ALIJA H. DUBOĈANIN

P L A N I N S K A J A B U K A

/ POEZIJA/

Smiljki Baraĉkov Hasagić, sa zahvalnošću

Alija H. DUBOĈANIN

P L A N I N S K A J A B U K A

„... ĉovjek je stvoren od onoga

što mu je reĉeno“.

Hadis

I

DAR

U jednom lipnju,

u bujnoj krošnji lipe,

traţio sam

dva ista lista.

I, nisam ih našao!

Našao sam nešto drugo,

i ţivo, i vjeĉno.

Sada, ovim šuštavim

rijeĉima, zahvaljujem se

na velikom daru!

Jer, ona ogromna krošnja

razliĉitih listova

postala je

jedan list.

RUŢA OD KAMENA

Isklesao sam joj

ruţu od kamena.

Klesar sam.

Ruţu bez ruţine boje

i mirisa.

Kad smo ostarjeli,

gledajući tu ruţu,

rekla mi je:

a trebao si saditi

ţive ruţe u mom srcu.

TO MORAŠ TI!

Samo ti moţeš zagrliti ovaj vidik,

oĉima, srcem, i rukama.

Niko se za tebe

ne moţe napiti vode.

I, da bi ti ţivio,

niko za tebe ne moţe udahnuti zraka.

Niko zagristi koru dobrog kruha.

Samo ti moţeš svojoj duši

dati to privremeno stanište.

Niko za tebe ne moţe osjetiti

radost sa mladih usana.

Niko koraĉati u raširene

vjeĉne ruke ţivota.

Samo ti moţeš nositi tugu

koja u tebi pjeva svoju tajnu.

Niko za tebe ne moţe ţivjeti.

I samo ti moţeš za sebe umrijeti.

BAJKA O DJEĈAKU

Djeĉak je istrĉao

iz mraka,

i, pokušao odlomiti

komadić vjeĉnosti.

Nešto, nije znao šta,

imao je ispisano na ĉelu,

dlanovima, oko umornih usana,

kada se, kasnije,

uprljan ţivotom,

vraćao u mrak.

Da li će ponovo izlaziti –

to ne znaju,

ni starica, ni djevojĉica.

TVOJ BORAVAK OVDJE

Veliĉanstven je tvoj boravak ovdje.

Koliko vatrenog bola,

koliko plodnih ushićenja.

Ima tu lijepog smisla.

Ima ĉuda.

Moţda je za tebe

dovoljno opravdanje što si ovdje

ako lijepu rijeĉ kaţeš

tuţnom djetetu. I, ponekad,

nebo pomiluješ, rukom,

blago, ne ostavljajući

krvave tragove.

GLEDAM U NEBO

Stojim u zemaljskom mraku.

Gledam u nebo.

Ĉisto planinsko nebo.

Pod nogama diše zemlja.

Oĉiju punih dubina, šapućem:

Boţe, hoću li ja sve ovo dobiti,

ili, sve ovo izgubiti.

Zašto nikada ovako

nisam pogledao u sebe?

Plašim li se da ću i u sebi

vidjeti slova od svjetlosti.

Opĉinjen, ne znam kud,

krećem. Nebo, mirno,

zemlju zasipa cvijećem.

RUMENIKA

'' Sada je trenutak, i trenutak je sada.'' Joĉo Jamamoto (1659-1719)

Kaţeš, prijatelju,

na smrt si osuĊen.

Kaţeš to sasvim mirno.

Pritom, naslonjen si na drvo.

I, jabuka ti kaţe

da je i ona osuĊena.

Pogledaš je zadivljeno.

Do sada, nikada nisi

vidio jabuku.

Sada, vidiš je.

Zaista, vidiš.

I, oboje osjećate,

iz dubokih korijena,

kako vam se odlazak

svakim danom odgaĊa.

Vaše Sada, postaje vjeĉnost.

Trenuci poĉinju pjevati.

A jabuka ti pruţi granu

da ubereš rumeniku.

ULICA

Ulica.

Dvije ţene

sa jezikom

u tuĊim ustima.

Ulica.

Dvije ţene

sa oĉima

u tuĊim ušima.

Ulica.

Djeca lete

iznad glava

prolaznika.

Ulica.

Na uglu,

dijele se,

izgubljena lica.

PJESMA – SKITNICA!

Gledajući sunce iznad rodne rijeke,

utonuo sam u ĉudnu, rumenkastu tugu.

Tišinu pocijepa neobiĉan glas:

hoćeš li me zapisati?

Kome pripada taj mladi, prijatni glas,

zbunjeno zapitah.

Ja sam pjesma. Pjesma skitnica.

Davno, izgubila sam svog mladog pjesnika.

Znam da pjesma moţe izgubiti pjesnika,

ali, kako je pjesnik izgubio tebe.

Izgubio me ne htijući,

prije mnogo proljeća i ljeta.

Bio je mlad. Voljen. I zaspao je negdje,

na duţe vrijeme,

negdje na kraju svijeta. Od tada,

ja lutam, traţim da me neko zapiše,

da se svojim sestrama pjesmama, pridruţim.

Ali, zašto si našla baš mene.

Zato što u tebi osjetih njega.

I u tebi cvjeta ista nebeska grana.

Sad, mirno ću lutati svijetom,

ĉista, lijepa, i zapisana.

A vas dvojica, jednom, kada se sretnete,

mada niste iz istog vremena,

otkrit ćete, radosni, da vas voli

ista pjesma, isto nestašno dijete!

NEMOJ TO IZGOVARATI

Nemoj to izgovarati u zrak.

Zaboljeće zrak.

Nemoj to izgovarati u zemlju.

Uzdrmaće se zemlja.

Nemoj to izgovarati u ljudsko srce.

Moţe se rasprsnuti.

Nemoj to izgovarati prema zvijezdi.

Moguće je, ugasit će se.

Nemoj to izgovarati prema djetetu.

Teško ćeš se ogriješiti.

Nemoj to nikako izgovarati.

Vrati ga putem kojim je i došlo.

KRAJ JEDNOG ROMANA

Pruţam ti kruh. Ti ga ne jedeš.

Zemlja je pod tobom. Ti je ne ĉuješ.

Nudim ti druga. Ti ga ne vidiš.

Smije ti se behar. Ti ne mirišeš.

Dajem ti vodu. Ti je ne piješ.

Nudim ti ţenu. Ti je ne ljubiš.

Oĉito, ne razumiješ. Ja sam ţivot.

Sve što sam ja, neĉim se hrani.

Jesi li ikada vidio tuţno drvo?

I tebe se nikad ne mogu odreći.

Ne znam kad ćeš poĉeti ţivjeti.

Umirati, poĉeo si na vrijeme.

I, sasvim dobro, napreduješ!

PJESNIKOVA SLAVA

Ima pjesnika

kojima lijepo pristaje.

