UNIVERZA NA PRIMORSKEM FAKULTETA ZA HUMANISTI!NE

ŠTUDIJE KOPER

Josip Višnji"

ARHITEKTONSKA ANALIZA SREDNJOVJEKOVNE UTVRDE PETRAPILOSA

MAGISTRSKO DELO

Mentor: prof. ddr. Mitja Guštin Arheološka dediš"ina Sredozemlja

Koper, 2008.

2

SADRŽAJ:

1. UVOD……………………………………………………………………………...2

2. PREGLED POVIJESTI UTVRDE……………………………………...…………4

3. OPIS POSTOJE#EG STANJA……………………………………………...…….8

4. OPIS ZIDOVA PO POJEDINIM FAZAMA RAZVOJA……………………..…14

5. STRATIGRAFSKA ANALIZA POJEDINIH ZIDOVA UTVRDE……………..24

5.1. Južni vanjski zid………………………………………………………………24

5.2. Zapadni vanjski zid…………………………………………………………...26

5.3. Sjeverozapadni vanjski zid…………………………………………………...28

5.4. Sjeverni vanjski zid…………………………………………………………...30

5.5. Isto$ni vanjski zid…………………………………………………………….33

5.6. Južni unutarnji zid kule…………………………………………………….…36

5.7. Zapadni unutarnji zid…………………………………………………………37

5.8. Sjeverni unutarnji zid kule i palasa…………………………………………...39

5.9. Unutarnje lice isto$nog zida palasa…………………………………………...41

5.10. Vanjsko lice isto$nog zida palasa…………………………………………...43

5.11. Sjeverni unutarnji zid dvorišta………………………………………………45

5.12. Unutarnji isto$ni zid dvorišta………………………………………………..47

5.13. Južni unutarnji zid dvorišta………………………………………………….49

6. REKONSTRUKCIJA IZGLEDA UTVRDE PO POJEDINIM FAZAMA

RAZVOJA…………………………………………………………………………..53

7. VREMENSKI OKVIR POJEDINIH FAZA RAZVOJA………………………...62

8. POVZETEK……………..………………………………………………………..74

LITERATURA……………………………………………………………………...79

POPIS SLIKA……………………………………………………………………….85

3

1. UVOD

Srednjovjekovna utvrda Petrapilosa, o $ijoj "e se arhitekturi detaljnije

raspravljati u ovom radu, do sada je relativno $esto obra%ivana kroz stru$ne radove

ali je pažnja autora uglavnom bila okrenuta poznavanju povijesti vlasnika dok se

sama gra%evina ostavljala po strani. I manja arheološka iskopavanja provedena na

podru$ju Petrapilose koja su dala mnoštvo vrijednih podataka o životu unutar

zidina1, nisu ponudila mnogo odgovora o samoj arhitekturi, izuzev onih o crkvici Sv.

Marije Magdalene (Mihovili", 2000; Krnjak, 2003; Bradara, 2006a; Bradara, 2006b).

Ve"ina autora uglavnom se zadovoljavala konstatacijom da je na utvrdi uo$ljivo

nekoliko faza razvoja, od kojih posljednja svojim karakteristikama odgovara

goti$kom stilskom izri$aju.

Upravo nedostatak bilo kakvih iskoristivih podataka o arhitekturi bio je

poticaj da se pozabavim ovom problematikom, te na taj na$in upotpunim dosadašnje

spoznaje o Petrapilosi. Kako sam si za zadatak postavio interpretaciju razvoja utvrde

na osnovu sa$uvanih arhitektonskih ostataka te njihovo okvirno datiranje, kao

najprihvatljivija metoda rada pokazala se tzv. Arheologija arhitekture ("Archeologia

dell'architettura").

Naime, još od prve polovice 80 – ih godina 20. st. primije"ene su mogu"nosti

primjene arheološke metode stratigrafske analize pri prou$avanju sa$uvanih

arhitektonskih dijelova gra%evina (npr. Parenti, 1985 i 1986). Uskoro, po$etkom 90 -

ih metoda dobiva ime "Archeologia dell'architettura" i se sve više koristi prilikom

analize povijesnih gra%evina.2 Metoda podrazumijeva primjenu stratigrafske analize

prilikom iš$itavanja tragova koje uo$avamo na sa$uvanim zidovima, slaganje

uo$enih stratigrafskih jedinica u kronološku sekvencu primjenjuju"i pri tome tzv.

Harisovu matricu, zatim povezivanje ovako dobivenih podatka s drugim izvorima,

kao što su pravni akti, ikonografski prikazi ili pak podatci dobiveni arheometrijskim

ili drugim analizama. Sve ovo $ini se s ciljem oboga"ivanja spoznaja odre%enih

1 Prvo istraživanje vršeno je 1995. g. od strane djelatnika Arheološkog muzeja Istre iz Pule pod vodstvom dr. sc. Kristine Mihovili", a radovi su bili usmjereni na prostor crkvice Sv. Marije Magdalene i prethodili su gra%evinskoj sanaciji tog objekta. Drugo istraživanje provedeno je 2005. g. tako%er od strane djelatnika Arheološkog muzeja Istre, ovog puta pod vodstvom Tatjane Bradare, kada su arheološke sonde otvorene podno isto$nog zida palasa i u vanjskom dvorištu. 2 Od 1996. g. izlazi $asopis pod nazivom "Archeologia dell'architettura" u kojem se obra%uju teme metodologije i predstavljaju konkretni primjeri analiziranih objekata.

4

povijesnih aspekata analiziranih gra%evina, ali i kao pomo" pri restauratorskim ili

konzervatorskim radovima na objektima.3

Primjenjuju"i ovu metodu izdvojio sam stratigrafske jedinice na sa$uvanim

zidovima Petrapilose i složio ih u kronološke sekvence grupirane po fazama razvoja.

Potom sam pokušao interpretirati izgled utvrde u svakoj od pojedinih faza. Na kraju,

na osnovu povijesnih podataka dobivenih iz dokumenata vezanih uz utvrdu, pokušao

sam relativno-kronološku sekvencu vezati uz odre%ene datume.

Za grafi$ku prezentaciju korišten je arhitektonski snimak utvrde iz 1995.

godine4, koji je za potrebe rada dodatno dora%en. Pri analizi se pojavio problem

pristupa najvišim dijelovima zidova što nije pružalo mogu"nosti detaljnog uvida u

ove strukture. Iz tog razloga kasnije nadogradnje, koje se nalaze u višim dijelovima

nisu detaljno analizirane, nego svrstane u jednu fazu.

U radu su predstavljene i idejne rekonstrukcije nekih od razvojnih faza

utvrde.5 Rekonstrukcije su izra%ene na osnovu podataka prikupljenih kroz

arhitektonsku analizu, a predstavljaju pretpostavljeni izgled utvrde u pojedinim

razdobljima, bez naglašavanja svih detalja koji na ovom stupnju istraženosti nisu ni

poznati.

Kako je ve"i dio vanjskog dvorišta i prostora uz same vanjske bedeme u

potpunosti obrastao u gusto raslinje nisam bio u mogu"nosti napraviti analizu ovog

dijela kompleksa, iako bi to bilo izrazito korisno i nužno za potpuno razumijevanje

procesa razvoja ove utvrde. Obra%en je stoga samo središnji dio na kojemu je

izdvojeno nekoliko faza gradnji, popravaka ali i uništavanja koji svjedo$e o burnim

razdobljima kroz koja je ova utvrda prolazila kroz dugi period svog postojanja.

3 O ovoj tematici postoji ve" opširna literatura. Pogledati npr: Broglio, 1988; Broglio, 1996; Broglio, 1997; Cagnana, 2000; Doglioni, 1997; D'Ulizia, 2005; Harris, 2003; Tosco, 2003; Treccani, 1996. 4 Snimak je napravljen od strane Arhitektonsko – Gra%evinskog ateljea iz Rijeke, pod vodstvom V. Brali"a. 5 Tehni$ka izrada crteža: Valentina Višnji" i Tim A. von Leliwa.

5

2. PREGLED POVIJESTI UTVRDE

Ruševine Petrapilose (tal. Pietrapelosa, u Istarskom se razvodu naziva Kostel)

nalaze se uz rje$icu Bra$anu, jednu od pritoka rijeke Mirne, duboko u unutrašnjosti

sjevernog dijela istarskog poluotoka. Smještena je na vrhu vapnena$kog grebena

(119 m.n.v.), visoko iznad rije$ne doline, na mjestu s kojeg se mogao dobro nadzirati

put koji je prolazio podno nje.

Sl. 1. Položajna karta Petrapilose.

Rije$ne se doline u kraškim krajevima zbog svoje prohodnosti oduvijek

koriste kao prometni pravci, pa je isti slu$aj bio s rijekom Mirnom i njezinim

pritokama koje su pružale mogu"nost komunikacije izme%u kontinentalnog zale%a i

obale. Poznata je nekada prometna cesta koja se pored Velikih vrata na Krasu, kod

utvrde Zagrad, spuštala na Dane, Brest i kod Sv. Duha nastavljala uz dolinu Bra$ane

i Mirne do mora (Parentin, 1987, 119). Cesta uz Bra$anu spajala se i na prometnicu

6

koja je dolinama ove rijeke i Rižane povezivala Buzet i Trst, a vjerojatno je bila

korištena još u anti$kom periodu (Mondin, 2004, 184).

Povoljan strateški položaj bio je prepoznat još u prapovijesno doba, te se na

ovom mjestu najvjerojatnije nalazilo gradinsko naselje. Njegovo postojanje prvi

pretpostavlja C. Marchesetti (Marchesetti, 1903, 96), što je potvr%eno kasnijim

pronalaskom manje koli$ine karakteristi$nih kerami$kih ulomaka i ostave željeznog

doba datirane u drugu polovicu 7. st. pr. Kr. (Burši", 1984, 241; Mihovili", 1991,

208, 211; Mihovili", 2000, 21). Svi tragovi prapovijesnog naselja uništeni su

najvjerojatnije radovima prilikom gradnje utvrde (Mihovili", 2000, 21). Na jednom

od polja u podnožju utvrde prona%eni su žarni grobovi s prilozima (Benussi, 1928,

266), što je uz povoljan strateški položaj navelo neke od autora koji su se doticali ove

teme u svojim radovima, na zaklju$ak da se i u anti$kom razdoblju ovdje nalazila

utvrda s koje je vršen nadzor prometnice (Kandler, 1875, 62; Benussi, 1928, 266;

Darovec, 1996, 13).

Prve vijesti vezane uz srednjovjekovnu utvrdu donose nam povijesni izvori u

10. st. Naime, 965. g. patrijarh Rodoald poklanja pore$koj crkvi utvrdu Ruin koju su

porušili Slaveni i barbari (Corbanese, 1984, 320; Darovec, 1996, 16; Sirk, 2002,

177). Po$etkom 11. st. ponovno se spominje utvrda Ruvin koju je akvilejskoj crkvi

darovao vojvoda Henrik, kasniji car Henrik II (Bianchi, 1847, 224; De Franceschi,

1852, 51; Benussi, 1897, 291; Benedetti, 1964, 7; Klen, 1976, 29; Darovec, 1996,

17) .6 Stotinu godina kasnije, 1102. istarski grof Urlik II, zajedno sa svojom ženom

Adelaidom, dodjeljuje akvilejskoj crkvi znatan teritorij u Istri, me%u kojim i selo

Druvine (Kandler, 1875, 241; Klen, 1976, 30; Darovec, 1996, 17). C. De Franceschi

prvi je pretpostavio kako su njema$ki srednjovjekovni pisani izvori taj naziv

pretvorili u Ruenstein7 što je u latinskim izvorima doslovno prevedeno u Petra

Pilosa, a kasnije u talijanski oblik Pietrapelosa (De Franceschi, 1852, 51). Iako je on

sam naknadno odustao od te ideje, ve"ina autora ipak prihva"a ovakvu interpretaciju

(Benussi, 1897; Kirac, 1946, 101 – 102; Klen, 1976, 30; Darovec, 1996, 17).

6 Uz ispravu je stavljena godina 1102., no ako je zaista rije$ o kasnijem caru Henriku II, onda se darivanje moralo dogoditi 1002. g. 7 Naziv se pojavljuje u dokumentu iz 1275. g. (Bianchi, 1847, 205).

7

Sl. 2. Pogled na utvrdu sa sjeverozapada. U pozadini se vidi dolina Bra$ane i #i"arija (foto: J. Višnji")

Kada 1208. g. akvilejski patrijarsi postaju istarski markgrofovi, u izvorima se

po$inju pojavljivati njihovi vazali koji gospodare ovim posjedom. Prvi poznati

feudalac koji uz svoje ime veže naziv utvrde bio je Vulginius de Petrapilosa,

spomenut u dokumentu iz 1210. g. (Benedetti, 1964, 7; Darovec, 1996, 19; Sirk,

2002, 177). Ova obitelj upravlja utvrdom narednih stolje"e i pol, kada gospodare

zemljištima sjeverno i južno od gornjeg toka rijeke Mirne, Petrapilosom,

Grožnjanom i imaju snažan utjecaj u upravi Motovuna, te spadaju me%u

najzna$ajnije istarske plemi"ke obitelji tog razdoblja (Darovec, 1996, 26). Nakon

Vulginiusa u izvorima se spominje Vikard Petrapilosa kao svjedok prilikom

potpisivanja razli$itih sporazuma (Darovec, 2007, 51 – 53), zatim bra"a Carsteman i

Henrik koji su izme%u ostalog bili upleteni u sukobe koji su zahvatili istarski

poluotok u drugoj polovici 13. st. tijekom kojeg su i ubijeni (Codice Diplomatico

Istriano8 1274. 14. 8.; Darovec, 2007, 53 – 67). Naj$eš"e spominjan $lan obitelji je

Vikard II Petrpilosa. Razlog tomu je dug period u kojem možemo pratiti njegovu

aktivnost (1287 – 1330), ali i njegova sklonost sukobima koje pratimo po Istri i

Furlaniji (CDI 1289; 1297.26.10.; Darovec, 2007, 71 – 77). Njegov nasljednik Petar,

8 U daljnjem tekstu "e se navoditi kao CDI.

8

koji je tako%er upleten u razne sukobe na podru$ju Istre, našao se i u financijskoj

krizi, pa je uz ostale pokušaje rješavanja ovog problema 1335. g. $ak vodio

pregovore s Mle$anima o prodaji utvrde koja nije nikada ostvarena (Darovec, 2007,

79-83). Posljednji predstavnik obitelji Petrapilosa, Nikola, spomenut je u dokumentu

iz 1352. g. (CDI, 1352. 1.7.) nakon $ega više na nalazimo spomen ove nekada mo"ne

istarske plemi"ke obitelji.

Sljede"i vlasnik utvrde bio je Volrik Rihemberg koji je 1355. g. ponovno

pokušao prodati Petrapilosu Mle$anima. Ni ovaj pokušaj nije uspio zbog neriješenih

pravnih odnosa.

Utvrda ostaje u vlasništvu patrijarha do 1421. g., kada uz Oprtalj i Buzet,

njegove posljednje posjede u Istri, potpada pod Mle$ane. Posljednjih desetlje"a

patrijarške prisutnosti na poluotoku u Petrapilosi su smješteni markizi, patrijarhovi

predstavnici u pokrajini (CDI, 1335; 1363; 1397.30.5; 1421; Senato Misti, 1888,

288-289; Senato Misti, 1887, 272; Darovec, 109-117).

Nakon mleta$kog osvajanja, u senatu se razvila rasprava oko potrebe

opstanka novoosvojenih utvrda, pa se tako javljaju i prijedlozi za rušenje Petrapilose.

Na kraju je ipak prihva"ena odluka da se utvrda o$uva (Senato Misti, 1887, 288 -

289), a 1440. g. dodijeljena je koparsko – piranskom plemi"u Nicolu Gravisiju zbog

zasluga oko otkrivanja protumleta$ke urote Padovanaca. Od tada pa sve do 1869. g.

kada se kona$no ukidaju feudalne obveze u monarhiji, Gravisi ostaju vlasnici ovog

posjeda (Darovec, 1996, 48; Flego, 2000).

Sama utvrda izgorjela je u požaru koji ju je zahvatio dvadesetih godina 17. st.

i nakon toga najvjerojatnije nije obnavljana (Klen, 1976, 22). Postoje dokumenti koji

potvr%uju da je me%u $lanovima obitelji Gravisi postojala ideja o obnovi (Senato

Mare, 1899, 71), me%utim kako se $ini, nikada nije realizirana. Posljednja je u

uporabi ostala crkvica Sv. Marije Magdalene u kojoj je zadnja služba održana 1793.

g. (Darovec, 1996, 51), što ukazuje na mogu"nost korištenja utvrde u nekom manjem

opsegu sve do tada.

9

3. OPIS POSTOJE!EG STANJA

Karakteristi$no za srednjovjekovne utvrde, Petrapilosa je smještena na

strateški izvanrednom položaju, visoko izdignuta od okolnog terena. Kako je sa

sjeverne i isto$ne strane okružena strmim padinama, a na jugu stoji na rubu same

litice, pristupiti joj se može samo sa zapada. Tlocrt utvrde prilago%en je potrebi da se

iskoristi sav raspoloživi prostor te je izdužen u smjeru istok – zapad. Zidovi utvrde

sa$uvani su u znatnoj mjeri, pa je tako ve"i dio perimetralnih zidova sa$uvao svoju

originalnu visinu koja na pojedinim mjestima doseže i do 20 m, zahvaljuju"i $emu

Petrapilosa i danas, nekoliko stolje"e od napuštanja, pruža impresivnu sliku.

Sl. 3. i 4. Pogled na Petrapilosu sa zapada. (foto: J. Višnji")

Kompleks se sastoji od središnjeg dijela i vanjskog dvorišta kojim je okružen.

Unutarnji dio $ini nukleus iz kojeg se utvrda razvijala, a sastoji se od glavne kule,

palasa, te unutarnjeg dvorišta s nekoliko pomo"nih zgrada.

