ANALIZA FINANCIJSKIH IZVJEŠTAJA

Osnovna obilježja računovodstvaRačunovodstvo je najvažniji dio informacijskog sustava i najveći dio informacija potrebnih za upravljanje

poduzećem se dobiva iz računovodstva.Računovodstvo predstavlja zaokružen sistem evidencije u kojem se na poseban način planiraju,

evidentiraju, kontroliraju i analiziraju stanja i kretanja sredstava i poslova u privrednim organizacijama i s tim u vezi sastavljaju računovodstvene informacije.

Računovodstvo je širi pojam od knjigovodstva i strukturu računovodstva čine: računovodstveno planiranje, knjigovodstvo, računovodstvena kontrola i računovodstvena analiza.

Računovodstveni proces prati poslovne promjene u poduzeću i evidentira ih.Da bi neki poslovni događaj bio predmetom knjigovodstvene evidencije mora ispunjavati sljedeće uvjete:1. Da je poslovni događaj stvarno nastao2. Da se može vrijednosno izraziti3. Da mijenja postojeće stanje imovine, izvora imovine, prihoda ili rashoda4. Da postoji vjerodostojna isprava kojom se može dokazati nastanak promjene

Osnovni elementi računovodstvene evidencije su poslovne knjige i financijski izvještaji.Poslovne knjige su skup evidencija koje poduzeće vodi da bi osiguralo podatke o svom poslovanju.Oblik poslovnih knjiga zavisi od tehničke osnovice na kojoj se bazira obrada podataka, uglavnom su to posebni listovi (konta), koja se na kraju godine zaključuju i uvezuju pa otuda naziv poslovne knjige.Poslovne knjige se mogu voditi u elektronskoj formi, ali se na kraju godine moraju izlistati i uvezati.

Poslovne knjige se dijele na osnovne i pomoćne.Osnovne poslovne knjige su dnevnik i glavna knjiga, a pomoćne poslovne knjige služe za detaljnije

prikazivanje nekih pozicija evidentiranih u glavnoj knjizi.Dnevnik je osnovna poslovna knjiga u kojoj se kronološkim redoslijedom evidentiraju svi knjigovodstveni

poslovni događaji. Izgled dnevnika zavisi od primijenjene metode obrade podataka. Kod ručnog vođenja knjigovodstva koristi se kopirna metoda. Evidencija u glavnoj knjizi se kopira u dnevniku i tako se dobiva kronološka evidencija poslovnih događaja. Kod elektronske evidencije podataka dnevnik je posebna datoteka prometa u kojoj su poslovni događaji evidentirani kronološki.

Glavna knjiga je osnovna poslovna knjiga u koju se sustavno i kronološki upisuju poslovni događaji na imovini, obvezama, kapitalu, prihodima i rashodima. Glavna knjiga nastaje raščlanjivanjem bilance na sastavne dijelove. Za svaku poziciju bilance otvara se poseban konto na kojem se evidentiraju promjene u toku obračunskog razdoblja.

Izgled poslovne knjige zavisi o načinu obrade podataka. Kod ručne obrade podataka glavna knjiga čini kartoteka konta koja se na kraju godine zaključuje i uvezuje. Kod elektronske obrade podataka glavna knjiga je posebna datoteka za pozicije bilance i ima sve podatke kao i kod ručnog vođenja. Na kraju godine se izlistava i uvezuje.

Pomoćne knjige služe kao dopuna glavnoj knjizi. Ukoliko evidencija na kontima glavne knjige nije dovoljno detaljna može se organizirati analitička evidencija za pojedina konta. Uobičajeno se vodi analitička evidencija kupaca, dobavljača, dugotrajne imovine, zaliha (materijala, robe ili gotovih proizvoda), troškova, plaća… Zbroj evidencije na pomoćnim knjigama mora odgovarati evidenciji na odgovarajućem kontu glavne knjige.

1

Glavni element poslovnih knjiga i nosilac podataka je knjigovodstveno konto. Konto je instrument sistematizacije pojedinih oblika aktive, pasive, prihoda i rashoda jer preuzima identitet određenog pojavnog oblika.

Elementi koje mora sadržavati svaki konto su:- Naziv konta, odnosno naziv pozicije koja se na kontu prikazuje- Broj konta- Datum nastanka poslovne promjene- Oznaka dokumenta na osnovu kojeg se vrši evidencija- Kratak opis poslovne promjene- Vrijednost promjene zapisane kao povećanje ili smanjenje- Novonastalo stanje ili saldo konta

Završna faza računovodstvenog procesa je sastavljanje financijskih izvještaja.Cilj financijskog izvještavanja je informirati zainteresirane korisnike o financijskom položaju poduzeća kao

i o uspješnosti poslovanja. Informirati korisnike znači prezentirati im relevantne i pouzdane računovodstvene informacije u obliku i sadržaju koji je razumljiv osobama kojima su namijenjeni.

Temeljni financijski izvještaji su: Bilanca, Račun dobiti i gubitaka, Izvještaj o zadržanoj dobiti i Izvještaj o novčanom toku.

Bilanca stanja-je temeljni financijski izvještaj koji služi za ocjenu financijskog položaja poduzeća.Za uspješno proučavanje financijskog položaja potrebno je poznavati osnovne bilančne kategorije kao i

problematiku njihovog priznavanja i mjerenja.Bilanca predstavlja dvostruki prikaz imovine poduzeća, jednom prema pojavnom obliku i drugi put prema

porijeklu, odnosno prema vlasničkoj pripadnosti te imovine.U aktivi bilance prikazuje se imovina prema pojavnim oblicima, a u pasivi obveze i kapital.

Analiza bilance obuhvaća analizu strukture imovine, strukture obveza i kapitala, kao i njihove međusobne povezanosti i uvjetovanosti.

Imovina čini ekonomske resurse od kojih poduzeće može ostvariti određene ekonomske koristi.Imovina se sistematizira i prikazuje prema pojavnom obliku i prema funkciji koju obavlja u poslovnom

procesu, odnosno vremenu moguće transformacije u novčani oblik.Osnovne kategorije imovine su kratkotrajna (tekuća ili obrtna imovina) i dugotrajna (stalna ili fiksna

imovina)Kratkotrajna imovina čini onaj dio ukupne imovine za koju se očekuje da će se pretvoriti u novčani oblik u

razdoblju kraćem od jedne godine.Dugotrajna imovina je onaj dio ukupne imovine poduzeća koji duže ostaje vezan u postojećem obliku i

koji se postepeno pretvara u novac u toku više obračunskih razdoblja, tj. u razdoblju dužem od godinu dana.Dugotrajna imovinaMaterijalna (zemljište i šume, zgrade, postrojenja i oprema, alati, uredski i pogonski inventar, vozila i dr.)Nematerijalna (osnivački izdaci, izdaci za istraživanje i razvoj, patenti i licence, koncesije, goodwill i sl.)Financijska (dani dugoročni krediti, kupljeni vrijednosni papiri, dugoročni depoziti kod banaka, ostala

dugoročna ulaganja…)Potraživanja (za prodaju na kredit, od povezanih poduzeća, ostala dugoročna potraživanja)

2

Izvori imovine su pravne ili fizičke osobe koje ulažu imovinu u poduzeće. To su vlasnici, druga poduzeća, banke i druge financijske institucije, građani i dr.

