87027875 Kate Furnivall Ruska Konkubina

7/31/2019 87027875 Kate Furnivall Ruska Konkubina

http://slidepdf.com/reader/full/87027875-kate-furnivall-ruska-konkubina 1/264



2

Naslov izvornika: The Russian ConcubineKate Furnivall, 2OO7



3

Uspomeni na moju majku,

Lily Furnivall, č ija je prič a inspirirala moju.

S ljubavlju.





5

Rusija prosinac, 1917.

Vlak je zatutnjao i zaustavio se. Siva para sukljala je iz njegove prenapregnute lokomotive u bijelo nebo, a dvadeseti četiri teretna vagona propinjala su se i kloparala da bi se napokon, uz trzanje i pištanje, umirila. Njiska konja iizvikavane naredbe odjekivali su u tišini praznog, zaleđenog krajolika.

„Zašto smo stali?" Valentina Friis šaptom je upitala svog muža.Dah joj je lelujao između njih kao ledena zavjesa. Njezinu se očajnom umu činilo da je to jedini dio nje koji se

još ima snage micati. Čvrsto mu je stisnula ruku. Ovaj put ne zbog topline već zato što je morala znati da je uz nju.On je odmahnuo glavom, lica poplavjela od hladnoće, jer kaput je čvrsto omotao oko djeteta koje mu je spavalo u

naruč ju.„Ovo nije kraj", rekao je.„Obećaj mi", izustila je.Nasmiješio se svojoj ženi, a onda se oboje priljubiše uz grubi, drveni zid stočnog vagona, gledajući van krozuske procijepe među daskama. Svuda oko njih, druge su oči slijedile njihov primjer. Oči očajnika. Oči koje suveć previše vidjele.„Ubit će nas", bezizražajnim je glasom rekao bradati muškarac desno od Valentine. Imao je teški gruzijski

naglasak, a svoju je šubaru od astrahana nabio preko ušiju. „Zašto bismo inače stali tu usred ničega?",,O, sveta Marijo, Majko Božja, zaštiti nas."Bio je to vapaj starice šćućurene na prljavom podu, zamotane u toliko šalova da je izgledala kao mali, debeli

Buda. Ali, ispod smrdljivih dronjaka žena je bila sama kost i koža.

„Ne, babuška", inzistirao je drugi muški glas. Dolazio je iz stražnjeg dijela vagona, u kojem se ledeni vjetarnemilosrdno probijao kroz grede, unoseći ledeni dah Sibira u njihova pluća. „Ne, to je sigurno general Kornilov.On zna da umiremo od gladi u ovim prokletim stočnim vagonima. Neće dopustiti da umremo. On je velikizapovjednik."

Žamor odobravanja pronio se mnoštvom, unoseći tračak nade u tupe poglede. Mladi dječak prljave plave kose,koji je dotad bezvoljno ležao u kutu vagona, skočio je na noge i počeo plakati od olakšanja. Odavno već nitko nijetrošio energiju na suze.

„Dragi Bože, molim se da ste u pravu", rekao je čovjek upalih očiju i s amputiranom rukom povezanomprljavim zavojem. Noću je neprestano jecao u snu, ali je danju bio tih i napet. „Mi smo u ratu", netko se otresao.„General Lavr Kornilov ne može biti na više mjesta u isto vrijeme."

„Ali kažem vam da je to on. Vidjetćete."„Je li u pravu, Jens?" Valentina je pogledala u muža.

Imala je samo dvadeset i četiri godine, bila je sitna i krhka, ali njezine tamne, senzualne oči jednim supogledom mogle natjerati muškarca da, barem nakratko, zaboravi na hladnoću, glad koja mu je izjedala utrobu itežinu djeteta u njegovim rukama. Jens Friis bio je deset godina stariji od svoje žene i strepio je od mogu ćnosti dalutajući boljševički vojnici primijete njezino prelijepo lice. Pognuo je glavu i lagano je poljubio u čelo.

„Uskoro ćemo znati", rekao je.Crvena brada na njegovu neobrijanom licu grebla je Valentinine ispucale usne, ali njoj to nije smetalo, kao ni

vonj njegova neopranog tijela. Podsjećali su je da nije umrla i otišla u pakao. Jer se sve ovo činilo kao pakao.Pomisao da bi ovo stravično putovanje na više tisuća kilometara snijega i leda moglo trajati zauvijek, cijeluvječnost; pomisao da je to okrutno prokletstvo njezina kazna zbog suprotstavljanja roditeljima progonila ju je na

javi i u snu.Odjednom su se otvorila velika pomična vrata vagona i bijesni su glasovi počeli vikati: Vse is vagona, bistro.Van iz vagona.



6

Valentinu je zaslijepilo svjetlo. Bilo ga je previše. Nakon vječnog sumraka vagona, svjetlo je nagrnulo na nju sgolemoga nebeskog svoda, odbijalo se o snijeg i otimalo joj vid. Čvrsto je zažmirila, a zatim prisilila oči da seusredotoče na scenu oko nje. Ono što je ugledala zaledilo joj je srce.

Red pušaka. Sve uperene ravno u odrpane putnike koji su izlazili iz vlaka i skupljali se u nemirne grupe, skaputima čvrsto stegnutima da ih zaštite od hladnoće i straha. Jens je ispružio ruku da staroj ženi iz njihova vagonapomogne da siđe, ali prije nego što ju je uspio uhvatiti za ruku, netko ju je odostraga gurnuo i starica je pala licem usnijeg. Nije kriknula, nije ispustila ni glasa. Vojnik koji je otvorio vrata vagona brzo ju je povukao na noge i

protresao je jednako nemarno kao što pas trese kost.Valentina je razmijenila pogled s mužem. Bez riječi su spustili djevojčicu iz Jensova naruč ja i postavili je

između sebe, skrivajući je u naborima svojih dugih kaputa dok su se kretali prema naprijed.„Mama?" Bio je to šapat. Iako je imala samo pet godina, znala je da mora biti tiha. Da mora biti mirna.„Ššš, Lidija", promrmljala je Valentina, ali nije mogla odoljeti a da ne pogleda prema svojoj kćeri. Vidjela je

samo par velikih, žućka-stosmeđih očiju na srcolikom, mrtvački blijedom licu i malene noge u čizmama koje jeprogutao snijeg. Valentina se stisnula uz muža i lice je prestalo postojati. Samo joj je mala ruka u njezinoj govorilasuprotno.

Gruzijac iz vagona bio je u pravu. Ovo mjesto uistinu je bilo usred ničega. Mjesto koje je i Bog zaboravio, nakojem nije bilo ničega osim snijega i leda i rijetkih, blistavo crnih litica izloženih vjetrovima. U daljini, nizogoljelih stabala stajao je kao podsjetnik da bi tu moglo biti života. Ali da to nije mjesto za život. Nije bilo mjestoni za smrt.

Muškarci na konjima nisu izgledali kao vojnici. Nisu nimalo sličili elegantnim časnicima koje je Valentinanavikla susretati u plesnim dvoranama i trojkama1 Sankt Peterburga ili na klizanju na Nevi, časnicima koji su sepravili važni svojim uglačanim uniformama i besprijekornim ponašanjem. Ovi su ljudi bili drugačiji. Nimalo nalikonom elegantnom svijetu koji je ostavila iza sebe. Bili su neprijatelji. Bili su opasni. Njih pedesetak se raširilo uzvlak, oprezni i gladni kao vukovi. Od hladnoće su se štitili šinjelima najrazličitijih boja, neki sivima, neki crnima, a

jedan je imao maslinastozeleni kaput. Ali svi su imali iste puške dugih cijevi i isti fanatičan pogled u očima.„Boljševici", Jens je promrmljao Valentini dok su ih tjerali na hrpu nad kojom je krhki zvuk molitve rominjao

poput suza. „Navuci kapuljaču preko glave i sakrij ruke."„Ruke?"„Da."„Zašto ruke?"„Drug Lenjin voli kad su pune ožiljaka, ogrubjele od godina onoga što on zove poštenim radom." Zaštitnički ju

je dodirnuo. „Bojim se da se sviranje glasovira ne broji, ljubavi moja."Valentina je kimnula, navukla kapuljaču, a slobodnu ruku stavila u džep. Njezine rukavice, njezine nekada

prekrasne rukavice od samurovine potpuno su se raspale tijekom mjeseci provedenih u šumi, kad su no ću pješačili,a danju se hranili crvima i lišajevima. Ti mjeseci nisu ostavili traga samo na rukavicama.

„Jens", rekla je tiho. „Ne želim umrijeti."On je žestoko odmahnuo glavom, a slobodnom je rukom pokazao prema visokom vojniku na konju koji je očito

bio glavni. Onome u zelenom kaputu.„On je taj koji bi morao umrijeti - zato što je poveo seljake u ovo masovno ludilo koje razara Rusiju. Ljudi

poput njega oslobode bujicu brutalnosti i nazovu to pravdom."U tom je trenutku časnik izdao naredbu i još je vojnika sjahalo. Svoje su puške nabijali ljudima u lice i spuštali

ih po njihovim leđima. Dok se teški dah vlaka uzdizao nad nijemom divljinom, vojnici su gurali i tjerali svoj teretod stotine prognanih ljudi u tijesni krug pedeset metara od pruge, da bi zatim krenuli uzimati svu njihovu imovinaiz vagona.

„Ne, molim vas, nemojte", povikao je čovjek kraj Valentine kad je iz jednog od prednjih vagona izletjelonekoliko deka i malo kuhalo. Suze su mu curile niz obraze.

Ona je ispružila ruku. Stavila je na njegovo rame. Nikakve riječi nisu mogle pomoći. Svuda oko nje, očajna licabila su siva i napeta.

1 Kočija koju vuku tri konja (nap. prev.)



7

Ispred svakog vagona rasle su bijedne hrpe nekad brižljivo prikupljanih stvari, koje su vojnici najprije izbacilina snijeg, a zatim i zapalili. Zapaljena s pomoću ugljena iz parnog stroja lokomotive i malo prolivene votke, vatra

je proždrla posljednje ostatke njihova samopoštovanja. Odjeća, deke, fotografije, desetak ikona Djevice Marije, čaki minijaturna slika cara Nikolaja II. Sve pocrnjelo, spaljeno, pretvoreno u pepeo.

„Vi ste izdajice. Svi vi. Izdajice svoje zemlje."Optužbe su došle od visokog časnika u zelenom kaputu. Iako nije imao nikakvih oznaka osim značke s

prekriženim sabljama na svojoj vojničkoj kapi, njegov je autoritet bio neupitan. Sjedio je uspravno na velikom,

mišićavom konju kojega je s lakoćom kontrolirao povremenim pritiskom pete. Oči su mu bile tamne i nestrpljive,kao da je ovaj teret bjelogardijaca bio zadatak koji mu se gadio.„Nitko od vas ne zaslužuje živjeti", rekao je hladno.Duboki se jauk začuo iz gomile, koja kao da se zaljuljala od šoka.Povisio je glas. „Iskorištavali ste nas. Zlostavljali. Vjerovali ste da nikada neće doći trenutak kada budete

morali odgovarati nama, narodu Rusije. Ali prevarili ste se. Bili ste slijepi. Gdje je sada sve vaše bogatstvo? Gdjesu vaše velike kuće i plemeniti konji? Car je prošlost i ja vam se kunem da..."

Jedan se glas uzdigao negdje iz sredine mnoštva. „Bog blagoslovio cara. Bog čuvao obitelj Romanov."Odjeknuo je pucanj. Puška u časnikovim rukama je poskočila. Osoba iz prvog reda pala je na zemlju; tamna

mrlja na snijegu.„Ovaj je čovjek platio za vašu izdaju." Njegov je neprijateljski pogled prezirno prešao preko zaprepaštene

gomile. „Vi i takvi kao vi bili ste paraziti na leđima izgladnjelih radnika. Stvorili ste svijet okrutnosti i tiranije ukojem su bogataši okretali leđa vapajima siromašnih. A sada ostavljate svoju zemlju, kao štakori koji bježe sgorućeg broda. I još se usuđujete mladost Rusije povesti sa sobom." Okrenuo je konja i odmaknuo se od gomileispijenih lica. „Sada ćete predati svoje dragocjenosti."

Kimnuo je, a vojnici su ušli među zarobljenike. Sustavno su im oduzimali sav nakit, satove, srebrne tabakere,sve što je imalo ikakvu vrijednost, uključujući i sve vrste novca. Drske su ruke pregledavale odjeću, tražile podpazusima, u ustima, čak i među grudima, tragajući za pažljivo skrivenim predmetima koji su svojim vlasnicimaznačili razliku između života i smrti. Valentina je izgubila smaragdni prsten skriven u porubu haljine, dok je Jensuoduzet posljednji zlatnik iz čizme. Kad je sve bilo gotovo, iz zanijemjele gomile čulo se samo slabašno jecanje.Oteli su im nadu, a s njom i mogućnost govora.

Ali, časnik je bio zadovoljan. Izraz gađenja napustio je njegovo lice. Okrenuo se i izdao oštru naredbu čovjeku

na konju iza sebe. Isti je tren nekolicina vojnika na konjima počela krivudati kroz gomilu, razdvajajući je,uzburkavajući. Valentina je čvrsto stisnula malu ruku skrivenu u svojoj i znala je da bi Jens prije umro negoispustio ruku djeteta. Kad se veliki, crvenkastosmeđi konj zanio prema njima, a njegova željezom potkovana kopitadošla opasno blizu, djetetu se oteo tihi uzvik, ali inače se hrabro držala i nije ispustila ni zvuka.

„Što to rade?" prošaptala je Valentina.„Odvode muškarce. I djecu."„O, Bože, ne."Ali, bio je u pravu. Ostavljali su samo starce i žene. Ostale su razdvajali i odvodili. Vapaji bola parali su

zaleđenu pustopoljinu, a negdje kod drugog kraja vlaka šuljao se vuk, privučen mirisom krvi.„Jens, ne, ne daj im da te odvedu. Ni nju", molila je Valentina.„Tata?" Maleno je lice izronilo između njih.

„Tiho, ljubavi."Snažan udarac kundaka pogodio je Jensa u rame baš kad je ponovno prebacivao kaput preko glave svoje kćeri.Zateturao je, ali je ostao na nogama.

„Ti. Marš tamo." Vojnik na konju izgledao je kao da samo čeka izgovor da povuče okidač. Bio je vrlo mlad.Vrlo nervozan.

Jens se nije pomaknuo. „Ja nisam Rus." Polako, da ne uznemiri vojnika, posegnuo je prema unutarnjem džepu iizvukao putovnicu.

Vidite", žurno je dodala Valentina. „Moj muž je Danac."Vojnik se namrštio, nije bio siguran što da radi. No, zapovjednik je imao oštre oči. Odmah je primijetio

njegovu neodlučnost. Podbo je konja naprijed u uspaničenu gomilu i došao do mladog redova.„Grodensky, zašto gubiš vrijeme?" zahtijevao je.

Ali nije obraćao pozornost na vojnika, ve

ćna Valentinu. Kad je podigla glavu da se obrati soldatu na konju,kapuljača joj je skliznula s glave i otkrila dugu tamnu kosu i visoko čelo s blijedom, besprijekornom kožom.

Mjeseci gladovanja istaknuli su joj jagodice i učinili da joj oči izgledaju još veće.



8

Časnik je sjahao. Izbliza, vidjeli su da je mlađi nego što je izgledao na konju, vjerojatno još u tridesetima, ali sočima mnogo starijeg čovjeka. Uzeo je putovnicu i kratko je pregledao, a pogled mu je bježao s Valentine na Jensai natrag.

„Ali ti", grubo je rekao Valentini, „ti si Ruskinja?"Iza njih su počeli odjekivati pucnjevi.„Rođenjem da", odgovorila je. Nije se okrenula prema tim zvukovima. „Ali sada sam Dankinja. Udajom."

Htjela se primaknuti mužu, bolje sakriti dijete između njih, ali nije se usudila pomaknuti. Samo su joj se prstičvrš

će stegnuli oko si

ćušne hladne ruke u njezinoj.Bez upozorenja, časnikova se puška zabila u Jensov trbuh i on se presavio uz prigušeni uzvik bola, ali ga je

odmah zatim drugi udarac u zatiljak oborio na snijeg. Krv je poprskala ledenu površinu.

Valentina je vrisnula.Isti je tren osjetila da se malena ruka istrgnula iz njezine te je vidjela svoju kćer kako se baca na časnikove

noge, bijesna poput divlje mačke, koja grize i grebe u mahnitom napadu. Kao na usporenom filmu, gledala je kakose kundak puške počinje spuštati prema malenoj glavi.

„Ne", povikala je i zgrabila dijete prije nego što su je uspjeli udariti. Ali snažnije ruke istrgnule su joj mladotijelo iz zagrljaja.

„Ne, ne, ne!" vrisnula je. „Ona je dijete Danca. Nije Ruskinja."„Ona jest Ruskinja", inzistirao je časnik i izvukao pištolj. „Bori se kao Ruskinja." Ležerno je prislonio cijev

pištolja posred djetetova čela.„Nemojte je ubiti, preklinjem vas", molila je Valentina. „Molim vas, nemojte je ubiti. Napravit ću... sve... sve.Ako je pustite da živi."

Duboki jecaj začuo se iz slomljene prilike pod njezinim nogama.„Preklinjem vas", tiho je molila. Otkopčala je gornji gumb kaputa, ne skidajući oči s časnikova lica. „Sve."Boljševički zapovjednik ispružio je ruku i dotaknuo joj kosu, obraz, usta. Zadržala je dah, u mislima

ohrabrujući njegovu želju. I za jedan kratki trenutak znala je da ga ima. Ali kad je bacio pogled na svoje ljude kojisu ih gledali, koji su žudjeli za njom i nadali se da će poslije doći red i na njih, odmahnuo je glavom.

„Ne. Nisi vrijedna toga. Čak ni topli poljupci tvojih prekrasnih usana. Ne. To bi izazvalo previše nevolja medumojim vojnicima." Slegnuo je ramenima. „Šteta." Njegov se prst stegnuo oko okidača.

„Daj da je otkupim", brzo je rekla Valentina.

Kad je okrenuo glavu i zagledao se u nju mrkim pogledom koji mu je spojio guste obrve, ponovila je: „Daj da je kupim. I svog muža."On se nasmijao, a taj je oštar zvuk odjeknuo i medu vojnicima. „Čime?"„Ovime." Valentina je gurnula dva prsta u grlo i nagnula se naprijed kad joj je mlaz tople žuči izletio iz

praznog želuca. Usred žute mrlje koja se razlila po snježnoj kori ležala su dva sićušna pamučna paketića, ne većaod lješnjaka. Na časnikov znak bradati vojnik ih je podignuo i predao njemu. Sada su ležali, prljavi i vlažni, usrednjegove crne rukavice.

Valentina je prišla bliže. „Dijamanti", rekla je s ponosom.Odlijepio je pamučne omote, s gorljivošću vidljivom u svakom njegovu pokretu, dok mu u ruci nije zasjalo

nešto što je izgledalo poput dva grumenčića blistavog leda.Valentina je prepoznala pohlepu na njegovu licu. „Jedan da otkuim svoju kćer. Drugi za muža."

„Mogao bih ih samo uzeti. Više nisu tvoji." „Znam."Odjednom se nasmijao. „U redu. Dogovorit ćemo se. Zato što imam dijamante a ti si lijepa, zadržat ćeš derište."Lidiju su gurnuli Valentini u naruč je, a ona ju je stisnula kao da se želi uvući u nju.

,,I moga muža", inzistirala je Valentina.„Tvog muža ćemo zadržati."„Ne, ne. Molim vas, Bože, ja..."Ali, onda su se pokrenuli konji. Čvrsti zid njihovih tijela tjerao je žene i starce natrag prema vlaku.Lidija je vrištala u Valentininim rukama: „Tata, tata...", a suze su joj tekle niz mršave obraze dok je gledala

kako odvlače njegovo tijelo.

Valentina nije imala suza. U sebi je imala samo smrznutu prazninu, golu i beživotnu kao divljina kroz koju su

prolazili. Sjedila je na smrdljivom podu stočnog vagona, le

đima naslonjena na drveni zid. No

ćje prodirala unutra izrak je bio toliko hladan da je disanje bilo bolno, ali ona ništa nije primjećivala. Glava joj je beživotno visjela, a oči

gledale u prazno. Oko nje, prazna mjesta bila su ispunjena zvukovima bola. Nije bilo dje čaka prljave plave kose



9

kao ni čovjeka koji je bio siguran da je Bijela armija stigla da ih nahrani. Žene su plakale za izgubljenimmuževima, za ukradenim sinovima i kćerima. S neskrivenom su zavisti zurile u jedino preostalo dijete u vlaku.

Valentina je čvrsto omotala svoj kaput oko sebe i Lidije, ali još je osjećala da joj kći drhti.„Mama", prošaptala je djevojčica, „hoće li se tata vratiti?"„Ne."Već je dvadeseti put postavila isto pitanje, kao da bi to neprestano ponavljanje moglo promijeniti odgovor. U

tami, Valentina je osjetila da se malo tijelo trese.

Zato je uzela hladno lice svoje kćeri u ruke i odlu

čno rekla: „Ali mi

ćemo preživjeti, ti i ja. Preživjeti jenajvažnije."



10

Junchow, sjeverna Kinasrpanj, 1928.

Zrak na tržnici smrdio je na mazgin izmet. Muškarac u lanenom krem odijelu nije znao da ga slijede. Dapromatraju svaki njegov pokret. Pritisnuo je svježe opranu bijelu maramicu na nos i ponovno se pitao zašto je, zaime božje, došao u ovu zemlju, koju je i Bog zaboravio.

Neočekivano, oštra engleska crta njegovih usta izvinula se u lagani osmijeh. Možda je Bog i jest zaboravio, alinisu je zaboravili njezini vlastiti, poganski bogovi. Zalobni zvuci golemih brončanih zvona doplovili su iz hrama inepozvani ušli u njegovu glavu, gdje su odjekivali u potmuloj, naizgled beskrajnoj monotoniji. U pokušaju da siodvrati pažnju, na jednom od brojnih štandova čiji su vlasnici vikom privlačili kupce odabrao je komad porculana i

podigao ga prema svjetlu. Prozračno kao zmajev dah. Krhko poput srca lotosova cvijeta. Zdjelica je utonula ukrivinu njegova dlana, kao da ondje i pripada.

„Rana dinastija Ch'ing", promrmljao je s užitkom.„Ti kupiti?" Kineski prodavač u sumorno sivoj tunici zurio je u njega pun očekivanja, a crne su mu oči blistale

u lažnom dobrom raspoloženju. „Ti sviđati?"Englez se nagnuo prema naprijed, pažljivo izbjegavajući kontakt između grubo izrađenog štanda i svojega

besprijekornog sakoa. Savršeno uglađenim glasom pitao je: „Reci mi, kako vi Kinezi možete proizvestinajsavršenije kreacije na svijetu, ali i najgnjusniju prljavštinu koju je čovjek ikad vidio?"

Slobodnom je rukom pokazao na mnoštvo čija su tijela preplavila tržnicu, na povorku znojem natopljenihmazgi koje su, natovarene velikim blokovima soli koji su škripali na njihovim nesalomljivim leđima, teturale krozgomilu pokraj štandova s hranom, ostavljajući iza sebe izmet, da sazrijeva na ubitačnoj vrućini dana. Lica

izbrazdanog ožiljcima velikih boginja, gonič mazgi bio je sretan što je sigurno stigao u Junchow pa se cerio kaomajmun, ali je i smrdio kao jak. Uz to, kamenom popločene ulice bile su bijele od izmeta iz stotine ptič jih kavezaod bambusa, a sve se to stapalo sa smradom otvorene kanalizacije koja je prolazila uz rub trga. Kraj kanalizaciječučalo je dvoje male djece s prljavim crnim pletenicama i veselo žvakalo nešto zeleno i sočno. Samo Bog zna što jeto bilo. Samo Bog i muhe. Muhe su se rojile oko svega.

Englez se okrenuo natrag prema prodavaču i uz malodušno slijeganje ramenima ponovno upitao: „Dakle, kakoto možete?"

Kineski prodavač digao je pogled prema visokom fanquiju, Stranom vragu, ne razumjevši ni riječi, ali bio jeobećao svojoj novoj konkubini da će joj kupiti par satenskih cipelica, crvenih, izvezenih, pa nije htio izgubitimušteriju. Ponovio je dvije od ukupno osam riječi engleskog koje je znao. „Ti kupiti?" i pun nade dodao: „Takolijepo."

„Ne." Englez je s ljubavlju vratio zdjelicu kraj crno-bijele lakirane kutijice za čaj. „Ne kupiti."Okrenuo se da ode, ali nisu mu dali mira. Odmah ga je napao sljedeći prodavač. Bujica glasova, na tom

prokletom jeziku koji nije razumio, njegovim je velikim zapadnjačkim ušima zvučala kao da se mačke tuku. Svemu je kriva ova vražja vrućina. Izluđivala ga je. Rupčićem je obrisao čelo i pogledao na džepni sat. Morao je požuriti.Nije želio zakasniti na dogovoreni ručak s Binkyjem Fentonom u klubu Odisej. Stari Binky prilično je pazio na testvari. I s pravom.

Odjednom je osjetio oštru bol u ramenu. Rikša se gurala da prođe kraj njega, kloparajući po kamenim pločamaulice. Dovraga, tih je prokletih stvari jednostavno bilo previše. To se ne bi smjelo dopustiti. Pogled mu je iritiranopoletio prema putniku u rikši, ali je odmah omekšao. Vitka, u cheongsamu2 boje jorgovana s visokim ovratnikom,vrlo uspravno je sjedila prekrasna mlada Kineskinja. Duga tamna kosa spuštala joj se niz leđa poput plašta od

satena, a iza uha je zataknula bijelu orhideju, koju je pričvrstila sedefastim češljićem. Nije joj mogao vidjeti oči jer

2 Tradicionalna kineska ženska haljina (nap. prev.)



11

joj je pogled bio diskretno spušten, uprt u sitne ruke položene na krilu, no lice joj je tvorilo savršen oval, a njezinakoža bila je savršena kao i porculanska zdjelica koju je maločas držao u rukama.

Grubi mu je povik skrenuo pažnju na kulija3 koji se mučio s rikšom, ali brzo je gadljivo skrenuo pogled.Momak nije nosio ništa osim krpe na glavi i prljavog komada tkanine oko bedara. Nije ni čudno što je ona radijegledala u svoje ruke. Odvratno kako su se ti urođenici razmetali svojim golim tijelima. Podignuo je rupčić do nosa.I taj smrad. Dragi Bože, kako su mogli živjeti s tim?

Iznenadni prodorni zvuk trube natjerao ga je da poskoči. Posrnuo je unatrag i sudario se s mladom

Europljankom koja je stajala iza njega.„Jako mi je žao, gospođice." Dotaknuo je svoj panama šešir u znak isprike. „Molim vas da mi oprostite na

nespretnosti. Taj me užasni zvuk potpuno smeo."Bila je odjevena u mornarskoplavu haljinu, a na glavi je imala slamnati šešir širokog oboda, koji joj je skrivao

kosu i bacao sjenu na lice, no on je stekao dojam da mu se smije - truba je samo objavljivala dolazak lokalnogbrusača noževa na tržnicu. Odrješito joj je kimnuo i prešao na drugu stranu ulice. Djevojka ionako ne bi smjela bitiovdje, ne bez pratnje. Na jednom od štandova ugledao je kip Sun Wu-konga, čarobnog boga-majmuna, i to mu jeodvratilo misli pa se nije zapitao koji bi razlog jedna bijela djevojka mogla imati da bude sama na prepunojkineskoj tržnici.

Lidijine su ruke bile brze, a dodir nježan. Njezini su prsti mogli ukrasti osmijeh samoga Bude a da on to neprimijeti.

Stopila se s gomilom. Bez osvrtanja. To je bio najteži dio. Poriv da se okrene i provjeri da je sigurna bio je tako jak da joj je gotovo u grudima progorio rupu. Ali, ona je samo stisnula ruku oko svog džepa, sagnula se da izbjegneoštri kraj motke na kojoj je neki čovjek nosio vjedra s vodom i krenula prema izrezbarenom luku koji je označavaoulaz na tržnicu. Štandovi natrpani ribom i voćem redali su se s obje strane ulice i stvarali još veću gužvu (tako da jena užem kraju prolaza gužva bila veća). Ovdje se osjećala sigurnije.

Ali usta su joj bila suha.Oblizala je usne. Riskirala kratko osvrtanje. I nasmiješila se. Krem odijelo bio je točno ondje gdje ga je

ostavila, sagnut nad jedan štand, mašući šeširom u pokušaju da se rashladi. Njezine su oštre oči primijetile mladogakineskog uličnog mangupa, obučena u nešto što je izgledalo kao gruba plava pidžama, koji se značajno vrzmao iza

njega. Muškarac nije ništa primjećivao. Ne još. Ali svakog je trenutka mogao odlučiti provjeriti vrijeme na svomedžepnom satu. Upravo je to i radio kad ga je ona zamijetila. Glupi tikvoglavac, gdje mu je bila pamet?

Odmah je znala. Ovaj će biti lagan.Pobjegao joj je mali uzdah zadovoljstva. Nije to bilo samo od adrenalina zbog dobrog ulova. Uživala je već u

samom pogledu na kinesku tržnicu koja se pružala pred njom. Obožavala je energiju tog mjesta. Svaki je kutakvrvio životom, odjekivao lupanjem, klepetanjem i prodornim uzvicima prodavača, plamtio jarkožutim i crvenimbojama japanskih jabuka i lubenica. Obožavala je more krovova, način na koji su se uvijali na rubovima kao da sepokušavaju zakačiti za vjetar i odletjeti s njim, kao i široku, lepršavu odjeću ljudi koji su se cjenkali okoslatkovodnih rakova, zdjelica pečenih jegulja ili dodatnog jina klica alfalfe. Kao da joj se sam miris tog mjestauvukao pod kožu.

Nije bilo kao u Internacionalnom naselju. Ondje se Lidiji činilo da korzeti od riblje kosti nisu bili stegnuti samo

oko ljudskih tijela, nego i oko njihovih umova.

Hodala je brzo. Ali ne prebrzo. Nije željela privlačiti pozornost. Iako stranci na tržnici nisu bili rijetkost,petnaestogodišnja djevojka bez pratnje svakako jest. Morala je biti oprezna. Ispred nje ležala je široka popločenacesta koja je vodila do Internacionalnog naselja, a upravo bi tu Krem odijelo najprije gledao da je krene tražiti. AliLidija je imala drugi plan. Skrenula je desno.

I naletjela ravno na policajca.„Sve u redu, gospođice?"Srce joj se nabijalo o rebra. „Da."Bio je mlad. Kinez. Jedan od gradskih novaka koji su ponosno patrolirali u svojim elegantnim

mornarskoplavim uniformama i sjajnim bijelim remenjem. Znatiželjno ju je promatrao.„Vi izgubljeni? Mlade dame ne dolaziti ovdje. Ne prikladno."

3 U Kini i Indiji, najamni radnici za teške poslove (nap. prev.)



12

Ona je odmahnula glavom i uputila mu svoj najljepši osmijeh. „Ne, nalazim se sa svojom amom." „Njegovateljica trebala biti pametnija." Namrštio se. „Ne dobro. Uopće ne dobro."Iza Lidijinih leđa odjeknuo je ljutiti povik s tržnice i ona je već bila spremna potrčati, ali policajca više nije ni

zanimala. Dotaknuo je kapu u znak pozdrava i požurio kraj nje prema krcatom trgu. Istog se trena dala u trk. Uzstrme kamene stepenice. Ispod kamenog luka koji ju je vodio duboko u srce starog kineskoga grada, s njegovimdrevnim zidinama koje su čuvala četiri masivna kamena lava. Nije se usuđivala često dolaziti ovamo, ali u ovakvim

je trenucima vrijedilo riskirati.

Bio je to svijet mračnih prolaza i još mra

čnijih mržnji. Ulice su bile uske. Kamene i skliske, prljave odzgaženog povrća. Njezinim su očima sve zgrade izgledale tajnovito, kao da skrivaju tajne iza visokih kamenih

zidova. Ili su, pak, bile niske i zbijene, jedna na drugu naslonjene pod čudnim kutovima, pokraj čajana sa šarenimverandama i nadstrešnicama čiji su se krajevi uvijali prema nebu. Groteskna lica čudnih bogova i božica promatralasu je iz neočekivanih niša.

Pokraj nje su prolazili muškarci s vrećama i žene s djecom. Neprijateljski su zurili u nju i govorili joj stvarikoje nije razumjela. Ali više je puta čula riječ fanqui, Strani vrag, od koje bi zadrhtala. Na jednom je uglu prosilastara žena, u prljavštini, zamotana u dronjke. Ruka joj je bila ispružena poput kandže, a suze su se nekontroliranoslijevale niz duboke bore njezina lica ispijena ko u kostura. Taj je prizor Lidija vidjela već mnogo puta, uposljednje vrijeme čak i na ulicama Internacionalnog naselja, ali se nikada nije uspjela naviknuti na njega. Ti su jeprosjaci plašili. Uznemiravali je. Imala je noćne more u kojima je bila jedna od njih, na prljavoj ulici. Sama, s

crvima kao jedinom hranom.Ubrzala je korak. Glava dolje.Da se smiri, ovila je prste oko teškog predmeta u svom džepu. Činio se skup. Čeznula je da pregleda svoj

plijen, ali to bi ovdje bilo preopasno. Neki lokalni kriminalac odsjekao bi joj ruku čim bi je vidio, stoga se prisililana strpljenje. No ipak, sitne su dlačice na stražnjoj strani njezina vrata stajale uspravno. Počela je lakše disati tekkad je stigla do Bakrene ulice, a i bolesno se bućkanje u dnu njezina trbuha počelo stišavati. To je bio strah. Uvijek

je bilo isto poslije krade. Tanki trag znoja curio joj je niz leđa, a ona si je govorila da je to zbog vrućine. Svoj jeotrcani šešir nakrivila po posljednjoj modi, bacila pogled na jednolično bijelo nebo, koje je poput deke gušilo cijelidrevni grad, i krenula prema dućanu gospodina Liua.

Dućan se nalazio ispod oronulog trijema. Ulaz je bio uzak i mračan, ali je izlog blistao, svijetao i vedar, okruženizrezbarenim crvenim okvirom i ukrašen elegantnim kaligrafskim svicima. Lidija je znala da je sve to bilo dio

kineske potrebe za javnim licem. Za fasadom. No, ono što se događ

alo iza te fasade bila je vrlo privatna stvar.Unutrašnjost je bila jedva vidljiva. Nije znala koliko je sati, ali je bila sigurna da je prekoračila jednosatnu pauzu zaručak. Gospodin Theo će biti ljut na nju što kasni na nastavu, možda će čak dobiti ravnalom po prstima. Bolje dapožuri.

Ali dok je otvarala vrata dućana, nije mogla suspregnuti smiješak. Možda joj je bilo samo petnaest, ali već jeznala da je nada da se dogovaranje posla s Kinezom može ubrzati jednako apsurdna kao i pokušaj da izbrojiuskomešane golubove koji su kružili iznad sivih, crijepom prekrivenih krovova Junchowa.

Unutra je svjetlo bilo prigušeno i Lidiji je trebalo nekoliko trenutaka da joj se oči prilagode. U zraku se osjećaomiris jasmina, hladan i osvježavajući nakon vlažnog zraka vani na ulici. Pogled na crni stol sa zdjelom prženogkikirikija podsjetio ju je da od jutros nije jela ništa osim jedne žlice razvodnjene rižine kaše.

Iza pulta od hrastova drva dogegao se muškarac tanak kao prut, odjeven u dugi smeđi ogrtač. Lice mu je biloizborano kao orah, s vrha brade rasla mu je duga, čupava brada, a kosu je još nosio u staromodnoj mandžurskojpletenici koja mu je poput sive zmije vijugala niz leđa. Oči su mu bile crne i prepredene.

„Dobro došli, gospodična, u moju skromnu trgovinu. Moje se nedostojno srce raduje što vas opet vidi."Uglađeno se naklonio i ona mu je uzvratila gestu.

„Došla sam jer cijeli Junchow govori da samo gospodin Liu zna cijeniti pravu vrijednost lijepo izrađenihpredmeta", spremno je rekla Lidija.

„Počašćen sam, gospodična." Zadovoljno se nasmiješio i pokazao prema niskom stolu u kutu. „Molim vas,sjednite. Osvježite se. Ove su godine ljetne kiše nesmiljene, a bogovi su očito ljuti kad nas svaki dan more svojimvatrenim dahom. Dopustite da vam donesem šalicu čaja od jasmina da vam smiri vatru u krvi."

„Hvala vam, gospodine Liu. To bi bilo lijepo."Sjela je na nisku bambusovu stolicu i, čim joj je okrenuo leđa, ubacila komadić kikirikija u usta. Dok se on

vrzmao iza paravana ukrašena paunovima od bjelokosti, Lidijin je pogled kružio po dućanu.Bio je mračan i tajnovit, s prašnjavim policama koje su bile toliko natrpane da su predmeti padali jedan preko

drugoga. Fini porculan iz pokrajine Jiangxi, star stotine godina, ležao je pokraj najnovijeg modela radija od





14

„Kako to?"„Od svih prodavaonica u starom Junchowu zahtijeva tako visoke poreze da nam doslovno cijedi krv iz žila.

Moje stare uši ne čudi kada čuju da se mladi komunisti noću šuljaju uokolo i postavljaju svoje plakate. Jučer su natrgu odrubili glavu još dvojici. Ovo su teška vremena, gospođice. Jedva uspijevam skrpati kraj s krajem daprehranim sebe i svoje beskorisne sinove. Ai-ya! Posao ide vrlo loše, vrlo loše." Lidija je uspjela suspregnutiosmijeh.

„Žao mi je zbog vas, gospodine Liu. Ali donijela sam vam nešto što će vam, nadam se, pomoći da opet

postanete uspješni."Gospodin Liu je nagnuo glavu. Znak da je došlo vrijeme za posao.Stavila je ruku u džep i izvukla svoj plijen. Položila ga je na stol od ebanovine, gdje se sjajio kao puni mjesec.

Sat je bio prekrasan čak i njezinu nestručnom oku, a iz njegova lijepo izrezbarenog kućišta i teškoga srebrnog lancaširio se miris novca. Pažljivo je promatrala gospodina Liua. Na licu mu se nije pomaknuo niti jedan mišić, ali uočima mu je zaiskrio kratki bljesak želje. Odvratio je pogled od sata i počeo polako pijuckati čaj iz svoje sićušnešalice. Ali Lidija je poznavala njegove metode, bila je spremna na sve sitne trikove.

Čekala je.Napokon ga je uzeo u ruku i iz svojega ogrtača izvadio okular, da bi ga bolje pregledao. Pažljivo je otvorio

najprije prednji srebrni poklopac, pa zatim stražnji i unutarnji dio, mrmljajući sebi u bradu na mandarinskom doksu mu ruke milovale kućište. Nakon nekoliko minuta vratio ga je na stol.

„Ima određ

enu vrijednost", nezainteresirano je rekao. „Ali ne preveliku."Vjerujem da vrijedi više od toga, gospodine Liu." „Ah, ali ovo su teška vremena. Tko ima novca za takve stvari kadnema hrane na stolu?" „Prekrasno je izrađen."

Prst mu se pomaknuo kao da želi još jednom pomilovati srebrnu stvarčicu, no umjesto sata, pogladio je svojumalu bradu. „Nije loše", priznao je. „Još čaja?"

Deset su se minuta cjenkali, naprijed-natrag. U jednom je trenutku Lidija ustala i spremila sat u džep, i tada jegospodin Liu povisio svoju ponudu.

„Tri stotine i pedeset kineskih dolara."Vratila je sat na stol.„Četiristo pedeset", zahtijevala je.„Tristo šezdeset. Više si ne mogu priuštiti, gospođice. Moja će obitelj ostati gladna."

„Ali vrijedi više. Mnogo više." „Ne meni. Žao mi je." Uzdahnula je. „To nijedovoljno."

On je uzdahnuo i zamahnuo glavom, a njegova je duga pletenica poskakivala. ,,U redu, iako onda tjedan dananeću jesti." Zastao je, a njegove su je oštre oči procjenjivački gledale. „Četiristo dolara."

Prihvatila je.

Lidija je bila sretna. Zurila je starim gradom, a u glavi joj se vrtjelo od svih lijepih stvari koje će kupiti - vrećiceušećerenih okruglica s marelicama za početak, i da, prekrasan svileni šal za svoju majku i novi par cipela za sebe

jer ove su je užasno žuljale, i možda...Cesta ispred nje bila je blokirana. Bila je to scena potpunog kaosa u čijem je srcu čučao veliki crni Bentley, sav

u širokim, razmetljivim branicima i sjajnom kromu. Automobil je bio toliko golem, i toliko neprimjeren uskim

ulicama namijenjenima mulama i tačkama, da na trenutak Lidija nije bila sigurna da je oči ne varaju. Trepnula je.Ali još je bio ondje, zaglavljen između magarca upregnutog u zaprežna kola i dvije rikše, od kojih je jedna ležalaprevrnuta, napuknutoga kotača. S kola se po cijeloj cesti rasulo korijenje bijelog lotosa i magarac je revao u želji dadođe do njih. Svi su vikali.

Baš kad je Lidija pokušavala naći najbolji način da zaobiđe tu scenu ne privlačeći pozornost, kroz stražnjiprozor Bentleya provirila je glava muškarca koji je, glasom naviknutim na izdavanje zapovijedi, rekao: „Dečko, dasi odmah okrenuo ovaj vražji automobil i vratio se cestom koja ide uz rijeku."

„Da, gospodine", rekao je uniformirani vozač koji je svojom službenom kapom još uvijek udarao vozača kola.„Naravno, gospodine. Odmah, gospodine." Okrenuo se i poslušno salutirao svom poslodavcu, a onda je skrenuopogled i dodao: „Ali to nemoguće, gospodine. Cesta preuska."

Čovjek u automobilu frustrirano se lupio po čelu i zaurlao nešto što Lidija nije čula jer je već bila u pokretu.

Zadržavajući privid ležernosti, uletjela je u malu sporednu ulicu. Jer znala ga je, tog čovjeka u automobilu. Ili jebarem znala tko je on. Ta griva bijele kose. Ti nakostriješeni brkovi. Orlovski nos. To može biti samo Sir EdwardCarlisle, guverner Internacionalnog naselja Junchowa. Samo ime Staroga vraga bilo je dovoljno da djecu natjera naposlušnost kad im je bilo vrijeme za spavanje. Ali što je on radio ovdje? U kineskome starom gradu? Bio je poznat



15

po tome što je zabadao nos gdje mu nije bilo mjesto, a posljednja stvar koju je Lidija sada trebala bilo je da jeugleda.

,,Chyort!" opsovala si je u bradu.Dolazila je ovamo, riskirajući prelazak preko kineskog teritorija, baš zato da izbjegne susrete s bijelim licima.

Prodavati svoju nepošteno stečenu imovinu bilo gdje u Naselju bilo bi previše opasno. Policija je stalno upadala ustaretinarnice i zalagaonice usprkos mitu koje se sa svih strana slijevao u njihove džepove. Zvali su to cumshaw. To

je bio način na koji su stvari ovdje funkcionirale. Svi su to znali.

Brzo je pogledala okolo po ulici u koju se ušuljala, užoj i zlokobnijoj od ostalih. Trnci tjeskobe krenuli su joj uzvrat poput pauka. Bio je to više prolaz nego ulica, prolaz koji je ležao u dubokoj sjeni jer je bio pretijesan da bi unjega mogla kliznuti sunčeva svjetlost. Unatoč tome, iznad nje su se protezali konopci s kojih je obješeno rubljevisjelo mlitavo i beživotno poput duhova na sparnom zraku. S druge strane prolaza dolazio je čovjek sa širokimšeširom tipičnim za kulije i s tačkama natovarenim suhom travom. Napredovao je sporo i teško preko zemljanepovršine, a cilik njegova kotača bio je jedini zvuk u tihoj ulici.

Zašto je bilo tako tiho?Tada je primijetila ženu koja je stajala u prljavoj veži i pozivala je da priđe. Lice joj je bilo našminkano tako da

je izgledala kao jedna od djevojaka koje je Lidijina prijateljica Polly zvala damama za užitak - teška, crna šminkaoko očiju i crveni prorez umjesto usana na bijelom, napudranom licu. Ali, Lidija je imala dojam da nije bila mladakao što se činila. Njezin je crveno nalakirani prst i dalje pozivao Lidiju. Ona je oklijevala i rukom prešla preko

usana u djetinjoj gesti koja je odavala njezinu nervozu. Nije smjela doći ovamo. Ne s džepom punim novca.Uznemireno je odmahnula glavom.

„Dolari." Ženin glas je doplovio niz ulicu. „Ti voljeti kineski dolari?" Uske su joj oči bile prikovane za Lidiju,iako joj se ona nije približila.

Činilo se da tišina postaje sve glasnija. Gdje su bili musavi odrpanci koji se igraju u prljavštini i susjedi koji seprepiru? Prozori kuća bili su prekriveni nauljenim komadima papira, jeftinijim od stakla. Pa zašto se onda nisu čulizvukovi kuhinjskog posuđa? Samo cviljenje, neprestano cviljenje kotača tačaka i zujanje crnih muha oko njezinihušiju. Duboko je uzdahnula i šokirala se shvativši da su joj dlanovi skliski od znoja. Okrenula se da potrči.

Ali, pojavivši se niotkuda, suhonjava figura u crnom ispriječila joj se na putu. „Ni zhege yochou yochun deji!" zaderao joj se u lice.

Lidija nije razumjela njegove riječi, ali kad je pljunuo na zemlju i zasiktao, poruka je bila i odviše jasna. Bio je

jako mršav i, unatoč

sparini, nosio je krznenu kapu s naušnjacima ispod koje su visjeli pramenovi sijede kose. Alioči su mu bile divlje i sjajne. Tetovirana šaka proletjela joj je ispred lica. U šoku, oči su joj vidjele samo prljavštinuispod njegovih izgriženih noktiju. Pokušala se usredotočiti i razmisliti, ali srce koje joj je nabijalo u prsima nije jojdopuštalo.

„Pusti me da prođem, dečko", uspjela je reći. To je trebalo zvučati oštro. Zapovjednički. Kao Sir EdwardCarlisle. Ali nije joj uspjelo.

„Wo zhishiyao nide qian, fanqui." Ponovno ta riječ. Fanqui. Strani vrag.Pokušala ga je zaobići, ali bio je prebrz. Prepriječio joj je put. Iza nje, cviljenje tačaka je prestalo, a kad je

bacila pogled preko ramena, žena i muškarac s tačkama stajali su zajedno nasred prolaza i, zavijeni u tamne sjenke,okrutnim očima pratili svaki njezin pokret.

Mršava joj se ruka iznenada poput žice stegnula oko zgloba.Uspaničila se i počela vrištati. To kao da je oslobodilo demone iz samoga pakla. Ulica se ispunila bukom ikricima dok je žena vrišteći potrčala prema naprijed na osakaćenim nogama, a muškarac je ostavio svoje tačke i uzrežanje se bacio prema Lidiji s dugačkom, zakrivljenom kosom u ruci. A cijelo je to vrijeme Stari vrag pojačavaostisak oko njezina zgloba. Što se više borila, to su joj se njegovi nokti jače zabijali u meso.

Bez ikakvog zvuka, četvrta je osoba zakoračila u ulicu. Bio je to mladić, ne mnogo stariji od Lidije ali visok zaKineza, dugoga blijedog vrata i s kratko podšišanom kosom, odjeven u crnu tuniku V izreza, preko širokih hla čakoje su se talasale dok se kretao. Oči su mu bile brze i odlučne, ali njegovo je lice odražavalo mirnoću dok jeprocjenjivao situaciju. Srdžba mu je plamtjela u tamnim očima dok je zurio u staru pijavicu koja joj se pričvrstila zazglob, i to je djevojci dalo nade. Počela je zazivati pomoć, ali prije nego što su joj riječi izašle iz usta, svijet kao dase zamutio od brzine pokreta. Mladićeva se noga vrtoglavom brzinom zabila usred starčevih prsa. Lidija je jasno

čula pucanje rebara i njezin je mučitelj odletio na pod uz uzvik boli.Njegov ju je pad izbacio iz ravnoteže, ali je, umjesto da pobjegne, ostala na mjestu, očiju razrogačenih odzaprepaštenja. Ushićena pokretima mladog Kineza. Činilo se da plovi zrakom, da lebdi na mjestu, a onda zamahnerukom ili nogom, brzo poput kobre koja napada. To ju je podsjetilo na ruski balet u kazalištu Victoria na koji ju je



16

gospođa Medinsky odvela prošle godine. Čula je za takvu borilačku vještinu, ali je nikad nije vidjela uživo. Odtakve joj se brzine zavrtjelo u glavi. Promatrala ga je kako prilazi čovjeku s kosom i zamahuje rukama uzdignutihlaktova i ispruženih dlanova, kao ptica koja se sprema poletjeti, da bi mu se onda cijelo tijelo izvinulo, okrenulo inašlo u zraku. Izbacio je ruku koja se s treskom spustila na stražnji dio čovjekova vrata prije nego što je on stigaozamahnuti kosom. Kineskinja je svoja crvena usta razjapila u vrisku strave.

Mladić se okrenuo prema Lidiji. Crne su mu oči bile duboko smještene, dugačke i bademaste. Dok je Lidijagledala u njih, u njoj se probudila jedna stara uspomena. Vidjela je taj pogled i prije, taj isti zabrinuti izraz lica

gledao je dolje prema njoj u snijegu, ali tako davno da ga je gotovo zaboravila. Toliko je bila naviknuta voditivlastite bitke da joj je pogled na nekoga tko se ponudio da ih vodi umjesto nje izazvao pravu eksplozijuzapanjenosti u grudima.

„Hvala ti, xie xie, hvala", uzviknula je isprekidano dišući.On je slegnuo svojim širokim ramenima, kao da želi reći da cijela stvar i nije predstavljala neki problem. I

zaista, usprkos brzini napada i zagušljivoj vrućini uličice, na njegovoj se koži nije sjajio znoj.„Niste ozlijeđeni?" pitao je na savršenom engleskom.„Ne."„Drago mi je. Ovi su ljudi obično smeće, oni sramote Junchow. Ali vi ne biste smjeli biti ovdje, nije sigurno

za..."Pomislila je da će reći fanqui.

„...za djevojku kose boje plamena. Za to bi dobili visoku cijenu gore u parfumiranim sobama iznadčajana."„Za mene ili za moju kosu?"

„Za oboje."Odmaknula je pramen neukrotive grive koji joj je ispao iz šešira i primijetila strančev nagli udah i omekšavanje

uglova njegovih usana dok ju je promatrao. Podignuo je ruku i ona je bila sigurna da će je staviti u plamen njezinekose, ali on je pokazao prema starcu koji je upuzao u sjenu ulaznih vrata. U jednom je kutu stajala crna glinenaposuda široka grla, zatvorena čepom veličine šake. Presavijen od boli, čovjek je podigao posudu i, uz uzvik bijesaod kojeg mu je slina izašla na usta, bacio je na zemlju ispred Lidije i njezina spasitelja.

Lidija je odskočila kad se posuda smrskala u stotine komadića, a onda su joj noge gotovo otkazale od strahakad je vidjela što je iskočilo iz posude.

Zmija, crna kao noć i gotovo metar dugačka. Nekoliko sekundi, samo toliko je bilo potrebno da stvorenje

oprezno dogmiže do Lidije i svojim rašljastim jezikom osjeti njezin strah u zraku. Ali iznenada je zamahnulaglavom u širokom luku i nestala u jednoj pukotini u zidu. Lidija se gotovo zagušila od osjećaja olakšanja. Tihnekoliko sekundi neće tako lako zaboraviti.

Šokirala se kad je pogledala natrag prema mladiću i vidjela njegovo problijedjelo, ukočeno lice. Ali on nijegledao zmiju. Oči su mu bile fiksirane na Starog vraga koji se zgrčio na ulaznim vratima, zureći u njih s izrazommržnje i nečega što je izgledalo kao trijumf.

Ne skrenuvši pogled, mladi je Kinez brzo rekao: „Moraš trčati." Njegov ton nije dopuštao oklijevanje.Lidija je počela trčati.



17

Theo Willoughby volio je svoje učenike. Zato je i vodio školu: Willoughbyjevu akademiju u Junchowu. Sviđalamu se sirova gorljivost mladih duša i čista bjelina njihovih bjeloočnica. Sve netaknuto. Neiskvareno. Slobodno odutjecaja one proklete Jabuke i njezina znanja o Dobru i Zlu. No, u isto je vrijeme bio fasciniran promjenom koju suprolazili u godinama dok su bili pod njegovim okriljem, tim postupnim, no neodoljivim putovanjem iz Raja doIzgubljenog raja koje se odvijalo u svakome od njih.

„Starkey, prestani žvakati tu olovku. Ona je vlasništvo škole. Uostalom, od toga ćeš dobiti crve."

Prigušeno hihotanje prenijelo se razredom. Učenik iz drugog reda ukopao je svoje tintom umazane prste u čupusmeđih kovrča, a učitelju dobacio pogled čiste mržnje.

Sa svojih trideset i šest godina, Theo je mogao zadržati bezizražajni izraz lica dostojan najboljih kineskihpokeraša, pa se nije nasmijao. Samo je kratko kimnuo. „Natrag na posao."

To je bila još jedna stvar koja mu se sviđala kod njih. Bili su tako povodljivi. Bilo ih je tako lako isprovocirati.Kao mačkice sa sitnim kandžicama koje bi jedva zagreble po površini. No, njihovo su pravo oružje bile njihove oči.Ako biste im dopustili, te su vam oči mogle rastrgati srce na komadiće. On im nije dopustio. O da, volio je on njih,ali samo do određene granice. Nije imao iluzija. Oni su stajali na drugoj strani ograde, a njegov je posao bio da ihdovuče preko nje i pretvori ih u dobro pripremljene odrasle osobe, htjeli oni to ili ne.

„Podsjećam sve da je sutra rok za esej o caru Ch'eng Tzu", živahno je dodao. „Molim, bez izgovora."

Isti je tren jedna ruka u prednjem dijelu razreda poletjela u zrak. Pripadala je petnaestogodišnjoj djevojciuredno podšišane plave kose i sa slatkim jamicama na obrazima. Izgledala je nervozno.

„Što je, Polly?"

„Gospodine, moj otac se protivi tome da učimo kinesku povijest. Rekao je da vas pitam zašto se bavimo timešto su neki pogani barbari radili prije stotina godina umjesto...?"

Theo je drvenim dijelom spužve za ploču udario po svome stolu, toliko glasno da je cijeli razred poskočio.„Umjesto čega?" zahtijevao je. „Umjesto engleske povijesti?" Ruka mu je poletjela, pokazujući na učenika u prvomredu.

„Bates, koja je godine bila bitka kod Nasebvja?"„1645., gospodine."Ruka se pomaknula prema stražnjem dijelu razreda. „Clara, kako se zvala četvrta žena Henrika VIII.?" „Ana od

Clevea."„Griffiths, tko je izumio strojnu predilicu?" „James Hargreaves."„Tko je bio premijer u vrijeme donošenja Izbornog zakona?" „Lord Grey."„Kada su se prvi put pojavile makadamske ceste?" „1819."

„Lidija...", zastao je, „tko je donio rikše u Kinu?"„Europljani, gospodine. Iz Japana."„Odlično." Theo je polako dignuo svoje duge udove sa stolice dok se učiteljska halja nadimala oko njega poput

velika crnih krila, i odšetao do Pollyina stola. Gledao ju je svisoka, kao što bi vrana mogla gledati malog carića čija je noga ulovljena u zamku. „Dakle, gospođice Mason, upućuje li ovo na nedovoljno poznavanje povijesti našeplemenite i pobjedonosne zemlje od strane naše male grupe? Ne bi li vaš otac bio impresioniran ovakvim prikazompovijesnih činjenica?"

Pollyini obrazi postali su ružičasti, a potom su dozreli do boje šljive. Zurila je u svoje ruke, igrala se olovkom ipromrmljala nešto nerazumljivo.

„Oprosti, Polly", Theo je glatko nastavio, „nisam te čuo. Što si rekla?"„Rekla sam da, gospodine." Riječi su joj i dalje bile mrmor.

Theo se okrenuo prema razredu. „Je li itko od vas čuo što je gospođica Mason upravo rekla?"U posljednjem je redu Gordon Trent dignuo ruku i nacerio se. „Ne, gospodine, ja niš nis čuo."



18

„Ignorirat ćemo užasno nepoznavanje književnog jezika gospodina Trenta i vratiti se gospođici Mason. Dakle,da ponovim svoje pitanje, Polly", tiho je rekao. „Ne bi li vaš otac bio impresioniran ovakvim prikazom povijesnihčinjenica?"

Prije nego što je Polly uspjela odgovoriti, Lidija je skočila na noge.„Gospodine", pristojno je rekla, „meni se čini da je jednom Englezu kineska povijest ista kao i ruska."Smrtonosno miran, Theo je ostavio pognutu plavu glavu i otišao natrag do svog stola. „Prosvijetli nas, Lidija.

Na koji je to način jednom Englezu kineska povijest ista kao ruska?"

„Obje su, gospodine, jednom Englezu koji živi u Engleskoj nevažne. Mislim da je Polly htjela reći da su testvari bitne jedino ovdje u Kini. A najvjerojatnije ćemo svi mi iz ovog razreda uskoro živjeti u Engleskoj."

Polly je prijateljici dobacila zahvalan pogled, koji Theo nije primijetio. U tišini je zurio u Lidiju. Sive su mu seoči suzile i nešto mu se stegnulo oko usta. No, umjesto eksplozije koju je razred očekivao, on je samo uzdahnuo.

„Razočaran sam. Ne samo da si ovo poslijepodne zakasnila na nastavu već sad još pokazuješ i potpunonerazumijevanje zemlje u kojoj živiš."

U tom je trenutku iznenadni prasak zvukova i eksplozija s ulice razbio napetost u sobi.„Prskalice", rekao je Theo zamahnuvši rukom prema otvorenom prozoru. „Kineska svadba ili neka proslava."

Nagnuo se naprijed s iznenadnim zanimanjem. ,,A zašto oni tradicionalno upotrebljavaju prskalice u timprigodama, Lidija?"

„Da otjeraju zle duhove, gospodine."

„Točno. Znači, usprkos tome što svu kinesku povijest odbacuješ kao nevažnu, ipak znaš nešto o njoj." Prstom jepokazao prema Polly u prvom redu. „Reci mi tko je izumio barut, gospođice Mason?"

„Kinezi."Njegov je prst još jednom započeo put preko mladih lica.„Tko je izumio papir?"„Kinezi."„Tko je izumio brane i ustave, i segmentni luk?" „Kinezi."„Tko je izumio tisak?" „Kinezi."„Magnetski kompas?" „Kinezi.",,I, Lidija, jesu li te stvari nevažne? Osobi koja živi u Engleskoj?" „Ne, gospodine."

Zadovoljno se nasmiješio. „Dobro. Sad kad smo to razjasnili, možemo prijeći na dinastiju Han. Ima li kakvihprimjedbi?" Nijedna se ruka nije podigla.

Theo je znao da Li Mei stoji gore na prozoru. Tanki vrhovi njezinih prstiju ležali su na staklu, kao da ga želidotaknuti kroz prozor. No, on se nije okrenuo. Nije ni pogledao prema njoj.

Stajao je kraj školskih vrata, visoko mu je tijelo bilo savršeno uspravno, dok su mu se leda topila od užasnevrućine koja je isijavala iz vrata od kovana željeza. Poslijepodne nije davalo nikakvu nadu u osvježenje. Nisu gatoliko mučile visoke temperature koliko vlaga. Tijekom cijeloga ljeta ljudi su trpjeli napade vlage koja im jeisisavala svu energiju i tjerala ih da čeznu za svježim, čistim danima jeseni. Usprkos tome, na kraju još jednogaškolskog dana njegova je svijetlosmeđa kosa bila, kao i uvijek, uredno počešljana, a učiteljska halja zamijenjenalaganim lanenim sakoom. Osmijeh ravnatelja, staložen no ipak pristupačan, bio je spreman pozdraviti majke koje

su dolazile po svoju djecu. Ame i vozače je ignorirao.Theo nije blagonaklono gledao na majke koje su bile previše zauzete ispijanjem čaja, podukama iz tenisa ili

igranjem beskrajnih partija bridža da bi same dolazile po svoje potomke, već su slale sluge da to obave umjestonjih. Jednako kao što nije odobravao očeve koji su trovali umove svojih kćeri. Gospodin Christopher Mason očito

je pripadao toj kategoriji. Theo je osjetio dobro poznate ubode frustracije. Kakvu je uopće šansu imala ova slavnazemlja kad su takvi ljudi, ljudi koji su radili u samoj administraciji, znamenitu povijest Kine smatrali gubitkomvremena? Nevrijednom učenja. Theu se sve to gadilo.

„Dobar dan, gospodine Willoughby. Izgleda da će noćas opet kiša."„Dobar dan, gospođo Mason. Mislim da ste u pravu."Žena koja se zaustavila ispred njega bila je niska i nasmiješena, s jamicama na obrazima kao i njezina kći.

Svijetla joj je kosa bila zavezana trakom od baršuna, a okruglo lice crveno od napora. Sitne kapljice znoja nizale su

joj se na gornjoj usnici i ljeskale se na svjetlu.Theo se nasmiješio. „Jeste li uživali u vožnji?"



19

Anthea Mason nasmijala se naslanjajući se na svoj bicikl, jarkozeleni bicikl za dvoje, jednom se rukom igrajućizvoncem koje se glasalo cvrkutanjem. „O ne, nikada ne uživam u vožnji ovamo, cijelo je vrijme uzbrdica." Bila jeodjevena u laganu pamučnu košulju i hlače za bicikliranje, ali sve je izgledalo izgužvano i vlažno. Plave su joj očiblistale u iščekivanju. „Ali to znači da će put kući biti lagan. Pogotovo s Polly na stražnjem sjedalu."

Theo je odlučio spomenuti pitanje kineske povijesti. „Gospođo Mason, htio bih o nečemu..."Ali njezin je pogled već pretraživao vojničke redove učenika u plavim uniformama pod budnim okom

gospođice Courtney, jedne od njegovih mlađih učiteljica. Škola se nalazila u lijepoj zgradi od crvene opeke sa

širokim prilazom za automobile, s travnjakom na jednoj i dvorištem na drugoj strani. Bilo je to mjesto svježeulaštenih podova i čistih školskih ploča.,,A, evo moje cure." Gospoda Mason podigla je ruku i mahnula svojoj kćeri. „Juhuu, Polly. Imamo pogačice uz

čaj, draga."Polly je bilo toliko neugodno da se zacrvenjela poput rajčice, i tom u je prilikom Theo doista žalio. Odvojila se

od ostalih i nevoljko prišla majci. Kraj nje je hodala Lidija, njihove glave jedna do druge, jedna glatka i zla ćana, adruga masa dugih, neposlušnih bakrenih pramenova gurnutih ispod slamnatog šešira. Iako su šaptale, godine prakseomogućile su Theu da razvije gotovo nadnaravne sposobnosti dekodiranja jedva čujnog mrmljanja učenika.

„O, Bože, Lyd, mogla si poginuti. Ili još gore." Polly je bila bez daha, oči su joj bile širom otvorene, a rukastisnuta oko tanke nadlaktice njezine prijateljice, kao da je želi izvući iz samoga ždrijela pakla.

„Da si ga samo vidjela, kako je -" Lidija je naglo zašutjela, svjesna Theova pogleda na njima. „Bok, Polly",

ležerno je rekla i zakoračila u stranu.„Zdravo, Lidija", veselo joj je doviknula gospoda Mason, iako je Theo primijetio zabrinutost u njezinu

pogledu. „Želiš li ići s nama? Mogu pozvati rikšu." „Ne, hvala, gospođo Mason." „Imamo pogačice. Tvojenajdraže."

„Žao mi je, ali ne mogu danas. Voljela bih, ali moram obaviti neke stvari."„Za svoju majku?" „Da."Polly je zurila u nju, očito zabrinuta. Theo nije shvaćao što se događa. Pažnju mu je odvratio zahtjev gospođe

Mason koja je upravo stavljala svoju elegantnu cipelu na pedalu bicikla.„Oh, gospodine Willoughby, gotovo sam zaboravila. Muž me zamolio da vam prenesem da bi htio

porazgovarati s vama pa vas moli da se nađete u klubu sutra navečer." Dražesno je zamahnula glavom i nasmijalase, kao da je htjela omekšati oštrinu naredbe. „Muški, gdje biste vi bili bez vašeg bilijara i konjaka?"

Zatim je krenula, kći na sjedalu iza nje, dva para nogu koja usklađeno okreću pedale bicikla. Dok je gledao zanjima, Theov se osmijeh istopio. Ramena su mu utonula.

„Dovraga", promrmljao si je u bradu.Okrenuo se i gotovo pao preko Lidije koja se vrzmala iza njega. Na trenutak su se oboje zbunili. Oboje

ispričali. Ona je pognula glavu, sakrila se ispod oboda svoga slamnatog šešira, ali nedovoljno brzo da spriječi da jojvidi lice. Stajala je, kao i on, i gledala za sve udaljenijim biciklom koji si je zvoncem stvarao prolaz kroz užurbaneulice. No, ono što je šokiralo Thea bio je izraz u njezinim jantarnim očima. Bile su pune takve neprikrivene čežnjeda je od njezina intenziteta i on osjetio sitnu, probadajuću bol u svome srcu.

Što je ona toliko očajnički željela?Bicikl? Bio je potpuno svjestan da je djevojka bila siromašna. Svi su znali da joj je majka jedna od ruskih

izbjeglica, bez muža koji bi zaradio pristojnu plaću za obitelj; odnosno, barem bez stalnog muškarca. Ali, ovo nije

bilo zbog bicikla. Ne, Lidija nije bila takva. Je li onda čeznula za Polly? Na kraju krajeva, poznavao je onpopriličan broj školarki koje su se zaljubile u nekoga istog spola, a njih su dvije svakako bile bliske. Zamišljeno sezagledao u slamnati šešir. Primijetio je da je požutio od starosti i da je pun mrlja, valjda od svakog puta kad ga jenemarno bacila na pod ili ga primila prljavom rukom u vrijeme kad su puhali vjetrovi s velikih sjevernih ravnica.Bilo kojoj drugoj učenici već bi naredio da kaže roditeljima da joj odmah kupe novi šešir.

Je li onda majka bila to što je željela?Teško. Njezina majka, iako je u školu dolazila samo ako bi je izričito pozvali, bila je mnogo ljepša i neizmjerno

zavodljivija od neugledne gospođe Mason. Ali opet, njegov je ukus po pitanju žena uvijek išao prema tamnom iegzotičnom. Čak i dok je kao dječak trošio svoj džeparac na sablažnjive slike žena ili potajno virio u očevu knjigusa slikama Paula Gauguina. Iznenadna navala automobila i roditelja privukla mu je pažnju, pometnja smiješaka ipristojnih stisaka ruke, tako da je tek deset minuta kasnije, kad je dvorište bilo gotovo prazno, pogledao okolo i

vidio da mlada Ruskinja još stoji kraj njega.„Zaboga, Lidija, što još radiš ovdje?"„Čekala sam vas. Htjela sam vas nešto pitati, ravnatelju."



20

Theo se nasmijao u sebi. Već je ranije primijetio da su učenici vrlo darežljivi s titulama kad su htjeli nešto odnjega. Svejedno se ohrabrujuće nasmiješio. „Što to?"

„Vi znate sve o Kini i o kineskim običajima pa..."Posprdno je frknuo. ,Ja sam ovdje tek deset godina. Upoznavanje Kine zahtijevalo bi doživotno učenje, a čak

bismo i onda zagrebli samo površinu."„Ali vi govorite mandarinski i znate mnogo toga." Oči su joj bile prikovane za njegove žarom koji ga je

zaintrigirao. „Da", tiho se složio. „Znam mnogo toga." „Možete li mi onda, molim vas, reći kako se nešto zove?"

