svjedoka......................................................................................................................................................................117 Ispitivanje svjedoka suprotne stranke .......................................................................................................................................................................118 Ispitivanje vještaka ....................................................................................................................................................................................................118 Unakrsno ispitivanje svjedoka saslušanih van sudnice, nedostupnih svjedoka i dokaznog materijala .....................................................................119

V Prakse sudova u BiH ..................................................................................................................................................................................................121 Praksa Vrhovnog Suda FBIH u vezi sa novim krivičnopravnim zakonodavstvom..................................................................................................121 In dubio pro reo...........................................................................................................................................................................................................125 Razbojstvo...................................................................................................................................................................................................................134 Iskaz osumnjičenog dat u policijskoj upravi...............................................................................................................................................................136 Praksa sudova u RS-u u vezi sa novim krivično pravnim zakonodavstvom..............................................................................................................139

VI Prilog – statistički podaci o primjeni novog ZKP-....................................................................................................................................................170 Zaključak ...................................................................................................................................................................................................................180 Literatura....................................................................................................................................................................................................................181

UVOD Polovinom 2002. godine započela je ubrzana reforma krivičnog zakonodavstva Bosne i Hercegovine, koja je završena 01.03.2003. godine donošenjem i stupanjem na snagu Zakona o krivičnom postupku BiH, Krivičnog zakona BiH i Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka BiH. Republika Srpska, Federacija BiH i Brčko Distrikt BiH su istovremeno krenuli u postupak usaglašavanja, harmonizacije svojih krivičnih zakonodavstava sa zakonodavstvom na državnom nivou. Centralno mjesto završene zakonodavne reforme pripada Zakonu o krivičnom postupku BiH

7

(ZKP BiH), jer su najznačajnije promjene učinjene u krivično-procesnoj oblasti, preuzeta su i proširena neka zakonska rješenja iz Zakona o krivičnom postupku Brčko Distrikta BiH (''Sl. Glasnik Brčko Distrikta BiH'' br. 7/2000 od 30.11.2000.godine), koja se prvi put uvode na ovim prostorima: istraga tužioca, direktno i unakrsno ispitivanje, potvrđivanje optužnice, izjašnjenje o krivic i, sporazum o priznanju krivice, prethodni prigovori, postupak izdavanja kaznenog naloga, održavanje glavnih pretresa i donošenje odluka pred drugostepenim sudom bez mogućnosti vraćanja predmeta na ponovni prvostepeni postupak..., ali uvedena su i potpuno nova zakonska rješenja: davanje imuniteta svjedoku od strane tužioca, posebne istražne radnje tužioca, određivanje pritvora sa vremenskim ograničenjima kroz sve faze postupka, ispitivanje prvostepenih presuda samo u granicama žalbenih navoda, samo jedan vanredni pravni lijek – ponavljanje postupka, postupak protiv pravnih lica. Praktično, usaglašeni Zakoni o krivičnom postupku entiteta (ZKP RS i ZKP FBiH) i Brčko Distrikta BiH (ZKP BDBiH) su specifična varijanta ZKP BiH pa su osnovna načela, osnovni pojmovi, faze krivičnog postupka, osnovni krivično-procesni instituti, drugostepeni i posebni postupci identični. Komparativna analiza postupka optuživanja i presuda bez suđenja pokazuje da su svi krivično-procesni zakoni prihvatili ista rješenja koja su najdirektnije uticala na povećanje efikasnosti i ekonomičnosti postupka, uz obavezno poštovanje svih prava optuženog, kao osnovnog krivično-procesnog subjekta. Predmet ovog stručnog rada je analiza i elaboriranje aspekata odbrane osumnjičenog prema novom Zakonu o krivičnom postupku BiH, odnosno elaboriranje novouvedenih procesnih ustanova u procesnom-krivičnom zakonodavstvu BiH. U prvom dijelu rad prezentira i definiše pravne pojmove koji su bitni da bi se shvatila suština krivičnog postupka i načini na koji se on odvija. U drugom dijelu, rad detaljnije komparativno analizira procesni tok krivičnog postupka u odnosu na ranije procesno-krivično zakonodavstvo, a kako bi se mogle uočiti suštinske razlike u odnosu na novi ZKP BiH, odnosno, kako bi se u trećem dijelu rada mogli elaborirati aspekti odbrane osumnjičenog prema novom ZKP u BiH na osnovu isključivo ličnih saznanja i zaključaka u vezi teme rada, a na osnovu prakse kandidata stečene u obavljanju staža kao advokatski pripravnik. U četvrtom dijelu su naznačena zapažanja pravnih stručnjaka u odnosu na temu rada, bez komentara kandidata, dok je u petom dijelu navedena sudska praksa.

8

U šestom dijelu sadržana je statistika, zaključak i literatura korištena za izradu rada. Ovaj stručni rad analizira i obrazlaže činjenicu da je novim ZKP-om napravljena kombinacija angloameričkog sistema sa poznatim akuzatorskim elementima, sa jedne strane, i evropskog kontinentalnog s istema sa tradicionalno istražnim elementima, sa druge strane. U tom smislu rad prilaže i određene statističke podatke, te u prilogu daje rezultate sudske prakse u primjeni novog krivičnog zakonodavstva. RJEČNIK NEKIH PRAVNIH POJMOVA Kako bi se naredno izlaganje moglo lakše i razumljivije elaborirati, posebno sa laičkog aspekta, odnosno sa aspekta površnog poznavanja pravne nauke (obzirom da ovaj rad pored stručnog pretenduje i na laički auditorij), kandidat se odlučio da, prije svega, pravne pojmove koji su najvažniji za razumijevanje krivičnog procesnog prava (i prava uopšte), a kako bi se razumjele i uvedene izmjene krivičnoprocesnog zakonodavstva, obrazloži taksativno i u kratkim

9

crtama – kao Rječnik nekih pravnih pojmova1 (prezentirano po abecednom redu): Amnestija, Dokaz, Dovođenje, Džon Dou (NN lice), Ekstradicija, Englesko pravo, Germansko pravo In dubio pro reo, Jemstvo, Krivična prijava, Okrivljeni, Optužnica, Porota, Postupak, Poziv, Pravo, Pritvor, Redovni pravni lijek, Rimsko pravo, Skabinski sistem suđenja, Suđenje, Sud, Učešće laika u suđenju, Vanredni pravni lijek, Zakon, Zatvor AMNESTIJA Amnestija (grč. amnestia, oproštaj) je akt kojim državna vlast generalno ukida ili smanjuje dužinu kazne osuđenim licima za sva ili određena krivična djela. Amnestiju ne treba mešati sa pomilovanjem koje je pojedinačan akt kojim se oslobađa ili skraćuje zatvorska kazna pojedincu koji je taj vid "milosti" tražio molbom.

1 http://sr.wikipedia.org

10

DOKAZ (KRIVIČNO PROCESNO PRAVO) Pojam dokaza ne definiše se po pravilu u zakonskim aktima, već se koristi kao poznat pojam. Stoga se sama definicija prepušta pravnoj teoriji u kojoj postoji više shvatanja. Ipak, kao definicija dokaza može se upotrijebiti ova: "Dokazi predstavljaju podatke činjenične prirode koji proizlaze iz krivičnoprocesnih radnji koje su preduzeli subjekti krivičnog postupka, a pije svega sud, koji jedini izvodi dokaze u krivičnom postupku, na osnovu kojih se utvrđuje činjenično stanje, a na temelju koga se izvode krivičnopravno relevantni zaključci u pogledu bitnih elemenata krivičnog djela i krivične odgovornosti, te izbora, odnosno mjere konkretne krivične sankcije, kada su za to ispunjeni potrebni materijalni i procesni uslovi, ili se na temelju tih podataka izvlače određeni krivičnoprocesni zaključci, pri čemu se takvi zaključci suda u procesnom smislu uobličavaju u okviru odluke kojom se na zakonski regulisan način rješava predmet krivičnog postupka"

Podjele dokaza - Dokazi se u teorijskom smis lu mogu podijeliti na posredne i neposredne. Posredni dokazi su oni koji samo posredno, indirektno ukazuju na postojanje određene krivičnopravno relevantne č injenice (takav bi na primjer bio iskaz svjedoka da je čuo pucnje i vidio određeno lice kako se poslije izvjesnog vremena brzo udaljava sa nekog mjesta) dok neposredni dokazi omogućavaju da se na osnovu njih direktno utvrdi postojanje određene činjenice (tako bi bilo kada bi u prethodnoj situaciji svjedok vidio kako neko lice puca). Posredni dokazi nazivaju se još i indic ije. Neposredni dokazi se u teoriji smatraju kredibilnijim, međutim pošto važi načelo slobodnog sudijskog uvjerenja, na sudu je da odluči da li je i šta dokazano određenim dokazom. Posebno se to odnosi na slučajeve kada postoji takozvani niz indicija, kada više posrednih dokaza ukazuju na neku činjenicu. Ipak, sud je dužan da u presudi obrazloži svoj stav u pogledu iznijetih dokaza. Dokazi se u teoriji ponekad dijele i na dokaze odbrane, dokaze optužbe i indiferentne dokaze, a kriterijum te podjele je značaj za određenu stranu, tj. podupiranje njenih navoda. Naravno, postoji mogućnost da određeni dokaz (recimo iskaz svjedoka) podupire djelimično i navode tužbe i navode odbrane.

11

Teret dokazivanja - Postupak iznošenja dokaza smatra se centralnim dijelom glavnog pretresa, koji je sam po sebi glavni dio krivičnog postupka. Teret dokazivanja, tačnije određivanje koja strana je dužna da dokazuje neke činjenice, po pravilu nije formalno regulisano. U određenim slučajevima postoji obaveza tuženog da dokazuje svoje navode (npr. kada je u pitanju kleveta), a u praksi je pravilo da određene činjenice dokazuje onaj ko je za njih zainteresovan. U r imskom i u građanskom pravu načelo je da teret dokazivanja leži na tužiocu. Dokazne zabrane - Posebna pravila regulišu dokazne zabrane i određuju koji se dokazi, odnosno dokazna sredstva ne mogu koristiti. Tu se razlikuju dvije kategorije: - dokazi izr ičito zakonom zabranjeni iz raznih razloga (tortura, poligraf i dr.) - dokazi inače dopušteni, ali zabranjeni usljed nedozvoljenog načina pribavljanja Dokazna sredstva i izvori dokaza - Od dokaza kao činjenica trebalo bi razlikovati dokazna sredstva i izvore dokaza. Izvor dokaza je konkretno lice ili predmet iz koga su proizašli dokazni podaci, odnosno dokazi u najopštijem smislu. Dokazna sredstva su načini ili metodi čijom primjenom sud u krivičnom postupku pribavlja dokaze, izvodeći ih iz izvora dokaza. U dokazna sredstva spadaju radnje poput saslušanja okrivljenog ili svjedoka, uviđaja, vještačenja i dr. DOVOĐENJE (KRIVIČNO PROCESNO PRAVO) Dovođenje okrivljenog predstavlja jednu od mjera za obezbjeđenje prisustva okrivljenog u krivičnom postupku. U bh. krivičnom zakonodavsvtu ovaj institut je regulisan Zakonom o krivičnom postupku.

Uslovi za izricanje mjere - Uslovi za ovu mjeru mogu se podijeliti na: - materijalne i - formalne. Materijalni uslov za dovođenje sastoji se u postojanju nekog od alternativno formulisanih razloga: ako je donijeto rešenje o pritvoru (uz prethodno postojeći osnov za njega)

12

ako uredno pozvani okrivljeni ne dođe a svoj nedolazak ne opravda ako se nije moglo izvršiti uredno dostavljanje poziva a iz okolnosti očigledno proizlazi da okrivljeni izbjegava prijem poziva. Formalni uslov sastoji se u donošenju odgovarajuće odluke od strane nadležnog organa. Tu odluku donosi sud u vidu naredbe, koju izvršavaju organi unutrašnjih poslova. Naredba mora biti u pisanom obliku i sadržati identifikacione podatke o okrivljenom, pravnu kvalifikaciju djela koje se okrivljenom stavlja na teret, razlog dovođenja i oficijelnu autorizaciju naredbe. Poseban način postupanja - Poseban način postupanja propisan je u pogledu lica koja su zaposlena u odgovarajućim državnim organima prinude. Naredbu za dovođenje vojnih lica, pripadnika policije ili straže ustanove u kojoj su smještena lica lišena slobode izvršava njihova komanda odnosno ustanova. DŽON DOU (NN lice) Ime Džon Dou (engl. John Doe) se u SAD uobičajeno koristi kao naziv za mušku stranku u sudskom sporu, čiji je pravi identitet nepoznat. Muški leševi koje je nemoguće identifikovati se takođe nazivaju ovim imenom. Nepoznata ženska osoba naziva se Džejn Dou dok se beba čiji identitet nije poznat naziva Beba Dou. Drugi članovi iste porodice mogu se nazivati Džejms Dou, Džudi Dou i sl. Ovo ime se najčešće, mada ne i uvijek, koristi za anonimne ili nepoznate branjenike. Druga imena koja se takođe koriste za nepoznate stranke u sudskom postupku su Ričard Rou za muškarce i Džejn Rou za žene (kao što je to učinjeno u odluci Vrhovnog suda SAD u slučaju Rou protiv Vejda). Oksfordski rječnik engleskog jezika tvrdi da je ime Džon Dou "ime kojim se označava fiktivni zakupac ili tužilac u (sada već zastarjelom) slučaju evikcije, u kojem je fiktivni branjenik bio nazvan Ričard Rou". Pored zvanične pravne primjene, ime Džon Dou se najčešće koristi da bi se njime imenovalo nepoznato lice. Običaj upotrebe imena Džon Dou datira još iz vremena vladavine engleskog kralja Edvarda III, a nastao je tokom pravničke debate oko nečega što je tada nazivano Akt o izbacivanju. Debatom su bili obuhvaćeni hipotetički vlasnik zemlje, koji je nazvan "Džon Dou", a koji je iznajmio svoju zemlju drugom licu, takođe fiktivnom zakupcu "Ričardu Rou", koji je ovu zemlju prisvojio i izbacio sa nje jadnog Džon Doa. Ova imena – Džon Dou i Ričard Rou – nemaju nekakvo posebno značenje, osim što Dou (na eng. Doe znači ženka jelena), a Rou (na eng. Roe znači vrsta malog jelena rasprostranjenog na evropskom kontinentu) predstavljaju obične imenice koje su se u to vrijeme koristile. Međutim, navedena

13

pravnička debata postala je ključna tačka u pravnoj teoriji, od koje se ime Džon Dou aktivno koristi u pravnoj praksi i opštem govoru za označavanje nepoznate osobe. Džon Dou i Ričard Rou se danas zvanično koriste u pravnoj proceduri SAD kao prvo i drugo ime koje se daje branjenicima u sudskom postupku (ukoliko je potrebno, sljedeća imena koja se koriste su Džon Stajls i Ričard Majls). Ime Džejn Dou, logični ženski ekvivalent, koristi se u mnogim jurisdikcijama, ali ukoliko se radi o slučaju pred federalnim sudom onda se za nepoznatu branjeniku uvek koristi izraz Meri Mejdžor. U krivičnom zakonodavstvu BiH se koristi kao pandan imenu Džon Dou inicijali NN (en en lice). U Sloveniji to lice se označava kao Janez Novak, Makedoniji Petar Petrovski, Austriji Hans Majer, Bugarskoj Ivan Ivanov, Argentini Huan Perez i tako dalje. Samo porijeklo značenja inicijala NN nije poznato. Pretpostavlja se da je uzeto od latinskog nomen nescio (u značenju kome se ne zna ime). EKSTRADICIJA Ekstradicija je pravni proces vraćanja (izručenja) osobe optužene za zločin, ili koja je zločin dokazano učinila, iz jedne države (eventualno međunarodnom sudu) u drugu, koja ekstradiciju zahtijeva. Ekstradic ija se primarno reguliše međudržavnim ekstradicionim aktima, a sekundarno unutrašnjim zakonima.

Ekstradicija stranoj državi - Ekstradicija, ili izdavanje krivaca se smatra najvažnijim aktom međunarodne pravne pomoći. Ekstradicija se vrši u cilju vođenja krivičnog postupka protiv ekstradiranog lica ili u cilju izvršenja kazne nad njim. Razlikuje se aktivna ekstradicija - kada se od neke države traži ekstradicija, te pasivna ekstradicija - kada domaća država odobrava ekstradiciju. Ekstradicija u smislu pravne prirode ima dva aspekta - materijalnopravni (prevashodno regulisan krivičnim i dijelovima međunarodnog javnog prava, poput međunarodnog krivičnog) koji reguliše uslove za ekstradiciju, i procesnopravni (regulisan krivičnim procesnim pravom) koji reguliše sam postupak izručenja, na tok, procesualna sredstva i garancije u postupku. Ova oblast prevashodno se reguliše međunarodnim ugovorima (bilateralnim i multilateralnim), a tek ako ne postoji međunarodni ugovor ili postoji praznina u njemu, primjenjuje se domaće zakonodavstvo. Ekstradicija međunarodnom sudu - U teoriji je ovo pitanje sporno, prevashodno zbog toga da li se zabranom izručenja domaćeg državljanina drugoj zemlji (koju poznaju praktično sva zakonodavstva svijeta) može smatrati i drugo izručenje, tj. izručenje određenom međunarodnom krivičnom

14

sudu. Prevladava mišljenje da ta zabrana i dalje važi, ali je nesporno da ovaj institut ovdje ima specifičnosti. Ekstradicija ad hok tribunalima - Pitanje se prvi put postavilo kod ad hok tribunala za bivšu Jugoslaviju i Ruandu koji su u svojim statutima predviđali bezuslovnu saradnju država koja podrazumijeva i izručenja. Neke države su predvidjele ova izručenja kao izuzetak, dok druge (uglavnom one nevezane za sukobe na Balkanu) to nisu učinile. Uslovi za ekstradiciju su sljedeći: - da je utvrđen identitet traženog lica - da postoji potvrđena optužnica u skladu sa Statutom Tribunala - da je djelo kažnjivo i po domaćem zakonodavstvu - da je djelo u nadležnosti Tribunala Ekstradicija Međunarodnom krivičnom sudu - Ekstradicija Međunarodnom krivičnom sudu manje je sporna usljed ugovornog karaktera nastanka tog suda. Iako je to pravno-politički manje sporno, određene države smatrale su da je neophodno promijeniti ustav i u ovom slučaju (kao na primjer SR Njemačka, koja je promjenila ustav pa tek onda ratifikovala Rimski statut 2000. godine). ENGLESKO PRAVO Za englesko pravo karakterističan je nastanak i razvoj porotnog sistema suđenja, a njegov finalni oblik u upotrebi je danas u zemljama anglosaksonskog prava. Porota je u Englesku stigla kao franački institut a vremenom je mijenjana i razvijana. GERMANSKO PRAVO Germanska plemena koja su krajem 5. vijeka p.n.e. srušila Zapadno rimsko carstvo donijela su sa sobom sopstvene sisteme suđenja. Iako su među raznim plemenima postojale izvijesne razlike, uglavnom je sudski postupak bio sličan. Suđenje je prije svega vršeno u centenama, manjim teritorijalnim jedinicama u okviru grofovija. Učešće laičkog elementa bilo je vrlo izraženo, prije svega u franačkom sistemu suđenja koji je istorijski najpoznatiji.

15

Sudu u centeni predsjedavao je tungin (nazivan i vikar, načelnik centene) a suđenju su prisustvovali svi odrasli muškarci iz centene. Presudu bi predlagali ljudi iz naroda poznati po tome što se dobro razumiju u običaje – po pravilu sedmorica (rahinburgi). Te ljude je imenovao tungin za svaki određeni s lučaj, a o prijedlogu rahinburga su se izjašnjavali svi prisutni. Ovakav sud, nazvan mallum je presuđivao najveći broj slučajeva. Samo je kod Langobarda sudija bio inokosan. Karlo Veliki je suđenje premjestio u nadležnost grofova uz pomoć stalnih, doživotno izabranih skabina. Učešće laičkog elementa ogledalo se samo u prisustvu svih odraslih muškaraca u tom području, ali oni više nisu imali nikakvu ulogu u odlučivanju. IN DUBIO PRO REO In dubio pro reo predstavlja jedno od temeljnih načela krivičnog procesnog prava pored presumcije nevinosti. Ono znači da u slučaju sumnje treba presuditi u korist okrivljenog. Kada se sud nađe u sumnji, u pogledu pitanja da li određena činjenica koja ide na štetu okrivljenom postoji ili ne, mora uzeti da ona nije dokazana i obratno u slučaju sumnje u pogledu činjenica koje okrivljenom idu u korist, a ne mogu se sa izvjesnošću utvrditi, mora se uzeti da su utvrđene. Ovim pravilom se uzima kao dokazano ono što nije dokazano. JEMSTVO (KRIVIČNO PROCESNO PRAVO) Jemstvo u krivičnom procesnom pravu označava mjeru za obezbjeđenje prisustva okrivljenog u krivičnom postupku. U pravu BiH institut jemstva regulisan je Zakonom o krivičnom postupku.

Razlozi izricanja - 1. Ako je okrivljenom već određen pritvor ili on treba da bude pritvoren samo zbog postojanja okolnosti da će pobjeći. 2. Ako uredno pozvani optuženi očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres Visina iznosa jemstva - Jemstvo uvijek glas i na novčani iznos koji se određuje s obzirom na sljedeće parametre: - Težina krivičnog djela - Lične i porodične prilike okrivljenog - Imovno stanje lica koje daje jemstvo - Sam novčani iznos može biti određen u domaćoj ili stranoj valuti.

16

Predmet jemstva - Predmet jemstva određuje se prema onome što se kao jemstvo polaže. Tako se razlikuje: - Stvarno jemstvo (cautio realis) - u dva modaliteta - na određenim pokretnim stvarima (novac, hartije od vrijednosti) i stavljanje hipoteke na nepokretnost. - Lično jemstvo (cautio personalis) - koja se sastoji u ličnoj obavezi jednog ili više građana da će u slučaju bjekstva okrivljenog platiti utvrđeni iznos jemstva. Logično, okrivljeni ne može biti vezan ovim jemstvom. Situacije kada se jemstvo ukida - Jemstvo može biti ukinuto tokom trajanja krivičnog postupka ili po njegovom okončanju. Tokom trajanja ukida se: - Ako je jemstvo položeno zbog opasnosti od bjekstva, a okrivljeni na uredan poziv ne dođe i izostanak ne opravda - Ako je određeno zbog očiglednog izbjegavanja dolaska na glavni pretres, ukida se u istom slučaju - Ako se pojavi neki od drugih razloga za pritvor Posle ukidanja jemstva dolazi do izr icanja mjere pritvora a okrivljenom se vraća položeno jemstvo. Drugi slučaj ukidanja je posle pravosnažnog okončanja krivičnog postupka, bilo obustavom ili presudom. U slučaju da je okrivljenom izrečena kazna zatvora, pritvor traje do početka izvršavanja izrečene kazne. Zadržavanje jemstva - Do zadržavanja jemstva i prebacivanja u sudski budžet dolazi u dva slučaja: - Ako okrivljeni pobjegne - Ako okrivljeni ponovo ne dođe na glavni pretres a izostanak ne opravda Odlučivanje o jemstvu - Jemstvo se određuje i ukida rješenjem koje donos i sud u svojim različitim funkcionalnim oblicima: - Prije i u toku istrage to rješenje donosi istražni sudija - Poslije podignute optužnice rješenje o jemstvu donosi predsjednik vijeća

17

Na glavnom pretresu rješenje o jemstvu donosi vijeće. KRIVIČNA PRIJAVA Krivična prijava je prijava da je učinjeno određeno krivično djelo, koja se podnosi nadležnom tužilaštvu, sudu ili organu unutrašnjih poslova.

Podnosioci - Krivična prijava predstavlja neophodan akt kojim se otkriva da je određeno krivično djelo izvršeno i kojim se omogućava dalje odvijanje procesnih radnji. Kao podnosioci krivične prijave mogu se javiti različiti subjekti: građani, državni organi, organi lokalne samouprave, javna preduzeća i ustanove, kao i organi unutrašnjih poslova kojima je ovo jedna od osnovnih dužnosti u borbi za suzbijanje kriminala. Podnošenje krivične prijave je posebno regulisano kada je podnose organi unutrašnjih pos lova, i u tim slučajevima sadržina je precizno propisana kao i prilozi koji se podnose uz krivičnu prijavu (poput predmeta, fotografija i skica). Vrste - Može se razlikovati više vrsta krivičnih prijava prema različitim kriterijumima. Prema načinu podnošenja razlikuju se pismena (pisana, čiji je sadržaj slobodan sem kada je podnose organi unutrašnjih poslova) i usmena (kada se podnosilac mora upozoriti na pos ljedice lažnog prijavljivanja - to je krivično djelo, i mora se sastaviti zapisnik). Posebno je regulisano i pitanje telefonskih krivičnih prijava, i tada se o prijavi mora sačiniti službena bilješka. Prema potpunosti podataka o djelu, učiniocu i dokazima razlikuju se potpune i nepotpune krivične prijave. Potpune krivične prijave omogućavaju da se odmah pokrene krivični postupak uslijed toga što postoje potpuni podaci o djelu, učiniocu i dokazima. Nepotpune krivične prijave zahtijevaju dalje istražne radnje organa unutrašnjih poslova, tužioca ili istražnog sudije. Prema istinitosti sadržaja razlikuju se lažne i istinite krivične prijave. Iznošenje lažnih podataka u krivičnoj prijavi ima za posljedicu pozivanje na krivičnu odgovornost podnosioca i takvom prijavom se ne ostvaruju krivično-procesna dejstva. Samo istinita krivična prijava omogućava dalje odvijanje pretkrivičnog i krivičnog postupka. Procesne posljedice prijave i dalji postupak - Krivična prijava u određenim situacijama može imati procesne posljedice. Tako se krivična prijava smatra blagovremenom privatnom tužbom ukoliko se u daljem toku postupka otkrije da je u pitanju krivično delo koje se goni po privatnoj tužbi. Druga posljedica se javlja ukoliko javni tužilac ne reaguje na podnijetu prijavu u zakonom

18

određenom roku. Tada oštećeni može preuzeti krivično gonjenje kao tužilac podnošenjem optužnog prijedloga sudu. Po redovnom toku stvari, o krivičnoj prijavi odlučuje javni tužilac. On može odbaciti krivičnu prijavu ukoliko smatra da nema osnova za dalji postupak, u kom slučaju o odbacivanju obavještava oštećenog (koji može preuzeti gonjenje) ili organ unutrašnjih poslova (što zavisi od podnosioca) u roku od osam dana. Ukoliko smatra da postoje osnovi za dalji postupak, javni tužilac će podnijeti odgovarajući optužni akt čime će započeti krivični postupak. OKRIVLJENI Okrivljeni je lice kojem se na teret stavlja krivica za određeno djelo. U pravnoj terminologiji ovaj izraz se upotrebljava u krivičnom procesnom pravu. Okrivljeni u užem smislu je lice protiv koga je donijeto r ješenje o sprovođenju istrage ili protiv koga je podnijeta optužnica, optužni prijedlog ili privatna tužba. Izraz okrivljeni je opšti naziv za okrivljenog (u užem smislu), optuženog i osuđenog. U teoriji se ovaj naziv koristi i za osumnjičenog. OPTUŽNICA Optužnica je pismeni akt - zahtjev, podnesena pod predviđenim uslovima (obično zakonskim) a od strane ovlašćenog tužioca, kojim se započinje krivični postupak. Optužnica je akt koji redovno sadrži podatke o optuženom i djela koja mu se stavljaju na teret. Postojanje optužnice se smatra ključnim uslovom za nastanak i opstanak krivičnog postupka. Odustajanjem od već podignute optužnice krivični postupak se prekida, uz mogućnost da dođe do sukcesije tužilaca (što je različito regulisano od zemlje do zemlje) u kom slučaju optužnica opstaje. POROTA Istorija porote vezuje se pre svega za Englesku i Srednji vijek. O nastanku porote u Engleskoj postoji više teorija. Postojala je ranije teorija po kojoj je nastanak porote vezan za zakonodavnu djelatnost, odnosno da je porota uvedena određenim zakonskim aktima. Takvo stanovište je danas odbačeno, i preovlađuje stav da je porijeklo engleske porote u ranijim plemenskim

19

pravima. Istraživanja su utvrdila da nije postojao uticaj keltskog prava, te se uticaj prije svega svodi na franačko-normansko pravo. Porota predstavlja oblik učešća laika u suđenju koji se ostvaruje kroz formiranje posebnog tijela, sastavljenog od 6-24 porotnika - običnih građana, nasumično izabranih. Porota obično odlučuje o faktičkim pitanjima određenog slučaja, poput krivice okrivljenog u krivičnim postupcima gde je upotreba porote i najčešća. Porota je dominantna u zemljama koje su nekada bile pod britanskom vlašću ali je javlja i u drugim zemljama Evrope i svijeta, obično u kombinaciji sa skabinskim sistemom suđenja. POSTUPAK Začeci suđenja se javljaju još u praistoriji. Suđenja su tada bila prije svega okupljanja članova plemena koji su zajednički odlučivali o krivici određenog člana. Suđenja se razvijaju i us ložnjavaju sa nastankom države, a posebno visok nivo dostižu u staroj Atini i Rimu. Izvijestan pad kvaliteta i povratak na neka iracionalna sredstva u suđenju vidljiv je u ranom Srednjem vijeku, ali će se to vremenom mijenjati tokom Prosvjetiteljstva i kasnije. Suđenja kakva poznajemo danas vezuju se prije svega za kraj 19. i početak 20. vijeka. Postupak suđenja u velikoj mjeri zavisi od pravnog sistema određene zemlje, ali u najgrubljim crtama suđenje se uvek odvija pred sudijom, jednim ili više, a tu mogu biti prisutni i drugi učesnici u presuđivanju, poput porote. Drugi neizostavni element suđenja su učesnici postupka - strane u postupku, koji se uobičajeno nazivaju stranke. Strana koja je podnijela tužbu i tako započela suđenje naziva se tužilac, a druga strana se u građanskim postupcima naziva tuženi a u krivičnim okrivljeni. Stranke u postupcima u daleko najvećem broju građanskih s lučajeva zastupaju zastupnici - advokati, dok je u krivičnom postupku karakteristično da zastupnika ima okrivljeni. Taj zastupnik naziva se branilac. Tok suđenja obično se sastoji u izvođenju dokaza na različite načine, pre svega saslušavanjem svjedoka i pokazivanjem materijalnih dokaza. Ova faza naziva se glavni pretres i često se poistovjećuje sa suđenjem u cjelini. U širem smislu suđenjem se naziva čitav spor ili postupak, mada je to obično u kolokvijalnom govoru. Suđenje se okončava presudom, koja može u potpunosti ili djelimično prihvatiti ili odbiti navode iz tužbe.

20

POZIV (KRIVIČNO PROCESNO PRAVO) Poziv predstavlja prvu i rutinsku mjeru kojom se obezbjeđuje prisustvo okrivljenog u krivičnom postupku. Okrivljenom koji se nalazi u pritvoru ne dostavlja se poziv već se on dovodi na suđenje. Pravila o pozivanju regulisana su u pravu BiH Zakonom o krivičnom postupku. Poziv je uvek u pismenoj formi i zatvoren. Sadrži sljedeće elemente: - identif ikacione podatke pozivaoca - naziv suda koji poziva - osnovne identif ikacione podatke lica koje se poziva - ime i prezime pravnu kvalif ikaciju krivičnog djela koje je predmet postupka - označavanje lokaliteta gde se održava postupak - označavanje vremena izvođenja radnje kojoj se zahtijeva prisustvo - označavanje procesnog statusa lica koje se poziva - status okrivljenog - navođenje mogućnosti za primjenu teže mere - prinudno dovođenje u slučaju nedolaska - oficijelnu autorizaciju poziva - službeni pečat suda i ime i prezime sudije koji poziva Poseban upozoravajući element sadrži poziv koji se prvi put upućuje okrivljenom i u njemu se on poučava o pravu da uzme branioca koji može prisustvovati njegovom saslušanju. Ukoliko okrivljeni nije u stanju da se odazove usled bolesti ili druge neotklonjive smetnje saslušaće se u mjestu gde se nalazi ili će se obezbjediti njegov prevoz do mjesta preduzimanja radnje. PRAVO "Ius est ars boni et aequi" (Pravo je vještina dobrog i pravičnog). Iuvencius Celsus

21

Pravo se može nazvati s istemom normi ljudskog ponašanja koje propisuje i u slučaju kršenja sankcioniše država. Pravo međutim svoje izvore ima u moralu, običajima, etici i naročito pravdi. Upravo ovo dvojno lice prava je tema viševijekovne rasprave o tome da li se pravom mogu nazvati i oni sistemi normi koje propisuje nelegitimna ili nepravedna vlast. Za pravnike pozitiviste i ovi sistemi se mogu nazvati pravom (ukoliko ih državna vlast sprovodi dovoljno efikasno), dok za jusnaturaliste ovi s istemi se ne mogu nazvati pravom u punom smislu te riječ i. U samoj pravnoj teoriji i filozofiji pravo se određuje ne samo kao idealna, duhovna pojava, tj. kao skup misli, već i kao realna pojava. Realne pojave su one koje imaju i vremensku i prostornu dimenziju. Kao realna pojava, pravo je vezano za ljude i njihovu psihu, kao i za njihovo društvo. Moguće je utvrditi tri različita pristupa određivanju pojma prava: Jusnaturalizam: za koji je pravo etička pojava. Legalizam i normativizam: pravo je skup normi kao psiholoških ili logičko-jezičkih pojmova. Socijalizam: Za koje je pravo socijalno-materijalna kategorija. Marksistički pisci vide pravo kao volju vladajuće klase sa ciljem da se održi dati društveni poredak. Dok se u pogledu spoljnog elementa prava - državne sankcije - većina teoretičara slaže, dotle se oni ne slažu za unutarnji element tj. onaj koji izaziva takav spoljni element. Traženje unutrašnje suštine prava svodi se uglavnom na ispitivanje koje društvene odnose odnosno radnje, ponašanja ljudi pravo reguliše. Neki te odnose određuju neposredno, a neki posredno na taj način što određuju tzv. cilj prava. Prvo gledište koje razgraničava pravo od drugih društvenih normi po odnosima tj. ponašanju ljudi koje pravo reguliše smatra da pravo reguliše samo spoljne, tjelesne radnje, ponašanje ljudi dok unutrašnje, psihičke radnje reguliše moral. Drugo gledište jeste da pravo reguliše slobodu čovjekovog postupanja kada bi ta sloboda bila u sukobu sa slobodom drugog čovjeka. Sva ova gledišta se svode na jedno, da pravo reguliše društvene odnose u kojima može doći do povrede opštedruštvenog interesa, zajedničkih interesa svih članova društva. Ovi zajednički interesi prema jednima sastoje u redu, drugima u miru, a trećima u pravdi. Ova višeznačnost pojma pravo je ipak više prisutna u pravnoj teoriji i filozofiji prava nego u običnom životu. Zato je sasvim u pravu italijanski pravni filozof Đorđo del Vekio koji tvrdi da svi znaju šta je pravo ali ga teško mogu definisati.

22

PRITVOR Pritvor predstavlja sudski određeno lišenje slobode u krivičnom postupku. Pritvor se različito uređuje u praktično svim zemljama, a neke veće razlike su između anglosaksonskih i evropskokontinentalnih zemalja. Svrha pritvora je obezbjeđivanje prisustva okrivljenog u krivičnom postupku u situacijama kada zbog određenih okolnosti to nije moguće učiniti drugim mjerama, poput zabrane napuštanja boravišta. Okrivljeni koji se nađe u pritvoru u svim zemljama sa razvijenijim pravima mora raspolagati nizom prava kojima se obezbjeđuje njegova obaviještenost o svemu što mu se stavlja na teret i obezbjeđuje njegov fizički i ps ihički integritet. Pritvor se uvek uračunava prilikom eventualnog izricanja zatvorske kazne, kao izdržani dio. REDOVNI PRAVNI LIJEK Redovni pravni lijekovi predstavljaju institute procesnog prava i nalaze svoju upotrebu u krivičnom, parničnom, vanparničnom, izvršnom, upravnom, prekršajnom postupku i postupku povodom privrednih prestupa. Pomoću njih određena lica imaju pravo da traže preispitivanje sudskih odluka i odluka upravnih organa. U krivično-procesnom sistemu u BiH postoje tri redovna pravna lijeka: - žalba na presudu prvostepenog suda, - žalba na presudu drugostepenog suda i - žalba na rešenje. Zajednička osobina za sve redovne pravne lijekove je to da se oni ulažu protiv nepravosnažnih sudskih odluka. Redovni pravni lijekovi koji se ulažu protiv presude uvek imaju suspenzivno dejstvo tj. odlažu njeno izvršenje, dok žalba protiv r ješenja nekad i nema takvo dejstvo. PRAVO RIMSKO Pod pojmom rimsko pravo označava se pravni poredak koji je vrijedio u rimskoj državi od osnutka Rima 754. godine pr.n.e. pa do smrti istočnorimskog cara Justinijana 565. godine n.e.

23

Nakon sloma Istočnog Rimskog Carstva Rimsko pravo nastavlja život kroz Bizantsko pravo te kroz recepciju Rimskog prava u barbarskim državama Zapada tijekom srednjega vijeka. Ponovno oživljava tijekom renesanse, kada se njegovi instituti iznova otkrivaju te izučavaju za potrebe novonastale robne privrede začetka kapitalističkog sistema a zatim, sve do danas, vrše uticaj i žive u institutima, osobito građanskim, i u savremenom pravu. Rimska pravna istorija obuhvaća vremenski period od trinaest stoljeća, uobičajena podjela poznaje četiri razdoblja razvitka rimskog prava, utvrđena prema značajnim političkim i društveno-ekonomskim zbivanjima . Ta su razdoblja : 1. razdoblje civilnog prava: obuhvaća vrijeme postanka rimske države i prva tri stoljeća republike (od 754. pr.n.e. do kraja drugog punskog rata 201. pr.n.e) ; 2. razdoblje honorarnog prava: obuhvaća posljednja dva stoljeća republike (od 201. pr.n.e. do uvođenja principata 27. pr. n.e) ; 3. razdoblje klasičnog prava: vrijeme principata (od 27. pr.n.e. do smrti Aleksandra Severa 235. n.e.); 4. razdoblje postklasičnog prava: vrijeme dominata (od 235. do 565.) Najčešća podjela prava danas, je ona iz XIX stoljeća, tzv. pandektna (pandectae - grčko ime Digesta). Po njoj građansko pravo dijelimo na: 1. Statusno pravo 2. Porodično pravo 3. Stvarno pravo 4. Obligaciono pravo 5. Nasljedno pravo 6. Građanski postupak Iako primjenjiva na Rimsko pravo, ova podjela nije nešto po čemu bi rimski pravnik prepoznao svoj pravni sistem. Duhu rimskog pravničkog razmišljanja bliži je tzv. Gajev ili institucionalni sistem građanskog prava: - I Ius Privatum - Privatno pravo - I/1 Ius quod ad personas pertinet (doslovce: pravo koje se odnosi na osobe) Osobe sui iuris te alieni iuris (doslovce: sopstvenog i tuđeg prava) - Latini i Peregrini

24

- Rimski građani - I/2 Ius quod ad res pertinet (doslovce: pravo koje se odnosi na stvari) - Rimsko stvarno pravo - Rimsko pravo sukcesija za slučaj smrti (nasljedno pravo) - Rimsko obligaciono pravo - I/3 Ius quod ad actiones pertinet (doslovce: pravo koje se odnosi na tužbe) Rimske tužbe i druga procesna sredstva Postupci: - Legisactioni postupak - Formularni postupak - Ekstraordinarni postupak Osim toga rimsko pravo obuhvata i javni dio, danas manje značajan: - II Ius Publicum - Javno pravo - II/1 Ustavnopravni koncepti i instituti Rima te - II/2 Rimsko krivično pravo SKABINSKI SISTEM SUĐENJA Skabinski s istem suđenja nastao je na prelazu iz Srednjeg u Novi vijek u njemačkim državama, prije svega Hanoveru i Saksoniji. Otuda potiče i ime - skabini su bili "gradski oci" njemačkih gradova, u vijeć ima poznatim kao vijeća skabina i eševana. Sistem se prošir io na ostatak Evrope, posebno u drugoj polovini 19. vijeka i 20. vijeku. Skabinski sistem suđenja2 (poznat i kao prisuditeljski sistem, ili prisuditeljstvo) je naziv koji se upotrebljava u pravnoj teoriji da označi tip suđenja gdje u sudskom procesu sude sudije profesionalci i obični građani zajedno, i to tako što čine zajedničko sudsko vijeće i zajednički odlučuju o činjeničnim i pravnim pitanjima određenog slučaja. Po pravilu, laici su u većini u odnosu na sudije profesionalce, mada ima određenih izuzetaka u nekim zemljama. Skabinski sistem suđenja karakterističan je za zemlje evropsko-kontinentalne pravne tradic ije, ali se nerijetko kombinuje sa porotnim sistemom u zavisnosti od vis ine zaprijećene kazne u određenom (krivičnopravnom) slučaju.

25

SUĐENJE Suđenje je postupak pred sudom, u savremenom pravu obično regulisan ustavom i zakonom, putem koga se r ješava određeni spor između stranaka (u slučaju na primjer građanskog i raznih grana međunarodnog prava) ili odlučuje o krivici okrivljenog (u slučaju krivičnih postupaka). Sudovi pred kojima se odvijaju suđenja su obično tijela u sastavu državnog aparata, za koje je u demokratskim zemljama karakteristična nezavisnost u radu. SUD Sud je institucija kojoj je povjereno vršenje sudske funkcije, tj. rješavanje spornih slučajeva u oblasti građanskog, krivičnog, međunarodnog prava ili u nekoj drugoj oblasti gdje se mogu javiti sporovi. Najčešće se pod sudom podrazumijeva državni organ, koji se nalazi u sastavu sudstva kao jedne od tri grane vlasti, ali sud može postojati i kao međunarodni, sud neke nedržavne organizacije (sudovi časti profesionalnih organizacija npr.) ili privremeni, specijalni sud. Sudovi u unutrašnjem pravnom poretku - Sudovi u okviru državnog sistema imaju različito uređenje od države do države, ali se generalno pravi razlika između prvostepenih i drugostepenih (apelacionih) sudova, tj. sudova koji primarno rješavaju stvar i sudova koji r ješavaju po pravnom lijeku, tj. žalbi. Najčešće postoji i treći stepen u vidu vrhovnog suda države, koji je obično kasacionog karaktera i ne ulazi u činjenično stanje. Mogu postojati i izdvojeni vojni sudovi sa sopstvenom hijerarhijskom organizacijom. Postoji tendencija specijalizacije sudskih organa (to kao tradicija postoji u Velikoj Britaniji) prema vrsti spora, što ima za cilj efikasniji rad sudova. Prema opšteprihvaćenim standardima, sudovi moraju biti nezavisni od spoljašnjih uticaja i suditi isključivo po ustavu i zakonu. Međunarodni sudovi - Međunarodni sudovi mogu se osnovati na različite načine i imaju različite zadatke. To mogu biti sudovi ustanovljeni saglasnošću država i sa širokom nadležnošću (npr. Međunarodni sud pravde), sudovi ustanovljeni za kontrolu sprovođenja određenih međunarodnih dokumenata (npr. Evropski sud za ljudska prava), specijalizovani sudovi za određenu

26

oblast (npr. Međunarodni krivični sud) ili pak ad hok sudovi za određenu svrhu (npr. Haški tribunal). Nadležnost, uređenje i pravila postupka pred ovim sudovima obično se određuju u osnivačkim aktima i razlikuju se od suda do suda. Često ovde dolazi do konvergencije uticaja evropsko-kontinentalnog i anglosaksonskog prava. UČEŠĆE LAIKA U SUĐENJU Istorija učešća laika u suđenju ima korijene u dalekoj prošlosti ljudskog društva. Nekada su suđenja laika zapravo bila jedini poznat oblik suđenja, da bi kasnije dominantnu ulogu stekle profesionalne sudije. Danas se može govoriti o kompromisu između ove dvije krajnosti. Razvoj učešća laika može se pratiti kroz nekoliko velikih istorijskih perioda. VANREDNI PRAVNI LIJEK Vanredni pravni lijek predstavlja pravno sredstvo koje se upotrebljava protiv pravnosnažnih sudskih odluka u krivičnom, parničnom, prekršajnom i upravnom postupku. Pravnosnažne sudske odluke u krivičnom postupku mogu se pobijati sljedećim vanrednim pravnim lijekovima: - Zahtjev za zaštitu zakonitosti - Ponavljanje krivičnog postupka - Zahtjev za vanredno ublažavanje kazne - Zahtjev za ispitivanje zakonitosti pravnosnažne presude. Vanredni pravni lijekovi u parničnom postupku su: - Žalba sa alternativnim prijedlogom za revizijsko odlučivanje (direktna revizija) - Revizija protiv presude - Revizija protiv rešenja - Ponavljanje postupka - Zahtjev za zaštitu zakonitosti. Vanredni pravni lijekovi u upravnom postupku su:

27

- Zahtjev za zaštitu zakonitosti - Mijenjanje i poništavanje r ješenja u vezi sa upravnim sporom - Ponavljanje postupka - Poništavanje i ukidanje rješenja po osnovu službenog nadzora - Ukidanje i mijenjanje pravnosnažnog rješenja uz pristanak ili po zahtjevu stranke - Vanredno ukidanje rješenja - Oglašavanje rješenja ništavnim Vanredni pravni lijekovi u prekršajnom postupku su: - Zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka - Zahtjev za vanredno preispitivanje pravnosnažnog rješenja - Zahtjev za zaštitu zakonitosti. ZAKON Zakon ili pr incip, je uopšten prikaz činjenica i događaja, koji se ponavljaju u prirodi. Zakon je pojam koji najčešće označava opšte principe koji opisuju suštinu prirode ili drugih pojava, osobine i odnose između stvari i pojmova, svrhu i namjeru nečega. Na primjer, fizički zakoni, ili naučni zakon pokušavaju da objasne princ ipe i prirodu vasione. Zakoni matematike i logike opisuju prirodu i zaključke racionalnog uma. Zakoni ekonomije (ekonomski zakoni) opisuju prirodu odnosa fizičkih i pravnih lica u procesima stvaranja i preraspodjele dobara, kao i same procese. Zakon je i set normi i principa koje uspostavlja vlast i svojim monopolom sile garantuje njihovo ispunjenje. Smatra se da je Hamurabi prvi uspostavio norme i principe upravljanja državom - Hamurabijev zakonik. Poznati istorijski zakoni su još i Rimski zakon, Dušanov zakon i sl. Postoje i manje strogi zakoni, u obliku interesantnih zapažanja, praktičnih ili etičkih vodilja. Na primjer, Marfijev zakon: "Sve što može poći naopako - poći će naopako", Parkinsonov zakon i drugi. ZATVOR

28

Zatvor je ustanova gdje se izvršavaju zatvorske kazne po pravosnažnoj i izvršnoj presudi suda. U zatvoru se čovjeku ograničava sloboda u onoj meri u kojoj je to neophodno da bi se svrha kažnjavanja ostvarila. Svi zavodi (zatvori) se dijele, prema tipu obezbjeđenja, na zatvore zatvorenog, poluotvorenog i otvorenog tipa ili (i) imaju odjeljenja zatvorenog, poluotvorenog i otvorenog tipa. Podjela zatvora i podjela odjeljenja unutar zatvora ima za svrhu individualizaciju zatvorske kazne. Glavne službe u zatvorima su služba za obezbjeđenje i služba za prevaspitanje. Nauka koja se bavi zatvorskim sistemima naziva se penologija. Lice koje izdržava zatvorsku kaznu naziva se osuđeno lice. Pored formalnog zatvorskog sistema u svakom zatvoru postoji i neformalni zatvorski sistem koji stvaraju osuđena lica.

29

II NOVI PROCESNI INSTITUTI U REFORMISANOM KRIVIČNO-PRAVNOM ZAKONODAVSTVU (Izvor -VSTV BiH i Centrar za edukaciju sudaca i tužilaca FBiH) Krivični procesni zakoni su pravila procedure po kojoj se vode sudski postupci u krivičnim stvarima. Zakonodavci u BiH su napustili kontinentalni sistem krivičnog procesnog prava i u najvećoj mjeri usvojili anglosaksonski (američki) sistem. Neophodno je da u takvim okolnostima sudije prolaze kroz sistem stalne edukacije i postanu poznavaoc i novog sistema. U narednom dijelu objašnjavaju se i ključni pojmovi iz krivične oblasti, što može koristiti u svakodnevnoj praksi, s obzirom da se i u medijima događaju situacije da se prezentiraju stavovi koji nisu u skladu sa ZKP-om, odnosno pogrešno se karakterišu pojmovi "osumnjičeni" i "optuženi" što rezultira raznim demantima, a koji se opet ne razumiju od strane predstavnika sredstava informisanja, te njihovi komentari građane dovode u poziciju nepotrebnog zbunjivanja. Iz tog razloga, u skladu sa temom specijalističkog rada, prezentiran je procesni postupak sa komentarom pravnih termina iz Zakona o krivičnom postupku BiH, Zakona o krivičnom postupku FBiH, Zakona o krivičnom postupku RS i Zakona o krivičnom postupku DB BiH, od istražnih radnji do žalbenog postupka, odnosno napravljena je usporedba u odnosu na ranije krivično-procesno zakonodavstvo sa novim reformisanim, nametnutim od strane OHR-a, gdje poslanici zakonodavnih tijela nisu imali pravo ni mogućnost na amandmansko djelovanje. Kao poslanik Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH u mandatu kada je usvojen Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH, pokušao sam ukazati na apsurdnost takvog načina donošenja zakona, međutim, Pravni odjel OHR-a je bio neumoljiv, i izr ičit: usvojiti tekst kakav je dostavljen, ili ga odbaciti, uz sankcije Federaciji BiH u slučaju odbacivanja predloženog zakona. Poslanici su na takav demokratski zahtjev usvojili ZKP FBiH u predloženoj formi od strane OHR, i ni danas se ne usuđuju izvršiti izmjene, iako je evidentno da je zakon u određenim segmentima otežao zadovoljenje pravde, a odredbe navedene u narednom dijelu rada, posebno u dijelu nakon usporedne analize, ukazuju na evidentno kršenje ljudskih prava građana, odnosno osumnjičenih i optuženih, zbog činjenice da je otežana odbrana istih.

30

Korišteni materijal za obradu teme u narednom dijelu sadržavaju sva četiri zakona o krivičnom postupku u BiH, te stručnu literaturu Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, Odjela za ljudska prava OSCE BiH i Centra za edukaciju sudija i tužilaca Republike Srpske i Federacije BiH, te sudsku praksa sudova u BiH, sa komentarima. Osumnjičeni Lice protiv kojeg se vodi istraga je osumnjičeni. Osumnjičena osoba gubi taj status podizanjem optužnice ili kaznenog naloga. Pritvor se, po pravilu, određuje protiv osumnjičenog i u fazi istrage. Moguće je, ali se rijetko događa, da pritvor bude određen nakon okončane istrage, odnosno nakon što osoba bude optužena. Zbog toga treba obratiti pažnju na rješenje o određivanju pritvora u kome uvijek stoji „protiv osumnjičenog“ ili „protiv optuženog“. Pritvor određuje sud, odnosno, uglavnom sudija za prethodni postupak. Tužilac Tužilac je, kao predstavnik i zastupnik države, stranka u krivičnom postupku i ima istu ulogu kao advokat odbrane, jer je novi s istem krivičnog procesnog zakonodavstva postavljen je kao stranački sistem, tako je zamišljeno, ali je zbog navedenih okolnosti u poglavlju III ovog rada, jasno da nisu ravnopravni advokat, odsnosno stranka u postupku i tužilac. Tužilac je taj koji u ime države treba da dokazuje pred sudom postojanje krivičnog djela i krivicu lica koje je optužio. Postojanje krivičnog djela i krivica su dvije odvojene stvari. Tužilac često lako može dokazati postojanje krivičnog djela, ali ne i krivicu lica koje osumnjiči/optuži. Pred sudom tužilac nema više prava od branioca optuženog. Njihove uloge i njihova prava su potpuno ista. Zakon o krivičnom postupku (ZKP) to usvaja kao načelo jednakosti oruđa. U novom Zakonu o krivičnom postupku tužilac je dobio u ruke kompletan postupak istrage, u odnosu na raniji procesni sistem istrage, otvaranje istrage tužilac pokreće kada sazna za izvršenje nekog krivičnog djela, i kada oc ijeni da postoje osnovi sumnje da je krivično djelo izvršeno. Za razliku od ranijeg ZKP-a, krivični postupak može se pokrenuti i provesti samo po zahtjevu nadležnog tužitelja, obzirom da je novi ZKP predvidio princip akuzatornosti. Branilac Branilac je stručno lice koje profesionalno zastupa osumnjičenog/optuženog u krivičnom postupku. Prema Zakonima o krivičnom postupku u BiH, za

31

branioca se može uzeti samo advokat. Izuzetak postoji u Brčko Distriktu i u Zeničko-dobojskom kantonu, gdje profesionalci u Kancelarijama pravne pomoći građanima slabog imovinskog stanja pružaju pravnu pomoć, koja uključuje i krivične odbrane. Pravo na branioca Zakon o krivičnom postupku predviđa da osumnjičeni, odnosno optuženi može imati branitelja u toku cijelog postupka. Zakonom je predviđeno da se za branitelja može uzeti advokat pod uvjetima koji su propisani Zakonom o advokaturi. Međutim, ukoliko osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branitelja, osumnjičenom, odnosno optuženom, osim ako se on tome izričito ne protivi, može branitelja uzeti njegov zakonski zastupnik, bračni odnosno vanbračni drug, krvni srodnik u pravoj liniji do bilo kog stepena, usvojitelj, usvojenik, brat, sestra ili hranitelj. Branitelj mora predati punomoć za zastupanje prilikom preduzimanja prve radnje u postupku. Ko ne može biti branitelj Osim što je predvidio prava na branioca ZKP je definisao i ko ne može biti branilac, a to su: oštećeni, bračni odnosno vanbračni drug oštećenog ili tužitelja, niti njihov srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili po tazbini do drugog stepena. Takođe, branitelj koji je pozvan kao svjedok ne može biti branitelj u tom predmetu, kao ni osoba koja je u istom predmetu postupala kao sudija ili tužitelj. Postavljanje branitelja zbog slabog imovnog stanja Zakon o krivičnom postupku je predvidio da kada ne postoje uvjeti za obaveznu odbranu, a postupak se vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna ili kada to zahtijevaju interes i pravičnosti, bez obzira na propisanu kaznu, osumnjičenom, odnosno optuženom će se, na njegov zahtjev, postaviti branitelj, ako prema svom imovnom stanju ne može snositi troškove odbrane. Preduzimanje radnji od branitelja Obaveza je branioca da mora, zastupajući osumnjičenog, odnosno optuženog, preduzimati sve neophodne radnje u cilju utvrđivanja činjenica, prikupljanja dokaza koji idu u korist osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i zaštite

32

njihovih prava. Prava i dužnosti branitelja ne prestaju u s lučaju opoziva punomoći od strane osumnjičenog, odnosno optuženog, ili zakonskog zastupnika, bračnog odnosno vanbračnog druga, krvnog srodnika u pravoj liniji do bilo kog stepena, usvojitelja, usvojenika, brata, sestra ili hranitelja, sve dok sudija, odnosno vijeće ne razriješi branitelja njegovih prava i dužnosti. Istraga Istraga je faza krivičnog postupka koja se odvija pred tužiocem. Istragom upravlja tužilac, a istražne radnje po njegovom ovlaštenju mogu da provode i drugi organi (najčešće policija). Sud se u fazi istrage pojavljuje samo u ulozi sudije za prethodni postupak i sudskog vijeća koje po žalbi razmatra odluke sudije za prethodni postupak. Uloga suda u fazi istrage svodi se na kontrolu zakonitog postupanja tužioca i zaštite prava lica lišenog slobode. Istraga se završava odustajanjem od krivičnog gonjenja ili podizanjem optužnice protiv lica za koje tužilac smatra da je izvršilo krivično djelo. Posebne istražne radnje Novim Zakonom o krivičnom postupku predviđena je novina u odnosu na raniji zakon - Posebne istražne radnje. To su radnje koje trebaju da pomognu tužiocima da efikasno otkrivaju teška i složena krivična djela, a posebno djela organizovanog kriminala. Posebne istražne radnje su nabrojane u članu 116. ZKP BiH: a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, b) pristup kompjuterskim sistemima, c) nadzor i tehničko snimanje prostorija, d) tajno praćenje i tehničko snimanje lica i predmeta, e) prikriveni istražilac i informator, f) simulirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine, i g) nadzirani prevoz i isporuka predmeta krivičnog djela. Ove istražne radnje se mogu odrediti samo za krivična djela protiv integriteta BiH, protiv čovječnosti i vr ijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, terorizma, i za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna. Osumnjičeni i branilac u istrazi Novim Zakonom o krivičnom postupku kojim je uspostavljen sistem istražnog postupka položaj osumnjičenog i njegovog branioca u istražnom postupku je postavljan na drugačiji način.

