8živo vrelo živovrelo - hilp.hr · na identitet zajednice unutar (ili za koju) nastaje… To osobito vrijedi za liturgijsku arhitekturu. Liturgija je prije svega memoria, spomen-ski

živo vreloliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXX. • cijena: 13 kn82013

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji god. XXX. cijena: 13 kn

živo vrelo

Liturgijski prostori ispovijedanje vjereod 6. do 31. kolovoza 2013.

2013 8God. XXX. (2013.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Gabrijela Miličević Mikić

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051

e-mail: [email protected]

Tisak:Gra� ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Koncelebracija umjetnosti

naša tema: Liturgijski prostor i ispovijedanje vjere 2 Arhitektura ispovijedanja vjere, I. Šaško

Vjera i Božja prostornost, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 14 Biblijska razmišljanja:

I. Šaško, A. Vučković, Ž. Tanjić,I. Raguž, S. Slišković

Preobraženje Gospodinovo

Devetnaesta nedjelja kroz godinu

Uznesenje Blažene Djevice Marije

Dvadeseta nedjelja kroz godinu

Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu

u duhu i istini 34 Služba svjetla

uz svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije

M. Bartolić: Gospodine u pomoć mi pohitajOtpjevni psalam 20. nedjelje kroz godinu

A. Igrec: Pođite po svem svijetuOtpjevni psalam 21. nedjelje kroz godinu

trenutak: pisma čitatelja 40 Liturgija i virtualno slavlje

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

Katedrala Krista Svjetla, Oakland, SAD, 2008.

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 8–2013

AKoncelebracija umjetnosti

A rhitektura je umijeće stvaranja koje uključuje mnoga znanja, vještine, predaje, baštinjene istine u koje se trajno ponire i one koje se uvijek iznova otkriva. Nijedna arhitektura nije sa-

svim nova. Ona se naslanja na život, na ljudske potrebe, na kulturu, na identitet zajednice unutar (ili za koju) nastaje… To osobito vrijedi za liturgijsku arhitekturu. Liturgija je prije svega memoria, spomen-ski događaj u kojemu se aktualizira jedinstveno Kristovo djelo otku-pljenja i u kojemu Crkva, zajednica vjernika, uvijek gradi i obnavlja svoj identitet. Stoga se djelo Božje i djelo Crkve u liturgiji susreću; Božje spasenjsko djelo nadahnjuje i oblikuje kultni čin Crkve; i obrat-no: molitva i hvala koje iskazuje zajednica vjernika otvaraju prostor novom Božjem djelu spasenja. Djelo Božje i djelo Crkve nisu u liturgi-ji u uzročno-posljedičnoj vezi i ne događaju se susljedno, nego u pro-žetosti koja ujedinjuje vremenito i vječno, ljudsko i božansko. Ta pro-žetost čita se u svemu što biva uključeno u liturgijsko događanje: u obrednim činima, u Riječi koja se naviješta, u liturgijskim molitvama, u gestama, u liturgijskoj umjetnosti – glazbenoj, likovnoj, arhitekton-skoj… Smjestiti neki element liturgijske obredne igre samo u dinami-ku božanskoga, ili mu dati samo značenje ljudskoga, znači raskinuti simbolički vez iz kojega se čita sakramentalnost, svetost i uzvišenost liturgijskih čina i liturgijske umjetnosti.

Oblikovati liturgijsku arhitekturu za liturgiju doista nije moguće, ako se nju ne misli i ne stvara iz liturgije, iz toga intimnoga jedinstva zajednice vjernika s Bogom. Pokušati oblikovati liturgijsku arhitek-turu polazeći od osobnoga (svećenikova ili arhitektova) odnosa s Bo-gom, pa bio taj odnos i mistični, zanemarujući vjeru Crkve i ne poštu-jući vlastitosti njezinoga života vjere, dakle, graditi etsi Ecclesia non daretur, kao da ne postoji Crkva, zajednica vjernika, znači upustiti se u stvaralaštvo na tragu eksperimentiranja i improviziranja. Kao što nema liturgije bez Crkve, zajednice vjernika, tako, u pravom smislu riječi, nema ni liturgijske arhitekture ukoliko ona ne čuva i ne razvija njezinu baštinu vjere, njezino vjerničko povjeravanje i izručenje Bož-jemu djelu. Liturgijska je umjetnost u liturgiji uvijek koncelebrativ-na, uključena je u slavlje vjere, postaje jezikom očitovanja vjere i bo-gočovječnoga otajstvenoga događanja.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Liturgijski prostori ispovijedanje vjere

KCrkva je zgrada vjere.

U njoj je moguće prepozna-vati članke vjere koji su izra-sli iz jednoga središta. Da bi se moglo prepoznavati poje-dine obrasce, izrijeke, sadr-žaje, potrebna je vjera (ona

je porta fi dei). Koliko god se povjesničari umjetnosti

i njezini analitičari trudili iščitavati kršćansku arhitek-turu nekim drugim ključevi-ma, bez vjere mnoge brave

ostaju zaključane. Crkvu- -zgradu može se doživljavati

‘izvanjski’, promatrati ju iz vlastite spoznaje i osobnoga

iskustva, ali liturgijski prostor svoj smisao ima u sraštenosti sa životom zajednice, u slju-bljenosti s pogledom i dodi-rom vjere; on je izgrađen da

bi se u njemu boravilo, slavi-lo, davalo hvalu Bogu i život

oblikovalo snagom križa i uskrsnuća Gospodinova.

Kršćanske crkve su prostori koji otvaraju i pogrješno ih je za-mišljati kao zatvorene. Ulaskom u crkvu lakše otkrivamo ču-desni organizam, živo biće Crkve. Tako ulazak u crkvu znači

gledanje svijeta s motrišta vječnosti, s ‘druge strane’. U tome vidim razlog da se vjernici lijepo osjećaju i kada su u zajednici i kada su sa-mi – uvijek susretnu istu nadu, istu stvarnost vječnosti koja se ‘izva-na’ ne vidi.

Kao uvod smatram prilično uputnim pozvati svakoga vjernika, a osobito polaznike vjeronauka ili župne kateheze da – imajući pred očima svoju crkvu (naročito župnu) – opišu ili, bolje, izraze svoju vjeru. Slike prostora postaju slikama životnoga gibanja, a slika crkve slika je: a) zajednice u kojoj se ispovijeda vjera; b) vjere koja je po-stala prostorom. Različite pak crkve i kapele imaju svoju ‘dopunu’, upotpunjenost u crkvi-majci određene biskupije – u katedrali. To je važno napomenuti jer je potrebno imati pred očima onu prostornu stvarnost koja obuhvaća ili može obuhvatiti sva liturgijska slavlja.

Svaka je crkva višeslojna i višestruka ispovijest vjere. Ako bi net-ko pokušao pojedinim sastavnicama, dijelovima crkve pridavati zna-čenje prema određenim izrijecima Vjerovanja, postupio bi na nepri-mjeren način. Građevine crkava ustrojene su u svome smislu više prema sakramentalnoj dinamici, ali ne samo, jer i naizgled nevažni-ji dijelovi od prostora predviđenih za slavlje sakramenata otkrivaju da je riječ o povezivanju manjih cjelina u veću cjelinu. Stoga će se u svakoj podcjelini pronaći izraženo Vjerovanje u svojoj manje ili više razvedenoj cjelovitosti: od predvorja crkve i njezina odnosa s okruže-njem, preko atrija, ulaza, portala, do oltara, apside kupole, izvanjsko-ga ophoda po horizontali i vertikali. Tako je u krstionici, baš kao i u prostoru za vjernike moguće pronaći Vjerovanje u specifičnome obli-ku kojemu je težište u liturgijskome značenju toga mikro-prostora.

Okristovljenje prostoraIsus je utjelovljena Božja Riječ, vidljivost nevidljivoga otajstva koja trajno poziva na promatranje i razmatranje, na slušanje i nasljedova-nje, na divljenje i naviještanje. Umjetnici, među koje uvrštavam i ar-hitekte, dionici su te čudesne životne razigranosti u napetosti izme-đu vidljivoga i nevidljivoga. Tu svoje mjesto ima i ljepota vjere. Baš se ljepotu želi čuvati i prenositi; nju se uobličuje u oblike prenošenja, od kojih je najvažniji obred i njegov odražaj kršćanskoga življenja. Kršćanska vjera, metodom redukcije, vodi do istine da je Krist ljepo-ta koju traži svijet, te će stoga svi umjetnički oblici težiti da budu dio kristološkoga zajedništva s Bogom.

Arhitektura ispovijedanja vjereIvan Šaško

3

88živo vreloživo vrelo8živo vrelo88živo vrelo820132013820138820138Dar vjere u Isusa Krista rastvara i stvara nove prosto-

re. Vjera (vlastita ili tuđa) u liturgijskoj je arhitekturi po-lazište za dodir sa smislom. Nije najgore to što se bez vjere ne može razumjeti takav prostor, nego je još veći problem što bi takav prostor (a ovdje je slobodno ukloniti kondici-onal) nijekao svoje ime. Crkva kao prostor u svojoj je cje-lini poruka i iskustvo njezina sadržaja. Zato Michael J. Zielinski kaže da to nije mjesto na kojemu se mogu gomi-lati stvari, nego treba slijediti ‘filologiju’ (doslovno: ‘smi-sloljublje’) koja svoje utemeljenje i vodilju ima poglavito u Božjoj Riječi, Učiteljstvu i živućoj Predaji. Tako se vrlo brzo otkriva obilježje liturgije koja živi svoju dinamičnost i ne dopušta ni ‘zamrzavanje’ u novim okolnostima, ali niti prekidanje povezanosti s jezgrom nauka.

Teško je umjetničku kreativnost i snagu usmjeriti ta-ko da im se da kristološki oblik. Posrijedi je uvijek pitanje govora. On nije usmjeren samo prema ‘nekima drugima’, nego ponajprije prema vjernicima, Crkvi, koja nije izvor Poruke, ali joj se stavlja na raspolaganje u svim oblici-ma prenošenja/ispovijedanja. Građevina crkve svjedoči o preuzimanju oblika prema istini Poruke. Staro je litur-gijsko načelo da zakon molitve uspostavlja zakon vjero-vanja, što se može reći i drukčije: lex supplicandi et lex credendi statuat le-gem aedificandi: zakoni molitve i vjerovanja uspostavljaju zakon građenja.

Glazbeno-arhitektonski ključIći tragom smisla znači uložiti filološki trud, kako bi crkva u svemu pošto-vala kršćansku istinu i njezinu poruku: od vratnica, svijećnjaka, škropioni-ca, do oltara, svetohraništa, klupa, oltarnika… Liturgija je izražaj vjere do krajnje promišljenih pojedinosti, detaljâ (doslovno: odsječaka). Detalj je rezultat dijeljenja, lomljenja. Nije stoga čudno da kršćanstvo voli tu kultu-ru detalja jer i samo živi od nesebičnosti i dijeljenja. »Biti detaljan« znači ispunjavati osnovnu kršćansku zadaću dijeljenja u širemu smislu, pjevajući euharistiji (u posljednici ‘Hvali Sion Spasitelja’): »Kad ga primaš nije dio, nije kriška, nego cio ljudima se predaje« (»A sumente non concisus, non confractus, non divisus integer accipitur«). Bog je uistinu u detaljima u ko-jima se na razini arhitekture integer percipitur. Euharistija nam objavljuje otajstvo do mjere ulaganja i dijeljenja naših života. U tome dijeljenju važnu ulogu ima ‘rasipnost’, poglavito vremena, ali i snagâ, sredstava, jer ljepota ne podnosi sebičnost (usp. Mt 26, 8-11).

Tumačeći prispodobu o milosrdnome Ocu, sv. Irenej je pisao o Bogu ko-ji je ljudski rod pripremao za »simfoniju spasenja« (Adversus Haereses IV, 14, 2; 331). To je ujedno i njegov stanoviti ključ čitanja cijeloga Božjega djela i kriterij tumačenja Svetoga pisma: »Putem polifonije riječi u nama će se osje-titi jedincata skladna melodija koja uzdiže hvalu Bogu koji je stvorio sve što postoji« (Knjiga II, 28). U istome kontekstu koristi i simbol arhitekture, spo-minjući Boga koji je »poput arhitekta, gradio zgradu spasenja«.

Liturgijski prostor, povjeravajući se Božjoj Riječi, vjeri i predaji Crkve, otvara prostor Smislu i Ljepoti življenja.

NAŠA TEMA

4


Kardinal C. Cafarra pokazuje kako nam te dvije slike pomažu da u mno-žini elemenata vjere dohvatimo jedinstvo cjeline. Glazbena simbologi-ja očituje višestrukost zvukova (poli-foničnost), ali oni se javljaju zajedno (sin-foničnost), tako da pozoran i upućen slušatelj u simfoniji čuje polifo-niju. Što omogućuje takav proces i doživljaj? Pojednostavljeno rečeno: za-konitost sklada, harmonije; zakonitost suodnosa među pojedinim dijelo-vima. Tako se i Božje djelo može analogno pojmiti kao slušanje višeglasja: ono ima svoj razvoj, ali pojedini događaji, stavljeni zajedno, ne narušavaju suzvučje, premda su u trajnoj napetosti.

Zakonitost homofobne napetostiNapetost je ono što održava melodiju, što ne dopušta da se izgubi suodnos sklada. Tako milost ne dokida slobodu; datost stvorenosti kao muško i žen-sko ne dopuštaju se svesti na isto, ne mogu biti ‘homo-logirane’ ili ‘uni-for-mirane’, jer su uvijek različitost u skladnoj napetosti. Melodija se ne može razvijati na jednome tonu. Uostalom riječ ‘ton’ (tonus) dolazi od grčkoga glagola teino (rastegnuti, napeti), koji upućuje na napetost. Slično je i u sli-karstvu jer se i ondje govori o tonovima boja, dakle o napetosti koja se ra-zrješuje suodnosom, pa zbog toga govorimo o (ne)usklađenosti zvukova i boja. U tome se smislu s pravom trebamo zvati ‘homofobnima’ jer je Bož-je djelo ‘polifonično’. Imamo itekako razloga strahovati od jednoličnosti jer ona nije životna. Štoviše, kada se na aparatima koji ‘osluškuju’ naš organi-zam začuje jednoličan ton, prepoznajemo ga kao znak umiranja.

Primijenjeno na arhitekturu, možemo povući paralelu sa srednjovje-kovnim običajem da cilj nije bila savršena podudarnost elemenata, presli-kavanje na matrici jednakoga, jer se takva podudarnost smatrala đavolskim djelom. I tu treba napomenuti da je ‘simetrija’ dobila ime po usklađeno-sti mjera, što je danas izgubilo svoju puninu značenja, pa ju se drži pukim preslikavanjem dijelova, kako bi se nešto ‘uskladilo’. Ono što je simetrič-no daleko je od istosti i umnožene jednoličnosti. Uspoređujući Vjerovanje izraženo arhitekturom s onim koje se izražava glazbom ili bojom, možemo ustvrditi da su ritam i temeljni akord zadani doksologijom: sve je od Oca po Sinu u Duhu Svetome. Osluškivanje toga temeljnoga sloja često nije jed-nostavno, posebno ne ‘improvizacije Duha Svetoga’ koji u čudesnoj razigra-nosti i sučeljavanju s ljudskom sebičnošću i grijehom, može ostaviti dojam neprihvatljivih dionica i poteza. Bog je svomu narodu ostavio trajnu zada-ću – osluškivati – i odrednicu koja povezuje Stari i Novi zavjet: Slušaj(te)!

Vjerovanje je simfonija i simetrija; Vjerovanje je sklad mjera koje ne dopuštaju ‘herezu’ (odvajanje i izbor odstupanja od mjere, tj. kanona), ne zbog nečijega jednoumlja, nego zbog čuvanja sklada i smisla. Narušavanje omjera uvijek je vodilo u herezu (pretjerano isticanje ljudskoga ili božan-skoga u Kristu nužno je za sobom povuklo zanemarivanje potrebne nape-tosti između sastavnica). Zbog toga nikada ne će postojati mir koji bi zna-čio mirovanje. Isus je na zemlju donio ‘mač’, nemir koji se može živjeti kao sklad napetosti, kao sukladnost sučeljenoga (coincidentia oppositorum).

Za razliku od glazbene polifonije, gdje je naglašena istodobnost glasova u arhitekturi se vidi susljednost, suprisutnost drukčije vrste. Postoji ‘poli-

5

88živo vreloživo vrelo 2013

topija’ (višestrukost mjesta), pri čemu se razne stvarnosti vjere (stvaratelj-ska, otkupiteljska, posvetiteljska) susreću istodobno, ali postoji i stupnje-vitost, pristupanje, uprostorivanje koje je tipično za arhitekturu. Postoje i različiti slogovi (stilovi) koji odražavaju zakonitosti kon-struiranja. U Bož-jemu se načinu ‘građenja’ mogu iščitati konstante koje odražavaju suče-ljavanja oprječnosti, među kojima je svakako križ najizvrsniji element an-titezâ: gubitak koji je dobitak, grijeh koji postaje milošću, poniženje koje postaje uzvišenjem. Ako Bog tako gradi povijest spasenja, onda svaki kr-šćanki umjetnički izražaj nužno u sebi nosi takav trag. Sveti je Toma Akvin-ski volio razmatrati Božju objavu uspoređujući ju s arhitekturom.