„Ovisi što to nešto jest."„To je kineski način borbe. Ono kad lete zrakom i mlate nogama. Moram znati kako se to zove."„A da, Kinezi su poznati po svojim borilačkim vještinama. Postoje mnoge vrste, svaka drugačijega stila i

drugačije filozofije. Meni je najdraža tai chi chuan. To je teško prevesti jer ima mnogo značenja, ali grubi prijevodbio bi Yin yang šaka." Primijetio je da ga djevojka sluša s pažnjom kakvu je mogao samo poželjeti da primjenjuje ina svakodnevne školske zadatke. „Ali to što ti opisuješ zvuči više kao kung fu."

„Kung fu", Lidija je pažljivo ponovila.„Tako je. Doslovan bi prijevod bio Majstor vrlina. Japanci to zovu karate. To znači prazna ruka. Drugim

riječima, to je borba bez oružja.Ona se zadovoljno osmjehnula, mekim osmijehom koji je zagrijao njezino tanko lice. „Da. To je to."„Ali zašto, pobogu, tebe zanima borba bez oružja?"

Uputila mu je smjeli, vragolast osmijeh. „Jer želim naučiti više o kineskim običajima, tako da sama moguodlučiti jesu li bitni ili ne, gospodine."

,,E, pa meni je samo drago da si ti toliko željna naučiti više o zemlji u kojoj živiš, zbog bilo kojeg razloga. Asad briši, mlada damo, jer imam stvari koje moram obaviti."

Na djelić sekunde Lidija je dopustila da joj oči odlutaju do prozora na katu, a onda je nestala bez pozdrava.Theo je uzdahnuo. S Lidijom Ivanovom nikad mu neće biti lako. Danas ju je već bio prisiljen kazniti ravnalom

po prstima jer je opet zakasnila na popodnevnu nastavu. Ta djevojka nije imala nimalo poštovanja prema pravilima.Ne može se reći da je bila bezobrazna. Ali bilo je nešto u njoj, u neovisnom držanju njezine glave, u na činu na koji

je ulazila u razred i polagano dizala pogled prema njemu kad bi joj postavio pitanje. Bilo je to u njezinu pogledu.Kao da je znala nešto što on nije. To ga je živciralo.

Ali ne toliko koliko ga je živcirao gospodin Christopher Mason. Ispružio je ruku i zaključao teška vrata,

zatvarajući ih pred svijetom. Tek si je tada dopustio zadovoljstvo da pogleda gore prema prozoru.

„Nije pametno vući tigra za rep, ljubavi moja."„Kako to misliš?" Theo je poljubio predivnu udubinu u dnu Li Meina vrata i osjetio da joj krv pulsira pod

njegovim usnama.„Mislim na gospodina Masona."„Dovraga s gospodinom Masonom."Ležali su goli na krevetu. Kapci na prozorima bili su napola zatvoreni zbog vrućine te se u sobu prikradao samo

uski trak svjetla koji je ležao preko Li Meina tijela poput prašnjave zlatne lente, kao da ne može zadržati prstepodalje od njezinih grudi, baš poput Thea.

„Tiyo, ljubavi, mislim ozbiljno."Theo je podignuo glavu i poljubio je u vrh brade. ,,E, pa ja ne. Cijeli sam dan bio ozbiljan u školi punojmajmuna i sada želim biti vrlo neozbiljan."

Ona se razdragano nasmijala, a taj je zvuk bio toliko dubok i mekan da mu je prošao tijelom sve do tabana.Koža joj je mirisala na zumbule i imala okus kao med, samo neizmjerno opojniji. Usnama je prešao preko njezinaglatkog tijela, preko krivine njezinih bokova, pa je uz uzdah užitka naslonio obraz na njezino vitko bedro.

„Onda se ti sutra sastati s gospodinom Masonom?"„Ne. Taj je čovjek prava napast."„Molim te, Tiyo."Ispružila je ruku i pomilovala ga po glavi; vršci njezinih prstiju započeli su nježnu masažu tjemena, sve dok

nije osjetio da sva napetost nestaje. Obožavao je njezin dodir. Nijedna joj druga žena nije bila ravna. Zatvorio je o či

da bi isključio sve drugo osim tog omamljujućega osjećaja rasterećenja.



21

„Sutra je subota", promrmljao je, „pa ću te odvesti na rijeku. Tamo je zrak svježiji, a predvečer ćemo sjesti kodHwanga i jesti škampe i kuo tieh4 dok se ne raspuknemo." Otkotrljao se na bok i nasmiješio joj se. „Što kažeš nato?"

Tamne su joj oči bile ozbiljne. Graciozno je izvadila bijelu orhideju i sedefasti češljić iz kose, odložila ih na stolpokraj kreveta i pogledala ga vrlo ozbiljno. „To bi bilo jako lijepo, Tiyo", rekla je. „Ali ne sutra."

„Zašto ne sutra?"„Jer ti sutra sastati s gospodinom Masonom."

„Za ime Božje, Li Mei, odbijam trčati tamo na svaki njegov mig."„Ti htjeti izgubiti školu?"Theo se odmaknuo. Bez riječi je ustao iz kreveta i otišao do otvorenog prozora. Gola su mu leđa bila kruta dok

je stajao ondje i gledao van. Nakon duge tišine, rekao je: „Znaš da ne bih mogao podnijeti da izgubim školu."Plahte su zašuškale i ona je bila uz njega. Njezino sitno tijelo pritisnuto uz njegova leđa, njezine ruke oko

njegovih prsa, njezin obraz na njegovoj lopatici. Osjećao je da mu duge trepavice šapću po koži. Nijedno nijeprogovorilo.

Sa svog položaja visoko na brdu, Theo je promatrao crepovima prekrivene krovove grada koji je posljednjihdeset godina bio njegov dom, dom koji je volio, utočište od glasina koje je ostavio iza sebe u Engleskoj. Pogled mu

je prešao preko cijeloga Internacionalnog naselja, malog komadića Kine koji kao da se preobrazio u dio Europe.Sadržavao je čudnu mješavinu arhitektonskih stilova u kojoj su se čvrste viktorijanske palače nalazile licem uz lice

s raskošnijim francuskim avenijama i dugim talijanskim terasama s balkonima od kovana željeza i rascvjetanimžardinjerama.

Europljani su taj komad zemlje ukrali od Kineza u sklopu sporazuma o reparacijama nakon Bokserskog ustanka1900. godine. Drevni utvrđeni grad potisnuli su na jednu stranu i krenuli s izgradnjom vlastitog, mnogo većegnaselja odmah do njega te preuzeli kontrolu nad vodenim putem s pomoću topovnjača koje su poput sivih krokodilaprobijale put uz rijeku Peiho. Internacionalno naselje; tako su nazvali taj užurbani centar zapadnjačke trgovine koji

je oduševljavao gospodare u Britaniji, ali je bio trn u oku kineske vlade.Theo je odmahnuo glavom. Britancima je to jednostavno predobro išlo, cijela ova vražja mi-kontroliramo-svijet

stvar. Jer, iako je Naselje bilo međunarodno, uopće nije bilo upitno da su Britanci bili ti koji su njome upravljali, da je krasopis Sir Edwarda Carlislea obilježavao svaki novi dokument jednako kao što je njegov strogi karakterutisnuo pečat Međunarodnom vijeću. Službeno, grad je bio podijeljen na četiri dijela - britanski, talijanski,

francuski i ruski - uredno poslagana jedan do drugog, ali u praksi nije tako funkcioniralo. Neprestano su seprepirali. Svađali se oko raspodjele zemlje. Theo ih je čuo u klubu Odisej. Britanci su se nekako našli u posjedugotovo polovine grada, a manja su područ ja bila oduzeta Rusima i ustupljena Japancima i Amerikancima uzamjenu za velike količine zlata. No, novac je uvijek najglasnije govorio. Novac i bojni brodovi.

Dok je Theo promatrao grad, morao je priznati da je, u usporedbi s trošnom Ruskom četvrti s njegove lijevestrane, u kojoj su mnoge kuće bile skučene i zapuštene, Britanska četvrt bila impresivna. Sjajila je kao dobrouhranjena mačka. Crkveni tornjevi, toranj sa satom uz Gradsku vijećnicu, klasična fasada hotela Imperijal,besprijekorne gredice ruža u parkovima, nije ni čudno da su ih starosjedioci nazivali vragovima. Strani vragovi.Samo ti vrag može ukrasti dušu i pretvoriti je u strani teritorij. Kinezima iz Junchowa je Internacionalno naseljebilo kao drugi planet. Pa ipak je u daljini rijeka blistala kao uglačan metal, a trgovački su brodovi usidreni krajskupine sampana pridonosili budalastoj iluziji nepromjenjivosti.

Postao je svjestan da mu Li Meini prsti polako miluju prsa kružnim pokretima.„Na tržnici danas, Tiyo, ja vidjeti tvog prijatelja. Čovjeka iz novina."„Na koga misliš?"„Tvoj gospodin Parker."„Alfred? Što je on radio tamo dolje?"

Njezin mekani smijeh kao da je prožuborio kroz njega. „Mislim da on tražiti nešto staro. Ali mislim on u nevolji."„Na koji način?"

„On previše Englez. Ne držati oči širom budne. Ne kao ti."Omotala je ruke još čvršće oko Thea i promeškoljila se, ali on nije reagirao. Razočarano je odmahnula glavom i

obavila ga parfemom svilenog slapa svoje kose. Negdje na ulici zatrubio je automobil, ali je soba ostala tiha. Krajprozora je prolepršalo nekoliko golubova. Zviždaljke na njihovim repovima proizvodile su šumove koji su zvučali

kao smijeh bogova.

4 Vrsta prženih okruglica (nap. prev.)



22

„Tiyo", napokon je rekla Li Mei, „ti htjeti da ja pitam svog oca?" Theo se naglo okrenuo, a sive su mu očiodjednom postale tvrde. „Ne. Da ga nikad nisi pitala."



23

Plinska lampa u hodniku nije radila, vjerojatno je trebalo staviti novu plinsku mrežicu, ali Lidija je nije niprimijetila. Zurila je niz mračan hodnik iza ulaznih vrata instinktivno izbjegavajući rupe u linoleumu, odložilapakete na pod pri dnu stepenica i pokucala na vrata dnevne sobe gospođe Zarje.

„Tko je?"„Ja sam, Lidija."Vrata su se otvorila i visoka, sredovječna žena sumnjičavo je provirila prema Lidiji. ,,Kakaya sevodnya

otgovorka?" „Molim vas, gospođo Zarja, dobro znate da ne govorim ruski."Žena se pobjedonosno nasmijala, snažnim, glasnim smijehom od kojeg su se zatresli tanki zidovi. Bila je to

krupna žena širokoga, mesnatog lica i njedara golemih poput ruskih stepa. Lidija je se bojala jer joj je jezik mogaobiti opasan koliko i zagrljaji i bilo je važno ne zamjeriti joj se. Olga Petrovna Zarja, njihova gazdarica, živjela je u

prizemlju svoje male kuće, jedne u nizu identičnih zgrada. Ostatak je iznajmljivala podstanarima.„Uđi, vrapčiću, moram ti nešto reći."

Lidija je ušla u sobu. Mirisala je na boršč i luk, unatoč tome što je prozor bio otvoren prema uskom popločanomprolazu koji je ona zvala stražnjim dvorištem, a koji je bio pun teškog namještaja prevelikog za stan. Na počasnomemjestu, na glasoviru od mahagonija prekrivenom izvezenim pokrivačem koji je skrivao mrlje, stajala je fotografija.Prikazivala je generala Zarju u uniformi Bijele armije, prekriženih ruku, strogog, optužujućeg pogleda. Lidija jeuvijek izbjegavala taj pogled iz sepije ako je mogla. Nešto ju je na toj fotografiji tjeralo da se osjeća kao gubitnik.„Moje strpljenje je gotovo", izjavila je Olga Zarja stavši kao ukopana ispred Lidije. „Reci onoj svojoj lijenoj majcida me pokvareno iskoristila, iskoristila moju dobrotu. Reci joj. Da sljedeći tjedan ja nju izbaciti van. Da, na ulicu.A što ona očekivati, ako ne..."

„Plati stanarinu?" Lidija je stavila uredno složen svežanj dolara na stol i stupila natrag.

Gospođa Zarja na tren je razjapila usta, a onda je zgrabila novac i nabrzinu ga prebrojila, brojeći si u na ruskombradu.

„Dobro. Spasibo. Zahvaljujem." Žena je prišla bliže. Iz njezine duge, bezlične, crne haljine širio se mirisnaftalina, a veliko joj je lice sada bilo toliko blizu da je Lidija vidjela da joj se usta trzaju od razdraženosti kad jeoštro rekla: „Ali ne prije vremena."

„Dva mjeseca koje vam dugujemo, i za ovaj mjesec. Sve je tu."„Da. Sve je tu."„Oprostite što smo kasnili."„Opet je svirala? Da zaradi ovo?"„Da."Gazdarica je kimnula i ispružila debelu ruku kao da će umotati djevojku u svoj zagrljaj, no Lidija je bacila

paničan pogled na njezine grudi i povukla se prema vratima.„Do svidania, gospođo Zarja."„Doviđenja, vrapčiću. Reci onoj svojoj majci..."Ali, Lidija je začepila uši. Uzela je svoje pakete i pojurila uz stepenice čije je golo drvo, nepokriveno tepihom,

bilo izlizano i prašnjavo, tako da su njezine noge stvarale glasan zvuk, koji je njezina majka sigurno čula gore ustanu.

„Zdravo, gospođo Yeoman", procvrkutala je dok je jurila pokraj soba na drugom katu. Njih su iznajmljivaliumirovljeni baptistički misionar i njegova žena koji su, zbog Lidiji neobjašnjivih razloga, svoju mirovinu odlučiliprovesti krpajući kraj s krajem u zemlji kojoj su posvetili svoje živote.

„Dobar dan, Lidija", odgovorila je gospođa Yeoman uobičajeno vedrim tonom. „Zvučiš kao da si u žurbi."„Je 1' mi majka kod kuće?"Nastala je kratka stanka, ali ona je bila previše uzbuđena da bi primijetila. „Da, mislim da jest."Lidija je zadnji dio stubišta prešla preskačući dvije stepenice odjednom i upala kroz vrata. „Mama, gle što sam

nam donijela, mama, ja sam..." Zastala je. Osmijeh joj je zamro na usnama.



24

Nogom je zalupila vrata. Osjećala je da joj sva sreća tog dana curi iz tijela i kapa na pod kraj razbijenih tegli,zgnječenog cvijeća i na tisuće pera iz jastuka, zbog kojih je soba izgledala kao da ju je napao labud. Do nogu su jojležali komadići razbijenog zrcala. Usred tog kaosa ležala je sitna figura Valentine Ivanove, uredno sklupčane natepihu poput mačke. Disala je laganim, pravilnim, malim izdasima dubokog sna. Pod stolom je ležala boca votke.Prazna.

Lidija se borila da se smiri, ne vjerujući svojim očima. Onda je nemarno ispustila sve omote i smeđe papirnatevrećice na pod i odšuljala se do majke, kao da se bojala da je ne uznemiri, iako je znala da Valentinu sada može

probuditi jedino kanta hladne vode. Kleknula je kraj nje.„Zdravo, mama", prošaptala je. „Ovdje sam. Ne brini se, ja ću..." Ali riječi nisu dolazile. Grlo ju je boljelo ičinilo joj se kao da će joj se glava raspuknuti.

Ispružila je ruku i maknula tamni pramen razbarušene kose s majčina lica. Valentina je kosu obično nosilapodignutu u elegantnu punđu ili bi je ponekad djevojački svezala u rep, kao i Lidija, ali danas joj je kosa ležala udugim, slobodnim valovima bogate boje na izblijedjelom tepihu. Lidija je milovala raspuštene uvojke. Ali,Valentina se nije micala. Obrazi su joj bili lagano crveni, ali su čak i u nesvjestici od pijanstva njezine prekrasnecrte lica izgledale čisto i fino. Na sebi je imala samo bisernobijeli svileni negliže i čarape. Ispod jednog oka imala

je osušeni trag razmazane maškare, kao da je plakala.Lidija je sjela na pete, ali je i dalje bez prestanka milovala maj činu kosu, prepuštajući se umirujućem učinku

tog osjećaja. Za to joj je vrijeme ispričala sve detalje o tome kako je danas jedva uspjela pobjeći iz staroga grada, o

svome kineskom zaštitniku i o tome kako se prestrašila one odvratne zmije.,,I vidiš, danas se gotovo nisam vratila kući, mama. Mogla sam pasti u ruke trgovca bijelim robljem i završiti nabrodu do Šangaja gdje bih postala dama za užitak." Ispustila je zvuk koji je trebao biti smijeh. „Ne bi li to bilosmiješno? Ne misliš li tako, mama? Zaista smiješno."

Tišina.Soba je odisala kiselim vonjem. Od pepela i dima cigareta. Prozori su bili zatvoreni, a vrućina je gušila. Lidija

je podigla praznu bocu votke i bacila je u zid bijesno uzviknuvši. Eksplodirala je u tisuću komadića.

Lidiji je trebalo više od sat vremena da očisti sobu. Da pomete komadiće porculana i stakla, latice i perje. Perje jebilo daleko najgore. Činilo se kao da je oživjelo i ruga se njezinim pokušajima da ga ulovi dok nestašno lebdi izvannjezina dohvata. Do kraja tog pothvata rasjekla si je koljeno kad je kleknula na oštri komadić porculana, leđa su je

boljela od svog tog četkanja i imala je pregršt perja u kosi. Uza sve to, bilo joj je nepodnošljivo vruće pa je odbacilaodjeću i hodala okolo samo u potkošulji i plavim gaćicama.

Valentina je sve prespavala. U jednom joj je trenutku Lidija pažljivo stavila jastuk ispod glave i poljubila je uobraz. Prozori su bili otvoreni, ali to nije mnogo pomagalo jer se sva vrućina u kući podigla i skupila u njihovojzagušljivoj udubini ispod krova. Potkrovlje se sastojalo od jedne jedine duge sobe s kosim zidovima i s dvatavanska prozora, a opći dojam nije popravilo ni nekoliko razbacanih komada starog namještaja. Izlizan tepih, koji

je nekada možda i bio šaren ali je sada bio ispran i siv, prekrivao je sredinu poda od drvenih dasaka. Oba kraja sobebila su odijeljena zavjesama koje su doduše uspijevale pružiti iluziju privatnosti, ali nisu mogle spriječiti prodiranjezvukova. Tako su i majka i kći naučile vrijednost tišine.

Lidija je odmotala svoje pakete. No, iznenadno obilje dobre hrane više je nije privlačilo. Nije se ni zamaralaobrokom koji je planirala skuhati. Nije imala volje za to. Ni apetita. Automatski je isprala voće i povrće u hladnoj

vodi jer su Kinezi imali nezgodan običaj koristiti ljudski izmet kao gnojivo na svojim poljima, ali onda ih jeostavila kraj sudopera, nenarezane i nekuhane.

Napravila si je napitak, šalicu mlijeka sa žlicom meda, dovukla stolicu do prozora i sjela s laktovimanaslonjenima na prozorsku dasku, promatrajući ulicu ispod sebe. Prljava terasa. Uske kuće. Vrata koja su seotvarala izravno na pločnik. Lidijinim očima tu nije bilo ničega lijepog, ničega što bi je izvuklo iz očaja u koji jezapala. Ruska četvrt, tako su je zvali, dupkom puna ruskih izbjeglica koji su zaglavili ovdje bez dokumenata i bezposla. Slabo plaćeni poslovi odlazili su Kinezima pa si, osim ako nisi mogao za sitne novce izvoditi predstavugutanja noževa na tržnici ili si imao ženu koja je bila voljna zarađivati na ulici, gladovao. Vrlo jednostavno.

Gladovao ili krao.Nastavila je gledati; ćelavog čovjeka s bijelim štapom iz kuće do njihove, dvije sestre Njemice kako šeću ruku

pod ruku, mršavog psa koji se prikradao leptiru, beba kako se igra zvečkom na ulaznim vratima... automobili su

gmizali niz ulicu, bicikli, čak i namrgođen čovjek s prasetom u tačkama.Jedini koji je pogledao prema njoj bio je medvjed od čovjeka, nedvojbeno Rus s tom masom masnih kovrča

koje su virile ispod šubare od astrahana i guste brade koja mu je prekrivala donji dio lica. Crni povez preko okadavao mu je mračan, zlokoban izgled. Baš poput slike Plavobradog, gusara iz jedne od njezinih knjiga iz knjižnice,



25

samo što ovaj nije imao nož koji mu je sjao među zubima. Kad je prošao ispod prozora, Lidija je primijetilanjegove čizme do koljena s likom vuka koji zavija. I njoj je došlo da počne zavijati. No, samo je nastavila sazanimanjem promatrati prolaznike, bilo što, samo da ne mora gledati u ono što je ležalo u sobi iza nje.

Nebo je postajalo tamnije dok su teški oblaci s horizonta marširali sve bliže, a večernji je zrak počeo mirisati nakišu. Da odvrati misli od jedine stvari koja joj je bila na pameti, počela je razmišljati o tome pada li u Engleskojkiša. Polly je rekla da u Engleskoj uvijek pada kiša, ali Lidija joj nije vjerovala. Odlučila je da će jednoga dana otićionamo i uvjeriti se sama. Mislila je da je čudno što su Europljani svojom voljom dolazili u Kinu kad je sve što je

bilo lijepo ili sofisticirano ili poželjno, barem po onome što je pročitala, ve

ćpostojalo u Europi. U Londonu,Parizu, Berlinu. No dobro, možda više ne u Berlinu. Ne nakon rata. Ali u Londonu da. Hoteli Ritz i Savoy.

Buckinghamska palača i Albert Hall. I svi ti klubovi i trgovine i kazališta.Regent Street i Piccadilly Circus. Sve. Jednostavno sve što možete poželjeti. Pa zašto bi onda itko htio otići?Teško je uzdahnula i zadrhtala, a nekoliko kapljica znoja došuljalo joj se od uha do brade poput suza. O, Bože,

nije znala što da radi. Što da kaže. Srce joj se poput magarca ritalo u grudima, a jedino o čemu je ona mogla mislitibilo je pada li u Engleskoj kiša. To je bilo tako glupo. Spustila je glavu na ruke i sjedila vrlo mirno sve dok joj sedisanje nije smirilo.

„Tata, kako da joj pomognem? Molim te, tata. Reci mi. Pomozi mi."Nitko nije znao da je Lidija, kad je bila u nevolji, šaptala uspomeni svog oca. Čak ni Polly. A sigurno ne

njezina majka. Njezina ga majka nikada nije spominjala, čak više nije ni koristila njegovo prezime.

„Tata", ponovno je prošaptala, samo dačuje kako joj zvuk te rije

či izlazi iz usta.Napokon se odmakla od prozora i okrenula se natrag prema sobi. Bilo je to sumorno mjesto za život, s tim niskim,

kosim stropom, ćudljivim malim parafinskim štednjakom i slomljenim glinenim sudoperom, ali njezina je majkanapravila sve što je mogla da ga učini podnošljivijim. I više od toga. Učinila ga je šarenim i ekstravagantnim.Grozan brokatni kauč i naslonjač, potpuno izlizani na naslonima za ruke, nestali su iz vida pod slojevima materijalapredivnih boja, ljubičaste, ružičaste i boje jantara, iz kojih kao da je isijavao život. Posvuda razbacani jastuci, zlatnii brončani, stvarali su atmosferu bohemske opuštenosti, koju je njezina majka opisivala kao zavodljivu, a OlgaZarja kao pohotnu. Šal s resicama boje Lidijine kose bio je prebačen preko stola na kojem su se nalazile svijeće umjedenoj posudi, tako da su njihovi plamenovi treperili i obasjavali brončanu svilu.

Lidiji je to bio dom. Sve što je imala. Opet je otišla do usnule žene. U sve slabijem svjetlu dana ona je sjedilana sivom tepihu i držala sivu ruku svoje majke.

„Draga", Valentina je podigla glavu s jastuka na podu i polako trepnula kao mačka koja se budi. „Draga, zaspalasam. Koliko je sati?"

„Crkveni sat je upravo odzvonio jedan." Lidija nije digla pogled s knjige na stolu ispred sebe.„Ujutro?"

,,U jedan sat poslije podne nije ovako mračno." „Onda bi ti trebala biti u krevetu. Što to radiš?" „Domaću zadaću."Još je uvijek odbijala pogledati majku. Valentina se protegnula, istjerala ukočenost iz leđa, uspravila se i primijetila

jastuk. Na trenutak je zatvorila oči i zadrhtala. „Mila, oprosti mi."Lidija je ravnodušno slegnula ramena i okrenula stranicu Pregleda engleske povijesti, iako su joj riječi skakale

pred očima bez ikakvog smisla.„Nemoj se duriti, Lidija, ne pristaje ti." „A tebi ne pristaje ležanje na podu."

„Možda bih trebala ležati ispod njega, onda bismo obje bile sretnije."„Nemoj, mama."Valentina se blago nasmijala. „Ispričavam se, malena." „Ja nisam tvoja malena."„Ne, u pravu si, znam." Njezine duboke smeđe oči kliznule su preko pognute glave i dugih, mladih nogu

njezine kćeri. „Sada si odrasla. Previše odrasla."Ustala je i opet se protegnula, pružajući najprije jednu pa drugu bosu nogu kao balerina, pa rastresla svoju dugu

kosu koja joj se rasula po ramenima, hvatajući odsjaj svijeća u svojim tamnim naborima. Lidija se pretvarala da neprimjećuje. Ali, umjesto da čita o Zakonu protiv narušavanja javnog reda iz 1716. godine, ona je kroz spuštenetrepavice promatrala svaki pokret svoje majke. Shvatila je da je činjenica što je Valentina izgledala tako smireno inaspavano u isto vrijeme i raduje i ljuti. Nije imala pravo na to. Gdje su bile posljedice tolike boli? Uzdignut lukValentininih obrva izgledao je još nestašnije nego inače, kao da je cijeli život samo jedna velika šala, nešto što ona

nije shvaćala ozbiljno.Valentina je sjela na kauč i potapšala jastuk pokraj sebe. „Dođi i sjedni sa mnom, Lidija." „Imam posla."„Jedan je sat ujutro. To možeš napraviti i sutra."



26

Lidija je zalupila knjigu i otišla do kauča. Sjedila je tamo ukočeno, na dovoljnoj udaljenosti od majke, aliValentina je ispružila ruku i razbarušila kosu svoje kćeri.

„Opusti se, draga. Zašto bi smetalo nekoliko pića tu i tamo? To mi pomaže da ne poludim. Zato te molim,nemoj se duriti."

„Ne durim se", rekla je Lidija nadureno.„Moj Bože, kako sam žedna, ja..."„Ostala nam je još samo jedna šalica i nijedan tanjurić."

Valentina je prasnula u smijeh, a i Lidiji se, protiv njezine volje, potkrao osmijeh. Njezina je majka pogledalaokolo po podu i kimnula. Sve si počistila umjesto mene?"„Da."„Hvala ti. Kladim se da je gospodin Yeoman mislio da je došao smak..." Zašutjela je i zagledala se u goli dio

zida pokraj vrata. „Zrcalo. Je li..."„Slomljeno. To znači sedam godina nesreće."„O, Bože, Olga Petrovna Zarja će me ubiti i naplatiti nam dvostruko više nego što vrijedi. Ali sljedećih sedam

godina ne mogu biti gore nego prošlih sedam, zar ne?"Lidija nije odgovorila.„Žao mi je, dušo", promrmljala je Valentina, ali Lidija je te riječi čula i prije. „Barem su šalice bile naše.

Uostalom, uvijek sam mrzila to zrcalo. Bilo je tako ružno i činilo me tako starom."

„Napravila sam vrč

limunade. Hoćeš li malo?"Valentina se okrenula i pogladila kćer po obrazu. „To bi bilo savršeno. Grlo mi je tako suho."

Dok je pijuckala hladnu tekućinu iz njihove jedine preostale šalice za čaj - sve su čaše već odavno bile založene- stavljala je ruku na vrh glave svaki put kad bi je nagnula natrag, kao da je pridržava.

„Imamo li aspirina?" pitala je puna nade.„Ne."„Nisam ni mislila."„Ali kupila sam ti ovo." Uz stidljiv osmijeh, Lidija je iza leđa izvukla čokoladni kroasan i dugi svileni šal

dramatične, tamnocrvene boje. Mislila sam da bi ti dobro pristajao."Valentina je odložila šalicu na tepih i uzela kroasan u jednu, a šal u drugu ruku. „Draga", rekla je razvlačeći tu

riječ u milovanje. „Razmazit ćeš me." Dugi je trenutak promatrala oba poklona, a zatim je nekoliko puta

oduševljeno omotala šal oko vrata i odgrizla veliki komad peciva. „Divno", promrmljala je punim ustima. „Izfrancuske slastičarnice. Hvala, slatko moje dijete." Nagnula se i poljubila Lidiju u obraz.„Pomagala sam gospodinu Willoughbyju u školi i danas mi je platio", objasnila je Lidija. Riječi su joj izletjele

iz usta mrvicu prebrzo, ali se činilo da njezina majka nije primijetila.Sitni mišić na Lidijinu čelu, koji je cijelo vrijeme bio zgrčen, prvi se put te večeri opustio. Sada će opet sve biti

u redu. Njezina majka će prestati. Više neće ludovati. Više neće uništavati njihov krhki svijet. Uzela je šalicu spoda i popila gutljaj limunade da si odlijepi jezik s gornjeg nepca.

„Opet Antoine?" pitala je ležernim glasom, krišom pogledavajući Valentinu.I odmah zažalila pitanje.„Taj prljavi gad, podliy izmennik!" eksplodirala je Valentina. „Nemoj mi više spominjati njegovo ime. On je

lažljiva francuska krastača, podmukla zmija u travi. Nikada ga više ne želim vidjeti."Lidija je osjetila tračak sućuti za Antoinea Fourgeta. On je obožavao njezinu majku. Oženio bi je sutra da već

nije bio u braku s francuskom katolkinjom koja mu nije željela dati razvod i s kojom je imao četvero djece koja suvrlo glasno zahtijevala njegovu pažnju i financijsku pomoć. Petkom je Valentinu uvijek vodio na ples, a tijekomtjedna potajno krao sat ili dva kad god je mogao pobjeći iz ureda na dugi ručak, dok je Lidija bila u školi. Ali ona jeuvijek znala kad je bio kod njih. Soba je mirisala drugačije, mnogo zanimljivije, na cigarete i briljantin.

„Što je napravio?"Valentina je skočila na noge i počela hodati po sobi, s obadvije se ruke čvrsto držeći za glavu. „Njegova žena.

Očekuje još jedno dijete.",,Oh."„Nevjerni gad mi se zakleo da se više ni ne približava njezinu krevetu. Kako me mogao tako... tako izdati?"

„Mama, ona je ipak njegova žena."Valentina je ljutito zabacila glavu i patnički zatvorila oči. „Samo službeno, zakleo mi se." „Možda ga ona voli."

Iznenada je otvorila oči i prkosno stavila ruke na bokove. Lidija nije mogla ne primijetiti kako su tanki ispodsvilenog kombinea.

„Lidija, je li tebi palo na pamet da ga možda i ja volim?"



27

Sad je bio Lidijin red da se počne smijati. „Ne, mama, nije. On je tebi drag, zabavno ti je s njim, plešeš s njim,ali ne, ti njega ne voliš."

Valentina je otvorila usta da protestira, ali onda je razdraženo odmahnula glavom i ponovno se srušila na kauč medu jastuke. Jednu je ruku teatralno prebacila preko bolne glave.

„Draga, mislim da ću umrijeti."„Ne danas."„Volim ja njega barem mrvicu, znaš." „Znam, mama."

„Ali...", Valentina je provirila ispod ruke, stisnutih je očiju promatrala lice svoje k

ćeri, njezin jaki, ravni nos,visoke skandinavske jagodice i bakreni sjaj njezine kose, „...ali jedini čovjek kojega sam ikad voljela - kojega ću

ikad voljeti u ovom životu - jest tvoj otac." Čvrsto je zatvorila oči.Tišina je pala na sobu. Lidija je osjećala da joj se koža ježi od zadovoljstva. Vlažan povjetarac uvukao se u

sobu kroz otvoreni prozor, donoseći sa sobom kapljice kiše, i ohladio joj obraze, ali ništa nije moglo ohladiti tupredivnu toplinu koja joj se širila po tijelu, zavodljiva kao opijum.„Tata", prošaptala je i u sebi čula njegov dubok, raskošni smijeh, čija joj je jeka ispunila glavu. Opet je vidjela kakose svijet vrti u ludom kaleidoskopu dok su je snažne ruke dizale visoko u zrak. Ako se jako potrudila, još je moglaprizvati njegov muževni miris, opojnu mješavinu duhana, ulja za kosu i vlažnih, bodljikavih ešarpa koje su je škalepo bradi. Ili je sve to izmislila?

Toliko se bojala da ne izgubi te djeliće njega koji su joj još ostali. S uzdahom je ustala i ugasila svijeće pa se

sklupčala me

đu jastucima kraj svoje majke i zaspala lako poput ma

četa.

Zvuk automobilske trube na ulici trgnuo je Lidiju iz sna. Blijedožuto svjetlo koje je prodiralo kroz zavjese koje suograđivale njezinu minijaturnu sobu govorilo joj je da je jutro, i to kasnije nego što je smjelo biti. Subota je značilasamo pola dana provedenog u školi, ali je svejedno ondje morala biti u devet. Kad se uspravila, učinilo joj se kao da

joj se glava odvojila od tijela i pobjegla od nje. To ju je iznenadilo, ili onda se sjetila da prethodni dan nije ništa jela. Teška se srca sjetila i zašto.

Ali danas će biti bolje. Danas joj je rođendan.S ulice se ponovno začulo trubljenje. Iskočila je iz kreveta i nagnula se kroz najbliži prozor da vidi što se

događa. Kiša koja je padala preko noći prestala je, ali sve je još bilo mokro i blistavo, a zrak je već pokazivaoznakove ponovnog zatopljenja. S crepova na kući preko puta već se počela dizati para. Nebo je bilo sumorno,

beživotno sivo, ali dolje na ulici vidjela je bljesak jarke boje koji joj je popravio raspoloženje. Mali, otvorenisportski automobil bio je parkiran točno ispred njihovih vrata, a u njemu je sjedio tamnokos muškarac u žutoj polo-majici, držeći golemi buket crvenih ruža. Dignuo je pogled i zamahao cvijećem prema njoj.

„Alo, ma chérie", povikao je. „Je li ti maman ustala?"„Zdravo, Antoine." Lidija se nasmiješila i brzo podigla ruku da prekrije svoju prljavu potkošulju. „To ti je novi

automobil?"„Ovo? Da, osvojio sam je jučer navečer na kartanju. Nije li predivna?" Cmoknuo si je prste u ekstravagantnoj

francuskoj gesti i nasmijao se, pokazujući zdrave, bijele zube.Svaki put kad bi ga vidjela, Lidija bi pomislila da je on najzgodniji muškarac kojega je ikad upoznala. Ne da ih

je upoznala mnogo, ali nije bilo teško zamisliti koliko zabavno mora biti s njim. Bio je u svojim tridesetima, rekla joj je mama, ali Lidiji se činio mlađi, bio je pun dječačkog šarma.

„Pogledat ću je li budna", odgovorila je i potrčala preko sobe da zaviri iza majčinih zavjesa.U oštrom kontrastu s bojama i senzualnošću dnevne sobe, Valentina je svoj odjeljak za spavanje ostavilaogoljenim i jednostavnim. Bijeli, neukrašeni zidovi, bijela posteljina, čak i bijelo obojen stari ormar s iskrivljenimvratima koja su se teško otvarala. Zavjesa, požutjela od starosti, nekada je bila dio bijelog seta posteljine. Bila je tostroga, bezdušna ćelija. Lidija se ponekad pitala za što se to njezina majka pokušavala iskupiti.

„Mama?"Valentina je ležala u spletu plahti, s crnim udubinama ispod očiju i kosom zapletenom u tamno klupko jada na

jastuku. Oči su joj bile zatvorene, ali Lidija ni na tren nije povjerovala da spava. Svi su znaci ukazivali na nemirnu,mučnu noć.

„Mama, Antoine je ovdje."Oči se nisu otvorile. „Reci mu da ode kvragu."

„Ali, donio ti je cvijeće." Lidija je sjela na rub kreveta, što obično nije radila bez poziva. „Izgleda kao da mu je jako žao i...", brzo je potražila nešto drugo čime bi je namamila, „i vozi sportski automobil." Propustila jespomenuti da je automobil vrlo malen i dosta čudan.

„Onda će se lako odvesti ravno u rijeku." „Previše si okrutna."



28

Na to su se Valentinine oči odjednom otvorile, i nisu izgledale zadovoljno. „A ti si previše popustljiva premanjemu. Samo zato što je muškarac."

Lidija je pocrvenjela i ustala s kreveta. Znala je da u svojoj iznošenoj potkošulji i gaćicama ne izgledadostojanstveno, no podigla je bradu i rekla: „Ja ću otići dolje i reći mu da spavaš."

„Ako zaista želiš biti od koristi, reci mu neka mi donese votke."Lidija je projurila kroz zavjese. Nije riskirala s komentarom. Prohladnom vodom iz sudopera umila je ruke i

lice, zube istrljala prstom umočenim u sol i dlanom protrljala čelo u pokušaju da opusti čvrsti obruč straha koji ga

je pritisnuo. Sama riječ votka bila je dovoljna da se uspaniči. Navukla je školsku uniformu, zgrabila ruksak ipokupila nekoliko ušećerenih okruglica. Baš je izlazila kroz vrata kad ju je majka zazvala. Ovaj put nježno.„Lidija."„Da?"„Dođi ovamo, dušo."Lidija je nerado ušla u bijelu spavaću sobu. Zastala je odmah s druge strane zavjese i zurila dolje u svoje

iznošene crne cipele. Bila je naviknuta da je žuljaju isto kao što je bila naviknuta da je boli glava.„Lidija."Podigla je pogled. Njezina je majka bezvoljno ležala na jastucima, kose raščešljane u sjajnu lepezu, i pružala

ruku prema njoj smiješeći se. Lidija je bila previše ljuta da odgovori i nije se pomaknula.„Draga, nisam zaboravila koji je danas dan."

Lidija je s mržnjom zurila u svoje cipele.„Sretan rođendan, dušo. S dniom rozhdenia, dochenka. Nisam mislila ono za votku, zaista nisam. Dođi ovamo i

daj mi poljubac, draga. Rođendanski poljubac."Lidija je poslušala, dodirujući majčin hladni obraz svojim toplim.„Sjedni na minutu, Lidija."„Ali, Antoine..."

„Dovraga i Antoine." Valentina je prezrivo odmahnula rukom. Želim ti nešto reći."Lidija je sjela na krevet. Odjednom je shvatila da je gladna pa je zagrizla okruglicu, jezikom hvataju ći ostatke

šećera po usnama.„Draga, slušaj me. Drago mi je vidjeti da jedeš nešto fino na svoj rođendan, ali mi je žao što ti to nisam ja

priuštila."

Lidija je prestala jesti, a slatki okus u njezinim ustima iznenada je pokvario neodređeni osjećaj krivnje. „Nemaveze, mama."

„Ne, ima veze. To me žalosti. Nemam novca da ti kupim poklon, obje to znamo. Pa te zato pozivam da ve čerasideš sa mnom u klub Odisej. Možeš mi okretati stranice dok sviram."

Lidija se bacila majci oko vrata uz gromoglasan uzvik oduševljenja. „O, mama, hvala ti, to mi je najboljirođendanski poklon."

„Pazi na te okruglice blizu moje kose."„To želim već godinama."„Kao da ne znam. Uvijek si me gnjavila da te povedem sa sobom na recitale i sada, kada si napunila šesnaest,

mislim da je došlo vrijeme za to. A i ovako ti poslije neću morati do besvijesti prepričavati da je Sir Edward rekaoovo ili pukovnik Mortimer tvrdio ono, ili kako su sve dame bile obučene. Molim te, dušo, makni te ljepljive prste

dalje od mene."Lidija je skočila na noge i obrisala ruke o suknju. „Bit ćeš ponosna na mene, mama. Možemo vježbati danas

popodne na glasoviru gospođe Zarje. Znaš da te ona voli slušati dok sviraš."„Samo ako nas taj grozni stari zmaj do tada ne izbaci na ulicu."„Ne, nisam ti rekla, platila sam stanarinu koju smo dugovale. A novci za sljedeći mjesec su u plavoj zdjeli na

polici. Tako da više ne moraš brinuti o gospođi Zarji."„To što radiš za gospodina Willoughbyja mora biti iznimno dobro plaćeno."Lidija je nespretno kimnula. „I je. Ocjenjivala sam školske zadaće djece u nižim razredima. Kao prava

učiteljica." Uzela je svoj ruksak. „Još jednom hvala, mama." Pojurila je prema vratima.Majčin ju je glas pratio. ,,I reci tom lažljivom štakoru dolje u automobilu da to cvije će, zajedno sa svojim

obećanjima, može baciti u kanalizaciju, gdje i pripadaju."Lidija je brzo zatvorila vrata da gospodin i gospođa Yeoman ne bi čuli.

„Ali ima samo tri kotača", bunila se Lidija.



29

„To je Morgan, što ti očekuješ?" Antoine Fourget potapšao je sjajni crni blatobran. „Osvajala je trke diljemsvijeta."

„Je li isti kao onaj u kojem je Isadora Duncan poginula prošle godine?"„Non." Brzo se prekrižio. „Ono je bio Bugatti. Ali, ovo je jedna magnifique mlada dama. Jučer navečer imao

sam sreće na kartama."

Oči pune nade okrenule su se prema Lidiji. „No, imam li sreće i danas? Eh bien, što je tvoja maman rekla?"„Nije dobro."

„Ne želi me vidjeti?" „Nažalost, ne."„A cvijeće?"Odmahnula je glavom.Antoine je potonuo u vozačko sjedalo, a iz dubine grla mu se oteo duboki, žuboreći smijeh. Lidija je osjetila

neodoljivu želju da ispruži ruku i zagladi njegovu razbarušenu crnu kosu, da osjeti njezinu mekoću, da napravinešto, bilo što, da ublaži jad koji mu je zadala njezina majka. No, zadržala je ruke uz tijelo.

„Hoćeš li me provozati, Antoine?"On se nasmiješio. „Naravno, chérie. Do škole?"„Da, molim te."Podignuo je cvijeće sa suvozačkog sjedala i ona je uskočila unutra, stišćući šešir u krilu. „Danas mi je

rođendan", rekla je.

„Ah, bonne anniversaire." Nagnuo se i poljubio je u oba obraza. „Onda ćeš ti dobiti cvijeće. Za svoj rođendanod mene."

Predao joj je buket s takvom ekstravagantnom gestom da se zacrvenjela, i upalio automobil. Lidija je znala danije ta koju je zamišljao u sjedalu do sebe, ali svejedno je uživala u vožnji. Ono što nije rekla ljubavniku svojemajke bilo je da se prvi put vozi u automobilu. Nikad prije nije ni sjela u neki. Fascinirali su je neprestani pokretimjenjača i izobličenost kolnika koji je punom brzinom letio kraj njih te vjetar koji joj je navaljivao u lice prekomalog vjetrobrana, čupao joj kosu i tjerao je da žmirka i hvata zrak. Kad je Morgan zatrubio nekoj rikši i natjeraovozača da se naglo baci s puta, ushićeno se nasmijala.

„Lidija."„Hm?"

Ulice su postajale sve šire sad kad su napustili loše ceste Ruske črtvrti, pune prosjaka, i vozili se boljim dijelom

grada, u kojem su trgovine i kavane već otvarale svoja vrata. Policajci, Sikhi u turbanima stajali su na malimplatformama na svakom većem raskršću i upravljali prometom u bijelim rukavicama. Lidija se nagnula prekoniskih vrata automobila i mahnula jednom, čisto iz zabave.

„Lidija", ponovio je Antoine žurnijim glasom.„Da?"„Misliš da će mi oprostiti?",,Oh, Antoine, ne znam. Znaš kakva je ona."

On je tiho zajecao i ona se prepala da bi mogao slupati automobil u divljoj galskoj gesti o čaja pa je žurnonastavila. „Ali vjerujem da će je brzo proći. Samo joj daj nekoliko dana."

Velebna zgrada Gradske vijećnice sa svojim stupovima i engleskom zastavom prohujala je pokraj njih, a zatim idječ ja kolica i dadilje u Viktorijinom parku. Lidija je osjećala da joj vjetar rasteže obraze kad je Antoine još višenagazio na papučicu gasa.

„Volim je, znaš", rekao je. „Nisam je želio povrijediti. Nisam smio spomenuti bebu."„Da, to je možda bila pogreška."„Voli li ona mene?"„Da, naravno da te voli."„Zaista, chérie?" „Zaista."Prekrasan osmijeh koji joj je uputio vrijedio je laži. Od njega su joj prošli srsi niz kralježnicu, sve do vrhova

prstiju. Tada je dobila ideju.„Antoine, znaš li što mislim da bi moglo pomoći?"„Što?" Izbacio je ruku van i skrenuo lijevo u Aveniju Wordsworth, a moćan je motor režao dok je grabio uz

uzbrdicu.„Da pokloniš mami nešto što ona doista želi, mislim da bi je to moglo osvojiti."



30

Njegove su joj tamne oči dobacile prestrašen pogled. „Znaš da nisam bogat. Ne mogu je darivati nakitom iparfemima kao što zaslužuje. A kad sam joj jednom ponudio nešto malo novca, znaš, samo da pomognem, ona jeodbila."

Lidija ga je iznenađeno pogledala. „Ali zašto?"„Vikala je na mene, bacila mi knjigu u glavu. Rekla je da ona nije kurva koju mogu kupiti."Lidija je uzdahnula. Oh, mama. Takav je ponos imao svoju cijenu.Na vrhu brda u Britanskoj četvrti kuće su bile velike i elegantne, sagrađene od blijedog kamenja i okružene

dobro održavanim travnjacima i urednim živicama. Približavali su se školi. Morala je požuriti.„Ne, ne mislim ništa skupo. Mislila sam na nešto... da je tješi dok te nema." Oprezno ga je pogledala. „Dok si tisa svojom ženom."

On se namrštio. „Na što si mislila?"Ona je progutala i brzo rekla. „Na zeca."„Što?"„Da, bijeli zec s lijepim dugačkim ušima i slatkim ružičastim očima."„Un lapin?"

„Tako je. Imala je jednog kad je bila mala djevojčica u Sankt Peterburgu i uvijek je čeznula za drugim."On ju je pažljivo promotrio. „Iznenađuješ me." „Istina je." „Pitat ću je."„Ne, ne, nemoj je pitati. Pokvarit ćeš iznenađenje." Ohrabrujuće mu se nasmiješila i pomislila da ima lijep

rimski nos. „Sjetit će se tebe svaki put kad prstima prođe kroz njegovo meko, bijelo krzno."Mogla je vidjeti da razmišlja o tome. Uglovi usana zakrivili su mu se prema gore, a zatim je slegnuo ramenimana onaj rječit francuski način koji je govorio mnogo više nego ista engleska gesta.

„Možda", rekao je, „c'est possible." „I crvena vrpca bi bila dobra. Mislim, na zecu."

Nije bila sigurna da ju je dobro čuo. Manevrirao je oko velikog, crnog automobila iz kojeg su izlazile tri djevojke uuniformama Willoughbyjeve akademije koje su zavidno zurile u Lidiju. Čvrsto stiščući buket ruža u naruč ju, predsvima je poljubila svoga zgodnog pratitelja u obraz i ušetala u školu. Dobar početak dana.

Tek si je kasnije, dok je sanjarila na prozoru učionice, dopustila da pomisli na onaj vitki mladi lik kojeg jeprimijetila napola skrivenog u sjeni rikše preko puta ceste, na onaj par crnih kineskih očiju koje su je promatraledok je ulazila u školu.



31

Klub Odisej bio je jednako pretenciozan kao što mu je i ime sugeriralo. Theo ga je mrzio. Predstavljao je sve što jeprezirao kao kolonijalnu aroganciju. Uobraženost i oholost. Klub se nalazio u centru Britanske četvrti, odmaknut odceste, kao da se ograđuje od buke i vreve grada gustom barijerom grmova rododendrona i prostranim, savršenouređenim travnjakom. Sama se zgrada razmetala bijelom fasadom s golemim stupovima, zabatom i trijemom,isklesanima u čast osvajača.

Velebno stubište kojim se uspinjao do ulaza podsjetilo ga je na hram, i donekle je bio u pravu. To je mjesto bilohram. Hram boga konzervatizma. Očuvanja statusa quo. I naravno da nije bilo potrebno naglašavati da nijednaosoba žute kože, pripadnik toga bezbožnog plemena koje vam je lagalo u lice i prodavalo vlastitu djecu, nije bilapozvana u te svete odaje, osim kroz zadnja vrata i u uniformi sluge.

Theu se sve to gadilo. No, Li Mei je bila u pravu. Između poljubaca koji su u njemu raspalili vatru i blagih

riječi koje su mu presložile misli, nau

čila ga je da na sve to gleda kao na igru. Igru koju je morao igrati. U kojoj jemorao pobijediti.

„Willoughby, stari druže, drago mi je što si uspio doći."Christopher Mason prilazio mu je krupnim koracima preko mramornog poda svečanog predvorja, ispružene

ruke i s hladnim, zmijskim osmijehom. Bio je to čovjek u srednjim četrdesetima, koji se u formi održavao jahanjem. Imao je uspravno držanje vojnog časnika, iako je Theo znao da nikad u životu nije vidio vojarnu. Masonse rano u životu odlučio za uredski posao u javnoj upravi, a premještaj u Kinu zatražio je tek kad je čuo obogatstvima koja su se ondje mogla steći ako ste znali što radite. Oči su mu bile okrugle i pronicljive, tamno-smeđakosa začešljana prema natrag, a premda je bio nekoliko centimetara niži od Thea, to je nadoknađivao neprestanimglasnim pričanjem dok su prelazili predvorje.

„Jesi li čuo novosti? Da ti srce stane. Prokleto prerano, ako mene pitaš."„Kakve novosti?" Theo je bio oprezan.Znao je da u zaposlenom, klaustrofobičnom svijetu u kojem su svi živjeli, novosti može značiti da je Binky

Fenton uvrijeđeno napustio utakmicu kriketa zbog optužbi da je varao ili da general Čang Kai-šek pripremaradikalne zakone koji bi strance s njegove zemlje otjerali sve do mora. Oboje bi bilo novost. Oboje bi bilo da ti srcestane. No, optužbe za varanje bile bi ozbiljno kršenje pravila ponašanja dok, s druge strane, nitko nije ni očekivaoda se Kinezi drže svojih obećanja. Theo je čekao da čuje zbog čega su to Masonovi obrazi poprimili boju jetrenepaštete.

„O našim četama. Drugi bataljun Škotske garde. Na Novu godinu Grad Marseilles ih prevozi kući. Prokletodrsko. Ostaviti nas nezaštićene u ovoj zaostaloj zemlji. Zar oni ne znaju da u Pekingu nacionalna vojska

Kuomintanga divlja u orgiji ubojstva i pljačke? Za ime Božje, čovječe, mi trebamo više vojske, ne manje.Napokon, mi smo ti čiji prihodi od trgovine financiraju Baldwina i njegovu prokletu vladu tamo kod kuće. Jesi lividio u kakvom je stanju financijsko tržište?"

„Onda ćemo se morati naučiti snalaziti sami, zar ne?" rekao je Theo uz slijeganje ramenima, za koje je znao daće razdražiti Masona. „Zašto držati vojsku ovdje ako tvrdimo da želimo mir s Kinezima?"

Mason se naglo zaustavio.„Ono što trebamo", nastavio je Theo, „sporazum je kojega se, za promjenu, svi možemo pridržavati, koji je

pravedan, a ne smišljen kao kazna. Mi moramo učiniti neke ustupke ili ćemo dobiti još jednu pobunu Taiping."Mason se oštro zagledao u njega, promrmljao „Prokleti ljubitelj kosookih", i otišao prema šanku, ravnodušan

prema otmjenoj eleganciji izbrazdanih stupova i venecijanskih lustera. Kineski sluge nečujno su klizili kraj njih,uredni i poslušni u svojim bijelim, visoko zakopčanim tunikama, sa srebrnim pladnjevima u rukama i učtivimizrazima na zamrznutim licima. No, Theo je znao da članovima kluba Odisej nijedan od njih ne vrijedi više od



32

jučerašnjih novina, vjerojatno i manje. S duge verande u stražnjem dijelu zgrade začuo se visoki, oštri smijeh. LadyCaroline trusila je Ružičasti džin5.

Theo se gotovo na mjestu okrenuo i otišao. Otići i ostaviti Masona na cjedilu pružilo bi mu iznimnozadovoljstvo, ali u glavi je čuo Li Meine riječi i ostao.

Moraš igrati igru, Tiyo. Moraš pobijediti.Bila je tako pametna, njegova Li Mei. Volio je način na koji je koristila njegove slabosti, upotrijebivši njegovu

smiješnu potrebu, tipičnu za polaznike britanskih elitnih javnih škola, da na život gleda kao na neku glupu igru u

kojoj je morao pobijediti.Slijedio je Masona kroz izrezbarena dvostruka vrata do šanka i pogledao okolo. Mjesto je bilo puno, kao iobično u sedam i trideset navečer. Svi su bili ovdje, svi graditelji Britanskog carstva. Moćni i dobri. I ne tako dobri.Jedni u vojnim uniformama, ukočeni i uspravni u dubokim kožnatim naslonjačima, drugi izvaljeni, s cigarom uruci, na novim, laganijim stolicama koje su uveli da klub učine privlačnijim za njegove ženske članove.

Dok se Theo probijao kroz gužvu za šankom, kimao je ljudima koje je prepoznavao, ali nije se zaustavljao dapopriča s njima. Što se njega ticalo, što prije ovaj intervju završi, to bolje. No, srce mu je potonulo kad je vidio daMason skreće prema grupi muškaraca koji su sjedili oko niskog stola od mahagonija. Zastor dima od cigareta visio

je oko njih kao prljava aureola. Na stropu su se neprestano vrtjeli veliki limeni ventilatori, no činilo se kao da samokomešaju vrući zrak i muhe. Theo je svoj kruti ovratnik osjećao kao omču oko vrata, ali ako se htio pridružiti igri,morao je biti u prikladnoj odjeći. Zastao je, zapalio tursku cigaretu i odigrao prvu kartu.

„Dobra večer, Sir Edwarde", rekao je dobrodušno. „Čujem da napokon izbacujete američke marince izTientsina."Sir Edward Carlisle dignuo je pogled sa svoje čaše za viski, orlovskog lica opuštenog u začuđujuće

dobroćudnom izrazu, i nasmiješio se Theu. Cijela se grupa nakratko nasmiješila, svi osim policijskog načelnikaLacocka, koji je ostao ozbiljan. Binky Fenton, žustar carinski službenik koji se neprestano žalio na miješanjeAmerikanaca, podigao je čašu uz iskreno: „Bilo je i vrijeme."

Theo je sjeo do Alfreda Parkera, jedinog čovjeka iz ove družine kojega je smatrao prijateljem. Alfred mu jekimnuo za dobrodošlicu i ispružio ruku. Bio je nekoliko godina stariji od Thea, tek pristigao u Kinu, novinarlokalnog Daily Heralda iz Junchowa. Po Theovu mišljenju, nije bio ni loš. Posljednje što je napisao bio je žestokičlanak o povezivanju stopala kod žena. Odvratna navika. Od pada dinastije Manchu 1911. godine više nije bilaobvezna, ali još su je često prakticirali. Hvala Bogu da su Li Mei njezini roditelji poštedjeli tog barbarstva. A

Alfred Parker je bio u pravu. On je tvrdio da nema smisla osakatiti polovicu radne snage dok ti zemlja gladuje, aljudi umiru na ulicama. Nije bilo logično.Večer, Willoughby", rekao je Sir Edward zvučeći kao da mu je uistinu drago što ga vidi. No, on je bio vrhunski

diplomat pa Theo nikada nije bio siguran. „Da, u pravu si, iako, nek sam proklet ako znam otkud ti ta informacija.Ministar mornarice Sjedinjenih Država naredio je trenutačno povlačenje iz Tientsina."

„Koliko ljudi?" zanimalo je Parkera.„Tri tisuće petsto marinaca."Binky Fenton glasno je zazviždao i kliknuo: ,,Pa-pa, jenkiji, i ne vraćajte se!"„A i naša Škotska garda odlazi u siječnju", progunđao je Mason i dao znak prstom. Kineski se konobar odmah

stvorio do njegova lakta. „Škotski viski sa sodom, dečko. Bez leda. Willoughby?"„Čisti."

Sir Edward kimnuo je s odobravanjem. Mrzio je kad su ljudi dobar viski uništavali vodom. „Sad nacionalisti izKuomintanga imaju kontrolu", odrješito je rekao Sir Edward, ali ničim nije odavao što misli o tome. „U Pekingu iNankingu, što znači da kontroliraju i sjevernu i južnu prijestolnicu. Stoga moramo priznati da je građanski ratnapokon završio, bar između raznih gospodara rata, ako već ne protiv komunista. Maršal Chang Tso-lin i njegovaSjeverna armija su gotovi. I zato je, gospodo, Britansko carstvo odlučilo da je potreba za tolikim brojem četa kojebi štitile naše interese u Kini smanjena."

„Je li istina da je maršalu Chang Tso-linu i njegovim ljudima odobren siguran prolaz do Mandžurije?" upitao jeAlfred Parker, maksimalno iskorištavajući priliku koja mu se pružila.

„Jest."„Ali zašto? Kinezi u pravilu imaju običaj poklati svoje poražene neprijatelje."„To trebate pitati generala Čang Kai-šeka." Sir Edward povukao je dim cigare, a oštre su mu oči bile budne.

Bio je on impresivna pojava, u ranim šezdesetima, visok i elegantan u savršeno krojenom fraku, bijeloj leptir-mašni i tvrdom ovratniku. Njegova čupa bijele kose bila je u kontrastu s vojničkim brkovima koje su dnevne doze

5 Vrsta koktela popularnog u Velikoj Britaniji u 19. stoljeću (nap. prev.)



33

nikotina, tanina i finoga gorštačkog viskija potamnjele do boje karamele. Kao guverner Junchowa, imao jenemoguć zadatak održavanja mira između raznih stranih frakcija: Francuza, Talijana, Amerikanaca i Britanaca - i,

još gore, Rusa i Nijemaca, koji su nakon završetka Velikog rata 1918. godine izgubili službeni status u Kini i bilitamo samo uz nevoljki prešutni pristanak ostalih sila.

Ali najveći trn u oku bili su mu vražji Amerikanci, koji su imali tendenciju sami ulijetati u stvari kao muhe bezglave i pojaviti se da raspravljaju o situaciji tek kad je šteta već bila učinjena. Neće žaliti za njima kad odu, iako jeto značilo da je Tientsin ranjiviji. Uz malo sreće, i kontingent iz Junchowa otići će njihovim stopama. No, to je još

uvijek u igri ostavljalo Japance. Od njih mu se ledila krv u žilama.Pogled mu je skrenuo i pronašao Thea Willoughbyja kako ga promatra. Sir Edward još je jednom gotovoneprimjetno kimnuo u znak odobravanja. Sviđao mu se učitelj. Taj bi mladi čovjek mogao daleko dospjeti. Kad bise samo riješio te vražje opsesije svime što se tiče Kine. Njegova afera s onom lokalnom ženom nije bila nimalobitna. Poznavao je mnogo muškaraca koji su povremeno umakali u žuti bazen. Ne da je on sam imao takvihsklonosti. Dobri Bože, ne. Draga stara Eleonor okrenula bi se u grobu da to napravi. Stara mu je cura jošnedostajala. Poput zubobolje, taj osjećaj. No, takvu bol nije mogao izliječiti nijedan nadriliječnik. I njoj bi sesviđao Willoughby. Dragi dečko, zvala bi ga. Dragi davež, ako je bilo suditi po Masonovu licu. Ondje se neštodogađalo. Bilo je previše napetosti među dvojicom muškaraca, a bilo je očito da je Mason mislio da je u prednosti.Ali, trebao bi biti oprezan. Tog se dečka nije smjelo podcjenjivati. Imao je sklonost biti nepredvidljiv. To mu jebilo u krvi. Samo pogledaj što je njegov otac radio u Engleskoj. Prava sramota. Nije ni čudno da se dječak skrivao

ovdje, na drugoj strani svijeta.Potegnuo je dugi gutljaj viskija i s užitkom ga promućkao u ustima. „Willoughby", rekao je uz prodoran pogled

ispod paučinastih obrva, „ostat ćeš na večerašnjem recitalu one ruske ljepotice." To nije bilo pitanje.„Bit će mi zadovoljstvo, gospodine." Prokleti Stari vrag. Sada neće vidjeti Li Mei cijelu večer.

"Iznenađen sam što te vidim ovdje, Theo", rekao je Alfred Parker. Glas mu je bio uljudan kao i uvijek, ali nijemogao sakriti radoznalost.

Stajali su zajedno za šankom, samo njih dvojica. Puneći čaše i hvatajući predah od užarenog razgovora oopasnostima ekstrateritorijalnosti i tome bi li Nacionalisti stekli kontrolu nad Šangajem prethodne godine da imnije pomogao Velikouhi Du i njegova trijada Zelena banda.

Thea bi uvijek uznemirilo spominjanje kineskih trijada. Sav bi se naježio. Čuo je šaputanja o njihovimaktivnostima u Junchowu. Prerezana grla, lokali koje je iznenada progutala vatra, obezglavljen torzo koji pluta urijeci. No, ljepote Kine bile su ono što je obožavao. Ostavljale su ga bez daha. Ukrale mu srce. Ne samo savršenaljepote Li Mei već i raskošne obline Ming vaze, odlučni potezi kista za kaligrafiju, skriveno značenje u akvarelučovjeka koji peca, dok iza njega jarko sunce tone iza skupine sampana, kupajući njihovu smrdljivu prljavštinu uzlatnom, nezemaljskom sjaju. Čak su i odvratan znoj i slomljeni zubi kulija koji vuče rikšu ili radi u polju govorilio ljepoti zemlje koja je postojala zbog iscrpljujućeg rada milijuna i milijuna njezinih seljaka.

Ali trijade. One su bile kao štakori u žitnici. Proždiru, kvare, truju. Theo je obrisao čelo velikom, crvenommaramicom i zabio prst u ovratnik da olabavi stisak na vratu.

„Nisam ovdje jer to želim", rekao je. „Mason hoće razgovarati."„Taj čovjek je nezasitan. Ima prste u previše pita."Theo se nasmijao, ali preko volje. „On je podli gad, želi sve što može dobiti. Uništit će svakoga tko mu se

ispriječi na putu."„Onda mu se nemoj ispriječiti."„Bojim se da je za to već prekasno."„Zašto, što si napravio da ga razdražiš?"„Možeš birati. Ne sviđa mu se što njegova kći uči kinesku povijest ni to što sam uveo tjelesni odgoj kao

obvezan za dječake i djevojčice. I zabranio sam vježbanje gađanja subotom ujutro. Zbog toga me gotovo objesilasvjetina bijesnih očeva."

Parker se nasmijao; dobar, snažan smijeh. On je bio krupan muškarac, širokoga prsnog koša. Obično srdačan,ali danas se činio uznemirenim. Kopao je po džepovima tražeći lulu, bez žurbe je zapalio, a onda prijekornoodmahnuo glavom. „Ti to radiš namjerno, da provociraš."Theo se zagledao u njega, iznenađen. Novinar je mislio ozbiljno. Alfred je možda bio zelen kad je bila riječ oshvaćanju načina na koji su stvari funkcionirale na Orijentu, ali imao je instinkt da prozre blef i prazne riječiljudskih prevara. Zato je bio dobar novinar i zato se Theu i sviđao. Da, ponekad je znao biti napuhana guzica,



34

pogotovo u društvu ljepšeg spola, ali je inače bio pristojan momak koji je imao dovoljno zdravog razuma da odjenelagani laneni sako i mekani ovratnik, umjesto kompletne večernje opreme za izlazak. No, njegov je komentar malouzdrmao Thea. Bojao se da bi mogao biti istinit.

„Alfrede, slušaj me. Ja samo želim otvoriti umove te djece."„Znaš, zabranjivanje stvari u kojima uživaju, poput vježbe gađanja, neće ti nimalo pomoći u toj namjeri.

Upravo suprotno, mislim."„Gledaj, nedavno smo prošli užasno razdoblje rata u Europi. I gotovo dva desetljeća građanskog rata ovdje u

Kini, kao i opijumskih ratova i Bokserskog ustanka. I vidi što se sada događa u Indiji. Kada ćemo konačno naučitida zveckanje sabljama nije odgovor?"

„Polako, Theo. Mi smo ovim poganima donijeli civilizaciju i moralnost. I spas njihovim dušama. Naše sumornarica i vojska bile potrebne da otvorimo vrata."

„Ne, Alfrede. Nasilje nije odgovor. Naša jedina nada za budućnost jest da naučimo svoju djecu da drugačijakoža ili drugačiji jezik ne znače da nam je neko drugo ljudsko biće neprijatelj." Stavio je ruku na ruku svogprijatelja. „Ova zemlja očajnički treba našu pomoć. Ali ne našu vojsku."

„Nisi valjda i prokleta kukavica uz to što si ljubitelj kosookih, Willoughby?" To je bio Mason.Theo se nije okrenuo. Osjetio je da mu se gnjev penje uz prsa. U dugačkom ogledalu uzduž šanka vidio je da

Christopher Mason stoji iza njega, isturene brade, kao da izaziva da ga netko udari.„Gospodine Masone", spremno se ubacio Alfred Parker, „drago mi je što imam priliku porazgovarati s vama.

Htio sam vas nešto pitati. Čitatelje Daily Heralda zanimala bi vaša stajališta kao načelnika za obrazovanje uJunchowu. Pišem članak o prilikama koje se pružaju mladim ljudima ovdje. Možemo li ugovoriti intervju?"

Mason je izgledao iznenađeno, na trenutak izbačen iz ravnoteže, a onda si je dopustio osmijeh. „Naravno,Parkeru. Nazovi moj ured u ponedjeljak ujutro."

„Sa zadovoljstvom."Mason se zaljuljao na petama, naprijed-natrag. Pa iznenada rekao: ,,Willoughby, vjerujem da je vrijeme za naš

razgovor."

„Latinski."„Kako molim?"

„Zašto moju kćer učiš latinski?"„Da proširim njezino razumijevanje jezika.",,I dao si joj da miješa opasne kemikalije."

„Gospodine Masone, svi učenici u mojoj školi imaju latinski i znanost, i dječaci i djevojčice. Znali ste to kadste je upisali kod mene prije tri godine."

„Latinska poezija", rekao je Mason, ignorirajući Theov komentar. „Seciranje žaba i trganje nogu kukcima.Kineska povijest sa svim tim stvarima o konkubinama i rezanju glava. Gimnastika u kojoj djevojke moraju skakatipreko kozlića i raditi zvijezde obučene u gotovo ništa dok dečki bulje u njih. To nije prikladno za mlade žene. Ništaod toga."

„Kozlići nisu pravi. To su sprave za vježbanje." „Nemoj raditi budalu od mene, mladiću."

„Ne radim. Jednostavno ukazujem na to da se nalaze unutar gimnastičke dvorane. Dje

čaci i djevoj

čice imajusate odvojeno tako da dječaci ne mogu buljiti u djevojčice, koje su, usput, savršeno pristojno odjevene u hitone dok

vježbaju. Ne vidi ih nitko osim gospođice Pettifer."„Kažem vam da to nije dobro za njih. Gospođa Mason i ja nismo zadovoljni."Theo se suzdržao da ne spomene da gospođa Mason svaki dan dolazi po Polly na biciklu. Očito da je bila

pobornik energičnog vježbanja za ženski rod. Zurio je u jantarne dubine svoje čaše za viski i pokušavao shvatiti štoMason želi. Sjedili su sami u udaljenom dijelu duge verande. Na suprotnom dijelu, u malim skupinama međupalmama u lončanicama, bile su žene. Njihovi meki glasovi lebdjeli su u tihom žamoru koji nije smetao dvojicimuškaraca.

