Molimo jer vjerujemo M - hilp.hr · PDF filejeno o molitvi i vjeri, o molitvi i liturgiji. Time dolazimo do temeljnog postulata ko-ji ima korijen u istini da je liturgija zapra

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXX. • cijena: 13 kn112013

Molitva i dar vjereod 2. do 30. studenoga 2013.

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji god. XXX. cijena: 13 kn

živo vrelo

2013 11God. XXX. (2013.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Lana Vuičić

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051

e-mail: [email protected]

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Molimo jer vjerujemo

naša tema: molitva i dar vjere 2 Suodnos vjere i molitve, I. Šaško

Moliti iz vjere i za vjeru, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 18 Biblijska razmišljanja:

S. Slišković, A. Vučković, I. Šaško,I. Raguž, Ž. Tanjić

Spomen svih vjernika pokojnika

Trideset i prva nedjelja kroz godinu

Trideset i druga nedjelja kroz godinu

Trideset i treća nedjelja kroz godinu

Krist – Kralj svega stvorenja

u duhu i istini 38 Gospodin mi je svjetlost i spasenje – M. Bartolić

Otpjevni psalam za Spomen svih vjernika pokojnika

Gospodin dolazi suditi pucima – I. AndrićOtpjevni psalam 33. nedjelje kroz godinu (C)

trenutak: pisma čitatelja 40 Spomen na nevine žrtve rata

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

M. I. Rupnik: Sv. Franjo u molitvi. (Svetište sv. Pija iz Pietrelcine; San Giovannni Rotondo)

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 11–2013

MMolimo jer vjerujemo

Molitva je čin vjere. Ponajprije iz razloga što molitvi prethodi vjera, barem ona koju Isus prispodobljuje gorušičinu zrnu. Riječi upućene bez vjere bile bi u se-

bi prazne i ne bi mogle pružiti put stvaranju odnosa s Bogom. Molimo iz vjere. No, možemo moliti i za vjeru: za njezinu sna-gu, čistoću, postojanost… Postojana vjera i ustrajna molitva idu zajedno. Što je vjera sigurnija i otvorenija Bogu, to je i molitva postojanija jer vjera upravo u molitvi pronalazi mjesto iskreno-ga zajedništva s Bogom. U iskustvu molitve vjera biva nadahnu-ta, pročišćena, rasvijetljena, osnažena… Molitva pročišćuje naše želje i usmjerava nas da želimo samo ono što Bog želi od nas i s nama. Zato iz iskrene molitve nestaju želje kojima bismo htjeli promijeniti Božje naume ili biti oslobođeni od onoga što se pro-tivi našim planovima i htijenjima. Molitva mijenja nas, naše ži-votne stavove i očekivanja. Bog nas mijenja molitvom jer nam u njoj daje osluhnuti njegovu riječ, uroniti u njegov život i spozna-ti put spasenja. Molitva malovjernih zaokupljena je samo tre-nutnim događajima i okolnostima života, želeći ih promijeniti i staviti u okvir uskih ljudskih planiranja. Molitva iskrene vjere oslanja se, pak, na Božja djela spasenja, na ono što je Bog učinio za nas prije negoli nas je pozvao u život. Po molitvi koja razma-tra Božja djela ljubavi ucjepljujemo se u njegov naum spasenja; pitamo se gdje je naše mjesto i koja je naša zadaća u spasenj-skom poslanju Crkve. Potrebno je, stoga, stalno moliti za čistoću i iskrenost molitve; moliti da Bog svojim Duhom »pretekne« na-še misli, naše želje i djela kako bismo u molitvi htjeli samo jed-no – ono što Bog hoće.

Zaključujući niz rasprava kojima smo na stranicama Živoga vrela kroz Godinu vjere razmatrali otajstva vjere u odnosu na li-turgiju Crkve, priliči na kraju govoriti o odnosu vjere i molitve. Molimo jer vjerujemo; molimo da bismo čvršće i sigurnije vjero-vali; molimo jer želimo živjeti u Bogu.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Molitva i dar vjere

RMolitva moguća samo

na temelju vjere. Tako je i s ‘krizom molitve’ koja

odražava krizu vjere, a vrijedi i obratan odnos.

Zapravo, molitva izražava i hrani život iz vjere

i po vjeri, tako da molitva, teološki gledano, nije za-misliva bez vjere. Bilo bi previše površno shvatiti

molitvu kao ispunjavanje neke vjerničke obveze ili

kao pobožno vježbanje u smislu instrumentalizi-ranja molitve za asketsko dohvaćanje nekih posta-

vljenih ‘pobožnih’ ciljeva. Molitva se rađa i izrasta

iz radosti milosnoga dara, iz susreta s Gospodinom.

R azmišljanja o liturgiji često se oslanjaju ili izviru iz nače-la liturgijske teologije koje je sročio Prosper Akvitanijski nakon početnih dogmatskih rasprava u prvoj Crkvi, po-

stavivši u međuzavisan odnos molitvu i vjerovanje: Lex orandi – lex credendi, što znači da način kako molimo odražava, štovi-še uspostavlja (statuat) sadržaj vjere i obrnuto. Drugim riječima: kako vjerujemo tako i molimo; i kada nešto pogrješno u molitvi dovedemo do izražaja – i to obilježuje vjeru.

I prije bilo kakve druge razradbe, treba napomenuti da je vje-ra preduvjet kako bogoštovlju, pa tako i kršćanskoj liturgiji i svim njenim oblicima molitve. Naime, liturgija i obredna praksa ima-ju smisla, pa stoga i svoju ‘opravdanost’, u kontekstu čovjekove vjere, ljudske sigurnosti da je uspostavljena veza s Bogom te da su molitva i obredni čin životno ozračje komunikacije s Bogom.

Razlaganja o molitvi obično govore o ‘uvjetima’ djelotvorno-sti te o učinkovitosti molitve, što je lako moguće pronaći i kada je posrijedi kršćanska molitva. Sjetimo se samo Isusovih odgovora na zamolbe ljudi koji su od njega tražili pomoć i u kojima je pre-poznao otvorenost i zahvalnost srca. Ti se odgovori mogu sažeti u kratku rečenicu: Vjera te je tvoja spasila. U tome je Isusovu od-govoru sva jednostavnost i složenost ne samo odnosa uslišanja i vjere, nego i polazišta za molitveno ustrojavanje i življenje na te-melju Kristova pouzdanja i predanja Ocu, kao i za obrazlaganje toga bogatstva i dara drugima.

Liturgija kao čin vjere i ‘teološko mjesto’Molitva za kršćane nije neka prigodna djelatnost niti puka vjež-ba, nego je stav življenja otajstva Božje ljubavi te se na taj način – govoreći o molitvi – nužno mora govoriti o životu vjere, nade i ljubavi. Baš zato što je tomu tako, nije moguće govoriti odvo-

Suodnos vjere i molitveTragom načela: lex orandi – lex credendi – lex vivendi

Ivan Šaško

3

1111živo vrelo11živo vrelo1111živo vrelo1120132013

jeno o molitvi i vjeri, o molitvi i liturgiji. Time dolazimo do temeljnog postulata ko-ji ima korijen u istini da je liturgija zapra-vo najizvrsniji oblik molitve i to kao fides in actu – ‘vjera u činu’. Ukratko – liturgi-ja jest čin vjere.

Molitva je već po sebi – u trenutku na-šega ulaženja u molitveni suodnos – čin vjere. Ona je i otvaranje u nadi koja sadr-ži sigurnost i koja nam nudi pogled na ko-načnicu našega života; ali je molitva i otva-ranje komuniciranju, zajedništvu s Bogom te je po tome i čin ljubavi. Spomenute tri temeljne odrednice kršćanskoga života, odnosno teološke krjeposti: vjera, ufanje i ljubav, i u ovome slučaju pokazuju ljepo-tu međusobne isprepletenosti. Ako je nada otvaranje ponuđenomu Božjemu daru, ka-ko piše apostol Petar (usp. 1Pt 1, 3), a vje-ra »temelj onoga čemu se nadamo« (Heb 11, 1), ljubav je življenje bilo stvarnosti na-de, bilo stvarnosti vjere (usp. 1Kor 13, 7). Te se, dakle, krjeposti međusobno upotpu-njuju i nijedna ne samo da ne može opsto-jati i bez druge se razvijati, nego je s kr-šćanskoga motrišta o njima sasvim odvo-jeno nemoguće govoriti.

Polazeći od toga da je molitva čin, jedna od sastavnica složenoga obrednoga sustava, jasan je zaključak da se kao takvo iskustvo vjere – kako piše M. Augé – ne ostvaruje isključivo ni na razini razumskih uvi-da niti samo na razini osjećajnosti. Kršćanska vjera nije puka uvjere-nost u nešto, utemeljena na razumu ili pak skup emocija. Ona je puno složenija i dublja, sa svojom jezgrom sastavljenom od životnoga pria-njanja Božjoj Riječi. Vjera je u uskoj povezanosti s nutarnjom šutnjom koja prihvaća, s marijanskom šutnjom dubine bića koja prihvaća i stva-ra odjek u odgovoru koji je prožet i oblikovan Riječju.

Očito je da je molitva moguća samo na podlozi vjere. Tako je i s ‘kri-zom molitve’ koja odražava krizu vjere, a vrijedi i obratan odnos. Za-pravo, molitva izražava i hrani život iz vjere i po vjeri, tako da moli-tva, teološki gledano, nije zamisliva bez vjere. Bilo bi previše površno shvatiti molitvu kao ispunjavanje neke vjerničke obveze ili kao pobož-no vježbanje u smislu instrumentaliziranja molitve za asketsko dohva-ćanje nekih postavljenih ‘pobožnih’ ciljeva. Molitva se rađa i izrasta iz radosti milosnoga dara, iz susreta s Gospodinom. Molitva je plod s naj-izvrsnijega stabla Božje ljubavi, njegova obraćanja i objave čovjeku, i kao takvu ju odlikuje sloboda. U tome je pogledu molitva, kao čin vje-re, jedino i moguća kao smislena (da ne proturječi samoj sebi), poglavi-

Molitva je već po sebi čin vjere. Ona je otvaranje Bogu, u nadi koja sadrži sigurnost i koja nam nudi pogled na konačnicu našega života.

Cláudio Pastro: Molitva zahvalnosti i nade.

4

NAŠA TEMA Molitva i dar vjere

to kao zahvala za dar dioništva u otajstvu. Po kategorijama objave, da-ra, zahvale i uključenosti u otajstvo molitva je dio šire tematike koja li-turgiju vidi kao ‘teološko mjesto’.

Novije teološko-dogmatsko promišljanje sve je više razvijalo vla-stite odnose s liturgijom, revalorizirajući vrijednost onoga što se nazi-va locus theologicus – teološko mjesto. Pojam ‘teološkoga mjesta’ mo-že se točnije odrediti na dvije razine: na razini prve teologije (theolo-gia prima), koja se tiče odnosa vjere između čovjeka i Božjega Logo-

sa, tj. prakse koju je uspostavila vjera, te na razini druge teologije (theologia secun-da) koja se tiče razmišljanja o praksi koja je uspostavljena vjerom, tj. njezina teorija.

Molitvu je, u njezinu odnosu s vjerom, moguće promatrati ponajprije u svjetlu li-turgijskoga čina Crkve. Na to se nadovezu-ju tumačenja bogoštovlja kao mjesta isku-stva-izražaja vjere, i vjere kao uvjeta ‘slav-ljivosti (celebrabilitas)’ kršćanskoga bogo-

štovlja. Tako se mogu raspoznati dva temeljna određenja: upućenost na subjekt koji slavi (praksa Crkve) i upućenost na uvjet istine onoga što se slavi (vjera Crkve). U svemu se ne smije zanemariti izražajni na-čin koji omogućuje slavlje i koji spaja molitvene sadržaje i oblike, a to je simbolički govor.

Kršćanska je molitva, viđena u širini svojih oblika (na primjer: za-hvala, davanje hvale, prošnja, klanjanje, naviještanje i dr.), slavlje. To je osobito moguće vidjeti na temelju iskristaliziranoga ustroja liturgij-skih molitava: zaziva, anamneze (spomen-čina), epikleze i doksologije. Dakle, kao što je svako liturgijsko slavlje u svojoj cjelini – na makro ra-zini – tako je i svaka molitva – na mikro razini – sastavljena od jedna-kih elemenata koji, svaki na svoj način, pokazuju sastavnicu vjere. No, valja napomenuti da je u pozadini svakoga početka religijske molitve religijsko iskustvo, susret s očitovanjem božanskoga. U kršćanstvu je to spomenčinski temelj koji je sadržan u anamnezi.

Važnost spomena i spomen-činaČovjek pamti, spominje se. Ali anamneza koja bi bila oslonjena na ljud-sko izvorište sjećanja, kao ljudsko djelo ne nadilazi vrijeme, a kao takva ne može biti dio posvećivanja. U liturgijskoj molitvi Crkve uključeno je preobraženo vrijeme povezano sa sjećanjem. Preobraženost dolazi od snage Božjega Duha te je svaka liturgijska anamneza bitni dio liturgij-skoga slavlja, osobito sakramenata i sakramentalnosti.

Zahvala za očitovanja u prošlosti je temelj za molbu koja kao sadr-žaj ima spasenje. Ta molba ovdje i sada povezana je s primjerima (pa-radigmama) iz povijesti spasenja. Bogu se molitvom obraćamo da kao što je u ono vrijeme spasio svoj narod, tako bude uz nas danas. Ako se prošlost promatra isključivo kao ljudsko djelo, temeljeno na čovjekovoj mogućnosti da bude zapamćeno, tada nema poveznice sa sadašnjošću,

Molitva uključuje spomen na Božja djela spasenja, koja nadahnjuju i usmjeruju

molitvu. Bogu se molitvom obraćamo da kao što je u ono vrijeme spasio svoj narod, tako bude uz nas danas. Time i sami želimo biti

nositelji Božjega spasenjskoga djela u svijetu.

5


odnosno s čežnjom koja postoji u ljudima i očituje potrebu za nadilaže-njem zemaljskoga. Taj ‘skok’ nije moguć bez Onoga koji nadilazi ogra-ničenost zemaljskoga. Objava Boga u događajima prošlosti, spojena s molitvom, otkriva novu dimenziju.

Prihvaćanje iskustava ljudi drugih vremena i mjesta kao događaja spasenja u molitvi povezuje vremena, slijedeći model pomoću kojega se obraća Bogu za novo iskustvo spasenja; moli se vjera kakva se tada oči-tovala; u sadašnje se životne okolnosti spomenčinski (djelovanje sna-gom Duha) priziva događaj spasenja iz prošlosti, za koji vjernik po vje-ri zna da nije bio puka slučajnost ili sretna podudarnost, nego stvarno djelo Božje. Obećanje koje je Bog u ono vrijeme dao ljudima poveznica je i sigurnost vjere da on i danas ostvaruje djelo spasenja.

Vjera se oslanja na prisutnost Boga koji je iznad svih iskustava. Bez prisutnosti Boga, koji se nalazi iznad svih vremena, djelatan tada kao i sada, svaki bi spomen (prisjećanje) bio obeshrabreno prepušten proš-losti, koja je za ljudsko iskustvo, bez djelovanja Duha, zauvijek zatvore-na i nema utjecaja na druga vremena.

Vjera je drugo ime za odnos sa živim Bogom; ona jedina čini anamnezu mogućom, jer uviđa što je Bog učinio i čini za čovjeka. To je ono što M. Kunzler na-ziva ‘katabazičkim spomenom’ koji obuhvaća razne ‘katabaze’, silaženje Boga k čovjeku i ulaženje u po-vijest spasenja svakoga naraštaja snagom jedinoga Utjelovljenja u Isusu Kristu. Anamneza, spomen-čin zbog toga je pojam koji sadrži životvorni i oslobađa-jući odnos Boga i čovjeka, koji djeluje onkraj granica mjesta i vremena. Anamneza u smislu (u vjeri) pre-poznatoga Božjega silaženja (katabaze) leži u temelju bogoštovlja i bogoslužja.

Molitva: od slušanja do obrednoga činaDržeći se istine da vjera dolazi od slušanja (fides ex auditu) postaje nam jasnije da se to tiče spomen-či-na, odnosno njegova preduvjeta – susreta s Bogom, s Božjom riječi, koja je ostala živjeti u kršćanskoj za-jednici i u njenim slavljima. Upravo tamo se ostvaru-je oživljenost Riječi, njezino osluškivanje i urastanje u živote kršćana koji ju živu nose u susrete s drugima. Sama činjenica da je Objava definirana kao Riječ, go-vori o tome da je za slušanje. Zbog toga Predaja obu-hvaća nauk, život i bogoštovlje Crkve, kako to ka-že koncilska konstitucija: »Ono, pak, što su aposto-li predali, obuhvaća sve što pridonosi svetome življe-nju Božjega naroda i rastu vjere; i tako Crkva u svo-jem naučavanju, životu i bogoštovlju postojano odra-žava i svim naraštajima prenosi sve ono što ona jest i što vjeruje.« (DV, 8)

Vjera se oslanja na prisutnost Boga koji je iznad svih iskustava. Njegova prisutnost preobražava molitvu u zahvalnost, a po molit-vi čitav život u izručenje njemu.

Chaim Soutine: Molitelj, 1921 .