Izvore imovine prema vlasništvu dijelimo na vlastite i tuđe izvore, a prema roku dospijeća izvore dijelimo na kratkoročne, dugoročne i trajne izvore

Bilanca uspjehaUspješnost poslovanja poduzeća mjeri se razlikom ostvarenih prihoda i rashoda.Prihodi predstavljaju povećanje ekonomske koristi tijekom obračunskog razdoblja u obliku priljeva ili

povećanja sredstava ili smanjenja obveza što ima za posljedicu povećanje glavnice, ali ne ono u svezi s uplatama od vlasnika.

Rashod je smanjenje ekonomske koristi kroz obračunsko razdoblje u obliku odljeva ili iscrpljenja sredstava što ima za posljedicu smanjenje glavnice, ali ne u svezi s raspodjelom glavnice vlasnicima.

Znači prihodi nastaju kao rezultat povećanja imovine ili smanjenja obveza. Kriterij za priznavanje prihoda je fakturirana realizacija.

Rashodi nastaju kao rezultat smanjenja imovine ili povećanja obveza. Kriteriji za priznavanje rashoda jeste da je rashod stvarno nastao, da se odnosi na stjecanje koristi obračunskog razdoblja i da se može vrijednosno izraziti.

Odnos prihoda i rashoda može biti različit.Ako su prihodi veći od rashoda, njihova razlika čini dobit poduzeća.Ako su rashodi veći od prihoda njihova razlika predstavlja gubitak poslovanja.Dobit ili gubitak se utvrđuje financijskim izvještajem koji se naziva bilanca uspjeha.

Prihodi nastaju kao posljedica povećanja imovine ili smanjenja obveza i to onog dijela koji će kasnije imati utjecaja na promjene u visini (povećanje) kapitala.Najčešće su prihodi vezani uz realizaciju proizvoda, roba ili usluga, ali se mogu javiti i neki drugi oblici.Prihode dijelimo na redovite i izvanredne.Redoviti prihodi se dalje dijele na poslovne i financijske.

Poslovni prihodi se ostvaruju prodajom proizvoda (proizvodna poduzeća), prodajom trgovačke robe (trgovačka poduzeća) ili prodajom usluga (uslužna poduzeća).To su prihodi koji se javljaju svakodnevno, a u strukturi prihoda čine najveći dio.Iznos prihoda jednak je prodajnoj vrijednosti realiziranih proizvoda, robe ili usluga.

Financijski prihodi nastaju kao rezultat poslovanja viškom slobodno raspoloživa novca.Višak novca se može ulagati u vrijednosne papire ili pozajmljivati drugima.Naknada za poslovanje novcom se javlja u obliku dividende ili kamata.U financijske prihode ulaze i pozitivne tečajne razlike koje su rezultat promjene vrijednosti novca u odnosu na neku stranu valutu. Financijski prihodi nastaju kao rezultat poslovanja viškom slobodno raspoloživa novca.Višak novca se može ulagati u vrijednosne papire ili pozajmljivati drugima.Naknada za poslovanje novcom se javlja u obliku dividende ili kamata.U financijske prihode ulaze i pozitivne tečajne razlike koje su rezultat promjene vrijednosti novca u odnosu na neku stranu valutu.

3

Rashodi čine negativnu komponentu financijskog rezultata. Nastaju kao posljedica trošenja, odnosno smanjenja imovine ili povećanja obveza. Predstavljaju vrijednosti koje moraju biti utrošene u poslovnom procesu koji su neophodni u stvaranju poslovnih učinaka.Mogu biti redovni i izvanredni.Redovni prihodi se dijele na poslovne i financijske.

Razlikovanje primitka novca i prihoda zbog:- Vremenske nepodudarnosti prihoda i primitka- Rizika transformacije prihoda u primitak.

Izvještaj o novčanom tokuPrikazuje izvore i upotrebu likvidnih sredstava tijekom obračunskog razdoblja.Svrha sastavljanja ovog izvještaja jeste da osigura informacije o novčanim primicima i novčanim izdacima poduzeća. Osim toga izvještaj osigurava informacije o svim investicijskim i financijskim aktivnostima tijekom razdoblja.Praćenjem novčanih tokova ima za cilj analizu solventnosti poduzeća i planiranje novčanih tokova kako bi se moglo izvršavati obveze u rokovima.

Novčani tokovi se u izvještaju grupiraju u tri glavne kategorije: c Novčani tokovi iz poslovnih aktivnosti proizlaze iz osnovne djelatnosti poduzeća. Novčani primici iz

poslovne aktivnosti su vezani uz priljev novca od prodaje proizvoda, roba ili usluga, primljene kamate i dividende i ostali prihodi iz poslovanja.

Novčani izdaci iz poslovne aktivnosti vezane su za isplate dobavljačima za dobra i usluge, isplate zaposlenima i za njihov račun, plaćanje kamata, plaćanje poreza i ostali izdaci vezani uz poslovanje.

Novčani primici vezani uz ulagateljske aktivnosti se odnose na naplatu za prodaju stalne imovine, prodaju vrijednosnih papira, naplata glavnice kredita.Novčani izdaci vezani uz ulagateljske aktivnosti se odnose na izdatke za kupnju postrojenja (stalnih sredstava), kupnju vrijednosnih papira, dani krediti.

Novčani primici vezani za financijske aktivnosti su primici od kratkoročnih i dugoročnih pozajmica i novac primljen od vlasnika kapitala (npr. od emisije dionica).Novčani izdaci koji se odnose na financijske aktivnosti su otplata posuđenih iznosa (bez kamata) i isplate vlasnicima.

Kriterij za razvrstavanje primitaka i izdataka za kamate i dividende u poslovne ili financijske aktivnosti je da li oni ulaze u određivanje neto dobiti. Tako naplaćene i plaćene kamate kao i naplaćena dividenda ulaze u određivanje neto dobiti i razvrstavaju se u poslovne aktivnosti. Isplaćena dividenda ne ulazi uodređivanje neto dobiti pa nije poslovni već financijski izdatak.