Ima i takvih pjesnika

kojima je slava isto

što i zakrpa na ţivoj koţi.

U slavi ne moţe biti

svetoga duha.

A vidjeh pjesnike,

s korom tvrdog kruha,

koji su rijeĉju domašili

do vantjelesnog uha.

Bjeţeći od javnog mnijenja,

vidio sam ih, svijetle,

kako rijeĉju hrane srca

zemlje i kamenja.

Izišli su iz ţivotnog sna,

i, znaju, njihovu rijeĉ,

i budan ţivot, zna!

VELIKA IGRA

Šapućem neke rijeĉi

u noćno planinsko nebo.

Koraĉam tvrdom stazicom.

Ne znam gdje sam.

Ali, ne mogu zalutati,

jer, ne znam kuda idem.

Gdje god stanem,

tu mi je mjesto.

Kad god se pomjerim,

i svijet se pomjeri.

Ne ţelim da me se plaši

kamenje, stabla, i zvijeri.

Sve tiše šapućem rijeĉi

u noćno planinsko nebo.

Potom, vidjeh znak,

da budem još tiši,

da pozovem sebi

misli i glasove,

da sasvim utihnem.

I, zvijezdama da ne otkrivam

cilj kojeg nemam,

jer ću tada zauvijek zalutati.

PEĈAT

Tihom, neznatnom starcu,

rekoše da je nepoznat.

To je nemoguće, reĉe starac.

Ni mrava nema nepoznatog,

a kamo li ĉovjeka.

Za mene zna Neko

ko sve vas poznaje.

Tako, kroz Njega,

svi vi poznajete mene.

A ja, ma koliko vas bilo,

poznajem sve vas.

Ali, nije lako znat,

da i naše nemoćno tijelo

nosi najjaĉi peĉat.

Za svakog se ĉovjeka zna.

PIRAMIDA

Penjem se uz piramidu.

Prema vrhu,

kameni blokovi

nose sve manji teret.

Ne bez napora,

dostiţem do onog

najvišeg kamena.

Na njemu su cijela udubljenja

naĉinjena ljudskim prstima.

Opasno je gledati dolje.

Iznad njega je pad,

tajna i promjena.

Kamen je sasvim miran.

Moţda, on,

uopće i ne zna

da je na vrhu piramide.

Mudar kamen.

Zna da se od njega

samo naniţe ide.

RJEĈNIK LJUBAVI

''Kad god neko – a dogaĊa se ĉesto – uz moje ime pridoda ono 'najveći ţivući',

ja se postidim i pomislim na Aliju

Duboĉanina. Kakvu divnu poeziju taj

ĉovjek piše! A niti ga ko spominje,

niti za njega zna.''

Abdulah Sidran

Slušam sveti rjeĉnik ljubavi.

Sašaptavaju se trave.

Lišće je svoje dlanove

okrenulo prema nebu.

Glatku i neduţnu,

trešnja oblaĉi novu koţu.

Plamti brdo u ţutom mirisu.

Puca suho drvo.

Tim praskom oprašta se

od trenutnog sebe.

Bez prestanka, neĉija rijeĉ

ulazi u sve jezike.

I, sve utihne.

Ĉuje se rjeĉnik ljubavi.

Govori onaj,

sve to i voda ĉuje,

ĉija rijeĉ raĊa i oţivljuje.

PUTEM IDE ĈOVJEK

Sunce se rumeni. Zalazi.

Planinskim putem ide ĉovjek.

Moţda je mlad.

Moţda je star hiljadama godina.

Ne vidi se, da li se vraća,

ili u bajku odlazi. U njegovoj koţi

zamotan je neki golem teret.

Misli da je sam. Ne vidi

da ima veliku pratnju.

Ne primjećuje da na tom putu

ništa ne moţe dobiti,

i ništa izgubiti. Moţe samo biti.

Taj put, to znaju i gavranovi,

nigdje ne poĉinje,

i nigdje se ne završava.

A njime se zaista moţe

beskrajno koraĉati.

Koliko moţe, zemlja mu pomaţe.

Odmotava se pod njegovim nogama.

Sunce o tome zna sve. I, polako,

predaje ga tamnoj noći.

ZVUK U KAPI VODE

Vasiona ne zna

ĉak ni da postojiš!

Opusti se!

A.D.Melo

Ţubor nije jezik vode.

Bit će prije da su to

njeni jauci.

Voda, koja protiĉe

kroz moj mir,

oĉekuje da progovorim

njenim jezikom.

U svakoj kapi

ima bar jedna rijeĉ

koju razumijem.

Po mojoj ljudskoj nemoći

pada cijela simfonija.

Ako što i kaţem,

to je samo zato,

da u ţivom zraku osjetim,

zvuk u kapi vode.

ŠTA MORAŠ REĆI?

Šta moraš reći?

Šta, doista, moraš reći?

Moram reći

da je ovoga ĉasa

dijete prohodalo!

Krenulo je da iskoraĉa

svoj ţivot.

Sad će ono cio svijet

izmjeriti svojim koracima.

Na kraju, pitat će se,

šta, stvarno,

mora reći.

Sjetit se neće moći,

da je mnogo kasnije,

i progovorilo.

DUG

Prijatelju, skoro sedamdeset godina,

ti govoriš, govoriš, govoriš ...

Skoro da se ugušiš

u sopstvenom govoru.

A gdje odoše svi ti strašni glasovi?

To pištanje, zviţdanje, škrgutanje...

Ako nisi dorastao

da govoriš ĉovjeku,

morao bi, prije smrti,

bar jednu reĉenicu ostaviti

drvetu, konju, ptici...

Svi oni imaju pravo na dio tebe.

Ti ovdje obitavaš kao ĉovjek!

A tek, koliko si duţan samome sebi.

Tiho govorim još jednom:

ti ovdje obitavaš kao ĉovjek!

PIŠEM ROMAN

SEDAM GODIN' DANA

Sve dok nisu oţivjeli

likovi su bili poslušni.

Ĉinili su ono što napišem,

patili i voljeli,

izgovarali moje reĉenice.

Potom, kad su oţivjeli,

svi su otkazali poslušnost.

Ulazili su u poglavlja

kada ţele, a radili su,

doslovno, šta oni hoće.

Predloţio sam im

da neko od njih umre.

Muško, ţensko, bilo ko.

To je romanu bilo potrebno.

I, gledaj ĉuda, svi su odbili.

Niko nije htio umrijeti.

Ĉudili se, i pitali:

o kakvom ti romanu priĉaš?

Tako, iza posljednje taĉke,

svi ostadoše ţivi i veseli.

NE VRAĆAM SE

Bio bi to veliki uspjeh

da moţeš reći:

ja se više ovamo ne vraćam!