Ulaz u središnji dio kompleksa nalazi se na njegovom isto$nom zidu. Nakon

prolaska kroz vrata ulazi se u uski hodnik u obliku slova L, kroz koji se prolazilo

stepeništem uklesanim u živoj stijeni. Hodnik je nadziran s jednom strijelnicom na

zidu nasuprot ulaza te otvorom u ba$vastom svodu. Po izlasku iz hodnika dolazi se

do unutarnjeg dvorišta koje je zauzimalo isto$nu polovicu središnjeg dijela utvrde

(sl. 5-1). Dvorište je bilo ispunjeno pomo"nim zgradama $iji su ostatci danas jedva

vidljivi. Tako, uz sam hodnik prepoznajemo ostatke ulazne kule od koje su danas

sa$uvani jedino isto$ni i sjeverni zid uklopljeni u perimetralne zidove. Na nju se

10

naslanjala manja zgrada natkrivena jednostrešnim krovom od koje je danas vidljiv

jedino trag ocrtan na sjevernom perimertalnom zidu te prozor na istom, a u

jugozapadnom kutu dvorišta vidljivi su ostaci manje zgrade koja je tako%er bila

natkrivena jednostrašnim krovom. Uz ovu zgradu uo$avaju se tragovi kružne

konstrukcije s vjerojatno kupolastim svodom - vjerojatno pe"i. Još jedna prostorija

nazire se zapadno od ulaznog hodnika. Mati$na stijena uz južni zid unutarnjeg

dvorišta izdignuta je u odnosu na okolni teren. Dvoja vrata koja se nalaze na tom

zidu najvjerojatnije su korištena samo za obrambene svrhe, odnosno nisu pripadala

nikakvoj zgradi. Na obodnim zidovima dvorišta još uvijek su sa$uvane merlature, od

kojih su neke zazidane naknadnim gra%evinskim intervencijama.

Sl. 5. Tlocrt utvrde.

0 5m 20m

Dalje prema zapadu nalazi se reprezentativna zgrada palasa (sl. 5-2) u koju je

jedini ulaz vodio iz unutarnjeg dvorišta. Palas ima oblik nepravilnog $etverokuta

vanjskih dimenzija 12,5 x 13 x 10,5 x 9 m, dok su unutarnje dimenzije 10,5 x 11 x

5,5 x 8 m. Imao je najmanje $etiri etaže9, koje su vidljive i danas, bio je natkriven

dvostrešnim krovom $iji se tragovi ocrtavaju na isto$nom zidu, a na sjevernom zidu

perforiran s tri prozora, po jednim na tri gornje etaže. Kako je ve" spomenuto ulaz je

bio na isto$nom zidu, na kojem se u razini tre"e etaže nalazi jedan prozor, a u

potkrovlju tri otvora. Neki od njih bi mogli predstavljati vrata kojima se pristupalo

9 O. Piper spominje pet etaža (Piper, 1904, )

11

potencijalnoj terasi s vanjske strane. Od južnog zida sa$uvan je tek manji dio na

kojem se nazire jedan prozor. Ovakvih prozora zasigurno je bilo i više ukoliko

uzmemo u obzir da se zid nalazi iznad visoke litice, te da je okrenut osun$anoj strani.

Ovakvu pretpostavku potvr%uje i crtež Petrapilose (sl. 7) objavljen 1904. g. (Pipier,

1904, 155). Zapadni zid, kojim je palas bio povezan s glavnom kulom, tako%er je

urušen. U unutrašnjosti palasa nalazi se djelomi$no sa$uvan pregradni zid kroz koji

se u prizemlju prolazilo dvojima širokim lu$no nadsvo%enim vratima, a u razini

prvog kata kroz dvoja vrata. Zid je nešto širi od 1 m, a u njegovoj se unutrašnjosti

nalazi uski hodnik i stepenište kojim se pristupalo višim katovima.

Glavna kula (sl. 5-3) nalazi se na krajnjem zapadnom kutu središnjeg dijela.

Imala je oblik nepravilnog $etverokuta vanjskih dimenzija 11 x 5,5 x 8 x 11 m,

unutarnjih dimenzija 5 x 2,8 x 4 x 5 m i maksimalnu visinu preko 19 m.

Najvjerojatnije je imala $etiri etaže, ali je ipak bila za jedan kat viša od palasa s

obzirom da je izgra%ena na povišenom dijelu u odnosu na ostatak utvrde. Kula se

nalazila na napadima najizloženijem dijelu i predstavljala je naj$vrš"u to$ku obrane

sa zidovima koji imaju debljinu do 4 m. Kako je zid koji spaja kulu i palas urušen,

danas nije mogu"e uo$iti kako je funkcionirala komunikacija izme%u ta dva dijela

utvrde. Piper u svom radu donosi i tlocrt na kojem su vrata ucrtana uz sjeverni zid

(sl. 8).

Sl. 6. Srednjovjekovni zahod. (foto: J. Višnji")

12

Središnji dio utvrde okružen je vanjskim bedemom sa svih strana osim s

južne gdje to nije bilo mogu"e, ali ni potrebno s obzirom na liticu koja se tu nalazi.

Ulazna vrata s lu$nim nadvojem, od kojeg je danas sa$uvan tek manji dio, nalazila su

se na zapadnom zidu, a bila su nadzirana s kule, strijelnica i kruništa vanjskog zida.

Na uskom prostoru izme%u zapadnog zida kule i vanjskog bedema smješten je

zanimljiv primjer srednjovjekovnog zahoda (sl. 5-4; sl. 6). Rije$ je o manjoj

prostorijici s uskim prozor$i"em, koja je bila natkrivena jednostrešnim krovom. U

njoj nalazimo kamenu plo$u s kvadratnom rupom ispod koje se nalazi visoka litica

niz koju su fekalije padale.

Sl. 7. Crtež Petrapilose iz 1904. g. Južni zid palasa još uvijek postoji.

Izvor: Österreichische Burgen III, Piper, O., 1904, 155.

13

Sl. 8. Tlocrt Petrapilose iz 1904. g.

Izvor: Österreichische Burgen III, Piper, O., 1904, 154

Sa sjeverne strane središnjeg dijela ponovno je ostavljen tek uski prolaz

izme%u zidova na kojem se na dva mjesta uo$avaju tragovi vrata koja su dodatno

osiguravala ovaj prolaz. Nakon drugih vrata bedem se širi, a na tom mjestu je

smještena mala crkvica Sv. Marije Magdalene (sl. 5-5; sl. 9) s preslicom na pro$elju i

pravokutnom, ba$vasto nadsvo%enom upisanom apsidom.

Sl. 9. Crkva Sv. Marije Magdalene. (foto: J. Višnji")

14

Crkvica pokazuje zna$ajke romani$ke sakralne arhitekture (Maruši", 1974,

22; Šonje, 1982, 131). Tijekom arheoloških iskopavanja 1995. g. prona%eni su

tragovi fresaka koje su nekada krasile unutrašnjost crkve, a mogu se datirati u 15. st.

(Krnjak, 2003, 14). Zanimljivo je da se na ulomcima fresaka pronalaze i glagoljski

grafiti koji se mogu datirati u 15. i 16. st. (Komšo, 2003)

Isto$no od crkvice i središnjeg dijela otvara se dvorište (sl. 5-6) na kojem se

uo$avaju tragovi pomo"nih zgrada. Nekoliko manjih prostorija nalazilo se uz

sjeverni zid, te jedna ve"a zgrada s dvostrešnim krovom u sjeveroisto$nom kutu. Na

isto$nom zidu dvorišta nalaze se manja vrata koja su vodila izvan zidina, iako je

pristup s te strane dosta nepovoljan. Kako se vrata nalaze u blizini ulaza središnjeg

dijela utvrde, a podalje od glavnog ulaza s kojeg bi dopirao neprijateljski napad,

može se pretpostaviti da se radilo o izlazu za nuždu u slu$aju napada. Ovim se

vratima moglo najlakše pristupiti i terasama na južnoj padini, koje su u prošlosti

obra%ivane (Jakovljevi", 2005, 44). Na isto$noj i južnoj strani vanjskog dvorišta

zidovi su sa$uvani gotovo u potpunosti, tako da još uvijek nalazimo krunište s

merlaturama.

15

4. OPIS ZIDOVA PO POJEDINIM FAZA RAZVOJA

Radi lakšeg pra"enja stratigrafske analize u nastavku "e biti opisane

karakteristike zidova po pojedinim fazama razvoja. Sveukupno je izdvojeno 11 faza,

od kojih se ve"ina odnosi na graditeljske zahvate, a tri se odnose na rušenja. Faze su

izdvajanje na osnovu specifi$nosti u na$inima gradnje, korištenim materijalima, te

njihovim me%usobnim odnosima.

4.1. Faza 1 – Za gradnju zidova koji pripadaju 1. fazi korišten je kamen koji

je priklesivan kako bi se dobili kvadrati$ni oblici, te slagan u pravilne redove

nejednakih debljina. Primjetno je da se u nižim dijelovima s vanjske strane koriste

uglavnom kameni blokovi ve"ih dimenzija, dok u višim dijelovima i u unutrašnjosti

njihova veli$ina pokazuje znatne varijacije. Unutrašnjost zida gra%ena je tehnikom

opus spicatum (sl. 11, T1-1).

Dijelovi utvrde koji pripadaju prvoj fazi gradnje danas su još uvijek vidljivi s

vanjske strane na sjevernom i sjeveroisto$nom dijelu isto$nog zida, a u unutrašnjosti

na sjevernom, isto$nom i južnom zidu na njegovom zapadnom kutu.

Debljina zidova varira od 120 cm do najviše 190 cm u zapadnom dijelu

gra%evine. Upravo na tom dijelu zidovi koji pripadaju ovoj fazi su najbolje sa$uvani.

Naime, tu se nalazila $etverokutna kula od koje su danas sa$uvani zapadni i

sjeverozapadni zid u gotovo punoj visini, te južni zid u najnižim dijelovima. Isto$ni,

srušeni zid, jasno se ocrtava uklopljen u istovremene i kasnije zidove na

sjeverozapadu.

Sl. 10. Tlocrt utvrde u prvoj fazi razvoja.

0 5m 20m

16

Ovoj fazi pripada manji prozor na južnom zidu kule koji se nalazio u

prizemlju, donja od dvije strijelnice koje se nalaze na isto$nom dijelu sjevernog zida,

te ulazna vrata s pristupnim hodnikom i stepeništem uklesanim u živu stijenu.

Sl. 11. Primjer gradnje zida iz prve faze razvoja. Vidi se specifi$an na$in zidanja s ispunom ra%enom

u obliku riblje kosti. (foto: J. Višnji")

4.2. Faza 2 – Zidovi koji pripadaju ovoj fazi gra%eni su od klesanaca

pravokutnog oblika uredno slaganih u pravilne redove nejednakih debljina (sl. 13,

T1-2). Na vanjskom licu korišteni su kameni blokovi ve"ih dimenzija, dok su u

unutrašnjosti nešto manji. Ovaj zid predstavlja najkvalitetnije gra%en dio cijelog

kompleksa.

Gra%en je kao obloga starijem zidu na sjevernoj i sjeverozapadnoj strani koje

su bile najizloženije napadima. Do danas je sa$uvan gotovo u potpunosti na vanjskim

licima tih zidova, a kako je djelomi$no prelazio visinu starijeg na sjeverozapadnom

zidu, vidljiv je u višim dijelovima i s unutrašnje strane.

17

Sl. 12. Tlocrt utvrde u drugoj fazi razvoja.

0 5m 20m

Na mjestima gdje predstavlja oblogu starijem zidu ima debljinu od 2,17 m, a

na dijelovima gdje je gra%en preko visine starijeg zida doseže debljinu i do 4 m.

Sl. 13. Primjer gradnje zida iz druge faze razvoja. (foto: J. Višnji")

4.3. Faza 3 – Ova faza predstavlja rušenje dijelova prvih dvaju faza. Tragovi

koji pripadaju ovom doga%aju danas su uo$ljivi na zidovima palasa, na sjevernom

zidu unutarnjeg dvorišta i na južnom zidu kule.

18

4.4. Faza 4 – Zidovi ove faze gra%eni su priklesanim lomljencima koji su

slagani u tanke pravilne redove uz povremeno ubacivanje kamenja ve"ih dimenzija

(sl. 14, T1-3).

Zidove koji odgovaraju ovim karakteristikama nalazimo na sa$uvanim

dijelovima južnog zida, na sjevernom i isto$nom zidu, kao i na isto$nom zidu tada

izgra%enog palasa.

Na sjevernom zidu palasa sa$uvana su tri prozora, po jedan na tri gornje

etaže. Prozorske niše koje su spuštene gotovo do poda, kako bi omogu"avale lakši

pristup prozoru te klupicama koje se nalaze unutar njih, karakteristi$ne su za

srednjovjekovne gradnje. Ovakvi prozori bili su namijenjeni radu uz izvor svjetlosti

u prostoriji. Prozor istih karakteristika nalazimo i na isto$nom zidu, na kojem je bio i

ulaz u palas, a u njegovom potkrovlju uo$ava se otvor pod sljemenom krova. Dvoja

vrata sa$uvana na južnom zidu unutarnjeg dvorišta tako%er pripadaju ovoj fazi.

Sl. 14. Primjer gradnje zida iz $etvrte faze razvoja. (foto: J. Višnji")

4.5. Faza 5 – Još jedna faza destrukcije koja se uglavnom može pratiti na

sjevernom i isto$nom zidu unutarnjeg dvorišta utvrde. Tom prilikom porušen je zid

koji je pripadao fazi 4, kao i zid faze 1 koji je još bio sa$uvan podno njega.

19

Tabla 1. Shematski prikaz pojedinih primjera gradnje zidova Petrapilose.

20

4.6. Faza 6 – Zidovi koji pripadaju ovom gra%evinskom zahvatu gra%eni su

od priklesanih lomljenaca koji su slagani u relativno pravilne tanke redove, uz

ubacivanje ve"eg kamenja (sl. 15, T1-4).

Ponovno je izgra%en sjeverni zid unutarnjeg dvorišta koji je, kako se $ini

prema sa$uvanim tragovima, na sjeveroisto$nom kutu bio ome%en kulom. Ostatci

kule iz tog gra%evinskog zahvata vidljivi su i na sjevernoj strani isto$nog zida. Ovoj

fazi pripadaju i naknadno zazidana vrata s lu$nim nadvojem koja se nalaze na

sjevernom zidu unutarnjeg dvorišta. Prozor koji se nalazi u blizini sjeveroisto$ne

kule tako%er pripada ovoj fazi i dozvoljava pretpostavku o postojanju zgrade na

ovom mjestu.

Sl. 15. Primjer gradnje zida iz šeste faze razvoja. (foto: J. Višnji")

4.7. Faza 7 – Zid faze 7 gra%en je od tek djelomi$no obra%ivanog kamena,

koji iako nije slagan u pravilnim redovima pokazuje tendenciju majstora za

izvedbom što urednije gradnje (sl. 16, T1-5).

Ovoj fazi pripada pregradnja zgrade prislonjene na sjeveroisto$nu kulu, što

nam je posvjedo$eno tragovima jednostrešnog krova na sjevernom zidu unutarnjeg

dvorišta.

21

Sl. 16. Primjer gradnje zida iz sedme faze razvoja. (foto: J. Višnji")

Sl. 17. Tlocrt kakav je utvrda najvjerojatnije imala još od 4. faze razvoja sve do kraja funkcioniranja.

0 5m 20m

4.8. Faza 8 - Pri gradnji je korišten postoje"i materijal iz prethodnih faza, pa

tako nalazimo pomiješan gra%evinski materijal iz 1. i 4. faze (sl. 18, T1-6).

!ini se kako je u jednom trenutku, nakon gradnje faze 6, došlo do ošte"enja

isto$nog zida na dijelu iznad ulaznih vrata te isto$nog kuta južnog zida unutarnjeg

22

dvorišta.. Zid se vjerojatno djelomi$no urušio, a djelomi$no je bio i razidan, te

ponovno izgra%en.

Sl. 18. Primjer gradnje zida iz osme faze razvoja. (foto: J. Višnji")

4.9. Faza 9 – Ovu fazu bismo mogli uvjetno nazvati fazom nadogradnji.

Naime, pred kraj trajanja utvrde dolazilo je do sanacija koje nisu sve vršene

istovremeno.

Prvu grupu takvih sanacija predstavljaju gradnje izvedene manjim klesancima

slaganim u pravilne redove (sl. 19, T1-7). Pratimo ih u gornjim dijelovima na

sjevernom zidu vanjskog dvorišta, $ime su zazidane merlature, zatim na palasu te

sjeverozapadnom i zapadnom vanjskom zidu. Povremeno na ovim zidovima

nalazimo redove kamena slagane "na nož", odnosno položene u koso u odnosu na

ostatak zida.

23

Drugu skupinu dozidavanja predstavljaju prili$no neuredne gradnje od

nedora%enog kamena (sl. 20, T1-8). Nalazimo ih na sjeveroisto$noj kuli kada su

zazidane merlature, te na zapadnom vanjskom zidu.

Sl. 19. Primjer gradnje zida iz prvog dijela devete faze razvoja. (foto: J. Višnji")

Sl. 20. Primjer gradnje zida iz drugog dijela devete faze razvoja. (foto: J. Višnji")

24

4.10. Faza 10 – Nakon napuštanja utvrde zapo$inje i faza dugotrajnog

propadanja. Njoj bi pripadala sva ošte"enja nastala tijekom vremena, kako na

kruništima zidova, tako i na njihovim licima.

4.11. Faza 11 - Posljednja faza koja se može iš$itati sa zidova Petrapilose su

recentni popravci iz posljednjih 15-ak godina. Prepoznaju se po korištenju cementne

žbuke i neobra%enih kamenih blokova (sl. 21).

Ovoj fazi bi mogli bi pripisati i sanaciju crkve Sv. Marije Magdalene koja se

izvodila od 1999. do 2003. g. Ona je za razliku od spomenutih popravaka, obavljena

stru$no, uz korištenje tradicionalnih materijala.