Zgrada vjereArhitektonska simbologija naročito je odgojna za razumijevanje vjere. Ni-je rijetkost, osobito u najznamenitijim djelima arhitektonske umjetnosti da su posjetitelji vođeni prostorom te da im je sam hod govorljivo tumačenje i uvođenje u otajstvo. Vrata crkve, njezin portal, odražavaju vjeru ne sa-mo u Trojedinoga Boga, nego i u život vječni, u dioništvo nebeskoga zajed-ništva svetih, u uskrsnuće tijela, u Božju prisutnost po Crkvi na zemlji. No, ulazna su vrata uvijek prag, napetost redovitoga i neredovitoga, usmjere-nost prema ‘utrobi života’ koja rađa novost života i otkriva jezgru – oltar-ni prostor. Taj put od ulaza, od običnosti do nadobičnosti, u liturgijskome prostoru obilježen je hodom kroz raznolikost podprostorâ koji ne naruša-vaju cjelovitost ispovijedane vjere, nego ta ispovijed dobiva svoju prostor-nu os i razgranatost.

Crkva je zgrada vjere. U njoj je moguće pre-poznavati članke vjere koji su izrasli iz jednoga središta. Cijela je zgrada postavljena na zakoni-tosti odnosa temeljnoga i ‘zaglavnoga’ kamena. Da bi se moglo prepoznavati pojedine obrasce, izrijeke, sadržaje, potrebna je vjera (ona je por-ta fidei). Očima vjere drukčije vidimo životne okolnosti, događaje, vlastite doživljaje, pa tako i cjelokupnu stvarnost. Koliko god se povjesni-čari umjetnosti i njezini analitičari trudili iščita-vati kršćansku arhitekturu nekim drugim ključe-vima, bez vjere mnoge brave ostaju zaključane. Jasno je da svaki čovjek u nekoj zgradi vidi vla-stitim očima te da, usvojivši određene spoznaje, može dosegnuti puno sadržaja koji su na ‘razum-skoj razini’. Zgradu se može doživljavati izvanj-ski, promatrati ju iznutra jednakim (izvanjskim) pristupom, ali liturgijski prostor svoj smisao ima u sraštenosti sa životom zajednice, u sljubljeno-sti s pogledom i dodirom vjere; on je izgrađen da bi se u njemu boravilo, slavilo, davalo hvalu Bo-gu i život oblikovalo snagom križa i uskrsnuća Gospodinova.

Kon-struiranje liturgijskoga prostora pretpostavlja suživljenost i međusobnu povjerljivost vjerničkoga gledanja i arhitektonskoga stvaralaštva.

NAŠA TEMA

6


Arhitektura prostora, oslanjajući se na arhitekturu

slavlja, čuva i naglašava kristosredišnjost življenja

i slavljenja vjere u životu Crkve.

Crkva sv. Ivana Krstitelja, Mogno, Švicarska;

arh. M. Botta, 1998.

Nalazeći se u takvome prostoru lako se može pokazati da je on ‘pravilo’ (lex), ‘istina vjere’; da je u njemu materijaliziran Simbol vje-re, sažetak vjere Crkve koji smo primili u kršćanskoj inicijaciji.

Sam čin vjere – kaže kardinal Cafarra – iznimno je složen. To je čin koji u sebi sažima ne samo dimenzije kršćanske objave, nego i osobne raspoloživosti i uvjetovanosti, uvijek kao živo biće. Čin vjere u sebi sadrži: poznavanje spasenjskoga događaja, pouzdanje u Bož-ju Riječ, predanje čovjeka Bogu, čežnju za čistim zajedništvom s Bo-gom; zapravo sve ono što sadrži trostruki izrijek: vjerujem u Boga; vjerujem Bogu; vjerujem da Bog (postoji, da je stvorio svijet, da se utjelovio itd.). Također je važno prepoznati da je čin vjerovanja ujed-no i čin razuma, razumske prosudbe i očitovanja da je to što vjeru-jemo istinito. Vjera ima svoj intelektualni (umni) ustroj. Čovjek daje svoj pristanak onomu što mu Bog objavljuje, a da se pritom ne osla-nja na ono što mu se sviđa ili mu je korisno, nego na ono što jedno-stavno smatra istinitim. Crkva je neprekidno, od samih početaka in-zistirala na toj razumskoj razini.

Liturgijski prostor govori jezikom Objave da Bog želi čovjeka kao dionika svoga života u Kristu i po Kristu. Vjera je uvijek slobodan pri-stanak, a on ne bi postojao, ako čovjek ne bi smatrao da je objavljeno istinito. Vjera nužno potvrđuje prihvaćanje istinitoga i ako toga ne-ma kršćanstvo je na klimavim nogama. Zato sv. Pavao govori o stvar-nosti Uskrsnuća: ako Krist nije uskrsnuo, ako to nije istinito, naša je vjera uzaludna (usp. 1Kor 15, 14). Kao što kršćanska vjera nije ljudska konstrukcija, tako ni liturgija, pa niti liturgijski prostor ne mogu bi-ti istiniti bez oslanjanja na Objavu, na Božju Riječ i na Kristov vazam.

U suprotstavljenosti ružnomu, laži i zluSimboli vjere, u kojima je moguće čitati istinu života i pravilo istine, odnosno projekt Arhitekta, sadrže u sebi trodijelnost vjere u Božje

jedinstvo i njegovu trojstvenost Osobâ, kao i njihovo djelovanje. Liturgijski prostor uvi-jek je ‘kristocentričan’, povijesno-spasenj-ski, usmjeren prema vječnosti. On nije obli-kovan kao traganje za dalekim i nepoznatim Bogom, nego kao odraz utjelovljenosti Božje Riječi, čuvajući u napetosti božansku i ljud-sku stvarnost. Tako se prepoznaju božanska proizlaženja i slanja (Otac šalje Sina, a Sin i Otac Duha Svetoga), kao i eklezijalna svrš-nost (Crkva je spasenjsko djelo). U liturgij-skome prostoru očituje se da vjera nije samo ispovijedana, nego također da je misaona, razmatrana i življena vjera.

Sadržaj liturgijske arhitekture je vjera. I o vrijednosti vjere ovisit će pristup i prihva-ćanje arhitekture. Arhitektura nije uspore-

7

88živo vreloživo vrelo8živo vrelo88živo vrelo820132013820138820138diva s izumima koji će neposredno otkloniti ljudske muke; ona nije izravno karitativno djelo kojim se može privlačiti (ali i brže manipulirati); ona je na tragu sakramentalnosti – sadrži i otvara milosti, ali ju se može odbaciti, oči-tovati nepovjerenje, zamagliti značenje. Zbog toga u suvremenosti ne dobi-va političku važnost, niti je prioritet. Premda ti prostori u sebi sadrže i mo-ralne vrijednosti, oni ih ne mogu ucijepiti u društvo, a još manje nametnuti; arhitektura donosi ponude, a ne prisiljava na izvršenje zakona i odredaba.

No, u dijalogu s trpljenjem, sa životnim tegobama, puno toga što je lijepo zadobiva na vrijednosti. Poznavanje patnje i životne drame pokazuje itekako primjeren put do vrjednovanja arhitekture. Oni koji trpe i oni koji brišu tuđe suze istinski spoznaju svijet; njima se vjeruje. Liturgijska arhitektura je i sta-noviti protest protiv nepravde, premda to nije razlog građenja, nego iz jed-nostavne kršćanske logike: sve što je proturječno Radosnoj vijesti, protur-ječno je i arhitekturi, a to proturječno lako stane u trijadu ružnoće, laži i zla. Upravo zbog snage vjere liturgijski prostor ne smije biti ružan, odraz neisti-ne ili pak odraz ili poziv na zlo. Za kršćansku vjeru ne može biti prihatljiva ideološka propaganda u obliku iskrivljavanja slike svijeta i čovjeka (laž spo-jena s ružnoćom koja je oblik laži) ili u obliku nijekanja dobra.

Svaka građevina govori. Zgrade nisu vizualni predmeti, bez povezanosti s pojmovima i nazorima koje možemo vrjednovati. One su govor o prihva-ćanju ili odbijanju, o prijetnji ili gostoljubivosti, o težnjama prema buduće-mu ili o nostalgiji za prošlim. Arhitektonska djela u pravilu su sofisticirani pronositelji načina življenja, viđenja sreće i radosti, odnosa prema straho-vima. Izrijek kojim se kaže da je neki prostor lijep u sebi sadrži izrijek vje-rovanja, moralnosti, vrijednosti; to nije puka estetska strast. Od rukohvata preko prozora i krova, do namještaja i dekoracije susrećemo znakove prije-voda naše ideje o životu.

Ono što tražimo u nekome prostoru veoma je nalik onomu što tražimo u nekoj osobi. Prostori i predmeti koje doživljavamo lijepima nose u sebi ne-što od ljudi koje volimo. Graditi prostore molitve i slavlja postaje poput pi-sanja kojim se želi izraziti i čuvati ono što nam leži na srcu. Osim toga, pri-sutan je i spomen. Krist nam je ostavio svoju zapovijed ljubavi i spomena. Ostavio nam je znakove koje iz kulture u kulturu prevodimo u govor pro-storâ i predmetâ. Zato je sasvim suvislo pitanje arhitektima, ali jednako tako svim vjernicima: Što želite čuvati kao znak ljubavi; što želite učiniti vidljivim; na čemu se nadahnjivati za svoj život s Bogom? To treba izreći li-turgijskim prostorom, a to je sažeto izrečeno u Vjerovanju.

U arhitekturi, kao ni u stvorenome svijetu općenito, nema ničega što bi bi-lo ružno u sebi. Jednostavno je na pogrješnome mjestu, u pogrješnim odno-sima; nije ekvlilibrirano (uravno-teženo, ravno-vjesno). Mudrost rasporedbe dijelova pokazuje svoju snagu koja nije prisutna u drugim ozračjima. Za ‘ne-uspjele’, nedomišljene i nedoživljene crkve nisu krivi samo neki. Neprimjere-nost i nepripremljenost arhitekata za stvaranje istinitih, dobrih i lijepih pro-stora (u svoj oštrini značenja) odražava našu nesposobnost ili ne-htijenje za otvaranje Radosti u različitim životnim prilikama. Ružna arhitektura je plod ružnoće duha, uznositosti, sebičnosti, povijesti grijeha; plod izbora čovjeka koji ne želi spoznati tko je, odakle je i na što je pozvan.

NAŠA TEMA

8


MPrije negoli se počne

razmišljati o oblikovanju i stvaranju prostora za liturgiju Crkve, važno

je razumjeti da liturgija stvara prostor i da sama

jest prostor susreta s Bogom i mjesto iskustva

njegova spasenja. Liturgija treba prostor, ali ona još prije omogućuje

na nov način misliti prostor, odnositi se prema

prostoru, pitati se na koji način prostor (svijet)

biva uključen u zbilju spasenja. Liturgijska se

arhitektura zato ne može reducirati na »gdje-

-odrednicu« slavlja vjere. Ona zahvaća temeljna

pitanja vjere i života: božansko tko, spasenjsko

što i životno kako.

Misao o Bogu trajno se susreće s idejom prostora. Čežnja za Bogom neizbježno vodi k pitanju o mjestu susreta i zajedniš-tva s njim. »Učitelju, gdje stanuješ?« (Iv 1, 38), pitaju dvo-

jica Ivanovih učenika koji prvi polaze za Isusom. Evanđelist, istina, to učeničko pitanje ne bilježi da bi govorio o mjestu gdje je Isus bora-vio, ali je važno uočiti da se temeljna pitanja o Isusu, o razumijevanju njegove osobe i njegova božanstva uvijek dotiču prostora života. Pita-nje dvojice učenika izazvano je Isusovim pitanjem »Što tražite?«, a u njemu je, prema ivanovskom rječniku, zbijena sva soteriološka nape-tost koja zaokuplja čovjeka: tražiti znači čeznuti za smislom, za istin-skim životom, životom u Bogu. To temeljno pitanje smisla, »Što tra-žite?«, sveti Ivan stavlja na početak svoga Evanđelja, kao prvu Isuso-vu izgovorenu riječ. Spasenje se postiže traženjem Onoga koji je si-šao na zemlju i učinio se bliskim, susretljivim. Tome pitanju učeni-ci daju mjesnu odrednicu: »Gdje stanuješ?« Zapravo, žele pitati: gdje ostaješ, gdje bivaš, gdje se može biti zajedno s tobom… No, evanđelist istim glagolom izriče učeničko pitanje »Gdje stanuješ (ostaješ)« (pû méneis) i iskustvo koje slijedi: »ostadoše kod njega« (par’ autô émei-nan). Tim glagolom izrečena je tajna Kristova silaska na zemlju. Prem-da »pođoše i vidješe gdje stanuje« i premda »ostadoše kod njega onaj dan«, evanđelist se ne upušta u opis mjesta toga susreta i zajedništva. Ističe samo mogućnost bivanja s njim, mogućnost u kojoj se otkriva smisao Isusova dolaska. Bog je u Isusu dao mogućnost susreta. Učinio se prostorom susreta. Živjeti u Bogu, ostati u njemu, znači istinski ga spoznavati i biti spašen. Tako se misao o Bogu i ideja prostora neraz-dvojno isprepliću.

Sama istina o Presvetomu Trojstvu i o međusobnom prožimanju božanskih osoba unosi dimenziju prostora u govor o božanskomu ži-votu: osobe Presvetoga Trojstva daju boravište jedna drugoj, »mje-sto« međusobnoga prožimanja, te tako ideja o Trojstvu, o prožetosti i »nepomiješanosti« božanskih osoba, govori o Božjemu životu kao prostoru, odnosno o božanskomu životu kao življenju u Bogu. No-vozavjetna teologija zato Kristovo otajstvo i njegov dar spasenja izri-če prostornim slikama: živjeti u Kristu, biti u Kristu, biti uronjen u Krista… Taj »spasenjski u«, prema kojemu svako slavljenje Kristova otajstva postaje novo biti u Kristu, ocrtava i zadaje polazišne i okvir-ne ideje za svako stvaranje prostora za liturgijsko slavlje vjere, kao i za prostorno oblikovanje liturgijskoga slavlja.

Vjera i Božja prostornostCrtice za teologiju liturgijskoga prostora

Ante Crnčević

9


Po liturgiji Crkve spasenjski kairós pronalazi oikós, mjesto susreta s čovjekom.

Bazilika sv. Klementa, Rim, 12. st.

Traganja za shvaćanjem prostora Ponekad je ideja o Božjoj prostornosti bivala zaprjekom za ispravno razu-mijevanje i iskustvo Boga, pa ga se smatralo nadprostornim ili izvanpro-stornim, a ponekad je upravo prostornost bila nezaobilaznim i strukturnim elementom spoznaje Boga i susreta s njim. Može se reći da spoznaja Bo-ga postaje jasnijom i sigurnijom kada se pitanje o Bogu postavlja i razumi-jeva kroz misao o prostoru – pri čemu uključujemo odnos Boga prema svi-jetu (našemu prostoru), ali i samu Božju prostornost. Tako misao o odno-su Boga i prostora ocrtava samu ideju koju čovjek ima o Bogu te način čo-vjekova doživljavanja Boga. Shvaćanje toga odnosa oblikuje misaone, filo-zofijske i religijske poglede koji se smještaju u raspon od deizma do pante-izma i panenteizma.

U nemoći i nesigurnosti oblikovanja nekog prihvatljivoga odgovora na pitanje odnosa Boga i prostora, ljudska je misao katkada izlaz tražila u raz-matranju Boga i vremena. Ideja o Božjoj nedodirljivosti, nevidljivosti, nepri-stupačnosti i nemjesnosti izražavana je mišlju o njegovoj vječnosti, a Bož-ja objava, blizina i djelovanje u svijetu izražavani su pojmom kairós, mi-losnim trenutkom. Tako se i iskustvo Boga u povijesti nastojalo smjestiti u vremensku dimenziju, koja ne isključuje prostornost, ali ju nadvisuje i pro-širuje. Prostornost kao da nije bila dostatna da bi se izrazilo Božje otajstvo. Ipak, starozavjetna predaja često čuva mjesni spomen na te milosne trenut-ke. Mjesni (topični) spomen postaje potvrdom i svjedočanstvom povijesnoga susreta s Bogom, nje-gove dodirljivosti, objave i blizine, pokazateljem da on nije utopijska ideja. Spomen na trenutak Jakov-ljeva sna i susreta s Bogom biva čuvan kroz »uzdi-gnuti kamen«, sveto mjesto koje Jakov prozva Be-tel, Božjom kućom (usp. Post 28, 10-22). Tako ka-irós (trenutak) susreta uvijek pruža iskustvo koje se može nazvati oikós, kućom, domom zajedništva i blizine, mjestom spomena i ponovnoga susreta. Dok u židovskoj tradiciji memoria postaje pogla-vito način kojim se premošćuje vrijeme i povezu-ju naraštaji s događajima svete povijesti, kršćanski osjećaj vjere, uz čuvanje spomena na Božje djelo spasenja, kako primjećuju Buber i Rosenzweig, na snažan način uključuje odnos prema prostoru. Kr-šćanstvu je vlastito poslanje koje premošćuje i uje-dinjuje prostore, nastojeći učiniti sav svijet mje-stom Božjega kraljevanja, mjestom življenja njego-va spasenja.

Liturgijski spomen-čin Kristova otkupiteljsko-ga djela, preobražava spasenjem vrijeme i prostor života Crkve. Otajstvo Božjega utjelovljenja nije tek silazak iz vječnosti u vremensko iskustvo; utje-lovljenjem Bog dotiče prostore života te i sam po-staje prostorom spasenja i spasenjskoga života.

NAŠA TEMA

10


Liturgijska arhitektura, kao i liturgija sâma,

ugrađuje poklad vjere u kulturu i predaju

naroda koji slavi.

Crkva Presv. Trojstva (Tsminda Sameba),

Gergeti, Gruzija, 14. st.