Misliš: u nekom kutku

velikih nebesa

ima neko tiho,

i mirno mjesto, za tebe.

A znaš: svaka tvoja rijeĉ

bit će obješena

o tvome vratu.

Zato, ne bez straha,

šapućeš veliku molitvu:

ovamo se više ne vraćam!

NEPRIJATELJ

Neprijatelj je, odavno,

u tvojoj glavi.

Ĉime ćeš ga istjerati napolje?

Sila tu ne pomaţe.

I milost je bespomoćna.

A tvome krhkom znanju

on se i sada smije.

Moţda bi pomogla ljubav?

Poĉni od onog mrava,

vidiš ga,

koji pored tvog desnog stopala

nosi ogromno zrno kukuruza.

ĈETIRI BIJELA ZIDA

''Ĉovjek nigdje tako intenzivno ne misli na neodjevenu ţenu

kao u pustinji.''

Zuko Dţumhur

Drven pod. Drven strop.

Ĉetiri bijela zida.

Gola. Okreĉena.

Zidovi su napukli.

Ĉudesne šare od zemlje i kreĉa.

Uz jedan zid prostrt leţaj.

Ispod zastrtog prozorĉića

prazan lavor

i bokal pun vode.

Vrata se polako otvoriše.

UĊe bosa mlada ţena.

Jedan pokret, i,

sva je gola.

Crne kose prosule se

niz bijelo tijelo.

Tišina.

Zidovi svjetlucaju

iskrama zlatnog kamenja.

Sobica ima boju pustinje.

II

MILOVANJE PRAZNINE

Ţivi ovdje hiljadama godina,

i, uglavnom,

nema šta reći.

Rado se bavi svojim organima.

Opasno se zabavlja.

U vezi sa sobom,

ne postavlja svijetla pitanja.

Zato, ne gleda,

ni u sopstvenu daljinu.

Pun straha, niz dlaku,

miluje ĉudesnu zvijer,

prazninu.

Sluti, da im se ponudi,

onaj strašni odgovor,

skoro svi bi nestali.

Ipak, od njega se

nije moglo skriti:

dat mu je ţivot –

kao vrsta smrti!

VJEĈNI KONCERT

U glavi mi šumi, bruji,

tutnji, zvoni ...

Neprekidna simfonija

svih mojih bolesti.

Pokušavam dirigovati.

Ne ide.

Taj orkestar mene ne vidi.

Ponadah se, moţda su,

ti muziĉari,

iznajmili moju glavu

samo za jedan koncert.

Poslije, svi će se razići.

Ipak, uplaših se,

šta, ako su davno otišli,

a meni ostavili

ovo zvuĉno suglasje

koje ne prestaje.

Vjeĉni koncert

u ozvuĉenoj glavi.

Tuţna muzika tijela i svijesti

koju ĉujem samo ja.

NE PITAJ!

Ima rijeĉi

od ĉije moći

cijela vasiona moţe

da zajeĉi.

Ima svjetova

koji ne jedu, ne piju.

A vrlo jasno se vide,

bez oĉiju.

Ima nebesa

po kojima se ne leti

na krilima

od pameti.

U MIRNIM LJUDSKIM OĈIMA

Neću, više, od pjesme,

traţiti nemoguće.

Neću je pitati

šta se, iza svih daljina,

vidi bez gledanja,

šta se ĉuje bez slušanja,

šta se govori

bez govorenja,

iza svih daljina,

tamo gdje nema

ni sunca, ni tmina.

Pustiću je da se raduje

onome što ovdje vidi i ĉuje.

Kao travka koja tek niĉe,

i dijete, koje dušu sluti.

Neka se divi ĉudesnim moćima,

u mirnim, ljudskim oĉima.

NJIH DVOJE

Bila mu je poznata

njena ljudska priroda.

I, opet ju je volio.

Gledao je nju u dubokom snu.

Njena duša bila je daleko.

Prešla je granicu

njene svijesti o samoj sebi.

I tada je volio nju.

Vidio je njenu krv

i njeno mlijeko.

I, volio je. Baš nju.

Tvrdi da je ona jedina osoba

koja je oblaĉila njegovu koţu.

Strašno, i – zadivljujuće!

RIJEĈI SU NESTALE

Htio sam izreći

onu veliku rijeĉ.

Njemu.

I, sve su rijeĉi nestale.

Ušutio sam.

Utihnuo.

Pogasio sve zvukove

u sebi.

Slušao sam.

Smiren.

Pogašenih ĉula.

Ĉuo sam tu pjesmu.

U rumenoj

i ţivoj tišini.

Samo tu, ona,

ĉovjeku prilazi.

Sve dok je ĉujem,

iz tišine,

ţiva ne izlazi.

PROLJEĆE U GLAVI

U glavi mi je proljeće.

Beharaju mi mlade misli,

a star sam ĉovjek.

Koraĉam, izmeĊu tih

ocvalih rijeĉi, i slušam,

negdje iza misli,

ţivot pjeva i jeĉi.

Kaţem, star sam ĉovjek.

I, zahvalan.

Jer, teška je grehota,

za sobom zatvoriti vrata,

a ne reći stvarnoj javi

da nosiš veliko proljeće

u svojoj tuţnoj glavi.

PRIVIĐENJE

Moje priviĊenje je skovano

od stvarnih slika.

Bilo je to u Herceg-Novom.

U bašti hotela ''Boka''.

U jedno ljetno popodne.

Predmeti su lebdjeli u mirisu.

Dolje, po morskoj površini,

izmeĊu brodova,

po vodi je koraĉao Isus,

i, nekome pruţao ruku.

Da je došla, mogla je sa mnom,

pocijepati ţivot.

Nikada više nisam je vidio.

Zato, viĊam je,

i kada na smrt miriše zrak,

a od bjeline starosti

na kapcima je mrak.

A Isus, jednako,

nekome pruţa ruku.

PTICA ZABORAVA

Sliko, u mojim oĉima,

ti ćeš uskoro nestati.

Divim se ovom ĉudu gledanja.

Ne istodobno, ali, neće biti,

ni onoga što se gleda,

ni onoga koji gleda.

Stresam sa sebe vremensku prašinu.

Obuzima me strepnja

dostojna svakog poštovanja.

Jednom, kada Tvorac

smrvi svoje djelo, i naĉini

nešto, nikome poznato,

ni tebe, planino, neće biti.

Zar to nije dovoljno

da padnem na zemlju,

u ovu slatku travu,

i da je izljubim.

I ono dijete,

što za leptirom trĉi niz put,

trĉi naprijed, u zaborav.

Ipak, nemoguć je,

potpuni nestanak.

Postoji Neko, ko nas sve sadrţi,

i u njemu besmrtno trajemo.

Zato, ptico zaborava,

raširi vjeĉna krila,

iznad šumne planine.

