Antička Filozofija

Antika filozofija 1

Antika filozofija

povijestzapadne filozofije

zapadna filozofija

po eramapredsokratska antika srednjovjekovna renesansna moderna suvremena

po stoljeima16. 17. 18. 19. 20.

vie informacija

religijska filozofijakranska idovska islamska hinduistika sikistika budistika

istona filozofijababilonska indijska iranska kineska japanska korejska

zapadna kultura zapadni svijet

v r u [1]

Atenska kola (Rafael, 1509-1510)

Antika filozofija obuhvaa filozofskamiljenja i sustave koji su se razvili nairokom sredozemnom prostoru proetomstarom grkom i rimskom kulturom urazdoblju od 7. stoljea pr. Kr. do propastistarog svijeta poetkom 6. stoljea.

Kultura stare Grke zaetnik je i europskekulture. Na tom se geografskom podrujuprvi put u povijesti izreligijsko-fantastinoga izdvojiofilozofsko-znanstveni oblik miljenja.Karakteristika stare orijentalne kulture bilaje uklopljenost odreenog stupnjaznanstvenog miljenja, do kojeg su stariorijentalni narodi dospjeli, u religijsko-fantastini oblik miljenja. Ta uklopljenost egzaktne misli ufantastino-religioznu mistiku karakteristina je i za one koji su se bavili znanou u starim kulturama. To su bilezatvorene sveenike grupe ili proroci koji su se izdvajali iz svijeta i ljudskog drutva da bi tako osamljeni iudubljeni sami u sebe doli do istine. Njihovim sposobnostima pridavala se aureola uzvienosti, nadzemaljskog inadljudskog.

Antika filozofija 2

Grka civilizacija oslobodila je znanstveno miljenje i emancipirala ga od religije, podredivi ga praktinimzadacima trgovine, brzom razvoju privrede, ali i politikim zadacima koji su se nametali u vezi s izmijenjenomdrutveno-ekonomskom strukturom. To miljenje naputa sluenje fantastiko-religioznom ovjeku, koji sebe jonije izdvojio kao pojedinca u okviru drutva, i prelazi u slubu konkretnog, egoistinog ovjeka pojedinca. Kroztakvog ovjeka i u njegovom interesu zaela se u Grkoj era samostalne znanstvene misli, ime je obiljeen poetaknove epohe u povijesti ovjekova ovladavanja prirodom i drutvom. Grka postaje kolijevkom kulturnog kompleksakoji se jednostavno naziva "Zapad", to u to doba predstavlja pomicanje kulturnog i ekonomskog razvitka s Istokaprema Zapadu. [2]

Kozmoloko razdoblje

Jonija, kolijevka grke filozofije

Poetak grke filozofije pada u kraj 7. stoljea prijeKrista. Tome poetku prethodile su krupne promjenenaina ivota u staroj Grkoj, promjene koje supresudno utjecale na duhovni ivot helenskog ovjeka.Ve tokom 8. stoljea pr. Kr., a naroito u 7. i 6. st. pr.Kr., staro patrijarhalno rodovsko drutvo zapada u sveozbiljniju krizu. Rodovsko ureenje, zasnovano naprincipu krvnog srodstva, nije moglo izdratikonkurenciju poveanih imovinskih posjeda koji sunastali usljed razvoja trgovine i obrta te uslijed zamahakolonizacije. Ta kolonizacija proirila je ivotni prostorHelena i dovela ih u dodir s mnogim narodima koji sunaseljavali obale Sredozemnog mora. U vezi skolonizacijom, koja je zahvatila naroito maloazijskoprimorje, Siciliju i junu Italiju, razvija sebrodogradnja, trgovina i zanatstvo. Tako nastaje novidrutveni sloj imunih trgovaca i obrtnika, koji se ve uveliko koriste robovskom radnom snagom i koji postupnodolaze u sve otriji sukob sa zemljoposjednikom aristokracijom, koja je nastojala osigurati nastavak oligarhijskepolitike prevlasti nasljedne aristokracije. Tokom 7. i. 6. st. ovaj su sukob uspjeli iskoristiti energini i astoljubivipojedinci, koji su zavladali kao tirani, odnosno samodrci. Oni su esto i sami bili aristokratskog porijekla, ali su,doavi na vlast, uveli cio niz mjera u korist irokih slojeva stanovnitva, kao to su ukidanje dugova, novaraspodjela zemlje, uvoenje pravedne uprave i unapreenje zanata, trgovine, znanosti i umjetnosti.

Nain ivota helenskog ovjeka, dok je jo ivio u plemensko-rodovskim grupama, bio je mitoloki. Svijet bogova i polubogova, koji je nastanjivao prirodu ovoga ovjeka, odgovarao je tadanjem stupnju kulturnog i drutvenog razvitka, ali je kolonizacija uskoro proirila duhovne obzore Helena. Ona ih je dovela u dodir s istonjakim civilizacijama i, djelujui zajedno s drutveno-ekonomskim promjenama u grkim polisima, izazvala postupno naputanje mitolokog naina miljenja. Mitoloki svijet bogova s Olimpa najljepe je prikazan u Homerovim epovima, Ilijadi i Odiseji, gdje bogovi ujedno oslikavaju i mo i sjaj plemenskih voa. Ali ve kod Homera bogovi su podvrgnuti kritici, to je jasan znak postupnog oslobaanja starih mitolokih predodbi. Homerova slika svijeta jo je uvijek vrsto na tlu mitologije, ali ipak pokazuje i nejasne elemente racionalnog shvaanja prirode: Homer zna za Nebo i Zemlju i carstvo Hada, a spominje i prirodne elemente vodu, vatru, zrak i zemlju. Ali Homer jo ne postavlja pitanje o porijeklu svijeta: s tim se pitanjem suoava tek Heziod, pjesnik seoskog ivota iz Beotije, koji je u spjevu Teogonija dao genealogiju bogova tako to je grke mitove organizirao u cjelinu. Heziod pokazuje napredak u tome to bogove ne promatra kao vjene, ve kao postale. Iako usvaja Homerov mitoloki svijet, Heziod mu daje prirodnu osnovu: postanak bogova (teogonija) tumai se povijesno i uzrono, dakle na racionalan nain (kozmogonija). Heziodova je slika svijeta svojevrstan spoj teogonije i kozmogonije, jer iako govori o bogovima,

Antika filozofija 3

Heziod zapravo pokuava odgovoriti na pitanje to je poelo svega to postoji i to se dogaa u kozmosu.

Miletska kola

Podrobniji lanak o temi: Miletska kola

Anaksimandar (detalj Rafaelove freske)

Prva filozofska uenja u Heladi nastala su u naseobinama namaloazijskoj obali. Naime, jonske kolonije u Maloj Aziji bili sunajbogatiji i najnapredniji gradovi u itavom helenskom svijetu. Tusu i kultura i civilizacija dosegle najvii stupanj. Jonjani su bilipaljivi promatrai prirode i prvi su pokuali rijeiti kratkim,matovitim sintezama teke probleme koje im je priroda nametala.Tako su se u Joniji razvile ne samo filozofija, nego i povijest, odijih je pisaca najbolji bio Herodot. U vezi s poetkom filozofije,meutim, treba napomenuti da se tu ne radi o apsolutnom poetku:ono to je predmet filozofije, tj. sadraj i smisao svijeta i ivota,zaokupljalo je ovjekovu panju, nita manje intenzivno, i ranije.Novina je samo u tome to je taj sadraj ranije bio oblikovan mitskii religiozno, a sada se on oblikuje pojmovno i racionalno. Tako jepoetak filozofije zapravo njezin poetak samo s obzirom na oblik,ali ne i na sadraj ljudskog razmiljanja.

Prvi pravi helenski filozofi bili su svi iz Mileta u Joniji. Miletskakola filozofije otvorila je novu eru u filozofiji pitanjem oprapoetku svega to postoji, pitanjem o bitku. Tales ( ili, oko 624. pr. Kr. oko 547. pr. Kr.) kae da je prauzrokvoda, Anaksimen (, sredina 6. st. pr. Kr.) smatra da svestvari nastaju zgunjavanjem i razrjeivanjem zraka, dok jenajapstraktniji, pa prema tome i najoriginalniji odgovor daoAnaksimandar (, 610. 546. pr. Kr.), kojiprauzrokom svega smatra apeiron (). Za sve je njihkarakteristino da na to pitanje odgovaraju i objanjavaju ga dosljedno materijalistiki i u cjelini izdvojeno isuprotstavljeno religiozno-mitolokom tumaenju svijeta. U njihovoj filozofiji postavljen je samo problem bitka.Problemi spoznaje i kretanja za njih jo uvijek nisu filozofski znaajni, ve predstavljaju injenice koje se uzimajukao dane. Materija je proeta duom (hilozoizam), kao i ljudski organizam, dakle o kretanju se ne postavljaju pitanja.Miletski su filozofi poznati i po svom prirodoznanstvenom djelovanju. Tako se Talesu pripisuje podjela kalendarskegodine na 365 dana i predskazivanje pomrine Sunca 585. godine.

Antika filozofija 4

Heraklit (detalj Rafaelove freske, 16. st.)

Heraklit

Podrobniji lanak o temi: HeraklitPo miljenju Heraklita (, oko 535. pr. Kr. oko 475.pr. Kr.), poelo svega to postoji jest vatra. Sve na svijetu izgara iponovo se raa. Heraklit izdvaja i problem kretanja. Razliitistupnjevi vatre u njenom vjenom kretanju predstavljaju sve topostoji. Kretanje praelementa vatre proturjeno je, ono jedisharmonino, iako je harmonija konaan rezultat tog procesa.Svaki je proces sam po sebi proturjean te stoga predstavlja pravuprirodu svega, svake harmonije, kako u prirodi tako i u drutvu.

Iako Heraklit ne porie boanstvo, to se vidi iz oko 130fragmenata njegovog spisa O prirodi ( ), ipak izvanvatre, izvan tog materijalnog praelementa, prema njemu ne postojidrugi uzrok kretanja. Kretanje je imanentno vatri, drugim rijeimaprirodi, materiji. Tako se kod Heraklita susree izrazit primjerantikog panteizma, filozofskog shvaanja po kome se bog ipriroda poistovjeuju.