33

Kada govorimo o osumnjičenom i njegovom braniocu u istražnom postupku, podrazumijeva se da se radi o procesnim situacijama kad osumnjičeni ima branioca, dok u drugim procesnim situacijama, kada nije u pitanju obavezna odbrana a osumnjičeni nema branioca, sva prava osumnjičenog u istražnom postupku su neposredna i direktna ali suštinski potpuno ista kao i u situacijama kada osumnjičeni ima branioca, s tim što je u tim slučajevima kada osumnjičeni ima branioca, osumnjičenom osigurana stručna pomoć u ostvarivanju svih prava koje je osumnjičenom daje Zakon o krivičnom postupku. Pravo na odbranu pripada osumnjičenom, dok prava branioca nisu izvorna nego proizlaze iz prava osumnjičenog, tako da ne postoji ni jedno pravo iz spektra prava na odbranu koje pripada braniocu a ne pripada osumnjičenom, naravno, pravo na branioca je jedno od prava osumnjičenog u istražnom postupku. Kada je riječ o položaju osumnjičenog u istražnom postupku, ono što je novina u odnosu na raniji Zakon o krivičnom postupku, a što proširuje spektar prava osumnjičenog u odnosu na raniji Zakon o krivičnom postupku, prvenstveno je pravo na branioca već od prvog saznanja osumnjičenog da protiv njega teče istraga, odnosno već od njegovog prvog pojavljivanja, odnosno ispitivanja, pred organima koji sprovode istražni postupak, bilo da je riječ o tužiocu bilo da je riječ o ovlaštenim službenim licima. Moglo bi se reći da je novi istražni postupak proizveo dvojako dejstvo po položaj osumnjičenog u istražnom postupku. Naime, dok je sa jedne strane osumnjičeni u novom sistemu istražne procedure uživa sve procesne garancije u smislu poštovanja svih njegovih prava i sloboda zagarantovanih ustavom, već od svog prvog pojavljivanja pred istražnim organima bilo da se radi o ispitivanju od strane tužioca ili ovlaštenih službenih lica, sa druge strane položaj osumnjičenog i njegovog branioca u istražnom postupku je značajno pasiviziran u odnosu na položaj osumnjičenog i njegovog branioca shodno ranijem Zakonu o krivičnom postupku. U novom istražnom postupku osumnjičeni nema mehanizam da osporava osnov vođenja krivične istrage protiv njega, kako je to imao po ranijem zakonu o krivičnom postupku (žalbom na rješenje o sprovođenju istrage) . Naime, ne samo da nema mogućnost niti mehanizam osporavanja osnova za otvaranje istrage koja se vodi protiv njega, nego osumnjičeni ne mora ni znati da se protiv njega uopšte vodi krivična istraga, jer u Zakonu o krivičnom postupku nije konstituisana obaveza tužioca da ga o tome obavijesti, odnosno ne postoji obaveza tužioca da osumnjičenom dostavi inicijalni akt sprovođenja istrage (naredbu o sprovođenju istrage), u kojoj je navedeno za koje se krivično djelo osumnjičeni tereti, koji osnovi sumnje stoje protiv njega i dr.

34

Naravno, ukoliko se tužilac odluči da već na samom početku istrage ispita osumnjičenog, on mu već u toj početnoj fazi prilikom prvog ispitivanja, mora saopštiti sve osnove sumnje koji stoje protiv njega, te osumnjičeni samo u tom slučaju sa s igurnošću može znati šta je predmet istraživanja tužioca ili ovlaštenih službenih lica i samo u tom slučaju on može formirati svoju odbranu, odnosno da bi uopšte formirao bilo kakvu odbranu osumnjičeni bi morao znati da se protiv njega vodi istraga i radi čega. Međutim ukoliko se tužilac ne odluči za ovakvo ispitivanje u ovoj ranoj fazi istrage, tada osumnjičeni suštinski i ne može formirati i provoditi svoju odbranu, odnosno njegova uloga u toj fazi istražnog postupka u tom slučaju je potpuno pasivna. Ali, čak i kada tužilac ili ovlašteno službeno lice u toj ranoj fazi istrage ispita osumnjičenog, te mu saopšti osnove sumnje koji stoje protiv njega, on ni u tom slučaju ni približno ranijem zakonu o krivičnom postupku ne može ostvariti nekakvu posebno jaku ulogu. Naime, kada je u pitanju provođenje istražnih mjera i radnji, osumnjičeni odnosno njegov branilac u takvim radnjama i mjerama nemaju aktivnog učešća, odnosno čak nije predviđeno njihovo prisustvo provođenju pojedinih istražnih radnji ( npr. saslušanje svjedoka) a kamoli da bi osumnjičeni ili njegov branilac u tim fazama istražnog postupka mogli ispitivati svjedoke itd. Prisustvo osumnjičenog odnosno njegovog branioca u istražnom postupku prilikom provođenja određenih istražnih radnji predviđeno je vrlo restriktivno i to kod onih radnji kojima se ograničavaju pojedina prava ili slobode građana (npr. pretres) premda se ni tada ne radi o aktivnoj ulozi osumnjičenog odnosno njegovog branioca, nego o svojevrsnoj kontroli zakonitosti izvođenja određene istražne radnje, odnosno postojanju mogućnosti za stavljanje određenih prijedloga za obezbjeđenje dokaza. Shodno navedenom, uloga osumnjičenog a posebno njegovog branioca u istrazi, na neki način svodi se uglavnom na prava a ne na ovlaštenja, a u cilju ostvarivanja i zaštite ustavnih prava i s loboda osumnjičenog, pa samim tim mogli bismo reći da osumnjičeni i njegov branilac u istražnom postupku imaju ulogu pasivnog subjekta krivičnog postupka. Obim prava osumnjičenog i njegovog branioca u istražnom postupku, određena su u Zakonu o krivičnom postupku s obzirom na obim ograničenja prava osumnjičenog u istražnom postupku, pa tako u slučajevima kada uopšte ne dolazi do ograničenja tih prava osumnjičenog u istražnom postupku obim tih prava osumnjičenog i njegovog branioca je vrlo uzak i svodi se na obavještenje osumnjičenom o djelu za koje se tereti i osnovima sumnje koji stoje protiv njega, te davanja procesnih garancija i uputstava osumnjičenom već prilikom njegovog prvog ispitivanja bilo kod tužioca ili ovlaštenih službenih lica, od kada optuženi i njegov branilac mogu razgledati sve dokaze koji idu u korist osumnjičenog, dok sa povećanjem obima i stepena

35

ograničenja prava i sloboda osumnjičenog u istražnom postupku, raste i kvantum prava osumnjičenog odnosno njegovog branioca u istražnom postupku. U pogledu prava osumnjičenog ta prava bi smo mogli podijeliti na osnovna prava osumnjičenog u istražnom postupku, i prava koja zavise od karaktera istražnih mjera i radnji koje se preduzimaju u istražnom postupku a koja mogu dovesti do ograničenja određenih prava osumnjičenog koja mu pripadaju kao građaninu. Osnovna prava osumnjičenog, koja imaju svi osumnjičeni, nezavisno od karaktera istražnih mjera i radnji koji se prema njemu preduzimaju. a ona su određena članom 6 ZKP BIH, ZKP BD, ZKP RS i ZKP FBIH, koji su identični i glase: -"Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obavješten o djelu za koje se tereti i osnovima sumnje koji stoje protiv njega. -Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. -Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan iznjeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja". Takođe u red osnovnih prava osumnjičenog spada i pravo na izbor branioca, odnosno pravo na branioca po službenoj dužnosti, pravo na usluge prevodioca Kada je u pitanju diferencijacija prava osumnjičenih s obzirom na karakter istražnih radnji i mjera koje se preduzimaju u istražnom postupku , mogli bi smo reći da postoje tri različita stepena prava osumnjičenog u istražnom postupku , u zavisnosti od stepena ograničenja prava osumnjičenog koji su posljedica provođenja pojedinih istražnih mjera i radnji u istražnom postupku, pa tako možemo razlikovati: - Položaj osumnjičenog i njegovog branioca prema kojem nisu primijenjene mjere i radnje koje zahtijevaju sudsko odobrenje, položaj osumnjičenog i njegovog branioca prema kojem jesu primijenjene mjere i radnje koje zahtijevaju sudsko odobrenje i položaj osumnjičenog i njegovog branioca kada je protiv osumnjičenog određen pritvor (uključujući lica lišena slobode). Položaj osumnjičenog i njegovog branioca prema kojem nisu primjenjene mjere i radnje koje zahtijevaju sudsko odobrenje. Kada je u pitanju položaj osumnjičenog odnosno njegovog branioca prema kojem osumnjičenom nije primijenjena ni jedna istražna mjera i radnja koja zahtjeva sudsko odobrenje, to onda znači da istraga niti u jednom svom segmentu ne zadire u ustavna prava i slobode osumnjičenog koje mu

36

pripadaju kao građaninu, jer u svakom slučaju kada istražne mjere i radnje ili njihove konsekvence imaju za pos ljedicu narušavanje odnosno ograničavanje određenih sloboda i prava osumnjičenog kao građanina u tom slučaju za izvođenje takvih istražnih mjera i radnji potrebno je odobrenje suda, odnosno sudije za prethodni postupka, koji upravo vrši kontrolu opravdanosti i zakonitosti izvođenja pojedinih istražnih mjera i radnji kojima se ograničavaju određena ustavna prava i slobode osumnjičenog koja mu pripadaju kao građaninu. U tom slučaju, kada takvo sudsko odobrenje nije zahtijevano tokom sprovođenja istražnog postupka, prava osumnjičenog su ograničena na prava koja mu pripadaju od momenta njegovog prvog ispitivanja bilo kod tužioca bilo kod ovlaštenog službenog lica, a koja e svode uglavnom na upoznavanju krivičnim djelom koje se osumnjičenom stavlja na teret te osnovima sumnje koje stoje protiv njega, te procesnim garancijama i upustvima, pa tako prilikom prvog ispitivanja osumnjičenog a shodno odredbi člana 78. ZKP BIH, osumnjičenom će se saopštiti: Za koje se krivično djelo tereti, osnove sumnje koji stoje protiv njega, te će se poučiti o sljedećim pravima: Da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja, da može uzeti branioca po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branioca bez naknade u slučajevima predviđenim zakonom o krivičnom postupku, da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, da ima pravo u toku istrage razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji mu idu u korist, osim ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage i da ima pravo na besplatne uloge prevodioca ako ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi prilikom ispitivanja. Kada je riječ o osumnjičenom prema kojem nije preduzeta ni jedna istražna mjera ili radnja koja zahtjeva sudsko odobrenje, njegova prava u istražnom postupku određena su uglavnom članom 6. ZKP BIH koji glasi: "Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i osnovima sumnje koji stoje protiv njega poziv za njegovo ispitivanje i samo ispitivanje je momenat saznanja da se protiv njega vodi istraga. Već od samog prijema poziva osumnjičenom se daje na znanje da se protiv njega vodi istraga, da on u toj istrazi ima svojstvo osumnjičenog te mu se daju pouke o njegovim pravima, na isti način na koji se te pouke daju prilikom samog prvog ispitivanja sa izuzetkom da se prilikom pozivanja osumnjičenom ne saopštava koji osnovi sumnje stoje protiv njega, niti činjenični opis krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, nego se osumnjičenom u pozivu samo naglašava naziv krivičnog djela odnosno njegova pravna kvalif ikacija". Ovo jasno proizlazi iz odredbe člana 124. stav 4. ZKP BIH koji glas i:

37

"Kada se osumnjičeni prvi put poziva, poučit će se u pozivu o njegovim pravima u skladu sa članom 78. ZKP BIH.". To su upravo prava o kojima je u gornjem tekstu bilo riječi, s tim da se u pozivu osumnjičenom ne saopštava činjenični opis krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, nego samo pravna kvalif ikacija krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, niti mu se u pozivu saopštavaju osnovi sumnje koji stoje protiv njega, dok mu se u pozivu daju sve one pouke o pravima koje mu se daju prilikom prvog ispitivanja. Odbrana osumnjičenog prema kojem nisu primjenjene istražne mjere i radnje koje zahtijevaju sudsko odobrenje, na određeni način počinje prijemom poziva u kojem mu se jasno nagalašava da je to "poziv osumnjičenom" te mu se daju pouke o pravima. Naime to je momenat u kojem osumnjičeni sa sigurnošću može da zna da se protiv njega vodi istraga, te u kojem mu se otvara mogućnost angažovanja branioca. Iako u trenutku prijema poziva, osumnjičeni saznaje samo pravnu kvalif ikaciju krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, a ne i suštinski sadržaj njegovog osumnjičenja, on već u toj fazi saznaje za težinu krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, uslijed čega može angažovati branioca, te osmisliti procesnu strategiju odbrane. Takva odluka osumnjičenog uz odluku da angažuje branioca već predstavlja određenu odbrambenu strategiju, iz domena prava osumnjičenog u istražnom postupku. Prvi razlog sadržan je u obavezi tužioca da tokom istrage prikuplja sve dokaze i to kako one koji idu na štetu tako i one koji idu u korist osumnjičenog, a sve u cilju utvrđivanja istine, dok sa druge strane, prijedloge koje postavlja osumnjičeni tokom istražnog postupka, mogu ukazivati i na odbrambenu strategiju osumnjičenog odnosno njegovog branioca kojom će se rukovoditi nakon eventualnog podizanja i potvrđivanja optužnice. Pravo na razmatranje spisa i pregledanje pribavljenih predmeta Pravo osumnjičenog na razmatranje spisa i razgledanje pribavljenih predmeta tokom istrage usko je vezano za njihov dokazni karakter i vrijednost, odnosno vezano za pitanje da li se radi o dokazima na štetu ili u korist osumnjičenog pa je tako pristup spisu predmeta odnosno pribavljenim dokazima dozvoljen ukoliko su u korist osumnjičenog (pod uslovom da to ne dovodi u opasnost cilj istrage) a onemogućen ukoliko su na štetu osumnjičenog. Kada je u pitanju branilac, pored toga što ovo njegovo pravo proizlazi iz prava osumnjičenog, to njegovo pravo izričito je određeno i razrađeno u članu 47. ZKP-a BIH koji glas i: "U toku istrage branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji su u korist osumnjičenog. Ovo pravo se braniocu može

38

uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u pitanje cilj istrage". Dakle, potpuno je jasno da je za aktivno ostvarivanje prava na odbranu osumnjičenog neophodno raspolagati saznanjem o dokaznom materijalu do kojeg se došlo putem istrage. Zakonodavac je međutim suzio vrstu dokaznog materijala kojem omogućava uvid osumnjičenom odnosno njegovom braniocu, samo na dokaze koji idu u korist osumnjičenog, a čak i kod dokaznog materijala koji ide u korist osumnjičenog dopustio je odstupanje i od tog prava osumnjičenog u slučaju postojanja opasnosti za cilj istrage. Ko utvrđuje koji su dokazi na štetu a koji u korist osumnjičenog u istražnom postupku? Dotakli smo se suštinskog pitanja kada se govori o pravu na razmatranje spisa i razgledanje pribavljenih predmeta tokom istražnog postupka. Naime, tokom istražnog postupka provode se određene istražne mjere i radnje koje za rezultat imaju određene pribavljene predmete, zapisnike, spise itd. Kompletan materijal ima karakter potencijalnog dokaznog materijala, te osumnjičeni i njegov branilac od trenutka kada saznaju za sprovođenje istrage, radi kvalitetnog pripremanja odbrane imaju interes da izvrše uvid u sav materijal sa kojim raspolaže tužilac, a Zakon o krivičnom postupku im daje pravo na razmatranje spisa i razgledanje pribavljenih predmeta do kojih se došlo tokom istrage. Tu se postavlja pitanje, kome će se osumnjičeni odnosno njegov branilac obratiti radi ostvarivanja tog svoga prava. U pokušaju da ostvare pravo na razmatranje spisa i pregledanje pribavljenih predmeta tokom istrage osumnjičeni ili njegov branilac obraćaju se tužiocu,a tužila procjenjuje dvije stvari: Ima li dokaza koji su u korist osumnjičenog i koji su to dokazi i da li će njihovo razmatranje i razgledanje dovesti u pitanje cilj istrage. Kada je u pitanju prva procjena tužioca, odnosno postoje li i koji su to dokazi u korist tu odluku donosi tužilac i od te njegove odluke zavis i ostvarivanje prava osumnjičenog odnosno njegovog branioca. Prilikom takve procjene može se desiti da tužilac određenoj činjenici koja je u korist osumnjičenog ne da takav značaj, i ocjeni tu činjenicu kao činjenicu koja je na štetu osumnjičenog, premda bi osumnjičeni odnosno njegov branilac takvoj činjenici dali drugačiji značaj smatrajući je dokazom u korist osumnjičenog. Kada se razmotre sve relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku ne može se izvući zaključak da osumnjičeni odnosno njegov branilac raspolažu u istražnom postupku sa takvim mehanizmom kojim bi se efikasno zaštitili od takve tužiočeve procjene i odluke.

39

Prvi razlog je to što osumnjičeni i njegov branilac uopšte ne znaju sadržaj tužiočevog spisa, pa samim tim što im nije poznat sadržaj tog spisa, ne mogu ni znati da u njemu postoji neki dokaz u korist osumnjičenog. Drugo, sud, odnosno sudija za prethodni postupak ni na koji način još nije uključen u taj istražni postupak, pa se ne vidi način na koji bi osumnjičeni ili njegov branilac, izdejstvovali odluku suda u predmetu u kojem nije ni formiran sudski spis, premda se ne može sasvim isključiti ni mogućnost obraćanja sudu od strane osumnjičenog odnosno njegovog branioca radi ostvarivanja ovog prava osumnjičenog. Treći razlog, je to što je istražni postupak u cijelosti stavljen u nadležnost tužioca, te naročito kada se ima u vidu da po osumnjičenog ne proizvodi nikakve pravne posljedice, a u slučajevima kada tužilac ne traži sudsku intervenciju, ne vidi se osnov po kojem bi se sud, uopšte mogao upustiti u nešto što je u isključivoj nadležnosti tužioca, koji istragu vodi kao vlastitu aktivnost na osnovu vlastite procjene o postojanju osnova za istragu, a u cijelosti nezavisnu od sudske odluke. Pretpostavka je da je tužilac radi po zakonu, da je nezavisan i nepristrasan, te da u skladu sa takvim svojim odnosom i obavezama koje proističu iz Zakona o krivičnom postupku i Zakona o tužilaštvu, ima mogućnost nepristrasnog i profesionalnog odlučivanja o ovom pitanju u fazi istražnog postupka kada još uvijek nije podigao optužnicu kao izraz svog konačnog stava o rezultatima istražnog postupka. Ali čak i kada tužilac procjeni da u tužilačkom spisu postoje dokazi koji idu u korist osumnjičenog on i tada može osumnjičenom odnosno njegovom braniocu uskratiti pravo razmatranja spisa i razgledanja pribavljenih predmeta tokom istrage i tih koji su u korist osumnjičenog, ukoliko, naravno, ocijeni da bi takvo razmatranje spisa i razgledanje takvih predmeta dovelo u opasnost cilj istrage. Optuženi Optuženi je lice protiv koga je tužilac podigao optužnicu. Taj status optuženo lice ima od faze potvrđivanja optužnice pa do izricanja presude. Ukoliko dođe do osuđujuće presude, poželjno je do pravosnažnosti koristiti s intagmu „nepravosnažno osuđeni“. Kada prvostepena osuđujuća presuda postane pravosnažna, treba koristiti pojam „osuđeni/osuđenik“. Potvrđivanje optužnice Kada tužilac završi istragu i zaključi da ima čvrste dokaze o postojanju djela i krivic i osumnjičenog, podiže optužnicu. Optužnica se podnosi sudiji za prethodno saslušanje koji razmatra optužnicu. Sudija za prethodno saslušanje može da potvrdi optužnicu, ili da odbije potvrđivanje. Protiv takve odluke o

40

odbijanju tužilac nema pravo žalbe. Ovakvo r ješenje je od strane tužilaca žestoko kritikovano, ističući da su kao stranka u postupku dovedeni u neravnopravan položaj. Zakonodavac se zbog toga u Nacrtu izmjena i dopuna ZKP BiH opredijelio da pravo žalbe prizna i tužiocu. Potvrđena optužnica se dostavlja optuženom uz obavještenje da će u roku od 15 dana biti pozvan da se izjasni o krivnji, da li namjerava podnos iti prigovore protiv optužnice i da li predlaže dokaze koje namjerava izvesti. Dakle, protiv potvrđene optužnice optuženi nema pravo žalbe, ali može podnijeti prigovor kojim se otvara postupak preispitivanja optuženja. Na ročištu o izjašnjenju o krivnji optuženi može da se izjasni da je kriv, ili da nije kriv. Ako se izjasni da je kriv, sudija upućuje predmet sudiji ili vijeću koji će razmatrati da li je priznanje dato dobrovoljno i sa razumijevanjem i da li postoji dovoljno dokaza o krivnji. Ako sudija/vijeće prihvate izjavu o krivnji, nastavlja se sa pretresom za izricanje sankcije i time je postupak okončan. Ako se optuženi izjasni da nije kriv, predmet se prosljeđuje sudiji/vijeću koje će zakazati glavni pretres i izvoditi dokaze po pravilima dokaznog postupka. Optužnica i odlučivanje po optužnici U toku istrage, kada tužitelj nađe da postoji dovoljno dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio krivično djelo, priprema i upućuje optužnicu sudiji za prethodno saslušanje. Kada se podigne optužnica, osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj, imaju pravo uvida u sve spise i dokaze. Podizanjem optužnice odbrani se ne može više uskratiti pravo na pregledanje spisa i dokaza. Takođe, stranke imaju pravo predlaganja sudskog obezbjeđenja dokaza sudiji za prethodno saslušanje koji postupa u ovoj fazi postupka. Sadržaj optužnice određuje čl.227. ZKP BiH, a to su: naziv suda kome se upućuje, lične podatke osumnjičenog, činjenični opis djela, zakonski naziv krivičnog djela sa odgovarajućim članom krivičnog zakona, prijedlog o svim dokazima optužbe koje treba izvesti na glavnom pretresu, rezultat istrage predstavlja kratko obrazloženje sadržaja dokaza optužbe i materijal koji potkrepljuje navode optužnice, podrazumijeva materijalne dokaze, predmete, analize, testiranja itd. Jednom optužnicom može se obuhvatiti više krivičnih djela ili više osumnjičenih pod istim uslovima kao kod spajanja postupka. O prijedlogu za određivanje pritvora odlučuje sudija za prethodno saslušanje koji postupa nakon podizanja optužnice i ima ovlaštenja kao sudija za prethodni postupak, dok o produženju ili ukidanju pritvora odlučuje vijeće.

41

Optužnica se potvrđuje ili odbija u cijelosti ili pojedine tačke optužnice, zavisno od sadržaja optužnice. Odluku donosi sudija za prethodno saslušanje, bez pozivanja i prisustva stranaka, u roku od 8 dana od dana prijema optužnice u sud. Ako odbije sve, ili pojedine tačke optužnice, sudija za prethodno saslušanje donosi rješenje koje se dostavlja samo tužiocu bez prava na žalbu. Međutim, tužiocu ostaje mogućnost podizanja nove ili izmijenjene optužnice zasnovane na novim dokazima. Sudija za prethodno saslušanje proučava svaku tačku optužnice i materijale koje mu je dostavio tužilac i na osnovu njih utvrđuje postojanje osnovane sumnje, a ne na osnovu rezultata istrage koje obrazlaže tužilac i koji su suvišan element optužnice. ''Materijal'' koji potkrepljuje navode optužnice je neodređen pojam, odnosno takođe nepotreban element optužnice, jer se može podvesti ''pod predmete koji služe kao dokaz''. Kada se potvrde pojedine ili sve tačaka optužnice osumnjičeni dobija status optuženog što za posljedicu ima ograničenje određenih prava, a nakon toga se potvrđena optužnica dostavlja optuženom i njegovom braniocu bez odlaganja, uz obavještenje da će u roku od 15 dana od dana dostavljanja optužnice biti pozvan da se izjasni o krivici, namjeri podnošenja prethodnih prigovora i prijedlozima svojih dokaza koje treba izvesti na glavnom pretresu. Ako se osumnjičeni nalazi u pritvoru optužnica se dostavlja u roku od 24 sata po potvrđivanju. Postupak potvrđivanja optužnice ne bi trebao trajati duže od 24 sata, ako je osumnjičeni u pritvoru. Ukoliko se odbiju sve ili pojedine tačke optužnice, tužilac može podnijeti novu ili izmijenjenu optužnicu koja može biti zasnovana na novim dokazima. U tom slučaju nova ili izmijenjena optužnica mora biti zasnovana na novim dokazima jer je prethodna odbijena upravo zbog toga što sudija za prethodno saslušanje nije utvrdio postojanje osnovane sumnje. Ova optužnica se obavezno podnosi na potvrđivanje, za razliku od izmijenjene optužnice na glavnom pretresu koja se ne podnosi na potvrđivanje. Pravično suđenje Evropska konvencija o ljudskim pravima je postavila standard pravičnog suđenja, a u svojoj praksi detaljno razradio Evropski sud za ljudska prava u Strazburu. ZKP BiH preuzima sve ove standarde definišući ih u odredbama o pravu lica lišenog slobode, pravima osumnjičenog, odnosno optuženog, kroz pravo na odbranu i pravo na jezik i pismo. Član 5. Konvencije garantuje pravo na s lobodu i s igurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode os im u slučajevima i u skladu sa zakonom predviđenim postupkom. Svako lice lišeno s lobode se odmah obavještava o razlozima hapšenja i optužbi protiv njega na jeziku koji razumije. Uhapšeno lice se mora odmah izvesti pred sudiju i ima pravo da mu se sudi u razumnom

42

roku ili da bude pušteno na slobodu do suđenja. Lice lišeno slobode ima pravo na ispitivanje zakonitosti pritvaranja i pravo na naknadu u slučaju nezakonitog pritvaranja. Pravično suđenje definiše član 6. Konvenc ije, što uključuje pravo na javno i u razumnom roku suđenje od strane nezavisnog i nepristrasnog suda. Javnost se može isključiti u interesu morala, javnog reda i nacionalne sigurnosti, ili kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili razlozi privatnosti, ili u posebnim okolnostima u mjeri koja je neophodna, kada bi javnost mogla štetiti interesima pravde. Svako ko je optužen smatra se nevinim dok se ne dokaže da je kriv. Konvencija dalje razrađuje prava koja definiše kao minimum: obavještavanje na jeziku koji optuženi razumije, adekvatno vrijeme za pripremanje odbrane, pravo na branioca koga sam izabere i pravo na besplatnu pravnu pomoć, pravo da ispita svjedoke protiv sebe i pravo da predlaže i ispituje vlastite svjedoke, pravo na besplatnu pomoć prevodioca, te pravo da osuđujuću presudu preispita viši sud. Izjašnjenje o krivici i razmatranje izjave o priznanju krivice Izjavu o krivici optuženi daje sudiji za prethodno saslušanje u prisustvu tužioca i branioca, bez obzira na vrstu krivičnog djela i propisanu kaznu a izjava se unosi u zapisnik. Ovo je prvo, neposredno pojavljivanje optuženog pred sudom od kada je započeo krivični postupak protiv njega. Ako se optuženi ne želi izjasniti o krivici apsolutna je pretpostavka da poriče krivicu što se unosi u zapisnik - u pravilu je to tonski zapis. Ako se optuženi izjasni da je kriv sudija za prethodno saslušanje upućuje, dostavlja predmet sudiji/vijeću, radi zakazivanja ročišta za utvrđivanja postojanja uslova iz čl.230 ZKP BiH. O tome da li se izjava o priznanju krivice upućuje sudiji pojedincu ili vijeću zavisi od propisane kazne za krivično djelo iz optužnice prema kojoj se određuje funkcionalna nadležnost suda. Ako optuženi porekne krivicu sudija za prethodno saslušanje upućuje predmet sudiji ili vijeću radi zakazivanja glavnog pretresa u roku od 60 dana, ovaj rok može se produžiti za još 30 dana, od dana izjašnjenja o krivici odnosno odbacivanju izjave o krivici. Poštivanje rokova i hitno postupanje ostavljaju sudu dovoljno vremena za izricanje prvostepene presude, jer nakon potvrđivanja optužnice pritvor može trajati najduže jednu godinu. Prilikom razmatranja izjave o priznanju krivice sud provjerava više kumulativno postavljenih elemenata: Da li je izjava data dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, optuženom se prezentuju sve zakonske posljedice priznanja krivice, prije svega izr icanje adekvatne krivične sankcije, oduzimanje predmeta ili imovinske koristi, uključujući i obavezu plaćanja imovinskopravnog zahtjeva i troškova krivičnog postupka, da li postoji

43

dovoljno dokaza o krivic i optuženog, što je utvrđeno prilikom podizanja optužnice, a sudija za prethodno saslušanje prilikom potvrđivanja optužnice. Ako se prihvati izjava o priznanju krivice to se izjavljuje na zapisnik i određuje se termin glavnog pretresa za izr icanje krivične sankcije, a najkasnije u roku od 3 dana ili odmah. Krivična sankcija mora biti izrečena u roku od najduže 3 dana po prihvatanju izjave o priznanju krivice, a pretres za izr icanje krivične sankcije zakazuje i vodi sudija pojedinac odnosno vijeće koje je razmatralo i prihvatilo izjavu o priznanju krivice. Ako sud odbaci izjavu o priznanju krivice o tome se obavještavaju stranke i konstatuje u zapisnik, a izjava o priznanju ne može se koristiti kao dokaz u krivičnom postupku zbog čega se predmet dostavlja novom sudiji ili vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa. Zbog zaštite prava optuženog obavezno je i prisustvo branioca prilikom davanja izjave o priznanju krivice pred sudijom za prethodno saslušanje. Ovaj vid obavezne odbrane i prisustvo branioca podrazumijeva se i prilikom razmatranja izjave o priznanju krivice. Protiv presude donesene na osnovu priznanja dozvoljena je žalba, ali samo zbog odluke o krivičnoj sankciji jer suprotno tumačenje negira postojanje i svrhu izjave o priznanju krivice, kao prvog načina donošenja presude bez suđenja. Pregovaranje o krivici Osnovni cilj pregovaranja o krivic i je zaključenje sporazuma o priznanju krivice, ugovora u pismenom obliku koji sačinjavaju tužilac, osumnjičeni odnosno optuženi i njegov branilac. I u ovom slučaju je obavezno učešće branioca bez obzira na težinu krivičnog djela, zbog zaštite interesa i prava optuženog u krivičnom postupku. U fazi pregovaranja učešće suda je potpuno isključeno. Bitno je istači da se sporazum može sačiniti u svakoj fazi krivičnog postupka i za sve vrste krivičnih djela. Predmet sporazuma su uslovi pod kojima osumnjičeni/optuženi priznaje krivicu, a oni se prvenstveno odnose na vrstu i visinu krivične sankcije. Može se dogovoriti i izr icanje kazne ispod zakonskog minimuma primjenom odredbi o ublažavanju kazne, blaža vrste kazne, ili blaža vrsta krivične sankcije. ZKP ne ograničava pregovarače da sankciju precizno odrede, što znači da se mogu dogovoriti i kazneni okviri prema sudskoj praksi, čime se smanjuje rizik od odbacivanja sporazuma. Prije upućivanja optužnice na potvrđivanje pregovarače ništa ne sprečava da dogovore blažu pravnu kvalif ikaciju krivičnog djela iz optužnice ili povlačenje pojedinih tačaka optužnice kako bi se stvorili zakonski uslovi za izr icanje blaže krivične sankcije.

44

Kada se sporazum sačini u pismenoj formi i dostavi sudu na razmatranje onda počinje učešće suda u postupku. Kod razmatranja sporazuma sud provjerava više kumulativno postavljenih uslova: Da li je do sporazuma došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, mogućim posljedicama itd., drugi dio provjeravanja je takođe isti kao kod izjave o priznanju krivice i tiče se postojanja dovoljno dokaza o krivici osumnjičenog/optuženog, te da li postoji potpuno razumijevanje optuženog da se sporazumom o priznanju krivice odriče prava na suđenje i prava na žalbu zbog odluke o krivičnoj sankciji koja će mu se izreći u skladu sa zaključenim sporazumom. Jasno je da je isključena mogućnost podnošenja žalbe po ostalim žalbenim osnovima, imajuć i u vidu da je optuženi nedvosmisleno priznao krivicu i svjesno se odrekao prava na suđenje. Ukoliko se sporazum prihvati dalji postupak je identičan kao kod izjave o priznanju krivice. Pretres za izricanje sankcije, predviđene sporazumom o priznanju krivice, mora se održati u roku od 3 dana. Međutim, ako je do sporazuma došlo u toku trajanja glavnog pretresa ne postoje procesne smetnje da taj sudija ili vijeće izrekne krivičnu sankciju predviđenu sporazumom. Ako se sporazum odbaci postupak se nastavlja po pravilima koja važe za fazu postupka u kojoj je započeto pregovaranje o krivici. Prilikom sačinjavanja sporazuma prije potvrđivanja optužnice pregovarači moraju imati u vidu da se na osnovu sporazuma donosi osuđujuća presuda. U suprotnom, sudija za prethodni postupak će prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivice takav sporazum odbaciti, jer se ne mogu provjeriti us lovi priznanja krivice. Priznanje krivice u slučaju odbacivanja sporazuma ne može se koristiti kao dokaz u krivičnom postupku, ali će poteškoće stvarati situacija kada do pregovora dođe na glavnom pretresu, najkasnije do završetka dokaznog postupka, kada se sudija/vijeće upozna sa priznanjem i uslovima priznanja krivice. Obavezno prisustvo branioca optuženog tokom čitavog postupka pregovaranja je neminovno zbog odricanja optuženog od njegovih najznačajnijih prava koja su predviđena zakonom, ustavom i međunarodnim standardima u oblasti zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda. O rezultatima pregovaranja o krivici sud uvijek obavještava oštećenog. Povlačenje optužnice Apsolutno je pravo tužioca koje, bez odobrenja, može koristiti do potvrđivanja optužnice. Nakon što optužnica bude potvrđena, pa sve do početka glavnog pretresa, mora dobiti prethodno odobrenje sudije za prethodno saslušanje koji je potvrdio optužnicu. Sud donosi rješenje kojim krivični postupak obustavlja, o čemu se stranke i oštećeni odmah obavještavaju. Dakle, u pitanju je odluka suda protiv koje je

45

žalba praktično dozvoljena, jer osobe čija su prava povrijeđena imaju uvijek pravo na žalbu. Povlačenje optužnice prije potvrđivanja ne predstavlja presuđenu stvar pa tužilac uvijek može podići novu optužnicu, dok to pravo gubi ako do povlačenja dođe nakon potvrđivanja optužnice i obustave krivičnog postupka, kao i kod odustanka od optužnice na glavnom pretresu. Razlozi za prigovor i odluka o prigovoru (Prethodni prigovori) Prethodnim prigovorima se osporava nadležnost; praktično samo stvarna nadležnost na koji se pazi tokom čitavog postupka, dok se prigovor mjesne nadležnosti ne može isticati poslije potvrđivanja optužnice. Ukazuje se na formalne nedostatke u optužnici; optužnica mora sadržavati sve podatke iz čl.227 ZKP BiH. Osporava se zakonitost dokaza ili dobijenog priznanja. Zahtijeva se spajanje ili razdvajanje postupka. Osporava se odluka o odbijanju zahtjeva za postavljanje branioca, tj. besplatna odbrana zbog slabog imovnog stanja. Rok za podnošenje prethodnih prigovora je 15 dana od dana uručenja optužnice. Predviđeni rok praktično često istekne i optuženom se neopravdano uskrati ovo pravo. U roku od 15 dana optuženi se poziva da bi se izjasnio o krivici, namjeri podnošenja prethodnih prigovora i o svojim dokazima, a optužnica mu je već uručena. Poslije ovog slijedi postupak prihvatanja ili odbacivanja izjave o priznanju krivice koji zakonom nije vremenski ograničen, tako da rok od 15 dana sigurno ističe. Dakle, očigledno je da bi se rok za podnošenje prethodnih prigovora morao računati od dana donošenja odluke o prihvatanju ili odbacivanju izjave o priznanju krivice. Postupak izdavanja kaznenog naloga Ovo je treći način donošenja presude bez suđenja, ali dvostruko ograničen, na krivična djela sa propisanom kaznom do pet godina zatvora ili novčanom kaznom i krivičnim sankcijama ili mjerama: novčana kazna, uslovna osuda, oduzimanje imovinske koristi ili oduzimanje predmeta, stim da novčana kazna ne može biti veća od 50.000 KM. Sudija pojedinac odbacuje zahtjev za izdavanje kaznenog naloga ako nisu ispunjeni zakonski us lovi iz č l. 335 ZKP BiH. Na rješenje o odbačaju zahtjeva dozvoljena je žalba. Ako nema dovoljno osnova za izricanje predložene krivične sankcije nastavlja se redovan postupak, pa se optužnica prosljeđuje na postupak potvrđivanja. Ukoliko optuženi negira krivicu ili stavi prigovor na optužnicu, dalji postupak se nastavlja u skladu sa zakonom, a sudija zakazuje glavni pretres u roku od

46

30 dana. Evidentno je da bi u ovom slučaju morao suditi ''novi sudija'' jer je prethodni preduzimao radnje iz nadležnosti sudije za prethodno saslušanje – potvrdio optužnicu. Optuženi mora imati ista prava u istoj procesnoj situaciji, bez obzira da li tužilac u optužnici postavi zahtjev za izdavanje kaznenog naloga ili ne. Kada se zahtjev prihvati optužnica se potvrđuje i zakazuje saslušanje optuženog na kome se utvrđuje da li je ispoštovano njegovo pravo na odbranu da ga zastupa branilac, da li je razumio optužnicu i zahtjev za izr icanje krivične sankcije/mjere, predočiti dokaze optužbe i pozvati ga na izjašnjenje o dokazima optužbe, izjašnjenje o krivic i i na kraju izjašnjenje o predloženoj krivičnoj sankciji/mjeri. Ako optuženi prizna krivicu i prihvati predloženu krivičnu sankciju/mjeru iz optužnice, sudija pojedinac prvo utvrđuje krivicu tako što optuženog oglašava krivim i presudom izdaje kazneni nalog u skladu sa optužnicom. Presuda sadrži iste podatke kao u čl. 285 ZKP BiH. stim što se obrazloženje svodi na kratke razloge opravdanosti izdavanja kaznenog naloga. Određivanje pritvora Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim u zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom. Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnosti. U toku c ijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Pritvor predstavlja najtežu mjeru radi obezbjeđenja prisustva osumnjičenog u postupku i radi uspješnog vođenja krivičnog postupka. Pritvor se sastoji u fizičkom ograničenju slobode kretanja za određeno vrijeme, odnosno predstavlja lišenje slobode osumnjičenog sa zatvaranjem. Sa aspekta uslova za izr icanje mjere pritvora, proizlazi da primjena ove mjere prevazilazi okvir zajedničkog cilja ovih mjera definisanog u vidu obezbjeđenje prisustva optuženog i uspješno vođenje postupka, jer je određivanje pritvora motivisano i preventivnim djelovanjem prema optuženom da ne učini novo krivično djelo ili ne dovrši pokušano djelo, odnosno zaštitom sigurnosti građana i imovine. Pritvor nije kazna, ali sa aspekta osumnjičenog kojem je pritvor određen radi se o lišenju s lobode kretanja i zatvaranju koje osumnjičeni doživljava kao kaznu, iako pravosnažnom presudom nije utvrđenja njegova krivica za djelo koje mu se stavlja na teret. Upravo zbog ograničenja jednog od osnovnih ljudskih prava i sloboda koje pripadaju svakom građaninu pa tako i osumnjičenom, u slučaju kada se nakon

47

provedenog postupka izrekne pravosnažna sudska presuda kojom se izriče kazna zatvora, vrijeme koje je osumnjičeni odnosno optuženi proveo u pritvoru uračunava se u kaznu zatvora. Zbog svog specifičnog karaktera pritvor kao mjera obezbjeđenja prisustva osumnjičenog u postupku i uspješno vođenje krivičnog postupka mora biti primjenjivan veoma restriktivno i to samo u slučajevima kada je primjena ove mjere nužna i opravdana sa aspekta postavljenih us lova njegove primjene i to kako opšteg tako i posebnih uslova. Treba naglasiti da su istrage u slučajevima, u kojima je protiv osumnjičenog određen pritvor hitnog karaktera, te se sve radnje u takvim istragama od svih nadležnih organa moraju preduzimati sa hitnošću. Mjeri pritvora protiv osumnjičenog, u praksi najčešće prethodi lišenje slobode od strane policijskog organa, te zakon u tim slučajevima uspostavlja mehanizam preispitivanja takvog lišenja slobode u moglo bi se reći tri koraka u vrlo kratkim rokovima kako bi u s lučaju nezakonitog lišenja s lobode, ograničenje s lobode osumnjičenog bilo svedeno na najkraću moguću mjeru, upravo u cilju obezbjeđivanja garancija koje osumnjičenim licima pružaju međunarodni dokumenti. Nakon određivanja mjere pritvora zakon daje ovlaštenje sudiji za prethodni postupak da u svakom trenutku ukine pritvor protiv osumnjičenog ukoliko su prestali razlozi zbog kojih je pritvor protiv osumnjičenog i određen. Lišenje slobode od strane policijskog organa i zadržavanje Tzv. policijski pritvor značajna je promjena koju su uveli novi Zakoni o krivičnim postupcima u Bosni i Hercegovini u odnosu na raniji zakon o krivičnom postupku i odnosi se na ovlaštenje policijskih organa za određivanje pritvora. Naime, shodno novim Zakonima o krivičnom postupku policijski organi nemaju više ovlaštenje za određivanje tzv. policijskog pritvora, međutim dato im je ovlaštenje na lišenje slobode lica koje može trajati najduže 24 sata. Lišenje slobode od strane policijskog organa i zadržavanje regulisano je odredbom člana 139. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine te navedena odredba glasi: "1. Polic ijski organ može osobu lišiti slobode ako postoje osnovi sumnje da je ta osoba počinila krivično djelo i ako postoji ma koji razlog predviđen u članu 132. ovog zakona,ali je policijski organ dužan da takvu osobu bez odlaganja , a najkasnije u roku od 24 sata sprovede tužitelju. Prilikom dovođenja , policijski organ će obavijestiti tužitelja o razlozima i vremenu lišenja slobode. Primjena sile prilikom dovođenja dopuštena je u skladu sa zakonom. 2. Osoba lišena slobode mora biti poučena u skladu sa članom 5. ovog zakona.

48

3. Ako osoba lišena s lobode ne bude sprovedena tužitelju u roku iz stava 1. ovog člana,pustiće se na slobodu. 4. Tužitelj je dužan osobu lišenu slobode ispitiati bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata i u tom roku odlučiti da li će osobu lišenu slobode pustiti na slobodu ili će sudiji za prethodni postupak postaviti zahtjev za određivanje pritvora. Sudija za prethodni postupak će odmah , a najkasnije u roku od 24 sata donijeti odluku o određivanju pritvora ili o puštanju na slobodu. 5. Ako sudija za prethodni postupak ne prihvati prijedlog za određivanje pritvora,postupit će us skladu sa članom 134. stav 5. ovog zakona". Dakle, jasno je vidljivo da je Zakon o krivičnom postupku precizno odredio obaveze ovlaštenih organa i precizne rokove kada je u pitanju postupanje prema licima lišenim slobode, na taj nač in što u svakom slučaju nalaže hitno postupanje odnosno postupanje nadležnih organa bez odlaganja, te postavlja krajnje rokove zadržavanja takvog lica odnosno krajnje rokove za postupanje nadležnih organa u izrazito kratkom trajanju. Iz ove odredbe je jasno vidljivo da zakon i prije prava na žalbu, licu lišenom slobode obezbjeđuje dvostruku kontrolu odnosno preispitivanje lišenja slobode, prvo od strane tužioca, a zatim od strane sudije za prethodni postupak. Lišenje s lobode od strane policijskog organa predstavlja prinudno fizičko ograničenje slobode kretanja osumnjičenog i njegovo zadržavanje, koje realizuje policijski organ. Osnov za takvo lišenje je postavljen tako da je prvi uslov lišenja slobode postavljen "osnov sumnje" da je određeno lice počinilo određeno krivično djelo, dok je drugi uslov postojanje jednog od posebnih uslova za određivanje mjere pritvora prema osumnjičenom, pri čemu može postojati jedan ili više takvih razloga. Takođe, iz sadržaja ove odredbe proizlazi da već prilikom samog lišenja slobode, a prije sprovođenja tužiocu, licu lišenom slobode na maternjem jeziku ili jeziku koji razumije moraju biti saopšteni razlozi lišenja s lobode te se isto lice mora poučiti da nije dužno dati iskaz, te da ima pravo na branioca kojeg može samo izabrati, kao i da ima pravo da njegova porodica, konzularni službenik strane države čije je državljanin ili druga osoba koju on odredi budu obavješteni o njegovom lišenju slobode, te se već u toj fazi licu koje zbog svog imovnog stanja ne može snositi troškove odbrane , na njegov zahtjev, postavlja branilac po službenoj dužnosti. Iz naprijed navedenog jasno se da zaključiti da se licu lišenom s lobode, već od samog trenutka lišenja slobode, omogućuje realizacija njegovog prava na odbranu. Nakon lišenja s lobode od strane policjskog organa , zakon o krivičnom postupku precizno određuje da će se takvo lice bez odlaganja a najkasnije u roku od 24 časa od časa lišenja slobode sprovesti tužiocu,m te da će tom prilikom tužilac biti obavješten o razlozima i o vrememu lišenja slobode. Nakon što mu lice lišeno slobode bude dovedeno tužilac je dužan

49

bez odlaganja ispitati takvo lice te odlučiti da li će takvo lice pustiti na slobodu ili staviti prijedlog za određivanje pritvora. Ovdje se radi o jednoj specifičnoj situaciji, jer tužilac da bi stavio prijedlog za određivanje pritvora sad mora ustanoviti postojanje osnovane sumnje da je osumnjjičeni izvršio krivično djelo, u odnosu na osnov sumnje koji je bio uslov lišenja sobode od strane policjskog organa. Prema tome, tužilac za stavljanje prijedloga za određivanje pritvora prema stanju stvari utvrđuje jedan veći standard dokazivanja u odnosu na standard koji je policijskom organu bio potreban za lišenje slobode, zbog čega se može dogoditi da i pored toga što je postupanje policijskog organa bilo u granicama propisanih uslova za lišenje s lobode, tužilac utvrđujući isti standard dokazivanja osnov sumnje, ipak donese odluku o puštanju na s lobodu, jer ne nalazi ostojanje osnovane sumnje da je osumnjičeni izvršio krivično djelo. Ukoliko lice lišeno slobode pusti na slobodu, tužilac će u spisu konstatovati datum i čas takvog puštanja na slobodu, što ima dvojaki značaj. Prvo u slučaju obustave krivičnog ostupka ili oslobađajuće presude osumnjičeni može tražiti naknadu za neosnovano lišenje slobode, dok s druge strane ukoliko konačno krivični postupka rezultira osuđujućom presudom na kaznu zatvora, vrijeme za koje je takvo lice bilo lišeno s lobode ima se uračunati u kaznu zatvora. Ukoliko sudiji za prethodni postupak bude stavljen prijedlog za određivanje pritvora, on će cijeniti postojanje uslova za određivanje pritvora (o čemu će više riječ i biti naknadno) te će ukoliko se sudija za prethodni postupak ne s loži sa prijedlogom tužioca, lice lišeno s lobode pustiti na slobodu, a naselaganje izjaviti vanraspravnom vijeću na konačnu odluku. Naime, bez obzira što ne donosi konačnu odluku o prijedlogu tužioca za određivanje pritvora, zakon u stava 4. ovog člana jasno govori da je posljedica nes laganja sudije za prethodni postupak sa prijedlogom tužioca za određivanje pritvora prema osumnjičenom , puštanje lica lišenog slobode na slobodu. U svakom s lučaju, sudija za prethodni postupak svoju odluku mora donijeti u roku od 24 sata od trenutka kad mu je stavljen prijedlog za određivanje pritvora. Kada su u pitanju rokovi, propuštanje rokova od 24 sata za posljedicu ima obavezu puštanja takvog lica na slobodu, međutim iako zakon ne predviđa izuzetke od ovog roka, u praksi su moguće situacije kada iz objektivnih razloga nije moguće ispoštovati navedeni rok pa se postavlja pitanje na koji će način postupiti policijski organ. Razlozi za pritvor Razlozi za određivanje mjere pritvora regulisani su odredbom člana 132. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine koji glasi: " 1. Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

50

a) Ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. b) Ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna. C) Ako se radi o krivičnim djelima za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a uslijed načina izvršenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana ili imovine. U slučaju kada se radi o krivičnom djelu terorizma, smatra se da postoji pretpostavka, koja se može pobijati, da je ugrožena sigurnost građana i imovine. 2. U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen". Opšti uslovi za određivanje pritvora U pogledu opšteg uslova za određivanje mjere pritvora jasno proizlazi da se radi o "osnovanoj sumnji" da je određeno lice počinilo određeno krivično djelo. Kada je u pitanju pojam osnovane sumnje , ovdje se može pojaviti dvije dileme, Naime prva dilema proizlazi iz odredbi koje se odnose na lišenje slobode i zadržavanje, Za samo lišenje slobode, dovoljan opšti uslov je osnov sumnje da je određeno lice počinilo određeno krivično djelo, dok je za određivanje mjere pritvora potrebno da taj standard sumnje bude većeg kvaliteta , odnosno potrebna je osnovana sumnja da je određeno lice počinilo određeno krivično djelo. Kada je u pitanju razlikovanje osnovane sumnje i osnova sumnje, jasno se može konstatovati da je osnovana sumnja po svom kvalitetu jači standard dokazivanja od osnova sumnje. Naime, za osnovanu sumnju je karakteristično to što je to sumnja zasnovana na dokazima. Pa prema tome nema osnovane sumnje bez dokaza. Međutim, isto tako nije moguće generalisati pojam osnovane sumnje apstraktno tako da on bude primjenjiv za svaki pojedinačni slučaj, tako da će sud to faktičko pitanje procjenjivati u svakom slučaju posebno po načelu slobodne ocjene dokaza, odnosno u svakom slučaju sud će procjenjivati da li predstavljeni dokazi po svom kvalitetu u dovoljnoj mjeri potkrepljuju sumnju da je određeno lice učinilo određeno krivično djelo. Kada je u pitanju osnovana sumnja druga dilema proističe iz činjenice da se i za podizanje optužnice traži osnovana sumnja, pa se postavlja pitanje eventualne diferencijacije osnovane sumnje potrebne za određivanje mjere pritvora i osnovane sumnje potrebne za podizanje optužnice. Kvalitet i kvantitet dokaza kojima se potkrepljuje stepen

51

sumnje izražen kao osnovana sumnja prilikom određivanja pritvora može biti ekvivalentan kvalitetu kvantitetu dokaza kojima se potkrepljuje optužnica, međutim taj stepen ne mora nužno biti isti. Naime, kada se ima u vidu činjenica da se pritvor može odrediti i prema osumnjičenog u ranoj fazi istražnog postupka, a s obzirom na prirodu i karakter istražnog postupka koji podrazumijeva otkrivanje i utvrđivanje činjenica i dokaza kojima se dokazuje izvršeno krivično djelo i krivična odgovornost učinioca, jasno se može zaključiti da osnovana sumnja koja postoji u vrijeme određivanja pritvora može biti manjeg kvaliteta od osnovane sumnje koja postoji u vrijeme podizanja optužnice kada je istraga već završena. Zbog toga treba konstatovati da iako predstavljaju jezički isti pojam osnovane sumnje, kvalitet te osnovane sumnje može biti različit u vrijeme određivanja mjere pritvora i u vrijeme podizanja optužnice, a zbog karaktera istražnog postupka kao jednog dinamičnog i dijalektičkog procesa. U svakom slučaju, u vrijeme određivanja pritvora kvalitet i kvantitet dokaza kojima se dokazuje krivično djelo i krivična odgovornost učinioca moraju biti takvog kvaliteta da ukazuju da postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo određeno krivično djelo. U pogledu ovog opšteg uslova za određivanje pritvora, treba reći da je to opšti uslov koji podliježe preispitivanju u toku trajanja mjere pritvora, odnosno da se prilikom preispitivanja opravdanosti daljeg opstajanja mjere pritvora prema osumnjičenom, te prilikom eventualnog odluč ivanja o produženju pritvora, pored posebnih mora cijeniti i ovaj opšti uslov i to ne samo na bazi dokaza koji su postojali u vrijeme određivanja pritvora, nego i na bazi dokaza do kojih se došlo tokom istrage. Kod određivanja pritvora, njegovog preispitivanja i produženja, tužilac sudu mora predstaviti sve rezultate istražnog postupka i to kako dokaze koji idu na štetu, tako i dokaze koji idu u korist osumnjičenog, kako bi sud mogao cijeniti postojanje ovog opšteg uslova za određivanje mjere pritvora. Kada je u pitanju položaj osumnjičenog i njegovog branioca, u slučajevima kada je osumnjičenom određen pritvor, da radi efektivnog ostvarivanja prava na odbranu, a osumnjičeni i njegov branilac moraju imati uvid u sve dokaze prikupljene u istražnom postupku a koji su doveli do određivanja pritvora, upravo da bi se mogli suprostaviti navodima tužioca o postojanju osnovane sumnje, jer je pretpostavke svake odbrane saznanje od čega se osumnjičeni brani te koje se u činjenice i dokazi koje takvo stanje stvari dokazuju do nivoa osnovane sumnje. Da li osumnjičeni i njegov branilac imaju pravo uvida i razmatranja dokaza koji nisu upotrijebljeni kao argumentacija za određivanje pritvora je u praksi diskutabilno, pa tako jedno je mišljenje da nemaju pravo uvida u takve dokaze, jer oni nisu bili odlučujući za određivanje ove mjere, dok je drugo stanovište da imaju pravo uvida u sve dokaze, jer se u odbrani jedan dokaz često od različitih subjekata može cijeniti dvojako kao dokaz na

52

štetu ili dokaz u korist osumnjičenog pa bi isključivo prepuštanje tužiocu ovakve ocjene onemogućilo osumnjičenog da pred sudom iznese argumente zbog kojih smatra da bi određeni dokaz trebalo cijeniti u korist osumnjičenog i sud da po takvom dokazu izrazi svoj stav, odlučujući o određivanju ili produženju pritvora. Zastupnici ovog stanovišta smatraju da bi na ovaj nač in suštinski bilo onemogućeno prao na odbranu osumnjičenog u punom kapacitetu u s ituaciji kada je već uspostavljena kontradiktornost krivičnog postupka pred sudom, a povodom mjere pritvora, koji predstavlja realnu posljedicu krivičnog postupka o osumnjičenog. U skladu sa važećim zakonskim odredbama, proizlazi da je nakon određivanja pritvora, tužilac sudu dužan dostaviti dokaze radi obavještavanja branioca, pa bi se mogao izvući zaključak da je tužilac u slučaju određivanja pritvora dužan sudu dostaviti sve dokaze radi obavještavanja branioca, kako bi se on efikasno mogao suprotstaviti navodima tužioca u kontradiktornom postupku pred sudom. Posebni uslovi za pritvor Pored opšteg uslova o određivanju pritvora prema osumnjičenom, mora postojati bar još jedan od posebnih us lova za pritvor, pa se tek kumulativnim ispunjenjem opšteg us lova za pritvor i najmanje jednog od posebnih uslova stiču uslovi za određivanje pritvora. Posebni uslovi za određivanje mjere pritvora u istražnom postupku postoje: Ako se osumnjičeni krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna ili ako se radi o krivičnim djelima za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a uslijed načina izvršenja ili pos ljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana ili imovine. U s lučaju kada se radi o krivičnom djelu terorizma , smatra se da postoji pretpostavka, koja se može pobijati, da je ugrožena sigurnost građana i imovine. Kao što je vidljivo iz zakonske odredbe koja određuje posebne uslove za određivanje mjere pritvora svrha pritvora po različitim posebnim uslovima se razlikuje pa se tako neki od posebnih uslova odnose na obezbjeđenje prisustva osumnjičenog u postupku, neke na uspješno vođenje krivičnog postupka (koluzijska opasnost) , interakcijska opasnost i pr itvor zbog potrebe sigurnosti.