TRAGOVI

Ne daj Boţe, znati,

sve o ĉovjeku.

Koraĉao sam nogama djeĉaka

po zelenim ravnicama

i vodama.

Koraĉao sam nogama mladića

po brdima i dolinama,

po ulicama i sokacima,

po licu šarenog dunjaluka.

Koraĉao sam nogama starca

po ĉistim i krvavim putevima,

po avlijama i trgovima.

Pri kraju puta,

zaprepastio sam se,

jer, vidio sam,

cijelo vrijeme sam koraĉao –

svojim tragom!

Ne, ne daj Boţe, znati,

sve o sebi.

OBLICI

Sve što ima oblik

teţi da ga izgubi.

Da se saspe u zlatnu prašinu.

I smijeh s lica,

i cijelo lice,

i kuće, ĉeliĉne kocke,

ptice ...

A naroĉito ono

ĉemu je oblik dao ĉovjek.

Mrvi se, osipa, kruni,

hrĊa, raspada, sitni,

u sipke djeliće

koji su ţivotu bitni.

Gledaj, kako se magli ogledalo,

i ti u njemu,

u nestvarnoj slici,

tako se lako gube

svi naši oblici.

VESEO ĈOVJEK

Mekim rijeĉima

dira tvrde stvari.

Zvuĉnim cvjetovima prelazi

preko ivice maĉa.

Grobovima smisla objašnjava

da je još zdravo ţiv.

Pretvara se da ne ĉuje

ni plaĉ, ni smijeh.

Pune mu ruke ljubavi.

Kaţe, nije grijeh.

LIJEPI DALEKI KRAJEVI

KOJE NIKADA NISAM VIDIO

Cijele ulice izlizane ljudskim tijelima.

Cijeli gradovi poslije blagog vjetra.

I one crne mlade ţene

propete na prstima

koje ţele blago dotaknuti nebo.

Mladi i sjedokosi mudraci na suncu

što cio ţivot pokušavaju razumjeti

što im šapuće velika tajna u njima.

Djeca cvijeća i teĉnog smijeha

koja nikome ne znaju reći

zašto neobuzdano trĉe niz plavi dan.

Nikada, nikad nisam vidio.

A bio sam ovdje dovoljno dugo.

Za to vrijeme izrasli su ogromni hrastovi.

Visoko su poletjeli crni ĉempresi.

Rijekom su protekla mora duboka.

A ja, ništa od toga nisam vidio.

Šta ću reći onima, gore,

ako me budu pitali?

Hoću li uopće znati odgovoriti

gdje sam se cio ţivot zadrţao.

PONEKAD, U TIH ĈAS

Ponekad, u tih ĉas,

napišem stih,

ĉist, bijel, ogoljen do kosti.

Nigdje krvotoka,

nigdje mišića.

A ne volim reĉenice

koje liĉe na kosture.

Volim ih vidjeti kako

koraĉaju, pucaju od zdravlja,

i unutarnjeg smisla.

Zato, pobrinem se,

da na kraju pjesme vidim

ţiva ĉovjeka.

DOK GLEDAM MACHU PICCHU

Da je ĉovjek ĉuo

šta mu je dosad reĉeno

mogao bi mirno šutjeti

više hiljada godina.

I ja bih mogao,

tih više hiljada godina,

polako, radostan,

ĉistiti mrlje svijesti;

i, sa svakog stabla,

bez straha od kazne,

što ţelim zdravo jesti.

Od onog što mu je reĉeno,

da je ĉovjek ĉuo,

bar mali dio,

Gospode, gdje bi sad bio!

ŠEZDESET I TRI GODINE

Danas, drugog maja,

dvije hiljade i dvanaeste godine,

navršavaju se šezdeset i tri godine

mog boravka ovdje.

Veliki Boţe, kakva je to pjesma!

Šutim. Dršćem. Osluškujem.

Uzimam, grumen zemlje bosanske,

drţim ga na dlanu,

i jedno drugom govorimo

neĉuvene stvari.

Kroz svaku rijeĉ struji vrijeme,

ali, zemlja mi udivljeno šapuće rijeĉ,

koja ne moţe da ostari.

DOLAZAK

Dţevadu Bektaševiću, ĉovjeku

Mi ne znamo

zašto dolazimo ovamo.

Onaj koji nas šalje

ništa nam o tome ne kaţe.

Šute i pjesnici, šute mudraci.

Sa tvrdog kamena mudrosti

struţu svjetlosnu prašinu.

Nekad, moţda smo i znali.

I sve, sve zaboravili.

Sad, okrećemo se zbunjeni,

nešto traţimo,

nekud gledamo,

osjećamo da nismo odavde,

da smo nešto vaţno izgubili,

da ćemo negdje otputovati.

Slutimo, da ćemo jednom,

pustiti ovu mrtvu granu

za koju se dugo drţimo.

Ipak, bez kraja, uporno,

u zemlju lijeţemo.

ONO SUNĈANO JUTRO

Ĉesto, dok u gluho doba noći,

sjedim na postelji,

u mraĉnoj sobi,

a tek sam izišao

iz mraka noćne more,

i u zraku, osjećam,

prisustvo neĉistih sila,

dok srce lupa

kao da ţivot cijelog ţivota

zavisi od njegove krvi,

tada, više nego ikada,

trebam ono sunĉano jutro

na velikoj rijeci,

i onog djeĉaka

koji sunĉanim jezikom

sa vidikom razgovara.

A sa vrba,

skupa sa mrtvim lišćem,

polijeću ţive ptice.

I TI, PJESMO, OPROSTI!

Abdulahu Sidranu

Stari pjesnik je mislio

da će jednu pjesmu

ispisati munjama,

a potpisati gromovima.

Ali, vidi ĉuda,

baš ta pjesma nije od rijeĉi.

U njoj se ĉuju glasovi

od kojih se ne prave rijeĉi.

Sad, osjeća svjetlosni smisao

koji nije od ĉovjeka.

Istina, vrlo jasno,

iz nje dopire bijeli zvuk.

Kao da se suhe,

jedna o drugu,

taru ljudske kosti.

I, od pjesnika traţe

ruţnu zvijer da izljubi,

da svemu – oprosti!

Dok munje prţe svijetom,

i pjesmi da oprosti,

i potpiše je – cvijetom!

NAGRADA

Vremena će se poremetiti.

I ti nećeš znati

u kom vremenu ţiviš.

Sve što kaţeš ţivotu

i smrt će ĉuti.

A najljepše pjesme smrti

ţivot će pjevati.

Obilazit ćeš ogromne prostore,

a koraĉat ćeš u mjestu.

Mislit ćeš da si nestao,

da ţiviš neko drugo sada.

Takav, vidjet ćeš dalje i ljepše

nego što si vidio ikada.