„Uvijek možete poslati Polly u drugu školu, gospodine Masone", tiho je ponudio Theo. „Možda će vam školaSt. Francis biti prihvatljivija."

Masonove velike, okrugle oči usredotočile su se na njega s antipatijom. Ali u tim je sivim dubinama bilo jošnešto zbog čega je Theo osjetio da mu se drhtaj uspinje uz kralježnicu.„Nije riječ o tome, Willoughby."„Pa o čemu je onda riječ?" Theo je posegnuo za čašom.



35

„Razmišljam o tome da te zatvorim."To ga je zaustavilo na mjestu. Osjetio je da mu sva krv nestaje iz lica. S naporom je vratio čašu na stol. Trepnuo

je, gledajući preko travnjaka za kriket koji je u večernjem svjetlu poprimio boju lavande, dok je srebrna površina jezera postala siva i kruta kao zmajev rep. Trebao je piće, očajnički, ali se nije usudio podići čašu. Mason senaginjao prema naprijed, s tvrdim, prodornim pogledom. Theo se prisilio da se usredotoči. Polako je sjeo natrag ustolicu, prekrižio noge i uzvratio mu pogled.

„Znači li to da namjeravate oduzeti dozvolu Willoughbyjevoj akademiji?" hladno je pitao.

„Ta mogućnost postoji."„Mislim da bismo se zbog takvoga apsurdnog poteza našli zatrpani prigovorima roditelja. To je najbolja škola uJunchowu i vi to znate. Šire obrazovanje za djevojčice nije razlog..."

„Nije samo to."Theo se namrštio. „Što još?"„Riječ je u novcu."I tada je Theo znao da je izgubio.

„Samo pogledaj onu ženu tamo. Nije li bombon?! Svakom bi muškarcu zavrtjela glavom." Te su riječi došle odbučne grupe uniformiranih vojnih časnika koji su izlazili iz sobe za bilijar.

Theo je prelazio preko mramornog predvorja prema sobi za pušenje. Morao je biti sam. Dalje od ovoga

luđačkog cirkusa. Trebao je vremena da razmisli. Da shvati što bi sad, dovraga, trebao napraviti. U sljepoo čnicamamu je tuklo, a u ušima zujalo kao tisuću skakavaca, no časnikove su ga riječi natjerale da pogleda preko ramena.

Bila je to Valentina Ivanova.Odjednom se Theo sjetio večerašnjeg recitala. Poziva prokletog Sir Edwarda. Naravno da će Mason biti ondje,

sa svojim samodopadnim osmijehom, pohlepnim očima i onim grabežljivim načinom na koji je prstima tapkao posvojim velikim, bijelim zubima. No, pogled na Valentinu Ivanovu naglo je raščistio Theov mozak. Podsjetio ga jeza što se borio jer je uz Valentinu, koja je dostojanstveno prolazila kroz predvorje, bila jedna od njegovih učenica.Mlada Lidija. Ona koja se toliko željno raspitivala o kineskim borilačkim vještinama.

Njih dvije zajedno bile su vrlo upadljive. Glave su se okretale dok su prolazile. Usne drugih žena su se stisnule.Majka je izgledala čudesno. Bila je sitna, no to je nadoknađivala načinom na koji je hodala, njihanjem svojimvitkim bokovima i ponosnim držanjem glave. Koža joj je bila blijeda i besprijekorna, a valove sjajne, tamne kose

pričvrstila je na vrh glave, zbog čega se činila višom, impozantnijom. No, njezine su oči, tamne i blistave, bile te odčije su senzualne ranjivosti muškarcima klecala koljena.

Theo ju je već vidio nekoliko puta ranije, ali nikada ovako kao sada. Večeras je nosila večernju haljinu odsvjetlucave plave svile iz Shantunga. Haljina je bila izrezana nisko, da joj istakne elegantan vrat i pomicanje grudidok je disala. Nosila je dugačke, bijele rukavice iznad lakta i nije imala nikakav nakit. Nije joj bio potreban. Umislima ju je usporedio s Li Mei. Očito, Li Meina figura je bila manje putena, suptilnija u svojoj privlačnosti, ali zanjega je ona posjedovala neku čistoću, neku netaknutu seksualnost koju nije imala nijedna zapadnjačka žena. Kaokineski porculan pokraj Wedgwoodova. Samo ti je jedan mogao slomiti srce svojom ljepotom.

„Dragi Bože, čovječe, tko je to predivno stvorenje?" Bio je to jedan od vojnih časnika.„Vjerujem da je to koncertna pijanistica", odgovorio je mladi bojnik. „Odbor kluba priredio je neku zabavu i to

je ona."

Sirov smijeh dočekao je njegov komentar. „Ona me može doći zabavljati kad god hoće."„Ne, ja ću uzeti onu mlađu, lavlje mladunče. Izgleda kao da je spremna za to.",,E pa, ja bih htio znati što je ispod te haljine prije nego..."Theo se udaljio. Previše alkohola. Opoganio im je jezike. No, u zajednici u kojoj su muškarci bili brojniji od

bijelih žena barem deset naprema jedan, bio je to čest slučaj. Bordeli su cvjetali, većinom naručeni Ruskinjama iliEuroazijkama miješane krvi; obje su grupe bile odbačene od strane rigidnoga klasnog društva. Theo je osjetiosnažan poriv da ode i sve ih ostavi u paklu koji su sami stvorili, ali nije. Večer nije bila gotova. Još je ostao Mason.

U tom su trenutku Lidijine oči uhvatile njegove i ona se nasmiješila, stidljivo, zbunjena u svojoj svečanoj odjeći.Mladunče lava, da, čojek je bio u pravu. Žutosmeđe oči i sjajna crvena griva. U njoj je bilo nešto neukrotivo.Večeras je izgledala kao dražesna mlada žena, ali čak i dotjerana, u haljini boje marelice po posljednjem krikumode: spuštenoga struka i do koljena, odašiljala je vibraciju uzbuđenja. Čak i opasnosti. No, kad joj je uzvratio

osmijeh, ona se zacrvenjela.



36

Izvan kluba Odisej ulične svjetiljke na Ulici Wellington stvarale su žute oaze svjetla u tami. Ali tama ovezemlje bila je golema i gusta. Prisvajala je krhki svijet za koji su stranci mislili da je njihov.

Tama je pružala utočište. Lopovu kosih oči koji je stajao kraj kreveta usnula djeteta mladog bojnika, dok jenjegova amah u prizemlju igrala mahjong. Smrdljivom pokretnom nužniku, kolima natrpanima ljudskim gnojivomza polja. Nožu na vratu bijelog muškarca koji je mislio da ga dug kineskom kladioničaru ne obvezuje.

I Chang An Lou. Nevidljiv u tami nadolazeće noći, njegov se sjenovit mladi lik stopio s pjegastim deblimaplatana koje su obrubljivale cestu. Nije se micao. Čak ni kad je srebrna linija munje proparala nebo i kiša sespustila poput plašta, lupkala po lišću iznad njegove glave i automobile pretvorila u blistava crna čudovišta čiji sufarovi osvjetljavali vrata od kovana željeza na ulazu u klub. Naoružani vojni stražar provjeravao je svakoga tko jeulazio.

Chang An Lo naslonio je glavu na grubu koru drveta i zatvorio oči da bi ponovno prizvao prizor djevojke kako

skače s rikše koja ju je dovela. Ponovno je zamislio vatru u kosi koja joj je plesala oko ramena, uzbuđenje u njezinukoraku. Promatrao je kad je podigla lice da prouči goleme mramorne stupove, a njegovo je oštro oko primijetilotrenutak oklijevanja u njezinim nogama. Jesu li joj oči još uvijek bile pune čuđenja, pitao se, kao i jučer kad ju jevidio u prljavom hutongu, stražnjoj uličici.

Što je radila u toj uličici?To si je pitanje postavio mnogo puta. Je li slučajno zalutala? Ali, kako je mogla zalutati u stari kineski grad a da

ne primijeti? Pa ipak, običaji fanquija bili su čudni, putovi njihova uma neprohodni i nedokučivi. Rukom jeprotrljao svoju gustu, crnu, kratko ošišanu kosu, osjetio kapljice kiše na njoj i zabio prste još jače u lubanju, kao daželi silom izvući odgovor iz nje.

Jesu li bogovi bili ti koji su je doveli njemu?Odmahnuo je glavom, ljut sam na sebe. Europljani nisu bili prijatelji Kineza i bogovi Carstva sredine ne bi

imali ništa s njima. Ni Chang An Lo ne bi imao ništa s njim osim da potjera njihove lakome duše natrag u more izkojeg su došli, ali bilo je čudno to što, jučer u hutongu, u njoj nije vidio Stranog vraga. Vidio je lisicu koja reži igrize. Poput one koju je jednom oslobodio iz klopke u šumi. Zarinula je zube u njega i odgrizla mu komad mesa sruke, ali je pobjegla na sigurno. U toj je životinji Chang vidio dio sebe, zarobljenog, divljeg, u borbi za slobodu.

A sad je tu bila ta djevojka. S istom divljinom. S vatrom koja je divljala u njoj kao i u njezinoj bakrenoj kosi ioč ima fanquija. Opeći će ga. Bio je siguran u to jednako kao što je znao da će ga lisica napasti kad je dodirne. No,sad je bio vezan za nju, njegova duša za njezinu, i nije imao izbora. Jer joj je spasio život.

U mislima je vidio onu uličicu, gnjusnu, ponižavajuću kanalizaciju u koju nitko ne bi želio ući. On bi inačeprošao dalje bez pogleda. Ali bogovi su mu zaustavili korak i okrenuli glavu. Svojom je vatrom obasjala cijelu tusmrdljivu, crnu rupu. Njegove oči nikada prije nisu vidjele nikoga poput nje.

Iznenada, nešto mu je povuklo misli natrag na kišu i noćno nebo ispunjeno grmljavinom. Pažnju mu je skrenuo

zvuk koraka i brzog tapkanja štapa čovjeka koji je prolazio samo metar od njega. Nosio je cilindar i teški kišnikaput, zbijen ispod kišobrana, i žurio je pokraj Changa ne primijetivši ga. Prije nego što je stigao do kluba, dvije sumu se spodobe bacile pred noge na mokar pločnik.

Prosjaci, muškarac i žena. Starosjedioci staroga grada, njihovi glasovi uzdignuti u prodornim molbama.Chang je pljunuo na tlo kad ih je vidio.Muškarac je odrpanim stvorenjima bacio pregršt kovanica i grlenu psovku, a onda im se njegov štap spustio na

leđa dok su puzali za novčićima. Chang ga je promatrao dok je odlazio. Popeo se uz bijele stepenice i prošao krozulaz tako veličanstven da je izgledao kao palača nekog mandarina. Nije čuo čovjekove riječi, ali je poznavaonjegova djela. Gledao ih je cijeli svoj život.

Sljedećih mu se sat vremena pogled stalno vraćao na visoki, jarko osvijetljen prozor, kao što se ptica vraćala nažuti kukuruz. Ona je bila unutra, djevojka s kosom poput lisice. Vidio ju je kad se uspinjala stepenicama s drugom

ženom kraj sebe, ali praznina između njih govorila mu je o gnjevu koji im je ukrutio ramena i okrenuo glave jednuod druge.Nasmijao se sebi dok mu se kiša slijevala niz lice. Imala je oštre zube, djevojka lisica.



37

Lidija je žurila kroz klub. Imala je malo vremena, a mnogo toga vidjeti.„Ostani ovdje. Neću dugo, deset minuta, to je sve", rekla je Valentina. „Ne miči se."Stajale su na jednoj strani širokog stubišta, pokraj antikne klupe od hrastova drva koja je donekle bila u

neskladu s blještavilom lustera iznad njih i uglačanog stupa u obliku divovskog žira koji je služio kao potporanj zastubište. Sve je bilo tako veliko: slike, ogledala, čak i brkovi muškaraca. Veće i bolje nego išta što je Lidija vidjela.Čak ni Polly nikada nije bila u klubu.

,,I ne pričaj ni s kim", Valentina je dodala oštrim glasom nakon što je pogledala okolo i vidjela zainteresiraneoči i muškarce koji su se međusobno došaptavali. „Ni s kim, jesi li me čula?"

„Da, mama."„Ja moram otići do ureda da vidim kakav je dogovor za večeras." Pogledom je obeshrabrila mladog muškarca u

fraku sa svilenom maramom koji im se kradomice približavao. „Možda bih te trebala povesti sa sobom."

„Ne, mama, dobro mi je ovdje. Ja volim promatrati ljude.",,Lydochka, problem je u tome što oni vole promatrati tebe." Neodlučno je zastala, ali Lidija je čedno sjela na

klupu, s rukama u krilu, pa joj je Valentina stisnula rame i skrenula desno u jedan hodnik. Dok je odlazila, Lidija ječula kako mrmlja: „Nisam joj smjela kupiti tu prokletu haljinu."

Haljina. Lidija je vršcima prstiju dodirnula mekani žoržet boje marelice. Voljela ju je više od vlastita života.Nikad nije imala ništa ovako lijepo. A tek krem satenske cipele. Podigla je jedno stopalo i divila mu se. Ovo je bionajsavršeniji trenutak njezina života, sjediti na ovom prekrasnome mjestu, odjevena u prekrasnu odjeću, dok jeprekrasni ljudi promatraju s divljenjem. Jer ono što je vidjela u njihovim očima uistinu je bilo divljenje.

Ovo je bio život. Ne samo preživljavanje. Ovo je... ovo je značilo biti živ, a ne polumrtav. I prvi je put u životupomislila da uistinu razumije djelić boli koji je gorio u srcu njezine majke. Izgubiti sve ovo. Sigurno se osjećalakao da je zalutala u kanalizacijski odvod i sredila si dom među štakorima. Dom. Lidija je na trenutak osjetila da joj

se puls na zglobu ubrzao. Potkrovlje je bilo dom. Ali koliko dugo? Zgrabila je tkaninu boje marelice i čvrsto jestisnula u šaci. Stopala su joj skliznula ispod klupe tako da su cipele bile skrivene od pogleda.

Gle što sam ti kupila, draga. Za več eras. Za tvoj rođ endan.Kad ju je po povratku iz škole Valentina, sva razdragana, dočekala s tim riječima, Lidija se nasmiješila u

očekivanju vrpce za kosu ili čak svojega prvog para svilenih čarapa. No, nije očekivala ovo. Ovu haljinu. Ovecipele.Smrznula se. Nije se mogla pomaknuti. Nije mogla gutati. Mama", rekla je, očiju prikovanih na haljinu, „čime si toplatila?" „Novcem iz plave zdjelice na polici." „Našim novcem za stanarinu i hranu?" „Da, ali..." „Sve sipotrošila?"

„Naravno. Bilo je skupo. Ali ne moraš izgledati tako uzrujano." Valentina je stala u pola rečenice, a njezine suse sjajne oči ispunile brigom. Dotaknula je kćerin obraz. „Ne brini toliko, dochenka", tiho je rekla. „Dobro će mi

platiti za večerašnji koncert, a to će mi možda donijeti i druge nastupe, pogotovo kad vide kakvu lijepu pomagačicuimam. Gledaj na to kao na ulaganje u budućnost. Nasmiješi se, srce. Zar ti se ne sviđa?"

Lidija je kimnula, ali tek neznatno, a usta joj se nisu htjela nasmiješiti bez obzira koliko se trudila. „Gladovatćemo", prošaptala je.

„Koja glupost."„Trunut ćemo na ulici kad nas gospođa Zarja izbaci van."„Draga, previše si melodramatična. Evo, probaj je. I cipele. Za njih još dugujem novac, ali bile su tako lijepe.

Nisu li lijepe?" „Jesu." Jedva je disala.No, onog trena kad joj je haljina skliznula preko glave, ona se zaljubila u nju; dva delikatna reda bisera ušivena

oko otvora za ruke i izreza oko vrata, svjetlucava, satenska vrpca oko bokova i izazovan mali prorez do iznadkoljena na jednoj strani. Lidija se počela okretati, osjećajući kako haljina šušti uz njezino tijelo i odaje jedva

primjetan miris marelica. Ili je to umislila?„Sviđa li ti se, draga?"„Obožavam je."



38

„Sretan rođendan."

„Hvala.",,A sad se prestani ljutiti na mene."„Mama", tiho je rekla Lidija, „bojim se."„Koješta, ne budi luda. Kupim ti tvoju prvu elegantnu haljinu da te razveselim, a ti mi kažeš da se bojiš. Nije

zločin posjedovati nešto lijepo." Prislonila je svoju tamnu glavu uz Lidijinu i prošaptala: „Uživaj u njoj, mojaprelijepa mlada kćeri, nauči uživati u onome što ti život pruža."

Ali Lidija je samo odmahnula glavom. Obožavala je tu haljinu, ali ju je i mrzila. I prezirala je sebe zato što ju jetoliko željela.„Ljutiš me, Lidija Ivanova, jako me ljutiš", rekla joj je majka strogim glasom. „Ne zaslužuješ tu haljinu.

Trebala bih je vratiti."„Ne." Riječ joj je izletjela kao krik i izdala je.Tek je kasnije, kad joj je Valentina počešljala kosu i napravila joj elegantnu frizuru, Lidija primijetila da joj

majka nosi nove svečane rukavice.

Mornarički časnik prišao joj je dok je izlazila iz sobe za pušenje u koju je zavirila s vrata. Unutra je zrak bio gustod dima desetak cigareta i nekoliko lula; plavi smog koji joj je zapeo u dnu grla i natjerao je na kihanje.

„Mogu li vam pomoći, gospođice? Izgledate kao da ste se izgubili, a ja ne bih htio vidjeti takvu šarmantnu

mladu damu u nevolji." Nasmiješio joj se, elegantan u svojoj zapanjujuće bijeloj uniformi ukrašenoj zlatnimpleterima.

„Ovaj, ja..."„Dopustite mi da vam donesem piće."Oči su mu bile tako plave, a osmijeh tako zaigran dok joj je nudio poziv koji je dosad čula samo u snovima.

Dopustite mi da vam donesem piće. To je bilo zbog haljine, bila je sigurna. Zbog haljine i zbog profinjene frizure.Bila je u napasti. Ali u srcu je znala da će ovaj elegantni časnik sa zubima grabežljivca očekivati nešto zauzvrat zasvoju pažnju. Ne kao njezin kineski zaštitnik od jučer. On nije ništa tražio i to ju je dirnulo na način koji nijepotpuno shvaćala. To je bio tako... nepoznat osjećaj. Zašto bi kineski jastreb htio spasiti fanqui vrapca? To ju jepitanje izjedalo.

Prisjetila se bljeska gnjeva u njegovim tamnim očima i pitala se što ga je uzrokovalo. Htjela ga je pitati. No,

najprije bi ga morala pronaći, a nije znala ni kako se zove.„Piće?" ponovio je uniformirani časnik.

Lidija je prezirno okrenula glavu i hladno rekla: „Tu sam sa svojom majkom, koncertnom pijanisticom."On je nestao. Lidija je osjetila da joj mali treptaj užitka prolazi uz kralježnicu. Otišla je do sljedećih vrata,

uvučenih u malu nišu pokraj predvorja. SOBA ZA ČITANJE, rekla su joj mjedena slova na pločici. Vrata su bilanapola otvorena. Ušla je unutra. Srce joj je prestalo udarati tek kad je shvatila da u sobi nema više od dvoje ljudi,od kojih je jedan bio stariji muškarac koji je spavao u kožnatom naslonjaču, a primjerak The Timesa na njegovulicu se dizao i spuštao dok je tiho hrkao. Drugi muškarac, tamo kod prozora gdje je kiša glasno padala po tamnimprozorskim okvirima, bio je gospodin Theo.

Sjedio je vrlo uspravno, a oči su mu bile zatvorene. Iz usta mu je izlazio dugi, rastegnuti oom, a njegovo ju jemonotono ponavljanje podsjetilo na majčino vježbanje skala na glasoviru. Disao je duboko, a ruke na naslonima

naslonjača bile su mu okrenute dlanovima prema gore, kao prazne zdjelice prosjaka. Lidija ga je promatrala,fascinirana. Vidjela je kako to rade Kinezi, pogotovo redovnici obrijanih glava u hramu na Tigrovom brdu, alinikada bijelci. Pogledala je po sobi. Svjetlo je bilo prigušeno, jedan zid prekrivale su tamne police s knjigamauvezenima u kožu, a po sobi su u pravilnim razmacima bili postavljeni stolovi od ebanovine prekriveni novinama,časopisima i ostalim tiskovinama. Lidija je mogla pročitati najbliži naslov: KAPETAN DE HAVILLANDPOSTAVIO NOVI REKORD SVOJIM GYPSY MOTH AVIONOM.

Odšuljala se do jednog stola. Ponekad je znala naći odbačeni časopis u parku Victoria koji bi onda proučavaladok se ne bi raspao, no ovi su bili novi i neodoljivi. Podigla je časopis s primamljivim naslovom Dama u gradu,čija je naslovnica prikazivala ženu dugih udova pokraj jednako takvoga lovačkog psa. Lidija je časopis približilalicu, da udahne miris nepoznatih kemikalija koji se širio s njegovih krutih listova, pa okrenula prvu stranicu. Iodmah ostala očarana. Fotografija je prikazivala dvije žene koje su pozirale na stubištu Nacionalne galerije na

Trafalgar Squareu u Londonu. Izgledale su tako moderno u najnovijim modelima šeširića i haljinama toliko naliknjezinoj da se bez problema mogla zamisliti na toj fotografiji. Mogla je čuti njihov smijeh i golubove koji su imgugutali pod nogama. „Izlazi van."

Gotovo je ispustila časopis. „Izlazi odavde."



39

Bio je to gospodin Theo. Bio je nagnut prema naprijed i zurio je ravno u nju. Samo, to nije bio gospodin Theokakvog je poznavala.

Gotovo je krenula prema vratima, bila je toliko naučena da skače na njegove naredbe u školi, ali ju je zaustavilonešto u tonu njegova glasa, nešto što ju je natjeralo da mu uzvrati pogled. Šokirao ju je jad koji mu je vidjela uočima.

Neodlučno je zakoračila prema njemu. „Ravnatelju?"Cijelo mu se tijelo trznulo kao da je prstom dotaknula otvorenu ranu. Prešao je rukom preko svoga blijedog

lica. Kad joj je uzvratio pogled, ponovno je vladao sobom.„Što je, Lidija?"Nije znala što da kaže. Kako da mu pomogne. Bila je nesigurna u sebe, ali njezina su se stopala u satenskim

cipelicama odbijala pokrenuti.„Gospodine", rekla je, nesigurna kako nastaviti, „...jeste li vi budist?"„Kakvo neobično pitanje. I nadasve osobno, mogao bih dodati." Naslonio je glavu na kestenjastu kožu

naslonjača, odjednom izgledajući vrlo umorno. „Ali ne, nisam budist, iako me mnoge Budine izreke dovode uiskušenje da krenem putem mira i prosvijećenosti. Bog zna da je to rijetkost u pocrnjeloj duši ovog mjesta."„Kine?"

„Ne, mislim na ovdje, na ovo mjesto, naše Internacionalno naselje." Gorko se nasmijao. „Gdje suinternacionalni jedino pohlepa i korupcija. "

Gorčina tih riječi pronašla je put do kutova Lidijinih usta, poput okusa aloe. Odmahnula je da ih otjera iostavila časopis na stolu. „Ali, gospodine, čini mi se da za nekog poput vas... pa... mislim, vi imate... sve. Zaštoonda ...?"

„Sve? Misliš na moju školu?"„Da. I kuću i automobil i putovnicu i mjesto u društvu i..." Gotovo je rekla ljubavnicu, prekrasnu, egzotičnu

ljubavnicu, ali se ipak zaustavila na vrijeme. Nije spomenula ni novac. On je imao novca. Umjesto toga je rekla:„Sve što bi itko mogao poželjeti."

„To", rekao je naglo ustajući, „to je sve blato. Kao što je Buda tako pronicljivo upozorio, to tvoje sve okaljavaljudsku dušu."

„Ne, gospodine. To ne mogu vjerovati."Njegove zastrašujuće oči fiksirale su je kroz sužene kapke, ali ona je odbila spustiti pogled. Iznenada, usne su

mu se razvukle u osmijeh, ali osmijeh koji nije imao snage da mu dosegne oči.„Mala Lidija Ivanova, sva sređena u svojoj najboljoj odjeći, kao nježan pupoljak magnolije koji samo što ne

procvjeta. Ti si tako nevina, nemaš pojma što se događa oko tebe. Tako neiskvarena. Ovo je svijet korupcije, dragamoja. Ti ne znaš ništa o tome." „Znam više nego što mislite."

Na to se posprdno nasmijao. „O, u to ne sumnjam. Ne mislim da si ti poslušan mali miš kao neki od tvojihkolega. Ali, još uvijek si mlada i još uvijek vjeruješ." Potonuo je natrag u stolicu i naslonio glavu na ruke. „Jošvjeruješ."

Lidija je pogledala u duge, izmučene prste ukopane u njegovoj tankoj, svijetlosmeđoj kosi i osjetila da joj se na jeziku stvara čvor srdžbe. Dok je slab zvuk hrkanja dopirao s drugog kraja sobe, prišla mu je bliže i nagnula senaprijed tako da mu je gotovo šaptala na uho.

„Gospodine, kakvu god budućnost želim, ja sam jedina koja je mogu ostvariti. Ako je to vjerovanje, onda da,

vjerujem", ljutito je prosiktala.On je nagnuo glavu da je pogleda s tračkom divljenja skrivenim iza mrkog pogleda. „Vatrene riječi, Lidija. Ali

prazne. Jer ti nisi svjesna gdje se nalaziš, niti što pokreće kotačiće ovog odvratnog maloga grada. Tu je sveprljavština i korupcija, smrad kanalizacije.

„Ne, gospodine." Lidija je žestoko odmahnula glavom. „Ne ovdje." Pokazala je na kožnate omote knjiga, napozlaćeni francuski zidni sat koji je tiho otkucavao trenutke njihovih života i na vrata koja su vodila premaelegantnom svijetu nad kojim je bdio Sir Edward Carlisle, svijetu u kojem je sve bilo stabilno i spokojno.

„Lidija, ti si slijepa. Ovaj je grad rođen iz pohlepe. Ukraden od Kine i natrpan pohlepnim ljudima. Upozoravamte, od ruke Boga ili Bude, on će i umrijeti od pohlepe."

„Ne."„Da. Korupcija mu je u srcu. Barem bi ti to trebala znati."

„Ja? Zašto baš ja?"„Jer ideš u moju školu, naravno."Lidija je zbunjeno zatreptala. „Ne razumijem."



40

Odjednom se Theo povukao u sebe. „Odlazi, Lidija. Uzmi svoju sjajnu kosu i svoja sjajna uvjerenja i idizasljepljivati nekoga drugog. Vidimo se u ponedjeljak ujutro. Ti ćeš biti u svojoj uniformi Willoughbyjeveakademije, a zglobovi će ti kao i obično stršiti iz izlizanih rukava, a ja ću biti u svojoj ravnateljskoj halji. Zaboravitćemo da se ovaj razgovor ikada dogodio." Otpustio ju je zamahom ruke, posegnuo za cigaretom i zapalio je uizrazu tihog očaja.

Lidija je zatvorila vrata iza sebe, ali taj razgovor neće biti zaboravljen. Ona ga neće zaboraviti.

„Lidija, draga, lijepo izgledaš."Lidija se okrenula i ugledala gospođu Mason, Pollyinu majku, kako se obrušava na nju. Kraj nje je bila žena u

svojim četrdesetima, visoka i elegantna, u usporedbi s kojom je Anthea Mason izgledala zdepasto.„Grofice, dopustite da vam predstavim Lidiju Ivanovu. Ona je kći naše večerašnje pijanistice." Okrenula se

prema Lidiji. „I grofica Natalia Serova je Ruskinja, iz Sankt Peterburga, iako pretpostavljam da bih je sada trebalazvati gospođom Charonne."

Grofica. Ta je pomisao Lidiji oduzela dah. Njezina haljina bila je od moiré svile, boje crnog vina, ali Lidiji sečinila čudno zastarjelom s tim punim donjim dijelom i puf rukavima. Držala se aristokratski uspravno, s visokopodignutom glavom i vratom okićenim biserima, a njezine su blijedoplave oči pregledavale Lidiju s hladnimzanimanjem. Lidija nije imala pojma što se od nje očekuje pa se lagano naklonila.

„Dobro su te naučili, dijete. Devushki ochen redko takie vezhlevie."

Lidija je zurila u pod ne želeći priznati da ne razumije.,,Oh, ali Lidija ne zna ruski", uslužno je uskočila Anthea Mason.Grofica je uzdigla jednu savršeno počupanu obrvu. „Ne zna ruski? A zašto ne?"Lidija je poželjela iskopati rupu u podu i baciti se u nju. „Majka me naučila da govorim samo engleski. I malo

francuskog", brzo je dodala.„To je sramota."„O, grofice, ne budite strogi prema djevojci."„Kakoi koshmar! Morala bi znati svoj materinski jezik."„Engleski je moj materinski jezik", inzistirala je Lidija iako su joj obrazi gorjeli. „Ponosna sam što govorim

engleski."„Bravo za tebe", rekla je Anthea Mason. „Brani naše boje, draga."

Grofica je ispružila ruku, stavila prst Lidiji pod bradu i podigla je nekoliko centimetara. „Tako bi je držala",rekla je uz smiješak koji je govorio da se zabavlja, „da si na dvoru." Njezin ruski naglasak bio je još jači odValentinina, tako da se činilo kao da joj se riječi kotrljaju u ustima. Lagano je slegnula ramenima, a njezin jehladan pogled pažljivo pregledao Lidiju, kao da je ljušti, sloj po sloj. „Da, uistinu si ljupko dijete, ali...", groficaSerova spustila je ruku i odmaknula se, „puno premršava za takvu haljinu. Uživaj u večeri." Činilo se kao da klizipreko predvorja sa svojom pratnjom.

„Danas sam čula da je Helen Wills osvojila Wimbledon", rekla je Anthea. „Nije li to uzbudljivo?" Mahnula jeLidiji kao da se ispričava.

Lidija se punu minutu nije pomaknula. Predvorje se sve više punilo pridošlicama, ali njezine majke još nijebilo. Oštra bol ukopala joj se točno iza prsne kosti, a jad joj je poput masne mrlje uprljao novu haljinu. Sad je bilabolno svjesna da je samo kost i koža, da su joj grudi premale, a kosa krive boje. Previše oštra, po njezinu mišljenju,

kao i njezino tijelo. Ta je haljina bila samo maska koju je nosila jednako kao i masku Engleskinje. O da, govorila jesavršenim engleskim naglaskom, ali koga je to zavaralo?

Na kraju te minute podigla je bradu nekoliko centimetara i krenula u potragu za svojom majkom, jer je recitaltrebao početi u osam i trideset.

Dvije osobe stajale su blizu jedna druge. Preblizu, činilo se Lidiji. Jedna, mala i vitka u plavoj haljini, bila je leđimanaslonjena na zid prolaza, a druga se, veća i gladnija, naginjala nad njom, licem gotovo dodirujući njezino, kao daće je pojesti.

Lidija se smrznula. Stajala je na polovici dobro osvijetljenog hodnika, a nadesno je vidjela uski prolaz koji jevjerojatno vodio do soba za poslugu ili praonice. Do nečega skrivenog. Bio je mračan i previše topao, a palma utegli na početku prolaza bacala je duge, sjenovite prste po pločicama na podu. Odmah je prepoznala svoju majku.Ali muškarca koji se naginjao preko nje isprva nije mogla smjestiti. Šokirala se kad je shvatila da je to gospodinMason, Pollyin otac. Njegove su ruke bile posvuda na njezinoj majci, posvuda po plavoj svili. Na njezinimbedrima, bokovima, vratu, grudima. Kao da ih je posjedovao. A ona se nije ni trudila da ga odgurne.



41

Lidija je osjetila vrtlog mučnine u želucu. Žudjela je da se okrene, da se otkine od privlačne sile tog prizora, alinije mogla pa je stajala tamo, promatrajući, nemoćna da skrene pogled. Njezina majka stajala je potpuno mirno, aleda, glavu i dlanove pritisnula je na zid iza sebe, kao da želi proći kroz njega. Kad su Masonova usta zgrabilaValentinina, ona je to dopustila, ali kao što lutka pušta da joj peru lice. Ne sudjelujući, otvorenih, staklastih očiju.Dok je s obje ruke čvrsto držao njezino tijelo uz svoje, Masonove usne skliznule su niz Valentinin vrat do toplepukotine između njezinih grudi i Lidija ga je čula da stenje od užitka.

Lidiji se oteo slab jecaj, nije si mogla pomoći. Iako je bio slab i prigušen, bio je dovoljan da njezina majka

okrene glavu. Kad je ugledala svoju kćer, njezine su se velike tamne o

či raširile. Usta su joj se otvorila, ali iz njihnije izašao nikakav zvuk. Lidijine noge napokon su reagirale i ona je zakoračila unatrag, izvan vidokruga, i pojurila

niz hodnik, zamičući iza uglova. Negdje iza sebe čula je glas svoje majke. „Lidija, Lidija."Tad je ugledala nekoga koga je znala, čovjeka za kojeg je bila sigurna da ga je srela negdje prije. Išao je prema

glavnom izlazu, ali lice mu je bilo okrenuto prema Lidiji. Bio je to čovjek čiji je sat ukrala jučer na tržnici. Bezrazmišljanja, upala je kroz prva vrata lijevo i zatvorila ih iza sebe. Soba je bila mala i tiha, garderoba, puna redovakaputa i stola, ogrtača i kabanica kao i stalaka s cilindrima i štapovima za hodanje. Na jednoj se strani nalazioprostor odvojen šankom, u kojem je poslužitelj inače čekao da od gostiju primi ili da im vrati kapute i jakne. Sadanije bio ondje, ali ga je Lidija čula da s nekim razgovara na mandarinskom.

Drhtala je, koljena su joj se tresla i zubi cvokotali. Duboko je uzdahnula, natjerala se da ode do veli čanstvenogogrtača od crvene lisice koji je visio blizu nje. Nježno je položila obraz na njega i pokušala bogatom toplinom

sjajnog krzna smiriti svoj uznemireni želudac. Ali nije uspijevala. Skliznula je na pod i omotala ruke okopotkoljenica, spustila čelo na koljena i pokušala shvatiti što se večeras dogodilo.Sve je pošlo po zlu. Sve. Nekako joj se sve promijenilo u glavi. Sve se okrenulo naglavačke. Njezina majka.

Njezina škola. Njezini planovi. Njezin izgled. Čak i način na koji je govorila. Ništa nije bilo isto. I Mason snjezinom majkom. O čemu je tu bila riječ? Što se događalo?

Osjetila je da joj na obrazima gore suze i bijesno ih obrisala. Ona nikad nije plakala. Nikad. Suze su bile zaljude kao Polly, ljude koji su ih si mogli priuštiti. Odmahnula je glavom, rukom protrljala usne, skočila na noge inatjerala se da razmisli. Ako je sve bilo pogrešno, onda je to morala ispraviti. Ali, kako?

Rukama koje su još drhtale izgladila je nabore svoje haljine i, više iz navike nego namjerno, počela pretraživatidžepove kaputa u garderobi. Brzo je našla par muških kožnatih rukavica i Dunhillov upaljač, ali ih je vratila, iako

ju je srce zaboljelo. Nije ih imala kamo staviti, nije imala ni večernju torbicu ni džepove, ali si je zato čipkasti

rupčić

ugurala u donje rublje; lakoće ga prodati na tržnici. Zatim teški, crni kišni kaput, još mokar od kiše, sizbočinom u unutrašnjem džepu. Izvukla je njegov sadržaj. Mekana vrećica od jelenje kože.

Brzo, prije nego što netko uđe. Odriješi čvorove, prevrni je. Na ruku joj se skotrljala svjetlucava ogrlica odrubina, kao lokva vatrene krvi na njezinu dlanu.





43

Ali samo je nestrpljivo odmahnuo glavom i isplazio jezik da poliže kišne kapi s usana. Otići? To nije bilomoguće. Njegova je duša bila vezana za njezinu. Nije se mogao okrenuti i otići baš kao što ni riba nije moglanapustiti svoju rijeku. Udica je bila duboko u njemu. Osjećao ju je kao bol u prsima. Odlazak bi značio smrt.

Kretao se brzo i tiho preko mokre trave, sjedinjujući se s drvećem, utapajući sjenu u njihovoj. Oko njega su seprostirali kilometri urednog travnjaka, malo jezero, cvijetnjaci i teniska igrališta na jednoj, a bazen dovoljno velikda se u njemu utopi vojska na drugoj strani, sve blago osvijetljeno svjetlima sa zgrade kluba. Sama zgrada Changu

je odostraga izgledala kao utvrda, s ta dva okrugla tornjića, ali očito su stranci u procesu gradnje izgubili hrabrost i

omekšali joj lice dugom verandom i širokim stepenicama koje su vodile do terase u obliku mladog mjeseca.Glicinija se svijala preko krova verande, čija je unutrašnjost bila skrivena dugim bambusovim roletama, spuštenimda spriječe ulazak oluje. Čuo je da se rolete tresu na vjetru, nadimaju se i udaraju u drveni okvir, klepe ćući kaokosti mrtvih.

Ne znajući kojim putem da krene, Chang je skrenuo udesno. Uto mu je nešto malo i lagano dolepršalo u lice iprilijepilo mu se za mokar obraz. Posegnuo je i baš kad ga je htio baciti kao nesretnu mušicu, ipak ga je boljepogledao. Bila je to mekana, ružičasta latica ruže. Tek je tada vidio da stoji usred ružičnjaka čiji su cvjetovi biliizloženi nemilosrdnom šibanju vjetra i kiše. Zurio je u laticu sklupčanu na dlanu njegove ruke. I ovo je bio znak.Znak ljubavi. Sada je znao da će je naći i iščekivanje mu je buknulo u venama. Noćas su bogovi bili blizu, šaptalisu mu u uho. Spremio je taj nježni dar s neba u mokre nabore tunike, a koža mu je zabridjela gdje su je laticedotaknule. Srce mu je počelo jače tući.

Zaobišao je krug svjetla držeći se sjene, stapajući se s tamom, dok nije prešao puteljak koji je očito vodio dokuhinje. Prozori su bili jarko osvijetljeni i Chang je mogao vidjeti pretrpane kuhinjske površine i posude iz kojih sepušilo, ali unutra nije bilo nikoga osim usamljenoga crnog barbara u policijskoj uniformi koji je stajao blizu vrata.Gdje su bili radnici sa svojim glasnim brbljanjem i psovkama? Zar su ih stranci pojeli? Što se to večeras događalo?

Nečujno je kliznuo dalje uza zgradu i došao do prozora sobe zbog koje mu je srce zaplakalo od zavisti.Iznenadila ga je, ta zavist, i bezuspješno ju je pokušao iščupati iz srca. Jer on je prezirao Zapadnjake i sve što sudonijeli na Istok. Sve osim jedne stvari: njihovih knjiga. Obožavao je njihove knjige. A u ovoj je sobi cijeli jedanzid bio prekriven knjigama, poslaganima po policama tako da ih je svatko mogao uzeti i pročitati. Ne kao osjetljivisvici kineske mudrosti koji su se čuvali samo za učenjake. Ove su knjige bile čvrste, uvezene u kožu i pune znanja.

Chang je nekada davno učio engleski. Bilo je to u danima prije nego što su njegovu ocu odrubili glavu izazidina Zabranjenoga grada u Pekingu, danima koje se više nije usudio pustiti u glavu jer su mu misli pretvarali u

ljute pčele. Njegov je učitelj kao čitanku koristio Munrowljevu Povijest slavnog Britanskog carstva i Chang segotovo zagušio od srama kad je shvatio koliko je Engleska mala, da je samo bijedan ispljuvak u usporedbi sgolemim oceanom Kine.

Zvuk ljutih riječi skrenuo mu je pažnju s knjiga na dvojicu muškaraca u sobi. Jedan je bio Stakleno oko, koji jesjedio za stolom, krut i uspravan, s jednom rukom čvrsto stisnutom u šaku i ustima koja su rigala riječi kao da suoružje. Drugi, sijede kose, stajao je visok i dominantan u sredini sobe, s vatrenim očima iznad nosa zavinutogpoput kljuna sokola. Nije ni trznuo kad je Stakleno oko lupio šakom o stol i počeo vikati tako glasno da je Changčuo riječi: „Neću to trpjeti. Točno pod mojim nosom. Kao načelnik policije ja inzistiram da svi budu..."

Lavež psa proparao je noć. Dolazio je lijevo od Changa, skriven iza plašta kiše. Od toga su mu se nakostriješiledlačice na vratu i on se brzo pomaknuo iza sljedećeg ugla, gdje su mu dugi lučni prozori pružali pogled na velikudvoranu koja je svjetlucala i treperila kao sunce na rijeci Peiho. Na trenutak je pomislio da je soba puna ptica koje

lepeću svojim prekrasnim perjem i cvrkuću slatke pjesme, no onda mu se pogled razbistrio i shvatio je da su tožene u večernjim haljinama koje su čavrljale skrivajući se iza svojih lepeza. Ovdje će je naći, u ovome zlatnomkavezu. Odjednom mu se učinilo kao da su mu u grudima zatreptali noćni leptiri.

Unutra nije bilo muškaraca. Soba je bila ispunjena redovima stolica, sve okrenute na istu stranu, premapredmetu koji je Changa natjerao da udahne od zaprepaštenja jer mu je izgledao kao monstruozna, golemakornjača. Bio je crn i sjajan na visokim, tankim nogama, a kraj njega je sjedila prekrasna tamnokosa žena koja jepovremeno jednim prstom dirala njegove bijele zube i pijuckala iz visoke čaše pune leda. U očima joj se ogledaladosada i usamljenost.

Prepoznao ju je. Vidio ju je i prije, na ulaznim stepenicama kluba s djevojkom lisicom. Disanje mu je postalotako plitko da je jedva remetilo zrak ispred njega, a oči su mu tragale za bljeskom bakrene kose u gomili. Nekolikožena je sjedilo; većina je stajala u grupama ili su vrludale uokolo s čašom ili lepezom u ruci, a krajevi našminkanih

usana bili su im spušteni u izrazu razdražljivosti. Nešto ih je ozlovoljilo. Prišao je bliže, tako da je sada bio potpunopriljubljen uz kameni zid kraj prozora. Tada ju je ugledao. Svijet kao da je pojurio prema njemu i zabljesnuo gasvojim sjajem.



44

Stajala je sama, naslonjena na jedan od mramornih stupova, gotovo skrivena iza debele žene s mnoštvom perja ukosi. U usporedbi s njom, djevojka je izgledala krhko i blijedo, samo joj je kosa sjala bogatom bojom. Chang ju jepromatrao. Vidio je da joj se pogled svako malo uznemireno vraćao na vrata, a kad su se ona naglo otvorila i dviježene umarširale unutra, oči su joj potamnjele od straha. Changu su te žene izgledale kao vjesnici smrti, potpunozavijene u krute bijele halje i čudna bijela pokrivala za glavu; podsjetile su ga na redovnice koje su ga kao maloghtjele natjerati da pojede meso njihova živog Boga i ulije Njegovu krv u usta. Želudac mu se još gr čio od pomislina toliko barbarstvo. Ali, ove žene nisu nosile gorde križeve oko vrata.

S uljudnim smiješkom ispratile su dvije mlađ

e žene iz sobe. Tek kad su se vrata zatvorila za njima, dionapetosti izašao je iz tijela djevojke lisice i ona je počela hodati po vanjskim rubovima svog kaveza kao divljaživotinja. Ruke je još ukočeno držala uz tijelo, a prsti jedne ruke čupkali su mekani materijal njezine haljine. Vidio

je kad je ispustila čipkasti rupčić, naoko slučajno, no Changovim se očima činilo da njezini prsti točno znaju štorade i pitao se zašto je to napravila. Putovi stranaca bili su čudni.

Visoka žena u haljini boje divlje šljive obratila joj se u prolazu, ali djevojka je uzvratila samo kimanjem glave ilaganim crvenjenjem obraza. Sad je prilazila bliže prozorima i Changu se nešto stegnulo u prsima kad je vidio damu se približava. Jagodične kosti bile su joj izraženije nego što se sjećao, a oči više razmaknute, ali koža oko usanapotpuno joj je poplavjela, kao djetetu kad mu je zlo.

Nagnuo se naprijed, ispružio ruku i dotaknuo mokro prozorsko staklo koje ga je dijelilo od nje, a prsti su mutiho bubnjali po hladnoj površini stakla u ritmu kiše. Ona je stala usred koraka, namrštila se i zagledala van u oluju

s glavom nagnutom u stranu, podsjetivši ga na mladu lovačku kuju njegova oca. Prije nego što se stigla odmaknuti,on je zakoračio u krug svjetla koje je dopiralo kroz prozor i naklonio joj se s poštovanjem.

Iznenađenje joj je zaoblilo oči i usta, a onda ga je prepoznala i osmjehnula se. On je pružio svoj otvoreni dlanprema njoj u nijemoj ponudi pomoći kad mu se nešto tvrdo i hladno zabilo u jednu stranu glave. Preplavili su gavalovi tame. Noć se raspršila u oštre komadiće crnog stakla, no njegovi su mišići bili napeti i spremni za pokret.

Mogao je onesposobiti tog napadača koji je izdisao psovke i pare viskija jednim zamahom noge, ili mu probitidušnik oštrim udarcem otvorene ruke. Zaustavio ga je zvuk.

Režanje koje je govorilo o smrti.Na mokroj travi kraj njegovih nogu čučao je vuč jak, tijela spremnog na skok, zuba otkrivenih u potmulom

režanju od kojeg se Changu sledila krv u žilama. Životinja je žudjela da mu iščupa srce.Nije želio ubiti psa, ali bio je spreman na to.

Chang je polako skrenuo pogled sa životinje na čovjeka. Nosio je plavi kišni ogrtač i bio je visok, s dugimštrkljastim udovima i upalim obrazima, drvo koje je lako oboriti. U ruci je imao pištolj na kojem je blistalaChangova krv. Muškarčeve tanke usne su se micale, ali Changu se činilo kao da mu vjetar zavija u ušima pa je

jedva mogao razaznati riječi.„Žuto govno."„Kradljivi kosooki."„Voajeru."„Da se nisi usudio zuriti u naše žene, ti prokleti..." Pištolj se opet podigao na udarac. Chang se izvinuo u jednu

stranu, a noge su mu izletjele prema gore, brzo poput udarca biča. Ali, pas je bio brži. Bacio se između svogagospodara i napadača i zario zube u osjetljivo meso Changova stopala, bacajući ga na leđa na mokro tlo. Bol mu je

jurnula uz nogu dok su mu očnjaci derali kost. Ali on je udahnuo, otpuštajući napetost u tijelu i uspostavljajući

kontrolu nad energijom straha. Izbacio ju je u jednom valovitom pokretu od kojeg mu je slobodna noga poletjela uglavu psa.Životinja mu je ispustila nogu i bez glasa se srušila na bok. Isti je tren Chang bio na nogama i u trku, tako brzo

da svijet oko njih nije uspio ni trepnuti.„Još jedan korak i moj će ti metak prosvirati mozak."Chang je umirio misli. Znao je da će ga čovjek ubiti zbog toga što je napravio psu. Plavi je vrag bio osramoćen.

Bilo je svejedno hoće li bježati ili stati, kraj će biti isti. U plućima je osjetio oštricu žaljenja zato što napuštadjevojku. Polako se okrenuo, vidio srdžbu na muškarčevu licu i nepokolebljivo crno oko pištolja.

„Dong Po, zaboga, što to radiš?"Glas je odjeknuo kroz kišu i prekinuo nevidljivu nit koja je policajčev metak povezivala s Changovom glavom.

Bila je to djevojka.

„Beskorisni dječače, rekla sam ti da

čekaš na ulazu. Kada do

đemo ku

ći, re

ćiću Liu da te dobro namlati zbogneposlušnosti." Bijesno je zurila u Changa.

U tom je trenutku Changovo srce stalo. Morao je iskoristiti svu svoju snagu da sprije či da mu se usne ne rašireu veliki osmijeh. Umjesto toga je pognuo glavu u poniznoj isprici.



45

„Ja žao, gospodarice, tako žao. Ne se ljutiti." Pokazao je prema prozoru. „Ja gledati da vi dobro. Tolikopolicija, ja brinuti."

Iza djevojke je stajao još jedan Plavi vrag. Pokušavao joj je držati crni kišobran iznad glave, ali su kiša i vjetarbili prejaki tako da joj je kosa visjela u mokrim pramenovima koji su poprimili boju stare bronce. Preko ramena joj

je bio prebačen tanki bijeli sako poslužitelja, već potpuno mokar.„Tede, što se dogodilo psu?" Drugi policajac bio je sredovječan i zdepast.„Kažem vam, naredniče, ako je ovaj žuti klipan ubio mog Rexa, ja ću..."

„Polako, Tede. Vidi, pas se miče, vjerojatno je samo omamljen." Okrenuo se Changu, primjećujući krv nanjegovu licu. „Gle, dečko", rekao je, ne bez određene simpatije, „nisam siguran što se ovdje dogodilo, ali tvojagospodarica, jako se uzrujala, zaista jest, kad te vidjela da se smucaš oko ovih prozora. Ona kaže da ti je re čeno dačekaš kod vrata, da budeš pratnja, znaš, njoj i njezinoj majci kad im bude trebala jedna od onih rikša. Oni klipanikoji voze rikše su dosta opasni i treba te biti sram što si je tako iznevjerio."

Chang je tiho zurio u svoju krvavu nogu i kimnuo.„Nimalo discipline", rekao je Plavi vrag, „to je problem sa svima vama."

Chang je zamislio kako mu udarcem tigrova šapa razbija lice. Bi li mu to bilo dosta discipline? Da je htio da pasumre, bio bi mrtav. „Dong Po."

Pogledao je u njezine jantarne oči.„Odmah se nosi kući, bijedniče jedan. Sutra ćeš biti kažnjen jer ti se ne može vjerovati."

Podigla je bradu visoko u zrak, a njezin je bahati prezir bio dostojan Tzu Hsi, Velike carice Carstva sredine.„Gospodine", rekla je, „ja se ispričavam zbog ponašanja mog sluge. Molim vas, hoćete li ga dati izbaciti s

posjeda?"Zatim je krenula uz puteljak kao da se šeće na suncu, a ne na silnoj ljetnoj oluji. Plavi narednik ju je slijedio s

kišobranom.„Gospodarice", Chang je povikao za njom, nadglasavajući urlanje vjetra.Ona se okrenula. „Što je?"

„Komarca nepotrebno ubijati topom", rekao je. „Molim imajte milosti. Recite gdje ja biti kažnjen sutra."Zamisli se na sekundu. „Zbog te dodatne drskosti, to će biti u crkvi Sv. Spasitelja. Da ti pročisti grešnu dušu."Bahato je odmarširala i nije se ponovno okrenula.

Djevojka lisica bila je lukava.



46

Mama?"Tišina. No, Lidija je bila sigurna da joj je majka budna. U sobi u potkrovlju bilo je mračno kao u rogu, a vani na

ulici tiho, zrak je bio svježiji nakon oluje. Ispod Lidijina kreveta čuo se tihi zvuk grebanja i ona je znala da je tomiš ili žohar u noćnom lovu pa je privukla koljena do brade i sklupčala se u čvrstu loptu.

„Mama?"Već je satima slušala majku kako se okreće i namješta u svojoj maloj, bijeloj ćeliji, a jednom je čula i tiho

šmrcanje koje je odalo suze.„Mama?" ponovno je prošaptala u tami. „Mmm?"„Mama, kad bi imala sve novce na svijetu da si kupiš jednu stvar, sto bi to bilo?"„Koncertni glasovir." Riječi su izašle bez oklijevanja, kao da su joj bile na vrhu jezika.„Onakav sjajni, bijeli, kao što si rekla da imaju u američkom hotelu na George Streetu?"

„Ne. Crni. Erard grand."„Kao onaj na kojem si svirala u Sankt Peterburgu?" „Baš takav."„Nisam baš sigurna da bi stao ovdje."Meki smijeh njezine majke prigušile su zavjese koje su dijelile sobu. „Da si mogu priuštiti Erard, draga, mogla

bih si priuštiti i salon u koji bih ga stavila. Napunila bih ga ručno rađenim tepisima iz Tientsina, prekrasnimsvijećnjacima od engleskog srebra i cvijećem na svakom stolu čiji bi mi miomirisi izbrisali gadan smrad siromaštvaiz nosnica."

Njezine riječi kao da su ispunile sobu i učinile zrak preteškim za disanje. Grebanje ispod kreveta je prestalo. Utišini, Lidija je sakrila lice u jastuk.

,,A ti?" pitala je Valentina nakon što je tišina trajala tako dugo da se činilo da je već zaspala.„Ja?"

„Da, ti. Što bi ti sebi poklonila?"Lidija je zatvorila oči i zamislila se. „Putovnicu."„Ah da, naravno, trebala sam znati. A kamo bi putovala s tom svojom putovnicom, malena?"„U Englesku, najprije u London, a onda u mjesto koje se zove Oxford i čija te ljepota, kako kaže Polly, natjera

u plač, a onda...", glas joj je postao tih i sanjiv, kao da je već bila negdje drugdje, „u Ameriku, da vidim gdjesnimaju filmove, pa u Dansku, da nađem..."

„Previše sanjariš, dochenka. To nije dobro za tebe."Lidija je otvorila oči. „Ti si me odgojila kao Engleskinju, mama, pa nije ni čudno da želim ići onamo. Ali,

večeras mi je ruska grofica rekla..."„Tko?"„Grofica Serova. Rekla je..."

„Uf! Ta žena je zla vještica. Dovraga s njom i s onime što je rekla. Ne želim da više pričaš s njom. Tog svijetaviše nema."

„Ne, mama, slušaj. Rekla je da je sramota što ne znam svoj materinski jezik."„Tvoj materinski jezik je engleski, Lidija. Nikada to nemoj zaboraviti. Rusija je gotova, mrtva i pokopana.

Kakvu bi korist imala od učenja ruskoga? Nikakvu. Zaboravi to, kao što sam ja zaboravila. A zaboravi i tu groficu.Zaboravi da je Rusija ikad postojala." Zastala je. „Tako ćeš biti sretnija."

Njezine su riječi doplovile iz tame, teške i strastvene, udarajući u Lidijin mozak poput čekića i stvarajući jojzbrku u mislima. Dio nje čeznuo je za time da bude ponosna što je Ruskinja, kao što se grofica Serova ponosilasvojim jezikom i naslijeđem. Ali, u isto je vrijeme Lidija zaista željela biti Engleskinja. Engleskinja kao Polly.Željela je imati majku koja bi joj za užinu spremala čaj i pogačice, vozila se na engleskom biciklu, poklanjala jojpsića za rođendan i tjerala je da se svake noći pomoli i blagoslovi kralja. Majku koja pijucka šeri umjesto votke.

Stavila je ruku na usta da joj ne izlete nikakvi zvukovi, jer bi to mogli biti zvukovi bola. „Lidija."Lidija nije znala koliko je ovaj put trajala tišina, ali počela je duboko disati, kao da spava. „Lidija, zašto si lagala?"

Srce joj je lupalo. Koja laž? Kada? Kome?„Nemoj se pretvarati da me ne čuješ. Lagala si onom policajcu večeras."



47

„Nisam." „Jesi."„Ne, nisam."Zbog glasnog cvileža opruga na drugom kraju sobe Lidija se prepala da se majka dolazi suočiti s njom, ali ne,

ona se samo nestrpljivo premještala u tami.„Nemoj misliti da ne znam kada lažeš, Lidija. Natežeš si kosu. I što ti je bilo na pameti, izmišljajući takvu priču

načelniku Lacocku? Što to pokušavaš sakriti?"Lidiji je bilo zlo, ne prvi put te večeri. Činilo joj se da joj je jezik otekao i ispunio joj usta. Crkveni sat

odzvonio je tri sata i nešto je zaskvičalo na kraju ulice. Svinja? Pas? Vjerojatnije čovjek. Vjetar se smirio, ali ta jojtišina nije nimalo pomagala. U sebi je počela brojati unatrag od deset, što je bio trik koji je naučila da se obrani odnapadaja panike.

„Koju priču?"„Chyort! Vrlo dobro znaš koju priču. O tome da si vidjela tajanstvenog muškarca na francuskom prozoru kad si

večeras bila u sobi za čitanje s gospodinom Willoughbyjem. I nagovještaj da bi taj čovjek mogao biti lopov koji jeukrao rubine iz kluba."

„A, to."„Da, to. Veliki, bradati čovjek s povezom preko oka, sa šubarom od astrahana i visokim, ukrašenim čizmama,

to si rekla." „Da." To je zvučalo bojažljivije nego što se nadala. „Zašto govoriš takve laži?" „Zaista sam ga vidjela."„Lidija Ivanova, neka ti te riječi progore rupe u jeziku." Lidija nije odgovorila. Obrazi su joj gorjeli. „Uhitit će

ga, znaš", žestila se Valentina. Ne, to nije bilo moguće.„Tvoj ga je opis jasno označio kao Rusa. Tražit će ovdje u Ruskoj četvrti dok ne nađu čovjeka koji odgovara

opisu. I što onda?" Njezina majka nije popuštala. Molim te neka ga ne nađ u.„Nije u redu tako lagati, Lidija. Ugrozila si druge."Lidija još nije otvarala usta jer se bojala da bi iz njih mogle ispuzati krive riječi.

„Dobro onda! Duri se ako hoćeš." Valentinin glas bio je obojen ljutnjom. „Dragi Bože, kakva je ovo bilaužasna noć. Nema koncerta, nema honorara, pretražila me bezobrazna bolničarka, a sad i kći koja ne samo da jeupropastila svoju prekrasnu haljinu trčeći okolo po kiši nego me još i vrijeđa svojim lažima i tišinom."

Nije bilo odgovora.„Hajde onda, idi spavati, nadam se da ćeš sanjati svojega bradatog ruskog fantoma. Možda te napadne vilama

da ti zahvali za tvoje laži."Lidija je ležala u krevetu i zurila u mrak, previše uplašena da bi zatvorila oči.

„Zdravo, draga, jutros si uranila. Došla si ispričati Polly sve o uzbuđenjima prošle noći? Jao meni, kakva je to strkabila."

Anthea Mason široko se osmjehnula Lidiji, kao da ne može smisliti bolji početak nedjeljnog jutra nego da seprijateljica njezine kćeri pojavi na vratima prije doručka.

„Dođi i pridruži nam se na terasi."To baš nije bilo po Lidijinu planu jer je htjela s Polly razgovarati nasamo, ali i to je bilo bolje nego ništa pa joj

se zahvalila sa smiješkom i krenula za gospođom Mason. Kuća je bila velika i vrlo moderna, s podovima odsvijetlog drva bukve, i uvijek se činila punom svjetla, kao da je progutala sunce koje je plesalo po čistim,žućkastobijelim zidovima i milovalo sjajan mjedeni rog gramofona koji je Lidija strasno priželjkivala. Ovdje nijebilo tapeta koje su se ljuštile niti prljavih kutova punih žohara. I uvijek je mirisalo tako primamljivo. Na lak odpčelinjeg voska i cvijeće i svježe pečene poslastice. Danas je to bila kava i svježe pecivo.

Kad je izašla na terasu s pogledom na žute ruže čajevke i travnjak protkan sunčevim svjetlom, dočekao ju jeidiličan prizor: stol prekriven uškrobljenim bijelim stolnjakom, na kojem su se nalazile šalice za čaj s krhkimdrškicama i zlatnim rubovima te srebrni lonac za kavu i srebrne zdjelice za šećer, maslac, marmeladu i med istoguzorka. Na jednom kraju stola, u košulji i jahaćim čizmama, gospodin Mason se opuštao s novinama u jednoj,komadom tosta u drugoj ruci i s Ahilom u krilu. Ahil je bio debela mačka dugoga sivog krzna koja se glasala poputsirene za maglu.

„Bok, Lyd." Polly se nasmiješila s druge strane stola i pokušala prikriti iznenađenje.

„Zdravo."„Dobro jutro, Lidija", rekao je gospodin Mason. „Malo je prerano za goste, ne misliš li?" Lidija je ve ć čula tajton glasa, tako je on razgovarao s čistačem cipela. Nije se mogla prisiliti da ga pogleda. Umjesto toga, zurila je uzdjelicu za pranje prstiju i pitala se zašto u njoj pliva kriška limuna.



48

„Da, gospodine."„Pa, zašto si onda ovdje?"„O, Christophere", rekla je Anthea Mason, „nama je drago vidjeti Lidiju u svako doba dana, zar ne, Polly?

Sjedni i pojedi nešto, draga."No, Lidija bi radije progutala vlastiti jezik nego sjela za stol s čovjekom koji je prošle noći napastovao njezinu

majku. I ona i Valentina pažljivo su izbjegavale spomenuti ono što su obje znale da je Lidija vidjela, no taj je prizor još bio živ u njezinoj glavi.

„Ne, hvala", pristojno je rekla. „Samo bih htjela porazgovarati s Polly, ako smijem."Mason se naslonio natrag na stolicu i bacio novine na zemlju. ,,E sad, mlada damo", rekao je, „što god želiš rećinašoj kćeri možeš reći pred nama. U ovoj kući nema tajni."

Bezočna laž. Lidija je trepnula, zatečena, i otvorila usta da mu oštro uzvrati, ali Polly ju je preduhitrila. Skočila je na noge i zgrabila ubrus iz krila. Lidija je znala da je taj ubrus stigao iz Londona, iz trgovine Givan's na NewBond Streetu. Dvadeset devet šilinga i devet penija tucet, Polly joj je ponosno rekla, od finog irskoga damaska. Štogod to bilo.

„Tatice, samo ćemo naći Tobyja i prošetati ga do parka."„On će uživati. Ponesite mu loptu i ne zaboravi uzeti šešir", rekla je Anthea Mason dobacivši značajan pogled

svome mužu.On je okrenuo lice u stranu i nasmiješio se mački koja mu se raširila u krilu i pažljivo ga promatrala svojim

žutim očima. „Nemoj dugo."„Neću, samo brza šetnja", rekla je Polly.

„Misa je točno u jedanaest. Ne želim da zakasnimo zbog tebe." „Nećemo, obećavam."Dok je prolazila pokraj njega, on je ispružio ruku i razbarušio joj plavu kosu. Lidiji je ta gesta izgledala

nezgrapno, kao nešto što je vidio da drugi očevi rade pa ih je odlučio oponašati. Pollyini obrazi postali su ružičasti,no ona je uvijek bila nervozna u blizini oca i nikad nije pričala o njemu, čak ni kad su bile same. Lidija je, koja nijeznala ništa o očevima, pretpostavila da je to normalno.

„Polly, trebam uslugu." Lidija je zgrabila ruku svoje prijateljice. „Kakvu?" „Veliku uslugu."Pollyine oči kao da su se zaokružile i postale još intenzivnije plave. „Znala sam da mora biti nešto važno da ti

upadneš ocu ovako rano. Što je? Brzo, reci mi." Rukama je vrtjela Tobyjevu uzicu.Sjedile su na klupi na suncu, bacajući loptu Pollyinu tibetanskom španijelu. Zaobišle su park Victoria s

njegovim natpisima Zabranjeno psima. Zabranjeno Kinezima i odlučile se za Alexandrine vrtove, gdje je Tobysmio trčati okolo, sve dok se držao podalje od gredica s cvijećem i ribnjaka s Koi ribama u kojem su se žabeskrivale ispod listova lopoča i izazivale njegov nezasitni nos.

„Ovaj... pa... znaš... o, Polly moram se vratiti u klub."„Što? Klub Odisej?"„Da."„Ali zašto?"„Jednostavno moram."„To nije nikakav odgovor." Polly je namrštila svoje lijepo lice, ali nije bila uvjerljiva. Nikad se nije mogla

ljutiti na Lidiju, iako je tu činjenicu nastojala zadržati za sebe. „Mislila sam da će te prošla noć odvratiti od togkluba za cijeli život. Mene bi. Da me pretražila grozna stara bolničarka." Zadrhtala je, nježnim, malim pokretom

koji joj je zatalasao meku plavu kosu. „Kako savršeno odvratno." Nagnula se bliže, očiju uprtih u Lidijine. „Je lipretraga bila, znaš, ono, vrlo... intimna?" Zadržala je dah.

,,O, Bože, da."Pollyina usta su se otvorila i ona je glasno uzdahnula. „O, Lyd, to je užasno. Jadna ti." Brzo je zagrlila

prijateljicu.„I?"„Što i?" pitala je Polly.„I hoćeš li pričati s ocem za mene?"„O, Lyd, ne mogu."„Možeš, znaš da možeš. Molim te, Polly."„Ali zašto se želiš vratiti u klub? Pretražili su sve ljude i cijeli klub, ali nisu pronašli ukradenu ogrlicu. Pa što

onda ti možeš?" Brzo je pogledala oko sebe i spustila glas do šapata. „Jesi li vidjela nešto? Znaš li tko ju je uzeo?"„Naravno da ne, da znam već bih to rekla policiji."„Zašto onda?"



49

„Zato što... oh, dobro, reći ću ti, ali moraš obećati da će to ostati tajna."Polly je nestrpljivo kimnula, polizala prst i iscrtala križ na grlu. „Časna riječ."„Sjećaš se mladića koji me spasio u onoj uličici u petak? Svojim letećim kung fu udarcima..."„Da?",,E pa, jučer se pojavio u klubu."„Ne."„Da."

„Je li on ukrao ogrlicu?"„Ne budi smiješna", brzo je rekla Lidija, „naravno da nije. Došao je samo zato da razgovara sa mnom. Rekao jeda je važno. Ali nas je prekinula policija koje je trčala okolo nakon što su otkrili da je ogrlica nestala pa mezamolio da se vratim danas... Zaista mu to dugujem, Polly, a ne znam gdje bih ga drugdje mogla pronaći."

Na svoj užas, Lidija je shvatila da joj prsti potežu pramen kose točno ispred desnog uha. Njezina je majka bila upravu. Brzo ga je pustila, dobacila Polly skriven pogled da vidi je li ona primijetila i šapnula se da podigneTobyjevu loptu.

„Ali, nešto ne razumijem, Lyd."Lidija je bacila loptu psu.„Rekla si da te majka gotovo nikada ne kori, Lyd, da ti dopušta da radiš što hoćeš. Zbog toga sam zelena od

zavisti, znaš to. Da barem imam slobodu kakvu ona tebi dopušta." Okrenula se i upitno pogledala svoju prijateljicu.

„Pa čemu onda takva tajnovitost? Ne može li te tvoja majka... ili čak njezin francuski prijatelj s Morganom... nemogu li te oni uvesti unutra?"

Lidija je mrzila lagati Polly jedinoj osobi na cijelom svijetu s kojom je bila iskrena, ali morala se vratiti u klub još danas, da uzme rubine iz skrovišta u Sobi za čitanje. A sad je Polly bila tvrdoglava.

Lidija je skočila na noge i nestrpljivo zamahnula kosom. „Ni moja majka ni Antoine nisu članovi, kao što dobroznaš. Ali ako se bojiš pitati oca da me pozove, pitat ću ga sama."

„Ali on će htjeti znati zašto."„To je u redu, reći ću mu da sam jučer izgubila broš ili nešto."„Samo će se iživcirati i reći ti da, ako ne možeš paziti na nešto, onda to i ne zaslužuješ."„O, Polly baš si dijete", prasnula je Lidija i ljutito krenula prema vratima parka.

Polly je dotrčala za njom dok joj je Toby poskakivao oko gležnjeva. „Molim te, Lyd, nemoj se ljutiti."