Sl. 21. Primjer gradnje zida iz jedanaeste faze. (foto: J. Višnji")

25

5. STRATIGRAFSKA ANALIZA POJEDINIH ZIDOVA UTVRDE

5.1. Južni vanjski zid

Kako zbog nemogu"nosti približavanja i prekrivenosti raslinjem, za dio zida

koji pripada unutarnjem dvorištu nije bilo mogu"e napraviti analizu, ona je

napravljena samo za dio koji pripada glavnoj kuli i djelomi$no palasu.

Sl.22. Stratigrafska analiza južnog vanjskog zida.

0 1m 10m

Prva faza razvoja (SJ 164) sa$uvana je u donjim dijelovima, ali i uz kasnije

dogra%en zid iz faze 2 (SJ 168). Zanimljiv je mali prozor sa$uvan u prizemlju kule

(SJ 166) koji pripada ovoj najstarijoj fazi utvrde.

26

Fazi 2 najvjerojatnije pripadaju konzole (SJ 169, 170) koje su u ovom periodu

mogle biti korištene za neku vrstu konstrukcije kojoj se pristupalo s vrha zida, ali su

možda i postavljene znatno kasnije kada su izgra%ena vrata SJ 180.

Sl.23. Stratigrafski dijagram južnog vanjskog zida

Rušenje iz faze 3 dobro je uo$ljivo na ovom zidu (SJ 167), kao i obnova iz

faze 4 (SJ 172) kojoj pripadaju vrata SJ 174 i prozor koji se tek nazire na porušenom

dijelu ovog zida. !ini se kako je u ovoj fazi izgra%en i vanjski bedem (SJ 184) $ije

lice na ovom zidu ustvari predstavlja vanjski zid zahoda. Sa$uvani su otvor kroz koji

su fekalije padale (SJ 186), kao i prozor$i" zahoda (SJ 185).

Slijede"e uo$ljive strukture ovog zida pripadaju završnim fazama razvoja

utvrde (faza 9), a sa$uvane su u gornjim, najvišim dijelovima (SJ 179, 489).

Tijekom faze 10 u potpunosti je uništen južni zid palasa (509, 182).

27

Sl.24. Južni zid središnjeg dijela kaštela. (foto: J. Višnji")

5.2. Zapadni vanjski zid

Najve"i dio lica ovog zida prekriva "obloga" izgra%ena u drugoj fazi gradnje

(SJ 1 i 2). Kako je ta faza sa$uvana u potpunosti, može se zaklju$iti da je kula u tom

trenutku bila nešto niža od današnje visine i da na njenom licu nije bilo nikakvih

otvora. To zna$i da se obrana mogla odvijati jedino s vrha kule.

Naknadni radovi na ovom zidu odnose se na povisivanje kule, a pripadali bi

fazi 9 (SJ 4), odnosno prvom dijelu ove faze. Sjeverozapadni kut kule, na kojem je

izvedeno krunište s merlaturom, nešto je viši od ostatka zida (SJ 17). Na istom dijelu

izveden je i prozor (SJ 5), te konstrukcija $iji su ostatci sa$uvani iznad prozora (SJ 7,

8, 9, 10), a $ija namjena nije poznata. Možda se radi o konstrukciji na koju se

pri$vrš"ivao pomi$ni drveni poklopac korišten prilikom borbe (sli$no kao mantellum

izme%u zubaca kruništa). Na južnom dijelu zida merlatura je naglo prekinuta.

Najvjerojatnije se radi o vratima (SJ 16) koja su mogla biti korištena u obrambene

svrhe, dok za ostatak zida možemo samo pretpostavljati izgled u ovoj fazi, jer je

došlo do kasnijih destrukcija (SJ 493).

28

Sl.25. Prikaz stratigrafije zapadnog vanjskog zida.

0 1m 10m

Sl.26. Stratigrafski dijagram zapadnog vanjskog zida.

Posljednje nadogradnje pripadaju drugom dijelu faze 9. U ovom periodu je

izjedna$ena visina cijelog zida (SJ 12), te je djelomi$no zazidan prozor iz prethodne

faze (SJ 6). Na novoizgra%enom dijelu zida otvara se još jedan prozor (SJ 15), te se

ponovno postavlja konstrukcija $ije tragove uo$avamo iznad njega (SJ 13, 14).

29

Tragovi propadanja (faza 10) su rijetki na ovom zidu (SJ 3, 11, 18)

5.3. Sjeverozapadni vanjski zid

Ponavlja se situacija sli$na prethodno opisanom zidu, odnosno najve"im

dijelom je sa$uvano lice zida iz faze 2 (SJ 20). !ini se kako je u ovoj fazi na samom

vrhu zida postojala drvena konstrukcija, bez sumnje namijenjena obrambenoj svrsi,

$iji su ostatci sa$uvani u vidu tri utora namijenjena fiksiranju greda (SJ 30, 31, 32).

Vjerojatno je rije$ o nekoj vrsti istake s koje se moglo nesmetano, s obzirom na

visinu zida, napadati neprijatelja koji je prolazio podno bedema. S njom je

najvjerojatnije povezana i povišena konstrukcija uz nju (merlatura ili neka sli$na

konstrukcija), koja je djelomi$no sa$uvana (SJ 496).

Izgleda da je tijekom vremena došlo do manjeg ošte"enja zida (SJ 495), koje

je sanirano u fazi 9 kada je zid povišen cijelom svojom dužinom (SJ 475, 497). Iz te

faze potje$e i utor za gredu SJ 34, nepoznate namjene. Tri sli$na utora, koji se nalaze

niže, na površini SJ 20, nije mogu"e sa sigurnoš"u opredijeliti nekoj od faza te su tek

uvjetno svrstani baš u ovu. Njihova namjena je najvjerojatnije vezana uz vanjski

bedem.

Sl.27. Pogled na zapadni i sjeverozapadni zid utvrde. (foto: J. Višnji")

30

Sl.28. Prikaz stratigrafije sjeverozapadnog vanjskog zida.

0 1m 10m

Sl.29. Stratigrafski dijagram sjeverozapadnog vanjskog zida

Slijedi faza propadanja (faza 10) koja nam je posvjedo$ena na nekoliko

mjesta na zidu (SJ 3, 24, 25, 26, 28, 561), te na njegovom kruništu (SJ 35), a

31

pokušaji sanacije iz sasvim recentnog vremena (faza 11) uo$avaju se u nižim

dijelovima zida (SJ 27, 29, 562).

5.4. Sjeverni vanjski zid

Ovo je zid na kojem se najbolje uo$avaju gotovo sve faze razvoja kroz koje

ova utvrda prolazi. U donjim dijelovima uo$avaju se ostatci faze 1 (SJ 37), koja je na

zapadnom dijelu sa$uvala svoju originalnu visinu (SJ 45). Istoj fazi pripada i

strijelnica na isto$nom dijelu zida (SJ 43), te tri utora postavljena u istoj ravnini $ija

funkcija nije jasna (SJ 40, 41, 42). Na krajnjem zapadnom dijelu zida, faza 1 je

prekrivena zidnom oblogom iz druge faze.

Upravo se na ovom dijelu najjasnije uo$ava debljina zida iz faze 2 (SJ 36)

koja iznosi 217 cm. Na istom dijelu sa$uvana je i puna visina zida ove faze (SJ 483).

Tragovi rušenja prvih dvaju faza ovog kaštela jasno se mogu pratiti preko

stratigrafskih jedinica 44, 48 i 478.

Velika obnova koja je slijedila nakon ovog rušenja, a u kojoj se posebno

isti$e gradnja reprezentativne zgrade palasa, sa$uvana je dobrim dijelom na zapadnoj

strani zida (SJ 49). Zidovi palasa na tom su mjestu sa$uvani do originalne visine koja

prati visinu zidova faze 2, a ovoj fazi pripadaju i tri prozora (SJ 50, 51, 52) koja su se

nalazila na tri gornje etaže zgrade. Nekoliko manjih rupica (SJ 498 – 504), te jedna

ve"a (SJ 476) koje se nalaze na zidovima faza 1 i 2, a najvjerojatnije imaju funkciju

vezanu uz vrata koja su na ovom mjestu zatvarala prolaz izme%u ovog zida i

vanjskog bedema, uvjetno su stavljena u ovu fazu jer je vanjski bedem vjerojatno

gra%en po prvi put upravo u njoj. To naravno ne isklju$uje mogu"nost da pripadaju

nekoj kasnijoj fazi, kao ni mogu"nost da je vanjski bedem postojao i ranije te da i

one pripadaju nekoj od prethodnih faza. Na suprotnoj strani zida, SJ 65 tako%er

predstavlja ostatak faze 2.

Novo uništavanje utvrde posvjedo$eno nam je kroz stratigrafske jedinice 53,

78 i 477. Tada je uništen zid unutarnjeg dvorišta izme%u palasa i njegovog isto$nog

kuta koji je pripadao fazi 4, ali i dijelovi tada još sa$uvanog zida faze 1.

32

Sl.30. Prikaz stratigrafije sjevernog vanjskog zida.

0 1m 10m

Nakon toga dolazi do obnove porušenih dijelova ali se uvodi i jedna novost, a

to je kula na sjeveroisto$nom kutu unutarnjeg dvorišta (SJ 58). Svi novoizgra%eni

zidovi imali su merlature, a izme%u kule i ostatka zida izgra%ena je manja zgrada, $iji

je prozor sa$uvan SJ 63. Na kuli je izvedena još jedna strijelnica (SJ 77), istih

dimenzija kao ona iz faze 1. Na središnjem dijelu novog zida su napravljena vrata

koja su naknadno zazidana (SJ 62), a vjerojatno su imala obrambenu funkciju.

U fazi 7, zgrada prislonjena uz kulu u prethodnoj fazi doživljava preinake

prilikom $ega je neznatno proširena zazidavanjem jednog od otvora merlatura i

povišena gradnjom jednostrešnog krova (SJ 67, 68, 505).

Faza 9, odnosno faza dogradnji posvjedo$ena je cijelom dužinom zida preko

SJ 56, 61, 62, 69, 479, 480, 481, 482, 484 i 507. O$ito je da sve nadogradnje nisu

vršene istovremeno, a za neke nije jasna ni svrha njihovog izvo%enja. Palas se

33

povisuje, merlature na kuli se zazidavaju, zid izme%u kule i palasa se znatno povisuje

$ime kula možda gubi svoju funkciju.

Sl.31. Stratigrafski dijagram sjevernog vanjskog zida.

Slijedi faza dugotrajnog propadanja koja je najviše tragova ostavila na

kruništima zidova (SJ 57, 72, 80) ali i drugdje na licima zidova (SJ 70, 75, 508, 561).

Na kraju, na zidu su vidljivi i recentni popravci iz posljednjih 15 – ak godina

(SJ 59, 60, 76, 562).

34

Sl.32. Pogled na utvrdu sa sjeverne strane. (foto: J. Višnji")

5.5. Isto"ni vanjski zid

Ovaj zid donosi najviše nepoznanica prilikom iš$itavanja faza razvoja ove

utvrde. Kako je rije$ o ulaznom dijelu unutarnjeg korpusa, $ini se da je doživljavao i

naj$eš"a razaranja i preinake što je rezultiralo mnogobrojnim fazama izgradnji i

destrukcija vidljivih na njegovom licu.

Faza 1 sa$uvana je u donjim dijelovima na sjevernoj strani zida (SJ 81) , dok

joj na južnoj strani pripadaju manja vrata smještena izme%u živih stijena (SJ 85, 86).

Nakon prvog uništavanja kaštela (SJ 82) slijedi faza velikih obnova (faza 4)

koja je na ovom zidu sa$uvana samo na njegovom sjevernom dijelu (SJ 89).

Nakon ponovnih rušenja u fazi 5 (SJ 94) dolazi do obnove u kojoj je

vjerojatno izgra%ena sjeveroisto$na kula. Strukture faze 6 na ovom zidu nemaju

sa$uvanu visinu kakvu dostižu na sjevernom zidu. Kako nakon ove faze slijedi još

35

jedno zna$ajnije uništavanje i obnova ovog zida, vjerojatno je originalno kula faze 6

bila izgra%ena u jednakoj visini.

Sl.33. Prikaz stratigrafije isto$nog vanjskog zida.

0 1m 10m

Ve" spomenuto rušenje (SJ 97) i obnova (faza 8, SJ 98) zahvatilo je južnu

polovicu zida. !ini se da se tada zid koji je bio nasilno srušen ili se sam urušio,

razidan do vrata, te ponovno složen od materijala koji je originalno pripadao fazama

1 i 4. Novoizgra%eni dio iznad vrata završavao je merlaturom, dok je dalje na sjever,

iznad ve" postoje"eg zida napravljeno ravno krunište.

Sl. 34. Klesarski znak iznad ulaznih vrata (SJ 89). (foto: J. Višnji")

36

Sl.35. Stratigrafski dijagram isto$nog vanjskog zida.

Sl.36. Pogled na isto$ni zid središnjeg dijela utvrde. (foto: J. Višnji")

37

U narednom periodu dogodilo se nekoliko nadogradnji koje su sve pripisane

fazi 9 (SJ 107 – 116), nakon kojih slijedi napuštanje kaštela i njegovo propadanje (SJ

83, 90, 92, 99, 101 – 105, 108 – 111, 117). Na zidu su tako%er uo$ljivi i recentni

popravci (SJ 84, 91, 93, 100).

5.6. Južni unutarnji zid kule

Na vidljivom dijelu zida, u njegovom donjem dijelu sa$uvan je manji ostatak

faze 1 (SJ 463) na kojem se nalazi i prozor (SJ 464) ve" spomenut prilikom opisa

vanjskog lica ovog zida.

Sl.37. Prikaz stratigrafije južnog unutarnjeg zida kule.

0 1m 10m

Nakon rušenja u fazi 3 (SJ 465) pratimo obnovu iz 4. faze (SJ 466) kojoj

pripadaju vrata SJ 467, tako%er spomenuta prilikom opisa vanjskog lica.

U najvišim dijelovima zida sa$uvane su strukture iz faze 9 (SJ 469, 471), a

posljednja nam je posvjedo$ena faza 10 (SJ 472 – 474).

38

Sl.38. Stratigrafski dijagram južnog unutarnjeg zida kule.

5.7. Zapadni unutarnji zid

Sl.39. Prikaz stratigrafije zapadnog unutarnjeg zida

0 1m 10m

39

Zbog jako dobre sa$uvanosti struktura iz faze 1, na ovom zidu uo$avamo

samo tri faze razvoja utvrde.

Strukture faze 1 (SJ 444) sa$uvane su vjerojatno u svojoj originalnoj visini od

tri etaže, što nam je potvr%eno sa$uvanim utorima za grede podnica (SJ 447, 448,

450 – 454).

Kako su zidovi iz prethodno opisane faze ostali neošte"eni zbog svoje

$vrsto"e, sljede"a nadogradnja pripada tek fazi 9. Ona se odnosi na gornje dijelove

zida gdje se uo$avaju najmanje dvije podfaze (SJ 485, 461). Prvoj od njih pripadaju

vrata (SJ 549) kojima se izlazilo na stražarsku stazu glavne kule.

Sl.40. Stratigrafski dijagram zapadnog unutarnjeg zida.

Tragovima propadanja kaštela (faza 10) pripada jedan od najzanimljivijih

detalja. Naime, kako se dio lica zida iz faze 1 urušio u mogu"nosti smo vidjeti na$in

na koji je gra%ena unutrašnjost ovog zida. Rije$ je o slaganju kamena u vidu riblje

kosti. Tako%er, na istom mjestu smo u mogu"nosti odrediti to$nu debljinu ovog zida

(1, 80 m) jer je vidljivo i lice zida iz faze 2 koji je naslonjen na ovog s vanjske strane.

Strukture koje se nalaze na sjevernoj strani zida u najvišim dijelovima nisam

bio u mogu"nosti prou$iti, te je njihov mogu"i izgled ovdje tek nazna$en

isprekidanim crtama.

40

Sl.41. Pogled na zapadni unutarnji zid. (foto: J. Višnji")

5.8. Sjeverni unutarnji zid kule i palasa

Faza 1 sa$uvana je u punoj visini sjevernog zida glavne kule (SJ 382), koja

nakon tri etaže, posvjedo$ene utorima za grede podnica (SJ 383-385), završava

stepeništem (SJ 387) za koje je teško re"i koju je to$no funkciju imalo. Zanimljiv je

ostatak isto$nog zida kule koji je ostao ocrtan u kasnijim nadogradnjama sjevernog

zida. Tu se jasno uo$ava da je kula imala tri etaže, dok je zgrada koja se nalazila

isto$no od nje imala dvije etaže, ali je bila postavljena na nižem terenu, tako da je

dosezala visinu prve etaže kule. U zidu je još uvijek sa$uvan otisak njezinog krova

(SJ 411). Utori greda koji se nižu na ovom zidu u istoj razini (SJ 395-403, 442, 443,

526, 563) pripadaju ovoj fazi i svjedo$e da su se pomo"ne zgrade sa dvije etaže

prostirale najmanje do kasnije izgra%enog isto$nog zida palasa.

41

Sl.42. Prikaz stratigrafije sjevernog unutarnjeg zida kule i palasa.

0 1m 10m

Tijekom dogradnje faze 2 dozidan je zid koji je izjedna$io visinu kule i zida u

nastavku prema istoku. Iako je zid bio impozantne visine, pomo"ne zgrade uz kulu i

dalje zadržavaju približno istu visinu koju su imale i u prethodnoj fazi. To nam je

posvjedo$eno otiskom jednostrešnog krova iz ove faze (SJ 414).

Nakon rušenja u fazi 3 (SJ 412, 414, 424) dolazi do obnove (faza 4) prilikom

koje se gradi reprezentativni palas. Osim zida koji je izgra%en tada (SJ 428), a na

kojem se nalaze prozori palasa (SJ 435, 436, 439) i konzole koje su nosile podnice

(SJ 429-431, 432-434), za potrebe palasa su iskorišteni i zidovi prethodne dvije faze

na koje se tako%er postavljaju konzole s istom namjenom (SJ 404-410, 391-394, 415-

418, 422, 423), te prepravlja zid faze 2 kako bi se dobile stepenice (SJ 425). Palas je

na taj na$in zauzeo cijeli prostor isto$no od kule, odnosno iskoristio isto$ni zid kule

(SJ 527) kao svoj zapadni. Imao je $etiri etaže.