Nikako se neće moći znati

da li ti se dogaĊa kazna,

ili je to blaţenstvo novog znanja,

i tvoja nagrada.

ŢAO MI OVIH MALIH DANA

Reci, vidiš li ti isto ĉudo

koje i ja gledam?

Ţao mi ovih malih dana.

Odlaziš, odavde, gladan,

a pred tobom je bila

raskošna boţanska trpeza.

I ja bih da okusim

malo te istine.

Jesu li ti site oĉi?

Da li je sva tvoja koţa

ĉudesnim slovima ispisana.

Hoće li iko, s nje, moći

proĉitati ljekovitu poruku.

Nisi li uspio vidjeti

da se ţivot i smrću spašava?

Ono što tvoja svijest odbacuje

njemu je najslaĊa hrana.

Okusi malo i te istine.

Od toga bi mogao ţivjeti

kad sve drugo nestane i mine.

DOZIVAM SE

KROZ DALEKE PROSTORE

Dozivam se

kroz daleke prostore.

I vidi ljepote, sebi se

iz velikih daljina odazivam.

Ĉistim i mladim glasom.

I svi glasovi teţe

da se stope u jedan glas.

Pitam ih, kako im je

tamo gdje jesu.

Svi, kaţu, da im je dobro.

Samo, ţele, da se sjedine

u svoju cjelinu,

i da me takvog pronesu

kroz sve te daljine,

i jedan drugom pokaţu

gdje su bitisali,

i za mnom, ţivo ĉeznuli.

Sad, kad smo se sastali,

opet se dijelimo, putujemo,

i javljamo jedni drugima

da ćemo se, jednom,

zauvijek sastati.

POST

Postim teţak post.

Cijeli dan,

i cijelu noć,

ni sebi,

niti ikome,

ne smijem pomisliti

ništa ruţno.

Plivam kroz trenutke.

Ne smije me ni zanimati

hoću li uspjeti.

I ta ţelja

moţe biti ruţna.

Moţe liĉiti na pobjedu.

Ovaj teški post ukljuĉuje

poništenje taštine.

Ipak, osjećam,

post mi je, još uvijek, ĉist.

Jedna slika

iz djetinjstva,

plava i neduţna,

moćno me podrţava.

DANAS, U SARAJEVU

Nešto se veliko dogaĊa.

Veće od smrti.

Manje od ţivota.

Pjevaju bića, bilje, stvari.

Uzalud smrt

u ljetnim krošnjama miriše,

uzalud po svim licima

i crta i piše,

danas, u Sarajevu,

rodilo se devetnaestoro djece.

A ranjenih nema.

Pod prozorima, na klupi,

mladić dangubi, besposliĉi.

Lijep je. Zdrav je. Moćan.

Gleda ga, sva u bijelom,

mlada, ţiva ţena, i pita:

ţivote, radiš li ti išta?

O, da! Ĉekam ţenu,

iz porodilišta!

S DRUGE STRANE SPOKOJA

Sam sam. Do kosti sam.

I duša bi da ide.

I list bi da padne.

I kamen se kruni.

I drvo se suši.

I zemlja pod nogama,

polako, miĉe se i muĉi.

A nebo, spustilo se nisko.

Tijesno je. Teško se diše.

Po vodama, listovima

i dlanovima, neĉije pero,

crno slovo piše.

Niko to, osim smrti,

ne moţe da ĉita.

Po cijelom krajoliku

pada gusta tama,

suha, prašna, i vjeĉita.

A sam sam.

I nemam kuda poći.

Moţda bi me mogla

ona ĉarobna rijeĉ iz bajke

izvesti iz ove zakljuĉane noći.

III

PISCI IZMEĐU DVA RATA

Mi pisci, koji ovdje jesmo,

sad smo svi, pisci

izmeĊu dva rata.

Neki od nas

u sebi su toliko narasli

da ne mogu iz sebe izići.

Liĉe na onog drevnog stolara

koji je caru pravio siniju.

Napravio je toliko veliku siniju

da se nije mogla

iznijeti iz radionice.

Vrata su bila mala.

Morali su srušiti radionicu

da bi se sinija caru odnijela.

Isto se dogaĊa sa nekim

bosanskim piscima

izmeĊu dva rata.

Da bi iz sebe iznijeli

ono što su u sebi napravili,

ĉesto, bez ţaljenja,

razruše cijeloga sebe.

Zaborave napraviti vrata

kroz koja bi mogli, mirno,

iz sebe izići.

POHVALA SMRTI

Znam, svijest ţivog

tebe ne ţeli.

Ali, zar se iz tebe,

bez ostatka, svaka mrva

u ţivo ne seli.

Tuţno je i o tebi

govoriti bez znanja.

Jer, šta da tebe nije?

Da zakasniš hiljadu godina.

Šta da i ti umreš?

Cio ţivot bi postao

strašni, vjeĉni leš.

A ti si ĉista i pouzdana.

Šutiš u buĊenju.

Mirno gledaš svoje sjeme

u svakom roĊenju.

A pjesnik ovaj ne hvali te

jer te ţali, ili ţeli.

Tek, hoće, da i s tobom,

tišinu podijeli!

NEOVISNOST

Pitao sam moćno, bujno drvo,

da li je ono neovisno.

Drvo zašumori svim krošnjama:

vidjet ćeš kada budem

bez ijednog lista.

Pitao sam teško more,

misli li da je neovisno.

Uznemiriše se valovi,

zahuĉaše dubine, potopiše se laĊe,

i ja ĉuh teţak i mokar glas:

ne uznemiravaj me, jer,

ne ĉujem samo ja to što govoriš.

Pitao sam cijelu Zemlju:

moţe li ona, ako poţeli,

proglasiti neovisnost u svemiru.

Tiho, skromno, bez zaustavljanja,

Zemlja reĉe: ĉovjeĉe,

mirno koraĉaj po meni,

a ja idem svojim putem.

Ĉovjeka, ni pitao nisam,

a on mi oštro reĉe:

mislim da sam – neovisan!

JEDAN ĈOVJEK

I JEDNA ŢENA

Mirsadu Bećirbašiću

Bili su sirotinjski zadovoljni.

Znali su da je

najgori dio ĉovjeka

- vidljiv!

A najbolji dio ĉovjeka

- nedokuĉiv!

Ţivot su savladavali

ţiveći.

Smrt su savladali

umirući.

Onaj najbolji dio,

nikad ga ne videći,

odnijeli su sa sobom.

Ponekad, u snu,

vidim ih ţive,

otvorenih ruku.

Mirisan i svijetleći,

iza njih je ostao

ĉitak trag ĉovjeka.

STARA PRIĈA O SREĆI

Zaviĉaj priĉe je u dubinama neba.

Ali, sišla je na zemlju

da ĉovjeka pokriva

u dugim zimskim noćima.

