ANALIZA FINANCIJSKIH IZVJEŠTAJA

OSNOVNA OBILJEŽJA RAČUNOVODSTVA

Računovodstvo je najvažniji dio informacijskog sustava i najveći dio informacija potrebnih za upravljanje poduzećem se dobiva iz računovodstva. Stoga možemo reći da je računovodstvo servis, tj uslužna funkcija funkciji upravljanja. Ono procesira odnosno prati i proučava „sirove podatke“ te ih pretvara u informacije pogodne u procesu odlučivanja. Računovodstvo predstavlja zaokružen sustav evidencije u kojem se na poseban način planiraju, evidentiraju, kontroliraju i analiziraju stanja i kretanja sredstava i poslova u privrednim organizacijama i s tim u vezi sastavljaju računovodstvene informacije. Računovodstvo je širi pojam od knjigovodstva i njegovu strukturu čine: računovodstveno planiranje, knjigovodstvo, računovodstvena kontrola i računovodstvena analiza.

1) Računovodstveno planiranje je posebna vrsta evidencije o budućim događajima. Ono što je razlikuje od ostalih planskih evidencija jest novčano izražavanje promjena i stanja, i to ne svih već prije svega onih što će kasnije biti predmetom knjigovodstvene evidencije. Najznačajniji „proizvod“ procesa planiranja jesu iskazi poput planskih i budžetskih financijskih izvještaja.

2) Knjigovodstvo je najvažniji dio računovodstva. Predmet ove evidencije jesu oni poslovni događaji koji su već nastali, koji izazivaju promjene na ekonomskim kategorijama (imovini, izvorima imovine, prihodima i rashodima), koji se mogu izraziti u novcu i koji su dokumentirani. To znači da knjigovodstvena evidencija je orijentirana na prošlost, pa se može reći da knjigovodstvo evidentira povijest poduzeća.

3) Računovodstvena kontrola brine o ispravnosti i pouzdanosti računovodstvenih podataka i informacija proizašlih iz procesa planiranja i samog knjigovodstva.

4) Računovodstvena analiza se nadovezuje na prethodne faze računovodstvenog obuhvata. Na osnovi provjerenih podataka ona utvrđuje povezanost između ostvarenih poslovnih aktivnosti zabilježenih u knjigovodstvenoj evidenciji i onih postavljenih planom. Računovodstvena analiza upotpunjuje informacijsku podlogu potrebnu za donošenje poslovnih odluka.

Računovodstveni proces

Svala obrada podataka započinje općepoznatom shemom koja obuhvaća nekoliko faza. Radi se o procesu obrade u kome se ulazni podaci pretvaraju u izlazne informacije. Prva faza procesa obrade podataka sastoji se u prikupljanju podataka o nastalim poslovnim odgađajima. Zašto nastalim? Zato što je predmet knjigovodstvene evidencije onaj poslovni događaj koji se dogodio, a poslovni događaji koji će se tek dogoditi jesu predmet različitih planskih evidencija. Nakon prikupljenih podataka slijedi druga faza računovodstvenog

procesa, koja se sastoji u analizi poslovnih događaja koji nastaju u gotovo svim fazama poslovanja. No da bi neki poslovni događaj bio predmet knjigovodstvene evidencije mora ispunjavati sljedeće uvjete:

- da je poslovni događaj stvarno nastao- da se može vrijednosno izraziti- da mijenja postojeće stanje imovine, izvora imovime, prihoda ili rashoda- da postoji vjerodostojna isprava kojom se može dokazati nastanak promjene

Prema tome, sve poslovne promjene će biti zapisane u jednoj od evidencija, ali samo oni koji zadovoljavaju spomenute uvjete će biti evidentiranje u knjigovodstvenoj evidenciji.

Nakon što se utvrdi da je poslovni događaj ujedno i knjigovodstveni, slijedi evidencija u poslovnim knjigama. Osnovni elementi računovodstvene evidencije su poslovne knjige i financijski izvještaji. Poslovne knjige su skup evidencija koje poduzeće vodi da bi osiguralo podatke o svom poslovanju. Oblik poslovnih knjiga zavisi od tehničke osnovice na kojoj se bazira obrada podataka, uglavnom su to posebni listovi (konta), koja se na kraju godine zaključuju i uvezuju, pa otuda naziv poslovne knjige. Poslovne knjige se mogu voditi u elektronskoj formi, ali se na kraju godine moraju izlistati i uvezati. Poslovne knjige se dijele na osnovne i pomoćne. Osnovne poslovne knjige su dnevnik i glavna knjiga. Dnevnik je osnovna poslovna knjiga u kojoj se kronološkim redoslijedom evidentiraju svi knjigovodstveni poslovni događaji. Izgled dnevnika zavisi od primjenjene metode obrade podataka. Kod ručnog vođenja knjigovodstva koristi se kopirna metoda. Evidencija u glavnoj knjizi se kopira u dnevniku i tako se dobiva kronološka evidencija poslovnih događaja. Kod elektronske evidencije podataka dnevnik je posebna datoteka prometa u kojoj su poslovni događaji evidentirani kronološki. Glavna knjiga je osnovna poslovna knjiga u koju se sustavno i kronološki upisuju poslovni događaji na imovinu, obvezama, kapitalu, prihodima i rashodima. Glavna knjiga nastaje raščlanjivanjem bilance na sastavne dijelove. Za svaku poziciju bilance se otvara poseban konto na kojem se evidentiraju promjene u toku obračunskog razdoblja. Izgled poslovne knjige zavisi o načinu obrade podataka. Kod ručne obrade podataka glavna knjiga čini kartoteka konta koja se na kraju godine zaključuje i uvezuje. Kod elektronske obrade podataka glavna knjiga je posebna datoteka za pozicije bilance i ima sve podatke kao i kod ručnog vođenja. Na kraju godine se izlistava i uvezuje.