Pod pojmom novčanog toka u izradi izvještaja podrazumijeva se tok novca i novčanih ekvivalenata (kratkoročna visokolikvidna ulaganja sa malim rizikom konverzije u novac).Transferi novca između računa poduzeća i novčanih ekvivalenata ne promatraju se kao novčani primici i izdaci.Na dugi rok poduzeće mora generirati pozitivan novčani tok iz poslovne aktivnosti ako želi opstati. Pribavljanje novčanih sredstava iz ulagateljskih ili financijskih aktivnosti može biti opravdano samo na kratki rok.

4

Metode sastavljanja izvještaja o novčanom toku: direktna i indirektna metoda.Direktna metoda prati primitke i izdatke prema naprijed navedenim kategorijama u ukupnom iznosu, a indirektna metoda prati promjene stanja (povećanje ili smanjenje) pojedinih sredstava i obveza na datum sastavljanja izvještaja u odnosu na stanje na početku perioda.

Novčani tok iz poslovne aktivnosti Novac primljen od kupaca (+) Primljena kamata i dividende (+) Novčani izdaci dobavljačima i zaposlenim (-) Plaćene kamate (-) Plaćeni porezi (-) =Neto novčani tok iz poslovne aktivnosti

Novčani tokovi iz ulagateljskih aktivnosti Kupljeni utrživi vrijednosni papiri (-) Primici od prodaje utrživih vrijednosnih papira (+) Dani krediti (-) Naplata kredita (+) Kupnja postrojenja (-) Primici od prodaje postrojenja (+) = Neto novčani tok od ulagateljskih aktivnosti

Novčani tok od financijskih aktivnosti Primici od kratkoročnih pozajmica (+) Plaćanje kratkoročnih dugova (-) Primici od emisije obveznica (+) Primici od emisije dionica (+) Plaćene dividende (-) =Neto novčani tok iz financijske aktivnosti

Neto povećanje ili smanjenje novcaNovac i novčani ekvivalenti na početku periodaNovac i novčani ekvivalenti na kraju perioda

Planiranje novčanog toka za naredni period ili novčani proračun- Planiranje prodaje i dinamike naplate- Planiranje potrebnih sredstava za izmirivanje dospjelih obveza

Izvještaj o promjenama u kapitaluPrikazuje promjene u vrijednosti kapitala u obračunskom razdoblju. Promjene uglavnom nastaju kao rezultat raspodjele ostvarene dobiti. Neto dobit razdoblja se dijeli na dio zadržan za akumulaciju kapitala i isplatu dividende vlasnicima.Zadržana dobit namijenjena je poboljšanju i proširenju poslovanja i značajan je izvor financiranja za razvoj poduzeća. Izvještaj zapravo prikazuje politiku raspodjele dobiti

Po obliku ovaj izvještaj je dosta jednostavanKapital na početku razdoblja + kapitalizirana dobit i ostvarena dobit – isplate dividende vlasnicima =

kapital na kraju razdoblja

5

Prema propisanoj formi obrasca stavke ovog izvještaja su: Učinci revalorizacije materijalnih i nematerijalnih sredstava Učinci revalorizacije dugoročnih financijskih plasmana Tečajne razlike nastale prevođenjem transakcija u stranoj valuti Ostali dobici / gubici razdoblja koji nisu iskazani u bilanci uspjeha Neto dobit / gubitak razdoblja iskazana u bilanci uspjeha Objavljivanje dividende i drugi oblici raspodjele dobiti i pokriće gubitka Emisija dioničkog kapitala i drugi oblici povećanja ili smanjenja temeljnog kapitala

Računovodstvene politike i bilješke uz financijske izvještajeSadrže primijenjene računovodstvene politike kod sastavljanja temeljnih računovodstvenih izvještaja i informacije koje dodatno pojašnjavaju vrijednost i prirodu nekih pozicija u tim izvještajima. Najvažnija pojašnjenja se odnose na metodu procjene bilančnih pozicija.

Sadrže i druge informacije koje se ne vide iz pozicija financijskih izvještaja a bitni su za razumijevanje kompletne slike o poduzeću. To može biti pregled potraživanja i obveza sa dugim rokom, podaci o broju i vrijednosti dionica i slično.

Pojam računovodstvene politike javio se u SAD-u pedesetih godina. Sintagma računovodstvene politike se sastoji od riječi računovodstvo i politika. Računovodstvo je dio ukupnog informacijskog sustava poduzeća koji osigurava informacije neophodne u procesu odlučivanja i upravljanja poduzećem. Riječ politika izvorno označava način vođenja, odnosno upravljanja državom. Danas se pojam politike koristi u različitim područjima u značenju određenih metoda i postupaka kojima se provode neke aktivnosti.

Računovodstvene politike se mogu definirati kao specifična računovodstvena načela, odobrena i dosljedno upotrijebljena, koje je menadžment poduzeća odabrao u cilju realnog prikazivanja rezultata i financijskog položaja.

Glavne karakteristike računovodstvenih politika su:- Predstavljaju izbor između računovodstvenih alternativa (metoda) koje mogu dati različite

rezultate- Cilj tog izbora je što realnije prikazati financijski položaj poduzeća i uspješnost poslovanja.- Izbor računovodstvenih politika vrši menadžment- Da su podloga za primijenjene politike računovodstvena načela i računovodstveni standardi

Poslovna politika poduzeća je povezana sa upravljanjem poduzećem, a pretpostavka racionalnog upravljanja su informacije.

Ako se temeljni cilj poduzeća definira kao uravnotežen rast, koji može biti ograničen sigurnošću poslovanja koja je determinirana strukturom financijskih izvještaja, tada je jasno da se upravljanje ne može zamisliti bez informacija koje procesira računovodstvo poduzeća

Računovodstvo je najznačajniji dio informacijskog sustava u poduzeću, pa je računovodstvo nužna funkcija za upravljanje.Različite razine upravljanja koriste računovodstvene informacije, ali se pri tome razumijeva različita razina općenitosti za pojedine razine upravljanja. Smatra se da su financijski izvještaji kao rezultati

6

računovodstvenog procesa podloga za niže razine upravljanja (operativna razina i srednja ili taktička razina) i za kraće razdoblje.Međutim i strategijsko upravljanje koristi informacije iz financijskih izvještaja, samo su te informacije općenitije.