6


Dakle, u procesu prenošenja poklada Obja-ve, povjerenoga Crkvi, potvrđuje se sraštenost vjere, bogoštovlja i života, to jest svega što tvo-ri legem credendi, orandi et vivendi. Liturgi-ja je u prisnoj povezanosti s naukom i životom Crkve. »Ona nije ni logos (nauk), ni ethos (eti-ka) otajstva, nego simbol otajstva, simboličko posredovanje koje stavlja u suodnos i istodob-no zbija nauk i etiku, potrebujući za oboma, da bi mogla sačuvati svoju punu vjerodostojnost.« (M. Augé)

Drugi vatikanski sabor uči da sakramen-ti pretpostavljaju vjeru, ali i više od toga. Oni ju »riječima i stvarima hrane, krijepe i izra-žavaju; stoga se i nazivaju sakramentima vjere« (SC, 59). Sakramentalnost je, dakle, usklađena s vjerom koja se uči i koja se ži-vi. Vjera je – viđena iz liturgijskoga kuta – usmjerenost cijele osobe koja, od Boga po-zvana, odgovara i uređuje svoj život u skla-du s otajstvom Krista. To je ista usmjere-nost koja je izražena u euharistijskome pozi-vu: Sursum corda – Gore srca! Imamo srca

usmjerena prema Gospodinu; kod Gospodina. Taj ‘sursum’ je uskrš-nji stav (od lat. ‘surgere’ – ustati, podići se; pa od toga i ‘resurrectio’, uskrsnuće). To je stav posvemašnjega slobodnoga prianjanja Bogu koji se objavljuje (usp. DV, 5).

Vjernik prihvaća život u njegovim raznolikim vidicima kao Božji dar; prihvaća ga u svakidašnjici, ali i u posebnim trenutcima, snažnim iskustvima koji imaju sakramentalni naboj. Crkva je vršiteljica proroč-ke službe prepoznavanja, budnosti i tumačenja znakova vremena. Te znakove osvjetljava svjetlo vjere i s pomoću nje čita prisutne tragove Božjih namisli i planova. U vjeri spoznajemo da je sva ljudska povijest i povijest stvorenoga svijeta sakramentalna u širemu smislu.

Sakramente slavimo tako da je čovjek u dodiru s povijesnim doga-đajima koji su znakovi Božje prisutnosti, osobito u Isusu Kristu, te nam dopuštaju da obredno (simbolički stvarno) budemo dionici, štoviše nji-hovi suvremenici. U sakramentima su posadašnjeni spasenjski događa-ji ostvareni u Kristovu vazmu. U njih čovjek unosi cijeli svoj život i već kuša predokus ostvarenosti budućega spasenja, Božjega kraljevstva. No, to kraljevstvo raste i razvija se u međuvremenu u sadašnjim povi-jesnim događajima. Tako viđeni, sakramenti su mjesta svjedočanstva vjere, »quaedam fidei protestationes«, kako ih zove sv. Toma Akvinski.

U taj se okvir smješta i molitva u užem smislu. Ona nije sastavljena samo od riječi, nego je satkana od riječi i znakova, od verbalnosti i ne-verbalnosti, te se oslanja na sakramentalnost. J. B. Metz označio je sa-kramente kao »osjetilni čin milosti, bez kojega ne postoji nikakva mi-

Isusova molitva potpunoga izručenja Ocu:

»Ne moja, nego tvoja volja neka se vrši.«

(Johann Robert Schürch)

7


stika milosti«. Molitva kao simbolički (obredni) čin može se zvati pot-punom samo ako uspije povezati sadržaj znaka, iskustva Crkve i osob-noga iskustva vjere. U liturgiji se Bog daruje putem krhkosti sakramen-talnih znakova, kao što se uprisutnjuje i posadašnjuje u svakidašnjemu životu u znakovima povijesti i stvorenosti.

Pomoću jezika onkraj verbalnostiU ovakvim se prilozima obično na početku tumače antropološke i lin-gvističke datosti. Ovdje sam promijenio uobičajeni redoslijed i na kraj stavljam mrvice iz etimološke riznice kako bi do sada rečeno palo na umirujuće tlo razmišljanja o molitvi kao činu vjere.

Molitva nije isključivo kršćansko iskustvo jer u svim kulturama po-stoji neki molitveni oblik izražavanja vjere u Boga. Svaka kultura na ovome svijetu ima svoje načine usmjerenosti, upućenosti, razgovora s onim koga prepoznaje kao svoje izvorište i komu povjerava svoju če-žnju za životom u blaženstvu. Vrijedno bi bilo dublje uroniti u svijet imena, izraža-ja o stvarnosti molitve jer – budući da je kulturološki sveprisutna i najstarija zbilja ljudskoga izražaja – zacijelo ćemo naći ne-ke podudarnosti i nutarnje razloge koji po-mažu i našemu sadašnjem shvaćanju.

Tako naša riječ ‘molitva’, kao i u drugim slavenskim jezicima, upu-ćuje na žrtvovanje i na žrtvu, s cijelom lepezom grananja i otkrivanja višeslojnosti. U sanskrtu, koji je očito korijen mnogim drugim riječima vezanima uz molitvu, nalazimo slog prat, odakle je vjerojatno i latin-ski izraz prex, a možda i hrvatski ‘preklinjati’, kao izraz za snažnu mo-litvu. Na istome se stablu mogu potražiti i riječi drugih jezika: francu-ski prier, engleski pray/er, talijanski prece, španjolski preces. I u ne-kim drugim jezicima, kojima je podloga neki drugi slog, sadržajno upu-ćuju na značenja uzdizanja glasa, zazivanja, traženja.

Pozornost privlači arapski izraz salat od glagola ‘vassala’ koji ozna-čuje stavljanje nekoga u odnos. Tako u islamu baš molitva služi poput mjerila za uočavanje vjere kod nekoga. U jeziku svahili riječ ‘sala’ znači molba Bogu za mene ili drugoga.

Očito je da svi jezici imaju pojmovnu bazu u smislu odnosa koji se razrješuje nekim zahvatom: prepoznavanja, traženja, prihvaćanja, da-vanja, pomoći, blizine. Taj se suodnos ostvaruje ne samo riječima, zvu-kovima, nego i gestama kojima je bliska zbilja žrtve, prinošenja. Pone-kad pojam ‘razgovaranja s Bogom’ može ublažiti ili previdjeti druge vi-dike koji su sadržani u molitvi, a proizlaze iz vjere. Stoga, liturgija vo-li izraze kao što su: prinijeti molitve, očitovati prošnje, iznijeti nakane.

Ne bi bilo dobro sve svesti na verbalni kod, na govorenje, izrica-nje, jer se time ne gubi samo punina značenja nekoga pojma, nego se može narušiti smisao koji nas udaljava od predivne zbilje molitve, ni-knule iz iskustva da smo obdarenici Božjom milošću i prosjaci njego-ve blizine.

Sakramenti su »osjetilni čin milosti, bez kojegane postoji nikakva mistika milosti. Zato molitva teži prema liturgiji Crkve kojoj se, po »krhkosti sakramentalnih znakova«, uprisutnjuje Božje djelo spasenja.

NAŠA TEMA

8

Molitva i dar vjere

Pred licem Gospodnjim

Svevišnji, predobri, premoćni, svemogući;najmilosrdniji i najpravedniji; najljepši i najjači!Ti si stalan i nedokučiv,nepromjenjiv, a sve mijenjaš;nikad nov, nikad star, a sve obnavljaš.Uvijek djeluješ i uvijek miruješ;skupljaš, a ništa ne trebaš;nosiš, ispunjaš i zaštićuješ,stvaraš, uzdržavaš i usavršuješ;tražiš, premda ti ništa ne nedostaje.Ljubiš, ali se ne raspaljuješ;revnuješ, ali si bez straha;srdiš se, ali ostaješ miran;mijenjaš svoja djela, ali ne mijenjaš svoje odluke;uzimaš što nađeš, a nikad nisi izgubio…

A što sam rekao, Bože moj, živote moj, slasti moja sveta?ili što kaže netko kad o tebi govori?Pa ipak, jao onima koji šute o tebi,kad su govorljivi jednaki nijemima.

Evo, uši srca moga pred tobom su, Gospodine;otvori ih i kaži duši mojoj:»Spasenje tvoje ja sam.«Hrlit ću za tim glasom i uhvatit ću te.Nemoj skrivati lica svoga od mene.

Tijesna je za te kuća duše moje: proširi je.Ruševina je: popravi je.Ima na njoj nešto što vrijeđa oči tvoje: priznajem i znam.Ali tko će je očistiti?Ili kome ću ako ne tebi vapiti:»Od tajnih grijeha mojih očisti me, Gospodine,a od tuđih poštedi slugu svoga.«Vjerujem, pa zato i govorim.Gospodine, ti sve znaš.

sveti Augustin(Ispovijesti, I, 3-5)

9


Zaziv i zahvala Božjem milosrđu

Zazivam te, Bože moj, milosrđe moje,tebe koji si me stvorioi nisi me zaboravio kad sam ja tebe zaboravio.Zazivam te u svoju dušu,koju pripremaš da primi tebe iz želje koju joj ti nadahnjuješ.Ne zapusti me sada kada te zazivam,ti koji si me pretekao prije nego sam te zazvaoi često si me poticao mnogostrukim glasovimada te izdaleka čujem,da se obratim k tebii da zazivam tebe koji si me zvao k sebi.

Da, ti si, Gospodine, izbrisao sva moja djelada ne naplatiš mojim rukama kojima sam se odmetnuo od tebe.Pretekao si sva moja dobra djelada me nagradiš svojim rukama kojima si me stvorio,jer i prije nego sam ja bio, ti si bio,a ja nisam bio ni takav da mi dadeš da postojim.Pa ipak, evo, sad postojim po dobroti tvojojkoja je pretekla sve ovo čime si me stvorioi od čega si me stvorio.Ti nisi trebao mene,niti sam ja takvo dobro od kojega bi ti imao pomoći,ti, Gospodin moj i Bog moj.Nisam ni takav da bih tebi služiozato da se ti ne bi umarao radećiili zato da ne bi tvoja moć bila manja kad bi bila bez moje službe.Nisam ni takav da bih te poštovaote bi ti ostao bez poštovanja ako te ja ne bih poštovao.Treba samo da ti služim i da te poštujemda bi meni bilo dobro po tebiod kojega imam to da postojimzato da mi bude dobro.

sveti Augustin(Ispovijesti, XIII, 1)

NAŠA TEMA

10

Molitva i dar vjere

OU liturgiji Crkve Riječ uvijek prethodi našim

riječima i našemu razmišljanju. Bog po

navještaju svoje Riječi prvi govori, a Crkva nam u usta

stavlja zajedničke riječi hvale i prošnje. Da bismo

istinski slavili, potrebno je u srcu dati dom Božjoj

riječi i dopustiti da riječi Crkve moliteljice

postanu naše riječi i naše misli. Tako liturgija Crkve postaje učiteljicom

naše osobne molitve i pobožnosti. Liturgija je

već jedinstveno mjesto molitve. Stoga, u brizi

oko dobroga liturgijskoga slavlja prva zadaća jest »nastojati da ono bude

molitva, razgovor s Bogom, najprije slušanje,

a onda odgovor«.

Odnosi među ljudima, strukture društva i društvena uređenja počivaju u velikoj mjeri na »molbenim odnosima«. U poza-dini ljudskih odnosa, pojašnjava filozof Mariano Bianca, sto-

ji uvijek neki oblik zamolbe ili »molitve«. Molbeni oblik uspostave ljudskih odnosa gradi temeljne strukture društva (kao npr. obitelj), ali i makrostrukture u kojima se molbe manifestiraju u kolektivnom ili općem interesu. I sama komunikacija u društvu najčešće započi-nje izricanjem molbe. Oblikovanje zamolbe podliježe unaprijed za-danim obrascima, predviđa vrijeme potrebno za prikupljanje zamo-lbi i vrijeme potrebno za dobivanje odgovora. Konačno, zamolba, pa i onda kada je riječ o zakonitome i opravdanome traženju, može biti odbijena ili »nerazmatrana« zbog nevaljanosti ili nedostatnosti mo-lbenoga oblika, zbog nepravovremenosti ili zbog nepoštivanja pred-viđene procedure zahtijevanja. Ovi kratki uvidi naznačuju u kojoj je mjeri molba utkana u ljudske i društvene odnose. Izricanje ili »pod-nošenje« zamolbe ne ponižava osobu, ne čini ju manjom od onoga komu se zamolba upućuje, nego oblikuje njezina prava i čuva njezino dostojanstvo. U društvu se nitko ne stidi ‘moliti’, zahtijevati i tako os-tvarivati svoja prava. Naprotiv, nečasno je steći nešto bez zamolbe, pa i onda kada je riječ o zaslugama. Kultura društvenih odnosa uključuje umijeće molbe. Kultura moljenja čuva vrjednote i strukture društva.

Ističući molbene ili petitivne odnose kao tvorbene elemente ra-zvijenoga društva, možemo se pitati zašto se događa da molitva la-ko izostaje u životima vjernika. Čini se da nas sve potiče na molitvu, a ipak priznajemo da ne molimo dovoljno, da ne molimo iskreno. Ja-sno je da molbeni oblici koji održavaju odnose u društvu ne mogu biti promatrani kao ključ razumijevanja kršćanske molitve, ali i oni nam mogu pomoći jasnije uvidjeti »naravnost« i potrebu molitve za sva-ko skladan odnos, pa i u življenju vjere. Molitva je uvijek čin odnosa. Ona služi trajnosti i produbljenju odnosa. Štoviše, preobražava odnos s Bogom, odnos prema nama samima i odnos prema ljudima koje su-srećemo. Čovjek je ono što moli. Molitvom pokazuje što želi od života i kakav želi biti. Iskustvo molitvenoga odnosa preobražava, na kraju, i samu molitvu: njezin cilj nije nešto od Boga zadobiti ili postići, ne-go biti s Bogom, biti dionik njegova života. Zato molitva neprestano hrani vjeru, taj jedinstveni odnos čovjeka s Bogom. Ipak, kršćanska se molitva bitno razlikuje od onoga što bi moglo stati u značenjski okvir traženja, iskanja, prošnje.

Moliti iz vjere i za vjeruO molitvenoj kulturi življenja i slavljenja vjere

Ante Crnčević

11


Inicijativa u BoguOno što obilježava kršćansku molitvu jest istina da ona ima inicijativu u Bogu. Molitva je odgovor na Božje traganje za čovjekom. Takvo je i kr-šćanstvo. Ono je povijest Božjega traganja za čovjekom. Razumijeva-mo ga kao »izokrenutu religiju«. U svim religijskim iskustvima čovjek se, suočen sa svojom nemoću i ograničenošću, daje u traganje za Bo-gom. U kršćanstvu Bog traži čovjeka. Put toga traganja jest sam Isus Krist, njegov život. Utjelovljenjem je sišao u čovještvo da bi čovje-ka, po smrti i uskrsnuću, otkupio od grijeha i ponovno uveo u Očev zagrljaj. To je i put kršćanske molitve. Ona je uvijek od-govor na Božju žudnju za čovjekom. »Kad bi znala dar Bož-ji!«, pojašnjava Isus ženi Samarijanki razložnost svoga pitanja »Daj mi piti« (Iv 4, 10.7). »Čudo molitve pokazuje se upravo tu, na rubu zdenca kamo dolazimo tražiti vodu: tu Krist do-lazi u susret svakom ljudskom biću. On nas prvi traži i on ište piti. Isus je žedan, njegova molba dolazi iz dubinâ Boga koji nas želi. Molitva je, znali mi to ili ne, susret Božje i naše žeđi. Bog je žedan da mi budemo žedni njega« (sv. Augu-stin, usp. KKC, 2560). Evanđelist Ivan, svojim smislom za detalje koji su nosivi dubokim smislom, još nekoliko pu-ta potvrđuje Božju žeđ za čovjekom (usp. 6, 35; 7, 37), a u opisu »dovršenja« Isusova poslanja donosi njegovu riječ: »Žedan sam« (19, 18). Tako je cijelo Kristovo djelo spasenja prikazano u slici Božje žeđi za čovjekom.

Evanđeoska perikopa slikovito opisuje preobrazbenu snagu molitve: žena koja je došla na zdenac po vodu, nakon razgovora s Isusom »ostavlja svoj krčag« na zdencu i odlazi u grad posvjedočiti ljudima iskustvo susreta s Isusom (usp. Iv 4, 28). Moli-tva preobražava našu žeđ, naše prošnje, htijenja i očekivanja. Zato se u isku-stvu iskrene molitve znade dogoditi da ostavimo sve, pa čak i ono za što smo htjeli žarko moliti.

Na te se slike nastavlja i Isusova pouka o molitvi: molitva treba biti izre-čena u skrovitosti, bez mnoštva riječi; ona uključuje opraštanje i molitvu za progonitelje, pretpostavlja čistoću srca i usmjerena je prema traženju Bož-jega kraljevstva; oblikovana je sinovskim povjerenjem u Oca koji najprije zna što nam je potrebno. »Kao što se Isus moli Ocu i zahvaljuje prije no što će primiti njegove darove, tako i nas uči toj sinovskoj smjelosti: ‘Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli’ (Mk 11, 24)« (KKC, 2610). Izu-stiti pred Bogom zaziv »Oče naš« može samo onaj tko se pred Bogom osje-ća njegovim djetetom, makar i nedostojnim. Činjenica da se Bogu obraća-mo priznajući ga Ocem, pretpostavlja povijest vjere u kojoj odnos s njim ne započinje našim obraćanjem njemu. Na početku je očinstvo, ljubav iz ko-je smo pozvani u život, Božja strpljivost s nama, vjernost koja ne presta-je ni našim lutanjem, ni zaboravom na Oca… Zato tvrdnja kojom u svome vjerničkom iskustvu priznajemo da »ne znamo moliti« ili da ne znamo ka-ko molitvom pronaći Boga, zapravo je priznanje da ne znamo što je moli-tva. Ne znati moliti znači ne prepoznati Božju naklonost i ljubav, ne čuti

Molitva izranja iz pouzdanja u Božje očinstvo i dobrotu. Zazvati Boga Ocem jest čin vjere, odgovor na objavu njegove ljubavi.