Pomoćne knjige služe kao dopuna glavnoj knjizi. Ukoliko evidencija na kontima glavne knjige nije vodoljno detaljna, može se organizirati analitička evidencija za pojedina konta. Uobičajeno se vodi analitička evidencija kupaca, dobavljača, dugotrajne imovine, zaliha (materijala, robe ili gotovih proizvoda), troškova, plaća... Zbroj evidencije na pomoćnim knjigama mora odgovarati evidenciji na odgovarajućem kontu glavne knjige. Glavni element poslovnih knjiga i nosilac podataka je knjigovodstveno konto.

Konto je instrument sistematizacije pojedinih oblika aktive, pasive, prihoda i rashoda jer preuzima identitet određenog pojavnog oblika. Elementi koje mora sadržavati svaki konto su:

- naziv konta, odnosno naziv pozicije koja se na kontu prikazuje- broj konta- datum nastanka poslovne promjene- oznaka dokumenta na osnovu kojeg se vrši evidencija- kratak opis poslovne promjene- vrijednost promjene zapisane kao povećanje ili smanjenje- novonastalo stanje ili saldo konta

Krajem određenog obračunskog razdoblja, neposredno prije sastavljanja temeljnih financijskih izvještaja, potrebno je provjeriti ispravnost podataka u poslovnim knjigama na osnovi kojih se i sastavljaju izvještaji. Iz tig se razloga sastavlja tzv pokusna bilanca, odnosno bruto bilanca. Tek nakon što se utvrdi da su podaci točni, slijedi posljednja faza računovodstvenog procesa.

Završna faza računovodstvenog procesa je sastavljanje financijskih izvještaja. Cilj financijskog izvještavanja je informirati zainteresirane korisnike o financijskom položaju poduzeća kao i o uspješnosti poslovanja. Informirati korisnike znači prezentirati im relevantne i pouzdane računovodstvene informacije u obliku i sadržaju koji je razumljiv osobama kojima su namijenjeni. Temeljni financijski izvještaji su: bilanca, račun dobiti i gubitka, izvještaj o zadržanoj dobiti i izvještaj o novčanom toku. Svi ti izvještaji međusobno su povezani i upućeni jedni na druge.

BILANCA STANJA

Bilanca stanja je temeljni financijski izvještaj koji služi za ocjenu financijskog položaja poduzeća. Financijski položaj determinira sigurnost poslovanja poduzeća. Za uspješno proučavanje financijskog položaja potrebno je poznavati osnove bilančne kategorije kao i problematiku njihovog priznavanja i mjerenja. Bilanca prikazuje imovinu kojom poduzeće raspolaže i obveze prema izvorima (obveze i kapital) u određenom trenutku. Ona predstavlja dvostruki prikaz imovine poduzeća – jedan prema pojavnom obliku i drugi put prema porijeklu, odnosno prema vlasničkoj pripadnosti te imovine.

U aktivi bilance prikazuje se imovina prema pojavnim oblicima, a u pasivi obveze i kapital. Analiza bilance obuhvaća analizu strukture imovine, strukture obveza i kapitala, kao i njihove međusobne povezanosti i uvjetovanosti.

Imovina (aktiva) čini ekonomske resurse od kojih poduzeće može ostvariti određene ekonomske koristi. Imovina se sistematizira i prikazuje prema pojavnom obliku i prema funkciji koja obavlja u poslovnom procesu, odnosno vremenu moguće transformacije u

novčani oblik. Osnovne kategorije imovine su kratkotrajna (tekuća ili obrtna) imovina i dugotrajna (stalna ili fiksna) imovina.

Kratkotrajna imovina čini onaj dio ukupne imovine za koju se očekuje da će se pretvoriti u novčani oblik u razdoblju kraćem od jedne godine. Dugotrajna imovina je onaj dio ukupne imovine poduzeća koji duže ostaje vezan u postojećem obliku i koji se postepeno pretvara u novac tijekom više obračunskih razdoblja tj u razdoblju dužem od godinu dana.