53

Karakteristično za ove posebne uslove je da se oni, u svakom pojedinačnom slučaju moraju konkretizovati, odnosno izuzev u s lučaju krivičnih djela terorizma gdje je uspostavljena oboriva pretpostavka ugrožavanja s igurnosti građana i imovine, posebni uslovi za određivanje pritvora se ne pretpostavljaju. Pritvor radi obezbjeđenja prisustva osumnjičenog u postupku Pritvor radi obezbjeđenja prisustva osumnjičenog u postupku određen je članom 132. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine. Ovaj poseban uslov za određivanje pritvora određen je tako da on postoji: "ako se osumnjičeni krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva". Dakle, zakon ovaj posebni us lov određuje tko što predviđa dvije alternative od kojih je jedna okolnost "da se osumnjičeni krije", odnosno njegovo činjenje usmjereno na izbjegavanje prisustva u krivičnom postupku i drugi "ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva". U slučaju kada se osumnjičeni krije, on preduzima radnje radi onemogućavanja obezbjeđenja njegovog prisustva u krivičnom postupku, na taj nač in što izbjegava kontakt sa organima krivičnog gonjenja na nač in neuobičajen u svakodnevnom životu građana. Kada se osumnjičeni krije, faktičko je pitanje koje se mora c ijeniti u svakom pojedinačnom slučaju. To može da bude sakrivanje kako u mjestu prebivališta, tako da za njega ne znaju njegovi susjedi, ukućani i sl., ako mu je adresa poznata ( nije promijenio adresu), ali izbjegava da primi uredan poziv, ako promjeni adresu a o tome ne obavijesti sud. Drugi slučaj koji se određuje kao postojanje drugih okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva puno je komplikovaniji, jer se suštinski radi o određivanju pritvora zbog postojanja opasnosti, pr i čemu osumnjičeni ne mora preduzeti ni jednu radnju usmjerenu ka bjekstvu, ali se postojanje te opasnosti izvlači iz objektivnih okolnosti slučaja. Posebno je teško izvršiti generalizaciju navedenih okolnosti, ali neki od slučajeva kada se uglavnom uzima da postoji opasnost od bjekstva su kada je osumnjičeni zaista u bjekstvu mada se ovaj s lučaj može tretirati i kao jedan oblik sakrivanja tako da se suštinski pritvor određuje kako zbog toga što se osumnjičeni krije, tako i zbog toga, što nakon što bude uhvaćen postoji opasnost da će ponovo pobjeći, na što ukazuje njegovo ranije bjekstvo. Drugi slučaj kad se u praksi uglavnom uzima da postoji opasnost od bjekstva je

54

kada je osumnjičeni strani državljani, te kada osumnjičeni nema prebivalište ili boravište a stalno mijenja adresu i sl. U svakom slučaju radi se o faktičkom pitanju koje se mora rješavati u svakom pojedinačnom slučaju. Obezbjeđenje uspješnosti vođenja krivičnog postupka (koluzijska opasnost) Koluzijska opasnost kao osnov za određivanje mjere pritvora određena je u članu 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine. Ovaj posebni uslov za određivanje pritvora određen je tako da on postoji ako: "ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače". Prema tome ovaj posebni uslov za određivanje pritvora zasniva se na postojanju osnovane opasnosti od destruktivnog djelovanja osumnjičenog na istražni postupak, bilo da se radi o uništavanju, sakrivanju, izmjeni ili falsif ikovanju objektivnih dokaza i tragova krivičnog djela, bilo da se radi o uticaju na svjedoke, saučesnike i prikrivače. Ono što je od značaja reći kada je u pitanju ovaj posebni us lov za određivanje pritvora je da se on nikad ne pretpostavlja sam po sebi, nego zakon zahtjeva osnovanu bojazan, koja podrazumijeva postojanje određenih naročitih okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni zaista mogao izvršiti ovakav destruktivan uticaj na istražni krivični postupak. Okolnosti koje opravdavaju osnovanu bojazan moraju biti takvog karaktera da takvu bojazan čine stvarnom opasnošću po uspjeh krivičnog postupka koja se velikom vjerovatnoćom može očekivati od osumnjičenog ukoliko bude na slobodi, pa takva opasnost mora biti konkretizovana kako u prijedlogu tužioca tako i u rješenju kojim se osumnjičenom određuje pritvor. Opasnost od nove kriminalne aktivnosti osumnjičenog (iteracijska opasnost) Posebni uslov za određivanje mjere pritvora izražen kao iteracijska opasnost odnosno opasnost od nove kriminalne aktivnosti osumnjičenog određen je u članu 132. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, tako da ovaj posebni uslov za određivanje mjere pritvora

55

postoji: "Ako naroičite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna". U ovom primjeru se radi o jednoj specif ičnoj svrsi koja se postiže određivanjem pritvora protiv osumnjičenog, koja se ogleda u opasnosti od nove kriminalne aktivnosti osumnjičenog. Dakle, radi se određivanju pritvora na bazi postojanja osnovane pretpostavke da će osumnjičeni ukoliko bude na slobodi ponoviti krivično djelo, dovršiti krivično djelo ili učiniti krivično djelo kojim prijeti. Iz ovoga se može zaključiti da se u ovom slučaju utvrđuje postojanje sklonosti osumnjičenog ka vršenju krivičnih djela ili čvrste odlučnosti i riješenosti osumnjičenog da dovrši pokušano krivično djelo ili uč ini krivično djelo kojim prijeti. Kako bi se utvrdilo postojanja iteracijske opasnosti, mora se u svakom pojedinačnom slučaju utvrđivati na bazi konkretnih činjenica i okolnosti, koje će kod suda stvoriti čvrsto ubjeđenje da je osumnjičeni sklon vršenju krivičnih djela ili da je čvrsto riješen i odlučan da dovrši pokušano krivično djelo ili krivično djelo kojim prijeti. Za razliku od prva dva posebna uslova za određivanje mjere pritvora koja se u principu mogu odrediti protiv osumnjičenog za bilo koje krivično djelo, pritvor po ovom osnovu je Zakonom o krivičnom postupku ograničen prema težini zaprijećene kazne za krivično djelo za koje se tereti osumnjičeni. Konkretne okolnosti koje su sudovi u obrazloženjima o pritvoru prema tački c) najčešće navodili mogu se svrstati u tr i grupe: okolnosti djela (povrat-posebno specijalni, način izvršenja, kraći vremenski interval u kome je optuženi izvršio vište krivičnih djela, karakter odnosa učinilac-žrtva), lična stanja optuženog (patologija ličnosti, zdravstveno stanje) i socijalni faktori (optuženi nema boravište, nezaposlen je, sklon skitnji, sredstva za život pribavljena činjenjem krivičnih djela). Okolnost da se osumnjičeni krivičnim djelima bavi kao zanimanjem, osim navedenih okolnosti, morala bi se uzeti kao okolnost koja opravdava određivanje pritvora po ovom osnovu. Pritvor zbog potrebe sigurnosti građana i imovine Ovaj posebni uslov za određivanje pritvora određen je u članu 132. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku BiH. Shodno ovim zakonskim odredbama ovaj posebni uslov za određivanje pritvora postoji: "Ako se radi o krivičnim djelima za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a uslijed načina izvršenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za s igurnost građana ili imovine. U slučaju kada se radi o krivičnom djelu terorizma ,

56

smatra se da postoji pretpostavka, koja se može pobijati, da je ugrožena sigurnost građana i imovine". Dakle, jasno je da se ovdje radi o posebnom uslovu za određivanje pritvora najrestriktivnije postavljenog u smislu krivičnih djela zbog kojih se može odrediti. Da bi se pritvor odredio po ovom osnovu, krivično djelo za koje se tereti osumnjičeni mora biti takvo da je za njega zaprijećena kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, odnosno mora postojati osnovana sumnja da je osumnjičeni počinio upravo takvo krivično djelo. U skladu sa navedenim, može se zaključiti da se radi o posebnom uslovu za određivanje pritvora najužeg spektra u odnosu na prva tri posebna uslova kroz koja smo prošli. Osnovi za određivanje pritvora prema ovoj odredbi razlikuju se od ranije važećih, koji su uvijek jasno bili povezani sa vjerovatnom djelatnošću optuženog, bilo u postupku ili izvan njega. Primarni cilj pritvora određenog po ovom osnovu je očuvanje bezbjednosti, a procesni ciljevi su neznatni, pa radi postizanja nekih procesnih ciljeva nije bilo ni potrebno uvođenje ovog razloga. Shodno naprijed navedenom, jasno je da se ovaj posebni uslov za određivanje mjere pritvora može primjeniti jedino kada su u pitanju najteža krivična djela, kod kojih postoji realna opasnost po sigurnost građana i imovine. Kada je u pitanju prvi kumulativni uslov u pogledu zaprijećene kazne, jasno je da je u tom smis lu opredjeljujuć i objektivni kriter ijum propisane kazne u krivičnom zakonu za predmetno krivično djelo bez obzira na eventualna ograničenja u pogledu mogućnosti izr icanja određene kazne odnosno individualizacije kazne. Prijedlog za određivanje pritvora Pritvor u istražnom postupku određuje sudija za prethodni postupak, a na prijedlog tužioca. Prijedlog tužioca za određivanje mora u sebi sadržavati pored generalija osumnjičenog sve činjenice i okolnosti iz kojih proizlaze opšti i posebni us lovi za određivanje pritvora protiv osumnjičenog koje moraju biti konkretizovane, prema tome prijedlog tužioca nužno mora biti obrazložen po svim njegovim segmentima. U prijedlogu za određivanje pritvora nije dovoljno samo paušalno navesti pritvorske razloge onako kako su oni navedeni u zakonu u jednom apstraktnom obliku kako u pogledu opšteg uslova za određivanje pritvora tako i u pogledu posebnih uslova za određivanje pritvora. Naime prijedlog za određivanje pritvora mora jasno ukazivati na činjenice i dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je osumnjičeni počinio krivično djelo za koje se tereti tako i okolnosti iz kojih konkretizovano proizlazi bilo koji od posebnih pritvorskih razloga. Takođe, uz prijedlog za određivanje pritvora sudiji za

57

prethodni postupak moraju se dostaviti i predmeti i dokazi na osnovu kojih se utvrđuje osnovana sumnja da je osumnjičeni počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret te predmeti ili dokazi iz kojih eventualno proizlazi neki od posebnih pritvorskih razloga, te se u istom prijedlogu mora navesti šta se namjerava preduzeti tokom istrage, a kako bi sudija za prethodni postupak mogao cijeniti opravdanost određivanja pritvora, te kako bi mogao cijeniti trajanje takvog pritvora prilikom preispitivanja njegove dalje opravdanosti, a naročito kada se radi o određivanju pritvora zbog koluzijske opasnosti. Trajanje pritvora u istražnom postupku U istražnom postupku Pritvor može trajati maksimalno šest mjeseci, i to samo u posebnim slučajevima kada to zahtijevaju naročito važni razlozi i kada postoji osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, dok u svim ostalim slučajevima pritvor u istražnom postupku može trajati najduže tri mjeseca od dana lišenja slobode. Naime, pritvor po rješenju o određivanju pritvora sudije za prethodni postupak može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode, dok se poslije isteka tog roka osumnjičeni može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora. Dakle, sudija za prethodi postupak može osumnjičenom odrediti pritvor koji ne može trajati duže od mjesec dana od dana lišenja s lobode, ali može trajati kraće od tog perioda, ta odluka je u diskrecionom ovlaštenju sudije za prethodni postupak. Kada bi sudija za prethodni postupak, npr. odredio pritvor u trajanju od 15 dana, tada bi on na prijedlog tužioca mogao donijeti novo rješenje o produženju pritvora u novom roku s tim, da taj rok ne smije preći rok od mjesec dana od dana lišenja slobode, u ovom slučaju ne radi se o određivanju pritvora nego o produženju pritvora jer pritvor prema osumnjičenom nikada nije ukinut, s tim da ga u tom slučajju veže krajnje vremensko ograničenje od mjesec dana od dana lišenja slobode. Pritvor se odlukom vijeća po obrazloženom prijedlogu tužioca može produžiti za najviše dva mjeseca, s tim da takvo rješenje može produžiti i u kraćem roku, npr. mjesec dana s tim , da isto vijeće u tom slučaju može takođe na obrazloženi prijedlog tužioca izvršiti dalje produženje takvog pritvora s tim da ukupno produženje pritvora nakon isteka roka od mjesec dana koji je određen od strane sudije za prethodni postupak ili vijeća po neslaganju sudije za prezthodni postupak ne može trajati duže od dva mjeseca, međutim dok god se vremenski okvir trajanja pritvora kreće u granicama nadležnosti vijeća koje je nadležno za produženje u roku do najviše dva mjeseca, ne uspostvlja se nova nadlžnost neosredno višeg suda te je to vijeće nadležno više puta produžiti pritvor s tim da ukupno produženje ne može trajsati duže od dva mjeseca.

58

Protiv rješenja o produženju pritvora dopuštena je žalba vijećiu neposredno višeg suda ili apelacionog odjeljenja istog suda, u zavisnosti od organizacije sudova. Kada je u pitanju produženje pritvora, u prijedlogu za njegovo produženje nije dovoljno samo navesti da postoje isiti razlozi kao i kod određivanja pritvora, nego se u takvom prijedlogu moraju predstaviti novi rezultati istražnog postupka do kojih se došlo za vrijeme trajanja pritvora od mjesec dana, te se moraju predstaviti okolnosti zbog kojih je takvo produženje neophodno. Ovo zbog toga što je sud u obavezi da i prilikom produženja pritvora cijeni sve uslove kao i prilikom određivanja pritvora i to kako posotjanje osanovane sumnje kao opšteg uslova a pritvor tako i u pogledu posebnih razloga za pritvor, i to ne samo na bazi činjenica i okolnosti koje su postojale u vrijeme određivanja pritvora tako i onih do kojih se došlo tokom istrage nakon određivanja pritvora. Ovo je takođe naročito važno kada je u piutanju određivanje pritvora zbog koluzijske opasnosti, kada sud cijeni da li su tokom trajanja pritvora u istražnom postupku preduzete sve mjere i radnje sa potrebnom dozom hitnosti, te da li su dokazi na koje bi mogao uticati osumnjičeni obezbjeđeni ili su objektivno gledano mogli biti obezbjeđeni, jer osumnjičeni kojem je pritvor određen iz ovog razloga nije dužan da trpi neopravdanu sporost istražnih organa. Na kraju ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna i ako postoje naročiuto važni razlozi pritvor se po obrazloženom prijedlogu tužioca može produžiti za još najviše tri mjeseca. Prema tome za ovo produženje pritvora potrebno je pored svih ostalih us lova za pritvor i kumulativno ispunjenje dva us lova, a to su da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, te postojanje naročito važnih razloga. U pogledu objektivnog kriter ijuma (krivično djelo za koje se može izreći kazn zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna) tu nema nekih velikih problema jer je kriterijum potpuno jasan, no kad je u pitanju drugi kumulativni kriterijum koji mora biti ispunjen a izražen kao naročito važni razlozi on podliježe ocjeni suda u u svakom konkretnom slučaju, ali u svakom slučaju izraz naročito važni razlozi ukazuje da se ovdje mora raditi o izuzetnom produženju pritvora koji se ne bi smio tretirati kao pravilo čak i kada je ispunjen prvi od uslova odnsono čak i kada je u pitanju krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna. Ukidanje pritvora u istražnom postupku U toku istražnog postupka, a prije isteka roka trajanja pritvora, sudija za prethodni postupak može rješenjem ukinuti pritvor po prethodnom saslušanju tužioca. Na ovo rješenje o ukidanju pritvora tužilac ima pravo žalbe u roku od 24 sata od prijema rješenja a vijeće je dužno odučiti o takvoj žalbi u roku od

59

48 sati. Ukidanje pritvora tokom trajanja istrage predstavlja vid kontrole zakonitosti i opravdanosti već određenog pritvora, koja kontrola je data u ovlaštenje sudije za prethodni postupak. Prema tome ovdje postoji jedna specifična situacija u kojoj sudija za prethodni postupak može ukinuti ne samo pritvor koji je sam odredio nego i koji je odredilo ili produžilo vijeće istog ili višeg suda suda ili čak vrhovni sud. Prema tome proističe da je moguće da sudija za prethodni postupak povodom prijedloga tužioca izrazi nes laganje te da vijeće odredi pritvor, a zatim povodom žalbe osumnjičenog neposredno viši sud odbije žalbu osumnjičenogi potvrdi r ješenje vijeća o određivanju pritvora, a da taj pritvor nakon određivanja, nakon saslušanja tužioca koji izrazi neslaganje sa ukidanjem pritvora ukine sudija za prethodni postupak,koji je već u samom startu izrazio neslaganje sa određivanjem pritvora, ne uključujući pri tom u donošeje odluke o ukidanju pritvora sud odnsono vijeće koje je pritvor i odredilo unatoč neslaganju sudije za prethodni postupak. U ovom slučaju se polazi od pretpostavke, da će sudija za prethodni postupak uvažiti stavove vijeća odnosno neposredno višeg suda koji bili odlučujuć i za određivanje ili produženje pritvora, te da će pritvor ukinuti jedino ukoliko takvi razlozi koje je u svojoj odluc i apostrofiralo vijeće ili neposredno viši sud prestanu, te da neće poći od pretpostavke da takvi razlozi za određivanje ili produženje pritvora nisu ni postojali, jer bi u suprotnom postupanje sudije za prethodni postupak moglo predstavljati zloupotrebu prava koje ima kao sudija za prethodni postupak. Zbog ove mogućnosti kao i zbog činjenice da se uz prijedlog za produženje pritvora vijeću nadležnom za odluku uz prijedlog dostavlja c jelokupni krivični spis, radi uvida u sve predmete i dokaze koji su poslužili kao osnova za određivanje pritvora, te koji služe kao osnova produženje pritvora, prijedlog za produženje pritvora se nadležnom vijeću uvijek treba dostavljati putem sudije za prethodni postupak. Nadzor nad izvršenjem pritvora Zakonom o krivičnom postupku je predviđeno da nadzor nad izvršenjem pritvora obavlja predsjednik suda. Predsjednik suda ili sudija kojeg on odredi dužan je najmanje jednom u 15 dana obići pritvorenike i ako nađe da je potrebno, i bez prisutnosti sudskog policajca, obavijestiti se kako se pritvorenici hrane, kako zadovoljavaju ostale potrebe i kako se s njima postupa.

60

III

ASPEKTI POLOŽAJA OPTUŽENOG I NJEGOVOG BRANITELJA U REFORMISANOM KRIVIČNOPRAVNOM ZAKONODAVSTV U (ANALIZA KANDIDATA NA OSNOVU LIČNIH SAZNANJA I PRAKSE STEČENE U OBAVLJANJU STAŽA KANDIDATA KAO ADVOKATSKOG PRIPRAVNIKA) Kandidat je pored iskustva kao poslanik Predstavničkog doma Parlamentra Federqacije BiH u samoj izradi Zakonao kreivičnom postupku Federacije BiH, stekao iskustvo i direktnu praksu i lično iskustvo u primjeni Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH obavljajući staž advokatskog pripravnika, u cilju sticanja us lova za polaganje prtavosudnog ispita i obavljanja samostalne advokatske djeatnosti. S obzirom da kandidat obavlja adavokatsku praksu u advokatskoj kancelariji advokata Faruka Balijagića, koji je iskusan advokat, posebno na krivičnim predmetima, stečena su ogromna iskustva o primjeni zakona u praksi, a posebno iskustva šta otežava rad advokata u odnosu na novo refomisamo krivično zakonodavstvo, odnosno iskustva o kršenju ljudskih prava osumnjičenih, odnosno optuženih. OHR koji je nametnuo zakon poslanicima, bez mogućnosti za izmjenu bilo kakve odredbe, zanemario je činjenicu da u BiH gotovo da i nema srednje klase građana, s obzirom da je uništena nacional-fašističkim divljanjem u toku rata, a zatim je istim metodama uz divljačku privatizaciju pokradena sva društvena imovina, a radnici su ostali bez pos la ili rade za minimalne naknade. Dakle, zanemarena je činjenica da se zakon kakav je dobijen tzv. reformom može primijeniti za zapadne zemlje gdje srednja klasa dominira. U BiH samo elita i tajkuni, uz pljačkašku bandu, mogu sebi priuštiti adekvatnu odbranu, s obzirom da je zakon prilagođen standardu zapadnih zemalja. Zanemarena su upozorenja da će primjena istog u BiH biti više nego bezobrazna zbog stanja u kojem se nalaze građani. Recimo, za jednu običnu saobraćajnu nesreću, a koja je potenc ijalna prijetnja za svaku porodicu u BiH, građani će biti dovedeni pred ekonomsku katastrofu. Zbog navedenih okolnosti često se dešava da građanin koji i nije skrivio saobraćajnu nesreću bude kažnjen, jer nije imao novca da plati vještaka saobraćajne struke, vještaka biološke struke, vještaka sudsko- medicinske forenzičke struke. Za sve to treba novac, a imenovanje advokatra po službenoj dužnosti taj problem ne rješava, jer advokat neće plaćate te

61

troškove, a da ne govorimo o činjnic i koliko je (ne)korisna odbrana po službenoj dužnosti. Dakle, za minimum poštene odbrane je potreban novac, a što treba platiti svaki optuženi, ili mu valja trpjeti posljedice kazne, jer država popriličn o plaća i tužiteljstvo, ali i troškove tužioca, za koje ne treba isticati da su u većini pristrasni. Tužiteljica Haškog Tribunala Karla Del Ponte je istakla da su tužioc i u BiH blijeda slika tužioca kakav treba da bude, jer oni faktički samo slijede ono što policija uradi. Nemaju inventivnosti i oni idu direktno samo protiv građanina a ne u kako bi utvrdili stavrnu istinu, za razliku od prošlog sistema i zakona koji je predviđao istražnog sudiju koji je provodeći istragu cijenio izjavu i tužioca i branioca pa je sam odlučivao hoće li provesti jedno vještačenje, dva ili tri, na teret države. Dakle, staro zakonodavstvo, za razliku od reformisanog je u osnovi imalo utvrđivanje materijalne istinu, a ne kao što se to sada čini da se isključ ivo namjerava stavoviti sav teret na leđa građaninu. Danas ako optuženi nema novca, može samo posmatrati kako mu tužilac tovari optužnicu na leđa, izvedi dokaze na sudu, bez ikakve mogućnosti za pristojnu odbranu. Nije smo u pitanju novac za angažovanje pristojnom advokata, nego je novac potreban za čitavu buljumentu, jer je neophodan č itav lanac ljudi kako bi se utvrdila materijalna istina u krivičnom postupku. Zakonodavac (OHR) nije predvidio da se iz budžetskih sredstava države država finansira odbrana optuženog za ovaj dio troškova bez obzira na njegov status, socijalnu ugroženost itd. Po službenoj dužnosti sud samo plaća advokata, a advokat gotovo ništa, i kada želi nešto učiniti, ne može uraditi bez stručnjaka, bez forenzičara, bez vještaka saoraćajne struke itd. Zakonodavac je napravio grešku što je ukinuo istražnog sudiju koji je ravnomjerno tretirao i osumnjičenog i tužitelja. Stranke su bile ravnopravne u postupku, i advokat i tužilac, i o trošku države se utvrđivala istina - materijalna. Zakon je primjenljiv u sistemima u kojima postoji pravno osiguranje, slično zdravstvenom osiguranju. Kad i dođe do potrebe za pravnom zaštitom, građanin ima pravo na advokata u f irmi gdje je osiguran, zatim pravo na potrebne vještake i na sve ono što je potrebno za adekvatnu odbranu, za razliku od građana BiH, koji su u nemilosti tužilaca i sistema. Prema tome, advokat u BiH, ukoliko naiđe na stranku koja je nesolventna, socijalno ugrožena, on mora, htio ili ne, bez obzira na svoje sposobnosti - pustiti takvu stranku da protupravno leži u zatvoru. Prijašnje zakonodavstvo je dopuštalo da se recimo može čovjeku suditi u drugom stepenu a da on ne bude prisutan sjednici vijeća. I prvi put je u BiH napravljen presedan kada je Dom za ljudska prava u BiH u s lučaju predmeta Edin Garaplija protiv Federacije BiH, upravo ovaj razlog neprisustvovanja

62

sjednic i drugostepenog suda optuženog ocijenio kao f largantno kršenje ljudskih prava i naredio novo suđenje. U prvom suđenju bila je predviđena kazna od 14 godina, a u novom ostupku optuženi je os lobođen optužbe. Međutim, sada zakon nalaže da se optuženi uvijek pojavi pred sudom i da iznese svoje argumente koji mu idu u prilog i temljem kojih se brani. Međutim, u praksi se to ne dešava, nego sudovi mimo prisustva optuženog i njegovog branioca održavaju sjednice vijeća, pa kad su, recimo, u pitanju i zdravstveni razlozi pritvorenika događa se da pritvorenik oboli u zatvoru itd. Sudovi i sudske instance u BiH mimo neposrednog izjašnjenja optuženog donose rigorozne mjere držanja u pritvoru optuženog i zbog toga se dešava da se nakon dvije do tri godine ljudi provodenih u pritvoru dobiju oslobađajuće presude. Država je donijela zakone da se tada građanin obeštećuje 50 KM za dan odležan u pritvoru što ni blizu ne može odgovarati bolu i onome što je pretrpio pritvorenik takvim dugim boravkom u pritvoru. Sloboda je zagarantovana svim standardima i pritvor treba da je zaista izuzetak i treba biti sveden na najmanju moguću mjeru kako je to zakonom regulisano. Međutim, praksa je daleko od zakonskih odredbi. Dovoljno je da tužilaštvo stavi težak osnov u provođenju istrage i da zbog navodne težine optužnice konvalidira pritvor. Recimo, optužnicom se stavi kazna zatvora zaprijećena najmanje 10 godina i onda svaki sudija ne gledajući činjenice i okolnosti određuje mjeru pritvora. No, ključna težina svega ovoga jeste i način na koji se sudije biraju u vršenju svojih sudijskih funkcija. Prije su sudove birali parlamenti države što je sasvim i normalno, jer sudije sude u ime naroda, u ime te države, a državu predstavlja parlament. Sada postoji organ koji je potpuno nezavistan od volje naroda, od države, i nametnut je državi i građanima, gdje sami između sudije i tužioci biraju sudije i tužioce, pa se dešava da je sudija Vrhovnog suda Federacije BiH bio čovjek koji je dovožen u kolicima, koji je imao pet moždanih infarkta i bio je nepokretan, a ipak je sudio. Riječ je o Peri Zeliću. Imamo sad Mehmeda Šatora, sudiju Suda BiH koji je imao četiri moždana infarkta i on treba sada da potvrđuje najsloženije optužnice koje ne može čovjek sa izuzenim ps iho-fizičkim kondicijama proučiti, s obzirom da materijal koji ide optužnicu zahtiejva analizu od minimalno 15 dana. U okviru novog reformisanog zakonodavstva nije onemogućena manipulaciju niti bilo kakva sankcijna za propuštanje ozbiljne analize predmeta, odnosno sankcija za situacije kada sudije uopšte ne čitaju predmete, što je vrlo čest slučaj. Dešava se, recimo, da za 7-10 minuta sudsko vijeće donosi izuzetno stroge mjere pritvora protiv ljudi bez ikave teorijske mogučćnosti da se uđe u suštinu predmeta. Recimo, tročlano Vijeće Suda BiH je dobilo predmet u 13.47 sati a već u 14 sati je bilo izrađeno rješenje o produženju pritvora a trebalo je proučiti nalaze tri vještaka neuropsihijatra, izvrši proučavanje medicinske dokumentacije Kazneno popravnog zavoda Tuzla, te se morala

63

izvršiti provjera pet advokatovih navoda o činjenicama i okolnostima. Nije moguće u tih nekoliko minuta sve to sagledati, nego je evidentno da se zanemarila dokumentac ija, što je direktno kršenje ljudskih prava. I pored činjenice da su te sudije prijaviljene disciplinskom sudiji, ali ništa nije poduzeto, te je jasno da reforma pravosuđa nije donijela nikakve pomake u zaštiti ljudskih prava, naprotiv, sada je situacija još teža, jer se bilo kakva kritika na rad sudova i Visokog sudskog i tužiilačkog vijeća BiH smatra napadom na „nezavisno“. Kao još jedan primjer navešću sudiju Suda BiH Mehmeda Šatora, koji je dobio optužnicu sa 800 pratećih dokumenata 13. juna i istog tog dana je doneseno rješenje i potvrđena je optužnica. Znači, pročitao sudija je pročitao 800 stranica propratnog materijala, 60 stranica optužnice i donio odluku o potvrđivanu optužnice u roku od nekolčiko sati. Jasno je da sa danas građani nikako ne mogu zaštititi od pravosudne mafije. I pored svega imamo situaciju da je u Bosni i Hervecovioni, u oba entiteta iako su zakonski rokovi izuzetno strogi, propušta djelovanje po rokovima, tako da jer u Federaciji BiH na čekanju gotovo 3.5 miliona neriješenih predmeta, a u Republici Srpskoj oko 2,5 miliona neriješenih predmeta. Potpuno se zanemaruje zakonska odredba oobavezi poštivanja rokova, te se čak i predmeti po hitnom postupku rješavaju nakon više godina. Posebno je problematično za advokate, koji su dužni na osnovu angažmana učini sve što je zakonom propisano za klijenta, a isti može podnijeti i prijavu u situaciji kada ocijeni da advokat nije poduzeo sve što je propisno, situacija kada advokat da pravni savjet na osnovu propisane zakonske norme, a sudovi zanemare primjenu, iako je savjet u potpunosti zasnovan na zakonskoj odredbi. Tada dolazi do nesporazuma između advokata i klijenta, koji smatra da ima puno pravo prigovoriti na rad advokata, jer je djelovao po advokatskom pravnom savjetu. Zbog činjenice da nikako nije moguće sankcionisati zloupotrebu pravosudne funkcije, klijentu se samo može ukazati na navedene okolnosti isticanjem da advokati primjenjuju zakon, ali ja nisu u mogućnosti da primorju sud na primjenu zakona. Parlamenti bi bili ti koji moraju sudove primorat da primjenjuju zakone, međutim, parlamentarci nemaju nikakvih uticaja na sudove, kao da parlamenti ne postoje, kao da ne postoji država, i to je jedinstven slučaj u svijetu. Nema mogućnosti da se protiv sudija koji ne poštuju zakone podizmu mjere sankcija. Disciplinski tužitelj koji je takođe biran iz reda sudija ne želi da se zamjera kolegama, a ne boji se da će doći pod udar zakona, jer bi ga samo kolege mogle procesuirati, a zbog kolegijalnosti neće, te imamo stanje koje se može nazvati potpunom pravnom anarhijom.

64

Sljedeći dokaz da je ref imisano krivično-procesno zakonodavstvo diskriminatorsko i da je zasnovano na pogrešnim temeljima, te da šteti vladavini pravde i građanima je oduzimanje prava građanima na preuzimanje krivičnog gonjenja kada tužilaštvo odustane od krivičnog gonjenja ili odbaci krivičnu prijavu. OHR je zakonske norme postavio kao da je u BiH u potpunosti na djelu famozna pravna država i da nema mogućnosti za zloupotrebe od strane lica koja su na funkcijama. Stvarnost je sasvim drugačija. Za razliku od situacije kada su građani optuženi i nemaju novca za minimum pristojne oddbranne, raznorazni tajkuni za šaku KM-ova mogu kupiti šta žele, pa i slobodu. Takođe, moguće je kupiti i namješteni postupka protiv nekog lica, a to se posebno može i zloupotrebvljava se u političke svrhe. Po starom KZ i ZKP-u pravo preuzimanja krivičnog gonjenja imao je oštećeni kao tužilac, i mogao se pojavljivati u krivičnom postupku u svim slučajevima kada bi tužilaštvo odustalo od krivičnog gonjenja ili bi odbacilo krivičnu prijavu zbog navodnog nedostatka dokaza. Građanin je tada mogao da uzme sdvokata i da ostvari putem suda pravo koje mu pripada, ukoliko se našao na udaru pravosudne mafije. Onemogućavanje građanina da preuzme krivično gonjenje, odnosno oduzimanje prava građaninu da učestvuju u krivičnom postupku, svakako je suspendiralo prava građana na adekvatnu sudsku zaštitu. I ova odluka u ZKP-u je u suprotnosti sa Opštom evropskom konvencijom o ljudskim pravima, prema kojoj građanin mora biti zaštićen, znači da pred državnim organom odnosno organom pravosuđa ima pravo da lično učestvuje. Sam sam bio žrtva montiranog procesa 1999. godine, kada sam prozivajuć i funkcionera vladajuće strukture. I pored činjenice da sam kao poslanik Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH ukazivao na nepravilnosti, sudija je zanemarila poslanični imunitet, dakle Ustav BiH, te je naložila moje privođenje zbog navodne klevete, iako sam jasno dostavio dokaze da nisam načinio nikakvu klevetu, te da ne želim da učestvujem u postupku koji je evidentno protusutavan i protuzakonit. Sudija nije uvažavao prigovore, nego je bilo naloženo policiji da me privedu, a što nije izvršeno samo iz razloga što je policija dobila kršiti zakon. Nakon što sam podnijeo krivičnu prijavu protiv sdudije, i nakon što je ista odbijena od strane tužilaštva, preuzimanje krivičnog gonjenja mi je omogućilo da sudija bude doveden pred istražnog sudiju, te da se pokrene postupak, što je zadovoljilo pravdu. Takođe u slučajevima gdje su samo tužitelji zloupotrebljavali položaj u cilju zaštite kriminalaca, preuzimanje krivičnog gonjenja je davalo izrazite mogućnosti za zadovoljenje pravde. Sada kada građanin nema mogućnost preuzeti krivično gonjenje, kada ne postoji mogućnost da sud na osnovu dokaza dođe do pravde, ukoliko je

65

tužilac korumpiran, još dalje smo od famoznog ponedjeljka sa pravnom državom. ZKP predviđa da se sada oštećeni može pojaviti pred sudom ali samo sa postavljanjem imovinskog zahtjeva, u cilju naknade štete, ali sudovi igotovo redovno odbacuju takve imovinske zahtjeve, ne upuštaju se u to, te je i strahovitia povreda prava građana, koja su im zajamčena Evropskom konvencijom. Naprijed navedeno je posebno problematično kada se ima u vidu da su tužioci kako je to istakla Karla del Ponte, koja je u rangu 1. sekretara UN-a, da su tužioci u BiH blijeda slika tužioca. Sama činjenica da je od 1996 do 2000. godine u BiH došlo 10 milijardi maraka kao pomoć narodima BiH za obnovu privrede i domaćinstava koja su ratom opustošena, ali da je sav taj novac pokraden i da niko nije odgovarao zbog tog pokradenog novca, te da je izvršena beskrupulozna plajčkaška privatizacija a da, takođe, niko nije odgovarao, ukazuje da tužioci ne vrše ustavom i zakonom određenu funkciju, te da time vladajućem establišmentu nacionalističkih stranaka omogućavaju da rade šta žele i da budu pomilovani od bilo kakvih odgovornosti pred sudom. U daljem tekstu iznosi se nekoliko primjera negativne reforme, u skladu sa temom rada. U prijašnjem ZKP-u postojala je intitucija, odnosno institut istražnog sudije kojem je bila povjerena kompletna istraga. Međutim, sada je ta istraga povjerena tužilaštvima. Tužilaštva su organi koji nisu osposobljeni za komplikovane istrage u krivičnim postupcima, što je veliki nedostatak u novom krivičnom zakonodavstvu, pa se zbog toga često događa da tužioci prave nagodbe tamo gdje bi trebala tražiti enormno visoku kaznu zatvora. Kao primjer, navešću krvni delikt koji se dogodio u tekućoj godini u Zenici. Tužiteljstvo je sa višestrukim ubicom koji je pokušao ponovno izvršiti ubistvo pucanjem u čovjeka napravilo skandalozan sporazum na tri godine zatvora, što se u sistemu koji je prije bio u institutu istražnog sudije ne bi mogalo desiti. Tužilaštvo je zbog svojih slabosti koje je načinilo u istrazi, pristalo na takvu nisku kaznu da bi se izdejstvovala bilo kakva osuđujuća presuda, što je nedopustivo, posebno zbog činjnice da oštećena strana nije u mogućnosti dobiti pravnu satisfakciju, bez obzira na asistenciju advokata, koji nema nikakvog uticaja na zadovoljenje pravde. Problem za advokata, a time i za građane, postoji i u tajnosti istrage. Po prijašnjem zakonodavstvu, građanin bi se stavljao pod istragu donošenjem rješenja o sprovođenju istrage od nadležnog istražnmog sudije, nakon

66

provedenog postupka, u kojem su ravnopravni u advokat i tužilac. Sada istraga može kompletna da se obavi a da okrivljeni ne zna da je pod istragom, niti da ima advokata u istrazi. Iako svaka osoba ima pravo na advokata, i kada ima novca za odbranu, u situaciji kada ne zna da je istraga pokrenuta, može biti zbog medijske popularizacije slučaja u potpunosti društven o uništena, što je direktno kršenje ljudskih prava. Dakle, ostavljen je prostor za brojne zloupotrebe i manipulacije. Ovdje se prije svega misli na određene političke ličnosti koje zbog određenih uticaja i političkih interesa mogu doći pod udar zakona a ne znajući da su došli pod udar zakona, da bi zatim u kasnijoj fazi bili ucjenjivani od strane tužilaštva odnosno političkih suparnika koji imaju uticaj u tužilaštvu da nešto učine, odnosno ne učine. Kao primjer navedimo slučaj Dragana Čovića gdje se krenulo sa opsežnom optužnicom, da bi se na kraju izigrala kompletna javnost oglašavanjem suda nenadležnim za krivično djelo za koje je bio optužen Dragan Čović. Evidentne su igre bez granica gdje advokati nemaju uvida u tok istrage niti u same posebne istražne radnje, gdje su određene ličnosti podvrgnute tajnom prisluškivanju, snimanju, fotografisanju, pa i privatnog života. U s lučaju, recimo, spoznaje o istrazi advokat nema pravo uvida u predmet, jer tužilac u svakom momentu može da uskrati mogućnost advokatu uvida u predmet, pozivajući se na ugroženost istrage, te se time mogu prikriti dokazi koji mogu biti vrlo korisni za odbranu. Najsvježiji primjeri tih događaja se upravo odigravaju sa političarima iz oba entiteta sa Sudom BiH, gdje su određene istražne radnje vođene, a advokati nisu imali uvida u te istražne radnje, te se zatim vršio pritisak na optužene kako bi se napravila nagodba, odnosno kao ne bi bili optuženi ali da učine određene političke ustupke. Dalje, novi ZKP poznaje institut zaštićenog svjedoka. To je regulisano Zakonom o zaštiti svjedoka koji se pojavljuju pred sudovima. Zaštićeni svjedok je u svijetu vrlo dugo njegovana i poznata institucija gdje država određenog svjedoka koji je vrlo bitan za ishod krivičnog postupka u pogledu osuđujućeg dijela, adekvatno zaštićuje. Obično se kao zaštićeni svjedok uzima lice koje se pokaje, prizna djelo itd. Međutim, u našem zakonodavstvu taj zaštićeni svjedok se faktički do maksimuma zloupotrijebio da se već kompletnoj bh. javnosti gadi na samo iskazivanje zaštićenog svjedoka. Navedeno se odgelad posebno kroz s lučaj u kojem je učestvovala međunarodna zajednica na čelu sa Žakom Klajnom u procesu protiv navodnih atentatora na doministra policije Jozu Leotara. Kada je federalno Tužilaštvo u interesu države uzelo zatvorenika iz KPZ-u Zenica, koji je bio na izvršenju kazne, i dalo mu status zaštićenog svjedoka X30, na osnovu njegove izjave provedena je kompletna istraga, podignuta optužnica i

67

vođen krivični postupak, a na kraju se ispostavilo da je r iječ o notornom alkoholičaru, šizofreničaru i običnom kriminalcu, koji je sve izmislio kako bi zaradio 500. 000 KM, koje je primio od Vlade Federacije BiH. Dakle, ta u svijetu poznata institucija zaštićenog svjedoka koja je znala da ruši čitave mafijaške klanove, u BiH je toliko ogađena da tu institucija sada i sami tužioci izbjegavaju. I optužnica protiv Lijanovića je takođe temeljena na zaštićenom svjedoku koji je kasnije otkrio svoj identitet i rekao da sve u istrazi što je govorio faktički nije istina, jer mu država nije sa svoje strane ispoštovala ono što je obećala, da će ga dislocirati u treću zemlju, da će biti zaštićen, da će imati promijenjen identitet itd. Prema tome, institucija zaštićenog svjedoka je izblamirana ali u konktesku teme rada, u odnosu na reformisano zakonodavstvo je poprilično otežala odbranu, iz razloga što advokat nema priliku da zaštićenog svjedoka ispituje direktno u sudnici nego mora postaviti pisana pitanja, pa se ta pitanja dostavljaju vijeću suda i to vijeće na zatvorenoj sjednic i ta ista pitanja postavlja svjedoku. Advokat kada čuje odgovore na ta pitanja može postaviti dodatna pitanja što izrazito komplikuje kompletnu proceduru vođenja krivičnog postupka, koje je u prijašnjem zakonodavstvu postavljeno po principu neposrednog saslušanja svjkedoka i u tom s lučaju je svaki svjedok morao da se pojavi pred sudom jer i sam izraz lica daje svjedoku njegovu ozbiljnost, daje sudu uvjerenje o kakvoj se ličnosti radi. Prvi presedan u bh. zakonodavstvu napravljen je u predmetu Delimustafić Alije, kad je osuđen na osnovu izjave svjedoka koji nije saslušan ni pred jednim organom pravosuđa, nego je svoju izjavu dao u DKP Republike Njemačke u Štokholmu. Sud je u potpunosti takvu izjavu, bez njene provjere, akceptirao kao provedeni dokaz i na osnovu takvog dokaza koji je u jednom civiliziranom pravosudnom sistemu nedopustiv, donesena je presudu. U novom zakonodavstvu, kada su ga radili predstavnici međunarodne zajednice sa domaćim stručnjacima, bila je predviđena odredba da se advokat na suđenu može i uhapsiti. Međutim, uvedena je odredba novčana kazna od 50.000 KM koja je svakom advokatu potencijalna prijetnja da ne brani klijenta sredstvima koja su u suprotnosti sa državnim interesima, a koje artikuliše nadležni tužilac. Znači, advokatu nije dozvoljen ravnopravan tretman kao tužiocu, koji nema nikakvu odgovornost. Samo je za advokate predviđena drakonska kazna, koja sputava advokata u odbrani jer mu stvara jasnu prijetnju. Ovakva kazna za advokata je potpuno destimulativna i utiče potpuno negativno na efikasnost odbrane, i jasno je da advokat neće koristiti sve potrebne mehanizme odbrane, kada može sam biti izložen drakonskoj kazni.

68

Ono što posebno frustrira u novom reformisanom zakonodavstvu je rok od 24 sata za izjavljivanje žalbe na rješenje o pritvoru. Prijašnji zakon je predviđao rok od 3 dana za izjavljivanje žalbe na pritvor, te je rok od 24 sata vrlo strog i neprimjeran. Pored činjenice da se može odrediti pritvor u svako doba dana i noći, a posebno u vrjeme kada advokat ima određene druge aktivnosti u krivičnim postupcima i slično, ovaj rok od 24 sata ne daje dovoljno vremena odbrani da putem svoje istrage koju odbrana može da provede, dođe u posjed određenih činjenica i okolnosti koje bi mogle da utiču da se ne odredi mjera pritvora. Advokati su zbog nerazumno kratkog roka prinuđeni samo formalno djelovati u većini slučajeva, što evidentno otežava stanje pritvorenika. Takođe, mjera pritvora u BiH određuje se u suprotnosti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, koja ima supremaciju nad domaćim zakonodavstvom, ali se zanemaruje, a r iječ je o članu 146. stav 1. tačka d. ZKP-a Federacije BiH, koji je u identičnoj odredbi inkorporiran u ZKP BiH i ZKP RS-a i Distrikta Brčko. Radi se o pritvoru u slučaju uznemirenja javnosti, a međunarodni sud u Strazburu zauzeo je stanovište da ne postoji uznemirenje javnosti nego postoji samo remećenje javnog reda i mira, te je u tom slučaju sud iz Strazbura zauzeo stanovište da se pritvor može po ovom osnovu odrediti asamo ako postoji inic ijalni šok, ako je neko recimo izvršio gnusno ubistvo i postoji mogućnost da se ljudi organizuju i ubicu linčuju, ili ako je izvršio gnusno silovanje, da se ljudi takođe organizuju i da linčuju silovatelja. Znači, iz slučajeva bezbjednosti samog izvršioca krivičnog djela u tom inicijalnom šoku može se odrediti pritvor, a svako drugo određivanje pritvora koje masovno određuju sudovi u BiH je u suprotnosti sa Opštom evropskom konvencijom o ljudskim pravima.

69

IV

ASPEKTI POLOŽAJA OPTUŽENOG I NJEGOVOG BRANITELJA U REFORMISANOM KRIVIČNOPRAVNOM ZAKONODAVSTV U (ANALIZA PRAVNIH STRUČNJAKA U BIH) I - OSUMNJIČENI I NJEGOV BRANILAC U ISTRAZI (VSTV BIH, MODUL 1, KRIVIČNA OBLAST ISTRAŽNI POSTUPAK, januar 2006. godina, strane 39 - 47) Novi sistem istražnog postupka koji je uspostavljen sa novim Zakonom o krivičnom postupku, na jedan potpuno drugačiji način odredio je položaj osumnjičenog, odnosno optuženog i njegovog branioca u istražnom postupku. Kada govorimo o osumnjičenom i njegovom braniocu u istražnom postupku, podrazumijeva se da se radi o procesnim situacijama kad osumnjičeni ima branioca, dok u drugim procesnim situacijama, kada nije u pitanju obavezna odbrana a osumnjičeni nema branioca, sva prava osumnjičenog u istražnom postupku su neposredna i direktna ali suštinski potpuno ista kao i u situacijama kada osumnjičeni ima branioca, s tim što je u tim slučajevima kada osumnjičeni ima branioca, osumnjičenom osigurana stručna pomoć u ostvarivanju svih prava koje je osumnjičenom daje Zakon o krivičnom postupku. Na početku odmah treba reći da pravo na odbranu, pripada osumnjičenom, dok prava branioca nisu izvorna nego proizilaze iz prava osumnjičenog, tako da ne postoji ni jedno pravo iz spektra prava na odbranu koje pripada braniocu a ne pripada osumnjičenom, odnosno pravo na branioca je jedno od prava osumnjičenog u istražnom postupku. Kada je r iječ o položaju osumjičenog u istražnom postupku, ono što je novina u odnosu na raniji Zakon o krivičnom postupku, a što proširuje spektar prava osumnjičenog u odnosu na raniji Zakon o krivičnom postupku, prvenstveno je pravo na branioca već od prvog saznanja osumnjičenog da protiv njega teče istraga, odnosno već od njegovog prvog pojavljivanja odnosno ispitivanja pred organima koji sprovode istržni postupak, bilo da je r iječ o tužiocu bilo daje riječ o ovlaštenim službenim lic ima. Moglo bi se reći da je novi istražni postupak proizveo dvojako dejstvo na položaj osumnjičenog u istražnom postupku. Naime, dok sa jedne strane

70

osumnjičeni u novom sistemu istražne procedure uživa sve procesne garancije u smislu poštovanja svih njegovih prava i sloboda zagarantovanih ustavom, već od svog prvog pojaljivanja pred istražnim organima bilo da se radi o ispitivanju od strane tužioca ili ovlaštenih službenih lica, sa druge strane položaj osumnjičenog i njegovog branioca u istražnom postupku je značajno pasiviziran u odnosu na položaj osumnjičenog i njegovog branioca shodno ranijem Zakonu o krivičnom postupku. U novom istražnom postupku osumnjičeni nema mehanizam da osporava osnov vođenja krivične istrage protiv njega, kako je to imao po ranijem zakonu o krivičnom postupku (žalbom na rješenje o sprovođenju istrage). Naime, ne samo da nema mogućnost niti mehanizam osporavanja osnova za otvaranje istrage koja se vodi protiv njega, nego osumnjičeni ne mora ni znati da se protiv njega uopšte vodi krivična istraga, jer u Zakonu o krivičnom postupku nije konstituisana obaveza tužioca da ga o tome obavjesti, odnosno ne postoji obaveza tužioca da osumnjičenom dostavi inicijalni akt sporovođenja istrage (naredbu o sprovođenju istrage), u kojoj je navedeno za koje se krivično djelo osumnjičeni tereti, koji osnovi sumnje stoje protiv njega i dr. Naravno, ukoliko se tužilac odluč i da već na samom početku istrage ispit a osumnjičenog, on mu već u toj početnoj fazi prilikom prvog ispitivanja, mora saopštiti sve osnove sumnje koji stoje protiv njega, te osumnjičeni samo u tom slučaju sa s igurnošću može znati šta je predmet istraživanja tužioca ili ovlaštenih službenih lica i samo u tom slučaju on može formirati svoju odbranu, odnosno da bi uopšte formirao bilo kakvu odbranu osumnjičeni bi morao znati da se protiv njega vodi istraga i radi čega. Međutim ukoliko se tužilac ne odluči za ovakvo ispitivanje u ovoj ranoj fazi istrage, tada osumničeni suštinski i ne može formirati i provoditi svoju odbranu, odnosno njegova uloga u toj fazi istražnog postupka u tom slučaju je potpuno pasivna. Otežan položaj osumnjičenog ogleda se i u č injenici čak i kada tužilac ili ovlašteno službeno lice u toj ranoj fazi istrage ispita osumnjičenogv te mu saopšti osnove sumnje koji stoje protiv njega, on ni u tom slučaju ni prib liž no ranijem zakonu o krivičnom postupku ne može ostvariti nekakvu posebno jaku ulogu. Naime, kada je u pitanju provođenje istražnih mjera i radnji, osumnjičeni odnosno njegov branilac u takvim radnjama i mjerama nemaju aktivnog učešća, odnosno čak nije predviđeno njihovo prisustvo provođenju pojedinih istražnih radnji (npr. saslušanje svjedoka) a kamoli da bi osumnjičeni ili njegov branilac u tim fazama istražnog postupka mogli ispitivati svjedoke itd. Prisustvo osumnjičenog odnosno njegovog branioca u istražnom postupku prilikom provođenja određenih istražnih radnji predviđeno je vrlo restriktivno i to kod onih radnji kojima se ograničavaju pojedina prava ili slobode građana

71

(npr. pretres) premda se ni tada ne radi o aktivnoj ulozi osumnjičenog odnosno njegovog branioca, nego o svojevrsnoj kontroli zakonitosti izvođenja određene istražne radnje, odnosno postojanju mogućnosti za stavljanje određenih prijedloga za obezbjeđenje dokaza. Shodno gore navedenom, uloga osumnjičenog a posebno njegovog branioca u istrazi, na neki način svodi se uglavnom na prava a ne na ovlaštenja, a u cilju ostvarivanja i zaštite ustavnih prava i s loboda osumnjičenog, pa samim tim mogli bismo reći da osumnjičeni i njegov branilac u istražnom postupku imaju ulogu pasivnog subjekta krivičnog postupka. Obim prava osumnjičenog i njegovog branioca u istražnom postupku, određena su u Zakonu o krivičnom postupku s obzirom na obim ograničenja prava osumnjičenog u istražnom postupku, pa tako u slučajevima kada uopšte ne dolazi do ograničenja tih prava osumnjičenog u istražnom postupku obim tih prava osumnjičenog i njegovog branioca je vrlo uzak i svodi se na obavještenje osumnjičenom o djelu za koje se tereti i osnovima sumnje koji stoje protiv njega, te davanja procesnih garanacija i uputstava osumnjičenom već prilikom njegovog prvog ispitivanja bilo kod tužioca ili ovlaštenih službenih lica, od kada optuženi i njegov branilac mogu razgledati sve dokaze koji idu u korist osumnjičenog, dok sa povećanjem obima i stepena ograničenja prava i sloboda osumnjičenog u istražnom postupku, raste i kvantum prava osumnjičenog odnosno njegovog branioca u istražnom postupku. U pogledu prava osumnjičenog ta prava bi smo mogli podijeliti na osnovna prava osumn-jičenog u istražnom postupku, i prava koja zavise od karaktera istražnih mjera i radnji koje se preduzimaju u istražnom postupku a koja mogu dovesti do ograničenja određenih prava osumnjičenog koja mu pripadaju kao građaninu. Osnovna prava osumnjičenog, koja imaju svi osumnjičeni, nezavisno od karaktera istražnih mjera i radnji koji se prema njemu preduzimaju, a ona su određena članom 6. ZKP BiH, ZKP BD, ZKP RS i ZKP FBiH, koji su identični i glase: "1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obavješten o djelu za koje se tereti i osnovima sumnje koji stoje protiv njega. Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja. Takođe u red osnovnih prava osumnjičenog spada i pravo na izbor branioca, odnosno pravo na branioca po službenoj dužnosti, pravo na usluge prevodioca. Kada je u pitanju diferencijac ija prava osumnjičenih s obzirom na karakter istražnih radnji i mjera koje se preduzimaju u istražnom postupku, mogli bi

72

smo reći da postoje tri različita stepena prava osumnjičenog u istražnom postupku, u zavisnosti od stepena ograničenja prava osumničenog koji su posljedica provođenja pojedinih istražnih mjera i radnji u istražnom postupku, pa tako možemo razlikovati:

- Položaj osumnjičenog i njegovog branioca prema kojem nisu primjenjene mjere i radnje koje zahtjevaju sudsko odobrenje,

- Položaj osumnjičenog i njegovog branioca prema kojem jesu primjenjene mjere i radnje koje zahtjevaju sudsko odobrenje i

- Položaj osumnjičenog i njegovog branioca kada je protiv osumnjičenog određen pritvor (uključujući lica lišena slobode).

a) Položaj osumnjičenog i njegovog branioca prema kojem nisu primjenjene mjere i radnje koje zahtjevaju sudsko odobrenje.