Erwin Burgstaller: detalj križnoga puta, župna crkva u Gallspachu, Austrija.

Ono što obilježava kršćansku molitvu jest istina da ona ima inicijativu u Bogu. Molitva je odgovor na Božje traganje za čovjekom. Takvo je i kr-šćanstvo. Ono je povijest Božjega traganja za čovjekom. Razumijeva-mo ga kao »izokrenutu religiju«. U svim religijskim iskustvima čovjek se, suočen sa svojom nemoću i ograničenošću, daje u traganje za Bo-gom. U kršćanstvu Bog traži čovjeka. Put toga traganja jest sam Isus Krist, njegov život. Utjelovljenjem je sišao u čovještvo da bi čovje-ka, po smrti i uskrsnuću, otkupio od grijeha i ponovno uveo u Očev zagrljaj. To je i put kršćanske molitve. Ona je uvijek od-govor na Božju žudnju za čovjekom. »Kad bi znala dar Bož-ji!«, pojašnjava Isus ženi Samarijanki razložnost svoga pitanja

4, 10.7). »Čudo molitve pokazuje se upravo tu, na rubu zdenca kamo dolazimo tražiti vodu: tu Krist do-lazi u susret svakom ljudskom biću. On nas prvi traži i on ište piti. Isus je žedan, njegova molba dolazi iz dubinâ Boga koji nas želi. Molitva je, znali mi to ili ne, susret Božje i naše žeđi. Bog je žedan da mi budemo žedni njega« (sv. Augu-

, 2560). Evanđelist Ivan, svojim smislom za detalje koji su nosivi dubokim smislom, još nekoliko pu-ta potvrđuje Božju žeđ za čovjekom (usp. 6, 35; 7, 37), a u opisu »dovršenja« Isusova poslanja donosi njegovu riječ: »Žedan sam« (19, 18). Tako je cijelo Kristovo djelo spasenja

Evanđeoska perikopa slikovito opisuje preobrazbenu snagu molitve: žena koja je došla na zdenac po vodu, nakon

12


njegov zov, ne znati odgovoriti na njegovo htijenje da bude s nama i da s nama dijeli život. Za iskrenu molitvu dostat-no je, stoga, zaustaviti se na prvoj riječi Prve kršćanske mo-litve. S punom sviješću izustiti riječi »Oče naš« znači napu-stiti sve što nas veže uz svijet, uz grijeh i uz nas same; za-zvati Boga Ocem, znači izručiti se njemu. Moliti znade svat-ko tko se, unatoč svojoj nedostojnosti, usuđuje Boga nazva-ti Ocem. Sveti Franjo Asiški jednom je, odlučivši razmatra-ti nad riječima Molitve Gospodnje, cijelu noć ostao u razmi-šljanju nad njezinom prvom riječju – »Oče«. Riječ dostatna da u nju stane sav život, sva traganja, svekoliko povjerenje, sva pitanja… I ovdje nam djeca mogu biti učiteljima. Dijete katkada u radosti roditeljske blizine uspije izustiti samo ri-ječ »tata« ili »mama«, ponavljajući ju radosno i s ushitom. A roditelj u potpunosti razumije sve što staje u tu riječ, od-govarajući djetetu zagrljajem. Dijete tada ništa ne traži, a roditelj pruža sve. Jedna riječ biva dovoljnom da izrazi sve-koliko stanje duše i sav odnos.

U slavlju euharistije, uvodeći u Molitvu Gospodnju, sve-ćenik poziva zajednicu riječima: »Spasonosnim zapovijedi-ma potaknuti… usuđujemo se govoriti (audemus dicere)«. Svećenik poziva na »sinovsku smjelost«, podsjeća na uzvi-šeni dar božanskoga posinstva, u kojemu smijemo bez stra-ha Boga zvati Ocem. Boga zvati Ocem znači osjećati se pri-hvaćenim, otkupljenim, zagrljenim: »Kad bi se nemoć jed-noga smrtnika usudila Boga nazvati svojim Ocem, ako ne onda kad je nutarnji čovjek prodahnut snagom odozgor?« (sv. Petar Krizolog). Objavljujući nam Oca, Molitva Gos-

podnja »objavljuje nas nama samima« (GS, 22), otkriva nam da smo »si-novi u Sinu«. Molitva je u nama već ostvarila spasonosno djelo ako se osje-ćamo dostojnima zvati Boga Ocem.

Kada se želimo sabrati nad riječima Molitve Gospodnje u iskušenju smo zaustaviti se na njezinim glagolima: jesi, sveti se, dođi, budi; daj nam, ot-pusti nam, kako i mi otpuštamo, ne uvedi nas, izbavi nas. Razmišljajući nad njima propitujemo sebe, svoja djela i postupke, te molimo da Bog ne-što učini u nama ili za nas. Tako nastojimo da molitva bude učinkovita, ču-dotvorna s obzirom na naš život. Želimo osjetiti djelovanje molitve, sna-gu koja nas preobražava, podliježući tako suvremenom duhu produktivno-sti, efektivnosti i korisnosti. Pokušamo li se, međutim zaustaviti, nad ime-nicama iz te molitve, naše će misli biti na sasvim drukčiji način oblikovane: otac, nebo, ime, kraljevstvo, volja, zemlja; kruh, dugovi/grijesi, dužnici, napast, zlo. S tim mislima odjednom se nađemo usred zbilje života, posta-jući svjesni kako molitvom ne tražimo nešto za sebe, nego kako ona u nama dotiče i rasvjetljava sav život: darove i mogućnosti kojih nismo svjesni, Bož-ju blizinu koja nas trajno prati, grijehe koji zatamnjuju naš odnos s Bogom, ljude koje susrećemo, iskušenja na koja nailazimo… Ništa ne ostaje izvan dohvata molitve i molitvenoga odnosa s Ocem. Zato sv. Augustin poučava

U molitvi se susreću Božja žeđ za čovjekom i čovjekova žeđ za Bogom. Isus prvi iskazuje

svoju žeđ: »Daj mi piti.«

Vladimir Blažanović:Isus i žena Samarijanka, 2008.

13


o potrebi stavljanja svekolikoga života u odnos s Bogom: »Prošlost povjeri Božjemu milosrđu, sadašnjost njegovoj ljubavi, a budućnost njegovoj pro-vidnosti!« Molitva nije iskrena i predana sve dok ne zahvaća sav život, sve dok postoje »predjeli i zakutci života« koje ostavljamo za sebe.

Poniznost i ustrajnost molitveGovoreći o molitvi u kršćanskome životu Katekizam Katoličke Crkve na po-četku donosi svjedočanstvo svete Terezije od Djeteta Isusa: »Za mene je molitva zanos srca, jednostavan pogled bačen prema nebu, usklik zahval-nosti i ljubavi u kušnji kao i u radosti« (usp. KKC, 2559). Vrijedi zamijeti-ti da Crkva, iznoseći »nauk o molitvi«, na početak stavlja svjedočanstvo o iskustvu molitve, i to molitve koja se odlikuje jednostavnošću i iskrenošću jedne ponizne duše. U razglabanju tako važne teme očekivali bismo riječi »učiteljskoga autoriteta«, velikih crkvenih otaca ili teologâ iz razdoblja sko-lastičke teologije. No, Crkva taj nauk o molitvi povjerava osobi našega vre-mena, osobi koja je proživjela vrlo kratak život i za koju se kaže da je imala tek jedno mistično iskustvo, osobi koja je bila prepoznata po svojoj jedno-stavnosti i poniznosti. Poniznost je istaknuta kao temelj kršćanske molitve. Time je molitva stavljena u običnost života, predstavljena kao mogućnost koja stoji pred svakim čovjekom, u svakom trenutku života.

Govor o poniznoj molitvi vraća nas evanđeoskoj prispodobi o farizeju i cariniku (Lk 18, 9-14). Ponizni carinik u molitvi nema potrebu govoriti o sebi; svjestan je da Bog sve znade – i njego-vu slabost i njegove potrebe. Zato se i ne usu-đuje izustiti prošnju kojom bi tražio »nešto za sebe«. On moli za izlječenje svoga odno-sa s Bogom: »Milostiv budi meni grješniku.« Istinska je molitva samo ona koja želi ljepotu zajedništva s Bogom. Tim zajedništvom sve biva rasvijetljeno: i život koji je iza nas i po-trebe koje stoje pred nama.

Pouke o čuvanju poniznosti u molitvi odnose se i na uslišanje. Potreb-no je i nakon uslišanja čuvati poniznost. Uslišana molitva može postati za-mkom za oholost koja nas zavodi osjećajem da smo molitvom sami nešto »postigli«. Uslišanje tako može uroditi zasjenjenjem smisla molitve. Zato kršćanska molitva počinje uvijek priznanjem i zahvalom. Liturgijske nam molitve u tome mogu biti »škola molitve«. Redovito započinju spomenom na Božja djela spasenja koja u nama stvaraju osjećaj zahvalnosti i ponizno-sti, a prošnja se rađa iz te zahvalnosti i vjere da Bog može i nad nama po-kazati svoju dobrotu.

Iskrena i ponizna molitva, koja žudi za ljepotom zajedništva s Bogom, usko je vezana uz još jednu odrednicu – ustrajnost u molitvi. Apostolske pouke o molitvi često govore o ustrajnosti: »bez prestanka molite« (1Sol 5, 17); »svagda i za sve zahvaljujte Bogu« (Ef 5, 20); »molite se u Duhu sva-kovrsnom molitvom i prošnjom u svakoj prigodi« (Ef 6, 18). Uza svu svi-jest o eshatološkoj napetosti kršćanskoga života i blizini Gospodinova do-laska, »nije nam određeno da neprestano radimo, bdijemo i postimo, ali

Potrebno je i nakon uslišanja molitve čuvati po-niznost. Uslišana molitva može postati zamkom za oholost koja nas zavodi osjećajem da smo molitvom sami nešto »postigli«. Zato ponizna molitva počinje uvijek priznanjem i zahvalom.

14


nam je zapovjeđeno da bez prestanka molimo« (Evagrije Pontski). Ni ov-dje ustrajnost nije usmjerena prema zadobivanju onoga što molimo, nego prema hranjenju života molitvenim zajedništvom s Bogom. »Ustrajna mo-litva budi u nama osjećaj Gospodinove prisutnosti u našem životu i povije-sti; njegova nas prisutnost podupire, vodi i daje nam veliku nadu također usred tame određenih povijesnih zbivanja« (papa Benedikt XVI, Nagovor na općoj audijenciji, 5. rujna 2012.). Zapovijed neprestane molitve poziva nas da molimo i onda kad ne znamo što bismo molili, kad ne znamo kako bismo molili, pa i onda kad nam je teško moliti ili kad nam se čini da moli-tva »iscrpljuje« našu vjeru, da ostaje neuslišana, ili, kako reče Psalmist, kad nam se čini da nam se molitva »vraća u krilo« (Ps 35, 13).

Bez ustrajne molitve vjernički odnos brzo usahne. Kad ostane na »plit-koj zemlji« naše ljudske sigurnosti, vjera se promeće u očekivanje, u pla-

niranje koje na prvo mjesto stavlja nas sa-me, otvara prostor prosuđivanju Boga i osu-đivanju ljudi. Po ustrajnoj molitvi sjeme Bož-je riječi pronalazi u nama plodnu i duboku zemlju, kadru uroditi svakovrsnim plodom. Proživjevši iskustvo zaborava molitve netko je priznao: »Ako ne molim jedan dan, to pri-mjećuje Bog. Ako ne molim dva dana, osje-ćam ja sâm. Ako ne molim tri dana, tada to osjeća moja okolina.«

Time se otvara i pitanje o skladnom odnosu molitve i djelovanja. Evan-đelje nas o tome poučava perikopom o Isusovu susretu s Martom i Marijom u njihovu domu u Betaniji (Lk 10, 38-42). Papa Benedikt XVI., oslanjaju-ći se na tu perikopu, doziva u sjećanje mudrost drevne molitve koju kršćani mole prije nego što započnu neki posao: »Actiones nostras, quæsumus, Do-mine, aspirando præveni et adiuvando prosequere, ut cuncta nostra ora-tio et operatio a te semper incipiat, et per te coepta finiatur.« – »Djela na-ša, molimo te, Gospodine, milošću svojom preteci i pomoću prati, da svaka naša molitva i radnja s tobom vazda započne i u tebi se dovrši.« Dopusti-ti Gospodinu da svojom milosti »preteče naša djela«, da ih nadahne i otvo-ri im put, znači sve usmjeriti prema izvršenju njegove volje i njegova nau-ma spasenja. Te bismo molitvene riječi trebali posvijestiti osobito kad smo zaokupljeni planovima, »projektima«, i kad sve pokušavamo mjeriti i pro-cjenjivati logikom učinkovitosti i trenutne korisnosti. No, i na početku mo-litve potrebno je otvoriti se Gospodinu da on »preteče« naše misli i ispuni ih svojom željom i svojim naumom koji ima s nama.

Kršćanska molitva poznaje i iskustvo šutnje pred Bogom. Štoviše, mo-litva rastući prerasta u šutnju. Opažanje svetoga Augustina ima trajnu vri-jednost: Verbo crescente, veba deficiunt – »Kako Riječ Božja raste, tako ljudske riječi nestaju« (Sermo 288,5). »Šutnja je kadra duboko u nama stvoriti unutarnji prostor da bi se u njemu nastanio Bog, da bi njegova Ri-ječ ostala u nama, da bi se ljubav prema njemu ukorijenila u našem umu i u našem srcu te pokrenula naš život.« (papa Benedikt XVI., Opća audijen-cija, 7. ožujka 2012.).

Molitva, da bi bila hrana vjeri, treba biti ustrajna, postojana. Ne smije nestati ni onda kada ne

znamo što bismo ili za što bismo molili.Ako ne molim jedan dan, to primjećuje Bog.

Ako ne molim dva dana, osjećam ja sâm. Ako ne molim tri dana, tada to osjeća moja okolina.

15


Vjera, i kad nam se čini malenom i nemoćnom, kadra je činiti velika djela u našemu životu.

Marc Chagall: Kralj Salomon u molitvi, 1956.

Moliti iz vjere i za vjeru»Sve je moguće onomu tko vjeruje« (Mk 9, 23). Mo-limo iz vjere. Zato je molitva čin vjere. Možemo ra-zložno postaviti pitanje koji bi bio smisao molitve kojom molimo za dar vjere. Zar već sama molitva nije čin vjere? Barem one koju se može prisličiti go-rušičinu zrnu. Možemo moliti da vjera bude čista, ispravna, čvrsta, pouzdana, nesebična, puna nade, ali time što molimo već vjerujemo. O odnosu moli-tve i vjere pita se sv. Augustin: »Daj mi, Gospodine, da znam i razumijem treba li te prije zazivati ili hva-liti, prije poznavati ili zazivati. Ali tko će te zazvati, a da ne zna za te? Mogao bi nešto drugo mjesto tebe u neznanju zazvati. Ili te možda zazivamo da te upo-znamo? (…) Daj da te tražim, Gospodine, zazivajući te, i da te zazivam vjerujući u te. Zaziva te, Gospodi-ne, vjera moja koju si mi dao, koju si mi udahnuo po čovještvu Sina svoga, po službi propovjednika svo-ga.« (Ispovijesti, I, 1). Crkva se tako otkriva kao za-jednica koja »vjeruje i moli« (DV, 1).

Svjesni da je vjera izmoljeni dar, apostoli pri-stupaju Isusu i mole: »Umnoži nam vjeru« (Lk 17, 5). Tom molbom aposto-li zapravo mole: Uvećaj nam vjeru, daj da ona uzraste i bude čvrsta, da pra-ti spoznaju koja nam se otkriva u tvojim riječima i djelima. Razumijevajući potrebu rasta njihove vjere Isus im odgovara: »Da imate vjeru koliko je zr-no gorušičino…« (17, 6). Prekorava ih zbog njihove malovjernosti, zbog ne-sigurnosti koja se očituje u trajnoj napetosti između bezpridržajnoga izruče-nja Bogu i ostavljanja u sebi prostora za sebe. Ako je vjera nesebično izru-čenje Bogu, dovoljna joj je mjera gorušičina zrna. Ona se zapravo i ne može mjeriti. Ona jest ili nije. Može biti sigurna ili ispunjena sumnjom, pouzdana ili nestalna. Rast vjere stavljen je u raspon od jedva zamjetljivoga gorušičina sjemena do snage premještanja ogromnoga stabla. Vjera, i kad nam se čini malenom i nemoćnom, kadra je činiti velika djela u našemu životu. A toliko je »stabala« koja je potrebno iščupati, zajedno s korijenom, iz našega živo-ta. Vjera ne raste »umnažajući se«, nego dozrijevajući, jačajući, postajući si-gurnijom, čišćom, pouzdanijom.