Apostol Pavao zato jasno ističe: »U njemu živimo, mičemo se i jesmo.« (Dj 17, 28) Na tome tragu sv. Maksim To-rinski govori o Bogu kao prostoru Cr-kve, ‘mjestu’ u kojemu se Crkva ostva-ruje. I duhovnost se često služi izri-čajem o Duhu Svetom kao ambijentu u kojemu se živi dar vjere i zajedniš-tvo s Bogom i ljudima. Govoriti o Bo-gu kao ambijentu života ne znači za-mišljati Boga kao nedefinirano »ozrač-je« u kojemu živimo ili kao nadahnuće za život po njegovoj riječi, nego prizna-ti ga osobom koja nas susreće i okru-

žuje; on je onaj koji ophodi naš život (lat. ambire, hoditi okolo, okruživati) i tako usmjerava svekoliko življenje i djelovanje. Iz tih misli o Bogu, koji je prostor života, moguće je na ispravan način razumijevati i oblikovati litur-gijsku arhitekturu koja, ugrađena u sakramentalno slavlje vjere, omoguću-je spasenjsko biti i ostati u Bogu. Liturgijska arhitektura, stoga, vlastitim jezikom odgovara na temeljno soteriološko pitanje »Što tražite« te očituje iskustvo spasenja: »ostadoše kod njega onaj dan«. Liturgijska se arhitektu-ra zato ne može reducirati na »gdje-odrednicu« slavlja vjere. Ona zahvaća temeljna pitanja vjere i života: božansko tko, spasenjsko što i životno kako.

Prostor slavlja kao slika življenja vjereLiturgijsko slavlje Crkve stvara prostor susreta s Bogom. Prije negoli se počne razmišljati o oblikovanju i stvaranju prostora za liturgiju Crkve, važ-no je razumjeti da liturgija stvara prostor i da sama jest prostor susreta s Bogom i mjesto iskustva njegova spasenja. Liturgija treba prostor, ali ona još prije omogućuje na nov način misliti prostor, odnositi se prema prosto-ru, pitati se na koji način prostor (svijet) biva uključen u zbilju spasenja ko-je se po liturgijskim činima ponazočuje, uprisutnjuje, uvremenjuje i umje-šćuje u život Crkve.

Vrijedi spomenuti da je kršćansko iskustvo slavlja znatno ranije oblikova-lo blagdane, svete dane i sveta vremena, nego što je došlo na ideju da oblikuje »svete prostore«. Početna svijest o (vrlo) skorom Kristovu dolasku nije ostav-ljala mogućnost oblikovanja prostora za slavlje jer je sav(!) prostor života tre-bao biti »svetim prostorom« životnoga slavlja i svakodnevnoga susretanja s Bogom. Od kada je Crkva, organizirajući život vjere u kršćanskim zajednica-ma, počela ‘izdvajati’ i oblikovati posebne prostore za slavlje, pitanje o pro-storu ne prestaje zaokupljati kršćansku misao, i to ne samo pod arhitekton-skim, nego i pod filozofskim i teološkim vidom. Zapravo, sve povijesne mije-ne u oblikovanju liturgijskoga prostora, kroz umjetničke stilove i razdoblja, jesu pokušaj odgovora na uvijek aktualno pitanje o odnosu Boga i njegova da-ra spasenja prema prostoru života i prema životu samom.

Preuzimanje rimske bazilike, zdanja koje je pripadalo javnomu životu, za matricu kršćanskoga bogoštovnoga prostora uvelike rasvjetljava kršćanski

11


odnos liturgije i života. Liturgija daje prostor Bogu u životu; ona ne izdvaja vrijeme i prostor za Boga, nego Božje djelo unosi u životni ritam i tijek, u zbi-lju života. Uloga koju su crkve imale u oblikovanju i urbanističkom organiziranju gradova također go-vori o uređenju života po matrici »nebeskoga gra-da« (usp. Otk 21, 16), svjedočeći kako je vjera uveli-ke određivala odnos prema prostoru života. Pa i sa-ma tlocrtna matrica kršćanske bazilike, oblikujući prostor igrom i odnosima kružnice i kvadrata, ko-ji simboliziraju nebeski (aktivni) i zemaljski (pasiv-ni) element, govori o liturgiji kao mjestu preobraz-be života. Ako vjerujemo da kršćanska liturgija ni-je nikakav nadomjestak starozavjetnoga bogoštov-lja ili tek obredni izričaj ljudske čežnje za Bogom, nego zbilja Božjega djela spasenja, događaj u kojemu On dolazi i za nas se predaje, onda i mjesto toga slavlja mora nositi i svjedočiti tu istinu. Kao što liturgijska glazba nije ambi-jentalna glazba koja bi pružala ozračje mira i meditacije ili izricala nutarnja vjernička raspoloženja, tako ni liturgijski prostor ne može biti oblikovan tek kao jednostavni prostor sabranosti, molitve i razmatranja, prostor koji bi bio lišen teološke i povijesno-spasenjske paradigme.

Čini se da se »novost« današnjega oblikovanja prostora za liturgijsko slavlje pokušava graditi upravo na toj lišenosti i oslobođenosti od biblijsko-ga, teološkoga i eklezijalnoga pogleda i iskustva, oduzimajući mu pravo na »liturgijsku« vlastitost. Razloge takvomu stanju treba tražiti i u nedovoljnoj svijesti same kršćanske zajednice o biti liturgijskoga slavlja i o uključenosti prostora u dinamiku obrednoga i otajstvenoga događanja. Mnogi vjernici ne uviđaju nedostatke jednoga ili prednosti drugoga prostora, a nerijetko mje-rila prosudbe suprotstavljaju samo staro i novo, »klasično« i »moderno«, bez oslonca na misao o liturgiji koja ima biti classis svake umjetnosti u litur-giji – glazbene, arhitektonske, likovne… »Klasično« u liturgijskoj umjetno-sti jest, dakle, samo ono što je uzorno i izvrsno, po mjeri i redu (classis) koji određuju bit i smisao, a to je liturgija. Moderno i postmoderno graditeljstvo ne nose raskid s onim što je razlog da je neki arhitektonski oblik nazvan kla-sičnim. Štoviše i suvremena zdanja liturgijske arhitekture imaju zadaću ču-vati liturgijsku classis, kako bi bila liturgijski prvo-klasna, uzorna. Svako oz-biljno stvaralaštvo stoga ne skriva želju da bude uvršteno u »prvi red«, u kla-sičnost, ne prestajući tragati za novim oblicima i načinima izražavanja. Ot-klanjajući liturgiju kao polazište i mjeru liturgijsko-umjetničkoga stvaralaš-tva, čiji bi ‘plod’ trebao biti utkan u samo liturgijsko slavlje, novo umjetnič-ko stvaralaštvo postaje »eksperimentiranje sa samostvorenim svjetovima, prazna ‘kreativnost’ koja više ne zapaža Duha Stvoritelja« (J. Ratzinger) te čovjeku uspijeva samo posvijestiti »apsurdnost njegova stvaralaštva«. Sva-ko umjetničko djelo koje je mišljeno za liturgiju Crkve nezaobilazno mora nastajati iz misli o nerazdvojivosti stvaranja, kristologije i eshatologije (J. Ratzinger). Jedino tako se otvara mogućnost punomu iskustvu vjere u ko-joj se susreću i međusobno obogaćuju celebratio, contemplatio i devotio.

»Klasično« u liturgijskoj umjetnosti jest ono što je uzorno i izvrsno jer je izgrađeno po redu i mjeri (classis) same liturgije.

Crkva sv. Petra i Pavla, Schwarzah, Njemačka.

NAŠA TEMA

12


Svjetlo i voda, elementi liturgijskoga slavlja, postaju

konstruktivni elementi krstioničkoga prostora.

Evangelička crkva Pomirenja, Stuttgart-Degerloch, 1960.

Liturgijski prostor, dakle, ne smije biti sveden samo na zahtjeve i potrebe obrednoga događanja. U liturgiji se Crkva prepoznaje Cr-kvom, u njoj nalazi i obnavlja vjeru, u njoj propituje svoje sumnje, traži nadahnuće u životnim brigama, produbljuje svoje spoznaje i bistri svoje gledanje, u liturgiji otkriva svoje poslanje i raste u sve-tosti… Zato liturgiji pripada sveukupna vjera Crkve i svekoliki ži-vot vjernika. Liturgijsko slavlje može ponuditi nepredvidiva isku-stva vjere: netko će u liturgiji krštenja spoznati istinu o ljudskom umiranju, a netko u liturgiji sprovoda otkriti vrijednost svoga po-slanja, drugi će pak u slavlju euharistije prepoznati ljepotu osobno-ga dara vjere, a netko pak u sakramentu pomirenja pronaći radost zajedništva u vjeri… Sve su to iskustva koja obred ne jamči, ali uvi-jek ostavlja prostor za njih jer je liturgija Božje djelo spasenja me-đu ljudima. S tim povjerenjem u liturgiji valja pristupiti svakom ar-hitektonskom oblikovanju liturgijskoga prostora. Željena obnova liturgijske umjetnosti stoga pretpostavlja »dar novoga gledanja«, povjeravanje Daru koji se daje u vjeri i zajedništvu Crkve. Gdje po-stoji takvo povjerenje i izručenje, umjetnost uspijeva pronaći pra-vi stvaralački izražaj.

Može se reći da je umjetnost uvijek svjedočanstvo i slika života, životnih propitivanja i težnjâ. I naše crkve svjedoče o Crkvi, o na-šoj crkvenosti, o vjeri, o shvaćanju i načinu doživljavanja liturgije, o brizi za prostor života, o gledanju onkraj vidljivoga… Što se sve može iščitati iz naše liturgijske arhitekture i umjetnosti? Katkada ona snažno govori o krizi i površnosti vjere, o sumnji, o nejasnoći traganja, o nesigurnosti znanja, o nedovoljnom poznavanju Krista, o nemoći povjerenja, o zaboravu crkvenosti, o duhovnoj introver-tnosti… Obnova počinje od osobâ, od svih koji čine zajednicu vjer-nika. Samo u vjeri izgrađena zajednica može stvoriti umjetničko djelo koje će svjedočiti istinu vjere i biti prostorom njezinoga rasta.

Crkva – subjekt vjerovanja i slavljenja U govoru o liturgijskoj arhitekturi dvadesetoga stoljeća zamjećuje se jedna novost u kojoj se mogu iščitati mnoge dileme i poteškoće suvremene um-jetnosti. Mnoge su suvremene crkve »umjetnička autorska djela«. Takvima ih se predstavlja, po autorima ih se poznaje i njihovo »lice« uvelike ovi-si o njihovim autorima. Premda se »autori« (kipari i arhitekti) uz pojedi-na liturgijska zdanja vežu još od razdoblja renesanse, do dvadesetoga su stoljeća oni bili sukreatori zajedno sa zajednicom vjerujućih, s Crkvom. Te-ološka i liturgijska misao nisu pružale samo savjet, nego su oblikovale pola-zište i sveukupno usmjerenje građenja i uređenja crkve. Samo Crkva može biti istinski autor i umjetnik u građenju i oblikovanju crkve-zgrade. Kao što vjera nije osobno iznašašće, nego dar u zajednici vjernika, tako ni litur-gijska umjetnost nije »autorsko djelo«, nego dar koji se prima i oblikuje u krilu Crkve koja vjeruje i slavi otajstva vjere. Arhitekt, ističe C. Valenziano, ne oblikuje liturgijski prostor na temelju »svoga vjerovanja«, nego na vje-ri Crkve. U tome je vidu zacijelo potrebno više obostranoga povjerenja –

13


Liturgijski kalendar

KOLOVOZ 6 U PREOBRAŽENJE GOSPODINOVO 7 S Svagdan; ili: Sv. Siksto II., papa, i drugovi, mučenici;

Sv. Kajetan, prezbiterBr 13,1-2a.25 – 14,1.26-30.34-35; Ps 106,6-7b.13-14.21-23; Mt 15,21-28

8 Č Sv. Dominik, prezbiter, spomendan od dana: Br 20,1-13; Ps 95,1-2.6-9; Mt 16,13-23

9 P SV. TEREZA BENEDIKTA OD KRIŽA, dj. i muč., blagdanvl.: Hoš 2,16b.17b.21-22; Ps 45,11-12.14-17; Mt 25,1-13

10 S SV. LOVRO, đakon i mučenik, blagdan vl.: 2Kor 9,6-10; Ps 112,1-2.5-9; Iv 12,24-26

11 N DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 12 P Svagdan; ili: Sv. Ivana Franciska de Chantal

Pnz 10,12-22; Ps 147,12-15.19-20; Mt 17,22-27. 13 U Svagdan; ili: sv. Poncijan, papa, i Hipolit, prezbiter, mučenici

Pnz 31,1-8; Otpj. Pj.: Pnz 32,3-4a.7-9.12; Mt 18,1-5.12-14 14 S Sv. Maksimilijan Marija Kolbe, prezb. i muč., spomendan

od dana: Pnz 34,1-12; Ps 66,1-3a.5.8.16-17; Mt 18,15-18

15 Č UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE 16 P Svagdan; ili: Sv. Stjepan Ugarski; Sv. Rok, prezbiter

Jš 24,1-13; Ps 136,1-3.16-18.21-22.24; Mt 19,3-12 17 S Svagdan: Jš 24,14-29; Ps 16,1-2a.5.7-8.11; Mt 19,13-15

18 N DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU 19 P Svagdan: ili: Sv. Ivan Eudes, prezbiter

Suci 2,11-19; Ps 106,34-37.39-40.43ab-44; Mt 19,16-22 20 U Sv. Bernard, opat i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: Suci 6,11-24a; Ps 85,9.11-14; Mt 19,23-30 21 S Sv. Pijo X., papa, spomendan

od dana: Suci 9,6-15; Ps 21,2-7; Mt 20,1-16a 22 Č Blažena Djevica Marija Kraljica, spomendan

vl.: Iz 9,1-6; Ps 113,1-8; Lk 1,26-38 23 P Svagdan; ili: Sv. Ruža Limska, djevica

Rut 1,1.3-6.14b-16.22; Ps 146,5-10; Mt 22,34-40 24 S SV. BARTOL APOSTOL, blagdan

vl.: Otk 21,9b-14; Ps 145,10-13b.17-18; Iv 1,45-51 25 N DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU 26 P Svagdan: 1Sol 1,1-5.8b-10; Ps 149,1-6a.9b; Mt 23,13-22 27 U Sv. Monika, spomendan

od dana: 1Sol 2,1-8; Ps 139,1-6; Mt 23,23-26 28 S Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: 1Sol 2,9-13; Ps 139,7-12b; Mt 23,27-32 29 Č Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja, spomendan

vl.: Jr 1,17-19; Ps 71,1-6b.15ab.17; Mk 6,17-29 30 P Svagdan: 1Sol 4,1-8; Ps 97,1-2b.5-6.10-12; Mt 25,1-13 31 S Svagdan: 1Sol 4,9-11; Ps 98,1.7-9; Mt 25,14-30

kako umjetničke otvorenosti ekleziološkome ključu stvaranja tako i crkve-ne osjetljivosti za stvaralačku novost u umjetničkom izričaju.

Kada je riječ o eklezijalnim temeljima oblikovanja liturgijskoga prostora, važno je imati hrabrosti otrgnuti se od onih modela u kojima je crkveno bi-lo identično s kleričkim. Od kada je u srednjemu vijeku Missale plenarium objedinio sve liturgijske službe u jednu liturgijsku knjigu i povjerio ih sveće-niku i nižim kleričkim redovima, i sam je prostor slavlja oblikovan kao »ple-narna pozornica« (C. Valenziano) na kojoj se sve zbiva i gdje je sve u ruka-ma svećenika. Iz takve se matrice još uvijek oblikuje nutarnja rasporedba i usmjerenost prostora. Nedostaje eklezijalnoga pogleda na liturgijsko slav-lje, na njegove elemente i mjesta obrednoga događanja. Mjesto zajednice (crkvena ‘aula’ ili ‘lađa’) jest obredno mjesto. Događanje otajstva ne može se svesti na usko mjesto obrednoga činjenja; ono se događa u zajednici slavi-telja, u osobama koje čine zajednicu. Liturgijska arhitektura stoga ne će za-dobiti svoj eklezijalni predznak sve dok sama liturgija ne bude u punoj mje-ri djelo cijele Crkve, zajednice vjernika, događaj u kojemu se Crkva prepo-znaje i izgrađuje.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

14

Ulazna: 75.4 U sjajnom se oblakuOtpj. ps.: Gospodin kraljuje (ŽV 7/2009)Prinosna: 211 Isus Krist je slika BožjaPričesna: 201 O svjetlo duša, Isuse ili: 136.1 Gospodine, ja vjerujemZavršna: 184 ili 283 Ti divni Kralj si nebesnik ili: I Svi kliknimo Kristu

6. kolovoza 2013.

Preobraženje GospodinovoUlazna pjesmaU sjajnom se oblakuukaza Duh Sveti, i začu se Očev glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!

Usp. Mt 17, 5

Zborna molitvaBože, ti si u Kristovu preobraženju potvrdio otajstva naše vjere svjedočanstvom Zakona i prorokai unaprijed pokazao naše božansko posinjenje. Daj da slušamo glas tvoga ljubljenoga Sina te zavrijedimo biti njegovi subaštinici. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPosveti, Gospodine, molimo, ove darove Preobraženjem svoga Sina. Obasjaj nas njegovim svjetlom, i očisti od grijeha. Po Kristu.

Prvo čitanje Dn 7, 9-10.13-14Odijelo mu bijelo poput snijega.

Čitanje Knjige proroka DanielaGledao sam:Prijestolja bjehu postavljena i Pradavni sjede. Odijelo mu bijelo poput snijega; vlasi na glavi kao čista vuna. Njegovo prijestolje kao plamenovi ognjeni i točkovi kao žarki oganj. Rijeka ognjena tekla, izvirala ispred njega. Tisuću tisuća služahu njemu, mirijade stajahu pred njim. Sud sjede, knjige se otvoriše. Gledah u noćnim viđenjima i gle s oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna, nikada neće proći, kraljevstvo njegovo vječno, nikada propasti neće. Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam Ps 97, 1-2.5-6.9Pripjev: Gospodin kraljuje, Svevišnji – nad svom zemljom!Gospodin kraljuje: neka kliče zemlja, nek se vesele otoci mnogi!Oblak i tama ovijaju njega,pravda i pravo temelj su prijestolja njegova.