42

U najvišim dijelovima ovog zida još su vidljivi tragovi faze 9 (SJ 440, 532,

533) te ošte"enja nastala tijekom faze 10 (SJ 419-421, 437, 438, 441, 534, 535).

Sl.43. Stratigrafski dijagram sjevernog unutarnjeg zida kule i palasa.

5.9. Unutarnje lice isto"nog zida palasa

Zid koji je ve"im dijelom nastao u vrijeme faze 4 ima svoje za$etke još u fazi

1. !ini se kako su na ovoj liniji završavale pomo"ne zgrade iz prve faze, koje su

kasnije uklopljene u zid palasa. Strukture su sa$uvane u donjim dijelovima zida, na

krajnjem sjevernom (SJ 549) i krajnjem južnom dijelu (SJ 547). Za dio zida koji se

nalazi na jugu (SJ 547) nije potpuno sigurno pripada li fazi 1. Za njegovu gradnju

korišten je nešto druk$iji materijal (kamen i žbuka), no položaj unutar cijele

stratigrafije ukazuje da pripada ili prvoj fazi ili nekoj manjoj nadogradnji koja se

doga%ala izme%u prve i $etvrte faze. Iz tog razloga uvjetno je svrstan u fazu 1.

Faza 4 obuhva"a najve"i dio ovog zida (SJ 341). U to je vrijeme izgra%en

palas koji je zauzimao prostor izme%u kule i ovog zida, a prema unutarnjem dvorištu

bio je otvoren velikim vratima (SJ 342, 345) i prozorom na tre"oj etaži (SJ 347).

43

Palas je imao dvostrešni krov kod kojeg je južna streha bila znatno ve"a, odnosno

sljeme se nalazilo pomaknuto od centra prema sjeveru (SJ 551, 365, 371). !ini se

kako istom vremenu pripada i otvor koji se nalazio to$no ispod sljemena krova (SJ

378), a koji je bio nešto niži od onog koji postoji danas (SJ 361). Istoj fazi

najvjerojatnije pripadaju i stepenice na isto$nom dijelu zida (SJ 350).

Sl.44. Prikaz stratigrafije unutarnjeg lica isto$nog zida palasa.

0 1m 10m

Tijekom faze 9 dolazi do uobi$ajenog povisivanja zidova (SJ 370, 372, 551),

te prilago%avanja vrha zida, na kojem se sada nalaze tri otvora (SJ 378, prilago%en sa

SJ 550, zatim SJ 379, 380). Osim toga dolazi i do sužavanja ulaznih vrata u palas

dozidavanjem SJ 343.

Zna$ajne tragove ostavila je i faza 10 u kojoj nestaje znatan dio središnjeg

dijela zida (SJ 346), te krunište (SJ 381).

44

Sl.45. Stratigrafski dijagram unutarnjeg lica isto$nog zida palasa.

5.10. Vanjsko lice isto"nog zida palasa

Za razliku od unutarnjeg lica, na vanjskom se nisu sa$uvali tragovi zidova

starijih od faze 4. To zna$i da su zidovi iz faze 1 vidljivi na unutarnjem licu tanji od

zidova iz faze 4. Ponavlja se situacija vidljiva na unutarnjoj strani – palas (SJ 297) je

otvoren prema dvorištu sa širokim vratima (SJ 298, 301), prozorom na tre"oj etaži

(SJ 303), te prozorom ispod sljemena (SJ 316).

U fazi 9 dolazi do nadogradnji u gornjim dijelovima zida (SJ 554, 555, 558),

s tri otvora (SJ 314-316). Kako se ispod tih otvora nalaze utori za grede postavljene u

istoj razini (SJ 308-312) mogu"e je da su otvori, bar dva sjevernija, služili kao izlaz

na neku vrstu drvene terase ili sli$ne konstrukcije.

45

Sl.46. Prikaz stratigrafije vanjskog lica isto$nog zida palasa.

0 1m 10m

Sl.47. Stratigrafski dijagram vanjskog lica isto$nog zida palasa.

46

Ovom vremenu pripada i sužavanje vrata (SJ 299) te otisak jednostrešnog

krova (SJ 305) pomo"nih zgrada $iji su tragovi još vidljivi.

Faza 10 ostavlja iste tragove kao i na unutarnjem licu, odnosno urušen

središnji dio zida (SJ 304) te krunište (SJ 317).

Sl.48. Pogled na vanjsko lice isto$nog zida palasa. (foto: J. Višnji")

5.11. Sjeverni unutarnji zid dvorišta

Ostatke faze 1 nalazimo u donjim dijelovima zida na isto$nom i zapadnom

kutu (SJ 291, 232). U isto$nom kutu na njemu je sa$uvana i strijelnica (SJ 235) pored

koje se nalaze i dva utora za grede (SJ 233, 234).

Nakon rušenja u fazi 3 (SJ 293) dolazi do dozidavanja na postoje"e zidove u

fazi 4 (SJ 237, 294), što je sve ponovno porušeno u fazi 5 (SJ 264, 290).

Obnova ovog zida u fazi 6 ostavila je dobro sa$uvan središnji dio (SJ 270)

koji je završavao kruništem s merlaturama, imao je pomo"nu zgradu kojoj pripada

prozor SJ 278, te vrata SJ 280 koja su zasigurno bila vezana uz neku vrstu

obrambene funkcije. Vjerojatno se s njih nadzirao uski prolaz izme%u ovog zida i

47

vanjskog bedema koji na ovom dijelu iznosi cca 1,5 m. Istoj fazi vjerojatno pripada i

gradnja sjeveroisto$ne kule (SJ 243).

Sl.49. Prikaz stratigrafije sjevernog unutarnjeg zida dvorišta.

0 1m 10m

Naredna faza donosi manju promjenu izvedenu pregradnjama pomo"ne

zgrade uz sjeveroisto$nu kulu. Naime, zgrada je povišena na na$in da je dozidano

potkrovlje (SJ 283) s jednostrešnim krovom koji je padao prema zapadu (SJ 287), te

proširenjem prema zapadu za širinu jednog otvora merlature koji je zazidan.

Slijedi faza dozidavanja (faza 9), tijekom koje su zazidani otvori merlatura na

kuli (SJ 263, 514, 515), zid je povišen gotovo do visine kule (SJ 288, 516) $ime ona

gubi svoju funkciju te su zazidana vrata iz faze 6 (SJ 281).

Nakon napuštanja utvrde ona propada što nam svjedo$e ostatci faze 10 (SJ

262, 296, 265, 272, 276, 517, 244, 241, 238).

Tijekom posljednjih godina i na ovom zidu je izveden manji broj sitnih

gra%evinskih zahvata, tipa krpanja nastalih rupa (SJ 266, 273, 277, 245, 242, 239).

48

Sl.50. Stratigrafski dijagram sjevernog unutarnjeg zida dvorišta.

5.12. Unutarnji isto"ni zid dvorišta

Na unutarnjem licu ovog zida mogu se pratiti iste faze kao i na njegovom

vanjskom licu. Tako se faza 1 pojavljuje u donjim dijelovima zida (SJ 189), a njoj

najvjerojatnije pripada i zid hodnika, koji se nalazi nešto zapadnije (SJ 197). Na

ovom zidu nalazimo strijelnicu (SJ 198) kojom se nadzirao ulaz u utvrdu.

49

Sl.51. Stratigrafski dijagram unutarnjeg isto$nog zida dvorišta.

Nakon rušenja koje pripada fazi 3 (SJ 568) slijedi obnova u fazi 4 (SJ 567),

dok se nakon rušenja u fazi 5, koja na ovom licu zida nisu $itljiva, gradi zid faze 6

(SJ 201) kojemu pripada strijelnica SJ 202.

Vjerojatno nedugo nakon ove gradnje dolazi do ve" spominjanog ošte"enja

zida u njegovom južnom dijelu, nakon $ega dolazi do obnove (SJ 205, 207), a u

narednim periodima (faza 9) i do nadogradnji (SJ 218, 224, 229, 230).

Kao i na ostalim zidovima i ovdje možemo pratiti dugotrajni proces

propadanja kroz ošte"enja nastala na kruništu i licu zida (SJ 191, 194, 203, 231, 492,

510, 511), kao i recentne popravke (SJ 193, 195, 204).

50

Sl.52. Prikaz stratigrafije unutarnjeg isto$nog zida dvorišta

0 1m 10m

5.13. Južni unutarnji zid dvorišta

Južni zid središnjeg dijela utvrde najve"im je dijelom prvi puta izgra%en za

vrijeme faze 4. Tako se na najve"em dijelu ovog zida uo$avaju strukture izgra%ene u

to vrijeme (SJ 318). Istom vremenu pripadaju i dvoja vrata (SJ 319, 320) $ija je

funkcija zasigurno vezana uz obranu s obzirom da se podno njih nalazi litica visine

cca 20 m.

Nekoliko puta spominjano ošte"enje jugoisto$nog kuta kaštela i njegovo

popravljanje mogu se primijetiti i na ovom zidu (SJ 328, 329), a ravna crta po kojoj

se spajaju stariji i novoizgra%eni zid sugerira da je zid iz faze 1 dolazio upravo do te

to$ke. U vrijeme popravka (faza 8), upravo na ovom spoju, s vanjske strane zida

dozidan je kontrafor koji je trebao sprije$iti ponovno ošte"enje. Kontrafor istih

karakteristika dozidan je i na zid iz faze 4 nešto zapadnije.

51

Sl.53. Prikaz stratigrafije južnog unutarnjeg zida dvorišta

0 1m 10m

Sl.54. Stratigrafski dijagram južnog unutarnjeg zida dvorišta.

52

U narednom periodu dolazilo je do manjih ošte"enja, popravaka i dozidavanja

koji su svi pripisani fazi 9 (SJ 324, 325, 518, 326, 196, 339, 524, 331, 525), a nakon

napuštanja slijedi propadanje kaštela (faza 10) koje je evidentno u mnogim

ošte"enjima (SJ 321, 330, 332, 338, 519, 520, 522). U posljednje vrijeme (faza 11)

napravljeno je nekoliko sitnijih popravaka (SJ 333, 521, 523).

53

6. IZGLED UTVRDE U POJEDINIM FAZAMA RAZVOJA

U nastavku "u, na osnovu sa$uvanih dijelova pojedinih faza razvoja, pokušati

interpretirati i predložiti približan izgled utvrde u svakoj od njih. Za njih nekoliko

napravljene su i 3D idejne rekonstrukcije. Rekonstrukcije nisu ra%ene detaljno zbog

nepostojanja dovoljnog broja podataka na ovom stupnju istraženosti. Ipak, smatrao

sam važnim predstaviti rekonstrukcije i bez detalja jer u znatnoj mjeri olakšavaju

razumijevanje razvoja utvrde, te daju mogu"nost vizualizacije i osje"aja

voluminoznosti.

Ne postojanje dovoljnog broja podataka odnosi se osobito na krovne

konstrukcije, pa su tako ovom prilikom predstavljeni tek mogu"i izgledi krovova,

dok za kulu nije ni poznato da li je u svim svojim razvojnim fazama imala krov.

Osim toga, tlocrti pomo"nih zgrada koje su se nalazile unutar utvrde su

potpuno su nepoznati. Njihovo postojanje potvr%eno je tragovima na postoje"im

zidovima i zato su u rekonstrukcijama ipak prikazane.

Faza 1 – U prvom periodu svog razvoja utvrda je bila jednostavan kompleks

koji se sastojao od jedne $etverokutne kule i prostora okruženog bedemom s

nekoliko manjih zgrada u unutrašnjosti.

!etverokutna kula nepravilnog tlocrta nalazila se na zapadnom kutu

kompleksa koji je bio najizloženiji napadima. Sa$uvani utori greda pokazuju da je u

prvoj fazi imala najmanje tri etaže, no kako je bila temeljena na ponešto povišenom

položaju u odnosu na ostatak utvrde ostavljala je dojam još više gra%evine. Prema

sa$uvanim ostatcima $ini se kako na zapadnom i sjeverozapadnom zidu nije imala

nikakvih otvora, pa se obrana odvijala sa vrha zidina. Svjetlost je u unutrašnjost kule

ulazila najvjerojatnije sa južne strane koja je dobro osigurana liticom podno nje, a o

tome svjedo$i i mali prozor koji se nalazi na sa$uvanom dijelu zida prve faze u

prizemlju. Otvori su se mogli nalaziti i na isto$nom zidu okrenutom prema dvorištu

iz kojeg se i pristupalo kuli.

54

Sl. 55. Idejna rekonstrukcija izgleda utvrde u 1. fazi. Pogled sa sjevera , juga i istoka. (izradili: Valentina Višnji" i Tim A. von Leliwa)

55

Dalje u smjeru istoka, na kulu i vanjski sjeveroisto$ni i sjeverni zid, bile su

prislonjene manje gra%evine. Njihovo postojanje potvr%eno nam je tragovima krova

na sjevernom zidu koji je najvjerojatnije bio dvostrešan, utorima u kojima su nekada

bile fiksirane grede stropa, te pregradnim zidom naknadno ugra%enim u isto$ni zid

palasa. Ove zgrade su imale dvije etaže.

Potpuni nedostatak tragova zidova koji bi pripadali prvoj fazi gradnje na

južnom dijelu name"e zaklju$ak kako utvrda u tom periodu nije ni bila branjena

bedemom s te strane. Dodamo li tomu $injenicu da se na tom dijelu nalazi na samoj

litici, $ija visina doseže i do 25 m visine, što joj je osiguravalo dobru prirodnu

obranu, ova pretpostavka se $ini još uvjerljivijom. To se osobito odnosi na dio koji

zauzima unutarnje dvorište, gdje je mati$na stijena uz južni rub dodatno izdignuta u

odnosu na ostatak unutrašnjosti. Za podru$je na kojem se kasnije nalazio palas

upitnoje postojanje zida s obzirom da su uništeni svi tragovi zidanih struktura.

Mogu"e da se i tada ovdje nalazila neka manja zgrada koja bi štitila unutrašnjost

utvrde s te strane.

Ulaz se nalazio na isto$nom zidu i vjerojatno je sa$uvan do danas. Kako je

pristup do njega prili$no jednostavan treba pretpostaviti postojanje neke vrste

dodatnog osiguranja. Nažalost, trenutno nije mogu"e dati odgovor na koji je na$in

njegova obrana bila organizirana.

Faza 2 – U drugoj fazi razvoja utvrda je oja$ana podebljavanjem postoje"eg

zida na zapadnoj i sjeverozapadnoj strani. Novi zid dozidan je s vanjske strane na

zidove kule dosežu"i njezinu postoje"u visinu, ali se u istoj visini protezao i u

nastavku. Tako su sada zapadni i sjeverozapadni zid imali debljinu od 4m i

maksimalnu visinu od 19 m, dok je sljede"ih 4,5 m sjevernog zida imalo istu visinu,

ali debljinu starijeg zida.

Kula je i dalje zadržala svoju funkciju ali znatno oja$ana novim zidom na

najpristupa$nijem dijelu utvrde, odakle je prijetila najve"a opasnost od napada

neprijatelja. Na kulu je ponovno bila prislonjena zgrada manjih dimenzija, približno

jednaka onima iz prethodne faze, što nam je potvr%eno tragovima jednostrešnog

krova. Ostatak visine zida bio je korišten samo u obrambene svrhe.

56

Sl. 56. Idejna rekonstrukcija izgleda utvrde u 2. fazi. Pogled sa sjevera, juga i istoka. (izradili: Valentina Višnji" i Tim A. von Leliwa)

57

Utori za grede i tragovi otvora na samom vrhu vanjskog sjeverozapadnog

zida ukazuju na mogu"nost da se tu nalazila drvena konstrukcija korištena za

obrambene funkcije. Koliko se ovaj zid protezao dalje u smjeru istoka, zbog kasnijih

rušenja danas nije mogu"e re"i sa sigurnoš"u. Najvjerojatnije to nije bilo mnogo

dalje od mjesta do kojeg je danas sa$uvan. U ovoj fazi utvrda je i dalje nezašti"ena

bedemom s južne strane.

Faza 3 - Prva faza destrukcije odgovara tragovima rušenja prvih dviju faza.

!ini se da se glavnina rušenja dogodila na sjevernom obodnom zidu kompleksa, tek

djelomi$no zahva"aju"i zid izgra%en u prethodnoj fazi, te na južnom zidu kule, dok

su dijelovi zašti"eni zidovima iz obje prethodne faze ostali neošte"eni. To je i

logi$no s obzirom na njihovu debljinu od cca 4 m i visinu koja mjestimi$no doseže i

do 19 m, što je u tadašnjim uvjetima ratovanja predstavljalo zna$ajnu prepreku

uništavanju.

Faza 4 - Nakon prethodno opisanog doga%aja dolazi do temeljite obnove

cijelog kompleksa. U ovom periodu uvjeti života u utvrdi podignuti su na višu razinu

izgradnjom palasa koji je zauzeo prostor isto$no od kule. Prema situaciji na terenu

$ini se da su njegove unutrašnje dimenzije iznosile 10,5 x 11 x 5,5 x 8 m. Kako južni

zid palasa nije sa$uvan, ne možemo biti potpuno sigurni u ove brojke. Ograni$enost

prostora liticom na toj strani i smjerovi sa$uvanih dijelova zidova ipak ukazuju na

ovakvu situaciju. Palas je s $etiri etaže dosezao visinu kule.

Na sjevernoj strani palas je imao tri prozora, po jedan na tri gornje etaže, dok

ja na isto$nom zidu imao dva prozora, u potkrovlju i na drugoj etaži. Na istom zidu

se nalazio i ulaz u palas.

Zbog sigurnosti koju je pružala visoka litica na tom dijelu i pogodnog

položaja prema osun$anoj strani, možemo pretpostaviti da je palas na južnom zidu

bio tako%er perforiran prozorskim otvorima.