Jedinstveno mjesto u kojemu kršćani mole te oblikuju i pročišćuju svoju molitvu jest liturgija Crkve. Liturgija je već u sebi jedinstvena i »velika škola molitve« (Ivan Pavao II.). Čini se da katkada ta istina ostaje zasjenjena ili ne-dostatno izražena. Događa se da u liturgiji dajemo veliki prostor činima koje po njihovoj izvanjskosti nazivamo slavljem, dajemo važnost tumačenju i pou-ci koji se događaju po našim riječima, unosimo u slavlje elemente za koje mi-slimo da daju ljepotu našemu liturgijskom okupljanju, a prostor za molitvu ostaje stiješnjen u brizi za »prikladno trajanje« slavlja, prigušen riječima ko-jima govorimo o Bogu i njegovim djelima, zaglušen pjesmom i glazbom koje ne nose uvijek molitveno raspoloženje srca. Događa se da nakon liturgijsko-ga slavlja vjere ostanemo gladni molitve. Stoga, poučava nas papa Benedikt,

16


u brizi oko dobroga liturgijskoga slavlja prva zadaća jest »nastoja-ti da ono bude molitva, razgovor s Bogom, najprije slušanje, a onda odgovor« (Nagovor na općoj audijenciji, 26. rujna 2012.). U toj po-uci papa Benedikt oslanja se na mudrost svetoga Benedikta, koji do-nosi veliku uputu za molitvu psalama: Mens concordet voci – »Ne-ka duh bude u skladu s glasom.« Valja zamijetiti da u liturgiji Crkve Riječ uvijek prethodi našemu duhu i našemu razmišljanju. U redo-vitosti života događa se suprotno: najprije promislimo što ćemo reći te nastojimo da riječi budu u skladu s mislima. U liturgiji, naprotiv, Bog po navještaju svoje Riječi prvi govori, a Crkva nam u usta stav-lja zajedničke riječi hvale i prošnje. Da bismo istinski slavili, potreb-no je u srcu dati dom Božjoj riječi i dopustiti da riječi Crkve molite-ljice postanu naše riječi i naše misli. Tako liturgijska molitva Crkve postaje učiteljicom naše osobne molitve i pobožnosti.

Zaustavimo se na nekoliko liturgijskih zaziva u kojima molimo za vjeru. Možemo izdvojiti dvije skupine molitvenih nakana. U prvoj se moli za snagu i rast vjere: »ojači vjeru ovih što se u tebe uzdaju« (Auge fidem in te sperantium); »neka u tvome narodu uzraste sveta vjera« (fides sancta succrescat); »okrijepi u nama vjeru« (robora in nobis, Domine, fidem); daj narodu svome postojanost u vjeri i nadi (da populo tuo fidei speique constantiam); daj da ti odanije služimo i rastemo u vjeri« (devetio nostra proficiat et ad fidei transferamur augmentum); daj da po svetoj pričesti uvijek napredujemo u pravoj vjeri (fides semper vera proficiat); Crkvu svoju učvrsti u vjeri i lju-bavi (in fide et caritate firmare digneris); učvrstio vas Gospodin u vjeri (reddat vos in fide stabiles); daj da dar vjere sačuvamo cjelovi-tim (fidei donum integrum custodiamus).

U drugoj skupini molitvenih izričaja dar vjere biva shvaćen kao sredstvo kojim Gospodin preobražava sav vjernikov život: »daj da Crkva postojanom vjerom ustraje u ispovijedanju tvoga imena« (stabili fide in confessione tui nominis perseveret); »da nas uje-dinjuje cjelovita vjera i združuje vez ljubavi« (fidei iungat integri-tas et vinculum societ caritatis); »da ražareni vjerom, nadom i lju-bavlju ustrajemo u budnosti i vršenju tvojih zapovijedi« (spe, fide

et caritate ferventes, semper in mandatis tuis vigili custodia perseverent); »da po živoj vjeri i djelotvornoj ljubavi budemo dionici tvojih otajstava« (vi-vida fide ac fructuosa caritate mysteriorum tuorum esse participes).

Nadahnjujući se liturgijskom molitvom, koja nas stavlja u ponizni od-nos prema Bogu i prema njegovim darovima, možemo reći da iskrena mo-litva čisti naše želje i htijenja. Što li je sve u izručenju Bogu prestalo biti na-šom molitvenom nakanom?! Mnogo smo puta molili za jedno, a zadobili drugo, shvaćajući da je Bog čuo našu molitvu i prema većemu dobru usmje-rio našu molitvenu želju. Molitva u kojoj se izručujemo Bogu rasvjetljava nam spoznaju o onom »jednome« što je potrebno, među mnoštvom ono-ga što je korisno, te nas vodi prema onome što nam Bog želi dati. Pred svim onim što nam nedostaje, potrebno je moliti da bismo u molitvi spoznali što nam je potrebno.

Gospodine, osnaži nam vjeru da uzraste i bude čvrsta,

da prati spoznaju koja nam se otkriva u tvojim

riječima i djelima …

Marc Chagall, 1914.

17


Liturgijski kalendarS T U D E N I 2 S SPOMEN SVIH VJERNIKA POKOJNIKA 3 N TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU 4 P Sv. Karlo Boromejski, biskup, spomendan

od dana: Rim 11,29-36; Ps 69,3037; Lk 14,12-14 5 U Svagdan: Rim 12,5-16a; Ps 131,1-3; Lk 14,15-24 6 S Svagdan: Rim 13,8-10; Ps 112,1-2.4-5.9; Lk 14,25-33 7 Č Svagdan: Rim 14,7-12; Ps 27,1.4.13-14; Lk 15,1-10 8 P Svagdan: ili: Bl. Gracija Kotorski, redovnik

od dana: Rim 15,14-21; Ps 98,1-4; Lk 16,1-8 9 S POSVETA LATERANSKE BAZILIKE, blagdan

vl.: Ez 47,1-2.8-9.12 ili 1Kor 3,9c-11.16-17;Ps 46,2-3.5-6.8-9; Iv 2,13-22

10 N TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU 11 P Sv. Martin Tourski, biskup, spomendan

od dana: Mudr 1,1-7; Ps 139,1-10: Lk 17,1-6 12 U Sv. Jozafat, biskup i mučenik, spomendan

od dana: Mudr 2,23-3,9; Ps 34,2-3.16-19; Lk 17,7-10 13 S Svagdan: Mudr 6,1-11; Ps 82,3-4.6-7; Lk 17,11-19 14 Č Sv. Nikola Tavelić, prezbiter i mučenik, spomendan

od dana: Mudr 7,22-8,1; Ps 119,89-91.130.135.175; Lk 17,20-25

15 P Svagdan: ili: Sv. Albert Veliki, biskup i crkveni naučiteljMudr 13,1-9; Ps 19,2-5; Lk 17,26-37

16 S Svagdan: ili: Sv. Margareta Škotska; Sv. Gertruda, djevicaMudr 18,14-16; 19,6-9; Ps 105,2-3.36-37.42-43; Lk 18,1-8

17 N TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 18 P Svagdan; ili: Posveta bazlikâ svetih apostola Petra i Pavla

1Mak 1,10-15.41-43.54-57.62-64; Ps 119, 53.61.134.150.155.158; Lk 18,35-43

19 U Svagdan: 2Mak 6,18-31; Ps 3,2-7; Lk 19,1-10 20 S Svagdan: 2Mak 7,1.20-31; Ps 17,1.5-6.8.15; Lk 19,11-28 21 Č Prikazanje Bl. Djevice Marije, spomendan

vl.: Zah 2,14-17; Otpj. pj.: Lk 1,46-55; Mt 12,46-50 22 P Sv. Cecilija, djevica i mučenica, spomendan

od dana: 1Mak 4,36-37.52-59; Otpj. pj.: 1Ljet 29,10-11b.11d-12; Lk 19,45-48

23 S Svagdan; ili: Sv. Klement I., papa i mučenik; Sv. Kolumban, opat1Mak 6,1-13; Ps 9,2-4.6.16.19; Lk 20,27-40

24 N ISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA 25 P Svagdan; ili: Sv. Katarina Aleksandrijska

Dn 1,1-6.8-20; Otpj. pj.: Dn 3,52-56; Lk 21,1-4 26 U Svagdan: Dn 2,31-45; Otpj. pj.: Dn 3,57-61; Lk 21,5-11 27 S Svagdan: Dn 5,1-6.13-14.16-17.23-28;

Otpj. pj.: Dn 3,62-67; Lk 21,12-19 28 Č Svagdan: Dn 6,12-28; Otpj. pj.: Dn 3,68-74; Lk 21,20-28 29 P Svagdan: Dn 7,2-14; Otpj. pj.: Dn 3,75-81; Lk 21,29-33 30 S SV. ANDRIJA APOSTOL, blagdan

vl.: Rim 10,9-18; Ps 19,2-5; Mt 4,18-22

Napomene priređivačima i izdavačima liturgijskih i katoličkih kalendara za godinu 2014.

U liturgijskoj godini 2013./2014. postoji nekoliko kalendarskih posebnosti vezanih uz prednost liturgijskih slavlja:

• nedjelja, 2. veljače – blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu: slavlje blagdana ima prednost pred slavljem IV. nedjelje kroz godinu;

• nedjelja, 29. lipnja – svetkovina sv. Petra i Pavla, apostola: slavlje svetkovine ima prednost pred slavljenjem XIII. nedjelje kroz godinu;

• nedjelja, 14. rujna – blagdan Uzvišenja sv. Križa: slavlje Gospodnjeg blagdana ima prednost pred slavljenjem XXIV. nedjelje kroz godinu;

• nedjelja, 2. studenoga – Spomen svih vjernika pokojnika: godišnje slavlje spomena pokojnih ima prednost pred slavljenjem XXXI. nedjelje kroz godinu;

• nedjelja, 9. studenoga – svetkovina Posvete Lateranske bazilike: budući da se slavlje posvete crkve razumijeva kao Gospodnji blagdan, on ima prednost pred slavljenjem XXXII. nedjelje kroz godinu.

U liturgijskoj godini 2013./2014. postoji nekoliko kalendarskih posebnosti vezanih uz prednost liturgijskih slavlja:

• nedjelja, 2. veljače – blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu: slavlje blagdana ima prednost pred slavljem IV. nedjelje kroz godinu;

• nedjelja, 29. lipnja – svetkovina sv. Petra i Pavla, apostola: slavlje svetkovine ima prednost pred slavljenjem XIII. nedjelje kroz godinu;

• nedjelja, 14. rujna – blagdan Uzvišenja sv. Križa: slavlje Gospodnjeg blagdana ima prednost pred slavljenjem XXIV. nedjelje kroz godinu;

• nedjelja, 2. studenoga – Spomen svih vjernika pokojnika: godišnje slavlje spomena pokojnih ima prednost pred slavljenjem XXXI. nedjelje kroz godinu;

• nedjelja, 9. studenoga – svetkovina Posvete Lateranske bazilike: budući da se slavlje posvete crkve razumijeva kao Gospodnji blagdan, on ima prednost pred slavljenjem XXXII. nedjelje kroz godinu.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

18

2. studenoga 2013.

Spomen svih vjernika pokojnikaUlazna pjesma Pokoj vječni daruj im, Gospodine,i svjetlost vječna svijetlila njima.

Usp. 4Ezr 2, 34-35

Zborna molitvaBože, slavo vjernika i živote pravednika. Otkupio si nas smrćui uskrsnućem svoga Sina. Budi milostiv našoj pokojnoj braći i sestrama. Oni su vjerovali u otajstvo uskrsnuća, udijeli im radost vječnoga blaženstva. Po Gospodinu.

Darovna molitvaSvemogući milosrdni Bože,ovom žrtvom izbriši grijehenašoj pokojnoj braći i sestramau krvi Kristovoj. Umio si ih vodom krštenja: očisti ih do kraja u samilosnoj ljubavi. Po Kristu.

Prvo čitanje Job 19, 1.23-27aJa znadem: moj Izbavitelj živi.

Čitanje Knjige o JobuJob progovori i reče:O kad bi se riječi moje zapisalei kad bi se u mjed tvrdu urezale;kad bi se željeznim dlijetom i olovomu spomen vječan u stijenu uklesale!Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živii posljednji će on nad zemljom ustati.A kad se probudim, k sebi će me dići:iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.Njega ja ću kao svojega gledati.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 27, 1-5.7.8b.9a.13-14Pripjev: Gospodin mi je svjetlost i spasenje.ili: Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih.

Gospodin mi je svjetlost i spasenje:koga da se bojim?Gospodin je štit života moga:pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,samo to ja tražim: da živim u Domu Gospodnjemsve dane života svoga,da uživam milinu Gospodnjui Dom njegov gledam.

Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja,milostiv mi budi, usliši me!Lice tvoje, Gospodine, ja tražim.Ne skrivaj lica svoga od mene!

Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnjau zemlji živih.U Gospodina se uzdaj, ojunači se,čvrsto nek bude srce tvoje:u Gospodina se uzdaj!

Drugo čitanje Rim 5, 5-11Opravdani krvlju njegovom, spasit ćemo se po njemu od srdžbe.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Nada ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njem od srdžbe? Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim. I ne samo to! Dičimo se u Bogu po Gospodinu našem Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje.Riječ Gospodnja.

19

Ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan.

E. Viollet-le-Duc i A. Gérente: Krist Pantokrator, Bazilika Saint-Denis, Pariz, 1854.

Ulazna: 751 Pokoj vječniOtpjevni ps.: Gospodin mi je svjetlost (vidi str. 38)ili: Vjerujem da ću uživati

dobra Gospodnja (www.hilp.hr)Prinosna: 236 U onaj danPričesna: 733 Svjetlost vječnaZavršna: 746 O Kriste, Kralju svemoćni

Popričesna molitva Gospodine, tvoj je Sin za nas umro na križu i slavno uskrsnuo. Po ovoj pričesti molimo te za našu pokojnu braću i sestre: očisti ih ovim vazmenim otajstvom da uniđu u slavu budućeg uskrsnuća. Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Iv 6, 39Ovo je volja onoga koji me posla:da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan.

Evanđelje Iv 6, 37-40Tko vjeruje u Sina ima život vječnii ja ću ga uskrisiti u posljednji dan

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju,nego volju onoga koji me posla.A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

Braćo i sestre, pouzdanom se molitvom utecimo Ocu nebeskome, izvoru i darivatelju života, da naš zemaljski hod upravi na put vječnosti te jednom prispijemo u vječno zajedništvo s njim. Molimo zajedno:

Prosvijetli nas, Gospodine, svjetlom uskrsnuća.1. Svojoj Crkvi, Gospodine, pomozi da nikada

ne prestane tražiti izgubljene te svima pruža svjedočanstvo tvoje ljubavi i dobrote, molimo te.

2. Našoj braći i sestrama koji se približiše rastanku od ovoga života daj da radosno uzvjeruju u tvoje spasenje i s istinskom nadom dođu pred tvoje lice, molimo te.

3. Sve koji tuguju za svojim pokojnima okrijepi utjehom vjere da spoznaju kako smrt nije kraj nego prjelazak u novi život, molimo te.

4. Nama, koji smo danas u molitvi združeni sa svim pokojnima, daj da životom svjedočimo vjeru u uskrsnuće, molimo te.

5. Za svu braću i sestre koji u vjeri preminuše: otvori im vrata svoga nebeskoga kraljevstva, molimo te.

Primi, svemogući Bože, naše prošnje. Iskaži svoju dobrotu i milosrđe našoj preminuloj braći i sestrama, a nas ispuni nadom u život koji si nam u vječnosti pripravio po svome Sinu Isusu Kristu. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.


20

Dan solidarnosti i potpore

Spomen svih vjernika pokojnika

Slaveći Spomen vjernih mrtvih ili Dušni dan Crkva se danas molitveno sjeća svih svojih članova koji su nam prethodili u

ovozemnome životu. Pijetet prema umrlima pri-sutan je od samih početaka Crkve. Već evanđelja svjedoče o ženama koje su išle na Isusov grob. Prvi su kršćani također pohađali grobove svo-jih pokojnika i za njih molili, osobito neposred-no nakon njihove smrti. Povijest bilježi različi-to vrijeme intenzivne molitve, počev-ši od trodnevnoga, sedmodnev-noga ili devetodnevnoga raz-doblja. Mi se u svakoj euha-ristiji sjećamo svoje pre-minule braće i sestara, a ustanovljen je i ovaj nji-ma posvećen svakogo-dišnji spomendan ka-da molimo za sve vjer-ne mrtve.

Tajna smrtiSmrt i umiranje dio su naše-ga života i nemoguće je ignori-rati ih. Uzalud je pred njima zatva-rati oči jer nikoga na mimoilaze, a svaki dan življenja ujedno je dan kojim smo bliže smr-ti. Ipak, svaki naš govor o njoj apstraktan je. Smrt ne postoji kao nešto općenito, nego po-stojimo mi koji se s njome susrećemo, svatko osobno i na svoj način. Budući da nam je pret-hodno neiskusiva, ostaje trajni misterij. Ni bi-blijska objava ne pokušava dati varljivu nadu, nego se jasno s njome suočava.