Kratkotrajna imovina:

- novac (u banci, blagajni...) je uvijek tekuća i kratkotrajna imovina. U tu skupinu ulazi gotovina u blagajni, novac na žiroračunu, na deviznom računu, izdvojena novčana sredstava za isplatu čekova, akreditiva i slično.

- potraživanja (od kupaca, zaposlenih, države, ostala potraživanja) za koja se očekuje da će biti isplaćena u kraćem roku – do jedne godine. To su potraživanja od kupaca za prodane proizvode ili izvršene usluge, potraživanja od zaposlenih, državnih organa za određene premije, od osiguravajućeg društva za naplatu štete itd.

- financijska imovina (dani kratkoročni krediti, kupljeni vrijednosni papiri, ostalo) u osnovi su plasmani novca na rok kraći od jedne godine. Plasman novca kao kratkotrajna financijska imovina najčešće se ostvaruje davanjem kredita drugim poduzećima i kupnjom u pravilu kratkoročnih vrijednosnih papira.

- zalihe (sirovine, proizvodnja, gotovi proizvodi, trgovačka roba) su materijal tekuće imovine.

Pored kratkotrajne i dugotrajne imovine, pjavljuje se imovina koju nije moguće razvrstati ni u jedan od navedenih oblika. To su plaćeni troškovi budućeg razdoblja i nedospjela naplata potraživanja. Plaćeni troškovi budućeg razdoblja se pojavljuju prilikom isplata znatnijih iznosa za namjenu od koje će poduzeće lučiti korist u dužem razdoblju (slučaj s plaćenim premijama osiguranja, plaćenim pretplatama za stručnu literaturu, troškovima za investicijsko održavanje i sl.). Nedospjela naplata prihoda odnosi se na prihode koji nisu mogli biti fakturirani, a na koje poduzeće ima utvrđeno pravo (npr pravo na državnu potporu, subvenciju i sl).

Dugotrajna imovina:

- materijalna (zemljište i šume, zgrade, postrojenja, oprema, alati, uredski i pogonski inventar, vozila i dr) ima materijalni i fizički oblik.

- nematerijalna (osnivački izdaci, izdaci za istraživanje i razvoj, patenti i licence, koncesije, goodwill i sl) je onaj dio stalne imovine koja nema materijalni, dodirljivi oblik, ali poduzeće očekuje neku ekonomsku korist. To su specifična ulaganja.

- financijska (dani dugoročni krediti, kupljeni vrijednosni papiri, dugoročni depoziti kod banaka, ostala dugoročna ulaganja...) je onaj vid imovine koji nastaje ulaganjem novčanih sredstava na rok duži od jedne godine. Ovaj oblik imovine se najčešće

pojavljuje prilikom ulaganja u dugoročne vrijednosne papire – obveznice i dionice, te davanjem kredita drugim privrednim subjektima.

- potraživanja (za prodaju na kredit duži od 1 godine, od povezanih poduzeća, ostala dugoročna potraživanja).

Sva imovina kojom neko poduzeće raspolaže i koju kontrolira ima svoje porijeklo, svoj put i način pritjecanja u poduzeće, tj svoje izvore od kojih je pribavljena. Izvori imovine su pravne ili fizičke osobe koje ulažu imovinu u poduzeće. To su vlasnici, druga poduzeća, banke i druge financijske institucije, građani i dr. Izvore imovine prema vlasništvu djelimo na vlastite (kapital ili glavnica) i tuđe (obveze) izvore, a prema roku dospijeća izvore dijelimo na kratkoročne (kratkoročne obveze), dugoročne (dugoročne obveze) i trajne (kapital ili glavnica) izvore.

Naknada za korištenje imovine iz vlastitih izvora (glavnica) zavisi od ostvarenog rezultata. Ako nema dobiti u pravilu se dioničarima ne isplaćuje dividenda. Nasuprot tome, za korištenje imovine iz tuđih izvora (obveze) mora se platiti kamata bez obzira na to je li ostvarena dobit ili gubitak.

Kratkoročne obveze čine one obveze koje je potrebno podmirit u kraćem roku tj u roku koji nije duži od godinu dana. To su uglavnom obveze prema dobavljačima za nabavljeni materijal, robu i sl, obveze za izvršene usluge, primljeni kratkoročni kredit s rokom otplate kraćim od godine dana, emitirani kratkoročni vrijednosni papiri itd. Iznos i struktura tih obveza su vrlo važan kriterij u ocjeni i održavanju likvidnosti i vođenju financijske politike.

Dugoročne obveze obuhvaćaju sve one obveze koje dospijevaju na naplatu u roku duljem od godine dana. Najčešće su to obveze za primljene dugoročne kredite od banaka ili drugih financijskih institucija, te obveze po emitiranim dionicama.