Računovodstvene politike su instrument provođenja ukupne poslovne politike poduzeća.Ciljevi i instrumenti računovodstvene politike moraju biti usklađeni sa ukupnom poslovnom politikom čiji su dio, i moraju biti podređeni ostvarivanju glavnog cilja poduzeća.Izbor računovodstvenog postupka se temelji na postavljenim višim ciljevima poslovne politike poduzeća

S obzirom na važnost informacija iz financijskih izvještaja u procesu upravljanja poduzećem, vrlo bitna je kvaliteta financijskih izvještaja. Pri definiranju kvalitete financijskih izvještaja može se poći od formalnog stajališta i sa materijalnog.

Formalni sadržaj je vezan uz samu formu financijskog izvještaja, koja proizlazi iz propisanih shema izvještaja.

Materijalni sadržaj određuje vrijednost pozicije prethodno određenih bilančnih shema i primarno je vezan uz primijenjene računovodstvene politike.

Kvaliteta računovodstvenih informacija se može pratiti na dvije razine, primarnoj i sekundarnoj.Primarna kvaliteta određena je relevantnošću i pouzdanošću računovodstvenih informacija.Sekundarna kvaliteta razmatra se na temelju usporedivosti (komparabilnosti) i dosljednosti

(konzistentnosti)

Temeljno pitanje računovodstvenih politika je pitanje procjene bilančnih pozicija.U našim uvjetima pojam računovodstvenih politika vezan je uz primjenu Međunarodnih računovodstvenih standarda.Područja primjene računovodstvenih politika prema MRS

- Opće politike- Politika konsolidiranja- Konverzija inozemnih valuta- Opća politika vrednovanja- Događaji nastali nakon datuma bilance- Najmovi, kupnje na otplatu- Porezi- Trajni ugovori- franšize- Računovodstvene politike i bilješke uz

financijske izvještaje- Politike vezane uz sredstva- Potraživanja- Zalihe- Sredstva koja podliježu obvezi

amortizacije i amortizacija- Usjevi, zemljišta koja su u posjedu za

razvoj

- Ulaganja u podružnice, pridružene kompanije i sl.

- Istraživanja i razvoj- Patenti i zaštitni znaci- Goodwill- Obveze i rezerviranja- Garancije- Obveze i nepredvidivi događaji- Troškovi mirovinskog osiguranja- Otpremnine i naknade otpuštenim

radnicima- Računovodstvene politike i bilješke uz

financijske izvještaje- Dobici i gubici- Metode priznavanja prihoda- Održavanje, popravci i poboljšanja- Dobici i gubici kod otuđenja nekretnina- Računovodstveni tretmani rezervi

7

Pojam i značenje analize financijskih izvještaja

Analiza financijskih izvještaja predstavlja proces primjene različitih analitičkih sredstava pomoću kojih se podaci iz financijskih izvještaja pretvaraju u informacije potrebne za upravljanje poduzećem. Za potrebe upravljanja poslovanjem i razvojem poduzeća, uz ostale informacije dobivene analizom poslovanja koriste se i informacije dobivene analizom financijskih izvještaja.

Analitički postupci i sredstva koji se koriste u analizi financijskih izvještaja su:- Komparativni financijski izvještaji koji omogućavaju sagledavanje promjena u toku vremena- Sagledavanje tendencije promjena pomoću serije indeksa- Strukturni financijski izvještaji- Analiza pomoću pokazatelja- Specijalizirane analize(predviđanje toka gotovine, analiza promjena u financijskom položaju,

izvještaj o promijnama bruto profita, analiza točke pokrića i dr.)

Analizom financijskih izvještaja stvara se podloga za upravljanje poduzećem. Korisnici informacija dobivenih analizom financijskih izvještaja su kreditori, investitori (vlasnici), menadžeri, analitičari fuzije i akvizicije poduzeća, revizori i drugi zainteresirani korisnici.Oblik i sadržaj informacija analize financijskih izvještaja određen je interesom korisnika.

Metode analize mogu se podijeliti na kvalitativne metode i kvantitativne metodeMetodama kvantitativne analize izračunavaju se odgovarajući pokazatelji o stanju ili promjeni pojedinih

pozicija financijskih izvještaja, kao i njihovom međusobnom odnosu. Metodama kvalitativne analize otkrivaju se uzroci nepovoljnih pokazatelja o stanju ili kretanju pojava u

poduzeću, predviđaju moguće posljedice i analiziraju moguće mjere za prevladavanje nepovoljnog stanja.

Najčešće korištene kvantitativne metode analize su izračunavanje različitih vrsta relativnih brojeva i matematički modeli.Od relativnih brojeva u analizi se koriste

- Omjeri- Koeficijenti- Indeksi i- Postotci

Od matematičkih metoda koriste se metode utvrđivanja međuzavisnosti pojava (korelacijska i regresijska analiza) i metode izračunavanja nepoznate veličine pomoću odgovarajućih matematičkih formula

Analiza financijskih izvještaja može se podijeliti na Horizontalna analiza Vertikalna analiza Analiza pomoću pokazatelja

Horizontalnom analizom nastoje se sagledati tendencija i dinamika promjena pojedinih pozicija temeljnih financijskih izvještaja. Za horizontalnu analizu koriste se komparativni financijski izvještaji i analiza promjena pojedinih pozicija financijskih izvještaja pomoću serije baznih indeksa.Komparativni financijski izvještaji sadrže podatke za dvije ili više godina (obračunskih perioda). Podaci se obično iskazuju u apsolutnim iznosima za tekuću i prethodnu godinu, kao i promjene u tekućoj godini u odnosu na prethodnu u apsolutnom i relativnom iznosu.

8

Za sagledavanje tendencija u poslovanju poduzeća potrebno je raspolagati podacima u dužem razdoblju (najmanje 5 godina). Kada se prate podaci u dužem razdoblju obično se prati kretanje samo najvažnijih pozicija iz financijskih izvještaja. Npr. iz bilance uspjeha se prihod od prodaje, bruto dobit i neto dobit.Analiza kretanja ovih pozicija obično se prati pomoću indeksnih brojeva ili modelima trenda.

Vertikalna analiza financijskih izvještaja podrazumijeva uspoređivanje pozicija financijskih izvještaja u jednoj godini. Uspoređivanje pozicija uobičajeno se vrši korištenjem relativnih brojeva.

U analizi bilance stanja obično se aktiva i pasiva izjednače sa 100. Pojedine pozicije aktive i pasive izražavaju udio u ukupnoj aktivi odnosno pasivi.