U istom gra%evinskom zahvatu izgra%en je i južni zid unutarnjeg dvorišta, te

je na taj na$in po prvi put utvrda osigurana i s te strane. Dvoja vrata sa$uvana na

ovom zidu pripadaju ovoj fazi. Krunište zida završavalo je merlaturama. Popravljeni

su i obodni zidovi dvorišta sa sjeverne i isto$ne strane, te južni zid kule.

58

S obzirom na današnji stupanj istraženosti utvrde teško je tvrditi nešto sa

sigurnoš"u, me%utim uspore%ivanjem na$ina gradnje i korištenog materijala izgleda

da je i crkvica Sv. Marije Magdalene izgra%ena u istom gra%evinskom zahvatu. To bi

podrazumijevalo i gradnju bar jednog dijela vanjskog bedema unutar kojeg se

crkvica nalazi. Vrlo je vjerojatno da je vanjski bedem po prvi put izgra%en upravo

ovim gra%evinskim zahvatom, iako ne smijemo odbaciti mogu"nost i nešto ranije

gradnje bar jednog njegovog dijela.

Faza 5 – Drugo od dva velika razaranja zahvatilo je sjeverni i isto$ni zid

unutarnjeg dvorišta. !ini se kako ovom prilikom nisu uništeni palas ni glavna kula.

Faza 6 – Popravljaju se porušeni zidovi koji su završavali merlaturama. U

ovoj fazi gradi se i kula na sjeveroisto$nom kutu unutarnjeg dvorišta. Namjena kule

bila je zaštita ulaznog prostora, odnosno svatko tko je ulazio u unutrašnji dio utvrde

morao je pro"i kroz nju. Na osnovu sa$uvanih zidova nemogu"e je re"i da li je i u

ranijim fazama ovdje postojala gra%evina sli$ne namjene, no osjetljivost položaja

zasigurno je zahtijevala neku vrstu dodatnog osiguranja.

Ovoj fazi pripadaju i naknadno zazidana vrata s lu$nim nadvojem koja se

nalaze na sjevernom zidu unutarnjeg dvorišta. Kako se s vanjske strane nalaze

prili$no visoko iznad razine terena, vjerojatno je njihova funkcija bila obrambena i

mogu"e da su vodila do neke vrste caditoie ili sli$ne, danas uništene strukture.

Prozor koji se nalazi u razini merlatura, u blizini sjeveroisto$ne kule, tako%er

pripada ovoj fazi i dozvoljava pretpostavku o postojanju zgrade na ovom mjestu.

Faza 7 - Ovoj fazi pripada gradnja zgrade prislonjene na sjeveroisto$nu kulu,

što nam je posvjedo$eno tragovima jednostrešnog krova na sjevernom zidu. Prema

situaciji na terenu zaklju$ujemo da je imala dvije etaže. Nova zgrada je neznatno

pove"ana u odnosu na prethodnu povisivanjem krova i zazidavanjem prvog otvora

merlature $ime je proširena u smjeru zapada.

59

Sl. 57. Idejna rekonstrukcija utvrde u 7. fazi. Pogled sa sjevera, juga i istoka. Utvrda nije znatnije mijenjala izgled od 4. faze sve do prestanka funkcioniranja. (izradili: Valentina Višnji" i Tim A. von

Leliwa)

60

Faza 8 – Zid iznad ulaznih vrata bio je ošte"en i vjerojatno razidan. Ovo

zaklju$ujemo prema korištenom materijalu koji pripada fazama 1 i 4.

Kako se na isto$nom kutu južnog zida ova gradnja i ona iz faze 4 spajaju po

ravnoj crti, možemo pretpostaviti kako je zid faze 4 ranije bio naslonjen na stariji zid.

Na osnovu toga može se zaklju$iti da se zid faze 1 protezao upravo do ovog mjesta.

Krunište zida završavalo je merlaturom iznad vrata, a dalje prema sjeveru

izvedeno je u ravnini, jednim redom kamena preko zida iz faze 4. Na južnom zidu

oja$an je kontraforom, a još jedan kontrafor istih karakteristika dozidan je na južni

zid iz faze 4 i na taj na$in ga stabilizirao.

Faza 9 – U ovoj fazi dolazi do ve"eg broja gra%evinskih zahvata koji se

uglavnom odnose na povisivanje zidova utvrde. Sve dogradnje nisu vršene

istovremeno, ali zbog nemogu"nosti detaljnije analize svrstani su u istu fazu.

Tragove ove faze mogu"e je pratiti na gotovo svim dijelovima utvrde. Palas

je povišen neznatnim podizanjem sljemena $ime je i krov dobio znatno manji nagib.

Time su vjerojatno dobili potkrovlje iskoristivo za stambene svrhe. O tome svjedo$i i

$injenica da su umjesto prijašnjeg jednog otvora sada na strani koja gleda u unutarnje

dvorište postojala dvoja vrata i jedan prozor. S vanjske strane ovog zida pratimo

horizontalni niz utora za fiksiranje greda koji bi mogli predstavljati tragove drvene

terase na koju se pristupalo kroz spomenuta vrata.

Glavna kula je tako%er povišena za cijeli kat te je na taj na$in ponovno

postala visinski dominantna u odnosu na palas.

U približno isto vrijeme povisuje se i sjeverni zid unutarnjeg dvorišta i to do

visine kule u sjeveroisto$nom kutu $ime ona možda gubi svoju funkciju. Tragovi

ovih dozidavanja mogu se pratiti i na isto$nom zidu.

Nešto kasnijem vremenu pripada zazidavanje merlatura na prostoru

sjeveroisto$ne kule, kao i popravci na zapadnom zidu glavne kule.

Iz predstavljenih rekonstrukcija razvidno je kako je utvrda u svom razvoju

imala dvije velike razvojne cjeline. U prvoj od njih, u koju bi spadale prva i druga

faza, Petrapilosa je bila prili$no jednostavna utvrda koja se sastojala od obodnog

zida, koji najvjerojatnije nije postojao na južnoj strani, zatim glavne kule i nekoliko

61

manjih gra%evina u unutrašnjosti. S ovakvom strukturom ona vjerojatno predstavlja

vojno uporište koje je moglo poslužiti i kao refugij za okolno stanovništvo u slu$aju

opasnosti.

Druga velika cjelina zapo$inje fazom $etiri, odnosno velikim gradnjama koje

se tada dešavaju. Od tog vremena uvjeti života se podižu na viši nivo. To se u prvom

redu odnosi na gradnju reprezentativne zgrade palasa, ali $ini se kako je upravo tim

zahvatom pove"an obujam utvrde gradnjom vanjskog dvorišta. Mogu"e je da je

upravo gradnja palasa, zbog koje se pojavio manjak prostora, bila razlog proširivanja

utvrde. Od tada do kraja funkcioniranja dolazi do tek manjih promjena u njezinoj

strukturi, a one se naj$eš"e odnose na popravke nastalih ošte"enja. Tek posljednja

faza gradnje donosi obimnije prepravke koji opet ne donose znatnije promjene u

na$inu funkcioniranja utvrde.

62

7. VREMENSKI OKVIR POJEDINIH FAZA RAZVOJA

Da bi se mogao što bolje shvatiti proces razvoja Petrapilose nužno je

spomenuti sve podatke vezane uz samu gra%evinu koje nam povijesni izvori donose.

Iako oskudni, oni nam u najgrubljim crtama prikazuju pojedine trenutke njezine

povijesti, te na taj na$in postaju izrazito važni u kasnijim interpretacijama arhitekture

i tuma$enju pojedinih tragova koje su vrijeme i procesi koji ga prate ostavili na

samoj gra%evini.

Iako se izgled Petrapilose nikada ne spominje u dokumentima koji govore o

njezinim vlasnicima, ipak se u nekolicini njih mogu prona"i podatci vrijedni pažnje s

obzirom na temu ovog rada. Najstariji dokument je ve" spomenuta darovnica

patrijarha Rodoalda pore$koj crkvi iz 965. g., u kojoj se navodi da je utvrda porušena

od strane Slavena i barbara, a o tome svjedo$i i njezin naziv – Ruin (Corbanese,

1984, 320). I sljede"i dokument, datiran u 1002. g., u kojem se spominje utvrda

koristi isti naziv ali ne daje nikakve podatke o njezinom stanju (Bianchi, 1847, 224).

Zanimljivi podatci vezani su uz drugu polovicu 13. st. Naime, u vrijeme

velikih sukoba izme%u patrijarha i njegovi pristaša, me%u kojima se nalaze i

Petrapilose, protiv gori$kog grofa i njegovih saveznika, bra"a Carseman i Henrik

Petrapilosa 1267. g. su ubili gospodara Momjana, Bjankvina (Darovec, 1996, 27).

Nedugo nakon toga 1274. g., Conon, brat ubijenog, potpomognut gori$kim grofom i

Kopranima, uspijeva osvojiti utvrdu, srušiti je, te ubiti bra"u Carsmana i Henrika

(CDI, 14.08.1274; Klen, 1976, 31). 1285. g. utvrda je ve" bila obnovljena. O tome

nam svjedo$i podatak da je isprava kojom Vikard II Petrapilosa kao odštetu

patrijarhu predaje svoj kaštel Salež, izdana upravo u samoj Petrapilosi (CDI,

10.11.1285).

Podatak iz g. 1395. govori o lošem stanju utvrde koju je bilo potrebno sanirati

(Senato Misti, 1888, 288 – 289). To je i u$injeno pet godina kasnije kada patrijarh

Antonio Caetani nare%uje markizu Venceslau di Spilimbergu popravak pala$e, krova,

pragova, konjušnice i ognjišta u utvrdi koju mu je dodijelio (Paschini, 1930, 117).

Kako je ve" napomenuto, nakon mleta$kog osvajanja Petrapilose 1421. g., u

senatu su se vodile rasprave oko sudbine utvrde, me%u kojima su se našli i prijedlozi

63

o njenom rušenju. !etiri godine kasnije, opet je na dnevni red došla njezina sudbina.

Ponovno je predlagano rušenje s obzirom da derutan kaštel više nije bio pogodan za

obranu (Darovec, 1996, 47).

Posljednje vijesti potje$u iz 1646. g. Te je godine dr. Giuseppe Gravisi bio

spreman na vlastiti trošak popraviti uništenu utvrdu. Ocjena komisije koja je obišla

Petrapilosu bila je da popravljena još može poslužiti u obrambene svrhe, te je

naru$ila da se obitelji Gravisi pošalje potrebno oružje i streljivo (Senato Mare, 1899,

71 – 72). Do obnove, kako se $ini, ipak nikada nije došlo.

Najprecizniji podatak koji nam nude prethodno izneseni dokumenti je rušenje

koje se dogodilo 1274. g. (CDI, 14.08.1274; Klen, 1976, 31), pa "e nam zato ovaj

datum poslužiti kao polazište za vremensko odre%ivanje faza. S ovim doga%ajem

mogu se povezati dvije faze destrukcije (faza 3 ili 5) izdvojene na zidovima

Petrapilose. Nakon prvog rušenja u fazi 3 dolazi do najznatnijih gradnji. Tom

prilikom izgra%eni su palas, južni zid unutarnjeg dvorišta, a možda po prvi put i

vanjski bedem. Teško je vjerovati da bi rušila$ki $in, u kojem pogibaju i dvojica

najzna$ajnijih predstavnika obitelji, potakao ovako obimne gradnje, pa sam skloniji

pretpostavci da bi faza 4 odgovarala vremenu prve polovice 13. st. kada se u utvrdi

pojavljuje vlastela, konkretnije obitelj Petrapilosa, koja u njemu stalno boravi, a da se

faza 5 može povezati s rušenjem iz 1274. g.

Ovakvoj dataciji odgovara i podatak da se u sjevernoj Italiji tijekom 12. i 13.

st. pojavljuje novi element – tzv. donjon, unutar kojeg su smješteni palas i glavna

kula, opasane vlastitim bedemom.10 Tijekom 12. i 13. st. starije utvrde se $esto

restruktuiraju unošenjem donjona u njihovu unutrašnjost. Takav zahvat obi$no

ozna$ava prijelaz s jednog vlasnika na drugog, poprimaju"i tako politi$ki karakter.

Stanovništvo koje je do tada obitavalo unutar utvr%enog podru$ja biva postupno

izba$eno, a gospodar postaje i jedini izravni vlasnik. U takvim donjonima glavna

kula se nalazi u blizini samog palasa ili tik uz njega (Settia, 2007, 343 – 344), što je

slu$aj i u našem primjeru.

Kako za Istru nemamo podataka o najstarijim tragovima palasa unutar utvrda,

koristimo one s podru$ja Friulija. Jedan od najstarijih povijesnih podataka koji

spominje postojanje palasa unutar utvr%enog podru$ja odnosi na kaštel San Daniele,

10 Termin donjon u sjevernoj Italiji ne ozna$ava istu vrstu gra%evine kao u Francuskoj.

64

a potje$e iz 1203. g. Arheološki dokazi su potvrdili postojanje ovakvih gra%evina i u

prethodnom stolje"u, kao npr. u kaštelu Solimberg (Piuzzi, 2001, 140).

Po svemu sude"i, nakon što patrijarh 1208. g. postaje istarski markgrof

Petrapilosu prepušta u leno mo"noj plemi"koj obitelji koja preuzima ime utvrde kao

ime svoje obitelji i tada je u potpunosti preure%uje. Gradi se reprezentativna pala$a

koja zauzima veliki dio dotadašnjeg dvorišta, pa mogu"nost da se tada gradi i vanjski

bedem dobiva na uvjerljivosti.11 Naime, kako u unutrašnjosti više nema dovoljno

mjesta za popratne sadržaje, potrebni su novi prostori van dotadašnjeg obima utvrde.

Crkva sv. Marije Magdalene koja je sastavni dio vanjskog bedema nepravilnog je

$etverokutnog tlocrta s upisanom $etverokutnom, ba$vasto nadsvo%enom apsidom.

Crkve s ovakvim karakteristikama svrstavaju se u romani$ke gra%evine

(Maruši",1974, 22; Šonje, 1982, 131), a ona do sada datirana u razdoblje od 11. do

po$etka 13. st. (Mihovili", 2000, 25; Krnjak, 2003, 14; Bradara, 2006b, 46). Sli$nost

u na$inu zidanja i korištenom materijalu izme%u palasa i crkve, te njezina

inkorporiranost u vanjski bedem govore o istovremenosti njihove gradnje i

najvjerojatnije je datiraju u prvu polovicu 13. st. Mogu"e je da se crkva, koja je ina$e

sastavni dio svih srednjovjekovnih utvrda, ranije nalazila unutar središnjeg korpusa

ali je novim gradnjama sku$eni prostor rastere"en gradnjom crkve u vanjskom

dvorištu.

Teško je prona"i stilske karakteristike palasa koje bi nam pomogle i olakšale

njegovu dataciju. Jedini potencijalni "trag" predstavljaju karakteristi$ni prozori koje

nalazimo na sjevernom i isto$nom zidu. Rije$ je o prozorima u nišama koje sežu

gotovo do poda i kamenim klupama koje se nalaze u njima. Ovakvi prozori naj$eš"e

se vezuju uz goti$ko razdoblje pa ih tako nalazimo npr. u Ribniku kod Karlovca,

Kebelju u Sloveniji ili Loibersdorfu u Donjoj Austriji (Horvat, 1989, 32; Stopar,

1977, 128 – 129; Fragner, Krenn, Tuzar, 1996). Najbliže analogije nalazimo na

Possertu u sjeveroisto$noj Istri, gdje se mogu datirati u po$etak 15. st. (Višnji",

Percan, 2008). Pa ipak, ovakve prozorske niše pojavljuju se i nešto ranije, pa ih tako

npr. pronalazimo polovinom 13. st. u kuli Lotrš"ak u Zagrebu (Horvat, 1997, 44-45.),

11 Konfiguracija terena s isto$ne strane središnjeg dijela utvrde ostavlja mogu"nost da su se i ranije na tom podru$ju nalazili odre%eni sadržaji koji nisu nužno morali biti branjeni zidinama. Nezašti"ena vrata središnjeg dijela zasigurno pak iziskuju potrebu postojanja neke vrste starijih obrambenih struktura kojima se ulaz osiguravao u slu$aju ne postojanja vanjskog bedema.

65

dok O. Piper navodi kako se ovakvi prozori pojavljuju ve" u 12. st., postaju rašireni

od 13. st. i traju sve do 15. (Piper, 1993, 453). Ovakve datacije mogu se uklopiti u

pretpostavljene datume gradnje palasa u prvoj polovici 13. st.

Sl.58. Prozorska niša s klupicama na zidovima faze 4. (foto: J. Višnji")

Opisani doga%aj iz 1274. g. tako bi najvjerojatnije odgovarao fazi 5, kada je

porušen znatan dio sjevernog zida unutarnjeg dvorišta i još neki dijelovi utvrde.

Vremenu izme%u tog doga%aja i 1285 g. treba pripisati fazu 6. U tom se periodu

obnavljaju porušeni zidovi, ali kako se $ini, gradi se i nova kula u sjeveroisto$nom

kutu unutarnjeg dvorišta.

Manje gradnje koje su se dešavale u sljede"e tri faze (od 7. do 9.) treba

svrstati u vrijeme od po$etka 14. do kraja 16. st. U ovih 300 – tinjak godina

uglavnom se dozidavalo na postoje"e zidove ili zgrade, dok zna$ajnijih gradnji nije

bilo. To se osobito dobro vidi po tome što nema nikakvih obrambenih struktura koje

bi odgovarale potrebama obrane od vatrenog oružja koje od 15. st. sve više ulazi u

upotrebu. Naime, na utvrdi ne nalazimo tragove karakteristi$nih snižavanja zidanih

struktura koje se dešavaju u to vrijeme (Cassi Ramelli, 1964, 328; Deanovi", 2001,

19), ne nalazimo rondele, niti niske kule s ukošenim donjim dijelovima i kordonskim

vijencima karakteristi$nim za renesansu.Tako%er, nema ni otvora koji su u donjem

66

dijelu kružni a u gornjem prelaze u uski procjep, a korišteni su za velike samostrele i

teške bedemske puške, kao ni horizontalnih otvora koji se koriste za manje topove i

teške puške (Cassi Ramelli, 1964, 332; Matej$i", Bradanovi", Nefat, Barada, 2002).