„Ne ljutim se."Ali ljutila se. Ljutila se na sebe. Okrenula se i pogledala Polly, njezinu dražesnu haljinu boje različka, njezine

nove lakirane cipele i velike, plave oči pune zabrinutosti, i mrzila je samu sebe. Nije imala nikakvo pravo provlačitikroz blato nekoga tako čistog i sjajnog, poput novoga srebrnog dolara. Ona je bila toliko naviknuta na prljavštinuda je zaboravila da drugima smeta njezin smrad. Provukla je Pollyinu ruku kroz svoju i slabašno se nasmiješila.

„Oprosti, Polly, znam da sam ponekad previše brzopleta."„To je zbog tvoje crvene kose."Obje su se nasmijale i osjetile da je njihovo prijateljstvo opet sjelo na svoje mjesto.„Dobro, pitat ću oca." „Hvala."„Ali neće upaliti." „Molim te, probaj."

„Uz uvjet da mi ispričaš više o svome tajnovitom kineskom spasitelju nakon što ga ponovno vidiš." Zastala je,ponovno stavila psića na uzicu, počešala ga po ušima i, lica okrenuta na drugu stranu, pitala: „Ne misliš li da bi to

moglo biti malo opasno? Mislim, ti ne znaš ništa o njemu, zar ne?"„Osim da me spasio od ropstva... ili nečega još goreg." Lidija se nasmijala. „Ne brini, budalice. Obećavam da

ću ti ispričati sve što se dogodi."„Opisi mi ga opet. Kakav je?"„Moj leteći jastreb?"„Da."Lidija je bila nervozna. Čeznula je da priča o svome kineskom zaštitniku, da riječima opiše slike koje su joj

preplavljivale misli; da govori o visokom luku njegovih obrva koje su se dizale kao krila ptice i o načinu na koji jenaginjao glavu kad ju je slušao, a oči su mu pronicale misli iza njezinih riječi. Želja da ga ponovno vidi gorjela joj

je u prsima kao vreo kamen, a nije znala zašto. Govorila si je da mu se samo želi ponovno zahvaliti i vidjeti je liozlijeđen. To je sve. Samo pristojnost.Ali, laganje sebi nije joj išlo ništa bolje nego obmanjivanje Polly. Plašio ju je taj iznenadni osjećaj da je

izgubljena u labirintu nepoznatih putova. Plašio i uzbuđivao u isto vrijeme. Nešto joj je zalepršalo u dnu uma, ali



50

ona je to odgurnula. Granice između njihovih svjetova bile su tako visoke, no ipak su nekako nestajale kad je bila snjim. Polly to ne bi razumjela.

Ni sama nije razumjela i nije se usudila reći Polly istinu o prošloj noći.„Je li zgodan?" sa smiješkom ju je potaknula Polly.„Nisam baš primijetila mnogo stvari na njemu", lagala je Lidija. „Kosa mu je kratko ošišana i oči su mu... ne

znam, nekako...", One me dotič u i vide mi ispod kože. Mogu li to reći?, „nekako te promatraju", neuvjerljivo jezavršila.

,,I jak je?",,U borbi je bio brz, kao... kao jastreb." „Je li mu i nos jastrebovski?"„Ne, naravno da nije. Nos mu je savršeno ravan, a kad ne govori lice mu je tako mirno da izgleda kao fini

porculan. A dlanovi su mu dugi s prstima koji..."„Mislila sam da si rekla da nisi primijetila mnogo stvari."Lidija se jako zacrvenjela i progutala ono što je htjela reći. „Hajde", rekla je i potrčala prema vratima, „idemo

pitati tvog oca."„U redu, ali upozoravam te, reći će ne."

Christopher Mason uistinu je rekao ne. Jasno i glasno. Dok je Lidija dijelila porcije pire krumpira u dvorani crkveSv. Spasitelja, obrazi su joj gorjeli od sjećanja na riječi koje je upotrijebio. Htjela je, zaista mu je htjela začepiti

arogantna usta usputnim spominjanjem činjenice da ih je prošle noći vidjela kako plaze preko grudi njezine majke,upotrijebiti to znanje da si otvori vrata, ali kako je to mogla napraviti? Pomisao na nepresušnu ljubaznost AntheeMason i Pollyin plavi pogled pun povjerenja nije joj dao mira. Nije mogla. Jednostavno nije mogla. Zato je šutjela ipobjegla. No, sad je bila očajna.

Spustila je još jednu grabilicu pire krumpira na sljedeći tanjur ispružen prema njoj. Nije ni pogledala izmučenolice iza tanjura, ni to ni sljedeće, jer ju je previše zaokupljalo pretraživanje reda ljudi u potrazi za širokim ramenimai parom blistavih, crnih očiju ispod obrva nalik na krila.

„Pripazi malo, Lidija", glas gospođe Yeoman vedro je zazvonio pokraj nje. „Malo si previše velikodušna skrumpirom, draga moja, a premda je naš Gospodin uspio raspodijeliti pet kruhova i tri ribe na pet tisu ća ljudi, namato ne ide tako dobro. Ne bih htjela da nam prerano ponestane."

Radostan smijeh izgladio je bore na licu gospođe Yeoman, zbog čega je izgledala mlađe od svojih šezdeset i

devet godina. Imala je žilavu kožu bjelkinje koja je većinu života provela u tropima, a oči su joj bile gotovobezbojne, no uvijek nasmiješene. One su se još tren zadržale na licu mlade suradnice, a onda je Lidiju potapšala poruci i nastavila dijeliti zdjele rižine kaše beskonačnom redu ispijenih lica. Constance Yeoman nije marila zanjihovu vjeru ili boju kože; svi su bili jednaki i njezin ih je Gospod sve jednako ljubio, a što je bilo dovoljno dobroza Njega, bilo je dovoljno dobro i za nju.

Već gotovo godinu dana Lidija je dolazila u dvoranu crkve Sv. Spasitelja svake nedjelje ujutro. Bio je to velikihambar, s desetak jednostavnih drvenih stolova poredanih ispred dvije peći iz kojih se pušilo, u kojem je čak i šapatodjekivao od visokog stropa s gredama. Gospodin Yeoman jednoga se dana pojavio iz stana ispod njih i, sa svojimuobičajenim misionarskim žarom, predložio im da bi možda mogle povremeno pomoći. Nije potrebno reći da jeValentina odbila ponudu i rekla nešto o tome da je Bog najprije sebi bradu stvorio. No, Lidija se kasnije odšuljaladolje, pokucala na vrata, udahnula jedinstven miris parmskih ljubičica i masti s kamforom koji im je prožimao stan

jednako kao i crkvene pjesme i tužna slika Isusa koji stoji ispred vrata sa svjetiljkom u ruci i krunom od trnja naglavi, i ponudila svoje usluge njihovoj dobrotvornoj javnoj kuhinji. U najmanju ruku, razmišljala je, to će značiti jedan topli obrok tjedno.

Sebastian Yeoman i njegova žena, Constance, možda više nisu bili zaposleni u crkvi, ali su radili više negoikada. Molili su, posuđivali i iznuđivali novac iz najnevjerojatnijih džepova, da bi se u kotlovima u velikoj dvoraniiza crkve Sv. Spasitelja i dalje nešto krčkalo. Svake su nedjelje siromasi, bolesnici, pa čak i zločinci, hrlili kroznjihova otvorena vrata radi zalogaja hrane, toplog osmijeha i nekoliko riječi utjehe na zadivljujućem mnoštvu

jezika i naglasaka. Za Lidiju su Yeomanovi predstavljali istinsku verziju Isusove svjetiljke. Sjajno svjetlo umračnom svijetu.

„Hvala vam, gospođice. Xie xie. Vi ljubazni."Ovaj si je put Lidija dopustila pažljiviji pogled na mladu Kineskinju ispred sebe. Sva je bila u oštrim kostima i

zamršenoj kosi, s novorođenčetom u nekakvoj čudnoj nosiljci na boku i s dvoje starije djece koja su se malaksalonaslanjala na nju. Svi su bili odjeveni u smrdljive dronjke, a koža im je bila siva i ispucana kao prašnjavi pod.Majka je imala široko, ali ispijeno lice i debele, smeđe prste seljanke koju su s farme otjerali glad i kradljive vojske



51

koji su zemlju očistili gore nego najezda skakavaca. Lidija je neprestano viđala takva lica; toliko su puta marširalakao lubanje u njezinim snovima i tjerala je da se usred noći budi kao na opruzi. Zato ih više nije ni gledala.

Ugrabivši trenutak kad su Yeomanovi bili previše zauzeti gulašem i slatkim krumpirom, dodala je još jednugrabilicu u ženinu drvenu zdjelicu. Zbog njezinih se nijemih suza zahvale osjećala još gore.

A onda ga je ugledala. Stajao je dalje od svih, vitko i vitalno stvorenje, usred ove smrti i očaja. Bio je previšeponosan da bi molio.

Čekao ju je kad je izašla. Znala je da hoće. Bio je okrenut leđima, promatrao je malo groblje koje je ležalo izacrkve, no ipak se činilo da ju je osjetio onog trenutka kad je izašla, jer je rekao bez okretanja glave: „Kako duševaših mrtvih pronađu put kući?"

„Što?"Okrenuo se, nasmiješio joj se i naklonio. Tako pristojan. Tako besprijekoran. Lidija je osjetila oštar ubod

razočaranja. Nije se smiješio; podizao je zidove koji prije nisu postojali među njima, kao da je ona stranac kojeg jesreo na ulici. Sigurno mu je bila više od toga. Nije li?

Podigla je bradu i hladno mu se nasmiješila, kao što se gospodin Theo smiješio Polly kad je bio sarkastičan.„Došao si", rekla je i ležerno skrenula pogled prema crkvenom tornju Sv. Spasitelja.„Naravno da sam došao."Nešto u njegovu glasu natjeralo ju je da ga bolje pogleda. Prišao je bliže, tako tiho da mu nije čula korake, no

ipak je bio kraj nje, tako blizu da ga je mogla dotaknuti, a njegove su izdužene crne oči pričale s njom iako su muusta šutjela. Lice je okrenuo malo na stranu, ali pogled mu je bio prikovan za nju. Nasmiješila mu se, ovaj putuistinu, i primijetila da je sporo trepnuo, kao mačka koju je zaslijepilo sunce.

„Kako si?" pitala je.„Ja sam dobro."Ali način na koji ju je pogledao govorio je drugo. Izgledao je kao da stoji na rubu klisure, napetih živaca i

stegnutih mišića ispod tanke, crne tunike. Kao da se spremao na skok. Onda je ispustio čudan, mali uzdah i, uznagovještaj sramežljivog osmijeha, okrenuo glavu. Sad mu je prvi put vidjela desnu stranu lica.

„Tvoje lice...", uzdahnula je, a onda se zaustavila. Znala je da Kinezi komentare o sebi smatraju nepristojnima.„Boli li te?"

„Ne", rekao je.

Ali, sigurno je lagao. Ta strana glave bila mu je rasječena i natekla. Užasna crna modrica, prošarana osušenomkrvi, pratila mu je liniju kose od čela do uha. Lidija se razbjesnila.

„Onaj policajac", ljutito je rekla. „Prijavit ću ga zbog..."

„Obavljanja dužnosti?" Ovaj se put nije nasmiješio, a crne su mu oči bile ozbiljne. „Mislim da to ne bi bilopametno."

„Ali, netko to treba pogledati", inzistirala je Lidija. „Dovest ću gospođu Yeoman, ona će znati što treba."Krenula je natrag prema dvorani, u žurbi da dovede pomoć.

„Molim te, nemoj." Glas mu je bio tih, ali odlučan.Stala je i pogledala ga. Dobro ga je pogledala, tu osobu koju je poznavala, a opet i nije. Stajao je tako mirno.

Nešto je držao u sebi. Što? Što je još skrivao od nje? Njegova je mirnoća bila jednako elegantna kao i pokreti uonoj uličici, ramena mišićava, a bokovi uži od njezinih. Užasne crne gumene cipele na nogama.

Ranije u dvorani, pa čak i kad ju je pozdravio, nije vidjela ranu na njegovu licu, a sada je shvatila da ju je držaookrenutu od nje. Što ako je njezina reakcija bila potpuno pogrešna u njegovim očima? Govorila mu je... Što? Da jeslab? Da se ne može brinuti sam za sebe? Odmahnula je glavom, znajući da ulazi u neobičan i osjetljiv svijet koji

joj je bio jednako stran kao i njegov jezik. Morala je biti pažljiva. Kimnula je da pokaže da poštuje njegove želje, aonda se okrenula prema nadgrobnim spomenicima, čistim i urednim s karanfilima u malim vazama. Taj je svijetrazumjela.

„Njihove duše idu ravno u nebo", rekla je pokazujući na travom prekrivene pravokutnike. „Nije važno gdjeumru ako su kršćani, no ako su grešnici, idu u pakao. Bar nam tako kažu svećenici." Kriomice ga je pogledala.Umjesto da gleda grobove, on je promatrao nju. Uzvratila mu je pogled i rekla: „A ja, ja ću ići ravno u pakao."Nasmijala se.

Na trenutak je izgledao šokirano, a onda joj se stidljivo osmjehnuo. „Mislim da mi se rugaš."

O, Bože, ponovno je pogriješila. Kako da priča s nekim toliko različitim? Cijeloga svog života u Junchowu, jedini Kinezi s kojima je razgovarala bili su prodavači i sluge, ali razgovori tipa „Koliko košta?" i „Pola kile soje,



52

molim vas" baš se i nisu računali. Njezina cjenkanja s gospodinom Liuom u zalagaonici bila su najbliže pravojkomunikaciji s Kinezima, a čak je i to bilo začinjeno opasnošću. Morala je početi ispočetka.

Vrlo formalno, skupljenih ruku i pogleda uprta u zemlju, lagano mu se naklonila. „Ne, ne rugam ti se. Želim tireći hvala. Spasio si me u onoj uličici i za to ti dugujem zahvalu."

Nije mu se pomaknuo niti jedan mišić, ni na licu ni na tijelu, no nešto se promijenilo duboko u njemu i ona je tovidjela. Nije znala točno što, samo da se činilo kao da se neko zatvoreno mjesto sada otvorilo i ona je osjetila da odnjega teče toplina koja ju je iznenadila.

„Ne", rekao je, očiju prikovanih za njezine. „Ne duguješ mi zahvalu." Prišao je korak bliže, tako blizu da jemogla vidjeti sitne, skrivene ljubičaste pjegice u njegovim očima. „Oni bi ti prerezali vrat kad bi završili s tobom.

Duguješ mi svoj život."„Moj život je samo moj. Ne pripada nikome osim meni."„A ja ti dugujem svoj. Bez tebe bih bio mrtav. Sad bih imao metak u glavi da ti nisi izašla iz noći onda kad

jesi." Ponovno se naklonio, ovaj put duboko. „Dugujem ti svoj život."„Onda smo kvit." Nasmijala se, nesigurna u ozbiljnost trenutka. „Život za život."Pogledao ju je, ali ovaj put nije mogla dokučiti emocije u njegovim očima, bilo je tako mirno i mračno. Nije

ništa rekao, a ona nije bila sigurna koliko ju je razumio, pogotovo kad je pitao: „Ima li tvoja gospođa Yeoman iglu ikonac?"

,,O, pretpostavljam da ima. Da ih donesem?"

„Da, molim te. To bi bilo ljubazno."Očima je prešla preko njegove odjeće, tunike V izreza i širokih hlača, no nije vidjela nijednu rupu. Možda je totrebao za neki ritual krvnog pobratimljenja koji bi im prišio živote jedan uz drugi. Od te je ideje osjetila nalettopline uz kralježnicu i prvi se put otkad ju je jučer načelnik Lacock osobno zatvorio u koncertnu halu s ostalimženama čvrsta kugla u njezinim plućima opustila i ona je mogla disati.



53

„Moje ime je Lidija Ivanova."Ispružila mu je ruku i on je znao što očekuje. Vidio je kako to rade, stranci. Jedni drugima grabe ruke na

pozdrav. Odvratna navika. Nijedan Kinez koji drži do sebe ne bi bio toliko nepristojan da dodirne nekoga drugog,pogotovo nekoga koga nije poznavao. Tko bi želio držati ruku koja je možda upravo zaklala svinju ili gladilaintimne dijelove svoje žene. Barbari su bili tako prljava stvorenja.

No, prizor njezine male ruke koja ga je čekala, blijeda kao ljiljan, bio je neobično primamljiv. Želio ju jedotaknuti. Spoznati njezin dodir.

Rukovao se. „Mene zovu Chang An Lo."Činilo mu se kao da u ruci drži pticu, toplu i meku. Jednim je stiskom mogao zgnječiti njezine krhke kosti. Ali

nije želio. Osjetio je nepoznatu potrebu da zaštiti to divlje, treperavo, malo stvorenje u svojoj ruci.Povukla je ruku jednakom lakoćom kao što ju je i dala te pogledala oko sebe. Odveo ju je izvan Naselja, uz

stražnji dio Američke četvrti i niz puteljak do Potoka guštera, male šumovite oaze zapadno od grada. Ovdje se jutarnje sunce lijeno odmaralo na površini vode, a breze su nudile svoju pjegavu sjenu plosnatim sivim stijenama.Gušteri su trčkarali po kamenju kao lišće na vjetru. S druge strane potoka zemlja se prostirala, ravna i blatnjavanakon sinoćnje kiše, sve do dalekih planina na sjeveru. One su plavo treperile na vrućini ljeta, ali Chang je znao danegdje, skriveno duboko unutar uspavanog tigra, Crveno srce svakim danom kuca sve jače. Uskoro će cijelu zemljupreplaviti svojom krvlju.

„Ovo mjesto je prekrasno", rekla je djevojka lisica. „Nisam imala pojma da postoji."Smiješila se. Bila je sretna. Zbog toga je osjetio neko čudno zadovoljstvo u grudima. Promatrao je način na koji

je umočila ruku u žuboreći potok i nasmijala se lastavici u niskom letu, čija su krila bljesnula tik iznad vode. Kukcisu brujali na vrućini, a dva su se cvrčka svađala negdje u šašu.

„Dolazim ovamo jer je voda čista", objasnio joj je. .Vidiš da je bistra, ona živi i pjeva. Pogledaj tu ribu."

Srebrni kovitlac, i više je nije bilo. „Ali, kad se ova voda pridruži velikoj rijeci Peiho, duhovi je napuste."„Zašto?" Zvučala je zbunjeno. Zar je zaista znala tako malo?„Jer se napuni crnim uljem iz bojnih brodova i tvornica stranaca. Duhovi bi umrli u smeđoj prljavštini Peiha."Pogledala ga je ali nije ništa rekla, samo je sjela na stijenu i bacila kamenčić u plićak. Ispružila je noge, gole i

vitke, prema vodi, i on ie primijetio rupu u potplatu njezine cipele. Plamena joj je kosa bila skrivena ispodslamnatog šešira, zbog čega mu je bilo žao. Šešir je izgledao staro i pohabano, kao i cipele. No, kosa joj je uvijekblistala i on je želio opet vidjeti njezinu vatru. Promatrala je malu smeđu pticu kako izvlači ličinku iz otpale granekraj njezinih nogu.

„Tvoj engleski je izvrstan, znaš."Govorila je tiho i on nije bio siguran je li to bilo zato što nije htjela uznemiriti pticu ili je odjednom postala

nervozna, sama s muškarcem na ovom osamljenome mjestu. Pokazala je hrabrost što je došla ovdje s njim. Nijedna

Kineskinja ne bi tako riskirala, prije bi svoje kornjače ljubimice bacile kobrama. No, ona uopće nije izgledalanervozno. Oči su joj sjale u iščekivanju.

Otišao je do ruba vode, održavajući razdaljinu među njima da je ne preplaši, i čučnuo na još vlažnu travu.„Počašćen sam što misliš da mi je engleski prihvatljiv", rekao je.Dok je Lidija promatrala smeđu pticu, on je pažljivo skinuo gumenu cipelu s desnog stopala. Bol mu je

eksplodirala u glavi. Počeo je odmatati krvlju natopljeno platno koje mu je pridržavalo meso stopala da se neraspadne.

„Dugo sam imao učitelja engleskog", rekao joj je. „Kad sam bio malen. Dobro me naučio." Smrad truleži stkanine digao mu se do nosnica. „ A moj ujak je studirao na Harvardu. To je u Americi. On je uvijek tvrdio da jeengleski jezik budućnosti i sa mnom nije htio govoriti nijedan drugi jezik."

„Zaista? Isto kao moja majka. Ona govori bogzna koliko jezika."

„Osim mandarinskog?"Nasmijala se vedrim žuborećim zvukom koji je pticu otjerao na drvo, ali za Changa se njezin smijeh stopio s

pjesmom rijeke i umirio mu vatru u stopalu.



54

„Moja majka uvijek govori da je engleski jedini jezik vrijedan..." Zašutjela je. Chang je čuo njezin nagli udah.Okrenuo je glavu i vidio da ona otvorenih usta zuri u njegovo stopalo. Podigla je pogled do njegova lica i na

jedan su se dugi trenutak njihove oči srele. On je prvi skrenuo pogled. Kad je podignuo stopalo s raskvašenihdronjaka i stavio ga u uskovitlani tok rijeke, ona nije rekla ništa. Samo je tiho gledala. Počeo si je masirati rane podvodom, tjerati otrove van i vraćati život u nogu. Ugrušci sasušene krvi isplivali su na površinu da bi ih odmahzatim zgrabila gladna usta. Postojani trag jarke krvi privukao je jato brzih, nervoznih ribica čija su tijela bljeskalazeleno iznad žutog kamenja na dnu rijeke. Voda je bila prohladna. Njegovo stopalo kao da je upijalo tu svježinu.

Začuo je zvuk i naglo se okrenuo. Ona je klečala na travi kraj njega, problijedjela lica ispod otrcanog šešira. Uruci je držala iglu i konac. Od njezine se blizine zrak između njih uskomešao kao krila golubice na njegovu obrazui njegovi su prsti čeznuli da dotaknu njezinu glatku europsku kožu.

„Trebat ćeš ovo", rekla je i pružila ih prema njemu.On je kimnuo. Ali kad je ispružio ruku, ona se odmaknula i odmahnula glavom.„Je 1' bi bilo bolje da ja to napravim?" pitala je.Ponovno je kimnuo. Vidio je da je progutala knedlu. Njezin je mekani, blijedi vrat zadrhtao u kratkom grču, a

onda se smirio.„Treba ti doktor."„Doktor će tražiti dolare."Nije rekla ništa više, samo je skinula šešir, oslobađajući divan duh lisice iz svoje kose, onako kao što je on

jednom oslobodio lisicu iz klopke. Nagnula mu se nad nogu. Nije ju dirala, samo ju je gledala. Mogao je čuti kakodiše, unutra i van, i osjetiti kako njezin dah lagano dotiče oštre krajeve njegova oštećenog mesa, kao poljubacriječnog boga.

Ispraznio je um, izbacio svu vrelu bol i napunio ga prizorom glatkog luka njezina visokog čela i bakrenog sjajauvojka kose koji joj se kovrčao na bijeloj koži vrata. Savršenstvo. Ne bol. Zatvorio je oči i ona je počela šivati.Kako da joj kaže da voli njezinu hrabrost?

„Tako je bolje", rekla je. Čuo joj je olakšanje u glasu.Skinula je podsuknju, brzo i bez srama, izrezala je na trake njegovim nožem i povezala mu stopalo u čvrsti,

bijeli zavežljaj koji mu više nije stao u cipelu. Bez pitanja je razrezala bočne, gumene dijelove njegove cipele izavezala ih oko zavoja s dvije dodatne trake. Izgledalo je čisto i stručno napravljeno. Bol je još bila tu, ali je baremkrvarenje prestalo.

„Hvala ti." Lagano se naklonio.„Trebaš sumporov prah ili nešto slično. Vidjela sam da gospođa Yeoman to upotrebljava za sušenje rana. Mogu

je pitati da..."„Ne, nije potrebno. Znam nekoga s ljekovitim travama. Još jednom hvala."Okrenula je lice i, raširenih prstiju, prošla rukom kroz vodu. Promatrala je pokrete prstiju kao da pripadaju

nekome drugom, kao da je iznenađena onime što su danas napravili.„Nemoj mi zahvaljivati", rekla je. „Ako si cijelo vrijeme spašavamo živote, onda smo odgovorni jedno za

drugo. Ne misliš li?"Chang je bio zaprepašten. Ukrala mu je riječi iz usta. Kako je barbarin mogao znati takve stvari, kineske stvari?

Kako je mogla znati da je to bio razlog zašto ju je slijedio, stražario nad njom. Jer je bio odgovoran za nju. Kako jeta djevojka to mogla znati? Kakav je to um imala da je mogla vidjeti tako jasno?

Osjetio je gubitak njezine prisutnosti kraj sebe čim je ustala, skinula cipele i ušla u plićak. Patka zlatne glave,prenuta iz svojega sna u šašu, uspaničeno je otplivala nizvodno, kao da joj hermelin diše za vratom, ali ona kao danije ni primijetila; ruke su joj bile zauzete prskanjem vode po rubu haljine. Bila je to bezlična halja, previše putaoprana. Tek je sada na njoj vidio krv. Svoju krv. Upletenu u vlakna njezine odjeće. U vlakna njezina bića. Kao što

je ona bila dio njegova bića.Bila je tiha. Zamišljena. Proučavao ju je dok je stajala u potoku. Na koži su joj treperile srebrne zvijezde koje

su se odražavale iz vode, a sunčeva svjetlost oživljavala joj je kosu pretvarajući je u tekuću lavu. Pune su joj usnebile lagano otvorene, kao da želi nešto reći, i on se pitao što bi to moglo biti. Srcoliko lice, lijepo izvijene obrve i tevelike jantarne oči, oči tigra, koje su se probile duboko u njega i zarobile mu srce. Njezino lice nijedan Kinez ne bismatrao privlačnim jer joj je nos bio predugačak, usta prevelika, a brada prejaka. No, nekako mu je uvijek iznovaprivlačilo pogled i ispunjavalo mu oči na način koji nije razumio, no koji mu je svejedno hranio srce. Ali, mogao jevidjeti da njezino lice krije tajne. Tajne su bacale sjene, a njezino je srce bilo puno blijedih, uznemirenih sjenki.

Spustio se natrag na toplu travu i oslonio se na laktove.



55

„Lidija Ivanova", tiho je rekao. „Što ti zadaje toliko muke?"Ona je podigla pogled do njegova i u toj sekundi, kad su im se oči prikovale jedne za druge, osjetio je da se

među njima stvorilo nešto stvarno. Jedna nit. Srebrna i sjajna, ispletena od bogova. Svjetlucala je između njih,neuhvatljiva kao mreškanje rijeke, no snažna kao čelični kabeli koji su držali novi most preko rijeke Peiho.

Podigao je ruku i ispružio je prema njoj, kao da će je privući k sebi. „Reci mi, Lidija, što ti to tišti srce?"Ona se uspravila u vodi i pustila rub haljine tako da joj je plutala oko nogu kao ribarska mreža. U o čima joj je

vidio da je donijela odluku.

„Chang An Lo", rekla je, „trebam tvoju pomoć."

Povjetarac je puhao s rijeke Peiho, noseći sa sobom smrad trulih ribljih iznutrica. Dolazio je od stotine sampanakoji su zagušivali obale, natiskani oko krhkih molova i pontona, ali Chang je bio naviknut na to. Ono što mu jesmetalo bio je smrad kuhanih kravljih koža iz štavionice koja se nalazila iza skladišta smještenih oko luke.

Hodao je brzo. Ignorirao je sijevanje boli u stopalu i tiho klizio pokraj glasnog, kaotičnog svijeta obale rijekekoju su plemena prosjaka i lađara učinila svojim domom. Sampani su se njihali i naguravali svojim zaklonima odratana i lelujavim mostićima, a kormorani su sjedili, sputani i izgladnjeli, na pramcima ribarskih lađa. Chang jeznao da se ne smije zadržavati. Ne ovdje, gdje je par cipela često bio dovoljan razlog za oštricu među rebrima i još

jedno tijelo dodano smeću koje je svakodnevno bacano u Peiho.Tamo dalje, gdje je velika Peiho tekla šira nego četrdeset njiva, sidrile su se britanske i francuske topovnjače, a

njihove su bijele, crvene i plave zastave lepršale kao upozorenje. Kad ih je ugledao, Chang je pljunuo na zemlju iugazio u prljavštinu. Vidio je da je šest velikih parobroda pristalo u luku, a polugoli kuliji hodali su gore-dolje pomostu, presavijeni pod teretom koji bi i bikovima slomio leđa. Držao se podalje od nadglednika koji se šepirio steškom, crnom palicom u ruci i psovkom na jeziku. Svuda oko njega ljudi su vikali, zvona zvonila, motori brujali ideve njištale, a kroz cijeli su se taj kaos neprestano provlačile rikše, brojne kao i crne muhe koje su sve prekrivale.

Chang se nastavio kretati. Zaobišao je pristanište. Skrenuo u uličicu u kojoj je odsječena ruka ležala u prašini.Dalje prema skladištima. To su bile goleme zgrade, dobro čuvane od brojnih Plavih vragova, a na njih se sa stražnjestrane naslanjao red daščara. Ne daščare koliko svinjci, ne viši od čovjekova struka i izgrađeni od gnjilih,naplavljenih komada drva. Izgledali su kao da su ih mogla otpuhati krila leptira. Približio se trećoj straćari. Voštanoplatno visjelo je umjesto vrata. Povukao ga je na stranu.

„Pozdrav, Tan Wah", tiho je promrmljao.

„Neka ti riječne zmije pojedu tvoj zlosretan jezik", glasio je oštar odgovor. „Ukrao si mi moje podatne djevice,kože slatke kao med na mojim usnama. Tko god da si, proklinjem te."

„Otvori oči, Tan Wah, ostavi snove. Pridruži mi se u svijetu u kojem je okus meda užitak za bogate, a osmijehdjevice milijun lija6 daleko od ovog svinjca."

„Chang An Lo, ti mladi vuč ji sine. Prijatelju, oprosti na otrovu mojih riječi. Molim bogove da opozovu mojeprokletstvo i pozivam te da uđeš u ovu krasnu palaču."

Chang je čučnuo, uvukao se u smrdljivu kolibu i sjeo prekriženih nogu na bambusovu prostirku koja jeizgledala kao da su je prožvakali štakori. U mračnoj je unutrašnjosti vidio obrise osobe zamotane u slojeve novina,koja je ležala na vlažnom, zemljanom podu, glave naslonjene na staro automobilsko sjedalo umjesto na jastuk.

„Ponizno se ispričavam što sam ti prekinuo snove, Tan Wah, ali trebam neke informacije."Č

ovjek učahuri od novina naprezao se da sjedne. Chang je vidio da je bio samo hrpa kostiju i da mu je kožažuta, siguran znak ovisnika

O opijumu. Kraj njega je ležala glinena lula s dugačkim kamišom, izvor sladunjavog mirisa koji je ispunjavaozagušljivu baraku.

„Informacije koštaju, prijatelju", rekao je jedva otvorenih očiju. „Žao mi je, ali to je tako."„Tko ovih dana ima novca?" upitao je Chang. „Evo, donio sam ti ovo." Na zemlju između njih stavio je velikog

lososa čije su ljuske sjale kao duga u tom prljavom svinjcu. „Jutros mi je u potoku doplivao ravno u ruke kad jesaznao da dolazim k tebi."

Tan Wah nije dotaknuo ribu. No, u jedva otvorenim očima vidjelo mu se da već računa njezinu težinu u crnojsmoli koja će mu u dom donijeti mjesec i zvijezde. „Pitaj što hoćeš, Chang An Lo, ja ću napregnuti svoj bezvrijednimozak dok ne nađe ono što ti treba."

„Imaš li rođaka koji radi u velikom fanqui klubu?"„U Odiseju?"

6 Kineska mjera za površinu (nap. prev.)



56

„To je taj."„Da, moj glupi rođak, Yuen Dun, mladunče, koji još ima mliječne zube, a deblja se na dolarima stranaca dok

ja..." Zatvorio je usta i oči.

„Prijatelju, da pojedeš tu ribu umjesto da je zamijeniš za snove, i ti bi se možda udebljao."Čovjek nije odgovorio, samo je ponovno legao na pod, podigao lulu i privio je na prsa kao što to čine djeca.„Reci mi, Tan Wah, gdje živi taj tvoj glupi rođak?"Nastupila je tišina koju su prekidali jedino zvukovi prstiju koji su gladili glineni kamiš. Chang je strpljivo

čekao.„U Ulici Pet žaba." Rekao je slabašnim šapatom. „Pokraj užara."„Tisuću hvala za tvoje riječi. Želim ti dobro zdravlje, Tan Wah." Jedan brzi pokret, i već je čučao, spreman da

ode. „Tisuću smrti", rekao je uz smiješak.„Tisuću smrti", stigao je odgovor.„Generalu iz Nankinga koji pije vlastitu pišalinu."Iz novina se začuo cerek koji je više zvučao kao čegrtanje zmije. „I magarojebivim Stranim vragovima na

našim obalama."„Ostani živ, prijatelju. Kina treba svoje ljude."No, dok je Chang micao platno s vrata, Tan Wah je žurno prošaptao: „Love te, Chang An Lo. Ne okreći leđa."„Znam."

„Nije pametno naljutiti Bratstvo Crne zmije. Izgledaš kao da su već bacili tvoje lice svojim čau-čauima da gaižvaču. Čujem da si im ukrao djevojku i nasmrt prebio jednog od čuvara."

„Nagnječio sam mu rebra. Ništa više."Glasan uzdah doplovio je kroz težak zrak. „Budalo. Zašto toliko riskirati zbog bijednog puža od bijele

djevojke?"Chang je pustio da tkanina padne na mjesto iza njega i nestao.

Pustio je da nož govori umjesto njega. Čvrsto ga je pritisnuo uz dječakov vrat.„Tvoja iskaznica?" zahtijevao je Chang.„Ona je... u... u mom remenu."Dječakovo je lice posivjelo od straha. Već se pomokrio po sebi kad ga je povukao u mračan ulaz. Chang je

osjećao debelo meso na njegovim kostima dok je uzimao iskaznicu i gledao glatki, sjajni sloj na koži kao da jedječak bio dobro uhranjena konkubina.

„U kojem dijelu kluba radiš?"„U kuhinji."„Ah. Znači, kradeš hranu za svoju obitelj?" „Ne, ne. Nikada."Nož je pojačao pritisak i nekoliko se kapi krvi pomiješalo s dječakovim znojem.

„Da", vrisnuo je, „da, priznajem, ponekad kradem."„Onda sljedeći put, ti psoglavo govno, odnesi malo svom rođaku, Tan Wahu, ili će se njegov duh nahraniti

tvojim debelim želucem i kopati ti po jetri, iz koje će isisati sve gusto, bogato ulje i ti ćeš umrijeti."Cijelo se dječakovo tijelo počelo tresti. Kad ga je Chang oslobodio, povratio je po svojim elegantnim kožnatim

čizmama.



57

„Znaš, Theo, zaista je bio iznimno blesav, taj Rus jučer. Ostaviti je tako u džepu kaputa."„Ogrlicu?"„Da."Theo Willoughby i Alfred Parker igrali su šah na terasi kluba Odisej. Theo bi se radije kartao, recimo oštru

partiju pokera, ali bila je nedjelja, a Alfred se strogo pridržao tih stvari. Nema kockanja na šabat. Theu je to biloapsurdno. Zašto na šabat nisu zabranili kišobrane, ili čačkanje zubi? To bi imalo jednakog smisla. Odnosno,

jednako ne bi imalo smisla. Pomaknuo je svog lovca i pojeo Alfredova pješaka.Alfred se namrštio. Skinuo je naočale i pedantno ih očistio čistom bijelom maramicom. Imao je okruglo,

dobroćudno lice sa zamišljenim smeđim očima; razborit momak koji se ni u čemu nije žurio, što je, ustvari, biloiznenađujuće za jednog novinara. No, postojala je određena napetost oko njegovih usana zbog koje je Theo uvijeksumnjao da mu je prijatelj na rubu panike. Možda Kina nije bila ono što je o čekivao. Iznad njih, okrutno plavonebo isisavalo je energiju iz dana. Činilo se da čak i žilavo lišće glicinije visi u lijenoj malaksalosti, ali na teniskomsu terenu dvije mlade žene u ljupkoj teniskoj bjelini trčkarale za loptom. Theo ih je promatrao s površnimzanimanjem.

„Pravo mu budi", rekao je, „tom Rusu, mislim. Iskreno, uopće me nije briga. Znam da starom Lacocku i SirEdwardu izlazi para na uši od bijesa što im se to dogodilo ispred nosa, ali zaista..." Slegnuo je ramenima i zapaliocigaretu. „Mene more druge brige."

Parker je podignuo pogled sa šahovske ploče, zagledao se u svog prijatelja pa kimnuo i pomaknuo crnogskakača.

„Kruže glasine", rekao je, „da je taj Rus bio agent kojega je Staljin poslao da pregovara s generalom Čang Kai-šekom. General je došao iz Nankinga i sad je navodno u Pekingu."

„Ovdje uvijek kruže glasine."„Ogrlica je navodno bila dar za Mailing, Čang Kai-šekovu ženu. Rubini iz legendarne kolekcije nakita mrtvecarice, kažu."

„Ma nemoj? Ti si izvanredno dobro informiran, Alfrede." Theo se grubo nasmijao. „Pretpostavljam da jeprikladno da ogrlica prijeđe od žene jednog despota do žene drugog, ali onaj tko je sad ima, shvatit će da jebezvrijedna."

„Kako to?"„Pa nitko, čak ni kineski preprodavač, neće riskirati s tim komadom nakita. Sad je to više omča nego ogrlica.

Previše je poznata, previše opasna. Tako da je lopov ne može prodati. Postala je javna tajna i glava bi mu se našla u jednom od onih bambusovih kaveza koji vise s uličnih svjetiljki kad bi samo i pomislio da kaže nešto o rubinima."

„Barbarski običaj", Parker je protrnuo.

„Moraš još mnogo naučiti."

Sljedećih su pola sata igrali u tišini. Misli im je ometalo samo odzvanjanje velikog, starinskog, stajaćeg sata negdjeu zgradi i uplašen zov češljugara. Onda je Theo, razdražljiv i umoran od igre, aktivirao zamku koju mu je postavio isrušio Parkerova kralja.

„Bravo, klado stara. Pošteno si me pobijedio." Nimalo uznemiren zbog poraza, Parker se naslonio natrag ustolici od trstike i bez žurbe zapalio svoju voljenu lulu od korijena bijelog vrijesa. „Onda, zašto si me pozvaoovamo? Znam da mrziš ovo mjesto. Ovo nije samo zbog šaha, zar ne?"

„Ne."„Onda?"„Imam nekih problema s Masonom."

„Momkom iz odjela za obrazovanje? Onim glasnim, s tihom ženicom."„To je taj." „Što s njim?"„Alfrede, slušaj me. Moram saznati nešto o njemu, neku prljavštinu iz njegove prošlosti. Nešto što mogu

upotrijebiti da skinem tu svinju s vrata. Ti si novinar, imaš veze i znaš gdje treba tražiti."



58

Alfred je izgledao šokirano. Povukao je iz lule i polako izdahnuo oblak dima koji je obuhvatio leptira koji jeletio kraj njega. „Zvuči loše, prijatelju. Što ti je napravio?"

Theo je bio kratak. „Dugujem lijepu svotu novca Banci Courtney. Za proširenje škole prošle godine. Mason jedirektor banke - znaš da se on svugdje gura - i prijeti da će mi naplatiti zajam ako ne...."

„Ako ne što?"„Ako mu ne udovoljim."Parker se nelagodno zakašljao. „Dobri Bože, čovječe, što to znači?"

Theo je ugasio cigaretu s tolikom silom da se raspala. „To znači da želi iskoristiti Li Mei."Lice Alfreda Parkera postalo je jarko crveno, sve do vrška nosa. „Mislim, Theo, to uopće nije u redu, staro

momče. Mislim da ne želim više ništa čuti o tome." Skrenuo je pogled, a oči su mu se usredotočile na kineskogposlužitelja u bijeloj tunici koji se približavao verandi s pladnjem u ruci.

Theo se nagnuo naprijed i potapšao Alfredovo koljeno. „Ne budi budala, Alfrede. Ne mislim na to. Za koga mesmatraš? Li Mei je moja..." Zastao je kad je ugledao Alfredov optužujući pogled.

„Tvoja što, Theo? Tvoja partnerica u preljubu? Tvoja kurva?"Theo se potpuno umirio, samo ga je bjelina usnica odavala. „To je uvreda za Li Mei, Alfrede. Molim te da je

povučeš."„Ne mogu. To je istina."Theo je naglo ustao. „Što prije Engleska napusti te rasističke i religiozne luđačke košulje koji paraliziraju ljude

poput tebe i Sir Edwarda i sve ostale socijalno neprilagođ

ene ljude koji se naguravaju u ovaj klub, toće prije i našiljudi i Kinezi postati slobodni. Slobodni da misle. Slobodni da žive. Slobodni da..."

„Polako, prijatelju. Svi smo mi ovdje da obavimo svoju dužnost za kralja i domovinu. To što si se pridružiodomorocima ne da je ti pravo da misliš da bismo i mi ostali trebali zaboraviti Božje zakone, potrebu za jasnoodređenim granicama između dobra i zla, ispravnog i pogrešnog. Bog zna da je u ovoj okrutnoj, neznabožačkojzemlji jedina nada Njegova riječ. Njegova riječ i britanska vojska."

„Kina je bila civilizirana stoljećima prije nego što se Britanija uopće pojavila kao ideja."„Ne možeš ovo zvati civiliziranim."Theo nije odgovorio. Ukočeno je ustao. Oči su mu bile uperene u dva para koji su upravo zauzeli travnjak za

kriket, ali zapravo ih nije vidio.„Theo, sjedni dolje", tiho je rekao Parker.

Prikrio je neugodnost trenutkačeprkaju

ći po luli i kuckaju

ći kažiprstom po njezinoj glavi. Od travnjaka sezačuo tresak jedne lopte u drugu i povik: „Dakle, Corky, to je dosta neobično."

Odjednom se Theo stresao. Kao mokar pas koji otresa vodu. Poluzatvorenih očiju pogledao je svojegasugovornika. „Alfrede, kad bih mislio da si u pravu, napustio bih Junchow već sutra. Ali ja vjerujem u ove ljude,vjerujem u ovu, kako je ti zoveš, 'okrutnu, neznabožačku zemlju'." Ponovno je sjeo, ispružio svoje duge noge ulažnoj opuštenosti i rukom mahnuo kineskom poslužitelju s pladnjem. Na savršenome mandarinskom je rekao:„Viski, molim." Okrenuo se natrag prema Alfredu i nasmiješio. „Prihvatimo da nam se mišljenja razlikuju. Znaš dasam ja ono što Mason zove ljubiteljem kosookih." To je trebalo nasmijati Alfreda. Ali nije.

„Ne možeš imati i jedno i drugo, Theo. I ovce i novce. Ti želiš da ti elita šalje svoju djecu da ih obrazuješ, alionda na sva zvona objavljuješ svoj prezir prema njihovim roditeljima. Kako to može..." Stao je. Zagledao se uposlužitelja koji se udaljava niz verandu. „Dečko, odmah se vrati ovamo."

„Što je, Alfrede?"No, Parker je već bio na nogama.Poslužitelj je stao i gledao ih, ali nije im prišao bliže. Alfred je otišao do njega.„Što radiš ovdje?" bio je uporan. Kinez nije odgovorio.Theo im je prišao. Koji je vrag ušao u Alfreda?„Ovdje nešto nije u redu", rekao je Parker, lulom pokazujući na poslužitelja. „Pogledaj ga."Theo je pogledao. Uredna bijela tunika i pladanj u ruci. „Meni se čini u redu."„Ne pričaj gluposti. Lice mu je izudarano."„Pa?",,I hlače su potpuno krive. Crne, ali nisu regularna uniforma. I ta zamotana noga, cipela, koji nered. Klub

nikada ne bi dopustio da članove poslužuje netko tko tako izgleda. Ovaj dečko je uljez."„Ja raditi." Poslužitelj je podigao pladanj. „Pića."Ali sad kad ga je bolje pogledao, Theo je shvatio na što je Alfred mislio. Bio je u pravu, ovaj dječak nije bio

kao drugi. Njegove oči nisu bile oči sluge. One su uzvraćale pogled, kao da ga je htio napasti, objesiti mu glavu u jedan od onih prokletih bambusovih kaveza.



59

„Tko si ti?" pitao je Theo na mandarinskom.Ali Alfred je pokazivao na izbočinu dječakova džepa na hlačama. „Isprazni to. Odmah."Dječak je drsko pregledao Parkera, od njegova slamnatog šešira do uglancanih smeđih cipela, i nije ni trznuo.„Napravi što ti je rečeno", Theo je rekao na mandarinskom. „Isprazni džepove ili ćeš biti izbičevan kao pas."„Dovedite zaštitare", povikao je Parker. „Prošle smo noći imali pljačku. Ova osoba je..."

„Isprazni džepove", oštro je ponovio Theo.Na trenutak je pomislio da će ih dječak napasti. Nešto se u njegovim očima borilo da se oslobodi, nešto divlje i

bijesno, ali onda je opet svladano i dječak je spustio pogled. Bez riječi je izvrnuo džep, prosuvši njegov sadržaj napopločani pod verande. Pregršt slanog kikirikija rasuo im se oko nogu.Theo se nasmijao. „Toliko o tvom kradljivcu dragulja, Alfrede. Dečko je samo gladan."No, Parker ga nije bio spreman pustiti tako lako. „I druge džepove."Dječak je poslušao. Komad konopca, udica utisnuta u glinu i presavijen komad papira prekriven kineskim

pismom. Theo ga je podigao i preletio pogledom.„Što je to?" pitao je Parker.„Ništa zanimljivo. Letak za nekakvo okupljanje."Ali, dok se dječak saginjao da pokupi svoje stvari, Theo je spazio koštanu dršku noža zataknutog za remen i

odjednom se uplašio za svog prijatelja.„Pusti ga, Alfrede. Ovo nema veze s nama. Dečko je gladan. Većina Kine je gladna."

„Lopov je lopov, Theo. Kikiriki ili dragulji, nije važno. Ne ukradi, sjećaš se?" No, srdžba ga je već prošla. Licemu je izgledalo tužno, a naočale su mu skliznule do pola nosa. „To im dugujemo, Theo. Naučiti ih da razlikujudobro i zlo, a ne samo da postavljaju željezničke pruge i grade tvornice."

Posegnuo je za dječakovom rukom, ali Theo se umiješao. Zgrabio je Parkerovu ruku.„Nemoj, Alfrede. Ovaj put ne." Okrenuo se prema tihom liku crnih očiju punih mržnje. „Idi", brzo je rekao na

kineskom. „I ne vraćaj se."Dječak je krenuo oko travnjaka, neravnim koracima poskakujući prema drveću koje je okruživalo posjed, i

nestao. Theu je izgledao kao stvorenje koje se vraća u džunglu i on se pitao što ga je natjeralo da izađe na otvoreno.Sigurno ne kikiriki.

„Mogao bi zažaliti", rekao je Parker i razdraženo zamahnuo glavom.„Milosrđe rominja kao blaga kišica s nebesa", cinično je rekao Theo i ponovno pogledao komad papira koji je

držao u ruci. To je ustvari bio komunistički pamflet.„Sha! Sha!" pisalo je. „Ubij! Ubij! Ubij mrske imperijaliste. Ubij izdajicu Čang Kai-šeka. Neka dugo živikineski narod."

Te su riječi brinule Thea više nego što je htio priznati. Čang Kai-šek i njegovi nacionalisti iz Kuomintangapreuzeli su kontrolu i sad im je trebalo pružiti šansu, zapadne bi ih sile morale podržati protiv ovih izazivačanereda. Komunisti će napraviti Kini ono što je Staljin napravio Rusiji - pretvoriti je u jalovu pustopoljinu. Kina jeimala previše ljepote i previše duše da je ogole kao običnu kurvu. Neka nas Bog č uva od komunista. Bog i Č angKai-šekova vojska.

„Je li pristao?" „Jest."Li Mei ga je poljubila u zatiljak. „Sretna sam zbog tebe, Tiyo. Parker ti je dobar prijatelj."Položila je obraz na njegova gola leđa, a prsti su joj nastavili kružiti s obje strane njegove kralježnice, prodirući

duboko u mišiće. Theo je ležao licem prema dolje na podu spavaće sobe dok je Li Mei masažom tjerala napetost iznjegova tijela. Uvijek ga je čudila snaga njezinih prstiju i kako je točno znala gdje pritisnuti mesnatim dijelomdlana da oslobodi još jednog demona ispod njegove kože.

„Da, Alfred je dobar prijatelj, iako je u nekim pitanjima tako pun predrasuda da ih se ne bi posramio ni OliverCromwell."

„Oliver Cromwell? Reci mi, tko je taj Oliver? Još jedan prijatelj?"Theo se nasmijao i osjetio kako ga zglobovima prstiju udara po lopatici.„Ti se šališ na mene, Tiyo."„Ne, ljubavi moja, prema tebi osjećam samo strahopoštovanje."„Sada lažeš. Zločesti Tiyo." Izudarala mu je stražnjicu čvrstim, malim šakama od čega mu je krv navrla u

slabine. Okrenuo se i primio je za zglobove, a onda ustao i uzeo njezino golo tijelo u naruč je. Mirisala je nasandalovinu i, začuđujuće, na sladoled. Krenuo je s njom niz stepenice.



60

„Alfred je pobjesnio što je Mason tako pokvaren. Zgrozio se što me pokušavao prisiliti da mu pomognem da seprobije u opijumski kartel. Zakleo sam se Alfredu da to što ga vodi tvoj otac ne znači da sam upleten na bilo kojinačin. Ti znaš što mislim o drogama."

„Sramota, tako zoveš opijum."On se nasmiješio i poljubio njezinu tamnu glavu. „Da, slatko moje. Sramota. Alfred se složio da prokopa po

prošlosti toga gada i vidi može li pronaći nešto što mogu upotrijebiti da ga pritisnem.Ušao je u praznu učionicu, stežući je u naruč ju.

„Dobro je što je nedjelja." Ona se nasmijala.Podigao ju je još više i posjeo je, okrenutu prema njemu, na svoj učiteljski stol okrenut prema redovima stolica.„A sad", rekao je, „kad svojim učenicima sutra budem pričao o Vezuvu, mislit ću na ovo." Nagnuo se naprijed i

poljubio joj lijevu dojku. ,,A na ovo kad im budem opisivao jednostraničan trokut." Usne su mu prionule uzbradavicu njezine desne dojke. „A na ovo kad tupoglavcima budem pričao o vlažnom, tamnom srcu Afrike."Spustio je glavu i poljubio crni grm koji se dizao na kraju njezina ravnog trbuha.

,,Tiyo", zapjevušila je, ,,Tiyo. Budi oprezan. Taj Mason, on je moćan čovjek."„Nije jedini koji ima moć", rekao je i nasmijao se. Nježno ju je položio na pod.





62

U mrklom mraku sobe otišla je do sudopera i popila malo hladne vode. Duboki jecaj probio se iz nje jer joj jebol u prsima bila veća nego što je mogla podnijeti. Chang An Lo ju je izdao. Boljela ju je i sama pomisao na to.Odavno je naučila da je jedina osoba kojoj je mogla vjerovati ona sama, ali mislila je da je on drugačiji. Spasili suživot jedno drugome i ona je bila toliko sigurna da su... povezani. No, činilo se da njegova obećanja nisu vrijedilaviše od majmunova govna.

Znao je da joj je ta ogrlica bila jedina šansa za novi početak, za blistavi novi život u Londonu, ili čak uAmerici, u kojoj su navodno svi bili jednaki. Sjajan život. Život bez tamnih kutova. Šansa da majci vrati barem dio

onoga što su joj Crveni ukrali. Koncertni glasovir s tipkama od slonovače koje su pjevale kao an

đeli. Najfinijubundu od nerca, ne od gospodina Liua, iz druge ruke, već sjajnu i novu. Sve novo. Sve. Novo.

Zatvorila je oči. Stojeći u tami, bosih nogu i u poderanoj podsuknji koja je prije pripadala nekome drugom,natjerala se da prihvati činjenicu da je Chang otišao. A s njim i ogrlica od rubina. Sjajan novi život. I sva ta sre ća.Sve je nestalo.

Osjećala je da joj se grlo steže. Počela se gušiti. Nije imala zraka. Slijepo je pipala tražeći vrata koja su jojpričepila prst na nozi i oderala kožu, ali ona ih je svejedno naglo otvorila i sjurila se niz stepenice. Do stražnjegdijela kuće. Vrata na dvorište. Snažno je potegnula zaslon, pa ponovno i ponovno, dok se napokon nije glasnootvorio, a ona izletjela na hladan noćni zrak. Napunila je usta njime. Pa opet. Prisilila je pluća da prorade, danastave raditi, unutra-van. Ali, bilo je teško. Pokušala je isprazniti glavu od svog toga gnjeva i očaja, i razočarenja,i straha, i bijesa, i sve te želje, i potrebe, i čežnje. A to je bilo najteže.

Napokon je panika prošla. Tijelo joj je drhtalo, koža je peckala od znoja, no opet je mogla disati. I razmišljati.To je bilo važno, razmišljati.Dvorište je bilo mračno, stisnuto u prostor ograđen visokim zidovima i širok svega nekoliko koraka. Mirisalo je

na plijesan i stare stvari. Gospoda Zarja onamo je neprestano bacala namještaj koji je polagano trunuo i miješao ses naslagama zahrđalih posuda i prastarih cipela. Ona je bila žena koja se nije mogla natjerati da baci svoje stvari.Lidija je otišla do slomljenog stola, na kojem je ležala izubijana, stara škrinjica za čaj sa žičanom mrežomnategnutom preko otvora. Približila se mreži.

„Sun Yat-sen", prošaptala je. „Spavaš li?"Šuštanje, njuškanje, a onda se mekan ružičasti nos pritisnuo uz njezin. Otkačila je mrežu i podigla malo,

migoljavo tijelo u naruč je, a on joj se odmah zadovoljno smjestio uz rebra, s nosićem pritisnutim u pregib njezinalakta. Stajala je ondje, grleći malu, uspavanu životinju. Gotovo zaboravljena ruska uspavanka iz djetinjstva pojavila

joj se na usnama i ona je podigla pogled prema mnoštvu zvijezda koje su joj svjetlucale visoko iznad glave.Chang An Loa više nije bilo. Ona je sakrila ogrlicu u klubu i povjerovala mu kad je rekao da će je donijeti. Ali,iskušenje je bilo preveliko. Pogriješila je. Neće to ponoviti.

Na prstima se odšuljala natrag uz stepenice. Ovaj put bez zvuka, njezina su stopala tiho pronalazila put krozmračnu kuću, a u naruč ju je još stiskala topli naramak. Prsti su joj milovali svilenkasto krzno njegovih dugih ušiju imalog, koščatog tijela. Dah mu je bio poput perja na njezinoj koži. Gurnula je vrata potkrovlja i iznenadila se kad

je ugledala slab sjaj majčine svijeće kako treperi iza zavjese spavaće sobe. Potrčala je do svog kutka sobe,nestrpljiva da sakrije Sun Yat-sena, ali kad se sagnula ispod svoje zavjese, stala je kao ukopana. „Mama", rekla je.Ništa više.

Ondje je stajala njezina majka. Izgužvane spavaćice i širom otvorenih očiju, zurila je u Lidijin prazan krevet.

Kosa joj je bila divlja i raščupana, a niz lice su joj se slijevale tihe suze. Tanke ruke bile su čvrsto stisnute oko tijelakao da je pokušavala sve zadržati na mjestu.„Mama", ponovno je prošaptala Lidija.

Valentinina glava se okrenula. Usta su joj se otvorila. „Lidija", viknula je, „dochenka. Mislila sam da su te odveli."„Tko? Policija?" „ojnici. Došli su s puškama." Lidijino srce je lupalo. „Ovdje? Večeras?"

„Istrgnuli su te iz kreveta, a ti si vrištala i vrištala i udarila jednoga u lice. On ti je gurnuo pištolj u usta i izbio tizube i oni su te odvukli van na snijeg i..."

„Mama, mama." Lidija je požurila da omota ruke oko drhtavih ramena svoje majke i čvrsto je zagrlila. „Tiho,mama, to je bio san. Samo užasan san."

Tijelo njezine majke bilo je hladno kao led i Lidija je osjećala trzaje koji su ga potresali, kao da se nešto lomiloduboko u njoj.

„Mama", izdahnula je u znojem natopljenu kosu. „Pogledaj me, ovdje sam, sigurna sam. Obje smo sigurne."Otvorila je usta. „Vidiš, imam sve zube."Valentina je zurila u kćerina usta dok se naprezala da se snađe u prizorima koji su joj divljali u glavi.„Bila je to noćna mora, mama. To nije stvarno. Ovo je stvarno." Lidija je poljubila majčin obraz.



63

Valentina je zatresla glavom, pokušavajući otjerati zbunjenost. Dodirnula je Lidijinu kosu. „Mislila sam da simrtva."

„Ovdje sam. Živa sam. Još smo zajedno u ovome smrdljivom štakorskom gnijezdu s gospođom Zarjom koja jošbroji svoje dolare na prvom katu i Yeomanovima koji još mirišu na kamforovo ulje. Ništa se nije promijenilo."Zamislila je rubine kako prolaze kroz Changove ruke. „Ništa."

Valentina je duboko uzdahnula. Pa još jednom.Lidija ju je odvela natrag do njezina kreveta, gdje je svijeća rasvjetljavala noć svojim nejednakim plamenom.

Ušuškala ju je u plahte i nježno je poljubila učelo. Sun Yat-sen se još privijao uz nju, a njegove su o

či, ruži

častekao šećerna pjena, bile goleme od straha pa je i njega poljubila u glavu. Valentina ga nije ni primijetila.

„Ostavit ću ti upaljenu svijeću", promrmljala je Lidija. To je bila rastrošnost. Rastrošnost koju si nisu moglepriuštiti. Ali, njezina ju je majka trebala.

„Ostani."„Da ostanem?"„Da. Ostani sa mnom." Valentina je podigla plahtu.Bez riječi, Lidija je skliznula unutra i legla na leđa tako da joj je majka bila na jednoj, a zec na drugoj strani.

Ležala je vrlo mirno da se Valentina ne bi predomislila, i promatrala ples dimnih sjenki na stropu.„Stopala su ti ledena", rekla je Valentina. Već je bila mirnija. Prislonila je glavu na Lidijinu. „Znaš, ne mogu se

sjetiti kad smo posljednji put bile zajedno u krevetu."

„Kad si bila bolesna. Dobila si upalu uha i imala groznicu."„Da? To mora da je bilo prije tri ili četiri godine, onda kad ti je Constance Yeoman rekla da bih moglaumrijeti."

„Da."„Glupa stara vještica. Potrebno je više od groznice ili čak armije boljševika da me dokrajče." Stisnula je

kćerinu ruku ispod plahti i Lidija je uzvratila stisak.„Pričaj mi o Sankt Peterburgu, mama. Kako je car posjetio tvoju školu."„Ne, ne opet."„Ali, tu sam priču zadnji put čula kad sam imala jedanaest godina."„Imaš neobično pamćenje za datume, Lydochka."Lidija nije odgovorila. Trenutak je bio previše krhak. Majka bi joj svakog trena mogla ponovno podignuti

zidove oko sebe, a onda bi bila izvan dohvata. Valentina je uzdahnula i otpjevušila dio iz Chopinova Nocturna u E-duru. Lidija se opustila i osjetila da se Sun Yat-sen protegnuo na njoj i naslonio svoju malu bradu na njezina prsa.Škakljao je.

„Padao je snijeg", počela je Valentina. „Madame Irena sve nas je natjerala da laštimo pod dok nije sjao kao ledna prozorima i dok u njemu nismo mogle vidjeti vlastita lica. To je bilo umjesto sata francuskog jezika. Bile smotako uzbuđene. Prsti su mi se tresli tako da sam se bojala da neću moći svirati. Tatjani Sarapovoj je pozlilo pa su jeposlali da ostatak dana provede u krevetu."

„Jadna Tatjana." „Da, sve je propustila."„Ali, ti si imala više razloga da ti bude zlo", potaknula ju je Lidija.„Tako je. Ja sam bila ta koju su izabrali da svira za njega. Oca Rusije, cara Nikolaja II. To je bila velika čast,

najveća čast o kojoj je u ono vrijeme jedna petnaestogodišnjakinja mogla sanjati. Izabrao nas je jer je naša školabila Institut Katarine Velike, najbolja škola u cijeloj Rusiji, bolja čak i od onih u Harkovu ili Moskvi. Bile smonajbolje, i to smo znale. Ponosne kao princeze, glave smo držale negdje visoko u oblacima."

„Je li ti se obratio?"„Naravno. Sjeo je u veliku, izrezbarenu stolicu u sredini dvorane i rekao mi da počnem. Čula sam da mu je

Chopin omiljeni skladatelj pa sam izabrala Nocturno, odsviravši ga i srcem i dušom. Kad sam završila, nije skrivaosuze na licu.

Jedna suza je skliznula niz Lidijino lice, ali nije bila sigurna iz čijeg oka.„Sve smo stajale u svojim bijelim plaštevima i pregačama", nastavila je Valentina, ,,a on je prišao i poljubio me

u čelo. Sjećam se da mu je brada bila oštra na mom licu i da je mirisao na vosak za kosu, a medalje na njegovimprsima toliko su blistale da sam pomislila da ih je sigurno dodirnula Božja ruka."

„Reci mi što ti je rekao."„Rekao je: 'Valentina Ivanova, ti si velika pijanistica. Jednog ćeš dana svirati u Zimskoj palači za mene i caricu

udovicu i slavit će te cijeli Peterburg.'"Zadovoljna tišina ispunila je sobu i Lidija se uplašila da bi njezina majka mogla prekinuti priču.„Je li car doveo nekoga sa sobom?" pitala je, kao da nije već znala.



64

„Da, pratnju elitnih dvorjana. Stajali su kraj vrata i pljeskali kad sam završila."„A je li među njima bio netko poseban?"Valentina je duboko uzdahnula. „Da. Jedan mladić."„Kako je izgledao?"„Izgledao je kao vikinški ratnik; kosa koja je sjala jače od sunca obasjala je prostoriju, ramena i ruke koje su

mogle nositi Thorovu veliku sjekiru." Valentina se nasmijala; lagan, lelujav zvuk koji je Lidiju podsjetio na more ivikinške brodove.

„I ti si se zaljubila?"„Da", odgovorila je Valentina tihim, dubokim glasom. „Zaljubila sam se istog trenutka kad sam ugledala JensaFriisa."

Lidija je zadrhtala od zadovoljstva, na tren zaboravivši na oštru bol duboko u sebi. Zatvorila je oči i zamislilaširoki osmijeh svojega oca i njegove snažne ruke prekrižene na širokim prsima. Pokušala ga se sjetiti, a ne samozamisliti. Nije uspjela.

„Ondje je bio i netko drugi", rekla je Valentina.Lidijine su se oči naglo otvorile. To nije bilo dio priče. Priča je završavala s njezinom majkom koja se zaljubila

na prvi pogled.„Netko koga si upoznala", Valentina je bila odlučna da nastavi.„Tko?"

„Grofica Natalia Serova. Ona koja ti se prošle noći usudila reći da bi trebala znati ruski. Ali, gdje je nju doveoruski da mi je znati? Nigdje. Kad su crveni psi počeli gristi, ona je bila prva u redu za vlak iz Rusije, sa svimsvojim draguljima, na transsibirskoj željeznici. Nije čekala ni da sazna je li njezin muž Moskovljanin živ ili mrtavprije nego što se udala za francuskog inženjera rudarstva ovdje u Junchowu. Iako je on sada negdje na sjeveru."

„Znači, ona ima putovnicu?"„O, da. Francusku, po mužu. Jednog od ovih dana završit će u Parizu na Elizejskim poljanama, pijuckajući

šampanjac i paradirajući sa svojim pudlicama dok ću ja trunuti i umrijeti u ovoj odvratnoj rupčagi."Priča je bila upropaštena. Lidija je osjetila da njezin trenutak sreće blijedi. Još je minutu mirno ležala i

promatrala ples sjena na zidovima, a onda je rekla: „Mislim da ću se sad vratiti u krevet, ako si dobro."Majka joj nije odgovorila.„Jesi li sada dobro, mama?"

„Dobro koliko mogu biti."Lidija ju je poljubila u obraz, uzela uspavanog zeca u naruč je i skliznula iz kreveta.„Hvala ti, draga." Valentinine su oči bile zatvorene, a sjene su joj treperile na licu. „Hvala ti. Ugasi svijeću."Lidija je duboko uzdahnula i ugasila svjetlo.„Lidija." Riječ je lebdjela u mraku.„Da?"„Ne želim više vidjeti tu štetočinu u svom krevetu."

Uslijedilo je nekoliko teških dana. Kamo god pošla, Lidija nije mogla prestati misliti na Chang An Loa. U morukineskih lica, ona je neprestano tražila jedno s golemom modricom i opreznim držanjem. Svaki pokret iza njenatjerao bi je da okrene glavu u iščekivanju, jednako kao i povik s druge strane ulice ili sjena na ulaznim vratima.

Ali, nakon pet dana zurenja kroz prozor učionice u potrazi za tamnom figurom koja se zadržavala oko školskihvrata, nada je umrla.

Glavu je ispunila isprikama za njega - da je bolestan, da mu upala iz noge gori u krvi ili da se negdje skriva dokpotraga ne zamre. Gak i to da nije uspio uzeti ogrlicu pa ga je sada sram priznati. No, znala je da bi se javio,nekako. Pobrinuo bi se da bude obaviještena. Znao je što joj je značila ta ogrlica. Jednako kao što je ona znala štobi mogla značiti za njega. U snovima su je proganjale slike: Chang izbičevan, okovan u zatvorskoj ćeliji.

I gore. Mnogo gore. Kao što ju je nekad otac štitio i zbog toga umro u snijegu Rusije, tako ju je sada zaštitioChang, i umro zbog toga. Vidjela je njegovo mlitavo tijelo bačeno u crnu, podivljalu rijeku, i budila se jecajući. No,na danjem je svjetlu bila pametnija. Internacionalno naselje bilo je leglo tračeva i glasina, tako da bi već čula da suuhvatili kradljivca dragulja i pronašli ogrlicu.

Dovraga, on je bio kradljivac. Vrlo jednostavno. Uzeo je dragulje i nestao. Toliko o časti među lopovima.

Toliko o spašavanju nečijeg života. Bila je toliko ljuta na njega da mu je htjela iskopati oči i nagaziti na stopalokoje je zašila s toliko pažnje, samo da ga vidi da pati kao što je i ona patila. Glava joj je bila puna oštrog, sirovogbrujanja koje je zvučalo kao zubi pile koji se zabijaju u metal, a ona nije bila sigurna je li to bilo od bijesa ili odizgladnjelosti. Gospodin Theo ju je u više navrata opomenuo jer nije pazila na nastavi.



65

„Stotinu puta, Lidija - Ne smijem sanjariti. Ostani u učionici za vrijeme odmora i napiši to."

Ne smijem sanjariti. Ne smijem sanjariti.Smijem sanjariti.Sanjariti Moram

Te su joj riječi pomutile misli i zaživjele vlastitim bojama tako da je po bijelom papiru s crtama plesalo ponekadcrveno, a ponekad ljubičasto sanjarenje. Ali ne je stalno bilo crno kao rudnik i ona je kopala duboku rupuizostavljajući ga, red za redom, sve do samog kraja, kad je gospodin Theo ispružio ruku da uzme papir. Brzo jenašvrljala izostavljana ne. Njegova su se usta trznula u podsmijehu, što joj je samo pojačalo brujanje u glavi. Zatoga je odbijala pogledati i umjesto toga zurila u mrlju tinte koje joj je nalivpero ostavilo na lijevom kažiprstu. Crnukao Changovo srce.