Kada je u pitanju položaj osumnjičenog odnosno njegovog branioca prema kojem osumnjičenom nije primjenjena ni jedna istražna mjera i radnja koja zahtjeva sudsko odobrenje, to onda znači da istraga niti u jednom svom segmetnu nije zadrla u ustavna prava i slobode osumnjičenog koje mu pripadaju kao građaninu, jer u svakom slučaju kada istražne mjere i radnje ili njihove konsekvence imaju za pos ljedicu narušavanje odnosno ograničavanje određenih sloboda i prava osumnjičenog kao građanina u tom slučaju za izvođenje takvih istražnih mjera i radnji potrebno je odobrenje suda, odnosno sudije za prethodni postupka, koji upravo vrši kontrolu opravdanosti i zakonitosti izvođenja pojedinih istražnih mjera i radnji kojima se ograničavaju određena ustavna prava i slobode osumnjičenog koja mu pri-padaju kao građaninu. U tom slučaju, kada takvo sudsko odobrenje nije zahtjevano tokom sprovođenja istražnog postupka, prava osumnjičenog su ograničena na prava koja mu pripadaju od momenta njegovog prvog ispitivanja bilo kod tužioca bilo kod ovlaštenog službenog lica, a koja se svode uglavnom na upoznavanje sa krivičnim djelom koje se osumnjičenom stavlja na teret, osnovima sumnje koje stoje protiv njega, te procesnim garancijama i uputstvima, pa tako prilikom prvog ispitivanja osumnjičenog a shodno odredbama članova 78. ZKP BiH, ZKP BD, 92. ZKP FBiH i 142. ZKP RS, osumnjičenom će se saopštiti:

- Za koje se krivično djelo tereti - Osnove sumnje koji stoje protiv njega

Osumnjičeni će se poučiti o sljedećim pravima:

73

- Da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena

pitanja - Da može uzeti branioca po svom izboru koji može biti prisutan

njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branioca bez naknade u slučajevima predviđenim zakonom o krivičnom postupku

- Da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist,

- Da ima pravo u toku istrage razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji mu idu u korist, osim ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage

- Da ima pravo na besplatne uloge prevodioca ako ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi prilikom ispitivanja.

Kada je riječ o osumnjičenom prema kojem nije preduzeta nijedna istražna mjera ili radnja koja zahtjeva sudsko odobrenje, njegova prava u istražnom postupku određena su uglavnom članom 6 ZKP BiH, ZKP BD, ZKP FBiH, i ZKP RS koji su identični u svim zakonima a koji glase: "Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obavješten o djelu za koje se tereti i osnovima sumnje koji stoje protiv njega poziv za njegovo ispitivanje i samo ispitivanje je momenat saznanja da se protiv njega vodi istraga. Već od samog prijema poziva osumnjičenom se daje na znanje da se protiv njega vodi istraga, da on u toj istrazi ima svojstvo osumnjičenog te mu se daju pouke o njegovim pravima, na isti nač in na koji se te pouke daju prilikom samog prvog ispitivanja sa izuzetkom da se prilikom pozivanja osumnjičenom ne saopštava koji osnovi sumnje stoje protiv njega, niti činjenični opis krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, nego se osumnjičenom u pozivu samo naglašava naziv krivičnog djela odnosno njegova pravna kvalifikacija. Ovo jasno proizilazi iz odredbe članova 124 stav 4. ZKPBiH, BD, odnosno člana 138 stav 4, ZKP FBiH odnosno člana 181, stav 4 ZKP RS, koji su identični i glase : " Kada se osumnjičeni prvi put poziva, poučit će se u pozivu o njegovim pravima u skladu sa članom (78. ZKP BiH, ZKP BD, 92 ZKP FBiH i 142 ZKP RS)" To su upravo prava o kojima je u gornjem tekstu bilo riječi, s tim da se u pozivu osumnjičenom ne saopštava činjenični opis krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, nego samo pravna kvalif ikacija krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, niti mu se u pozivu saopštavaju osnovi sumnje koji stoje

74

protiv njega, dok mu se u pozivu daju sve one pouke o pravima koja mu se daju (odnosno ponavljaju) prilikom prvog ispitivanja. Kada se ovo ima u vidu, odbrana osumnjičenog prema kojem nisu primjenjene istražne mjere i radnje koje zahtjevaju sudsko odobrenje, na određeni način počinje prijemom poziva u kojem mu se jasno naglašava da je to "poziv osumnjičenom" te mu se daju pouke o pravima. Naime, to je momenat u kojem osumnjičeni sa sigurnošću može da zna da se protiv njega vodi istraga, te u kojem mu se otvara mogućnost angažovanja branioca i preliminarnog formiranja njegove odbrane. Naime, iako u trenutku prijema poziva, osumnjičeni saznaje samo pravnu kvalifikaciju krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, a ne i suštinski sadržaj njegovog osumnjičenja (usljed čega on suštinski i ne može kreirati svoju odbranu), on već u toj fazi saznaje za težinu krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, usljed čega može angažovati branioca, te osmisliti procesnu strategiju odbrane (npr. može se u saradnji sa svojim braniocem odlučiti za odbranu ćutanjem, sve dok ne ostvari uvid osnov i predmet istrage, te evenutalno dokaze tužioca). Takva odluka osumnjičenog uz odluku da angažuje branioca već predstavlja određenu odbrambenu strategiju, iz domena prava osumnjičenog u istražnom postupku. U svakom slučaju već u trenutku prijema poziva, osumnjičeni postaje svjestan svog statusa, svojih prava, te već od tog trenutka može početi graditi svoju, u najmanju ruku, procesnu odbrambenu strategiju, dok od trenutka prvog ispitivanja, prilikom kojeg osumnjičeni saznaje i za predmet istrage, odnosno sadržinski, odnosno činjenično saznaje za krivično djelo koje mu se stavlja na teret i osnove sumnje koji stoje protiv njega, od kojeg trenutka može ost-varivati svoju odbranu i u njenom materijalnom odnosno činjeničnom i pravnom smislu. Kada je u pitanju otvorenost istrage prema osumjičenom, u ovom slučaju osumnjičeni nema pravo prisustva izvođenju pojedinih istražnih radnji i mjera koje se obavljaju po inicijativi tužioca ili ovlaštenih službenih lica pa samim tim njegova uloga kod izvođenja ovih istražnih radnji je vrlo pasivna i usmjerena isključivo na zaštitu prava osumnjičenog, premda tokom istrage osumnjičeni ili njegov branilac mogu iznositi činjenice i predlagati dokaze tužiocu. Iako, tužilac nema obavezu prihvatanja ovakvih prijedloga osumnjičenog ili njeovog branioca, takvi prijedlozi se u svakom slučaju moraju ozbiljno razmotriti, iz dva osnovna razloga. Prvi razlog sadržan je u obavezi tužioca da tokom istrage prikuplja sve dokaze i to kako one koji idu na štetu tako i one koji idu u korist osumnjičenog, a sve u cilju utvrđivanja istine, dok sa druge strane, prijedlozi koje postavlja osumnjičeni tokom istražnog postupka mogu ukazivati i na odbrambenu strategiju osumnjičenog odnosno njegovog branioca kojom će se rukovoditi nakon eventualnog podizanja i potvrđivanja optužnice.

75

b) Pravo na razmatranje spisa i pregledanje pribavljenih predmeta Pravo osumnjičenog na razmatranje spisa i razgledanje pribavljenih predmeta tokom istrage usko je vezano za njihov dokazni karakter i vrijednost, odnosno vezano za pitanje da li se radi o dokazima na štetu ili u korist osumnjičenog pa je tako pristup spisu predmeta odnosno pribavljenim dokazima dozvoljen ukoliko su u korist osumnjičenog (pod uslovom da to ne dovodi u opasnost cilj istrage) a onemogućen ukoliko su na štetu osumnjičenog. Kada je u pitanju branilac, pored toga što ovo njegovo pravo proizilazi iz prava osumnjičenog, to njegovo pravo izričito je određeno i razrađeno u članovima 47. ZKPBiH i ZKP BD, odnosno članovima 61. ZKP FBiH i člana 55. RS-a, a koji su identični i glase: "U toku istrage branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji su u korist osumnjičenog. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u pitanje cilj istrage." Ovdje se radi o vrlo složenom pravnom pitanju. Naime, potpuno je jasno da je za aktivno ostvarivanje prava na odbranu osumnjičenog neophodno raspolagati saznanjem o dokaznom materijalu do kojeg se došlo putem istrage. Međutim zakonodavac je suzio vrstu dokaznog materijala kojom omogućava na uvid osumnjičenom, odnosno njegovom braniocu, samo na dokaze koji idu u korist osumnjičenog, a čak i kod dokaznog materijala koji ide u korist osumnjičenog dopustio je odstupanje i od tog prava osumnjičenog u slučaju postojanja opasnosti za cilj istrage.

c) Ko utvrđuje koji su dokazi na štetu a koji u korist osumnjičenog u istražnom postupku?

Ovo pitanje je u stvari suštinsko pitanje kada se govori o pravu na razmatranje spisa i razgledanje pribavljenih predmeta tokom istražnog postupka. Naime, tokom istražnog postupka provode se određene istražne mjere i radnje koje za rezultat imaju određene pribavljene predmete, zapisnike, spise itd. Sav taj materijal ima karakter potencijalnog dokaznog materijala, te osumnjičeni i njegov branilac od trenutka kada saznaju za sprovođenje

76

istrage, radi kvalitetnog pripremanja odbrane imaju interes da izvrše uvid u sav materijal sa kojim raspolaže tužilac, a Zakon o krivičnom postupku im daje pravo na razmatranje spisa i razgledanje pribavljenih predmeta do kojih se došlo tokom istrage. Tu se postavlja pitanje, kome će se osumnjičeni odnosno njegov branilac obratiti radi ostvarivanja tog svoga prava. Kada je u pitanju osumnjičeni prema kojem nije primjenjena nijedna istražna radnja i mjera koja zahtjeva sudsko odobrenje, jasno je da taj istražni postupak nikada nije ni došao do suda, odnosno do sudije za prethodni postupak, jer tužiocu ni za jednu istražnu radnju nije bila potrebna intervencija sudije za prethodni postupak, te je potpuno jasno da je u takvoj situaciji tužilac taj kome će se obratiti osumnjičeni odnosno njegov branilac radi ostvarivanja tog svog prava. Pokušavajući da ostvare to svoje pravo na razmatranje spisa i pregledanje pribavljenih predmeta tokom istrage osumnjičeni ili njegov branilac obraćaju se tužiocu. Tada tužilac procjenjuje dvije stvari:

- Ima li dokaza koji su u korist osumnjičenog i koji su to dokazi - Da li će njihovo razmatranje i razgledanje dovesti u pitanje cilj istrage.

Kada je u pitanju prva procjena tužioca, odnosno postoje li i koji su to dokazi u korist tu odluku donosi tužilac i od te njegove odluke zavis i ostvarivanje prava osumnjičenog odnosno njegovog branioca. Međutim, prilikom takve procjene može se desiti da tužilac određenoj činjenici koja je u korist osumnjičenog ne da takav značaj i ocjeni tu činjenicu kao činjenicu koja je na štetu osumnjičenog, premda bi osumnjičeni odnosno njegov branilac takvoj činjnici dali drugačiji značaj smatrajući je dokazom u korist osumnjičenog. Tu se postavlja pitanje, postoji li za osumnjičenog efikasan pravni mehanizam da u toj situaciji izvrši uvid u takav dokaz? Kada se razmotre sve relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku ne može se izvući zaključak da osumnjičeni odnosno njegov branilac raspolažu u istražnom postupku sa takvim mehanizmom kojim bi se efikasno zaštitili od takve tužiočeve procjene i odluke. Prvi razlog je to što osumnjičeni i njegov branilac uopšte ne znaju sadržaj tužiočevog spisa, pa samim tim što im nije poznat sadržaj tog spisa, ne mogu ni znati da u njemu postoji neki dokaz u korist osumnjičenog. Drugi razlog je to što sud, odnosno sudija za prethodni postupak ni na koji način još nije involviran u taj istražni postupak, pa se ne vidi način na koji bi osumnjičeni ili njegov branilac, čak i kada bi znali sadržaj tužiočevog spisa, izdejstvovali odluku suda u predmetu u kojem nije ni formiran sudski spis,

77

premda se ne može sasvim isključiti ni mogužnost obraćanja sudu od strane osumnjičenog odnosno njegovog branioca radi ostvarivanja ovog prava osumnjičenog no o tom pitanju još nije uspostavljena nikakva sudska praksa. Treći razlog je to što je istražni postupak u cijelosti stavljen u nadležnost tužioca, te naročito kada se ima u vidu da po osumnjičenog ne proizvodi nikakve pravne posljedice, a u slučajevima kada tužilac ne traži sudsku intervenciju, ne vidi se osnov po kojem bi se sud uopšte mogao upustiti u nešto što je u isključivoj nadležnosti tužioca, koji istragu vodi kao vlastitu aktivnost na osnovu vlastite procjene o postojanju osnova za istragu, a u cijelosti neza-visnu od sudske odluke. Odgovor na pitanje, zašto je zakonodavac tužiocu stavio u ovlaštenje procjenu karaktera dokaza u istražnom postupku, leži u činjenici da je tužilaštvo državni organ, samostalan i nezavistan u svom radu, te da tužilac ima u obavezi da pravilno i potpuno, te potpuno nepristrasno utvrdi sve relevantne činjenice i okolnosti vezane za krivično djelo i njegovog učinioca, te da tek nakon što utvrdi takvo činjenično stanje, rukovođen načelom istine kojim je obuhvaćen na isti način kao i sud, donese tužilačku odluku. Znači pretpostavka je da je tužilac radi po zakonu, da je nezavistan i nepristrasan, te da u skladu sa takvim svojim odnosom i obavezama koje proitiču iz Zakona o krivičnom postupku i Zakona o tužilaštvu, bez obzira na činjenicu što se pred sudom pojavljuje kao osumnjičenom suprotna stranka, ima mogućnost nepristrasnog i profesionalno odlučivanja o ovom pitanju u fazi istražnog postupka kada još uvijek nije podigao optužnicu kao izraz svog konačnog stava o rezultatima istražnog postupka. Međutim, čak i kada tužlac procjeni da u tužilačkom spisu postoje dokazi koji idu u korist osumnjičenog on i tada može osumnjičenom odnosno njegovom braniocu uskratiti pravo razmatranja spisa i razgledanja pribavljenih predmeta tokom istrage i tih koji su u korist osumnjičenog, ukoliko ocijeni da bi takvo razmatranje spisa i razgledanje takvih predmeta dovelo u opasnost cilj istrage. Da bi tužilac mogao pravilno odgovoriti na ovo pitanje, on bi prvo morao znati šta se podrazumjeva pod pojmom "cilj istrage".

d) Šta je cilj istrage? Neki autori tumačeći cilj istrage u kontestu ove zakonske odredbe kao primjer cilja (interesa) istrage navode npr. težinu krivičnog djela, broj osumnjičenih, otkrivanje dokaza za koje postoji opasnost od odlaganja, interesi čuvanja tajne, interesi javnog reda ili razlozi morala. (Komentari Zakona o krivičnom/kaznenom postupku u Bosni i Hercegovini str. 167.)

78

Zbog ovakvog tumačenja cilja istrage i njegovog poistovjećivanja sa tzv. interesima istrage, dalo bi se protumačiti da je c ilj istrage nešto što postoji izuzetno i vrlo rijetko, te da bi u tom slučaju, dosljednim tumačenjem ovakvog stava mogli doći do toga da postoje istrage koje nemaju nikakav cilj. Međutim, sasvim je sigurno da svaka istraga ima cilj istrage, jer istraga je jedan dijalektički i dinamični put saznanja činjenica i okonosti bitnih za krivičnu stvar. Ako želimo odgovoriti na pitanje šta je cilj istrage, moramo imati u vidu šta zakonodavac podrazumjeva pod istragom, te svrhu odnosno cilj krivičnog postupka. Kako je već rečeno, pod istrgom se podrazumjevaju aktivnosti tužioca i ovlaštenih službenih lica u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku. Da bi smo potpunije dali odgovor na pitanje šta je cilj istrage, moramo poći od njenog otvaranja. Prema tome, kako je već rečeno, tužilac otvara istragu onda kada postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo. Prema tome, nakon što otvori istragu, istraga može doživjeti samo dva epiloga, odnosno tužilac može donijeti samo dvije odluke i to:

- podizanje optužnice - obustava istrage

Obje odluke tužioca predstavljaju rezultat istrage. Prema tome, cilj otvaranja istrage je utvrđivanje svih činjenica i okolnosti na osnovu kojih će tužilac moći donijeti jednu od ove dvije odluke. Nadalje, da bi smo došli do pojma cilja istrage, moramo uzeti u obzir član 2. stav 1. Zakona o Krivičnom postupku BiH, RS, BD, FBiH, koji su istovjetni i glase: "Pravila utvrđena ovim zakonom trebaju osigurati da niko nevin ne bude osuđen, a da se učinitelju krivičnog djela izrekne krivično pravna sankcija " Takođe, treba imati na umu i član 14. svih Zakona o krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini koji utvrđuju "tzv načelo istine" prema kojem su sud, tužilac i drugi organi u postupku dužni potpuno i istinito, odnosno sa jednakom pažnjom ispitati i utvrditi sve činjenice, kako one koje terete osumnjičenog, tako i one koje mu idu u korist. Prema tome, sa jedne strane istraga ima za cilj rasvjetljavanje krivičnog djela i njegovog učinioca u cilju njegovog krivičnog gonjenja pred sudom, dok sa druge strane ima za cilj da niko nevin ne bude krivično gonjen ni osuđen. S obzirom na sve ove odredbe može se odrediti cilj istrage, kao potpuno i tačno utvrđivanje svih relevatnih činjenica i okolnosti vezanih za krivično djelo i učinioca krivičnog djela.

79

Pa prema tome ukoliko tužilac ocijeni da će razmatranje spisa i pregledanje pribavljenih predmeta u toku istrage, od strane osumnjičenog odnosno njegovog branioca, dovesti u opasnost utvrđivanje istine odnosno utvrđivanje svih relevantnih činjenica i okolnosti vezanih za krivično djelo i učinioca, on u tom slučaju može uskratiti ovo pravo osumnjičenom odnosno njegovom braniocu, što takođe otežava položaj osumnjičenom. U pogledu prava osumnjičenog prema kojem su primjenjene neke od istražnih mjera i radnji koje zahtjevaju sudsko odobrenje, treba prije svega reći da takav osumnjičeni uživa sva prava kao i osumnjičeni prema kojem nije primjenjena niti jedna od ovih mjera ili radnji, te uz ta osnovna prava osumnjičenog. Ovakvom osumnjičenom prema kojem je primjenjena neka od istražnih mjera i radnji koja zahtjeva sudsko odobrenje, pored ovih osnovnih prava obezbjeđena su još neka prava, zavisno od istražne radnje koja se prema njemu preduzima. U ovom radu, ukazaćemo na neka prava osumnjičenog i njegovog branioca prilikom izvođenja pojedinih istražnih radnji koje zahtijevaju sudsko odobrenje, ne ulazeći u elaboriranje samih istražnih radnji. 1.1 - PRAVA OSUMNJIČENOG U SLUČAJU PRETRESANJA (VSTV BIH, MODUL 1, KRIVIČNA OBLAST ISTRAŽNI POSTUPAK, januar 2006. godina, strane 47 - 48)

a) Pravo na obavještenje branioca Članovima 58. stav 1. tačka j) ZKP BiH i BD, odnosno član 72. stav 1. tačka j) ZKP FBiH te član 122. stav 1. tačka j) određeno je: "Pouku da osumnjičeni ima pravo obavjestiti branioca i da se pretresanje može izvršiti i bez prisustva branioca ako to zahtjevaju izuzetne okolnosti. " Shodno navedenom, jasno je da je ovom zakonskom odredbom osumnjičenom dato pravo obavještavanja branioca o pretresanju koje se treba preduzeti. Očito je da se ovakva pouka osumnjičenom daje prije pretresanja, jer u suprotnom bi ovakva odredba izgubila svoj smisao. Podrazumjeva se da i osumnjičeni, kao izvorni nosilac pravana odbranu, ima prvo prisustva pretresanju. Međutim, u istoj zakonskoj odredbi u kojoj se uspostavlja pravo osumnjičenog na obavještavanje branioca, zakonodavac nalaže stavljanje

80

pouke osumnjičenom da se pretresanje može izvršiti i bez prisustva branioca, ako to zahtjevaju izuzetne okolnosti. Shodno navednom postavlja se sljedeće pitanje: Može li se pristupiti izvršenju pretresanja ukoliko je osumnjičeni, nakon ove pouke obavijestio branioca te zatražio da se zastane sa pretresanjem do dolaska branioca na lice mjesta pretresanja? Dajući odgovor na ovo pitanje, mora se poći od činjenice da pouka osumnjičenom da ima pravo obavjestiti branioca ima smis la jedino ukoliko takvo pravo osumnjičenog može biti i realizovano i ukoliko takvo obavještenje može proizvesti određenu posljedicu, u ovom slučaju prisustvo branioca prilikom izvršenja naredbe za pretresanje, kako bi se na licu mjesta uvjerio da se se ista poštuje i da nije prekoračena na štetu osumnjičenog. Prema tome, kako zakonodavac u ovom slučaju određuje da se istovremeno sa poukom o pravu na obavještavanje branioca istovremeno određuje davanje pouke da se pretresanje može izvršiti i bez prisustva branioca, ali to zahtjeva postojanje "izuzetnih okolnosti" koje treba c ijeniti u svakom konretnom slučaju, pa premda za te izuzetne okolnosti ne postavlja nikakve kriter ijuma, ipak postojanje ovih izuzetnih okolnosti, prema samoj svojoj prirodi "izuzetnih" ne može se pretpostavljati u svakom slučaju, odnosno, njihovo postojanje bi trebalo predstavljati izuzetak od pravila. Shodno navedenom, ukoliko osumnjičeni obavijesti branioca, i zatraži da se ne započinje pretresanje do dolaska branioca, ukoliko ne postoje već navedene izuzetne okolnosti, braniocu se mora ostaviti razuman rok (koji se mora cijeniti u svakom konkretnom slučaju) za dolazak da bi se započelo sa pretresanjem. No ukoliko branilac ne bi ispoštovao taj razumni rok, u tom slučaju već bi se moglo govoriti o zloupotrebi ovog prava, u kojem s lučaju bi se već moglo raditi o izuzetnim okolnostima, usljed kojih se sa pretresanjem može početi i bez prisustva branioca. Iz ovog prava osumjičenog može se izvući još nekoliko zaključaka. Naime, samim obavještenjem osumnjičenom da će se na određenoj lokaciji izvršiti pretresanje te da ima pravo o tome obavjstiti branioca, posredno znači obavještenje osumnjičenom da se protiv njega vodi istraga. Dakle već u fazi pretresanja, osumnjičeni stiče saznanje da se protiv njega vodi krivična istraga, jer sama činjenica spoznaje statusa osumnjičenog koji ima određena prava omogućava takvo saznanje, odnosno moglo bi se reći da takva pouka osumnjičenom proizvodi isti efekat kao i poziv osumnjičenom. Iz sadržaja te naredbe osumnjičeni stiče saznanje i o krivičnom djelu za koje se tereti u smislu njegove pravne kvalifikacije a često i u sadržajnom odnosno činjeničnom smislu, te dokazima za kojima se traga, što mu omogućava da

81

koncipira strategiju svoje odbrane u toj ranoj fazi istražnog postupka, u kojoj se još uvijek traga za materijalnim dokazima. Od tada osumnjičeni već može zahtjevati ostvarivanje svojih prava vezanih za razmatranje spisa i razgledavanje pribavljenih predmeta u istrazi.

b) Pravo na javnost izvođenja istražne radnje Odredbom člana 60. stav 4. ZKP BiH i ZKP BD, odnsono člana 74. stav 4. ZKP FBiH te člana 124. stav 4. ZKP RS, određeno je: "Pretresanju stana, ostalih prostorija ili osobe prisustvuju dva punoljetna građanina kao svjedoci. Pretresanju osobe prisustvuju svjedoci istog pola. Svjedoci će se prije početka pretresanja upozoriti da paze kako se pretresanje vrši, kao i da imaju pravo da prije potpisivanja zapisnika o pretresanju stave svoje prigovore, ako smatraju da sadržaj zapisnika nije tačan." Na ovaj način uspostavljeno je još jedno posebno pravo osumnjičenog, u odnosu na njegova osnovna prava, a moglo bi se nazvati pravo na javnost izvođenja određene istražne radnje, u cilju obezbjeđivanja njene zakonitosti. Ovo pravo je specifično jer nije direktno vezano za ličnost osumnjičenog, ali posredno osigurava osumnjičenog od mogućih zloupotreba prilikom pretresanja, odnosno obezbjeđuje da rezultati pretresanja odgovaraju stvarno nađenom stanju stvari prilikom pretresanja što bi se moglo svrstati u opus njegovih prava u istražnom postupku. 1.2 - PRAVA OSUMNJIČENOG PRILIKOM PRIVREMNOG ODUZIMANJA PREDMETA I IMOVINE (VSTV BIH, MODUL 1, KRIVIČNA OBLAST ISTRAŽNI POSTUPAK, januar 2006. godina, strane 48 - 49) Pored osnovnih prava koja pripadaju osumnjičenom, osumnjičeni prema kojem je primjeinjena mjera privremenog oduzimanja predmeta i imovine ima i neka specifična prava koja proističu iz specifičnosti ove mjere.

a) Pravo na odbijanje predaje predmeta

82

Prvo pravo osumnjičenog protiv kojeg se sprovodi ova mjera u istražnom postupku sastoji se u pravu da ne preda predmete po naredbi suda, te da zbog tog ne snosi posljedice predviđene članom 65. stav 5. i 6. ZKP BiH, ZKPBD, odnosno člana 79. stav 5. i 6. ZKP FBiH te člana 129. stav 5. i 6. ZKP RS. Naime, ovom zakonskom odredbom predviđena je novčana kazna do 5000 KM odnosno kazna zatvora do 90 dana za lice koje po naredbi suda odbije predati predmete (kompjuterske podatke) koji su predmet ove naredbe. Međutim u stavu 9. istog člana izričito je naglašeno da se mjere iz stava 5. i 6. ovog člana ne mogu primjeniti na osumnjičenog. Shodno navedenom, premda nije izričito navedeno da osumnjičeni može odbiti predaju ovakvih predmeta po naredbi suda, izuzimanje osumnjičenog od sankcija u slučaju odbijanja takve predaje, posredno govori o tome da osumnjičeni može potpuno nekažnjeno odbiti predaju takvih predmeta po sudskoj naredbi za privremeno oduzimanje predmeta odnosno imovine. Ovo pravo osumnjičenog proističe iz prava na odbranu osumnjičenog koji nije dužan da preduzme ni jednu radnju koja može dovesti do njegovog samooptuživanja, bilo direktnog bilo indirektnog. Ova zaštita osumnjičenog doseže dalje od osumnjičenog, pa su od sankcije izuzeta i lica koja su oslobođena dužnosti svjedočenja. U slučaju u kojem osumnjičeni, odbija predaju predmeta po sudskoj naredbi za privremeno oduzimanje predmeta ili imovine, tada tužiocu odnosno ovlaštenom službenom licu preostaje samo da od suda zahtjeva naredbu za pretresanje, na koji način takve predmete može oduzeti od osumnjičenog i lica koja su oslobođena dužnosti svjedočenja i mimo njegove volje.

b) Pravo žalbe Članom 69. ZKP BiH, ZKP BD, odnosno člana 83. ZKP FBiH te člana 133. ZKP RS, predviđeno je pravo žalbe svih lica od kojih se privremeno oduzima predmet odnosno imovina. Takođe, pravo na žalbu osumnjučenog predviđeno je i u č lanu 72. stav 6. ZKP Bili, ZKP BD, odnosno člana 86. stav 6. ZKP FBiH odnsono člana 136. stav 6. ZKP RS. Kada je u pitanju ostvarikvanje prava na žalbu shodno članu 69 ZKP BiH, ZKP BD, odnosno člana 83 ZKP FBiH te člana 133 ZKP RS, osumnjičeni ni na koji način nije izuzet od ovog prava jasno je da mu pripada i pravo žalbe ukoliko se predmeti odnosno imovina oduzimaju od njega. Žalba u ovom slučaju ne odlaže privremeno oduzimanje predmeta i dokumentacije. U č lanovima 72. stav 6. ZKP BiH, ZKP BD, 86. stav 6. ZKP FBiH odnsono članu 136. stav 6. ZKP RS predviđeno je pravo na žalbu protiv rješenja kojim

83

sud naređuje pravnoj ili f izičkoj osobi da privremeno obustavi izvršenje finansijske transakcije za koju postoji sumnja da predstavlja krivično djelo, ili da je namijenjena izvršenju krivičnog djela, da služi prikrivanju krivičnog djela ili prikrivanju dobiti ostvarene krivičnim djelom, koju sud može da izda na osnovu odredbe stav 4. istog zakonskog člana.

84

II - NOVI INSTITUTI U KRIVIČNO-PROCESNOM ZAKONODAVSTVU (SKRAĆENI KRIVIČNI POSTUPCI)

(VSTV BIH, MODUL 1, KRIVIČNA OBLAST SKRAĆENI KRIVIČNI POSTRUPCI, januar 2006. godina, strane 9 - 70)

Uvodne napomene

Stupanjem na pravu snagu zakona o krivičnim postupcima u Bosni i Hercegovini, Republici Srpskoj, Federaciji BiH i Brčko Distriktu uvedene su značajne izmjene u institutima u odnosu na ranije važeće procesno zakonodavstvo. Uvedeni su novi instituti:

- priznanje krivnje, - sporazum o priznanju krivnje i - optužnica sa kaznenim nalogom,

kao instituti koje do sada nije poznavalo naše procesno zakonodavsvo, nego su isti bili u upotrebi u zemljama sa primjenom adversarnog sistema prava, iako možemo reći da su isti i u primjeni u zamljama okruženja, sa primjenom kontinetalnog sistema prava, sa svojim specifičnostima, kao odgovor na sve složeniju situaciju u oblasti kriminaliteta, kao što je: - porast kriminaliteta, - organizovani kriminal, te - stvaranje strateških ciljeva u suzbijanju kriminaliteta. Većinu krivičnih djela prestavljaju jedostavnija i manje značajna krivična djela koja opterećuju organe pravosuđa, iscrpljuju ljudske i mater ijalne resurse, u kojim situacijama najčešće nije opravdano i racionalno za svakog izvršioca krivičnog djela, i za svako krivično djelo provesti potpuni krivični postupak i nepotrebno trošiti kako ljudske tako i mater ijalne resurse, kao i nepotrebno odugovlačit i krivični postupak, te na taj način gubiti vrijeme koje bi trebalo iskoristit i za složena krivična djela i predmete koji su sporni među srankama. Postizanje kompromisa između stranaka oko završetka krivičnog postupka poznaju npr. SAD, Italija, Njemačka, Hrvatska, Francuska, i druge zamlje, što je takođe i slučaj sa kaznenim nalogom, naravno sa svim svojim specifičnostima ali i sličnostima sa našim procesnim rješenjima ovih instituta.

85

Dakle, između ostalog, predmet ovog rada je da se obrade tri nova instituta sa njihovom primjenom u praksi. Bilo da se radi o priznanju kr ivnje, sporazumu o priznanju kr ivnje ili kaznenom nalogu svi ovi instituti su uvedeni u zakone o krivičnom postupku koji su na s nazi u Bosni i Hercegovini, s ciljem da maksimalno ubrzaju postupak, što doprinosi većoj ažurnosti sudova u rješavanju predmeta, većoj efikasnosti i ekonomičnosti, a osumnjičenima, odnosno optuženima omogućava pravo na suđenje bez odlaganja u razumnom roku, bez ikakvog odugovlačenja i neizvjesnosti od dužine trajanja postupka, te nepotrebno dokazivanje č injenica koje nisu sporne, a što je bio raniji slučaj kada je važio isključivo pr incip utvrđ ivanja materijalne ist ine, gdje su se i nesporne činjenice među strankama morale dokazati, kao naprimjer: priznanje optuženog da je učinio krivično djelo sud nije mogao prihvatit i bez provođenja dokaza i utvrđivanja činjeničnog stanja koje potkrepljuje ovo priznanje i sl. 2.1 - NAČELO ISTI NE Obzirom na nejasnoće u praksi, tj. zablude u pogledu pr imjene načela istine, prije obrazlaganja novih instituta u novom krivičnom zakonodavstvu, neophodno je ukratko objasniti načelo istine jer postoji zakonska obaveza suda, tužioca i drugih organa koji učestuju u postupku da utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i činjenice koje mu idu u korist, i iz ove zakonske obaveze proizilazi i jedno od osnovnih načela krivičnog postupka, načelo "Istine". U pravnoj teor iji postoji materijalna i formalna istina. Materijalna istina poznata još kao stvarna ili prava ist ina, je takva istina koja sa potpunom sigurnošću pokazuje objektivnu svarnost nekog događaja, tako da ne ostavlja ni najmanju mogućnost da se događaj drugačije desio. Sudovi su do stupanja na snagu cit iranih zakona o kr ivičnim postupcima u Bosni i Hercegovini imali obavezu da utvrde ovakvu istinu bez obzira da li je okrivljeni priznao djelo, i da li je činjenična situacija nesporna među strankama, jer u protivnom su morali primjeniti načelo "In dubio pro reo". Slična je situacija i danas nakon stupanja na snagu novih zakona o krivičnim postupcima u Bosni i Hercegovini, jer i dalje postoji obaveza utvrđ ivanja istine, i sudovi na glavnom pretresu nakon provođenja dokaznog postupka, ocjenujući svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, izvode zaključak da li je neka činjenica i dokazana. Međutim, i pored ovakve obaveze suda da utvrdi istinu, u postupcima pr iznanja kr ivnje, sporazuma o priznanju kr ivnje i kaznenog naloga, sud pored odluke da li će prihvatit i izjavu

86

optuženog o pr iznanja kr ivnje, utvrđuje i da li postoji "Dovoljno dokaza", koji upućuju na zaključak da je optuženi učinio krivično djelo. U ovom slučaju ne provodi se glavni pretres gdje stranke mogu izvoditi dokaze, kao i sam sud ukoliko smatra da je isto neophodno, te na osnovu provedenih dokaza na glavnom pretresu donosi presudu, već sud odluku donosi na osnovu dokaza koji su dostavljeni uz optužnicu od strane tužioca. Kad optuženi pr izna krivnju po optužnici, sudija pr ihvati izjavu o priznanju kr ivnje optuženog i utvrdi da postoji dovoljno dokaza, donijeće presudu na osnovu dokaza koji su mu u tom trenutku bili dostupni i prezentovani, ne upuštajući se u dalje dokazivanje i utvrđ ivanje činjeničnog stanja. Kako pr iznanje krivnje od strane optuženog u ovom slučaju onemogućava sud da provodi glavni pretres, i utvrđuje i druge dokaze koji možda postoje u ovom slučaju, a za koje sud ne zna, a koji bi možda ukazivali na drugačije činjenično stanje od onog u optužnici, i bez obzira na to donese presudu na osnovu dokaza koji su mu predočeni, za koje utvrdi da su dovoljni da se zadovolji zakonom potreban standard "Dovoljno dokaza", jer su ispunjeni svi uslovi za prihvatanje, bilo pr iznanja krivnje, sporazuma o priznanju krivnje ili kaznenog naloga, tad ne možemo govoriti o materijalnoj već o formalnoj istini. Formalna istina je istina koja ispunjava zakonom predviđene uslove, odnosno koja ispunjava propisanu formu za prihvatanje iste, što je upravo slučaj kod primjene ovih instituta. Iako u svojoj pr irodi i priznanje krivnje, sporazum o priznanju kr ivnje i kazneni nalog imaju za is ti cilj ubrzanje postupka oni su po svojoj pravnoj pr irodi različit i sa svojim specifičnostima, prednostima i manama, a svrha ovog rada upravo i jeste da objasni razlike, sličnosti i prednosti ovih instituta. S obzirom da su priznanje kr ivnje, sporazum o priznanju krivnje i kazneni nalog instituti koji su tema ovog modula uvedeni relativno skoro, ne postoji praksa u njihovoj primjeni, odnosno ne postoji ujednačena praksa, i postoje različita tumačenja u pogledu primjene ovih instituta, iako treba naglas it i da kako vrijeme prolazi i kako se ovi instituti primjenjuju, postepeno se stvara i praksa u pogledu primjene istih. S obzirom da se radi o novim institutima, sudije i tužioci ih još uvijek veoma oprezno ili ograničeno primjenjuju, plašeći se vjerovatno grešaka koje mogu nastati pr ilikom njihove primjene zbog nedostatka prakse i nedorečenosti zakona o krivičnom postupku, upravo zanemarujući činjenicu da s u oni uvedeni iz razloga da bi se izbjegla nepotrebna suđenja, i da upravo treba iscrpiti sve mogućnosti primjene bilo kaznenog naloga, sporazuma o priznanju kr ivnje ili priznanja kr ivnje, pa ukoliko ovi instituti ne daju prihvatljivo r ješenje tek onda ići u suđenja koja su obično duga, skupa i iscrpljujuća pogotovo ako se radi o s loženim predmetima. Sudije i tužioci zaboravljaju da možda upravo oni pr imjenom ovih instituta, novih ili različit ih rješenja stvaraju praksu koja će se primjenjivati u budućnosti.

87

Postoje četiri zakona o kr ivičnim postupcima u Bosni i Hercegovini koji su u upotrebi u BiH i koji regulišu ove institute i to: - Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, (objavljen u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 36/03, dana 21.novebra. 2003.godine, stupio na snagu 01.marta 2003.godine), - Zakon o kr ivičnom postupku Republike Srpske, (objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske", broj 50/03, dana 27. juna. 2003.godine, stupio na snagu 01. jula. 2003.godine), - Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, (objavljen u "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", broj 35/03, dana 28. jula. 2003.godine, stupio na snagu 01.avgusta. 2003.godine), i - Zakon o krivičnom postupku Brčko Distrikta, (objavljen u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine", broj 10/03, dana 2003.godine, stupio na snagu 01. jula. 2003. godine), Iako možemo reći da postoje četir i zakona o krivičnom postupku u suštini oni se ne razlikuju u zakonskoj regulativi ovih instituta. Kako novo kr ivično zakonodavstvo ne bi ostalo "mrtvo slovo na papiru", potrebno je ujednačiti sudsku praksu u primjeni istih, kako ne bi dolazilo do situacije da na relativno malom geografskom prostoru u Bosni i Hercegovini, u kraćem vremenskom periodu, u više istih slučaja, bude doneseno više različit ih odluka u pr imjeni ovih instituta, što ne bi sigurno doprinosilo pravnoj sigurnosti, jačanju sudskih i drugih državnih institucija, a otvorilo bi i druga brojna pitanja na koja ne bi bilo logičnog odgovora, posmatrano i sa gledišta običnog čovjeka. 2.2 - PRIZNANJE KRIVNJE Zakonska regulativa Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ovaj institut obradio je u članovima 229. i 230. Član 229.

88

1. Izjavu o krivnji optuženi daje sudiji za prethodno saslušanje u prisustvu tužioca i branioca. Izjava o krivnji unosi se u zapisnik. Ukoliko se optuženi ne izjasni o krivnji, sudija za prethodno saslušanje će po službenoj dužnosti unijeti u zapisnik da optuženi poriče krivnju. 2. Ako se optuženi izjasni da je kriv, sudija za prethodno saslušanje će uputit i predmet sudiji odnosno vijeću radi zakazivanja ročišta na kome će se utvrditi postojanje uslova iz člana 230. ovog zakona. 3. Ukoliko se optuženi proglasi krivim nakon završetka glavnog pretresa ili promjeni svoju prvobitnu izjavu o poricanju kr ivnje i naknadno pr izna krivnju, njegova izjava o por icanju krivnje neće biti uzeta u obzir kod odmjeravanja sankcije. 4. Nakon unošenja izjave o por icanju krivnje u zapisnik, sudija za prethodno saslušanje će proslijediti predmet sudiji, odnosno vijeću kojom je predmet dodjeljen u svrhu zakazivanja glavnog pretresa i to najkasnije u roku od 60 dana od dana izjašnjavanja o krivnji. Ovaj rok se može izuzetno produžiti za još 30 dana. Član 230. - Razmatranje izjave o priznanju krivnje

1. Prilikom razmatranja izjave o priznanju krivnje, Sud provjerava: a. da se do izjave o priznanju krivnje došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumjevanjem, kao i nakon upoznavanja o mogućim posljedicama, uključujući i poljedice vezane za imovinskopravni zahtjev i troškove krivičnog postupka. b. da postoji dovoljno dokaza o krivnji optuženog. 2. Ako Sud prihvati izjavu o priznanju kr ivnje, izjava optuženog će se unijeti u zapisnik. Istovremeno odreddiće se datum održavanja pretresa za izricanje krivičnopravne sankcije i to u roku od najkasnije 3 dana. 3. Ako Sud odbaci izjavu o priznanju krivnje, o tome će obavjestiti stranke branioca i to konstatovati u zapisnik. Izjava o priznanju krivnje ne može se koristiti kao dokaz u krivičnom postupku. (Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ovaj institut obradio je u članovima 236. i 237. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ovaj institut obradio je u članovima 244. i 245. Zakon o krivičnom postupku Brčko Distrikta ovaj institut obradio je u članovima 229. i 230.)

89

a) Izjašnjenje o krivnji Citirajući bilo koji zakon o krivičnom postupku, ako zanemarimo jezičke i numeričke razlike, radi se o potpuno identičnom zakonskom rješenju a ovaj institut razrađen je kroz zakonski tekst na sljedeći način: Kada sudija za prethodno saslušanje potvrdi opužnicu, nakon što je prethodno proučio svaku od tačaka optužnice i dokazni materijal koji mu je dostavio tužilac da bi utvrdio postojanje osnovane sumnje, osumnjičeni dobija status optuženog. Potvrđena optužnica dostavlja se bez odlaganja optuženom i njegovom braniocu, uz obavještenje da će u roku od 15 dana od dana dostavljanja optužnice bit i pozvan da se izjasni da li priznaje ili por iče krivnju, da li namjerava podnijeti prethodne pr igovore, te da navede prijedloge dokaza za koje smatra da ih treba provesti na glavnom pretresu. Analizirajući gore navedene pr imjere, u slučaju da se optuženi izjasni da pr iznaje kr ivnju ili da istu poriče, važno je naglasit i da je neophodno detaljno optuženom dati pouku o njegovim pravima, na način kako je to predvidio zakon o krivičnom postupku, tako da optuženi stvarno razumije sva svoja prava, razlike u datim izjavama o pr iznanju ili poricanju krivnje, prednosti i nedostake priznanje krivnje, kao i rizike por icanja krivnje, uz maksimalo profesionalan pristup istom, da se ne bi stekao utisak da sudija nagovara optuženog da prizna ili porekne krivnju, u kom slučaju bi bila dovedena u pitanje nepristrasnost suda. Takođe, ročište za izjašnjenje o kr ivnji ne bi se smjelo svesti na puko čitanje prava optuženog, pogotovo u slučajevima kad isti nema branioca, kad optuženi ne bi shvatio, bilo potpuno ili djelomično svoja prava, prednosti i rizike bilo priznanja ili poricanja krivnje. Takođe, treba imati na umu da su optuženi uglavnom neuke stranke, te da im je u većini slučajeva neophodna sručna pomoć branioca, osim, naravno, u jednostavnim predmetima, kad i svaki razuman čovjek može shvatiti suštinu krivičnog djela i krivični postupak. Kako se radi o veoma specifičnim institutima u kojima se krivični postupak završava bez provođenje dokaza na glavnom pretresu, branilac bi bio veoma koristan većini optuženih za procjenu situacije u kojoj se optuženi nalazi, imajući u vidu dokaze koji su prikupljeni u istrazi protiv njega, kako one koji mu idu u kor ist, tako i one koji mu idu na štetu. U većini slučajeva optuženi će jedino braniocu reći istinu o samom događaju koji se desio, ko su učesnici događaja, koji dokazi postoje i slično, na osnovu kojih saznanja će branilac optuženog procjeniti, da li može sa dokazima koje predloži odbrana izdejstovati oslobađajuću presudu, ili svi dokazi idu na štetu optuženog, gdje će u slučaju poricanja krivnje optuženi dobiti veću kaznu nego u slučaju da krivnju prizna.

90

U ovakvim slučajevima bilo bi idealno da svaki optuženi ima branioca, bilo izabranog ili branioca po službenoj dužnosti postavljenog od strane suda, tako da optuženom treba prilikom ispitivanja, pored formalnog isčitavanja o pravu na branioca, objasniti suštinu i ulogu branioca u krivičnom postupku, pogotovo kad optuženi ne razumije bilo potpuno, bilo djelimično zbog čega je osumnjičen i kako se treba ponašati u nastaloj s ituaciji, npr. da se brani ćutanjem, da prizna ili porekne krivnju, koje dokaze da predloži i slično. Na osnovu iznesenog možemo zaključit i da je pr iznanje kr ivnje institut koji je neizostavan u krivičnom postupku, da se ni jedan kr ivični postupak ne može završit i da se optuženi ne izjasni o krivnji, odnosno da mu se omogući izjašnjenje o krivnji, jer je moguća situacija kad optuženi ne želi da se izjasni o krivnji. U primjeni ovog instituta u praksi je bilo najmanje problema, i isti će sigurno doprinijeti znatnom ubrzanju krivičnog postupka u slučaju da optuženi prizna krivnju što će istovremeno pozitivno uticati i na ažurnost sudova u rješavanju krivičnih predmeta. Optuženom će biti suđeno bez odlaganja, što je jedno od osnovnih načela zakona o krivičnom postupku, a sam optuženi će odlučivati da li će priznati ili poreći krivnju i na taj način preuzeti na sebe krivičnu odgovornost, naravno pod uslovom da sud prihvati priznanje krivnje uz postojanje dovoljno dokaza da je krivično djalo učinjeno od strane optuženog, što istovremeno znači da će u slučaju priznanja krivnje od strane optuženog pravda biti zadovoljen, a krivični postupak efikasan i ekonomičan, dok će istovremeno oštećena lica krivičnim djelom moći da brzo ostvare imovinsko pravni zahtjev bilo u krivičnom ili parničnom postupku, što do sad nije bio čest slučaj. Priznanjem krivnje optuženi sebi olakšava položaj, u smislu da će dobiti manju kaznu nego u suđenju, imati manje troškove kr ivičnog postupka, izrazit i stvarno kajanje za učinjeno kr ivično djelo i slično, što su sve razlozi koji mogu uticati na optuženog da pr izna kr ivično djelo za koje se tereti. Primjedbe u primjeni ovog instituta mogu se odnositi isključivo na formalna objašnjenja prednosti ovog instituta od strane sudije prema optuženom, odnosno kad sudija za prethodno saslušanje optuženom ne objasni njegova prava, bilo da ih ne pročita ili da radi pukog zadovoljenja forme pročita prava optuženom bez suštinskog objašnjenja ovih prava, u kom slučaju većina optuženih, koji nemaju pravničko obrazovanje ili lično iskustvo, neće razumjeti suštinsko značenje ovog prava. Na kraju možemo reći, da bez obzira što se primjenom ovog instituta u slučaju priznanja krivnje od strane optuženog ne provodi dokazni postupak koji garantuje optuženom potpuno i pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i izricanje kr ivične sankcije pod uslovima koje predviđa zakon o krivičnom u redovnoj proceduri, ipak ovaj institut zauzima značajno mjesto u novom zakonu o krivičnom postupku i ima svojih prednosti u odnosu na redovni krivični postupak. Možemo reći da maksimalno ubrzava postupak, jer se ne provodi nepotrebno dokazni postupak, kad činjenično stanje nije sporno, a pravilnom pr imjenom ovog instituta, provjeravanjem da li

91

su kumulativno ispunjeni uslovi za pr ihvatanje izjave o pr iznanju kr ivnje od strane suda, rizici od grešaka se svode na prihvatljiv minimum, koji inače postoji i u slučaju provođenja dokaznog postupka u redovnom krivičnom postupku, tako da bi u budućnosti trebalo nastojati da se većina krivičnih postupaka koji se vode ili koji će se tek voditi kod sudova završavaju na ovaj način.

b) Razmatranje izjave o priznanju krivnje Nakon što sudija za prethodno saslušanje predmet u kom se optuženi izjasnio da je kr iv dostavi sudiji ili vijeću, u zavisnosti od zaprijećene kazne, koji bi rok trebao da bude sveden na što je moguće kraće vrijeme, poštujući prava optuženog ali i vr ijeme suda, započinje druga faza ovog postupka. U zavisnosti od zapr ijećene kazne za krivično djelo navedeno u potvrđenoj optužnici koja je predmet razmatranja, sudija pojedinac za krivična djela gdje je zapr ijećena novčana kazna ili zatvor do 5 godina, odnosno vijeće za kr ivična djela gdje je zaprijećena kazna zatvora preko 5 godina, kroz izjašnjenje optuženog provjerava više kumulativno postavljenih uslova: Prvo, -da li je do izjave došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, što znači da sud mora utvrditi, da li je priznanje krivnje dao uračunjljiv učinilac krivičnog djela, jer je to jedan od elemenata krivične odgovornosti, da li je pr isiljen od koga da da ovakvu izjavu, da li je sposoban da prati pretres, da li je pod uticajem alkohola, droga ili lijekova koji mogu da utiču na njegovu volju, da li se i kada liječio od ovisnosti, da li trenutno boluje od neke bolesti koja bi mogla uticati na njegovo rasuđivanje, a kad se uvjeri u mentalno zdravlje optuženog, sud će ga pitati da li je primio optužnicu, pažljivo pročitao, da li je razumio koje kr ivično djelo mu se stavlja na teret, da li zna koja kazna je predviđena za to krivično djelo, da li razumije da će se ukoliko sud prihvati izjavu o priznanju krivnje odreći prava na suđenje i da će se pretres odrediti samo za izricanje kr ivično pravne sankcije, te da li je upoznat sa mogućim posljedicama, uključujući posljedice vezane za imovinsko pravni zahtjev i troškove kr ivičnog postupka. Izjave koje su dvosmislene, djelomične, sporne u bilo kom pogledu, date pod prijetnjom, iz neznanja ili nerazumjevanja ovog instituta sud neće prihvatit i, već će iste odbaciti. Ukoliko sud utvrdi da su ispunjeni gore navedeni uslovi dalje provjerava:

- da li postji dovoljno dokaza o krivnji optuženog.

92

Zakon upotrebljava termin "Dovoljno dokaza". Postavlja se pitanje šta je standard koji može prihvatiti sud da bi utvrdio da li postoji dovoljno dokaza. Da li su to dokazi koji su neophodni da bi se utvrdila osnovana sumnja kao kod pritvora, veći stepen vjerovatnoće da je učinjeno krivično djelo, ili dokazi koji van svake sumnje ukazuju da je učinilac krivičnog djela isto djelo i učinio. Ako bi to bio standard za dokazivanje "Osnovana sumnja", postavlja se pitanje zašto je zakonodavac upotrebio termin "Dovoljno dokaza", a ne "Osnovana sumnja", a ukoliko bi to bio standard "Dokazi van svake sumnje", onda zakonodavac ne bi upotrebio termin "Dovoljno dokaza", već da postoje dokazi koji nesumnjivo ukazuju da je učinjeno krivično djelo od strane optuženog ili nekakvu sličnu formulaciju, tako da termin "Dovoljno dokaza", treba tumačiti kao dokaze koji upućuju na zaključak da je učinjeno krivično djelo. Koji dokazi prestavljaju "Dovoljno dokaza", cjeniće se od strane suda u svakoj konkretnoj situaciji, i ukoliko dokazi nisu dovoljni da se uspostavi ovaj standard sud izjavu o pr iznanju krivnje treba odbaciti. U ovom sučaju pr iznanje krivnje dato od strane optuženog ne može se koristit i kao dokaz u krivičnom postupku na glavnom pretresu. U slučaju da sud utvrdi da su ispunjeni ovi kumulativno postavljeni uslovi, prihvatiće izjavu o priznanju kr ivnje, izjavu optuženog unijeti u zapisnik i istovremeno odrediti datum održavanja pretresa za izricanje krivično pravne sankcije odmah, a najkasnije u roku od tri dana. Na pretresu za izricanje krivično pravne sankcije sud će optuženom, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i pravila o odmjeravanju kazne, izreći kaznu ili upozoravajuću sankciju, mjeru bezbjednosti, odlučit i o troškovima krivičnog postupka i odlučit i o imovinsko pravnom zahtjevu ukoliko postoje uslovi za isto, a ukoliko podaci ne pružaju pouzdan osnov za presuđenje s ud će oštećenog uputiti da imovinsko pravni zahtjev može osvariti u parničnom postupku. 2.3 - SPORAZUM O PRI ZNANJU KRIVNJE Zakonska regulativa Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ovaj institut obradio je u članu 231. Član 231. Pregovaranje o krivnji

93

1. Osumnjičeni, odnosno optuženi i njegov branilac mogu pregovarati sa tužiocem o uslovima priznavanja krivnje za djelo za koje se osumnjičeni, odnosno optuženi tereti. 2. Prilikom pregovaranja sa osumnjičenim, odnosno optuženim i braniocem o priznanju krivnje u skladu sa stavom 1. ovog člana, tužilac može predložiti izr icanje kazne ispod zakonom određenog minimuma kazne zatvora za to krivično djelo, odnosno blažu sankciju za osumnjičenog, odnosno optuženog. 3. Sporazum o priznanju krivnje sačinjava se u pismenom obliku i sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće može ga usvojit i ili odbaciti. 4. Prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivnje, sud provjerava: a. da se do sporazuma o priznanju krivnje došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumjevanjem, kao i nakon upoznavanja o mogućim posljedicama, uključujući i poljedice vezane za imovinskopravni zahtjev i troškove krivičnog postupka, b. da postoji dovoljno dokaza o krivnji osumnjičenog, odnosno optuženog, c. da osumnjčeni, odnosno optuženi razumije da se sporazumom o priznanju kr ivnje odriče prava na suđenje i da ne može uložiti žalbu na krivičnopravnu sankciju koja će mu se izreći. 5. Ako sud prihvati izjavu o pr iznanju krivnje, izjava osumnjčenog, odnosno optuženog će se unijeti u zapisnik. Istovremeno će se odrediti datum održavanja pretresa za izricanje krivičnopravne sankcije, predviđene sporazumom iz stava 3. ovog člana i to u roku od najkasnije tri dana. 6. Ako sud odbaci sporazum o priznanju krivnje, o tome će obavjestiti stranke i branioca i to konstatovati u zapisnik. Priznanje dato pred sudijom za prethodno salušanje, sudijom, odnosno vijećem ne može se koristit i kao dokaz u krivičnom postupku. 7. O rezultatima pregovaranja o krivnji, sud će obavjestit i oštećenog. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ovaj institut obradio je u članovima 238. i 239. S obzirom na postojanje razlike u odnosu na ostale zakone, treba citirati č lan 238. stav 1., radi lakše analize zakonskog teksta, jer je to i jedina bitna razlika zakonskih tekstova. Član 238. Pregovaranje o krivnji 1. Osumnjičeni, odnosno optuženi i njegov branilac mogu prije glavnog pretresa pregovarati sa tužiocem o uslovima priznavanja kr ivnje za djelo za koje se osumnjičeni, odnosno optuženi tereti.