Brda se tope pred Gospodinom ko vosak,pred vladarom sve zemlje.Nebesa navješćuju pravednost njegovu,svi narodi gledaju mu slavu.

Ti si, Gospodine, Svevišnji – nad svom zemljom,visoko, visoko nad bozima svima.

Drugo čitanje 2Pt 1, 16-19Taj Glas s neba čusmo.

Čitanje Druge poslanice svetoga Petra apostolaPredragi! Nismo vam navijestili snagui Dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova veličanstva. Od Oca je doista primio čast i slavu kad mu ono od uzvišene Slave doprije ovaj glas: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina!« Taj glas, koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njime na Svetoj gori. Tako nam je potvrđena proročka riječ, te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu – – dok Dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašim.Riječ Gospodnja.

15

8 8 živo vreloživo vrelo8 živo vrelo8 8 živo vrelo8 20138 20138 8 20138

Molitva vjernika

Dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.

Ikona iz 1403., Galerija Tretjakov, Moskva.

Braćo i sestre, Krist Gospodin okupio nas je danas oko svoga stola da bismo iskusili zbilju novoga – preobraženoga života. Zajedničkom molitvom utecimo se Ocu nebeskomu:

Obasjaj nas, Gospodine, svojim svjetlom!1. Za Crkvu Božju: da, živeći i svjedočeći evanđelje,

bude svim narodima svjetlo na putu spasenja, molimo te.

2. Za predvodnike i učitelje tvoga naroda: nadahnjuj ih da uvijek traže svjetlo tvoga lica te tako budu svjedoci tvoje riječi i jasan primjer božanskoga života, molimo te.

3. Za braću i sestre koje je zasjenila tama grijeha: daj im iskusiti radost tvoje milosti i vrati ih na put spasenja, molimo te.

4. Za sve nas ovdje sabrane: obnovi nas svjetlom svoga lica da i naš život zasja novim svjetlom, molimo te.

5. Za našu preminulu braću i sestre: pozovi ih Gospodine k sebi kako bi mogli živjeti u svjetlosti vječnoj, molimo te.

Svemogući vječni Bože, ti nam u ovome svetom susretu daješ iskusiti toplinu i radost vječnoga života. Pomozi nam da, živeći dar vjere, preobražavamo lice ovoga svijeta i tako gradimo tvoje Kraljevstvo. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaKad se Krist očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.

1Iv 3, 2

Popričesna molitvaGospodine, daj da nasova pričest promijeni na sliku Isusa Krista, čiju si slavu očitovao čudesnim preobraženjem.Koji živi.

Pjesma prije evanđelja Mt 37, 5cOvo je Sin moj, Ljubljeni!U njemu mi sva milina! Slušajte ga!

Evanđelje Lk 9, 28-36Dok se molio, izgled mu se lica izmijeni.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!«I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.Riječ Gospodnja.


16

Proslava Kompromisa

Evanđelist Luka ne spominje široko ko-rišten pojam metamorphosis (koji smo na hrvatski jezik preveli pojmom »pre-

obraženje«), zbog toga što bi on u ušima slu-šatelja kojima se obraća – pretežito ljudima odraslima u ozračju grčke kulture – zvučao dvoznačno i time zbunjujuće. Naime, meta-morfoza je bila vezana uz preobrazbe božan-stava i nimfa, što je kršćanskomu vjerovanju protivno i neprihvatljivo. Zato piše da mu je izgled (to eidos) postao drukčijim (heterón). Drukčijost koja je otvorila blistavost neba.

U devetome poglavlju Evanđelja po Luki Radosna vijest o nebeskome kraljevstvu kao da počinje hodati životnim putovima ljudi. To poglavlje započinje Isusovim pozivom učeni-cima da naviještaju evanđelje u galilejskim mjestima. I njihovo propovijedanje ima odje-ka. Prvi je odjek u odgovorima ljudi koji izra-žavaju najraznovrsnije pretpostavke o Isuso-vu identitetu. Zatim postoji i odjek odjeven u pobožno pitanje puno čuđenja Heroda Tetrar-ha: Tko li je taj? U ozračju posvemašnjega mi-ra, u molitvi, slijedi Isusovo pitanje učenicima o tome što govore ljudi o njemu; tko bi on ui-stinu bio. I konačno, najzahtjevnije pitanje: za koga ga drže sami učenici, nakon kojega se ču-je Petrov odgovor o Kristu.

Ljudi, Herod, učenici, Petar daju moguće odgovore, ali još uvijek kao izražaje traženja, propitivanja, nesigurnosti ne samo podloga za svoje odgovore, nego i budućnosti nakon tih odgovora; točnije – kamo oni vode. Na ljudske odgovore, zapravo traženja, dolazi Očeva ri-ječ: Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!

Utemeljujuća zapovijed za izabrani na-rod: Šemá, Izraél! (Čuj, Izraele!) za nas kršća-ne ima jasan smjer slušanja koje je protegnuto prema Isusu, Izabraniku. Petar, Ivan i Jakov za Isusa su pratitelji napornoga uspona prema brdu molitve i tamo su ugledali kako je njego-vo lice postalo drugo. Samo evanđelist Luka pripovijeda o čemu su raspravljali: o njegovu Izlasku, o predstojećim događajima u Jeruza-

Preobraženje Gospodinovo

lemu, o prola-sku kroz pri-jeteće vode i kroz ponor tr-pljenja. Ma-loprije Isus je učenicima izgovorio riječ o nužnosti muke (de necessitate passionis), s uznemirujućim pozi-vom da ostanu s njime u činu darivanja prino-šenjem samoga sebe. Govorio im je o ključu nasljedovanja: zaboraviti sebe, izgubiti život. Sada nebeski Otac traži da se poslušaju baš te njegove riječi, teške i skandalozne; traži pri-hvaćanje Izabranika koji prolazi putem sabla-zni križa. To je njegov Sin; jedini koga treba slušati, osobito onda kada se čuju druge, blaže i privlačnije riječi.

ZaljubljenostZašto nam se čini da vjera slabi i zašto izgle-da da nema snagu životnoga uporišta? Lako nas preuzima dojam da vladaju dosada, umor i sivilo. Preobraženje nas uči kako su učeni-ci postupali kada su Isusa poznavali na teme-lju promatranja nepreobraženosti, kao čovje-ka komu su znali podrijetlo, navike, glas; i ka-ko se ponašaju kada su upoznali Isusa koji se vidi očima objavljenosti, dara. Osjetili su sna-gu zaljubljenosti, kada drugi, kada nešto dru-go postaje jedinstvenim do te mjere da ništa s time nije usporedivo. Usvojili smo izraz: »vi-djeti u drukčijemu svjetlu«. Preobraženje je učenicima omogućilo da vide i dodiruju očima i rukama vjere, pronalazeći odgovor na poti-caje koji u čovjeku traže istinu. Zaljubljenost može uljepšavati, na stanovit način ‘prevari-ti’, dok vjera odgovara ljubavi koja pred isti-nom najveće ružnoće otkriva najdublju i naj-privlačniju ljepotu.

U susretu ljudskoga srca i križa, čežnje za zemaljskim uspjehom i božanskim govorom našao se Petar sa svojom pogrješkom. Ushi-ćen svjetlom preobraženja i darom vidljivo-sti nevidljivoga povest će se za doživljenim

17


Danijelovo viđenje Sina Čovječjega Dn 7, 9-10.13-14U samom viđenju dolazi do obrata kada se sastaje sudsko vijeće pod predsjedanjem Pradavnoga. To je naziv za Boga koji se pojavljuje kao rezultat razmišljanja o njegovoj vlasti koja obuhvaća sva vremena. Opisom njegova odijela, koje je bijelo kao snijeg i njegove kose, koja je čista kao vuna, u teofaniji se očito misli na Božji sjaj. Pokretni tron Pradavnoga upućuje na događaj teofanije koji ispunja cijelu povijest svijeta. Tron je obuhvaćen vatrom kojom se ističe Božja svetost kojoj se ne možemo približiti. Nebesko sudsko vijeće najavljuje konac povijesti svijeta i dolazak vječnog Božjega kraljevanja. Na to upućuju otvorene knjige. U njima su zapisane sudbine ljudi i čitavih naroda. Tu su zapisana i dobra i zla djela za koja dolazi Božji sud. Pojavak Sina Čovječjega slijedi kao vrhunac teofanije. Jedan »čovjek« nastupa kao predstavnik Božje vladavine. On dolazi na oblacima k Pradavnome i kad mu biva predstavljen, dobiva puninu vlasti.

Mario Cifrak

Zrnj

e

do kraja Evanđelja, kada ga ista pogrješka dovodi do nijekanja po-znanstva s trpećim Kristom, a po-grješka je u tome što je želio bora-viti u svjetlu Uskrsnuća, bez prola-ska kroz muku. Evanđelist – rekli bismo danas – ironično tumači da Petar nije znao što govori. Mislio je da je to prečac do radosti.

Ti skraćeni putovi tipični su za ponude ko-je nam dolaze od Božjega neprijatelja. Zbog to-ga Isus, obraćajući se Petru, spominje Sotonu. Takvim je ponudama obasipao Isusa u pustinji: učini samo to i bit će ti… Skraćeni putovi nado-hvat ruke, tako primamljivi i tako lako ostvari-vi, postoje u svakome životu: privid, iluzija da je život dosizanje blago-stanja; ‘»osjećati se do-bro«, po svaku cijenu, pa čak i cijenu zaborava; nebrige, bezosjećajnosti prema onima koji trpe i koji iz dana u dan žive umiranje. Tada napast progovara da je sve to bolje zanemariti – da se ne uprljaju iluzije. No, takav stav od nas stvara »neprijatelje križa Kristova«, kako to napomi-nje sv. Pavao u Poslanici Filipljanima.

Bog koji se kompromitiraEvanđelje očituje Isusov put, ‘kompromitira-jući put’, bez polovičnosti za ‘izlazak’ koji se ti-

če svih ljudi. Objava lica Boga koji se ‘kompro-mitira’, koji se daje čovjeku bez zadrške. Sje-na križa produžuje se od noći u kojoj Bog pre-uzima na sebe sve posljedice nevjernosti Save-zu, sklopljenomu s Abrahamom, do svjetla Ta-bora. To je svjetlo dano očima apostola, a mo-ći će ga prenositi samo kada budu spremni svoj život prinijeti za druge. Rečeno drukčije: sigu-ran i najkraći put jest slušanje Isusa, odbijaju-ći one smjerove koje uvijek nudi ‘zdrav razum’ i uobičajenost koja je prečesto drugo ime za se-bičnost.

Blagdan Preobraženja možemo s pravom zvati blagdanom svjetla, obećanja, Božjega li-ca, ali bismo ga mogli nazvati i ‘blagdanom kompromisa’, jer ‘kompromis’ izvorno zna-či ‘zajedničko preuzimanje obveze’. Naime, premda se ne radi o ugovoru ili o savezu iz-među jednakopravnih, vjernost doživljeno-mu vodi u dar svjetla, do pogleda koji nadilazi zemaljsko. U Starome zavjetu »berit« je obe-ćanje, jednostrani Božji savez s čovjekom. On će biti zaključen u Kristovoj smrti na križu. Ta objektivna vrijednost spasenjskoga djela u našim životima postaje novošću u trenutku kada prihvatimo kompromis, kada prihvati-mo biti kompromitiranima ludošću križa.

Ivan Šaško

Isus zapovjedi učenicima da o onom što su vidjeli i čuli ne govore nikomu.

Gotovo da ih i nije trebao opominjati. O tome su događaju šutjeli jer ga nisu

razumjeli. Uskrsnuće, koje je navije-šteno u preobraženju, nije im bilo

shvatljivo. Nije ga moguće razumjeti prije negoli se susretne s njim. Ono je potpuna novost, nepoznatost, sve do Isusova uskrsnuća. On će rasvijetliti

smrt i otkriti što je uskrsnuće. Nakon toga nijedan vjernik o uskr-

snuću ne smije šutjeti.

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Umiranje i preobrazba života.

John Coburn, 1979.


18

11. kolovoza 2013.

Devetnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaPogledaj, Gospodine, na Savez svoj, i život svojih siromaha ne zaboravi zauvijek. Ustani, Bože, zauzmi se za svoju parnicu, ne zaboravi vike onih koji te zazivaju.

Ps 74, 20.19.22-23

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, smijemo te zvati svojim Ocem. Daj da nam u srcu poraste duh sinovstvate uđemo u obećanu baštinu. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Mudr 18, 6-9Čime si kaznio naše protivnike, time si proslavio nas pozvavši nas k sebi.

Čitanje Knjige MudrostiNoć oslobođenja bijaše unaprijed najavljena ocima našim da bi jasno znali kakvim su prisegama povjerovali, i da budu dobre volje. Tako je tvoj narod očekivao spas pravednika i propast neprijatelja. Jer čime si kaznio naše protivnike, time si proslavio nas, pozvavši nas k sebi. Tada su pobožna djeca pravednikâ žrtve tajno prinijela i složno postavila zakon božanstven da sveti tvoji jednako snose i dobra i pogibelji. I tad su zapjevali svete pjesme otaca.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 33, 1.12.18-20.22Pripjev: Blago narodu koji Gospodin

odabra sebi za baštinu!Pravednici, Gospodinu kličite!Hvaliti ga pristoji se čestitima.Blago narodu kojemu je Gospodin Bog,narodu koji on odabra sebi za baštinu!

Evo, oko je Gospodnjenad onima koji ga se boje,nad onima koji se uzdajuu milost njegovu:da im od smrti život spasi,da ih hrani u danima gladi.

Naša se duša Gospodinu nada,on je pomoć i zaštita naša.Neka dobrota tvoja, Gospodine,bude nad namakao što se u tebe uzdamo!

Drugo čitanje Heb 11, 1-2.8-19Iščekivaše onaj utemeljeni grad kojemu je graditelj i tvorac Bog.

Čitanje Poslanice HebrejimaBraćo: Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. Zbog nje stari primiše svjedočanstvo.Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide. Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini, prebivajući pod šatorima s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja, jer iščekivaše onaj utemeljeni grad kojemu je graditelj i tvorac Bog.Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje. Zato od jednoga, i to oba mrla, nasta mnoštvo poput zvijezda na nebu i pijeska nebrojena na obali morskoj.U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanjâ, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji. Doista, koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže. Dakako, da su mislili na onu iz koje su izišli, imali bi još prilike vratiti se u nju.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti darove koje si nam ti udijelio. Molimo te, primi ih iz ruku svoje Crkve i snagom Duha pretvori u otajstvo spasenja. Po Kristu.

Ulazna: 226.1 Od sva se četiri vjetraOtpj. ps.: Blago narodu (ŽV 08/2007)Prinosna: 226.2 i 3 Od sva se četiri vjetraPričesna: 135.1 Tko jede moje tijelo Završna: 610 O Marijo mila

19


Ali sada oni čeznu za boljom, to jest nebeskom. Stoga se Bog ne stidi zvati se Bogom njihovim: ta pripravio im je Grad.Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje, kome bi rečeno:Po Izaku će ti se nazivati potomstvo! – – uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u predslici i ponovno zadobi.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Mt 24, 42a.44Bdijte i budite pripravni jer u časkad i ne mislite Sin Čovječji dolazi!

Evanđelje Lk 12, 35-40 (kraća verzija)I vi budite pripravni!

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca.Blago onim slugama koje gospodar,kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!A ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće.I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma Kruh koji ću ja dati tijelo je moje,za život svijeta, govori Gospodin.

Iv 6, 52

Popričesna molitvaGospodine, pričestilismo se tijelom i krvlju tvoga Sina. Ta pričest neka nas spasi i utvrdi u svjetlu tvoje istine. Po Kristu.

Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene…

Vitraj u katedrali Notre-Dame u Chartresu, oko 1205.

Braćo i sestre, ispunjeni nadom u Kristov ponovni dolazak, zajedničkom se molitvom utecimo nebeskomu Ocu da nam bude svjetlo u svim tamama života:1. Za Crkvu, zajednicu vjernika: da budnošću

života i poslušnošću evanđelju bude živa riječ o tvojoj prisutnosti u svijetu, molimo te.

2. Za sve koji ravnaju našim društvom i kojima je povjerena odgovornost za pravedne zakone: pomozi im spoznati i promicati trajne vrjednote kako bi svi mogli iskusiti radost življenja, molimo te.

3. Za mir i sigurnost turista i putnika u našoj domovini: pobudi odgovornost svih sudionika u prometu da svi koji na put kreću sretno se domu vrate, molimo te.

4. Za nas, sabrane na gozbi tvoje ljubavi: rasvijetli nas svjetlom svoje milosti da uzmognemo uvijek živjeti pripravni za susret s Kristom koji dolazi, molimo te.

5. Za braću i sestre koji po smrti napustiše ovaj svijet: po svome preblagom milosrđu podari im radost vječnog zajedništva s tobom, molimo te.

Svemogući Bože, po riječi svoga Sina pozvao si nas da ovdje na zemlji živimo životom dostojnim vječnosti. Prodahni nas svojim Duhom da naš život bude jasna slika nebeskoga života. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika


20

stane. Srce postaje mudro od trenutka kada se okrene nepropadljivomu blagu. Odricanje od zemaljskog i odluka za blago na nebu idu za-jedno. To je važna uputa i za sâmo odricanje. Odricanje, bez otkrića kamo nakon odricanja usmjeriti pozornost srca, ide u prazno. I jedva može uspjeti. Srce mora najprije pronaći ne-propadljivo blago da bi se moglo odreći ono-ga propadljivog.