Poslije škole je brzo skinula uniformu i šešir, navukla staru haljinu - ne onu s mrljom od krvi, tu nije mogla nidotaknuti - i krenula u potragu za hranom za Sun Yat-sena. Park je bio pravo mjesto za to. Gladne ruke trenutačnosu razgrabile svaki korov koji je zaživio na ulicama, ali ona je našla divlji brežuljak u parku Victoria koji supreuzeli maslačci. Preživjeli su jer Kinezima nije bio dopušten pristup u ograđeni park. Sun Yat-sen je obožavao

njihovo nepravilno lišće; kad bi ih vidio, našao bi joj se u krilu brzinom munje, a ona ga je hranila list po list. Višese brinula za njegovu hranu nego za svoju.

Kad je svoju zgužvanu, smeđu papirnatu vrećicu napunila lišćem i travom, zaputila se prema tržnici povrćemna Strandu, s nadom da će ispod štandova pronaći neke ostatke. Dan je bio vruć i vlažan, pločnik joj je palio tabanekroz tanke potplate sandala pa se pokušavala držati hlada i gledala je druge djevojke koje su vrtjele svoje profinjenesuncobrane i ulazile u kavanu La Fontaine na sladoled ili u Buckinghamsku čajanu na svježi šerbet i sendviče skrastavcima bez kore.

Lidija je okrenula glavu. Skrenula oči i misli. Situacija kod kuće nije bila dobra. Uopće nije bila dobra.Valentina nije napustila potkrovlje cijeli tjedan, sve od otkazanog koncerta, i činilo se da živi isključivo na votki icigaretama. Mošusni miris Antoineova ulja za kosu osjetio se u sobi, ali kad bi se Lidija vratila kući, on nikada nebi bio tamo. Našla bi samo jastuke razbacane po podu i svoju majku u raznim stadijima očaja.

„Draga", promrmljala je dan ranije, „vrijeme je da se pridružim Frau Helgi, ako me bude htjela."„Ne govori tako, mama. Frau Helga vodi bordel."„Pa?"„Pun je prostitutki."„Kažem ti, malena, ako mi više nitko ne želi plaćati da prstima prelazim po tipkama glasovira, možda će mi

platiti da ih uposlim na drugi način. Jedino su za to još dobri." Podigla je prste da ih pokaže kćeri, zgrčene poputslomljenih krila ventilatora.

„Mama, da ih zaposliš pranjem poda ili spremanjem odjeće u ormar, ovo mjesto ne bi bilo takav svinjac."„Glupost!" Valentina je provukla obje ruke kroz svoju divlju kosu i bacila se natrag na krevet, ostavljajući

Lidiju da čita u stolici kraj prozora.Sun Yat-sen joj je spavao na ramenu, tako opušteno da se činilo kao da uopće nema kostiju, a nos mu je šaptao

snove u njezino uho. Čitala je knjigu iz knjižnice, Hardyjeva Neznanog Judu, i to već treći put. Tješila ju je tabeznadna bijeda. Stan je bio u neredu, ali ona ga je ignorirala. Jučer je stigla iz škole i našla Valentininu odjećurazbacanu po podu tako da je morala gaziti preko nje. Znak još jedne svađe s Antoineom. No, ovaj ju je put Lidijaodbila podignuti te ju je samo pažljivo zaobilazila. Bilo je to kao da hoda oko mrtvih tijela. U kući nije bilo hrane.Onih nekoliko stvari koje je kupila novcem od sata već je odavno nestalo.

Lidija je znala da bi svoju novu haljinu, onu prekrasnu koncertnu haljinu sa satenskom vrpcom boje mareliceoko bokova, trebala odnijeti gospodinu Liu. Ali nije. Svaki si je dan govorila da će to napraviti sutra, sigurno sutra,ali haljina je i dalje visjela na zidu dok je ona svakog dana postajala sve mršavija.

Strand je već bio poluprazan kad je Lidija stigla do njega. Velika vrućina potjerala je ljude s ulice, ali na tržnicipovrćem u velikoj, bučnoj hali na kraju Stranda bila je veća gužva nego što je očekivala ovako kasno poslijepodne.Strand je bio glavna trgovačka ulica u Internacionalnom naselju. Njome je dominiralo gotičko pročelje robne kućeChurston u kojoj su dame kupovale donje rublje, gospoda kutije cigara, a Lidija je mogla naći zaklon od kiše.



66

Danas ju je brzo prošla na putu do tržnice gdje je tražila štandove koji su se zatvarali za taj dan, one koji suslomljene listove kupusa ili zgnječeni durijan7 bacali u kantu s ostacima za svinje. Ali bi je, svaki put kad bi spazilatakav štand, leglo uličnih mangupa preteklo, svađajući se i tukući oko otpadaka kao mačići u vreći. Nakon pola satastrpljivog traganja, zgrabila je klip kukuruza koji je nepažljivi lakat srušio na pod i brzo izašla. Kukuruz je stavila upapirnatu vrećicu s lišćem i travom i pričekala da prođu kola s magarcem. Upravo je sišla s pločnika da prijeđecestu kad se odnekud pojavila ruka i otela joj vrećicu.

„Vrati to", viknula je i posegnula za zatiljkom lopova.

Ali mali se Kinez izmaknuo ispod njezine ruke i pobjegao. Njegova je kao ugljen crna kosa stršila poput četkeza ribanje dok je krivudao kroz gužvu, a, premda nije mogao imati više od šest ili sedam godina, provla čio se krajljudi brzinom lasice. Uranjao je, sagibao se i uvijao. Lidija je potrčala za njim, brzo zaokrenula za jedan ugao izabila se u žonglera koji je ispustio svoje kolute, no oči su joj cijelo vrijeme bile na četkastoj glavi. Pluća su joj senadimala, no ona je potrčala još brže, a koraci su joj se izdužili tako da su bili dva puta duži od koraka lasice. Nijenamjeravala dopustiti da Sun Yat-sen noćas ostane gladan.

Iznenada, dječak se klizeći zaustavio otprilike pet metara ispred nje i okrenuo se prema njoj. Bio je malen,prljave kože, nogu tankih poput grančica i s čirom ispod jednog oka, ali vrlo siguran u sebe. Na sekundu jepodignuo papirnatu vrećicu, zureći u nju svojim crnim očima koje nisu treptale, a onda je otvorio šaku, ispustiovrećicu na zemlju i ustuknuo desetak koraka.

Tek je tada Lidija stala i pogledala oko sebe. Ulica je bila tiha, ali ne i prazna. Mali automobil boje kestena bio

je parkiran nešto dalje niz ulicu s njezine strane, a s druge su strane dva Engleza prtljala po motociklu. Jedan jeglasno pričao vic o punici i papigi. Ovo je bila engleska ulica, s čipkastim zavjesama na prozorima. Ne uličica ustarom Junchowu. Ovdje je bila sigurna. Pa zašto je onda osjećala da joj nemir zabija svoje pandže u glavu? Polakomu se približila.

„Prljavi, kradljivi vraže", viknula mu je.Nije bilo odgovora.Ne ispuštajući ga iz vida, brzo se sagnula, podigla vrećicu sa zemlje i čvrsto je privila na prsa, prstom pipajući

čvorasto povrće. No, prije nego što je uspjela shvatiti što se događa, jedna joj je ruka došla sleđa, stegnula joj sepreko usta i snažne su je ruke ubacile na stražnje sjedalo malog automobila udubljenoga branika. Sve se todogodilo tako brzo da nije stigla ni trepnuti. A ne bi ni mogla. Oštrica noža bila joj je pritisnuta na vrh šupljinedesnog oka, a grubi je glas zarežao nešto na kineskom.

Nije mogla otvoriti usta zbog ruke koja ih je držala. Krv joj je grmjela u ušima, a srce joj probijalo rupe urebrima, no ona je izbacila nogu i pogodila nečiju cjevanicu.„Budi mirna."Taj je glas bio uljudniji. Govorio je engleski. I lice je bilo uljudnije. U automobilu su se nalazila dvojica

muškaraca, kineskih razbijača; jedan široka lica, koji je smrdio na češnjak, i drugi, hladna pogleda i glatkih, sitnihcrta lica. On je bio taj koji je držao nož i pritiskao joj oštricu na kapak.

„Ti izgubiti oko. Bez problema." Govorio je tiho i ona je mogla čuti ona dva Engleza s druge strane ceste kakose smiju svome glupom vicu.

„Razumiješ?"Trepnula je lijevim okom.Drugi je muškarac maknuo svoju smrdljivu ruku s njezinih usta.

„Što hoćete?" prošaptala je. „Nemam novca."„Ne novac." Muškarac s glatkim licem zatresao je glavu. „Gdje Chang An Lo?"„Ne znam nikakvog Chang An Loa."Vršak noža rasjekao joj je kožu. Osjetila je bol na kapku.„Gdje on?"„Ne znam. Ali nemoj me ponovno porezati. To je istina. On je otišao. Ne znam kamo."„Ti lagati."„Ne. To je istina." Podigla je prst. „Odrežite ga i opet ćete dobiti isti odgovor. Ne znam gdje je."Muškarci su oklijevali, pogledavali se. Tek im je tada vidjela tetovažu sklupčane crne zmije. Posljednji put kad

je vidjela zmiju bio je u uličici staroga grada. I ta je bila crna.„No, mogu pogoditi", dodala je i pljunula mu u lice.

Grubo lice je pljunulo natrag u nju, a glatko se lice nagnulo bliže.„Gdje?"

7 Tropsko voće koje raste u jugoistočnoj Aziji (nap. prev.)



67

„U zatvoru."Ljuto se namrštio. „Zašto zatvor?"„Ukrao je nešto. Iz kluba Odisej. Uhvatili su ga i bacili u ćeliju. Vjerojatno će ga poslati u zatvor u Tientsinu,

barem to Englezi obično rade. Još ga dugo nećete vidjeti."Žestoki dijalog uslijedio je medu dvojicom muškaraca, a onda su se oči grubog lica raširile u razumijevanju i

on joj je nešto viknuo, zgrabio je za ruku i izbacio je iz automobila na pločnik. Kamen na koji je pala razderao joj je stražnju stranu glave, ali ona jedva da je osjetila. Automobil se odvezao, a onaj dječak je nestao. Olakšanje je

bilo tako slatko da ga je mogla okusiti. Stala je na noge i tek su je tada primijetili Englezi koji su doviknuli: „Jesteli dobro, gospođice?"Kimnula je i požurila natrag niz ulicu, u ruci još uvijek stežući smeđu papirnatu vrećicu.





69

„Baciti te u zatvor. Kao što lopovi i zaslužuju."„Iako imam samo šesnaest godina?"Pogledao ju je kao što čovjek gleda škorpiona, ali nije usporio. Uzvratila mu je pogled.„Prije točno tjedan dana su me opljačkali", ukočeno je rekao. „Najvjerojatnije neki lokalni prosjak ne stariji od

tebe. Vjerojatno je bio siromašan i gladan. Ali to ne opravdava krađu. Ništa je ne opravdava. Krađa je protivnaBožjoj riječi, protivna tkanju našeg društva. Da je pitao, dao bih mu. To je milosrđe. Ali ne moj sat. Za ime Božje,ne to."

„Da sam ja pitala, gospodine Parkeru, biste li mi dali?" Pogledao ju je i tračak zbunjenosti preletio mu je licem.„Ne, ne bih."„Ali, ja sam siromašna."„Ti si bijela. Trebala bi znati bolje."Nije rekla ništa više. Morala je razmisliti. Natjerati mozak da radi. Onda im se zdesna ukazala crkva sv.

Augustina, siva i neprivlačna, i njoj je sinula ideja tako primamljiva da joj je poslala navalu adrenalina sve dovrhova prstiju.

„Gospodine Parkeru."On nije htio okrenuti glavu.„Gospodine Parkeru, moram ići tamo."„Što?"

,,U crkvu."Ovaj ju je put pogledao, iznenađen. „Zašto?"„Ako budem išla u zatvor kao što kažete, onda najprije moram potražiti Božji mir."Naglo se zaustavio. „Zbijate li vi to šale sa mnom, mlada damo? Mislite li da sam budala?"„Ne, gospodine." Smjerno je spustila pogled. „Znam da je to što sam napravila bilo pogrešno i da moram tražiti

Božji oprost. Molim vas, neću dugo, obećavam." Vidjela je da oklijeva. „Da si očistim dušu."Uslijedila je tišina. Činilo joj se da se buka na ulici stišala, kao da su u cijeloj Kini postojali samo taj čovjek i

ona. Zadržala je dah.Poravnao si je naočale na nosu. „U redu. Pretpostavljam da ti to ne mogu odbiti. No, nemoj misliti da mi možeš

pobjeći."Poveo ju je uz kamene stepenice, prstiju i dalje stegnutih oko njezina zgloba, i gurnuo teška hrastova vrata.

Ona se sledila.Stao je i nestrpljivo joj promotrio lice. „Što je sad?"Odmahnula je glavom. Nikad prije nije bila u crkvi. Što ako je satre Božja srdžba?Činilo se da je on osjetio njezin strah. „Bog će ti oprostiti, dijete, čak i ako ja ne mogu."Stegnula je šake i ušla unutra. Nije bila spremna na pad temperature kao ni na visok, nadsvo đen strop koji ju je

nadvisivao kao što su ljudska bića nadvisivala mrave. Zadrhtala je. Parker je kimnuo samome sebi, kao da jezadovoljan njezinom reakcijom. Težak, ustajao zrak podsjetio ju je na stražnje dvorište gospođe Zarje, ali prozorisu joj natjerali srce da brže zakuca. Svjetlo i bljesak boja bili su tako intenzivni, haljina Djevice Marije živopisnijaod paunova repa, a Kristova krv iste boje kao ogrlica od rubina koju joj je Chang ukrao.

„Sjedni."Sjela je. Na dugu klupu u stražnjem dijelu crkve. Zurila je gore u prikaz Krista u prirodnoj veličini iznad oltara

i samo čekala kad će iz njega poteći krv. Nekoliko je ljudi tiho sjedilo u drugim redovima, pognutih glava i usanakoje su se micale u molitvi, ali crkva je uglavnom bila puna praznine i Lidija je shvatila zašto su ljudi išli u crkvu.Da se hrane prazninom. Ona joj je usporila otkucaje srca i utišala paniku u glavi. Ovdje je mogla razmišljati.

„Pomolimo se", rekao je Parker i naslonio glavu na ruke, nagnuvši se naprijed na stražnji dio klupu ispred njih.Lidija je napravila isto.„Gospode", promrmljao je Parker, „oprosti nama, grešnicima kakvi jesmo. Posebno oprosti prijestupe ove

mlade djevojke i podari joj mir koji je iznad svakog razuma. Dragi Gospode, vodi je svojom svemogu ćom rukom,po milosti našeg Spasitelja Isusa Krista. Amen."

Vireći između prstiju, Lidija je promatrala kukca koji je gmizao prema Parkerovim sjajnim kožnatim cipelama.Uslijedila je duga tišina i njoj je palo na pamet da bi mogla potr čati sad kad joj je pustio ruku. Ali nije. Zgrabio bi

je istog trena kad bi se pomaknula iz ove apsurdne pozicije za molitvu, a uostalom, sviđalo joj se ovdje. Ta prazni-na i tišina. Kad je zatvorila oči, činilo joj se kao da pluta po njoj i sve promatra svisoka. Daleko od štakora i gladitamo dolje. Osjećaju li se anđeli tako? Lagani i bezbrižni i...



70

Naglo je otvorila oči. Ali, tko bi se onda brinuo za njezinu majku i Sun Yat-sena kad bi ona otplovila napahuljastom bijelom oblaku? Bog se baš i nije iskazao s milijunima Kineza koji su umirali od gladi tamo vani pazašto bi se onda zamarao Valentinom i mršavim bijelim zecom?

Samo napola zatvorenih očiju, pustila je da se tišina ponovno slegne oko nje.„Gospodine Parkeru." „Da?"„Smijem li se i ja pomoliti?" „Naravno. Zato i jesmo ovdje."Duboko je uzdahnula. „Molim te, Gospode, oprosti mi. Oprosti moj veliki grijeh i daj da se moja mama oporavi

od svoje bolesti i, dok sam u zatvoru, molim te, ne daj da umre kao i tata." Sjetila se nečega što je

čula gospo

đuYeoman da govori. „I blagoslovi svu Svoju djecu u Kini."

„Amen."Nakon još jednog trenutka, sjeli su natrag u svoju klupu. Parker ju je promatrao sa zabrinutošću koja je

ublažavala bijes u njegovim smeđim očima i stavio joj ruku na rame. „Gdje točno živiš?"

„Kako se zoveš?"„Lidija Ivanova."„I kažeš da ti je majka bolesna?"„Da, u krevetu je. Zato sam došla sama u grad i zato sam, vidite, morala uzeti vaš novčanik. Da kupim

lijekove."

„Reci mi istinu, Lidija, jesi li ikada prije nešto ukrala?"Dok ih je rikša vozila u Rusku četvrt, Lidija se okrenula prema njemu sa šokiranim izrazom lica. „Ne,

gospodine Parkeru, nikada. Neka mi odrežu jezik ako lažem."Kimnuo joj je uz mali smiješak, a njegova ju je glava podsjetila na sovu. Okrugle nao čale, okruglo lice i nos

nalik na mali kljun. No, očito nije posjedovao ništa od sovine mudrosti. Bila je uvjerena da će je pustiti čim vidinjihovu turobnu sobu koja je izgledala kao medvjeđi brlog i njezinu majku u krevetu u komatoznom stanju. Srce ćemu se otopiti i on će zaboraviti na vražju policiju i možda joj čak dati nekoliko dolara za jelo. Kriomice ga jepogledala. Ipak je imao srca. Nije li?

„Je li sat koji vam je ukraden bio jako vrijedan?" pitala je. Rikša je klepećući skretala u njezinu ulicu, koja ječak i njezinim očima izgledala beznadno otrcano.

„Da, bio je. Ali nije u tome stvar. Sat je pripadao mom ocu. Poklonio mi ga je prije nego što je otišao u Indiju,

gdje je poginuo. Otada ga uvijek nosim sa sobom. Pomisao na sve godine koje je taj sat proveo prvo u džepunjegova prsluka, a onda i u mojem, za mene je imala posebno značenje. A sada ga više nema."

Lidija je skrenula pogled. Dovraga s njim.

Preletjela je dva stubišta. Čula je Parkerove korake odmah iza sebe. To ju je iznenadilo. Očito je bio u boljojkondiciji nego što je izgledao. Gurnula je vrata potkrovlja, uletjela u sobu...

I stala.Nije osjetila kad se Parker zabio u nju, ali čula je njegov uzdah iznenađenja.„Mama", rekla je, „ti si... bolje."„Draga, o čemu, pobogu, govoriš? Nikad mi ništa nije bilo. Baš ništa."Baš ništa. Valentina je stajala nasred sobe i, usprkos tami svoje kose i odjeće, uspijevala obasjati cijelo

potkrovlje. Kosa joj se sjajila oko ramena, meka i mirisna, a na sebi je imala plavu svilenu haljinu sa širokom

bijelom kragnom, nisko izrezanu da joj naglasi obline grudi. Haljina joj je savršeno prianjala na bokovima, ali jebila krojena tako da je drugdje slobodno padala, vješto skrivajući činjenicu da nije imala mesa na kostima. Lidijanikad prije nije vidjela tu haljinu. Pomislila je da njezina majka izgleda čudesno. Blistavo i sjajno.

Ali zašto sada? Zašto je morala odabrati ovaj trenutak da se pretvori u rajsku pticu? Zašto, zašto?Parker se zakašljao od nelagode.„A tko je naš posjetitelj, Lidija? Zar nas nećeš upoznati?"„Ovo je gospodin Parker, mama. On te želi upoznati."Valentinin osmijeh ga je zarobio i uvukao u njezin svijet. Ispružila je ruku elegantnim, primamljivim pokretom.

On ju je uzeo u svoju. „Očarana sam." Kad se nasmijala, taj je smijeh bio samo za njega. „Molim vas da nasispričate za naše tužno malo prebivalište."

Lidija je prvi put primijetila sobu. Bila je promijenjena. Blistala je. Prozori širom otvoreni, svaka površina

ulaštena, svaki jastuk na mjestu. Soba puna zlatnog, brončanog i jantarnog svjetla. Ni traga mrtvom tijelu na poduili odbačenoj cipeli ispod stola. Zrak je mirisao na lavandu, a na vidiku nije bilo nijedne pepeljare.

To nije bilo ono što je Lidija isplanirala za njega.„Gospođo Ivanova, zadovoljstvo je moje. No, bojim se da vam ne dolazim s dobrim vijestima."





72

Trebalo joj je samo deset minuta da kupi mlijeko i dva dekagrama keksa Marie, ali kad se vratila, Valentina iParker već su bili na nogama, spremni za polazak. Valentina je navlačila par novih rukavica.

„Lydochka, ako ne krenem odmah, zakasnit ću na novi posao."„Posao?"„Da, počinjem danas." „Kakav posao?"„Bit ću hostesa u plesnoj dvorani."„Hostesa u plesnoj dvorani?"

„Tako je. Ne moraš izgledati tako iznenađeno."„Gdje?"

,,U hotelu Mayfair."„Ali uvijek si govorila da hostese nisu ništa više nego..."„Tiho, Lidija, ne budi smiješna. Ja obožavam plesati."„Ti ne možeš podnijeti muškarce s dvije lijeve noge. Kažeš da se poslije osjećaš kao da te pregazio sob."„Večeras ću izbjeći takvu sudbinu jer se gospodin Parker ljubazno ponudio da mi bude pratnja i da se pobrine

da ne prosjedim svoju prvu noć."„Za to nema nikakve šanse", galantno je ubacio Parker. „Je 1' dobro plešete, gospodine Parkeru?" pitala jeLidija. „ Zadovoljavajuće." „Onda imaš sreće, mama."Majka joj je dobacila nejasan pogled i izašla, držeći Parkera ispod ruke. Kad su stigli do prvog kata, Lidija je

čula Valentinin uzvik: ,,O, Bože, zaboravila sam nešto. Hoćete li biti anđeo i pričekati me dolje? Neću dugo." Zvuknjezinih koraka dok je trčala natrag uz stepenice. Vrata koja su se otvorila pa glasno zalupila.„Glupa, glupa mala budalo." Valentina je zamahnula i Lidijina je glava poletjela unatrag. „Sad si mogla ležati u

policijskoj ćeliji. Sa štakorima i silovateljima. Da nisi napustila kuću", prosiktala je, „dok se ne vratim."Zatim je otišla.Cijeli njezin život majka nikad nije podigla ruku na nju. Nikada. Sok je još odzvanjao Lidijinim tijelom koje se

trzalo i drhtalo. Stavila je ruku na bolni obraz i ispustila dubok, grleni jauk. Vrludala je po sobi, tražeći olakšanje upokretu, kao da može prestići vlastite misli, a onda je spazila paket zamotan u papir iz robne kuće Churston koji jeParker zaboravio u svojoj gorljivosti da otprati njezinu majku. Podigla ga je, otvorila i našla srebrnu kutiju zacigare ukrašenu lapis lazulijem i žadom.

Počela se smijati. Smijeh nije prestajao; nadirao joj je iz pluća dok se gotovo nije ugušila vlastitim osjećajem

apsurda. Najprije ogrlica, a sad kutija za cigare, oboje tako blizu, a tako nedostižni. Kao i Chang An Lo. Chang,gdje si, što radiš? Sve što je htjela ispalo joj je iz ruku.Kad je smijeh konačno prestao, osjećala se tako prazno da je počela trpati kekse u usta jedan za drugim, dok

nisu nestali. Svi osim jednog. Posljednjeg je zdrobila, pomiješala ga s travom i lišćem u papirnatoj vrećici i otišladolje do Sun Yat-sena.



73

Zid je bio visok i okrečen u bijelo, a na vrata od crnog hrasta bio je urezan duh Men-shena 8. Za zaštitu od zla. Dvakamena lava vrebala su s obje strane. Theo Willoughby zurio je u njihove kamene oči i osjećao samo mržnju. Kad

je vrana, crna kao nafta, sletjela na glavu jednoga od njih, poželio je da svojim kandžama iščupa kameno srce lava.Kao što su njegove ruke željele iščupati srce Feng Tu Honga. Dozvao je vratara.

„Gospodin Willoughby za Feng Tu Honga." Odlučio je da ne govori mandarinski.Vratar, u sivoj tunici i cipelama od slame, duboko se naklonio. „Feng Tu Hong vas očekuje", rekao je.Vratareva žena povela je Thea kroz mnogobrojna dvorišta. Hodala je vrlo sporo, na stopalima ne dužim od

palca na muškoj ruci, stopalima koja su bila povezana, opet i opet, dok se smrad truleži nije raširio ispod zavoja.Kao i ova paklena zemlja, trula i tajnovita. Danas su Theove oči bile slijepe za ljepote Kine. Svako dvorište kojim

je prošao donosilo je nove užitke koji su mu milovali osjetila, osvježavajuće fontane koje su mu ublažavale vrućinuu krvi, vjetrena zvona koja su pjevala njegovoj duši, kipove i gizdave paunove koji su šarmirali oko, a sablasnobijeli ljiljani u blijedećem svjetlu sumraka posjetitelje su podsjećali na njihovu smrtnost. Za slučaj da su bilidovoljno nepromišljeni da je zaborave.

„Ti jeftina, prljava kurvo!" Riječi su presjekle tamu.Theo se naglo zaustavio. Desno od njega u bogato ukrašenom paviljonu, svjetiljke u obliku leptira bacale su

meko svjetlo na tamne glave dviju mladih žena. Igrale su mahjong. Obje su bile okićene, dotjerane i odjevene ufinu svilu, ali jedna je varala, a druga psovala kao kočijaš. U Kini se bilo lako prevariti.

„Ti doći", promrmljala je njegova vodilja.Theo ju je slijedio. Dvorišta su bila zamišljena kao pokazatelji bogatstva. Što više dvorišta, to se vlasnik mogao

pohvaliti s više srebrnih taela, a Theo je i predobro znao da je Feng Tu Hong bio čovjek koji se volio hvaliti. Dok jeprolazio ispod bogato izrezbarenog luka s kojeg je visjelo mnoštvo svjetiljki s nacrtanim zmajevima i ulazio uposljednje, najraskošnije dvorište, iz sjene je iskoračio čovjek. Bio je to muškarac od oko trideset godina, kojem jeu očima još gorjelo previše vatre mladosti. Ruka mu je bila na nožu za pojasom.

„Ja tebe pretražiti", grubo je rekao.Bio je širok i zdepast, mekane kože; Theo ga je odmah prepoznao.„Morat ćeš najprije upotrijebiti tu oštricu na meni, Po Chu." Theo je govorio na mandarinskom. „Nisam došao

da me tretiraš kao balavca. Došao sam razgovarati s tvojim ocem."Zaobišao je čovjeka koji mu je stajao na putu i krenuo prema niskoj, elegantnoj zgradi koja je ležala ispred

njega, ali prije nego što se uspio približiti njezinim stepenicama, oštrica u obliku tigrove kandže pritisnuta mu jeizmeđu lopatica.

„Ja pretražiti", ponovio je glas, ovaj put grublje.Theu se to nije svidjelo. Nije se imao nikakvu namjeru osramotiti, ne ovdje. Okrenuo se tako da mu je nož bio

uperen direktno u srce.„Ubij me", zarežao je.„Rado."„Po Chu, odmah spusti taj nož i zamoli oprost od našega gosta." Bio je to Feng Tu Hong. Njegov duboki glas

zagrmio je preko dvorišta i nadglasao tihi žamor glasova iz drugih dvorišta.Oštrica se spustila. Po Chu je pao na koljena i pognuo glavu do poda.„Tisuću puta oprosti, oče. Samo sam te htio zaštititi."„Moja čast je to što trebaš štititi, ti maloumna hrpo mazgina govna. Traži oprost od našega gosta."„Poštovani oče, ne traži to od mene. Radije bih si iščupao utrobu i gledao kako je proždiru štakori nego da to

tražim od ovoga vražjeg sina."Feng je prišao korak bliže. Ispod širokoga grimiznog ogrtača nalazila su se bikovska ramena i zbijene, jake

noge koje su mogle izudarati čovjeka na smrt. Nadvijao se nad sinom čije je čelo još bilo čvrsto pritisnuto napopločani pod.

8 U kineskoj mitologiji, dva božanstva koja se prikazuju na vratima kuća kao zaštita od zlih duhova (nap. prev.)



74

„Moli", zapovjedio je.Dugi uzdah. „Tisuću putu oprosti, Tiyo Willbee."Theo je nagnuo glavu u prezrivom priznanju. „Nemoj ponoviti tu pogrešku, Po Chu, ne ako želiš živjeti." Iz

rukava je izvukao kratki nož s drškom od roga i bacio ga na zemlju.Palom se čovjeku oteo siktaj.Njegov otac prekrižio je ruke na svojim širokim prsima i zadovoljno zagunđao. Pod uzburkanim sjenama mač je

sivog sumraka, Feng Tu Hong izgledao je kao Lei Kung, veliki bog groma, ali umjesto krvavog čekića, u svojoj je

masivnoj ruci držao zmiju. Bila je mala i crna, i imala oči blijede kao smrt. Omotala mu se oko zgloba i kušala zraktražeći plijen.

„Očekivao sam te nikad više ne vidjeti u ovoj kući, Tiyo Willbee. Ne dok ja živim i imam ti snage prerezati vrat."„Ni ja nisam očekivao da ću opet stajati na ovom tepihu." Bio je to prekrasan prekrivač za pod od krem svile,

ručno ispleten od najboljih tkalaca u Tientsinu, Theov dar Feng Tu Hongu od prije četiri godine. „No, svijet semijenja, Feng. Nikad ne znamo što nas čeka."

„Moja mržnja prema tebi se ne mijenja."Theo se slabašno nasmiješio. „Kao ni moja prema tebi. Ali, ostavimo to po strani. Ovdje sam da govorimo o

poslu."„Kakav posao može učitelj znati?"

„Posao koji će ti napuniti džepove i otvoriti srce."Feng je prezrivo frknuo. Oboje su znali da on, kad je bila riječ o poslu, nije imao srca. „Samo zato što se

odijevaš kao Kinez", debelim je prstom pokazao prema Theovoj dugoj halji boje kestena, pustenom prsluku isvilenim cipelicama, „i govoriš naš jezik i proučavaš riječi Konfucija, nemoj misliti da to znači da možešrazmišljati kao Kinez ili poslovati kao Kinez. Ne možeš."

„Odijevam kinesku odjeću zbog jednostavnog razloga: jer je hladnija ljeti i toplija zimi, i ne prekida mi dotokkrvi u mozak kao ovratnik i kravata. Tako da mi je um slobodan da hoda zavojitim putovima kao bilo kojemKinezu. A razmišljam dovoljno kao Kinez da znam da je ovaj posao koji ti danas nosim dovoljno važan za obojicu,da premosti crna mora koja nas dijele."

Feng se nasmijao, glasan zvuk koji u sebi nije imao nimalo radosti. „Dobro rečeno, Englezu. Ali, zašto mislišda trebam tvoj posao?" Crne su mu oči preletjele po sobi i vratile se natrag Theu.

Theo je shvatio poruku. Soba nije mogla biti raskošnija ni da je pripadala samom caru T'ai Tsuu, ali njezina jeprosta kićenost bila napad na Theovu ljubav za kineskim savršenstvom linija. Ovdje je sve bilo zlatno, izrezbarenoi ukrašeno dragocjenim kamenjem; čak su i ptice pjevice u svojim pozlaćenim kavezima nosile biserne ogrlice ipile iz smaragdom optočenih Ming zdjelica. Stolica u kojoj je Theo sjedio bila je obložena listi ćima zlata, a nasloneza ruke činili su zmajevi od žada koji su umjesto očiju imali dijamante veličine nokta na njegovu palcu.

Ova je soba bila Feng Tu Hongovo razmetanje pred svijetom, kao i njegovo upozorenje. Jer su s obje stranevrata stajala dva podsjetnika na njegovo podrijetlo. Jedan je bio puni oklop. Bio je napravljen od tisuće metalnih ikožnatih pločica, poput kože guštera, a željezna je rukavica držala naoštreno koplje koje ti je moglo probosti srce. Sdruge je strane stajao medvjed. Bio je to crni azijski medvjed s bijelom šarom na prsima, uzdignut na stražnje noge,čeljusti razjapljene da razderu nečiji vrat na komadiće. Bio je mrtav. Prepariran i namješten. Ali svejednopodsjetnik.

Theo je kimnuo da razumije. U tom je trenutku mlada djevojka, ne starija od dvanaest ili trinaest, ušla u sobunoseći srebrni pladanj.„Ah, Kwailin nam donosi čaj", rekao je Feng pa zašutio, naslonio se natrag i promatrao djevojku dok im je

posluživala sićušne šalice zelenog čaja i mirisne slastice. Kretala se graciozno premda su joj udovi bilidebeljuškasti i mali, a oči teške kao da je dane provodila ležeći u krevetu i jedući marelice i ušećerene datulje. Theo

je odmah znao da je to Fengova nova konkubina.Popio je svoj čaj. Ali on nije isprao gorak okus u njegovim ustima.„Feng Tu Hong", rekao je, „vrijeme odlazi s plimom."Feng je smjesta mahnuo djevojci da ode. Na odlasku je dobacila Theu stidljiv osmijeh i on se pitao hoće li zbog

toga kasnije biti išibana.„Onda, Englezu, kakav je taj tvoj posao?"

„Sastajem se s važnim čovjekom, velikim mandarinom u Internacionalnom naselju, koji želi trgovati s tobom."„Čime on trguje, taj mandarin?"„Informacijama."Fengove uske oči su oživjele, a Theo je osjetio da mu se dah ubrzao.



75

„Informacije u zamjenu za što?" zahtijevao je Feng.„U zamjenu želi postotak."„Nema postotka. Čista isplata."„Feng Tu Hong, s tim čovjekom nema cjenkanja."Feng je stisnuo šake i tresnuo jednu u drugu. „Ja sam taj koji odlučuje o poslu."„Ali on je taj koji zna kako ti maknuti strane topovnjače s leđa." Feng je fiksirao Thea svojim crnim pogledom i

jedan dugi trenutak nijedan nije progovorio.

„Jedan posto", konačno je ponudio Feng. Vrije

đaš me. I vrije

đaš mojega mandarina."„Dva posto."

„Deset posto."„Ha!" zagrmio je Feng. „On misli da me može opljačkati." „Osam posto od svake pošiljke." „Što ti imaš odtoga?"„Moja manipulativna pristojba je dva posto povrh toga."Feng se nagnuo naprijed i grabežljivo isturio svoju jaku, tamnu čeljust. Thea je to podsjetilo na azijskog

medvjeda. „Pet posto za mandarina. Jedan posto za tebe."Theo je pazio da ne pokaže zadovoljstvo. „Dogovoreno."

„Rekao je da?" pitala je Li Mei. „Rekao je da. I nije me ubio."

To je trebala biti šala, ali Li Mei je okrenula glavu od njega, mašući svojim plaštem svilene kose, i odbijala gapogledati.

„Ljubavi moja", prošaptao je Theo, „ja sam siguran."„Zasada." Zurila je van u maglu koja se šuljala uzbrdo od rijeke, prekrivajući ulične svjetiljke i gutajući

zvijezde. „Jesi li vidio moje rođakinje?" tiho je pitala. „Ili mog brata?"„Jesam."

„I?"„Tvoje rođakinje su igrale mahjong u paviljonu."„Jesu li izgledale dobro?" Napokon se okrenula prema njemu, a tamne su joj oči sjale od gorljivosti koju nije

mogla sakriti. „Jesu li se smijale i smiješile i izgledale sretno?"Theo je omotao ruku oko njezina vitkog struka i usnama joj okrznuo kosu. I sam njezin miris probudio mu je

želju u slabinama. „Da, slatko moje, izgledale su dražesno, sa srebrnim češljićima u kosi i cheongsamima od žada išafrana, biserima u ušima i osmijesima na licima. Bezbrižne kao ptice u proljeće. Da, izgledale su sretno."

Njegove su je riječi usrećile. Podigla mu je prste do svojih usana i poljubila im vrhove, jedan po jedan.,,A Po Chu?"„Razgovarali smo. Ni on ni ja nismo bili sretni što smo se vidjeli."„Znala sam da će biti tako."On je slegnuo ramenima.„A moj otac? Jesi li mu prenio moju poruku?"„Da."„Što je rekao?"

Ovaj put Theo nije lagao. Privukao ju je bliže sebi. „Rekao je: 'Ja više nemam kći po imenu Mei. Ona je mrtvaza mene."

Li Mei pritisnula je lice na Theova prsa, tako čvrsto da se bojao da neće moći disati, ali nije rekao ništa, samo je držao njezino drhtavo tijelo u naruč ju.



76

Chang An Lo putovao je po noći. Tako je bilo sigurnije. Stopalo ga je još boljelo pa je u planinama sporonapredovao. Put natrag je trajao predugo. Gotovo su ga ulovili.

Čuo je njihov dah. Uzdahe konja. Zvuk kiše na ogrtačima od kozje kože. Umirio si je srce i legao licem u blato.Kopita konja došla su na samo nekoliko centimetara od njegove glave, ali ga je spasila tama. Zahvalio se Ch'ang O,božici mjeseca, što je te noći okrenula lice na drugu stranu. Poslije je ukrao mazgu iz jedne nečuvane štale u selu udnu doline, ali je na njezinu mjestu ostavio šaku srebra.

Malo nakon svitanja, kad mu je vjetar s velike sjeverne ravnice nosio žutu prašinu prapora u nosnice i ispod jezika, ugledao je razbacane kuće koje su tvorile Junchow. Iz ove daljine grad je izgledao razbacano. Orijentalno jebilo nagurano do zapadnjačkog, visoki krovovi staroga grada pokraj čvrstih blokova i ravnih linija Internacionalnognaselja. Chang se trudio ne misliti na nju tamo negdje, ili na to što je morala misliti o njemu. Želio je pljunuti na

jalovu zemlju, ali prašina mu je isisala svu slinu iz usta pa je samo promrmljao: „Tisuću kletvi na fanqui osvajače.

Kina će se uskoro popišati na Strane vragove."No, usprkos svim psovkama i mržnji prema njima, jedan Strani vrag ga je osvojio i on je nije htio istjerati ništaviše nego što bi istjerao vlastitu dušu. Dok je čučao duboko u šumarku a sjena mu se stapala s drvećem, čeznuo jeza njom, iako je znao da riskira više nego što je imao pravo izgubiti.

Iznad njega, crveni tragovi na nebu izgledali su kao prolivena krv.

Voda je bila hladna. On je bio dobar plivač, ali divlje riječne struje ovijale su mu se oko nogu kao krakovi vodenihnemani i morao se jako boriti da ih se oslobodi. Stopalo koje mu je zašila djevojka lisica dobro ga je služilo i on jezahvalio bogovima na njezinim sigurnim rukama. Rijeka je značila da je izbjegao stražare i brojne oči koje supromatrale ceste do Junchowa. Pričekao je da padne mrak. Sampani i džunke s crnim jedrima i ugašenim svjetlimana pramcu lagano su plovili niz rijeku na putu prema svojim tajnim sastancima, a iznad njega oblaci su krali

zvijezde s neba. Rijeka je čuvala svoje tajne.Kad je stigao na drugu obalu, neko je vrijeme stajao tiho i nepomično kraj trulog korita prevrnutog broda,

osluškujući zvukove u tami, tražeći promjene u uzorcima sjena. Bio je opet u Junchowu, opet blizu nje. Osjećao jeda mu se raspoloženje popravlja i, nakon nekog vremena za koje mu je jedino društvo pravilo šuškanje štakora,skliznuo je natrag u grad.

,,Ai! Moje oči su sretne što te vide." Mladić s dugačkim ožiljkom na obrazu dočekao je Changa s oduševljenjem.„Vratio si se, živ si i još uvijek psuješ, prijatelju, što znači da ću noćas moći spavati. Evo, popij ovo, izgledaš kaoda ti treba."

Svjetlo je treperilo dok su odsjaji baklje na zidu siktali i pljuvali iskre kao živa bića.

,,Yuesheng, ja ti zahvaljujem. Došli su blizu, ovaj put Sivi škorpioniČ

ang Kai-šeka. Netko im je šapnuo uuho." Chang je u jednom gutljaju ispio čašicu rižinog vina i osjetio da mu njegova toplina vraća život u promrzlekosti. Poslužio se još jednom.

„Tko god bio, izrezat ćemo mu jezik."Bili su u podrumu. S kamenih zidova, prekrivenih lišajevima jarkih boja, kapala je voda, ali prostor je bio velik,

a debeli zidovi i težak strop prigušivali su zvukove tiskarskih strojeva. Iznad njih se nalazila tvornica tekstila ukojoj su cijeli dan drndali strojevi, ali samo je predradnik znao za strojeve ispod nogu svojih radnika. On je biosindikalist, komunist, borac za njihovu stvar koji je noćne aktiviste opskrbljivao naftom, tintom i vjedrimaneprerađenoga rižinog vina. Otkad su nacionalisti iz Kuomintanga premoćno osvojili vlast a Čang Kai-šek sezakleo da će izbrisati komunističku prijetnju s lica Kine, svaki je dah predstavljao opasnost, a svaki pamflet pozivmaču krvnika. Šest odlučnih mladih lica skupilo se oko tiskarskih strojeva, šest mladih života koji su visjeli o niti.

Yuesheng je izvukao komad sušene ribe iz torbe i pružio je Changu. „Jedi, prijatelju. Trebat će ti snaga."Chang je jeo, prvu hranu u više od tri dana. „Novi plakati su dobri, oni koji zahtijevaju nove zakone o dječ jojradnoj snazi", rekao je. „Vidio sam ih nekoliko na putu dovde, jedan čak i na vratima vijećnice."

„Da", nasmijao se Yuesheng. „To je Kuanino maslo."







79

..Još vina, Lidija?"„Hvala, gospodine Parkeru."„Misliš li da bi smjela, Alfrede? Tek joj je šesnaest."„O, mama, sad sam odrasla."„Nisi toliko odrasla koliko misliš, draga."Alfred Parker popustljivo se nasmijao, a njegove naočale zaiskrile su prema Lidiji pod svjetlom svijeća. „Samo

ovaj put. Večeras je ipak posebna prilika."„Posebna prilika?" Valentina je podigla elegantnu obrvu. „Zašto?"„Jer nam je ovo prvi obrok zajedno. Prvi od mnogih, nadam se, kad ću imati čast da budem u društvu dviju tako

lijepih žena." Kratko je nazdravio Lidiji pa onda Valentini.Valentina je na tren spustila oči, prstom prešla preko blijede kože vrata kao da razmišlja o prijedlogu, a onda

podigla pogled do njegova lica. Kao da je aktivirala zamku, pomislila je Lidija dok je sa zanimanjem promatralaefekt koji je ta gesta imala na Alfreda Parkera. Užitak mu je obojio lice u ružičasto. Tamne, senzualne oči irastvorene usne njezine majke pretvorile su mu mozak u kašu i ukrale mu mnogo više nego što je Lidija ikadapokušala.

„Garçon", pozvao je. „Još jedna boca burgundca, molim."Bili su u restoranu u Francuskoj četvrti i Lidija je naručila steak au poivre. Francuski šef restorana naklonio joj

se kao da je ona netko važan, netko tko si može priuštiti takav obrok. U takvom restoranu. Nosila je onu haljinu,naravno, njezinu haljinu boje marelice s koncerta i namjerno gledala u druge goste s ravnodušnošću koja jegovorila da to radi svaki dan.

Nitko nije mogao pogoditi da joj je ovo bio niz prvih puta. Prvi put u restoranu. Prvi put da jede odrezak. Prvi

put da pije vino.„Trebala sam znati da ćeš izabrati nešto vatreno, draga", nasmijala se Valentina.Lidija je kopirala Parkerovo ponašanje za stolom, pažljivo promatrajući kako se služio zapanjujućom količinom

srebrnog pribora za jelo na teškom, bijelom stolnjaku, a primijetila je i da je ubrusom otmjeno tapkao po kutovimausana. Bila je iznenađena kad joj je majka rekla da ju je Alfred pozvao da im se pridruži na ve čeri. Još jedan prviput. Nijedan drugi majčin muški prijatelj nikada nije uključio Lidiju u njihove dogovore. To joj je u glavi aktiviralozvona na uzbunu, ali želja da jede u restoranu nadvladala je instinkt da se drži što dalje od gospodina Parkera.

„U redu", rekla je majci, „doći ću. Ali samo ako mi neće držati predavanja."„Neće ti držati predavanja." Uzela je Lidijinu bradu u ruku i lagano je protresla. „No, budi dobra. Budi draga.

Med i mlijeko, čak i ako te to ubije. Ovo mi je važno, draga."„Ali, što je s Antoineom?"

„Dovraga s Antoineom."Zasad je sve išlo dobro. Napravila je samo jednu sitnu pogrešku. To je bilo kad joj je Parker ljubazno ponudioda proba njegove puževe, a ona je bez razmišljanja odgovorila: „Ne, hvala. Pojela sam dovoljno puževa za cijeliživot."

Valentina ju je bijesno pogledala. Oštar udarac ispod stola.„Zaista?" Parker je izgledao iznenađeno.„O, da", brzo je rekla Lidija, ,,u kući moje prijateljice Polly. Njezina majka je luda za puževima."„Ne krivim je. Prekrivenim češnjakom i putrom?"„Mmm, slasno." Zločesto se nasmijala. „Nije li tako, mama?"Valentina je zakolutala očima. Nije htjela da je podsjeća na sve večeri koje su provele puzeći na kiši, vadeći

puževe iz grmlja i sa stražnjih travnjaka. Čak i povremenog crva ili žabu. Smrad koji se širio iz lonca.

Lidija je obasjala Alfreda Parkera svojim med-i-mlijeko osmijehom. „Mama mi kaže da ste novinar, gospodineParkeru. To mora biti vrlo zanimljivo."Čula je majčin tihi uzdah odobravanja.



80

„Novinar, da, u Daily Heraldu. Ovo je vrlo nesigurno razdoblje u kineskoj povijesti, ali i vrlo važno, s ČangKai-šekom koji napokon donosi određen red i zdrav razum ovoj nesretnoj zemlji, hvala Bogu. I zato, u pravu si, to

je iznimno zanimljiv posao." Zadovoljno joj se nasmiješio.Ona mu je uzvratila osmijeh.„Reci mi, Lidija, čitaš li ti novine?"

Lidija je trepnula. Zar ovaj čovjek nije shvaćao da za cijenu jednih novina možeš kupiti dva baosa9 i napuniti siželudac?

„Obično sam previše zaposlena pisanjem domaće zadaće."„Ah da, naravno, nadasve pohvalno. Ali, bilo bi korisno da ponekad pročitaš novine, da saznaš što se događa u

ovoj zemlji. To će proširiti tvoj mladi um, znaš, i upoznati te s činjenicama."„Moj um je već dovoljno širok, hvala lijepa. A činjenice učim svaki dan."Još jedan udarac ispod stola.„Lidija ide u Willoughbyjevu akademiju", rekla je Valentina, dobacivši ljutit pogled kćeri. „Dobila je

stipendiju."Parker je izgledao impresionirano. „Mora da je uistinu bistra." Okrenuo se natrag Lidiji. „Dobro znam tvog

ravnatelja. Spomenut ću te."„Nema potrebe."

On se nasmijao i potapšao je po ruci. „Ne moraš se bojati. Neću mu re

ći kako smo se upoznali."Lidija je podigla čašu, zabila nos u nju i poželjela mu da umre.

Valentina joj je priskočila u pomoć. „Mislim da si u pravu glede novina, Alfrede. Koristilo bi joj da proširisvoje znanje, a uostalom", poklonila mu je spori osmijeh, „ja bih rado pročitala tvoje članke."

„Onda ću se definitivno pobrinuti da svaki dan primaš Daily Herald, Valentina." Nagnuo se bliže njoj i Lidija je bila sigurna da udiše njezin parfem. „Ništa mi ne bi pružilo veće zadovoljstvo."

„Gospodine Parkeru?"Nerado je skrenuo pogled s Valentine. „Da, Lidija?"„Možda ja znam više o tome što se događa u ovoj zemlji nego vi."Parker se naslonio na stolicu i zagledao se u nju s oštrinom zbog koje se upitala je li ga podcijenila. „Svjestan

sam da ti majka dopušta određen stupanj slobode, koji znači da si više vani nego većina djevojaka tvoje dobi, aličak i s tim, to je dosta hrabra izjava, Lidija, ne misliš li? Za šesnaestogodišnju djevojku?"

Tu je trebala stati, znala je da je trebala. Popiti još jedan gutljaj ovoga divnog vina i dopustiti mu da nastavizaljubljeno gledati njezinu majku. Ali nije.

„Jedna stvar koju znam jest da je vaš dragi Čang Kai-šek prevario svoje pristaše", rekla je, ,,i izdao tri principana kojima je Sun Yat-sen izgradio Republiku Kinu."

,,Chyort vosmi! Lidija!"„To je apsurdno." Parker se namrštio. „Tko ti je napunio glavu takvim besmislenim lažima?"„Prijatelj." Zar je poludjela? „On je Kinez."

Valentina se naglo uspravila, a nokti su joj kuckali po dršci čaše. ,,A tko je točno taj tvoj kineski prijatelj?" Glas joj je bio leden. „On mi je spasio život."

Za stolom je zavladala šokirana tišina, a onda je Valentina prasnula u smijeh. „Draga, kakva si ti lažljivica. Gdje siga upoznala?" „U knjižnici."„Ah, razumijem", rekao je Parker. „To sve objašnjava. Ljevičarski intelektualac. Pas koji laje, ali ne grize."„Moraš se držati dalje od njega, draga. Samo pogledaj što su intelektualci napravili Rusiji. Ideje su opasne."

Oštro je kucnula o stol. „Apsolutno ti zabranjujem da ponovno vidiš tog Kineza.",,Oh, ne pjeni se, mama. Ne trebaš se brinuti. Što se mene tiče, mogao bi biti mrtav."

„Gospođica Ivanova, vjerujem. Kako zanimljivo što se srećemo baš ovdje."Lidija se otišla osvježiti i baš se provlačila natrag kroz stolove i zvuk čavrljanja kad je iza sebe začula ženski

glas. Okrenula se i ugledala hladne, blijedoplave oči koje su očito uživale u situaciji.„Grofica Serova", iznenađeno je rekla.„Još nosiš tu haljinu, kao što vidim."„Volim tu haljinu."

9 Vrsta peciva (nap. prev.)



81

„Draga moja, ja volim čokoladu pa je ne jedem cijelo vrijeme. Daj da te upoznam sa svojim sinom."Zakoračila je u stranu da Lidiji otvori pogled na mladića iza sebe. Bio je visok kao i njegova majka, imao je

dugo lice, gustu, kovrčavu smeđu kosu i isti bahati stav koji se odražava u ironično nakrivljenim usnama i napolazatvorenim očima, kao da svijet nije bio vrijedan da ih otvori do kraja.

„Alekseju, ovo je mlada Lidija Ivanova. Također iz Sankt Peterburga. Njezina majka je pijanistica."„Koncertna pijanistica", ispravila ju je Lidija.Grofica se pokroviteljski nasmiješila.

„Dobra večer, gospođice Ivanova." Glas mu je bio jasan. Lagano joj je kimnuo i uperio pogled negdje oko linijenjezine kose. „Nadam se da uživate u večeri.",,O, da, itekako, hvala na pitanju. Hrana je zaista ukusna, zar ne?" Bio je to odgovor kakav je mislila da bi

njezina majka dala, lagan i vedar i predobar da bi bio istinit.Ali on je rekao samo kratko. „Da."Lebdjeli su na granici neugodne tišine.„Moram ići", brzo je rekla Lidija.Okrenula se natrag prema grofici i uhvatila je da zuri preko sobe, ravno u Valentinu koja je tiho pričala s

Alfredom Parkerom, glave nagnute prema njemu. Lidiji je njezina majka večeras izgledala ljepše nego ikada, takopuna života u plavo-bijeloj haljini, podignute kose koja je izgledala gotovo crna pod prigušenim svjetlima i

jarkocrvenim usnama. Lidija se čudila da cijeli restoran nije zurio u nju.

„Drago mi je što smo se ponovno vidjeli, grofice. Dobro večer. Do svidania." „Ah, znači večeras znaš ruski, kako mi se čini."Lidija nije imala nikakvu namjeru upasti u tu zamku pa se samo nasmiješila i krenula natrag prema stolu,

sjećajući se uputa gospođice Roland iz škole. „Vodite s kukovima, djevojke, cijelo vrijeme. Ako želite hodati kaodame, morati voditi s kukovima." Dok je sjedala, Valentina je podigla pogled i primijetila groficu Nataliju Serovu injezina sina na drugoj strani sobe. Lidija je vidjela kako su se majčine oči počele širiti, a zatim se naglo okrenule ustranu. Kad su Serovi nekoliko trenutaka kasnije prolazili kraj njihova stola, žene se nisu pozdravile.

Lidija je uzela jednu od čokoladica s mentom koje su poslužene uz kavu. Odlučila je da bi se mogla naviknutina ovo.

Ostavili su je ispred kuće. „Lijepo spavaj, draga."

Valentinini prsti mahali su kroz prozor na suvozačkoj strani Parkerova automobila kao da pokušavaju pobjeći, aonda su nestali iz vida. Crni Armstrong Siddeley otkotrljao se do ugla, previše velik i bučan za usku ulicu, bljesnuoLidiji svojim stop svjetlima i nestao. Idu u noćni klub, rekli su. U Srebrnu cipelicu. Stajala je sama u tami. Crkvenisat odzvonio je jedanaest. Brojala je svaki otkucaj. Srebrna cipelica. Ako plešeš tamo nakon ponoći, pretvoriš li seu bundevu? Ili čak u groficu?

Odagnala je takve čudne misli, otključala vrata i krenula uz stubište. Noge su joj se činile beživotnima, kao da je sve ostavila tamo u restoranu; negdje u glavi osjećala je tupu bol. Nije bila sigurna je li to bilo zbog teškog,vlažnog noćnoga zraka ili zbog vina koje joj se slegnulo ispod tjemena kao sloj olova. Znala je da bi trebala bitisretna. Provela je uzbudljivu večer, nije li? Alfred Parker bio je pažljiv i uglađen. Što je još važnije, bio jevelikodušan. Upravo ono što su trebale. Život je išao nabolje. Pa zašto se onda osje ćala tako loše? Što to, dovraga,nije bilo u redu s njom? Zašto je cijelo vrijeme u želucu osjećala neku bolesnu težinu, kao da ima gripu?

Otvorila je vrata potkrovlja. Parker to nije radio zbog nje, bila je sigurna. Uhvatio ju je da krade i uhvatio ju jeda laže. On je bio tip čovjeka koji je imao principe, kao što je njihovo potkrovlje imalo žohare, i nepokolebljivo sedržao svojih uvjerenja o dobru i zlu. Sva ta engleska jačina karaktera, za Boga i kralja Harryja. Moralna vertikala,nisu li Englezi to tako zvali? Poštenjačina. Iznervirano je frknula. Čovjek kao Parker razmahivao se svojim visokimmoralnim standardima jer si je to mogao priuštiti, jednako kao što si je mogao priuštiti pomodni francuski restoran.On nije popuštao.

Sve do sada. Sada je sreo Valentinu.U tami je upalila šibicu i zapalila njihovu jedinu svijeću koja je stajala na stolu. Odmah su je okružile vijugave

sjene koje su skakale po zidu i prikradale se malom krugu svjetla. U sobi je bilo neizdrživo vru će. Prozori su bilinapola otvoreni, ali ona je jedva disala. Nestrpljivo je povukla haljinu preko glave da bi joj sparni zrak dotaknuokožu i možda olakšao tu šuplju bol.

„Nemoj to raditi."Lidija je zinula kad je čula taj glas. Iako je bio tih, ona ga je odmah prepoznala i srce joj se stisnulo u grudima.

Brzo se okrenula, ali u sobi nije vidjela nikoga.„Tko je tamo?" viknula je, a srce joj je udaralo. „Ne šuljaj se u tami."



82

„Ovdje sam." Zavjesa oko njezina prostora za spavanje se trznula.Prešla je sobu i povukla zavjesu u stranu. Bio je to Chang An Lo. Sjedio je na njezinu krevetu.

„Izlazi van."„Poslušaj me, Lidija Ivanova. Slušaj što ti govorim."„Slušala sam te. Ukrasio si moju ogrlicu od rubina, prodao je negdje dolje na jugu i razdijelio novac. Sve sam

čula. I ti očekuješ da ti povjerujem?"

„Da."„Ti si lažljivi, kradljivi, pokvareni, podli, beskrupulozni, prljavi štakor." Bijesno je marširala gore-dolje po sobi,

potpuno nesvjesna činjenice da je na sebi imala samo donje rublje. „I sad žalim što nisam dopustila onom policajcuda propuca tvoje crno srce kad sam imala priliku."

„Došao sam ti reći..."„Reći da si me opljačkao. E pa, baš ti hvala. A sad idi." Pokazala je prstom prema vratima.„... reći zašto sam to napravio."Ta žaba krastača izdajničkog srca još je stajala na sredini sobe, miran i pribran kao da joj je donio cvijeće

umjesto laži, i zbog toga ga je poželjela zadaviti. Vjerovala mu je, toliko je bila glupa, vjerovala mu je, ona kojanije vjerovala nikome. I što je on napravio? Provukao je njezino povjerenje kroz kanalizaciju i u utrobi joj iščupaootvorenu ranu.

„Izlazi van", vikala je. „Hajde, izlazi odavde. Znam zašto si to napravio i ne želim slušati hrpu tvojih laži pazato..."

Zaustavio ju je glasno kucanje na vratima. Glas je zazvao: „Lidija, jesi li dobro?"Bio je to gospodin Yeoman s donjeg kata.Lidijine oči susrele su Changove i u njima je prvi put vidjela opasnost. On je bio na prstima, spreman za napad.„Ne", oštro je prošaptala. „Ne."„Imaš li nekakvih problema, draga? Trebaš li pomoć?"Gospodin Yeoman bio je starac, nije se mogao nositi s Changom. Lidija je pojurila do vrata i odškrinula ih.

Gospodin Yeoman je stajao na odmorištu, nakostriješene bijele kose i s mjedenim žaračem u ruci.„Dobro sam, gospodine Yeoman, hvala. Uistinu. Samo... raspravljam nešto s... s prijateljem. Oprostite što smo

vas uznemirili."

Njegove bistre ptič je oči nisu izgledale uvjereno. „Jesi li sigurna da ti ne mogu pomoći?"„Sigurna sam. Svejedno hvala."Zatvorila je vrata i naslonila se na njih teško dišući. Chang se nije pomaknuo.„Imaš dobre susjede", rekao je tihim glasom.„Da", odgovorila je, sad već mirnije, „susjede koji me ne varaju podmuklim riječima." Pod varljivim svjetlom

svijeće vidjela je da mu se koža lica zategnula preko visokih jagodica. Počeo je govoriti, ali je ona brzo nastavila:„A kad bi moja majka sada došla kući i našla te ovdje, živog bi te odrala, sa ili bez tvojih kung fu trikova. Zatoćemo ..." posegnula je za haljinom i obukla je, „izaći van, ti mi možeš reći to što si mi došao reći, a onda te višenikad ne želim vidjeti. Jasno?"

Čula je da je udahnuo i to kao da joj je isisalo sav zrak iz pluća. „Jasno."

Odvela ga je do kuće dvije ulice dalje. Bila je to više ljuštura nego kuća, jer je prije devet mjeseci izgorjela dotemelja, ali još je stajala nasred terase od opeke kao pocrnjeli ostatak zuba te je postala dom šišmišima, štakorima iponekom divljem psu. Ono što je preživjelo vatru većinom je bilo opljačkano, ali su vanjski zidovi još stajali iusprkos nedostatku krova pružali osjećaj privatnosti. Počela je padati kiša, meko, sumorno rominjanje od kojeg jezrak postao slađi, ali Lidijina koža se naježila.

„I?" Stala je i okrenula se prema njemu.Chang se nije žurio. U tišini, stopio se s tamom i činilo se kao da klizi kroz uništene sobe, neuhvatljiv kao

povjetarac koji je puhao s rijeke i hladio Lidijine gole ruke. Kad se uvjerio da nitko drugi nije našao utočište izacrne gomile krša, vratio se do nje.

„Sada ćemo razgovarati", rekao je. „Došao sam te vidjeti da razgovaramo."

Do njih su doprli jedva primjetni tragovi svjetla ulične svjetiljke na uglu i Lidija je pažljivo promotrila Changa.U njemu se nešto promijenilo. Nije znala kako ili što, ali bilo je tamo. Mogla je to osjetiti. Kao što je osjećala kišu

na svome licu. Kutovi njegovih usana skrivali su neku novu tugu koja ju je dirnula i u njoj budila želju da posluša



83

njegovo srce, da sazna zašto je kucalo tako sporo. No, ona je samo zabacila glavu unatrag i podsjetila samu sebe da ju je iskoristio, da sva njegova briga za nju nije vrijedila ništa. Samo laži i štakorski izmet.

„Onda pričaj", rekla je.„Ubila bi te."„Što?"„Ogrlica."„Ti si lud." U glavi joj se pojavio prizor ogrlice koja je davi kad ju je stavila oko vrata.

„Ne, moje riječi su istinite. Odnijela bi je u stari grad, u jednu od onih zmijskih legla gdje ne postavljajunikakva pitanja. Onima koji pljačkaju lopove koji im dolaze na vrata, ali svoje ruke drže bijelim i čistim. No, nitkone bi dirnuo tu ogrlicu, nitko ne bi riskirao."

„Zašto?"„Jer se već znalo da je bila namijenjena kao dar za gospodu Čang Kai-šek. Tako da bi se vratila praznih ruku i

završila bi mrtva u nekom kanalu prije nego što bi stigla do kuće, a ogrlica bi nestala."„Pokušavaš me zaplašiti."„Da sam te htio zaplašiti, Lidija Ivanova, postoje mnoge druge stvari koje sam mogao reći."Ponovno su mu usta odala tugu koju je ostatak njegova lica poricao. Pažljivo je promatrala njegove usne i

vjerovala im je. Stojeći na kiši usred prljave ruševine pod noćnim nebom, crnim kao smrt, osjetila je hladan naletolakšanja. Duboko je udahnula.

„Čini se da ti opet dugujem svoj život", rekla je uz drhtaj.„Mi smo povezani, ti i ja." Ruka mu je prošla kroz rascjep žutog svjetla između njih i dodirnula njezinu, samo

lagani dodir kože, poput krila noćnog leptira. „Naše sudbine su prišivene jedna uz drugu, jednako sigurno kao što siti zašila meso mog stopala."

Glas mu je bio jednako mekan kao i njegov dodir. Lidija je osjetila da se čvrsta kugla srdžbe u njoj zatresla ipočela se topiti; osjećala je da joj prolazi kroz vene i kroz pore izlazi na kišu koja je ispire. Ali što ako su i ovo bilelaži? Još laži s tih usana koje su je mogla natjerati da povjeruje njegovim riječima. Čvrsto se obgrlila rukama iodbila dopustiti malom, tvrdom središtu svog bijesa da pobjegne. Trebala ga je. To je bilo njezin štit.

„Povezanost znači dijeljenje, zar ne?" rekla je. „I to ne mijenja činjenicu da je ogrlica bila moja. Ako si jeprodao negdje na jugu gdje nisu znali njezinu važnost, onda bismo barem trebali podijeliti novac. To mi zvu čipošteno. Pedeset-pedeset." Ispružila je ruku.

On se nasmijao. Bilo je to prvi put da je čula njegov smijeh i on je imao čudan učinak na nju. Klupko njezinihmisli se odmotalo. Na jedan je kratak trenutak zaboravila beskrajnu borbu.

„Ti si kao lisica, Lidija Ivanova, zabiješ zube u nešto i ne puštaš."Nije bila sigurna je li to bila uvreda ili kompliment, ali nije se zaustavila da sazna. „Koliko si dobio za nju?"Njegove crne oči promatrale su joj lice, a smijeh mu je još oklijevao na usnama. „Trideset osam tisuća dolara."Naglo je sjela. Na nizak, neravni zid. Primila se rukama za glavu. „Trideset osam tisuća dolara. Bogatstvo",

prošaptala je. „Moje bogatstvo."Tišinu je razbilo stvorenje koje je pretrčalo preko poda i pokušalo stići do vrata. Chang ga je dohvatio nogom.

Bila je to lasica.„Trideset osam tisuća", polako je ponovila Lidija, kotrljajući riječi po jeziku poput meda.„Jednako toliko života izgubljeno je u Šangaju i Kantonu."

Kanton? O čemu je on pričao? Kakve je veze Kanton imao s njezinih trideset osam tisuća dolara...? Mozak joj je bio spor, no onda je nešto kliknulo. Masakr prošle godine. Sjećala se da su svi pričali o tome. A tu je bio i onajdogađaj u Šangaju kad su, po Čang Kai-šekovoj naredbi, nacionalisti iz Kuomintanga dočekali komuniste u zasjedii sve ih pobili u krvavoj uličnoj borbi. Čistka, rekli su. No, u Kini to nije bilo ništa novo. Ništa neobi čno. Uvijek jepostojao neki gospodar rata, neki general Zhang Xueliang ili Wu Peifu, koji je sklopio ugovor s drugim, da bi sepotom izdali u divljačkim sukobima. Pa što je onda bilo drugačije u vezi s Kantonom? Zašto je Chang spomenuobaš taj incident?

Pogledala ga je. Zakoračio je dublje u sjenu, ali ga je glas odavao. U njemu je bilo toliko bijesa.Odjednom joj je sve imalo smisla. Skočila je na noge.„Ti si komunist, zar ne?"On je šutio.

„To je opasno", upozorila je. „Komunistima režu glave."„A lopove bacaju u zatvor."Zurili su jedno u drugo u tami. Tihe optužbe ležale su im neizgvorene na jezicima. Ona je zadrhtala, ali ovaj je

put nije dodirnuo.







86

portret nervoznog dječaka. Vjerojatno Christopher Mason u mlađim danima. No, Lidijina pažnja nije bila nazidovima, već na velikoj knjizi u kožnatom uvezu koja je ležala na stolu. Brzo pogleda preko ramena da provjeri jeli Polly u blizini, Lidija je zakoračila u sumornu sobu i nagnula se nad knjigu. Na žutosmeđoj naslovnici zlatnimslovima bila je ispisana jedna riječ. DNEVNIK. Otvorila ga je. Brzo je listala stranice dok nije stigla do one sdatumom koncerta, četrnaesti srpnja, subota.

Jedva je uspjela dešifrirati krupne škrabotine crne tinte, očito pisane u žurbi. Šest ujutro - jahanje sTimberleyem. Osam i trideset - sastanak za doruč kom sa Sir Edwardom u Rezidenciji. Ispod je nešto bilo napisano

pa prekriženo teškim crnim linijama, a zatim je slijedilo Tiffin s MacKenziem pa Willoughby 7:3O. Napokon,zapisano malim slovima na dnu stranice, bilo je V. I. u Klubu. Bilo je podcrtano.V I.Valentina Ivanova.Onda to nije bilo slučajno.

„Lidija?" Pollyin glas došao je iz kuhinje.„Evo me", viknula je Lidija. Prelistala je prethodne stranice. V.I. V.I.V.I.V.I.V.I.V.I. Jedan u svakome mjesecu.

Od siječnja do srpnja. Pogledala je naprijed. Jedan dogovor za osamnaesti kolovoza.„Lyd?" Pollyin glas se približio.Zalupila je dnevnik i uspjela stići do vrata baš kad ih je Polly otvarala.„Što radiš tamo unutra?" Plave su oči bile prestravljene. „Tu nitko ne smije ulaziti, čak ni majka."

Lidija je slegnula ramenima, ali nije odgovorila. Usta su joj bila previše suha.