94

Zakon o kr ivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ovaj institut obradio je u članu 246 . Zakon o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ovaj institut obradio je u članu 231. Sporazum o priznanju kr ivnje je novi institut u našem procesnom zakonodavstvu, nepoznat našoj dosadašnjoj pravnoj regulativi, iako je veoma zastupljen i u upotrebi u zemljama sa primjenom adversarnog sistema prava, gdje u primjeni istog mogu nastupiti različ iti problemi, naročito kad se imaju u vidu nejasnoće u zakonskim rješenjima, te argumenti koje iznose pravni stručnjaci koji osporavaju primjenu ovog instituta, što sve može dovesti do ograničene primjene istog, zbog nedovoljnog poznavanja i svrhe uspostavljanja ovog instituta u našem procesnom zakonodavstvu. Svrha ovog rada je upravo da se ukaže na sve prednosti koje ovaj institut pruža, kao i na mogući način rješavanja problema i nedoumica koje postoje u praksi. U Zakonu o kr ivičnom postupku Republike Srpske ovaj institut obrađen je u dva člana, dok je u Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine i Zakonu o krivičnom postupku Brčko Distrikta obrađen u jednom članu. Analizirajući način na koji je obrađen institut pregovaranja o krivnji, odnosno sporazum o priznanju kr ivnje zanemarujući jezičke i numeričke razlike može se reći da se radi o gotovo identičnom zakonskom rješenju. Postoji više faza kroz koje bi se mogao posmatrati ovaj institut prilikom njegovog provođenja u praksi, iako se to na prvi pogled ne vidi jasno iz zakonskog teksta, mada pažljivom analizom istog ipak se može zaključiti da se pregovaranje o krivnji može podijelit i u tri faze: 1. Pregovaranje o krivnji 2. Zaključenje sporazuma o priznanju krivnje i 3. Prhvatanje ili odbacivanje sporazuma o priznanju krivnje od strane suda.

a) Pregovaranje o krivnji

Da bi uopšte došlo da primjene ovog instituta neophodno je da osumnjičeni, odnosno optuženi, njegov branilac i tužilac otpočnu sa pregovorima o uslovima priznanja krivnje za djelo za koje se osumnjičeni, odnosno optuženi tereti. Pitanje koje se nameće u ovoj fazi postupka jeste:

95

Kad mogu započeti pregovori o kr ivnji od strane osumnjičenog, odnosno optuženog, njegovog branioca i tužioca, i do kad se može zaključit i sporazum o priznanju krivnje? Pokušavajući da damo odgovor na ovo pitanje trebalo bi prvo poći od razlike koja se može vidjeti u Zakonu o kr ivičnom postupku Republike Srpske i ostalih Zakona o krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini, gdje možemo vidjeti i jedinu razliku u u odnosu na zakonski tekst koji reguliše ovaj institut. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske u članu 238. stav 1. navedeno je da, citiram: "Osumnjičeni, odnosno optuženi i njegov branilac mogu prije glavnog pretresa pregovarati sa tužiocem o uslovima priznavnja kr ivnje za djelo za koje se osumnjičeni odnosno optuženi tereti". Na identičan način regulisan je i zakonski tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Brčko Distrikta s tim da su u ovim zakonskim tekstovima izostavljene riječi "Pr ije glavnog pretresa", pa se nameće i logično pitanje: Da li se o Republici Srpskoj, sporazum o priznanju krivnje može zaključit i samo do otpočinjanja glavnog pretresa ili se može zaključiti i u kasnijim fazama postupka? U ostalim zakonima o kr ivičnim postupcima ne postoji ovakvo ograničenje iako je ista formulacija zakonskog teksta postojala u Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, objavljenog u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 32/03, u članu 231.stav 1., dok nije donesena ispravka zakonskog teksta od strane Kancelarije Visokog prestavnika u Bosni i Hercegovini, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 36, od 21.novebra 2003. godine, gdje su u članu 231. stav 1. brisane r iječi "Prije glavnog pretresa" pa se može izvući jasan zaključak da se sporazum o priznanju krivnje može zaključiti i nakon otpočinjanja glavnog pretresa, odnosno u svim fazama krivičnog postupka do zaključenja glavnog pretresa. Jezičkim tumačenjem člana 238. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske u užem smislu, ne upuštajući se suštinu i svrhu uspostavljanja ovog instituta, tumačeći samo ono što je napisano u zakonskom tekstu "Prije glavnog pretresa", došli bi do rješenja da se sporazum o priznanju krivnje može zaključiti pr ije glavnog pretresa, a ne i na glavnom pretresu kako ističu zagovornici ovog rješenja. Pravni stručnjaci, kako teoretičari tako i praktičari, zagovornici ovog r ješenja ističu da nakon što se optuženi izjasni o kr ivnji, i pr izna krivnju u bilo kojoj fazi postupka, da li prilikom izjašnjenja o krivnji ili na glavnom pretresu, nema više nit i jednog razloga da se pregovara o krivnji, zaključuje sporazum o priznanju kr ivnje, već se direktno održava pretres za izricanje krivične sankcije, u kom s lučaju sud izr iče krivičnu sankciju u skladu sa zakonom, odnosno sa pravilima o odmjeravanju kazne. Ipak postoji i drugačije mišljenje tumačenja ove zakonske norme. Naime, pravni stručnjaci kako teoretičari tako i praktičari, protivnic i gore navedenog r ješenja ističu da citiranu zakonsku normu treba tumačiti takođe u okviru jezičkog tumačenja, ali u širem

96

smislu citiranog zakonskog teksta, i primjenom logičkog i sistematskog tumačenja ove zakonske norme. Imajući u vidu razloge i suštinu ovog novouspostavljenog instituta, iste ciljeve radnih grupa koje su učestovale u izradi zakona o kr ivičnim postupcima u Bosni i Hercegovini, ravnopravan položaj građana u Bosni i Hercegovini kao jedno od ustavnih načela, kao i činjenicu da nije predviđena izr ičita zabrana u Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske da se sporazum o priznanju kr ivnje ne može zaključit i nakon otpočinjanja glavnog pretresa, a u cilju da se izbjegne odugovlačenje postupka, ako bi sud pokušao da formalno zadovolji formu, da se sporazum o priznanju krivnje može zaključit i samo prije glavnog pretresa, na način da bi odlagao pretres na period od preko 30 dana, mijenjao sastav vijeća i slično, što je moguća ali potpuno nepotrebna radnja koja ne bi nikom koristila već samo nepotrebno odugovlačila postupak, većina prvnih stručnjaka ističe da se sporazum o priznanju kr ivnje može zaključiti i nakon otpočinjanja glavnog pretresa, a što se i primjenjuje u praksi sudova u Republici Srpskoj. Ipak treba istaći da je ova zakonska odredba: "Pr ije glavnog pretresa", nepotrebno otvorila raspravu po ovom pitanju i podjelila mišljenja pravnih stručnjaka, i da bi se ovo prevazišlo nepohodno je u Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske u članu 238. stav 1. brisati riječi "Prije glavnog pretresa", na koji način bi ovo pitanje bilo nesporno, a zakoni o krivičnim postupcima u Bosni i Hercegovini identični u pogledu primjene ovog instituta. Slijedeće pitanje koje se može postaviti u primjeni ovog instituta je: Ko treba inicirati pregovore o krivnji? Postoje različ ita mišljenja o ovom pitanju, recimo mišljenje da pregovore o kr ivnji treba inicirati isključivo branilac ili osumnjičeni, odnosno optuženi, mada za ovakav stav nema nikakvog upor išta u zakonu, nit i bi ovakvo mišljenje bilo opravdano u odnosu na cilj i svrhu uspostavljanja ovog instituta, tako da je jedino ispravno tumačenje da pregovore o krivnji može inicirati: tužilac, odbrana, odnosno optuženi kad jedna ili druga strana smatraju da imaju o čemu pregovarati, o uslovima pr iznanja krivnje, koji pregovori imaju za cilj samo jedno: "zaključenje sporazuma o priznanju krivnje", što je i mišljenje koje preovladava kod većine pravnih sručnjaka. Zakon ne propisuje uslove pod kojima se odvija pregovaranje o krivnji, tako da se može reći da je strankama, odnosno tužiocu, osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu ostavljena potpuna sloboda prilikom pregovaranja o uslovima priznanja krivnje. Potpuno je nepotrebno insistiranje da pr ijedlog za iniciranje pregovora o priznanju krivnje mora bit i predan u pismenom obliku, na čemu često insistiraju tužioci, naročito ako inic ijativa polazi od branioca ili osumnjičenog, odnosno optuženog.

97

Razlozi koji mogu rukovoditi stranke da pristupe pregovaranju o kr ivnji, i eventualno zaključe sporazum o priznanju krivnje su višestruki, jer i tužilac, i optuženi i njegov branilac mogu imati interas za zaključenje sporazuma o priznanju kr ivnje. Tužilac ima interes da brzo završi istragu, zatvori slučaj, uštedi novac koji bi bio potrošen prilikom vođenja krivičnog postuka, nezavisno da li u fazi istrage ili u fazi suđenja, kao i da uštedi ostale ljudske resurse koje je neophodno angažovati na jednom s lučaju, bilo da se radi o ljudskim (ovlašćenim službenim licima,vještacima ili samim nosiocima pravosudnih funkcija), ili mater ijalnim, kao i da dođe do kvalitetnih dokaza protiv drugih učinioca krivičnih dijela, do kojih ne bi mogao doći na drugi način, a koji mogu dovesti do optuženja i kažnjavanja drugih izvršioca krivičnih djela, što je naročito važno kod različit ih oblika organizovanog kr iminala. Na drugoj strani, optuženi takođe ima interes da zaključi sporazum o priznanju krivnje kako bi dobio manju kaznu od one koju bi dobio u suđenju, da izbjegne troškove krivičnog postupka koji bi nastali zbog suđenja, da se ne izlaže javnom suđenju, da pr iznanjem krivnje izrazi stvarno kajanje za učinjeno krivično djelo i slično. Imajući u vidu da se sporazum o priznanju krivnje može zaključit i i prije glavnog pretresa, kao i nakon otpočinjanja glavnog pretresa iz razloga koji su već objašnjeni nameće se slijedeće pitanje: Da li se sporazum o priznanju krivnje može zaključit i i u fazi istrage? Imajući u vidu razloge za uspostavljanje ovog instituta, kao i zakonski tekst koji reguliše pregovaranje o krivnji i koristi pojam osumnjičeni, odnosno optuženi kada znamo da je osumnjičeni lice za koje postoje osnovi sumnje da je učinio krivično djelo, a optuženi lice protiv kojeg je jedna ili više tačaka u optužnici potvrđena od strane sudije za prethodno saslušanje, možemo doći do zaključka da se sporazum o priznanju krivnje može zaključiti i u fazi istrage, jer pojam osumnjičeni je karakterist ičan samo za isragu, a volja zakonodavca nije bila da termin osumnjičeni koristi u per iodu od 8 dana od prijema optužnice u sud pa do njenog potvrđivanja, jer u ovom roku optuženi i ne zna da je optužnica predana u sud, jer ne postoji obaveza bilo tužioca, bilo suda, da o predaji optužnice obavjeste tad još uvijek osumnjičenog. Treba istaći da postoji i drugačije mišljenje, da se sporazum o priznanju krivnje ne može zaključit i u fazi istrage, jer u toj fazi postupka nema potvrđene osnovane sumnje da je izvršeno krivično djelo, do koje se dolazi tek nakon predaje optužnice sudu i njenog potvrđivanja u zakonskom roku od strane sudije za prethodno saslušanje, odnosno da ne postoji činjenični ni pravni identitet optužnog akta, čime bi bilo dovedeno u pitanje i načelo, "Ne bis in idem", odnosno da niko ne može bit i ponovo suđen za djelo za koje je već bio osuđen i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka, a sam osumnjičeni ne bi znao šta u stvari priznaje, na koji način bi mogao biti doveden u zabludu.

98

Kao suprotno mišljenje i argumenti koji mu idu u prilog, može se navesti a što je već u primjeni u praksi, da se sporazum o priznanju krivnje može zaključiti i u fazi israge. U tom slučaju bi sporazum o priznanju kr ivnje pored ostalih obaveznih elemenata morao sadržavati činjenični opis i pravnu kvalifikaciju kr ivičnog djela, kojim bi se riješile sve nedoumice, da li optuženi zna koju radnju priznaje i koje krivično djelo. Ukoliko sporazum o priznanju krivnje ne bi sadržavao činjenični opis i pravnu kvalif ikaciju krivičnog djela, kako u fazi istrage još uvijek nema optužnice, a sporazum o priznanju krivnje ne sadrži činjenični i pravni opis krivičnog djela, isti se ne bi mogao prihvatit i od strane suda, jer optuženi ne bi znao sa sigurnošću šta priznaje, što znači da ne bi bili ni formalno ispunjeni uslovi za pr ihvatanje sporazuma, kad sud provjerava da li je do sporazuma o priznanju krivnje došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumjevanjem. Ukoliko bi se zaključio sporazum o priznanju krivnje u fazi istrage bez navođenja činjeničnog opisa i pravne kvalif ikacije kr ivičnog djela, ne bi se moglo utvrdit i da li je optuženi sporazum zaključio svjesno i sa razumjevanjem, pa čak i u slučaju da optuženi insistira da se prihvati sporazum o priznanju krivnje, govoreći kako mu je sve objašnjeno i kako zna šta priznaje. Ovakav sporazum sud bi morao odbaciti. Sasvim drugo pitanje u kojem momentu se može razmatrati sporazum o priznanju krivnje od strane suda o kojem će kasnije bit i riječi. Ukoliko tužilac, osumnjičeni, odnosno opotuženi i njegov branilac u pregovorima o krivnji postignu dogovor o priznanju krivnje i uslovima pod kojim će optuženi priznati krivnju pristupa se drugoj fazi ovog instituta:

b) Zaključenje sporazuma o priznanju krivnje

Sporazum o priznanju krivnje sačinjava se u pismenom obliku i mora sadržavati sve zakonske elemente da bi se o njemu moglo odlučivati. Sporazum o priznanju krivnje mora sadržavati: Ime i prezime tužioca, branioca kao i osnovne generalijske podatke za osumnjičenog, odnosno optuženog, datum kad je zaključen, mjesto gdje je zaključen, činjenični i pravni opis krivičnog djela ukoliko se sporazum o priznanju krivnje zaključuje u fazi istrage, a ukoliko se sporazum o priznanju krivnje zaključuje nakon što je potvrđena optužnica, naziv tužilaštva koje je podiglo optužnicu, broj i datum iste, prijedlog da se optuženom izrekne kr ivično pravna sankcija, mjera bezbjednosti, da se obaveže na troškove kr ivičnog postupka, da se usvoji imovinsko pravni zahtjev ukoliko postoje podaci za potpuno ili djelimično presuđenje, da je do sporazum o priznanju krivnje došlo svjesno, dobrovoljno i sa razumjevanjem, da je osumnjičeni, odnosno optuženi upoznat sa pos ljedicama o imovinsko pravnom zahtijevu i troškovima kr ivičnog postupka, da optuženi razumije da se sporazumom o priznanju krivnje odriče prava na suđenje i da ne može uložit i žalbu na krivično pravnu sankciju koja će mu se izreći, uslove za svjedočenje

99

u drugim krivičnim predmetima ako je to razlog za zaključenje sporazuma, kao i potpise stranaka i branioca. Prilikom zaklučenja sporazuma o pr iznanju kr ivnje pored opštih uslova za zaključenje istog, sa kojima ne bi trebalo bit i većih problema misleći na samu formu sporazuma, vrijeme zaključenja, upoznavanja osumnjičenog, odnosno optuženog sa značenjem ovog instituta, potpisima stranaka i slično, može se realno pojaviti slijedeći problem: Šta ukoliko sporazum o priznanju krivnje treba zaključit i sa više izvršioca krivičnih djela i za više učinjenih krivičnih djela i kako postupiti kod utvrđivanja kazne za svako krivično djelo? U praksi će se često dešavati da tužilac vodi istragu protiv jednog ili više učinilaca, za jedno ili više krivičnih djela, tako da ukoliko postigne sporazum o priznanju krivnje sa svim učiniocima krivičnih djela, napraviće jedan sporazum o priznanju kr ivnje sa dva ili više osumnjičenih, odnosno optuženih lica i kao takav dostaviti sudu na odluku o prihvatanju ili odbacivanju sporazuma, i sa ovim ne bi trebalo da bude problema u praksi. Problemi mogu nastati kad se sporazum o priznanju kr ivnje zaključi za više krivičnih djela u pogledu kazne, odnosno načina utvrđivanja kazni. S obzirom da su tužilac i sud dužani da vode računa o zakonitosti sporazuma o pr iznanju krivnje, tužilac bi se morao pridržavati i odredaba o odmjeravanju kazne u sticaju, da bi sporazum o priznanju krivnje bio prihvaćen od strane suda, što znači da bi morao utvrditi kaznu za svako od krivičnih djela koja je osumnjičeni, odnosno optuženi učinio u idealnom ili realnom sticaju pa zatim utvrditi jedinstvenu kaznu po pravilima koja važe za sticaj krivičnih djela. Ne bi se moglo prihvatit i suprotno mišljenje da sporazum može da sadrži samo jedins tvenu kaznu, a sudu ostaviti da utvrđuje pojedinačne kazne u okviru dogovorene kazne u sporazumu o priznanju krivnje, odnosno u presudi, nakon prihvatanja sporazuma o priznanju kr ivnje, ili da prihvati jedinstvenu kaznu bez utvrđivanja pojedinačnih kazni, jer to ne bi bilo u skladu sa krivičnim zakonom, kada bi u pitanje bilo dovedeno načelo zakonitosti i takav sporazum bi trebalo odbaciti. Slijedeće pitanje kod odmjeravanja kazne koje se nameće je: Da li kaznu u sporazumu o priznanju krivnje treba odrediti okvirno ili fiksno? Postoje dva pravna mišljena o ovom pitanju sa razlozima za i protiv ovog rješenja. Ukoliko polazimo od mišljenja pravnih stručnjaka koji navode da kaznu treba odrediti okvirno, odnosno da se u sporazumu o priznanju krivnje treba odrediti okvir za kaznu, npr. od 1-3 godine zatvora, tad prepuštamo sudu aktivniju ulogu u određivanju kazne i kreiranju kaznene polit ike, kao i smanjujemo rizik od neprihvatanja sporazuma, ukoliko bi sud smatrao da je kazna u sporazumu o priznanju krivnje prenisko ili previsoko odmjerena učiniocu krivičnog djela i da nije u skladu

100

sa pravilima o odmjeravanju kazne, odnosno da se istom ne ostvaruje svrha kažnjavanja, da se u suprotnom uvodi administrativna pravda od strane tužilaca, koja može povlačiti zloupotrebu prava na zaključenje sporazuma, odnosno utvrđivanja manje kazne samo u cilju da se završi slučaj, a ne i da se ostvari svrha kažnjavanja, te da se sud lišava izvornog prava da odmjerava i iziče kazne učiniocima krivičnih djela. Na drugoj strani pr istalice preciznog ili fiksnog odmjeravanja kazne ukazuju da se u s lučaju okvirnog određivanja kazne optuženi nalazi u neizvjesnosti koju kaznu će mu sud odmjeriti, pogotovo kad zna da neće moći uložit i žalbu na krivično pravnu sankciju koja će mu se izreći, i na taj način preispitati odluku prvostepenog suda u pogledu kazne, a još veći problem može nastati kad je okvir dogovorene kazna ispod zakonom predviđenog minimuma kazne zatvora za učinjeno krivično djelo, a gornja okvirno dogovorena kazna u granicama propisane kazne za učinjeno kr ivično djelo, kad se sa pravom može postaviti pitanje, postoje li osobito olakšavajuće okolnosti ili ne, i zašto je kazna okvirno dogovorena ispod zakonom propisanog minimuma kazne za to krivično djelo. Odgovor na isto može se naći u zakonskom tekstu, gdje se govori da sud može učiniocu krivičnog djela odmjerit i kaznu ispod granica propisane kazne kad zakon predviđa da se učinilac može blaže kazniti, odnosno kad utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja, ali riječ "Može", ne znači i da mora, već se to cijeni u svakom konkretnom slučaju. Istovremeno se otvara i pitanje, u kom momentu sud odlučuje o krivično pravnoj sankciji primjenjujući pravila o odmjeravanju kazne, kad zakonski tekst ukazuje na činjenicu da sud određuje pretres za izricanje krivično pravne sankcije predviđene sporazumom o priznanju krivnje. Još veći problemi se mogu pojaviti kad treba odrediti blažu vrstu kazne, uslovnu osudu ili sudsku opomenu kao i mjere bezbjednosti. Takođe ističu i činjenicu da onaj ko dogovara kaznu najbolje zna koja kazna je odgovarajuća za učinioca krivičnog djela, da tužilac može dogovorit i kaznu ispod zakonom određenog minimuma kazne zatvora za učinjeno kr ivično djelo, da mu je ovlašćenje dato zakonom upravo u članu koji reguliše ovaj institut, tužilac ima zakonska ovlašćenja dati i imunitet od kr ivičnog gonjenja, pa je nelogično da ne može dogovorit i kaznu koja nije u okvir ima sudske prakse za to krivično djelo, pogotovo kad se sporazum o priznanji krivnje zaklučuje uz uslov da optuženi svjedoči u drugim predmetima protiv drugih učinioca krivičnih djela, kao i argument da zakon o krivičnom postupku nije predvidio da sud razmatra kaznu koja je dogovorena u okviru sporazuma o priznanji kr ivnje, nego samo da li je do sporazuma o priznanju krivnje došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem i da li postoji dovoljno dokaza o krivnji optuženog. Mora se poći od pretpostavke da svi moraju zakonito, savjesno, nepristrasno raditi, jer ma koliki rizik postoji da tužilac zloupotrebljava pravo na zaključenje sporazuma o pr iznanju krivnje, taj isti r izik postoji i kod sudije koji odlučuje da li će prihvatit i sporazumu o priznanju krivnje, jer

101

sud može odbacitit i sporazum o priznanju krivnje a da pri tom ne navede ni jedan razlog zašto je to uradio, bez ikakve kontrole ili bar procesnih sankcija, što takođe može doves ti do zloupotrebe prava, odnosno samovolje sudije da bez činjenične i pravne argumetacije odbaci sporazum o priznanju kr ivnje, i u s lučaju kad su ispunjeni svi us lovi za prihvatanje takvog sporazuma. Iako se mora priznati da za oba mišljenja postoji argumentacija koja im ide u pr ilog, pris talice fiksnog određivanja kazne imaju više argumenata na svojoj strani i da su bliži izvornoj koncepciji i razlozima uvođenja ovog instituta. Ne treba zanemarit i i olako preći preko činjenice, da Zakon o krivičnom postupku nije predvidio da sud razmatra kaznu koja je dogovorena u okviru sporazuma o priznanji krivnje ako je ona u zakonskim okvir ima, nego samo da li je do sporazuma o priznanji kr ivnje došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem i da li postoji dovoljno dokaza o kr ivnji optuženog, tako da bi kazna u sporazumu o priznanju krivnje trebala bit i u većini slučajava precizno određena, što bi za optuženog bilo mnogo povoljnije, a i sud bi rasteretilo odmjeravanja kazne i isti bi samo odlučivao da li je sporazum o priznanji krivnje sačinjen na zakonom predviđen način te isti prihvatao ili odbacio ukoliko je u suprotnosti sa zakonom. Nije sporno da sud ne bi mogao pr ihvatiti sporazum o pr iznanju krivnje ukoliko utvđena kazna ne bi bila u skladu sa zakonom, bilo da je ublažena kazna mimo pravila o ublažavanju kazne, bilo da je izrečena upozoravajuća sankcija kad nisu bili ispunjeni uslovi ili da je izrečena kazna koja se nije mogla izreći za konkretno krivično djelo koje je predmet sporazuma i slično. U tom slučaju sud bi morao da se bavi i krivično pravnom sankcijom kao sastavnim dijelom sporazuma o priznanju krivnje, jer isti ne bi bio sačinjen u skladu sa zakonom čime bi bilo narušeno načelo zakonitosti o čemu sud vodi računa po službenoj dužnosti. Bilo da smo pristalice jednog ili drugog pravnog mišljenja, ne smije se zaboraviti činjenica, a to je da na osnovu zakona o krivičnom postupku do njegove izmjene ili preciziranja zakonske odredbe u pogledu da li treba sud odlučivati i o kr ivičnoj sankciji, odluku da li će prihvatit i ili odbaciti sporazum o priznanju kr ivnje donosi sud, i da se tu konačno završava postupak ukoliko sporazum bude odbačen i da na tu odluku nema pravo ulagati žalbu tužilac, optuženi ili negov branilac. Gledano u načelu sporazum o priznanju kr ivnje u većini s lučajeva treba da ima precizno određenu kaznu, mada ne treba isključit i mogućnost da ista bude i okvirno određena, naročito kad je jedino sporna kazna između optužbe i odbrane o kojoj stranke ne mogu postići konačan dogovor, a sporazumjeli su se oko svega drugog, a optuženi pristaje na ovakav sporazum o priznanju krivnje. Takođe u većini slučajeva sporazum o priznanju krivnje treba biti prihvaćen od strane suda, ako ispunjava sve kumulitavno postavljene uslove, a samo izuzetno da se odbaci ukoliko sud smatra da se kaznom predviđenom u sporazumu o priznanju krivnje ne postiže svrha kažnjavanja, ali to ne bi smjelo bit i pravilo, da sud sporazum o priznanju krivnje cijeni prvenstveno prema

102

dogovorenoj kazni, a ne prema zakonskim us lovima za prihvatanje sporazuma što je u dosadašnjoj praksi čest slučaj. Ukoliko bi pošli od tumačenja koncepcije "Da Sud može sve", da može u potpunosti apsolutno odlučivati o sporazumu o priznanju krivnje, kako o uslovima za prihvatanje sporazuma predviđenim u zakonu o krivičnom postupku, tako i o kazni koja je određena sporazumom nezavisno od volje stranaka, bez ikakvog ograničenja, ova koncepcija iako moguća u praksi zbog već svih gore iznijetih razloga, a prvenstveno iz razloga jer na ovu odluku suda nije dozvoljena žalba, nit i je sud u obavezi da ovakvu odluku posebno obrazlaže, možemo doći i do apsurdnih situacija, da se odbaci sporazum koji ispunjava sve uslove za prihvatanje, da sudija smatra da je npr. " kazna predviđena u sporazumu o priznanju kr ivnje previsoko odmjerena", a da pri tom nije imao u vidu okolnosti koje su rukovodile tužioca, branioca i optuženog da potpišu upravo ovakav sporazum, jer nije provodio glavni pretres kako bi imao u vidu cjelokupnu s liku o samom događaju, olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti koje iznosi optužba i odbrana, koje mogu uticati da kazna bude manja ili veća, niti pretres za izricanje krivično pravne sankcije kao što je slučaj kod priznanja kr ivnje, što nije identična situacija, jer ukoliko sud prihvati sporazum o priznanju kr ivnje, pretres za izricanje krivično pravne sankcje je kazna predviđena sporazumom o priznanju kr ivnje, ukoliko je kazna precizno određena ili u okviru odredive kazne predviđene sporazumom o priznanju krivnje. Ovako ekstezivno tumačenje ovlašćenja suda, dovelo bi do situacija da sud može prihvatit i sporazum o priznanju krivnje i optuženom izreći kaznu koja nije predviđena sporazumom, što je nedopustivo jer to nije svrha i cilj ovog instituta, ali u tom slučaju tužiocu i odbrani bi bila dozvoljena žalba, ali ne na krivično pravnu sankciju koju je izrekao sud, jer žalba se ne može uložit i zbog odluke o kr ivičnoj sankciji, nego zbog povrede kr ivičnog zakona, kada je sud prekoračio ovlašćenja koja ima po zakonu u pogledu odluke o kazni, uslovnoj osudi, sudskoj opomeni, mjerama bezbjednosti ili o oduzimanju imovinske koristi, ili npr. u drugoj situaciji da ne prihvati sporazum o priznanju krivnje koji ispunjava sve uslove da se prihvati. Sljedeći uslov da bi se zaključio sporazum o priznanju kr ivnje je da postoji dovoljno dokaza o krivnji osumnjičenog odnosno optuženog. Postavlja se pitanje šta je standard koji se može postaviti da bi utvrdio da li postoji dovoljno dokaza ? Da li su to dokazi koji su neophodni da bi se utvrdila osnovana sumnja, veći s tepen vjerovatnoće da je učinjeno krivično djelo ili dokazi koji van svake sumnje ukazuju da je učinilac krivičnog djela isto djelo i učinio. Slično kao i kod priznanja krivnje: -ako bi bio standard za dokazivanje "osnovana sumnja", postavlja se pitanje zašto je zakonodavac upotrebio termin "dovoljno dokaza", a ne "osnovana sumnja",

103

-a ukoliko bi to bio standard "dokazi van svake sumnje“, onda zakonodavac ne bi upotrebio termin „dovoljno dokaza", već da postoje dokazi koji nesumnjivo ukazuju da je učinjeno krivično djelo od strane optuženog ili nekakvu sličnu formulaciju, tako da termin „dovoljno dokaza“, treba tumačiti kao dokaze koji upućuju na zaključak da je učinjeno krivično djelo, to je isti onaj standard koji se koristi i prilikom potvrđivanja optužnice. Treba napomenuti da ovako postavljen koncept prihvatanja sporazuma o priznanju krivnje prestavlja i kontrolni mehanizam od strane suda, ukoliko se desi da sudija za prethodno sasušanje potvrdi optužnicu ne analizirajući dovoljno dokaze u smis lu da li postoji veći s tepen vjerovatnoće koji upućuje na zaključak da je učinjeno krivično djelo. Imajući u vidu navedeno razlikujemo dvije situacije. Ukoliko se sporazum o priznanji krivnje zaključi prije potvrđivanja optužnice, tužilac će morati voditi računa da li ima dovoljno dokaza da je osumnjičeni učinio krivično djelo, da bi sporazum bio prihvaćen od strana suda. Takođe treba naglasiti da sud ne može razmatrati sporazum o priznanju krivnje prije potvrđivanja optužnice, bez obzira u kojoj fazi kr ivičnog postupka je ist i zaključen jer bez optužnice nema ni presude. Presuda je vezana za optužnicu i može se odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe, sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmjenjenoj optužnici, mada je u praksi bilo i situac ija da se sporazum o priznanju krivnje sa činjeničnim i pravnim opisom krivičnog djela smatra optužnicom i da se isti razmatra i pr ihvati od strane suda i donese presuda, a da optužnica nije bila podignuta i potvrđena, što je prema pogrešna praksa, koja nema uporište u zakonu. Ukoliko se sporazum o priznanji krivnje zaključi poslije potvrđivanja optužnice, osnovana sumnja je već potvrđena od strane suda, ali bez obzira na tu činjenicu sudija, odnosno vijeće će ponovno utvrđivati da li postoji dovoljno dokaza zajedno sa ostalim uslovima koji moraju biti kumulativno ispunjeni kada se bude odlučivalo da li treba da prihvati ili odbaci sporazum o priznanju krivnje. Koji dokazi prestavljaju "dovoljno dokaza", cjeniće se od strane suda u svakoj konkretnoj situaciji, i ukoliko dokazi nisu dovoljni da se uspostavi ovaj standard sporazum o priznanju krivnje sud treba odbaciti.

c) Prihvatanje ili odbacivanje sporazuma o priznanju krivnje od strane suda

Ukoliko se zaključi sporazum o priznanju krivnje prije potvrđivanja optužnice u fazi istrage koji mora u tom slučaju da sadrži činjenični opis i pravnu kvalif ikaciju krivičnog djela, odnosno kad

104

tužilac u toku istrage smatra da postoji dovoljno dokaza iz kojih proizilazi osnovana sumnja da je osumnjičeni uč inio krivično djelo, pripremiće optužnicu sa činjeničnim opisom i pravnom kvalif ikacijom krivičnog djela kao u sporazumu o priznanju kr ivnje, a zatim istu zajedno sa sporazumom o priznanju krivnje i dokazima uputit i sudiji za prethodno saslušanje. Ukoliko se sporazum o priznanju krivnje zaključi nakon potvrđivanja optužnice tad isti mora da sadrži broj i datum optužnice koja je podignuta od strane tužilaštva, kao i druge potrebne podatke da bi se znalo tačno za koje krivično djelo se zaključuje sporazum o priznanju krivnje sa optuženim, a naročito u slučaju da se protiv optuženog vodi više krivičnih postupaka, za više krivičnih djela kod istog suda. Ukoliko dođe do zaključenja sporazuma o priznanju kr ivnje bilo u fazi istrage ili nakon potvrđivanja optužnice započinje treća faza ovog instituta, prihvatanje ili odbacivanje od strane suda sporazum o priznanju krivnje. Prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivnje sud provjerava: - da li je do sporazuma o priznanju krivnje došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumjevanjem, kao i nakon upoznavanja o mogućim posljedicama koje proističu iz zaključenog sporazuma o priznanju krivnje, uključujući posljedice vezane za troškove krivičnog postupka i imovinsko pravni zahtjev oštećenog: - da li postoji dovoljno dokaza o krivnji osumnjičenog odnosno optuženog. - da li osumnjičeni odnosno optuženi razumije da se sporazumom o priznanju kr ivnje odriče prava na suđenje i da ne može uložiti žalbu na krivično pravnu sankciju koja će mu se izreći. Ukoliko sud smatra da su kumulativno ispunjeni uslovi za prihvatanje sporazuma o priznanju krivnje, prihvatiće isti, a zatim unijeti u zapisnik izjavu osumnjičenog da je kriv, istovremeno će odrediti datum održavanja pretresa za izricanje kr ivično pravne sankcije predviđene sporazumom, po mogućnosti odmah, a najkasnije u roku od tri dana. Na pretresu za izricanje krivično pravne sankcije predviđene sporazumom o priznanju kr ivnje, sud će ukoliko smatra da su ispunjeni svi uslovi za prihvatanje sporazuma o priznanju krivnje isti prihvatit i zajedno sa krivično pravnom sankcijom predviđenu sporazumom o priznanju krivnje, izreći presudu, optuženom za kr ivično djelo predviđeno optužnicom i izreći kr ivično pravnu sankciju predviđenu sporazumom o priznanju krivnje. Ukoliko sud smatra da ne postoje uslovi da se pr ihvati sporazum o pr iznanju krivnje, isti će odbaciti sa kratkim obrazloženjem i to konstatovati u zapisniku. U tom slučaju pr iznanje dato pred sudijom za prethodno saslušanje ili Vijećem ne može se koristit i kao dokaz u krivičnom postupku. S obzirom da postoji neodređena zakonska formulacija kojom odlukom to sud prihvata ili odbacuje sporazum o priznanju krivnje, a imajući u vidu da se odluke u krivičnom postupku

105

donose u obliku presude, rješenja i naredbe, znajući u kom slučaju se donose presude, a u kom slučaju naredbe, prihvatanje ili odbacivanje sporazuma o priznanju krivnje od strane suda moguće je učiniti jedino rješenjem koje se donosi na zapisnik. U r ješenju u kojem se odlučuje o sporazumu o priznanju krivnje navodi se da li se sporazum o priznanju krivnje prihvata ili se odbacuje sa kratkim razlozima za ovakvo postupanje suda. Na rješenje o odbacivanju sporazuma o priznanju krivnje žalba nije dozvoljena, jer se radi o procesnom rješenju koje se donosi na zapisnik na koje stranke nemaju prava ulagati žalbu. O rezultatima pregovanja o krivnji sud će obavijestit i oštećenog. Postavlja se pitanje da li će sud obavijestiti oštećenog u slučaju ako prihvati kao i u s lučaju ako ne prihvati sporazum o priznanju krivnje ? Imajući u vidu zakonsku formulaciju, iz iste proizilazi da će sud obavijestiti oštećenog bilo u slučaju da prihvati sporazum o priznanju krivnje, kao i u slučaju da isti odbaci, mada gledano sa praktičnog aspekta ukoliko sud odbaci sporazum o priznanju krivnje isti ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo, bilo u kr ivično pravnom ili građansko pravnom smislu, tako da je u ovom slučaju obavještenje oštećenom nepotrebno, za razliku ukoliko sud prihvati sporazum o priznanju kr ivnje, kada je ovakvo obavještenje neophodno da bi oštećeni znao ishod kr ivičnog postupka, postavio imovinsko pravni zahtjev, odnosno isti rješavao u parničnom postupku.

d) Žalba na odluku suda o prihvatanju ili odbacivanju sporazuma o priznanju krivnje Kao što je već gore iznijeto žalba na odluku suda o odbacivanju sporazuma iz bilo kojeg razloga nije dozvoljena pa se nameće logično pitanje, da li je žalba dozvoljena u slučaju da sud prihvati sporazum o priznanju krivnje i donese presudu na osnovu istog. Ukoliko sud smatra da su ispunjeni svi uslovi za pr ihvatanje sporazuma o priznanju krivnje prihvatiće isti, što će konstatovati rješenjem na zapisniku i odrediti pretres za izricanje kr ivično pravne sankcije predviđene sporazumom u zakonski predviđenom roku. Nakon održavanja pretresa donijeće presudu sa činjeničnim i pravnim opisom krivičnog djela iz optužnice, i izreći krivično pravnu sankciju predviđenu sporazumom o priznanju krivnje. Imajući ovo u vidu možemo zaključiti slijedeće: Žalba na kr ivično pravnu sankciju predviđenu sporazumom nije dozvoljena, o čemu postoji izr ičita zakonska zabrana, o čemu se optuženi poučava još prilikom zaključenja sporazuma o priznanju krivnje. U slučaju da optuženi uloži žalbu na krivično pravnu sankciju ista bi se morala od strane suda odbaciti kao nedozvoljena.

106

Postavlja se pitanje da li optuženi može uložit i žalbu po drugim osnovama: Zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, zbog povrede krivičnog zakona, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog oduzimanja imovinske koristi, troškovima krivičnog postupka, imovinsko pravnom zahtjevu, kao i zbog odluke o objavljivanju presude putem sredstava javnog informisanja. Ukoliko je sporazum o priznanju krivnje regulisao i oduzimanje imovinske koristi, objavljivanje presude putem sredstava javnog informisanja, odluku o imovinsko pravnom zahtjevu kao i o troškovima kr ivičnog postupka, pa sud prihvati ovakav sporazum po ovom osnovu ne može se uložit i žalba, odnosno u slučaju da ista ipak bude uložena istu bi trebalo odbiti kao neosnovanu. Takođe, optuženi ne bi mogao uložit i žalbu ni zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je optuženi nedvosmisleno priznao krivnju i svjesno se odrekao prava na suđenje, a bez suđenja i provođenja dokaznog postupka kao njegovog bitnog dijela, nema ni utvrđivanja činjeničnog stanja nit i pobijanja presude po ovom žalbenom osnovu. S obzirom da žalba po ostalim osnovama nije izričito isključena, gdje je pravo na žalbu zagarantovano i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka kao i zbog povrede krivičnog zakona je moguće uložiti, mada ovakva žalba teško može uticati na promjenu odluke suda o postojanju krivičnog djela i krivičnoj odgovornosti. Bez provođenja kr ivičnog postupka u pravilu nema ni bitnih povreda odredaba kr ivičnog postupka mada nije nemoguće, da je npr. sud bio nepropisno sastavljen, ili je u izr icanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili je izuzet od suđenja ili sudija koji se morao izuzeti, ukoliko je pretres održan bez lica čije je prisustvo na glavnom pretresu obavezno, ako je povr ijeđeno pravo na odbranu, ako je sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa, i slično. Slična je situacija i kad postoje povrede krivičnog zakona: Da li je djelo za koje se optuženi goni krivično djelo, da li postoje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost ili krivično gonjenje, da li je nastupila zastar jelost, da li se radi o presuđenoj stvari, da li je pogrešno primjenjen zakon, da li je odlukom o kazni, mjer i bezbjednosti ili oduzimanje imovinske koristi prekoračeno ovlašćenje koje ima sud po zakonu, i da li su pravilno primjenjene odredbe o uračunjavanju pritvora i izdržane kazne. Takođe ne treba zanemariti da je izjavljivanje žalbe moguće i u slučaju odmjeravanja kazne osuđenom licu kada je predmet pobijanja kazne jedinstvena kazna koja je izrečena osuđenom licu po osnovu ranije presude a po kojoj nije započelo izdržavanje kazne. Iako u zakonu postoji odredba da optuženi ne može uložit i žalbu na kr ivično pravnu sankciju ovo pravo nije nijednom zakonskom odredbom uskraćeno tužiocu pa se postavlja pitanje da li tužilac može izjaviti žalbu zbog odluke o krivično pravnoj sankciji. Imajući u vidu jednakost stranaka u postupku kao i pravo na pravično suđenje, koje je regulisano Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, koja bi se u ovom s lučaju morala

107

direktno primjeniti i koja ima prednost u odnosu na sve zakonske propise došli bismo do jasnog zaključka, da tužilac pošto je prethodno zaključio sporazum o pr iznanju kr ivnje na određenu kaznu, pa sud zatim pr ihvatio ovakav sporazum, ne bi mogao izjaviti žalbu zbog odluke o krivično pravnoj sankciji, tako da bi ovakvu žalbu ukoliko bi bila uložena od strane tužioca, kao i u slučaju kada to učini optuženi, trebalo odbaciti kao nedozvoljenu. 2.4 - KAZNENI NALOG Zakonska regulativa

Zakon o kr ivičnom postupku Bosne i Hercegovine ovaj institut obradio je u članovima: 334, 335, 336, 337, 338 i 339. Član 334. opšta odredba 1. Za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora do pet godina ili novčanom kaznom kao glavnom kaznom, a za koje je prikupio dovoljno dokaza koji pružaju osnov za tvrdnju da je osumnjičeni učinio krivično djelo, tužilac može u optužnici zatražit i od suda da izda kazneni nalog u kom će optuženom izraći određenu kr ivičnopravnu sankciju ili mjeru bez provođenja glavne rasprave. 2. Tužilac može da zatraži izr icanje jedne ili više od sljedećih kr ivičnopravnih sankcija ili mjera: novčane kazne, uslovne osude i oduzimanja imovinske koristi pr ibavljene krivičnim djelom ili oduzimanja predmeta. 3. Izricanje novčane kazne može se zatražiti u visina koja ne može bit i veća od 50.000 KM. Član335. neprihvatanje zahtjeva za izdavanje kaznenog naloga 1. Sudija će odbaciti zahtjev za izdavanje kaznenog naloga ako ustanovi da postoji osnov za spajanje postupka iz člana 25. ovog zakona, ako se radi o krivičnom djelu za koje se takav zahtjev ne može postaviti ili ako je tužilac zatražio izricanje krivičnopravne sankcije ili mjere koja po zakonu nije dopuštena. 2. O žalbi tužioca protiv rješenja o odbačaju odlučuje vijeće iz člana 24. stav 6. ovog zakona u roku od 48 časova. 3. Ako sudija smatra da podac i u optužnici ne pružaju dovoljno osnova za izdavanje kaznenog naloga ili da se prema tim podacima može očekivati izr icanje neke druge krivične sankcije ili

108

mjere, a ne one koju je zatražio tužilac, postupit će sa optužnicom kao da je podnijeta na potvrdu i proslijedit i je u dalji postupak, u skladu s ovim zakonom. Član 336. Prihvatanje zahtjeva za izdavanje kaznenog naloga 1. Ako se složi sa zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga, sudija će potvrdit i optužnicu i zakazati saslušanje optuženog. 2. Prilikom saslušanja sudija će: a. utvrditi da li je ispoštovano pravo optuženog da ga zastupa branilac, b. utvrditi da li je optuženi razumio optužnicu i zahtjev tužioca za izricanje kr ivičnopravne sankcije ili mjere, c. upoznati optuženog sa dokazima koje je prikupio tužilac i pozvati ga na davanje izjave o predočenim dokazima, d. pozvati optuženog da se izjasni o krivnji, e. pozvati optuženog da se izjasni o predloženog krivičnopravnoj sankciji ili mjeri. Član 337. izdavanje kaznenog naloga 1. Ako optuženi izjavi da nije kriv ili stavi prigovor na optužnicu, sudija će zakazati glavni pretres u roku od 30 dana ili proslijedit i optužnicu na dalji postupak, u skladu sa ovim zakonom. 2. Ako optuženi izjavi da je kriv i da prihvata krivičnopravnu sankciju ili mjeru predloženu u optužnici, sudija će prvo utvrdit i krivnju i onda presudom izdati kazneni nalog u skladu s optužnicom. Član 338. sadržaj presude kojom se izdaje kazneni nalog i pravo na žalbu 1. Presuda kojom se izdaje kazneni nalog sadrži podatke iz člana 285. ovog zakona. 2. U obrazloženju presude iz stava 1. ovog člana ukratko se navode razlozi koji opravdavaju izr icanje presude kojom se izdaje kazneni nalog. 3. Protiv presude iz stava 1. ovog člana dopuštena je žalba u roku od osam dana od dana dostavljanje presude . Član 339. dostavljanje presude kojom se izdaje kazneni nalog 1. Presuda kojom se izdaje kazneni nalog dostavlja se optuženom, njegovom braniocu i tužiocu.

109

2. Plaćanje novčane kazne prije isteka roka za podnšenje žalbe ne smatra se odricanje od prava na žalbu. - Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ovaj institut obradio je u članovima 340, 341, 342, 343, 344 i 345. - Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ovaj institut obradio je u članovima 350, 351, 352, 353, 354 i 355. - Zakon o krivičnom postupku Brčko Distrikta ovaj institut obradio je u članovima 334, 335, 336, 337,338 i 339. Opšta odredba Kazneni nalog je novi institut u našem procesnom zakonodavstvu svrstan u posebne postupke, koga poznaju svi zakoni o kr ivičnim postupcima koji su na snazi u Bosni i Hercegovini, a osnovna svrha uvođenja ovog instituta kao i kod pr iznanja kr ivnje i sporazuma o priznanju krivnje, je ubrzanje krivičnog postupka, iz razloga jer se ne provodi glavni pretres, postupak se maksimalno pojednostavljuje, a istovremeno se od strane suda provjerava da li su ispunjeni uslovi za prihvatanje kaznenog naloga, tako da je ovaj postupak jednako dobar kao i redovan krivični postupak. Postoje i određene razlike u odnosu na priznanje krivnje i sporazum o priznanju kr ivnje koje su karakteristične za ovaj institut. Kazneni nalog se može predložiti u s lučaju da je za krivično djelo propisana kazna zatvora do pet godina ili novčana kazna kao glavna kazna, što znači da postoje zakonska ograničenja za koja krivična djela se može predložit i izricanje kaznenog naloga, a to su manje opasna, odnosno lakša krivična djela iz nadležnosti sudije pojedinca. Pored ovog uslova potrebno je de postoji dovoljno dokaza koji pružaju osnov za tvrdnju da je osumnjičeni učinio krivično djelo. Šta predstavlja dovoljno dokaza? Standard "Dovoljno dokaza", treba tumačiti kao dokaze koji upućuju na zaključak da je učinjeno kr ivično djelo, to je isti onaj standard koji se koristi i prilikom potvrđivanja optužnice, a što je već preciznije objašnjeno kod priznanja kr ivnje i sporazuma o priznanju kr ivnje kada je bilo riječi o standardu "Dovoljno dokaza".

110

Ukoliko su ispunjena ova dva us lova tužilac u optužnici može zatražiti od suda da izda kazneni nalog u kojem će optuženom izreći određenu krivičnu sankciju ili mjeru bez provođenja glavnog pretresa. U optužnici kojom se traži izdavanje kaznenog naloga, tužilac može zatražit i izricanje jedne ili više krivičnih sankcija ili mjera s tom razlikom da postoje određena ograničenja za pr imjenu istih. U optužnici se sa prijedlogom za izdavanje kaznenog naloga može se predložit i izr icanje jedne od slijedećih krivičnih sankcija: Novčane kazne, uslovne osude, sudske opomene i oduzimanje imovinske kor isti ili oduzimanje predmeta. Prilikom predlaganja novčane kazne postoji zakonsko ograničenje u pogledu maksimalne visine kazne. Izricanje novčane kazne može zatražit i u visini koja ne može bit i veća od 50.000,00 KM, dok se u pogledu minimalne novčane kazne primjenjuje opšti minimum za izricanje novčane kazne. Kaznenim nalogom ne može se tražit i izricanje kazne zatvora jer za isto ne postoji zakonski osnov, a svrha ovog instituta je da sud i tužilaštvo rasterete suđenja u manje složenim, jednostavnijim postupcima i manje društveno opasnim kr ivičnim djelima, što nije s lučaj kad se izr iče kazna zatvora učiniocima krivičnih djela. O optužnic i sa pr ijedlogom da se izda kazneni nalog odlučuje sudija pojedinac što je takođe jedna od karakterist ika ovog instituta, tako da pored toga što se izbjegava provođenje glavnog pretresa i maksimalno ubrzava kr ivični postupak, štede se i ljudski resursi, jer ovaj pos tupak završava jedan sudija, jer sudija pojedinac u prvom stepenu sudi u krivičnim postupcima za krivična djela za koja je propisana novčana kazna kao glavna kazna ili kazna zatvora do pet godina. 2.5 - ODLUKE SUDA O OPTUŽNICI SA ZAHTJEVOM ZA I ZDAVANJE KAZNENOG NALOGA

a) Neprihvatanje zatjeva za izricanje kaznenog naloga O optužnici sa zahtjevom da se izda kazneni nalog odlučuje sudija pojedinac kako je to već navedeno. Sudija će odbaciti zahtijev za izdavanje kaznenog naloga ukoliko ustanovi da da postoji osnov za spajanje postupka, u slučaju da je isto lice optuženo za više krivičnih djela, da postoji više

111

saučesnika u izvršenju kr ivičnog djela, da je oštećeni istovremeno učinio kr ivično djelo prema optuženom, na način regulisan članom koji reguliše spajanje postupka. U drugom slučaju sudija će odbaciti zahtijev za izdavanje kaznenog naloga ako se radi o krivičnom djelu za koje se takav zahtijev ne može postaviti, odnosno sudija će odbaciti zahtijev za izdavanje kaznenog naloga ako utvrdi da je za krivično djelo za koje se traži izdavanje kaznenog naloga propisana kazna zatvora veća od pet godina, odnosno kad za krivično djelo, novčana kazna nije propisana kao glavna kazna. U trećem slučaju zahtijev za izdavanje kaznenog naloga će se odbaciti ukoliko je tužilac predložio izr icanje krivične sankcije ili mjere koja po zakonu nije dozvoljena, bilo da je postavio zahtijev za izricanje kazne zatvora, novčane kazne u iznosu preko 50.000,00 KM, uslovne osude sa utvrđenom kaznom zatvora preko dvije godine ili vremenom provjeravanja ispod jedne ili preko pet godina, ili drugu mjeru, osim oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom ili oduzimanje predmeta. Ukoliko je ispunjen jedan ili više od gore navedenih uslova sudija će rješenjem odbaciti zatijev za izdavanje kaznenog naloga na koje rješenje tužilac ima pravo uložit i žalbu. Zakon nije predvidio rok u kom se žalba može uložit i od strane tužioca pa se smatra da tužilac može postupiti u skladu sa opštim rokom za izjavljivanje žalbe na r ješenje koja se podnosi u roku od tri dana od dana dostavljanja rješenja. O žalbi tužioca protiv rješenja o odbačaju zahtjeva odlučuje vijeće sastavljeno od trojice sudija, u roku od 48 sati. Ukoliko ne postoji osnov za odbacivanje optužnice koja sadrži zahtijev za izdavanje kaznenog naloga iz formalnih razloga a sudija smatra da podaci u optužnici ne pružaju dovoljno osnova za za izdavanje kaznenog naloga, bilo da su sporni dokazi na kojima se temelji optužnica za predloženo kr ivično djelo, da dokazi nisu dovoljni da se pr ihvati kazneni nalog, bilo da je sporno da li su dokazi pribavljeni na zakonit način ili da da se prema podacima iz optužnice može očekivati izr icanje neke druge krivične sankcije ili mjera, a ne one koju je predložio tužilac, odnosno kazne zatvora ili novčane kazne preko 50.000,00 KM, ili neke druge mjere koju ne propisuju zakoni o krivičnim postupcima u članovima koji regolišu ovaj institut, postupiće sa optužnicom kao da je podnesena na potvrđivanje i proslijediti je u dalji postupak u skladu sa zakonom o krivičnom postupku.

b) Prihvatanje zahtjeva za izdavanje kaznenog naloga

112

Ukoliko sud smatra da ne postoje razlozi da se odbaci zahtjev za izdavanje kaznenog naloga, odnosno da se kazneni nalog može pr ihvatit i, sudija će potvrditi optužnicu i zakazati saslušenje optuženog. U ovom slučaju sudija pr imjenjuje odredbe koje važe za odluč ivanje o optužnici. Potvrđenu optužnicu dostavlja optuženom i njegovom braniocu u zakonom predviđenom roku, uz istovremeno obavještenje da će biti pozvan u roku od 15 dana od dana dostavljanja optužnice da se izjasni da li pr iznaje ili poriče kr ivnju, da li namjerava podnijeti prethodne pr igovore, da navede prijedloge dokaza koje treba provesti na glavnom pretresu, kao i da će se ukoliko prizna krivnju izjasniti o krivično pravnoj sankciji ili mjeri. Prilikom saslušanja optuženog sudija će: - utvrditi da li je ispoštovano pravo optuženog da ga zastupa branilac, - utvrditi da li je optuženi razumio optužnicu i zahtijev tužioca za izr icanje kr ivične sankcije ili mjere, - upoznati optuženog sa dokazima koje je prikupio tužilac i pozvati ga na davanje izjave o predočenim dokazima, - pozvati optuženog da se izjasni o krivnji, - pozvati optuženog da se izjasni o predloženoj krivičnoj sankciji ili mjeri. Da li je ispoštovano pravo optuženog da ga zastupa branilac sudija provjerava na taj način što upoznaje optuženog o pravu na branioca, kojom prilikom provjerava da li je ist i upozoren na ova prava već prilikom prvog ispit ivanja u svojstvu osumnjičenog i da li ih je razumio. Takođe utvrđuje, da li je optuženi razumio optužnicu kako u činjeničnom opisu tako i u pravnoj kvalif ikaciji krivičnog djela, kao i da li zna koliko je zapr ijećena kazna za to krivično djelo i koju krivičnu sankciju ili mjeru je predložio tužilac. Upoznaje optuženog sa dokazima koje je prikupio tužilac na kojima je zasnovao optužnicu, i iste dostavio sudu na način da mu predočava dokaze kako bi optuženi razumio koji dokazi ga terete za krivično djelo, i da bi se optuženi mogao izjasniti na svaki dokaz pojedinačno ukoliko to želi ili da se izjasni u pogledu svih predočenih dokaza. Nakon što utvrdi da je ispoštovano pravo na odbranu optuženog, da je optuženi razumio optužnicu i dokaze koji ga terete za krivično djelo, pozvaće optuženog da se izjasni o krivnji tako što će dati kratku izjavu na zapisnik: "Kr iv sam" ili "Nisam kriv". Takođe u slučaju da optuženi ne želi da se izjasni o krivnji sudija će po službenoj dužnosti unijeti u zapisnik da optuženi por iče krivnju. Ukoliko se optuženi izjasnio da je kr iv, sudija poziva optuženog da se izjasni o predloženoj kr ivičnoj sankciji ili mjer i prdloženoj od strane tužioca u optužnici za zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga, u smislu da li pr ihvata ili ne predloženu krivičnu sankciju i izjavu optuženog unosi u zapisnik.

c) Izjava o krivnji optuženog i izdavanje kaznenog nalog

113

Situacija u kojoj se optuženi izjašnjava da nije kriv Ukoliko optuženi izjavi da nije kriv, sudija u ovom slučaju ne može da prihvati zahtjev za izdavanje kaznenog naloga, već je u obavezi da proslijedi predmet na dalji postupak u skladu sa zakonom, u kom slučaju se glavni pretres zakazuje u roku od 30 dana, gdje će bit i proveden redovan krivični postupak, identično kao u slučaju da se optuženi izjasni da nije kr iv po redovnoj optužnici bez kaznenog naloga. U zakonskom rješenju postoji jedna nelogična jezička greška iz koje proizilazi, ukoliko se optuženi izjasni da nije kriv, sudija će zakazati glavni pretres u roku od 30 dana i proslijedit i optužnicu na dalji postupak u skladu sa zakonom, što je teoretska moguća ali teško izvodljiva praktična primjena ovog rješenja, da jedan sudija zakazuje glavni pretres drugom sudiji, tako da bi bilo ispravno da zakonski tekst glasi: „Ako optuženi izjavi da nije kriv ili stavi pr igovor na optužnicu, sudija će proslijedit i optužnicu na dalji postupak, u skladu sa ovim zakonom, a sudija će zakazati glavni pretres u roku od 30 dana od dana izjašnjenja o krivnji". U ovom slučaju ovaj zakonski rok od 30 dana se odnosi na sudiju pojedinca kojem je dodjeljen predmet i koji će suditi na glavnom pretresu, a ne na sudiju koji je potvrdio optužnicu pred kojim se optuženi izjasnio da nije kr iv, koji je u ovom slučaju sudija za prethodno saslušanje. U ovom slučaju neće se primjenjivati odredbe zakona koje regulišu postupanje suda prilikom odlučivanja o optužnici, izjašnjenjnju o kr ivnji i razmatranju izjave o priznanju kr ivnje jer je optuženom već dostavljena optužnica na koju je imao pravo uložit i prethodne prigovore u roku od 15 dana, a optuženi se već izjasnio o kr ivnji kod salušanja pred sudijom koji je odluč ivao o optužnici sa zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga, tako da je ponovno saslušenje nije potrebno jer bi prestavljalo nepotrebno dupliranje izjašnjenja o krivnji. Takođe ukoliko je optuženi je uložio prethodne prigovore na optužnicu sa zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga sudija će odlučit i o ist im u skladu sa zakonom, gdje će donijeti rješenje o istom. Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba. Sudija koiji je odlučivao o prethodnim prigovorima protiv optužnice ne može učestovati u suđenju na glavnom pretresu. Situacija u kojoj se optuženi izjašnjava da je kriv Ukoliko optuženi izjavi da je kriv i da prihvata krivičnu sankciju ili mjeru predloženu u optužnici, sudija će prvo utvrditi krivnju, na osnovu izjave o priznanja krivnje i ocjenom dokaza na kojim je zasnovana optužnica utvrđujući da postoji dovoljno dokaza, a zatim presudom izdati kazneni nalog u skladu sa optužnicom. Zakonska formulacija koja govor i: "sudija će prvo utvrditi krivnju i onda presudom izdati kazneni nalog u skladu sa optužnicom", ne ostavlja mogućnost sudiji da u presudi kojom izdaje

114

kazneni nalog izrekne krivičnu sankciju ili mjeru drugačiju od one koju je predložio tužilac i koju je pr ihvatio optuženi. Ukoliko bi sud izrekao drugačiju krivičnu sankciju ili mjeru od one koju je predložio tužilac u optužnici prekoračio bi ovlašćenje koje ima po zakonu, čime bi povrijedio Kr ivični zakon, što bi dovelo do ukidanja ovakve presude povodom žalbe stranaka.

d) Sadržaj presude kojom se izdaje kazneni nalog Presuda kojom se izdaje kazneni nalog po svom sadržaju ista je kao i presuda koja se donosi po održanom glavnom pretresu u redovnom krivičnom postupku, što je izr ičito propisano odgovarajućim članovima u zavisnosti o kojem se zakonu o krivičnom postupku radi, i to u stavu 1. člana koji govor i o tom šta presuda mora da sadrži, a koji se poziva na odredbe člana kojim je regulisan sadržaj presude kojom se optuženi oglašava krivim koja se donosi nakon provedenog glavnog pretresa. U presudi u kojoj se optuženi oglašava krivim sud će izreći, za koje se djelo oglašava krivim uz navođenje činjenica koje čine bitna obilježja kr ivičnog djela, kao i onih kod kojih zavis i primjena određene odredbe zakona, zakonski naziv kr ivičnog djela i odredbe krivičnog zakona koje su pr imjenjene, kakva se kazna izriče optuženom ili se po odredbama ovog zakona oslobađa od kazne, odluku o uslovnoj osudi, sudskoj opomeni, mjerama bezbjednosti i to oduzimanje imovinske koristi i oduzimanje predmeta, odluku o troškovima krivičnog postupka i odluku o imovinsko pravnom zahtijevu. Ukoliko je optuženom izrečena novčana kazna u presudi se određuje i rok u kojem se novčana kazna ima platiti, kao i pos ledice ako se ista ne plati, odnosno način zamjene novčane kazne kaznom zatvora. Pored ovih obaveznih elemenata u presudi kojom se izdaje kazneni nalog trebao bi da se navede da se prihvata zahtjev za izdavanje kaznenog naloga mada ovakva odredba nije izričito navedena u zakonu ali se ovakav zaključak može izvući tumačenjem odredbi zakona koje regulišu ovaj institut. S obzirom da se radi o skraćenom postupku u kom se ne provodi glavni pretres i dokazni postupak i postupak izrade presude je jednostavniji i obrazloženje presude se svodi na razloge koji opravdavaju pr ihvatanje kaznenog naloga.

e) Dostavljanje presude Protiv presude dozvoljena je žalba u roku od osam dana od dana dostavljanja presude.