Razlika između ukupne imovine i ukupnih obveza čini vlasničku glavnicu odnosno kapital poduzeća. (sve što imam – sve što dugujem = moja neto vrijednost ili kapital)

Kapital je vlastiti izvor imovine i s aspekta dospijeća trajni izvor. U normalnim uvjetima poslovanja vlasnici ne mogu povući svoj ulog pa se stoga i ne očekuje odljev sredstava po osnovi uloga vlasnicima. Na povećanja kapitala utječu dodatna ulaganja vlasnika i zadržane dobiti, a smanjuje ga raspodjela vlasnicima te ostvareni gubici u poslovanju. Kapital čine:

- uloženi kapital- zarađeni kapital

To je ona vrijednost koju vlasnici ulože u poduzeće uvećanu za sve vrijednosti koje su stvorene tijekom poslovanja i koje su zadržane u poduzeću.

BILANCA USPJEHA

Uspješnost poslovanja uobičajeno se definira kao sposobnost ostvarivanja određenih ciljeva. Najčešći cilj poduzeća je profitabilnost poslovanja, a to se vidi iz financijskog izvještaja račun dobiti ili gubitka (bilanca uspjeha). Stoga se uspješnost poslovanja poduzeća se mjeri razlikom ostvarenih prihoda i rashoda.

Prihodi i rashodi se promatraju s obzirom na njihov utjecaj na povećanje ili smanjenje ekonomske koristi.

Prihodi predstavljaju povećanje ekonomske koristi tijekom obračunskog razdoblja u obliku priljeva ili povećanja sredstava i smanjenja obveza što ima za posljedicu povećanje glavnice, ali ne ono u svezi s uplatama od vlasnika. Znači prihodi nastaju kao rezultat povećanja imovine ili smanjenja obveza. Kriterij za priznavanje prihoda je fakturirana realizacija.

Rashodi predstavljaju smanjenje ekonomske koristi kroz obračunsko razdoblje u obliku odljeva ili iscrpljenja sredstava, što za posljedicu ima smanjenje glavnice, ali ne u svezi s raspodjelom glavnice vlasnicima. Rashodi nastaju kao rezultat smanjenja imovine ili povećanja obveza. Kriterij za priznavanje rashoda jeste da je rashod stvarno nastao, da se odnosi na stjecanje koristi obračunskog razdoblja i da se može vrijednosno izraziti.

Pri tome je posebno važno napomenuti da se ovdje ne radi o bilo kojem povećanju ili smanjenju imovine i obveza, već samo o onom dijelu koji utječe na povećanje ili smanjenje glavnice, odnosno kapitala. Promjene na kapitalu ne nastaju izravno preko prihoda i rashoda, već posredstvom njihove razlike. Odnos prihoda i rashoda može biti različit. Ako su prihodi veći od rashoda, njihova razlika čini dobit poduzeća. Ako su rashodi veći od prihoda onda njihova razlika predstavlja gubitak poslovanja. Dobitak ili gubitak se utvrđuje financijskim izvještajem koji se naziva bilanca uspjeha.

Prihodi nastaju kao posljedica povećanja imovine ili smanjenja obveza i to onog dijela koji će kasnije imati utjecaja na promjene u visini (povećanje) kapitala. Najčešće su prihodi vezani uz realizaciju proizvoda, roba ili usluga, ali se mogu javiti i neki drugi oblici. Prihode dijelimo na redovite i izvanredne. Redoviti prihodi se dijele na poslovne i financijske.

- Poslovni prihodi se ostvaruju prodajom proizvoda (proizvodna poduzeća), prodajom trgovačke robe (trgovačka poduzeća) ili prodajom usluga (uslužna poduzeća). To su prihodi koji se javljaju svakodnevno, a u strukturi prihoda oni čine najveći dio. Iznos prihoda je jednak prodajnoj vrijednosti realiziranih proizvoda, robe ili usluga

- Financijski prihodi nastaju kao rezultat poslovanja viškom slobodno raspoloživa novca. Višak novca se može uložiti u vrijednosne papire ili pozajmljivati drugima. Naknada za poslovanje novcem se javlja u obliku dividente ili kamata. U financijske prihode ulaze i pozitivne tečajne razlike koje su rezultat promjene vrijednosti novca u odnosu na neku stranu valutu.

Izvanredni prihodi su oni prihodi koji se ne pojavljuju redovito, pa se stoga ne mogu ni planirati niti predvidjeti. Najčešći izvanredni prikodi se javljaju prilikom prodaje dugotrajne imovine, prodaje sirovina, inventurnih viškova, otpisa obveza kao i kod svih drugih izvanrednih oblika povećanja imovine ili smanjenja obveza.