Obje djevojke sjedile su u kuhinji i puhale u kakao, a Polly se smijala Lidijinoj priči o tome kako su AlfreduParkeru naočale skliznule s ružičastog nosa kad ga je Valentina pozvala da joj s vrata makne zalutalu mrvicu kruha.Odjednom se začuo zvuk ključa u vratima. Polly se smrznula, ali Lidija je bila brza. Izlila je ostatak svog pića usudoper, gurnula šalicu u ormar i uvukla se iza kuhinjskih vrata gdje je nisu mogli vidjeti. Imala je vremena samoza jedan pogled prema svojoj prijateljici, koja je izgledala uspaničeno. Molim te, molim te, Polly, muč ni glavom.

„Tako da zaista ne mislim da bi stari dečko trebao..." Christopher Mason zastao je usred rečenice. Koraci su muodrješito zvonili na drvenom podu, sada već bliže. „Polly? Jesi li to ti tamo unutra?"

Na jedan zastrašujući trenutak, Lidija je pomislila da će Polly samo stajati tamo kao srna uhvaćena uautomobilske farove, no ona se u posljednji tren pokrenula i izašla na hodnik da ga pozdravi.

„Zdravo, oče. Jeste li se dobro proveli na zabavi?"„Zaboravi to. Zašto si, dovraga, budna u ovo doba noći?"„Nisam mogla spavati. Tako je vruće i bila sam žedna."Lidiji je glas njezine prijateljice zvučao vrlo čudno, ali činilo se da Mason nije ništa primijetio. Čula je da mu

konjak koji je popio zamućuje krajeve riječi.„O, jadna moja djevojčica", promrmljala je Anthea Mason. „Daj da ti donesem malo hladne limunade. To će ti

pomoći da..."„Ne, hvala. Već sam popila nešto."

,,E pa, onda ću donijeti sebi. Imam užasnu glavobolju." Škljocanje visokih potpetica koje su se kretale u Lidijinusmjeru. „Mamice." „Da?"

„Hajde da sjednemo u salon. Hoću da mi ispričaš sve o zabavi i o tome što je gospođa Lieberstein nosila ovajput. Je li... ?"

„Prekasno je za takve gluposti." Ponovno se javio Mason. „Ti bi trebala biti u krevetu, djevojčice moja."„O, molim te."„Ne. Neću ti dvaput reći. Brzo gore."„Ali..."„Poslušaj oca, Polly, budi dobra djevojčica. Sutra ćemo pričati o zabavi, obećavam."Oklijevanje. Zatim zvuk bosih nogu koje tapkaju po hodniku. Lidija je zadržala dah.Gore na katu zatvorila su se Pollyina vrata i taj zvuk kao da je bio signal za par koji je stajao u hodniku.„Previše si popustljiva s njom, Anthea."„Ne, ja..."

„Jesi. Da nema mene, ti bi joj dopustila da se izvuče i s ubojstvom. Neću to dopustiti. Razočaravaš me, zar neshvaćaš? Tvoj posao je da je naučiš da se pravilno ponaša."

„Misliš, kao ti večeras?"„Što bi to točno trebalo značiti?"



87

Tišina.„Hajde, zahtijevam da mi kažeš što si time mislila."Na trenutak nije bilo odgovora, a onda je dugi uzdah ispunio tišinu. „Ti dobro znaš o čemu govorim,

Christophere."„O, Bože, ženo, ja nisam prokleti čitač misli."„Amerikanka. Večeras na zabavi. Je li to kako bi htio da se Polly ponaša?"„Za ime Božje, o tome je riječ? Jesi li me zato ranije potjerala kući? Ne budi smiješna, Anthea. Ona je samo

bila ljubazna, kao i ja, ništa više. Njezina muža znam poslovno i kad bi ti barem bila malo otvorenija, malozabavnija na tim..."„Vidjela sam kako ste bili ljubazni na terasi."To je bilo tiho rečeno. No, pljuska koja je uslijedila odjeknula je hodnikom, a Anthein nagli uzvik bola izvukao

je Lidiju iz njezina skrovišta. Zakoračila je prema kuhinjskim vratima, ali je par u hodniku bio previše zaokupljen jedno drugim da bi je primijetili. Mason je bio zgrbljen prema naprijed kao bik, vrat mu je potonuo u ramenaizgužvanog smokinga, a jedna mu je ruka bila ispružena, spremna ponovno zamahnuti. Njegova se žena nagnulaunatrag, dalje od njega, držeći ruku na obrazu gdje se crveni trag širio prema uhu. Naušnica joj je ispala.

Njezine plave oči bile su velike i okrugle, baš kao Pollyine, ali pune takvog očaja da se Lidija više nije moglasuzdržati. Jurnula je prema njima, ali prekasno. Od druge se pljuske Anthea Mason zavrtjela. Zateturala je, uhvatilase za stalak za kišobrane i otrčala u salon zalupivši vratima. Mason je bijesno odmarširao u blagovaonicu, gdje je

Lidija znala da drži konjak, i nogom zalupio vrata iza sebe. Lidija je stajala nasred hodnika i tresla se od bijesa. Izsalona su dopirali prigušeni zvuci plakanja i ona je čeznula da otrči tamo, ali bila je dovoljno razumna da zna da nebi bila dobrodošla. Zato se popela uz stepenice, ne obazirući se na buku koju je stvarala, i vratila se u Pollyinusobu.

Bio je dovoljan jedan pogled na prijateljicu i Lidija je znala da je Polly čula dovoljno od onoga što se doljedogodilo. Usne su joj bile stisnute tako čvrsto da u njima gotovo nije bilo krvi i nije htjela pogledati Lidiju. Sjedila

je na rubu kreveta, čvrsto stišćući lutku na prsima, i ubrzano disala. Lidija je otišla do kreveta, sjela kraj nje i uzela jednu Pollyinu ruku u svoju.Čvrsto ju je držala. Polly se bez riječi naslonila na nju.



88

Chang je još bio tamo kad se djevojka lisica vratila do izgorjele kuće. Čekao ju je, sam u tami, znajući da će sevratiti prije nego što je i sama to znala. Kiša je prestala, a tanki srp mjeseca je treperio na mokrim ciglama okonjega i obasjavao rub jedne od kovanica koje je ona tako lako odbacila. Znao je koliko joj je novac značio, ali je

jednako tako znao da novac neće biti to što će je privući natrag. Čim je prešla preko ulaza, vidio je da u sebi više nenosi bijes i da mu ne želi probosti srce mačem. Zahvalio je bogovima na tome. Ali, izgledala je kao da su joj udoviotežali, a linija ramena bila joj je zakrivljena poput devinih leđa. Boljelo ga je što ju vidi takvu.

Zastala je na praznom okviru vrata, čekajući da joj se oči prilagode. „Chang An Lo", zazvala je. „Ne vidim te,ali znam da si ovdje."

Kako je znala? Je li osjećala njegovu blizinu jednako snažno kao što je on osjećao njezinu? Odmaknuo se odzida i zakoračio na mjesečinu.

„Počašćen sam tvojim povratkom, Lidija Ivanova." Duboko se naklonio da pokaže da ne želi više oštrih riječi

među njima.„Zašto komunist?" pitala je i klonula na betonski blok koji je nekad bio dio dimnjaka. „Što te to toliko izluđuje

da želiš biti komunist?".Vjerujem u jednakost." „To zvuči tako jednostavno."„To i jest jednostavno. Komplikacije nastaju samo zbog ljudi i njihove pohlepe."

Prezrivo je frknula. To ga je iznenadilo jer nijedna Kineskinja ne bi napravila takav zvuk u društvu muškarca.„Nikad ništa nije tako jednostavno", rekla je. „Može biti."

Mandarini u njezinu zapadnjačkom svijetu zakrčili su joj um neistinama i zaslijepili je maglom prevare da bividjela ono što su joj oni rekli da vidi umjesto onoga što je bilo ispred nje. Jezik joj je bio brz, ali poznavao je

jedino okus laži. Nije znala ništa o Kini, ništa što je bilo istinito. Pomaknuo se i opet čučnuo uza zid, naslonio se načvrste cigle, a onda se nagnuo naprijed da joj bolje vidi lice. Nikad je nije vidio da je bila tako mirna ni da joj je

glas zvučao tako šuplje.„Znaš li da", pitao je blagim tonom da je ne razljuti, „žene i djecu još prodaju kao robove? Da gospodariseljacima otimaju hranu sa stola i urod s njiva? Da vojska iz sela odvodi sve muškarce, ostavljajući slabe i stare daumiru od gladi po ulicama? Znaš li te stvari?"

Pogledala ga je, ali lice joj večeras nije ništa odavalo.„Kina se neće promijeniti", rekla je. „Prevelika je i previše stara. U školi sam učila da su carevi tisućama

godina vladali kao bogovi. Ne možeš.„Možemo." Osjećao je da mu se vrućina diže u prsima kad je pomislio na sve što se mora napraviti. Htio je da

ona to zna. „Ljude možemo učiniti slobodnima, slobodnima da misle, slobodnima da rade za jednaku plaću.Slobodnima da posjeduju zemlju. S radnicima Kine postupa se gore nego sa svinjama. Gaze ih u gnoj kao insekte.A bogati jedu sa zlatnih tanjura dok iz Konfucijevih svitaka uče kako postati Krepostan čovjek." Pljunuo je na

zemlju. „Neka Krepostan čovjek pokuša jedan dan provesti na rukama i koljenima u polju. Neka onda vidi što mu je važnije, savršen svijet u nekoj Po Chuovoj pjesmi ili zdjelica riže u trbuhu." Podignuo je komad razbijene cigle ismrskao je o zid. „Neka pojedu svoju pjesmu."

„Ali, Chang An Lo, ti jesi jeo pjesme." Govorila je tiho, ali on je čuo nestrpljenje u njezinim riječima. „Ti siobrazovana osoba i znaš da je to jedini put naprijed. I sam si rekao da dolaziš iz bogate obitelji s tutorima i..."

„To je bilo prije nego što sam otvorio oči. Vidio sam da moja obitelj jaše na slomljenim leđima robova iposramio sam se. Obrazovanje mora biti za sve. Za žene kao i za muškarce. I ne samo za bogate. Obrazovanjeotvara um prema budućnosti, jednako kao i prema prošlosti."

Pomislio je na Kuan s njezinom pravnom diplomom, toliko vatrenu u svojoj odlučnosti da otvori umoveradnika da je bila spremna raditi po šesnaest sati na dan na prljavom podu tvornice gdje je svaki tjedan desetzaposlenika umiralo od iscrpljenosti i nesreća sa strojevima. Ova djevojka lisica nije znala ništa o tome. Bila je

jedna od privilegiranih, pohlepnih fanquija koji su odgrizli velike dijelove njegove zemlje svojim ratnimbrodovima i dobro nauljenim puškama. Što je on radio s njom? Tražiti od nje da promijeni obrasce svojih misli bilo je kao tražiti od tigra da se odrekne svojih pruga.



89

Ustao je. Ostavit će je njezinim razbacanim novčićima i kradljivim navikama. Jednog dana će je uhvatiti, jednog će dana postati nemarna, koliko god on pažljivo čuvao njezine korake.

„Ideš?"„Da." Naklonio joj se, duboko i s poštovanjem, i osjetio da mu se nešto raspuklo u grudima. „Ne idi."Zatvorio si je uši i okrenuo joj leđa.„Onda se oprosti od mene." Glas joj je zvučao još praznije, kao da je znala da se ovaj put neće vratiti, i tihi

zvuk oteo joj se iz grla. Ispružila je ruku kao što su stranci radili.

Otišao je do mjesta gdje je sjedila na betonu, nagnuo se da njezinu malu ruku primi u svoju. Kad su im se licapribližila, on je osjetio miris kiše na njezinoj kosi. Udahnuo ga je, uvlačeći ga duboko u pluća sve dok mu njezinmiris nije ispunio glavu kao što je riječna izmaglica ispunjavala noćno nebo. Ruka joj je ležala u njegovoj i on nijemogao natjerati prste da je puste. Mjesec je koraknuo natrag pod oblak tako da joj je lice bilo sakriveno, ali koža joj

je bila topla na njegovoj.„A stranci?" Glas joj je bio samo šapat u tami. „Reci mi, Chang An Lo, što komunisti namjeravaju napraviti s

fanquijima?" „Smrt fanquijima" , rekao je, iako nije želio njezinu smrt ništa više nego što je želio vlastitu.„Onda se moram uzdati u Čang Kai-šeka", rekla je.Smiješila se; čuo joj je to u glasu iako nije mogao vidjeti svojim očima. Nije htio da govori takve riječi, čak ni

u šali. Osjetio je da mu pahulja bijesa slijeće na jezik poput pepela.

„Jednogće dana komunisti pobijediti, Lidija Ivanova, upozoravam te. Vi zapadnjaci ne vidite da je

Čang Kai-šek samo stari tiranin s novim imenom." Ponovno je pljunuo na zemlju kad mu je ime tog Vraga prešlo preko

usana. „Jedino za čime on žudi jest moć. Izjavio je da će povesti našu zemlju do slobode, ali lagao je. A Središnjikomitet Kuomintanga je pas koji skače na zvuk njegova biča. On će uništiti Kinu. Zatomljuje svaki znak promjene,ali stranci ga svejedno hrane dolarima da postane mudar, kao što car hrani svog tigra ljubimca pticama pjevicama unadi da će propjevati."

Ruka mu je prejako stezala njezine prste i on je osjećao da se njezine kosti bore jedna s drugom, no ona to nijeničim odavala.

„To se nikada neće dogoditi", završio je.„Ali komunisti su bešćutni ubojice", rekla je, ne izvlačeći ruku iz njegove. „Oni režu jezike svojih neprijatelja i

lijevaju im kerozin niz grla. Zaustavljaju novu kinesku industriju svojim štrajkovima i sabotažama. To mi je

večeras rekao gospodin Parker. Pa zašto si im onda dao novac od moje ogrlice?"„Za puške. Tvoj gospodin Parker vuče istinu za rep."„Ne, on je novinar." Odmahnula je glavom i poprskala ga kapljicama sa svoje mokre kose. Sletjele su mu na

obraz i zapalile mu kožu. „Mora znati što se događa, to mu je posao", inzistirala je. „I on vjeruje da će Čang Kai-šek biti spasitelj Kine."

„U krivu je. Tvoj novinar mora da je gluh i slijep.",,I kaže da su stranci jedina kineska nada za budućnost ako zemlja želi izaći iz srednjeg vijeka i modernizirati

se."Chang joj je ispustio ruku. U grlu je osjetio nalet bijesa zbog arogantnosti Stranih vragova i prokleo je njihovu

pohlepu, njihovo neznanje i njihova osvetoljubivog boga koji je želio proždrijeti sve ostale bogove. Njezine su gazlatne oči zbunjeno gledale. Nije razumjela niti će ikad razumjeti. Što je to radio? Brzo je zakoračio unatrag, u krilu

joj ostavljajući laži njezina gospodina Parkera, ali ruka mu nije slušala glavu i osjetila se praznom kao rijeka bezriba.

„Je li ti rekao, Lidija Ivanova, da stranci Kini odsijecaju udove? Zahtijevaju plaćanje reparacija za prošleustanke. Sakate nam ekonomiju i otimaju nam hranu iz usta."

„Nije."„Niti da svojom odredbom o ekstrateritorijalnim pravima u gradovima koje su oteli od nas trljaju krvavo lice

Kine u svinjski izmet? S tim pravima fanqui ignorira kineske zakone i stvara vlastite kako mu se svidi."„Nije."„Niti da drži našu carinsku službu u šaci i kontrolira naš uvoz. Njegovi ratni brodovi preplavljuju naša mora i

rijeke kao ose u sanduku manga."„Ne, Chang An Lo. Ne, nije mi rekao." Prvi se put činilo da je unijela vatru u svoje riječi. „No, rekao mi je da,

sve dok se narod Kine ne riješi svoje ovisnosti o opijumu, neće biti ništa više nego slaba, feudalna nacija, uvijekpodložna hiru nekog vrhovnoga gospodara."

Zvuk Changova smijeha, glasnog i oštrog, kao da je zagrebao razbijene zidove.



90

Ona nije rekla ništa, samo ga je gledala dok su joj sjene krale lice od njegovih očiju. Nekakvo noćno stvorenjetiho je preletjelo iznad njihovih glava, ali nijedno od njih nije podiglo pogled.

,,To je još nešto što ti je tvoj Parker zaboravio reći." Glas mu je bio tako tih da se morala nagnuti da bi ga čula,ponovno ga obavijajući mirisom svoje vlažne kose.

„Što?"„Da su Britanci bili ti koji su donijeli opijum u Kinu."„Ne vjerujem ti."

„Istina je. Pitaj svog novinara. Donijeli su ga na svojim brodovima iz Indije. Mijenjali su crnu smjesu za našusvilu, za naše čajeve i začine. Donijeli su smrt u Kinu, i to ne samo svojim puškama. Jednako sigurno kao što sudonijeli svog Boga da pregazi naše."

„Nisam znala."„Mnogo toga ne znaš." Čuo je tugu u vlastitu glasu.U dugoj tišini koja je uslijedila on je znao da bi trebao otići. Ova djevojka nije bila dobra za njega. Izvrnut će

mu misli svojom fanqui lukavošću i donijeti mu sramotu. No, kako je mogao otići a da ne podere šavove svojeduše?

„Reci mi, Chang An Lo", rekla je baš kad su automobilski farovi uletjeli u njihovu ljušturu od opeke i otkrili da je prstima čvrsto stezala novčić koji je podigla s poda, „reci mi sve što ne znam."

Pa je kleknuo ispred nje i počeo pričati.

Te je noći Yuesheng posjetio Changa u snu. Metak koji mu je smrskao rebra i probio mu srce više nije bio tamo, ali je rupa koju je napravio ostala. Lice mu je bilo dobro uhranjeno, kao što ga se Chang sjećao iz razdoblja prijeteških vremena.

„Pozdrav, brate moga srca", rekao je Yuesheng kroz usne koje se nisu micale. Bio je odjeven u finu halju sizvezenom okruglom kapom na glavi, a na ruci mu je stajao lovni sokolom s kapicom.

„Velika mi je čast što si mi se pokazao dok ti još ni kosti ne počivaju u zemlji. Oplakujem gubitak prijatelja imolim se da si pronašao svoj mir."

„Da, ja hodam s precima po poljima gustog kukuruza." „To me raduje."„Ali, kisele riječi pale mi jezik, i ja ne mogu ni jesti ni piti dok ih nisam izbacio iz usta."„Želim čuti tvoje riječi." „Uši će ti gorjeti." „Neka gore."

„Ti si Kinez, Chang An Lo. Dolaziš iz velikoga i drevnoga grada Pekinga. Ne vrijeđaj duh svojih roditelja i nedonosi sramotu časnom imenu svoje obitelji. Ona je fanqui. Ona je zla. Svaki fanqui donosi smrt i tugu našemnarodu, ali ona ti je začarala oči. U opasna vremena moraš vidjeti jasno i daleko. Smrt dolazi. Neka bude njezina,ne tvoja."

Odjednom se začuo mokar zvuk i rupa u Yuenshengovu tijelu ispunila se ključajućom crnom krvlju koja jemirisala kao izgorjela cigla. Iz usta mu se oteo prodoran zvuk. Bio je to zvuk lasice koja vrišti.











95

Lidija je bila za svojom školskom klupom kad je policija došla po nju. Ve ć je bila gotova s polovicom popisarudnih blaga Australije koji je morala napisati u radnu bilježnicu. Činilo se da dolje ima mnogo zlata. GospođicaAinsley dopratila je engleskog policajca do razreda i Lidija je znala, prije nego što je on otvorio usta, da je ona takoju je došao uhititi. Saznali su za ogrlicu. Ali kako? Osjetila je mučninu od straha da bi, zbog nje, policija moglaloviti i Changa.

„Kako vam mogu pomoći, naredniče?" pitao je Theo. Izgledao je gotovo jednako šokiran tim upadom kao što je ona bila.

„Htio bih popričati s gospođicom Lidijom Ivanovom, ako smijem." Policajac u tamnoj uniformi dominirao jeučionicom; njegova široka ramena i velika stopala kao da su popunila sav prostor između poda i stropa. Bio jepristojan, ali odrješit.

Gospodin Theo otišao je do Lidije i stavio joj ruku na rame. Iznenadila ju je njegova podrška.

,,O čemu je riječ?" pitao je narednika.„Žao mi je, gospodine, ali ne mogu vam reći. Samo je moram odvesti do postaje da odgovori na nekolikopitanja."

Lidija se toliko uspaničila da je čak pomislila na bijeg, no znala je da nema šanse. A i noge su joj se previšetresle. Jednostavno će morati lagati, i to uvjerljivo. Ustala je i dobacila naredniku samouvjeren osmijeh od kojeg su

je zaboljeli obrazi.„Naravno, gospodine. Rado ću pomoći."Gospodin Theo potapšao ju je po leđima, a Polly joj se nasmiješila. Lidija je nekako uspjela pokrenuti noge,

jedna ispred druge, peta-prsti, peta-prsti, peta-prsti, i pitala se mogu li drugi čuti nabijanje u njezinim grudima.

„Gospođice Ivanova, bili ste u klubu Odisej one noći kad je ukradena ogrlica od rubina."

„Da."„Bili ste pretraženi."„Da."„Ništa nije pronađeno."„Da."„Htio bih se ispričati zbog tog poniženja."Lidija nije odgovorila. Oprezno ga je promatrala. Postavljao joj je zamku, bila je sigurna u to, ali još nije znala

kako i gdje.Ispitivao ju je načelnik Lacock osobno pa je znala da je uistinu u nevolji. Sama činjenica da je bila u policijskoj

stanici bilo je dovoljno loša, ali kad su je otpratili do ureda načelnika i rekli joj da sjedne ispred njegova velikog,sjajnog stola, u glavi je čula da se iza nje zatvaraju vrata zatvora. Zatvorena. Četiri gola zida. Žohari, buhe i uši.Bez zraka. Bez života. Bojala se da se ne izbrblja, prizna sve, samo da pobjegne od ovog čovjeka.

„Te ste mi noći dali izjavu."Kad bi barem sjeo. Načelnik je stajao iza svog stola s listom papira u rukama - što je pisalo na njemu? - i

proučavao je svojim oštrim sivim očima koje kao da su se probijale kroz sve slojeve njezinih laži. Monokl je samo još pogoršavao stvar. Uniforma mu je bila tamna, gotovo crna, puna zlatnih pletera i blistavih srebrnih dijelova kojisu sigurno bili zamišljeni da izazovu strahopoštovanje. O, da, ona je uistinu bila prestrašena, ali nije imala nikakvunamjeru to pokazati. Usredotočila se na čuperke kose koji su mu štrcali iz ušiju i ružne staračke pjege na rukama.Na slabe dijelove.

„Načelniče Lacock, je li moja majka obaviještena da sam ovdje?" Ton joj je bio ohol. Kao grofice Serove injezina sina Alekseja.

On se namrštio i nestrpljivo prešao rukom preko svoje prorijeđ

ene kose. „Je li to potrebno u ovom trenutku?"„Da. Želim da je ovdje."„Onda ćemo je dovesti." Kimnuo je mladom policajcu koji je stajao na vratima i on je nestao. Jedan je sređen,

ostao je još jedan.











100

„Ne krzna. Ne danas. Željela bih otkupiti onaj srebrni sat koji sam vam donijela prošli put." Stavila je ruku udžep u kojem je bila maramica. „Imam novac."

„Jako mi je žao, već je prodan."Iznenadio ga je njezin mali uzvik očaja. Pažljivo joj je proučio lice.„Gospodična, danas ste bili dobri prema jednom starcu kad ga nitko od njegovih vlastitih ljudi nije htio ni

pogledati. Zato ste zaslužili da ja budem dobar prema vama." Otišao je do police s lakiranim posudama za čaj.Otvorio je jednu i izvadio mali pusteni paketić.

„Evo", rekao je. „Koliko sam vam platio za sat?"Ni na trenutak nije pomislila da je zaboravio.„Četiri stotine kineskih dolara."Ispružio je svoju krhku ruku nalik na ptič ju nogu.Iz džepa je izvadila maramicu s novcem i položila mu je na dlan. Prsti su mu se brzo zatvorili oko nje. Uzela je

pusteni paketić i, ne pogledavši ga, stavila ga u džep.Bio je zadovoljan. „Vi sa sobom donosite dah duhova vatre, gospođice." Promatrao ju je na trenutak, a onda joj

nezgrapno zataknuo pramen bakrene kose iza uha. „Vi riskirati da doći ovdje, ali čini se da vas štite duhovi vatre.Vi ste jedna od njih. Ali zmija se ne boji vatre, ona voli njezinu toplinu. Zato budite oprezni."

„Bit ću." Dok je pažljivo prelazila preko krhotina, bacila je još jedan pogled preko ramena. Vatra možeprogutati zmije", rekla je.

„Samo gledajte."„Klonite ih se, gospodična. I komunista."Iznenadila ju je ta napomena. Impulzivno je pitala: „Jeste li vi komunist, gospodine Liu?"Lice mu je ostalo nepromijenjeno, ali ona je osjetila da se vrata između njih zatvaraju.„Kad bih bio dovoljno glup da budem pristalica komunizma i Mao Tse-tunga", rekao je glasno, kao da

razgovara s nekim na ulici, „zaslužio bih da mi nabiju glavu na kolac i stave je na gradska vrata, gdje bi je cijelisvijet mogao gađati blatom."

„Naravno", rekla je.On joj se naklonio, ali ne prije nego što je vidjela da se nasmiješio.



101

Možda je mrtav. Koliko je ona znala, Chang je već mogao biti mrtav. Te su riječi odjekivale u Lidijinoj glavi kao jedno od onih prokletih mjedenih zvona, a svaka vibracija kao da je otkidala djelić nje. Možda su ga već pronašli inapali. Kao gospodina Liua. Samo još gore.

Zurila je natrag kroz stari grad, no ovaj su joj put oči tražile znak Crne zmije među bučnom gomilom stisnutomu uskim uličicama. Na jednom je uglu naletjela na štand pripovjedača čija se publika smjestila na drvenim klupamaoko njega. Muškarac iz publike pogledao ju je uskim očima koje kao da su je poznavale. Bila je sigurna da ga nikadprije nije vidjela. Vrat mu je bio zamotan u široki crni šal i ona ga je poželjela strgnuti da pogleda ispod. Bi lipronašla zmiju? Ili krv s mača gospodina Liua? Činilo joj se da je njegov tihi pogled prati niz ulicu. Potrčala je.Ispod drevnog luka i uz Strand do Naselja.

Knjižnica. Unutra je bilo prohladno. Unutra je bilo sigurno. Kinezima ulaz nije bio dopušten.Kad je stigla do raskošne kamene zgrade s gotičkim prozorima i s nadsvođenim ulazom, već je bila bez daha.

Knjižnica se nalazila u samom centru Internacionalnog naselja, premošćujući glavni trg. Jedva se sjetila pristojnoreći „Dobar dan" gospođi Barker za pultom. Utrčala je u jedan od brojnih dugih, slabo osvijetljenih prolazaobrubljenih nebrojnim policama za knjige koje su se protezale sve do stropa. Projurila je do kraja prolaza, kao lisicakoja bježi pod zemlju.

Pokušala je duboko disati. Bilo je teško. Ništa nije bilo kako treba. Pluća joj se nisu htjela napuniti zrakom, akoljena su joj podrhtavala u ritmu lupanja srca. Chang An Lo, gdje si?

To je bila panika. Samo bezrazložna panika. Ta ju je pomisao razljutila, a ljutnja joj je pomogla u potiskivanjusuludih misli o zmijama i mačevima koje su joj se kovitlale po glavi. Kao da je odjednom otvorila dovod svježegzraka zbog kojeg joj je mozak ponovno proradio.

Naravno da nije bio mrtav. Naravno da nije. Osjetila bi da jest. Bila je sigurna da bi osjetila. Ali morala ga jenaći, upozoriti ga.

Naravno da muškarac koji je slušao pripovjedača nije bio jedan od njih. Naravno da nije. Zurio je u nju samozato što nije htio Strane vragove u kineskom dijelu grada. To je sve. Naravno. Naravno. Ne budi smiješna.Potonula je na hladne pločice i naslonila glavu na čvrstu, pouzdanu englesku policu za knjige iza sebe. Nije

imala pojma na koje se knjige naslanjala, ali sviđalo joj se što ih dodiruje. To ju je tješilo na neki čudan način kojinije razumjela. Zatvorila je oči.

„Lidija, vrijeme je da odeš kući."Lidija je otvorila oči. Trepnula je zbog stropne rasvjete i skočila na noge.„Malo si zadrijemala, draga? Pretpostavljam da si previše radila." Gospođa Barker imala je srdačno lice s

pjegicama na nosu, velikim poput kišnih kapi. Ponekad je u ladici svog stola čuvala karamelu za Lidiju.

„Zatvaramo za deset minuta."„Bit ću brza", rekla je Lidija i odjurila u drugi prolaz.Glava joj je bila kao od olova. Misli su joj grčevito posezale za ostacima nasilnih snova koji su joj opsjedali

kratak san, no ipak je odmah prepoznala čovjeka ispred sebe. Nesvjestan njezine prisutnosti, posezao je za knjigomvisoko na polici i ona je uspjela vidjeti naslov. Fotografija: Golo tijelo: Žensko.

„Zdravo, gospodine Masone. Nisam znala da vas zanima fotografija."On je poskočio; vidjela je da su mu prsti gotovo skliznuli s knjige, ali onda se pribrao i ležerno okrenuo glavu

prema njoj. Imao je srdačan izraz lica, ali je zbog tamnog odijela djelovao autoritarno i nepristupačno.„Dovraga i bestraga, nisam očekivao da ću te sresti ovdje, Lidija. Ne bi li trebala biti kod kuće, pisati domaću

zadaću?"„Samo posuđujem neke knjige."

„Hajde onda. Gospođa Barker želi zatvoriti."„Da, idem." Ali nije otišla; lijeno je prelazila prstom preko hrbata svezaka poezije ispred sebe i čekala da vidi

hoće li on vratiti knjigu na mjesto. Vratio ju je.„Znate li što bih htjela, gospodine Masone?" Nije ga se ni udostojala pogledati.





103

„Želim da ga uzmete."Čak joj je i majka izgledala zadovoljno.„Hvala ti, vrlo lijepo od tebe", rekao je dok je prihvaćao dar te ju je zbunjeno poljubio u obraz. Čeljust mu je

bila gruba. Pažljivo je odmotao vrpcu i pusteni omot, očito očekujući nekakvu sitnicu koju je sama napravila. Kad je ugledao srebrni džepni sat koji mu se sjajio na dlanu, lice mu je izgubilo svu boju i postalo bijelo kao papir, a onse gotovo srušio na kauč.

Valentina je prva progovorila. „Dobri Bože, malena, gdje si to našla? Prekrasno je."

„U zalagaonici."Alfred Parker pipao je sat, otvorio je poklopac, navio ga, popravio mu kazaljke, kao da mu ga se ruke nisu

mogle zasititi. Ni jedne sekunde pogled nije skinuo s njega, začuđeno je rekao: „To je moj sat."„Da."„Kako si znala u kojoj je zalagaonici?" „Jer sam ga ja onamo odnijela."Valentina ju je bijesno pogledala preko Alfredove glave i počela divlje gestikulirati rukama, kao da je kćeri

htjela zavrnuti vrat.Alfred je digao pogled i zapiljio se u Lidiju, polako shvaćajući značenje njezinih riječi. „Ti si ga ukrala?"„Da."Odmahnuo je glavom. „Želiš reći da si mi ti ukrala očev sat?" „Da."Rukom je protrljao usta, zadržavajući riječi. „Nije ni čudno što si me pitala je li vrijedan."

Lidija se osjećala gore nego što je očekivala. Dobio je sat natrag, pa zašto sad nije odlazio? Odlazio na ples.No, on je ustao i prišao joj bliže, tako da je sad stajao odmah do stola, tako blizu da mu je mogla vidjeti dlake u

nosu.„Ti si vrlo zla djevojka", rekao je napregnutim glasom, kao da trpi fizičku bol. „Molit ću se za tvoju dušu."

Jedna mu je ruka držala sat, a druga je bila na stolu, čvrsto stisnuta, i Lidija je znala da je bilo još mnogo toga što joj je htio reći, ali nije.

„Dobili ste ga natrag", promrmljala je, dok su joj se oči prkosno odbijale spustiti s njegovih. „Očev sat. Mislilasam da ćete biti sretni."

Nije odgovorio, samo se okrenuo i izašao iz sobe. „Dochenka, ti mala budalo", prosiktala je Valentina, „što sinapravila?"

Već je prošla ponoć kad je Lidija čula da joj se majka vratila. Koraci su joj glasno odjekivali u mračnoj i tihoj sobi,potpetice su škljocale po podnim daskama, ali Lidija je ležala u krevetu, licem okrenuta prema zidu, i pretvarala seda spava. Odbijala je otvoriti oči, čak i kad je Valentina povukla zavjesu i sjela na rub njezina kreveta. Sjedila jetamo dugo vremena, u tišini. Lidija je čula samo njezin nepravilan dah i šuštanje suknje, kao da su joj prsti bili

jednako nemirni kao i misli. Crkveni sat odzvonio je dvanaest i trideset pa onda, nakon vremena koje se Lidijičinilo kao vječnost, i jedan sat ujutro. Tek je tada Valentina progovorila.

„Imaš sreće što si još živa, Lidija Ivanova. Možda te on nije živu oderao, ali ja gotovo jesam. Prestrašila si me."Lidija je htjela prekriti uši, ali se nije usuđivala pomaknuti.„Smirila sam ga." Teško je uzdahnula. „No, ovo mi nije trebalo. Dvaput u jednom danu. Najprije policijska

stanica i sada sat. Mislim da si poludjela, Lidija."

Neko vrijeme više nije bilo riječi i Lidija se ponadala da joj je majka završila. Ali, prevarila se.„Sve je bilo laž, zar ne?"Valentina je čekala odgovor, a kad ga nije dobila, nastavila je: „Laži o tome odakle ti novac. Kad pomislim,

vidim da ih je bilo mnogo. Svaki put kad si rekla da ti je gospoda Yeoman platila da joj nešto obaviš ili da si našlanovčanik na ulici ili da ti je netko platio što si mu pomogla sa zadaćom. I nije postojao nikakav posao sgospodinom Willoughbyjem u školi, zar ne? Taj je novac došao od Alfredova sata. Ti si pokvareni lopov."

Valentina je duboko uzdahnula. Ali Lidija se gušila.„Moraš prestati. Odmah. Ili ćeš završiti u zatvoru. Neću to dopustiti. Ne smiješ krasti. Ne opet. Nikad više.

Zabranjujem ti."Riječi su joj postale isprekidane. Odjednom je ustala s kreveta i Lidija je opet čula udaranje potpetica i vidjela

treptaj svijeće u majčinu dijelu sobe. Pozlilo joj je kad je čula zveckanje boce o rub šalice. Sklupčala se u klupko

ispod plahte i pritisnula šaku uz usne, tako jako da je boljelo. Njezina majka ju je mrzila. Rekla joj je da jepokvarena. Ali, da nije bila pokvarena, već bi davno umrle od gladi negdje u prljavštini. Pa što je onda bilo dobro?Ili loše?



104

Pomagati komunistima. Je li to bilo dobro ili loše?U glavi je počela recitirati Wordsworthovu pjesmu koju je ranije učila za zadaću. Da nadglasa riječi u svojoj

glavi. Samotan sam ko oblak luto11 ... Ali, što je oblak znao o samoći?

11 Prijevod Luke Paljetka, Antologija pjesništva engleskog romantizma, Zagreb, Konzor, 1996.



105

Chang je jedva čuo njezine korake iza sebe, toliko je bila tiha. Neprimjetna kao lisica. Ali znao je da je to ona jednako kao što je poznavao otkucaje vlastita srca. Prestao je promatrati rijeku i okrenuo se prema djevojci. Odnjezine je pojave u cijelom tijelu osjetio navalu užitka, slatkog kao med. Nije nosila šešir i masa kose blistala joj jena suncu kao bakar, ali oči su joj bile pune sjena. Nikad prije nije izgledala tako krhko.

„Nadala sam se da ću te naći ovdje", stidljivo je rekla. Rukom je pokazala na potok i usku traku pijeska nakojoj mu je zašila nogu. „Tako je tiho, tako prekrasno. Ali, ako si došao ovamo da budeš sam..."

„Ne, molim te." Naklonio joj se i rukom je pozvao da ostane. „Ovdje je bila sumorna pustinja dok ti nisi došla."Uzvratila mu je naklon. „Počašćena sam."Učila je kineske običaje. Iznenadio ga je duboki osjećaj zadovoljstva koji mu je ta pomisao dala.Sjela je na veliku, ravnu stijenu, rukom pogladila sivu površinu toplu od sunca i zagledala se u guštera koji je

istrčao iz jedne pukotine. Gušter je bio prljav i siv, s dugim, šiljastim kandžama.„Želim te upozoriti, Chang An Lo. Zato sam došla."„Upozoriti me?"„Da. U opasnosti si."Osjetio je težinu te riječi na svojim prsima. „Kakvu opasnost vidiš?"Tiho je čučnuo kraj ruba vode i okrenuo glavu tako da ju je mogao vidjeti. Nosila je svijetlosmeđu haljinu koja

se stapala s bojom drveća. Oči su im se srele.„Opasnost od Bratstva Crne zmije."Ispustio je bijesan, siktavi zvuk. „Hvala na upozorenju. Oni mi prijete, to znam. Ali kako si ti čula za Crnu

zmiju?"Dobacila mu je slabašan smiješak. „Malo sam popričala s dvojicom muškaraca s tetovažama crne zmije na

vratu. Odvukli su me u automobil i zahtijevali da im kažem gdje si ti."Iako je pokušala umanjiti opasnost cijelog incidenta, njemu je srce gotovo stalo. Uronio je ruku u vodu da

sakrije drhtanje. Morao je kontrolirati svoj bijes, ne dopustiti da bijes kontrolira njega. Njegove su se tamne očizagledale u njezine.

„Lidija Ivanova, dobro me slušaj. Drži se dalje od kineskog staroga grada. Ne prilazi mu, a budi oprezna čak i usvom naselju. Crne zmije su moćne, a ugriz im je otrovan. Ubija polako i okrutno i..."

„U redu je. Pustili su me. Ne moraš biti tako bijesan."Nasmiješila mu se i njegovo je srce ponovno počelo kucati. Rukom je prošla kroz kosu kao da je htjela izvući

misli iz glave, a njezina je želja da razgovara o drugim stvarima bila toliko očita da ju je mogao osjetiti u vršcimaprstiju.

„Gdje živiš, Chang An Lo?"

Odmahnuo je glavom. „Bolje da ne znaš.",,Oh."„Tako je sigurnije za tebe. Da ne znaš ništa o meni."„Čak ni čime se baviš?"„Ne."Razdraženo je otpuhnula, naduvši obraze kao što gušteri ponekad znaju, a onda nakrivila glavu i zamamno se

osmjehnula.„Hoćeš li mi barem reći koliko imaš godina? To ne može škoditi, zar ne?"„Ne, naravno da ne. Devetnaest."Njezina su pitanja bila nepristojna, previše osobna, ali je znao da joj to nije bila namjera pa se nije uvrijedio.

Bila je fanqui, a očekivati suptilnost od Stranog vraga bilo je isto kao očekivati da žaba krastača propjeva kao

slavuj.„A tvoja obitelj? Imaš li braću ili sestre?"„Moja obitelj je mrtva. Svi su mrtvi."„O, Chang, tako mi je žao."



106

Izvadio je ruke iz vode i iz blata izvukao žabu. „Jesi li gladna, Lidija Ivanova?"

Zapalio je vatru. Žabu je zamotao u lišće i ispekao zajedno s dvije ribice koje je ulovio u rijeci, a ona je svoj dio sužitkom pojela pred njim. Od četiri grančice izrezbario je rudimentarne štapiće za jelo i uživao učeći je da se služinjima, dodirujući joj prste i svijajući ih oko štapića. Kad je ispustila komad ribe, nasmijala se tako da su vrbepočele šaputati iznad njihovih glava, a čak je i Lo-shen, božica rijeke, zastala da je osluhne.

Nikad nije vidio Lidiju tako opuštenu. Udovi su joj omekšali, oči izronile iz svojih sjena i izgubile onaj oprezni

izgled koji je bio dio nje jednako koliko i njezina vatrena kosa. Znao je što je to značilo: osjećala se sigurno.Dovoljno sigurno da mu ispriča priču o tome da je s osam godina slomila ruku kad je pokušala oponašati uličneakrobate i napraviti salto unatrag. Mala Kineskinja povezala joj je prijelom s dva bambusova štapi ća za jelo da jojstabilizira ruku dok ne stigne kući. Majka ju je izgrdila, ali čim joj je ruka zacijelila, dogovorila se s jednomruskom balerinom da je nauči pravilno raditi salto unatrag. Za demonstraciju, Lidija Ivanova skočila je na noge,bacila se u zrak i napravila savršen salto od kojeg joj je na trenutak haljina poletjela preko glave na krajnjenepristojan način. Ponovno je sjela i nacerila se. Obožavao je njezin osmijeh.

Nasmijao se i zapljeskao. „Ti si carica Potoka guštera", rekao je uz naklon glavom.„Mislila sam da komunisti ne odobravaju carice", uzvratila je sa smiješkom i ispružila se na pijesak, a bose je

noge prepustila strujanju hladne vode.Mislio je da ga zadirkuje, ali nije bio siguran pa nije odgovorio. Promatrao ju je dok je ležala u hladu, a vršak

jezika joj je provirivao između usana, kao da kuša svježi povjetarac koji je dolazio s rijeke. Imala je tanko tijelo imale grudi, ali stopala su joj bila prevelika za kineski ukus. Bila je toliko različita od svih ljudi koje je ikadupoznao. Tako drugačija, tako vatrena. To stvorenje koje je kršilo sva pravila izazivalo mu je čudnu toplinu uprsima zbog koje mu je bilo teško napustiti je.

„Moram ići", tiho je rekao.Okrenula je lice prema njemu. „Moraš li?"„Da. Idem na sprovod."Njezine jantarne oči su se raširile. „Mogu li ići s tobom?"„To nije moguće", odsječeno je odgovorio. Njezina bi drskost iskušala strpljenje samih bogova.

Stajali su na kraju povorke. Trube su trubile. Osjećao je blizinu djevojke lisice iza sebe, naslu

ćivao je njezinouzbuđenje. Bila je malena i mršava kao mladi Kinez, a odjeća koju je posudio za nju - bijela tunika, široke hlače,

sandale od filca i široki, slamnati, stožasti šešir - učinila ju je nevidljivom. Ali, njezina je prisutnost brinulaChanga.

Bi li Yuesheng bio nezadovoljan? Hoće li prisutnost fanquija na njegovu sprovodu ojačati zle duhove koje sububnjevi, činele i trube trebali otjerati? O, Yuesheng, prijatelju, uistinu sam zač aran.

Čak je i nebo bilo bijelo, bojom žalosti pokazujući svoju tugu za Yueshengom. Kola s lijesom na početkudostojanstvene povorke bila su obavijena valovima bijele svile, a vukla su ih četiri muškarca koja su svoju bolpokazivala potpuno bijelom odjećom. Budistički svećenici u haljama boje šafrana udarali su u bubnjeve i posipalibijele latice po vijugavom putu prema hramu. Chang je osjetio da mu je djevoj čin obraz okrznuo rame kad sepojačao stisak gomile oko njih.

„Čovjek u dugoj bijeloj halji i ma-gua jakni", promrmljao je, „onaj koji se bacio na zemlju iza lijesa, to jeYueshengov brat."

„Tko je onaj krupni muškarac u...?"„Psst! Ne govori. Drži glavu dolje." Bacio je pogled preko ramena, ali činilo se da nitko ne obraća pažnju na

njih. „Veliki muškarac je Yueshengov otac."Pjevanje svećenika nadglasalo je njihove riječi.„Što ti ljudi bacaju u zrak?"„To je lažni, papirnati novac. Da umilostive bogove."„Šteta što nije pravi", prošaptala je kad joj je novčanica od pedeset dolara prolepršala kraj nosa.„Psst!" Prestala je govoriti. Bilo je dobro znati da lisica može držati jezik za zubima. Dok su se polako kretali prema

hramu, Chang se počeo prisjećati Yueshenga i njihove povezanosti. Uvijek ga je mučilo što Yuesheng tri godinenije vidio ni razgovarao sa svojim ocem zbog gnjeva koji je osjećao prema njemu. Tri duge godine. Preci su





108

„Bit će sretniji kada donesemo slobodu njegovoj okovanoj Kini", žestoko je prošaptao Chang. Duboko jeudahnuo parfumirani zrak. „A Yueshengov otac će nam pomoći da taj dan brže stigne. Htio on to ili ne."





110

Thea je dirnula naivnost njegova prijatelja. U njoj je bilo neke bespomoćnosti. Theovu nevinost progutao jepucanj u jednom uredu u Kensingtonu deset godina ranije i od tada je uvijek očekivao da će naletjeti na ono najgoreu ljudima. Jednostavno se činilo da je uvijek tako bilo. Uvijek isto. Zato je volio biti učitelj. Djeca su bila kaoneobrađen materijal; za njih je još bilo šanse. A naravno, tu je bila i Li Mei. Ona mu je davala nadu. Ali, Parker jebio čudan momak jer su njegovi sjajni rubovi još bili netaknuti, stvarnost ih nije potamnjela niti im okrhnularubove. Ovih je dana to bila rijetkost. Osvježavajuće, na svoj način. Osim toga, danas je nešto u njemu bilodrugačije, nešto puno zanosa.

„I", Parker je spustio glas, „nakon samo osamnaest mjeseci, podnio je ostavku u Građevinskim dozvolama."„Prosvijetli me."„Glasine. Ništa određeno, razumiješ." „Reci već jednom, čovječe."„Mito."„Ah!"„Plave kuverte. Zgrade koje su nicale ondje gdje nisu smjele. Takve stvari. U pravi tren je dao ostavku i

otplovio za Junchow. Samo Bog zna kako se ovdje uspio dokopati mjesta u Odjelu za obrazovanje, ali očito jedobar u svom poslu, iako ga podređeni baš i ne vole. Nisu htjeli reći više. Pretpostavljam da se boje za svojamjesta."

„Ne bi li se i ti bojao?"Parker je izgledao zaprepašteno. „Naravno da ne bih. Ne ako bih vidio korupciju."

Djevojka se vratila s još jednim čajnikom koji se pušio i napunila im šalice.„Xie xie", rekao je Parker. Hvala.Theo se gotovo zagrcnuo vrućom tekućinom. „Dobro rečeno, Alfrede."„Pa, pomislio sam da bih mogao naučiti malo žargona dok sam ovdje. Dobro dođe u mojoj profesiji, a

uostalom, znaš, prijatelju, postoji netko koga želim impresionirati."Theo je gledao kako lice njegova prijatelja postaje ružičasto.„Alfrede, mangupe jedan. Tko je sretna dama? Netko koga znam?"„Da, zapravo je znaš. Ona je majka jedne tvoje učenice."„Valjda ne Anthea Mason."

Parker je izgledao ljuto. „Naravno da ne. Dama se zove Valentina Ivanova." Sam spomen njezina imenaizmamio mu je stidljiv smiješak.

„Za ime Božje, Alfrede", oštro je rekao Theo, „ti mora da si poludio. Tražiš nevolje."Parker je trepnuo iza svojih naočala, iznenađen neočekivanom žestinom Theova odgovora. „Kako to misliš,

Theo? Ona je divna žena."„Oh, prekrasna je, to priznajem. Ali ona je bijela Ruskinja."„Pa? Što tu ne valja?"Theo je uzdahnuo. „Oh, Alfrede, svi znaju da se te žene očajnički žele udati za Europljanina. Bilo kojeg

Europljanina. Jadna stvorenja su zaglavila ovdje, bez papira, bez novca, bez posla. To je sigurno pakao. Zato supolovica prostitutki u junchowskim bordelima bijele Ruskinje. Ne budi tako šokiran, to je činjenica." Ublažio jeton. „Žao mi je što ću te razočarati, prijatelju, ali ona te samo iskorištava."

Parker je odmahnuo glavom, ali Theo je mogao vidjeti da njegovo pouzdanje iščezava. Novinar je skinuonaočale i počeo ih temeljito čistiti snježno bijelom maramicom. „Mislio sam da ćeš razumjeti", osorno je rekao nepodignuvši pogled. „Bar ti, od svih ljudi. Da ćeš razumjeti tu stvar s ljubavi. Da čovjeka natjera da se osjeća..."Zastao je.

„Bolesno?"Parker se pokušao nasmiješiti. „Da, osjećam se bolesno." Vratio je naočale na nos i ukočeno se zagledao u

pažljivo složenu maramicu među svojim prstima. „Svuda vidim njezino lice", tiho je rekao. „U ogledalu dok sebrijem, na praznoj stranici dok pišem svoje članke, čak i na upijajućem papiru na stolu staroga Gallifreya - to mi jeurednik - za vrijeme dogovora o rokovima."

„Zaista si gotov, stari druže. Upecala te."„Mislio sam da ćeš ti razumjeti", ponovio je.„Zato što sam s Li Mei, misliš? Ne, Li Mei nije sa mnom zbog novca, to ti jam čim. Za početak, na moju veliku

žalost, ja novca nemam, a uostalom, ona dolazi iz bogate kineske obitelji koja joj je zbog mene okrenula leđa. Takoda je to potpuno različita situacija. Upozoravam te, drži se dalje od Valentine Ivanove. Ona će nestati onog trenutka

kad je odvedeš u Englesku."



111

Parkerova usta bila su stegnuta. Odgurnuo je šalicu čaja na stranu ne dotaknuvši je. „Ja se jesam pitao što takvaprekrasna, pametna žena vidi u momku kao što sam ja."

,,O, Alfrede, daj se saberi. Kao što sam rekao, ti si pravi dijamant."Alfred je ukočeno slegnuo ramenima.„Gle, zašto ne bi jednostavno uživao u njezinu društvu? Spavaj s njom nekoliko mjeseci i izbaci njezin parfem

iz krvi, a onda je prestani..."„Theo, ti možda imaš bezosjećajnu, pogansku dušu", bez ogorčenosti je rekao Parker, „ali ja nemam. Ja sam

kršćanin, vidiš, i kao takav nastojim slijediti Njegove zapovijedi. Tako da ne, neću je odvući u krevet i onda jenapustiti."„Onda si zaista budala, prijatelju moj."Među njima je nastupila tišina. Pristupila im je djevojka koja je nudila ušećerene okruglice na pladnju, ali oboje

su joj mahnuli da ih ostavi na miru. Iza njih, muškarac je trijumfalno uzviknuo kad je pobijedio u partiji mahjonga.Theo je zapalio cigaretu. Grlo ga je boljelo; u posljednje je vrijeme previše pušio.

„Ostavi je sad", tiho je rekao, „prije nego što se previše upleteš. Ovo ti govorim za tvoje dobro. I ne zaboravi da je tu i kći, problematična kći."

Parker je nesigurno prešao rukom preko svojega visokog čela, pokušavajući sabrati misli. „Ne znam, Theo,možda si u pravu. Sve mi se čini da je ljubav razorna sila. Ljubav prema osobi, prema idealu, prema domovini. Onaizbriše sve ostalo i iza sebe ostavi pustoš. A što se tiče kćeri, nemoj mi je ni spominjati. Za tu djevojku nema

pomoći. "



112

Chang je stajao u tami. Nepomičan poput kamena. Bili su ondje, svuda oko njega. Mogao ih je čuti. Šuškaj rukava,bedro koje je okrznulo zid, struganje cipele po šljunku. To je bilo opasno. Pokazati se na sprovodu. To je značilo daće ga pronaći, znao je to. Ali, izbjegavanje Yueshengova posljednjeg trenutka donijelo bi mu sramotu. Yuesheng jebio njegov krvni brat i dugovao mu je poštovanje, pogotovo jer je jednako tako tijelo koje je ostalo ležati upodrumu one noći kad ih je napao Kuomintang moglo biti Changovo. I sad su Crne zmije bile ovdje. Smrt je ležalau sjeni, čekajući svoju gozbu.

Nalazio se na kamenom popločenom trgu u starom gradu, leđa pritisnutih uz čavlima okovana hrastova vrata,uvučena ispod nadsvođene veže. Crne pojave letjele su od jedne ulice do druge, brzo nadirući iz svih smjerova.Pokreti u vežama. Oštre oči koje ga traže. Nije bilo mjeseca da osvijetli oštrice u njihovim šakama, ali on nijesumnjao da su tamo, žedne krvi.

Vidio ih je šest, ali čuo je da ih je više. Jedan se prislonio uza zid na ne više od deset koraka desno od njega,

čuvajući ulaz u usku hutong, uličicu koja je vodila duboko u labirint stražnjih ulica. Hrapavo je disao. Uz tihi skok iudarac petom prema gore, Chang mu je zaustavio disanje, ali prije nego što je tijelo palo na tlo, on je već bio uhutongu i trčao, nisko i gipko. Svjetlo se prelilo s jednog prozora na katu iznad njega, a iza le đa mu je odzvoniouzvik, ali on se nije okrenuo.

Kretao se brže. Uronio u još dublju tamu. Stopala su mu se klizala po trulom sme ću. Vodio ih je kroz uličice,razdvajajući ih dok su se borili za brzinu tako da najbrži čovjek, kad se našao na raskršću šest metara ispred svojihdrugova, nije ni znao što je to izletjelo iz sjene i zabilo mu se u prsa, lome ći mu rebra kao da su grančice, sve doknije bilo prekasno i on više nije mogao disati.

Chang je letio kroz tamu. Krivudajući i izvijajući se. Napadajući iz zasjede. Jedan je čovjek izgubio nogu, adrugi vid na jedno oko. Ali noćni pokretni nužnik, kola natrpana ljudskim izmetom čiji je smrad mogao ugušitičovjeka, zapriječila su mu put i prisilila ga da skrene lijevo niz padinu koja nije vodila nikamo. Smrtna zamka.

Visoki zidovi s tri strane neravnog dvorišta. Jedan ulaz. Jedan izlaz. Šest muškaraca raširilo se iza njega, teškodišući i pljujući otrov. Trojica su imala noževe, dvojica mačeve, a jedan je u ruci držao pištolj uperen ravno uChangova prsa. Nešto je glasno rekao i čovjek s mačem je stupio naprijed. Napao je Changa, a duga je oštricafijuknula zrakom. Chang je umirio disanje, iskoristio energiju koja mu je sukljala kroz žile i jednim glatkimpokretom noge pomeo svog napadača. Ubod boli proparao mu je bok, ali on je napravio tri brza koraka i skočio uzrak prema stražnjem zidu, pokušao pronaći hvatište za prste, poskliznuo se, opet uhvatio i prebacio pete prekoglave u punom luku. Na krovu, ali ne i siguran. Metak mu je prohujao kraj uha.

Urlik bijesa odjeknuo je dolje u dvorištu i čovjek s pištoljem je zgrabio oružje iz ruke mačevatelja i jednim muudarcem rasporio utrobu. Ranjenik je pao na koljena, pokušavajući uhvatiti vlastite iznutrice koje su mu ispadale izutrobe, a krik boli oteo mu se iz usta. Vrisak je prekinuo drugi udarac mačem, od kojeg mu se glava otkotrljala ukanalizaciju. Pištolj je ponovno usmjeren prema krovu. Ali Changa više nije bilo.

Lidija je imala vremena za razmišljanje. Potez od dvadeset metara u sredini terena bio je ogoljen, ali se oko njegatravnjak širio poput treperavoga zelenog jezera. Trava je bila precizno podšišana i održavana s poštovanjem koje ju

je zbunilo jer se činilo da muškarci više brinu za travu nego za vlastitu djecu. No, ona je obožavala gledati kriket.Voljela je zamišljati da se ta ista scena odvija na drugom kraju svijeta, u Engleskoj. Baš u ovom trenutku tratine usvakom selu i gradu zaposjeli su muškarci u bijelim flanelskim hlačama koji su se šepirili svojim štitnicima ištapovima i nabijali po maloj, tvrdoj lopti. To je bilo tako čudesno besmisleno. Pogotovo po ovoj vrućini. Takobizarnu igru mogli su smisliti samo ljudi koji po cijele dane nisu radili ništa. Muškarci u bijelom.

Jednoj naciji značili su sport. Drugoj su značili smrt. Različiti svjetovi. Oceanima udaljeni. Ali, što se dogodi snekim tko je uhvaćen u sredini? Utopi li se?

„Još čaja, draga? Izgledaš kao da si miljama daleko."

„Hvala, gospođo Mason." Lidija je uzela čaj, odvratila misli od Chang An Loa i poslužila se još jednimsendvičem s krastavcima, dodavši ga na tanjur koji je stajao na rukohvatu njezine ležaljke.



113

Pollyina majka nosila je velike sunčane naočale i šešir širokog oboda ukrašen ružama iz njezina vrta, ali ništanije moglo potpuno sakriti modricu na lijevom oku niti oteklinu na jagodičnoj kosti. „Spotaknula sam se prekoAhila, Christopherove lijene stare mačke, i udarila u vrata, blesava kakva jesam", Lidija je čula da sa smiješkomobjašnjava ostalim ženama, ali njihovi izrazi lica su jasno govorili da joj nitko ne vjeruje. Lidija ju je počela gledatis novim poštovanjem. Pojaviti se danas ovdje, na utakmici, i suočiti se s poniženjem s odlučnim smiješkom isigurnom rukom dok je točila čaj, za to je trebalo hrabrosti.

„Gospođo Mason", glasno je rekla, „to je tako lijepa haljina, uistinu vam pristaje." Haljina je bila cvjetna i puna

volana, kakvu bi samo Engleskinja mogla obući.„Pa, hvala ti, Lidija", rekla je Anthea Mason. Na jedan užasan trenutak Lidija je pomislila da će zaplakati, no

ona je samo nabacila osmijeh na lice i još jedan sendvič na Lidijin tanjur.Na igralištu je Christopher Mason osvojio još četiri boda, ali Lidija se odbijala pridružiti pljesku. Pokraj nje je

Polly sjala od ushićenja i mazila svog psića po glavi u pokušaju da ga razveseli. Durio se jer ga je držala na uzicikad je loptica upravo molila da je ulovi.

„Nije li tatica spretan, Toby? Danas će biti jako dobro raspoložen.Lidija je nije htjela pogledati.

„Poginut ćeš, Lyd."

„Ne pričaj gluposti. To je samo sprovod."„Ali zašto? Nitko ne ide na kineske obrede. Domaći se drže za sebe kao i mi. Tako su svi sretni. Morašprihvatiti činjenicu da nas ne vole, Lyd, i da su drugačiji od nas. Miješanje. Nije moguće."

„Kako znaš?"„Jednostavno nije. To svi znaju."„Nisi u pravu. Chang i ja smo...", Lidija je tražila riječ koja neće šokirati Polly „... prijatelji. Mi razgovaramo

o... pa, stvarima, i ne vidim razloga zašto se ne bi mogli miješati. Pogledaj svu djecu koji imaju ame kad su mali,zaista ih vole. Zašto bi se to moralo promijeniti samo zato što djeca odrastaju?"

„Jer oni imaju drugačija pravila."„Znači, ti tvrdiš da to funkcionira samo kad oni usvoje naša pravila i žive kao mi?" „Da."

„Ali, oni su samo ljudi, Polly. Kao i mi. Trebala si vidjeti i čuti njihovu tugu na sprovodu. Patili su kao što i mipatimo. Porezi ih i oni će krvariti. Pa što onda znače pravila?"

,,O, Lyd, taj Chang An Lo ti je potpuno pomutio mozak. Moraš ga zaboraviti. Iako moram priznati da se čini da je gospodinu Theu dobro s njegovom lijepom Kineskinjom."

„Ali nije je oženio, zar ne?"„Upravo tako.",,I Anna Calpin je voljela svoju amu kad je bila mala, ali sad je tjera da joj po zimi grije zahodsku dasku tako

da sjedi na njoj deset minuta prije nego što je Anna mora upotrijebiti."„Znam. Ali ti nikada nisi imala kineske sluge, Lyd. Ti ne razumiješ."„Ne, Polly. Ne razumijem."

Ulica je izgledala uobičajeno. Kineski uli

čni prodava

čstajao je na uglu pokušavaju

ći prodati sjemenke suncokreta ivruću vodu, dječak se igrao špekulama u kanalizacijskom odvodu, a stara ruska babuška sjedila je u veži u stolici

za ljuljanje i čerupala perlinku. Pod njezinim su nogama dva prljava ulična mangupa hvatala perje koje je padalo injime punila jastučnicu. Veliki kotači rikše klepetali su po ulici i dizali prašinu.

Lidija je pokušavala shvatiti što ju je natjeralo da stane. To je bila njezina ulica. Prošla ju je milijun puta. Bilo je vruće, ona je bila prašnjava i haljina joj se lijepila za kožu. Trebala je hladno pi će. Nalazila se samo 2O metaraod svojih vrata. Pa što se onda dogodilo? Zbog čega je zastala?

Budi oprezna, Lidija. Ne sanjari dok hodaš. Pustili su te jednom, ali drugi put neće. Changove riječi. I zaista jebila oprezna, gledala je oko sebe, ali nije vidjela ništa zbog čega bi trebala biti nervozna. Kvragu, možda je Pollybila u pravu. Možda joj je zaista pomutio mozak ni oko čega. Požurila je niz ulicu, gubeći strpljenje, ali je, dok jeotključavala ulazna vrata, osjetila neko micanje iza sebe. To nije bilo nešto što je vidjela ili čula, samo iznenadno

strujanje zraka iza njezinih leđa. Nije se okrenula, samo se bacila preko praga i zalupila vrata iza sebe. Svom setežinom naslonila na njih i zadržala dah. Osluškujući.

Ništa. Automobilska truba, dječ ji smijeh, divlji krik galeba iznad njih.Duboko je uzdahnula. Je li to umislila?



114

Čekala je dok su minute prolazile. U ušima su joj još tutnjali udarci pulsa.

„Lidija, moi vorobushek, dođi ovamo, dođi", dozivala ju je gospođa Zarja s kraja hodnika. Na sebi je imala jarkoružičasti kimono, a u kosu su joj bili upleteni metalni vikleri. „Imam malo slatkog krumpira za tvogagospodina Sun Yat-sena. Evo, uzmi."

Lidija je krenula, ali noge su joj bile teške. „To je lijepo od vas, gospođo Zarja. Sun Yat-sen će biti sretan."Sjetila se grumena trave, čvrsto stisnutog u šaci, koji je prokrijumčarila iz kriket kluba. „Večeras je neka posebnaprilika?"

„Da, da. Idem na zabavu", ponosno je rekla gospođa Zarja. „Čitanje poezije u vili generala Manlikova. On jebio prijatelj mog muža i, kao fin čovjek, nije zaboravio udovicu svoga starog druga."„Dobro se zabavite." Lidija je pobjegla uz stepenice. „Hvala na slatkom krumpiru. Spasibo."

Kad je došla do kraja stubišta, čula je glasove koji su dolazili iz potkrovlja. Glasove koje je osjećala kao udarce ulice. Zastala je. Jedan je bio glas njezine majke, tih i napet; drugi, muški, bio je povišen i zvučao je ljutito. Govorilisu ruski. Tiho je otvorila vrata. Dvije figure sjedile su na kauču, brzo pričale i gestikulirale rukama. Lidija jeosjetila drhtaj uznemirenosti i htjela otići, ali bilo je prekasno. To je bio muškarac iz policijskog prepoznavanja,veliki, bradati medvjed s masnim, crnim kovrčama i povezom preko oka, onaj s vuč jim čizmama. Pokraj njega jeValentina izgledala kao sitno, egzotično biće koje je balansiralo na rubu kauča. Muškarac je svojim jednim tamnimokom zurio ravno u Lidiju i to je bilo dovoljno da joj obrazi počnu gorjeti.

„Gle, žao mi je", rekla je u jednom dahu. „Nisam htjela da se policija tako okomi na tebe, samo sam..."„Lidija", brzo je rekla njezina majka, „Lav Popkov ne govori engleski.",,Oh... pa, reci mu da se ispričavam, mama." Valentina je progovorila na ruskom.On je polako kimnuo i ustao na noge, ispunjavajući tavansku sobu svojim masivnim ramenima, sagnuo glavu

da ne udari u niski strop te i dalje zurio u Lidiju. Nije bila sigurna je li mu pogled bio pun neprijateljstva iliznatiželje, ali kakav god je bio, stvarao joj je neugodu. No, ono što nije razumjela bilo je kako je, dovraga, saznaogdje živi. Chyort! Bila je nervozna ko sam vrag.

On je došao do vrata i ona se preplašila da će joj iz te blizine otkinuti glavu jednom od svojih ogromnih šapa.„Žao mi je", ponovila je prije nego što je mogao izvući svoje pandže i pružila mu ruku.Na njezino iznenađenje, prihvatio ju je, progutao je u svojoj i nježno je pretresao. No, i dalje joj se činilo da je

njegovo crno oko promatra s gađenjem.

„Do svidania", pristojno je rekla. „Doviđenja."On je zagunđao i odgegao se van.

„Mama, što je htio?"Ali, Valentina nije slušala. Točila si je piće. U čašu, ne u šalicu, primijetila je Lidija, još jedan znak Alfredove

velikodušnosti.Njezina majka je otišla do novog zrcala na zidu i zagledala se u svoj odraz dok je pila prvi gutljaj votke.„Stara sam", promrmljala je i rukom prešla niz obraz i vrat, preko obline grudi i boka. „Stara i suha kao pas

lutalica s glistama."„Nemoj, mama. Ne počinji. Ti si prekrasna, svi tako kažu, i imaš samo trideset i pet godina."„Ova smrdljiva klima uništava mi kožu." Približila je lice zrcalu i prstom polako prošla oko očiju.Votka je uništava još brže."Njezina majka nije odgovorila, samo je zabacila glavu unatrag i izlila alkohol niz grlo, a onda na trenutak

zatvorila oči.Lidija se okrenula i pogledala kroz prozor. Starica je zaspala u svojoj stolici za ljuljanje, a dva mangupa

pokušavala su joj izvući napola očerupanu pticu iz ruke; ali njezini prsti nisu popuštali, čak ni u snu. Lidija senagnula kroz prozor i povikala na njih. Odustali su od svoje lovine i otrčali niz ulicu s jastučnicom punom perja.Nebo iznad krovova bilo je prošarano bojom jorgovana dok je sunce klizilo sve dalje od Kine. Lidija nijeodustajala.

„Što je taj čovjek htio, mama?"Valentina je stajala za stolom, ponovno puneći čašu. „Novac. Nije li to što svi žele?"„Nisi mu ga dala."

„Kako bih mu mogla dati novac koji nemam?"Lidiji je palo na pamet da joj otme bocu i istoči votku kroz prozor, ali to je već jednom probala i znala je da

nema smisla. To je bilo kao guranje štapa u osinje gnijezdo; samo je pogoršalo stvar.









118

Lidija je čvrsto odlučila uživati u večeri. Njezina prva zabava. Održavala se u jednoj od velikih vila na aveniji koja je razgraničavala Rusku i Britansku četvrt, gdje se Lidija ponekad dolazila diviti raskoši koju je nekolicini sretnikakupio džep pun carističkih dragulja. Ali, večeras se zbog glazbe osjećala još gore. Melodija se poput bujice prelilapreko njezinih brana i oslobodila sve u njoj. Riječi koje je izrekla majci i njezino strahovanje za Changaizmijenjivali su joj se u glavi dok više nije mogla misliti.

Svirao je romantičan dio iz Borodinova Princa Igora, jednog od pripadnika ruske Moćne gomilice, i to dostadobro, ali ipak ne onako kao što bi to odsvirala njezina majka. Lidija se usredotočila na ruke pijanista koje sumilovale tipke kao što su njezini prsti milovali zeč je krzno. Intimno i čeznutljivo.