Sve to se dogaa, dogaa se po nudi. itavim svijetom vlada zakon koji Heraklit naziva logos (). Logos jeono to je svemu zajedniko. Naa je spoznaja logosa razumska spoznaja: osjetilima je nemogue spoznati logos.Osjetila dokazuju raznolikost, dok je samo razum u stanju proniknuti u cjelinu svega, u ono zajedniko. Heraklit nenegira osjetila kao izvor spoznaje, ali smatra da osjetila ljudima mogu biti zli svjedoci ako su im due barbarske(fragment 107), to znai da bez razumske spoznaje nema prave spoznaje logosa. Ne valja ivjeti kao da svatko imasvoju vlastitu pamet (fr. 2), nego treba nastojati ovladati cjelinom. U nastojanju da kao cilj spoznaje istaknerazumijevanje logosa, Heraklit prvi pokree pitanje mogunosti spoznaje.

Pitagora (detalj Rafaelove freske)

Pitagora

Podrobniji lanak o temi: PitagoraDo sada je odgovor na pitanje o pramateriji ili prauzroku svegapostojeega bio kvalitativno odreen, odnosno uvijek se za poelouzimala neka odreena materija, kao voda, vatra i sl. Pitagora(, 6. st. pr. Kr.) unosi nov moment u razmiljanje osvijetu. I njega, kao i mnoge antike mislioce, zadivljujeharmonija koja vlada u svijetu. On dolazi do zakljuka daharmonija proizlazi iz odreenih brojevnih odnosa koji vladajusvetom: broj je savrenstvo. Iza Pitagore nije ostalo nikakvihzapisa, ali zato Filolaj (, oko 470390), pripadnikpitagorejske kole, kae: Zapravo, sve to se spoznaje ima broj.Nije, naime, mogue bez njega nita ni zamisliti ni spoznati. Unastojanju da prikau znaaj brojevnih odnosa u svijetu,pitagorejci idu sve do mistifikacije broja: odreeni odnos brojevaoznaava pravednost, drugi duu, um itd. Nastojanje da se brojevniodnos zbog svog savrenstva shvati kao uvjet rasporeda stvari ukozmosu te konzekvetno zakljuivanje i na etika pitanja ini Pitagoru prvim idealistikim filozofom u okviruantike filozofske misli. On je inzistirao na brojevnom odnosu kao jedinoj pravoj realnosti.

Antika filozofija 5

Elejska kola

Podrobniji lanak o temi: Elejska kolaU junoitalskom gradu Eleji Ksenofan (, oko 580. pr. Kr. oko 470. pr. Kr.) je postavio osnove novojfilozofskoj koli. Polazei od stava da je stvarnost onakva kakvom nam se prikazuje, promjenjiva, da u onome tovidimo nema nieg pouzdanog to bi se moglo smatrati bitkom, doao je do zakljuka da bitak u sebi mora bitijedinstven, vjean, nepromjenjiv i savren. Bitak je materijalan i ogranien jer neogranieno ne moe biti savreno ali ne moe se spoznati osjetilima, nego samo razumom. To savrenstvo bitka izrazio je Ksenofan stavom da je sve jedno: ogranieno, nepokretno i oblika kugle. Aristotel u Metafizici (A 5, 986 b 18) govori da je Ksenofanpromatrajui cjelinu svemira, rekao da jedno jest bog.

Parmenid (detalj Rafaelove freske)

Na toj osnovi elejsku filozofiju dalje razrauje Parmenid (, oko515. pr. Kr.), njen glavni predstavnik. Uzimajui sve karakteristike bitkakoje je kao polazite dao Ksenofan, Parmenid sve ono to je dostupno naimosjetilima i podvrgnuto promjenama proglaava nebitkom. Bitak se moe imora misliti, on je ono to je zajedniko svemu i to osjetilima nijeneposredno dostupno. Osjetilima je dostupna raznolikost, a miljenju bitak.On jest materijalan, ali je jedinstven u sebi. Kada bitak ne bi bio jedinstven ipostojan u sebi, ne bi se mogao misliti. Osjetila nas varaju ako na temeljunjih zakljuujemo o bitku, jer time prolaznost, promjenjivost i ostale osobinenebitka pripisujemo bitku, to je pogreno. Naime, osjetila i bitak nisu isto,ve su isto miljenje i bitak. Ono to predstavlja osobine misli, to suistovremeno i osobine bitka. U svom uenju Parmenid iznosi slabostiosjetilne spoznaje, koja dovodi samo do mnijenja, a ne do prave istinitespoznaje.

Racionalne dokaze Parmenidovih postavki dao je Zenon iz Eleje (,oko 490. pr. Kr. oko 430. pr. Kr.), idui predstavnik ove kole. On jepoznat po svojim paradoksalnim dokazima da nema mnotva i da nemakretanja. On dokazuje da nema kretanja na temelju stava da je prostor u sebibeskonano djeljiv. Jer ako je tako, ako je prostor beskonano djeljiv, ondaje svako kretanje potpuno nemogue. Naime, u kretanju uvijek treba prijeijedan dio prostora, a svaki je taj dio prostora (kao i prostor sm) u sebibeskonano djeljiv: dakle, predmet se zapravo ne moe pomaknuti s mjesta.Tako, s pojmovnog stanovita, Ahilej nikada ne moe prestii kornjau jerizmeu njih uvijek lei beskonano djeljiv prostor.

Elejsko uenje razlikuje se od Heraklitovoga u tumaenju kretanja. Prvo potpuno negira svako kretanje, a drugo gasmatra osnovnim svojstvom svega postojeega. Razlog to elejci tako dosljedno poriu kretanje lei u tome to supotpuno odvojili pojavno, osjetilno, od racionalnog, spoznajnog. U dokazima da ne postoji mnotvo Zenon nijemogao racionalni stav ako dva zrna ne ine um, kako to da vrea zrnja prouzrokuje um? uskladiti s ulnimiskustvom. Time je Zenon otkrio unutranju proturjenost misli, otvorio je uvid u proturjenost izmeu formalnousklaenog misaonog toka i stvarnog neslaganja stvarnosti s tim formalnim tokom. Ali, dajui uvid u taj problem,sam nije sagledao njegovu bit.

Zajedno s Heraklitom Elejci predstavljaju najdublji misaoni napor u razumijevanju bitka u ovom razdoblju grkefilozofske misli, nastojei svaki na svoj nain rijeiti problem postojanosti i jedinstvenosti materijalnog bitka tepromjenjivosti i raznolikosti svijeta koji nam je dan u opaanju.

Antika filozofija 6

Posrednici

Podrobniji lanak o temi: Posrednici

Empedoklo

Empedoklo (, oko 495. pr. Kr. 435. pr. Kr.) izAgrigenta na Siciliji je prvi utemeljio teoriju o etiri elementa,vatri, vodi, zraku i zemlji, iz kojih bi se sve sastojalo u svijetu, i uisto je vrijeme pokuao objasniti kako iz ta osnovna etirielementa nastaje mnotvo, sve stvari. Empedoklo smatra ljubav imrnju takoer elementima, ali odvojenima od etiri osnovna. Onisu sile koje uzrokuju kretanje, koje se sastoji u spajanju irazdvajanju osnovnih elemenata, ime se stvara raznolikost usvijetu. ovjek je takoer sastavljen od spomenutih osnovnihelemenata, i to je temelj mogunosti spoznaje. Naime, poEmpedoklu, spoznaje se tako da se slino spoznaje slinim; slinoprivlai slino. Empedoklo se dosta razlikuje od Heraklita utumaenju kretanja. Po njemu, materija mora ostati nepromjenjivai nepokretna jer je pokreu dva vanjska principa. Na njega jeutjecalo snano nasljee kako Heraklitova uenja tako i elejaca te u nastojanju da pomiri te dvije materijalistike krajnosti naopisani nain pokuava rijeiti problem mirovanja i kretanja.

To, kod Empedokla jo veoma naivno i slikovito prikazivanjekretanja, Anaksagora (, oko 500. pr. Kr. 428. pr.Kr.) iz Klazomene u Maloj Aziji razvija u apstraktnije tumaenje.Svijet se sastoji iz jednako djeljivih i nepromjenjivih estica kojeon naziva homeomerijama ( ). One su sve nekad bile sastavljene u jednu masu, u cjelinu. Tada ih je upokret stavio svjetski um (), prvi pokreta. Sve se ostalo dalje razvilo zahvaljujui mehanikim silama u samojmateriji. Aristotel je Anaksagoru nazvao dualistom jer njegovo uenje u sebi sadri dva osnovna principa:nepokretnu materiju, sastavljenu od homeomerija, i duhovni pokreta um. Meutim, u tome Anaksagora nijedosljedan, jer negdje kae da je um sastavljen od najfinije materije i odrie se njegova djelovanja budui da jepomou njega stavio homeomerije u pokret. Anaksagora je pripremio teren atomizmu Leukipa () iDemokrita (, oko 470. oko 360. pr. Kr.).

AtomistiLeukip i Demokrit kvantitativno odreuju atom ( , ono nedjeljivo). Atomi se meusobno razlikuju poobliku, redu i poloaju i nalaze se neprekidno u kretanju. Oni su bitak. Meutim, nasuprot elejcima, atomisti priznajupostojanje i nebitka. Nebitak je ono to nisu atomi i to nema sva njihova svojstva. To je prazan prostor, kojipredstavlja samo mogunost kretanja i mijenjanja poloaja atoma. Usljed tog kretanja dolazi do spajanja atoma i takonastaju razna tijela.

Antika filozofija 7

Nasmijani Demokrit (Hendrick ter Brugghen, 1629.)

Iako je Leukip zaetnik kvantitativne atomistike, ipak je Demokrit(iz Abdere u Traciji) najznaajniji predstavnik antikogmaterijalizma i atomizma, dijelom zbog toga to od Leukipovihspisa i nije mnogo ostalo, a dijelom i zbog toga to je Demokritbio zaista univerzalan, o emu svjedoi njegova znanstvenaostavtina iz podruja fizike, matematike, filologije, etike itd.