Prve su slike o smrti u Svetom Pismu plod spontanih dojmova s kojima se susreće sve-ti pisac kroz umiranje dragih osoba ili pak u osobnom gledanju u oči stvarnosti koja svako-ga čeka. Budući da umiranje silno proturječi ljudskoj težnji za životom, on u smrti pronalazi neprijatelja te ju počinje promatrati kao kaznu i u njoj čita znak prisutnosti grijeha. Čovjek, stvoren za život i neraspadljivost, nakon grije-ha praoca Adama dolazi pod vlast smrti. Grijeh

se izjednačava sa smrću jer se i jedno i drugo protive kako ljudskoj naravi tako i Božjoj vo-lji. Put grijeha ujedno je i put smrti. Grješnik je već za života u njezinoj vlasti. Ipak, ostaje pitanje smrti pravednika. Odgovor pruža mi-sterij onostranosti. Tajni smrti suprotstavlja se otajstvo života vječnoga, a snazi smrti Bož-ja moć. »Pravednik će od vjere živjeti« jer Gos-podin neće »dati da pravednik truleži ugleda«.

Pravedno življenje postaje preduvjet izbavljenja od smrti, pa će u ko-

načnici pravednici uskrsnu-ti na vječni život, a grješnici

ostati u vlasti smrti. Tako je biblijska objava postu-pno vodila prema miste-riju Kristove smrti.

Kristovo umiranjeU središtu naše vjere je

smrt Isusa Krista. Njego-vim umiranjem cjelokupna

ljudska povijest dobila je novi smisao. Do njega je ljudski život

bio u znaku vlasti smrti. On je uzeo na-šu smrtnost i svojim umiranjem pobijedio smrt te označio početak Kraljevstva života. Poput nas drhtao je pred smrću i plakao nad grobom svo-ga prijatelja Lazara. Ipak, prihvatio je umrijeti po Zakonu, da nadvlada zakon smrti. Umro je za nas, ali ne umjesto nas, kako bi nam pokazao da naša smrt po njegovoj ima smisla.

U današnjem kratkom odlomku iz Poslani-ce Rimljanima sveti Pavao više puta ponavlja kako je Krist »umro za nas«. No, njegova smrt na križu nije tragični svršetak, nego ulazak u slavu. Nakon njega mi ljudi i dalje umiremo, ali više ne beznadno, nego sa sigurnošću koja izla-zi iz njegova uskrsnuća. Ono je potvrdilo riječi iz Knjige o Jobu: »Ja znadem dobro: Izbavitelj moj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.« Zato grobovi kršćanima nikada nisu bili mjesta očaja, niti je današnji

21


spomen »dan žalosti«. Svjesni smo da se »vjer-nima život mijenja a ne oduzima«. Molitva bla-goslova groba potvrđuje tu vjeru: »Gospodine Isuse Kriste, ti si tri dana počivao u grobu i tako posvetio grobove svih koji u tebe vjeruju. Ota-da ova počivališta ljudskih tijela bude i nadu u uskrsnuće.« Zato ovaj dan nije komemoracija prošlosti, nego znak otvorenosti za budućnost.

Molitvena potporaVezujući Spomen vjernih mrtvih uz svetkovi-nu Svih svetih, Crkva uči da je smrt stvarnost koja se mora prihvatiti i proći kako bi se doš-lo do proslave u vječnosti. Potvrđuje svoju na-du u vječni život darovan po Kristovu uskrsnu-ću i potiče vjernike da ju žive i svjedoče. Krist je smrti dao objektivni smisao, ali subjektivni uvi-jek ovisi o pojedincu. Naše sjedinjenje s Kristo-vom smrću mora se aktualizirati u našemu sva-kodnevnom životu borbom protiv grijeha kako bi se dogodilo i sjedinjenje u proslavi. Ova bor-ba određuje i našu vječnu sudbinu: raj ili pa-kao. Već ovdje imamo osjećaj i jednoga i drugo-ga, započinjemo raj ili pakao, učimo se jedno-me od tih oblika i u konačnici jedan od njih iza-biremo. Stoga neće Bog trebati nagrađivati ra-jem ili kažnjavati paklom, jer ćemo ih sami iza-brati. Oni koji žive nečovječno već sada žive pa-

kao i spremaju se na vječno življenje na nečo-vječan način. Oni neće ni doći pred Boga, nego će otići u tamu jer »djela im bijahu zla«. S dru-ge strane, ono što čovjeka izgrađuje i humani-zira, stvara ozračje raja i vodi u vječni raj. Koji tako žive neće se plašiti stati pred Boga. Isus za takve veli da će doći k njemu te obećava: »A tko dođe k meni, sigurno ga neću izbaciti van« jer je »volja Oca mog da svaki koji vidi Sina i vje-ruje u njega dobije život vječni i da ga ja uskri-sim u posljednji dan«. Tako je sam čovjek onaj koji odlučuje i bira svoju vječnu sreću ili nesre-ću, a raj i pakao bivaju znak Božje ljubavi i nje-gova silnog poštovanja naše slobode. Ipak, kao dobri Otac još jednom pokušava. Ostavlja nam mogućnost da se i nakon smrti »očistimo« tra-gova grijeha koji nas priječe slobodno stupiti pred svjetlost njegova lica. Kao što nam je na zemlji potrebna pomoć bližnjih u našoj slabo-sti, tako je i našoj umrloj braći i sestrama u to-me potrebna naša molitvena potpora. Mi neće-mo Boga umilostiviti, nego svojom molitvom njima potvrđujemo svoju blizinu i solidarnost. Potičemo ih da bez straha izađu pred lice Božje i poput Psalmiste svakog pojedinačno hrabri-mo: »U Gospodina se uzdaj, ojunači se, čvrsto nek bude srce tvoje: u Gospodina se uzdaj.«

Slavko Slišković

Smrt podnosi samo istinu; u njoj nema laži. Ona najvjernije oslikava čovjekov život. »Smrt se ne improvizira; ona se zaslužuje

cijelim životom«, učio je sv. Mak-similijan Kolbe. Zato se može re-

ći da životom anticipiramo stanje koje nas, po zasluzi, čeka onkraj

groba. Vjernikov je život vječnost na ovozemaljski način, pa smije-

mo moliti: »Gospodine, daj da me smrt pronađe živa.«

Zrnj

e

Božja blizina u nevolji Job 19, 1.23-27S pogledom na veliku nevolju (usp. Job 17, 11-16) i s nestrpljivim povikom (usp. 16,18-22) Job se, pun nove nade, obraća Bogu. Ako usprkos svoj nevolji postoji stvarna nada, onda ona sigurno nije kod ljudi, koje je on već sve ispitao, nego može biti samo kod Boga. Upravo uvid u ljudsku ograničenost povezuje Joba s Bogom, baca ga njemu u naručje. Iza toga je njegovo duboko životno iskustvo: uza svu ljudskost bližnjih, svatko ostaje sam. Zbog stoga je Bog uistinu, i za svakoga, jedini bližnji, jedina budućnost i jedina nada. Razumljivo je postupanje kojim prijatelji odvraćaju Joba od njegova stava. Bog, koji je prethodno bio posve obavijen tamom, u Jobovu se predanju objavljuje na sasvim nov način. U Jobovoj krajnjoj bez-izlaznosti Bog dolazi u središte njegova života; događa se pravi su-sret s njime. Job želi zapisati tu teofaniju. U središtu govora je Bog Otkupitelj. Što Bog čini, nadilazi po svom značenju smrt.

Mario Cifrak

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:


22

3. studenoga 2013.

Trideset i prva nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaGospodine, ne ostavljaj me,Bože moj, ne udaljuj se od mene! Požuri se meni na pomoć, Gospodine, spase moj!

Ps 38, 22-23

Zborna molitvaSvemogući, milosrdni Bože, tvoja je milost da ti dostojno i uzorno služimo. Daj da bez zapreke težimo za obećanim dobrima. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Mudr 11, 22-12,2Ti si milostiv svima jer ljubiš sva bića.

Čitanje Knjige MudrostiSav je svijet pred tobom, Gospodine, kao zrnce praha na tezulji i kao kaplja jutarnje rose što se spušta na zemlju. A ti si milostiv svemu jer možeš sve i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali. Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio. A kako bi išta moglo opstojati ako ti ne bi htio? Ili se održati ako ga ti nisi u život dozvao? Ali ti štediš, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života, i tvoj je besmrtni duh u svemu. Blago kažnjavaš prestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove da se ostave zloće i da se ufajuu tebe, Gospodine!Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 145, 1-2.8-11.13cd-14Pripjev: Blagoslivljat ću ime tvoje

dovijeka, Bože, kralju moj!Slavit ću te, Bože, kralju moj,ime ću tvoje blagoslivljat uvijek i dovijeka.Svaki ću dan tebe slaviti,ime ću tvoje hvaliti uvijek i dovijeka.

Milostiv je i milosrdan Gospodin,spor na srdžbu, bogat dobrotom.Gospodin je dobar svima,milosrdan svim djelima svojim.

Nek te slave, Gospodine, sva djela tvojai tvoji sveti nek te blagoslivlju!Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva,neka o sili tvojoj govore.

Vjeran je Gospodin u svim riječima svojimi svet u svim svojim djelima.Gospodin podupire sve koji posrćui pognute on uspravlja.

Drugo čitanjem 2 Sol 1, 11-2.2Proslavilo se ime Kristovo u vama, i vi u njemu!

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola SolunjanimaBraćo: Uvijek molimo za vas da vas Bog učini dostojnima poziva i snažno dovede do punine svako vaše nastojanje oko dobra i djelo vaše vjere te da se proslavi ime Gospodina našega Isusa u vama i vi u njemu – po milosti Boga našega i Gospodina Isusa Krista. A što se tiče dolaska Gospodina našega Isusa Krista i našeg okupljanja oko njega, molimo vas, braćo: ne dajte se brzo pokolebati u svom shvaćanju niti uznemiriti ni nekim duhom, ni nekom riječju, ni nekim tobože našim pismom, kao da će sad – na dan Gospodnji.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, nek ova žrtva u tvojim očima bude čista, a nama plemenit dar tvoga milosrđa. Po Kristu.

Ulazna: 78.3 O, Bože, spasi me ili: 212-213 Oko stola tvogaOtpjevni ps.: 124 Blagoslivljat ću dovijeka (strofe: 1.-4.)Prinosna: 237 Mir svoj, o BožePričesna: 242 O sveta gozboZavršna: 859 Spasitelju dobri, Isukrste

23


Pjesma prije evanđelja Iv 3, 16Bog je tako ljubio svijette je dao svoga Sina Jedinorođenca; tko god u njega vjeruje, ima život vječni.

Evanđelje Lk 19, 1-10Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme:Uđe Isus u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nad-carinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku se grešniku svratio!« A Zakej usta i reče Gospodinu: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaPokazao si mi stazu života, obradovat ćeš me licem svojim, Gospodine.

Ps 16, 11

Popričesna molitva Gospodine, nahranio si nas nebeskim otajstvom.Molimo te, nek djelujeu nama sve snažnijei pripravi nas na daršto ga obećava. Po Kristu.

»Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.«

Bogu Ocu, koji je svoga Sina poslao u svijet da pronađe i spasi sve izgubljene, uputimo svoje ponizne molitve zajedno govoreći:

Pohodi nas, Gospodine, svojom milošću.1. Za Crkvu, zajednicu vjernika: da po primjeru

Krista Učitelja hodi svijetom i svima radosno naviješta tvoje spasenje, molimo te.

2. Za svećenike kojima si udijelio službu opraštanja grijeha: daj da svojim životom uvijek budu dostojni službe koju im povjeravaš te budu vjerni djelitelji tvoga milosrđa i svjedoci tvoje ljubavi prema svakom čovjeku, molimo te.

3. Za ovu (župnu) zajednicu: prodahni nas svojim Duhom da nam ovo sakramentalno zajedništvo s tobom bude vrelo radosnoga nasljedovanja evanđelja, molimo te.

4. Za ljude koje je grijeh udaljio od tebe: pohodi ih svojim mirom i daj da se ponovno raduju zajedništvu s tobom, molimo te.

5. Za braću i sestre koji preminuše: iskaži im svoje milosrđe i uvedi ih u radost vječnosti, molimo te.

Svemogući vječni Bože, po riječi svoga Sina pohodio si nas spasenjem. Udijeli nam jakost duha da uzmognemo biti živi hram tebi posvećen. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika


24

Trideset i prva nedjelja

Susret u Jerihonu

SusretU trenutku kada je opazio da je viđen, među-tim, sve se mijenja. Isus prvi progovara. Po-ziva ga da siđe. Žurno. Ne više prema gore, iznad drugih, nego dolje, natrag k drugima. Ne iznad drugih, kompenzirajući svoj niski rast, nego natrag, dolje, k zemlji, k drugima, svojoj kući. Ne uspinje se čovjek do Boga. Bog dola-zi njemu u kuću. Ne zauzima Bog kuću onoga komu navraća, nego ga poziva da mu je otvori.

Zakej je poslušan. Silazi žurno i odjednom se nalazi u radosti. Ovakav susret ne prola-zi bez prigovora. Zakej je grješnik. Kako mu Isus može navratiti? Mrmljali su svi koji su to vidjeli, kaže Luka. Oni bi Isusa na svoju stra-nu, protiv svojih neprijatelja, protiv grješnika. On to ne dopušta. Čini obratno. Povezuje lju-de. Zakej otvara svoju kuću i svoju kesu s nov-cem. Polovicu odmah daje siromasima, a pre-varenima vraća četverostruko.

Ovo je važna gesta. Pokazuje da su njegov rad i zarađivanje bili oduzimanje siromašni-ma potrebnoga za život. Zakej se nije oboga-

Evanđelist Luka nakon imenovanja mje-sta događaja opisuje Zakeja, čovjeka čiji susret s Isusom stoji u središtu ove pe-

rikope. Zakej je opisan kratko i precizno. Bo-gat je, nadcarinik je, niskoga je rasta i želi vi-djeti Isusa. Opisani su njegov društveni status, vanjski izgled i nutarnja pokretačka snaga. U svom je poslu uspješan i napredovao je više od drugih. Nizak rast nije nevažan detalj, ukoliko uzmemo u obzir da on traži nadomjestak u ne-kom drugom području. Kao što zbog mnoštva i niskoga rasta nije mogao vidjeti Isusa, a to je želio, pa se uspeo na smokvu, tako se i zbog ni-skoga rasta nije mogao doživjeti vrijednim pa se trebao uspeti na društvenoj ljestvici. Mo-rao je postati nadcarinikom. Njegovo nagnuće da svoje nedostatke rješava uzdizanjem iznad drugih vidljivo je u njegovome trudu za dru-štvenim priznanjem i položajem, u načinu tra-ženja rješenja za ostvarenjem svojih želja i u načinu reagiranja.

Luka je majstor kratkih poteza. Opisu-je Zakeja koji od carinika postaje nadcarini-kom; opisuje čovjeka koji se zbog niskoga ra-sta uspinje na smokvu; govori o obraćeniku koji vraća četverostruko onima koje je pre-vario. Susret s Isusom u Zakeju je postojeće sposobnosti okrenuo u drugom smjeru. Ka-rakter je ostao isti, ali njegove su reakcije sa-da usmjerene na izgradnju odnosâ.

Kratko, ali pozorno i detaljno, Luka opi-suje susret Isusa i Zakeja. Isus opaža Zake-ja. Zakej je već prije susreta htio vidjeti Isu-sa. U trenutku susreta s Isusom opaža da je opažen. Htio je vidjeti Isusa, ali susret se do-gađa kao udar svijesti da je on sâm opažen. Ovo je važan detalj. Da je Zakej samo uspio vidjeti Isusa, a sâm se pritom nije našao vi-đenim, ništa se ne bi promijenilo. Njegovo bi uspinjanje na smokvu naličilo njegovu pe-njanju po društvenoj ljestvici. Što se više us-pinjao, to je bio uspješniji, udaljeniji od dru-gih i osamljeniji.

Zakej je zapažen od Isusa. Isusov pogled proniče nutrinu, zove na obraćenje i nasljedovanje.

25


tio samo svojim radom, nego i zakidajući dru-ge. Priznaje da je varao. Susret s Isusom kao da mu je otvorio srce, odriješio kesu, probu-dio osjećaj za pravednost i otvorio vrata širo-kogrudnosti. Tamo gdje je prije vladao žar za zaradom i uspjehom, sada je došla pozornost na siromašne i širokogrudnost.

PromjenaZakej je ostao isti, ali njegove su sposobnosti i sklonosti usmjerene drukčije. I dalje je nisko-ga rasta, ali sada raste dijeleći drugima od svoga. I dalje je nadcarinik, ali sada priznaje Isusa Gospodinom. Ne mora biti iznad njega da bi nešto vrijedio. I dalje je bogat, ali sada polovicu daje siromasima.

Isus ga naziva Abrahamovim sinom. Kao da ga vraća u Abrahamovu obitelj. Zakej se svojom službom i radom za okupatorsku si-lu smjestio protiv svoga naroda. Zato su ga svi i nazivali grješnikom. Obogatio se u službi Rimljana. Bio je doduše iste krvi i istoga po-drijetla, ali je svojim radom i ponašanjem izi-šao iz solidarnosti sa svojim narodom. Sada ga Isus vraća natrag, u obitelj kojoj pripada. Povratak među Abrahamove sinove ide pre-ko spuštanja na zemlju, preko dijeljenja bo-gatstva siromasima i uspostavom pravedno-

sti prema onima koje je oštetio. Luka ovim opisom pokazuje kako je Isusova uloga izgu-bljene Abrahamove sinove dovesti natrag u Abrahamovu kuću. Njegovo je poslanje tra-žiti izgubljene i spasiti ih.