115

Presuda kojom se izdaje kazneni nalog dostavlja se kao i svaka druga presuda donesena u redovnom krivičnom postupku strankama, odnosno optuženom njegovom braniocu ako je isti angažovan od strane optuženog ili određen od strane suda ukoliko su ispunjeni zakonom propisani uslovi, kao i tužiocu. Dostavljanje se vrši prema odredbama koje regulišu dostavljanje pismena i to lično dostavljanje.

f) Pravo na žalbu na presudu kojom se izdaje kazneni nalog Zakon nije isključio mogućnost ulaganja žalbe optuženom, ni tužiocu, kao što nije ograničio po kom osnovu se žalba može izjaviti, pa se može izvući zaključak da obe stranke mogu izjaviti žalbu po svim žalbenim osnovima propisanim zakonom. Ipak, analizirajući ovaj institut, u slučaju da se donese presuda kojom se izdaje kazneni nalog, to istovremeno znači da je ista donijeta nakon pr iznanja krivnje bez provođenja glavnog pretresa, a bez provođenja istog nema pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog tako da žalba po ovom osnovu teško može imati izgleda na uspjeh, jer je optuženi priznao kr ivnju i svjesno se odrekao prava na suđenje i provođenje dokaznog postupka, bez kojeg u pravilu i nema pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. S obzirom da žalba po ostalim osnovama nije isključena, žalba zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka kao i zbog povrede krivičnog zakona je moguća mada ovakva žalba teško može uticati na promjenu odluke suda, jer bez provođenja krivičnog postupka u pravilu nema ni bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, mada nije nemoguće da je npr. sud bio nepropisno sastavljen, ili je u donošenju presude učestovao sudija koji je izuzet od suđenja ili sudija koji se morao izuzeti, ukoliko je pretres održan bez lica čije je pr isustvo na glavnom pretresu obavezno, ako je sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa i sl., kao i kad postoje povrede kr ivičnog zakona, da li je djelo za koje se optuženi goni krivično djelo, da li postoje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost ili krivično gonjenje, da li je nastupila zastarjelost, da li se radi o presuđenoj stvari, da li je pogrešno primjenjen zakon, da li je odlukom o kazni, mjeri bezbjednosti ili oduzimanje imovinske koristi prekoračeno ovlašćenje koje ima sud po zakonu i da li su pravilno primjenjene odredbe o uračunjavanju pritvora i izdržane kazne. Govoreći dalje o mogućnosti pobijanja presude žalbom, kojom je izdan kazneni nalog postavlja se logično pitanje: Da li je žalba moguća zbog odluke o kr ivičnoj sankciji troškovima kr ivičnog postupka i imovinsko pravnom zahtjev ?

116

Kad sud prihvati zahtjev tužioca za izdavanje kaznenog naloga i krivičnu sankciju ili mjeru koju je predložio tužilac i optuženi prihvati ovako predloženu krivičnu sankciju ili mjeru postavlja se pitanje da li i ko istu može pobijati žalbom i iz kojeg razloga. Kako je udovoljeno zahtjevu tužioca isti bi ulagao žalbu pobijajuć i presudu zbog odluke o krivičnoj sankciji ili mjeri koju je sam predložio u svojoj optužnici sa zatjevom da se izda kazneni nalog, pobijajući na taj način i vlastit i prijedlog za izdavanje kaznenog naloga, što bi bila zloupotreba prava koja se ne bi smjela dozvolit i i ovakvu žalbu treba odbiti kao neosnovanu, jer ne postoje procesne smetnje za podnošenje takve žalbe, ali suštinski takva žalba ne može ni u kom slučaju naći svoje opravdanje. Slična je situacija kad optuženi uloži žalbu pobijajući presudu zbog odluke o krivičnoj sankciji ili mjeri koju je sam pr ihvatio, jer sud nije provodio glavni pretres i nije mogao utvrđivati drugačije činjenično stanje drugačije od onog navedenog u optužnici, niti okolnosti pod kojim je djelo učinjeno, tako da bi žalbu optuženog kao i žalbu tužioca trebalo odbiti kao neosnovanu, ukoliko su postojali svi drugi uslovi, i nisu učinjeni propusti suda kad je odlučivao o optužnici sa zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga. Žalba je takođe moguća zbog odluke suda o troškovima krivičnog postupka i imovinsko pravnom zatjevu kad stranke mogu tražiti od višeg suda da po ovom osnovu preispita odluku nižeg suda.

2.6 - ISPITIVANJE

a) Direktno ispitivanje Direktno ispitivanje (direct examination) je ispit ivanje svjedoka od stranke, odnosno branioca koji je predložio i pozvao svjedoka kao svoj dokaz. Odluka o pozivanju takozvanih svojih svjedoka na glavni pretres radi direktnog ispit ivanja donosi se na osnovu korisnosti sadržaja iskaza takvog svjedoka. Naime, poželjno je da se iskaz svjedoka uklapa u iskaze ostalih svjedoka, vještaka, materijalne ili druge dokaze. Praktično, iskaz svjedoka treba da potvrđuje tezu optužbe, odnosno odbrane i zatvara krug više različitih dokaza, direktnih ili posrednih dokaza koji potvrñuju neku pravno relevantnu činjenicu. Kod ove vrste ispitivanja svjedok je u centru pažnje i njegov iskaz je slobodan, tako da predstavlja hronološki i logičan tok događaja. Iskaz se može izuzetno prekinuti pitanjem ako

117

svjedok opisuje nebitne detalje ili se udalji od predmeta svjedočenja. Prilikom direktnog ispitivanja moraju se pomenuti i loše strane, ono što nije povoljno za stranku koja sprovodi direktno ispit ivanje, jer se na taj način ostavlja manje prostora za unakrsno ispit ivanje. Razumljivo je da tužilac prije svega predlaže dokaze odnosno svjedoke koji potkrepljuju navode optužnice. Osnovni zadatak tužioca je da se nakon potvrđivanja optužnice bavi dokazivanjem osnovanosti optužbe i da sa direktnim ispitivanjem svjedoka optužbe najsigurnije i najefektinije dokaže osnovanost optužbe. Naravno, svi organi koji učestvuju u postupku, pa i tužilac, dužni su poštovati zahtjeve pr incipa ist ine. Međutim, da bi optužnica bila potvrđena i da bi uspio u postupku tužilac se na glavnom pretresu i u toku dokaznog postupka primarno bavi dokazima koji potvrñuju osnovanost optužbe. Na drugoj strani, odbrana se bavi svojim svjedocima i dokazima u koje sasvim jasno ulaze i dokazi koje je tužilac i sud dostavio odbrani u toku istrage, a idu u korist optuženog. Tužilac odnosno odbrana mogu ukratko pripremiti svjedoka za pojavljivanje na sudu: zbog čega je predložen da svjedoči, njegova prava i obaveze kao svjedoka, postupak ispitivanja, ali ne i kako će odgovarati na pojedina pitanja koja se mogu predvidjeti. Svakako, svjedok mora biti tačno upoznat sa svojom ulogom u postupku i činjenicom da će ga gotovo sigurno unakrsno ispitati suprotna stranka. Dijalog svjedoka i ispitivača (tužilac, optuženi, odnosno branilac), predstavlja suštinu direktnog ispit ivanja. Stranke, odnosno branilac biraju najefektniju formu ispitivanja tačnim odreñivanjem redoslijeda pitanja koja će se postaviti. Pitanja su tematska, opisna, kao npr.: ''molim vas da mi kažete nešto o broju prisutnih, šta ste tog dana još vidjeli gledajući kroz prozor'', itd. Dakle, pitanja moraju biti jasna i razumljiva za sve učesnike u postupku, a prije svega za svjedoka i sud. Sa takvim pitanjima stranke odnosno branilac dobijaju potpuni iskaz svjedoka, njegovo izjašnjenje o svim činjenicama koje su mu poznate pa i onim koje su nepovoljne za ispitivača. Na taj način se isključuje ili pak sužava prostor za unakrsno ispitivanje. Ako sud u toku ili na kraju direktnog ispitivanja ne postavi nijedno pitanje svjedoku, a suprotna stranka odustane od unakrsnog ispitivanja to je najsigurniji znak da je direktno ispitivanje bilo uspješno. b) Unakrsno ispitivanje Zakonska definicija druge, osnovne vrste ispitivanja definisana je kao ispit ivanje svjedoka i vještaka od stranke, odnosno branioca koja nije pozvala svjedoka odnosno vještaka. Dakle, unakrsno ispitivanje (cross examination) je ispitivanje svjedoka odnosno vještaka od suprotne stranke odnosno branioca tj. one stranke koja ih nije predložila kao svoj dokaz. Za razliku od direktnog ispit ivanja ovdje je optužba odnosno odbrana, koja preduzima unakrsno ispitivanje, u centru pažnje. Krajnji cilj ovog ispit ivanja je eliminisanje ili ublažavanje činjeničnog ili pravnog značaja direktnog ispit ivanja. To se postiže provjeravanjem vjerodostojnosti i

118

pouzdanosti iskaza svjedoka odnosno njegove pr ihvatljivosti u konkretnom slučaju. Unakrsno ispitivanje se preduzima samo ako je svjedok nanio štetu tezi optužbe odnosno odbrane, jer se u takvim situacijama radi o destruktivnom svjedoku koji narušava koncepciju voñenja postupka u željenom pravcu jedne od stranaka. S druge strane, nepotrebno unakrsno ispitivanje može dodatno naškoditi postavljenom planu vođenja krivičnog postupka. Uspješno unakrsno ispit ivanje je podjednako važno za obje stranke, jer se nakon efikasnog unakrsnog ispitivanja svjedoka jedna od stranaka ostavlja bez dokaza. Pitanja su kratka, jasna i sugestivna, a postavljaju se po unapr ijed pripremljenom rasporedu kako bi dovela do očekivanih, željenih odgovora. Pitanja se obično grupišu u nekoliko oblasti radi efektnijeg eliminisanja pravno relevantnih činjenica. Dakle, pitanja su u formi tzv. izjavne potvrdne rečenice: ''izjavili ste, tvrdite'', a prilikom prelaska na drugu grupu pitanja koristi se tzv. prelazne rečenice: ''sad prelazimo na unutrašnji raspored prostorija vaše kuće ili, da na kraju porazgovaramo o oružju'', itd. Osnovni preduslov svakog dobrog ispitivanja, a posebno unakrsnog ispit ivanja je detaljna prethodna priprema koja je mnogo s loženija nego kod direktnog ispit ivanja. U toku priprema mora se analizirati svaki iskaz, protivrječnost, poreñenje sa nespornim materijalnim dokazima, skicom i fotodokumentacijom lica mjesta, različita zapažanja istog svjedoka koja su u jednom trenutku precizna do perfekcije, a odmah potom neobjašnjivo uopštena ili nedorečena. Treba naglasiti da najjači utisak na sud ostavljaju očigledne protivrječnosti u iskazima svjedoka iste procesne stranke. Za unakrsno ispit ivanje se često kaže da predstavlja nepr ijateljsko ispit ivanje svjedoka, jer ima za cilj da pokaže da svjedok nije govorio istinu. Suštinu tehnike unakrsnog ispit ivanja predstavlja priča optužbe odnosno odbrane koju svjedok potvrñuje ili negira, zavisno od postavljenog cilja ispit ivača. Prema tome, tvrdnje stranaka odnosno branioca svjedok potvrñuje sa odgovorom ''da'' ili ''ne'', zavisno od postavljenog cilja ispitivanja, npr.: ''vi ste dali iskaz u istrazi i ponovili na glavnom pretresu, vi ste jedini očevidac dogañaja, vi ste bili suvozač u vozilu optuženog, vidjeli ste da je NN vozilo iz suprotnog smjera prešlo na vašu stranu'' i dobijate željeni odgovor ''da''. Tokom ovog ispitivanja svjedok u svakom trenutku mora biti pod kontrolom, a to zavisi od dobro pripremeljnih pitanja i insistiranja na kratkim odgovorima. Unakrsno ispitivanje se ne smije pretvoriti u pravni egzibicionizam bez stvarnog efekta, jer sud može opomenuti stranke odnosno branioca i prekinuti ispit ivanje ukoliko se svjedok nepotrebno uznemirava i zbunjuje. Na ovaj način stranke odnosno branilac često ostave izvanredan utisak na laike iz publike jer porote odnosno sudija porotnika nema, a gotovo s igurno izgube važan dokaz. Ako nema potrebe za unakrsnim ispitivanjem, ovo ispit ivanje ne smije se preduzimati. Bez unaprijed poznatog i postavljenog cilja, ova procesna radnja je bez procesnog učinka i prije nego što je preduzeta, a na kraju se od jednog nepovoljnog dokaza najčešće dobiju dva štetna dokaza po tezu odbrane odnosno optužbe.

119

Takozvana diskreditacija svjedoka je najuspješnija tehnika unakrsnog ispitivanja što zahtjeva posebnu pripremu, prikupljanje i detaljnu analizu svih podataka vezanih za ličnost svjedoka, kao npr. porodične, poslovne i pr ijateljske veze, ranija osuđivanost, predrasude, motivisanost, sklonost, snalaženje u vremenu i prostoru, mogućnost opažanja itd. Metodologija diskreditacije svjedoka počiva na poznatoj tehnici ispit ivanja u formi kratke priče sa ranije pomenutim kratkim odgovorima sa ''da'' ili ''ne''. Ova tehnika uspješnog unakrsnog ispitivanja u pravilu se sastoji od tri faze. Svjedok se najprije kroz pitanja omekšava, a ispitivač se približava svjedoku i stiče njegovo povjerenje u odnosu na ono što je izjavio tokom direktnog ispit ivanja odnosno is trage, bolje reći sve dostupne ranije izjave. Na ovaj način svjedok je kroz odgovore ''da'' u ranije navedenom primjeru (suvozač u vozilu optuženog) stekao povjerenje ispitivača, poslije čega se prelazi na drugu fazu potpunog vezivanja svjedoka za ranije iskaze i onemogućavanje povlačenja odnosno odstupanja od ranije izjave. U ovoj fazi predvide se odgovori sa ''ne'', koji su posljedica unaprijed pripremljenih pitanja u formi: ''da li iskaz želite dopuniti, izmijeniti' ', itd. Na kraju, prelazi se na treću i posljednju fazu diskreditacije u kojoj se svjedoku predoči novi dokaz koji ranije iskaze svjedoka potpuno eliminiše (svjedok nije bio očevidac događaja!), npr. nakon završenog ispitivanja sudu se predoči rješenje sudije za prekršaje kojim je svjedok kažnjen zbog narušavanja javnog reda i mira na utakmici u susjednom gradu, na dan i u vrijeme nastanka saobraćajne nezgode. Ovo je rezultat dobre pripreme kroz koju se došlo do korisnih podataka o svjedoku: sportista, hobi, strastveni navijač i sl. Na kraju, zakonska je obaveza ispitivača da unakrsno ispitivanje izvrši u okvirima prethodno obavljenog direktnog ispit ivanja, u granicama postavljenih pitanja i datih odgovora. Praktično, to znači da se pitanja mogu odnositi na sve činjenice i okolnosti o kojima se svjedok izjasnio u svom iskazu tokom direktnog ispitivanja. Pod ovim pitanjima se podrazumijevaju i pitanja u korist vlastit ih tvrđenja optužbe odnosno odbrane, jer je svrha unakrsnog ispit ivanja upravo dobijanje željenih odgovora. Pravo je sudije, odnosno predsjednika vijeća da sam ili po prigovoru stranaka zabrani pitanje ili odgovor na pitanje ako je pitanje, pored navedenog, u procesnom smislu nedozvoljeno ili nevažno za predmet. Za obje osnovne vrste ispitivanja, direktno i unakrsno, sudija odnosno predsjednik vijeća može u svakoj fazi ispit ivanja postaviti svjedoku optužbe odnosno odbrane odgovarajuće pitanje ili to pravo iskoristiti na kraju svakog od ovih ispit ivanja.

c) Ponovno, dodatno ispitivanje svjedoka Ponovno, dodatno ispitivanje svjedoka je tzv. drugo direktno ispit ivanje svjedoka (sekundarno direktno ispitivanje) koje se preduzima nakon što je svjedok unakrsno ispitan od suprotne stranke (redirect examination). Jednostavno, radi se o naknadnom direktnom ispitivanju čiji je

120

cilj da se eliminišu ili ublaže efekti unakrsnog ispitivanja. Praktično, stranka kroz ovu vrstu ispitivanja pokušava rehabilitovati svog svjedoka kroz pitanja koja se ograničavaju na pitanja i odgovore koja su bila predmet unakrsnog ispitivanja. U ovim situacijama optužba odnosno odbrana potencira na pitanjima čiji će odgovori potvrditi tezu optužbe odnosno odbrane dodatnim pojašnjenjima ranijih tvrdnji, pozivanjem na protek vremena i nes jećanjem svih detalja, vraćanjem iskaza u kontekst itd. Prilikom preduzimanja ove procesne radnje moguće je pomenuti nove okolnosti odnosno činjenice koje narušavaju koncept optužbe, odnosno odbrane zbog čega je logično da se suprotnoj stranci omogući pravo na ponovno (sekundarno) unakrsno ispitivanje (recross examination). Uostalom, česte su situacije da se prilikom dodatnog direktnog ispit ivanja postave pitanja koja se odnose na nove okolnosti i dobiju odgovori koji na novi nač in ugrožavaju procesnu pozic iju jedne od stranaka, najčešće optuženog. Pružanjem mogućnosti na ponovno unakrsno ispitivanje ispunjavaju se i zahtjevi iz člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije o zaštit i ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 14. stav 3. tačka e) Međunarodnog pakta o građanskim i polit ičkim pravima, odnosno pravo na pravično suđenje koje je sastavni dio principa jednakosti stranaka u postupku, ispitivanje svih svjedoka pod istim uslovima.

d) Ispitivanje svjedoka suprotne stranke Ovo je posebna vrsta ispit ivanja koju stranke odnosno branilac rijetko kor iste. Ispitivanje svjedoka suprotne stranke je zakonska mogućnost koja se može iskoristiti ako jedna od stranaka ne pozove svog svjedoka i na taj način propusti da ga direktno ispita. S obzirom da se svjedok ispituje prvi put, ispitivanje se vrši po pravilima direktnog ispit ivanja pa ovo ispit ivanje predstavlja posebnu vrstu direktnog ispit ivanja. Izuzetno, uz dozvolu suda ispitivanje se može izvršiti i po pravilima unakrsnog ispit ivanja. Inače, unakrsno ispitivanje se može preduzeti i u slučaju potrebe da se razjasni izjava svjedoka ili kada svjedok pokazuje odbojan stav, ne sarađuje, ne odgovara na postavljena pitanja ili izbjegava odgovor na postavljena pitanja. Ovo pokazuje da se u odreñenim procesnim situacijama unakrsno ispit ivanje pojavljuje kao pomoćno sredstvo prilikom primarnog, direktnog ispit ivanja svjedoka.

e) Ispitivanje vještaka Nalaz i mišljenje vještaka moraju bit i usmeno izloženi na glavnom pretresu a vještak ispitan po pravilima direktnog i unakrsnog ispit ivanja. Samo pod navedenim uslovima pismeni nalaz i

121

mišljenje mogu bit i pr ihvaćeni kao dokazni mater ijal. Dakle, sve što je rečeno za vrste i načine ispitivanja kod svjedoka pr imjenjuje se i prilikom ispit ivanja vještaka. Pravila direktnog i unakrsnog ispitivanja vještaka pr imjenjuju se tako što počinju direktnim ispit ivanjem vještaka od one stranke koja ga je predložila kao svoj dokaz. To znači da se direktno ispitivanje svodi na dijalog stranke i samog vještaka u kome glavna uloga uvijek pr ipada vještaku. Ispitivanje počinje sa obrazovnim i stručnim kvalif ikacijama, a završava podacima koji se odnose na radno iskustvo, složenost i značaj ranije obavljenih vještačenja odnosno njihovu prihvatljivost i prolaznost na sudu. Prilikom iznošenja nalaza i mišljenja vještak treba izbjegavati nepotrebnu odnosno pretjeranu upotrebu stručnih termina i obavezno obrazložit i slabe tačke nalaza i mišljenja. U svakom slučaju, u mišljenju se mora iznijeti veliki stepen uvjerenja u pogledu iznesenih tvrdnji i posebno naglasit i neznatan uticaj č injenica iz kojih bi se mogao izvesti drugačiji zaključak. Naravno, unakrsno ispitivanje vrši se u okvirima ranije obavljenog direktnog ispit ivanja i može bit i uspješno samo ako je priprema ozbiljna i potpuna. To znači da je neophodna konsultacija sa približno sposobnim vještakom iz iste oblasti da bi se u pripremi pitanja stranke odnosno branilac što više približili znanju vještaka koji se unakrsno ispituje. Diskreditacija vještaka, kao najuspješnija tehnika unakrsnog ispitivanja vrši se na identičan način kao i diskreditacija svjedoka. To znači da se moraju prikupiti svi podaci o vještaku koji se mogu upotrijebiti u cilju stvaranja sumnje u tačnost njegovog nalaza i mišljenja, a odnose se na broj objavljenih radova u stručnim časopisima, broj nalaza i mišljenja koji nisu prihvaćeni kod drugih sudova, ranije očigledne greške u proračunima i analizama, prijateljski, pos lovni odnosi itd.

f) Unakrsno ispitivanje svjedoka saslušanih van sudnice, nedostupnih svjedoka i dokaznog materijala

Ako je poznato da se iskazi dati u istrazi mogu koristiti na glavnom pretresu onda nema procesnih zabrana da se takvi iskazi unakrsno ispitaju. Dakle, bez obzira što je saslušanje svjedoka obavljeno van sudnice po pravilima direktnog i unakrsnog ispit ivanja, iskaz svjedoka mora biti iznesen odnosno njegov zapisnik pročitan kao dokaz na glavnom pretresu. Cilj ovog ispitivanja je da se obezbjedi ili umanji značaj iskaza odnosno da se ne uzmu u obzir pr ilikom donošenja odluke, pogotovo ako su u meñuvremenu izvedeni novi dokazi koji dovode u sumnju vjerodostojnost navedenog iskaza. Ovom prilikom se uvijek navedu pitanja koja bi bila postavljena svjedoku na glavnom pretresu da je svjedok prisutan. Ova pitanja svoj osnov nalaze u novoutvrđenim činjenicama i okolnostima od trenutka saslušanja svjedoka van sudnice do trenutka čitanja zapisnika o iskazu svjedoka na glavnom pretresu iz razloga nemogućnosti njegovog pojavljivanja na sudu.

122

Pravo na unakrsno ispitivanje nedostupnih svjedoka posebno je važno, jer je strankama odnosno braniocu (najčešće optuženi i branilac) uskraćena mogućnost, ne samo da svjedoka unakrsno ispitaju u istrazi, već i da pr isustvuju samom ispit ivanju. Ako je u pitanju dokaz koji narušava koncept optužbe odnosno odbrane prvenstveno treba prigovor it i posrednom izvoñenju ovog dokaza, a tek nakon toga kroz pitanja ukazati na nepotpunost i protivr ječnost takvog dokaza odnosno umanjiti i/ ili eliminisati njegovu dokaznu snagu. Na kraju, pravila o unakrsnom ispit ivanju mogu se na istovjetan način pr imjeniti i pr ilikom iznošenja i čitanja dokaznog materijala. Ovom prilikom se može ukazati na nepotpunost ili kontradiktornost sadržaja zapisnika, očigledne razlike u sadržaju istih ili sličnih dokumenata, razlike u sadržaju zapisnika o pretresanju prostorija i potvrde o oduzetim predmetima, razlika oduzetog predmeta i predmeta koji je vještačen u pogledu modela, serijskog broja i sl. Priliku i pravo na unakrsno ispitvanje svaka stranka treba racionalno i maksimalno iskoris tit i u prvostepenom krivičnom postupku, jer se druga prilika ne pruža. Naime, u drugostepenom postupku dokazi se po pravilu izvode posredno, bez mogućnosti unakrsnog ispitivanja, pod uslovom da su svjedoci i vještaci bili unakrsno ispitani ili nisu, ali je to strankama bilo omogućeno). Zato uvijek treba potenc irati na unakrsnom ispit ivanju svakog dokaza kad za to ima osnova i ako je to u interesu postavljenog plana, strategije odbrane odnosno optužbe.

V

123

PRAKSE SUDOVA U BOSNI I HERCEGOVI NI PRAKSA VRHOVNOG SUDA FBIH U VEZI SA NOVI M KRIVIČNOPRAVNIM ZAKONODAVSTVOM PRAVO NA ODBRANU (Član 5. stav 3. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i Član 312. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine) Kada je u pitanju prijedlog za produženje pritvora, pravo svakog pritvorenog lica je da bude izvedeno pred sudiju u skladu sa članom 5. stav 1. EKLJP (evropske konvencije o ljudskim pravima) podrazumjeva omogućavanje tom licu da se izjasni o takvom prijedlogu tužitelja odnosno da navede razloge kojima osporava navode tužitelja u pogledu postojanja zakonskih pretpostavki za produženje pritvora uključujući i postojanje osnovane sumnje da je optuženi učinio krivično djelo. Postojanje ovog uvjeta za produženje pr itvora se uvijek cjeni s obzirom na dokaze koji postoje u trenutku te ocjene i predstavlja opšti uvjet za produženje pr itvora. S toga poštivanje prava pritvorenog lica utvrđenog u smislu pomenute konvencijske norme podrazumjeva i davanje mogućnosti tom licu odnosno njegovom branitelju da se izjasni o postojanju osnovane sumnje da je optuženi učinio krivično djelo i, u sklopu toga,o zakonitosti pojedinih dokaza na kojima se osnovana sumnja zasniva, i obavezu suda da te navode pritvorenog lica i njegovog branitelja cijeni. Iz obrazloženja: Prema navodima iz žalbe, pobijano rješenje je doneseno uz kršenje člana 5. stav 3. EKLJP a koje se ogleda u tome što su optuženi i njegov branitelj, iako su pozvani na sjednicu vijeća prvostepenog suda da se izjasne o prijedlogu tužitelja za produženje pritvora podnesenom u optužnici, na toj sjednici od strane suda bili onemogućeni da se izjasne o osnovanosti prijedloga tužitelja za produženje pritvora optuženom H.S. Ovaj sud nalazi da je navedeni žalbeni prigovor branitelja osnovan. Iz spisa predmeta vidljivo je da su dana 18.03.2005. godine optuženi H.S. i njegov branitelj pozvani na sjednicu vijeća prvostepenog suda kako bi se izjasnili o pr ijedlogu tužitelja

124

podnesenom u optužnici da se protiv optuženog H.S. produži pritvor. Iz zapisnika Kantonalnog suda u Bihaću broj Kv–46/05 od 18.03.2005. godine proizilazi da je na toj sjednici tužitelju omogućeno da iznese razloge zbog kojih je predložio produženje pr itvora prema optuženom H.S.. Međutim, iz zapisnika je vidljivo da je branitelj optuženog, izlažući razloge zbog kojih nalazi da nema mjesta za produženje pr itvora optuženom, iznio tvrdnju da je iskaz optuženog iznuđen, te da je u tom izlaganju branitelj optuženog bio prekinut od strane predsjednika vanraspravnog vijeća prvostepenog suda sa upozorenjem da se osvrne na razloge za produženje pritvora koje je iznio tužitelj, te da je branitelj, u daljem toku svog izlaganja, istakao i da tužiteljstvo nije odbrani stavilo na uvid dokaze iz kojih proizilazi osnovana sumnja da je optuženi uč inio krivično djelo. Iz navedenog zapisnika vidljivo je i da je odbijen pr ijedlog branitelja optuženog da se optuženi na s jednici vanraspravnog vijeća izjasni o navodnom iznuđ ivanju iskaza, a da je taj prijedlog odbijen s obrazloženjem da predmet odlučivanja odnosno ročišta nije to već razlozi za ukidanje ili produženje pritvora. Imajući u vidu navedenu sadržinu zapisnika Kantonalog suda u Bihaću broj Kv–46/05 od 18.03.2005. godine, ovaj sud nalazi da se osnovano žalbom branitelja optuženog ist iče da je u postupku odlučivanja o pr ijedlogu tužitelja za produženje pr itvora optuženom H.S. povrijeđena odredba člana 5. stav 3. EKLJP. Naime, prema toj odredbi, svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1. tačka c) toga člana, odmah će se izvesti pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom određeno da obavlja sudsku funkciju i imaće pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Pravo svakog lica koje je pritvoreno u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) EKLJP da bude izvedeno pred sudiju podrazumijeva, kada je u pitanju prijedlog za produženje pritvora, omogućavanje tom licu da se izjasni o takvom prijedlogu tužitelja i da navede razloge kojima osporava navode tužitelja u pogledu postojanja zakonskih pretpostavki za određivanje pritvora. Postojanje osnovane sumnje da je optuženi učinio krivično djelo, koje se uvijek cijeni s obzirom na dokaze koji postoje u trenutku te ocjene, predstavlja opšti uvjet za određivanje pritvora. Stoga poštivanje prava pritvorenog lica utvrđenog u članu 5. stav 3. EKLJP podrazumijeva i davanje mogućnosti tom licu odnosno njegovom branitelju da se izjasni o postojanju osnovane sumnje da je optuženi učinio kr ivično djelo i, u sklopu toga, o zakonitosti pojedinih dokaza na kojima se osnovana sumnja zasniva, te, i obavezu suda da te navode pritvorenog lica i njegovog branitelja cijeni. U konkretnom slučaju, kako je to i vidljivo iz zapisnika Kantonalnog suda u Bihaću broj Kv–46/05 od 18.03.2005. godine, optuženi i njegov branitelj su bili onemogućeni u efektivnom kor ištenju prava optuženog iz člana 5. stav 3. EKLJP jer im je onemogućeno da se izjasne o okolnostima za koje oni smatraju da su bitne za ocjenu postojanja osnovane sumnje da je optuženi učinio krivično djelo. Stoga se osnovano žalbom branitelja optuženog ističe da je u postupku odlučivanja o prijedlogu tužitelja za produženje pritvora povrijeđeno pravo optuženog kao pritvorenog lica koje mu je zagarantovano č lanom 5. stav 3. EKLJP, čija pr imjena je, prema odredbi člana II/1

125

Ustava Bosne i Hercegovine u Bosni i Hercegovini direktna i ima prior itet nad drugim zakonima, a zbog te povrede ovaj sud nije bio u prilici da ispita pravilnost činjeničnih i pravnih zaključaka prvostepenog suda o postojanju razloga za produženje pritvora optuženom H.S.. Iz navedenih razloga je ovaj sud, djelimičnim uvaženjem žalbe branitelja optuženog H.S., na osnovu člana 337. stav 3. ZKP FBiH, donio r ješenje kojim je ukinuo pobijano rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Pri ponovnom odlučivanju o pr ijedlogu tužitelja za produženje pr itvora, prvostepeni sud će ponovo održati sjednicu vanraspravnog vijeća na kojoj će optuženom i njegovom branitelju omogućiti da se nesmetano izjasne o svim okolnostima koje su od značaja za odlučivanje o osnovanosti prijedloga tužitelja za produženje pritvora i da na taj način efektivno koriste pravo pritvorenog optuženog zagarantovano članom 5. stav 3. EKLJP, pa će, cjeneći navode tužitelja kojima opravdava pr ijedlog za produženje pr itvora, navode optuženog i njegovog branitelja u vezi sa t im prijedlogom i okolnost da je prema optuženom H.S. potvrđena optužnica, moći donijeti pravilnu i na zakonu osnovanu odluku. Takođe, ovaj sud nalazi neophodnim ukazati prvostepenom sudu da povede računa i o žalbenim navodima branitelja koji se odnose na mogućnost određivanja u konkretnom slučaju pritvora i zbog krivičnog djela nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZ FBiH i to na osnovu člana 146. stav 1. tačka b) i d) ZKP FBiH s obzirom da iz izreke pobijanog rješenja proizilazi da je pritvor optuženom po navedenim osnovima određen i zbog tog krivičnog djela, te, na obavezu suda da optuženom i njegovom branitelju, u skladu sa članom 61. stav 3. ZKP FBiH, omogući uvid u sve spise i dokaze. (Rješenje Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine,broj Kž 172/05 od 01.04.2005.godine) ___________________________________________________________________ OBAVEZA PLAĆANJA TROŠKOVA KRIVIČNOG POSTUPKA

(Član 202. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine) Ako je optuženi prilikom zaključenja sporazuma o priznanju krivnje upoznat o mogućoj obavezi plaćanja troškova krivičnog postupka, koji sporazum je potpisao u prisutnosti braniteljice, a na takvu mogućnost je upozoren i pred sudom prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivnje, pa optuženi i njegova braniteljica tom prilikom i na pretresu za izricanje krivičnopravne sankcije ne ospore takvu mogućnost i u tom pogledu ne ponude dokaze, onda braniteljica ne može uspješno izjaviti žalbu i dovesti u pitanje odluku o troškovima kr ivičnog

126

postupka iz presude. Međutim, ako se nakon donošenja takve odluke o troškovima kr ivičnog postupka na prijedlog optuženog ili njegove braniteljice utvrde okolnosti da bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženog ili osoba koje on dužan da izdržava, onda u smislu člana 202. stav 4. ZKP FBiH sud može donijeti posebno rješenje kojim os lobađa optuženog dužnosti naknade troškova krivičnog postupka. (Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj 070-0-Kž-07-000098 od 10.04.2007. godine). ___________________________________________________________________ PRODUŽENJE PRITVORA ZBOG BOJAZNI OD PONAVLJANJA KRIVIČNOG DJELA (Član 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine) Ako je osumnjičeni u periodu od nepune tri godine, tri puta pravomoćno osuđen i to, jedanput zbog krivičnog djela teške t jelesne povrede iz člana 177. stav 1. ranijeg KZ FBiH, dakle, zbog krivičnog djela koje se nalazi u grupi kr ivičnih djela protiv života i tijela, te dvaput zbog krivičnog djela napada na službenu osobu u obavljanju poslova sigurnosti iz člana 359. stav 2. KZ FBiH, koje kr ivično djelo se nalazi u grupi krivičnih djela protiv javnog reda i pravnog prometa, a koja u svom biću takođe podrazumijevaju upotrebu nasilja, onda sve to zajedno sa krivičnim djelom ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZ FBiH za koje se protiv osumnjičenog vodi istraga i za koje se može izreći kazna zatvora najmanje pet godina ili teža kazna, opravdava zaključak da bi osumnjičeni mogao ponoviti kr ivično djelo i da su time ispunjeni uvjeti da se prema njemu produži pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) KZ FBiH. (Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj Kv–10/05 od 23.05.2005. godine) ___________________________________________________________________ NOVI ZAKONSKI RAZLOZI ZA PRODUŽENJE PRITVORA

(Član 146. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine) U pr ijedlogu za produženje pritvora, tužitelj ima pravo da predlaže produženje pr itvora iz onih zakonskih osnova u pogledu kojih smatra, da postoje odgovarajući razlozi za pritvor. Ukoliko sud ocjeni, da zaista postoje činjenice i okolnosti koje predstavljaju razloge za produženje pritvora u smislu predloženih zakonskih osnova, onda treba prema osumnjičenom produžiti

127

pritvor, a ovo i u slučaju, ako ranijim pravomoćnim rješenjem o određivanju ili produženju pritvora iz tih zakonskih osnova pritvor nije bio određen ili produžen. (Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Kž-06-000526 od 09.10.2006.godine) ___________________________________________________________________ IN DUBIO PRO REO (Član 3. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine)

Princip in dubio pro reo ne znači da postojanje protivr ječnih dokaza, samo po sebi, isključuje mogućnost pouzdanog utvrđivanja odlučnih činjenica i da nameće obavezu sudu da o postojanju ili nepostojanju takvih činjenica zaključuje onako kako je povoljnije za optuženog. Ovo zbog toga, jer taj pr incip podrazumjeva obavezu suda da izvrši savjesnu ocjenu svakog dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi sa ostalim dokazima i da dadne ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, te na osnovu takve ocjene izvede zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti određenih odlučnih činjenica. Tek u slučaju ako i dalje postoji sumnja u pogledu postojanja odlučnih činjenica koje čine obilježja kr ivičnog djela i o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, tu sumnju sud mora da riješi presudom na način koji je povoljniji za optuženog. (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž-610/06 od 06.02.2007.godine) ___________________________________________________________________ PREKORAČENJE GRANICA SLUŽBENIH OVLAŠĆENJA (Član 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine) Za ocjenu pitanja da li su optuženi J. M. kao predsjednik Vlade kantona i D.M. kao ministar unutarnjih poslova kantona prekoračili granice svojih s lužbenih ovlašćenja i t ime učinili krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 3 .u vezi sa stavom 1. KZ FBiH je bitno, šta je u pogledu obavljanja njihovih dužnosti bilo normirano u odgovarajučim zakonskim propisima, a ne kako je ranije bilo praktikovano da se te dužnosti obavljaju. Iz obrazloženja:

128

Nižestepeni sud je sa aspekta kr ivičnog materijalnog zakona i to pravne kvalif ikacije djela utvrdio sve odlučne činjenice, koje predstavljaju u zakonu opisana obilježja predmetnog krivičnog djela. Prema tim utvrđenim odlučnim činjenicama, optuženi J. M. kao predsjednik Vlade, a optuženi D. M. kao ministar unutarnjih poslova, su postupali protivno tada važećim odredbama Zakona o Vladi Hercegovačko–Neretvanske županije/kantona, odnosno Zakona o unutarnjim poslovima Hercegovačke–Neretvanske županije/kantona, koje odredbe se navode u izreci i obrazloženju pobijane presude. Tako postupanje optuženog J. M., prema utvrđenju nižestepenog suda je imalo za posljedicu da su sa jedne strane zajedno sa njim uključujući i optuženog D. M., kao ministra policije, iz reda hrvatskog naroda učestvovali u radu Vlade i ostali ministri i zamjenici ministara (koji nisu smjeli sudjelovati u donošenju odluka, ali im je to bilo dozvoljeno), a sa druge strane da su paralelno sa t im zamjenik predsjednika Vlade i ostali ministri iz reda bošnjačkog naroda posebno donosili odluke. I ne samo to, prvostepeni sud je u obrazloženju pobijane presude takođe primio utvrđenim da se zbog toga radilo o kontinuiranom kršenju zakonskih propisa u okviru čega je na četrdesetoj sjednic i kojom je predsjedavao optuženi J. M. donesena inkr iminirana odluka (koju je on i potpisao), ciljno usmjerena na sklapanje ugovora sa preduzećem u privatnom vlas ništvu "Redarstvenik" d.o.o. Mostar u kome su zasnovali radni odnos veći broj bivših policajaca hrvatske nacionalnosti, a što je sklapanjem ugovora sa ovim preduzećem realizirao optuženi D. M. kao ministar unutarnjih poslova, i pored izričitog zakonskog određenja da poslove osiguranja objekata na koje se odnosio ovaj aranžman može obavljati samo policija. Takva utvrđenja nižestepenog suda iznesena u pobijanoj presudi ni žalbe optuženih J. M. i D. M. ne dovode u pitanje, ali u vezi s tim iznose prigovore da su u ovoj krivičnoj stvari bile odlučne i činjenice, da su oni dolaskom na svoje funkcije zatekli određene aranžmane u svom radu (paralelizam tzv. hrvatske i bošnjačke strane u održavanju sjednica Vlade i odlučivanju i sl.) kao i one koji su se odnosili na donošenje odluke i zaključivanje ugovora sa privatnim preduzećem "Redarstvenik" d.o.o. Mostar. Kao što je naprijed već navedeno, prema obrazloženju pobijane presude nižestepeni sud je utvrdio, da je zaista postojao takav paralelizam u radu Vlade, ali je po mišljenju ovog suda izveo pravilne zaključke, da je u smislu odgovarajućih odredaba Zakona o Vladi Hercegovačko–Neretvanske županije/kantona, optuženi J. M. prije svega bio dužan osigurati jedinstvo u izvršavanju poslova iz djelokruga njenog rada, ali da je on umjesto toga postupao suprotno podržavajući postojeći paralelizam, što je nužno vodilo donošenju nezakonite odluke koju je i potpisao, a koju je onda optuženi Dragan Mandić realizirao zaključenjem ugovora koji je u suprotnosti sa izričitom zakonskom odredbom. Ako za donošenje takve nezakonite odluke Vlada nije imala ni odgovarajući sastav kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude, u kojem sastavu je učestvovao i optuženi D. M., koji ju je realizirao naknadnim sklapanjem ugovora, onda takvo

129

njihovo postupanje, i po nalaženju ovog suda, objektivno uzevši predstavlja prekoračenje granica njihovih službenih ovlašćenja. Ovo zbog toga, što su optuženi J. M. kao predsjednik Vlade, a optuženi D. M. kao ministar unutarnjih poslova, svoja ovlašćenja morali crpit i iz zakonskih odredaba koje se navode u pobijanoj presudi, a ne iz nekog naslijeđenog faktičkog stanja kako to oni pogrešno smatraju u svojim žalbama. Dakle, ovaj kao drugostepeni sud u cijelosti prihvata i ključno shvatanje nižestepenog suda izneseno u obrazloženju pobijane presude, da za rješenje pitanja u ovoj krivičnoj stvari koje se odnose na to da li su optuženi J. M. i D. M. prekoračili svoja službena ovlaštenja bitno, šta je normirano a ne šta je praktikovano u smislu naslijeđenih aranžmana. Što se pak tiče subjektivne strane krivičnog djela, prvostepeni sud je između ostalog pravilno uočio i utvrdio odlučne činjenice da su optuženi J. M. i D. M. znali za zakonske propise koji su zabranjivali ne samo način rada koji se primjenjivao u poslovima Vlade, već i nemogućnost donošenja inkr iminirane odluke i njene realizacije kroz zaključenje ugovora. Posljedično tome, se mora prihvatit i i to da su optuženi J. M. i Dragan M. svjesno prekoračili svoje granice službenih ovlašćenja, pa se svi njihovi suprotni žalbeni prigovori ukazuju kao neosnovani. (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Kž-06-000225 od 14.09.2006.godine) ___________________________________________________________________ PREINAČENJE PRVOSTEPENE PRESUDE (Član 329. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine)

Apelac iono vijeće može uvažiti žalbu oštećene i preinač iti prvostepenu presudu u odluci o imovinskopravnom zahtjevu kojom je upućena na parnicu i dosuditi joj imovinskopravni zahtjev u cjelini, pod uvjetom ako su u toj presudi pravilno i potpuno utvrđene sve činjenice i okolnosti potrebne za donošenje takve odluke. (Odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž–76/05 od 20.10.2005. godine) ___________________________________________________________________ PREKORAČENJE OPTUŽBE (Član 312. stav 1. tačka j) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine)

Učinjena je bitna povreda odredaba kr ivičnog postupka prekoračenjem optužbe, kada je sud iz činjeničnog opisa krivičnih djela ubistva iz člana 166. stav 1. i pokušaja ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZ FBiH ispustio navode, da je optuženi postupao "u namjeri" da oštećene liši života i onda njegove radnje pravno kvalifikovao kao kr ivično djelo teško djelo

130

protiv sigurnosti ljudi i imovine iz člana 308. stav 2. u vezi sa članom 304. stav 1. ranijeg KZ FBiH. Ovo zbog toga, što se presuda može odnosit i samo na djelo koje je u ovom slučaju predmet izmjenjene optužnice (čiji je grupni zaštitni objekat život i t ijelo ljudi), i sud nije mogao izvršit i navedenu modifikaciju činjeničnog opisa djela i optuženog oglas iti krivim za navedeno drugo djelo bez obzira što je lakše, iz razloga jer ima drugi grupni zaštitni objekat a to je sigurnost i imovina ljudi. (Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž–350/05 od 16.05.2006. godine) ___________________________________________________________________ IZMJENA OPTUŽNICE (Član 290. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine) Tužitelj može izmjeniti optužnicu, bez obzira što za takvu procesnu radnju nije imao upor išta u izvedenim dokazima na glavnom pretresu. Za takvu izmjenu tužitelju je dovoljna njegova nova subjektivna ocjena izvedenih dokaza, pa je sud pravilno postupio kada mu je dozvolio izmjenu činjeničnog opisa djela iz podnesene optužnice. Iz obrazloženja: U žalbi optuženi ističe, da prvostepeni sud nije trebao dozvoliti tužitelju izmjenu činjeničnog opisa djela iz optužbe, s obzirom da za takvo nešto nije imao upor išta u izvedenim dokazima na glavnom pretresu. Ovim su se otvorila pitanja, da li tužitelj može modific irati činjenični opis djela iz optužbe, a da tome na glavnom pretresu nije predhodila izmjena sadržaja izvedenih dokaza ili se nisu pojavili neki novi dokazi, koji bi zaista ukazivali na potrebu preduzimanja takve procesne radnje. U davanju odgovora na ta pitanja, ovaj sud je mišljenja, da tužitelj ima zakonsko pravo da izvrši izmjenu činjeničnog supstrata djela iz optužbe i to na temelju nove subjektivne ocjene prikupljenih dokaza u istrazi, odnosno izvedenih dokaza na glavnom pretresu. Ovo jasno proizlazi iz zakonskog određenja, prema kojem tužitelj može na glavnom pretresu izmijeniti optužbu, ako u toku glavnog pretresa nađe da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici. Takva zakonska odredba u tom dijelu je očigledno utemeljena na tome, što činjenični supstrat djela iz optužbe ne predstavlja samo skup objektivnih okolnosti već i zaključaka o njihovom značaju, a koji su zasnovani na slobodnoj subjektivnoj ocjeni tužitelja. Kada se sve ovo uvaži, onda je jasno, da je i u konkretnom slučaju tužitelj imao upor ište u naprijed pomenutoj

131

zakonskoj odredbi za izmjenu činjeničnog opisa djela iz optužbe, i to na temelju svoje nove subjektivne ocjene izvedenih dokaza na glavnom pretresu. Dosljedno tome, optuženi u svojoj žalbi neosnovano osporava zakonitost takve procesne radnje tužitelja, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada mu je dozvolio izmjenu činjeničnog opisa djela iz podnesene optužbe. (Odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž–550/05 od 22.06.2006. godine) ___________________________________________________________________ ŽALBA NA RJEŠENJE O PRITVORU NAKON IZRICANJA PRESUDE (Član 152. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine) Ne mogu se tek poslije suđenja u žalbi branitelja optuženoga podnesenoj protiv rješenja o produženju pritvora koje nije doneseno na osnovu prijedloga tužitelja, već ga je nižestepeni sud donio po službenoj dužnosti nakon izricanja presude, uspješno iznijeti prigovori o propustima sudije za predhodni postupak i izvanraspravnog vijeća, da optuženome (tada osumnjičenome) omoguće da se izjasni o prijedlozima tužitelja za određivanje odnosno produženje pritvora. Iz obrazloženja: U obrazloženju pobijanog rješenja nižestepeni sud je naveo razloge zbog kojih smatra, da nakon izr icanja presude prema optuženom treba produžiti pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tač. a) i d) ZKP FBiH. Branilac u žalbi ne dovodi u pitanje takve razloge i zakonske osnove iz kojih je prema optuženom produžen pritvor. Umjesto toga, branitelj iznosi žalbene prigovore kojima tvrdi da optuženom u toku krivičnog postupka nijedanput nije omogućeno da se izjasni o pr itvoru, iako mu je to garantirano međunarodnim dokumentima. Dosljedno tome smatra, da su zbog tih propusta povrijeđena prava na odbranu optuženog. Međutim, iz stanja spisa predmeta proizilazi, da branitelj takve žalbene pr igovore nije iznio kako u žalbi izjavljenoj protiv rješenja sudije za prethodni postupak kojim je optuženom (tada osumnjičenom) određen pritvor, tako ni u žalbama protiv rješenja izvanraspravnog vijeća kojim mu je isti nakon toga u dva navrata produžen (u drugom slučaju poslije potvrđivanja optužnice), iako su donesena na osnovu pismenih pr ijedloga tužitelja. Prilikom niza kontrola pritvora prvostepeni sud je po službenoj dužnosti donio više r ješenja o produženju pritvora, ali ni u tim slučajevima branitelj nije ukazao, da je pr ije određivanja pr itvora i kasnije dva produženja pritvora propušteno da se optuženom omogući izjašnjenje o pr ijedlozima tužitelja za

132

određivanje odnosno produženje pritvora. Dakle, proizilazi da je branitelj prvi puta tek u žalbi na rješenje o produženju pritvora, koje je doneseno nakon izricanja presude, ukazao na propuštanje sudije za prethodni postupak i izvanraspravnog vijeća da prije odlučivanja o prijedlozima tužitelja za određivanje odnosno produženje pritvora pred sud izvedu optuženog (u prva dva slučaja osumnjičenog i nakon potvrđ ivanja optužnice-optuženog) da se izjasni o tim prijedlozima. S tim u vezi, ovaj sud nalazi, da je branitelj prije podnošenja žalbe protiv pobijanog r ješenja, bio dužan iskoristit i specifična pravna sredstva koja mu je omogućavao procesni zakon i to u žalbama protiv navedenih rješenja osporiti mogućnost odlučivanja o prijedlozima tužitelja za određ ivanje odnosno produženje pritvora bez prethodnog izjašnjenja optuženog. Drugačije navedeno, ovaj sud je mišljenja, da branitelj ne može uspješno tek u žalbi protiv pobijanog r ješenja (nije doneseno na osnovu prijedloga tužitelja, već ga je nižestepeni sud donio po službenoj dužnosti nakon izricanja presude) iznosit i naprijed navedene žalbene prigovore. Radi toga, ovaj sud zaključuje, da je sada nakon donošenja pobijanog r ješenja bespredmetno raspravljati o žalbenim prigovorima branitelja, koje je trebao iznosit i u žalbama na rješenje sudije za prethodni postupak o određ ivanju pr itvora i protiv r ješenja izvanraspravnog vijeća o produženju pritvora prema optuženom, koja su donesena na pr ijedlog tužitelja, jer su u tim procesnim situacijama takvi nedostatci mogli bit i ispravljeni. (Odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070–0–Kž–06–000047 od 30.01.2006. godine) ___________________________________________________________________ RAZLOZI ZA PRITVOR (Član 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine)

Opća komponenta u vidu ugroženosti i sigurnosti građana, koja je između ostalog potrebna za produženje pritvora prema osumnjičenom u smislu člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, postoji i u slučaju ako je ugrožena sigurnost samo troje građana. Iz obrazloženja: Prema utvrđenju nižestepenog suda, navodno učinjenje predmetnog kr ivičnog djela se odigralo pred "očima većeg broja ljudi", što osumnjičeni u žalbi osporava i ističe da se u stvari radilo o svega troje ljudi. Ocjenjujući ovakve žalbene prigovore osumnjičenog, ovaj sud je imao u vidu, da pojam veći broj ljudi, po prirodi komparativnog oblika pr idjeva (velik – veći) koji je upotrebljen u toj s intagmi treba da asocira, ne na troje ljudi koliko ih je navodno bilo u vr ijeme