Prema Demokritu, spomenuta svojstva atoma oblik, red i poloaj njegova su objektivna svojstva, koja postoje nezavisno odsubjekta. Do njih dolazimo samo razumom, miljenjem. Kakav jeatom po sebi, mi ne moemo saznati osjetilima, ija je spoznajavarljiva. Meutim, atomi imaju i neka sekundarna svojstva, kojasu subjektivna po svojoj prirodi jer se pojavljuju samo u dodiruatoma-objekta sa subjektom. Tako, na primjer, svojstva kiseloga,gorkog, toplog, hladnog i sl. jesu subjektivna svojstva isekundarna u odnosu na primarna, objektivna svojstva. Pojavnustranu atoma moemo zahvatiti osjetilima zbog sliica () koje objekt alje subjektu. Bit objektivne stvarnosti

moemo zahvatiti samo razumom.

Raspored atoma u prostoru podreen je stanovitim uzronim vezama. Ovdje nema mjesta sluajnosti. Uzrone vezenisu uvijek dostupne razumskom shvaanju, to ne znai da one objektivno ne postoje. Nijedna stvar ne biva bezuzroka, nego sve s razlogom i po nudi kae se u jedinom preostalom Leukipovom fragmentu. Taj determinizam,koji ne doputa nikakve sluajnosti, nikakva slobodna i spontana kretanja u prostoru, istovremeno iskljuuje svakofantastino-religiozno tumaenje prirodnih pojava. Sloboda se sastoji u shvaanju uzronih veza u kozmosu.ovjeku je sloboda nuna da bi razumno djelovao.Zbog svoje dosljednosti u materijalistikom tumaenju svijeta, u okviru kojeg su razmatrana pitanja kozmosa,spoznaje i ljudske slobode, Demokrit se smatra osnivaem prvog materijalistikog monistikog sustava u povijestifilozofije.Atomistima zavrava u staroj Grkoj razdoblje ispitivanja prirode i filozofsko objanjavanje opih zakona kozmosa.Karakteristino je za taj period da ovjek i njegova drutvenost jo nisu predmet filozofskog razmatranja, iako seusput tretiraju u okviru opih politikih stavova samih filozofa. Zbog svoje ope karakteristike postavljanja kozmosau sredite filozofskog istraivanja cijeli se ovaj period naziva kozmolokim razdobljem grke filozofije.

Antropoloki periodU politikom i kulturnom ivotu Grke 5. stoljea pr. Kr. dogodile su se velike drutvene promjene. Nakon svretkagrko-perzijskih ratova u Ateni se razvila vrlo iva privredna, politika i prosvjetna djelatnost. Filozofskorazmiljanje naputa problematiku prirode i usredotouje se na na ovjeka () i cjelokupnu drutvenuproblematiku, ime poinje antropoloko razdoblje grke filozofije. Drutvena previranja unutar same demokratskeAtene, zatim rat s aristokratskom Spartom, skrenuli su zanimanje s pitanja kozmosa i njegovih zakona na problemeovjeka kao bia, njegove drutvenosti, mogunosti njegove spoznaje, njegovu opu vrijednost itd.

Antika filozofija 8

Sofisti

Podrobniji lanak o temi: SofistiRazvoj demokratskoga ureenja doveo je na vlast iroke narodne slojeve. S promjenom politikoga ivota tijesno jepovezana i promjena na polju obrazovanja, jer u doba demokracije uspjeh pojedinca vie nije ovisio o njegovomporijeklu, nego o sposobnostima i znanju. Naravno, u takvo vrijeme nije vie zadovoljavao stari nain obrazovanja ukojem se od mladog ovjeka zahtijevalo da u gimnaziji dobro izvjeba svoje tijelo te da naui itati, pisati i raunati,a uz to da se pomalo bavi muzikom i itanjem pjesnika. Novo doba trailo je ire i dublje obrazovanje, a elja zanjim zahvatila je veliki broj ljudi. Posebno je tomu teila omladina u elji da se s veim znanjem uspjenije bavijavnim poslovima i lake doe do ugleda, poloaja i slave. A tko je elio uspjeno nastupati u atenskom vijeu(), narodnoj skuptini i u sudnicama, morao je naroito biti vjet u lijepom, jasnom i uvjerljivom nainugovora.Takva situacija iznijela je sofiste (), putujue uitelje koji su sebi uzeli u zadatak da govorima,predavanjima i polemikama obrazuju slobodne grke graane. Biti sofist znailo je, doslovno, biti ljubitelj mudrosti.Najpopularniji sofist bio je Protagora (, oko 481. pr. Kr. 411. pr. Kr.) iz Abdere u Trakiji. Njegovstav "ovjek je mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu, onih koje nisu da nisu" izazvao je jo u staroj Grkoj velikepolemike. Jedni su smatrali da Protagora misli da je ljudska spoznaja jedino mogua kao mnijenje te da je s tim uvezi istinito samo ono to neki pojedinac moe spoznati. Istina bi, dakle, bila svedena na to da svaki ovjek za sebeodreuje to je istina, a to nije. Prema tome istina bi bila krajnje relativna kategorija. Tako tumai Protagoru iPlaton, njegov najotriji kritiar. U jednom od Aristotelovih spisa, meutim, nailazi se na miljenje da je podovjekom Protagora ipak mislio na ovjeka kao generiko bie, a ne individualno, te da kriterij istine, po njemu, inije tako subjektivan kako se ini. U polemikama je Protagora argumentima i protuargumentima izotravao mislizadivljujui tom svojom sposobnou sve prisutne. Sve dok je jedan argument podnosio protuargument, Protagoranije smatrao da je doao do istine. Taj je moment do krajnjih granica izotrio sofist Gorgija (, oko 480. pr.Kr. oko 370. pr. Kr.) iz Leontina na Siciliji. On je smatrao da se uope nita ne moe dokazati. Time je izraziokrajnju skepsu u mogunost dolaenja do istine. Relativizmu i skepsi u spoznaji odgovaraju kod svih sofistarelativizam i skepticizam i u etici: nema opevaeih etikih normi, one se razlikuju od naroda do naroda i odvremena do vremena.Relativizam i skepsa sofista imali su i svoju pozitivnu stranu. Osim uoavanja potekoa i nevjerovanja u ljudskumogunost spoznaje, oni su podvrgli kritici dogmatske tendencije u vezi sa spoznajom, koje apsolutiziraju iovjekovjeuju postignutu razinu ljudske svijesti onemoguavajui postavljanje novih pitanja. Ali skeptik moe samooboriti tendenciju k apsolutizaciji i dogmatizaciji spoznajnih vrijednosti. Njegova je glavna snaga u kriticiformalnologikih apsurda dogmatika.

Antika filozofija 9

Ksenofon i Sokrat (detalj Rafaelove freske)

Sokrat

Podrobniji lanak o temi: SokratDrutvena stvarnost nije pruala oslonac za utvrivanje sigurnijih itrajnijih stavova u etici. Ona je samo potvrivala spoznajnirelativizam. Oduprijeti se krajnjem relativizmu i skepsi mogao jesamo onaj tko uporite za svoje sudove nije traio u trenutnouskomeanoj drutvenoj stvarnosti. To je mogao samo tko je,nastojei izvesti spoznaju iz bezizlazne skepse, naao naina dakao izvor stabilnosti u donoenju sudova uzme miljenje i njegoveforme. ovjek kome je to polo za rukom bio je Atenjanin Sokrat(, 470/469. pr. Kr. 399. pr. Kr.).

Sokrat je bio protivnik prouavanja prirode i njenih zakona.Zanimao se u prvom redu za etiku problematiku, koja je bilaugroena sofistikim tumaenjem moralnih normi. Sokrat jenastojao utvrditi pojmovnu vrijednost pojedinih moralnih normi,ime je elio pobiti sofistiki relativizam u etici, koji se zasnivao

na kriteriju osjetilnosti. Sokrat smatra da nema istinskog moralnog djelovanja a da ovjek tono ne zna to sepodrazumijeva pod odreenom etikom normom. Naime, kako postupati pravdeno ako se ne zna to je pravedno? Usvojim dijalozima dranim na javnim okupljanjima po atenskim trgovima Sokrat je iao za ciljem da se tono odredisadraj svake pojedine etike norme. Postupak je pritom bio dijalektiki, to znai da je u toku razgovora (dijaloga)tako dugo argumentima i protuargumentima obarao pojedine stavove (svoje ili sugovornikove) dok ne bi na krajuiskristalzirao potpuno jasnu definiciju odreenog pojma. Sokratov kriterij istine bio je smisao pojma, bez obzira nanjegovu realizaciju u stvarnosti. Pri tome je vana ispravnost u logikom (misaonom) postupku pri odreivanjusadraja pojma. Logiki postupci indukcije i definicije potjeu tako u svojim osnovama od Sokrata. Spoznajsamoga sebe osnovni moto Sokratova uenja znaio je upravo ovo: do kraja kritiki odnos prema svim, kakosvojim tako i tuim, sudovima s ciljem istine. Jedino tako, smatrao je, mogu se pobiti relativizam i skepsa u koje sufilozofiju doveli sofisti.

Sokrat je osuen na smrt jer je zbog svojih javnih istupa bio u Ateni optuen da kvari mlade i da ne priznaje bogovekoje priznaje drava. Prema tadanjim zakonima Sokrat je ispio otrov i pritom zadrao vrstinu svog filozofskogduha. Njegove javne diskusije, u kojima je induktivnom metodom ironije () iskuavao neprovjereneetike stavove u cilju jasnog definiranja pojmova, predstavljale su otru kritiku sofistikog naina filozofiranja. Asofisti su, objektivno uzevi, bili ideolozi demokracije, koja je tada u Ateni predstavljala nastupajuu snagu i upravoproivljavala tekoe uspona.