Vertikalnom analizom može se vršiti detaljnija analiza strukture stalnih sredstava, analiza strukture tekuće imovine, analiza dugoročnih obveza ili kratkoročnih obveza. Npr. analizom tekuće imovine ona se izjednačuje sa 100, zatim se izračunava udio pojedinih stavki tekuće imovine (novčana sredstva, potraživanja, financijska imovina, zalihe) u ukupnoj tekućoj imoviniNa analogan način se vrše i ostale spomenute analize

Vertikalnom analizom bilance uspjeha uobičajeno se iznos prihoda od prodaje izjednačuje sa 100, a iznos pojedinih stavki u bilanci pokazuje koliko jedinica pojedinih prihoda, rashoda i dobiti dolazi na 100 jedinica prihoda od prodaje.

Pokazatelji analize financijskih izvještaja su relativni brojevi koordinacije koji se dobivaju kao omjer dvije veličine ili pozicije financijskog izvještaja.S obzirom na vremensku dimenziju pokazatelji se dijele na one koji analiziraju poslovanje poduzeća unutar određenog razdoblja (ovi pokazatelji se izračunavaju pomoću podataka iz bilance uspjeha) i pokazatelje kojima se analizira stanje u poduzeću na točno određeni datum (izračunavaju se pomoću podataka iz bilance stanja)

Pokazatelji se izračunavaju da bi se stvorila informacijska podloga za donošenje poslovnih odluka. Zavisno koja odluka se želi donijeti, izračunavaju se različiti pokazatelji.Postoje različite podjele pokazatelja, ali uglavnom se radi o istim pokazateljima.Skupine pokazatelja su:

1. Pokazatelji likvidnosti2. Pokazatelji zaduženosti3. Pokazatelji aktivnosti4. Pokazatelji ekonomičnosti5. Pokazatelji profitabilnosti6. Pokazatelji investiranja

Pokazatelji likvidnosti i zaduženosti su pokazatelji sigurnosti poslovanja, a pokazatelji ekonomičnosti, profitabilnosti i investiranja su pokazatelji uspješnosti poslovanja, dok su pokazatelji aktivnosti pokazatelji sigurnosti i uspješnosti. Pokazatelji samo po sebi ne daju mnogo informacija o poslovanju, zbog čega ih treba uspoređivati sa odgovarajućim standardnim veličinama. Najčešće korišteni standardi prema kojim se uspoređuju pokazatelji su:

- Planirani pokazatelji za period koji se analizira- Vrijednost istog pokazatelja u prethodnim periodima u istom poduzeću- Vrijednost pokazatelja u poduzećima iste grupacije.- Prosječna vrijednost pokazatelja poduzeća iste grupacije

9

- Pokazatelji koje se temelje na novčanom toku- Pokazatelji ocjene solventnosti i likvidnosti- Pokazatelji kvalitete dobiti- Pokazatelji kapitalnih izdataka- Pokazatelji povrata novčanog toka

Pokazatelji likvidnostiPokazatelji likvidnosti su mjere sposobnosti poduzeća da izmiruje dospjele kratkoročne obveze.Najčešće korišteni pokazatelji su:

Koeficijent trenutne likvidnosti se dobiva kao omjer novčanih sredstava i kratkoročnih obveza.Koeficijent ubrzane likvidnosti dobiva se kao omjer zbroja novčanih sredstava i potraživanja prema kratkoročnim obvezama. Poželjno je da bude veći od 1.Koeficijent tekuće likvidnosti se dobiva kao omjer kratkotrajne imovine i kratkoročnih obveza. Poželjna je vrijednost veća od 2.Koeficijent financijske stabilnosti se dobiva kao omjer dugotrajne imovine prema zbroju kapitala i dugoročnih obveza. Poželjna je vrijednost manja od jedan, što znači da dio dugoročnih izvora (kapital + dugoročne obveze) ostaje za financiranje tekuće imovine.

Svi pokazatelji likvidnosti se računaju pomoću podataka iz bilance stanja.

Pokazatelji zaduženostiPokazatelji zaduženosti su mjere kojima se izražava kvaliteta izvora sredstava iz kojih su financirani pojedini oblici imovine. Najvažniji pokazatelji zaduženosti:Koeficijent zaduženosti je omjer ukupnih obveza i ukupne imovine (odnos duga i ukupne imovine). Uvijek je manji od 1, poželjna je što manja vrijednost. Pokazuje udio imovine koji je financiran iz tuđih izvora.Koeficijent vlastitog financiranja se dobiva kao omjer vlastitog kapitala i ukupne imovine. Uvijek je manji od 1, poželjna je što veća vrijednost. Pokazuje udio ukupne imovine koji je financiran iz vlastitih izvora.Koeficijent financiranja se dobiva kao omjer ukupnih obveza i kapitala (odnos duga i glavnice). Pokazuje koliko jedinica tuđeg kapitala dolazi na jednu jedinicu vlastitog kapitala.

Koef.zaduženosti, koef.vlastitog financiranja i koef.financiranja se računaju na temelju podataka iz bilance stanja i predstavljaju pokazatelje statičke zaduženosti

Pokriće troškova kamata se dobiva kao omjer dobiti prije poreza + naplaćene kamate prema plaćenim kamatama. Pokazuje koliko puta su plaćene kamate pokrivene ostvarenim iznosom bruto dobiti. Poželjna je što veća vrijednost jer je to pokazatelj manje zaduženosti.Faktor zaduženosti pokazuje odnos ukupnih obveza prema zadržanoj dobiti + amortizacija. Pokazuje za koliko godina bi se moglo iz zadržane dobiti uvećane za amortizaciju pokriti ukupne obveze.Stupanj pokrića I se dobiva kao omjer glavnice prema dugotrajnoj imovini. Pokazuje pokriće dugotrajne imovine glavnicom. Poželjno je da se što veći dio dugotrajne imovine financira iz vlastitih izvora, pa prema tome i veća vrijednost ovog koeficijenta-Stupanj pokrića II se dobiva kao omjer glavnica+dugoročne obveze prema dugotrajna imovina. Poželjna je što veća vrijednost i to vrijednost veća od 1, što je pokazatelj da dio dugoročnih izvora ostaje za financiranje tekuće imovine.

10

Pokazatelji aktivnostiPokazatelji aktivnosti su poznati pod nazivom koeficijenti obrta, a računaju se na temelju odnosa prometa i prosječnog stanja nekih oblika imovine.

Koeficijent obrta ukupne imovine se dobiva kao odnos ukupnog prihoda i ukupne imovine. Pokazuje koliko puta se obrne ukupna imovina u jednom obračunskom razdoblju i predstavlja pokazatelj brzine cirkulacije imovine u poslovnom procesu.