„A sada plešemo", izjavila je gospođa Zarja, „prije nego što netko počne pjevati jednu od onih žalosnihgruzijskih tužaljki."

Redovi stolica pomaknuti su na krajeve plesne dvorane i parovi su počeli izlaziti na podij. Gospođa Zarjaspustila je svoje pozamašno tijelo kraj Lidije, a njezina je raskošna večernja haljina od tafta zašuštala. Haljina jeimala jak miris na naftalin i sitnu zakrpu na jednom rukavu, gdje je gospođa Zarja vjerojatno zapela za nešto, aliLidija se poigravala s idejom da je to bila rupa od boljševističkog metka.

„Kako ti se zasad sviđa?" pitala je gospođa Zarja.„Jako je lijepo. Spasibo." „Odlično. Otlichnol" Začudo, Lidiji se najviše svidio sat čitanja poezije na početku večeri. Nije razumjela ni riječi, naravno, ali to joj

nije bilo važno. Važan je bio taj zvuk. Glas Rusije. Puni samoglasnici i složene kombinacije koje su se kotrljale uustima govornika i nekako odzvanjale. Iznenadilo ju je što su joj u tome uši nailazile zadovoljstvo.

„Sviđala mi se poezija", rekla je, ,,i sviđaju mi se lusteri."

Gospođ

a Zarja se nasmijala i potapšala je po ruci. „Naravno da ti se sviđ

a, vrapčiću." Velike su joj se gruditresle od veselja.

„Mislite li da će me netko pitati za ples?" Lidijine oči ljubomorno su slijedile uskovitlane plesače. Bilo joj jesvejedno tko će je zamoliti. To je čak mogao biti i jedan od ovih staraca s carističkim medaljama na prsima i tugomu očima, samo da je netko zamoli. Neki muškarac.

,,Nyet. Ne. Naravno da ne možeš plesati." „Ali mogu, dobro mi ide. Znam..,"„Ne. Nyet." Gospođa Zarja sklopljenom joj je lepezom oštro potapšala koljeno. „Premlada si. To ne bi bilo

dolično. Još si dijete. A djeca ne plešu s muškarcima."U tom im se trenutku naklonio general Manlikov, plećata i impresivna figura valovite bijele kose i izrazito

uspravnoga držanja, i ponudio ruku gospođi Zarji. Ona je naklonila glavu i pridružila mu se na plesnom podiju.Lidija ih je promatrala. Živciralo ju je kad su je zvali djetetom, ali većina od pedesetak prisutnih bili su starci. Jedni

su bili dobro odjeveni, drugima je odjeća pokazivala znakove iznošenosti i krpanja kao i haljina gospo

đe Zarje, alisvi su bili povezani sviješću o pripadnosti istoj klasi i državi. Nalazili su se u raskošnoj plesnoj dvorani, u kojoj je

cijeli jedan dugački zid bio prekriven visokim, pozlaćenim ogledalima, a elegantni lučni prozori na drugom ziduotvarali su se na terasu i vrtove. Vani je bilo mračno, kao da nije bilo ni mjeseca ni bogova. Jarka svjetla i smijeh udvorani ohrabrili su Lidiju.

Ustala je, otišla do jednoga francuskog prozora i zagledala se u mrak. Ništa se nije micalo. Ni grana niti kakavšišmiš. Nije vidjela nikoga, ali to nije značilo da netko nije mogao vidjeti nju. Ipak je zakoračila na terasu i počelaplesati uz Chopinov valcer koji je mekano plovio kroz otvorene prozore. Vlažan joj je zrak hladio obraze i gole su

joj se ruke naježile od skrivenog zadovoljstva dok se okretala i njihala u ritmu glazbe. Na jedan intiman trenutaksve je drugo nestalo i u glavi joj je napokon bilo bistro i čisto.

„Kako neobično."Stala je i okrenula se. Mladić u ranim dvadesetima nehajno se naslanjao na okvir vrata i promatrao je. Počeo je

pljeskati, polako i promišljeno, gotovo uvredljivo.„Očaravajuće."



119

„Nepristojno je špijunirati ljude", oštro je rekla Lidija. On je ravnodušno slegnuo ramenima. „Nisam znao da je ovaterasa rezervirana samo za vas."

„Trebali ste objaviti svoje prisustvo."

„Plesna predstava je bila tako... zabavna." Govorio je engleski s laganim ruskim naglaskom, a usne su mu seprezirno nakrivile u jednu stranu.

„Zabava generala Manlikova odvija se u dvorani, ne ovdje. Džentlmen bi poštivao privatnost jedne dame." To je trebalo zvučati britko, kao što je Valentina ponekad razgovarala s Antoineom.

On je iz gornjeg džepa izvadio srebrnu kutiju za cigare, izvukao jednu, nekoliko puta je lagano lupio o stražnjidio kutije pa je bez ikakve žurbe zapalio, a onda ju je pogledao s lijenim, podrugljivim izrazom lica. Škljocnuo jepetama i kratko se naklonio.

„Ispričavam se što nisam bio džentlmen, gospođice Ivanova."Šokiralo ju je što joj je znao ime. „Jesmo li se već upoznali?" uzrujano je pitala.Još dok su joj riječi izlazile iz usta, shvatila je s kim razgovara. Bio je to Aleksej Serov, sin grofice Natalije

Serove. Jedva ga je prepoznala. Samo mu je ponašanje bilo bahato kao i uvijek. Njegova gusta smeđa kosa sada jebila kratko ošišana, a na sebi je imao elegantan bijeli sako i crne hlače koje su se sužavale prema dolje i naglašavalenjegove duge noge. Sve na njemu govorilo je da je on sin ruskoga grofa.

„Čini mi se da su nas upoznali u jednom restoranu. La Licorne, vjerujem."„Ne sjećam se", nemarno je odgovorila i odmaknula se od njega, naslonivši se na kamenu ogradu koja je

okruživala terasu. „Iznenađena sam što se vi sjećate."„Kao da bih mogao zaboraviti tu haljinu."„Volim tu haljinu."„Očito."Glazba je prestala i odjednom je noćni zrak bio pun tišine. Ona se nije potrudila da je prekine. Osjećala je slab

miris zapaljenog drva koji se miješao s aromom njegova duhana. To joj se učinilo kao vrlo muški miris. Podsjetio ju je na Changa. Ne zato što je on mirisao na dim; ne, njegov je više bio čisti miris rijeke, ili ipak mora? Nasekundu se zapitala bi li mu koža bila slana pod jezikom i odmah je osjetila da se zacrvenjela. To ju je razdražilo.

„Ti si ona Ruskinja koja ne zna ruski, zar ne?" rekao je Aleksej Serov.„A ti si onaj Rus koji ne zna pristojno pričati na engleskom."Oči su im se srele i ona je postala svjesna da su njegove zelene i vrlo izražajne, usprkos njegovu stavu ležerne

ravnodušnosti.„Glazba je bila izvrsna", primijetio je.„Dosta prosječna, rekla bih. Bas je bio prejak, a tempo neujednačen."Usne su mu se ponovno nakrivile na onaj arogantni način. „Moj naklon vašem superiornom znanju."Osjetila je potrebu da mu pokaže da njezino znanje o svijetu nije bilo ograničeno na glazbu. „Ovdje u

Internacionalnom naselju je dovoljno mirno za ovakve ugodne zabave." Pokazala je prema jarko osvijetljenojprostoriji. „Ali sve se u Kini mijenja."

„Budite tako dobri da me prosvijetlite, gospođice Ivanova."„Komunisti zahtijevaju kraj feudalizma, jednakost za radnike i pravednu raspodjelu zemlje."„Zaboravite komuniste", prezirno je rekao. „Oni će biti zgaženi u nekoliko sljedećih tjedana. Baš ovdje u

Junchowu."„Ne, varate se. Oni..."„Oni su gotovi. General Cang Kai-šek naredio je da se elitna jedinica njegove vojske Kuomintanga pošalje

ovamo, da nas riješi tih napasnika. Tako da ste i vi i vaše zabave savršeno sigurni, ne brinite."„Nisam zabrinuta."Ali bila je.Odjednom je u dvorani odjeknuo quickstep, val glazbe pune života i energije.Bez razmišljanja, Lidija je rekla: „Želite li plesati?"„S vama?"„Da."„Ovdje vani?" „Da."

Imao je izraz lica kao da ga je pitala da skoči u poljski wc. „Mislim da ne. Premladi ste."To ju je zapeklo. „Ili ste možda vi prestari?" uzvratila je i opet počela plesati kao da nije bila svjesna njegove

prisutnosti.









123

Chang An Lo je našao poruku. Znao je da je od nje i prije nego što ju je otvorio, pa je nježno opipao papir tražećidodir njezine kože. Poruka je bila ugurana u teglicu za kisele krastavce ostavljenu na plosnatoj stijeni kod Potokaguštera, stijeni na kojoj se voljela sunčati. Lisnata grana bila je postavljena preko teglice da je sakrije od očiju kojenisu bile njegove. Tanki, srebrni listovi breze uvili su se i isušili od vrućine. Bila je oprezna. Bez imena. Samoupozorenje.

„Elitne č ete Kuomintanga na putu za Junchow", pisalo je. „Da unište komuniste. Odmah bježi. Hitno. Ti i tvoji prijatelji. Bježite."

Riječ Bježite bila je podcrtana crvenom bojom. Na dnu presavijenog papira dodala je skicu zmije s odsje čenomglavom i s krvlju koja je kapala iz rane.

Noć

je bila demonski crna. Bez mjeseca. Samo neumoljivo rominjanje kiše koja je prekrivala svaki zvuk. Kuća jebila velika i dobro čuvana. Stražari gotovo nevidljivi ispod nadstrešnica s uvinutim krajevima. Visoki vanjski

zidovi bez prozora i sva dvorišta obasjana šarenim lampionima, čak i usred noći. U svakoj veži okrenutoj premadvorištima neprestano su zveckala vjetrena zvona, zaštita od zlih duhova kao i zlonamjernih uljeza, no najvećaopasnost za Changa dolazila je od čau čaua sa širokom glavom koji je obilazio unutrašnje dvorište. Njegov oštarsluh čuo je i ono što ljudske uši nisu mogle.

Chang je tiho prelazio preko crepova krova. Njegove pustene cipele kretale su se sporo i strpljivo,približavajući se jedan nečujan korak za drugim. Njegov cilj nije bilo veliko unutrašnje dvorište, već ono prijenjega, ono s fontanom u kojoj je voda izvirala iz otvorenih usta dupina i padala u dekorativni ribnjak u kojem sušarani plivali poput bijelih duhova. U kutu se nalazilo drvo šljive, pritisnuto težinom zrelog voća. Stablo je bilostaro, a njegove su se grane naslanjale na kuću kao što se starac naslanja na svoj štap. Chang je bio sav u crnom i

čekao je, skriven u sjenama na krovu. Očiju i misli usredotočenih na jedan prozor.Stražar u ophodnji bio je temeljit, zabadajući štap u žbunje i ispod delikatno izrezbarenih klupa. Chang je čuo

tres kad je jedan noćni reptil štapom pribijen na mramorni pod, a odnekud iz blizine se začulo duboko rezanje.Lampion na verandi bacao je svjetlo na jednu stranu stražareva lica, njegove oči oštre i oprezne, gladne za nečim ilinekim tko će mu olakšati dosadu noćne rutine. Chang nije imao nikakvu namjeru da mu pomogne u tome. Ne još.

Stražar je napokon odšetao u sjenu sljedećeg dvorišta, gdje ga je pas pozdravio poniznim cviležom. Chang jetaj trenutak iskoristio da se pokrene. Mokri crepovi, skliski pod njegovim nogama. Uz hrbat krova. Još crepova,prekrivenih mahovinom i skliskih. Niz stablo, lako kao po toboganu. Preko verande. Otvoren prozor. Prigušenosvjetlo plamsalo je iza zastora. Chang je prešao preko prozorske daske.

Soba je bila velika. U sredini se nalazio masivan krevet od crnog hrasta, sa svilenim baldahinom, bogato izrezbaren

likovima šišmiša s raširenim krilima i iskešenim očnjacima te dugovratim pticama koje su proždirale škorpione ižabe. S jedne strane kreveta gorjela je svijeća u držaču od žada, a oko nje se nalazila prava zbrka razbacanih čaša iboca, kožnatih remena, lokvi prolivenog piva i mala, mjedena kadionica. Na vrhu svega toga ležala je dugačka lulaod obojane slonove kosti. Sladunjavi miris u zraku izazivao je mučninu.

Chang je stajao u naboru zastora dovoljno dugo da na plahtama razabere tri figure. Dvije su ležale nepomično itiho, očiju širokih od straha. Zureći u nož u njegovoj ruci. To su bile dvije mlade konkubine, obje gole, zglobovazavezanih kožnatim vezama i pričvršćenih za kuku na uzglavlju kreveta. Njihova glatka koža bila je sjajna odmirisnih ulja. Jedna je na svojim malim grudima imala trag biča. Između mladih konkubina ležao je krupnimuškarac i hrkao otvorenih usta. Bio je izvaljen na leđa, a jedna strana lica i jastuk bili su mu uprljani žutim tragombljuvotine. Na sebi je imao smo remen od zmijskih zubi oko širokog i mišićavog struka, a trbuh mu je bioprekriven gustim, grubim dlakama.

Changov pogled bio je prikovan za djevojke. Već dugo nije bio sa ženom. Ona s tragom biča bila je vrlo lijepa,s očima crnima kao ugljen, grudima koje su se nadimale mekano i primamljivo i bradavicama uzdignutim poputružičastih pupoljaka. Chang je prišao bliže, usporio disanje i stao u podnožju kreveta. U jednom hitrom skoku



124

našao se na krevetu, klečeći između muškarčevih golih nogu. Njegove zatvorene oči trzale su se iza kapaka, ali nijese ni pomaknuo, nesvjestan ičega osim drogom izazvanih, kaotičnih snova koje nije mogao kontrolirati. Chang senagnuo i s ormarića kraj kreveta uzeo nekoliko štapića za jelo, zbog čega su se obje djevojke panično zgrčile na

jastucima, a kožnati povezi su im se čvrsto zategnuli oko zglobova. Drhtale su, a njihove su duge crne kosetreperile pod svjetlom svijeća.

„Demon noći", prošaptala je jedna.„Nemoj nas ubiti."

Chang nije obraćao pažnju na njih. S pomo

ću štapi

ća u lijevoj ruci primio je muškar

čev mlohavi penis ipodignuo ga dok nije bio zategnut i uspravan. Spavač je zastenjao i jedna mu se teška ruka potkrala dolje do

prepona, ali onda se opet umirio. Chang je progurao oštricu noža kroz guste crne dlake do korijena penisa i laganimpokretom zgloba zarezao osjetljivo meso.

Začuo se vrisak koji je zvučao kao nj istanje konja i naveo Changa da očekuje povratak stražara.„Tišina", prosiktao je.Čovjekova usta su se zatvorila i on je zaškrgutao zubima, od straha ili od boli, nije bilo jasno. Changu je bilo

svejedno.„Tišina", ponovno je naredio.Muškarčeve oči potpuno su se suzile i s mržnjom zabuljile u Changa. Na trenutak su potražile mač, tanak i

pažljivo ugraviran, koji je visio na zidu iznad malog oltara, ali Chang je pojačao pritisak svoje oštrice.

„Što hoćeš od mene?" zarežao je muškarac. Tijelo mu je bilo kruto i nepokretno kao kamen. „Tvoja muda natanjuru."

Chang je kontrolirao situaciju, što je bilo opasno. U ovom golemom zmaju od kuće, sa svim tim poniznim slugamai dobro održavanim dvorištima, samo je jedan čovjek imao moć. Samo je jedan čovjek rigao vatru. Taj čovjek bio

je Feng Tu Hong.Chang je prošao ispod nadsvođenog prolaza. Preko posljednjeg, najljepšeg dvorišta, u kojem su pozlaćene

čeljusti brončanih lavova bljeskale i prijetile sa svojih podnožja, čak i po mraku i kiši. Stražari i sluge trčali suprema naprijed pa se povlačili u strahu. Latice su se kovitlale preko mramornog poda, mokre i potrgane. Pas jestajao ukočen i nakostriješen i režao duboko u grlu, ali nije napadao.

Jer se ispred Changa gegao pogrbljeni lik Po Chua. Kiša se slijevala niz snažnu krivinu njegovih leđa te niz

golu stražnjicu. Još uvijek je na sebi imao samo remen od zmijskih očnjaka, ali sad mu je jedan komad kožepovezivao zglobove i gležnjeve, tako da je bio gotovo potpuno presavijen prema naprijed, a drugi mu je sputavaostopala tako da se nisu mogla razdvojiti više od širine dva raširena dlana. Kretanje mu je bilo sporo i ponižavajuće,poput osakaćene kornjače, a naprijed ga je tjerao vrh noža na njegovim testisima. Iz usta mu je izvirala bujicaprostota koje je Chang ignorirao.

„Feng Tu Hong", povikao je Chang, „tvoj dupelizac od sina sjedi na oštrici mog noža. Ako želiš da ti jednogdana posije unučad, otvori vrata da ti može na trbuhu dogmizati do nogu."

Vjetar mu je otimao riječi iz usta, a noćno ih je nebo gutalo. Oko sebe je čuo izvlačenje mačeva i siktanje oštrihudaha, ali nitko se nije usudio prići preblizu, a jedna je žuljevita ruka imala dovoljno pameti da psa zgrabi za šiju.Chang je osjećao moć tog trenutka. Uzdigla se u njemu poput tajfuna, divljajući mu kroz vene i tjerajući sav strah.Morao je uživati u tom trenutku, okusiti njegovu slast. Mogao bi mu biti posljednji.

Ukrašena vrata na vrhu stepenica naglo su se otvorila, a na njima je stajao Feng Tu Hong, širok gotovo kao i samavrata. Iako je oko glave još nosio bijeli povez u znak sjećanja na Yueshenga, moćno mu je tijelo bilo omotanoizvezenim ogrtačem blistavo grimizne boje. S prezirom je odbijao nositi bilo kakvo oružje, ali iza njega su stajaladva tjelesna čuvara širokih lica i s Lugerima u rukama. Pištolji su bili upereni u Changa.

„Ti žudiš za smrću", izjavio je Feng.Njegove kose oči bile su crne i potpuno mirne; ničim nisu odavale bijes iza njih. Prekrižio je ruke preko svojih

bačvastih prsa.„Ovo je drugi put da ti dovodim sina, Feng Tu Hong. Samo što ovaj nije mrtav." Nepomi čno je zurio u vođu

trijade Crna zmija.„Još."

Feng je spustio pogled na tamnu glavu svog sina, svoga jedinog živućeg sina. Bila je sramotno blizu poda.„Po Chu, ponovno si me osramotio", rekao je riječima punim prezira. „Trebao bih mu dopustiti da te izreže na

bezvrijedne komadiće, koji mi vrijede koliko i majmunski nokti."„Razgovarajmo unutra", brzo je rekao Chang, „gdje nema toliko ušiju, ni kiše koja nam ispire riječi."



125

Feng je isturio svoju tešku čeljust i udahnuo tako duboko da mu se cijelo tijelo zatreslo, a onda se naglookrenuo na peti i ušao unutra. Chang je pričekao da stražari otkasaju za njim pa ih je slijedio zajedno s Po Chuom,koji je još bio presavijen napola pa je morao skakutati uz stepenice postrance, dišući u kratkim, divljačkimroktajima. Vezani čovjek više nije imao ništa reći, kao da mu je težina očevih riječi slomila i posljednje ostatkeduha. Ostala je samo nijema mržnja, gola i izložena kao i njegova stražnjica.

U dvorani se s desne strane nalazio zid prekriven oltarima sa slikama predaka i ostale mrtve rodbine, punihnedavno prinesene hrane, pića i aranžiranih mirisnih štapića. Fotografija Yueshenga medu oltarima iznenadila je

Changa, iako nije trebala. Zagledao se u nju. Samouvjereno mlado lice. Osjećao je kao da mu netko zabija šiljke uakupunkturne točke na tabanima, a iza očiju mu je mahnito zaplesala zasljepljujuća kugla svjetla. Okrenuo se na

drugu stranu, ali ga je pratilo jedno sjećanje; Po Chu koji mlati svojega mlađeg brata na mrtvo ime zbog njegovepolitičke odanosti Mao Tse-Tungu, i Yuesheng koji odbija podići ruku da se obrani. Chang je povećao pritisaknoža na mekano, obješeno tkivo među Po Chuovim nogama, izmamivši od njega oštar jecaj. Nož je bioYueshengov dar. Imao je finu oštricu od plavog čelika i dršku od roga bivola na kojoj je sa svake strane bio urezanlik kineskog jednoroga, Chi Lina, koji donosi sreću. Sada je bio pritisnut u masna muda Yueshengova nedostojnogbrata.

Yueshengu bi to bilo smiješno.U tom je trenutku Chang osjećao da je duh njegova prijatelja vrlo blizu. Njegov je glas šuštao u zraku. Možda

zato što je Yuesheng znao da će uskoro biti ujedinjeni. Došao mu je pokazati put. Ali Chang je odmahnuo glavom,

brzo i lako.„Ne još, Yuesheng", promrmljao je.

„Dakle", Feng se smjestio u sredini veličanstvene prostorije, blistave od zlata i zada i elegantnih svitaka nazidovima, kao da je Changa htio podsjetiti tko ovdje vodi glavnu riječ. Stajao je raširenih nogu i prekriženih ruku,glave gurnute naprijed na širokom vratu i s licem koje je izgledalo kao hladna, bezizražajna maska. „Dakle. Koja jecijena ovaj put? Još jedan tiskarski stroj? Vjerujem da je to cijena za sina. Čak i za onoga koji me sramoti." „Ne."

Chang je bočnim dijelom dlana udario stražnju stranu Po Chuova vrata i oborio ga na koljena te zgrabio šakucrne kose i snažno povukao. Nož mu se našao ispod brade. Po Chu se jako znojio, vezane ruke su mu drhtale kaoda su mu oba zgloba slomljena, a koža mu je bila skliska i sjajna dok je pani čno hvatao zrak i podizao pogledprema svom ocu.

„Poštovani i mudri roditelju", promuklo je dahnuo, „preklinjem vas da ovom vragu date što želi." Feng je pljunuo.„Ti mi ne značiš ništa."

,,U redu", mirno je rekao Chang, „ako vama ne znači ništa, onda ni ja nemam koristi od njega. Spremi se da sepridružiš precima, Feng Po Chu."

Zgrabio ga je za kosu, čvršće primio držak noža i vidio da se Lugeri podižu u stanje pripravnosti. Iznenadnismrad izmeta ukaljao je sobu, kad je Po Chu izgubio kontrolu nad svojim crijevima. Krv je curila niz oštricu nožana Changove prste.

„Ubij ga", Feng je rekao Changu kroz stisnute usne. „Ubij mog sina. On nije ništa osim otrova u mom srcu."Chang je ispustio glasan uzvik koji je zaljuljao središte prostorije, preporučio duh svojim precima i pripremio

se za tišinu kraja, ali je istodobno osjećao da mu se oko prsiju steže obruč tuge. Srce mu se pretvorilo u olovo napomisao da je više neće vidjeti u ovom životu i da će nit koja ih je povezivala biti prekinuta. Iznevjerio ju je, svojudjevojku lisicu. Ovo mu je bio posljednji trenutak na zemlji, a ona je još uvijek bila u opasnosti.

Po Chu je vrisnuo.Chang je toliko zategnuo vrat svog zarobljenika da su mu žile iskočile kao zubi. Napregnuo je mišiće za

posljednji rez. „Stani."Bio je to Feng. Oči su mu bile tek crne linije na kamenom licu.„Koja je tvoja cijena ovaj put?"Nečujne suze tekle su niz Po Chuovo lice.„Život."„Tvoj?"„Ne."„Govori. Čiji život?"„Djevojke koju sam ukrao tvojim Crnim zmijama u hutongu. Tvoji je ljudi love."„Zato što je lagala." Fengov glas bio je obojan srdžbom. „Rekla im je da ne zna tko si ni gdje se kriješ, ali

poslije je viđena s tobom. Lagala je. To je pitanje časti."



126

„Feng Tu Hong, ona je barbar i, kao svi barbari, ne zna ništa o časti. Ta djevojka nije vrijedna pljuvačke iztvojih usta, ali ja ti dajem tvoga sina, tvoga jedinog živućeg sina sad kada Yueshenga više nema, u zamjenu zanjezin slabašan život. Mislim da je to poštena ponuda."

„Ti me vrijeđaš. Vrijeđaš mog sina. Ako toliko želiš život te barbarske kurve, zašto ga nisi tražio kad sam tiobećao što god želiš jer si mi donio Yueshengovo tijelo da ga pokopam? Zašto ne tada?"

„Moji su razlozi samo moji."Feng ga je bijesno pogledao. Zvuk muškog smijeha doplovio je odnekud iza tajnog paravana, začulo se šuštanje

papuča po debelom, svilenom tepihu i u sobu je lijeno ušetao visoki lik s cigaretom u ruci.„Postavljaj pitanja samo ako si siguran da ćeš dobiti odgovor, Feng. Ovaj mladi ždrijebac te nadigrao." Glas je

bio mekan i ugodan.Pripadao je Englezu. Chang ga je odmah prepoznao iz kluba Odisej. Onaj koji je govorio mandarinski kao da

ga govori od rođenja. Bio je odjeven u dugačku, široku sivu halju s izvezenom kapom na glavi, čovjek koji jepokušavao biti nešto što nije. Chang je u njegovim blijedosivim očima mogao vidjeti koliko ga je taj napor koštao,ali je vidio i nešto drugo. Nešto što je patilo. Nešto što se htjelo razderati na smrt.

Feng Tu Hong mu je dobacio pogled upozorenja koji bi utišao većinu ljudi, ali Englez je samo slegnuoramenima, lagano se nasmiješio i na mandarinskom pitao Changa: ,,I, tko je ta barbarska djevojka za koju se takouvjerljivo cjenkaš?"

„Ruska bezobraznica, fanqui", zarežao je Feng. „Nitko vrijedan."

„Njezino ime?"Chang je vidio njegovo zanimanje, iako ga je Englez pokušao sakriti.„Ivanova", rekao mu je Chang. „Lidija Ivanova. Ona s vatrom na jeziku i u kosi."„Ah." Englez je tiho kimnuo, zamišljeno prešao rukom preko čela i okrenuo se prema Fengu. „Ja ću je otkupiti

od tebe." Rekao je to ležerno, kao da kupuje vrećicu kestena od uličnog prodavača. Iz džepa je izvadio vrećicustegnutu vrpcom. Izgledala je teško. .Večerašnji udio. Za bezobraznicu." Bacio ju je Fengu, ali Kinez je nije nipokušao uhvatiti i vrećica je s tupim udarcem pala na tepih do njegovih nogu.

„Djevojka nije na prodaju", rekao je Feng i prekoračio preko vrećice. „Ona mora umrijeti. Kao primjer drugimakoji nam lažu." Crne su mu oči bile prikovane za nož na grlu njegova sina. „Ali, u zamjenu za to smrdljivo, usranopseto na koljenima, nudim ti tvoj vlastiti život, Chang An Lo. I moju riječ da si siguran. Trebat će ti. Ili će ti PoChu iscijediti svu krv iz tijela polako i bolno, kao što se vepar peče na ražnju. Pristaješ?"

Nastupila je duga tišina. Vani je pseće zavijanje proparalo no

ć.„Pristajem", Chang je povukao nož.

Jedan stražar je odmah skočio prema njima i prerezao Po Chuove spone. Po Chu se s mukom dignuo na noge, atijelo mu je bilo ukočeno i treslo se od srama. Izmet mu je kliznuo niz noge. Izgledao je spremnim da zabije zube uChanga.

„Po Chu", zarežao je Feng. „Dao sam svoju riječ."Po Chu se nije pomaknuo. Stajao je samo nekoliko centimetara od Changa i izdisao mu mržnju u lice.Chang ga je ignorirao. Više mu nije bio koristan. Njegov otac bi ga pustio da umre prije nego što bi pogazio

vlastitu riječ. Ali Chang nije mogao tražiti djevojčin život u zamjenu za Yueshengovo tijelo jer bi to obeščastiloYueshengov duh. Da bude zamijenjen za fanquija. To bi bila sramota. Tiskarski stroj bio je neophodan zabudućnost Kine, a za to je Yuesheng i umro. To je bila prikladna cijena.

„A djevojka?" pitao je visoki Englez.Feng ga je pogledao, primijetio njegovu zabrinutost i nasmiješio se kratko i okrutno. „Ah, vidiš, Tiyo Willbee,

naredio sam da joj se njezina vlastita crijeva zavežu oko vrata dok više ne bude mogla disati, a zatim da joj odrežugrudi."

Englez je zatvorio oči.Chang je sumnjao u istinitost njegovih riječi. Da je naredio njezinu smrt, to da. Ali način na koji je morala

umrijeti, ne. Takve bi stvari vođa Crnih zmija ostavio na maštu svojim pristašama. Rekao je te riječi samo dapljune otrov u lice svog engleskoga gosta. Chang se pitao zašto.

„Feng Tu Hong, zahvaljujem ti na časnoj zamjeni koju smo napravili", rekao je Chang sa službenomuljudnošću. „Život za život. Sada ti nudim nešto važnije od života."

Feng se već kretao prema vratima, nestrpljiv da se riješi prizora i mirisa svog sina. Zastao je.„Što", zahtijevao je, „što je važnije od života?"„Informacije. Od samoga generala Čang Kai-šeka." ,,Ai-ya! Govoriš hrabro zajedno bezubo mladunče."„Govorim istinu. Imam informacije koje će ti biti korisne."



127

„A ja imam ljude koji ih znaju izvući iz tebe mučenjem o kakvom nisi ni sanjao. Pa zašto bih se onda pogađaoza to?" Okrenuo se.

Englez je zakoračio naprijed. „Budi pametan, Feng. Izvlačenje informacija tim putem zahtijeva vremena."Lijeno je pokazao prema Changu, ostavljajući trag dima od cigarete u zraku. „U ovom slučaju, slutim da bi biloriječ o dosta vremena. A ovo bi moglo biti hitno. Zašto ne bi sklopio dogovor?" Nasmijao se, meko i duboko.

Feng se namrštio, nestrpljenje je bilo prejako. ,,I, kakav to novi dogovor nudiš?"„Dat ću ti tajne informacije. Iz Čang Kai-šekova ureda u Pekingu. Zauzvrat tražim plamenokosu Ruskinju."

Feng se nasmijao, bogat, snažan zvuk koji mu je opustio stegnutučeljust, a i ostale ljude u prostoriji. „Ti

ćešimati tu bezobraznicu? Pod svaku cijenu?"

„Ne. Imat ću je. Za tu cijenu."„U redu. Pristajem."„Stigla je vijest od Čang Kai-šeka, dok se još nije vratio u svoju prijestolnicu Nanking. Elitne postrojbe stižu u

Junchow. Približavaju se dok ovo govorim. Da unište sve komuniste, nabodu im glave na kolce na gradskimzidinama i iskorijene korupciju u upravi Junchowa. Kao poštovanom predsjedniku našega Kineskog vijeća, činilomi se da ti vrijedi imati tu informaciju prije njihova dolaska." Duboko se naklonio i čuo da je Po Chu zastenjao.

Feng je jedan dugi trenutak ostao tih i nepomičan. Lice mu je problijedjelo, u jakom kontrastu s grimiznimogrtačem, a široke su mu se šake stezale i opuštale. Odjednom je dugim koracima prešao preko sobe.

„Djevojka je tvoja", doviknuo mu je bez okretanja. „Uzmi je za sebe. Ali nemoj očekivati da će iz toga izaći

išta dobro. Miješanje barbara s našim civiliziranim ljudima uvijek je prvi korak prema smrti." Sluga na koljenimamu je otvorio vrata i vođe Crnih zmija više nije bilo.Chang je kimnuo Englezu. Priznanje za njegovu pomoć. Nijedan nije progovorio. Po Chu je pljunuo na pod uz

nerazumljivu psovku i nestao u noći pa je i Chang napustio prostoriju i još se jednom našao u dvorištu. Kad jeprelazio sjenu drugog dvorišta, vidio je stražara u crnoj uniformi koji se probijao kroz kišu, klonulih ramena i steretom u obje ruke. U jednoj je držao odsječenu glavu čau čaua iz koje je crni jezik visio poput spaljene zmije. Udrugoj je nosio glavu stražara čije zamagljene oči više nisu bile oprezne. Cijena neuspjeha u kućanstvu Feng TuHonga bila je visoka.

Dok je Changova pažnja na djelić sekunde bila usmjerena na krvavi prizor, drška pištolja zabila mu se u glavu ion je skliznuo u tamu pakla.



128

Rujan je, i vruće. Još uvijek je vruće.Brončani ventilator vrtio se na stropu, no sve što je radio bilo je da je uzimao zalogaje teškog zraka i malo ih

prežvakao. Lidiji je bilo dosta stajanja s ispruženim rukama dok je Camellia zabijala igle u nju. Bilo joj je dostazadovoljnog, tajanstvenog osmijeha na majčinu licu koja ih je promatrala udobno zavaljena u stolici za klijente.No, od svega joj je najviše bilo dosta Changove tišine koja joj je zavijala u ušima i tjerala je da žudi za vijestima odnjega.

Cijeli mjesec ni riječi. Cijeli očajnički mjesec neznanja.Sigurno je poslušao njezino upozorenje. Napustio Junchow. To je sigurno bio razlog njegove tišine. Morao je

biti. Što je značilo da je barem siguran. Uhvatila se za tu misao, grijala ruke na njoj i šapatom ponavljala dok jenoćima ležala u krevetu širom otvorenih očiju: Siguran je, siguran je, siguran je. Ako to ponovi dovoljno puta,možda će postati istina. Zar ne?

Sad je bio skriven u jednom od kampova za obuku Crvene armije; zamišljala ga je ondje, kako vježba gađanje imaršira gore-dolje, lašti svoje čizme i kopče, izvodi zastrašujuće stvari na vrhu užeta. Nisu li to vojnici radili ukampovima? Znači da je bio siguran. Morao je biti. Molim vas neka bude siguran. Molim vas, neka ga čuvajunjegovi nepoznati bogovi. On je bio jedan od njih, zar ne? Pazit će na njega. No, morala je duboko disati da umiripodivljalo srce zato što im nije vjerovala, ni njegovim bogovima ni svojima.

„Draga, hajde se prestani vrpoljiti. Kako da madame Camellia radi kad ti ne možeš biti mirna?"Lidija se namrštila majci. Valentina je izgledala vrlo profinjeno i elegantno u prekrasnom krem lanenom

odijelu koje je sašila madame Camellia, najtraženija krojačica u Junchowu. Njezin je salon kopirao najnovijuparišku modu i imao je dugu listu čekanja, tako da je bila čast što su se uspjeli ubaciti preko reda, sve zbog Alfreda,koji je povukao neke veze. Valentina je čvrsto odlučila imati sve najbolje za svoje vjenčanje.

„Zar ne izgleda preslatko u tome, madame Camellia?"Vlasnica salona, Kineskinja, podigla je pogled do Lidijina lica i neko ga vrijeme proučavala u tišini. Lidija jestajala na malom, okruglom, podstavljenom postolju u sredini sobe dok je madame Camellia dirala i povlačila itrzala mekanu zelenu svilu, blijedu kao vrat njezine ptice pjevice. Ptica se nalazila u kutu sobe, u kavezu u oblikukineskog paviljona, glasajući se erupcijama visokih nota i treperavim pijevom koji je dražio Lidijine ionako napeteživce.

„Izgleda dražesno", rekla je madame Camellia uz slatki smiješak. „Ova eau de nil boja joj savršeno pristaje uzkosu."

„Vidiš, Lidija, rekla sam ti da ćeš obožavati svoju haljinu."Lidija nije odgovorila. Zurila je u ukosnice od zada u kosi krojačke.„Gospođo Ivanova, jutros su stigli novi uzorci tvida iz Tientsina. Priprema za zimu. Možda biste htjeli odabrati

jedan za kostim za medeni mjesec. Želite li ih pogledati?" Rekla je to kao da joj dodjeljuje posebnu privilegiju.„Da, sa zadovoljstvom."Madame Camellia kimnula je svojoj mladoj pomoćnici, koja je otpratila Valentinu iz sobe. Zidovi prostorije

bili su blijedi i umirujući sa svojim poput ruža ružičastim zavjesama, a vaza s orhidejama i zlatni ptič ji kavezosiguravali su dobrodošle bljeskove boje.

„Gospođice Lidija." Govorila je tiho. „Biste li mi željeli reći što vam se ne sviđa na haljini?"Haljina? Kao da je uopće marila za haljinu. Vratila se u stvarnost i pogledala dolje, prema svilenkasto glatkoj

kosi smotanoj na vrhu glave krojačice. U naborima kose crne poput ebanovine gnijezdila se nježna kamelija odnajfinije bijele svile. Krojačka je izgledala kao ptičica s crnom krijestom, blistava i hitra. Sitno joj je tijelo biloutegnuto u uski, tirkizni cheongsam s prorezom sa strane, koji je pokazivao jednu vitku nogu, ali Valentina joj jespomenula da se tijekom noći, dok bi obilazila noćne klubove ruku pod ruku s najnovijim američkim ljubavnikom,

madame odijevala u modernu zapadnjačku odje

ću. Postala je bogata žena i sada je mogla birati.Pogledala je Lidiju inteligentnim očima.

„Recite mi kako želite da bude."„To je haljina za djeverušu. Mama je ta koja odlučuje kako će izgledati."









132

Vremena su teška, gospodična, ali uvijek ima ljudi koji nešto trebaju. Trik je u tome da im to ponudiš." Licemu je izgledalo starije, suha, naborana koža tanja od koprene, a kosa mu je bila kratka i bijela, ali zato se čupavabrada vraćala u život. Neprestano ju je opipavao, kao staroga prijatelja.

Pitala se od čega se sastojala njegova nova ponuda. Puške? Droge? Informacije?„Gospodine Liu, kad bih htjela pronaći nekoga u starom Junchowu, kako bih to napravila?"Oči su mu se suzile. Zaustavile se na njezinu licu.„Imate adresu te osobe?"

„Ne."„Mjesto gdje radi?" „Ne."„Njegovu obitelj?"„Ne." Nije primijetila da je rekao njegovu. „Prijatelje?"Oklijevala je. „Znam jednog prijatelja. Samo iz viđenja."„Dakle." Gurnuo je ruke u rukave i zamišljeno je promatrao, tako dugo da joj je počelo biti neugodno. „Dakle",

ponovio je. „Taj netko. Mogao bi biti u nevolji?"„Moguće je."„Skriva se?"„Možda."„Razumijem."

Činilo joj se kao da je čekala sto godina dok je on razmišljao.„Mjesto na kojem trebate tražiti, gospođice, jesu dokovi. Dolje kod luke. Tamo je svijet bezimen i bezakonit.Dolar je jedini jezik koji govore. Dolar i nož."

„Gospodine Liu, velikodušni ste s riječima. Hvala vam."„Budite oprezni, gospodična. To je opasno mjesto. Tamo život vrijedi manje od jedne vlasi s vaše bakrene

glave."„Hvala na upozorenju, neću ga zaboraviti." Pijuckala je čaj i razgledavala brojne izloške. Metalna noga kraj

vrata je nestala, a na njezinu je mjestu stajao oklop goleme kornjače. „Imam jednu sitnicu koja će vas moždazanimati."

On je ravnodušno pio svoj čaj.Lidija je izvukla predmet umotan u tkaninu. Bila je to ručna torbica. Alfred ju je kupio Valentini i zauzvrat

dobio poljubac, ali, nakon što je otišao, Valentina je zadrhtala i bacila je pod krevet.„Crveno!" uzviknula je. „Kao da bih se ikad u javnosti pokazala s crvenom torbicom."No, torbica je izgledala skupo. Prekrivena satenom, sa sićušnim bijelim biserima na vrhu. Lidija ju je položila

na novi stol. Gospodin Liu ju je pogledao, ali je nije uzeo u ruku. Usta su mu se razvukla u čvrstu, usku liniju.„Trideset dolara", ponudio je.Lidija je razjapila usta. To je bilo više nego što je očekivala. Nije se imala nikakvu namjeru buniti. Kimnula je.

On je iz svoga ogrtača izvukao svežanj i u ruku joj izbrojao šest novčanica. Nokti su mu bili dugački i čisti.„Hvala, gospodine Liu. Velikodušni ste." Ustala je da ode.

„Pazite na sebe, gospodična. Život je samo jedan. Nemojte ga protratiti."

Spremila ih je. Tih trideset dolara.U staklenku u podnožju onoga velikog, ravnog kamena. Svaki put kad je otišla do Potoka guštera, kamen čićem

bi povukla crtu na jednoj strani kamena da on zna da je bila tamo. Sad je iznad mjesta gdje je zakopala staklenkunapravila hrpicu od oblutaka, kao nadgrobni spomenik.

„Shvatit ćeš, Chang An Lo. Sigurna sam da ćeš shvatiti. Nije mnogo, trideset dolara, ali i to je nešto. Donijet ću još, obećavam. Dobro će ti doći ako si u nevolji."

Položila je ruku na vrh kamenog humka i obavila je prstima, kao da ih je mogla obaviti oko samoga Changa.„Ne dajte da pati", prošaptala je njegovim bogovima. „Osim ako ne pati za mnom."







135

„Čestitam ti, Polly na marljivosti na satu. Ostali će", mrko je pogledao svoje učenike i usput ovlaš registriraožutosmeđe oči koje su ga bijesno gledale, „ostati u razredu za vrijeme odmora i napisati izvještaj o Wormskomediktu. Ti, Polly", ljubazno joj je nasmiješio, „ne moraš ostati jer si bila vrijedna."

Njezine plave oči raširile su se od zadovoljstva.

To je bilo prelagano. Osvetiti se na taj način. Mason je bio taj koji je zasluživao kolac kroz srce. Ako je uopćeimao srca.

„Gospodine Theo?"„Što je, Lidija?"„Molim vas, možete li mi nešto prevesti? Samo nekoliko rečenica. Na kineski, mislim."Bio je kraj školskog dana i u glavi mu je bubnjalo. Jedva je kontrolirao drhtanje i trzanje svojih udova, i

očajnički je želio potražiti lulu, smolu i malu, ugrijanu žličicu, no najprije se morao očeličiti za mučni ritual susretas roditeljima. Nasreću, dvorište su udarali jaki naleti vjetra tako da se majke i ame nisu zadržavale dok su odvodilesvoje potomstvo niti su zastajale radi beskorisnog čavrljanja. Ali, sad je Ruskinja nešto htjela. Što je rekla?Prijevod? Pružala mu je komad papira, očekujući da ga uzme. Ispružio je ruku i vidio da ona promatra vrhovenjegovih prstiju koji su se tresli i skakali po papiru prije nego što ga je uspio primiti. S naporom je pročitao što jepisalo. Četiri kratke rečenice.

Znate li...?Možete li me uputiti prema...?Gdje je...?Živi li on/radi li on ovdje?„Ah." Nasmiješio joj se. „Mladi Kinez. Njega tražiš, zar ne?"Zapanjila ga je djevojčina reakcija. Usta su joj se otvorila, usne postale bijele kao kost i odjednom je izgledala

užasno mlada i ranjiva poput ljuske jajeta.„Kako znate?" zahtijevala je. „Gdje je? Vidjeli ste ga? Je li dobro? Znate li...?"„Lidija, uspori malo." Ruka joj se tresla gore nego njegova. „Ako pričamo o istoj osobi, ne, ne znam kako se

zove niti gdje je. Ali, ne moraš se brinuti za njega jer je posljednji put kad sam ga vidio bio pod zaštitom Feng TuHonga, velikog šefa kineskog vijeća i Crnih zmija, tako da bi trebao..."

Ona se zaljuljala. Nije bio siguran je li od šoka ili olakšanja.„Kada?" izdahnula je.„Što kada?"„Kada ste ga posljednji put vidjeli?"„Oh, prije nekog vremena... Nisam siguran kad je to točno bilo. Razgovarao je s Feng Tu Hongom. O tebi."„Zašto o meni? Što je rekao?"Theo je bio pogođen njezinom potrebom. Podsjećala ga je na njegovu vlastitu. Kao da je krvarila iznutra.„Lidija, djevojko draga, smiri se. On je molio Fenga da kaže svojem zmijskom bratstvu da te ostave na miru,

iako nemam nikakvu ideju što si im napravila da su uopće bili toliko ljuti."„Što je Feng odgovorio?"„Pa, Feng...", oklijevao je, nekako nevoljan da toj mladoj djevojci otkrije previše prljave istine. „Mislim da je

Feng pristao da te ostavi na miru. Zapravo je bilo jednostavno."„Gospodine Theo, molim vas da se ne ponašate prema meni kao da sam budala. Znam kako funkcionirajustvari u Kini. Koja je bila cijena?"

,,U pravu si. Zauzvrat mu je dao neke informacije. O četama koje stižu iz Pekinga. To je sve."Koža joj je poprimila onu užasnu, bolesno bijelu boju nekoga tko boluje od tuberkuloze. Theo se počeo brinuti

za nju. „Mislim da bi trebala malo sjesti i..." Ispružio je ruku.„Ne." Izmaknula se. „Dobro sam. Recite mi što se dogodilo."„Ništa. Pustili su ga da ode. To je sve što se ima reći."„Onda su to Sivi trbusi", prošaptala je.„Molim?"„Prijevod", brzo je rekla. „Mojih rečenica na papiru. Napravit ćete ga? Molim vas."

„Naravno. Do sutra." „Hvala."Požurila je kroz vrata, boreći se sa strujom rikši, i počela trčati dok joj je šešir na leđima lepršao na vjetru.



136

Theo je sjedio za kuhinjskim stolom. Stol je bio star i imao je karaktera; u tamno drvo mahagonija bili su urezaniživoti neke nepoznate kineske obitelji. Ali, sad ga nimalo nije zanimao stol, već ono što je bilo na stolu. Sve jeposložio jedno do drugoga.

Prva je bila lula, duga i tanka, izrađena od najfinije izrezbarene slonovače s plavim metalnim ukrasima. Inačebi se divio jednostavnoj eleganciji njezinih linija, ali ne danas. Nije izgledala kao obična lula jer nije završavalaglavom, već je na gornjoj strani kamiše, nekoliko centimetara od vrha, imala rupu u koju je bila ugurana metalnačašica, oblikovana kao golublje jaje, s čvrstim drvenim poklopcem pričvršćenim mjedenom trakom. Poklopac je

bio ukrašen kineskim znakom za sreću, xi, izrađenim od bjelokosti.Pokraj lule se nalazio mali, bijeli vrč. U njemu je bila voda. Theo je imao problema s tim vrčem. Voda seneprekidno pojavljivala i nestajala, poput valova, a kad bi nestala, unutrašnjost keramičkog vrča postajala jeprozirna i on je mogao vidjeti malu, mjedenu kadionicu s druge strane.

To nije bilo moguće.Dio Theova mozga koji se još pridržavao za stvarnost rekao mu je da halucinira. Ali, oči su mu govorile drugo.Kraj kadionice nalazio se donositelj snova. Ležao je u antiknoj kutiji od malahita koja je datirala još iz dinastije

Chin. Podignuo je poklopac i pri pogledu na crnu smolu osjetio poznati osjećaj iščekivanja. Mjedenom žličicomzagrabio je malo smjese, otprilike veličine graška. Ruke su mu se tresle, ali uspio je na žlicu izliti nekoliko kapivode iz vrča, nesvjestan da ju je prolijevao i po cijelom stolu. Upaliti fitilj plamenika na alkohol bilo je teže. Stalnose pomicao. Mijenjao položaj. Jednu je ruku čvrsto omotao oko mjedene osnove plamenika da prekine te

budalaštine i napokon uspio spojiti upaljač i fitilj.Sada.Postavio je žlicu iznad plamena. Nestrpljivo je promatrao dok je voda isparivala, a smjesa se pretvarala u

melasu. To je očito bila visokokvalitetna roba, napravljena od sjemenki maka, Papaver somniferuma, a ne odostataka stabljike ili lišća. To smeće je uzrokovalo samo slabu vrućinu u krvi i snažnu želju za povraćanjem. Kad jebilo spremno, ugrijanu smjesu je vrlo pažljivo usuo u čašicu na vrhu lule i zatvorio poklopac. Osjećao je da mupuls izbija rupe u zglobovima.

Povukao je duboki dim. Pluća su mu se napunila jetkim isparavanjima koje je zadržao duboko unutra. Klupkoboli u glavi mu se počelo odmotavati, izravnavati u dugu, tanku liniju koju je onda mogao presjeći i pustiti daodleti. To je bilo poput toploga ljetnog vjetra koji mu je strujao u žilama, šireći se iz središta tijela prema udovima,rahlađujući ga i umirujući. Mekano, slatko i opuštajuće. Još je dvaput povukao iz lule, duboko udahnuo dim i

osjetio da mu se usne same razvlače u osmijeh radosti kad je počeo lebdjeti.Maglovito je bio svjestan Li Meine prisutnosti u sobi. Lebdjela je prema njemu, njezino ovalno lice savršenijenego ikada dok se naginjala prema njemu i usadila mu poljubac na usne. Imala je okus na mjesečinu. Mogao ju jeosjetiti iza sebe dok su joj prsti nježno masirali stražnju stranu njegova vrata.

„Ja te opustiti, Tiyo", čuo je kako šapće. „Ne trebaš crnu smrt."Kad se nagnula nad njega, njezina ga je kosa poškakljala po obrazu, a vrele suze mu kapnule na kožu poput

toplih poljubaca.„Li Mei, volim te svim srcem, ljubljena moja", promrmljao je dok su mu se oči zaklapale.Omotala je ruke oko njega, čvrsto i zahtijevajuće, istiskujući mu zrak iz pluća. Čuo je njezin glas, slabo, kao da

je dolazio iz velike daljine.„Tiyo, o, moj Tiyo, moj otac te ima u šaci. Zar ne vidiš? To je njegov način da ti se osveti jer si me odveo u

svijet fanquija. Obećao si mi, moj Tiyo. Da mu nikad ne

ćeš dati da te namami u usta zmaja. Tiyo, ljubavi moja,Tiyo."

Negdje daleko, vrlo daleko, Theo ju je čuo da vrišti njegovo ime.

Mračni snovi. Demonski mračni. Začinjeni vatrom.Kovitlali su se u glavi Chang An Loa. Tako divlji i nemilosrdni da nije znao je li budan ili spava. Lebdio je u

tami. Vrtio se. Vrtoglavo se dizao. Onda tonuo i uranjao u gusti mulj na dnu. Sisao mu je kožu i pokušavao mu seuvući u usta. Njegov smrad ga je gušio.

Očajno je pokušavao udahnuti i odjednom je opet lebdio s čistim, svježim zrakom u plućima i bistrom,hladnom vodom koja mu je umirivala jezik i ispirala prljavštinu. Pred očima su mu se ukazale krijesnice. Plesale suu tami koja se omotala oko njega, hladna kao mrtvački pokrov. Vidio ih je, iskrice vatre. Kretale su se i njihale.

Osjećao je da nešto gori.Oprženo meso. Izgorjelo meso. Baš kao onda kad je Lidiji ispekao onu žabu. Samo što je ovaj put to bilo

njegovo meso. Sjećao se kako joj je kosa padala kad je posegnula za probodenim stvorenjem. Kosa sjajnija odvatre.









140

„Ti si podmuklo dijete, Lidija Ivanova, ali ovakvo bezbožno ponašanje mora prestati jednom kad tvoja majka i ja budemo oženjeni i ti postaneš Lidija Parker. Znam da bi tvoja jadna majka bila zgrožena tvojom dvoličnošću."Odjednom je tri puta lupio po stolu svojom srebrnom vilicom za desert. „Tri mjeseca. Bez pogrešne riječi ilipogrešnog pogleda od tebe. Imam li tvoju riječ?"

„Da."Otvorio je novčanik.

U slabo osvijetljenom dvorištu u kojem su bale sijena označavale granice kruga, pas koji je izgledao kao vukumirao je s razderanim grlom. Centimetar po centimetar. Komadi krzna i mesa letjeli su po krugu.

Krv je brizgala po licima ljudi koji su se previše približili kad je blijedi pas koji je izgledao kao duh zatresaoiskešenu njušku i odgrizao još jedan komad mekog jednjaka. Jedno mu je uho visjelo na niti. Rame mu je bilootvorena rana s koje se klatio krvavo crven komad kože, ali njegov stisak na grlu psa vuka bio je smrtonosan igomila je odobravajuće zagrmjela.

Lidija je bacila jedan pogled na barbarstva koja su se odvijala u krugu od slame, jedan pogled na krvožednost uočima muškaraca, i otišla do zida, gdje je tiho povratila. Obrisala je usta. Došla je dovde i sada nije bilo vrijeme daodustane. Pet dana je pretraživala Rusku četvrt Junchowa, hodala njezinim bijednim ulicama svakog dana posliješkole, tražeći Lava Popkova. Čovjeka medvjeda. Onog s čizmama i povezom preko oka. Pet dana kiše i vjetra.

„Vi nye znayetye gdye mogu naitee Lav Popkov?" pitala je uvijek iznova. „Znate li gdje mogu naći Lava

Popkova?"Promatrali su je s nepovjerenjem i suženim sjevernjačkim očima. Svatko tko je postavljao pitanja značio je

nevolju. ,,Nyet" , slijegali su ramenima. „Ne."Sve do večeras. Tada je skupila hrabrost i ušetala u jedan od onih mračnih i prljavih barova, kabaka, koji su

smrdjeli na duhan i na neoprana muška tijela. Njezino lice bilo je jedino žensko lice, ali ona nije odustajala inapokon joj je za pola dolara jedna bezuba stara koza rekla da pogleda u psećem dvorištu iza konjušnica.

Pseće dvorište. Više kao dvorište smrti.Ondje su se petkom navečer skupljali muškarci da zadovolje svoje porive, sirove i nerazrijeđene. Borbe pasa.

To im je izazivalo vatru u utrobi i žilama te brisalo poniženja cijelog tjedna teškog, ponižavajućeg rada. Ovdje suse kladili na to tko će živjeti a tko umrijeti, znajući da je pobjeda značila zalihu votke za cijelu noć, a možda idjevojku ako ih bude pratila sreća.

Lav Popkov je bio ondje. Lidija ga je uočila bez problema. Nadvisivao je gustu gomilu gledatelja čiji se dahuzdizao u ledeni zrak poput tamjana u mračnom dvorištu. Svjetiljka na zidu iza Popkova bacala je njegovu širokusjenu preko kruga i na zaraćene pse. Nije mu mogla vidjeti lice, ali mu je moćno tijelo izgledalo nepokretno ilijeno, a čak i kad je promijenio položaj, učinio je to sporim, nezgrapnim pokretom medvjeda.

Prišla mu je i dotaknula mu ruku.On je okrenuo glavu, brže nego što je očekivala. Iako mu je jedno oko skrivao povez, a donji dio lica prekrivala

crna brada, u drugom mu se oku vidjelo potpuno iznenađenje, a usta su mu se otvorila otkrivajući snažne, velikezube. Zube poput nadgrobnih spomenika.

,,Dobriy vecher. Dobra večer, Lave Popkove", rekla je Lidija na svojem pažljivo uvježbanom ruskom. „Htjelabih razgovarati s tobom."

Morala je vikati da nadglasa grmljavinu gomile i na trenutak nije bila sigurna je li je čuo ili razumio jer je onsamo trepnuo i nastavio zuriti u nju svojim jednim tamnim okom.

„Seichas", požurila ga je. „Sada."On je bacio pogled na pse. Arterija je bila presječena i pseća krv šikljala je u ledeni noćni zrak. Njegovo lice

nije ništa odavalo, nije znala je li pobjeđivao ili gubio, a onda se bez problema progurao kroz okupljene muškarce iotišao do stražnjeg zida dvorišta, koje je bilo u dubokoj sjeni i mirisalo na vlagu.

„Ti govoriš naš jezik", zarežao je.„Ne dobro", odgovorila je na ruskom.Naslonio se na zid, čekajući da mu kaže nešto više, i ona je iznenada zamislila da se zid ruši pod njegovom

težinom. Ovako izbliza izgledao je još veći. Morala je nagnuti glavu unatrag da bi ga pogledala. Isprva je to bilosve što je vidjela. Njegovu veličinu. To je bilo upravo ono što je htjela. Na sebi je imao kozačku kapu od krzna kojesu izjeli moljci, nabijenu preko crnih kovrča, i dugački, podstavljeni kaput koji je smrdio na mast i dosezao mu dovrha čizama. Nešto je žvakao. Duhan? Pseće meso? Nije znala.

„Trebam tvoju pomoć." Ruske riječi došle su joj na jezik lakše nego što je očekivala.„Pochemu? Zašto?"





142

Nije govorio, Lav Popkov. Nije ni ona. No, ipak su se držali blizu, čak bi se s vremena na vrijeme i dotaknuli.Zajedno su se naginjali prema naprijed, pokušavajući se zaštititi od oštrog vjetra s rijeke Peiho. Lidiju su plućaboljela od napora. „Ovamo", promrmljao je.

Mislio je na usku ulicu koja je zavijala u suprotnu stranu od pristaništa s njihove lijeve strane. Uličica je bilasiva, popločana kamenom i smrdjela je na istrunulu riblju utrobu. Lidija je kimnula. Njegova ruka velika poputlopate pritisnula ju je čvrsto uz sebe tako da se između njih nije mogao provući ni tračak slabašnoga zimskogsvjetla, a njezino je tijelo postalo samo nastavak tog velikoga, masnoga medvjeda. On je imao čudno djelovanje nanju. Osjećala se velikom, smionom i neustrašivom. Neprijateljski pogledi više joj nisu izazivali trnce u kralježnici,a kad ju je jedan kineski lučki radnik htio dotaknuti dok je prolazio kraj njih, Lav je ležerno podignuo ruku i zabiolakat u čovjekovo lice. Slomljene kosti, krv i piskavi urlici. Lidija je bacila jedan pogled na nastalu štetu i pozlilo

joj je. Nastavili su hodati, ne pričajući. Lav je bio škrt na riječima.U početku, u prvih nekoliko izleta do pristaništa, pokušavala je pričati s njim na svome nesigurnom ruskom,

započeti nekakav jednostavan dijalog, ali sve što je dobila kao odgovor bilo je gunđanje. Ako i to. S vremenom senaviknula. Tako se lakše koncentrirala na lica koja su se rojila u prepunoj luci i skliskim hutonzima, lakše jeizbjegavala tisuće motki obješenih preko ramena sa svojim teškim kantama i košarama napunjenim bogzna čime.Lakše je gledala kuda stupa.

Lakše. Ali ne lagano. Ništa od toga nije bilo lagano.

„Lidija Ivanova."Lidijina glava se naglo s trzajem podigla s klupe. Pramenovi sjajnih snova pobjegli su joj iz glave i ona je

ugledala oči gospodina Thea. Sive oči koje su postale crne, toliko su mu zjenice bile velike, i nikad oštriji jezik.

„Jeste li s nama, gospođice Ivanova? Ili da vam donesem krevet u učionicu?"„Ne, gospodine."„Iznenađuješ me, djevojko. Pomislio bih da je ljubav Filipa II. od Španjolske i engleske Marije Tudor bila

dovoljno strastvena da ti uspiješ držati oči otvorene na nastavi. Nije li to što djevojke tvojih godina vole? Ljubavneveze. Čak i s mladim Kinezima."

„Ne, gospodine."On se lagano nasmiješio. Nije mu uzvratila osmijeh.„Kazna nakon škole. Možeš mi napisati esej o..."„Molim vas, gospodine, ne nakon škole. Bit ću u kazni cijeli tjedan za vrijeme odmora, ali ne..."„Bit ćeš u kazni kad ja to kažem, mlada damo."„Ali, ja..." Glas joj se izgubio. Svi su je gledali i slušali. Polly joj je davala znakove, ali Lidija nije shva ćala što

joj želi reći.„Lidija." Gospodin Theo je došao do njezine klupe. Njegova crna ravnateljska halja nadimala se oko njega i u

Lidijinim je očima izgledao kao dugonoga vrana koja joj je došla iskljucati oči. „Ostat ćeš u kazni danas. Nakonškole. Razumiješ?"

Htjela ga je udariti. Kao što bi Lav Popkov napravio. No, samo je spustila glavu. „Da, gospodine."

„O, Lyd, budalice. Kad ćeš naučiti puzati pred njim?" kvocala je Polly. „Samo si trebala reći 'Oprostite, gospodineTheo, obećavam da se više neće ponoviti', i pustio bi te."

„Zaista?"„Tako si naivna, Lyd. Naravno da bi."

„Ali zašto?"„Jer muškarci to vole. Tako se osjećaju moćnima."Odjednom joj je sinulo. Da. Ljudi žele misliti da su moćni. Vidjela je učinak koji je prisustvo Lava Popkova

imalo u kaotičnom svijetu dokova, a na sebi je shvatila da se zbog toga ona dobro osjećala. Moćni muškarci. Oni se



143

uvijek znaju pobrinuli da dobiju što hoće, baš kao što je i Pollyin otac znao kako dobiti ono što želi. Ili ljude koježeli. Lidiji se od toga ježila koža. Nešto joj je palo na pamet, ali nije bila sigurna kako da pita Polly.

„Polly, ti si mnoga bolja u odnosima s ljudima nego ja. Ja ponekad ne mogu ni vlastitu majku nagovoriti danapravi nešto što želim." Zastala je i protrljala si nokat. „Usput rečeno, posjećuje li vas ona ikada kod kuće?"

„Bože, ne. Kakvo čudno pitanje. Zašto bi, zaboga?"„Mislila sam da možda dolazi popričati s tvojom majkom, znaš, kao što majke rade kad su im kćeri

prijateljice." Slegnula je ramenima. „Samo sam se pitala, to je sve."

„Ti si vrločudna ponekad, znaš."„Rekla bi mi da dolazi. Kod vas, mislim."

„Naravno."„Obećavaš?"„Obećavam."„Dobro."„Kako je gospodin Parker, kad smo već kod toga?" „Još je tu."„Oh, ti zaista imaš sreće. Kad se ožene, on će ti dati sve što si ikad htjela. I kuću i lijepu odjeću i godišnje

odmore i sve." Nasmijala se i bocnula svoju prijateljicu u rebra. „Uključujući i novu školsku uniformu. Stvarno titreba."

„Ne treba mi", prasnula je Lidija. „To te samo moćni ljudi tjeraju da misliš da trebaš."

„Oh, Lyd, beznadna si."

Lav Popkov još je stajao na kraju njezine ulice i čekao je. Mora da je tamo bio dugo vremena jer mu se snijegnakupio u epolete na ramenima, a krzneni šešir postao bijel kao hermelin zimi.

„Oprosti", rekla je. „Prastitye menya. Kasnim jer sam morala ostati dulje u školi."On je zagunđao. Počeo je hodati svojim opuštenim, gegavim hodom, tako da je Lidija morala potrčati da gasustigne, i krenuo prema luci. Ondje dolje nalazio se turoban, ali mahnit svijet u kojem se prodavalo sve, od rogovanosoroga do desetogodišnjih robova, ali Lidija je svejedno uživala u prilici da promatra elegantne putničke izahrđale teretne brodove koji su donosili vanjski svijet u srce Junchowa. Zbog njih joj se Engleska činila tako blizuda bi gotovo mogla ispružiti ruku i dotaknuti je. Gledala je kako muškarci tvrdih očiju i žene u krznenim kaputimasilaze s brodova niz drvene daske kao da je svijet njihov, a kuliji pod njihovim nogama molili su ih da im nose

torbe. Snijeg je prestao padati. „Ova", zarežao je Lav.Poveo ju je niz još jednu vlažnu i prljavu uličicu u kojoj su lokalni ulični prodavači bili spremni prodati čak i

prnje s vlastitih leđa. Jedan je štand nudio slavine za kupaonicu, cijelu škrinju punu slavina prokrijumčarenih iz jednog od skladišta za uvoznu robu koji su okruživali luku, a malo dalje su bile poredane lutke s licima odporculana, sjedeći uspravno kao mala, mrtva djeca. Lidija u životu nije imala lutku i nikada nije mogla shvatiti što

je to tjeralo djevojčice da žude za njima. Da čak i zavole proklete stvari. Kao Polly. To je bilo tako...Čovjek okrugla lica prekinuo joj je tijek misli. Pričao je brzo na kineskom i pokazivao natrag niz ulicu. Ona je

počela odmahivati glavom da pokaže da ga ne razumije, ali je onda shvatila da se obraćao Lavu, ne njoj. Čovjek jenastavio blebetati sve glasnije i mlatarati rukama. Lav je samo zamahivao svojom velikom glavom naprijed-natrag. Nyet. Nyet. Nyet.

Muškarac je izvukao nož.

Lidija je pokušala uzmaknuti, ali su se druga dva muškarca pojavila točno iza nje. Osjetila je da joj se dahprekinuo pa opet nastavio prevelikom brzinom. Jednom ju je rukom Lav Popov zgrabio za zglob, a drugom je izkaputa izvukao nož gotovo veličine mača, dugačak i zakrivljen, s dvostrukom oštricom. Drška od teškoga crnogmetala čvrsto mu je ležala u šaci. Skočio je naprijed, zarežao i povukao Lidiju sa sobom. Stopala su joj seposkliznula na komadu zaleđenog povrća, ali on ju je povukao bez ijednog pogleda u njezinu smjeru i, u istovrijeme, nožem zamahnuo prema Kinezu s okruglim licem.

Sve je bilo gotovo prije nego što je i počelo. Muškarci su nestali. Mrlja od krvi počela se lediti na kamenimkockama. Lav je zataknuo nož natrag u remen i nastavio se, još držeći Lidijin zglob, probijati kroz punu uličicu kaoda se ništa nije dogodilo.

„Što je", ljutila se Lidija na engleskom, „to bilo? Jesi li zaista morao upotrijebiti taj nož?"On je zastao, pogledao je svojim jednim zdravim okom, slegnuo ramenima i nastavio hodati.

Pokušala je ponovno. Ovaj put na ruskom.„O chyon vi rugalyis?" „Htio te kupiti."



144

„Kupiti mene?"„Da." Tada je zašutjela. Znala je da se trese. Prokleti medvjed. Mrzila je to što je on sada znao da se uplašila. Htjela je

istrgnuti ruku iz njegove, ali to je bilo kao da je golim rukama pokušala izvaditi zakovicu iz jednog od onihmetalnih brodova. Jednostavno nije bilo moguće.

„Nisam znala da govoriš mandarinski", rekla je.„Ponudio je dobre novce", rekao je i proizveo dubok zvuk nalik na režanje; trebao joj je trenutak da to prepozna

kao smijeh. „Proklet bio", rekla je na engleskom. Rezanje nije prestajalo. „Ovamo", rekla je da ga ušutka. Ušli su ukabak. Krčmu.

Znala je da je to bila pogreška čim je ušla. Dvadeset pari očiju okrenulo se prema njima. Zurilo u njih kao da jekroz vrata upuzala zmija. Zrak je visio, krut i beživotan ispod niskog stropa, pun mirisa koje Lidija nije prepoznala.Peć u jednom kutu iskašljavala je vrućinu i dim.

Lidija je zurila u muškarce. Oči su joj vrludale po njihovim licima i odjeći, sivim poput pepela, i stolovima odnapuknutog emajla za kojima su sjedili, nagnuti nad nekakvom gadnom, bezbojnom tekućinom. Na jednom krajuprljavog šanka od bambusa bio je okovan majmun, a čovjek za šankom nije imao uši. Jedna prljava krpa bila mu jezavezana oko glave, a drugu je držao u ruci i njome brisao čašu. Ne skidajući pogled s Lava Popkova, posegnuo jeispod šanka i izvukao pušku. Palcem je zapeo kokot, s lakoćom koja je dolazila od duge prakse, i uperio je ravno u

Lidijina prsa. Osjećala je da joj se rebra stežu. Puška je izgledala prastaro, vjerojatno ostatak iz Bokserskogustanka. Ali, to nije značilo da nije radila.