Antika filozofija 10

Veliki filozofski sustavi

Platon

Podrobniji lanak o temi: Platon

Platon (detalj Rafaelove freske)

Najsposobniji Sokratov uenik, njegov najvei potovalac i ujednojedan od najveih antikih filozofa bio je Platon (, 427. pr.Kr. 347. pr. Kr.) iz Atene. Po svom je porijeklu Platon bioaristokrat; njegov ujak Kritija, takoer Sokratov uenik, nalazio sena elu vladavine tridesetorice tirana i za njegovo vrijemearistokrati su u znak odmazde pobili u Ateni oko 1.500 graana.Platonu su tada bile 23 godine. Kasnije, po povratku demokrata navlast, Platon je bio svjedok Sokratovoj smrtnoj osudi. Budui dasu se neprekidni sukobi nastavili, kako u obliku unutranjihpreviranja tako i u obliku vanjskih ratova (peloponeski rat), Platonje napustio Atenu i otiao na put u Megaru. Osim Sokrata, naPlatonovu filozofiju utjecala su uenja Heraklita, Pitagore ielejaca. Posebno je usavravao matematiku i geometriju. Kakosam kae na jednom mjestu, na putovanje se odluio da biupoznao ljude i njihov ivot, jer ga je zbog drutvenih previranja,kojima je neprestano bio svjedok, drutvena problematika najvie zanimala.

Platon je svoju filozofiju tumaio u Akademiji (), svojoj koli koju je osnovao po povratku u Atenu. Unekoliko navrata pokuao je ostvariti svoju politiku filozofiju i u praksi (kod kralja Dionizija Starijeg u Siracusi naSiciliji), ali mu to nije polo za rukom. Oduevljen Sokratovim nastojanjima oko pronalaenja smisla etikihpojmova, Platon vrlo brzo dolazi do zakljuka da izmeu jasno definiranog pojma neke etike norme i njenepraktine realizacije nema mnogo slinosti. Dok je pojmovno definirana vrlina savrena, u praksi je daleko odsavrenstva. Na istu proturjenost nailazi i u matematskim i geometrijskim pojmovima: samo unutar geometrijenalaze se pravilni likovi, npr. krug, trokut itd., ali njih nigdje u stvarnosti nema. Zar onda nije podruje pojmova iideja ono pravo podruje savrenstva i istine, a ne realnost prirode i materije? Platonov je odgovor na to pitanjepozitivan: idejno podruje jedino je podruje istine. U tom ga je uvjerenju podralo i iskustvo ranijih filozofa, koji sudavali prioritet umnoj, a ne osjetilnoj spoznaji.

Iz stava da je svijet ideja ( ili ) jedini savren i istinit svijet, Platon zakljuuje i da je on jedini stvarnisvijet, jedina prava realnost. Ideje su bitak, a materijalni je svijet samo nesavrena kopija pravog, istinitog svijetaideja. Osim ta dva svijeta, savrenog idejnog i nesavrenog materijalnog, postoji i svijet sjena (npr. odrazi u vodi),koji je jo nesavreniji. To je svijet o kome moemo samo nagaati. Nesavrena, osjetilna spoznaja materijalnogsvijeta (, vjerovanje) i nagaanje () zajedno ine podruje mnijenja (). Po vrijednosti spoznaje izamnijenja dolazi razumska (matematska) spoznaja (), a tek iza nje prava, umna spoznaja svijeta ideja(). Razumska i umna spoznaja zajedno ine podruje znanja ().U skladu s spoznajnom teorijom Platon i psiholoki objanjava strukturu ljudske due i obrazlae mogunost spoznaje uope. Ljudska dua nije sastavni dio ljudskog tijela, ve ona u tijelo ulazi po roenju, dok je prethodno boravila u carstvu ideja. Budui da biva zarobljena tijelom, ona zaboravlja sve to je vidjela u carstvu ideja. Spoznajni proces znai, prema tome, proces prisjeanja due na svoj boravak u carstvu ideja. Postupak spoznavanja dijalektiki je i svodi se na pronalaenje smisla pojma o kome se govori, na nain kako je to inio Sokrat. Sukobi proturjenih stavova oko pronalaenja smisla pojma izazivaju u dui sjeanje na njen boravak u carstvu ideja. Ljudska se dua sastoji iz tri funkcionalna dijela: osjetilnog, razumskog i umnog. Tek umnim dijelom mogue je otkriti pravi sadraj ideja. Razumski se dio, dodue, bavi pojmovnom spoznajom, ali jo uvijek u vezi sa stvarima


(matematika), dok osjetilni dio due ne dosee do neke spoznaje uope, ve se zadrava u sferi subjektivnogmnijenja.Platon je svoje uenje izloio u mnogobrojnim dijalozima, ali glavno djelo zove se Drava (), koje je pisaou vrijeme svog zrelog filozofiranja. U njemu je Platon iznio osnove svoje ontologije, spoznajne teorije i psihologije,sve kao teorijsku osnovu svog uenja o dravnom ureenju. Platon nastoji teorijski zasnovati pravednu dravu, a tobi bila ona drava u kojoj bi svatko imao odreeno mjesto rada. Ta podjela rada, plema Platonu, zasniva se naontologiji i psihologiji. Pravedna drava moe biti jedino ona koja na neki nain realizira ideju pravednosti; dakle,dobro ureena drava mora biti to blia idejnom carstvu. Iz toga jasno slijedi da takvom dravom moraju upravljationi koji su sposobni stei znanje o idejama. Nadalje, slijedi da dobro ureenom dravom moraju upravljati filozofi,jer su samo oni sposobni stei znanje o svijetu ideja te prema tome i znaju to je pravedno a to nije. Filozofimamogu postati samo oni koji posjeduju umni dio due u toj mjeri osposobljen da odrava u harmoniji druga dva dijeladue, osjetilni i razumski, i da njima gospodari. Oni kojima je razvijeniji razumski dio due koji prema tome nisusposobni za filozofsku spoznaju, ali su razumni i hrabri trebaju biti uvari drave. Trei dio stanovnika, kojima udui prevladavaju strasti, bavio bi se poljoprovredom i zanatima: na njima je da zasnivaju porodice i raaju djecu.Svi ti stalei ne mijeaju se izmeu sebe, i cijela bi drava bila upropatena kad bi se jedan stale poeo bavitiposlovima drugog stalea.Sve to odgovara i Platonovoj idealistikoj teoriji spoznaje, po kojoj za postizanje znanja o idejama nije neophodanpoticaj osjetilne spoznaje. Jedna vrsta spoznaje s drugom nema veze. Jedino razumska spoznaja, koja se ve bavipojmovima, nuno mora prethoditi filozofskoj, tj. umnoj. Pripreme filozofa za upravljanje dravom traju dugo, inemogue je da netko stekne pravo upravljanja dravom prije nego to navri 50 godina ivota.Platon je prvi u povijesti filozofije sustavno obradio idealistiko shvaanje svijeta. Budui da on bitkom smatra svijetideja koji postoji nezavisno od subjekta, od svijesti njegov se idealizam naziva objektivnim idealizmom. Toshvaanje utemeljeno je kod Platona na pretpostavci da objektivno, izvan nae svijesti, postoji carstvo ideja, dok jematerijalni svijet samo njegova gruba kopija. Na toj pretpostavci on sustavno izgrauje svoju ontologiju, spoznajnuteoriju i politiku filozofiju. Platon nije mogao izbjei prourjeja u svom filozofskom sustavu. Postavlja se, naime,problem: ako je stvarnost samo gruba kopija svijeta ideja ali ipak dakle kopija kako to da se u toj stvarnostinailazi na zlo, prljavtinu i sline negativne pojave? Postoje li ideje s negativnim sadrajem? Ako postoje, ondacarstvo ideja nije savreno u smislu dominantne ideje Dobra. O tom problemu raspravlja Platon u svom dijaloguParmenid, ali ne pronalazi zadovoljavajui odgovor.U svojoj politikoj teoriji Platon podrava neku vrst intelektualne aristokracije. Neki ga smatraju zagovornikomautoritarne drave, s obzirom na to kako raspodjeljuje rad u dravi, na ulogu ene, na obrazovanje djece (o emu setreba brinuti drava, jer djeca u prvom redu pripadaju zajednici, a ne obitelji), s obzirom na to da u pitanju vlastigraani nisu jednaki itd. Meutim, cjelokupna njegova teorija zasnovana je na otporu vlasti atenskog demosa ipretpostavlja vlast intelektualne, a ne imovinske aristokracije. Kao teorijska osnova slui mu i ovdje Sokratovouenje odreenja pojma po njegovom smislu.Platon nije ostao do kraja dosljedan svojim filozofskim koncepcijama. Potkraj ivota skrenuo je u stanovitimisticizam, posvetivi se u najveoj mjeri prouavanju Pitagorina uenja i astrologije, to ga je u jednom trenutkudovelo do toga da ideje izjednai s brojevima. Platonova je Akademija njegovala prouavanje brojevnih odnosa injihovo znaenje u prouavanju prirode, napustivi njegovanje filozofskih koncepcija svoga osnivaa, to je dijelomi razlog da u grkoj filozofiji Platonovo uenje nije imalo direktnih nastavljaa.


Aristotel

Podrobniji lanak o temi: Aristotel

Aristotel (detalj Rafaelove freske)

Najuniverzalniji filozof staroga vijeka bio je Aristotel (, 384. pr.Kr. 322. pr. Kr.), roen u Stageiri na Halkidi. Aristotel je mladost proveo uPlatonovoj Akademiji studirajui filozofiju. Kasnije odlazi na dvor Filipa II.Makedonskog, gdje je njegov otac bio lijenik. Tamo je poduavao Filipovogsina Aleksandra sve dok Aleksandar nije postao vladar i dok nije poao uosvajake ratove. Povijesna situacija pouila je Aristotela da je nemoguevladare prikloniti filozofiji, urazumiti ih i otkloniti ih od elje za osvajanjima.Sam Aristotel bio je pristalica polisne samouprave i protivnik stvaranja velikihdravnih teritorija pod vlau jednog vladara. On je u tom smislu i pouavaoAleksandra, ali oito bez rezultata. Uoivi nesklad izmeu filozofskog uenjai potrebe praktinih rjeenja drutvenih problema, Aristotel se vraa u Atenu itamo osniva svoju kolu pod imenom Licej (). Ta peripatetikafilozofska kola ( = etnje i vrtni trijemovi gdje se odravalanastava) nadmaila je Platonovu Akademiju. Trinaest godina nakon osnivanjaLikeja, umro je.

Aristotelov je rad sveobuhvatan. On nije samo originalan filozof, on jesistematiar svega to je Grka do njega stvorila na filozofsko-teorijskompodruju. On je istovremeno i empiriar, istraiva, i njegov Likej postajecentar ne samo filozofskih prouavanja ve i egzaktnog, naunog rada.