Srce će dospjeti na nebo ako prije nego krene na nebo počne sabirati blago na nebu. Srce ne samo da je usmjereno prema svome blagu, nego konačno i dospijeva tamo gdje mu je blago. Propadljivo blago odvodi srce u pro-past. Blago na nebesima dovodi srce na nebo.

Srce je neobično. Može biti i podijeljeno i ne znati što bi htjelo, ali ono čak i takvo uvi-jek naginje jednom blagu. U jednom će se tre-nutku odlučiti koje mu je blago važnije. Isus upozorava da samo ono srce koje se odrekne blaga na zemlji može svoj pogled usmjeriti prema nebu.

Što uopće znači pitati se gdje mi je blago? Blago je mjesto prema kojem su usmjerene moje misli. Blago je moje središte i moj oslo-

Devetnaesta nedjelja kroz godinu

Srce i njegovo blago

Pitanje gdje je nečije srce uopće nije jed-nostavno. Nije jednostavno ni pitanje što je srce. Naravno, znamo da je sr-

ce središte čovjeka u kojem se događaju od-luke. Znamo i to da srce ima svoje zakone ko-je razum ne razumije niti može usmjeravati po svojoj volji. Nije nam nepoznato da je sr-ce izvor svih zala koja je čovjek u stanju učini-ti. Isus ih je jednom čak i nabrojio. Ljudsko je srce, poučava iz davnine Jeremija, propadlji-vo, pokvarljivo, prevrtljivo. Pa ipak, o njemu se govori kao o najvažnijem dijelu čovjeka. Što je čovjek bez srca? Kao da više i nije čovjek. Sa svim našim znanjima, srce ipak nije određe-no. Nije ni jamac ljudske dobrote, niti je sa-mo izvor zala. Srce može biti i jedno i drugo. I najčešće i jest jedno i drugo. I prevrtljivo je i iskreno, čisto je i nečisto, dobro je i zlo, iskre-no je i prijetvorno.

Isus daje važnu uputu za srce: »Gdje vam je blago ondje će vam biti i srce.« Srce se ne spoznaje izravno. Gledajući samo u srce, čo-vjek nije u stanju otkriti gdje je i ne može spo-znati kakvo je. Tko hoće spoznati svoje srce, treba gledati kamo srce gleda. Treba otkri-ti gdje srce vidi svoje blago. Nadasve je važno otkriti koje blago srce smatra svojim blagom.

Isus, prije nego poučava kako promatrati kamo srce gleda, poziva na odricanje. To zna-či da srce ne počinje neutralno, birajući sebi blago koje hoće. Ono je već negdje prije nego li uopće opazi da živi od povezanosti s nekim blagom. Ono već ima svoje blago. I njega va-lja prodati. Srce nije najprije siromašno. Ono je najprije navezano. Srce nije istinsko ukoliko nije prošlo ovaj proces odricanja od blaga i iz-bora blaga. Izbor svoga blaga srce treba napra-viti razlikujući blago na zemlji i blago na nebu. Razlika je velika. Blago na nebu lopov ne mo-že ukrasti i moljac ga ne može rastočiti. Bla-go na nebu ne propada. Ono je sigurno. Blagu na zemlji, sasvim suprotno, prijeti opasnost od lopova, od propasti, od gubitka vrijednosti. Zemaljsko blago s vremenom jednostavno ne-

G. R

ouau

lt

21

8 8 živo vreloživo vrelo8 živo vrelo8 8 živo vrelo8 20138 20138 8 20138 nac izvan mene samoga. Moje središte, moje srce, kruži oko drugog središta. Srce nije se-bi dovoljno. Ne može kružiti oko sebe samoga. Srcu treba blago da bi moglo biti srce. Blago srca nije ono sâmo. Srce treba drugoga. Nitko nije samom sebi izvor sreće. Čovjek ne živi od samoga sebe.

Srce i pronalaženje samoga sebeTko se traži, ne nalazi se. Tko je prisiljen tra-žiti sebe, zna da je izgubljen i ne zna kako se tražiti. Nalazi sebe tko traži i nađe svoje bla-go. Čovjek, da bi pronašao sebe, mora pronaći nešto dragocjeno čemu može posvetiti snage i pozornost svoga srca. Obmana postmoder-noga svijeta velikim dijelom dolazi od pretje-rane retorike o samoispunjenju i samom sebi kao izvoru vlastite sreće. Nikada nije bilo toli-ko govora o sreći i nukanja na poslušnost srcu i nikada nije bilo toliko razočaranih i praznih ljudi. Čovjek nije dovoljan samomu sebi. Sr-ce treba svoje blago. Blago na nebu je stvarno blago koje ispunja srce na zemlji. Čovjek koji sabire blago na nebu nije izgubio sebe. Zabo-ravio je na sebe jer je pozornost usmjerio na blago na nebu, ali je sebi stvarno bliže nego onaj tko kruži samo oko sebe samog. Čovjek je bliže sebi kada sve što ima daje u milostinju,

negoli kada sve svoje snage usmjeri na traže-nje sebe. Tko se skrbi za sebe, gubi sebe. Tko dijeli što ima, pronalazi sebe.

Nedjeljno okupljanje oko Božje Riječi i oko euharistijskoga stola pokazuje gdje je Isu-sovo blago. On je na nebu, ali njegovo blago su ljudska srca. Promotrimo li kako on sabi-re sebi blago, opazit ćemo da to čini dijeleći se. Razdaje se u Riječi, u tijelu i krvi. Dijeli se. Zaboravlja na sebe. Ne bavi se sobom. Skrbi za svoje blago, za ljude koje ljubi. Bog je puni-na života zato što ne kruži oko sebe. Da je kru-žio oko sebe, nikada ne bi stvarao čovjeka. Da mu je trebao čovjek samo kao potvrda njego-voj stvaralačkoj moći, ne bi stvarao toliko lju-di. To što ne prestaje od sebe davati život dru-gima, dijeliti se u Riječi i na euharistijskom stolu pokazuje da poznaje srce. Ako je ljudsko srce stvoreno na sliku Božjega srca, onda je moguće i u težnji srca da bude gdje mu je bla-go opaziti sličnost s Bogom.

Bog je posvuda jer sve što jest smatra svo-jim blagom. Kršćani nedjeljom uče od nje-ga kako je moguće svoje srce usmjeriti prema nepropadljivome blagu. I tada otkriju da sku-pljati blago na nebu znači činiti isto što i Isus čini: ne kružiti oko sebe, nego dijeliti se riječ-ju, tijelom i krvlju.

Ante Vučković

Zrnj

e Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Radost izabranja Mudr 18, 6-9Božja najava o izbavljenju postala je dijelom Božjih obećanja, a onda i izvorom nade. Bog je Izraelce pozvao k sebi te su postali njegov iza-b rani narod. Teologija izabranja prožima cijeli Stari zavjet, a Izrael će bi-ti odvojen od ostalih naroda svojom vjerom u jedinoga Boga i služenjem tomu Bogu. Tajno prinesene žrtve koje spominje Knjiga Mudrosti pas-halni su jaganjci što su ih Izraelci prinijeli u Egiptu. Nazvane su tajnim žrtvama jer su se blagovale po kućama (usp. Izl 12, 46). Na pashalnoj su večeri imali sudjelovati svi Izraelci. Bili su solidarni u proslavi, ali i u teškoćama koje su ih snalazile. Zajedničko blagovanje Pashe ozna-čavalo je jedinstvo izabranoga naroda. Sveti pisac zamišlja prvu Pas-hu u Egiptu po uzoru na slavlja iz svojega doba kad je ta obiteljska pro-slava završavala pjevanjem Halela koji čine Psalmi 113-118. Stoga i ovaj opis Pashe završava riječima: »I tad su zapjevali svete pjesme otaca«.

Darko Tepert

Opasani bokovi i upaljene svjetilj-ke slika su stalne spremnosti; uče-

nik je u svakome trenutku spreman dočekati Krista, Gospodara. Budno iščekivanje ne nosi strah, nego na-

du. Gospodar, kada dođe, sâm će se »pripasati« i posluživati sluge ko-

je nađe vjerne u iščekivanju. Prav-da njegova suda očituje se u služe-nju, u ljubavi. Tako je čovjek sam

sebi sudac: dana mu je mogućnost biti vjeran ili biti nevjeran.


22

15. kolovoza 2013.

Uznesenje Blažene Djevice MarijeUlazna pjesmaZnamenje veliko pokaza se na nebu: Žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.

Otk 12 ,1

Zborna molitvaSvemogući vjekovječni Bože!Ti si bezgrešnu Djevicu Mariju, Majku svoga Sina, tijelom i dušom uznio u nebesa. Podaj nam, molimo, da uvijek težimo za onim što je gore te budemo sudionici njezine slave. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Otk 11, 19a; 12, 1-6a.10abŽena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama.

Čitanje Knjige Otkrivenjasvetoga Ivana ApostolaOtvori se hram Božji na nebu i pokaza se Kovčeg saveza njegova u hramu njegovu.I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja. I pokaza se drugo znamenje na nebu: gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete. I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom. I Dijete njezino bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. A Žena pobježe u pustinju, gdje joj Bog pripravi sklonište. I začujem glas na nebu silan: »Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 45, 10b-12b.16Pripjev: Zdesna ti je kraljica u zlatnoj odjeći. Zdesna ti je kraljica u zlatnoj odjeći,mnoštvom okružena.

»Slušaj, kćeri, pogledaj, prisluhni:zaboravi svoj narod i dom oca svog!«

»Zaželi li kralj ljepotu tvoju,smjerno se pokloni njemu.«

S veseljem je vode i s klicanjem,u kraljeve dvore ulazi.

Drugo čitanje 1Kor 15, 20-27aPrvina Krist, a zatim oni koji su Kristovi.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih. Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrs nuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu biti svi oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu dolasku; potom – svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu. Doista, on treba da kraljuje, dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt, jer sve podloži nogama njegovim.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaUznesena je Marija u nebo;raduje se vojska anđelâ.

Ulazna: 568.1 Na nebu se pokazaOtpj. ps.: 570 Zdesna ti je kraljicaPrinosna: Zrakama sunca (ŽV 08/2006) ili: 230 Darove prinesitePričesna: 160 ili 161 VeličaZavršna: 768 O divna Djevice

Darovna molitvaUzašao k tebi, Gospodine,naš odani prinos! Po zagovoru blažene Djevice Marije na nebo uznesene rasplamti nam srce ognjem ljubavi da uvijek težimo k tebi. Po Kristu.

23

Molitva vjernikaEvanđelje Lk 1, 39-56Velika mi djela učini Svesilni: uzvisi neznatne.

Čitanje svetoga Evanđelja po Luki

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje,u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kućui pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi.I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslo vljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.« Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.Riječ Gospodnja.

Uznesena u slavu neba.

Bernardo Daddi, 1440.-45., Firenze, Galleria dell’Accademia.

Pričesna pjesmaSvi naraštaji zvatće me blaženom jer mi velika djela učini Svesilni.

Lk 1, 48-49

Popričesna molitvaPrimili smo, Gospodine, spasonosna otajstva:daj nam, molimo te, na zagovor blažene Djevice Marije na nebo uznesene, prispjeti k slavi uskrsnuća. Po Kristu.

Slaveći svetkovinu preslavne Djevice na nebo uznesene, svoje molitve uputimo Ocu nebeskom da nam dade iskusiti radost nebeske slave:

1. Crkvu, Zaručnicu Kristovu, pozvao si da bude slika tvoga kraljevstva: okrijepi je vedrinom svoga Duha da propovijedanjem i evanđeoskim nastojanjem pruža svima ozračje tvoje blizine, molimo te.

2. Sve krštenike ti, Gospodine, pozivaš da te slave vjerodostojnim življenjem krsne milosti: obdari ih snagom Marijina predanja da budu ustrajni graditelji novog neba i nove zemlje, molimo te.

3. Naše obitelji, Gospodine, ranjene su brigom za vremenito i prolazno: probudi u njima radost obiteljske molitve kako bi mogli prepoznavati i živjeti vrjednote koje ne prolaze, molimo te.

4. Lik nebeske Majke okuplja danas mnoštvo vjernika koji se utječu tvojoj dobroti: obdari ih milošću koja im je po tvojoj volji potrebna i nadahni ih za istinski život evanđelja, molimo te.

5. Spominjemo se, Gospodine, braće koja u vjeri usnuše: primi ih u svoje nebesko kraljevstvo, molimo te.

Svemogući Bože, u Majci svoga Sina, blaženoj Djevici Mariji, ostavio si nam najsjajniji primjer predanja tvojoj volji. Prodahni nas, molimo te, snagom njezine vjere da i mi uzmognemo vjerno živjeti tvoju riječ te tako zavrijedimo biti dionici nebeske slave. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika


24

»Sve propovijedi što sam ih čula o Mariji ostavljaju me hladnom… Kako bih rado bila svećenik da mogu propovijedati o Majci Bož-joj! [...] Ta zna se da je Majka Božja kraljica neba i zemlje; ali ona je više majka nego kra-ljica. Ne bi trebalo govoriti – kako sam često čula – da ona svojim povlasticama zasjenjuje slavu svih svetaca, kao što izlazeće sunce ukla-nja zvijezde. Dragi Bože, kako čudno! Maj-ka, koja uklanja slavu svoje djece! Mislim da je istinito upravo suprotno: vjerujem da ona u mnogome nadmašuje sjaj izabranih. Ispravno je govoriti o njezinim povlasticama, ali se ne smije stati kod toga. Mora se govoriti tako da je ljudi uzmognu ljubiti.«

Tako je zborila sv. Mala Terezija. Njezi-na je čežnja bila govoriti o Gospi tako zano-sno da ju ljudi uzmognu ljubiti. Nema dubljeg poriva za govor o Mariji od čežnje za pravom ljubavlju prema njoj. Ali za propovjednike ni teže ostvarivog jer su uvijek u procijepu izme-đu objektivnog govora o Mariji i govora koji je nabijen mnoštvom sladunjavih riječi. Takav govor može biti jednako dalek od usmjerava-nja prema ljubavi, kao i onaj prvi.

Tajna ljubavi prema MarijiU čemu je tajna ljubavi prema Mariji? U poseb-nosti Marijine osobe u povijesti ljudskoga spa-senja. Premda je jedna od nas, u njoj je Duh Sveti oblikovao ženu bez koje se ne može zami-sliti ne samo kršćanstvo, nego ni naše spasenje. Marija nije božanstvo, ali je Bogorodica. Mari-ja nije spasiteljica, ali je po njoj Spasitelj ušao u svijet. Marija nije otkupiteljica, ali je cijelim svojim bićem sudjelovala u djelu otkupljenja. Karl Rahner jednom je napisao: »Ako je kr-šćanstvo u svome savršenom izričaju potpuno prihvaćanje spasenja koje se pojavilo u Isusu Kristu, spasenja vječnoga i trojedinoga Boga, tada je Marija savršeni kršćanin, kršćanski čo-vjek kao takav, jer je ona u vjeri duha i u svoje-mu blagoslovljenom krilu, dakle tijelom i du-šom te svim silama svojega bića, začela vječnu

Uznesenje Blažene Djevice Marije

Očevu riječ.« Za-to ljubimo Ma-riju. I premda nam neki prigo-varaju da joj pri-dajemo veće zna-čenje nego njenom Sinu, znamo da to nije tako. Isto tako znademo da njezina pojava nije slu-čajnost, nije samo jedan margi-nalni životni put bez ikakva značenja za nas i našu povijest vjere. Mi u njezinoj vjeri i ljuba-vi prepoznajemo odgovor čovječanstva na Božji poziv na suradnju. Ljubimo ju jer u njoj prepo-znajemo onu koja je odgovorila na Božju ljubav i koja nas pojedinačno i kao Crkvu poziva da budemo trajni odgovor toj istoj ljubavi.

Njezin hvalospjev, himan »Veliča«, klik-taj je njezine ljubavi. Svjedoči o njezinoj ljuba-vi koja želi postati našom, koja nam govori ka-kva bi trebala biti naša ljubav. Govori o tome da ljubav prvotno uključuje zahvalnost i veli-čanje Boga zbog njegove ljubavi, zbog toga što je svoju milost, svoj pogled svrnuo na nju. Ma-rija nas uči da svaka naša ljubav mora biti uko-rijenjena u Bogu, u vječnosti, premda se živi u povijesti, u svakodnevici. Bez te poveznice, bez toga spasenjskog izvora, ljubav se slama i pre-tvara u osobni ili društveni egoizam, borbu za premoć i prevlast. Ljubav se pretvara u vlasti-tu karikaturu i suprotnost. Postaje često najve-ći egoizam. Teško ćemo u ovome svijetu moći ljubiti istinskom kršćanskom ljubavlju ako po-put Marije ne otkrijemo da je korijen ljubavi u nebu, a ne u nama. Marija u sebi spaja na po-seban način tu vječnu i vremensku dimenziju.

Gospa se priznaje neznatnom službeni-com. Ona ne traži za sebe nikakve povlastice i prava. Ljubav ne poznaje tako oblikovani ega-litarizam. Uvijek je naizgled neravnopravna, jer traži samo jedno: da odgovori svim bićem. Temelj ljubavi nije njezino ja, njezini prohtje-vi, nego predanje i svijest da je ponizna služ-

Ljubiti Mariju

dajemo veće zna-čenje nego njenom Sinu, znamo da to nije tako. Isto tako znademo da njezina pojava nije slu-čajnost, nije samo jedan margi-

25

8 8 živo vreloživo vrelo8 živo vrelo8 8 živo vrelo8 20138 20138 8 20138 benica. Ali Gospa zna da je i blažena, ali

opet samo zbog jednoga: jer joj je Sve-silni učinio velika djela. Po Božjim dje-lima, kojih je svojim pristankom po-stala dionicom, postala je blaženom. Suradnja s Bogom čini nas blaženima.