Rashodi čine negativnu komponentu financijskog rezultata. Nastaju kao posljedica trošenja, odnosno smanjenja imovine ili povećanja obveza. Predstavljaju vrijednosti koje moraju biti utrošene u poslovnom procesu koji su neophodni u stvaranju poslovnih učinaka. Tek kada dođe do prodaje proizvoda (robe), iznos troškova koji su bili neophodni za stjecanje tog proizvoda (robe) postaje rashod razdoblja. Rashod je ona vrijednost koju ulažemo u proces realizacije, dok s druge strane prihod promatramo kao onu vrijednost koju iz tog procesa ostvarujemo. Rashode jednako dijelimo kao i prihode – na redovite i izvanredne. Redoviti rashodi se dijele na poslovne i financijske.

- Poslovni rashodi nastaju kao posljedica obavljanja glavne djelatnosti poduzeća. Analogno poslovnim prihodima redovito se pojavljuju, a čine ih troškovi sadržani u prodanim proizvodima te ostali troškovi razdoblja, nabavna vrijednost prodane robe i sl.

- Financijski rashodi ili rashod financiranja nastaje uglavnom kao posljedica korištenja tuđeg novca. Iznos tih rashoda odražava uspješnost vođenja financijske politike poduzeća, a kao najčešći rashodi pojavljuju se kamate koje poduzeće mora dati kao naknadu za korištena tuđa sredstva, negativne tečajne razlike, korekcije vrijednosti – smanjenje financijskih plasmana i tome slično.

Izvanredni rashodi su oni rashodi koji ne nastaju redovito u poslovanju i teško se predviđaju, ali ipak imaju za posljedicu smanjenje vrijednosti imovine ili povećanja obveza. Najčešći izvanredni rashodi su vezani uz razne vidove otuđenja imovine, kazne, štete, korekcije rashoda iz prethodnih godina itd.

Potrebno je razlikovati primitke novca od prihoda zbog:

- Vremenske nepodudarnosti prihoda od primitka- Rizika transformacije prihoda u primitak

Iz toga proizlazi da prvo nastaje prihod i tek nakon toga primitak novca. Isto vrijedi i za suprotnu stranu stranu, tj. rashode, odnosno izdatke. Tu imamo slučajeve kada izdatak prethodi rashodu, te rashod prethodi izdatku. U slučaju kada poduzeće nabavlja nove sirovine javlja se izdatak novca, što se bilježi kao smanjenje novca i povećanje zaliha. Stoga rashodi se utvrđuju prilikom prodaje gotova proizvoda, dok je izdatak novca nastao ranije prilikom kupnje sirovina. U ovom slučaju izdatak prethodi rashodu.

IZVJEŠTAJ O NOVČANOM TOKU

Izvještaj o novčanom toku je sastavni dio temeljnih financijski izvještaja, i on prikazuje izvore i upotrebu likvidnih sredstava (novca) tijekom obračunskog razdoblja. Svrha sastavljanja ovog izvještaja jeste osigurati informacije o novčanim primicima i novčanim izdacima poduzeća. Novac veoma važna kategorija u poslovanju svakog poduzeća (za novac se kupuju sirovine, strojevi, plaća radna snaga, podmiruju obveze, prodaju gotovi proizvodi, roba... sve se vrti oko novca). Stoga nije ni čudo da vlasnike poduzeća i ostale korisnike zanima odakle sve u poduzeće stiže novac i u koje svrhe se troši. Takve informacije osigurava izvještaj o novčanom toku. Osim toga izvještaj osigurava informacije o svim investicijskim i financijskim aktivnostima tijekom razdoblja. Praćenje novčanih tokova ima za cilj analizu solventnosti poduzeća i planiranje novčanih tokova kako bi se moglo izvršavati obveze u rokovima.

Da bi se osigurala što bolja informacijska podloga, novčani tokovi se u izvještaju grupiraju u tri glavne kategorije: poslovne aktivnosti, ulagateljske aktivnosti i financijske aktivnosti.

Novčani tokovi iz poslovnih aktivnosti proizlaze iz osnovne djelatnosti poduzeća. Oni su vezani uz priljev novca od prodaje proizvoda, roba ili usluga, primljene kamate i dividente te ostalih prihoda iz poslovanja. Novčani izdaci iz poslovne aktivnosti vezane su za isplate dobavljačima za dobra i usluge, isplate zaposlenicima i za njihov račun, plaćanje kamata, plaćanje poreza i ostali izdaci vezani uz poslovanje.

Novčani primici vezani za ulagateljske aktivnosti se odnose na naplatu za prodaju stalne imovine, prodaju vrijednosnih papira, naplatu glavnice kredita. Novčani izdaci vezani za ulagateljske aktivnosti se odnose na izdatke za kupnju postrojenja (stalnih sredstava), kupnju vrijednosnih papira, danih kredita.

Novčani primici vezani za financijske aktivnosti su primici od kratkoročnih i dugoročnih pozajmica i novac primljen od vlasnika kapitala (npr od emisije dionica). Novčani izdaci koji se odnose na financijske aktivnosti su otplata posuđenih iznosa (bez kamata) i isplate vlasnicima.