Nedostatak ovih struktura jasno nam potvr%uje da su sve prethodne faze gra%ene još

u vrijeme srednjovjekovnog na$ina ratovanja, kada visina i debljina zidova

predstavljaju glavnu garanciju sigurnosti branjenog položaja. Tako i posljednja

graditeljska faza $itljiva na zidovima (faza 9) predstavlja ustvari povisivanje

postoje"ih zidova. S ovim posljednjim fazama utvrde treba povezati vijesti s po$etka

15. st., kada je markizu Venceslau di Spilimbergu nare%en popravak pojedinih

dijelova utvrde (pala$a, krov, pragovi, konjušnica, ognjišta), kao i one u kojima se u

mleta$kom senatu razgovara o sudbini ruševnog kaštela, koji je 1440. g. dodijeljen

Nikolu Gravisiju. On ga je vjerojatno morao bar donekle sanirati kako bi uop"e

mogao biti korišten za predvi%ene svrhe.

Faza 10 pokriva dugi vremenski period u kojem utvrda polagano propada i u

kojem je od snažne obrambene to$ke svedena na današnje ruševne ostatke. Taj

proces zapo$inje požarom 1620 – ih i odvija se gotovo 4. st., što je ostavilo

mnogobrojne tragove na zidovima.

Posljednja 11. faza pokriva, kako je to ve" spomenuto, posljednjih 15-ak

godina.

Iz svega navedenog jasno je kako bismo prve tri faze razvoja utvrde morali

smjestiti u razdoblje koje prethodi 13. st. U skladu s tim drugu fazu, u kojoj se oblažu

zapadni i sjeverozapadni zid kule, kao i sjeverozapadni zid u nastavku, $ime se

dobiva zidna masa debljine od preko 4 m i visine na pojedinim mjestima i preko 18

m, treba povezati s pove"anom primjenom i razvojem strojeva za bacanje kamenja u

12. i 13. st. Ovakvi strojevi, poznati i ranije, doživljavaju razvojnu prekretnicu

upravo u to vrijeme, izumom novog stroja poznatog pod imenom trabucco (Cantor,

1999, 48; Piuzzi, 2001, 139; Settia, 2007, 354). Debljina zida od gotovo 2 m, koja se

nalazila na ovim dijelovima utvrde prije gradnje faze 2, bila je sasvim dovoljna za

sigurnu obranu u uvjetima ranosrednjovjekovnog ratovanja. No, pove"ana uporaba

opsadnih sprava zahtijevala je dodatno osiguranje kaštela s najizloženije strane. S

obzirom da na ovim zidovima ne nalazimo nikakve tragove rušenja, o$ito je da su

ispunili svoju zada"u, dok su naj$eš"e stradavali sjeverni i isto$ni zid unutarnjeg

67

dvorišta, odnosno zidovi u nastavku. Na$in zidanja s izduljenim pravilnim kvadrima

mogao bi se povezati s romani$kim tradicijama, što ponovno odgovara dataciji ove

faze u 12 st.

Ovakva datacija 2. faze ostavlja nam razdoblje kraja 12. i po$etka 13. st. kao

vrijeme u kojem se moglo dogoditi prvo rušenje utvrde, odnosno u koje možemo

smjestiti fazu 3. Nažalost, nikakav relevantan podatak iz povijesnih izvora nam ne

potvr%uje ovakvu pretpostavku. Istarska markgrofovija je tijekom 11. i 12. st.

podijeljena na mnogobrojna crkvena i svjetovna vlastelinstva $iji su se vlasnici

me%usobno sukobljavali oko svojih prava. I crkveni su dostojanstvenici štitili svoje

posjede, jurisdikcije, te prava na crkvene desetine i upravljali njima pomo"u mo"nih

plemi"a (advocatus). Tako bi i uništavanje zidina Petrapilose u 3. fazi mogli pripisati

jednom od sukoba Akvilejskog patrijarha s nekim od mo"nih istarskih magnata.

Na kraju, potrebno se vratiti na sam po$etak i pokušati odrediti približno

vrijeme nastanka Petrapilose. Vrijeme intenzivnog nastajanja utvrda (tal.

incastellamento) vezuje se uz 10. st. kada se po$inju pojavljivati u pisanim

dokumentima, a taj podatak se potvr%uje i arheološkim istraživanjima

(Vismara,1972, 145; Piuzzi, 2001, 133; Settia, 2007, 332). To se odnosi na nama

bliska podru$ja sjeverne Italije (Piuzzi, 2001, 133) ali se može primijeniti i na

istarske prilike. Naime, tijekom 10. st. spominju se prvi put i neke od istarskih

utvrda. Tako u darovnici cara Otona II pore$koj crkvi, izdanoj 983. g. nalazimo

spomen pazinskog kaštela, Tara i Nigrinjana. U narednom stolje"u broj spomenutih

utvrda znatno raste, a to se naj$eš"e povezuje s djelatnoš"u prvog istarskog

markgrofa Urlika I Weimar-Orlamunde sredinom 11. st., kojom on oja$ava obranu

svoje pograni$ne marke (Bertoša, 2003, 132; Darovec, 2007, 61).

Prvi dokument koji se može povezati s Petrapilosom je više puta spominjana

darovnica iz 965. g. kojom biskup Rodoald poklanja pore$koj crkvi utvrdu Ruin koju

su porušili Slaveni i barbari (...nuper a nefandis Sclavis et duris barbaris

descructum...) (Corbanese, 1984, 320; Darovec, 1996, 16; Sirk, 2002, 177). Kako

vidimo, ona se u ovom dokumentu ve" spominje kao ruševina (Ruvin). Prihvatimo li

uvriježeno mišljenje kako se uistinu radi o utvrdi koja se u kasnijim izvorima naziva

Petrapilosa, to bi zna$ilo da je nastala prije ovog doga%aja. Treba ipak istaknuti kako

ne postoje dokazi koji bi nam sa sigurnoš"u mogli potvrditi da je Ruin uistinu kasnija

68

Petrapilosa, pa sa zaklju$cima koji se temelje na ovoj pretpostavci treba biti oprezan.

Postoji naime mišljenje da se podatak o rušenju Ruvina zapravo odnosi na Rovinj, te

da je rije$ o gusarskom napadu Hrvata koji se dogodio približno u vrijeme nastanka

isprave (De Franceschi, 1926, 37; Bertoša, 2003, 126).12

Uzevši u obzir ove podatke, mogli bismo prvu fazu gradnje smjestiti u prvu

polovici 10. st., ukoliko prihvatimo da se podatak iz 965. odnosi na Petrapilosu, ili

najkasnije do polovice 11. st. ukoliko odbacimo takvo mišljenje.

Ipak, iz nekoliko razloga ne bi se smjela olako odbaciti pretpostavka da su na

Petrapilosi sa$uvani i znatno stariji gra%evinski elementi. Naime, prodori Slavena i

barbara u kojima je utvrda mogla biti porušena (po dokumentu iz 965. g.) prestali su

još prije frana$kih osvajanja ovih krajeva. Prve vijesti koje imamo o slavenskim

prodorima u Istru datiraju još u po$etak 7. st. 600. g. Slaveni upadaju u Dalmaciju i

Istru, što vidimo iz pisma pape Grgura I Velikoga, upu"enom salonitanskom biskupu

Maksimu. 601. g. ponovno prodiru u Istru, ovog puta udruženi s Avarima i

Langobardima, a 611. ponovno samostalno, kada uništavaju Nezakcij. Od ovih

doga%aja nadalje slavenska kolonizacija Istre ja$a, te oni sve $eš"e ostaju trajno na

podru$jima koja su opustošili (Bertoša, 2003, 115 – 116; Margeti", 1990, 120). U

vrijeme frana$ke vladavine Istrom, središnja vlast poti$e slavensko naseljavanje

istarskog posjeda što se može vidjeti iz Rižanskog placita (Klai", 1972, 9; Bertoša,

2003, 122). Iz toga proizlazi da u ovom periodu više nema potreba za rušila$kim

pohodima Slavena na poluotok, iako se u ugovoru potpisanom u Paviji 840. g.

izme%u cara Lotara I i mleta$kog dužda o ure%enju pravno - gospodarskih odnosa

izme%u Mle$ana i njihovih susjeda (me%u kojima su i Istrani), napominje da "e dužd

na carev zahtjev pružati pomo" protiv "slavenskih rodova", zajedni$kih neprijatelja.

Bertoša pretpostavlja kako je ovdje rije$ o hrvatskim gusarima koji su se zalijetali do

frana$ke Istre (Bertoša, 2003, 122). Ni naredni period ne donosi nikakve vijesti o

bilo kakvim slavenskim prodorima u kojima bi utvrda mogla nastradati. Iz svega

zaklju$ujemo da se rušenje, ukoliko se zaista sve ovo odnosi na Petrapilosu, moralo

dogoditi još znatno ranije. Pomalo bi, me%utim, bilo $udno da patrijarh nakon toliko

vremena još uvijek spominje taj doga%aj i još uvijek zna krivce za taj rušila$ki $in.

12 Petrapilosa se spominje i pod imenom Wollenstein (CDI IV, 1201) što je o$iti prijevod latinskog naziva, pa se isto može pretpostaviti i za naziv Rauenstein (Bianchi, 1847, 205).

69

Iz toga proizlazi da bi eventualne ranije po$etke Petrapilose morali svrstati

još u vrijeme bizantske vladavine na istarskom poluotoku. Gradnja utvrda u vremenu

6. st. dobro je poznat proces koji se najbolje može pratiti na plovnom putu koji je

išao uz isto$nu obalu Jadrana. Poznat je cijeli niz utvrda koje su štitile ovaj važan

maritimni pravac, npr. Veliki Brijun, Palacol, Sv. Marko, Baška, Lopar, Sv. Juraj na

Pagu, Sv. Damjan kod Barbata, Vrgada, Tarac na otoku Kornatu … (Gunja$a, 1986;

Faber, 1987; Brusi", 1989; Badurina, 1982; Tomi$i", 1989; Tomi$i", 1990; Tomi$i",

1993a; Tomi$i", 1993b; Sui", 2003, 356).

Sl.59. Pogled na utvrdu s južne strane. (foto: J. Višnji")

S namjerom zaštite prometnih pravaca gra%ene su i utvrde u unutrašnjosti, pa

tako u nemirnom vremenu kasne antike nastaju castrumi Dvigrad, Mutvoran, Bale,

kula Klenovac, Svetlovre$ Pazenati$ki, te nama posebno zanimljivi Motovun i

Buzet13 koji nadziru prometnicu uz rijeku Mirnu (Maruši", 1975, 344). Pretpostavka

13 Buzet je stariji grad koji ima kontinuitet u kasnoanti$kom periodu.

70

je da u zale%u limesa koji je Istru branio na sjevernim granicama (Ferluga, 1992,

176; Levak, 2007, 59) postoji i cijeli niz castra koji su branili pokrajinu u zale%u,

duž prometnica ili rije$nih tokova (Miclaus, 2004, 226). Vojni karakter ovih utvrda

potvr%en je i nalazima vojne opreme u grobljima koja pripadaju Motovunu, Buzetu,

Ro$u, Grožnjanu ili Kaštelu iznad Dragonje, datirane u 7. i 8. st. (Maruši", 1960, 18-

19; Maruši", 1975, 346; Maruši", 1995)

Osim ovih utvr%enih naselja koja su imala i vojnu funkciju, u Istri tog

vremena treba tražiti i utvr%ene komplekse koji su imali isklju$ivo vojnu funkciju

nadzora prometnih pravaca, iako oni do danas nisu prepoznati. Prema analogijama iz

drugih podru$ja, vojne utvrde 5. i 6. st. su nepravilnih oblika s tlocrtima

prilago%enim terenu. Ne nalaze se direktno uz prometnice koje nadziru, nego na

prostoru koji je dovoljno zašti"en svojim položajem, odnosno naj$eš"e na teško

pristupa$nim vrhovima brda. Osim kule nemaju drugih ve"ih gra%evina unutar

bedema, a manje zgrade su bile prislonjene uz njega (Ciglene$ki, 1987, 112;

Mikul$i", 1986, 109). Opisanim karakteristikama odgovara i Petrapilosa u onom

obliku kakav je imala u prvoj fazi svog razvoja, iako treba imati na umu da se ve"ina

opisanih karakteristika, a to se osobito odnosi na izbor položaja, primjenjuje i u

klasi$noj epohi gradnje srednjovjekovnih utvrda.

Postojanje kasnoanti$kih utvrda $iji su položaji korišteni i u kasnijim

razdobljima poznati su na podru$ju Istre (ve" spominjani Buzet, Motovun, Bale, Ro$

ili Stari Tar) (Maruši", 1960, 18-19; Ben$i", 2006, 331 – 332), kao i na podru$ju

sjeveroisto$ne Italije (colle Mazeit di Verzegnis, colle di Castelraimondo, Invilino,

Este) (Piuzzi, 2001, 142; Moneti, 2001).

Tehnika kojom su gra%eni zidovi ove faze još su jedan argument koji bi

mogao datirati utvrdu ovako rano. Zidani su specifi$nim na$inom kada se lica zidova

oblažu pravilnim klesancima slaganim uredno u redove nejednakih debljina, dok se

unutrašnjost gradi tehnikom opus spicatum. &uro Basler navodi nekoliko utvrda u

Bosni i Hercegovini na kojima se primjenjuje ovakva tehnika gradnje (Bobovac,

Koštur, Makljenovac, Klobuk), te ih sve datira u 6. st., u razdoblje nakon 535. g.

(Basler, 1974, 30). Ovakva tehnika bila je poznata i znatno ranije, pa je tako

nalazimo npr. na zidovima Bavaya krajem 3. st. (Adam, 1994, 144).

71

Istu tehniku, me%utim, nalazimo i na znatno kasnije gra%enim zidovima, npr.

u Medvedgradu, Modrušu, Blagaju na Korani ili u Hrastovici. Gradnja svih ovih

objekata datira se u drugu polovicu 13. st. ili po$etak 14. st. (Horvat, 1986,183).

Sl.60. Pogled na utvrdu s jugoistoka. (foto: J. Višnji")

Ipak, položaj zidova gra%enih ovom tehnikom u stratigrafskoj sekvenci

slojeva izdvojenih na Petrapilosi govori u prilog starije datacije, odnosno kako je ve"

naglašeno najvjerojatnije nisu mla%i od prve polovice 11. st.

Karakteristika zidova gra%enih u kasnoanti$kom ili ranosrednjovjekovnom

razdoblju $esto je slaganje kamena u vidu riblje kosti, ali na vidljivim plohama.

Takvu tehniku gradnje nalazimo npr. u Balama, kastrumu na Brijunima, Taru ili u

Castelfederu (Mlakar, 1976, 38; Maruši", 1975, 343; Ben$i", 2007, 331; Nothdurfter,

2001, 144). Ovakvi detalji ipak ne mogu biti oslonci za dataciju, što se jasno vidi i na

primjeru Petrapilose gdje ovakvu tehniku nalazimo na zidovima svrstanim u fazu 9,

kao i na pro$elju crkvice sv. Marije Magdalene.

72

Položaj Petrapilose u odnosu na potencijalne prometnice mogao bi biti još

jedan argument za raniji nastanak utvrde. Naime, ona nadzire dolinu Bra$ane kojom

se moglo pri"i Mirni, jednoj od važnijih prometnica iz unutrašnjosti prema obali,

zaobilaze"i važnu utvrdu Buzet (Pinguentum). Iz toga proizlazi da je ova dolina

nužno morala biti nadzirana u sustavu kasnoanti$kih castra, a položaj naše utvrde bio

bi zasigurno jedan od boljih za taj zadatak.

Vremensko opredjeljenje prve faze ipak ostaje nepoznanica jer do sada nisu

sa sigurnoš"u protuma$eni ni najstariji povijesni podatci, nemamo podatke dobivene

arheološkim istraživanjima, dok stilske karakteristike gradnje mogu pripadati širem

vremenskom razdoblju. Ukoliko bi prihvatili mišljenje da se ime Ruvin odnosi na

ovu utvrdu, njenu gradnju možemo smjestiti u vrijeme 6. ili 7. st. Spomenuto rušenje

od strane Slavena i barbara ili nije zna$ajnije oštetilo zidane strukture, pa je uz manje

prilagodbe mogla biti ponovno upotrijebljena u 10. st., nakon što je spomenuta kao

ruševina i poklonjena pore$koj crkvi, ili su tragovi najstarijih gradnji skriveni pod

zemljom, a u 10. st. je potpuno obnovljena. Ukoliko pak odbacimo izjedna$avanje

ovih dvaju toponima, prvu fazu gradnje utvrde možemo smjestiti u 10. ili 11. st.

Na osnovu nesigurnih povijesnih podataka i gra%evinskih tehnika na koje se

nikako ne smijemo oslanjati, osobito ako znamo da se koriste kroz jako duga

vremenska razdoblja, ne možemo iznositi nikakve sigurne zaklju$ke. Stoga nam

ostaje pri$ekati da nam arheološka istraživanja potvrde ili opovrgnu neke od ovih

pretpostavki, osobito one koje se odnose na same po$etke utvrde. Istraživanja koja su

do sada izvo%ena (Mihovili", 2000; Bradara, 2006a, 2006b) nisu iznijela na vidjelo

nikakve nalaze koji bi prethodili 14. st. (osim nekoliko ulomaka prapovijesne

keramike). Problem spomenutih istraživanja predstavlja $injenica da tijekom njih, iz

objektivnih razloga ugrožavanja statike objekta, nisu istraženi dublji arheološki

slojevi, pa na taj na$in nisu ni mogli biti prona%eni stariji nalazi.