Kada se vjernici nedjeljom okupljaju oko Riječi i stola Gospodinova, među njima se na-laze ljudi različitih karaktera, povijestî i druš-tvenih položaja. Liturgija je vrijeme u kojem se uvijek otvara mogućnost da se netko opazi opaženim, da se nađe pogođen Isusovim po-gledom i pozivom. Događa se da ponetko žur-no napusti svoj povišeni položaj ili bude obu-hvaćen radošću, pa otvori svoj dom Isusu i svoj imetak počne dijeliti s potrebitima. Ta-ko se Isusova misija nastavlja preko njegove Crk ve i preko liturgije u kojoj je on sâm prisu-tan na živ i nevidljiv način.

Uloga Crkve i zajednice vjernika jest stva-rati ozračja za susret s Isusom. Mrmljanje koje okružuje Isusa nije nestalo. Crkva je i u tome slična Lukinu opisu. Daleko je više onih ko-ji okružuju Isusa i mrmljaju, negoli onih ko-ji, pogođeni susretom s njime, mijenjaju svoj život i odnose. Perikopa o Zakeju ne prestaje među masom koja okružuje Isusa tražiti poje-dince spremne na žurni silazak, na otvaranje svoga doma, srca i kese.

Ante Vučković

Krist dolazi »potražiti i spasiti izgubljeno«. Tako završava evanđeoski

odlomak. Zakej, premda ugledan, bogat, uvijek na prvim mjestima, biva

ubrojen među one koje Isus traži i pronalazi. Rekli bismo: barem njega nije trebalo tražiti. On je bio svima znan. No, baš njemu Isus veli: »Siđi

žurno!« Isus nas traži i onda kada se osjećamo sigurnima. Potrebni smo

Božjega preobrazbenog pogleda uvijek kada mislimo da sve konce života

držimo u svojim rukama.

Zrnj

e

Obraćenje i milosrđe Mudr 11, 22 – 12, 2Odlomak Mudr 11, 15 – 12, 27, kojemu pripada nedjeljna perikopa, su-očava nas s Božjim kažnjavanjem. Pokazuje nam Božju blagost prema Egipćanima (11, 15 – 12, 2) i Kanaancima (12, 3-11a), razloge te Božje blagosti (12, 11b-18) te Božje milosno djelovanje kao primjer Izraelu (12, 19-22). Mudrosna literatura često promatra stvoreni svijet svojim zani-manjem za težinu i proporcije. Prikazuje stvaranje kao arhitektonsko dje-lo. Kombinacija smilovanja i svemoći Božje paradoks je po sebi. Liturgi-ja nam to ovako kazuje zazivom: »Deus, qui potentiam tuam parcendo maxime et miserando manifestas« (Bože, koji svoju moć očituješ najviše praštanjem i smilovanjem). U Starom zavjetu takva su mjesta vrlo rijetka (usp. Br 14, 17-20; Ps 62, 12s; Sir 2, 18; 18, 1-14). Riječ metanoia dolazi u klasičnom značenju kao »promjena mišljenja/predstavljanja«. No ovdje, kao i u Mudr 12, 10.19, metanoja ima značenje pokajanja, obraćenja.

Mario Cifrak



26

10. studenoga 2013.

Trideset i druga nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaNek dopre do tebe molitva moja, prigni uho k vapaju mome, Gospodine.

Ps 88, 3

Zborna molitvaSvemogući milosrdni Bože,ukloni sve protivštine duhai tijela da ti služimo slobodna i radosna srca.Po Gospodinu.

Prvo čitanje 2Mak 7, 1-2.9-14Kralj svijeta uzvisit će nas na život vječni.

Čitanje Druge knjige o MakabejcimaU one dane: uhvatiše sedmoricu braće za-jedno s njihovom majkom. Kralj naredi da ih biju bičevima i volovskim žilama: htio ih je prisiliti da jedu zabranjeno svinjsko meso. Jedan od njih progovori u njihovo ime: »Što nas želiš pitati i od nas saznati? Radije ćemo umrijeti nego da prestupimo zakone svojih otaca!« Drugi izdišući reče: »Ti nam, zlikovče, oduzimaš sadašnji život, ali će nas Kralj svijeta, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni.« Poslije nje-ga mučili su trećega. On spremno isplazi je-zik kad su zatražili i hrabro pruži ruke. Ju-nački reče: »Od neba sam primio ove udove, ali ih zbog njegovih zakona prezirem i na-dam se da ću ih od njega natrag dobiti.« I sam kralj i njegova pratnja zadiviše se hrabrosti mladića koji je prezirao muke.Kad je taj preminuo, podvrgli su četvrtoga istim mukama. Prije nego što je izdahnuo, reče ovo: »Blago onom koji umre od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti! A ti – za tebe nema uskrsnuća na život!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 17, 1.5-6.8b.15Pripjev: Kad se probudim, Gospodine,

naužit ću se pojave tvoje.Počuj, Gospodine pravedni,i vapaj mi poslušaj,usliši molitvu iz usta iskrenih!

Korak mi čvrsto prionu za tvoje staze,ne zasta mi noga na putima tvojim.Zazivam te, Bože, ti ćeš me uslišiti:prikloni mi uho i čuj riječi moje.

Sakrij me u sjenu krila svojiha ja ću u pravdi gledati lice tvojei kad se probudim,naužiti se pojave tvoje.

Drugo čitanje 2Sol 2, 16–3,5Utvrdio vas Gospodin u svakomdobrom djelu i riječi.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima Sam Gospodin naš Isus Krist i Bog, Otac naš, koji nas uzljubi i koji nam po milosti dade trajno ohrabrenje i dobru nadu, neka ohrabri vaša srca i neka ih učvrsti u svakom dobru djelu i riječi! Uostalom, molite, braćo, za nas da riječ Gospodnja trči i proslavlja se kao i u vas i da se oslobodimo nezgodnih i opakih ljudi. Jer nemaju svi vjere! Ali, vjeran je Go spodin koji će nas učvrstiti i sačuvati od Zloga. A uzdamo se, u Gospodinu, u vas: da vršite i da ćete vršiti ono što vam zapo-vijedamo. A Gospodin neka upravi srca vaša k ljubavi Božjoj i postojanosti Kristovoj.Riječ Gospodnja.

Ulazna: 214 Molimo tebeOtpjevni ps.: Kad se probudim (ŽV 11-2010)Prinosna: 228 Po obećanju Pričesna: 94 ili III Gospodin je pastir mojZavršna: 190 O Oče skrajnje blagosti

Darovna molitvaGospodine, obazri se na ovu pomirnu žrtvu. Daj da pobožnošću i ljubavlju postignemo što slavimo u otajstvu muke tvoga Sina, Isusa Krista. Koji živi.

27


Pjesma prije evanđelja Otk 1, 5a.6bIsus Krist je Prvorođenac od mrtvih: njemu slava i vlast u vijeke vjekova!Amen!

Evanđelje Lk 20, 27-38Bog nije Bog mrtvih, nego živih.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Pristupe neki od saduceja koji niječu uskrsnuće i upitaše Isusa: »Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.«Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.«»A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive!«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaGospodin je pastir moj,ni u čem ja ne oskudijevam;na poljanama zelenim on mi daje odmora; na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju.

Ps 23, 1-2

Popričesna molitva Zahvaljujemo ti, Gospodine, za svete darove po kojima smo primili nebesku snagu. Molimo te, prožmi nassvojim Duhom, da budemo iskreni i postojani Po Kristu.

Bogu, nebeskomu Ocu, koji nas je pozvao da živimo životom uskrsnulih, iznesimo svoje molitve, zajedno govoreći:

Obdari nas, Gospodine, životom vječnim.1. Za Crkvu, zajednicu spasenja: da vjerno ispunja

zadaću koju si joj udijelio te bude vjernom slikom nebeskoga kraljevstva, molimo te.

2. Za papu našega Franju, (nad)biskupa našega I.i sve pastire Crkve: umnoži u njima darove svoga Duha da vjerno ravnaju povjerenim im narodom te izgrađuju Crkvu kao znak spasenja u svijetu, molimo te.

3. Za sve kršćanske obitelji: udijeli im snagu predane ljubavi i zajedništva; očituj im svoju blizinu u svim iskušenjima i teškoćama života, molimo te.

4. Za ovu zajednicu vjernika: rasvijetli nam pogled vjere da svijet i sva zbivanja spoznajemo u svjetlu tvoga spasenjskoga nauma te svoj životni hod uvijek usmjeravamo prema daru vječnosti, molimo te.

5. Za našu pokojnu braću i sestre: obraduj ih darom vječnoga gledanja tvoga lica, molimo te.

Svemogući vječni Bože, život što ga živimo dar je tvoje dobrote. Rasvijetli naše pameti i srca svojom milošću da uvijek slijedimo mudrost evanđelja te budemo dostojni dara vječnosti. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Bog nije Bog mrtvih, nego živih.

Freska u crkvi sv. Foške, Vodnjan.


28

U mjesecu studenome, kojemu na počet-ku stoji slavlje svetosti i povezanost s Crkvom u nebu, sjećajući se naših po-

kojnih susrećemo se s Evanđeljem koje je pri-mjereno takvu razmišljanju.

Saduceji dolaze Isusu s podsmjehom. Bili su sigurni da im ovaj put neće pobjeći iz postavlje-ne zamke u koju će upasti svojim riječima. Pita-nje koje su, niječući uskrsnuće mrtvih, postavili Isusu odnosilo se na život nakon smrti.

Šaljivo bismo mogli zaključiti da se, čitajući nedjeljno evanđelje, dobiva dojam kako su Isu-sovi sugovornici odlučili da života poslije smr-ti nema. Najveća zaprjeka saducejima bile su posljedice života na zemlji u svim međuljud-skim odnosima, a koje bi se trebale odnositi i na nebo. Traže rješenje kojim bi bilo moguće, barem u nebu, dovesti u red sve naše sitnice i nejasnoće, nerazriješene svađe i sukobe, prija-teljstva i neprijateljstva. Takvo što im se čini-lo apsurdnim, pa u svojoj domišljatosti iznala-ze primjer apsurdnoga slučaja neke žene koju su ženili sedam puta, nakon što su joj umira-li muževi jedan za drugim. To je židovstvo re-guliralo takozvanim leviratskim zakonom. Ni-su odmah Isusu izrekli pitanje, već su pitanje postavili na kraju: »Kojemu će od njih ta že-na pripasti o uskrsnuću?«. Smijali su se, jer su mislili da im neće moći odgovoriti.

Trideset i druga nedjelja

»Dok nas smrt ne rastavi«Čini se da je Isus u svojemu odgovoru zanema-rio njihovo pitanje, spominjući četiri osobe ko-je su živjele prije njih: Abrahama, Izaka, Jako-va i Mojsija. Time im je postavio protupitanje: Mislite li uistinu da je tim ljudima oduzet ži-vot; mislite li da ih je Bog zaboravio i da su oni kojih se čak i vi sjećate postali neznanci u Bož-jemu spomenu? Mislite li da je Bog Bog mrtvih koji bi se zanimao samo za neke trenutke živo-ta, vodio brigu tek o zelenim stablima koja se suše i bacaju u vatru da bi izgorjela i pretvori-la se u pepeo? Možete li zamisliti da ćete se i vi naći u zaboravu nakon svojih bitaka, trpljenja i frustracija; nakon svojih radosti i istinske veli-čine koju ste živjeli? Pa čak ako razmišljate ta-ko i ako to možete zamisliti, kažem vam da je Bog Bog živih. Život koji trebamo živjeti u vječ-nosti jest Božji život, ali i naš život, posljedica onoga što smo učinili na zemlji, produžena za-ljubljenost u život i ljude kojima smo donosi-li Boga života, a sve što niječe taj život i otvara zaborav ne pripada kršćanskomu Bogu.

I odmah se na putu nađe ljudska znatiželja s pitanjem o tome kako izgleda nebo. Kršćanstvo nas upućuje na to da trebamo vjerovati u nebo, a ne ga zamišljati. Vjerujem da postoji, ali od-bijam predodžbe uz koje bih se vezao. Kada se otajstvo ne zaogrne u poštivanje i diskretnost, ulazi u opasnost banalizacije, a put od banaliza-cije do smiješnih djetinjarija je kratak. Bilo koja slika drugoga života uvijek je produžetak mojih iskustava, taloženje mojih želja.

Iz pitanja koje saduceji postavljaju Isusu razaznajemo zabludu njihove predodžbe o ži-votu koji slijedi onkraj smrti. Svojim zamišlja-njem nastoje samo dopuniti i idealizirati ovo-zemaljska ranjiva i nesavršena iskustva. Time, i ne znajući, budući život gledaju kao puno os-tvarenje sebe, prema svojim uskim i sebičnim htijenjima i željama. No, vječnost, jer je poni-ranje u božanski život, apsolutna je novost, u potpunosti oslobođena svega što je vlastito ze-mlji i prolaznosti. Supružnici u slavlju ženidbe

Božje obećanje nadilazi rastavljenost smrću

29


obećavaju međusobnu vjernost za »sve dane svoga života« ili, drukčije rečeno, dok ih smrt ne rastavi. Ono što slijedi nakon smrti nije u moći njihova obećanja. Vječnost je u potpuno-sti Božji dar. Kada se dar ne prihvaća u njego-voj iznenađujućoj darovanosti, u zamci smo prepustiti se mašti, koja nije vjerničko izruče-nje, nego usko ljudsko očekivanje.

Umjesto mašte – vjeraNisam opterećen time kako izgleda nebo, ni-ti pitanjem što ću tamo raditi. Prepuštam to Božjoj, a ne svojoj mašti, i radostan sam što se smijem nadati da ću biti dionikom uskrsnuća jer vjerujem u Boga živih, u Boga ljubitelja ži-vota. Vjerujem da ne ću nikoga sablazniti ako kažem da gubim volju ići u onakvo nebo ka-kvim ga ljudi prikazuju, a knjige i »iskustva« o životu poslije života uvijek su knjige i isku-stva s ove strane, široka koliko im to dopušta-ju knjiške korice ili izričajna snaga pojedinca. Vjerujem u Božju vjernost i ako je on u mom srcu zapalio ljubav prema njemu, ako je zapo-čeo taj odnos i obilježio moju osobnu povijest svojim biljegom, siguran sam da neće raski-nuti svezu te ljubavi. I to mi je dovoljno.

Osim toga, siguran sam da Bog iznenađu-juće ljubavi, uvijek nove ljubavi, ne može bi-ti Bog dosade te da svaka plodna maštovitost mora biti praćena vjernošću i strpljivošću. Bog jača našu ljubav kada ga zazivamo ispunjeni vjerom, a vjernost, ako je vjerodostojna, treba trajati – barem do smrti. Nakon toga prepusti-mo Bogu iznenađujuće ljubavi da odjeću naše vjernosti zamijeni vječnom odjećom svoje na-klonosti i privrženosti.

Čuvajmo maštu za vrijeme koje nam je dano na zemlji kako bismo ovdje mogli dru-ge iznenaditi ljubavlju; nemojmo ju koristiti za neplodnu gradnju pogrješnih predodžbi o onostranosti. Mašta nam treba ovdje da sva-ki dan svojim najbližima, životnim suputnici-ma i suradnicima, učinimo barem malo lak-šim, neprikovanim uz zemlju te da uspijemo sačuvati ljubav. A to je Isus želio reći saduceji-ma: ženidba i zemaljske veze slika su, stvarna slika ljubavi, ali ovostrane. U vječnosti nema ženidbe kao institucije, već ima ljubavi koja je ostvarenje slike vjernosti. Da bi se imalo što ostvariti, nemojmo razbiti sliku. Umjesto toga, vjernošću i danas uljepšajmo sliku svojih me-đuodnosa vjerom u uskrsnuće.

Ivan Šaško


Čovjek je ranjiv samo u onome što ljubi; samo u ljubavi pati i

zamjećuje snagu smrti. Ljubav prema daru života otkriva i trajno posvješćuje nadolazeće umiranje. Tko zna živjeti, znade i umirati.

Zato ljepota umiranja otvara vrata novosti, obećanoj. A našemu je

znanju dostatno da nam je vječnost obećana i pripravljena po Kristovu

uskrsnuću. Sve što bismo htjeli znati više od toga,

zasjenjuje jasnoću vjere.

Umiranje s nadom 2Mak 7, 1-2.9-14Ovaj je tekst dio velike pripovijesti o mučenicima, sedmorici maka-bejske braće i njihovoj majci. Druga knjiga o Makabejcima opisuje borbe Židova sa Seleukovićem, kraljem Antiohom IV. Epifanom (175. – 164. pr. Kr.). Svaki od braće prije svoje strašne smrti ispo vije da svo-ju vjeru. Njezino veliko teološko značenje je u nadi u uskrsnu će tijela. Riječi prvoga brata današnja nam perikopa ne donosi, ali je jasno da je taj vječni život utemeljen na Božjem smilovanju (2Mak 7, 6). Vječni život daruje se trpećemu pravedniku koji umire za Zakon, a ne po-ganskim kraljevima. Taj novi život iščekuje se kao tjelesno uskrsnuće jer je za Židove čovjek nedjeljiva cjelina tijela i duše. Spremno je prije smrti treći sin izjavio: »Od Neba sam primio ove udove, ali ih zbog njegovih zakona prezirem i nadam se da ću ih od njega natrag dobi-ti.« (7, 11). Makabejska braća nisu prkosila tiraninu iz sebičnih razlo-ga, nego su uzimali Boga za riječ. On je bio njihova nada; vjerovali su u njega, Boga života.