Cjelokupna se duhovna djelatnost prema Aristotelu dijeli na praktinu,teorijsku i poietiku. U skladu s tom podjelom on dijeli i svoju filozofiju. Upraktinu filozofiju spadaju etika, ekonomika i politika. U teorijsku filozofijuspadaju fizika, matematika i metafizika. Ovu posljednju Aristotel zove jo i"prva filozofija" ( ), a naziv metafizika ( = dosl. "ono to je iza fizike") upotrijebili su tek kasnije oni koji su sreivali Aristotelove spise. U poietiku filozofijuspada tehniko i umjetniko oblikovanje. Ovo posljednje podruje predstavlja Aristotelovu estetiku, u kojoj jepotpuno obradio samo uenje o pjesnitvu, u djelu Poetika ( ). Logike spise pod naslovom Organon( = dosl. "orue") Aristotel ne ubraja u ovu podjelu: naime, on smatra da logika kao znanost trebaprethoditi svakoj pravoj duhovnoj djelatnosti kao vjeba u miljenju.

Premda Platonov uenik, bio je odluan ali ne uvijek i dosljedan kritiar njegova idealizma. Aristotel nastojidokazati da je Platonov svijet ideja neodriv, i da je stoga Platonova filozofija u sebi proturjena. Najsadrajniji suovi momenti kritike teorije ideja: to, u stvari, znae ideje za Platona? "Jer one nisu njima (tj. osjetilnim stvarima)uzroci ni kretanja ni ma kakve promjene". I dalje, kako je mogue "da supstancija bude odvojena od onoga ega jeona supstancija". Jer ako neto ini bit stvari, ini se nemoguim da se to to ini njegovu bit izdvoji iz tih stvari.Aristotel, nasuprot Platonu, nastoji dokazati da je prva i prava supstancija ili istinsko bivstvo () pojedinana stvar. U toj pojedinanoj stvari realizirana je bit, sutina, pomou materije. Ono ope, bitno, po Platonu idejno, postaje pomou materije konkretna, realna, pojedinana stvar. Tako materija dobiva svoje odreenje upravo preko tog opeg, bitnog. To ope u stvarima Aristotel naziva formom ( ). Forma i materija ( ) dva su osnovna principa svake pojedinane stvari. U oblikovanju stvari ta dva principa nemaju jednaku ulogu. Materija predstavlja pasivni princip, mogunost, potenciju (). Forma je aktivni princip i uzrok ( ) oblikovanja materije u konkretnu pojedinanu stvar, tj. aktualizacije () potencije. Uzimajui pojedinanu stvar kao prvu i pravu supstanciju, Aristotel smatra da se prouavanje stvarnosti i njenih zakona ne moe zapoeti od ideja, odnosno pojmova, ve ba od same pojedinane stvari. Tim stavom Aristotel otvara put k egzaktno-empirijskom


istraivanju.Ve sam naziv prva supstancija ( ) ukazuje na to da se Aristotel nije zadrao samo na njenomznaenju i da nije zavrio svoja filozofska razmatranja podvlaenjem pojedinane stvari kao prve supstancije. On jesuvie u sebi apsorbirao itavu antiku filozofiju da bi bio slobodan od njenog idealistikog utjecaja, advadesetogodinji studiji kod Platona bili su razlogom to nije mogao do kraja kritiki prevladati idealizam svogauitelja. Aristotel je logiar i priznaje hijerarhiju logikih pojmova. Tu hijerarhiju pojmova on ukljuuje u svojuontologiju. Naime, dok je pojedinana stvar prva supstancija, njen rodni pojam ili vrsta bit e, po Aristotelu, drugasupstancija ( ). Odnos izmeu vieg rodnog pojma i nieg identian je odnosu forme prema materiji,odnosno vii rodni pojam odnosit e se prema niem kao forma prema materiji. Iz toga slijedi da e vii rodni pojamuvijek biti aktivan princip u odnosu na nii, koji predstavlja pasivan princip. Slijedei tako hijerarhiju pojmovanailazimo na najvii pojam u toj hijerarhiji na pojam iznad kojeg vie nema vieg rodnog pojma. To je najviiaktivni princip. Budui da iznad njega nema vie nieg u odnosu na to bi on mogao biti pasivan, on predstavlja istuaktivnost, istu formu, koja je sama po sebi nepokretna jer nema je to pokrenuti. Ali kao takva, ista forma je prvipokreta, prva aktivnost u odnosu na nie pojmove. To je Aristotelov bog, ono to on naziva prva podleea tvar usvakom pojedinanom ( ). On nije shvaen kao sveobuhvatna snaga svijeta kojase nalazi svuda i u svemu. On je ista aktivnost, ista forma, nepokretna, i kao prvi princip aktivnosti shvaena kaopojedinana pojava, a ne kao bitak svijeta koji sve proima.Kao to je isticanjem konkretne stvari kao prve supstancije Aristotel utro put empirijskom istraivanju, tako je ovimsvojim bogom dugom antikom idealizmu otvorio mogunost logikog objanjenja postojanja boga. Tako je upovijesti filozofije zaet teizam, iako sam Aristotel nije bio teist.Aristotelovo poputanje idealizmu lake se razumije ako se zna da materija u njegovoj ontologiji ne igra samopasivnu mogunost u odnosu na aktivnu formu. Kao i Platon, Aristotel pridaje materiji negativne osobine, ali ne usmislu zlog principa, tj. izvora svega loega u prirodi i u ovjeku. Materija je za Aristotela ograniavajui princip batime to je pasivna, ona je ono to se opire formi, ona je sputavajui princip u kretanju. Aristotel se posluioprimjerom kipara: on nastoji u kamenu ostvariti neku odreenu formu koju kao zamisao ima u svojoj glavi, i onapredstavlja princip djelatnosti, kretanja. Meutim, u nastojanju da realizira tu formu, nailazi na otpor u kamenu tesvoju djelatnost mora djelomino podrediti tom otporu kamena-materije.Kao to Aristotel nije mogao prevladati dualizam materijalnog i idejnog svijeta u svojoj ontologiji, tako to nijemogao ni u svojoj spoznajnoj teoriji. Za njega je osjetilo polazna toka sve spoznaje. Osjet kao sposobnost pripadadui. Aristotel smatra da sva iva bia imaju duu, ali s razliitim stupnjevima sposobnosti. Sposobnosti due jesu:hranjenje, pouda, opaanje, kretanje u mjestu i miljenje. Biljkama, na primjer, pripada samo sposobnost hranjenja.Drugim pak ivim biima pripada i pouda i hranjenje, treima jo i opaanje. I tako redom: svaka via vrsta ivihbia posjeduje i nie duevne sposobnosti, dok nia bia ne posjeduju vie duevne sposobnosti. Ljudska dua, kojaposjeduje i miljenje kao najvii duhovnu kvalitetu, posjeduje i sve ostale vrste duevnih sposobnosti. Polazneosnove spoznaje jesu sposobnost percipiranja i sjeanja, koje posjeduju ve i neke ivotinje. ovjek pomoumiljenja, a na temelju opaanja i sjeanja, stjee iskustvo na temelju kojega stvara umijea. Umijeu ve pripadaznanje i razumijevanje onoga to se iskustvom steklo. Ljudi s velikim iskustvom i umijeem djeluju usvakodnevnom ivotu, dok je znanost, nezainteresirana za trenutne i neposredne potrebe, nastala ondje gdje je bilodokolice. Sve dovde je Aristotel kritiar idealistike spoznajne teorije, isto tako kao to je bio kritiar idealistikePlatonove ontologije. Tek u svojim razmatranjima o umu, o sposobnosti miljenja da samo sebe misli, Aristotel iniustupak idealizmu. Naime, da bi um djelovao, on mora biti slobodan od osjetilnog svijeta i potpuno odvojen odnjega. Tek takav on moe imati miljenje kao svoj predmet. Sposobnost opaanja nije, naime, mogua bez tijela, aum je od tijela odvojen, kae Aristotel.U usporedbi s Platonovim zanosom kad zastupa svoje pravedno ureenje drave, Aristotel se i na podruju politikefilozofije pojavljuje trezveniji i skloniji analizi podataka nego ideji dobra ili pravednosti. On ne zastupa neki posebnoodreen tip drutva ili drave, ve vie naglaava problem upravljanja dravom. Ako sposobni i dobri ljudi rukovode


dravom, ona i kao aristokratska moe biti dobra, ali ako njome upravljaju loi i nesposobni ljudi, tada nidemokratski oblik vladavine ne predstavlja rjeenje.U etici je Aristotel pobornik tzv. zlatne sredine, to znai da se dobrim obrazovanjem mora kod ljudi postii snanavolja da u svojoj drutvenoj djelatnosti izbjegavaju krajnosti. Tako, na primjer, i u upravljanju dravom treba vlastdati ljudima koji nisu ni suvie imuni jer imuni su previe obijesni za vlast, skloni razvratu i nebrizi za dravu a ni suvie siromani, jer su oni brutalni i skloni osvetama.Aristotel je posljednja snana i originalna linost antike filozofske misli. Kao sistematar antike misli, onbudunosti otvara dva puta: empirijski, na koji e se kasnije osloniti znanstvena misao, i teistiki, kojim e se kasnijasrednjovjekovna skolastika koristiti u svrhu filozofske interpretacije kranstva. Meutim, za ovu posljednjuAristotel nije do kraja odgovoran, jer je trebalo u velikoj mjeri izmijeniti strukturu njegove filozofske misli da bi senjegovo uenje moglo prilagoditi kranskoj teologiji.