Kriterij za razvrstavanje primitaka i izdataka za kamate i dividende u poslovne ili financijske aktivnosti je da li oni ulaze u određivanje neto dobiti. Tako naplaćene i plaćene kamate kao i naplaćena dividenda ulaze u određivanje neto dobiti i razvrstavaju se u poslovne aktivnosti. Isplaćena dividenda ne ulazi u određivanje neto dobiti, pa nije poslovni već financijski izdatak.

Pod pojmom novčanog toka u izradi izvještaja podrazumijeva se tok novca i novčanih ekvivalenata (kratkoročna visokolikvidna ulaganja sa malim rizikom konverzije u novac). Transferi novca i novčanih ekvivalenata između računa poduzeća se ne promatraju kao novčani primici/izdaci.

Na dugi rok poduzeće mora generirati pozitivan novčani tok iz poslovne aktivnosti ako želi opstati. Pribavljanje novčanih sredstava iz ulagateljskih ili financijskih aktivnosti može biti opravdano samo na kratki rok.

Metode sastavljanja izvještaja o novčanom toku mogu biti direktne i indirektne metode. Direktna metoda prati primitke i izdatke prema unaprijed navedenim kategorijama – primicima i izdacima novca razvrstani prema navedenim kategorijama u ukupnom iznosu, a indirektna metoda prati promjene stanja (povećanje ili smanjenje) pojedinih sredstava i obveza na datum sastavljanja izvještaja u odnosu na stanje na početku perioda.

Novčani tokovi iz poslovnih aktivnosti:

- Novac primljen od kupaca (+)- Primljena kamata i dividende (+)- Novčani izdaci dobavljačima i zaposlenim (-)- Plaćene kamate (-)- Plaćeni porezi (-)

= Neto novčani tok poslovne aktivnosti

Novčani tokovi iz ulagateljskih aktivnosti:

- Kupljeni utrživi vrijednosni papiri (-)- Primici od prodaje utrživih vrijednosnih papira (+)- Dani krediti (-)- Naplata kredita (+)- Kupnja postrojenja (-)- Primici od prodaje postrojenja (+)

= Neto novčani tok od ulagateljskih aktivnosti

Novčani tok od financijskih aktivnosti:

- Primici od kratkoročnih pozajmica (+)- Plaćanje kratkoročnih dugova (-)- Primici od emisije obveznica (+)- Primici od emisije dionica (+)- Plaćene dividende (-)

= Neto novčani tok iz financijske aktivnosti

- Neto povećanje ili smanjenje novca

- Novac i novčani ekvivalenti na početku perioda

- Novac i novčani ekvivalenti na kraju perioda

Planiranje novčanog toka za naredni period ili novčani proračun. Planiranje prodaje i dinamike naplate. Planiranje potrebnih sredstava za izmirenje dospjelih obveza.

IZVJEŠTAJ O PROMJENAMA U KAPITALU

Izvještaj o promjenama u kapitalu, ili izvještaj o zadržanoj dobiti prikazuje promjene u vrijednosti kapitala u obračunskom razdoblju. Promjene u kapitalu uglavnom nastaju kao rezultat raspodjele ostvarene dobiti. Neto dobit razdoblja se dijeli na dio zadržan za akumulaciju kapitala i isplatu dividende vlasnicima. Zadržana dobit namjenjena je poboljšanju i proširenju poslovanja i značajan je izvor financiranja za razvoj poduzeća. U prilog tome ide i činjenica da mnoge kompanije koje uspješno posluju su svoj razvoj financirale iz zadrženog dobitka više nego iz dodatnih ulaganja vlasnika kapitala.Zadržana dobit ili zarada čini dio vlasničke glavnice, odnosno kapitala poduzeća.

Ovaj izvještaj zapravo prikazuje politiku raspodjele dobiti. Po obliku ovaj izvještaj je dosta jednostavan, sadrži malo informacija, ali su one vrlo značajne. Utvrđivanjem zadržane dobiti poduzeće vodi politiku dividendi. Manji iznos odobrenih (i isplaćenih) dividendi znači veći iznos dobiti koji ostaje na raspolaganju poduzeća. Samim tim izražava svu bit vlasničkog odnosa održavajući interese ulagača, vlasnika i samog poduzeća.

Kapital na početku razdoblja + kapitalizirana dobit i ostvarena dobit – isplate dividende vlasnicima = kapital na kraju razdoblja.