Koeficijent obrta kratkotrajne imovine predstavlja odnos ukupnog prihoda i kratkotrajne imovine.Koeficijent obrta potraživanja se dobiva kao odnos prihoda od prodaje i potraživanja.Trajanje naplate potraživanja u danima se dobiva kao odnos broja dana u godini i koeficijenta obrta

potraživanja.

Pokazatelji ekonomičnostiPokazatelji ekonomičnosti mjere odnos prihoda i rashoda i pokazuju koliko se prihoda ostvari po jedinici rashoda. Izračunavaju se na temelju podataka iz bilance uspjeha.Ekonomičnost ukupnog poslovanja se dobiva kao omjer ukupnih prihoda i ukupnih rashoda.Ekonomičnost poslovanja (u užem smislu) je omjer prihoda od prodaje i rashoda prodaje.Ekonomičnost financiranja je omjer financijskih prihoda i financijskih rashodaEkonomičnost izvanrednih aktivnosti je omjer izvanrednih prihoda i izvanrednih rashoda

Pokazatelji profitabilnostiPokazatelji profitabilnosti mjere odnos ostvarene dobiti (profita) prema pojedinim pozicijama iz bilance uspjeha ili bilance stanja.Neto marža profita se dobiva kao omjer neto dobit+kamate prema ukupnom prihodu.Bruto marža profita se dobiva kao omjer ukupne dobiti (sa uključenim porezom) +kamate prema ukupnom prihoduNeto rentabilnost imovine se dobiva kao omjer neto dobiti+kamata prema ukupnoj imovini.Bruto rentabilnost imovine se dobiva kao omjer bruto dobiti+kamate prema ukupnoj imovini.Rentabilnost vlastitog kapitala je omjer neto dobiti i vlastitog kapitala

Pokazatelji investiranjaPokazateljima investiranja mjeri se uspješnost ulaganja u dionice. Za njihovo izračunavanje, uz podatke iz financijskih izvještaja, potrebni su podaci o dionicama, i to o njihovom broju i tržišnoj vrijednosti.Dobit po dionici se dobiva kao omjer neto dobiti i broju dionica.Dividenda po dionici je omjer dio dobiti za dividendu i broja dionicaOdnos isplate dividendi je omjer dividende po dionici i dobiti po dionici.Odnos cijene i dobiti po dionici je odnos tržišne cijene dionice i dobiti po dionici.Ukupna rentabilnost dionice je odnos dobiti po dionici i tržišne cijene dionice.Dividendna rentabilnost dionice je odnos dividende po dionici i tržišne cijene dionice.

11

Sustavni pokazatelji i sintetski pokazateljiSustavni pokazatelji predstavljaju izbor odgovarajućih pokazatelja, odgovarajući način njihovog povezivanja i zavisnost pojedinih pokazatelja i njihova povezanost s ciljem poslovanja.Najpoznatiji sustavni pokazatelj je Du Pontov, koji pripada skupini deduktivnih pokazatelja.

Karakteristike deduktivnih sustavnih pokazatelja:- Definira se vršni ili glavni pokazatelj koji odražava najviši cilj poslovanja- Definira se veći ili manji broj pomoćnih pokazatelja koji su međusobno povezani i oni na različitim

razinama detaljiziraju ili preciziraju sadržaj glavnog cilja.- Pomoćni pokazatelji na različitim razinama detaljiziranja se formaliziraju pomoću matematičko-

statističkih iskaza.

Du Pontov sustav pokazatelja polazi od vršnog pokazatelja koji se definira kao rentabilnost ukupne imovine.Iz rentabilnosti kao vršnog pokazatelja izvode se zahtjevi koje treba zadovoljiti na različitim, nižim razinama poslovanja. Na taj način ovaj pokazatelj ima oblik piramide.U piramidi pokazatelja ispod rentabilnosti ukupne imovine nalaze se skupni pokazatelji, na jednoj strani marži profita a na drugoj strani koeficijent obrta imovine.

Marža profita se analizira pomoću podataka iz bilance uspjeha. Izračunavaju se različiti pokazatelji o marži profita na različitim razinama poslovanja. U osnovi ovi pokazatelji predstavljaju omjer ostvarene dobiti i prihoda.

Druga skupina pokazatelja su koeficijenti obrta. Koeficijent obrta ukupne imovine se analizira kroz koeficijente obrta različitih kategorija imovine na razini poduzeća i na razini pojedinih dijelova poduzeća. Koeficijenti obrta se računaju pomoću podataka o ostvarenoj prodaji (iz bilance uspjeha) i vrijednosti zaliha pojedinih kategorija imovine iz bilance stanja.

Du Pontov sustav pokazatelja ima mnogo veće mogućnosti izvještavanja o cjelini poslovanja nego što je to slučaj s pojedinačnim pokazateljima.

Najpoznatiji zbrojni (sintetski) pokazatelj je Altmanov sintetski pokazatelj financijske nesigurnosti, koji je ponderirani zbroj više pojedinačnih pokazatelja.Pojedinačni pokazatelji su:

X1=(tekuća imovina-tekuće obveze)/ ukupna imovinaX2=zadržana dobit/ukupna imovinaX3=(neto dobit+troškovi kamata+troškovi oporezivanja)/ukupna imovinaX4=tržišna vrijednost običnih i preferencijalnih dionica/tekuće obveze i dugoročni dugoviX5=neto prodaja/ukupna imovina

Vrijednost sintetskog pokazatelja se dobiva:Z=1,2*X1+1,4*X2+3,3*X3+0,6*X4+1,0*X5

Veća vrijednost ovog pokazatelja znači veću financijsku stabilnost poduzeća.Vrijednost pokazatelja manja od 1 znači da poduzeće ima znatne financijske teškoće i da mu prijeti bankrot.Vrijednost između 1 i 3 znači sivu zonu poslovanja.Vrijednost preko 3 znači da je poduzeće financijski stabilno i da nema opasnosti od bankrota.

12

Utjecaj računovodstvenih politika na financijski položaj i uspješnost poslovanja poduzeća

Pri sastavljanju financijskih izvještaja mogu se primijeniti različite metode i postupci pri utvrđivanju pojedinih pozicija. Izbor između tih raznih metoda i postupaka je rezultat korištenja različitih računovodstvenih politika.Područja primjene računovodstvenih politika su opće politike, politike na području imovine, obveza, rezerviranja, dobitaka, gubitaka i sl. Izbor jedne, a ne neke druge metode ili postupka može imati znatan utjecaj na iskazivanje vrijednosti pozicija financijskih izvještaja.