Nadam se kako "e ovaj rad potaknuti neke daljnje istraživa$ke postupke koji

su potrebni ukoliko želimo bolje shvatiti razvoj Petrapilose. To bi svakako bilo važno

i zbog boljeg razumijevanja razvojnog procesa ostalih istarskih srednjovjekovnih

utvrda. Daljnji radovi trebali bi obuhvatiti arhitektonska, arheološka ali i povijesna

istraživanja. Naravno, ne treba zaboraviti potrebu konzervacije i sanacije postoje"ih

zidova koji su dobrim dijelom ugroženi. Time bi se sa$uvao ovaj vrijedni spomenik

73

kulture koji predstavlja jednu od najimpresivnijih vizura središnje Istre i zasigurno

zaslužuje da u skladu s tim bude vrednovan, te da mu se posveti sva potrebna pažnja.

8. POVZETEK

74

Srednjeveška utrdba Petrapilosa je bila relativno pogosto obdelana v številnih

strokovnih delih s tem, da je bila pozornost avtorjev usmerjena v poznavanje

zgodovine lastnikov utrdbe, medtem, ko je bila sama arhitektura sekundarnega

pomena. Manjše arheološke raziskave na obmo$ju Petrapilose so dala številne

podatke o življenju znotraj utrdbe, niso pa ponudila veliko odgovorov o arhitekturi,

razen tistih o cerkvici Sv. Marije Magdalene. Ve$ina avtorjev se je zadovoljila z

ugotovitvijo, da je na utrdbi mogo$e ugotoviti nekaj razvojnih faz, med katerimi

zadnja sodi v gotiko.

Ker je cilj tega dela interpretacija razvoja utrdbe na osnovi ohranjenih

ostankov ter njihovo okvirno datiranje, kot najbolj ustrezna metoda se je pokazala

t.im. raziskovanje stavbne zgodovine (Archeologia dell'architettura). Uporaba te

metode v osrednjem delu utrdbe je omogo$ila, da so bile stratigrafske enote izlo$ene

in zložene v kronološke sekvence grupirane po fazah razvoja. Potem je interpretiran

izgled utrdbe v vsaki izmed posameznih faz. Na koncu, na temelju zgodovinskih

podatkov iz dokumentov v zvezi z utrdbo je bila relativno-kronološka sekvenca

vezana na dolo$ene datume.

Stratigrafska analiza je narejena za vse zidove osrednjega dela utrdbe. Na

temelju te analize je dolo$eno 11 faz, od katerih se ve$ina nanaša na gradbene

posege, tri se nanašajo na rušenja. Faze so izlo$ene na osnovi specifi$nosti v na$inu

gradnje, uporabljenem materialu, ter njihovih medsebojnih odnosov.

Iz podatkov pridobljenih s pomo$jo analiz zidov je razvidno kako je utrdba v

svojem razvoju imela dve veliki razvojni celoti. U prvi, v katero sodita prva in druga

faza, je bila Petrapilosa precej enostavna utrdba, ki je bila sestavljena iz obzidja,

glavnega stolpa in nekaj manjših zgradb v notranjosti. S takšno strukturo verjetno

predstavlja vojaško utrdbo, ki je lahko imelo funkcijo refugija za prebivalce iz

okolice.

Po ve$jem uni$evanju (faza 3), se s $etrto fazo za$ne druga velika celota. Od

tega $asa se življenjski pogoji dvignejo na višjo raven. To se v prvi vrsti nanaša na

gradnjo reprezentan$ne zgradbe palacija, obenem pa se zdi, da je s tem posegom

pove$an obseg utrdbe z gradnjo zunanjega dvoriš$a: Možno je tudi, da je bila gradnja

palacija, zaradi katerega je prišlo do pomanjkanja prostora, vzrok za pove$anje

75

utrdbe. Od takrat pa vse do konca delovanja je prišlo le do manjših sprememb

strukture, ki so najve$krat povezane s popravki nastalih poškodb.

Deseta faza se nanaša na poškodbe, nastale zaradi opustitve utrdbe do danes,

zadnja enajsta pa na popravke, nastale v zadnjih letih.

!eprav skromni, podatki iz pisnih virov v najbolj grobih potezah prikazujejo

posamezne trenutke iz zgodovine utrdbe in tako postajajo zelo pomembni pri

interpretacijah arhitekture ter tolma$enju posameznih sledi, ki so jih $as in procesi, ki

mu sledijo, pustili na zgradbi.

Najstarejši dokument, povezan morda s kasnejšo trdnjavo Petrapilose, je

darilna pogodba patriarha Rodoalda poreški cerkvi iz leta 965 v kateri je omenjeno,

da so utrdbo porušili Slovani in barbari, o $emer pri$a tudi njen naziv Ruin. Tudi v

naslednjem dokumentu iz leta 1002 se omenja utrdba in uporablja enak naziv.

V $asu velikih spopadov med patriarhom in njegovimi pristaši, med katerimi

so tudi gospodje iz Petrapilose, proti goriškemu grofu in njegovimi zavezniki, sta

brata Carseman in Henrik Petrapilosa leta 1267 ubila gospodarja Momjana -

Bjankvina. Kmalu zatem, leta 1274 Conon, brat ubitega, s pomo$jo goriškega grofa

in Kopr$anov, uspešno oblega utrdbo, jo poruši in ubije Carsmana in Henrika. Leta

1285 je bila utrdba že obnovljena. O tem govori listina, s katero Vikard II Petrapilosa

kot odškodnino daje svoj kaštel Salež, izdana prav v Petrapilosi.

Podatek iz leta 1395 govori o slabem stanju utrdbe, ki jo je bilo treba sanirati.

To je narejeno pet let kasneje, ko patriarh Antonio Caetani ukaže markizu Venceslau

di Spilimbergu popravilo pala$e, strehe, pragov, konjušnice in ognjiš$ v utrdbi, ki mu

jo je dodelil.

Po beneški osvojitvi Petrapilose leta 1421 so se v senatu vodile razprave o

usodi utrdbe, med katerimi je bilo tudi predlagano, da se poruši. Štiri leta kasneje je

ponovno predlagano rušenje glede na to, da kaštel v derutnem stanju in ni bil ve$

primeren za obrambo.

Zadnje informacije so iz leta 1646, ko je dr. Giuseppe Gravisi bio pripravljen

na lasten strošek popraviti uni$eno utrdbo. Ocena komisije, ki je obšla Petrapiloso je

bila, da se popravljena še lahko uporabi za obrambo, in je naro$ila, da se družini

Gravisi pošlje potrebno orožje in strelivo. Do obnove nikoli ni prišlo.

76

Najbolj natan$en podatek, ki nam ga ponujajo prej omenjeni dokumenti, je

rušenje, ki se je zgodilo leta 1274, zato je ta datum bil uporabljen kot izhodiš$e za

$asovno dolo$itev faz. S tem dogodkom se lahko povežeta dve fazi destrukcije (faza

3 ali 5) ugotovljene na zidovih Petrapilose. Po prvem rušenju v fazi 3 pride do

najbolj obsežne gradnje. Težko verjamemo, da bi rušenje, pri katerem sta umrla dva

najbolj pomembna predstavnika družine, lahko bilo vzrok za tako obsežno gradnjo,

in je zato najbolj verjetno, da 4. faza ustreza $asu prve pol. 13. stol., ko se v utrdbi

pojavi družina Petrapilosa, ki v njej stalno prebiva, in se faza 5 lahko navezuje na

rušenje iz leta 1274.

Takšni dataciji ustreza tudi podatek, da se v severni Italiji v $asu 12. in 13.

stol. pojavlja novi utrdbeni element – t.im. donjon, znotraj katerega se je nahajal

palas in glavni stolp, okrog katerih je potekalo obzidje, kar imamo tudi v tem

primeru.

Po tem, ko leta 1208 patriarh postane istrski markgrof, prepusti Petrapiloso

mo$ni plemiški družini, ki prevzame ime utrdbe kot svoje družinsko ime in objekt

popolnoma preuredi. Gradi se reprezentativna pala$a, ki zavzema velik del

dotedanjega dvoriš$a in je zato verjetno, da se je v tem $asu zgradilo zunanje

obzidje. Namre$, ker v notranjosti ni ve$ dovolj prostora za nekatere vsebine se

pojavi potreba po novih prostorih zunaj dotedanjih zidov utrdbe.

Cerkev sv. Marije Magdalene, ki je sestavni del zunanjega obzidja, je

nepravilnega štirikotnega tlorisa s štirikotno obokano apsido. Cerkve s takšnimi

zna$ilnostmi sodijo med romansko arhitekturo datirano v $as od 11. do za$etka 13.

stol.. Podobnost v na$inu zidanja in uporabljenem materialu med palacijem in

cerkvijo, ter njena vgrajenost v zunanje obzidje govorijo o so$asnosti njihove gradnje

in najbolj verjetno sodi v prvo pol. 13. stol. Možno je, da je bila cerkev, ki je sestavni

del vseh srednjeveških utrdb, najprej znotraj osrednjega korpusa in je z novimi

gradnjami napolnjen prostor razbremenila z gradnjo cerkve na zunanjem dvoriš$u.

Stilne zna$ilnosti palacija, ki bi nam omogo$ile in olajšale njegovo datacijo

težko razberemo. Edino sled predstavljajo zna$ilna okna, ki jih najdemo na severni in

vzhodni steni. Gre za okna v nišah, ki segajo skoraj do tal, in imajo v notranjosti

kamnite klopi.Takšna okna se najbolj pogosto povezujejo z obdobjem gotike,

pojavljajo se tudi nekoliko prej – tako jih poznamo iz stolpa Lotrš"ak v Zagrebu, iz

77

sredine 13. stol.. O. Piper navaja, da se tovrstna okna pojavljajo že v 12. stol., se

razširijo od 13. stol. in se izdelujejo tja do 15. stol. Takšne datacije se lahko vklopijo

v datume, ki jih domnevamo za gradnjo palacija v prvi pol. 13. stol.

Opisani dogodek iz leta 1274 najbolj verjetno sodi v fazo 5, ko je porušen

ve$ji del severnega zidu notranjega dvoriš$a in še neki drugi deli utrdbe. V $as od

tega dogodka do leta 1285 sodi faza 6. V tem $asu se obnavljajo porušeni zidovi in se

verjetno gradi nov stolp na severovzhodnem delu notranjega dvoriš$a.

Manjše gradnje, do katerih je prišlo v naslednjih treh fazah (od 7. do 9.) je

treba opredeliti v $as od za$etka 14. do konca 16. stol. V teh 300-tih letih se je

ve$inoma dozidalo na že obstoje$e zidove ali objekte in ni prišlo do ve$jih gradbenih

posegov. To se posebno dobro vidi po tem, da so odsotne obrambne strukture, ki bi

ustrezale potrebam po obrambi od strelnega orožja, ki se od 15. stol. za$ne

uveljavljati. Odsotnost omenjenih struktur jasno potrjuje, da so vse predhodne faze

bile zgrajene še v $asu srednjeveškega na$ina bojevanja, ko višina in debelina zidov

predstavljajo glavno garancijo za varnost varovanega položaja. Tako tudi zadnja

gradbena faza, ki jo lahko preberemo iz zidov (faza 9) predstavlja višanje obstoje$ih

zidov. Z zadnjimi fazami utrdbe je treba povezati podatke iz za$etka 15. stol., ko je

markizu Venceslau di Spilimbergu ukazano, naj popravi posamezne dele utrdbe, kot

tudi tiste podatke po katerih se v beneškem senatu razpravlja o usodi derutnega

kaštela, ki je leta 1440 dodeljen Nikolu Gravisiju. On ga je vsekakor moral vsaj

delno sanirati, da bi ga sploh lahko uporabljal.

Faza 10 pokriva dolgi $asovni razpon, v katerem utrdba po$asi propada in v

katerem je od mo$ne obrambne to$ke postala to kar je danes – ruševina. Ta proces se

je za$el s požarom leta 1620 in je trajal skoraj 4 stoletja, kar je pustilo številne sledi

na zidovih. Zadnja, 11. faza pokriva zadnjih 15 let.

Iz navedenega je jasno, da sodijo prve tri faze razvoja utrdbe v $as pred 13.

stol. V skladu s tem, drugo fazo, v kateri se obloži zahodni in severozahodni del

stolpa, kot tudi severozahodni zid stolpa in tudi severozahodni zid v nadaljevanju, pri

$emer nastane zidna masa debeline preko 4 m in višine, na nekaterih mestih $ez 18

m, je treba povezati s pove$ano uporabo in razvojem strojev za metanje kamnov v

12. in 13. stol. Takšni katapulti, znani že prej, doživijo novo fazo razvoja z izumom

78

novega stroja, imenovanega trabucco. Na$in zidanja s podaljšanimi pravilnimi

kvadri lahko povežemo s tradicijo romanike, kar potrjuje datacijo te faze v 12. stol.

Ta datacija 2. faze ponuja možnost umeš$anja prvega rušenja utrdbe oziroma

faze 3 na konec 12. in v za$etek 13. stol. Žal zgodovinski viri ne ponujajo relevantne

podatke za takšno trditev.

Na koncu ostaja odprto vprašanje $asa nastanka Petrapilose. !as intenzivnega

nastajanja utrdb (tal. incastellamento) se veže na 10. stol. ko se v pisnih virih za$nejo

omenjati gradovi, kar potrjujejo arheološka izkopavanja. Ti podatki se nanašajo na

bližnje podro$je severne Italije in jih lahko apliciramo tudi na Istro. Namre$, v 10.

stol. so prvi$ omenjene nekatere istrske utrdbe. Tako se v darilni pogodbi cesarja

Otona II poreški cerkvi, izdani leta 983 omenja pazinski kaštel, Tar in Nigrinjan. V

naslednjem stoletju se število omenjenih utrdb ve$a, kar se povezuje z dejavnostmi

prvega istrskega markgrofa Urlika I Weimar-Orlamunde sredi 11. stol., ko okrepi

obrambo svoje obmejne marke.

Prvi dokument, ki ga lahko povežemo s Petrapiloso je ve$krat omenjana

darilna pogodba iz leta 965 s katero je škof Rodoald poreški cerkvi podaril utrdbo

Ruin, ki so jo porušili Slovani in barbari (...nuper a nefandis Sclavis et duris barbaris

descructum...). Kot vidimo se v tem dokumentu že omenja kot ruševina (Ruvin). !e

sprejmemo uveljavljeno mnenje, da gre za utrdbo, ki se v mlajših virih imenuje

Petrapilosa, bi to pomenilo, da je nastala pred tem dogodkom. Poudariti je treba, da

ni dokazov, ki bi potrdili, da je Ruin dejansko kasnejša Petrapilosa, tako, da moramo

biti pti tem previdni. Obstaja tudi mnenje, da se rušenje Ruvina nanaša na Rovinj in,

da gre za gusarski napad Hrvatov, do katerega je prišlo približno v $asu nastanka

tega dokumenta.

!e upoštevamo te podatke lahko prvo fazo gradnje umestimo v prvo pol. 10.

stol, $e sprejmemo, da se podatek iz leta 965. nanaša na Petrapiloso, ali najkasneje

do pol. 11. stol, $e ta podatek ne upoštevamo.

Obstaja nekaj razlogov, zaradi katerih ne smemo zanemariti tezo, da so na

Petrapilosi ohranjeni tudi starejši gradbeni elementi. Namre$, vdori Slovanov in

barbarov, v katerih bi lahko bila utrdba porušena iz leta 965 so se prenehali že pred

frankovsko osvojitvijo tega prostora. Po tem ni podatkov o slovanskih udorih v

katerih bi utrdba lahko bila uni$ena. Tako lahko sklepamo, da je do rušenja prišlo, $e

79

se vsi podatki nanašajo na Petrapiloso, veliko prej. Nekoliko nenavadno bi bilo, da

bi po tolikem $asu patriarh še vedno omenjal ta dogodek in še vedno poznal tiste, ki

so bili odgovorni.

Iz tega sklepamo, da bi eventualne zgodnejše za$etke Petrapilose morali

uvrstiti še v $as bizantinske oblasti na istrskem polotoku. Gradnja utrdb v tem $asu je

dobro znan proces, ki mu lahko sledimo ob plovnih poteh ob vzhodni jadranski obali

in na istrskem polotoku. Tehnika gradnje zidov iz te faze ponuja še en argument za

tako zgodnjo datacijo. Zidani so na specifi$en na$in ko se lica zidov obložijo s

pravilno klesanimi kamni, zloženimi v razli$no debele vrste, medtem ko se v

notranjosti gradi v tehniki opus spicatum. &uro Basler navaja nekaj utrdb v Bosni in

Hercegovini na katerih se uporablja takšna tehnika gradnje (Bobovac, Koštur,

Makljenovac, Klobuk), in jih datira u 6. stol., v $as po letu 535. Ta tehnika je bila

znana veliko prej npr. na zidovih Bavaya ob koncu 3. stol..

Isto tehniko, najdemo tudi na veliko kasneje grajenih zidovih, npr. v

Medvedgradu, Modrušu, Blagaju na Korani ali v Hrastovici. Gradnja vseh objektov

se datira v drugo pol. 13. stol. ali za$etek 14. stol.

Položaj zidov, grajenih v tej tehniki v stratigrafski sekvenci slojev na

Petrapilosi govori v prid starejši dataciji, oziroma, kot je bilo že poudarjeno, verjetno

niso mlajši od prve pol. 11. stol.

Položaj Petrapilose v odnosu do prometnih tokov bi lahko bil še eden

argument za zgodnejši nastanek utrdbe. Nadzoruje namre$ dolino Bra$ane po kateri

se je lahko prišlo do Mirne, ene pomembnejših komunikacij iz notranjosti proti obali.