Helenistiko-rimsko razdobljeZa razdoblje helenizma karakteristino je irenje grke antike kulture na cijelo podruje makedonskog osvajanja.Kasnije, u vrijeme rimskih osvajanja, grka se kultura rasprostire na cijelo podruje rimske drave. injenica dagraanin malog grkog polisa postaje graaninom velike drave odraava se na cjelokupnu kulturu pa i nafilozofiju kao ovladavanje kozmopolitskog duha. To uvjetuje ponovno isticanje antropolokih problema u prviplan, ali ovaj put s oiglednom nezainteresiranou za opu politiku problematiku, a s naroitom eljom da se u tomvelikom svijetu, u koji se antiki Grk utopio, nae neko mirno i sigurno mjesto za pojedinca. Uenjima dominiraproblem ideala mudraca. Raspravlja se o tome kakav treba biti ovjek da bi se odrao miran i dostojanstven u tojburi rasula jednog i stvaranja novog drutva. Filozofija toga vremena trai oslonac u filozofskim kolama prolosti inije sasvim originalna po svom karakteru.Filozofske kole helenistikog razdoblja oslanjaju se na Sokratove kole i na Platonovu Akademiju. Sokratovskekole kinika (iji je osniva bio Antisten, , oko 445. pr. Kr. oko 335. pr. Kr.) i kirenska (koju jeosnovao Aristip, , roen oko 435. pr. Kr.) odrale su se kroz itavo razdoblje od Sokrata do helenizmau dosta originalnom obliku. Svaka je kola tumaila Sokrata na svoj nain, i on je postao osnova filozofiranja nekihfilozofa u helenizmu. Tako su Sokratovo shvaanje vrline koje se moe saeti u tri rijei spoznaj samoga sebe kinici razvili u pravcu suzdravanja od zadovoljstava te nisu pridavali znaenje tjelesnim potrebama. Kirenjani surazvili to uenje u sasvim suprotnom pravcu, naglaavajui radost i zadovoljstvo kao ivotni cilj.Na kiniku se kolu u helenizmu nadovezuje stoiko uenje, dok se na kirensku kolu nadovezuju epikurejci.Platonova Akademija postala je nakon Platonove smrti izvor stanovitog skeptikog smjera (tzv. akademska skepsa).Svi ti pravci bili su sadrajniji i snaniji po kasnijem efektu uenja nego to su bili u periodu kada su zaeti, jer sukasnije drutvene okolnosti pogodovale tim uenjima.

Stoici

Podrobniji lanak o temi: StoicizamOsniva kole u Stoi ( = areni trem, po emu je cio filozofski pravac dobio ime) bio je Zenon iz Kitijana Cipru (, 331. pr. Kr. 264. pr. Kr. ), porijeklom dijelom Fenianin. On na specifian nain istie znaenjepovratka prirodi i susprezanja od drutvene aktivnosti. Ne povratak prirodi radi uivanja, nego radi izuavanjaprirode, radi spoznaje njenih zakona, jer priroda je savrenstvo. Prirodom vlada logos (), i jedino ako spoznataj logos i ivi u skladu s njime, ovjek moe nai eljeni mir. Spoznaja prirode i njenih zakona jedini su nain da seovlada strastima. Spoznaja prirodnih zakona oslobaa ljude i religije, koja ljude uznemirava unosei u njih strah odnepoznatog. I moralni ivot postie se prouavanjem prirode. Fizika je stoga osnovna nauka. Usmjerenost ovjeka nato da istrauje prirodnu nunost, meutim, zahtijeva od njega hrabrost, razboritost i umjerenost, to stoici istiu kaoosnovne vrline. Spoznaja i potovanje prirodne nunosti uvjet su slobode kako je shvaaju stoici.


Cjelokupna stoika filozofska misao jest materijalistiko-monistika. S time je u skladu i njihova spoznajna teorija:ono to spoznajemo jest materijalni svijet, jer izvan njega nita drugo i ne postoji. Spoznaja poinje od osjetila ipredodbi, na temelju kojih se stvaraju pojmovi. Postavljajui i problem kriterija istine, stoici smatraju da je istinitonaj sud, odnosno pojam o stvarnosti, koji se zasniva na potpuno jasnoj predodbi, na predodbi ija nam jasnoagovori o tome da je potpuno adekvatna predmetu koji se spoznaje. Takva se predodba zove kataleptika predodba.Razum sam odluuje koja je predodba toliko jasna da se na njoj mogu zasnovati istiniti pojmovi. Za taj je pak sudodgovoran ovjek sam, jer izvan njega nema nikoga tko bi odluivao o jasnoi predodbe.Materijalistiko-monistika filozofija stoika po svom je drutvenom karakteru strogo individualistika. Ona na svojnain izolira ovjeka od njegove drutvene stvarnosti, koja mu je postala strana, i pokazuje mu put k ostvarenjuidealnog mira okreui ga dosljednom prouavanju prirode i njenih zakona, i time priznavajui njegovu otuenost odnjegove vlastite drutvene biti. Stoicizam je bio rado prihvaen u Rimu: hrabrost, postojanost i umjerenost i ondje subile veoma cijenjene vrline.

Epikur (detalj Rafaelove freske)

Epikur

Podrobniji lanak o temi: EpikurNajsnanija linost grke filozofije u helenistikom razdoblju bioje Epikur (, 341. pr. Kr. 270. pr. Kr.). Ovaj atomistsvoje uenje o prirodi zasniva gotovo potpuno na Demokritovomuenju. Od njega preuzima tumaenje da se svijet sastoji izbezgranino malenih, nedjeljivih estica koje se kreu po nunosti(' ) i, sastavljajui se, tvore pojedine stvari. Postojisamo odreena razlika u tumaenju kretanja atoma: atomi se uprostoru sudaraju i ponovo odbijaju. U tom kretanju dolazi dosudara iz nepredvienih unutranjih razloga, do prekida kretanjapo nunosti i do nepredvienog skretanja atoma. Ti sudari uvjetujusluajnost u sastavljanju atoma, i upravo toj sluajnosti dugujemoraznolikost svijeta. To priznavanje objektivno postojeesluajnosti, naglih skokova u kretanju koji dovode do promjenekvalitativnog stanja, izdie Epikura iznad Demokrita i ini gagotovo znaajnijim predstavnikom grke atomistike.

U etikom uenju jae je podvuena crta individualizma kod Epikura nego kod stoika. Cilj je ivota postizanjeindividualnog mira, kao uvjeta sree. ovjek se u ivotu osjea ugodno ili neugodno. On nastoji izbjei neugodu, i toje kriterij sree: ako uspije postii stanje ugode, on e biti sretan. Te su Epikurove postavke kasnije kranski teolozi,a preko njih i dobar dio ostalih mislilaca, grubo izvrnuli, predstavljajui ga u povijesti filozofije kao filozofa tjelesnihzadovoljstava. Meutim, postizanje je ugode kod Epikura vezano uz razboritost i to je dvoje nemogue odvojiti.Epikur istie osjeaj ugode utoliko to hoe naglasiti pojedinanost ljudskog tijela kao nosioca kriterija sree inesree, dobra ili zla. Samu dravu tretira Epikur kao nuno zlo i na taj nain ne nalazi u njoj neto to bi propisivaloto je dobro a to zlo u ljudskom drutvu.Epikur se bori protiv praznovjerja koje, raajui strah od nepoznatog, unosi neugodu u ljudski ivot. Razboritost jeovjeku potrebna da bi se oslobodio straha od smrti, koju treba shvatiti potpuno u skladu s prirodnom nunou. Stim u vezi Epikur negira i uenje o besmrtnosti due kao puko praznovjerje.


Skeptici

Podrobniji lanak o temi: SkepticizamOsniva kasnijeg antikog skepticizma je Piron iz Elide (, oko 360. pr. Kr. oko 270. pr. Kr.). I on u skladus duhom vremena postavlja pitanje individualnog mira. Osnovni stav skeptika jest: ne donositi sudove ni o emujedini je uvjet mira. Piron smatra da u sve treba sumnjati. Nema suda za koji bismo mogli biti uvjereni da je istinit.Osjetilna je spoznaja varljiva, a razumska se zasniva na aksiomima koji se ne mogu dokazati. Nema argumenta kojine bi doputao i protuargument. Piron ide tako daleko da i na poznatu Sokratovu uzreicu znam da nita ne znam primjeuje: a kako on moe znati da nita ne zna?Neto je blai u svom skepticizmu Karnead (, oko 214. pr. Kr. oko 129. pr. Kr.) iz Cirene, koji jestudirao u Platonovoj Akademiji. On smatra da se sudovi mogu uzimati samo kao vjerojatni, ali ne i kao istiniti. Alirazliku u stupnju vjerojatnosti ne moemo utvrditi. Takav stav prema sudovima dovodi do osjeaja indiferentnosti, ato je uvjet mira i neuzbuivanja. Od kasnijih skeptika izdvaja se Sekst Empirik ( , oko 200. posl.Kr.), lijenik iz Aleksandrije, koji je zabiljeio Pironovo uenje (sam Piron izlagao ga je samo usmeno).Spomenuti pravci stoicizam i Epikurova kola predstavljaju u doba krize antike polisne kulture stanovitapozitivna stremljenja k tome da se ovjek snae u opoj drutvenoj izgubljenosti. Ne pokuavajui dublje prodrijeti ubit drutvenosti ovjeka, oni ga, dodue, izoliraju od zajednice u smislu odgovornosti za nju, ali ga ipak usmjeravajuk prouavanju prirode, to ovjeku moe donijeti eljeni mir. Od ovih se pravaca razlikuje skepticizam svojomsumnjom u sva racionalna dokazivanja, svojom teorijskom indiferentnou, koja u stvari znai i praktinu, etikuindiferentnost kao jedini uvjet mira. Uz izvjestan pozitivan doprinos filozofiji, koji skepsa uvijek u sebi sadri a toje dovoenje u pitanje apsolutnog vaenja pojedinih istina i time ruenje dogmatizma kao opasnosti za daljnji razvojmisli uope, skepticizam se suzdrava od donoenja sudova, smatrajui da je to uvjet ljudskog mira.

Novoplatonizam

Podrobniji lanak o temi: Novoplatonizam

Plotin

Osim spomenuta tri pravca razvija se u to doba jo jedan, iji jecilj takoer pridonijeti rjeavanju sukoba u koje je uao ovjek tograzdoblja. Kao izvorna osnova te filozofske misli posluio jePlaton, pa je taj pravac u istoriji filozofije nazvannovoplatonizmom. Glavnim se predstavnikom i pravim osnivaemtog pravca smatra Plotin (, 204. 270. ) iz Egipta. Uioje filozofiju u Aleksandriji, zatim obiao neke filozofske kole naIstoku i zavrio kao uitelj u Rimu. Taj pravac ujedno predstavlja iopoziciju prema kranstvu, koje je tada ve okupilo iroke mase uporobljenim zemljama Rimskog carstva. Filozofija nastoji zadratisvoj predmet i boga prepustiti religiji, vjeri, dok je kranstvo, unastojanju da pridobije i obrazovani svijet, a ne samo neuku masu,nastojalo racionalnim obrazloenjem vjere podvrgnuti filozofiju isvaku racionalnu spoznaju kranskoj vjeri. Taj sukob predstavljadobrim dijelom i povijest kranske misli u srednjem vijeku.Problem je zaet ve ovdje, na granici dvije povijesne epohe.