Ljubav za preobrazbu svijetaNjezina ljubav nije samo osobna, ne

oblikuje se i ne zaustavlja u uskoj dimen-ziji ja-ti odnosa. Ona iz posebnoga odnosa

s Bogom, iz blizine sa svojim Sinom, premda tiho, premda naizgled neznatno, mijenja svi-jet. Po toj ljubavi Bog raspršuje oholice, sil-ne baca s prijestolja, uzvisuje neznatne, glad-ne puni dobrima, a bogate otpušta prazne. To je ljubav koja nadilazi okvire intimnih, perso-nalističkih odnosa i koja se pretače u nove di-menzije društvene i ekonomske pravednosti. Marijin »Veliča«, revolucionaran je, gotovo subverzivan tekst, to je pravi manifest promi-jene stanja kroz ljubav, a ne kroz mržnju, pre-vrate, revolucije i klasne borbe. No, on traži i Marijin stav, zauzetost, spremnost na trplje-nje i veliku nadu.

Da, njezin je »Veliča« i legitimacija za na-še djelovanje u društvu. On nam govori zašto kao katolici trebamo biti angažirani u društvu.

Upućuje nas svjedočiti kako Bog mijenja na-še živote i svijet. U tome nam je Marija, kao »pravi katolik«, uzor. Možda to da je Marija pravi katolik zvuči čudno. No, kako je govorio Hans Urs von Balthasar, Marijina se poseb-nost očituje i time što je ona uzor istinskom ostvarenju katolištva. Marijin život pokazuje što znači biti istinski katolik: »Njezino kato-lištvo jest bezuvjetnost predanosti – Ecce an-cilla – predanosti koja u svojoj beskonačnosti pretpostavlja suglasnost stvorenja s Božjom beskonačnom darujućom ljubavi.«

U Marijinu uznesenju slavimo ljudsko do-stojanstvo »jer je čovještvo u Mariji primljeno u zajedništvo s Bogom«. Marijinim se uznese-njem progovara o spasenju tijela, tijela koje se, prema Rahneru, danas idolatrijski štuje ili mr-zi: »Jadnom tijelu, koje jedni mrze, a drugi mu se klanjaju, Bog sada zauvijek daje dostojan-stvo te ga tako zauvijek spasava i potvrđuje.« U njezinu uznesenju slavimo i spasenje svih na-ših sjećanja, molitava, nada, života, povijesti, pa i promašaja. Sve je to po Mariji uzneseno u Kristovo nebo, koje je oblikovano njegovom božansko-ljudskom naravi i na koje smo u vje-ri, nadi i ljubavi, pozvani. Nebo koje nas ne od-vaja od našeg zemaljskog, nego ga preobraža-va. Nebo koje s Marijom želimo nositi u sebi.

Željko Tanjić


Marija i Elizabeta žive najintimnije trenutke života. U krilu nose život. Dovoljno razloga da se okrenu sebi

i svome odnosu s Bogom. No, upravo ih zajedništvo s Bogom okreće jednu

drugoj. Susreću se i dijele radost i brige. Samo duboko zajedništvo

s Bogom može u nama roditi otvore-nost za druge, za služenje. Bog nas ne ljubi da bismo njemu uzvratili ljubav,

nego da bismo njegovom ljubavlju ljubili druge.

Crkva i njezino rađanje Otk 11, 19a; 12, 1-6a.10abNa nebu bi otvoren hram Božji i ukazuje se kovčeg Saveza. Slika nas podsjeća na Savez koji su Izraelci sklopili na Sinaju, uz znakove teo-fanije kao što su munje, gromovi, tuča (usp. Izl 19, 16-25). Poput kov-čega Saveza u Hramu ukaza se i veliki znak na nebu – žena. Odjeve-na je u sunce, mjesec joj pod nogama, kruna od dvanaest zvijezda na glavi. Sunce, mjesec i zvijezde nebeska su tijela. Po tim atributima i žena pripada nebu. Mjesec koji dotiče nogama pokazuje da je i ovoze-maljska, jer dotiče vrijeme koje se mjesecima mjeri. Kruna od dvana-est zvijezda pokazuje na starozavjetni narod Božji, dvanaest plemena Izraelovih, odnosno dvanaestoricu apostola Isusovih, pa kažemo da je žena Crkva. Crkva je nebeska i zemaljska stvarnost, između vremena i vječnosti. Treba da rodi. Riječ je o rađanju autentične slike o Isusu koju Crkva treba dati svakom vremenu. To želi onemogućiti Zli. Stoga je mjesto Crkve pustinja gdje se za nju brine Bog. Mario Cifrak

Zrnj

eVitraj u crkvi Notre-Dame des Flots, Cap Ferret (Gironde), Francuska, 1966.

benica. Ali Gospa zna da je i opet samo zbog jednoga: jer joj je Sve-

Njezina ljubav nije samo osobna, ne oblikuje se i ne zaustavlja u uskoj dimen-

ziji ja-tis Bogom, iz blizine sa svojim Sinom, premda

tiho, premda naizgled neznatno, mijenja svi-jet. Po toj ljubavi Bog raspršuje oholice, sil-

Vitraj u crkvi Notre-Dame des Flots, Cap Ferret (Gironde), Francuska, 1966.


26

18. kolovoza 2013.

Dvadeseta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaPogledaj, štite naš, Bože,pogledaj lice Pomazanika svoga! Zaista, jedan je dan u dvorima tvojimbolji od tisuću drugih.

Ps 84, 10-11

Zborna molitvaBože, onima koji te ljube pripravio si nevidljiva dobra. Daj nam smisao za pravu ljubav, da tebe u svemu i nadasve volimo te postignemo tvoja obećanja, koja nadilaze svaku želju. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Jr 38, 4-6.8-10Rodila si me, majko, da se svađam i prepirem sa svom zemljom. (Jr 15, 10)

Čitanje Knjige proroka JeremijeU one dane: Dostojanstvenici rekoše kralju: »Jeremiju valja ubiti: on zaista obeshrabruje ratnike koji su još ostali u ovome gradu i sav narod kad takve riječi pred njima govori. Pa taj čovjek ne traži dobrobit ovoga naroda, nego njegovu propast.« A kralj Sidkija od go vori: »Eto, on je u vašim rukama, jer kralj ionako više nema nikakve vlasti nad vama.« Tada pograbiše Jeremiju i baciše ga u zdenac kraljeva sina Malkije, što bijaše u tam ničkom dvorištu, i spustiše ga na užetima. Ali u zdencu ne bijaše vode, već samo glib, tako da Jeremija propade u glib. Tada Ebed-Melek izađe iz kraljevskog dvora te ovako reče kralju: »Gospodaru, kralju moj, zlo čine ovi ljudi kad tako postupaju s prorokom Jeremijom: bacili su ga u zdenac, gdje će od gladi umrijeti, jer više nema kruha u gradu.« Nato kralj zapovjedi Kušitu Ebed-Meleku: »Povedi trojicu ljudi te izvuci proroka Jeremiju iz zdenca dok nije umro.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 40, 2-4.18Pripjev: Gospodine, u pomoć mi pohitaj!

Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnimi on se k meni prignu i usliša vapaj moj.

Izvuče me iz jame propasti,iz blata kalnoga;noge mi stavi na hridinu,korake moje ukrijepi.

U usta mi stavi pjesmu novu,slavopoj Bogu našemu.Vidjet će mnogi i strah će ih obuzeti,i uzdanje će svoje staviti u Gospodina.

Bijedan sam ja i nevoljan,al Gospodin se brine za me.Ti si pomoć moja i moj spasitelj;o Bože moj, ne kasni!

Drugo čitanje Heb 12, 1-4Postojano trčimo u borbu koja je pred nama!

Čitanje Poslanice HebrejimaBraćo: I mi, okruženi tolikim oblakom svjedo-ka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapi-nje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u početnika i dovršite-lja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je sta-jala pred njim podnese križ, prezrevši sramo-tu te sjedi zdesna prijestolja Božjega. Doista pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da – premo-reni – ne klonete duhom. Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha.

Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaPrimi, Gospodine, ove prinose kojima se ostvaruje tajanstve-na razmjena naših i tvojih darova. Mi tebi donosimo što si nam dao, a ti nam u svom daru podaj sama sebe. Po Kristu.

27


Ulazna: 78.1 Gospodin je jakost svome narodu ili: Spasi nas, GospodineOtpj. ps.: Gospodine, u pomoć mi pohitaj

(glazbeni prilog, str. 38.)Prinosna: VI Izvore vode živePričesna: 242 O sveta gozboZavršna: 859 Spasitelju dobri, Isukrste

Pjesma prije evanđelja Iv 10, 27Ovce moje slušaju glas moj, govori Go spodin, ja ih poznajem i one idu za mnom.

Evanđelje Lk 12, 49-53Nisam došao mir dati, nego razdjeljenje.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši! Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.«

Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaGospodine, ovom pričešću dao si nam dioništvo u svome Sinu Isusu Kristu. Molimo te, da nas sveta otajstva preobraze na njegovu sliku te se pridružimo njegovoj proslavi u nebu.Po Kristu.

Oganj dođoh baciti na zemlju…

Molitva vjernika

Pričesna pjesmaU Gospodina je milosrđei obilno je u njega otkupljenje.

Ps 130, 7

Braćo i sestre, uputimo svoje iskrene molitve nebeskomu Ocu da nas ognjem svoje ljubavi očisti od svakoga zla i okrijepi nas za istinski život vjere:

1. Crkvu, zajednicu vjernika, pohodi svojom milošću da bude nositeljica tvoga mira i tvoje pravednosti među svim ljudima, molimo te.

2. Papu našega Franju (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve prodahni istinom evanđelja da uvijek budu gorljivi navjestitelji tvoga spasenja i hrabro se zauzimaju za sve ugnjetene i obespravljene, molimo te.

3. U svim krštenima razbudi usahli plamen vjere da hodeći svijetom uvijek radosno očituju novost života koju si im darovao, molimo te.

4. Zaraćene narode svijeta i sve ljude koje je mržnja razjedinila, prožmi duhom svoje ljubavi i praštanja kako bi ljubav posvuda pobijedila zlo, molimo te.

5. Nas, ovdje sabrane, ispuni svetim nemirom u zauzimanju za tvoje kraljevstvo i brižnom ljubavlju prema svima koji su potrebni tvoje blizine, molimo te.

Bože, ti nam u svojoj ljubavi daruješ svjetlo istine. Rasprši u nama svaku tminu grijeha, okrijepi nas u kušnjama i obdari novom snagom svoje ljubavi. Po Kristu Gospodinu našemu.


28

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Dvadeseta nedjelja kroz godinu

K ako li samo čovjek može sve riječi, a po njima i sve stvarnosti, olako izokrenuti i dati im pogrješno značenje. To je slu-

čaj i s riječju mir. Naime, svi želimo mir; mir sa sobom, mir s drugima, mir sa svime što po-stoji. Nastojimo izbjegavati sve vrste nemira, one nutarnje, duhovne i one tjelesne, ali i ne-mire s drugima, nemire prepirki, sukoba i sva-đa. Svi ćemo se lako složiti da je to dobro i po-trebno. Jer, lud bi bio čovjek koji bi htio živjeti u nemiru. No, današnje nas evanđelje poduča-va da postoji lažan mir, izokrenuto i zlo primir-je s drugima. Time se podrazumijeva da posto-ji i istinski nemir, shvaćen kao dobar sukob, kao dobra razmirica s drugima, jer Krist ve-li: »Mislite li da sam došao mir dati na zem-lji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijelje-na: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvo-jica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, sve-krva protiv snahe i snaha protiv svekrve.«

Demonski mirKrenimo prvo s mirom. Krist ovdje ne tema-tizira nutarnji mir, kao ni nutarnji nemir, o čemu smo već jednom razmatrali na ovome mjestu, nazvavši taj nemir svetim nemirom. Ovdje se radi o problematici izvanjskoga mi-ra i nemira, dakle mira i nemira u odnosu pre-ma drugima. S obzirom na taj izvanjski mir, Krist nas poziva na oprez: samim time što net-ko poziva na izvanjski mir, samim time što po-stoji nekakav izvanjski mir, ne znači da se ra-di o Kristovu miru! Naprotiv, taj izvanjski mir može biti demonski, zao, izokrenuti mir. Krist nam u današnjemu evanđelju daje i temeljno mjerilo razlučivanja njegova od demonskoga mira. Koje je to mjerilo? Krist sâm, on je to mjerilo. Naime, svaki mir s drugima, koji je protivan Kristu, koji je postignut po cijenu da se Krista isključi i niječe, jest demonski mir. Budući da je Isus Krist Bog, izvorište istine i dobra, svaki mir s drugima, koji guši čovjeko-vu težnju za istinom i za dobrom, mir koji po-država laž i tlačenje drugih, mir prosječnosti i zadovoljstva postignutim, ne, to nije Kristov mir, to je demonski, lažan i zao mir. Rekoh, oprez s takvim mirom i još jednom ponav-ljam: oprez. Zašto? Zato što nas nositelji ta-kvoga mira lako zavedu. Oni nas love upravo preko naše iskonske želje za mirom. Svoju laž-nu miroljubivost predstavljaju kao ljubav pre-ma bližnjemu: kao fleksibilnost i spremnost na svaki kompromis s drugima, kao izbjega-vanje konflikata. O da, te se osobe žele po sva-ku cijenu prikazati nekonfliktnima jer se, kao, svega mogu odreći samo da ne bude »talasa-nja«, samo da bude mira. Već samo ovo na-brajanje pokazuje svu opasnost i zavodljivost takvoga lažnog mira s drugima. Zato još jed-nom: oprez s takvim mironoscima i s njiho-vim darovima mira!

Kristov nemirA sada postaje razvidno zašto je Krist rekao da nije došao svijetu dati mir, nego razdjelje-nje. Došao je upravo »zatalasati« postojeći

Konfliktni Isus

M. C

haga

ll, 19

56.

29

8 8 živo vreloživo vrelo8 živo vrelo8 8 živo vrelo8 20138 20138 8 20138 svijet, uspavan u svojoj pravednosti, u svoje-mu zadovoljstvu, u prosječnosti, u svojim ‘sre-ćicama’, u svojim lažima i zloćama. Došao se posvađati sa svijetom, postaviti ga u pitanje, stvoriti sukobe i razmirice. Recimo to i protiv svih onih lažnih mironosaca: Isus Krist bio je konfliktna, teška osoba. Konfliktna osoba, ne zbog svojih egoističnih prohtjeva i zahtjeva, već zato što je on sama istina i sama dobro-ta. I zato ga nisu mogli prepoznati i povjero-vati u njega oni koji su se navikli na izvanjski mir prosječnosti, mir lažnoga i zloga. Oni su ga i razapeli na križ da »ne talasa«, da osta-vi svijet kakav je bio. A ista sudbina očekuje i svakog onoga tko je krenuo Kristovim putem: »Razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice…« I danas će Kristov učenik bi-ti optuživan da je konfliktan i nepodnošljiv za društvo i Crkvu, da je beskompromisan i tvr-doglav, da nema osjećaja za zajedništvo, da je nedruštven ili necrkven… I taj će Kristov uče-nik vjerojatno morati slušati iste one riječi ko-je je morao slušati prorok Jeremija: »On za-ista obeshrabruje ratnike koji su još ostali u ovomu gradu i sav narod kad takve riječi pred njima govori. Pa taj čovjek ne traži dobrobit ovoga naroda, nego njegovu propast.« Da, lažni će mironosci koristiti tu istu optužbu do

svršetka svijeta: »Ne traži dobrobit ovoga na-roda, nego njegovu propast.«

Rekli smo da se sve riječi mogu izokre-nuti, pa tako i riječ mir. Sada uviđamo ka-ko Kristov učenik ne traži samo mir s drugi-ma, nego i nemir, sukob, konflikt s drugima, ukoliko svjedoči Isusa Krista, ukoliko ga nije briga za sebe, već se sav posvetio istini i do-broti, Isusu Kristu. On traži razmiricu i suko-be kako bi doveo drugoga do Krista, do nje-ga koji je »mir naš« (Ef 2, 14). Tako je to u ovome svijetu. Do svetoga mira s drugima ne ide bez svetoga nemira s drugima. Nije to la-ko, zapravo teško je to, jako teško. Jer, treba se odvažiti na to da si za lažne mironosce, ali ponekad i za većinu svojih bližnjih, nepože-ljan, sumnjiv, opasan… Treba se odvažiti na to da budeš osamljen, jako osamljen. Toga je bio svjestan i prorok Jeremija kada je zava-pio: »Rodila si me, majko, da se svađam i pre-pirem sa svom zemljom.« (Jr 15, 10) Ali, či-tatelju dragi, premda neobično i čudno zvuči, jako je utješno i istinito, i to potvrđuju svojim životima toliki sveti Kristovi učenici: sveti ne-mir s drugima ispunjava te upravo svetim mi-rom, mirom u Kristu. Izvana tako užasan ne-mir, a iznutra tako divan mir.

Ivica Raguž

»Oganj dođoh baciti na zemlju.« U Isu-sovim riječima možemo čitati nagovje-štaj njegova suda, ali i dar spasenja ko-ji prethodi sudu. Njegova riječ i njegov

Duh nose snagu ognja. Oganj je mjesto topline, ali i uništenja. Ista Božja riječ

postaje mjestom spasenja i mjestom pro-pasti. Možemo je prihvatiti ili odbaci-

ti. Svojim životom »određujemo« kakvu snagu ima Božja riječ u našim životima.

Ako je njezin »oganj« u nama, ona po-staje riječju spasenja; ako je izvan nas,

postaje znak naše propasti.