Rijeĉi, koje se u priĉi ohlade,

poĉinju grijati ĉovjeka.

Zato, svoju zemaljsku priĉu,

pun nade, ozaren, priĉa nebu.

Sluti, i pokušava se sjetiti

kako se, nesmotreno, našao ovdje.

Ĉesto, dršće u svojim mislima.

Ĉezne za povratkom.

A osim smrti, ništa drugo ne vidi

što bi ga odvelo odavde.

Osjeća, da se taj zlatni most,

koji ga dijeli od starog zaviĉaja,

od njegove ĉiste sreće,

ovdje, smrću naziva.

Drugog imena nema.

Ipak, ĉini mu se, dok rijeĉima

miluje daljine, da u toj kući ne stanuje

sva istina o njemu.

On je putnik. I potraţiće on sebe,

ravnajući se prema zvijezdama,

negdje, gdje stvarno postoji,

gdje biće ne zebe.

U SLAVU NEZNANOG MUDRACA

Ako je ĉovjek mjera stvari,

onda, mora, mjeriti pogrešno.

Krhak, kratkovjek, svega ţeljan,

šta bi to on mogao uĉiniti trajnim.

Zaborav, po njegovom ĉelu,

svoje slovo piše. Dok vrijeme,

to ĉudo od trajanja,

svaku rijeĉ iz srca izbriše.

Sadašnji ĉovjek o tebi ništa ne zna.

A to znaĉi, na njemu je nestalna

i košulja od vjetra.

To što se o tebi ništa, pouzdano,

ne zna, najljepši je dokaz

da postojiš, samo, ĉovjekove dane,

godine, vjekove, više ne brojiš.

Ko zna koje je kod tebe, sada, vrijeme.

Ako se ikada vratiš, ponesi nam,

tog ţivog, drugog vremena sjeme.

Ti, pjesniku, oprosti.

On nije ni za jedno doba vjeren,

i zna, i njegov će ţivot biti

vjeĉnošću izmjeren.

NEKUD, ODLAZE LJUDI!

“ Ĉisti se sam sobom od ĉudovišta koja su u tebi.”

Epiktet

Nije ovo od juĉe. Traje to od postanka.

Zlo se valja svijetom. Šta ćemo sad,

pjesmo? Ponekad, stidim se pred rijeĉima.

Ni drevni pjesnici nisu znali

kako će se sudariti sa otrovnim mrakom.

Vidiš, odmah moram pomilovati

i tu neduţnu rijeĉ – mrak!

Ali, ovo nije mrak u koji smo se

kao djeca sakrivali. Ljudi nestaju!

Ovaj mrak je izišao iz ljudskog uma.

Nebo ne ţeli da uĉestvuje. Strahujem,

moţda su se poremetili odnosi

u mudrom ţivotnom skladu. Slušaj!

Iz mraka odlijeću ljudske duše.

Kao kad prhne jato uplašenih ptica.

Ali, kako, rjeĉnikom ljubavi,

pjevati o zlu? Nekud,

odlaze ljudi, bez nogu, ruku, lica!

VELIKA RIJEĈ

Zapisujem,

a sve je zapisano!

Nije to grijeh,

jer, ove moje rijeĉi

sa vjernošću slijede

trag, jednog lijepog ţivota.

I one znaju

da se neprekidno ulivaju

u Veliku Rijeĉ,

rijeĉ maticu,

majku svih rijeĉi,

iz koje istovremeno

izlaze, i vjeĉno se

u nju vraćaju.

Zato i ja,

sa tihom skromnošću,

zapisujem rijeĉi

koje me dotaknu

svojim vazdušnim krilom.

PRIZIVAM

„Od svih ţivotnih radosti, jedino ljubav ništa ne duguje smrti.“

Anita Diamant

Prizivam davnu svjetlost

iznad kućnog krova.

Prizivam jedno mudro lice,

mirno i vedro, koje me gleda

sa svakog lista naše kućne vrbe.

Prizivam spokoj veĉernjeg rumenila

nad velikom rijekom

koja mi priĉa o vjeĉnom proticanju.

Prizivam plodne pjesme

koje još nisu posjetile ĉovjeka.

Prizivam one duše

koje su veselile zemlju

dok su po njoj koraĉale.

Prizivam onu davnu

misao o svijetu

u kojoj se radovao što je stvoren.

Prizivam ĉistu ljubav.

Onu koja i smrt

uĉini ţivom i radosnom.

Prizivam buduća znanja

koja će svijetom procvjetati.

Vjerujem, mi smo preci

ljudi od svjetlosti.

PLANINSKA JABUKA

Njen korijen,

nikada nije vidio

svoju nadzemaljsku ljepotu.

Njena nadzemaljska ljepota,

nikada,

nije vidjela svoj korijen.

Ipak, osjećaju, znaju,

da ima nešto, gore,

u plavom svjetlosnom svijetu,

i, ima nešto, dolje,

u zemljinoj tami.

Ţive zajedno, traju,

tajnom ogrnuti,

jer, ne sretnu se nikad –

ni u ţivotu, ni u smrti!

VJETAR U KORICAMA

Tako zamišljam slobodnu pjesmu.

Kao vjetar. A mudrost kaţe:

„da nema vjetra

pauci bi nebo premreţili“.

Tim tragom: da nema slobodne pjesme

ljudska misao bi se zatrovala.

Pjesme bi tako trebale postojati.

Vjeĉni putnici, donosioci

zdravlja i plodnosti,

koji se niĉim ne mogu ukoriĉiti.

Jednom stvorene, trajno postoje

kao ţiva energija samoga ţivota.

One samo jedan dom mogu imati,

a to je: skriveno srce velikog

nebeskog disanja.

U NOĆNOJ TIŠINI

Ne brini.

U noćnoj tišini.

Zemlja se okreće

da bi tebi svanulo.

PRIPOVITKA

Sad sam jedna

stara pripovitka.

Naravno, u meni je rijeĉ

o ljubavi.

U toj pripovitki

ja sam ĉovjek

koji vidi zlato

od ĉistog kamenja.

Poĉetak mi se

sastao sa krajem:

bio jednom jedan!

I, gledaj ĉuda:

tek na kraju,

kad izlazim iz priĉe,

meni se otvara

širok i vedar poĉetak!

STARĈEVA LJUBAVNA PJESMA

Vidiš, ova moja ţena,

a ona nije ono što ti vidiš,

sa mnom je provela ţivot,

u mraku!

I ja sam proveo ţivot

u njenom mraku.

Kao da smo ţivjeli u mraĉnoj komori.

Govorili smo, doticali se,

djecu izrodili, ali,

vidjeli se nismo.

Tek, neke godine, moja ţena,

poĉela je da svijetli.

I ja sam njoj poĉeo svijetliti.

Pod stare dane

ugledali smo jedno drugo.