Prema propisanoj formi obrasca stavke ovog izvještaja su:

- Učinci revalorizacije materijalnih i nematerijalnih sredstava- Učinci revalorizacije dugoročnih financijskih plasmana- Tečajne razlike nastale prevođenjem transakcija u stranoj valuti- Ostali dobici/gubici razdoblja koji nisu iskazani u bilanci uspjeha- Neto dobit/gubitak razdoblja iskazana u bilanci uspjeha- Objavljivanje dividende i drugi oblici raspodjele dobiti i pokriće gubitka- Emisija dioničkog kapitala i drugi oblici povećanja ili smanjenja temeljnog kapitala

RAČUNOVODSTVENE POLITIKE I BILJEŠKE UZ FINANCIJSKE IZVJEŠTAJE

Pored četiri osnovna izvještaja, koji se prezentiraju u sklopu godišnjeg izvještaja postoji niz dodatnih, popratnih iskaza. Jedan od njih su i bilješke uz financijske izvještaje. One sadrže primijenjene računovodstvene politike kod sastavljanja temeljnih računovodstvenih izvještaja i informacije koje dodatno pojašnjavaju vrijednost i prirodu nekih pozicija u tim izvještajima. Najvažnija pojašnjenja se odnose na metodu procjene bilančnih pozicija. Komplementarne su s bilancom, računom dobiti i gubitka i izvještajem o novčanom toku jer zadrže informacije koje dodatno pojašnjavaju vrijednost i prirodu nekih pozicija u tim izvještajima. Bilješke trebaju sadržavati sve one informacije koje se ne vide direktno iz temeljnih izvještaja, a neophodne su za njihovo razumijevanje i ocjenu poslovanja. To može biti pregled potraživanja i obveza sa dugim rokom, podaci o broju i vrijednosti dionica i slično. Sastavljanje i prezentiranje dodatnih informacija u formi bilješki pridonosi kvaliteti i upotrebljivosti računovodstvenih informacija.

Koje i kakve računovodstvene politike će se primjeniti zavisi od viših ciljeva određenih poslovnom politikom poduzeća. Za razumijevanje uloge i značenja računovodstvenih politika u računovodstvenom procesu, potrebno je razmotriti pojam i osnovna obilježja računovodstvenih politika, njihova područja primjene, subjekte njihova donošenja i primjene kao i način njihova objavljivanja. Sintagma računovodstvene politike se sastoji od dvije riječi: računovodstvo i politika. Računovodstvo je sastavni dio ukupnog informacijskog sustava poduzeća koji osigurava informacije neophodne u procesu odlučivanja i upravljanja poduzećem. Riječ politika izvorno označava način vođenja, odnosno upravljanja državom. Iako se primarno vezala za državne poslove, danas ona poprima i značenje određenih metoda i postupaka kojima se provode neke aktivnosti.

Sam pojam računovodstvenih politika se pojavio u SAD-u 50-ih godina. Računovodstvene politike se mogu definirati kao specifična načela i metode koje je menadžment izabrao u cilj realnog prikazivanja financijskog položaja, promjena financijskog položaja i rezultata poslovanja i koja su u skladu s općeprihvaćenim računovodstvenim načelima.

Glavne karakteristike računovodstvenih politika su:

- Predstavljaju izbor između računovodstvenih alternativa (metoda) jer primjena različitih alternativa daje različite rezultate,

- Cilj takvog izbora je što realnije prikazati financijski položaj poduzeća i uspješnost poslovanja,

- Izbor računovodstvenih politika vrši menadžment,- Podloga za primijenjene računovodstvene politike su računovodstvena načela i

računovodstveni standardi.

Važno je napomenuti kako postoji povezanost između upravljanja, informacija, poslovnih i računovodstvenih politika. Poslovna politika je povezana sa upravljanjem poduzećem, a pretpostavka racionalnog upravljanja su informacije. Upravljanje poduzećem je proces

svjesnog usmjeravanja poduzeća ka nekim ciljevima koji su u funkciji općeg cilja poduzeća, a to je razvoj poduzeća. Poslovna politika je sastavni dio procesa upravljanja kojim se postavljaju ciljevi, donose i provode odluke, kontroliraju i/ili korigiraju iste. Ističemo 3 razine upravljanja:

1) Strategijska ili najviša razina2) Taktička ili srednja razina3) Operativna ili najniža razina

Bez obzira o kojoj se razini upravljanja radi, pretpostavka racionalnog upravljanja jesu informacije. Računovodstvo predstavlja najznačajniji dio informacijskog sustava u poduzeću, pa je računovodstvo nužna funkcija za upravljanje. Prema tome, računovodstvo je servis, tj uslužna funkcija u procesu upravljanja. Te informacije koje obrađuje računovodstvo se prezentiraju u obliku financijskih izvještaja. Smatra se da su financijski izvještaji kao rezultat računovodstvenog procesa podloga za niže razine upravljanja (operativna i taktička razina) i za kraće razdoblje. Međutim, bitno je naglasiti da i strategijsko upravljanje kao važan izvor informacija koristi financijske izvještaje. U slučaju strategijskog upravljanja, radi se o općenitim informacijama i podrazumijeva se velik obuhvat. Nasuprot tome, kod taktičkog i operativnog upravljanja potrebne su češće informacije za kraća razdoblja i manjeg obuhvata. Prema tome, sve tri razine upravljanja koriste računovodstvene informacije, ali se pri tome podrazumijeva različita razina općenitosti za pojedine razine upravljanja.