Zrnj

e

Iskušenja proroka Jr 38, 4-6.8-10Jeremija proriče da će Babilonci osvojiti Jeruzalem, što postaje politički problem te dostojanstvenici ne vide drugoga rješenja doli ubojstva proroka. Kralj, koji više nije imao vlast ni nad vlastitim dostojanstvenicima, predaje im Jeremiju da s njime učine što god žele. Time je dodatno opisana nemoć i slabost kralja koji se upustio u borbu protiv Babilonaca koji su ga na to mjesto i postavili, a još više u borbu protiv Božje volje. Jeremija je tada bačen u čatrnju, no kako u njoj nije bilo vode, prorok je samo propao u glib. I nedostatak vode u čatrnji ukazuje na bezizlaznu situaciju branitelja grada. Rečeno je potom da u gradu nema kruha te je time potvrđeno stanje opće nestašice, što daje za pravo Jeremiji i njegovu proroštvu. Kralj, suočen sa svojim lošim potezima, oslobađa Jeremiju. Bog na taj način ne napušta svoga proroka, premda ovaj mora proći kroz nevolje i progone onih koji ne žele slušati Božju volju.

Darko Tepert



30

Ulazna: 214 Molimo tebeOtpj. ps.: Pođite po svem svijetu

(glazbeni prilog, str. 39.)Prinosna: 231 Jedan kruh ili: XVI Nosimo darePričesna: 260 O da bude radostZavršna: 259 Krist nas je sobom hranio

25. kolovoza 2013.

Dvadeset i prva nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaPrigni uho svoje, Gospodine i usliši me, spasi slugu svoga koji se uzda u te! Smiluj mi se, Gospode, jer povazdan vapijem k tebi.

Ps 86, 1-3

Zborna molitvaBože, ti ujedinjuješ srca vjernih da isto hoće i za istim teže. Daj narodu svome da ljubi što ti zapovijedaš i želi što ti obećavaš te u nestalnosti zemaljskog života onamo smjera naše srce gdje su prave radosti. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 66, 18-21Dovest će svu vašu braću između svih naroda.

Čitanje Knjige proroka IzaijeOvo govori Gospodin:»Ja dobro poznajem njihova djelai namjere njihove. Dolazim da saberem sve puke i jezike, i oni će doći i vidjeti moju slavu! Postavit ću im znak i poslat ću preživjele od njih k narodima u Taršiš,Put, Lud, Mošek, Roš, Tubal i Javan –– k dalekim otocima koji nisu čuli glasao meni ni vidjeli moje slave – i oni će navješćivati slavu moju narodima.I dovest će svu vašu braću između svih naroda kao prinos Gospodinu – na konjima, na bojnim kolima i nosilima, na mazgama i jednogrbim devama – na svetu goru svoju u Jeruzalemu« – govori Gospodin – »kao što sinovi Izraelovi prinose prinos u čistim posudama u domu Gospodnjem.I uzet ću sebi između njih svećenike,levite« – govori Gospodin.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 117, 1-2Pripjev: Pođite po svem svijetu,

propovijedajte evanđelje!

Hvalite Gospodina, svi puci,slavite ga, svi narodi!

Silna je prema nama ljubav njegovai vjernost Gospodnja ostaje dovijeka!

Drugo čitanje Heb 12, 5-7.11-13Koga ljubi Gospodin, onoga i stegom odgaja.

Čitanje Poslanice Hebrejima

Braćo: Zar ste zaboravili opomenukoja vam je kao sinovima upravljena:

Sine moj, ne omalovažavaj stegeGospodnje i ne kloni kad te on ukori.Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli.

Poradi vašega odgajanja trpite.Bog s vama postupa kao sa sinovima:a ima li koji sin kojega otac stegomne odgaja? Isprva se doduše činida nijedno odgajanje nije radost,nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti. Zato uspravite ruke klonule i koljena klecava, poravnite staze za noge svoje da se hromo ne iščaši,nego, štoviše, da ozdravi.

Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, jedinom žrtvom svoga Sina stekao si novi narod. Molimo te, daruj svojoj Crkvi jedinstvo i mir. Po Kristu.

31


Molitva vjernikaPjesma prije evanđelja Iv 14, 6Ja sam put i istina i život, govori Gospodin: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.

Evanđelje Lk 13, 22-30Doći će s istoka i zapada i sjesti za stolu kraljevstvu Božjem.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Isus je prolazio i naučavao gradovima i selima. Reče mu tada netko:»Gospodine, je li malo onih koji se spasa-vaju?« A on im reče: »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.

Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: ’Gospodine, otvori nam!’, on će vam odgovoriti: ’Ne znam vas odakle ste!’ Tada ćete početi govoriti: ’Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ A on će vam reći: ’Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!’Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.«

Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma Zemlja se nasićuje plodom ruku tvojih, Gospodine, da izvede kruh iz zemlje i vino što razvedruje srce čovječje.

Ps 104, 13-15

Popričesna molitvaGospodine, izliječi nas potpuno svojim milosnim djelovanjem. Stvori nam novo srce da uvijek činimo što je tebi milo. Po Kristu.

Borite se da uđete na uska vrata…

Vitraj u katedrali Notre-Dame u Chartresu,početak 13. st.

Braćo i sestre, u zajedništvu s Kristom Gospodinom, koji nas okuplja i poučava svojom riječju, pouzdanom se molitvom obratimo nebeskomu Ocu:

1. Za Crkvu, kojoj si dao zadaću da svijetu naviješta tvoje spasenje: rasvijetli je svjetlom Duha Svetoga da vjerno živi riječ evanđelja te bude zajednica istinske ljubavi prema svim ljudima, molimo te.

2. Za sve tvoje vjernike, suočene s izazovima ovoga svijeta: ne dopusti da ih osvoji zamamnost zla i okrijepi ih da vjernim življenjem evanđelja budu ustrajni graditelji tvoga kraljevstva u svijetu, molimo te.

3. Za mlade koji se nalaze na raskrižju života: rasvijetli ih mudrošću Duha Svetoga da umiju odabrati put spasenja i na njemu pronaći radost življenja, molimo te.

4. Za nas okupljene na ovaj susret s tobom: učvrsti nas u vjeri i očuvaj u vjernosti da jednom budemo dostojni stati pred tvoje lice, molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre: udijeli im nagradu vječnoga života, molimo te.

Bože, ljubitelju ljudi, ti si nam u svome Sinu darovao put spasenja. Daj da, spoznajući snagu njegova križa, s radošću prihvatimo put njegove ljubavi. Po Kristu Gospodinu našemu.


32

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJADvadeset i prva

nedjelja kroz godinu

Živimo u vremenu kada se osobita po-zornost posvećuje vanjštini i tjelesnom izgledu. Imperativ je izgledati lijepo

i mlado. Za postizanje toga cilja ne biraju se sredstva. Ljudi su spremni na razne tretma-ne, počevši od prirodnih načina, napornih tre-ninga, čak i izgladnjivanja, pa do raznih me-dicinskih zahvata i kemijskih preparata. Sve se mora postići odmah i sada. Estetska indu-strija, unatoč općoj krizi, bilježi enormnu za-radu. Nerijetko se čuje: »Danas si nitko ne smije dopustiti da bude ružan.« Stoga je i sva-ki govor o »ružnim« temama zabranjen. Jed-na od njih je i pakao. Ipak, stanje opisano tim pojmom bezvremensko je. Uvijek je aktualno. Trajno ostaje pitanje spasenja, ali i opasnosti da će biti onih koji će »tražiti da uđu, ali ne će moći«. U današnjem evanđelju »netko« pita o broju »onih koji se spasavaju«, a Isus upozo-rava na mogućnost nalaska zaključanih vrata. Lako ćemo se složiti da to ne odgovara našoj slici Božjega milosrđa. Zar je moguće da će ne-koga izostaviti? Je li Bogu primjereno bilo ko-mu kazati: »Odstupi od mene!« Dodatno nas plaši Isusovo upozorenje kako će »ondje biti plač i škrgut zubâ«. Zar Bog može nijemo gle-dati patnju i nekoga osuditi na vječnu muku? Kako se to slaže s njegovim očinstvom?

Trud oko spasenjaOdgovor nudi pisac Poslanice Hebrejima: »Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin koga otac stegom ne odgaja?« Sinov-stvo nije posljedica stege, nego ljubavi. Tako ni pitanje o vječnom spasenju nije govor o ste-zi u smislu nagrade ili kazne, nego prihvaća-nja ili odbijanja ljubavi. Nitko ne ide u pakao jer ga Bog kažnjava, nego stoga što ne prihva-ća Božju ljubav. Nikoga Bog ne osuđuje, nego sama osoba sebi bira osudu. Isus je ustvrdio: »Bog nije poslao Sina svoga na svijet da su-di svijet, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega tomu se ne sudi; a tko ne vjeru-je, već je osuđen, jer nije vjerovao u jedinoro-

đenoga Sina Božjega. U ovome se sastoji sud: Svjetlo je došlo na svijet, a ljudi su više volje-li tamu nego svjetlo, jer su im djela bila zla.« (Iv 3, 18-19) Bog ne tjera čovjeka od sebe, ne-go čovjek sâm odlazi. U njegovu svjetlu čovjek spoznaje koliko je taman te nije spreman svo-ju tamu izložiti svjetlu. Bježi u još dublji mrak, a Bogu ljubav ne dopušta spriječiti ga. Svako-me ostavlja slobodu izbora. Tako je, paradok-salno, pakao plod Božje ljubavi.

Stoga Isus ne odgovara na pitanje o onima koji se spasavaju, nego izravno govori: »Borite se da uđete.« ‘Boriti se’ uključuje napor, teško-će i opasnosti. No, trud nije uzaludan jer postoji sigurnost »uskih vrata«. Time što su uska, vra-ta poručuju da se kroz njih prolazi pojedinač-no. Usto, potrebno je biti dovoljno vitak da mo-žeš proći. Vitkost u ovom slučaju znači biti bez ičega što te opterećuje, bez nabacanog sala gri-jeha, bez suvišne prtljage s naslaganim sukobi-ma, nepovjerenjem, nerazumijevanjem, trače-vima i drugim zlom koje se nakupljalo tijekom cijelog života. Za održavanje tjelesne vitkosti i kondicije potrebno je puno odricanja, vježbe i uravnoteženoga života. Slično je i s duhovnom kondicijom. Kao što za održanje tijela treba pu-no truda i znoja, tako je i sa stanjem duše. Sa-mo članstvo u nekom športskom klubu ne zna-či automatski postizanje vrhunskih rezultata.

Tako je i s kršćanstvom. Krštenjem smo po-stali članovi Crkve Božje, ali za rezultate po-trebni su vježba, upornost i ustrajnost. Zato se u Poslanici Hebrejima govori o vježbanju, odgajanju i stezi. U situaciji kad je postoja-la opasnost da posustanu, sveti pisac vjernike izložene progonima podsjeća: »Poradi vašeg

Duhovna vitkost

33


33

odgajanja trpite.« Kršćanima pristiglim iz ži-dovstva bio je lako prihvatljiv govor koji se po-zivao na Knjigu Ponovljenog zakona. U njoj je predstavljena Božja pedagogija kojom je pratio sazrijevanje svoga naroda. Stoga su mogli razu-mjeti poziv da životne nedaće prihvate kao Bož-je odgojne mjere, tim više što je tada tjelesno kažnjavanje smatrano sastavnim dijelom od-goja na putu odrastanja. Nastojeći ih učvrsti-ti u vjeri, autor ističe da patnja može biti ško-la u kojoj se uči živjeti po Duhu. Ona nije dobra niti je Bog želi, ali je neizbježna posljedica na-še ljudske naravi. Progoni nisu dio kršćansko-ga puta stoga što bi ih Bog želio, već zbog ljudi. Bog je u Isusu Kristu napravio most prema čo-vječanstvu, a čovjek mu je dao oblik križa. Kad Isus govori kako Sin Čovječji treba trpjeti, isti-če da to nije volja Božja, nego tužna posljedi-ce ljudskog neprihvaćanja. No, trpeći Krist je pokazao da življenje patnje u Božjoj nazočno-sti može postati svjedočanstvo nade i izvor nu-tarnjega mira koji daje Duh Sveti. Budući da patnja stavlja vjeru na kušnju, preko nje vjera može i rasti, pa i sama patnja postati put vje-re. Vjernik zna da u patnji Bog može biti tih, ali nije slijep i bezosjećajan. Naprotiv, on je s njim na tom teškom putu.

Potreba svjedočenjaSvijest o suosjećajnom Bogu ujedno je i za-daća. Svako Božje izabranje nosi u sebi i po-

slanje. O tome osobito progovaraju današnji ulomak iz Knjige proroka Izaije te Psalam. Ovaj proročki tekst najuniverzalniji je dio Staroga Zavjeta. Spominjani gradovi obuhva-ćaju čitav tada poznati svijet od zapadnih gra-nice Europe, preko Afrike do Azije. Ljudi cije-loga svijeta pozvani su »doći i vidjeti njegovu Slavu«. »Vidjeti Slavu« znači u njemu prepo-znati Boga koji im želi dobro te napustiti ido-latriju i lažne bogove. To je ujedno hvala i sla-va na koju poziva najkraći i najjednostavniji od svih psalama, a možda najbogatiji sadrža-jem. U prvomu retku je poziv, a u drugom se objašnjavaju razlozi. Ljubav i vjernost koje je pokazao prema svome narodu trebaju pota-knuti sve puke i narode da vjeruju u Gospo-dina i priznaju ga svojim Bogom. Tako ga se i slavi jer Bog ne može biti Bog ukoliko nije Bog svima.

Prepoznati ga kao Boga znači koračati prema vlastitoj sreći. Oni koji su to prvi ot-krili imaju zadaću tu radost prenijeti cijelo-mu čovječanstvu. Trebaju biti znak Božje pri-sutnosti u svijetu kako bi svi ljudi »s istoka i zapada, sa sjevera i juga« došli i sjeli »za stol u kraljevstvu Božjem«. Ukoliko to poslanje ne ispune, unatoč tomu što su s njim »jeli i pi-li« i slušali dok je po njihovih »trgovima nau-čavao«, ostat će »stojeći vani« i postati »prvi koji će biti posljednji«.

Slavko Slišković

Novi Božji narod Iz 66, 18-21Odlomak iz Knjige Izaijine govori o obraćenju pogana. Obraćeni pogani dobivaju poslanje da Božju slavu navješćuju svim narodima. Tako postaju prvi navjestitelji pravoga Boga među ostalim poga-nima. Obraćenje pogana opisano je kao žrtveni prinos Gospodinu, koji poput svečane procesije »na konjima, na bojnim kolima, nosilima, na mazgama i jednogrbim devama« dolazi na »Svetu goru« u Jeruzalemu. Sveta gora nije ništa drugo doli mjesto jeruzalemskog hrama, što dodatno naglašava žrtvenu ulogu obraćenika. Oni su u svemu poistovjećeni s prinosima Izraelaca, do te mjere da će između pogana Bog sebi izabrati svećenike i levite te će tako i pogani postati sasvim ravnoprav-ni Božjemu izabranom izraelskom narodu. Svećenici su u Izraelu imali naročitu ulogu pa su morali osobito paziti i na svoju obrednu čistoću. To je podrazumijevalo i zabranu svakog dodira s pogani-ma. Sada je, Božjom odlukom, došlo do velikog preokreta: i sami pogani mogu postati svećenici.

Darko Tepert


U bdijenju i iščekivanju.

OTAJSTVO I ZBILJA

34

Prilozi za liturgijski pastoralU DUHU I ISTINI

Ovdje priloženi tekstovi Službe svjetla, oblikovani su za prigodnu Liturgiju bdjenja uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije. Preuzeti su neki elementi iz vazmene liturgije kako bi se jasnije osvijetlilo vazmeno značenje ove svetkovine.

Aleluja.Hvalite Boga našega, sve sluge njegove!(O. Aleluja!)Svi koji se njega bojite – i mali i veliki.O. Aleluja (aleluja)!

Aleluja.Jer zakraljeva Gospodin, Bog naš, Svevladar.(O. Aleluja!)Radujmo se i kličimo i slavu mu dajmo!O. Aleluja (aleluja)!

Aleluja.Jer dođe svadba Jaganjčeva!(O. Aleluja!)Opremila se Zaručnica njegova!O. Aleluja (aleluja)!

U slučaju da nema procesije, tijekom pjevanja hvalospjeva pale se svjetiljke i svijeće, te osta-la svjetla u crkvi.

Za vrijeme procesije kojoj je na čelu uskrsna svijeća, koja se kasnije stavlja pored lika Bla-žene Djevice Marije, može se pjevati prikladan psalam, kao što je:

Psalam 22O. Gospodin je pastir moj,

ni u čem ja ne oskudijevam.ili:

Psalam 15O. Pokazat ćeš mi stazu života,

puninu radosti lica svoga.

Nakon što se vazmena svijeća stavi pred ili uz lik Presvete Djevice, svećenik okadi svijeću i Marijin lik. Potom svećenik ili pjevač može pje-vati sljedeći hvalospjev:

Služba svjetlauz svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije

Predsjedatelj slavlja, zajedno s poslužiteljima, noseći upaljenu uskrsnu svijeću, u procesiji se uputi prema mjestu gdje su se okupili vjerni-ci. Mjesto okupljanja neka bude po mogućnosti izvan crkve, tako da se može upriličiti procesij-ski hod koji svojim gibanjem postaje dojmljiv govor hodočašća Crkve prema kući Očevoj, kamo je prije nas došla Blažena Djevica.

•• Uvodni obredi

Nakon znamenovanja znamenom križa, pred-voditelj slavlja zajednicu pozdravlja na uobi-čajeni način. Može uvesti u slavlje ovim ili slič-nim riječima:

Braćo i sestre, časteći Uznesenje Blažene Djevice Bogorodice, znak utjehe i sigurne na-de za sve nas, hodočasnike na zemlji, veličaj-mo Boga Oca, koji je – poslavši svoga Sina u svijet – pozvao čitavo čovječanstvo da živi ra-dost njegova doma.