Mario Cifrak

Zrnj

e


30

Ulazna: 207 Prigni se, svako koljenoOtpjevni ps.: 114 Gospodin dolazi suditi (vidi str. 39)Prinosna: 224.3 Oče naš dobriPričesna: 188 Na Isusov se spomen samZavršna: 167.1 i 5 O Stvoritelju ljudi

17. studenoga 2013.

Trideset i treća nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaGospodin govori: Ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – naume mira a ne nesreće: zazivat ćete me, i ja ću vas uslišati i sabrat ću vas iz svih naroda.

Jr 29, 11.12.14

Zborna molitvaGospodine, Bože naš,daj da naša vjernost tebibude i naša radost, jer duboka je i trajna sreća postojano služiti tebi, Stvoritelju svega dobra.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Mal 3, 19-20aOgranut će vam sunce pravde.

Čitanje Knjige proroka MalahijeEvo dan dolazi poput peći užaren;oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih – govori Gospodin nad vojskama – neće im ostati ni korijena ni grančice. A vama koji se imena moga bojite sunce će pravde ogranuti sa zdravljem u zrakama.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 98, 5-9Pripjev: Gospodin dolazi

suditi pucima po pravici.

Zapjevajte Gospodinu uz citru,uz citru i zvuke glazbala;uz trublje i zvuke rogova:kličite Gospodinu kralju!

Neka huči more i što je u njemu,krug zemaljski i stanovnici njegovi!Rijeke nek plješću rukama,zajedno s njima neka se brda raduju!

Jer Gospodin dolazi,dolazi suditi zemlji.Sudit će krugu zemaljskom po pravdii pucima po pravici.

Drugo čitanje 2Sol 3, 7-12Tko neće da radi, neka i ne jede!

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima Braćo: Sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati. Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Lk 21, 28Uspravite se i podignite glavejer se približuje vaše otkupljenje.

Darovna molitvaGospodine, daj da nam darovi, prineseni tvome imenu, udijele vjernost u tvojoj službi i vječno zajedništvo s tobom u slavi. Po Kristu.

31


Braćo i sestre, puni pouzdanja u Božju dobrotu, iskrenom se molitvom utecimo Bogu, u čijoj je ruci naš život i život svega stvorenja.

1. Rasvijetli svjetlom vjere svoju Crkvu da u zalaganju za čovjeka i svijet nikada ne prestane biti znakom novoga neba i nove zemlje, molimo te.

2. Vodi u svojoj istini pastire Crkve da, predvodeći tvoj narod, budu vjerni nasljedovatelji Kristova evanđelja, molimo te.

3. Prati svojim blagoslovom put svih tvojih vjernika da svoj život i djelovanje u svijetu umiju usmjeriti prema Dolasku tvoga Sina, molimo te.

4. Potakni snagom svoje riječi svu braću i sestre koje je zarobila ljepota ovoga svijeta i pomozi im otkriti život koji ne prolazi, molimo te.

5. Prodahni milošću svoga Duha ovdje okupljenu zajednicu vjernika: prosvijetli nas svojim Duhom da umijemo čitati znakove vremena te, živeći evanđelje, u postojanoj vjeri i radosnoj nadi hodimo kroz život, molimo te.

Svemogući vječni Bože, primi molitve kojima se utječemo tvojoj dobroti. Daj da postojanošću u vjeri pobjeđujemo svaki grijeh te budemo dostojni dara vječnosti. Po Kristu Gospodinu našemu.

Evanđelje Lk 21, 5-19Svojom ćete se postojanošću spasiti.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Dok su neki razgovarali o Hramu kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: »Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.« Upitaše ga: »Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?« A on reče: »Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ’Ja sam’ i: ’Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne pre strašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.« Tada im kaza: »Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba. No prije svega toga podi-gnut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sina goge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja. Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smi-šljati obranu! Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti.Svi će vas zamrziti zbog imena mojega.Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Častili smo se, Gospodine,svetim otajstvom što smoga prinijeli na spomen tvoga Sina, kako nam je on naredio. Daj da po njemu rastemo u ljubavi. Po Kristu.

»Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.«

David Ascalon: Iščekivanje Mesije.

Molitva vjernika

Pričesna pjesmaMilina mi je biti u Božjoj blizini,imati sklonište svoje u Gospodinu.

Ps 73, 28


32

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Trideset i treća nedjelja

Riječi »Svojom će-te se postojanošću spasiti« mogle bi

biti ključ današnjega evan-đeoskog odlomka. Barem ih ja tako doživljavam, ukoliko je postojanost ono što mi nedostaje u životu. Upravo taj nedostatak po-stojanosti, o kojoj nikad nisam pravo promišljao, potaknuo me na daljnje istraživanje toga pojma u teološkoj misli. Tako sam nabasao na promišljanja o postojanosti svetoga Tome Akvinskoga. Ona su mi uspjela pojasniti njezinu važnost i aktualnost. Stoga ih želim podijeliti u ovom razmatranju, vjerujući ka-ko ona ne samo da savrše-no izriču poruku evanđeo-skog ulomka, nego mogu biti i nadahnjujuća za da-našnje življenje vjere.

Postojanost kao ustrajnostu dobru protiv sebeToma razlikuje hrabrost od postojanosti. Radi se o sljedećem. Hrabrost i postojanost ima-ju zajedničko svojstvo, a to je ustrajnost u do-bru, unatoč poteškoćama. Razlika se pak sa-stoji u načinu ustrajnosti u dobru. Hrabrost je više »negativan« način ustrajnosti. Ona se odnosi na podnošenje negativnosti, poteš-koćâ koje dolaze izvana i ugrožavaju čovjeko-vu ustrajnost u dobru. Hrabar sam kad se od-lučim napisati članak i kazati istinu, premda ću zbog toga postati nepoželjna osoba; hra-bar sam kad na poslu ne želim krasti, premda svi kradu te me zbog te odluke mrze; hrabar sam kad u određenom trenutku kazujem svo-jim nadređenima istinu, premda oni to ne vo-

Malo je hrabrih, a još manje postojanihle i zbog toga ću pasti u nemilost; hrabar sam kad pod prijetnjom smrti ne želim izdati svo-je prijatelje, viziju dobrote i istine. Dakle, hra-brost se uvijek odnosi na dobra djela koja či-nim i zbog kojih u određenim trenutcima na-ilazim na poteškoće. Čim te poteškoće nesta-nu, hrabrost više nije potrebna.

Postojanost je pak »pozitivan« način ustrajnosti. Postojanost se ne odnosi toliko na podnošenje poteškoća, koliko na podnošenje pozitivnosti, »dugotrajnosti djela« koje tre-ba izvršiti. Ona se odnosi na dobra djela ko-ja su po naravi stvari dugotrajna i koja zahtije-vaju upornost, bez obzira postoje li izvanjske poteškoće ili ne. Tako sam postojan kad iza-birem određenu ženu za suprugu i odlučujem biti joj vjeran cijeli život, u sreći i nesreći; po-stojan sam kad izabirem djevičanstvo za svoj životni poziv i ostajem tomu zavjetu vjeran, kad me veseli i kad me žalosti; postojan sam kad odlučim biti dobar teolog, izvrstan znan-stvenik, dobra majka, dobar otac, vrsna žena, odgovoran otac, strastven dušobrižnik te us-pijevam u tim velikim ili malim odlukama, bi-lo u zgodno ili u nezgodno vrijeme.

Sada postaje jasno kako je puno lakše bi-ti hrabar nego postojan. Da, lakše je biti hra-bar, ali je danas malo i hrabrih osoba. Jer, ri-jetki žele ustrajati u dobru ako im prijeti ugro-ženost vlastite egzistencije. Ljudi su radi-je kukavice kako bi sačuvali svoj ‘goli život’. Nažalost, prečesto prevladava ta logika ‘golo-ga života’ ili samoočuvanje spram svrhe i smi-sla života! Ako je već malo hrabrih, još je ma-nje postojanih osoba. Kad si hrabar, naiđeš na poteškoću, podneseš ju i ideš dalje. A posto-janost zahtijeva dugotrajnost u dobroti, u do-brim odlukama i dobrim djelima, dugi niz go-dina ili do kraja života. Tako se od kršćana za-htijeva postojanost u vjeri, nadi i ljubavi jer su to stvarnosti koje su trajno ugrožene u ovom smrtnomu životu. Dakle, postojanost se ne su-protstavlja poteškoćama izvana, nego iznutra. Ona zahtijeva velik, tj. dugotrajniji osobni an-

33


gažman jer su dugotrajnija i dobra djela. Zato je za Tomu postojanost hvale vrjednija nego-li hrabrost.

S Bogom protiv strahaod umora i od neuspjehaOsim toga, postojanost nije toliko, kao hra-brost, ugrožena izvanjskim koliko nutarnjim poteškoćama. Toma navodi dvije nutarnje mu-ke koje ugrožavaju postojanost: strah od umo-ra i strah od neuspjeha. Naime, kad se odluči-mo na neko dobro osjećamo kako ga nije la-ko provesti u djelo. Umara nas ta odluka, čini nam se da će nam cijeli život proći u nekakvu umoru, napetosti ili dosadi. Počinje nas pri-vlačiti grješan život, jer nam se on predstavlja (mediji!) kao život ugode, zanimljivosti, opu-štanja i užitka. Taj strah od umora potom u na-ma stvara osjećaj neuspjeha, da zbog tih odlu-ka nismo dobili ništa korisna, uspješna u ovom životu, da su uspješniji oni koji nisu postojani u dobru. I tako, s tim mislima na pameti po-lako odustajemo od dobrote! Sve nam to da-je za pravo zaključiti: teško je biti hrabar u do-bru spram izvanjskih muka, ali daleko, daleko je teže biti postojan u dobru spram nutarnjih, vlastitih muka; ili drukčije rečeno; teško je biti

hrabar protiv drugih, ali je teško biti postojan protiv sebe. Stoga se pitamo kako onda uopće biti danas postojan, gdje naći snagu za posto-janost, kad smo tako krhki i slabi.

Odgovor nam opet daje evanđelje: »Ali ni vlas vam s glave ne će propasti.« Snagu ne nalazimo u sebi, nego u vjeri da je Bog razlog svega dobra što činimo, što košta da košta, što umara da umara, kako god bilo teško, progo-nili nas svi, čak roditelji i braća, rođaci i pri-jatelji. U vjeri znamo da s postojanošću u do-broti ništa ne mogu izgubiti što s Bogom opet ne bih mogao dobiti, a bez postojanosti dobi-vam nešto što ću bez Boga nepovratno izgubi-ti. Izgubit ću sebe i sve oko sebe. To nam po-kazuje iskustvo ljudske ljubavi. Ako nam je ‘dugotrajno pred očima ljubljena osoba, tada smo zbog nje smo spremni biti »protiv sebe«, protiv svih strahova od umora i životnih neu-spjeha. Ljubljena nas osoba motivira također da ‘dugotrajno’ ustrajemo u svim ‘dugotraj-nim djelima’ dobrote. A čim ljubljena osoba nestane s našega obzorja, nema ni postojano-sti. Tako je i s Bogom. Toliko smo postojani u dobroti, koliko nam je pred očima Bog. Stoga vjerujmo u Boga, imajmo Boga trajno pred očima, budimo hrabri, a još više postojani.

Ivica Raguž

Prihvaćanje Krista i života po evanđelju uvijek nailazi na

protivljenje i otpor svijeta. Kršćanin se tim protivljenjima ne suprotstavlja

»ljudskom mudrošću«, nego »mudrošću Kristova križa«. Isus zato

kaže: »Nemojte unaprijed smišljati obranu!« Ta ‘nespremnost obrane’ traži potpuno oslanjanje na Boga.

Ustrajnošću u vjeri i pouzdanjem u Božju blizinu možemo nadvladati

svako protivljenje ljudi i svijeta.

Zrnj

e

Evo, dolazi Dan Mal 3, 19-20aMalahijino je upozorenje upravljeno oholima i zlikovcima. Oni ne ži-ve prema Božjim zapovijedima, pri čemu Knjiga proroka Malahije, uz mješovite brakove i rastave, osobito navodi kultna nedjela svećenika i vjernika (Mal 1, 6-29; 3, 6-12). Korov izabranoga naroda bit će spa-ljen poput drača, kao nešto beskorisno i štetno (3, 19). S druge stra-ne, onima koji se Boga boje, koji mu iskazuju čast, ne samo izvanj-skim bogoslužjem nego i načinom života i nutarnjim stavom, ogra-nut će »sunce pravde« (3, 20). To je sunce koje dolazi s istoka, simbo-la Božje pobjede nad neprijateljima i nad zlom. Sunce će granuti »sa zdravljem u zrakama« (Mal 3, 20) te će narod pravednikâ učiniti čistim i zdravim. Kasnija će novozavjetna predaja to »sunce s Istoka« usporediti s novorođenim Isusom (usp. Lk 1, 78), a tko bude slijedio Isusa »neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života« (Iv 8, 12).

Darko Tepert



34

24. studenoga 2013.

Isus Krist – Kralj svega stvorenjaUlazna pjesma Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć i bogatstvo i mudrost i snagu i čast:Njemu slava u vijeke vjekova.

Otk 5, 12; 1,6

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože,svome ljubljenome Sinu dao si svu vlast na nebu i na zemlji i postavio ga glavarom cijelom svijetu. Molimo, oslobodi sva stvorenja iz ropstva zla da tebi jedinome služe i tebe bez kraja slave. Po Gospodinu.

Prvo čitanje 2Sam 5, 1-3Pomazaše Davida za kralja nad Izraelom.

Čitanje Druge knjige o SamueluU one dane:Dođoše sva izraelska plemena k Davidu u Hebron i rekoše: »Evo, mi smo od tvoje kosti i od tvoga mesa. Već prije, dok još Šaul bijaše kralj nad nama, ti si upravljao svim pokretima Izraela, a Gospodin ti reče: ’Ti ćeš pasti narod moj izraelski i ti ćeš biti knez nad Izraelom!’« Tako dođoše sve starješine izraelske kralju u Hebron, a kralj David sklopi s njima savez u Hebronu pred Gospodinom; i pomazaše Davida za kralja nad Izraelom.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 122, 1-5Pripjev: Hajdemo radosno

u Dom Gospodnji!Obradovah se kad mi rekoše:»Hajdemo u dom Gospodnji!«Eto noge nam već stojena vratima tvojim, Jeruzaleme.

Jeruzaleme, grade čvrsto sazdanii kao u jedno saliveni!Onamo uzlaze plemena,plemena Gospodnja.

Po zakonu Izraelovuda slave ime Gospodnje.Ondje stoje sudačke stolice,stolice doma Davidova.

Drugo čitanje Kol 1,12-20Prenio nas je u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje!

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola KološanimaBraćo:Zahvaljujemo Ocu koji vas osposobiza dioništvo u baštini svetih u svjetlosti.On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha.On je slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo vrhovništva, bilo vlasti –– sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu. On je glava tijela, Crkve; on je početak, prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude prvak. Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Mk 11, 9-10Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje: Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koje dolazi.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti žrtvu kojom je Krist ljude pomirio s tobom. Molimo te, nek tvoj Sin dade narodima dobra jedinstva i mira. Koji živi.

35


Ulazna: 75.5 Dostojan je ili: 183 Ti, Kriste, Kralj si vjekovaOtpjevni ps.: 839 U dom ćemo Gospodnji (1.-6.)Prinosna: 207 Prigni se, svako koljeno ili: 184 ili 283 Ti divni Kralj si nebesnikPričesna: 222 Gospodin kraljujeZavršna: 183.6 Ti, Kriste, Kralj si vjekova ili: XXIV Jubilejski himan

Evanđelje Lk 23, 35-43Gospodine, sjeti me se kada dođešu kraljevstvo svoje!

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Podrugivali se Isusu glavari s narodom: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!«Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski.«Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđi-vao: »Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!« A drugi ovoga prekoravaše: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.« Onda reče: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaStoluje Gospodin – Kralj dovijeka. Gospodin narod svoj mirom blagoslivlje.

Ps 29, 10-11

Popričesna molitva Gospodine, pozvao si nasda služimo Kristu, Kralju svega svijeta. Okrijepi nas ovom hranom, koja daje besmrtnost, da budemo dionici njegova kraljevanjai vječnog života. Po Kristu.

»Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.«

Renato Guttuso: Raspeće, 1941.

Molitva vjernika

Braćo i sestre, Krist Gospodin nam je svojom smrću i uskrsnućem otvorio vrata nebeskoga kraljevstva. Njemu, Kralju svega stvorenja, uputimo svoje vapaje moleći:

Dođi kraljevstvo tvoje, Gospodine!1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika:

pomozi joj da se nikada ne odijeli od tebe te življenjem evanđelja bude svemu svijetu jasan znak tvoga kraljevstva, molimo te.

2. Za papu našega Franju i sve pastire kojima si povjerio vodstvo svoga svetoga naroda: daj da, po primjeru tvoga predanja na križu, budu uvijek spremni zauzeti se za spasenje svakoga čovjeka, molimo te.

3. Za vladare koji upravljaju ‘kraljevstvima’ ovoga svijeta: nadahni ih da promiču pravdu i jednakost te se zauzimaju za mir u cijelome svijetu, molimo te.

4. Za našu domovinu: probudi u svim njezinim građanima odgovornost za sve što nam je zajedničko, a kršćane nadahni da duhom evanđelja oplemenjuju život cjelokupnoga društva, molimo te.

5. Za nas, u tvoje ime ovdje sabrane: daj nam proniknuti u otajstvo tvoga križa da svoja trpljenja prihvatimo kao put spasenja, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, Kralju svega stvorenja, Ti si početak i dovršetak svega. Nadahnjuj i prati naše misli i naša djela kako bismo svojim životom gradili u svijetu Kraljevstvo koje si nam po svome križu i uskrsnuću darovao. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.