133

ovog događaja, već na neki znatno veći broj ljudi. Međutim, ovaj sud smatra, da se u pogledu te okolnosti radi samo o nepreciznim navodima prvostepenog suda, a isti nemaju onaj značaj koji im pridaje osumnjičeni u svojoj žalbi. Ovo zbog toga, jer iz dikcije naprijed pomenute zakonske odredbe proizlazi, da je uz ispunjenje ostalih uvjeta potrebno odrediti (u ovom s lučaju produžiti) pritvor ako je uslijed načina učinjenja ili pos ljedica kr ivičnog djela to neophodno za sigurnost građana. Pošto se ovo, po mišljenju ovog suda, može odnosit i i na ugroženost troje građana (navodno se poslije događaja taj broj povećao), onda se žalbeni prigovori osumnjičenog istaknuti u tom pogledu ukazuju kao neosnovani. Kako osumnjičeni svojom žalbom nije doveo u pitanje ostale okolnosti na kojima je nižestepeni sud zasnovao svoje razloge za produženje pr itvora u smis lu člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, to je onda dos ljedno tome ovaj sud pr ihvatio da je produženje pritvora bilo opravdano i na zakonu osnovanu. Sa izloženog odlučeno je kao u izreci na temelju ovlašćenja iz člana 337. stav 1. ZKP FBiH. (Odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070–0–Kž–06–000360 od 23.06.2006. godine) ___________________________________________________________________ SASLUŠANJE SVJEDOKA (Članak 95. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine)

Na glavnom pretresu sud može dozvoliti ispitivanje neke osobe kao svjedoka, ne samo na okolnosti koje je svjedok saznao iz neposrednog opažanja, već i na okolnosti o kojma je svjedok saznao od druge osobe (tzv. svjedočenje po čuvenju). Iz obrazloženja: Procesni zakon ne sadrži zabranu saslušanja svjedoka po čuvenju osim u slučaju ako je u tom zakonu drugačije propisano (napr. ako se radi o osobama koje nemogu biti saslušane kao svjedoci i dr.). To znači da je izvan tih zabrana dozvoljeno ispitati i svjedoke kojime je nešto rečeno ili su nešto čuli. Da je to zaista tako proizilazi i iz odredbe člana 95. stav 1. ZKP FBiH u kojoj je propisano, da se kao svjedoci saslušavaju osobe za koje postoji vjerovatnoća da će svojim iskazom moći dati

134

obavijesti o kr ivičnom djelu, učinitelju i drugim važnim okolnostima. Očigledno je da osoba koja ima takva saznanja mora svjedočiti, osim u slučaju ako je to u zakonu drugačije propisano. Nema dileme da se sve izloženo odnosi i na svjedoke po čuvenju ili na dijelove iskaza svjedoka koji imaju i neka saznanja izvan svog neposrednog opažanja, a to su u konkretnom slučaju oni dijelovi iskaza svjedoka N. Z., I. G. i K. A. u kojima su se izjašnjavali o onome šta im je rečeno odnosno šta su čuli. S toga je, po ocjeni ovog suda prvostepeni sud pravilno postupio kada je i te dijelove iskaza pomenutih svjedoka takođe uzeo u obzir (pored onih dijelova iskaza koji se odnose na ono šta su neposredno opazili) i cijenio zajedno sa ostalim dokazima na koje se poziva u obrazloženju pobijane presude, pa je suprotno shvatanje iznesenom u žalbi optuženog pogrešno. (Odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž–495/05 od 16.03.2006. godine) ___________________________________________________________________ IZUZEĆE (Član 39. tačka f) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine i- Član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine - Član 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda)

Okolnosti da su članovi sudećeg vijeća, ranije kao članovi izvanraspravnog vijeća u istom predmetu sudjelovali u donošenju r ješenja o produženju pr itvora prema osumnjičenom odnosno optuženom, same po sebi ne mogu izazvati sumnju u njihovu nepristrasnost i predstavljati osnovu za njihovo izuzeće, kako se to pogrešno tvrdi u podnesenom zahtjevu za izuzeće. (Odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Su–428/06 od 16.03.2006. godine) _____________________________________________________ TEŠKO DJELO PROTIV SIGURNOSTI JAVNOG PROMETA (Član 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine)

Ako tužitelj propusti, da u činjenični supstrat djela optužnice unese činjenice i okolnosti koje omogućavaju ocjenu, da je utvrđena količ ina alkohola u krvi optuženoga u uzročnoj vezi sa kršenjem saobraćajnog propisa o neprilagođenoj brzini i da je ono (kršenje saobraćajnog propisa) zavisno od situacije bilo grubo ili bezobzirono, onda takav opis djela ne može bit i osnova za izvođenje činjeničnih i pravnih zaključaka o umišljajnom ugrožavanju saobraćaja na putevima. Iz obrazloženja:

135

Činjenični opis djela iz optužnice, prema kome je optuženi u dinamici nastanka saobraćajne nezgode u kojoj je smrtno stradala jedna osoba, vozilom upravljao sa neprilagođenom brzinom i tom prilikom bio u stanju lakog pijanstva sa koncentracijom alkohola u krvi od 1,06 gr/kg (nije navedeno da je pomenuta količina alkohola u krvi optuženoga u uzročnoj vezi sa kršenjem saobraćajnog propisa o neprilagođenoj brzini, a nit i da je ono bilo grubo ili bezobzirno), upućuje na pravni zaključak o nehatnom ugrožavanju saobraćaja na putevima odnosno sadrži samo obilježja krivičnog djela teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav 3. KZ FBiH. (Odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070–0–Kž–06–000056 od 23.03.2006. godine) ______________________________________________________________ RAZBOJSTVO (Članak 289. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine) Prvostupanjski sud je povr ijedio kazneni zakon na štetu optuženika, kada je izveo pravni zaključak da njegova prijetnja plastičnim pištoljem predstavlja upotrebu oružja odnosno kvalilfikatornu okolnost kaznenog djela razbojstva iz članka 289. stavak 2. KZ FBiH. Ovo zbog toga, jer plastični pištolj bez obzira što je predstavljao vjernu imitaciju pravog pištolja, nema svojstva oružja u smislu zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije. U s lučaju kada je optuženik sa plastičnim pištoljem (koji je predstavljao vjernu imitaciju pravog pištolja) zaprijetio oštećenoj da mu mora dati novac, pa je oštećena smatrajući da se radi o pravom pištolju tu prijetnju shvatila ozbiljno i predala mu novac onda se mora pravno ocjeniti da je optuženik novac oduzeo i prisvojio upotrebom prijetnje, te da je t ime učinio kr ivično djelo razbojstva iz članka 289. stavak 1. KZ FBiH. Iz obrazloženja: Prije svega, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio kazneni zakon kada je radnje optuženog opisane u izreci pobijane presude pravno ocijenio kao kazneno djelo iz članka 289. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZ FBiH, umjesto da po pravilnoj pr imjeni zakona te radnje pravno ocjeni kao kazneno djelo iz č lanka 289. stavak 1. KZ FBiH. Ovo stoga što po nalaženju ovog suda za postojanje kvalifikatornog oblika kaznenog djela razbojstva iz članka 289. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZ FBiH je

136

potrebno da je poč initelj tog djela pri izvršenju istog upotrijebio oružje ili opasno oruđe a u konkretnom slučaju od strane optuženog upotrijebljena su dva plastična pištolja koji nemaju svojstvo oružja kako je to propisanu u članku 2. Zakonom o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije. Drugačiji zaključak nije moguće izvesti ni zbog toga što oštećena nije znala o kakvom se pištolju radi odnosno što je povjerovala da je pravi pištolj. U konkretnom slučaju s obzirom na utvrđene činjenice i okolnosti ovaj sud nalazi da je optuženi pr i izvršenju kaznenog djela zaista prijetio oštećenoj sa plastičnim pištoljem pa izraženu prijetnju oštećena je shvatila ozbiljno što je optuženi i htio, te da je upravo pod uticajem te pr ijetnje predala optuženom novac u navedenom iznosu. Međutim, po nalaženju ovog suda za postojanje kaznenog djela iz članka 289. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ FBiH traži se da je kod njegovog izvršenja upotrijebljeno oružje ili opasno oruđe a plastični pištolji koje je upotr ijebio optuženi nemaju svojstvo oružja koje se određuje navedenim zakonom. Zbog svega navedenog ovaj sud je radnje izvršenja optuženog iz izreke pobijane presude pravno ocijenio kao kazneno djelo iz članka 289. stavak 1. KZ FBiH, jer prijetnje upućene oštećenoj bile su usmjerene na sprečavanje njenog otpora, a pri tome je upotrijebio dva plastična pištolja, bez obzira što su oni bili vjerni imitaciji pravog pištolja, ne može se uzeti da je optuženi pri izvršenju djela upotrijebio oružje. Ovo zbog toga što je pojam oružja definiran u članku 2. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije, dok plastični pištolj nema osobine oružja koje se pretpostavljaju u narečenom zakonu . Drugačiji zaključak nije moguće izvesti ni zbog toga što oštećena nije znala o kakvom se pištolju radi odnosno što je povjerovala da je pravi pištolj. Stoga je ovaj sud uvaženjem žalbe optuženog K. J. ne dirajući činjenični opis djela izmijenio samo pravnu ocjenu, tako što je radnje optuženog pravno ocijenio kao kazneno djelo iz članka 289. stavak 1. KZ FBiH, pa na taj način otklonio povredu kaznenog zakona iz članka 313. stavak 1. točka d) ZKP FBiH učinjeno na štetu optuženog na koju je osnovano ukazala žalba optuženog. (Odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070–0–Kž–06–000061 od 29.03.2006. godine) _____________________________________________________ NEPRAVO PONAVLJANJE KRIVIČNOG POSTUPKA. (Član 452. stav 3. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine) Odredbe o tzv. nepravom ponavljanju kaznenog postupka predviđene po dosadašnjim propisima, primjenjuju se u svim s lučajevima u kojim su po t im propisima donesene pravomoćne presude protiv istog osuđenog, a nisu primjenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju.

137

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Kž-72/04 od 6.4.2004.g.) ___________________________________________________________________ PRIJEDLOG ZA UKIDANJE PRITVORA I DOPUŠTENOST ŽALBE PROTIV RIJEŠENJA KOJIM SE ODBIJA TAKAV PRIJEDLOG. (Član 150. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine) U toku trajanja istrage, osumnjičeni i njegov branitelj mogu bez ikakvih ograničenja podnositi prijedloge za ukidanje pritvora o kojim odlučuje sudija za predhodni postupak. Protiv tog rješenja žalba nije dopuštena i ne može je konstituisati pogrešno data pravna pouka da je žalba dopuštena pa ukoliko je podnesena mora biti odbačena kao nedopuštena. (Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Kž-96/04 od 29.3.2004.g.) ___________________________________________________________________ ISKAZ OSUMJIČENOG DAT U POLICIJSKOJ UPRAVI (Član 92. stav 2. i član 93. stav 3 Zakona o krivičnom postupku F BiH) Iskaz osumnjičenog dat je u skladu sa zakonom kada je osumnjičeni upoznat sa krivičnim djelom za koje se tereti, a potom su mu, sukladno odredbama člana 92. stav 2. ZKP FBiH, taksativno saopštena pobrojana prava iz tački a, b, c, d i e, nakon čega je na temelju člana 93. stav 3. istog zakona poučen o svojim pravima, te je decidirano na kraju upitan da li se i kojih prava odriče. Iz obrazloženja: Kantonalno tužilaštvo Travnik optužnicom broj: KT-9/04 od 10.05.2004.godine, optužilo je I.A., radi izvršenja tri krivična djela razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, G.V., radi izvršenja dva krivična djela razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, I.A., radi izvršenja kr ivičnog djela razbojništva iz čl. 289. st.2. u vezi sa st. 1. KZ FBiH, K.D. i K.T., radi izvršenja kriv.djela razbojništva iz čl. 289 st.2 u vezi sa st. 1 KZ FBiH i P.B., radi izvršenja krivičnog djela razbojništva iz čl. 289. stav 2. u vezi sa st.1., a sve u vezi sa članom 33. KZ FBiH.

138

Svojom odlukom broj: Kps-6/04 od 17.05.2004.godine, sudija za prethodno saslušanje u cijelosti je potvrdo pomenutu optužnicu, koju odluku je, uz odgovarajuće obavijesti i primjerak optužnice, dostavio svim optuženim. Protiv navedene optužnice blagoremeno su optuženi A.I. i G.V. putem svog branioca podnijeli prigovor protiv te optužnice temeljem odredaba člana 248. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, s prijedlogom da sudija za prethodno saslušanje, u smislu člana 248. stav 3. ZKP FBiH, odluči o navodima pr igovora i donese rješenje kojim da odbije dio optužnice pod tačkom a) u odnosu na optužene A.I., G.V., I.A. i P.B., iz razloga što smatra da zapisnik o ispitivanju osumnjičenog I.A., dat djelatnicima Policijske uprave Travnik nije u skladu sa zakonom i suprotan je odredbama člana 92. stav 2. tačka b) ZKP FBiH, jer mu je povrijeđeno pravo na odbranu. Nakon što je sudija za prethodno saslušanje razmotrio navode pr igovora i izvršio uvid u stanje spisa, odlučio je kao u izreci iz slijedećih razloga: Po stavu ovog suda, ne stoje navodi iz prigovora da zapisnik o uzimanju izjave osumnjičenog I.A., sačinjen u Policijskoj upravi Travnik pod brojem: 04-02/7-2-230/04 od 18.02.2004.godine, nije sačinjen na zakonit način i da je suprotan članu 92.stav 2. tačka b) ZKP FBiH. Nasuprot tome, uvidom u pomenuti zapisnik sud je ustrdio da je u svemu sukladan cit iranim odredbama. Ovo iz razloga što su na prvoj strani tog zapisnika naznačena lica koja su prisustvovala sačinjavanju zapisnika u vrijeme sačinjavanja zapisnika, kao i mjesto, te osobni podaci za osumnjičenog I.A. Na drugoj strani zapisnika su data propisna upozorenja iz člana 92. stav 1. ZKP FBiH o poučavanju osumnjičenog sa njegovim pravima, kao i člana 8. i člana 9. stav 2. istog zakona i sasvim su jasno unesena izjašnjenja i odgovori ovog osumnjjičenog. Dakle, odriče se i prava na odbranu iz člana 92. stav 2. tačka b) ZKP FBiH, na koje se poziva branilac u iznijetom pr igovoru, i ovaj odgovor je na strani 2 pomenutog zapisnika osumnjičeni I.A. potpisao svojim potpisom. Na strani 3 zapisnika poučen je i o ostalim pravima, sukladno važećim odredbama ZKP FBiH propisanih čanom 59. stav 5. i čanom 61. stav 1. ZKP FBiH, kao i članova 14. i 15. istog zakona, pa je sva ta upozorenja i odgovore bez primjedbi potpisao. Na kraju ovih upozorenja konstatovano je da je pr isutnima zapisnik pročitan sukladno čanku 168. stav 1. ZKP FBiH, pri čemu su se prisutni izjasnili da se slažu da je sadržaj zapisnika tačan, pa su to bez primjedbi potpisali osumnjičeni A.I. svojim potpisom, ovlaštena službena osoba Policijske uprave Travnik I.V., koji je, takođe, potpisao zapisnik i nazočni stožerni narednik D.J., koji je potpisao sva ova upozorenja. Nakon toga je uslijedio zapisnik o uzimanju izjave od ovog osumnjičenog, koji je detaljno pojasnio sve pravno relevantne činjenice ovog događaja u izjavi na četiri stranice, gdje je na propisan način svaku stranicu na kraju izjave potpisao, a na kraju i sam zapisnik. Važno je napomenuti da na kraju zapisnika stoji

139

konstatacija da po prednjem nema više šta izjavit i, da mu je iskaz pročitan u diktatu, te isti smatra svojim, što potvrđuje svojeručnim potpisom i bez pr imjedbi potpisuje. Isto je ovo potpisalo i ovlašteno lice koje je uzimalo izjavu, kao i stožerni narednik J.D. Prema tome, ocijenjeni su paušalnim konstatacije iz pr igovora, ničim potkr ijepljenim i neuvjerljivim, dok je, nasuprot tome, sud stao na stanovište da prava osumnjičenog I.A. ničim nisu povrijeđena, pomenuti zapisnik koji prigovor želi učinit i spornim je po svom mater ijalnom sadržaju i formalno-pravnom smislu u svemu sukladan važećim propisima, zbog čega se prigovor pokazuje i neosnovanim, pa kao takav nije ni mogao bit i prihvaćen od ovog suda. Nič im na konkretan način ovo nije dovedeno u sumnju, osim golih paušalnih konstatacija koje nemaju uporišta u stanju spisa. Uostalom, osnovana sumnja iz tačka a) navedene optužnice, za koju se predlaže da se odbije, nije isključivo temeljena na iskazu ovog osumnjičenog, već i na odgovarajućim vještačkim nalazima i ostalim službenim dokumentima koji se nalaze u ovom spisu. Iz izloženog, a temeljem odredbi člana 248. stav 3. ZKP FBiH odlučeno je kao u izreci. (Rješenje Kantonalnog suda Travnik broj: Kps-6/04 od 24.06.2004.godine)

140

PRAKSA SUDOVA U REPUBLICI SRPSKOJ U VEZI SA NOVIM KRIVIČNOPRAVNIM ZAKONODAVSTVOM PRIMJERI - Krivično - procesno pravo Pritvor ( Član 189. stav 1. tačka a) i v) ZKP ) OKOLNOST DA JE OPTUŽENI STRANI DRŽAVLJANIN KOJI NA PODRUČJU REPUBLIKE SRPSKE I BOSNE I HERCEGOVINE NEMA STALNO PREBIVALIŠTE, DA JE SKLON DA MIJENJ A MJESTA BORAVKA I STANOVANJA BEZ PRIJAVLJIVANJA NADLEŽNOM ORGANU, DA PORODIČNO, RADNO I EKONOMSKI NIJE VEZAN ZA PODRUČJE REPUBLIKE SRPSKE I BOSNE I HERCEGOVINE, DA JE BEZ ZAPOSLENJA I DA JE U POGLEDU LIČNIH DOKUMENATA KORISTIO LAŽNA INEDNTIFIKACIONA DOKUMENTA TE DA SU ORGANI VLASTI REPUBLIKE SRPSKE ZA NJIM RASPISALI MEĐUNARODNU POTJERNICU, U KONKRETNOM SLUČAJU PRESTAVLJAJU NAROČITE OKOLNOSTI KOJE UKAZUJ U NA REALNU OPSNOST DA ĆE OPTUŽENI POBJEĆI UKOLIKO I DALJE NE BUDE ZADRŽAN U PRITVORU. OKOLNOST DA SE OPTUŽENOM POTVRĐENOM OPTUŽNICOM STAVLJA NA TERET DA JE UČINIO VIŠE KRIVIČNO PRAVNIH RADNJI PRAVLJENJ A, DRŽANJE I UPOTREBE RAZLIČITIH BROJNIH JAVNIH ISPRAVA ( DOKUMENTACIJA, BROJEVI ŠASIJA I MOTORA MOTORNIH VOZILA I DRUGO ) A KOJE ULAZE U SASTVA JEDNOG PRODUŽENOG KRIVIČNOG DJELA FALSIFIKOVANJE ISPRAVE, PREDSTAVALJAJU TAKVE OKOLNOSTI KOJE OPRAVDAVAJ U BOJ AZAN DA ĆE OPTUŽENI, UKOLIKO BI SE NALAZIO NA SLOBODI, PONOVITI ISTO ILI SLIČNO KRIVIČNO DJELO. Iz obrazloženja Žalbom se neosnovano dovodi u pitanje pravilnost zaključka pobijanog rješenja da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da je optuženi učinio kr ivična djela, zbog kojih je pritvor produžen. Naime, optužnica je u cijelosti potvrđena odlukom sudije za prethodno saslušanje prvostepenog suda i t ime je utvrđeno postojanje osnovane sumnje ( kao osnovnog zakonskog uslova i za produženje pritvora ) da je optuženi učinio produženo krivično djelo – falsif ikovanje isprave iz člana 377. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske i krivično djelo

141

– nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih mater ija iz člana 399. stav 1. Kr ivičnog zakona Republike Srpske. Stoga je bespredmetno i suvišno obrazloženje pobijanog rješenja u pogledu postojanja ovog zakonskog uslova za produženje pritvora pa su stoga i bespredmetni žalbeni pr igovor i kojima se osporava pravilnost zaključka o postojanju osnovane sumnje ka činjenju navedenih krivičnih djela. Radi toga ovaj sud nije ni ovlašćen da razmatra i ocijenjuje takve žalbene prigovore. Ne može se prihvatit i argumentacija žalbe branioca optuženog kojom se osporava valjanost datih razloga u pogledu zaključka o neophodnosti produženja pritvora optuženom i tvrdnja da u ovom krivičnopravnom slučaju ne postoje razlozi za pritvor predviđeni u članu 189. stav 1. tačka a) i v) ZKP. Naime, okolnosti da se radi o optuženom koji je strani državljanin koji na području RS i BiH nema stalno prebivalište da je sklon da mijenja mjesta boravka i stanovanja bez prijavljivanja nadležnom organu, da porodično, radno i ekonomski nije vezan za područje RS i BiH, da je bez zaposlenja i da je u pogledu ličnih podataka koristio lažna identif ikaciona dokumenta te da su organi vlasti Republike Srbije za njim raspisali međunarodnu potjernicu (vodi se ekstradicioni postupak) jesu naročite okolnosti koje ukazuju na realnu opasnost da će optuženi pobjeći i onemogućiti vođenje krivičnog postupka, ukoliko i dalje ne bi bio zadržan u pritvoru. Stoga, prvostepeni sud u pobijanom r ješenju pravilno nalazi postojanje razloga za produženje pritvora predviđenog u članu 189. stav 1. tačka a) ZKP. Prvostepeno rješenje pravilno utvrđuje i postojanje razloga za produženje pritvor iz člana 189. stav 1. tačka v) ZKP. Istina, žalba pravilno ukazuje da se ovaj pritvorski osnov ne može graditi na kriterijumu ranije osuđivanosti optuženog za istovrsna krivična djela. Tu je žalba u pravu jer takvih bitnih podataka u spisima predmeta nema osim podatka koji je dao sam optuženi da je osuđivan zbog ilegalnog prelaska državne granice. Međutim, uzimajući u obzir da se optuženi potvrđenom optužnicom osnovano tereti da je učinio više kr ivičnopravnih radnji pravljenja, držanje i upotrebe različitih brojnih javnih isprava (dokumentacija, brojevi šas ija i motora motornih vozila i drugo) a koje ulaze u sastav jednog produženog krivičnog djela falsifikovanje isprave, to ove okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojaznost da će optuženi, ukoliko bi boravio na slobodi, ponoviti isto ili slično krivično djelo. Time je ispunjena prva komponenta pritvorskog osnova sadržanog u odredbi člana 189. stav 1. tačka v) ZKP dok se druga realizuje kroz zapr ijećenu kaznu i mogućnosti izricanja kazne zatvora od 3 mjeseca do 5 godina za krivično djelo iz člana 377. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske. ( Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj: 012-0-Kž-06-000 234 od 27.09.2006.g. )

142

Član 189. stav 1. tačka a) ZKP ČINJENICA DA JE OPTUŽENI BIO U BJEKSTVU SVE DO NJEGOVOG HAPŠENJA, TAKO DA JE BIO NEDOSTUPAN TOKOM ISTRAGE, TE ČINJENICA DA NIJE PRIJAVLJEN U EVIDENCIJI CIPS-a I DA JE NJEGOVA SADAŠNJ A ADRESA NEPOZNATA, SU OKOLNOSTI KOJE UKAZUJ U NA TO DA BI OPTUŽENI MOGAO POBJEĆI I UKOLIKO BI SE NAŠAO NA SLOBODI. Iz obrazloženja Pravilan je zaključak prvostepenog suda da je optuženi H. H. nakon izvršenja kr ivičnih djela koja su mu optužnicom stavljena na teret bio u bjekstvu sve do njegovog hapšenja od strane pripadnika policije. Prije svega, nema nikakve dileme da je optuženi, tokom istrage koja je vođena protiv njega bio nedostupan sudu i to je bio razlog da se izda naredba za raspis ivanje potjernice za istim. Prema podacima iz sudskog spisa proizilazi da se njegovo pr isustvo nije moglo obezbjediti ni putem policije. U takvoj situaciji , uz činjenicu da prema podacima koji su pribavljeni od strane Polic ijske uprave "T“ Policijska stanica „I T“ optuženi nije pr ijavljen u evidencijama CIPS-a i da je njegova sadašnja adresa nepoznata, pokazuje se kao opravdanim stanovište prvostepenog suda da bi puštanjem na slobodu optuženog isti mogao pobjeći te time negativno uticati na dalje vođenje krivičnog postupka protiv sebe. Ovakav zaključak prvostepenog suda nije doveden u sumnju i činjenicom da je optuženi, u međuvremenu bio i na izdržavanju kazne zatvora u kazneno popravnom zavodu „Z“. Pored toga , ovaj sud nalazi da mjere zabrane napuštanja boravišta predviđene u čl. 183. Zakona o krivičnom postupku kao ni druge ponuđene alternativne mjere ne predstavljaju adekvatne garancije da bi optuženi puštanjem na s lobodu poštovao poziv da se pojavi pred sudom tako da se produžetak pritvora prema njemu pojavljuje kao jedino razumna i adekvatna mjera. Garancije koje pruža pr itvor kao najteža mjera prema optuženom kako bi se obezbjedilo njegovo prisustvo ne pruža nit i jedna druga mjera koje se nude u žalbi. Stoga je žalbu branioca optuženog valjalo odbiti kao neosnovanu. ( Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj: 012-0-Kž-06-000 219 od 05.09.2006.) Član 194. stav 1. i 189. stav 1. tačka a) ZKP

143

KAD SUD POVODOM KONTROLE OPRAVDANOSTI DALJEG ZADRŽAVANJU OPTUŽENOG U PRITVORU U SMISLU ČLANA 194. STAV 1. ZKP DONESE, I BEZ IZJAŠNJAVANJA OPTUŽENOG I NJEGOVOG BRANIOCA NA OKOLNOSTI PRODUŽENJA PRITVORA, TIME NIJE POVRIJEĐENO PRAVO NA ODBRANU OPTUŽENOG PROPISANO U ČLANU 6. EVROPSKE KONVENCIJE O ZAŠTITI LJUDSKIH PRAVA I OSNOVNIH SLOBODA, JER JE PRITVOR PRODUŽEN IZ ISTIH ZAKONSKIH RAZLOGA ZBOG KOJIH SE OPTUŽENI VEČ NALAZI U PRITVORU, A KOJI SE TEMELJI NA ISTIM ČINJENICAMA I OKOLNOSTIMA O KOJIMA SU SE OPTUŽENI I NJEGOV BRANILAC VEĆ IZJASNILI NA ROČIŠTU PRED SUDIJOM ZA PRETHODNO SASLUŠANJE. OKOLNOST DA JE OPTUŽENI ODMAH PO IZVRŠENJU KRIVIČNOG DJELA BIO U BJEKSTVU, DA SE KRIO NA NEPOZNATOM MJESTU, DA MU NIJE BILO POZNATO PREBIVALIŠTE, DA JE BIO NEDOSTUPAN SUDSKIM ORGANIMA, TE DA JE LIŠEN SLOBODE PO RASPISANOJ POTJERNICI, PREDSTAVLJAJ U OKOLNOSTI KOJE UKAZUJ U NA OPASNOST OD BJEKSTVA, UKOLIKO BI SE OPTUŽENI NALAZIO NA SLOBODI. Iz obrazloženja Neprihvatljivo je stanovište izraženo u žalbi branioca optuženog da je u konkretnom predmetu povrijeđeno pravo na odbranu propisano u čl. 6. Evropske konvencije o zaštit i ljudskih prava i osnovnih sloboda jer optuženom i njegovom braniocu, navodno, nije omogućeno da se izjasni na okolnosti razloga zbog kojih se produžava pritvor. Ovo zbog toga što žalba previđa činjenicu da je prvostepeni sud u postupku koji je prethodio donošenju r ješenja o određivanju pritvora postupio saglasno čl. 191. st. 1. Zakona o krivičnom postupku te čl. 5. (3) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda te ispitao optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže. Prilikom tog saslušanja bio je pr isutan i branilac optuženog. Pri tome treba imati u vidu da je pobijano r ješenje doneseno saglasno odredbi čl. 194. st. 1. Zakona o krivičnom postupku, a povodom kontole opravdanosti daljeg zadržavanja optuženog u pritvoru i to iz istih zakonskih razloga zbog kojih se optuženi već nalazi u pritvoru, a koji se temelje na istim činjenicama i okolnostima o kojima su se optuženi i njegov branilac već izjasnili na ročištu pred sudijom za prethodno saslušanje. Kako se radi o istom pritvorskom osnovu o kome se optuženi već izjašnjavao onda se ne može prihvatit i žalbena teza da se optuženom nije pružila mogućnost

144

da se izjasni na okolnosti i razloge zbog kojih je pritvor produžen. Ovim je isključeno postojanje bitne povrede odredaba krivičnog postupka koju pominje žalba. Pored toga neprihvatljiva je i žalbena tvrdnja kojom se osporava pravilnost činjeničnog utvrđenja na kome je zasnovan zaključak o postojanju razloga za produženje pritvora optuženom predviđen čl. 189. st. 1. tač. a) Zakona o krivičnom postupku, kao i ispravnsot iznijetih razloga u obrazloženju za takav zaključak, koje razloge prihvata i ovaj sud u cijelosti. Naime, okolnost da je optuženi odmah po izvršenju kr ivičnih djela pa i u vr ijeme podizanja optužnice bio u bjekstvu, da se krio na nepoznatom mjestu, da mu nije bilo poznato prebivalište, da je bio nedostupan sudskim organima, te da je lišen slobode po raspisanoj potjernici nesumnjivo predstavljaju takve okolnosti koje ukazuju da bi optuženi, ukoliko ne bi bio zadržan u pritvoru mogao pobjeći i krit i se te na taj način ometati vođenje krivičnog postupka protiv sebe. Stoga prvostepeni sud, u obrazloženju svog rješenja pravilno zaključuje da svi oni razlozi zbog kojih je pr itvor prema optuženom određen i dalje postoje. Argumentima žalbe ovakvi zaključci prvostepenog suda nisu dovedeni u pitanje. ( Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj: 012-0-Kž-06-000 164 od 11.07.2006.) Član 189. stav 1. tačka b) ZKP ZAKLJ UČAK SUDA O POSTOJANJ U OSNOVANE BOJ AZNI DA ĆE OSUMNJIČENI OMETATI ISTRAGU UTICAJEM NA SVJEDOKA MORA SE ZASNIVATI NA KONKRETNOM, NEPOSREDNOM ILI POSREDNOM POKUŠAJ U OSUMNJIČENOG DA SE UTIČE NA SVJEDOKA, A NE MOŽE SE ZASNIVATI SAMO NA PREDPOSTAVCI DA JE, ZBOG MOGUĆEG PRIJATELJSTVA IZMEĐU OSUMNJIČENOG I SVJEDOKA, PREDUZIMANJE RADNJE UTICAJ A NA SVJEDOKA MOGUĆE. Iz obrazloženja Pobijano rješenje pravilno zaključuje da u ovom predmetu krivične istrage postoji dovoljno dokaza i indicija iz kojih proizilaze okolnosti na kojima se utvrđuju razlozi za vjerovanje da je osumnjičeni M. N. mogao učinit i kr ivično djelo- ugrožavanje s igurnosti iz člana 169. stav 1. Kr ivičnog zakona RS, za koje se protiv njega sprovodi istraga. Stoga su sve suprotne tvrdnje žalbe o ne postojanju sumnje ka činjenju navedenog krivičnog djela neosnovane.

145

Međutim, s pravom je žalba ukazala da u konkretnom slučaju ne postoji zakonski razlog za pritvor zbog koga je pritvor osumnjičenom određen. Naime, u smis lu odredbe člana 189. stav 1. Zakona o krivičnom postupku pritvor se može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo (zakonski uslov za pritvor) i ako postoje neki od razloga za pr itvor predviđeni u tačkama a) b) v) i g) stav 1. člana 189. Zakona o krivičnom postupku (zakonski razlog za pritvor). Prvostepeno rješenje nalazi da u slučaju osumnjičenog M. N. stoji razlog za pr itvor iz člana 189. stav 1. tačka b) ZKP – opasnost ometanja istrage uticajem na svjedoka E.J. U smis lu navedene zakonske odredbe pritvor se može odrediti ako naročite okolnosti ukazuju da će osumnjičeni boravkom na slobodi ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Shodno ovakvom zakonskom definisanju ovog razloga za određ ivanje pritvora, potrebno je da postoje, na obične i pretpostavljene okolnosti, već okolnosti takvog značaja (naročite okolnosti) koje objektivno postoje i koje ukazuju na opasnost od stvarnog ometanja istrage uticajem na sadržinu iskaza svjedoka odnosno saučesnika. U ovom slučaju, zaključak o postojanju osnovane bojazni da će osumnjičeni ometati istragu uticajem na svjedoka E. J. morao je biti konkretizovan činjenicama i okolnostima koje, uzimajuć i u obzir i da je osumnjičeni krivično djelo za koje se osnovano sumnjiči učinio 21.01.2006. godine a da je lišen s lobode tek 24.01.2006. godine ukazuju da je on lično neposredno ili posredno, preko drugog, uticao ili pokušao uticati na svjedoka. Nije od odlučujućeg uticaja činjenica da je svjedok E. pr ijatelj osumnjičenog jer ta činjenica sama po sebi ništa ne znač i obzirom da je određivanje pritvora po ovom osnovu opravdano samo ako se zasniva na konkretnom, neposrednom ili posrednom, pokušaju da se utiče na svjedoka i ne može se zasnivati samo na pretpostavci da je zbog međusobnog prijateljstva preduzimanje radnje uticaja moguće, jer bi u tom slučaju ovaj, po prirodi fakultativni pr itvor, protivno zakonu postao obavezan. Stoga, prvostepeno rješenje u ovom smis lu iznosi samo svoju neprovjerenu pretpostavku da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogao ometati kr ivični postupak uticajem na svjedoka. Osim toga, organi istrage su imali dovoljno vremena da nakon pr ijavljivanja izvršenja kr ivičnog djela saslušaju u svojstvu svjedoka i E. J. ( Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj: 012.0-Kz.06.000 030 od 31. 01. 2006.g )

146

AKO PRVOSTEPENI SUD U RJEŠENJ U O PRODUŽENJU PRITVORA OSUMNJIČENIM NE DA RAZLOGE U PRILOG SVOG UVJERENJ A DA STOJE RAZLOZI ZA ODREĐIVANJE PRITVORA PO OSNOVU ČLANA 189. STAV 1. TAČKA b) I v) ZKP-a ONDA TAKVO RJEŠENJE NEMA RAZLOGE, TAKO DA USLJED TOGA NIJE NI MOGUĆE IZVRŠITI PROVJERU ZAKONITOSTI PRVOSTEPENOG RJEŠENJA, ODNOSNO ZAKONITOST PRODUŽENJA PRITVORA PREMA OSUMNJIČENIM. Iz obrazloženja Ispitujući pobijano rješenje u kontekstu žalbenih razloga ovaj sud nalazi da prvostepeni sud nije dao potrebne razloge u prilog uvjerenja da stoje razlozi za određivanje pritvora iz čl. 189. st. 1. t. b) i v) ZKP-a a takav zaključak proizlazi iz analize obrazloženja prvostepenog rješenja. Naime, u smislu čl. 189. st. 1. t. b) ZKP-a pritvor je moguće produžiti ako postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će osumnjičeni boravkom na slobodi ometati istragu uticajem na saučesnike. Prema tome, potrebno je da postoje ne obične, već okolnosti takvog značaja, koje objektivno postoje i koje ukazuju na opasnost od stvarnog ometanja istrage uticajem na saučesnike, pri čemu saučesništvo mora postojati i proizlaziti iz preduzetih radnji dokazivanja. Prvostepeno rješenje, u ovom smislu, iznosi i bez zahtjeva tužioca, samo svoju ne provjerenu pretpostavku da su osumnjičeni prodavali drogu zajedno sa više lica i da zato postoji ovaj razlog za određivanje pr itvora, ali po nalaženju ovog suda takve okolnosti moraju biti objektivno utvrđene i moraju imati naročiti značaj da bi se donio s iguran zaključak o postojanju razloga za pritvor, na što je žalba branioca osumnjičenih s pravom ukazala. Isto tako, prvostepeno rješenje nije dalo potrebne i dovoljne razloge u svom obrazloženju o postojanju razloga za produženje pritvora iz čl. 189. st. 1. tač.v) ZKP-a. Istina, za krivično djelo iz čl. 224. st. 1. KZ RS moguće je, uzimajući u obzir zaprećenu kaznu za ovo krivično djelo, izreći kaznu zatvora pet godina ali prvostepeno rješenje, osim konstatacije da postoji bojazan da će osumnjičeni dovršiti odnosno ponoviti kr ivično djelo, ne navodi činjenice i okolnosti za takav zaključak, jer zakon za postojanje ovog razloga za pr itvor traži postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti kr ivično djelo ili da će dovršit i pokušano krivično djelo. Pri tome je nejasno utvrđenje prvostepenog suda da postoji bojazan da će osumnjičeni dovršit i krivično djelo, kod nesporne činjenice da se protiv osumnjičenih istraga vodi zbog svršenih krivičnih djela. Prema tome, prvostepeni sud nije ni za ovaj zakonski osnov dao dovoljne i potrebne razloge u smislu postojanja naročitih okolnosti za produženje pr itvora, pa je stoga prvostepeno rješenje nerazumljivo i zbog toga se ne može pravilno ispitati zakonitost pritvora osumnjičenih produženog pobijanim rješenjem. ( Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-63/04 od 30. 04. 2004. gopdine )

147

Član 303. st. 1. tačka z) ZKP TIME ŠTO JE KAO DOKAZ KORISTIO POTVRDU STABILIZACIONIH SNAGA ( SFORA-a) O ODUZIMANJU PREDMETA ( MUNICIJE I EKSPLOZIVNIH MATERIJA ) KOJI SU NAĐENE PRILIKOM PRETRESANJA POSLOVNIH PROSTORIJA OPTUŽENOG, PRVOSTEPENI SUD NIJE UČINIO BITNU POVREDU ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA IZ ČLANA 303. STAV 1. TAČKA z) ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU, JER SE NE RADI O NEZAKONITO PRIBAVLJENOM DOKAZU, VEĆ O PRAVNO VALJ ANOM DOKAZU, OBZIROM DA OVLAŠĆENJ A SFOR -a ZA PREDUZIMANJE RADNJI PRETRESANJ A PROIZILAZE IZ OPŠTEG OKVIRNOG MIROVNOG SPORAZUMA ZA BOSNU I HERCEGOVINU ANEKS A-1: SPORAZUM O VOJNIM ASPEKTIMA MIROVNOG SPORAZUMA TE IZ POSEBNIH SPORAZUMA ORGANA VLASTI BOSNE I HERCEGOVINE SA STABILIZACIONIM SNAGAMA O PRONALAŽENJ U I ODUZIMANJU NELEGALNOG ORUŽJA I EKSPLOZIVNIH MATERIJA U OPERACIJI ŽETVA U OKVIRU KOJE JE I IZVRŠENO PRETRESANJE POSLVNIH PROSTORIJA OPTUŽENOG I ODUZIMANJ A NAVEDENIH PREDMETA. Iz obrazloženja Prvostepena presuda ne sadrži bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz č lana 303. stav 1. tačka z) ZKP na koju se žalbom ukazuje. Pobijajući prvostepenu presudu po tom osnovu u žalbi se navodi da su pr ipadnici SFOR-a izvršili nezakoniti pretres poslovnih prostorija preduzeća optuženog, suprotno odredbama člana 115. do 130. a naročito odredbi člana 128. stav 3. ZKP, kada su pronašli i oduzeli inkr imisanu municiju i eksplozivne mater ije. Žalba nezakonitost pretresa i dokaza koji su proizišli iz nezakonitog pretresanja nalazi u činjenici da je pretres izvršen bez naredbe nadležnog suda, bez znanja tužilaštva i bez blagovremenog obavještavanja sudije za prethodni postupak. Kako je potvrda o privremenom oduzimanju predmeta pribavljena na osnovu nezakonitog pretresanja ona se u smislu člana 10. ZKP nije mogla koristiti kao dokaz nit i se na njoj mogla zasnovati osuđujuća presuda pa je suprotnim postupanjem prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka z) ZKP, zbog koje se, po tvrdnji žalbe, prvostepena presuda mora ukinuti. Okružni sud nalazi da ovi žalbeni razlozi nisu osnovani.

148

Radi davanja pravilnog odgovora povodom tvrdnji i pitanja koja se nameću žalbom, potrebno je u prvom redu uzeti u obzir pravi smisao (ratio legis) odredbi člana 10. i člana 1. ZKP te ulogu i ovlašćenja međunarodnih mirovnih snaga u BiH. Prema odredbi člana 10. stav 2. ZKP sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i s loboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovor ima koje je ratifikovala BiH niti na dokazima koji su pribavljenim povredama ovog zakona dok u smislu stava 3. člana 10. ZKP sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz člana 2. Time je određen krivičnopravni pojam „pravno nevaljani dokazi“. Po pravilima kr ivičnog postupka (uključujući i pravila iz člana 10. ZKP) u smislu člana 1. ZKP dužni su postupati sudovi, tužilac i drugi učesnici u krivičnom postupku (najčešće policijski organi), kada postupaju u krivičnim stvarima. Time je određen krug organa koji su dužni postupati po pravilima pos tupka utvrđenim u procesnom zakonu. Nepostupanje ovih organa po t im pravilima povlači moguće zakonske posledice određene u članu 10. stav 2. i 3. ZKP (nezakoniti dokazi). U konkretnom slučaju, u pretresanju poslovnih prostorija preduzeća optuženog nisu učestvovali policijski organi, u smis lu prava i dužnosti ovih organa u izvršenju ove zakonom predviđene radnje dokazivanja. Uloga policijskih s lužbenika SJB Ugljevik svela se samo na posmatranje i obezbjeđenje pretresanja koje su izvršili pripadnici Stabilizacionih snaga (SFOR) koji su nakon završenog pretresanja izdali potvrdu o pronalasku i oduzimanju munic ije i eksplozivnih materija koju je optuženi potpisao bez primjedbi. Ovlašćenje SFOR-a, koji nema procesni položaj učesnika u postupku, za preduzimanje ove radnje kao nesporno proizilazi iz Opšteg okvirnog mirovnog sporazuma za BiH, Aneks 1-A: Sporazum o vojnim aspektima mirovnog sporazuma te iz posebnih Sporazuma organa vlasti u BiH sa Stabilizacionim snagama o pronalaženju i oduzimanju nelegalnog oružja i eksplozivnih materija u operacije „Žetva“, u okviru koje je i izvršeno pretresanje poslovnih prostorija optuženog i oduzimanje municije i eksplozivnih materija. Stoga, izvršena radnja pretresanja nije rezultat samovoljnih, nekontrolisanih postupka SFOR-a već radnja koja se zasniva na međunarodnom mirovnom Sporazumu koji je sastavni dio ustavnog poretka BiH i na ovlašćenjima SFOR-a iz zaključenih sporazuma sa organima vlasti BiH o provođenju operacije pr ikupljanja nelegalnog oružja i eksplozivnih mater ija. Radi toga je i potvrda SFOR-a o pronalaženju i oduzimanju inkrimisane municije i eksplozivnih sredstava od 13.05.2004. godine prvostepenom sudu mogla poslužit i kao valjan dokaz za utvrđivanje odlučnih činjenica i donošenje pobijane presude, pa s u sve suprotne tvrdnje žalbe o nezakonitosti ovog dokaza neosnovane. ( Rješenje Okružnog suda u Bijeljini Број: 012-0-Кž-06-000 238 od 17.10.2006.) Član 364. st. 1. tačka 11. ZKP

149

IZREKA PRESUDE JE NERAZUMLJIVA I POSTOJI BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA IZ ČLANA 364. STAV 1. TAČKA 11. ZKP, KADA PRVOSTEPENI SUD U PRESUDI DONIJETOJ NAKON PONAVLJANJA KRIVIČNOG POSTUPKA U KORIST OPTUŽENOG, NE ODLUČI O PRAVNOJ SUDBINI PRETHODNE PRESUDE, U SMISLU ČLANA 409. STAV 3. ZKP TJ. PROPUSTI DA ODLUČI DA LI SE TA PRETHODNA PRESUDA STAVLJ A VAN SNAGE ( U CJELOSTI ILI DJELIMIČNO ) ILI SE OSTAVLJA NA SNAZI. Iz obrazloženja U konkretnom slučaju protiv okr ivljenog vođen je krivični postupak u odsustvu , te je u tom postupku isti bio pravosnažno osuđen presudom prvostepenom suda, koja je potvrđena presudom drugostepenog suda. Nakon što su se stekli zakonom propisani uslovi prvostepeni sud je rješenjem dozvolio ponavljanje kr ivičnog postupka u korist okrivljenog i to ponavljanje postupka rezultiralo je donošenje nove presude, a koja se pobija žalbom branioca okrivljenog. U takvoj situaciji treba imati u vidu odredbu čl. 409 st. 3. Zakona o krivičnom postupku u kojoj je propisano da kad sud u novom postupku donese presudu, izreći će da se ranija presuda djelimično ili u cijelosti stavlja van snage ili da se ostavlja na snazi. Dakle, da ne bi u istoj krivičnoj stvari postojale dvije presude, mora se uvijek ranija presuda ili staviti van snage ( u cijelosti ili djelimično ) ili ostaviti na snazi. Rješenje kojim se , na zahtjev okr ivljenog dozvoljava ponavljanje krivičnog postupka je proceduralna odluka i njome se ne stavlja van snage ranija presuda. O sudbini te presude se odlučuje isključivo novom presudom i takva odluka je sadržana u izreci te presude. Prema navodima datim u izreci pobijane presude proizilazi da prvostepeni sud nije tako postupio, tako da je ostala nepoznata pravna sudbina ranije pravosnažne presude. Izreka takve presude je nerazumljiva i predstavlja bitnu špovredu odredaba kirivčnog postupka iz čl. 364 st.1.tač.11. u vezi sa čl. 409 st.3. Zakona o krivičnom postupku , zbog čega je pobijanu presudu valjalo ukinuti i predmet vratit i prvostepenom sudu na ponovno suđenje. ( Rješenje Okružnog suda u Bijeljini Kž-87/05 od 30. septembra 2005. godine ) Član 364. st. 1. tačka 11. ZKP

150

IZREKA PRESUDE JE NERAZUMLJIVA AKO SE U IZRECI U ČINJENIČNOM OPISU KRIVIČNOG DJELA UGROŽAVANJE JAVNOG SAOBRAĆAJA IZ ČLANA 400. STAV 3. U VEZI SA STAVOM 1. KRIVIČNOG ZAKONIKA REPUBLIKE SRPSKE SAMO NAVEDE DA JE OPTUŽENI VOZIO PUTNIČKI AUTOMOBIL POD UTICAJEM ALKOHOLA SA KONCENTRACIJOM 2,29 PROMILA ALKOHOLA U KRVI, ŠTO JE SUPROTNO ČLANU 164. STAV 1. I 2. ZOOBS NA PUTEVIMA, A PROPUSTI DA SE ISTOVREMENO NAVEDE, KAO POSLEDICA VOŽNJE POD DEJSTVOM ALKOHOLA, I KRŠENJE DRUGIH PROPISA ZOOBS NA PUTEVIMA, USLED KOJIH JE DOŠLO DO SAOBRAĆAJNE NEZGODE. PRESUDA NEMA RAZLOGE O ODLUČNIM ČINJENICAMA, AKO SE U OBRAZLOŽENJ U PRESUDE NE DAJU RAZLOZI O VINOSTI OKRIVLJENOG, ODNOSNO O OBLIKU VINOSTI OKRIVLJENOG U ODNOSU NA UČINJENO KRIVIČNO DJELO ZA KOJE JE OGLAŠEN KRIVIM. Iz obrazloženja Radnja izvršenja kr ivičnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 400. stav 1. Kr ivičnog zakonika Republike Srpske iz kojeg je u konkretnom slučaju,a obzirom na prirodnu teže posljedice i oblik vinosti okr ivljenog vozača proizašao kvalifikovani oblik ovog kr ivičnog djela iz stava 3. citiranog člana sastoji se u nepridržavanju saobraćajnih propisa, čime je obuhvaćeno svako postupanje učesnika u saobraćaju koje je u suprotnosti sa propisima o saobraćaju ne putevima us ljed čega je ugrožen javni saobraćaj do te mjere da je izazvao saobraćajnu nesreću, u kojoj je kao krajnja posljedica nastupila smrt jednog lica. U pitanju je dakle djelo sa blanketnom dispozicijom čija radnja proizilazi iz zabrane i uputstva koje za učesnike u saobraćaju na putevima sadrže odgovarajući saobraćajni propisi, tako da se u svakom slučaju ugrožavanja javnog saobraćaja mora procjenjivati da li je ponašanje učesnika u saobraćaju bilo u skladu sa saobraćajnim propisima. U Zakonu o osnovama bezbjednosti saoberaćaja na putevima i drugim propisima sadržana su pravila o ponašanju učesnika u javnom saobraćaju na putevima čije kršenje može predstavljati raDnju izvršenja krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja, pa se u izreci i obrazloženju presude kojom se okrivljeni oglašava krivim za ovo krivično djelo mora navesti saobraćajni propis čijim kršenjem je ugrožen javni saobraćaj i prouzrokovana saobraćajna nesreća. Propuštanjem da u izreci navede saobraćajni propis (isti propis nije naveden ni u obrazloženju prvostepene presude) čijim kršenjem je učinilac prouzrokovao saobraćajnu nesreću i učinio

151

krivično djelo koje je predmet optužbe, prvostepeni sud je učinio navedenu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. Donoseći ovakvu odluku ovaj sud je imao u vidu i to da je prvostepeni sud u izreci pobijane presude naveo da je okrivljeni budući da je vozio svoj putnički automobil pod uticajem alkohola sa koncentracijom od 2,29 g/kg promila alkohola u krvi postupao protivno odredbi člana 164. stav 1. i 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima. Dakle, nikakva druga povreda blanketne norme nije navedena. Međutim, pomenuti podatak o alkoholisanosti sam za sebe je od značaja samo za r ješavanje pitanja vinosti okr ivljenog, koji podatak prvostepeni sud nije ni tretirao jer uopšte nije dao razloge o vinosti okrivljenog. Ovdje treba istaći i to da sama vožnja pod uticajem alkohola ne znači automatski i odgovornost učinioca djela za nastalu saobraćajnu nesreću, jer je moguća situacija da okrivljeni vozi pod uticajem alkohola, a da pri tome ne povrijedio nijednu drugu blanketnu normu Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja, odnosno da alkohol nije u uzročnoj vezi sa nastalom saobraćajnom nesrećom. Zato je veoma važno da se utvrdi koji je blanketni propis je povredio okrivljeni koji je vozio pod uticajem alkohola. Ovakvo postupanje prvostepenog suda asocira na stanovišta vezana za krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja usljed omamljenosti (a u činjeničnom opisu je upravo opisano to djelo) koje je dekr iminisano i nije propisano u Kr ivičnom zakoniku Republike Srpske, a koji Zakonik je pr imjenjen u konkretnom slučaju. Kod tog krivičnog djela radnja izvršenja sastojala se u upravljanju motornim vozilima pod uticajem alkohola i drugih omamljujućih sredstava tako da su se prilikom pravne kvalif ikacije djela po ovom osnovu mogli, ali nisu morali bavezno navoditi drugi saobraćajni propis i kojih se izvršilac nije pridržavao. Mađutim, za razliku od tog, krivično djelo za koje je okr ivljeni oglašen kr ivim ima karakter djela sa blanketnom dispozicijom, jer njegova radnja proizilazi iz zabrana i uputstava koje za učesnike u javnom saobraćaju sadrže određeni saobraćajni propis i. U tom smislu vožnja okrivljenog pod uticajem alkohola mora imati uticaja na ostale propuste koje je okrivljeni u toku vožnje učinio (nije se kretao desnom stranom kolovoza i nije vozilo držao što bliže desnoj ivici kolovoza, već je vozilom prešao na lijevu stranu puta itd.) i koju blanketnu normu je takvim propustima povrijedio. Izreka prvostepene presude, a ni njeno obrazloženje ne s adrže saobraćajni propis čijim kršenjem je okr ivljeni prouzrokovao saobraćajnu nesreću, što izreku te presude čini nerazumljivom, ali i u odnosu na razloge o odlučnim činjenicama. Isto tako, prvostepena presuda uopšte nema razloge o vinosti okr ivljenog, odnosno obliku vinosti okrivljenog u odnosu na učinjeno kr ivično djelo, a koje razloge mora imati prvostepena presuda. Naime, u prvostepenoj presudi moraju se raspraviti i obrazložiti pitanja ps ihološkog

152

odnosa okrivljenog prema djelu t j. moraju se raspraviti kakav je sadržaj svijesti i volje i taj skup psiholoških činjenica nakon raspravljanja navedenih pitanja treba podvesti pod odgovarajući pravni pojam kojim se definiše određeni oblik vinosti. Vinost učinioca, kao osnova njegove krivične odgovornosti mora u svakom konkretnom slučaju da se utvrdi, i naravno u razlozima presude obrazloži. To je osnovno pitanje. Time se isključuje mogućnost objektivne krivične odgovornosti. Dakle, pobijana presuda nema razloge o jednoj odlučnoj činjenici – vinosti – a ipak je izveden zaključak o odgovornosti za ovo krivično sjelo. Postupajući na napr ijed navedeni način prvostepeni sud je učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. ZKP, jer je izreka presude nerazumljiva, obzirom da u istoj nije naveden blanketni propis, i što presuda nema razloge o odlučnim činjenicama, obzirom da nema razloga o tome koji je blanketni propis kršio okrivljeni i što nema razloge o vinosti okrivljenog, a radi koje se povrede odredaba krivičnog postupka prvostepena presuda mora ukinut. ( Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-31/03 od 21. 05. 2004. godine ) Član 364. st. 1. tačka 11. ZKP IZREKA PRESUDE JE NERAZUMLJIVA KADA SE U IZRECI U ČINJENIČNOM OPISU KOD KRIVIČNOG DJELA TJELESNE POVREDE IZ ČLANA 134. STAV 1. KRIVIČNOG ZAKONA REPUBLIKE SRPSKE SAMO NAVEDE DA JE OPTUŽENI UDARCIMA PESNICOM NANEO OPŠTEĆENOM TJELESNE POVREDE, A PRI TOM PROPUSTI DA SE OPIŠE O KAKVIM SE KONKRETNO POVREDAMA RADI I BLIŽE LOCIRAJ U POVREDE NA TIJELU OŠTEĆENOG. Iz obrazloženja Prvostepena presuda je donešena uz bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. Zakona o kr ivičnom postupku na čije postojanje je s pravom ukazala žalba branioca okrivljenog, i zbog koje povrede tu presudu valja bez daljnjeg ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje, s obzirom da ona sadrži takve nedostatke zbog kojih njenu valjanost i zakonitost nije moguće pravilno ispitati. Postojanje navedene bitne povrede krivičnog postupka manifestuje se u tome što je izreka presude nerazumljiva. Naime, izreka