Od tada, bez prestanka,

divimo se zaĉuĊeni.

Ne moţemo vjerovati

da smo ovoliko lijepi.

JUTARNJI ĈITAĈ

Pod planinom, pod rascvalim glogom,

u rumeno ţivo jutro,

ĉitam buĉnog pisca.

Rijeĉi mu ne znaĉe mnogo.

Omlaćuje njima i po nebu,

i po zemlji. A one, rijeĉi,

oznojene i zadihane,

nikako ne uspijevaju

da se u stihu,

za ruke uhvate, da nastane

onaj strujni, unutarnji spoj,

od koga se u pjesmi oglasi

mirni vrhovni smisao.

I, klize rijeĉi na sve strane,

kao kapi kasne rose

niz listove bujnog repuha,

i, vidim ih, kako se gube

u gustoj travuljini.

A cijeloj pjesmi,

od trpljenja i paćenja,

već je udarila pjena na usta.

Tada, negdje zapjeva slavuj,

i, polako, sve u krajoliku

dolazi na svoje mjesto.

ŢENA KOJA JE PJEVALA

Amini Begović, glumici

Gospode, kako je pjevala

ona bijela ţena. U bašĉi.

Radeći ratarske poslove.

Slušao sam je, skriven

u krošnji ljetne trešnje.

Ne znam kome je pjevala.

Moţda je pjevala tebi.

Bio sam dijete.

I njene pjesme su bile djeca.

U njenom glasu, to

tek sada znam, vidjela su se

tvoja djela.

I, ne znam kako,

ţena se nekud izgubila.

Kaţu da je u pjesmi nestala.

POBUNA

Ima tenutaka

kada osjećam nešto,

zaista ţivo,

veliko i lijepo.

Ali, cijelo moje znanje

stane izmeĊu mene

i tog divnog ĉuda,

i spreĉava me da o tome

bilo šta kaţem.

Tako, ja robujem onome

što me je trebalo

iz ropstva izvesti.

Ako se pobunim,

a i sada to ĉinim,

to znanje ispred mene

odmakne zidove i pregrade,

ali, i dalje ostajem

u zadatom prostoru.

Tako, kad se javi

onaj osjećaj slobode,

zidovi i teške pregrade

drhte nemoćni,

i, naĉas ugledam svijet

bez granica od znanja.

U SLAVU BOSANSKE SIROTINJE

Istina, u ţivotu,

ne vidjeh veće svetinje,

od ţivosti i duha

bosanske sirotinje.

Sad, u Sarajevu,

pada kiša!

A ja, djeĉak, sav ţiv,

ĉujem pjesmu iz djetinjstva,

pjesmu bosanske sirotinje,

u kojoj se ruše

i san i java:

„Boţe, kiše, i dobrih ponjava,

da se jednom baraba naspava!“.

Slušao sam –

govore sa nebesima!

I stide se opsovati zemlju.

A meĊu njima, puno,

mudraca i ĉudaka.

I, tek sad, star i drevan,

vidim da sam od tih

stvarnih djeĉaka;

i dok po meni pada

staraĉko inje,

ĉujem hranljivu raskoš

bosanske sirotinje.

SJETI SE!

Ponekad, u zrelom dobu,

raspukne se trenutak,

u kojem moraš

i znati i moći,

imenovati,

bar nekoliko razloga

zbog kojih treba

da si uopće – ţiv!

KAD UĐEŠ U TIŠINU

Nad ĉovjekom je stao oblaĉak

od sunca ţut,

a lahkoj duši je širom otvoren

odnekud, poznat, put.

Luljaju se zelena polja.

Stabla isteţu grane i sjene.

Vrijeme je stalo.

Tek, nepoznata ptica

zvonko pjeva:

dalje moţeš i bez mene,

bez ovog mene.

Dok nebo duboko diše,

i pjevaju ptice i ţene,

stari pjesnik se sjeti:

u ovakvom danu,

u dobar ĉas,

sretno bi bilo umrijeti.

Eno, ptica se moćno

u zrak vinu, a pjesnik uĊe

u veliku tišinu.

ZEMLJA

Zemljo,

kao bosanska kruška

iz moga djetinjstva,

ja sam korijenjem

vezan za tebe.

I, sve ĉime raĊam,

izlazi iz tebe.

I, nema tih okova,

koje neće pokidati

stablo, od tvojih sokova!

ONI KOJI GOVORE ĈOVJEKU

„... ĉovjek je stvoren od onoga što mu je reĉeno.“

Hadis

Eto, i to nam je reĉeno!

Nije skrivena, od ĉovjeka,

ni ta velika tajna.

Budući sam, cio ţivot,

i sam govorio ĉovjeku,

i knjige mu ispisivao,

pitam se: stvara li i ĉovjek

ĉovjeka? Onim što mu govori.

Ili, na već stvorenom,

završenom, u koţu povezanom,

tim svojim govorom, tek,

uĉi svoga saĉovjeka ĉitanju

onoga „što mu je reĉeno“!

Biće, da i oni najbolji,

pišu po već ispisanim redovima,

i da jasno vide

kako se njihove rijeĉi isparavaju,

a ispod njih, ostaje, zlati se, diše,

onaj vrhovni tekst, ono

„što mu je reĉeno“.

PROLJEĆNA ŠETNJA

Proljećna šetnja,

2013. ljeta Gospodnjeg.

Usred bijela dana

ulica djeluje avetinjski.

Kao da smo svi pobjegli

iz neke straviĉne priĉe.

Sjatio se jad i bašibozuk

od svake ruke.

Meni, sliĉnom njima, rekoše,

mogli bi me prodati

u dijelovima, i,

jedino tako, na meni,

štogod hajrovati.

DOK JE NEBO SRETNO

Odbaci sva ta uĉenja,

izbriši sve utiske,

odmori svoje rijeĉi,

i, onim najbljim što jesi,

mirno pogledaj u nebo.

I, šuti.

Ono ti je davno reklo

da su nekada po zemlji

letjele ţive rijeĉi

i ĉovjeku donosile

radost besmrtnu.

Te rijeĉi, još uvijek,

lebde u buĉnom zraku,

i, ĉekaju da nahrane srce

koje za njima ĉezne.

Oslušni, svim bićem, oslušni,

moţda ćeš sresti neku,

kao najslaĊu, u djetinjstvu,

zaboravljenu voćku.

PUTEVI

Svi putevi

koji vode prema meni –

slobodni su!

Ipak, najveće prepreke

naĊoh na putevima

koji vode – prema meni!

Bilješka o piscu

Alija H. DUBOĈANIN ( H. – Hasagić ) roĊen je 2. maja l949. godine u

Bosanskom Duboĉcu, na Savi. Školovao se u rodnom mjestu, Koraću kod Bos.