80

LITERATURA: Adam, J. (1994): Roman Building: materials and techniques. London, B. T. Batsford Ltd. Basler, &. (1972): Arhitektura kasnoanti$kog doba u BiH. Sarajevo, Veselin Masleša. Ben$i", G. (2006): Arheološki lokaliteti na podru$ju Tara, Frate i Vabrige. V: Ratkovi", D. L.: Tar, Frata, Vabriga: kulturna baština. Pore$, Zavi$ajni muzej Poreštine. Benedetti, A. (1964): Gli antichi Signori di Pietrapilosa. Pagine Istriane, 12-13, Trieste. Benussi, B. (1928): Dalle annotazioni di Alberto Puschi per la carta archeologica dell'Istria. Aecheografo triestino, III, 14, Trieste, 243 – 281. Benussi, B. (1897): Nel medio evo. Atti e memorie della societa' Istriana di archeologia e storia patria, 9-13, Pore$. Bertoša, M. (2003): Istra od 6. do 11. stolje"a. V: Šanjek, F.: Povijest Hrvata: srednji vijek. Zagreb, Školska knjiga. Bianchi, J. (1847): Odoricus de Sussanis, Thesaurus Ecclesiae aquilejensis. Udine. Bradara, T. (2006a): Arheološko istraživanje u Kostelu Petrapilosa 2005. godine. Osvrt na kerami$ko posu%e od 14. do 16. st. Buzetski zbornik, 33, Buzet, 39 – 50. Bradara, T. (2006b): Nuovi rinvenimenti di cheramica tardomedioevale e rinascimentale in Istria. The heritage of the Serenissima, Koper, 45 – 50. Broglio, G. P. (1988): Arceologia dell'edilizia storica. Como. New Press. Broglio, G. P. (1996): Prospettive per l'arceologia dell'arhitecttura. Arceologia dell'Architettura, I, Firenze, 11 – 16. Broglio, G. P. (1997): Dall'analisi stratigrafica degli elevati all'Arceologia dell'Architettura, Archeologia dell'Architettura, II, Firenze, 175 - 180. Brusi", Z. (1989): Kasnoanti$ka utvr%enja na otocima Rabu i Krku. Izdanja HAD – a 13, Zagreb, 111 – 119. Burši", K. (1984): Prilog prethistorijskoj topografiji Buzeštine. Buzetski zbornik, 7-8, Buzet, 235 – 245. Cagnana, A. (2000): I materiali da costruzione. Mantova, Societa' archeologica Padana.

81

Cantor, N. F. (1999): The Pimlico encyclopedia of the Middle Ages. London, Pimlico. Cassi Ramelli, A. (1964): Dalle caverne ai rifugi blindati, trenta secoli di architecttura militare. Milano, Nuova accademia editrice. Ciglene$ki, S. (1987): Höhenbefestigungen aus der zeit vom 3. bis 6. jh. Im Ostalpenraum. Ljubljana, Slovenska akademija znanosti i umetnosti, Dela, 31, Inštitut za arheologijo, 15. Codice Diplomatico Istriano (1987), priredio: P. Kandler, Trieste. Corbanese, G. G. (1984): Grande atlante storico – cronologico comparato da G. G. Corbanese. 1. Il Friuli, Trieste e l'Istria dalla preistoria alla caduta del Patriarco d'Aquileia. Udine, Del Bianco. Darovec, D. (1996): Kostel Petrapilosa. Pazin, Josip Tur$inovi". Darovec, D. (2007): Petrapilosa: grad, rodbina, fevd in markizat. Koper, Založba Annales. Deanovi", A. (2001): Utvrde i perivoji. Zagreb, Institut za povijest umjetnosti. De Franceschi, C. (1852): Sulle varie popolazioni dell'Istria. L'Istria, VII, Trieste, 233 – 238. Doglioni, F. (1997): Stratigrafia e restauro. Tra cocnoscenza e conservazione dell'architecttura, Trieste. D'Ulizia, A. (2005): L'archeologia dell'arhitecttura in Italia: sintesi e bilancio degli studi. Arceologia dell'Architecttura, X, Firenze, 9 – 41. Faber, A. (1988): Osvrt na neka utvr%enja otoka Krka od vremena prethistorije do antike i srednjeg vijeka. Prilozi Instituta za arheologiju, ¾, Zagreb, 113 – 140. Flego, I. (2000?): Markizi Gravisi iz Petrapilose na Buzeštini. Buzetski zbornik, 27, Buzet, 35 – 54. Franger, B., Krenn, M., Tuzar, J. (1996): Bauaufnahmen an der ehemaligen Burganlage in der KG Loibersdorf, Niderösterreich. Fundberichte aus Österreich, 35, Wien, 238 – 252. Ferluga, J. (1992): L'Istria tra Giustiniano e Carlo Magno. Arheološki vestnik, 43, Ljubljana, 175 – 190. Gunja$a, Z. (1986): Kasnoanti$ka fortifikacijska arhitektura na isto$nojadranskom priobalju i otocima. Materijali, XXII, Novi Sad, 121 – 136.

82

Harris, E. C. (2003): The stratigraphy of standing structures. Archeologia dell'Arcitecttura, VIII, Firenze, 9 – 14. Horvat, Z. (1986): O izgledu srednjovijekovnog zida na primjerima nekih gra%evina u kontinentalnoj Hrvatskoj. Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, ?, Zagreb, 179 – 191. Horvat, Z. (1989): Strukture goti$ke arhitekture. Zagreb, Društvo povjesni$ara umjetnosti SR Hrvatske, XLVII. Horvat, Z. (1997): Prozori na burgovima XIII – XV. St. u kontinentalnoj Hrvatskoj. Prostor, 5, 1(13), Zagreb, 42 – 60. Jakovljevi", B. (2005): Na zapadnim i južnim obroncima Buzeštine. Ra$ice. Kandler, P. (1875): Notizie storiche di Montona. Trieste. Kirac, L. (1990): Crtice iz istarske povijesti (pretisak iz 1946). Pazin, Josip Tur$inovi". Klai", N. (1972): Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine. Zagreb. Klen, D. (1977): Iz prošlosti Kostela – Petre Pilose i njegovih sela. Buzetski zbornik, 2, Buzet, 29 – 50. Komšo, D. (2003): Glagoljski grafiti na ulomcima fresaka iz crkve Sv. Marije Magdalene u Petrapilosi. V: Krnjak, O: Kostel Petrapilosa. O tragovima fresaka iz crkvice Sv. Marije Magdalene. Pula, Arheološki muzej Istre. Krnjak, O. (2003): Kostel Petrapilosa. O tragovima fresaka iz crkvice Sv. Marije Magdalene. Pula, Arheološki muzej Istre. Levak, M. (2007): Slaveni vojvode Ivana: kolonizacija Slavena u Istri u po$etnom razdoblju frana$ke uprave. Zagreb, Leykam internacional. Marchesetti, C. (1903): I castellieri preistorici di Trieste e della regione Giulia. Trieste. Margeti", L. (1990): Rijeka, Vinodol, Istra. Rijeka, Izdava$ki centar Rijeka. Maruši", B. (1960): Istra u ranom srednjem vijeku. Pula. Maruši", B. (1974): Istarska grupa spomenika sakralne arhitekture s upisanom apsidom. Histria archeologica, V/1-2, Pula. Maruši", B. (1975): Neki problemi kasnoanti$ke i bizantske Istre u svjetlu arheoloških izvora. Jadranski zbornik, IX, Rijeka, 337 – 350.

83

Maruši", B. (1995): Istra i sjevernojadranski prostor u ranom srednjem vijeku. Pula, Arheološki muzej Istre. Matej$i", I., Bradanovi", M., Nefat, N., Barada, M. (2002): Kršan: konzervatorska analiza. Pula, Konzervatorski odjel Pula. Miclaus, L. (2004): I borghi d'altura istriani: dinamiche insediative tra tardoantico e altomedioevo. Antichita' Altoadriatiche, LVI, Trieste, 225 – 238. Mihovili", K. (1991): Nalazi Prahistorijskih ostava na podru$ju Istre. Arheološki vestnik, 42, Ljubljana, 207 – 218. Mihovili", K. (2000):Arheološko istraživanje crkve Sv. Marije Magdalene u Petrapilosi. Buzetski zbornik, 27, Buzet, 20 – 33. Mikul$i", I. (1986): Kasnoanti$ka utvr%enja u SR Makedoniji: pokušaj klasifikacije. Materijali, XXII, Novi Sad, 101 – 123. Mlakar, Š. (1976): Fortifikacijska arhitektura na otoku Brijuni: Bizantski kastrum. Histria archeologica, 6-7, Pula, 5 – 49. Mondin, C. (2004): La viabilita nall'Istria interna in epoca Romana. Qaderni di archeologia del Veneto, XX, Treviso, 178 – 188. Moneti, A. (2001): Este: insediamento e trsformazioni del castello, V – XIV sec. Atti del I Congresso Nazionale di Archeologia Medievale. Pisa. Nothdurfter, H. (2001): Chiese del VII e VIII secolo. V: Brogiolo, G. P.: Le chiese rurali tra VII e VIII secolo in Italia settentrionale. Mantova, 123 – 158. Parenti, R. (1985): La torre A: una lettura stratificata. U: Il progetto Montarrenti (Si). Relazione preliminare 1984. Archeologia medievale, XII, Firenze, 417 – 437. Parenti, R. (1986): La torre B. U: Il progetto Montarrenti (Si). Relazione preliminare 1985. Archeologia medievale, XIII, Firenze, 277 – 290. Parentin, L. (1987): Incontri con l'Istria, La sua storia e la sua gente. Trieste, Centro Culturale Gian Rinaldo Carli. Paschini, P. (1930): L'Istria patriarcale durante il governo del patriarca Antonio Caetani (1395 – 1402). Atti e memorie della societa' Istriana di archeologia e storia patria , 42, Pore$. Piper, O. (1904): Österreichische Burgen III. Wien. Piper, O. (1993): Burgenkunde. Augsburg, Weltbild Ferlag. (Pretisak iz 1912.)

84

Piuzzi, F. (2001): Contributi per lo studio dell'incastalmento nel Nord – Est italiano: le strutture protofeudali alla luce di recenti dati archeologici (IX – XII secolo). IIº Congresso nazionale di archeologia medievale, Firenze, 132 – 143. Senato Misti(1887), Atti e memorie della societa' Istriana di archeologia e storia patria IV, Pore$. Senato Misti (1888), Atti e memorie della societa' Istriana di archeologia e storia patria V, Pore$. Senato Misti (1889), Atti e memorie della societa' Istriana di archeologia e storia patria VI, Pore$. Senato Mare (1899), Atti e memorie della societa' Istriana di archeologia e storia patria XV, Pore$. Settia, A. A. (2007): Utvrde, naseljavanje i rat. V: Cravetto, E.: Povijest 6. Rani i razvijeni srednji vijek. Biblioteka Jutanjeg lista, Piotello, 324 – 357. Sirk, Ž. (2002): Izme%u lava i orla (I): srednjovijekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari. Nova Istra, XXI, 2-3, Pula, 171 – 224. Stopar, I. (1977): Razvoj srednjeveške grajske arhitekture na Slovenskem Štajerskem. Ljubljana, Slovenska matica. Sui", M. (2003): Anti$ki grad na isto$noj obali Jadrana. Zagreb, Golden Marketing. Šonje, A. (1982): Crkvena arhitektura zapadne Istre. Zagreb - Pazin. Tomi$i", Ž. (1989): Arheološka svjedo$anstva o ranobizantskom vojnom graditeljstvu na sjevernojadranskim otocima. Prilozi Instituta za arheologiju, 5 – 6, Zagreb, 29 – 53. Tomi$i", Ž. (1990): Materijalni tragovi ranobizantskog vojnog graditeljstva u Velebitskom podgorju. Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, XXIII, Zagreb, 135 – 158. Tomi$i", Ž. (1993a): Tragovi ranobizantskog vojnog graditeljstva na sjevernom hrvatskom primorju. Zbornik Pedagoškog fakulteta, Rijeka, 91 – 96. Tomi$i", Ž. (1993b): Auf der Spur de Reconquista Iustiniana: spätantike Befestigungsanlagen an der Nordküste Kroatiens. Tosco, C. (2003): Una proposta di metodo per la stratigrafia dell'architecttura. Archeologia dell'Architectura, VIII, Firenze, 17 – 27. Treccani, G. P. (1996): Archeologia stratigrafica e conservazione del costruito: alcuni obiettivi condivisi. Archeologia dell'Architecttura, I, Firenze, 163 – 168.

85

Vismara, G. (1972): La disciplina giuridica del castello nall'alto medioevo. Studia et Documenta Historiae et Iuris, 38, 137 – 148. Višnji", J., Percan, T. (2008): Izvješ"e o provedenim arheološkim istraživanjima srednjovjekovne utvrde Possert. Dokumentacija Konzervatorskog odjela Pula, Pula.

86

POPIS SLIKA:

1. Položajna karta Petrapilose, 4.

2. Pogled na utvrdu sa sjeverozapada. U pozadini se vidi dolina Bra$ane i #i"arija

(foto: J. Višnji"), 6.

3. Pogled na Petrapilosu sa zapada. (foto: J. Višnji"), 8.

4. Pogled na Petrapilosu sa zapada. (foto: J. Višnji"), 8.

5. Tlocrt utvrde, 9.

6. Srednjovjekovni zahod. (foto: J. Višnji"), 10.

7. Crtež Petrapilose iz 1904. g. Južni zid palasa još uvijek postoji. Izvor:

Österreichische Burgen III, Piper, O., 1904, 11.

8. Tlocrt Petrapiolose iz 1904. g. Izvor: Österreichische Burgen III, Piper, O., 1904,

12.

9. Crkva Sv. Marije Magdalene. (foto: J. Višnji"), 12.

10. Tlocrt utvrde u prvoj fazi razvoja., 14.

11. Primjer gradnje zida iz prve faze razvoja. Vidi se specifi$an na$in zidanja s

ispunom ra%enom u obliku riblje kosti, 15.

12. Tlocrt utvrde u drugoj fazi razvoja., 16.

13. Primjer gradnje zida iz druge faze razvoja. (foto: J. Višnji"), 16.

14. Primjer gradnje zida iz $etvrte faze razvoja (foto: J. Višnji"), 17.

15. Primjer gradnje zida iz šeste faze razvoja. (foto: J. Višnji"), 19.

16. Primjer gradnje zida iz sedme faze razvoja. (foto: J. Višnji"), 20.

17. Tlocrt kakav je utvrda najvjerojatnije imala još od 4. faze razvoja sve do kraja

funkcioniranja, 20.

18. Primjer gradnje zida iz osme faze razvoja. (foto: J. Višnji"), 21.

19. Primjer gradnje zida iz prvog dijela devete faze razvoja. (foto: J. Višnji"), 22.

20. Primjer gradnje zida iz drugog dijela devete faze razvoja. (foto: J. Višnji"), 22.

21. Primjer gradnje zida iz jedanaeste faze. (foto: J. Višnji"), 23.

22. Stratigrafska analiza južnog vanjskog zida, 24.

23. Stratigrafski dijagram južnog vanjskog zida, 25.

24. Južni zid središnjeg dijela kaštela. (foto: J. Višnji"), 26.

25. Prikaz stratigrafije zapadnog vanjskog zida., 27.

87

26. Stratigrafski dijagram zapadnog vanjskog zida, 27.

27. Pogled na zapadni i sjeverozapadni zid utvrde. (foto: J. Višnji"), 28.

28. Prikaz stratigrafije sjeverozapadnog vanjskog zida, 29.

29. Stratigrafski dijagram sjeverozapadnog vanjskog zida, 29.

30. Prikaz stratigrafije sjevernog vanjskog zida, 31.

31. Stratigrafski dijagram sjevernog vanjskog zida, 32.

32. Pogled na utvrdu sa sjeverne strane. (foto: J. Višnji"), 33.

33. Prikaz stratigrafije isto$nog vanjskog zida., 34.

34. Klesarski znak iznad ulaznih vrata (SJ 89). (foto: J. Višnji"), 34.

35. Stratigrafski dijagram isto$nog vanjskog zida, 35.

36. Pogled na isto$ni zid središnjeg dijela utvrde. (foto: J. Višnji"), 35.

37. Prikaz stratigrafije južnog unutarnjeg zida kule, 36.

38. Stratigrafski dijagram južnog unutarnjeg zida kule, 37.

39. Prikaz stratigrafije zapadnog unutarnjeg zida, 37.

40. Stratigrafski dijagram zapadnog unutarnjeg zida, 38.

41. Pogled na zapadni unutarnji zid. (foto: J. Višnji"), 39.

42. Prikaz stratigrafije sjevernog unutarnjeg zida kule i palasa, 40.

43. Stratigrafski dijagram sjevernog unutarnjeg zida kule i palasa, 41.

44. Prikaz stratigrafije unutarnjeg lica isto$nog zida palasa, 42.

45. Stratigrafski dijagram unutarnjeg lica isto$nog zida palasa, 43.

46. Prikaz stratigrafije vanjskog lica isto$nog zida palasa., 44.

47. Stratigrafski dijagram vanjskog lica isto$nog zida palasa, 44.

48. Pogled na vanjsko lice isto$nog zida palasa. (foto: J. Višnji"), 45.

49. Prikaz stratigrafije sjevernog unutarnjeg zida dvorišta, 46.

50. Stratigrafski dijagram sjevernog unutarnjeg zida dvorišta, 47.

51. Stratigrafski dijagram unutarnjeg isto$nog zida dvorišta, 48.

52. Prikaz stratigrafije unutarnjeg isto$nog zida dvorišta, 49.

53. Prikaz stratigrafije južnog unutarnjeg zida dvorišta, 50.

54. Stratigrafski dijagram južnog unutarnjeg zida dvorišta, 50.

55. Idejna rekonstrukcija izgleda utvrde u 1. fazi. Pogled sa sjevera , juga i istoka.

(izradili: Valentina Višnji" i Tim A. von Leliwa), 52.

88

56. Idejna rekonstrukcija izgleda utvrde u 2. fazi. Pogled sa sjevera, juga i istoka.

(izradili: Valentina Višnji" i Tim A. von Leliwa), 55.

57. Idejna rekonstrukcija utvrde u 7. fazi. Pogled sa sjevera, juga i istoka. Utvrda nije

znatnije mijenjala izgled od 4. faze sve do prestanka funkcioniranja. (izradili:

Valentina Višnji" i Tim A. von Leliwa), 58.

58. Prozorska niša s klupicama na zidovima faze 4. (foto: J. Višnji"), 64.

59. Pogled na utvrdu s južne strane. (foto: J. Višnji"), 68.

60. Pogled na utvrdu s jugoistoka. (foto: J. Višnji"), 70.

89