Po Plotinu, pravi i jedini istiniti svijet jest svijet ideja. To je bitak. Materija koja nam se pokazuje kroz pojavnost jestnebitak. Postoji vrhovno Jedno, koje predstavlja opi objedinjavajui princip svega. To Jedno ne moe se usporeditis kranskim bogom jer je po svom znaenju iznad njega. Pojam boga pokuava se shvatiti, Jedno je neshvatljivo,

nespoznatljivo u racionalnom smislu. Jedno je u sebi preobilno, ono zbog toga mora isijavati iz sebe. Taj proces isijavanja zove se emanacija ( ili ) i predstavlja glavni pojam novoplatonike filozofije.


Emanacijom nastaje sav svijet. Emanacija se dogaa u stupnjevima: najprije isijavaju um i ideje, dok je posljednjistupanj materija, koja svoju istinu ve ima u nebitku, tj. njena su odreenja negativna. Jedno objedinjuje sve, i sve jecelina. Racionalnim putem ne moe se postii istovjetnost s Jednim; drugim reima, ne moe se spoznati. To jemogue samo putem ekstaze: gubljenjem svijesti, u stanju uzbuenosti due, postie se jedinstvo s Jednim. U tomelei i etiki smisao novoplatonizma: postizanje eljenog mira mogue je samo u ekstazi. I ovdje je oiglednaopozicija prema kranstvu: postizanje mira, tj. za ovjeka stanja savrenstva, pripada ovom svijetu i rezultat jeaktivnog nastojanja ovjeka, a ne pripada onostranosti i zagrobnom ivotu.

Rimska filozofijaRimska filozofija, kao uostalom i umjetnost i knjievnost, razvijala se po ugledu na grku. Rimljani su od filozofijetraili moralnu pouku, uputstvo za postizanje sree i teorijsku pripremu za javni ivot. To su im pruale filozofskekole helenistike epohe, koje su se stoga brzo proirile na tlu rimske drave. Teorijske filozofske discipline, kakvesu ontologija ili spoznajna teorija, Rimljani nisu unaprijedili. Njihova filozofija imala je strogo praktino, odnosnoetiko obiljeje, i to jo u veoj mjeri nego grka filozofija helenistikog razdoblja.Najznaajniji sljedbenik Epikurova uenja u Rimu bio je Tit Lukrecije Kar (Titus Lucretius Carus, 97. pr. Kr. 55.pr. Kr.), iji didaktiko-filozofski ep O prirodi stvari (De rerum natura) predstavlja jedno od najveih djela rimskefilozofije i poezije. U njemu je Lukrecije Demokritovo i Epikurovo atomistiko shvaanje svijeta izloioizvranrednom poetskom snagom. Kao dosljedan materijalist on je poveo borbu protiv religije: bogovi ne postoje;njih je stvorio ovjekov strah od prirodnih pojava i strah od smrti. Spoznajom atomske strukture kozmosa i opeprirodne zakonitosti ovjek se moe osloboditi tog straha i postii cilj ivota: sreu nepomuenog duevnoguivanja.

Ciceron

Marko Tulije Ciceron (Marcus Tullius Cicero, 106. pr. Kr. 43.pr. Kr.) ubraja se meu najpoznatije rimske filozofe i pisce. Stekaoje visoko filozofsko obrazovanje u kolama Helade. Kao advokat idravnik Ciceron je postigao velik uspjeh u Rimskoj republici. Ipored obimne javne i dravnike djelatnosti, on je napisao i veibroj knjiga politike i filozofske tematike. Ciceron je bio sjajangovornik i nadahnut pisac, ali ne i originalan mislilac. Njegova jezasluga prije svega u tome to je sistematizirao i razradio mnogeideje svojih prethodnika, izloio ih snanim i otmjenim stilom itako uinio popularnim, te to je izgradio filozofsku terminologijuna latinskom jeziku, koja e biti u upotrebi do duboko u novivijek. Kao eklektik Ciceron je povezao uenja akademiara, stoikai skeptika.

Najveu popularnost u rimskom drutvu postiglo je stoiko uenje.Svojim zahtjevima za povlaenjem u sebe i moralnimsamousavravanjem stoicizam je velikom broju ljudi pruaooslonac u ivotnoj borbi i utjehu za pretrpljene poraze. Osnovnanaela stoike etike odgovarala su i viim i niim slojevimarimskog drutva: prvima su davala vrstinu da podnesu sveuspjehe i neuspjehe u borbi za prevlast, a drugima moralnu snagu

da podnesu svoje nevolje s vjerom u neizbjenost sudbinske providnosti. Samo se tako moe objasniti na prvi pogledparadoksalna injenica da su stoiko uenje zastupali i robovi (Epiktet) i carevi (Marko Aurelije).

Za rimske stoiare karakteristino je da gotovo potpuno odustaju od teorijskog prouavanja prirode i spoznaje: oni se ograniavaju samo na etike probleme i pritom se postupno pribliavaju shvaanjima koja su bliska kranskom uenju. Prvi veliki stoiar carske epohe bio je Seneka (Lucius Annaeus Seneca, 4. pr. Kr. 65.). Kod njega filozofija


ima praktian etiki znaaj: da odgaja, organizira ivot i pribavlja spokojstvo. Svijet je vjena dinamina cjelina,potinjena opem krunom toku kretanja. Ljudska je dua besmrtna. Svim stvarima i pojavama u prirodi upravljaneizmjenjiva nunost ili, u Senekinoj terminologiji, sudbina, odnosno boanska providnost. Stoga ovjek trebaivjeti u skladu s tom prirodnom nunou i boanskom providnou, jer samo tako moe postii sreu. ivjetisretno isto je to i ivjeti u skladu s prirodom, kae Seneka. Budui da je slab i ne moe mijenjati tok dogaaja,ovjek treba mirno (stoiki) podnositi sve udarce neumitne sudbine. Seneka je propovjednik opeljudske ljubavi imilosra i nade u bolji ivot nakon smrti. Po tome e utjecati na formiranje ranog kranskog uenja na Zapadu.Na rano kranstvo utjecao je i drugi veliki rimski stoik, Epiktet (, 50. 138.), koji je kao rob iz rodneTrakije bio doveden u Rim. Kasnije je osloboen, pa je osnovao nadaleko poznatu filozofsku kolu. Epiktet nije nitapisao, ve je svoja uenja irio samo usmeno, i to jednostavnim narodnim jezikom. Usvojio je Senekina shvaanja,naglaavajui pritom posebno etiko-religijska obiljeja. ovjek treba teiti duhovnoj slobodi da bi i na nesreumogao gledati kao na sreu. Epiktetova etika, dakle, propovijeda pasivan otpor neprotivljenje zlu.Trei veliki rimski stoik bio je car Marko Aurelije (Marcus Aurelius, 121. 180.), koji je napisao u obliku aforizamau 12 knjiga na grkom jeziku djelo pod naslovom Razmiljanja sa samim sobom ( ), u kojemu poputEpikteta iznosi misao o pokoravanju sudbini, odricanju od svijeta i okretanju k osobnom usavravanju.

Aleksandrijsko-idovska filozofija i patristikaU vrijeme kad je kranstvo ve bilo priznata religija u dravi, mislioci i drugi obrazovani ljudi protivili su sepojmovnom interpretiranju kranskih dogmi sa stajalita svojih uenja. Zato se i napor kranskih teoretiara poeoorijentirati na to da pronau nain usklaivanja filozofije s kranskim uenjem. U biti, filozofija je trebalapromijeniti predmet: umjesto da istrauje stvarnost kao takvu, da pronalazi istinu o njoj, trebala se orijentirati natumaenje vjerskih istina dogmi. Filozofija koja ima zadatak tumaenja dogme, meutim, prestaje biti kritika,gubei time jednu od svojih bitnih odlika.

Filon

Podrobniji lanak o temi: Filon AleksandrijskiKranska religija uzima od starih religija uenje o zagrobnom ivotu, a od judaizma uenje o bogu kao posrednikukoji ljudima donosi spas. Kod idova nailazimo i na pokuaj sinteze judaizma i grke filozofije. Pokuaj dolazi odFilona (, roen oko 20. pr. Kr., umro izmeu 41. i 54. posl. Kr.). Problem se sastojao u tome da se stvori nekaposredna veza izmeu boga i svijeta, izmeu nepogreivog duhovnog i nesavrenog materijalnog svijeta. Tu su uloguimali posrednici, meulanovi, pomou kojih bi boanska svjetlost mogla postati dostupna i materijalnom svijetu,odnosno koji bi ovjeka iz njegove osjetilne stvarnosti uzdigli do boanstva. Kod Filona su ti meulanovi shvaenikao aneli. Znaajno je da te aneoske snage imaju karakter opih pojmova i uza sve to imaju obiljeja osobe. Ovojedinstvo pojmovnog i mitskog vrlo je znaajno za razvoj kasnije srednjovjekovne filozofije. Filon je, meutim,pokuao i jednim zajednikim pojmom objediniti sve te ideje i snage i anele koji igraju ulogu posrednika jednim jo openitijim pojmom, logosom. Logos je, s jedne strane, boanski um koji miruje u sebi, a s druge strane,um koji je izaao iz boga, njegov prvoroeni sin. On nije nenastao, kao bog, a nije ni nastao kao duhovi i ljudi, on jedrugi bog. Za razliku od boga, njega se moe spoznati. Preko Filona postepeno je racionalna, filozofskaterminologija ulazila u kransko uenje.