Broda, Kranju i Sarajevu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (

knjiţevnost i jezik ).

Ţivi u Sarajevu i Hadţićima.

Duboĉanin je pjesnik, pripovjedaĉ, romanopisac, knjiţevni kritiĉar, esejist,

novinar, autor antologija i razliĉitih izbora, publicist. Dobitnik je ugledne

knjiţevne nagrade ''Neven'' za knjigu pripovjedaka ''Brod na vidiku'', knjiţevne

nagrade ''Oktobarska poetska drugovanja'' za knjigu pripovjedaka ''Vatre na

rijeci'', knjiţevne nagrade izdavaĉke kuće ''Bosanska rijeĉ'' za knjigu izabranih

pjesama ''Pamćenje vode'', za 1999. godinu, (Das Gedächtnis des

Wassers).Višestruki je dobitnik prvih nagrada za kratku priĉu.Pjesme i priĉe

Alije H. Duboĉanina uvrštavane su u razliĉite izbore, ĉitanke, antologije,

preglede, a mnoge su prevedene na makedonski, turski, bugarski, albanski,

slovenski, njemaĉki, francuski, holandski, španski, i engleski jezik. Njegovo

najznaĉajnije uredniĉko djelo je edicija ''Djeĉija knjiţevnost naroda i narodnosti

BiH u 2o knjiga'' (199o). Radio je kao urednik u izdavaĉkoj kući ''Veselin

Masleša'', kasnije '' Sarajevo – Publishing'' u Sarajevu.U toku rata pokrenuo je i

ureĊivao list za mlade ''Lastavica'' (1994-l996), kao i djeĉije novine ''Vrelo

Bosne''. Piše za odrasle i za djecu, mada svoja djela nikada sam ne dijeli na toj

osnovi.

Objavljena djela za odrasle:

''Svakodnevni Prometej'', pjesme (l977), ''San u ĉamcu'', priĉe (1987), ''Hod za

tobom'', pjesme (1989), ''Slika na vodi'', pjesme (1995), drugo dopunjeno izdanje

(2000), ''Sveta kruška'', pjesme (1996), ''Kupaĉica'', priĉe (1996), ''Behar u

Sarajevu'', roman (1998, 2008), ''Orkestar'', pjesme (1999), ''Pamćenje vode'',

pjesme, dvojeziĉno: bosanski – njemaĉki, ''Das Gedächtnis des Wassers'' (1999),

''Saĉovjek'', pjesme (2003), ''Sedam otvorenih vrata'', pjesme (2006), '' Noć

zlatnih gromova'', roman ( 2008), “Ljetnikovac pod planinom”, poezija (20ll),

“San o ţeni”, roman (2012), „Planinska jabuka“, poezija (2013), i druga djela.

Objavljena djela za djecu:

''Zagrljeni vidik'', pjesme (1978), ''Brod na vidiku'', priĉe (1982), ''Vatre na

rijeci'', priĉe (1984), ''LaĊa za daljine'', priĉe (1985), ove tri knjige ĉine trilogiju;

''Da hoće nešto da ti se desi'', pjesme (1986), ''Nemirno ljeto'', roman (1988),

''LaĊarski put'', priĉe (1988, 1995, 1998,2002,2006), ''Tiha rijeka djetinjstva'',

pjesme (l997, 2003,2005,2008,2009), ''Jedna mama i dvanaest sinova'', proza

(1997),''Pas pismonoša'', slikovnica (1998), ''Šarko'', slikovnica (2004), ''Pjesme

sa lijepim oĉima'', pjesme (2001), ''Ljubav na vidiku'', poezija (2006), ''Srećine

igraĉke'', slikovnica (2009), “ Brod na vidiku”, izbor pripovjedaka (2010),

“Danas ću biti dijete”, pjesme i priĉe (2012), i druga djela.

S a d r ţ a j

I Dar....................................................................................

Ruţa od kamena...............................................................

To moraš ti!......................................................................

Bajka o djeĉaku ...............................................................

Tvoj boravak ovdje .........................................................

Gledam u nebo ................................................................

Rumenika ........................................................................

Ulica ................................................................................

Pjesma – skitnica!............................................................

Nemoj to izgovarati ..........................................................

Kraj jednog romana ..........................................................

Pjesnikova slava .................................................................

Velika igra ..........................................................................

Peĉat ..................................................................................

Piramida ............................................................................

Rjeĉnik ljubavi ..................................................................

Putem ide ĉovjek...............................................................

Zvuk u kapi vode ..............................................................

Šta moraš reći? ..................................................................

Dug ...................................................................................

Pišem roman sedam godin’ dana ...................................

Ne vraćam se ....................................................................

Neprijatelj .........................................................................

Ĉetiri bijela zida ................................................................

II

Milovanje praznine ...........................................................

Vjeĉni koncert ....................................................................

Ne pitaj! ...............................................................................

U mirnim ljudskim oĉima ...................................................

Njih dvoje ............................................................................

Rijeĉi su nestale....................................................................

Proljeće u glavi ....................................................................

PriviĊenje ...................................................................

Ptica zaborava ..............................................................

Tragovi ........................................................................

Oblici .............................................................................

Veseo ĉovjek ...................................................................

Lijepi daleki krajevi

koje nikada nisam vidio...............................................

Ponekad, u tih ĉas ...........................................................

Dok gledam Machu Picchu ............................................

Šezdeset i tri godine ......................................................

Dolazak .........................................................................

Ono sunĉano jutro...........................................................

I ti, pjesmo, oprosti! ........................................................

Nagrada ............................................................................

Ţao mi ovih malih dana ....................................................

Dozivam se kroz daleke prostore .......................................

Post .....................................................................................

Danas, u Sarajevu................................................................

S druge strane spokoja ........................................................

III

Pisci izmeĊu dva rata ..........................................................

Pohvala smrti .......................................................................

Neovisnost ...........................................................................

Jedan ĉovjek i jedna ţena ...................................................

Stara priĉa o sreći..................................................................

U slavu neznanog mudraca ....................................................

Nekud, odlaze ljudi! ................................................................

Velika rijeĉ .............................................................................

Prizivam ...................................................................................

Planinska jabuka .....................................................................

Vjetar u koricama ......................................................................

U noćnoj tišini ...........................................................................

Pripovitka...................................................................................

Starĉeva ljubavna pjesma ..........................................................

Jutarnji ĉitaĉ ................................................................................

Ţena koja je pjevala ....................................................................

Pobuna ........................................................................................

U slavu bosanske sirotinje .........................................................

Sjeti se! ......................................................................................

Kad uĊeš u tišinu ............................................................

Zemlja .............................................................................

Oni koji govore ĉovjeku ..................................................

Proljećna šetnja ................................................................

Dok ne nebo sretno ..........................................................

Putevi ...............................................................................

Bilješka o piscu ..................................................................