Računovodstvene politike su dio ukupne poslovne politike. Upravljanje poduzećem višesložan je proces koji se sastoji od nekih postavljenih ciljeva. U kontekstu definiranja ciljeva poduzeća, govorimo o poslovnoj politici. Ciljevi i instrumenti računovodstvene politike moraju biti usklađeni sa ukupnom poslovnom politikom čiji su dio, i moraju biti podređeni ostvarivanju glavnog cilja poduzeća. Za donošenje odluka iz područja računovodstvenih politika nadležno je postavljanje ciljeva poslovne politike poduzeća, a zadatak je ove da treba težiti i pridonijeti svim svojim raspoloživim sredstvima ostvarenju općeg cilja.

Računovodstvena politika je podskup, tj jedan od instrumenata ostvarivanja poslovne politike, i njezini ciljevi i instrumenti moraju biti usklađeni i podređeni ostvarivanju glavnog cilja. Primjer:

CILJ – POSLOVNA POLITIKA: u početnim obračunskim razdobljima prikazati što manju dobitINSTRUMENT – RAČUNOVODSTVENA POLITIKA: izbor onih metoda procjene koje omogućuju prikaz štp većih troškova

Izbor računovodstvenog postukpa se uvijek treba temeljiti na postavljenim višim ciljevima poslovne politike.

Iz činjenice da se financijski izvještaji s javljaju kao nosioci informacija proizlazi da je kvaliteta financijskih izvještaja određena kvalitetom informacija koje su u njima sadržane. Ključni čimbenik kvalitete jesu računovodstvene politike. Pri definiranju kvalitete financijskih izvještaja može se poći od formalnog i materijalnog stajališta. Formalni sadržaj financijskih izvještaja je vezan uz samu formu izvještaja, koja najčešće proizlazi iz propisanih ili predloženih bilančnih shema. Materijalni sadržaj određuje vrijednost pozicija prethodno određenih bilančnim shemama i primarno je vezan uz primjenjene računovodstvene politike. Kvaliteta računovodstvenih informacija je podjeljena u dvije razine, primarnu i sekundarnu.

- Primarna kvaliteta je određena relevantnošću i pouzdanošću računovodstvenih informacija. Relevantna (važna) je ona informacija koju karakterizira vrijednost predviđanja, povratna veza te pravovremenost. To znači da se relevantna informacija odnosi na buduće vrijeme, korigira ili potvrđuje prijašnja očekivanja a korisicima je prezentirana u pravo vrijeme (tada je njezina vrijednost maksimalna). Pouzdana je ona informacija koja je oslobođena od grešaka i jednostranosti, odnosno koja je istinito prikazana. Da bi bila pouzdana, informacija mora biti i nepristrana, što znači da različiti korisnici ne mogu o istoj pojavi prezentirati različite informacije.

- Sekundarna kvaliteta se razmatra na temelju usporedivosti (komparabilnosti) i dosljednosti (konzistentnosti). Da bi se neka ekonomska pojava ocjenila, potrebno ju je promatrati u relativnim odnosima, tj u odnosu prema nekoj relevantnoj bazi donositi određene poslovne odluke. Vremenska usporedivost je blisko vezana s dosljednošću. Dosljednost zahtijeva postojanost primjene određenog postupka. U računovodstvenom smislu to znači da je poduzeće dužno primjenjivati jednom usvojenu metodu, odnosno jednom usvojenu računovodstvenu politiku za bilježenja svih (istovrsnih) poslovnih događaja.

Temeljno pitanje računovodstvenih politika je pitanje procjene bilančnih pozicija. U našim uvjetima pojam računovodstvenih politika vezan je uz primjenu Međunarodnih računovodstvenih standarda (MRS). Prema MRS-u dani su primjeri područja na kojima postoje različite računovodstvene politike. Ta područja primjene su svrstana u četiri osnovne grupe:

1) Opće politike:- politika konsolidiranja- konverzija inozemnih valuta- opća politika vrednovanja- događaji nastali nakon datuma bilance- najmovi, kupnje na otplatu- porezi- trajni ugovori- franšize

2) Sredstva:- potraživanja- zalihe- sredstva koja podliježu obvezi amortizacije i amortizacija- usjevi, zemljišta koja su na posjedu za razvoj- ulaganja u podružnice, pridružene kompanije i sl- istraživanje i razvoj- patenti i zaštitni znaci- goodwill

3) Obveze i rezerviranja:- garancije- obveze i nepredvidivi događaji- troškovi mirovinskog osiguranja- otpremnine i naknade otpuštenim radnicima

4) Dobici i gubici:- metode priznavanja prihoda- održavanje, popravci i poboljpanja- dobici i gubici kod otuđenja nekretnina- računovodstveni tretmani rezervi