36

Krist – Kralj svega stvorenja

U pripovijesti pod naslo-vom Eine kaiserliche Botschaft (Kraljevska

poruka) Franz Kafka piše o ne-poznatom kralju koji na svo-joj samrtnoj postelji povjerava svom podaniku, glasonoši, ta-janstvenu poruku, koju on mo-ra prenijeti nepoznatom na-slovniku. Glasonoša, koji se probija kroz mase prisutne u kraljevskoj palači, nikada neće stići do cilja, gurajući se i gube-ći sve više u hodnicima palače.

Pisac u ovom kratkom dje-lu iznosi nekoliko tema koje su mu posebice drage: moć, išče-kivanje, beskorisnost napora, otuđenje. Središnje mjesto za-uzima iščekivanje. Na bilo ko-jem mjestu na svijetu nepozna-ta osoba iščekuje na prozoru dolazak poruke koja nikada ne-će stići i biti otkrivena čitatelju, poruke koju je predao kralj na umoru i to glasonoši koji ne nalazi izlaz iz palače. S jedne strane nalazi se tajanstvena i nedostižna moć, a na drugoj strani sluga, glasonoša koji nikako ne nalazi načina da napusti kraljevsku palaču. Poruka koju treba prenijeti zapravo se ne može pre-nijeti. Zarobljena je u nemogućnosti poveza-nosti i komunikacije među ljudima, zaroblje-na je u nemogućnost istinskoga zajedništva. Na kraju ostaje beskrajna samoća. Pripovi-jest i završava riječima: »A ti sjedi na prozor i zamisli da dolazi k tebi, kada padne noć.«

Zamisli da k tebi dolazi poruka kralja ko-ji umire, poruka čiji sadržaj ne znaš, koju se ne može priopćiti i koju nosi običan slu-ga, izgubljen u prostorima ogromne palače. Ima li ikakve nade u takvoj poruci i treba li beskrajno dugo sjediti na prozoru zamišlja-jući da dolazi?

Drukčiji kraljDanas slavimo svetkovinu drukčijega Kra-lja. Ne umire na postelji sam, uronjen u svo-ju moć, okružen masom podanika koji izgu-bljeni hodaju hodnicima palače dok samotni glasnik izgubljen luta u nemogućnosti da prenese poruku nekome tko beskorisno, sa-motnički čeka.

Ovaj Kralj umire razapet na križu, slab, nepomičan, u potpunome predanju u Oče-ve ruke, primajući predanje razbojnika ra-zapetoga s njegove desne strane. U trenutku umiranja on, premda razapet, grli razbojni-ka i obećava mu zajedništvo sa sobom. To je ključ njegovog kraljevstva: zajedništvo koje daruje upravo u trenutku umiranja, nemo-ći, koje izvor ima u predanju u Očeve ruke.

Ovaj kralj tri je puta ismijan i tri puta njegovi mu protivnici upućuju poziv da spa-si samoga sebe. Spasavanje samoga sebe,

Kraljevska poruka

Kristova slava skrivena u Otajstvu križa. (Križni put u crkvi sv. Alfonza u Würzburgu)


37


37

slijedom razmišljanja onih koji ga ismijava-ju, bilo bi jedini kriteriji mesijanske auten-tičnosti. A upravo je to suprotno onomu što ovaj kralj naviješta i svjedoči. Tko želi spa-siti sebe i svoj život, taj će ga izgubiti. To on naviješta i svjedoči, ali i pokazuje primje-rom. Sâm je iskusio gubitak vlastitoga živo-ta, potpuno izručenje samoga sebe. I tek je tako zadobio pravo kraljevstvo.

Drukčije kraljevstvoTakav je način kraljevanja ismijavan, izru-givan. Kralja se želi pridobiti za sebe. A on, jer je »izgubljen«, lišen moći, može k se-bi privući sve izgubljene i nemoćne. Po to-me je znak suda i podjele. Znak osporavan i suprotstavljan. Znak pred kojim se razot-krivaju namisli srdaca. Jedan ga razape-ti razbojnik proklinje, drugi ga moli. Jedni ga ismijavaju, drugi ga prate. Jedni ga ljube, drugi ga mrze. A on grli razapetim rukama.

Razbojnik koji se kaje i moli slika je uče-nika. Opominje razbojnika koji je s njima razapet. I u tome krajnjem trenutku on upu-ćuje »bratsku opomenu«. Ponaša se odgo-

vorno za druge. Priznaje vlastite grijehe i prihvaća posljedice. Ispovijeda vjeru u Isu-sovu nevinost i na kraju mu se obraća moli-tvom, priznajući da je on Kralj.

Krist je Kralj koji svoju poruku živi i živeći svjedoči. Kralj koji svojim umiranjem daruje život i omogućuje zajedništvo. Kralj koji dije-li srca da bi razotkrio njihove prave namisli. Pred njim se ne može sakriti u hodnicima pa-lače, biti anoniman, sjediti i čekati ili biti gla-snik koji ne zna kamo ide i ne zna kako izaći iz zlatnoga kaveza, iz dvorca u kojem je zatvo-ren. Njegova poruka treba učenike i glasnike koji su razapeti zajedno s njime, koji ne optu-žuju, nego priznaju, kaju se i mole za dar za-jedništva i blizine, priznajući da jedino Krist može darovati ulazak u pravi život.

Poruka Kafkinog kralja i poruka Kralja iz Evanđelja susreću istoga čovjeka. Ali na drukčiji način, drukčijom porukom. Kristo-vu se poruku ne može dočekati sjedeći po-kraj prozora, u nadi da će glasnik doći do su-mraka. Može ju se prihvatiti jedino na način na koji ju je živio Kralj koji ulazi u naše živo-te. Iščekivanje je pretvoreno u život.

Željko Tanjić

Podno Isusova križa stoje starješine, svećenici, vojnici i narod.

Zajedničko im je jedno: u Isusovu raspeću ne prepoznaju njegovu

proslavu. Izruguju se s njim. Objava Božje proslave u otajstvu križa

povjerena je jednomu od raspetih. Taj osuđenik, premda grješnik, otkriva

mudrost križa i moli: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje!«

Mudrost svećenika i narodnih vođa ponižena je vjerom raskajanoga

grješnika. Kajanjem i obraćenjem postajemo dionici Božjega kraljevstva.

Zrnj

e

Iščekujući Novoga kralja 2Sam 5, 1-3David je prikazan kao pastir (2Sam 5, 2), kao što su bili prikazivani i vladari drugih naroda drevnoga istoka. Kao što je pastir dužan brinuti se o stadu u ime vlasnika stada, tako se i kralj, u ime Božje, mora brinuti za narod. U Hebronu je sklopljen savez između Davida i narodnih starješina, a sklopljen je »pred Gospodinom« (5, 3). Tako je Bog jedna od ugovornih strana toga saveza i jedina koja će mu do kraja ostati vjerna. David je najprije vladao Judom, a potom i cijelim Izraelom. Nakon njega jedinstvenim je kraljevstvom vladao još samo Salomon, a po njegovoj smrti kraljevstvo će se ponovno podijeliti na sjeverno i južno, dok kraljevi neće vladati prema Božjoj volji. Stoga će se u narodu razviti sjećanje na zlatno doba Davidova kraljevstva, a osobito će nakon babilonskoga progonstva i utrnuća Davidove dinastije jačati iščekivanja novoga kralja, potomka Davidova, Mesije, koji će osloboditi svoj narod od svih neprijatelja i nevolja.

Darko Tepert


OTAJSTVO I ZBILJA

38

Glazbeni prilogU DUHU I ISTINI

Gospodin mi je svjetlost i spasenjeOtpjevni psalam za Spomen svih vjernika pokojnika

M. Bartolić

Go spodin- mi je svje tlost- i spa se- nje,- ko ga- da se bo jim?-

2. Za jedno1. Gospodin mi je

4. Vjerujem da ću uživati3. Slušaj, Gospodine, glas moga

dobra

svjetlost imolim Go

spaspovaGo

-sedipa

spod

----

nje:na,ja,nja

---- u

kogasamomilostiv mi budi,

datou

zem

seja

lji-

botrasliži

- ši-

jim?žim:me!vih.

--

-

3. Lice tvoje, Go4. U Gospodina se

2. da živim u Domu1. Gospodin je štit ži

Gospodnjem sve dane ži

vota

vota

uzdaj, oju-

-

-spodine, ja

svo

mo

trana- či-

ga,

se,

ga:

žim,-

-

-

pred ki

Ne skrivaj lica

da uživam milinu

čvrsto nek bude srce tvoje:

Gospodnju i Dom

u Gospodi

nje

me

na

svo

- -

-

da

gov

se

ga--

stre

gleod

uz

me

daj!

pim?

dam.ne!

-

-

-

-

24

2424

&##

&##

?##

&## Ps 27, 1.4.5.7.8b.9a.13-14

&##

?##

&##

&##

?##

œj œj œj œj œj œ œj œj œ ™ œj ˙ œj œj œj œj œ œ œ ™

œj ˙œJ ˙ œ œ œ ˙ ˙ œ œ œ œ œ œ œ ™œ ™‰ œ œ œœ œœ œ œ œ œ œ

˙œ

˙ œ ™œ ™

W W œj œj œ W œj œj œj œj œ

WW WW œ œ œ WW ˙ ™œ œ œ œ œ

WW WW œ œ œWWW

œœœ ˙

˙

W W œj œj œ W œj œj œj œj œ

WW WW œ œ œ WW œ œ œ œ œœWW WW œ œ œ

WWW

œ˙ ˙ œœ

39

1010živo vrelo10živo vrelo1010živo vrelo10201320131020131010201310Gospodin dolazi suditi pucima

Otpjevni psalam 33. nedjelje kroz godinu – CI. Andrić

Go spodin do lazi- su di- ti- pu ci- ma- po pra vi- ci.-

3. Jer Go

1. Zapjevajte Go2. Neka huči more i

spoštospo-

- dijedin

-

-

nu- uzudo

cinjela-

tru,mu,zi,

--- dolazi

uz citru ikrug zemaljski i stanov

zvunisu

-kecidi

--- ti- zem

njeglaz ba

go-- la;

vi!lji.-

--

2. Rijeke nek1. uz trublje i

3. Sudit će krugu ze

zvu

maljplješ

-

kećuskom

-

--

rorupo

kago

prav

--

di

va:ma,-

-

- i pucima

kličite Gozajedno s njima neka se br

po

spo- didapra

-- nu- kra

ravi-

du-lju!ju!ci.

-

--

C

C

C

&

&

?

&Ps 98, 5-6.7-8.9

&

?

&

&

?

Œ œ œ œ œ ™ œj ˙ ˙ œ œ œ œ ˙ œ œ ˙ w

ŒŒ œœ œ œ œ ™˙ œj ˙ w œ œ œ œ ˙ œœ œœ ˙ ww

w ˙ w ˙ ww œ œ ˙ ˙ ˙ ww

W œj œj œj œ œ œj œ W œJ œJ œJ œj œj œ

WW œœ œ œjœJ œ ™œ œ œ œœ WW œ ™œ œ œj œœ œ œœWW œœ œj œ ™œJ œ ™ œœ WW œ œ œJ

œ œ œjœ œ œœ œ œ

W œj œj œj œ œ œj œ W œJ œJ œJ œj œj œ

WW œjœ œj œjœJ œ ™œ œ œj œœ WW œjœ ™ œj œj œœ œ œœ

WW œœ œj œ ™œJ œ ™ œœ WW œ ™œœ œj

œ œœ œ œ

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Osjetljivost za vrijednost žrtve oso-ba koje su svoje živote ugradili u slobodu do-movine, čuvajući svoje ljudsko dostojanstvo i svjedočeći pripadnost Katoličkoj Crkvi, zacije-lo pronalazi sigurno mjesto u vjerničkome pro-mišljanju, u molitvi, kako osobnoj tako i za-jedničkoj. Življenje vjere zahvaća sav život i nadahnjuje nas da svjetlom vjere promatramo svekolika zbivanja, pa i prošlost koja je nerijet-ko bremenita zlom i nepravdom i čija nam isti-na biva svjesno skrivena, zanijekana ili iskriv-ljena. Pa i onda kada o povijesti nemamo što ili ne možemo puno reći, jer nam je njezina istina prešućena ili zasjenjena lažju, mi kršćani ima-mo dužnost moliti za sve ljude, osobito za one koji su bili žrtvom okrutne ljudske mržnje zbog svoje nacionalne pripadnosti ili pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Iskrena molitva pročišćuje spomen, rasvjetljuje put do istine, pomaže ra-zotkriti i rastočiti korijen zla kako se ono ne bi više ponovilo. Nova nepravda prema svim žr-tvama počinja se zabranom ili sprječavanjem spomena i sjećanja na njih. Tom je zabranom desetljećima potiskivana i zatirana vrijednost žrtve mnogih nevinih, ali i skrivana istina o po-činjenim nepravdama i zločinima. I žrtve ne-davnoga rata, premda nam je istina puno bliža i poznatija i premda mnogi još nosimo bolno sjećanje zbog gubitka najmilijih, bivaju katka-da prešućene i osporavane.

S takvim bremenom prošlosti i nepravdâ, svaki spomen na žrtve i na istinu o njima posta-je vrlo osjetljiv, pa se u vjerničkome molitvenom sjećanju nastoji pronaći najprikladniji način ko-jim se želi iskazati zahvalnost za dragocjenost žrtve života, moliti za spasenje svih poginulih, za istinski mir i snagu oproštenja u svima ko-ji su ostali bez svojih najbližih, kao i za osobe koje u svome životu još osjećaju bolne posljedi-ce ratnih razaranja. U toj brizi, kojom nastojimo

Spomen na nevine žrtve rata

vjerno čuvati spomen, ali i ispravljati nepravdu kojom se prešućuje ili zanemaruje dragocjenost žrtve hrvatskih branitelja i svih nevinih žrtava, zamjećuju se katkada i stanovita nesnalaženja u vjerničkome čuvanju spomena.

Osim spomena u osobnoj i zajedničkoj mo-litvi, kao zajednica vjernika slavimo sakrament euharistije, koja je spomen-čin Kristove otku-piteljske žrtve na križu. Slaveći euharistiju mi uvijek molimo za Crkvu, za potrebe ljudi i svije-ta, ali i za dar božanskoga života svima premi-nulima, a među njima posebice za one koji su pogubljeni iz mržnje prema Bogu i prema nje-govoj Crkvi. Premda se zauzima za istinu i uvi-jek nastoji prepoznati dragocjenost žrtve ne-vinih, Crkva kroz sva stoljeća čuva raznolikost molitvenih i liturgijskih oblika spomena. Kada je riječ o vjernicima (bilo kojega staleža) koji su cijenom krvi nesebično pružili živo svjedočan-stvo života za Krista i vjeru, Crkva ih proglaša-va »mučenicima«, »Kristovim svjedocima«, te se, slaveći njihovu proslavu u nebu, utječe nji-hovoj molitvi i zagovoru. Zato se propisanim postupkom koji prethodi beatifikaciji ili kano-nizaciji nekoga mučenika, Crkva nastoji osvje-dočiti u njihov primjer vjere.

Proglašujući »mučenicima« samo neke među mnoštvom nevinih žrtava Crkva ne ni-ječe vrijednost žrtve neznanih, niti priječi mo-gućnost otvaranja postupka kojim bi i dru-gi mogli biti ubrojeni u red blaženih i svetih mučenika. Sve dok se to ne dogodi Crkva ču-va spomen na njih na drukčiji način: moli za njih, moli za njihovu proslavu kod nebesko-ga Oca po snazi Kristove žrtve. Stoga nije do-pustivo da se molitvena ili liturgijska slavlja za nevine žrtve ratova nazivaju Danom mučeni-ka, kao što ne može biti prihvatljivo da se eu-haristija toga spomena slavi po obrascu svetih mučenika i u ruhu crvene boje.

Zadnjih godina u pojedinim župama i zajednicama običava se slaviti euharistija u spomen na žrtve iz posljednjih ratova, a uz to se govori o »Danu mučenika« te se u slavlju uzima misni obrazac od slavlja mučenika i ruho crvene boje. Može li takav govor o »mučenicima« biti u liturgiji opravdan?

Marin B.

liturgijsko-pastoralni listliturgijsko-pastoralni list

živo vreloPoklonite pretplatu dragoj osobi,

prijatelju, rodbini ...Nazovite naš broj telefona

ili pošaljite e-mail za dodatne informacije.

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD • BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

živo vrelo

www.hilp.hr

POKLON PRETPLATA

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

www.hilp.hr/pretplata

Pretplatite se!Trinaest brojeva godišnje za 169 kuna!

Časopis namijenjen:

• vjerničkim zajednicama • vjeroučiteljima i katehetama • čitačima i drugim

služiteljima na liturgijskim slavljima • voditeljima biblijskih i liturgijskih

skupina • članovima župnih pastoralnih vijeća • obitelji i njezinoj pripravi

za nedjeljno liturgijsko slavlje • svima koji žele živjeti bogoslužje Crkve

Pretplatite se!

© S

hutte

rsto

ck

Documents

Molimo jer vjerujemo M - hilp.hr · PDF filejeno o molitvi i vjeri, o molitvi i liturgiji. Time dolazimo do temeljnog postulata ko-ji ima korijen u istini da je liturgija zapra