Područja primjene važnih računovodstvenih politika su: dugotrajna imovina i amortizacija, zalihe, rezerviranja, priznavanje prihoda i otpis potraživanja.Za mjerenje utjecaja računovodstvenih politika na financijski položaj i uspješnost poslovanja poduzeća nužno je definirati mjerni instrumentarij (model). Model se temelji na pokazateljima analize financijskih izvještaja. Radi kvantifikacije utjecaja računovodstvenih politika na cjelinu poslovanja koristi se sustav pokazatelja, najčeššće Du Pontov. Utjecaj računovodstvenih politika na financijski položaj i uspješnost poslovanja poduzeća.

Vršni pokazatelj je bruto rentabilnost ukupne imovine (Rlb) koji se dobiva kao umnožak bruto marže profita (MPb) i koeficijenta obrta ukupne imovine (KO): Rlb=MPb*KO.

Bruto marža profita se dobiva kao omjer bruto dobiti+ kamata i prihoda: MPb=(bruto dobit+kamata) /prihodi.

Koeficijent obrta se dobiva kao omjer prihoda i imovine: KO=prihodi/imovina

Promjene računovodstvenih politika na području dugotrajne imovine i amortizacije može imati značajan utjecaj na visinu pojedinih pozicija stalne imovine i iznos troškova (amortizacije) u bilanci uspjeha.Osnovno obilježje dugotrajne imovine je postojanost oblika, što znači da duže vrijeme traje u tom obliku i da se u novčani oblik vraća u roku dužem od jedne godine.U kojem iznosu će se vrijednost dugotrajne imovine alocirati na pojedina obračunska razdoblja zavisi od usvojenih računovodstvenih politika, prije svega politike amortizacije.

Podloga i ishodište izbora računovodstvenih politika nalazi se u Međunarodnim računovodstvenim standardima. MRS 4 – računovodstvo amortizacije, MRS 9 – Troškovi istraživanja i razvoja, MRS 16 – Nekretnine, postrojenja i oprema.Navedenim standardima se definira kako utvrditi knjigovodstvenu vrijednost prilikom nabave, kako tretirati naknadne izdatke, kako obračunati amortizaciju, kako tretirati naknadno povlačenje i otuđenje ove vrste imovine. Za gotovo sve slučajeve predviđen je osnovni računovodstveni i dopušteni alternativni postupak te nužni uvjeti za njihovu primjenu.

Posebno je važno područje amortizacije dugotrajne imovine. Amortizacija je raspored iznosa amortizacije na procijenjeni vijek trajanja sredstva. Postoje različite metode amortizacije predviđene MRS kao što je linearna, progresivna, degresivna, funkcionalna.Gledano na kratki rok, različite politike imaju različit utjecaj na financijski rezultat.Gledano na dugi rok učinci politika se izjednačavaju, jer u predviđenom vijeku trajanja sredstvo prenosi ukupnu vrijednost na troškove preko amortizacije.

13

Utjecaj promjene računovodstvenih politika na području zalihaZalihe predstavljaju značajan dio imovine svakog poduzeća. Mogu se javiti u obliku zaliha sirovina i

materijala, zaliha nedovršene proizvodnje, zaliha gotovih proizvoda i trgovačke robe.Zalihe kao i ostali oblici materijalne imovine se vrednuje po nabavnoj vrijednosti ili neto prodajnoj vrijednosti, u zavisnosti koja je niža.Troškovi nabave obuhvaćaju sve troškove kupnje, troškove konverzije i druge troškove koji su nastali u procesu dovođenja zaliha na sadašnju lokaciju i sadašnje stanje.Temeljno je pravilo da se zalihe vode po nabavnoj vrijednosti.

Ukoliko je vrijednost zaliha manja od nabavne vrijednosti (zbog oštećenja, zastarjelosti ili drugih razloga), potrebno je pristupiti korekciji vrijednosti zaliha. Prema MRS 2 vrijednost zaliha se treba svesti na neto prodajnu vrijednost. Neto prodajna vrijednost je procijenjena prodajna cijena umanjena za troškove završavanja i za troškove koji su nužni da bi omogućuli prodaju.Usklađivanjem vrijednosti zaliha umanjuje se vrijednost zaliha, a za iznos otpisa povećavaju se rashodi obračunskog perioda

Primijenjena računovodstvena politika može imati utjecaj na vrijednost pozicija u bilanci stanja i bilanci uspjeha, gledano na kratki rok. Usklađenje vrijednosti zaliha se može provesti u tekućoj godini ili se može odgoditi.Gledano na dug rok efekti različitih politika se ne razlikuju, jer se vrijednost zaliha mora uskladiti najkasnije kada se one prodaju ili se ugrade u proizvod koji se prodaje.

Znači, računovodstvene politike ne proizvode niti prihode niti rashode, ali ih mogu vremenski različito iskazati.MRS 2 propisuje da se troškovi zaliha mogu utvrditi metodom FIFO (prva ulazna cijena prva izlazna), prosječne ponderirane cijene ili metodom specifične identifikacije. Kao alternativna metoda se može koristiti LIFO metoda (zadnja ulazna cijena prva izlazna) uz, što treba objaviti u zabilješkama uz obračun efekata korištenja te metode.Efekti korištenja različitih metoda troškova zaliha se analiziraju uz pretpostavku rasta nabavne cijene zaliha tijekom vremena.Ako se koristi FIFO metoda, (uz pretpostavku rasta cijena zaliha) gledano na kratki rok troškovi zaliha su nešto niži, a iznos preostale zalihe je nešto veća. Ako se koristi LIFO metoda, (uz pretpostavku rasta cijena zaliha) gledano na kratki rok troškovi zaliha su nešto viši, a iznos preostale zalihe je nešto niži. Gledano na dugi rok, korištenjem FIFO metode s protokom vremena uspješnost mjerena stopom bruto rentabilnosti se smanjuje, a kod metode LIFO se povećava. Stopa bruto rentabilnosti za ukupni (duži) period je jednaka.

Odabirom računovodstvene politike za vrednovanje troškova zaliha moguće je ukupnu masu troškova zaliha rasporediti u toku vijeka trajanja imovine po dinamici koja odgovara ukupnoj poslovnoj politici poduzeća.

Računovodstvenim politikama moguće je “seliti” poslovni rezultat iz jednog obračunskog razdoblja u drugi. Zbog toga se može govoriti o kratkoročnom efektu računovodstvenih politika na iskazanu uspješnost poslovanja, dok na dugi rok toga efekta nema

Prema MRS 2 zaliha proizvodnje i gotovih proizvoda treba se procjenjivati po trošku nabave.