153

presude kojom se okrivljeni oglašava krivim mora sadržavati stroge kriterije koji su propisani članom 351. stav 1. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku u kome je jasno navedeno da će se u toj presudi izreći za koje se djelo okrivljeni oglašava kr ivim, uz naznačenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja kr ivičnog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena određene odredbe Kr ivičnog zakona. Dakle, ovaj dio presude mora biti jasan i određen i takav činjenični osnov iste ne može biti zamjenjen parafriziranjem zakonskog opisa krivičnog djela. Tačnije, ako bi činjenični opis djela iz izreke presude umjesto činjenica i okolnosti koje bi predstavljale bitna obilježja krivičnog djela za koje se okr ivljeni oglašava kr ivim sadržavali navode koji su u stvari zakonski opis tog krivičnog djela, onda je takva izreka nerazumljiva i t ime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka. Upravo takav propust je učinjen u pobijanoj presudi time što je prema navodima izreke iste navedeno da je okrivljeni A. Z. oglašen krivim što je kr itičnog dana na način detaljnije opisan u istoj oštećenom H.R. pesnicama nanio t jelesne povrede čime je učinio kr ivično djelo t jelesne povrede iz člana 134. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske. Iz ovako stilizovane izreke prvostepene presude nije moguće zaključiti o kakvim se konkretno povredama radi, niti su iste pobliže locirane tako da je izreka presude nerazumljiva. Naime, svaka tjelesna povreda, u najopštijem smislu predstavlja oštećenje ili narušavanje tjelesne integr iteta ili zdravlja nekog lica. Međutim u svakoj konkretnoj krivično-pravnoj situaciji nužno je u izreci presude dati detaljan opis zadobijene povrede i bližu lokaciju na tijelu oštećenog na kome je ta povreda konstatovana. Na ovaj propust, s pravom je ukazala žalba branioca okrivljenog, pa je istu valjalo uvažiti, pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje. ( Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-188/05 od 11. 10. 2005. godine ) Član 364. st. 1. tačka 11. ZKP IZREKA PRESUDE JE NERAZUMLJIVA, AKO SE U IZRECI PRESUDE U ČINJENIČNOM OPISU DJELA UGROŽAVANJE J AVNOG SAOBRAĆAJA IZ ČLANA 400. STAV 3. U VEZI SA STAVOM 2. KRIVIČNOG ZAKONIKA REPUBLIKE SRPSKE NE OPIŠE OBLIK VINOSTI OPTUŽENOG I TO TAKO DA IZ SAMOG OPISA RADNJE PROIZILAZI OBLIK VINOSTI KAKO U ODNOSU NA RADNJ U TAKO I U ODNOSU NA POSLEDICU TOG DJELA. Iz obrazloženja Prema stanovišu ovog suda prvostepena presuda j zhvaćena bitnim povrdama odedaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. Zakona o krivičnom postpku na čije je

154

postojanje s pravom ukazala žalba branioca okrivljenog. Naime, prvostepeni sud je u izreci pobijane presude bio dužan da unese sve činjenice I okolnosti koje čine obilježje krivičnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 400. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske, za koje je okrivljenog oglasio kr ivim i to kako njegove objektivne tako i subjektivne komponente. Za postojanje krivičnog djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja za koje je okr ivljeni oglašen kr ivim potrebno je da radnja tog krivičnog djela sadrži opis vinosti okrivljenog tako da se iz same izreke, odnosno opsa radnje izvršenja djela proizilazi nehatni oblik vinosti kako u odnosu na radnju tako i na pos ledicu tog djela. Međutim, prema navodima datim u izreci te pesude prvostepeni sud nije dao elemente vinosti okrivljenog tako da je izreka pobijane presude nerazumljiva pa je valjanost takve presude presude u cjelini nemoguće ispitati. Na ovaj propust s pravom je ukazala žalba branioca okrivljenog te je istu valjalo uvažiti, pobijanu presudu ukinuti i predmet vratit i prvostepenom sudu na ponovno suđenje. ( Rješenje Okružnog suda u Bijeljin broj Kž-162/04 od 15. 10. 2004. godine ) Član 364. st. 1. tačka 11. ZKP IZREKA PRESUDE JE NERAZUMLJIVA AKO SE U IZRECI PRESUDE U ČINJENIČNOM OPISU KOD KRIVIČNOG DJELA UGROŽAVANJE JAVNOG SAOBRAĆAJ A NAVEDE DA JE OKRIVLJENI KRŠIO BLANKETNI PROPIS IZ ČLANA 45. STAV 1. ZOOBS NA PUTEVIMA I BLANKETNI PROPIS IZ ČLANA 46. STAV 1. ISTOG ZAKONA, JER SE IZ OVAKOVOG OPISA RADNJE IZVRŠENJ A KRIVIČNOG DJELA NE VIDI KOJE JE BLANKETNE PROPISE OKRIVLJENI KRŠIO I KOJI SU U UZROČNOJ VEZI SA NASTALOM SAOBRAĆAJNOM NEZGODOM, OBZIROM DA SU OVI OBLICI NEPROPISNE VOŽNJE U MEĐUSOBNOJ KOLIZIJI U POGLEDU NASTANKA SAOBRAĆAJNE NEZGODE I ONI NE MOGU PARALELNO DA EGZISTIRAJU KAO UZROK NASTANKA SAOBRAĆAJNE NEZGODE. Iz obrazloženja Po nalaženju ovog suda prvostepena presuda je zahvaćena bitnim povredama odredaba krivičnog postupka koju predviđa odredba člana 364. stav 1. tačka 11. ZKP, na šta se s pravom ukazuje u žalbi branioca okrivljenog V. R. To se ogleda u nerazumljivosti izreke prvostepene presude, protivrječnosti ove i obrazloženja i pojedinih dijelova obrazloženja međusobno. Naime, prema činjeničnom opisu djela iz izreke prvostepene presude okrivljeni je oglašen krivim zbog toga što je u inikr iminisano vr ijeme, u ulici M. S. u Bijeljini upravljajući PMV

155

Golf reg. oznake 851-M-681, kretao se iz pravca trga Đ. D. M. ka centru grada, nepraopisnom i neprilagođenom brziniom svog vozila nastaloj saobraćaj situaciji - naseljeno mjesto, kolovoz vlažan, vidljivost smanjena usled noćnih uslova vožnje, tj. brzinom od oko 70 km/h iako je propisana brzina kretanja u naseljenom mjestu do 60 km/h a prilagođena brzina kretanja do 46 km/h, olako držeć i da zabranjena posledica neće nastupiti postupivši na taj nač in suprotno odredabama člana 45. stav 1. i 46. stav 1. ZOOBS-a na putevima, usled čega je prednjim dijelom svog vozila na lijevoj polovini kolovoza udariO pješaka R. G. u momentu kada je isti van pješačkog prelaza nepropisno prelazi kolovoz sa lijeve na desnu stranu kolovoza gledano u pravcu kretanja vozila okr ivljenog, usled čega je pješak R. G. zadobio teške tjelesne povrede u vidu preloma obiju kostiju desne podkoljenice i prelom,a kostiju lobanje koja povreda je dovela do oštećenja za život važnih moždanih centara, usled čega je preminuo. Dakle, da je kao učesnik u saobračaju na putevima nepridržavajući se saobraćajnih propisa ugrozio javni saobraćaj i doveo u opasnopst život ljudi usled čega je nastupila smrt jednog lica. Iz prednjeg, navedenog, činjeničnog opisa djela jasno se vidi da se okrivljeni proglašava krivim i zbog kršenja blanketnog propsa člana 45. stav 1. i blanketnog propisa člana 46. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobračaja na putevima, odnosno da je u konkretnom slučaju vozio nedozvoljenom brzinom ( brzina kojom se kretao vozilom okr ivljeni iznosila 70 km/h, dok je ograničena brzina bila 60 km/h ), i nepr ilagođenom brzinom , jer je prilagođena brzina bila 46 km/h, te da je kršenjem ovih saobraćajnih propisa u uzročnoj veza na ugrožavanjem javnog saobraćaja na putevima i izazivanjem saobraćajne nezgode. Međutim, po ocjeni ovog suda, navedeno krišenje saobračanih propisa i dovođenja is tih u uzrčnu vezu sa saobraćajnom nezgodom se međusobno isključuju, jer je u konkretnom s lučaju do saobraćajne nezgode došlo ili zbog nedozvoljene brzine ili zbog nepr ilkagođene brzine, a nikako zbog jedne i druge brzine. Navodeći u izreci presude da je okrivljeni izazvao saobraćajnu nesreću usled nedozvoljene i usled nepr iklagođenbe brzine izreku poresude čini nerazumljivom, jer se iz nje jasno ne vidi koje je to okrivljeni blanketne propise krit ične prilike kršio i koji su u uzrčnoj vezi sa nastalom saobračajnom nezgodom, odnosno ovi oblici nepropisne vožnje su u međusobnoj koliziji u pogledu uzročnosti nastanka saobraćajne nezgode. Dakle, po ocjeni ovog suda, oba ova oblika nepropisne vožnje ne mogu paralelno da egzistiraju kao uzrok nastanka saobračajne nezgode. Brzina motornog vozila može bit i dozvoljena i nedozvoljena. Nedozvoljena je svaka ona koja koja je veća od dozvoljene. Postoji generalno ograničenje brzine (motorna vozila svih kategorija) i ograničenje po kategor ijama vozila. Kada je brzina motornog vozila preko dozvoljene ( bez obzira na vrstu ograničenja ) nju kao takvu treba tako i kvalifikovati kao oblik

156

nepropisne vožnje. Neprilagođena brzina može bit i samo u okviru dozvoljene koja se prema saobraćajnoj situaciji smanjuje do zaustavljanja vozila. Nedozvoljena je u smislu društvene opasnosti teži oblik nepropisne vožnje od nepr ikagođene, a istovremeno što je posebno važno - čistiji oblik nepropisne vožnje. Isto tako u obrazloženju presude ( strana 5 pasus 2 i strana 6 pasus 1 prvostepene presude ) prvostepeni sud daje obrazloženje blanketnih saobraćajnih propisa koji su u uzročnoj vezi sa nastankom saobraćajne nezgode, pa se govori o tome da je okrivljeni kritične prilike sa vozilo se kretao nepropisnom i nepr ilagođenom brzinom, pri čemu se misli na nedozvoljenu i neprilagođenu brzinu, a iz formulacije i termina koje prvostepeni sud koristi proizilazi da je nepropisna nedozvoljena brzina, a da nepr ilagođena brzina nije neproipisna, iako su i nedozvoljena i nepr ilagođena brzina samo oblici nepropisne vožnje, dakle obje ove brzine su nepriopisne brzine. Kako se okr ivljeni oglašava kr ivim radi toga što je kršio odredbu člana 46. stav 1. a kako se to navodi u izreci i u obrazloženju prvostepene presude, to se u konkretnom slučaju opravdano postavlja pitanje da li okrivljeni povredom ovih saobraćajnih propisa prouzrokovao saobraćajnu nezgodu. Prvostepeni sud u naprijed navedenom dijelu obrazloženja svoje presude zaključuje na osnovu nalaza i mišljenja saobraćajnih vještaka da je okrivljeni krećući se nepropisnom brzinom od 70 km/h ( dozvoljena brzina je do 60 km/h ) uzročnik saobraćajne nezgode, uz znatan doprinso poginulog nastanku iste. Isto tako, prihvatajući nalaze saobraćajnih vještaka ista presuda zaključuje da bi do saobraćajne nezgode došlo pri bzini preko 46 km/h, jer je prilagođena brzina do 46 km/h. Polazeći od toga ovdje se postavlja pitanje da li bi do udesa došlo da se okrivljeni vozilom kretao u granicama dozvoljene brzine t j. do dozvoljenih 60 km/h. Odgovor je, očito, pozitivan. Zapravo, prema nalazu i mišljenu saobraćajnih vještaka nezgoda bi se izbjegla da se je okrivljeni vozilom kretao brzinom ispod 46 km/h. To znači da bi do udesa došlo pr i vožnji i brzinom od 46 do 60 km/h. U takvoj situaciji stav suda da je do saobraćajne nezgode došlo kršenjem propisa člana 46. stav 1. ZOOBS-a dovodi se u pitanje, odnosno dovodi se u pitanje da je nedozvoljena brzina uzrok nastanka saobraćajne nezgode. Prvostepeni sud u obrazloženju presude obrazlaže i drugi oblike nepropisne vožnje odnosno neprilagođenu vožnju, t j. da je okrivljeni kršio odrebe člana 45. stav 1. ZOOBS-a jer vožnju nije prilagodio. Dakle, prvostepeni sud u obrazloženju presude navodi da je okrivljeni kršio propise člana 45. stav 1. i člana 46. stav 1. ZOOBS-a i da je usled kršenja ovih propisa došlo do saobraćane

157

nezgode iako oba ova oblika nepropisne vožnje ne mogu paralelno da egzistiraju kao uzrok nastanka saobraćajne nezgode. Kako prvostepeni sud nije razjasnio i opredjelio koji je oblik nepropisne vožnje u uzročnoj vezi sa saobraćajnom nezgodom, to ni u obrazloženju presude nije mogao da to isto objasni, zbog čega su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjer i protivrečni, što predstavlja povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. ZKP. Postupajući na naprijed navedeni nač in prvostepeni sud je učini bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11 ZKP, jer je izreka presude nerazumljiva, obzirom da u izreci presude navedene povrede saobraćajnih propisa, odnosno nepropisne brzine vozila okivljenog koje jednu drugu isključuju kao uzrok saobraćajne nezgode, te što presuda nema razloge o odlučnim činjenicama, jer nema jasne razloge o tome koja nepropisna brzina vozila okrivljenog je uzrok saobraćajne nezgode, a radi koje se povrede odredaba krivičnog postupka prvostepena presuda mora ukinuti. ( Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-423/02 od 26. 03. 2003. godine ) Član 364. st. 1. tačka 11. ZKP IZREKA PRESUDE JE NERAZUMLJIVA, AKO SE U IZRECI PRESUDE U ČINJENIČNOM OPISU KRIVIČNOG DJELA KRAĐE ELEKTRIČNE ENERGIJE SAMO NAVEDE DA JE OKRIVLJENI PRISVOJIO ELEKTRIĆNU ENERGIJU U VRIJEDNOSTI OD 1.408,24 KM, JER NA TAJ NAČIN NISU PRECIZNO OZNAČENE STVARI KOJE SU OBJEKAT ODUZIMANJ A I PRISVAJ ANJA, OBZIROM DA NIJE OZNAČENA KOLIČINA ELEKTRIČNE ENERGIJE U MJERNIM JEDINICAMA U KOJIMA SE ONA INAČE IZRAŽAVA. Iz obrazloženja Iz izreke prvostepenE presude vidi se da je prvostepeni sud okrivljenog B. S. oglasio krivim zbog krivičnog djela krađe iz člana 221. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske, a radi toga što je u svojoj kući u kojoj privremeno boravi, u namjeri da pr isvajanjem tuđe pokretne stvari pribavi sebi protivpravnu imovinsku korist, na monofaznom brojilu izvršio direktno

158

spajanje dolaznog i odlaznog kabla elektr ične energije i tako omogućio korišćenje električne energije bez evidebtiranja utroška iste na koji način je protivpravno prisvojio električnu energiju u vrijednosti od 1. 408, 24 KM. Dakle iz izreke presude sasvim jasno proizilazi da je okrivljeni oglašen krivim radi toga što je u namjer i pribavljanja protivpravne imovinske koristi prisvojio električnu energiju na nač in bliže opisan u izreci prvostepene presude. S t im u vezi treba istaći da je prvostepeni sud pravilno zaključio da predmet krivičnog djela krađe može bit i električna energija te da električna energija ima karakter pokretne stvari u krivično pravnom smislu kako je to određeno u članu 126. stav 13. Krivičnog Zakonika Republike Srpske. Međutim, predmet krivičnog djela krađe, za koje je okrivljeni oglašen krivim u izreci presude nije jasno određen, jer nije navedena količina prisvojene električne energije. Naime, prvostepeni sud je bio dužan da navede tačnu količinu prisvojene elektr ične energije, te da na taj način bliže odredi pomenutu "tuđu pokretnu stvar", kako bi se na osnovu toga mogla bliže odrediti i njena vrijednost. Sve su to bitna obilježja kr ivičnog djela za koje je okrivljeni oglašen kr ivim. Objekt krivičnog djela krađe je tuđa pokretna stvar koja mora bit i tačno određena u činjeničnom opisu djela ne samo po vrsti nego i po količini, jer samo iz takvog opisa proizilaze njegova zakonska obilježja. Dosledno tome, u činjeničnom opisu krivičnog djela kako je to propisano odredbom člana 351. stav 1. tačka 1. ZKP moraju bit i precizno označene pokretne stvari koje su objekt oduzimanja i prisvajanja. Kako u opisu djela u izreci prvostepene presude nije označena količina električne energije u mjernim jedinicama u kojima se ona inače izražava, a koju je okrivljeni prisvojio, to je us led toga izreka presude nerazumljiva, jer se iz nje ne vidi precizno određen objekat predmetnog krivičnog djela. Postupajući na naprijed navedeni nač in prvostepeni sud je učini bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11 ZKP, jer je izreka presude nerazumljiva, obzirom da u izreci presude nije navedena količ ina pr isvojene elektr ične energije usled čega nije precizno određen objekat krivičnog djela za koje je okr ivljeni oglašen krivim, a radi koje se povrede odredaba krivičnog postupka prvostepena presuda mora ukinuti. ( Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-401/03 od 28. 02. 2004. godine ) Član 364. st. 1. tačka 11. ZKP IZREKA PRESUDE JE NERAZUMLJIVA AKO SUD IZREKNE KAZNU ZATVORA ISPOD NAMJ ANJE PROPISANE KAZNE A PRI TOME SE UOPŠTE U IZRECI PRESUDE

159

NE POZOVE NA ODREDBE ČLANA 39. I 40. KRIVIČNOG ZAKONIKA REPUBLIKE SRPSKE KOJE SE ODNOSE NA UBLAŽABVANJE KAZNE, JER SE NE VIDI NA OSNOVU ČEGA JE OKRIVLJENOM IZREČENA KAZNA ZATVORA ISPOD NAMANJE PROPISANE KAZNE ZATVORA I DO KOJE GRANICE JE IZVRŠENO UBLAŽAVANJE KAZNE TJ. DA LI JE DO UBLAŽAVANJA KAZNE DOŠLO ZBOG TOGA ŠTO ZAKON PREDVIĐA DA SE UČINILAC MOŽE BLAŽE KAZNITI ILI JE SUD UTVRDIO POSTOJANJE OSOBITO OLAKŠAVAJ UĆIH OKOLNOSTI KOJE UKAZUJU DA SE I SA UBLAŽENOM KAZNOM MOŽE POSTIĆI SVRHA KAŽNJAVANJA. PRESUDA NEMA RAZLOGE O ODLUČNIM ČINJENICAMA, AKO SUD IZREKNE KAZNU ZATVORA ISPOD NAMJANJE PROPISANE KAZNE, A U OBRAZLOŽENJU PRESUDE SE SAMO NAVEDU OLAKŠAVAJ UĆE OKOLNOSTI A NE I RAZLOZI KOJIMA SE SUD RUKOVODIO ZA UBLAŽAVANJE KAZNE, TE AKO PRIMJENI KRIVIČNI ZAKON KOJI NIJE VAŽIO U VRIJEME IZVRŠENJ A KRIVIČNOG DJELA A U OBRAZLOŽENJ U PRESUDE PROPUSTI DA DA RAZLOGE O TOME ZAŠTO SMATRA DA JE TAJ ZAKON BLAŽI ZA UČINIOCA. Iz obrazloženja Iz izreke prvostepen presude vidi se da je prvostepeni sud okrivljenom Z. Š. za krivično djelo izazivamnje opšte oipasnosti iz člana 390. stav 3. u vezi sa stavom 1. Kr ivičnog zakonika Republike Srpske ( za koje ga je oglasio krivim ) izrekao kaznu zatvora u trajanju od 6 ( šest ) mjeseci, dakle, izrkao mu je kaznu zatvora ispod najmanje propisane kazne zatvora za ovo krivično djelo, jer je za ovo krivično djelo u zakonu propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina. Izričući ovu kaznu okrivljenom prvostepeni sud se uopšte nije pozvao na odredbe člana 39. i 40. Krivičnog zakonika Republike Srpske koje se odnose na ublažavanje kazne tako da se uopšte ne vidi na osnovu čega je okrivljenom izrečena kazna zatvora ispod namanje propisane kazne i do koje granice je izvšeno ublažavanje kazne tj. da li je do ublažavanja kazne došlo zbog toga što zakon predviđa da se učinilac može blaže kazniti ili je sud utvrdio postojanje osobito olakšavajućih okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja. Time je izreka presude nerazumljiva. Pored toga u obraztloženju prvostepene prsude ( gdje se govor i o odmjeravanju kazne okrivljenom strana 9 pasus 3 ) samo se navode olakšavajuće okolnosti i uopšte se i ne pominju nit i navode osobito olakšavajuće okolnosti koje u smislu člana 39. tačka 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može ostvarit i svrha kažnjavanja, a nit i se navodi da je zakonom propisano da se okr ivljeni može blaže kazniti u smis lu odredbe člana 39. tačka 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske. Time presuda nema razloge o odlučnim

160

činjenicama, jer nema razloga o tome koje su to osobito olaskšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može ostvariti svrha kažnjavanja, odnosno razloga o tome da zakon predviđa blaže kažnjavanje. Jednom riječju prvostepena presuda nema razloge o tome zašto je okrivljenom izrečena kazna zatvora ispod najmanje propiosane kazne zatvora za krivično djelo za koje je oglašen krivim. Sem toga, prvostepeni sud je smatrajući ga blažim za učinioca primjenio Krivični zakonik Republike Srpske, koji nije važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, ali o tome u obrazloženju presude nije dao nikakve razloge, tako da se ne vidi zašto je Kr ivični zakonik Republike Srpske blaži za okr ivljenog od Kr ivičnog zakona Republike Srpske-posebni dio. S tim u vezi treba istaći da odluka suda treba da sadrži razloge o tome koji je kr ivični zakon blaži za učinioca samo u onom slučajuju kada se u smislu člana 4. stav 2. KZ RS ima primjeniti krivični zakon koji je blaži. Kako je prvostepeni sud primjenio krivični zakon koji nije važio u vrijeme činjenja krivičnog djela, a nije dao razloge zašto je tako postupio, to prvostepena presuda nema razloge o ovoj odlučnoj činjenic i. Postupajući na naprijed navedeni nač in prvostepeni sud je učini bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11 ZKP, jer je izreka presude nerazumljiva, obzirom da u izreci presude nije naveden propis na osnovu kojeg je okrivljenom izrečena kazna zatvora ispod najmanje propisane kazne za djelo za koje je okr ivljeni oglašen krivim, te što presuda nema razloge o odlučnim činjenicama, jer nema razloge o tome na osnovu čega je okrivljenom izrečena kazna ispod najmanje propisane kazne za krivično djelo za koje je oglašen krivim, te što nema razloge o tome zašto je pr imjenjen krivični zakon koji nije važio u vr ijeme izvršenja krivičnog djela, a radi koje se povrede prvostepena presuda mora ukinuti. ( Rješenej Okržnog suda u Bieljini Kž-216/02 od 30. 06. 2003. godine ) Član 364. st. 1. tačka 11. ZKP AKO U PISMENO IZRAĐENOJ PRESUDI NEMA RAZLOGA KOJIM SE SUD RUKOVODIO PRI IZRICANJU USLOVNE OSUDE ILI AKO NEMA RAZLOGA O VINSOSTI OKRIVLJENOG, TIME JE UČINJENA BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA IZ ČALNA 364. TAV 1. TAČKA 11. ZKP, JER TAKVA PRESUDA NEMA RAZLOGE O ODLUČNIM ČINJENICAMA TJ NEMA RAZLOGE O USLOVNOJ OSUDI I VINOSTI. Iz obrazloženja

161

Prvostepena presuda uopšte nema razloge o vinosti okrivljenog, odnosno obliku vinsoti okrivljenog u odnosu na učinjno krivično djelo, a koje razloge mora imati prvostepena presuda. Naime, u prvostepenoj presudi moraju se raspraviti i obrazložit i pitanja psihološkog odnosa okrivljenog prema djelu t j. moraju se raspraviti kakav je sadržaj svijeti i volje i taj skup psiholoških činjnica nakon raspravljanja navedenih pitanja treba podvesti pod odgovarajući pravni pojam kojim se definiše određeni oblik vinosti. Vinost učinioca, kao osnova njegove krivične odgovornosti mora u svakom konkretnom slučaju da se utvrdi, i naravno u razlozima presude obrazloži. To je osnovno pitanje. Time se isključuje mogućnost objektivne krivične odgovornosti. Sem toga, po ocjeni ovog suda, prevostepena presuda nema jasne i određene razloge o uslovnoj osudi. U smis lu člana 357. stav 8. ZKP sud je dužan da posebno obrazloži kojim se razlozima rukovodio da okrivljenom treba izreći uslovnu osudu U konkretnom slučaju prvostepeni sud je u razlozima presude samo naveo olakšavajuće okolnosti, te uopštene konstatacije da će se uslovnom osudom postići svrha kažnjavanja i da će i uslovna osuda vaspitno djelovati na okr ivlčjenog i potencionalne izvršioce da u buduće ne čine ista ili slična krivična djela. Dakle, ovdje je izostala konkretizacija zakonskih odredbi iz člana 46. stav 2. i 48. stav 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske, prema kojim zakonskim odredbama uslovna osuda će se izreći, kad se, s obzirom na pr irodu i težinu kr ivičnog djela, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno i ličnost učionioca, sa osnovom može očekivati da učinilac krivičnog djela u buduće neće vršit i krivična djela iako kazna kojom se prijeti ne bude izvršena. U skladu sa ovim odredbama, koje se moraju konkretizavotai i u odnosu na konkretno djelo i učinioca, sud treba da iznese konkretne činjenice i okolnosti koje daju dovoljno osnova za utemeljenu i osnovanu prognozu da se bez izvršenja kazne kojom se pr ijeti može prema okrivljenom postići svrha kažnjavanja, pr i čemu posebno treba cijenit i težinu učinjneog krivičnog djela i ličnost okrivljenog posebno da li je ranije osuđivan. Kako je prvostepeni sud u smislu navedenih zakonskih propisa bio dužan da posebno obrazloži čime se rukovodio kada je našao da okrivljenima treba izreći us lovnu osudu i kako to u razlozima presude nije učinio, to se ni odluka o krivičnoj sankciji nije mogla ispitati. Postupajući na naprijed navedeni nač in prvostepeni sud je učini bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11 ZKP, jer je presuda nema razloge o odlučnim

162

činjnicama, obzrom da nema razloga o vinosti i o uslovnoj osudi, a radi koje se povrede odredaba krivičnog postupka prvostepena presuda mora ukinuti. ( Rješenje Okružnog suda u Bijeljini Kž - 26/03 od29. 01. 2004. godine ) Član 364. st. 1. tačka 11. ZKP PRESUDA JE PROTIVRJEČNA SAMA SEBI, KAD SE U IZRECI PRESUDE U ČINJENIČNOM OPISU KOD KRIVIČNOG DJELA TEŠKE KRAĐE IZ ČLANA 222. STAV 1. TAČKA 1. KRIVIČNOG ZAKONIKA REPUBLIKE SRPSKE NAVEDE VRIJEDNOST ODUZETIH I PRISVOJENIH STVARI KOJ A JE VRIJEDNOST STVARI UTVRĐENA NA OSNOVU NALAZA I MIŠLJENJA VJEŠTAKA, KOJI JE NALAZ I MIŠLJENJE SUD PRIHVATIO, A I PORED TOGA OŠTEĆENI SE U SMISLU ČLANA 108. STAV 2. ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU UPUTI DA SVOJ IMOVINSKOPRAVNI ZAHTJEV OSTVARUJE U PARANICI. Iz obrazloženja Prvostepena presuda, u dijelu koji se odnosi na okr ivljenog A. M. ostvarila je bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. tač. 11. Zakona o krivičnom postupku, a koja se povreda manifestuje u tome što je presuda protivriječna sama sa sobom. Naime, prema navodima datim u izreci prvostepene presude proizilazi da je okrivljeni A. M. kritičnog dana, na način koji je opisan u izreci te presude oštetio ODP “Z“ za iznos od 5.000,00 KM, prisvajanjem agregata marke „Lambardini“. U istoj toj izreci prvostepeni sud shodno čl. 108. st. 2. Zakona o krivičnom postupku oštećenog ODP “Z“ sa njegovim imovinsko pravnim zahtjevom upućuje na parnicu. U obrazloženju presude na strani 10. obrazlažući razloge zbog čega je oštećenog uputio na parnicu prvostepeni sud ističe da je to učinio zbog toga što „u pogledu postavljenog imovinsko pravnog zahtjeva i utvrđene vrijednosti dolazi do odstupanja, a sud je cijenio i činjenicu da se radi o doniranom predmetu“. Ovakvi razlozi u pogledu upućivanja oštećenog da svoj imovinsko pravni zahtjev ostvaruje u parnici su nejasni. Pr ije svega nije bilo nikakvog razloga da se oštećeni upućuje na parnicu za onu vrijednost spornog agregata koja je nesumnjivo utvrđena od strane vještaka kome je sud tokom postupka poklonio vjeru. Međutim, ono što posebno izaziva dilemu predstavlja tvrdnja iznesena u tom obrazloženju da je sud cijenio i činjenicu da se radi o doniranom predmetu . Prema ovako stilizovanim navodima obrazloženja proizilazi da prvostepeni sud nije ni rasčistio pitanje vlasništva nad otuđenim agregatom iako u izreci presude jasno navodi da se radi o agregatu vlasništvo oštećenog ODP “Z“.

163

( Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj: 012-0-Kž-06-000 116 od 20.06.2006.) Član 364. st. 1. tačka 11. ZKP IZREKA PRESUDE JE NERZUMLJIVA KAD SE U IZRECI PRESUDE U ČINJNIČNOM OPISU KRIVIČNOG DJELA NE NAVEDE VRIJEME IZVRŠENJA KRIVIČNOG DJELA. Iz obrazloženja Izreka prvostepene presude je zahvaćena bitnom povredom odredaba kr ivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. ZKP koja se ispoljava u nerazumljivosti izreke presude. Ova povreda zakona je rezultat nekr it ičkog prihvatanja optužnice javnog tužioca čija je činjenična osnovica (dispozitiv optužnice) sačinjena protivno članu 262. stav 1. tačka 2. ZKP. Naime, u smislu navedene zakonske odredbe optužnica kao strogo formalni akt mora sadržavati opis djela iz koga proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela, vrijeme i mjesto izvršenja kr ivičnog djela kao i ostale okolnosti potrebne da se krivično djelo što tačnije odredi. Prihvatanjem takve optužnice prvostepeni sud je izreku prvostepene presude učinio nerazumljivom jer izreka presude u činjeničnoj osnovici ne sadrži vrijeme i mjesto izvršenja kr ivičnog djela, što je žalba branioca pravilno ukazala. Vr ijeme izvršenja kr ivičnog djela je relevantna činjenica jer se prema vremenu izvršenja krivičnog djela utvrđuju i primjenjuju mater ijalne krivične odredbe koje se tiču primjene krivičnog zakona, zastarjelosti, amnestije i slično, što je u ovom slučaju od krivičnopravnog značaja. Kako izreka pobijane presude nema naznačenje vremena izvršenja krivičnog djela onda nije jasno u kom vremenskom periodu je okr ivljeni preduzeo radnje izvršenja krivičnog djela za koje je oglašen krivim. Vr ijeme izvršenja krivičnog djela je važno i sa aspekta trajanja obaveze izdržavanja oštećene od strane okrivljenog, koja obaveza je nesumnjivo utvrđena u presudi Osnovnog suda u Brčkom broj P-2582/87 od 29.12.1987. godine. Prema toj presudi obaveza traje dok budu postojali zakonski razlozi. Prema propisu koji reguliše porodične odnose obaveza izdržavanja traje do punoljetstva a nakon toga samo ako postoje zakonski osnovi predviđeni tim propisom (redovno školovanje, nesposobnost i slično). Oštećena rođena 24.11.1984.godine tako da je postala punoljetna 25.11.2002. godine, što je relevantna činjenica pa je bilo neophodno utvrdit i da li je t ime tada i prestala zakonska obaveza okrivljenog ili ne. ( Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-202/05 od 31.10.2005.godine)

164

Član 364. st. 1. tačka 11. ZKP PRESUDA NEMA RAZLOGE O ODLUČNIM ČINJNICAMA, KAD SUD IZREKNE MJERU BEZBJ EDNOSTI OBAVEZNOG LIJEČENJA ALKOHOLIČATRA I NARKOMANA A U OBRAZLOŽENJU PRESUDE SAMO NAVEDE DA JE MJERA IZREČENA IZ RAZLOGA ŠTO JE VJEŠTAK NEUROPSIHIJATAR PREPORUČIO IZRICANJE OVE MJERE POŠTO JE OPTUŽENI HRONIČNI ALKOHOLIČAR PA DA POSTOJI OPASNOST DA ĆE USLED OVE OVISNOSTI I DALJE VRŠITI KRIVIČNA DJELA, JER SE IZ OVAKVIH RAZLOGA MOŽE OPRAVDANO IZVESTI ZAKLJUČAK DA JE USTVARI ODLUKU O IZRICANJU OVE MJERE DONIO VJEŠATAK NEUROPSIHIJATAR, OBZIROM DA JE IZOSTALA OD STRANE SUDA KRITIČKA ANALIZA I OCJENA NALAZA I MIŠLJENJ A OVOG VJEŠTAKA KAO I SVAKOG DRUGOG DOKAZA. Iz obrazloženja Prvostepeni sud u obrazloženju presude nije dao razloge o svim odlučnim činjenicama vezanim za izricanjem ove mjere bezbjednosti. Naime, na strani 7 pobijane presude prvostepeni sud navodi da je pomenuta mjera bezbjednosti izrečena okrivljenom iz razloga što je vještak neuropsihijatar preporučio sudu izricanje ove mjere pošto je okrivljeni hronični alkoholičar pa postoji opasnost da će usled ove zavisnosti okrivljeni i dalje vršit i kr ivična djela. Iz ovog bi se mogao izvesti zaključak da je ustvari odluka o izr icanju mjere bezbjednosti obaveznog liječenja alkoholičara i narkomana u konkretnom slučaju donio vještak neurpsihijatar a ne sud što je neprihvatljivo. Odluku po ovom pitanju donos i sud nakon pribavljanja nalaza i mišljenja vještaka. Ovaj nalaz i mišljenje sud je dužan da cijeni kao i svaki drugi dokaz to jest da ga podvrgne kritičkoj analizi. Istina, pribavljanje nalaza i mišljenja vještaka o potrebi primjene ove mjere bezbjednosti je nužno, s tim da se vještak treba izjasniti i o mogućnostima za liječenje okrivljenog. Iako se vještak u svom nalazu i mišljenju izjasnio po tom pitanju i preporučio mjeru obaveznog liječenja u stacionarnim uslovima, sud nije dao razloge o tome da li se i po tom pitanju saglas io sa stavom vještaka. ( Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-130/03 od 12. 05. 2004. g. ) Član 364. st. 1. tačka 11. ZKP

165

IZREKA PRESUDE JE NERAZUMLJIVA KADA SE U IZRECI PRESUDE U ČINJENIČNOM OPISU KRIVIČNOG DJELA POSLOVNA PREVARA IZ ČLANA 254. STAV 1. KRIVIČNOG ZAKONIKA REPUPUBLIKE SRPSKE NAVEDE DA JE OPTUŽENI U ODREĐENOM VREMENSKOM INTERVALU U FABRICI PREUZEO U IME I ZA RAČUN FIRME ČIJI JE VLASNIK I DIREKTOR RAZNE ROBE, KOJ U JE NARUČIO U PRISUSTVU PREDSTAVNIKA STRANE FIRME, DA BI NAKON PREUZIMANJA ROBE NA SVE NAČINE IZBJ EGAVAO DA PLATI NAVEDENU ROBU IBJEGAVAJUĆI KONTAKTE SA PREDSTAVNICIMA FABRIKE I TVRDEĆI DA JE OBVEZNIK PLAĆANJA STRANA FIRMA, JER OVAKAV ČINJENIČNI OPIS NE SADRŽI SVA BITNA OBILJEŽJ A OVOG KRIVIČNOG DJELA, OBZIROM DA NIJE OPISANO DA JE OPTUŽENI U MOMENTU SKLAPANJA UGOVORA ILI POSLA POSTUPAO U PREVARNOJ NAMJERI-OBMANI, ODNOSNO DA JE LAŽNO PRIKAZIVAO DA ĆE OBAVEZE BITI ISPUNJENE ILI PRIKRIVAO DA OBAVEZE NEĆE BITI ILI DA NEĆE MOĆI BITI ISPUNJENE, OBZIROM DA SAMO TAKAV SUBJ EKTIVNI STAV IZVRŠIOCA OVOG KRIVIČNOG DJELA PREDSTAVLJA ODLUČNU ČINJENICU KOJA DISTANCIRA OVO KRIVIČNO DJELO OD GRAĐANSKO-PRAVNOG POSLA. Iz obrazloženja Prema odredbi čl. 351. st. 1. tač. 1. Zakona o krivičnom postupku izreka presude kojom se optuženi oglašava kr ivim mora sadržavati bitne činjenice i okolnosti koje čine konstitutivna obilježja bića krivičnog djela i to kako objektivne tako i subjektivne prirode , kao i one činjenice i okolnosti od kojih zavisi pr imjena određene odredbe Krivičnog zakona. Prema navodima datim u izreci pobijane presude proizilazi da je okrivljeni u per iodu od 25.11.2000. godine do 30.01.2001. godine u fabrici stolova i stolica, po otpremnicama broj 16/00, 111/01, 81/01 i 89/01 preuzeo u ime i za račun firme „I“, čiji je on vlasnik i direktor razne robe, koju je okrivljeni naručio u pr isustvu prestavnika strane firme „I“, da bi nakon preuzimanja robe na sve načine izbjegavao da plati navedenu robu, izbjegavajući bilo kakve kontakte sa predstavnicima fabrike stolova i stolica, tvrdeći da je obveznik plaćanja po navedenim računima strana firma „I““, oštetivši na taj način fabriku stolova i stolica za iznos od 9.504,00 KM pa je t ime učinio krivično djelo pos lovna prevara iz čl. 254. st. 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske. Ovakvo stilizovana izreka presude je nerazumljiva iz dva razloga. Prvi je što njome nije tačno određeno vrijeme izvršenja predmetnog kr ivičnog djela, tako da nije jasno kada je zaista zaključen pravni posao između okr ivljenog i fabrike stolova i stolica jer je oč igledno da je isporuka robe od strane fabrike stolova i stolica vršena nakon zaključenja ovog posla i vršena je

166

u periodu od 25.11.2000. godine do 30.01.2001. godine. Vrijeme izvršenja krivičnog djela je okolnost koja se mora naznačiti u izreci presude jer je ono bitno za utvrđivanje niza činjenica koje su značajne za pravičnu primjenu Krivičnog zakona (pitanje zastarjelosti, primjene blažeg propisa, uračunjivosti okrivljenog i dr). Pored ovog nedostatka izreka pobijane presude ne sadrži ni subjektivne elemente djela koji su vr lo značajni kada je u pitanju ovo krivično djelo. Predmetno krivično djelo predstavlja ustvari djelo prevare posebne vrste i za njegovo postojanje potrebno je da je učinilac koji obavlja privrednu djelatnost pri sklapanju ili izvršenju ugovora ili posla postupa u prevarnoj namjeri-obmani koja se ogleda u tome da je lažno pr ikazivao da će obaveze biti ispunjene ili pr ikrivao da obaveze neće bit i ili da neće moći bit i ispunjene, pa radi djelimičnog ili potpunog neispunjenja te obaveze za drugu stranu ili nekog drugog nastupi imovinska šteta. Neispunjenje obaveze plaćanja preuzete robe, makar se ono ogledalo i u izbjegavanju da se ona plati, sama za sebe ne predstavlja krivično djelo poslovne prevare ukoliko se sa sigurnošću ne može utvrditi da je okr ivljeni pr i zaključenju spornog pravnog posla bio svjestan da svoju obavezu neće izvršit i ili pak da je neće moći izvršit i. Dakle, potrebno je da je on kod zaključenja pravnog posla, u vrijeme izvršenja krivičnog djela postupao u prevarnoj namjer i obmanjujući drugog koji u poslovni odnos ulazi u dobroj namjer i, oslanjajući se na dobre poslovne običaje, da i on poštuje načelo savjesnosti i poštenja u privrednoj djelatnosti. Takav subjektivni stav izvršioca krivičnog djela je odlučna činjenica koja distancira ovo krivično djelo od građansko pravnog posla. Ovo bitno obilježje djela mora bit i sadržano u izreci presude, a o njemu sud u obrazloženju te presude mora dati jasne i uvjer ljive razloge. Međutim niti izreka pobijane presude sadrži pobijane elemente a nit i su oni dati u njenom obrazloženju, pa je t ime prvostepeni sud učinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. tač. 11. Zakona o krivičnom postupku zbog čega je prvostepenu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje ( Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj: 012-0-Kž-06-000 184 od 23.10.2006.) Član 365 stav 4. ZKP POVRIJEĐEN JE KRIVIČNI ZAKON NA ŠTETU OKRIVLJENIH KADA JE PRVOSTEPENI SUD RADNJE OKRIVLJENIH PRAVNO KVALIFIKOVAO KAO KRIVIČNO DJELO FALSIFIKOVANJE NOVCA IZ ČLANA 263. STAV 1. KRIVIČNOG ZAKONIKA REPUBLIKE SRPSKE, JER JE U KONKRETNOM SLUČAJU TREBAO RADNJE OKRIVLJENIH PRAVNO OCIJENITI KAO KRIVIČNO DJELO KRIVOTVORENJE NOVCA IZ ČLANA 205. STAV 1. KRIVIČNOG ZAKONA BOSNE I HERCEGOVINE, OBZIROM DA JE OVAJ ZAKON, UZIMAJUĆI U OBZIR ZAPRIJEĆENU KAZNU ZA NAVEDENO KRIVIČNO DJELO, BLAŽI ZA OKRIVLJENE U

167

ODNOSU NA KRIVIČNI ZAKONIK REPUBLIKE SRPSKE KOJI JE VAŽIO U VRIJEME IZVRŠENJ A KRIVIČNOG DJELA. Iz obrazloženja Pravno kvalif ikujući utvrđene radnje izvršenja okrivljenih kao krivično djelo falsifikovanje novca iz člana 263. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske, prvostepeni sud je učinio povredu Krivičnog zakona na štetu okrivljenih pa je ovaj sud, povodom izjavljene žalbe, a po službenoj dužnosti u smislu člana 376. stav 1. tačka 2. Zakona o krivičnom postupku, a u odnosu na okrivljenog S. Z. u smislu člana 380. Zakona o kr ivičnom postupku preinačio pobijanu presudu u pravnoj ocjeni djela i radnji okr ivljenih opisane u izreci prvostepene presude, za koje su isti oglašeni krivim, pravno ocjenio kao kr ivično djelo – krivotvorenje novca iz člana 205. stav 1. Kr ivičnog zakona Bosne i Hercegovine, obzirom da se ovaj Zakon, uzimajući u obzir zaprjećenu kaznu za navedeno krivično djelo, pojavljuje kao blaži u odnosu Kr ivični zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Naime, članom 4. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske je predviđeno da ako je poslije izvršenja krivičnog djela izmjenjen zakon jednom ili više puta primjeniće se zakon koji je najblaži za uč inioca. To je, ustvari odstupanje od načela propisanom u stavu 1. tog člana po kome se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je važio u vr ijeme izvršenja krivičnog djela. Ovu odredbu je valjalo pr imjeniti i u konkretnom slučaju imajući u vidu činjenicu da je preraspodjelom zakonodavne nadležnosti predmetno krivično djelo iz entitetskog prešlo u Krivično zakonodavstvo BiH. Ovakva preraspodjela nadležnosti, sama po sebi, nemjenja ništa u odnosu na pravila vremenskog važenja Krivičnog zakona, a pošto je Kr ivični zakon BiH za ovo krivično djelo propisao blažu kaznu onda je u takvoj situaciji pravna ocjena koju je djelu okr ivljenih dao prvostepeni sud ostala neodrživa pa je u tom dijelu presudu valjalo preinačiti. ( Presuda Okružnog suda u Bijeljini Broj: Kž-210/05 od 18.11.2005.godine ) Član 400. stav 1. ZKP NIJE MOGUĆE PRODUŽENJE PRITVORA PREMA OPTUŽENOM KOJI SE NALAZI U PRITVORU U VRIJEME POTVRĐIVANJA OPTUŽNICE PODNIJETE U SMISLU ČLANA 400. STAV 1. ZKP ZBOG OSNOVANE SUMNJE DA JE KRIVIČNO DJELO UČINIO U NEURAČUNLJIVOM STANJ U, VEĆ SAMO NJEGOVO ZADRŽAVANJE U SMISLU ČLANA 400. STAV 3. ZKP, A TAKOĐE NIJE MOGUĆE NI ODREĐIVANJE PRITVORA

168

PREMA TAKVOM OPTUŽENOM KOJI SE U VRIJEME POTVRĐIVANJ A OPTUŽNICE NALAZI NA SLOBODI. Iz obrazloženja Nakon što je potvrdio optužnicu, sudija za prethodno saslušanje se u smislu člana 191. stav 5. ZKP usprotivio predlogu za određivanje pritvora i zatražio je da o prijedlogu povodom neslaganja odluči vanpretresno vijeće ovog suda. Vijeće je nakon razmatranja svih spisa predmeta, ispitalo predlog za određ ivanje pritvora te nalazi da predlog nije osnovan. Naime, pravilno sudija za prethodno saslušanje zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoje zakonski osnov za određivanje pritvora optuženom M. S. nakon potvrđivanja optužnice podignute u smislu člana 400. stav 1 . ZKP. Mogućnost, način i postupak određivanja pritvora nakon potvrđivanja optužnice u redovnom postupku regulisana je odredbama člana 194. stav 1. i 2. ZKP. Međutim, procesnopravni položaj ( i pitanje pritvaranja) lica protiv kojih je podignuta optužnica zbog osnovane sumnje da su učinili krivično djelo u stanju neuračunljivosti pravno je uređen odredbama člana 400. do 402. ZKP. Prema odredbi člana 400. stav 3. ZKP u slučaju kada je tužilac u optužnici postavio predlog da sud utvrdi da je osumnjičeni (optuženi) učinio kr ivično djelo u stanju neuračunljivosti, osumnjičeni odnosno optužni koji se nalazi u pr itvoru ili psihijatr ijskoj ustanovi neće se pustiti na slobodu već će sud na predlog tužioca donijeti rješenje o privremenom zadržavanju do najviše 30 dana od donošenja tog r ješenja. Iz ovako pravno stilizovane odredbe proizilazi da je isključena mogućnost produženja pritvora prema licu koje je optuženo da je u neuračunljivom stanju učinilo krivično djelo a koje se nalazi u pritvoru u vrijeme potvrđ ivanja optužnice ( u tom slučaju pr itvor mora biti ukinut) već je predviđena obaveza da u tom slučaju sud na predlog tužioca donese rješenje o privremenom zadržavanju do najviše 30 dana. Analognim tumačenjem, prema takvom optuženom koji se nalazi na slobodi ne postoji zakonski osnov za određivanje pritvora nakon potvrđivanja optužnice niti je u tom slučaju moguće njegovo privremeno zadržavanje. Shodno navedenom, pravilnim shvatanjem odredbe člana 400. stav 3. ZKP proizilazi zaključak da nije moguće produženje pr itvora prema optuženom koji se nalazio u pritvoru u vrijeme potvrđivanja optužnice zbog osnovane sumnje da je krivično djelo učinio u neuračunljivom stanju nit i je moguće određivanje pr itvora prema takvom optuženom koji se u vr ijeme potvrđ ivanja optužnice nalazio na slobodi. Prema tome, isključena je mogućnost pritvaranja lica protiv koga je podignuta optužnica u smislu člana 400. stav 1. ZKP.

169

Kako se u konkretnom slučaju optuženi M. S. u vrijeme potvrđivanja optužnice podignute zbog osnovane sumnje da je u neuračunljivom stanju uč inio krivično djelo – ubistvo iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske nalazio na slobodi to onda nema zakonskog osnova da se prema njemu odredi pritvor nakon što je optužnica potvrđena. ( Rješenje Okružnog suda u Bijeljini Broj: 012-0-Kv-06-000 087 od 30. 10. 2006.)

VI PRILOG – STATISTIČKI PODACI O PRIMJENI NOVOG ZKP-a

170

171

172

173

174

175

176

177

178

179

180

ZAKLJUČAK Na osnovu sve navedenog u ovom radu, ne ulazeći u ostale aspekte reformisanog krivičnog zakonodavstva, polazeći samo od aspekata odbrane optuženog, evidentno je neophodno provesti reformu reformisanog zakonodavstva. Naravno, mnogi će istaći suprotno, posebno što je još uvijek u Bosni i Hercegovini hereza ukazati da je zakonodavac, u konkretnom slučaju indirektni zakonodavac OHR, prepisao praksu zapadnih zemalja koja se ne može primijeniti u BiH, jer zapadna praksa predviđa minimum ideologiziranog društva, društva poštivanja zakona i pravde, a toga u Bosni i Hercegovini – nema. Dakle, mnogi će istaći da, recimo: Prva praktična iskustva nesumnjivo ukazuju da je uvođenje novih krivičnoprocesnih ustanova bilo opravdano, jer je već dalo dobre rezultate, mnogo veće od očekivanih. Reći će da je to razumljivo jer, recimo, priznanje krivice u okviru izjašnjenja o krivic i predstavlja obaveznu procesnu radnju, da sporazum o priznanju krivice predstavlja pismeni kompromis stranaka višestruko prihvatljiv za stranke i branioca, ali i za oštećenog, svjedoke i vještake koji se ne moraju izlagati dodatnim naporima i troškovima koji ih očekuju na glavnom pretresu, dok je izdavanje kaznenog naloga uslovljeno zahtjevom tužioca u podnesnoj optužnici i saglašavanjem optuženog sa sadržajem zahtjeva. Mogli bi reći da sa aspekta efikasnosti krivičnog postupka, prava na suđenje u razumnom roku, bolje reći prava na ubrzano suđenje, nove procesne ustanove predstavljaju pravno osvježenje u odnosu na ranije neefikasno i beskrajno dugo procesuiranje pojedinih kr ivičnih predmeta. Zatim, mogli bi naglas iti da je veoma važno što u dosadašnjim postupcima završenim bez održavanja glavnog pretresa (tzv.presude bez suđenja) nije dolazilo do povrede prava krivičnoprocesnih subjekata u postupku, prije svih prava na odbranu optuženog, odnosno drugih ljudskih prava i osnovnih sloboda koje čine dio međunarodnih standarda u oblasti zaštite navedenih prava koji se direktno primjenjuju u pravnom s istemu BiH prema č lanu II. stavu 2. Ustava BiH. Na kraju, mogli bi istaći da prvi statistički podaci (u BiH je sve onako kako to nekome odgovara) govore da primjena novih procesnih ustanova nije pos ljedica blaže kaznene polit ike odnosno popustljivosti tužioca u fazi pregovaranja o uslovima priznanja krivice ili podnošenja zahtjeva za izdavanje kaznenog naloga, te da je sa novim praktičnim iskustvima, boljim poznavanjem pravne prirode priznanja kr ivice, sporazuma o priznanju krivice i kaznenog naloga, međusobnim povjerenjem procesnih stranaka i branilaca i efikasnijem radu sudova po nezavršenim predmetima u redovnim krivičnim postupcima, broj završenih predmeta primjenom novih krivičnoprocesnim ustanova sve veći. Da li je tako?

181

Već prilikom usvajanja samog Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH, kao poslanik predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH, upozoravao sam, kako je to već istaknuto u radu, da je neophodno simulirati određene zakonske norme, kako bi se mogla odrediti njihova primjena u praksi, kako bi se omogućilo adekvatno dostizanje pravde i pravičnosti. Međutim, zbog okolnosti da je OHR ins istirao na tome da zakon mora bit i usvojen u tekstu kakav je ponuđen poslanicima, nije bilo moguće ispraviti nedostatke. Primjena zakona u praksi, na osnovu činjenica iznesenih u ovom radu, pokazala je da sam bio u pravu kada sam upozoravao na nedostatke, i da ne moramo slijepo izvršavati sve što OHR nalaže, ukoliko imamo spoznaju da je moguće sačinit i bolja zakonska rješenja. Bar radi mirne savsjeti i tada sam upozoravao da su norme reformisanog Zakona o krivičnom postupku FBiH, koji je sačinjen na osnovu Zakona o krivičnom postupku BiH, diskriminatorske prema građanima koji nemaju novca, a takvih je preko 95 odsto u BiH. Us lovi za adekvatnu advokatsku zaštitu su postavljeni kao da živimo u američkom sistemu, sa američkim platama. OHR je zanemario činjenicu da u BiH gotovo da i nema srednje klase građana, s obzirom da je uništena nacional-fašističkim divljanjem u toku rata, a zatim je istim metodama uz divljačku privatizaciju pokradena sva društvena imovina, te su radnici ostali bez posla ili rade za minimalne naknade. Dakle, zanemarena je činjenica da se zakon kakav je dobijen tzv. reformom može primijeniti samo na zapadne zemlje, gdje srednja klasa dominira. U BiH samo elita i tajkuni, uz pljačkašku bandu, mogu sebi priuštit i adekvatnu odbranu. U vezi same teme rada, aspekata odbrane optuženo u reformisanom zakonodavstvu, sada se o trošku države utvrđuje samo kr ivica, a građanim mora da bi se odbranio platit i sve troškove vještačenja unapr ijed da bi mogao parirati tužitelju, kome država plaća sve troškove. To je moguće samo u sistemima gdje su ljudi bogati, gdje imaju tzv. pravnu zaštitu, osiguranje pravne zaštite kao što je zdravstveno osiguranje, i naravno – dobre i redovne plate. Rad ukazuje na činjenice da je reformisano zakonodavstvo ipak primjer nehumanosti reformisanog zakonodavstva, te da je samo dodavanje gor iva u diskriminatorsku vatru neljudskog stanja u Bosni i Hercegovini. Ovaj rad je i dokaz da se ne mogu doslovno prepisati zakonske norme iz zapadnih zemalja, gdje sistem funkcioniše u cilju zaštite interesa građana, u odnosu na stanje u Bosni i Hercegovini gdje je čitav sistem podređen interesima ratnih i poratnih profitera.

182

LITERATURA

- Zakon o krivičnom postupku BiH ("Sl. glasnik BiH" broj 36/03)

- Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH ("Sl. novine FBiH" broj 35/03

- Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Sl.glasnik Republike Srpske" broj 50/03)

- Zakon o krivičnom postupku Distrikta Brčko BiH ("Sl. glasnik Brčko Distrikta BiH" broj

10/03)

- VSTV BiH -Modul 1 krivična oblast – istražni postupak, januar 2006. godine

- VSTV BiH –Modul 4 krivična oblast – skraćeni krivični postupci, januar 2006. godine

- OCCE – Izvještaj o primjeni zakona o krivičnim postupcima na sudovima u BiH, decemba 2004. godine

- OCCE – sporazum o priznanju krivnje – primjena pred sudovima BiH i usaglašenost sa

međunarodnim standardima za zaštitu ljudskih prava

- VSTV BiH – Modul 2 i 3 – krivična oblast – postupak optuženja, glavna rasprava, redovni i izvanredni pravni lijekovi, decembar 2005. godine

- VSTV BiH – Modul 5 – krivična oblast – posebni krivični postupci, decembar 2005.

godine

- VSTV BiH – Modul 5 – krivična oblast – posebni krivični postupci, januar 2006. godine

- VSTV BiH – Modul 4 – osnovna načela glavnog pretresa i metodologija izrade prvostepene presude u krivičnom postupku, 2007. godina