Kristu Gospodinu, daru našega susreta s Ocem, koji je snagom Duha sebi zdesna u sla-vu uzdigao svoju Majku, i mi uzdignimo svoj hvalospjev.

Vjernici na uskrsnoj svijeći pale svijeće ili svje-tiljke koje će nositi u procesiji kao znak pratnje koja prati Kraljicu na svadbu Jaganjčevu, dok se pjeva sljedeći hvalospjev (usp. Otk 19, 1-7):

Aleluja.Spasenje i slava i moć Bogu našemu!(O. Aleluja!)Doista, istiniti su i pravedni sudovi njegovi!O. Aleluja (aleluja)!

35

88živo vreloživo vrelo8živo vrelo88živo vrelo820132013820138820138•• Navještaj svetkovine

(‘Marijanski Exsultet’)

Tebi, Bože Oče, neka bude slava, čast i hvala,koji živiš i kraljuješ s Kristom, svojim Sinom,u jedinstvu Duha Svetoga,u sve vijeke vjekova.Amen.

Nakon pjevanja, vjernici mogu ugasiti svijeće.

•• Molitva

Predvoditelj tada moli sljedeću molitvu:

Pogledaj, Oče, na poniznu službenicu svojuBlaženu Djevicu Marijukoja je pred tobom zaodjenuta slavom tvoga Sinai urešena snagom i darom Duha Svetoga.Po njezinu zagovoru, daj i nama slijeditiono što je istinito i pravedno pred tvojim očima,kako bismo stigli do izvora vječne ljepote i svete ljubavi.Po Kristu Gospodinu našemu.O. Amen.

Nek’ uskliknu anđeoski zborovi,nek usklikne predivno mnoštvo svetih:i u slavlju nek dočekaju svoju Kraljicuu radosnome pjevu svega stvorenja.Nek’ se uzraduje i majka Crkvahodočasnica na zemaljskome putui neka veliča Gospodina, Boga Oca svemogućega:jer velika je djela učinio po poniznoj Službenici svojoj,uzdignutoj na kraljevsko prijestoljesvojega Sina, Isusa Krista.Ovo je vazam Marije Djevicekoja tijelom uzlazi u nebesku slavu;vazam blistave začetnice buduće Crkvekoja svoje savršenstvo u puniniiščekuje u Kraljevstvu Božjemu.Ovo je dan u kojemu Novi Adam,pobjednik nad grijehom i smrću,uzdiže kraj sebe Novu Evu,poslušnu i velikodušnu pratilju.Danas Djevica Bogorodica,bezgrješna u svojemu začeću,neokaljana u djevičanskome porodu,pobijedi tamu groba i smrti.O, radosna li svadbena dana,kada je uzvišena Kći Sionskadovedena k Zaručniku, svome Gospodinu,urešena čistom ljepotom i sjajem.O, predivni dane ufanja!Danas je na nebu zapaljena Zvijezdakoja putove ljudske pratiblagom zrakom božanskoga žara.Ovo je dan mira i nadekoji je ugledao Majku, posrednicu milosti,ovjenčanu slavom svojega Sina,Majku, prignutu nad korake svoje djece.Primi, svemogući Bože, molitvu našuu ovome blagdanskom slavlju;zablistaj i u nama onim svjetlomkoje u Mariji sjaji nebeskim savršenstvom.

Deta

lj aps

idaln

oga m

ozaik

a u b

azilic

i sv.

Mar

ije Ve

like,

Rim

, 129

6.

OTAJSTVO I ZBILJA

36

Prilozi za liturgijski pastoralU DUHU I ISTINI

•• Navještaj Božje riječi

Prvo čitanje Rim 8, 10-25

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Krist će dati život vašim smrtnim tijelima po Duhu Svetom koji boravi u nama.

Braćo, ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti. Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživjet će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.

Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete.Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: »Abba! Oče!« Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo.

Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti – ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi. Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada.

Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela. Ta u nadi smo spašeni! Nada pak koja se vidi nije nada. Jer što tko gleda, kako da se tomu i nada? Nadamo li se pak onomu čega ne gledamo, postojano to iščekujemo.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 122, 1-2.4-9O. U dom ćemo Gospodnji radosno ići.

Obradovah se kad mi rekoše:»Hajdemo u Dom Gospodnji!«Eto, noge nam već stojena vratima tvojim, Jeruzaleme. O.

Onamo uzlaze plemena, plemena Gospodnja,po Zakonu Izraelovu,da slave ime Gospodnje.Ondje stoje sudačke stolice,stolice doma Davidova. O.

Molite za mir Jeruzalemov!Blago onima koji tebe ljube!Neka bude mir u zidinama tvojimi pokoj u tvojim palačama! O.

Radi braće i prijatelja svojihklicat ću: »Mir tebi!«Radi doma Gospodina, Boga našega,za sreću tvoju ja ću moliti. O.

Evanđelje Lk 10, 38-42; 11, 27b-28

Marija je izabrala bolji dio.


U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Ima-la je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospo-din: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uisti-nu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«

37

88živo vreloživo vrelo8živo vrelo88živo vrelo820132013820138820138Dok je on to govorio, povika neka žena iz mnoštva: »Blažena utroba koja te nosila i pr-si koje si sisao!« On odgovori: »Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!«

Riječ Gospodnja.

Napomena uz evanđeoski odlomak:

Ovaj evanđeoski tekst, koji je stoljećima bio čitan na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije i danas se – s dodatkom Isu-sova odgovora ženi iz mnoštva (Lk 11, 27b-28) – pjeva u bizantskoj liturgiji svetkovine Bogorodičina usnuća (Dormitio). Marija, Majka Gospodinova, jest prava slika učeni-štva. Ona je vrhunac slušanja i punina raz-matranja, koje svoje ispunjenje ima u nebu.

Ili, drugi tekst, po volji (Lk 1, 39-47):

Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina.


U one dane Marija usta i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdra-vi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin po-zdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega gla-sa: »Blagoslovljena ti među ženama i blago-slovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gle-daj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas po-zdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispu-niti što ti je rečeno od Gospodina!«Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodi-na, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju.«Riječ Gospodnja.

Napomena uz evanđeoski odlomak:

Uzići na brdo (»u Gorje«) u biblijskoj se tradiciji smatralo pokazateljem čovjekova uspona prema Bogu. Djevičino hodočašće u Judejsko gorje, k rodici Elizabeti, slika je njezina čitavoga hodočašća vjere, prema vječnoj slavi Svemogućega. Nadovezujući se na te misli, moguće je u homiliji osvije-tliti život vjere u slici hodočašća, ali i razja-sniti duhovnu dimenziju hodočašća, koja se vežu uz ovu Marijinu svetkovinu.

•• Homilija

Može uslijediti kratak homiletski nagovor, a umjesto njega može se u razmatranju proči-tati Drugo čitanje iz Službe čitanja spomenda-na Blažene Djevice Marije Kraljice (Časoslov, sv. IV, str. 1015.-1016.).

•• Hvalospjev VeličaSlijedi pjevanje evanđeoskoga hvalospjeva Ve-liča duša moja Gospodina (PGPN, br. 160-161). Za antifonu koja uvodi u Evanđeoski hva-lospjev može poslužiti Regina caeli (PGPN, br. 971, izdanje BiH), ili prva strofa pjesme Kra-ljice neba (PGPN, br. 561). Ukoliko se ne uzima kao antifona, cijela pjesma Kraljice neba mo-že se otpjevati nakon Evađeoskog hvalospjeva.

Dok se pjeva Hvalospjev, može se okaditi Ma-rijin kip ili slika te Presvetoj Djevici Mariji iskazati čast i nekim drugim vanjskim izra-zom, npr. prinosom cvijeća pred njezin lik. Mogu se također pozvati vjernici da ophode i, ako je zgodno, dodirnu Bogorodičin lik.

•• Završna molitva

Pomolimo se.Bože, ti si nam u Djevici Mariji,predivnome djelu tvoga Duha,darovao prvine novoga stvorenja.Daj da – oslobođeni ropstva grijeha – svim srcem prihvatimo novost Evanđelja,svjedočeći riječju i djelom zapovijed ljubavi.Po Kristu Gospodinu našemu.

•• Blagoslov i otpust

Ako slavlje predvodi prezbiter ili đakon, blago-slivlja i otpušta vjernike na uobičajen način, a ako slavlje predvodi laik, zaključuje govoreći:

Neka nas Bog Otac ispuni svakom radošću i nadom u vjeri.Mir Kristov vladao i upravljao srcima našim.Neka Duh Sveti na nas izlije svoje darove.O. Amen.

Priredio: mons. Ivan Šaško

OTAJSTVO I ZBILJA

38

Glazbeni prilogU DUHU I ISTINI

c

c

c

&bGo spo- di- ne,- u po moć- mi po hi- taj!-

&b

?b

&b1.

4. Bijedan sam ja i

2. Izvuče me iz jame3. U usta mi stavi pjesmu

W

none

pro

œj

pa

vo

œj

-

- sti,vu,

ljan,

œ

--

-

iz blataslavopoj Bogual Gospodin se brine za

nakal no

še-- ga;

mu.me.

--

&b WW œ̇ œ œ

?b

&b2. noge mi stavi na

4. Ti si pomoć moja i moj3. Vidjet će mnogi i strah će ih o

1. Uzdah se u Gospodina uzdanjem silhribuspa

- zedi

si

---

tinu,

telj;

nim,-

--

-

korake

o Bože

i on se k meni prignu i

i uzdanje će svoje staviti

umo

moj,u Go

slije

--

ša- vau

spone

-

paj

dika

krije--

-pi.na.sni!

moj.

--

-

&b

?b

Œ œ œ œ w œ œ œ œ œ œ ˙

wŒ œ œ œ wœ œ ˙ œw œ œ œ œ̇ œ ˙̇

˙̇ ˙̇ ww œ̇ œ ˙̇ ˙̇ ˙̇

W œj œj œ

WW œ̇ œ œWW ˙̇ WW œ̇ œ

W œj œj œ W œj œj œj œj œj ˙

WW œ̇ œ œ WW œ ™œ ™ œœ œ ˙̇

WW

˙˙ WW œ ™

œ ™ ˙ ™˙ ™

Gospodine, u pomoć mi pohitajOtpjevni psalam 20. nedjelje kroz godinu – C

M. Bartolić

Ps 40, 2-4.18

39

88živo vreloživo vrelo8živo vrelo88živo vrelo820132013820138820138Pođite po svem svijetu

Otpjevni psalam 21. nedjelje kroz godinu – CA. Igrec

34

34

34

&#Po

œjđi∑ te

œj œ∑ po

œjsvem svije

œj œtu,

œ ™∑ pro

œjpo∑ vije∑ daj∑ te∑ e van∑ đe∑ lje!∑

&#

?#

&#

2. Silna je prema nama1. Hvalite Gospodi na,

lju∑ ∑ svi

bav∑ punje go∑ ci,

va∑ ∑

&#

?#

&#1. slavite2. i vjernost Gospodnja o

ga,sta∑ svi

je∑ nado

rovije

∑∑ di!ka!

∑∑&#

?#

œj œj œj œJ œ œ œj œj ˙

œ̇ œ œœ œ œœ œ ™œ ™ œj œœJ ˙ œ œ œ œ œœ ˙̇œ œ

œ̇ œ œœ œœ œ ™œ ™ œj œœJ œ œ œœ œ œ œœ œ œ œ ˙œ œ ˙

W œj œj œj œj ˙

WW œœ œœ œœ ˙̇W œœ ˙̇

W œj œj œj œj ˙

WW œ œ ˙ ™œ œ œ ˙WW œ̇ ˙ ™ ˙

Ps 117, 1-2

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Nova tehnološka unaprjeđenja ž ivota, osobito u svijetu elektroničkih komunikacija, otvaraju prostor novim oblicima ostvarenja poslanja Crkve. U tome su vidu, zacijelo, os-tvareni već veliki pomaci. Prema nekima, reći će, nedovoljni. Crkva se s razborom služi svim pomagalima do kojih dolazi ljudsko stvaralač-ko umijeće. Nerijetko je i sama bila zagovor-nicom i predvodnicom stvaralaštva, unaprje-đenja znanja, tehničkih dostignuća i raznih vještina. No, u susretu sa svim novim moguć-nostima, osobito kada je riječ o liturgiji i litur-gijskome prostoru, gajila je potreban razbor i oprez, pitajući se uvijek o smislu i prikladno-sti. Tako nalazimo razborite prosudbe i stavo-ve: o uporabi novih materijala (beton u gra-diteljstvu, novi materijali u izradi liturgijskih predmeta), o prihvaćanju tehničkih rješenja (električna rasvjeta crkava, mogućnost elek-troničkog ozvučenja), o prikladnosti radij-skoga i televizijskoga prijenosa slavlja euha-ristije… Tehnička unaprjeđenja i pomaga la, unatoč brojnim prednostima, ipak ne omo-gućuju sve ono što je vlastito naravnim ljud-skim moćima. Tako elektronička (i digitalna) pomagala omogućuju jednaku čujnost zvu-ka u svakom kutku crkve te uvelike olakšava-ju vršenje predsjedateljske službe i posreduju lakoću sudjelovanja, ali istovremeno zane-maruju potreban osobni odnos prema glasu i tijelu onoga koji govori jer se komunikaci-ja ne ostvaruje samo glasom; rasvjeta crkve omogućava slavlje u svakome trenutku, ‘do-bru’ vidljivost svakoga obrednoga elementa i liturgijskoga prostora, ali se lako zanemaruje snaga simbolizma i dijalektike tame i prirod-noga svjetla koje je strukturni arhitektonski element; radijski i televizijski prijenosi litur-gijskoga slavlja pružaju nove mogućnosti po-vezivanja i pastoralnoga djelovanja u zajedni-

Liturgija i virtualno slavlje

ci vjernika, ali ne mogu zamijeniti ili pružiti puno udioništvo u slavlju…

Pred nama su i nova elektronička poma-gala. Iza onoga što omogućavaju i olakšava-ju, stoji i ono što biva olako zanemareno i zapostavljeno. Projiciranjem liturgijskih pje-sama na zid ili platno nastojalo se zamijeni-ti pjesmarice, odnosno omogućiti dostupnost i bolju razumljivost pjesme cijeloj zajednici. No, ponegdje se ide i korak dalje pa se proji-ciraju svetopisamska čitanja i liturgijski mo-litveni tekstovi. Takvim postupcima zacijelo se ne pomaže i ne pospješuje sudjelovanje, a razlozi nedopustivosti i neprimjerenosti ta-kve prakse su višeslojni: pozornost se zadr-žava na vizualnom obliku sudjelovanja, sama se vizualnost preusmjerava s mjesta obred-noga događanja ili s liturgijskoga služitelja na mjesto projekcije; liturgijski događaj biva utopljen u poruke i pouke, a zajednicu se li-šava potrebne pozornosti i truda u sudjelova-nju… Ponegdje su tekstovi praćeni slikovnim prikazima, pa se pozornost još više odvodi od obrednoga događanja i preusmjerava drug-dje. Valja spomenuti i one koji pokušavaju graditi »multimedijalne homilije«, pri čemu se gubi sraslost homilije s Riječju koja se na-viješta, osluškuje, prihvaća…

U ‘digitalnom’ i ‘virtualnom’ svijetu, pred izazovom i opasnošću da se zbilja liturgijsko-ga spasenjskog događaja raspline u neživlje-no i neiskustveno prenošenje poruka, valja njegovati liturgiji vlastitu digitalnu i virtu-alnu dimenziju, jer je »digitus (prst) desne Očeve« začetnik svakoga spasenjskog djela, a »virtus (snaga) Duha Svetoga« nositelj i nadahnitelj svakoga posvećenja. Bez puno-ga otvaranja njihovu djelovanju ne ostvaruje se liturgijska komunikacija, communio s Bo-gom i sa zajednicom vjernika.

Vjerujem da ćemo se svi složiti da se Crkva u svome poslanju treba koristiti i novim komunikacijskim pomagalima i sredstvima koja joj stoje na raspolaganju. No, je li sve uvijek potrebno i prikladno? Pritom mislim na pojavu da se za vrijeme liturgijskoga slavlja na zid crkve projiciraju popratni (tekstualni i slikovni) sadržaji koji bi, navodno, imali zadaću omogućiti jednostavnije i punije sudjelovanje zajednice u liturgiji. Molio bih vaše pojašnjenje o takvoj praksi. D. L., Zagreb

živo vrelo

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD • BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

živo vrelo

[email protected]+385

(0)1-5635-052+385

(0)1-5635-050Ksaverska cesta 12a

10000 ZAGREB

Već objavljeno uBIBLIOTECI ODJECI

A. Vučković

Vrtlog grijehawww. hilp.hr

Ivica Raguž

Sretni u nadiTEOLOŠKA RAZMATRANJA O SREĆI

Sreća. Ima li još u iskustvu vjere mjesta za govor o sreći? Je li sreća oprječna življenju vjere ili se zre-lost vjere ogleda upravo u životu koji je ispunjen

srećom? Kršćanska se duhovnost kroz zadnja stoljeća ustru čavala razmišljati o sreći. No, sreća

pripada iskonskomu kršćanskom iskustvu jer se rađa iz susreta s Bogom. Ova knjiga, slijedeći misao o sreći kroz fi lozof sku i teološku predaju, otvara put ponovnom otkrivanju sreće, sreće u Bogu, te pokušava vratiti »čežnju za srećom« u ozračje kršćanskoga iskustva kako bi se vjernik

mogao odgovorno pitati: »Jesam li sretan?«

www.hilp.hr

tvrdi uvez • 12,5x20 cm • 312 str. • 120,00 kn

Documents

8živo vrelo živovrelo - hilp.hr · na identitet zajednice unutar (ili za koju) nastaje… To osobito vrijedi za liturgijsku arhitekturu. Liturgija je prije svega memoria, spomen-ski