14

Kod ove vrste zaliha troškovi nabave čine troškovi kupnje, troškovi konverzije i ostali troškovi vezani uz stjecanje ove vrste zaliha.- Troškove kupnje čini fakturna vrijednost uvećana za zavisne troškove sirovine i materijala - Troškovi konverzije obuhvaćaju troškove izravnog rada i opće troškove proizvodnje, koji mogu biti

fiksni (amortizacija, troškovi administracije pogona) i varijabilni (npr. neizravni materijali i neizravni rad)

- U vrijednost zalihe se mogu uključiti neki od ostalih troškova koji su blisko povezani s nastankom ove vrste zaliha.

- Inače, ostali troškovi poslovanja (troškovi uprave, troškovi prodaje, troškovi kamata, troškovi skladištenja, prekomjerni otpad i sl) ne ulaze u vrijednost zaliha već predstavljaju rashode razdoblja.

Alternativnim računovodstvenim politikama kod vrednovanja zaliha moguće je u vrijednost zaliha uključiti troškove kamate (MRS23), troškove posudbe i troškove skladištenja.

Efekti alternativnih politika se ogledaju u smanjenim rashodima u periodu kada su nastali. Ovi troškovi će teretiti rashode u periodu kada se zalihe prodaju. Znači, radi se o prijenosu rashoda iz jednog u drugo razdoblje, što kratkoročno omogućava ostvarivanje ciljeva poslovnih politika.

Utjecaj promjene računovodstvenih politika na području rezerviranjaDugoročna rezerviranja stvaraju se za neizvjesne troškove koji mogu uslijediti kasnije, a odnose se na sadašnje učinke kao i na gubitke kod nesigurnih poslova. Cilj koji se želi postići rezerviranjem jeste iskazivanje što realnijeg poslovnog rezultata.Podloga za donošenje odluke o rezerviranju troškova i rizika nalazi se u MRS (MRS10, MRS 11, MRS 18…)

Odluka o rezerviranju, svota i vrijeme rezerviranja zavise od prosudbe menadžmenta. Prosudba se vrši na osnovu iskustva, očekivanih rizika, što znači da zavisi od subjektivne procjene menadžmenta.

Većim iznosom predviđenim za rezerviranje pojedinih troškova smanjuje se dobit tekućeg obračunskog razdoblja, a manjim iznosom rezerviranja dobit će biti veća.Kratkoročno gledano politika rezerviranja ima utjecaj na iskazani rezultat poslovanja, dok dugoročno gledano troškovi će se izjednačiti i moraju biti jednaki stvarno nastalim troškovima.

Politika rezerviranja može biti instrument porezne politike kroz utjecaj na visinu ostvarene dobiti. Gledano na dugi rok porezi se izjednačuju, moguće je samo odgađanje.

Najčešći oblici rezerviranja su:- Rezerviranje za otpremnine- Rezerviranje za troškove održavanja proizvoda u garantnom roku- Rezerviranje za troškove investicijskog održavanja- Rezerviranje za obnavljanje prirodnih bogatstava- Ostali slučajevi rezerviranja

Rezerviranje za potencijalne troškove je u skladu sa načelom opreznosti. Načelo opreznosti preporučuje objektiviziranje pretpostavljenih gubitaka. Preporuča se iskazivanje i priznavanje troškova u istom obračunskom razdoblju u kojem su se transakcije na koje se oni odnose dogodile.Na taj način rezerviranje predstavlja instrument realnijeg iskazivanja financijskog rezultata.

15

Utjecaj promjene računovodstvenih politika na području priznavanja prihoda i otpisa potraživanjaTemeljno pitanje vezano uz utvrđivanje dobiti vezano je uz utvrđivanje i priznavanje prihoda. Računovodstvene politike trebaju dati odgovor na pitanja kako i kada priznati prihod.

MRS 18 ima dosta precizne i detaljne odredbe o načinu priznavanja prihoda, ali ipak i u području priznavanja prihoda postoje slučajevi kada menadžment računovodstvenom politikom odlučuje hoće li se neki prihod priznati u tekućem obračunskom razdoblju ili će se odgoditi.

U priznavanju prihoda načelo opreznosti zahtjeva da se priznaju prihodi samo onda kada su sigurni.Redovite prihode MRS 18 definira kao prihode od prodaje, prihode od pružanja usluga i prihode od kamata, tantijema i dividendi. Iz iznosa prihoda se izuzimaju iznosi naplaćeni u ime trećih osoba.

Ako se radi o zastupničkim poslovima, u prihode se uključuje samo iznos provizije, a ne bruto priljev novca.

Za prihode od prodaje proizvoda priznavanje treba izvršiti kada: Poduzeće na kupca prenese znatan dio rizika i koristi vlasništva i ne zadrži pravo upravljanja

proizvodom Iznos prihoda se može pouzdano utvrditi Vrlo je vjerojatno da će ekonomske koristi teći u poduzeće Troškovi koji su nastali ili će nastati u vezi sa tom transakcijom moguće je pouzdano utvrditi

Prihodi se ne smiju priznati ako poduzeće zadržava znatan dio rizika, a to je u slučajevima- Kada poduzeće zadržava obvezu za nezadovoljavajuće izvršenje koje nije pokriveno uobičajenim

garancijama- Kada je nastanak prihoda od određene prodaje uvjetovan kupčevim ostvarenjem prihoda od

prodaje- Kada su proizvodi prodani uz obvezu instaliranja- Kada kupac ima pravo odustati od kupnje zbog razloga navedenih u ugovoru

Odredbe MRS o priznavanju prihoda u slučaju prijenosa znatnog rizika, odnosno nepriznavanje prihoda ako zadrži znatan dio rizika, ostavljaju prostora menadžmentu da računovodstvenim politikama određene prihode priznaju u različitim vremenskim razdobljima.Priznavanje prihoda u različitim vremenskim razdobljima, gledano na kratki rok, ima utjecaj na visinu iskazane dobiti. Na duži rok ti efekti se izjednačuju jer politike ne proizvode prihode, samo ih mogu priznati u različitim obračunskim razdobljima.

Potraživanja nastala po osnovu prodanih proizvoda mogu biti nenaplativa i treba ih otpisati.Menadžment računovodstvenim politikama utvrđuje uvjete za otpis pojedinih vrsta potraživanja.Odabirom obračunskog perioda kada se otpisuju potraživanja moguće je na kratki rok utjecati na poslovni rezultat, dok na dugi rok gledano otpisat će se stvarno nenaplaćena potraživanja i ne može se govoriti o efektima politika na dugi rok.

16