Tertulijan

Tertulijan

Meutim, kao to je postojao otpor filozofa da kao svoj predmetprihvate vjerske objavljene istine, tako je postojao i otporkranskih mislilaca da filozofiju unesu u religiju. Meu njima jepoznat Tertulijan (Tertulianus, oko 160. oko 220.) iz Kartage.On je ogoreni protivnik filozofije. Njegov osnovni stav glasi:"Vjerujem, jer je apsurdno" (Credo, quia absurdum), ime istiebesmislenost filozofskog tumaenja religioznih dogmi.

Aurelije Augustin

Podrobniji lanak o temi: Sveti Aurelije Augustin

Aurelije Augustin

Prvi koji su zaista preuzeli na sebe zadatak da poveu filozofiju ireligiju bili su tzv. crkveni oci, svi iz Aleksandrije. Razdobljenjihove djelatnosti poznato je u kranskoj filozofiji kao patristika.Otad pa nadalje kranstvo je sustavno razvijalo svoju filozofskumisao. U razvitku kranske misli znaajno mjesto zauzimaAurelije Augustin (Aurelius Augustinus, 354. 430.). Dobro jepoznavao Platonovu filozofiju i novoplatoniare. Od njih primarazlikovanje duhovnog i materijalnog, i to e kao svoju filozofskukoncepciju upotrijebiti kasnije u filozofskoj interpretacijikranske religije. Karakteristian je nain na koji filozofijupodreuje religiji: problem vjere to je problem volje. Volja jeiznad intelekta; sve je stvoreno bojom voljom. Platonove idejenisu nita drugo doli boanske misli. Otuda izvodi zakljuak da jecijela povijest stvorena po bojem planu. To znai da povijest imasvoj poetak i svoj kraj, i da je ve unaprijed zamiljena u bojemumu kao gotova cjelina. Zatim je bog ostvaruje svojom voljom.Takvo se shvaanje povijesti kasnije prilino uvrstilo, s manjimili veim korekcijama, i to ne samo kod kranskih mislilaca. Samje Augustin pisac jedne filozofije povijesti, pod naslovom O draviBojoj (De civitate Dei), u kojoj je obuhvaena povijest svih do tada poznatih naroda. Posebna je panja posveenapovijesti judaizma i kranstva, te se kroz tu prizmu promatra povijest svih ostalih naroda.

S obzirom na snagu volje, bez koje nema prave vjere, Augustin smatra da ovjek ne moe sam, bez iije pomoi,pripremiti svoj spas nakon smrti. Otuda on zakljuuje o nunosti postojanja crkve kao svjetovne organizacije kojaima zadatak pripremiti ovjekov spas. I ovjek kao pojedinac i drava kao cjelina trebaju biti podreeni Crkvi.Podreenje ovjeka i drutva Crkvi kod Augustina zapravo predstavlja dosljedno ostvarenje teorijskog stava da jerazum podreen volji.


Boecije

Boetije

Boecije (Anicius Manlius Severinus Boethius, oko 480. 524.),senator, esto se naziva posljednjim Rimljaninom, odnosnoposljednjim predstavnikom antikog naina miljenja. Budui daga je vizigotski kralj Teodorik Veliki, koji je onda vladao Rimom,osudio na smrt, Katolika Crkva proglasila ga je svojimmuenikom, premda je Boecije zapravo bio sasvim ravnoduanprema kranstvu.[nedostaje izvor] Jedino to je smatrao vrijednimbila je filozofija, te je pred smrt napisao dijalog Utjeha filozofije(De consolatione philosophiae), gdje zakljuuje da je filozofijajedina vrijedna za ovjeka i njegov odnos prema ivotu, iako samovrijeme u kome on ivi to negira. Boecije kao filozof nije naroitooriginalan, ve stoji pod jakim utjecajem Platona i stoika. Ponjemu, u svijetu postoji samo jedno naelo - naelo dobra. Zlo kaotakvo ne postoji, ono je samo nedostatak dobra. Svjetski seporedak ne moe promijeniti, jer je on utvren Bojim planom. Alidobro, za kojim ljudi tee, nalazi se u ljudima samima, i oni ga nemogu postii ako ga trae izvan sebe i bez razuma.

Boecijeva je zasluga pokuaj obnove filozofije u doba kada je ona Crkvenim dogmama bila potisnuta u drugi plan. Idok je Boecije 524. godine u tamnici pisao svoju Utjehu filozofije ekajui smrtnu presudu, car Justinijan je 529.godine naredio da se zatvori i posljednja filozofska kola u Ateni. Neki povjesniari smatraju zato tu godinukonanim prekidom s antikom kulturom i datumskim poetkom srednjeg vijeka.[3]

IzvoriKao izvori za ovaj lanak koritene su knjige navedene u lanku uvodi u filozofiju, druge wikipedije i izvorinavedeni u nastavku.[1] http:/ / hr. wikipedia. org/ w/ index. php?title=Predlo%C5%BEak:Povijest_zapadne_filozofije& action=edit[2] http:/ / www. ancientphilosophy. com/[3] http:/ / ancienthistory. about. com/ od/ philosophers/ Philosophers_Scientists_Mathematicians_Thinkers. htm

Vanjske poveznice Ancient Philosophy Internet sources (http:/ / www. epistemelinks. com/ Main/ Topics. aspx?TopiCode=Anci) The Impact of Greek Culture on Normative Judaism from the Hellenistic Period through the Middle Ages c. 330

BCE- 1250 CE (http:/ / www. adath-shalom. ca/ greek_influence. htm) Greek Philosophy for Kids (http:/ / www. historyforkids. org/ learn/ greeks/ philosophy/ )

Izvori rabljeni u lanku i suradnici 21

Izvori rabljeni u lanku i suradniciAntika filozofija Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=4231157 Doprinositelji: Argo Navis, CommonsDelinker, Conquistador, Croq, Dean72, Flopy, Gdje je nestala dua svijeta,Hergel, Ivostefanov, Kingstone93, LK, MayaSimFan, Orijentolog, Sombrero, Ygraine, Zlatno Pile, 4 anonimne izmjene

Izvori, licencije i suautori slikaDatoteka:Sanzio 01 cropped.png Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Sanzio_01_cropped.png Licencija: Public Domain Doprinositelji: Bibi Saint-Pol, Bukk, Mattes,Sailko, Thuresson, Tomisti, Warburg, 3 anonimne izmjeneDatoteka:Raffael 058.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Raffael_058.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Bibi Saint-Pol, EDUCA33E, Infrogmation,Shakko, Xfigpower, 6 anonimne izmjeneDatoteka:Turkey ancient region map ionia.JPG Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Turkey_ancient_region_map_ionia.JPG Licencija: Creative CommonsAttribution-ShareAlike 3.0 Unported Doprinositelji: Bibi Saint-Pol, Electionworld, Er Komandante, Roke, 1 anonimne izmjeneSlika:Vista-xmag.png Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Vista-xmag.png Licencija: GNU General Public License Doprinositelji: Cpro, Rocket000, Romaine, SasaStefanovic, Trijnstel, 1 anonimne izmjeneDatoteka:Anaximander.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Anaximander.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Anne97432, Bibi Saint-Pol, Mattes, Sailko,SirSlither, Tomisti, Tony Rotondas, Warburg, 1 anonimne izmjeneDatoteka:Heraklit.jpeg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Heraklit.jpeg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Bibi Saint-Pol, Bukk, Dbenzhuser, Docu, Mattes,Nilfanion, Sailko, Taragui, Warburg, 2 anonimne izmjeneDatoteka:Raffael 068.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Raffael_068.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Bibi Saint-Pol, EDUCA33E, Mattes, Sailko,Shakko, 1 anonimne izmjeneDatoteka:Sanzio 01 Parmenides.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Sanzio_01_Parmenides.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Bibi Saint-Pol, Mattes,Sailko, Singinglemon, Tomisti, Warburg, 1 anonimne izmjeneDatoteka:Empedokles.jpeg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Empedokles.jpeg Licencija: Public Domain Doprinositelji: User Dr. Manuel on de.wikipediaDatoteka:Hendrik ter Brugghen - Democritus.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Hendrik_ter_Brugghen_-_Democritus.jpg Licencija: Public DomainDoprinositelji: Dedden, Edelseider, Flor!an, Ilse@, Lna, Man vyi, Rlbberlin, Shakko, Vincent Steenberg, Wolfmann, 1 anonimne izmjeneDatoteka:Raffael 069.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Raffael_069.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Bibi Saint-Pol, EDUCA33E, Mattes, Sailko, 1anonimne izmjeneDatoteka:Plato-raphael.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Plato-raphael.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Aavindraa, Bibi Saint-Pol, Chris 73,Infrogmation, Maarten van Vliet, Mattes, Morio, Sailko, Tomisti, 3 anonimne izmjeneDatoteka:Aristotle by Raphael.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Aristotle_by_Raphael.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: ALE!, Dencey, Pe-Jo,TomistiDatoteka:Raffael 063.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Raffael_063.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Augustin B., Bibi Saint-Pol, EDUCA33E,Mattes, Sailko, 1 anonimne izmjeneDatoteka:Plotinos.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Plotinos.jpg Licencija: anonymous work Doprinositelji: DenghiComm, G.dallorto, Pasicles, Reame, WstDatoteka:CiceroBust.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:CiceroBust.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: User:InfrogmationDatoteka:Quintus Septimius Florens Tertullianus.gif Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Quintus_Septimius_Florens_Tertullianus.gif Licencija: Public DomainDoprinositelji: Accurimbono, Brams, Hommo, Moumou82Datoteka:Augustine_of_Hippo.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Augustine_of_Hippo.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: AndreasPraefcke,Infrogmation, Quadell, Roscoe x, Wst, 2 anonimne izmjeneDatoteka:Boetius.png Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Boetius.png Licencija: Public Domain Doprinositelji: Dbc334, Mladifilozof

LicencijaCreative Commons Attribution-Share Alike 3.0//creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0/

Antika filozofijaKozmoloko razdoblje Miletska kola Heraklit Pitagora Elejska kola Posrednici Atomisti

Antropoloki period Sofisti Sokrat

Veliki filozofski sustavi Platon Aristotel

Helenistiko-rimsko razdoblje Stoici Epikur SkepticiNovoplatonizam Rimska filozofija

Aleksandrijsko-idovska filozofija i patristika Filon Tertulijan Aurelije Augustin Boecije

IzvoriVanjske poveznice

Licencija

Documents

Antička Filozofija