Nitko nije progovorio.Lav je kimnuo. Polako ju je povukao iza sebe i natraške uzmaknuo iz krčme.„Nije bio tamo", rekla je kad su izašli. Odahnula je kad je vidjela da joj se dah izvija iz usta kao ledena

izmaglica, unutra i van; rebra su joj još radila.Lav je ponovno kimnuo. „Ima mnogo krčmi."

Te su večeri obišli deset krčmi. Razbacanih po različitim dijelovima luke. Više nije bilo puški uperenih u lice, ali niosmijeha. Oči su ih promatrale s istim gnušanjem, a usta mrmljala psovke i pljuvala mržnju po podu.

Glas se širio. O golemom medvjedu koji je slamao ljudska lica i plamenokosoj djevojci. Kad bi ušli u krčmu,nakon ne više od dvije minute, glave su se počele podizati jer su čuli za taj neobičan par koji je obilazio dokove.Lidija im je to vidjela u očima, jasno kao što je vidjela i želju da im prerežu fanqui vratove. Svaki put kad bizavirila u tamu neke uske, smrdljive prostorije i čula tišinu koja se prelijevala preko stolova dok su gosti lokalaokretali poglede prema njima, nije očekivala da će ugledati lice koje je tražila, lice s izražajnim, zamišljenim očimakoje su je uvijek tako pažljivo promatrale i nosom koji se širio u trenucima sreće umjesto usta koja su se rijetkosmijala. Nije očekivala da će ga ugledati. Ali, ipak se nadala.

U jednoj krčmi prišao im je nizak, bačvasti čovjek nauljene kose i nervozno stao ispred njih. Rekao je nešto nakineskom.

Lav Popkov prikovao je oko na ispitivača, ali je progunđao na ruskom. „Kaže, koga tražimo?"„Reci mu da ime nije za njegove uši. Reci mu da kaže svim svojim..." tragala je za ruskom riječi,

„... pyanitsam... gostima da je djevojka s crvenom kosom bila u njegovoj krčmi. Ona traži nekoga."Lav se namrštio.„Reci mu."Rekao mu je.Jednom kad su opet bili na ulici, veliki je muškarac stao kao ukopan, ravnodušan prema naletima snijega koji su

mu šibali crnu bradu, i stavio joj ruku na rame. Činilo joj se kao da je na nju pao kamion.„Zašto ti ne reći njegovo ime?"„Jer bi to bilo preopasno za njega, slishkom opasno." „Komunist?"„Osoba."„Kako ćeš ga naći ako ne kažeš njegovo ime?"

„Ja sam ovdje. Ljudi pričaju. On

ćečuti."„I znat će da si ti?"

„Da. Znat će."



145

Lidija je ležala u krevetu potpuno odjevena. Činilo joj se kao da joj kosti pucaju pod teretom leda dokova kojinikako nije mogla istjerati, a hladan zrak još joj je zabadao igle u prste, iako ih je uvukla pod pazuha. Umotala se ustari poplun, čvrsto kao u čahuru, i na njega naslagala sve komade odjeće koju je posjedovala, ali joj je još bilohladno. Stara crna peć je pravila buku. Ne zato što joj je nedostajalo kerozina. Ne sad kad su imale Alfreda. No,slaba toplina koju im je pružala nije predstavljala nikakvu prijetnju dahu kineske zime koji je svake noći ulaziokroz prozor.

Vrata potkrovlja s treskom su se otvorila.

„Ups! Oprosti, draga. Nisam te htjela probuditi."Lidija je čula da crkveni sat odzvanja dva sata.„Nisam spavala."„Upalit ću svijeću. Ti samo spavaj."

Valentina je bila na zabavi s Alfredom. Pila je. Lidija je to znala po na činu na koji je hodala. Začulo seškljocanje upaljača, slabi sjaj u tami, zvuk struganja stolice po podu pa tišina. Lidija je znala što joj majka radi.Sjedi ispred peći. Puši. Osjećala je miris dima. I pije. Bila je sigurna. Valentina je mogla otvoriti bocu i natočiti sičašu votke bez ijednog zvuka. Ipak, ona je znala.

„Mama, danas sam vidjela nešto strašno."„Koliko strašno?"„Vidjela sam mrtvu bebu. Golu. Ležala je u prljavštini, a štakor joj je proždirao usne."

„Uh! Nemoj, slatkice. Nemoj puštati takve stvari u glavu. Ova od Boga prokleta zemlja ih je prepuna."„Ne mogu je zaboraviti."„Dođi ovamo, malena."Lidija je ustala iz kreveta, još zamotana u poplun, i odgurnula zavjesu. Majka joj je sjedila zgurena ispred peći

s cigaretom u jednoj i čašom u drugoj ruci. Nosila je novi krzneni kaput guste boje meda, a obrazi su joj bilirumeni.

„Evo, ovo će ti pomoći da zaboraviš." Pružila joj je čašu.Lidija ju je uzela. To nikada prije nije napravila. Ali sada... sada je trebala... trebala je nešto. Trebala je i dalje

vjerovati da je Chang negdje na sigurnom. U glavi se utapala. Golema, zagušljiva jezera crnine otvorila su se unjoj. Lica. Uzdizala su se na sluzavu površinu, lica, lica i još lica, Changove oči tako velike i oprezne i tako željneda joj nešto objasni, pa mrtva beba bez usnica, kineska čeljust smrskana u kašu, goleme, reflektirajuće zjenicegospodina Thea i sva ta lica s ulica puna mržnje, pakosti i otrova.

Popila je votku.Udarac u trbuh. Zatim toplina. Prodrla joj je u pluća i natjerala je na kašalj. Ponovno je otpila. Ovaj put lakše.

Crna jezera postajala su siva. Još jedan gutljaj. Okus je bio grozan. Kako se to ikome moglo sviđati?Majka ju je promatrala, ali ništa nije rekla.Lidija je sjela na pod ispred peći, a Valentina ju je počela maziti po glavi.„Bolje?"„Mmm."Valentina joj je uzela praznu čašu i napunila je. „Sviđa li ti se moj kaput?"„Ne."

Valentina se nasmijala i razbarušila prekrasno, mekano krzno. „Meni se sviđa."Lidija je naslonila glavu na majčino koljeno i zatvorila oči.„Mama, nemoj se udati za njega."Polako i nježno, Valentina je nastavila milovati kosu svoje kćeri. „Trebamo ga, dochenka", promrmljala je. „Na

ovom svijetu, kad trebaš nešto, moraš moliti muškarca. To je tako."„Nije. Pogledaj nas. Mi smo preživjele sve ove godine bez muškarca. Nekako smo se snašle. Žena može..."„To je besmislica, da upotrijebim jednu od Alfredovih riječi." Valentina se ponovno nasmijala, ali ovaj put u

tome nije bilo nimalo humora. „Koncertne gaže sam uvijek dobivala preko muškaraca, nikad preko žena. Žene mene vole. U meni vide prijetnju. C'est la vie."

Lidija je osjetila samoću u njezinim riječima.„To nije besmislica, mama. To je istina. Mi ćemo se snaći."

„Dochenka, nemoj da se naljutim zbog tvoje glupavosti. Samo se pogledaj. Kada želiš zeca, dobiješ ga odAntoinea. Za kućicu ili novac odeš Alfredu. O, da, ne budi tako iznenađena. Rekao mi je da si ga molila zanekoliko dolara."

„To je bilo za... stvari."





147

Božić je bio težak. Lidija je nekako preživjela. Njezina je majka bila mamurna tako da je jedva prozborila kojuriječ, a Alfred se nije snalazio u ulozi domaćina u svome malom i dosta sumornome momačkom stanu preko putaFrancuske četvrti.

„Trebao sam rezervirati restoran", rekao je treći put dok su sjedili za stolom, a njegov je kuhar iznosioprepečenu gusku.

„Ne, anđele, ovako je više domaće", uvjeravala ga je Valentina. Čak se uspjela i nasmiješiti. Anđ ele? Domaće? Lidija se stresla. Povukla je svoju praskalicu s Alfredom i trudila se izgledati zadovoljno kad

joj je na glavu stavio papirnati šešir.Dvije stvari učinile su sve ostalo gotovo podnošljivim.„Evo, Lidija", rekao je Alfred i pružio joj veliku, plosnatu kutiju omotanu u fini ukrasni papir i satensku vrpcu.

„Sretan Božić, draga moja."

Unutra je bio kaput meke sivoplave boje. Prekrasno krojen, težak i topao. Lidija je odmah znala da ga jeodabrala njezina majka.„Nadam se da ti se sviđa", rekao je.„Predivan je. Hvala."Imao je široku kragnu koja se mogla podići, a u džepu je našla par tamnoplavih rukavica. Obukla je sve na sebe

i osjećala se čudesno. Alfred joj se široko osmjehivao, očekujući više, zbog čega mu je poželjela objasniti: To što simi poklonio kaput ne znač i da si moj otac. Umjesto toga mu je pristupila, ovila mu ruke oko vrata i poljubila ga usvježe obrijan obraz koji je mirisao na sandalovinu. Ali to je bila pogreška. Vidjela mu je u očima da je mislio da suse stvari među njima promijenile.

Zar je zaista mislio da je tako lako može kupiti?Drugi vrhunac dana bio je električni radio. Ne onaj kristalni radiodetektor već pravi radio. Bio je napravljen od

ulaštene hrastovine, a naprijed preko zvučnika imao je smeđu mrežicu u obliku ptice. Lidija se oduševila. Većinuposlijepodneva provela je uz njega, petljajući po gumbićima, mijenjajući stanice, ispunjavajući sobu gromkimglasom Ala Johnsona ili medenim tonovima Sobe s pogledom Noela Cowarda. Većinu vremena je puštala daAlfredovi pokušaji razgovora prođu neopaženo, ali nakon vijesti o premijeru Baldwinu, Alfred je razvezao omudrosti potpisivanja carinskog sporazuma i službenog priznanja Čang Kai-šekove vlade, ponosan što je VelikaBritanija bila jedna od prvih zemalja koje su to učinile.

„No, to je bio Josif Staljin, a ne mi Britanci", rekao je, „koji je bio dovoljno dalekovidan da Chiangovenacionaliste iz Kuomintanga zaspe vojnim savjetnicima i novcem. A sada se Čang Kai-šek odlučio riješiti muzika,to gore po njega."

„To nema smisla", promrmljala je Lidija, jednim uhom još slušajući Adele Astaire i Zanosan ritam. „Staljin jekomunist. Zašto bi pomagao Kuomintangu koji ubijaju komuniste ovdje u Kini?"

Alfred je očistio svoje naočale. „Moraš znati, draga moja, da on podupire snage za koje vjeruje da će pobijeditiu borbi za moć između Mao Tse-tunga i Čang Kai-šekove vlade. To se možda čini kontradiktornim izborom zaStaljina, ali u ovom slučaju moram reći da mislim da je u pravu."

„On je izbacio Lava Trockog iz Rusije. Kako to može biti dobro?"„Rusiji je, kao i Kini, potrebna ujedinjena vlada, a Trocki je stvarao frakcije i podjele pa.„Začepite", iznenada je prasnula Valentina. „Oboje, začepite o Rusiji. Što ijedno od vas zna o tome?" Ustala je

i natočila si još jednu čašu porta. „Božić je. Hajde da budemo sretni."Prostrijelila ih je pogledom i otpila gutljaj pića.Otišle su rano i nisu razgovarale na putu do kuće. Obje su mislile da je bolje da se ne povjeravaju.

Sve se promijenilo na Novu godinu.

U trenutku kad je Lidija stupila na čistinu Potoka guštera, znala je. Novca više nije bilo. Nebo je bilo čistoplavo, a zrak tako hladan da se činilo kao da joj odgriza dijelove pluća, ali ona nije marila jer je bila umotana u svojtopli, udobni novi kaput i rukavice. Drveće koje je okruživalo uski pojas pijeska bilo je golo i bodljikavo, njihovogranje bijelo poput kostura, a voda blistavi val energije ispod njih. Lidija je došla s namjerom da doda još jednu



148

oznaku na plosnatom kamenu, urezati još jednu tanku crtu da pokaže da je opet bila ovdje, koliko god se to činilobesmislenim.

Kamenog humka više nije bilo.

Hrpica oblutaka koju je napravila u podnožju stijene. Uništena. Razbacana. Nestala. Komad zemlje na kojem jestajala izgledao je sivo i zgužvano. Osjetila je udarac u prsima i na jeziku okusila navalu adrenalina. Pala je nakoljena, s trzajem skinula rukavice i rukama počela kopati po pješčanom tlu. Iako je drugdje zemlja bila smrznuta itvrda, ovdje je bila meka i drobljiva. Nedavno raskopana. Staklenka je još bila ondje. Ledeno hladna u njezinim

prstima. Ali u njoj nije bilo novca. Trideset dolara je nestalo. Preplavilo ju je olakšanje. Bio je živ. Chang je bioživ.Živ.Ovdje.Došao je.S nespretnom žurbom odvinula je metalni poklopac staklenke, gurnula ruku unutra i izvadila njezin novi

sadržaj. Bijelo pero, mekano i savršeno poput pahulje. Položila ga je na dlan i zagledala se u njega. Što je toznačilo?

Bijela boja. Kineska bijela. Boja žalosti. Je li to značilo da je mrtav? Da umire? Usta su joj postala suha kaozemlja.

Ili...

Bijelo. Pero golubice. Za mir. Za nadu. Znak budućnosti. Koje?Koje od toga?Dugo je ostala klečati kraj plitke rupe u zemlji. Pero joj je ležalo u pažljivo spojenim dlanovima kao mladunče

ptice. Bodeži vjetra s rijeke puhali su joj ravno u lice, ali ona je jedva primjećivala. Napokon je stavila pero umaramicu, uredno je složila i sakrila u košulju. Zatim je iz džepa izvadila nožić, odrezala uvojak kose i spustila gau staklenku. Čvrsto je zatvorila poklopac i ponovno je zakopala. Napravila još jedan humak.

Njezinim je očima izgledao kao da označuje grob.

Zvuk u grmlju iza nje natjerao ju je da se naglo okrene, dok su dvije svrake poletjele u zrak uz promukli krik strahai bljesak plavocrnih krila. Dlačice na vratu su joj se naježile. Osmijeh i oduševljeni uzvik skočili su joj na usne iona je zakoračila prema naprijed da ga susretne.

To nije bio Chang.Razočarenje joj je proparalo tijelo.Ruka s dugim prstima i žutim noktima odmaknula je nisku granu božikovine da pročisti put do čistine i Lidija

je na djelić sekunde spazila visoku, mršavu priliku odjevenu u prnje.To nije bio Chang.Onda je nestao. Lidija je bila brza. Potrčala je za njim, jurišajući kroz grmlje, ne obazirući se na trnje i

ogrebotine. Staza je bilo tek puteljak koji su utrle životinje, uzak i zavojit ispod breza, ali je povremeno gustogrmlje nudilo mjesta za skrivanje.

Nije ga mogla vidjeti. Prestala je trčati. Stala je mirno, osluškivala, ali čula je samo vlastito srce koje joj jenabijalo u ušima. Hladni ju je zrak grebao u grlu. Čekala je. Visoko iznad nje, vjetruša je lebdjela i čekala s njom.Oči su joj pretraživale šumu, tražeći pokret, a onda je ugledala da se jedna grana zatresla pa umirila. Nalazila se s

njezine lijeve strane, u gustom šumarku bazge i bršljana, gdje se šačica zaleđenih bobica još držala za stalke, a zebaskakutala od grane do grane.

Je li ptica zatresla granu?Polako je krenula naprijed. Prsti su joj se stegnuli oko nožića u džepu, polako ga izvukli i otvorili oštricu.

Primaknula se bliže, pregledavajući svaki gustiš i svaku sjenovitu udubinu. Kad je već pomislila da ga je izgubila,muškarac je iskočio, gotovo ispod njezinih nogu, i počeo bježati. No, kretanje mu je bilo naslijepo. Posrtao je iskretao. Bez problema ga je dostigla, dotrčala iza njega dok joj je srce lupalo i dodirnula mu rame. Ta neznatnadodatna težina bila je dovoljna da on posrne prema naprijed i padne licem prema tvrdoj zemlji. Ona je već klečalakraj njega s nožem u ruci. U tom trenutku nije htjela razmišljati o tome bi li ga mogla i upotrijebiti.

No, pali čovjek nije pružao nikakav otpor. Prevrnuo se na leđa i podignuo ruke iznad glave u znak predaje paga je Lidija mogla dobro promotriti. Bio je bolesno mršav. Jagodice oštre poput žileta. Žuta koža i oči koje kao da

su se okretale i slobodno plutale u njegovoj glavi. Nije mogla procijeniti koliko je bio star. Dvadeset? Trideset? Ali,ispucana koža koja mu se gulila s ruku izgledala je mnogo starija, a imao je i otvorene rane na licu.







151

Otpratio ju je ravno do vrata.„Je li vam majka kod kuće?" pitao je. „Da", lagala je.Morala je biti sama, trebala je tišinu. Chang An Lo je bio tako blizu, jedva šapat daleko, ali sad...No, Aleksej Serov je ignorirao njezine prigovore i otpratio je skroz do potkrovlja, saginjajući glavu da izbjegne

nagib krova iznad nekoliko posljednjih stepenica. Inače bi prije umrla nego povela ikoga u njihovu sobu. Čak iPolly. No, danas je nije bilo briga. Posjeo ju je na kauč i nosio joj šalice čaja, jednu za drugom, tamne i slatke.Povremeno bi nešto rekao, ali ne mnogo. Kad je sjeo u stari naslonjač preko puta nje, primijetila je okrhnutu šalicu

u njegovoj ruci. Polako, kao da se penje iz nekog dubokog, ljigavog podzemnoga tunela, um joj se počeo raš

či-šćavati. Njegov je pogled lutao po sobi, a kad je vidio da ga ona promatra, nasmiješio joj se.

„Boje su čudesne", rekao je i pokazao na ružičaste jastuke i slojeve raznih materijala prebačenih prekonamještaja. „Lijepo je."

„Lijepo? Kako itko pri zdravoj pameti može reći da je ova šugava rupčaga lijepa?" Pijuckala je čaj. Proučavala tog uljeza u njezinoj sobi. On se udobno smjestio u naslonjaču, potpuno opušten,

ne kao Alfred koji je uvijek bio nervozan ovdje gore. Imala je čudan osjećaj da bi Aleksej Serov bio opušten gdjegod se nalazio. Ili je to sve bila samo gluma? Nije znala. Kratka smeđa kosa bila mu je čista i živahna, ne punabriljantina kao kod većine muškaraca, a zelena boja njegovih očiju podsjetila ju je na mahovinu na ravnoj stijenikod Potoka guštera. Sav je bio dug i malaksao, njegovo lice, usta, tijelo, način na koji je prekrižio noge. Sve osimruku. Ruke su mu bile široke i mišićave i izgledale kao da ih je posudio od nekoga drugog.

„Je li vam bolje?" pitao je.„Dobro sam."On se duboko nasmijao kao da sumnja u njezine riječi, ali je rekao: „Dobro. Onda ću vas ostaviti."Pokušala je ustati i shvatila da je bila zamotana u poplun. Kada ga je stavio oko nje?On se nagnuo naprijed, pažljivo je promatrajući. „Za ženu je opasno ići dolje do dokova. Suicidalno, ako je

sama."„Nisam bila sama. Bila sam s... pratiteljem. Kineskim pratiteljem, ali on je..." Riječi nisu dolazile.„Ubijen?"

Grčevito je kimnula. „Proboden." Ruke su joj počele drhtati pa ih je sakrila ispod popluna. „Moram to prijavitipoliciji." „Znate li njegovo ime? Adresu?" „Tan Wah. To je sve što znam o njemu."

„Ja bih sve ostavio na tome, Lidija Ivanova", odlučno je rekao. „Kineska policija neće biti zainteresirana,

uvjeravam vas. Osim ako nije bio bogat, naravno. To bi im promijenilo pogled na stvari."Tan Wahovo ispijeno lice, žuto kao prašina prapora koju je raznosio vjetar, plutalo joj je ispred očiju. „Ne, nijebio bogat. Ali svejedno zaslužuje pravdu."

„Poznajete li čovjeka koji ga je probo? Ili gdje možemo pronaći tog ubojicu?"„Ne."„Onda zaboravite. On je samo jedan od mnogih koji umiru na ulicama Junchowa."„To je grubo."„Ovo su gruba vremena."Znala je da je u pravu, ali sve se u njoj borilo protiv toga. „To je bilo zbog mog kaputa. Htio je moj kaput. Tan

Wah je mrtav samo zbog glupoga odvratnog krvavog kaputa.Zbacila je poplun i skočila na noge, trgajući gumbe svojega božičnog kaputa, stresajući gadnu stvar sa sebe i

bacajući ga na pod. Aleksej Serov je ustao, podignuo plavi kaput i polako ga omotao oko naslonjača na kojem jesjedio. Zatim je otišao do malog sudopera pokraj peći i vratio se s ručnikom za pranje i emajliranom posudom svodom.

„Evo", rekao je. „Operite lice."„Što?"„Vaše lice." Stavio joj je ručnik u ruku.„Ja moram ići, ali samo ako ste vi..."Lidija je glasno uzdahnula. Stajala je ispred zrcala koje je visjelo na zidu pokraj vrata. Šokirala se kad si je

vidjela lice. Nije ni čudno da je onako zurio u nju. Koža joj je bila bijela kao papir osim sitnih kapljica krvi kojima joj je bilo poprskano cijelo lice i vrat, poput tamnosmeđih pjegica. Jedan joj je obraz natekao otkad ju jeAmerikanac ošamario, a pokraj lijevog uha je imala dugačku ogrebotinu, najvjerojatnije od trčanja kroz grmlje ušumi. Ali, kosa joj je izgledala još gore. Cijela jedna strana bila je kruta od osušene krvi. Tan Wahove krvi.

Nije si pogledala u oči. Plašilo ju je što bi u njima mogla vidjeti.Brzo je prešla ručnikom preko lica, a zatim požurila do sudopera i gurnula glavu ispod slavine. Voda je bila

ledena, ali ona se odmah osjećala bolje. Čišće. Iznutra. Kad se uspravila, očekivala je da Alekseja Serova više neće



152

biti, no on je stajao iza nje s ručnikom u ruci. Žestoko si je istrljala kosu i kožu, kao da je tako mogla izbrisatiprizore iz svoje glave. Natjerala se da prestane tek kad je potegnula četku kroz kosu tako grubo da joj je puknuladrška. Udahnula je. Natjerala se na smijeh. Baš i nije bio uvjerljiv.

„Hvala, Alekseju Serove. Bio si ljubazan."Sad je prvi put izgledao nespretno, kao da ne pripada u tu sobu, kad je škljocnuo petama i naklonio glavu u

službenom pozdravu. „Drago mi je što mogu pomoći." Odmarširao je do vrata i otvorio ih. „Želim vam brzoporavak od današnjih nesretnih događaja."

„Recite mi jednu stvar."Zastao je. Zelene su mu oči postale oprezne.„Zašto Kuomintangovi vojnici slijede svaki vaš mig?"„Radim s njima.",,Oh."„Ja sam vojni savjetnik. Obučen u Japanu."„Razumijem."„Je li to sve?"„Da."„Onda doviđenja, Lidija Ivanova."„Spasibo do svidania, Alekseju Serove. Hvala vam i doviđenja." Kimnuo je i otišao.

Prije nego što su njegovi koraci na stubištu izblijedjeli, na donjem odmorištu čuo se oštar uzvik. Glas njezinemajke. Nakon kratke bujice na ruskom koju Lidija nije razumjela, Valentina je uletjela u tavansku sobu.„Lidija, više nikad ne želim vidjeti tog Rusa u ovoj kući, čuješ li me? Nikad. Zabranjujem ti. Slušaš li me?

Prokletstvo, kako je hladno u ovoj šugavoj sobi. Odbijam pustiti tu užasnu obitelj blizu... Lidija, tebi govorim."Ali, Lidija je uzela svoj poplun i sklupčala se na krevetu. Zatvorila je oči i isključila cijeli svijet.

Chang An Lo. Oprosti.Bila je sredina noći. Lidija je zurila u tamu. Bol u sljepoočnicama tukla joj je u ritmu srca. Sad je razumjela.

Ako je Chang poslao Tan Waha do Potoka guštera, znači da je bio bolestan. Ili ranjen. To je bilo jedinoobjašnjenje. Inače bi došao sam. Bila je sigurna u to. Zaklela bi se životom. A sad je Tan Wah bio mrtav, zbog nje,što je značilo da je Changa dovela u još veću nevolju. Bez Tan Waha, Chang An Lo mogao bi umrijeti. Grlo ju je

boljelo od neisplakanih suza.„Lidija?"„Da, mama?"„Reci mi, dochenka, misliš li da sam loša majka?"Tavanska soba bila je crna kao smrt, osim tanke kriške mjesečine koja je ocrtavala srebrnu liniju po sredini

zavjesa koje su tvorile zid Lidijine sobe. Majka joj je cijelu večer sustavno pila i već je neko vrijeme u krevetumumljala sebi u bradu, što nikada nije bio dobar znak.

„Što je loše, mama?"„Ne budi blesava. Savršeno dobro znaš što znači loše." Lidija se prisilila da progovori. Ovo će im biti posljednjazajednička noć u ovoj sobi. „Nikad mi nisi ispekla pitu od šljiva. Niti pokrpala rupe na odjeći. Niti se potrudilaprovjeriti jesam li oprala zube. Jesi li zbog toga loša?"

„Ne."„Naravno da nisi. I eto ti odgovora."Vjetar je zatresao prozor. Lidiji je to zvučalo kao Changovi prsti na staklu. Zvuk udaljenog automobila se

pojačao, a onda se izgubio.„Reci mi što sam napravila dobro, dochenka." Lidija je pažljivo birala riječi. „Zadržala si me. Iako si me u bilo koje vrijeme mogla ostaviti u sirotištu St.

Mary. Bila bi slobodna. Mogla bi raditi što god si htjela."Tišina.„I dala si mi glazbu, cijelog sam života imala glazbu. O, mama, dala si mi poljupce. I šarene šalove. I pokazala

si mi kako da upotrijebim ovaj jezik u svojoj glavi, iako sam te izludjela s njim. Da, jesi", inzistirala je. „Naučila sime da mislim svojom glavom i, najbolje od svega, pustila si me da pravim vlastite pogreške."

Oblak je prešao preko mjeseca i tračak svjetla u sobi je zamro.Valentina još nije ništa rekla.„Mama, sada je tvoj red. Reci mi što sam ja napravila dobro."



153

S drugog se kraja sobe začuo duboki uzdah i tihi jecaj. Prošla je cijela minuta prije nego što je Valentinaprogovorila.

„Samo to što si živa mi je dosta. To mi je sve."Majčine riječi kao da su sagorjele tamu i zapalile nešto duboko u Lidijinoj glavi. Zatvorila je oči.,,A sad idi spavati, dochenka. Sutra je veliki dan."No, samo sat vremena kasnije Valentinin glas prošaptao je kroz mrak. „Budi sretna zbog mene, draga."„To nije lako."

„Znam."Lidija je pritisnula dlanove na oči da bi iz njih istrljala slike Changa, samog i bolesnog. Bez sreće je još imogla. No, čvrsto je odlučila da neće izgubiti nadu.



154

Bolno lijepo.Tako je Theu jutros izgledao Junchow. U noći je sniježilo i sada je grad blještao. Njegovi sumorni sivi krovovi

pretvorili su se u svjetlucave bijele padine, a zavinute nadstrešnice u sanjke, nestrpljive da skliznu i otplove. Čak sui glomazne britanske vile izgledale kao krhke šećerne glazure. Svjetlo s neba bilo je neobične, prigušeno ružičasteboje, od koje je sve svjetlucalo, uključujući i školsko dvorište na kojem su se savršeni tragovi šapa nekog noćnogastvorenja protezali od jednog kraja do drugog.

„Ti ići sad, Tiyo, ili ti zakasniti."Nevoljko je napustio prozor. Li Mei je stajala iza njega u djevičansko bijeloj haljini. Snježna pahuljica. Uzeo ju

je u naruč je i poljubio njezine mekane usne, ali ju je pustio kad je ugledao mokar trag na njezinu obrazu. Topila se.Uzeo je smiješni sivi cilindar koji je držala u ruci. Na sebi je imao frak s besmislenim repovima i kruti bijeliovratnik. Li Mei mu je dodirnula obraz, pomirisala cvijet u zapučku i izravnala mu šešir.

„Izgledaš vrlo lijepo, Tiyo, ljubavi moja."„Vrlo lijep idiot", nasmijao se.Nasmijala se s njim.„Dođi sa mnom", rekao je.„Ne, ljubavi."„Zašto?"„Ne bi bilo prikladno."„Kvragu i prikladno."„Ne, danas raditi druge stvari."„Kakve stvari?"

„Ići govoriti s mojim ocem.",,S Feng Tu Hongom? Neka je proklet taj vrag. Zaklela si se da ga više nikad ne želiš vidjeti."

Spustila je glavu, a crna joj se kosa zanjihala kao namreškani val između njih. „Znam. Ja prekršiti svojuzakletvu. Molim bogove da mi oproste."

„Ne idi, slatko moje. Molim te. Mogao bi te povrijediti, a ja to ne bih mogao podnijeti."„Ili bih ja mogla povrijediti njega", rekla je podižući svoje bademaste oči prema njemu. Bolno lijepo.

Theo se trudio usredotočiti. Nasreću, obred je bio kratak. To je bila prednost civilne ceremonije pred onim kićenorazvučenim crkvenim vjenčanjima, punim besmislenih obreda i pompe koju je Theo prezirao. Ovo je bilo bolje.Kratko i svrhovito. Premda, šteta za Alfreda. Bio je dosta uznemiren što mu nisu dopustili da izmijeni zavjete ucrkvi, pred Bogom, ali ako je inzistirao da se oženi ženom koja se već udavala, što je očekivao? Anglikanska crkva

bila je dosta osjetljiva oko tih sitnica.Mlada je blistala. To je bio Theov problem. Sjedio je u prvom redu iza mladoženje, tek maglovito svjestan

drugih gostiju oko sebe, šešira i parfema i uredno zavezanih kravata. Mučio ga je mladenkin krem bolero. Bio jeprekriven sićušnim biserima koji su svjetlucali i presijavali se sa svakim njezinim dahom, hvatajući svjetlo koje sekovitlalo u Theovoj glavi i otežavalo mu razmišljanje. Zato se usredotočio na stražnju stranu njezine haljine, navitke bokove ispod sifona boje bjelokosti, na meke obline i na slatko uzdizanje stražnjice. Odjednom je poželio da

je kod kuće s Li Mei. U kadi. Da jezikom prelazi preko njezinih bedara, glatkih poput maslaca.Zatresao je glavom. Trepnuo. Izbacio te misli iz glave. Ovih je dana bilo nemoguće znati kuda će mu misli

odlutati, i to ga je brinulo. Skinuo je svoje sive rukavice i protrljao ruke, nesvjestan zvuka koji je proizvodio, aližena koja je sjedila iza njega ga je oštro potapšala po ramenu pa je prestao. Gostiju je bilo tek tridesetak, većinomAlfredove kolege iz Daily Heralda, a Theo je prepoznao i jednog ili dvojicu momaka iz kluba. Tu je bila i postarija

žena s velikim grudima koju nije poznavao, odjevena u taft, očito Ruskinja, kao i vedar, ali žilav par s oblacimabijele kose koji su se mnogo smijali. Nejasno se sjećao da mu je Alfred rekao da su oni umirovljeni misionari kojisu živjeli u istoj kući kao i Valentina.

„Uzimaš li ti, Alfrede Fredericku Parkeru, ovu ženu...?"



155

Ne, to nije bilo točno. Ova je žena uzimala Alfreda. To je bilo očito svima osim jadnom klipanu. Ova žena injezina kći. Theo je rukom prešao preko očiju koje su mu gorjele. Gdje je bila kći?

Sjećao se da ju je primijetio ranije, kad je ušla u dvoranu iza svoje majke, vrlo uspravna i daleka. Znala je kakohodati, ta djevojka. Kao da je bila kraljica džungle u svojoj haljini boje lišća i s grivom sjajne, bakrene kose.Pogledao je naokolo i pronašao je. Ukočeno je zurila u blijedozelene rukavice na svom krilu i cupkala ih oštrim,malim trzajima. Kosa joj je padala prema naprijed, ali nije mogla potpuno sakriti dugačku ogrebotinu kraj uha.Očito se potukla u toj svojoj džungli.

Theo se naslonio u stolici i odlučio riskirati zatvorivši oči. Isti je tren prenesen u svijet sampana, lelujavihpaluba i žutih zubi. Jasno kao dan, vidio je Christophera Masona da pluta na splavi po širokom grlu rijeke,prekriven zmijama koje su mu proždirale oči i puzale mu u uši.

Theo se nasmiješio i počeo hrkati.

„Kako ti se čini, Theo, prijatelju? Prokleto pristojno, mislim si ja, zar ne?"„Da, dobru si to kuću iznajmio, Alfrede." Kuća se nalazila u istočnom dijelu Britanske četvrti, blizu crkve sv.

Sebastijana, uvučena u šumovitu ulicu. „Ti i tvoja prekrasna mladenka bit ćete vrlo sretni ovdje." Kćer nijespomenuo.

„I ja tako mislim."Stajali su na terasi koja je gledala na prostrani vrt koji je čak i u hladnom zagrljaju zime izgledao dobro

održavanim. Dim njihovih cigara dizao se u potpuno miran zrak, a čaše s brendijem bile su gotovo prazne. Theo jeočajnički želio otići. Oči su ga boljele, a koža mu bolno tinjala. Činilo mu se kao da mu štakori migolje pod kožomi žvaču mu završetke živaca. Iza njega u salonu, brujanje dobro raspoloženih glasova postajalo je sve ja če dok susvatovi uživali u svim blagodatima jela i pića. Na terasu je doplovila glazba, nešto od sastava Paula Whitemana. Tisu mu zvuči parali uši poput žileta.

„Kada odlazite?" pitao je.„Svaki tren." Alfred je provjerio svoj džepni sat. „U tri i trideset dolazi taksi da nas odvede na stanicu. A onda

cijeli tjedan Datonga. Samo nas dvoje. Na medenom mjesecu. Valentina i ja." Osmijeh mu je bio tako širok da jeTheo pomislio da će mu se lice rascijepiti napola.

„Svidjet će vam se hram Huayuan."„Zaista se veselim što ću ga vidjeti. Valentina također.",,O, siguran sam. Što je s djevojkom?"„Lidija?"„Da. Ostaje ovdje, zar ne? Ili s..."Theov mozak je prestao raditi. Kako se zvala ona mala plava? Sally? Dolly? Polly, tako je. „Ili s Polly?"Prvi je put Alfredov široki osmijeh malko izblijedio. „Odlučila je ostati ovdje. Tu žive kuhar i njegova žena,

naravno, kao i sluga i vrtlar koji dolaze svaki dan, tako da neće biti sama."„Onda nemaš razloga za brigu."„Pa, ne mogu reći da sam baš sretan zbog toga. Odbila je otići kod Masonovih iako je bila pozvana, a ne želi ni

čuti o tome da zaposlim neku poštenu ženu da živi ovdje s njom dok nas nema." Skinuo je nao čale i temeljito ihočistio. „To je samo tjedan dana", promrmljao je sam sebi. ,,A ona će ove godine napuniti sedamnaest. U kakvunevolju može upasti za tjedan dana?"

Theo se nasmijao i pogledao dolje u vlažno, sivo kamenje pod svojim cipelama, da bi se zaštitio od bljeskasvjetla koja su mu treperila u očima. „Ne brini, druže dragi, ta se djevojka zna brinuti sama za sebe."

Alfred ga je ozbiljno pogledao. „To me i brine."„Što te brine, anđele moj?" To je bila Valentina koja im se došla pridružiti na terasi.„Ah, brine me da bi opet mogao pasti snijeg i zadržati naš vlak."„Gluposti, danas je čak i vrijeme na našoj strani. Ništa neće poći po zlu."Nasmijala se i prišla bliže svome mužu, tako blizu da je mogla nasloniti svoje tijelo na njegovo. Alfred joj se

sretno osmjehnuo. Ruka mu je kliznula oko njezina struka, a ona je podigla lice prema njemu i Thea podsjetila nacvijet koji se okreće prema suncu. Vidio je da mu prijatelj blista od ponosa i takve neprikrivene ljubavi da je u tomebilo nešto gotovo nepristojno. Theo je strahovao za njega.

Na terasi je bilo strašno hladno, a Valentina je na sebi bila imala samo krem haljinu od sifona koja je lelujalaoko nje dok se kretala. Primijetio je da su joj se bradavice ukrutile ispod tankog materijala. Je li zbog hladnoće ilipožude, nije imao pojma. Theu se mnogo više sviđala jarkocrvena odjeća, crveno za sreću, koju su Kinezi nosili navjenčanjima umjesto mrtvački blijedih nijansa bijele koje su preferirali zapadnjaci, ali svejedno je morao priznati



156

da je izgledala prekrasno. Tamna kosa i blistave oči. Oko dugog vrata visjele su joj tri niske bisera, blijedih poputnjezine kože. Svjesna njegovih očiju na sebi, okrenula se i uzvratila mu pogled na trenutak dulje nego što je bilopristojno pa se opet nasmiješila Alfredu.

„Anđele, uđite unutra. Ovdje je ledeno, a gospodin Willoughby je vrlo blijed."„Tako mi Boga, u pravu je, Theo, uistinu izgledaš boležljivo. Kako žene primijete te stvari."„Da", rekao je Theo i krenuo unutra s namjerom da se oprosti.Kad su mladenci rukom pod ruku ušli u salon, začuo se pljesak i svi su počeli pjevati Mnogo ljeta sretni bili,

bili...Povišeni glasovi s ulaznih vrata probili su se kroz buku. Pjevanje je naglo prestalo. Duboki urlik bijesa uletio jeu sobu, a iza njega je lepršao kineski sluga, cvrkućući kao uznemirena ptičica. Theo se na tren pitao je li to bila

jedna od njegovih halucinacija. Bilo je previše bizarno da bi bilo stvarno. Golem muškarac, opak i zao i očito pijan,probijao se kroz gužvu uz paljbu ruskih psovki. Imao je kovrčavu crnu bradu i otrcan povez na oku, a odjeća mu jeizgledala i mirisala kao da je nije skinuo sve od boljševičke revolucije. Ali, i drugi su sa strahom zurili u uljeza.Bizarno ili ne, očito je bilo stvarno. Činilo se kao da se cijela soba trese i smanjuje kad je masivno stvorenjeposrnulo prema naprijed, režući, ljuljajući se i nekontrolirano teturajući.

„Taj čovjek je pijan."„Da barem imam pištolj."„Zovite policiju."

„Ne približavaj mu se, Johnnie, iliće netko nastradati."Theo mu je stao na put. Nije baš bio siguran što je namjeravao napraviti, možda izvući kratki nož iz korica oko

gležnja koji je ovih dana stalno nosio sa sobom. A možda su ga blještava svjetla u njegovoj glavi u činilanevidljivim pa je mogao zabiti šaku u tog momka a da ga ovaj ne vidi. Ta mu je luda pomisao uistinu pala napamet. Sve što je znao bilo je da nije htio da njegov prijatelj Alfred nastrada. Ne na dan svojega vjenčanja.

Jedno crno oko ga je ugledalo i isti mu je tren golemi lakat poletio prema licu. Netko ga je snažno povukao zaruku i Theo se skotrljao na jednu stranu pa mu je udarac sletio na rame umjesto da mu je smrskao jagodice. Par

jantarnih očiju zavirio je u njegove i on je vidio da ga mlada Ruskinja još steže za ruku. Zatim je nestala.Pokušao je ignorirati zasljepljujuća svjetla u očima i bol koja mu je udarala u mozak i shvatiti scenu koju je

ugledao. Tu-fei, ruski bandit, jurnuo je prema mladencima. Alfred, blagi, smireni Alfred, ispustio je životinjski krikbijesa i bacio se naprijed da zaštiti svoju voljenu, ali velika šapa ga je bacila u stranu s jedva primjetnim trzajem

mišića. Alfred je završio na podu krvave glave.Vrištanje. Netko je vrištao.

Valentina Ivanova - ne, Valentina Parker - vikala je na velikog muškarca na ruskom. Pljusnula ga je. Ne jednom već tri puta. Morala se istegnuti visoko prema gore da bi ga dohvatila; izgledala je kao mače koje se igra snjuškom lava. Pa ipak, on je nije taknuo. Režao je i rikao i tresao svojom velikom, čupavom glavom s jedne nadrugu stranu. Posrtao je i ljuljao se, previše pijan da bi mogao stajati uspravno, a ona je i dalje urlala na njega.

„Poshyol von. Gubi se odavde, ti smrdljiva ruska svinjo. Ubiraisya otsyuda gryaznaya svinya." „Prodazhnaya shkura"', zaurlao je on, zatim i na engleskom, „kurvo jedna."Theo se dovukao do Alfreda i pomogao mu da stane na noge. „Prestanite. Prestanite. Prekratyitye." To je bila djevojka. Zgrabila je muškarčevu golemu ruku i povukla je da mu privuče pažnju. Njegovo crno oko

nije htjelo napustiti mladenkino lice, ali se napokon preselilo na djevojku kraj sebe.

„Poshli, dođi", odlu

čno je rekla. „Do

đi sa mnom. Brzo. Bistra. Ili

će te ustrijeliti kao psa."I onda je bilo gotovo. Vikanje je prestalo. Muškarac je otišao. Alfred je otrčao do Valentine. Djevojka je

nestala. Posljednja stvar koje se Theo sjećao bila je njezina mala pojava koja je velikog bandita izvodila iz sobe.Čudno je bilo što ju je on mirno slijedio dok su mu se suze slijevale niz obraze u gustu bradu. Stara žena s golemimgrudima stajala je nasred sobe ispruženih ruku, zurila u strop i s teškim ruskim naglaskom svečano rekla: „Platit ćešza ovo. Bog će te natjerati da platiš za ovo."

Theo se pitao je li to zaista mislila.



157

Lidija je bila prisiljena trčati. Iako pijan, Lav je grabio svojim velikim, dugim nogama kao da ga goni nekiunutarnji demon.

„Proklet bio, Lave Popkove", opsovala je. „Uspori."On je zastao i pogledao je zamagljenim očima. Činio se iznenađenim što je vidi kraj sebe.„Što", zahtijevala je, „što je to bilo? Zašto si prekinuo svadbenu proslavu? O chyom vi rugalys?" On je odmahnuo glavom i nastavio se gegati, ovaj puta sporije. Počela je padati kiša, ali bilo je dovoljno hladno

da se svaki tren opet mogla pretvoriti u snijeg. Lidija nije bila toplo odjevena. Zelena haljina s perlicama nije bilazamišljena da štiti od kineske zime. Na izlazu je iz ormara u predsoblju uzela kaput, svoj stari, tanki kaput, nekrvavi novi - njega je mrzila - ali na nogama je imala smiješne satenske cipelice i nije imala kapu. Primila je Lavaza ruku i čvrsto ga stegnula. Bojala se da bi ga nasilni sukob s njezinom majkom mogao natjerati da je ostavi pa mu

je čvrsto ukopala prste u ruku i usredotočila se na pronalaženje pravih ruskih riječi.„Zašto si to napravio mojoj majci? Reci mi. Zašto? Pochemu?" „Rusi se moraju ženiti s Rusima", zagunđao je i spustio glavu pred kišom. Nije htio reći više.„To je glupost, Lave Popkove."Ali nije nastavila. Svojim ruskim nije mogla izraziti osjećaje s kojima se borila. Potresao ju je pogled na

majčino prekrasno lice, iskrivljeno od mržnje, kao i zvuk ruskih riječi koje su joj izvirale iz usta prebrzo da bi ihLidija mogla razumjeti. Ukrao joj je nešto iz njezina svijeta. Zašto bi Lav tako upao u ku ću? Ništa joj nije imalosmisla.

Povela je velikog medvjeda kraj željezničke stanice i dolje prema dokovima. Činilo se da mu je svejedno kamo ide,da je bio nesvjestan svoje okoline sve dok mu jedna noćna leptirića u kratkom, jarkožutom cheongsamu koji joj je

otkrivao noge nije dotaknula obraz rukom čiji su nokti bili zeleni kao ljuske zmaja.„Ti htjeti tuc-tuc?"Odgurnuo ju je, ali onda je podignuo glavu i pogledao oko sebe, ugledavši visoke metalne kranove, kockarska

legla i nosače okovane lancima. Prvi je put primijetio kišu. Njegovo zakrvavljeno oko okrenulo se prema Lidiji inamrštilo.

„Imam plan", rekla je na ruskom. „Pronašla sam čovjeka. On poznaje mog prijatelja, onoga kojega tražim. Tajčovjek kojeg sam pronašla je... sad je mrtav. Nisam razumjela njegove kineske riječi, ali spomenuo je ime Calfield.Mislim da je to ovdje. Negdje."

„Calfield?"„Da."

Znala je da nije dobro objasnila, ali joj je bilo teško naći rije

či na njegovu jeziku. Nestrpljenje ju je nadja

čalo.Povukla ga je prema zgradama koje su gledale na luku i pokazala mu imena na njihovim pročeljima. Jephersonovo

stovarište i Agencija Lamartiere. S druge strane ceste kolari Dirk & Green nalazili su se pokraj Winkmannovetrgovine s nautičkim potrepštinama, a sve se to izmijenjivalo s kineskim trgovinama.

Gestikulirala je Lavu. „Calfield? Gdje je? Moraš pitati."Počeo je shvaćati. „Calfield", ponovio je.„Da."Trebali su joj sati. Prošle je noći ležala budna, kopajući po jučerašnjoj noćnoj mori. Uvijek se iznova vraćajući

na nož koji je tonuo u Tan Waha. Na njegov tihi, hrapavi kašalj. Na krv. Kako je netko tako mršav mogao imatitoliko krvi? Htjela je vrištati na sav glas Ne, ne, ali je natjerala misli da se vraćaju dalje, još dalje. Do šume. Dotrenutka kad je prvi put pitala Tan Waha za Chang An Loa. Njegovo joj cvrkutanje nije ništa značilo, ali se

svejedno usredotočila na to. Prisjećajući se. Slušajući. Ponovno gledajući njegove oči. Njegovo lice bez dlaka, koje je i prije smrti izgledalo kao kostur. Njegove zube, žute i oštećene.

Riječi. Zvukovi. Nepoznati i daleki.



158

Baš kad su crni nabori zavjese koja je dijelila sobu postali sivi i označili početak njihova posljednjeg jutra upotkrovlju, jedna je riječ iskoračila ispred svih tih beznačajnih zvukova koji su joj se rojili po glavi. Calfield. TanWah je definitivno upotrijebio tu riječ.

Calfield.

Žvakala je tu riječ kao kost. On ju je vodio Changu, toliko je znala. Onda je zamahnuo svojom koščatom rukomprema pristaništu i rekao Calfield.

To je bio nekakav obrt ili trgovačko društvo, bila je sigurna. Calfield je bilo englesko ime, a nijedan Englez nije

živio ovdje na dokovima tako da je to moralo biti nekakvo poduzeće. Plan joj je bio potražiti Lava Popkova onesekunde kad njezina majka i Alfred odu na stanicu, a sad se zbog njegova upada to dogodilo i ranije. Sretni par ćeionako uskoro otići i vjerojatno u svom uzbuđenju neće ni primijetiti da je nema. Neće im nedostajati.

„Lidija Ivanova." To je bio medvjed. Glas mu je sad bio sigurniji, a riječi razgovjetnije. „Pochemu? Zašto titoliko htjeti tog prijatelja?"

Mrko ga je pogledala. „To je moja stvar."On je zarežao, uistinu zarežao. Onda je posegnuo u masni džep svoga dugačkog kaputa i izvadio svežanj

novčanica. Uzeo joj je ruku u svoju veliku šapu i stavio joj novac na dlan, svijajući joj prste oko njega da ga sakrijeod ljubomornih oči.

„Dvjesto dolara", rekao je na engleskom.Val mučnine pogodio ju je u trbuh. Vraćanje novca bilo je tako konačno. Bio je gotov s njom.

„Nemoj ići. Nye ostavlyai menya." On nije odgovorio. Samo je skinuo dugi vuneni šal s vrata, ovio joj ga preko glave i zamotao oko ramena. Šal je

smrdio na bogzna kakvu prljavštinu i ustajali znoj pomiješan s duhanom i češnjakom, ali nešto ju je u toj gestiumirilo. Neće je ostaviti. Neće.

Ali jest.

Osjećala se izdano. Nije imala razloga za to, ali ipak se tako osjećala. To je bio poslovni dogovor, ništa više.Dvjesto dolara zaštite, to je kupila. Lav ih je već višestruko zavrijedio, mnogo je puta riskirao život tijekom njezinepotrage po ovom opasnome mjestu za iznos ne veći od onoga koji je Alfred vjerojatno dao za njezin novi kaput. Isad joj je vratio novac. Sav novac. Nije razumjela.

Kao što nije razumjela ni zašto ju je to toliko povrijedilo. To je bio samo posao. Ništa više. Promatrala ga je

kako ulazi u jedan kabak i znala je da ovaj put neće izaći. Sada je išao piti. Htjela je vikati za njim. Moliti.Ne.Navukla je šal što je više mogla preko lica i počela brzo hodati, držeći se zida, pogleda uperenog u zemlju, ne

želeći nikakav kontakt s licima i tijelima koja su miljela oko nje. Znala je da je u opasnosti. Sjećala se čovjekaokrugla lica koji ju je htio kupiti i američkog mornara. Opipala je dvjesto dolara u svom džepu. Bila je u napasti daih baci jer je znala da joj povećavaju rizik, ali se nije mogla natjerati na to. Baciti novac bilo bi kao da si jeprerezala žile.

Ono što je trebala napraviti jest otići u jednu od europskih tvrtki i pitati. Jednostavno.Ruka joj je dotaknula rame, a crnooki osmijeh nagnuo se prema njoj. Odskočila je i potrčala prema prvim

vratima na kojima je vidjela znak na engleskom. E. W. Halliday. Možda joj je čovjek htio pomoći. Sada nikad nećeznati. Otvorila je vrata i odmah se razočarala. Mjesto nije izgledalo onako kako je očekivala. To je bila dugačka

prostorija niskog stropa, u kojoj je čak i po danu vladao sumrak, jer je jedini prozor bio vrlo malen i prljav.Nekoliko kineskih radnika slagalo je kartonske kutije na palete do zida, ali se osjećao neugodan, masni smrad koji

je dolazio od velikih dvostrukih vrata koja su očito vodila do pogona s druge strane.Kinez za stolom blizu vrata podignuo je glavu. Imao je tanke metalne naočale i tanke vrpčaste brkove, zbog

kojih je izgledao gotovo kao Europljanin, a stol mu je bio prekriven debelim računovodstvenim knjigama. Dugačkicrni telefon je zvonio, ali on ga je ignorirao.

„Oprostite", rekla je Lidija, „govorite li engleski?"„Da. Kako vam mogu pomoći?"„Tražim kompaniju Calfield. Jeste li čuli za nju?"„Da."„Gdje se nalazi?"

„U Ulici Slatkih svijeća."„Možete li me uputiti onamo, molim vas?"U tom su se trenutku otvorila dvostruka vrata; ured je zapuhnuo nalet vrućeg zraka, a Lidija je nakratko mogla

vidjeti pakao iza njih. Brojne figure, tanke kao šibice, naginjale su se nad goleme kotlove s dugačkim lopatama,



159

gurajući nešto u vrelu tekućinu koja im je lica pretvarala u crvenu, sirovu ranu punu mjehura. Vrata su se zatvorila ioni su opet nestali u svome svakodnevnom paklu.

„Slijedite Ulicu Skakutave koze do skladišta. Calfield je tamo."Čovjek je mahnuo rukom u neodređenom smjeru, otpustivši je s jednim naklonom glave, i podignuo slušalicu

da zaustavi zvonjavu telefona. Lidija je otišla, ali joj je masni miris ostao u nosnicama. Vani se počela zagledavatiu brojne ulice i uličice koje su vodile od dokova. Ulica Skakutave koze.

Koja?

Svi su znakovi bili na kineskom. Mogla je gledati ravno u Ulicu Skakutave koze i ne znati. Rikša je projurilakraj nje i poprskala je muljem. Satenske cipelice bile su uništene; Lidija je drhtala, potpuno promočena.„Ulica Skakutave koze", rekla je naglas i popela se na nisku izbočinu kamenog korita ispred pumpe za vodu u

kojem se voda skupila u smrznutu suzu. Povikala je na sav glas: „Može li mi itko reći gdje je Ulica Skakutavekoze?"

Nekoliko glava koje su žurile kraj nje okrenule su se i pogledale je sa zanimanjem, a dva mršava muškarca sbambusovim šeširima skrenula su sa svog puta i počela se gurati prema njoj. Progutala je knedlu. To je bio rizik, aliChangu je vrijeme isticalo i ona ga je očajnički željela naći. Odjednom se našla u zraku. Nešto ju je zgrabilo,dignulo je u zrak i streslo je kao krpenu lutku. Oči su joj se zatresle u glavi. Ritnula se. Udarila ga u lice. Zagrizla unešto.

„Lidija Ivanova. Nyet. Ne. Nyet."

Bio je to Lav Popkov. Ponovno ju je pretresao, a ona je s olakšanjem bacila ruke oko njega.

Žurili su niz Ulicu Skakutave koze. Kiša se pojačala. Povorke mazgi natovarenih velikim navojima užeta prošla jekraj njih uz mnogo vike i pucketanja biča. Jedna ruka Lava Popkova bila je čvrsto stegnuta oko Lidijina zgloba.

Ljutio se na nju. Jer ga je krivo razumjela. Jer je sumnjala da je u onu krčmu ušao zbog bilo kojeg drugograzloga osim zbog informacija. Izgrdio ju je, vikao na nju što je otišla umjesto da je čekala. Njegova joj se srdžbasviđala. Znala je da bi ga se trebala bojati, ali nije. Ništa više nego što se njezina majka bojala, suočena s njegovimpijanim napadom. Ta ju je misao potresla. Čak su se i muškarci na zabavi povukli u strahu, spominjući pištolje ipoliciju, ali ne i Valentina. Sad se Lidija prvi put zapitala je li njezina majka znala Lava Popkova bolje nego što jepriznavala.

„Skladišta", pokazala je Lidija.

Ispred njih se nalazila skupina zgrada, velikih i beživotnih, s krovovima od valovitog lima i bez prozora. To subila skladišta u kojima je stajala roba za uvoz i izvoz dok porezni inspektori ne bi uzeli svoj postotak. Nekolikouniformiranih stražara s pištoljima na bokovima patrolirali su okolo, više zainteresirani da ostanu suhi nego da pazena lopove. Ta su skladišta bila još gora od ulica. Smrdjela su na trulež. Svuda okolo ležale su hrpe raskvašenihkrpa, u podnožju zidova, cijevima kanalizacije ili čvrsto nagurane ispod prozorskih dasaka.

Lidija je znala da su ispod tih otužnih dronjaka bili ljudi, ali samo su njihovi bogovi znali koji od njih dišu, akoji su mrtvi. Bolestan strah da bi jedan od njih mogao biti Chang An Lo natjerao ju je da pristupi najbližoj hrpidronjaka ispod kojih je jedva mogla razabrati tamnu čupu mokre kose i visoko čelo koje joj je izgledalo poznato.Ali kad se lice podiglo prema njoj, to nije bio Chang. U očima ovog čovjeka nije bilo vatre. Nije bilo nade. Kožamu je bila prekrivena crnim čirevima, a pjenušava grimizna krv curila mu je iz jedne strane usta.

Lidija se sjetila dvije stotine dolara u svom džepu. Posegnula je za njima, ali prije nego što su joj prsti mogli

odvojiti nekoliko novčanica, Lav Popkov ju je povukao dalje od čovjeka.„Tchuma. Kuga", s gađenjem je rekao na engleskom. Na ruskom je dodao: „Bit će mrtav prije mraka." Uzeo je

novac i stavio ga sebi u džep.Kuga.Od same su je riječi prošli trnci. Čula je da je Alfred spominje. Rekao je da je krenula od vojske i da su, kad su

gospodari rata bili poraženi, vojnici pobjegli natrag u svoja sela, šireći bolest poput munje. Nestašica po spaljenimpoljima seljake je u jatima prognala u gradove u potrazi za hranom i poslom, ali jedino što su našli bila jekanalizacija u koju su iskašljali pluća. Umrli su smrznuti u svojim dronjcima. Lidija je skinula kaput i položila gapreko drhtave hrpe kostiju.

„Glupačo, glupaya dura", opsovao je Lav.No, znala je da neće uzeti kaput, ne sada kad je došao u kontakt s kugom. Strah za Changa gorio joj je u

grudima i ona je požurila dalje prema skladištima. Calfield je morao biti jedno od njih. Morao je.

Bio je.





161

Pronašla ga je. U trećoj hrpi naplavina, dronjaka i novina koje su trebale štititi od kiše, ali su u tome neslavnopodbacivale. Užasno se uplašila da je mrtav, toliko je mirno ležao. Zatvorenih očiju. Kože sive poput vode koja jepreplavljivala zemlju ispod njega. Upuzala je u kućicu koja je bila preniska da bi stajala i kleknula kraj njega ublato, a srce joj je poput kamena zastalo u grlu. Stare novine u koje je bio zamotan bile su tako mokre od kiše koja

je lijevala kroz krov i vode koja se dizala odozdo da su se raspadale i smrzavale u isto vrijeme. Kapci su mu bilipotpuno skoreni, a lice prekriveno ranama. Ali ne čirevima. Hvala Bogu. Nije bila kuga.

Dotaknula ga je. Kao led. Ledena čahura. Prsti su joj divlje trgali papir, micali ga s njegova tijela. Uzdahnula jeod zaprepaštenja. Njegovo tijelo. Nestalo je. Samo nekoliko dronjaka, nekoliko kostiju. Taj joj je prizor oteo dah.Oči su je pekle od suza. Smrad trulećeg mesa bio je smrad smrti.

Ne, ne, nije mrtav. Nije mrtav. Neće mu dopustiti da bude mrtav.Zbacila je Lavov težak kaput s ramena i položila ga na Changovo nepokretno tijelo. „Ne daj se, ljubavi moja",

rekla mu je i jedva prepoznala vlastiti glas. Nagnula se nad njega i rukom mu prešla preko hladnog čela pa spustilausne na njegove i zadržala ih tamo, kao da mu je tako mogla prenijeti svoju životnu silu i toplinu svog tijela.Njegove usne, ispucane i krastave, jedva primjetno su zadrhtale pod njezinim. No, to je bilo dovoljno.

„Lave", povikala je, „Lave, dođi..."Nije trebala vikati. Već je bio tamo. Laganim pokretom ruke rastrgao je ono što je ostalo od krova kućice,

sagnuo se i podignuo Changa na rame. Lidija je omotala kaput oko nepomičnog tijela i čvrsto ga umotala da gazaštiti od kiše.

„Rikša", rekla je. „Trebamo rikšu."„Nijedan vozač rikše mene ne uzeti. Pretežak sam. Ni taknuti ovo bolesno tijelo."„Možeš li ga nositi do Britanske četvrti?"Usne su mu se razvukle u cerek ispod crne brade. „Može li tigar uloviti lane?"

Zasun na stražnjim vratima bio je zaključan. Lav se samo naslonio na njih i vrata su se otvorila uz glasan prasakčavala koji su iskočili iz drva. Lidija je provjerila je li vrt njezine nove kuće prazan. Bio je gotovo mrak i još jepadala kiša. Za to je bila zahvalna. Na ovim elegantnim ulicama nisi mogao proći neopaženo ako si bio prekrivenblatom i nosio čudan zavežljaj, ali siva sumornost večeri osigurala im je sjene u kojima su se mogli sakriti. Izastražnjih vrtova kuća prolazila je uska uličica gdje su stanari iznosili smeće, i tu ih je Lav odveo.

„Požuri", prošaptala je Lidija i pokazala na šupu.Brzo je prešao preko jednog kuta travnjaka i provukao se kroz uska vrata. Lidija je bila mahnita od straha da je

Chang možda umro Lavu na ramenu. Nježno mu je pridržavala glavu dok mu je Lav spuštao mlitavo tijelo naprašnjavi pod. Dodirnula mu je obraz vršcima prstiju. Zadrhtala. Od olakšanja. Od straha. Od vatre u njegovoj koži.Gorio je iznutra. Kraste na usnama su mu puknule i iz njih su potekli krv i zeleni gnoj. Skočila je na noge.

„Čekaj ovdje", rekla je Lavu.Potrčala je. Niz travnjak, preko skliske trave, držeći se tamnih rubova ispod stabala. Pokušala je razmišljati dok

je trčala, sjetiti se što je sve trebala - deke, odjeću, hranu, toplo piće... ili led, je li trebao led za svoju vrućicu?...zavoje i lijekove, ali koje lijekove, nije znala, trebala je pomoć, trebala je... Čekaj malo. Svjetla. U kući su gorjelasvjetla. Zavjese su bile zatvorene, no prozori su svejedno bacali žute pruge trake preko terase. Kako to nije prijeprimijetila? Je li to značilo da je netko još bio tamo? Ili su sluge ostavile svjetla upaljena za nju? Što je to zna čilo?Što?

Nije znala. Jednostavno nije znala.Skrenula je prema udaljenom dijelu kuće, otišla do kuhinjskih vrata i posegnula za kvakom. Okrenula se.

Kuhinja je bila prazna. Kuhar se očito otišao odmoriti poslije napora oko proslave. Kad je tiho zatvorila vrata izasebe i udahnula topli zrak, udario ju je val mučnine. Tako je dugo bila mokra i promrzla da su je od iznenadne pro-mjene temperature zaboljeli zubi. Vidjela je da iza sebe ostavlja blato i vodu po crno-bijelim pločicama pa jeskinula cipele i na prstima se odšuljala u hodnik.

Dogodile su se dvije stvari.





163

„Ne lažem. Samo je bio pijan."Valentina se pažljivo zagledala u svoju kćer, a zatim je nježno omotala ruke oko nje i privukla je sebi. Lidija je

udahnula njezin mošusni parfem i čvrsto je stisnula, ali odmah je osjetila da joj se tijelo počelo nekontroliranotresti.

„Lydochka, dušo, nemoj." Valentinina ruka gladila joj je vlažnu kosu. „Neće me biti samo tjedan dana. Znamda još nikada nismo bile razdvojene, ali nemoj se uzrujavati. Brzo ću se vratiti." Poljubila ju je u obraz i odmaknulase korak dalje. „Što, suze? Od moje ja-nikad-ne-plačem dochenke. Nemoj, dušo."

Valentina je posegnula prema srebrnom pladnju s pićem na bifeu. Brzo je provjerila jesu li vrata kuhinje jošzatvorena, natočila si čašu votke, iskapila je, zadrhtala i natočila još jednu koju je odnijela kćeri.

„Evo, ovo će pomoći."Lidija je odmahnula glavom. Bez riječi. Bez daha.Valentina je slegnula ramenima, sama je popila i vratila čašu na pladanj. Crvene mrlje na njezinim obrazima su

blijedjele.„Slatko moje dijete." Uzela je Lidijino lice u ruke. „Ovaj brak predstavlja novu budućnost za nas. S vremenom

ćeš ga zavoljeti, obećavam. Budi sretna." Nasmiješila se, ali u tom osmijehu nešto nije bilo u redu. „Molim te. Ti i ja. Hajde da se naučimo biti sretne."

Lidija je zagrlila majku. „Idi u Datong, mama. Idi i budi sretna."„Tako je, dame, poljubac pomirenja molim. Ne želim da itko izgleda tužno, ne danas od svih dana." Alfred im

se osmjehnuo, pružiočašu vode svojoj ženi i potapšao Lidiju po le

đima. „Naru

čio sam automobil i on bi trebao bitiovdje svakog trenutka. Uzbuđena?" pitao je ženu.

„Oduševljena."„Dobro."Uslijedilo je natezanje s kaputima i kovčezima i posljednji zagrljaji. Kad su Alfred i Valentina već kretali

prema ulaznim vratima, Lidija je pitala: „Bi li bilo u redu da kupim lokot za šupu za Sun Yat-sena?"„Naravno", veselo je odgovorio Alfred. „Ali zašto želiš zatvoriti svog zeca?"„Da ga zaštitim."

Oprala ga je. Nježno. Jedva dotičući oštećenu kožu ručnikom namočenim u toplu vodu i dezinfekcijska sredstva.Njegovi dronjci vrvjeli su ušima pa ih je bacila van na kišu.

Tijelo mu je izgledalo užasno. Tako mršavo da mu je mogla prebrojati kosti. I obilježeno. Opekotine, svaka uobliku slova S. Znak zmije. Šest ožiljaka utisnutih u prsa. Opekotine su bile crne i pune truleži, ali čak ni to nijebilo ništa u usporedbi s njegovim rukama.

Kad je odmotala prljave trake tkanine koje su mu bile ovijene oko prstiju, gotovo je povratila zbog smrada, akoliko god bila pažljiva, komadi pocrnjele kože i mesa otpali su zajedno sa zavojima.

Iza njih su ostali crvi. Bijela, migoljava stvorenja proždirala su Chang An Loa. Deseci crva. Lidija je ustuknulau užasu.

Na njezin je uzvik Lav Popkov podignuo glavu s prsa. Ležao je na podu, naslonjen na zid kraj Sun Yat-senovepagode, u ruci još držeći bocu votke koju je donijela iz kuće.

„Ah, otlichno! Crvi", zagrmio je. „Oni su dobri. Jesti ono loše i čistiti ranu. Ostavi ih."Glava mu je opet potonula na prsa i on je zahrkao, duboko i zastrašujuće, ali za Lidiju čudno umirujuće u toj

hladnoj šupi. Privukla je plinsku svjetiljku bliže Changovim rukama i bolje ih proučila. Prizor je bio brutalan. Naobje je ruke nedostajao mali prst. Odsječeni. Rane su se zagnojile sve dok ruke nisu natekle poput trulih dinja kojesu se onda raspuknule i otkrile gnoj i crve.

Iznimno pažljivo podigla je svakog crva. Govorila si je da nisu nimalo gori od žohara ili glista. Povratila jesamo jednom, kad je izvukla jednog posebno debeloga bijelog crva koji joj se rasprsnuo među prstima. Kad je svemaknula, rane je natopila vodom i dezinfekcijskim sredstvima i, nakon trenutka oklijevanja, vratila po dva crva usvaku ruku. Lav Popkov bi trebao znati. Prošao je mnogo toga, vjerojatno preživio niz rana od metaka i sablja zavrijeme revolucije, tako da bi trebao znati. Ali, što ako crvi progrizu put sve do Changova mozga?

Istjerala je tu misao iz glave.Brzo je nanijela nešto na otvorene rane. OPODELDOC & LAUDANUM. Pronašla ga je u priboru za prvu

pomoć u kupaonici, zajedno sa zavojima; činilo se bolje nego ništa. Bijeli komadići kosti prosijavali su kroz sirovo

meso. Omotala ih je gazom i čistim zavojima. Chang An Lo nije ispustio ni zvuka. Ponekad bi mu kapci zatreperili.To je bilo jedini znak da je živ.



164

Lidija nikad prije nije vidjela golog muškarca. Žlicom mu je kapnula toplu vodu i med na usne i ulila malo u usta,ali se bojala da se ne uguši pa se ograničila na kap ili dvije svakih pola sata. Cijelo je vrijeme bila svjesna da je gol.

Prizor ju je iznenadio. Nije imala pojma da će mu intimni dijelovi biti tako... tako mekani, tako opušteni iukopani u guste dlake, no, začudo, s Changom nije osjećala nikakav sram. Kad mu je maknula dronjke s prepona,Lav Popkov je sa svoga mjesta uza zid svoje negodovanje izrazio režanjem, ali je bio previše zaokupljenpretražujući vlakna svog kaputa i prstima hvatajući zalutale uši da bi ga bilo previše briga. Očito je mislio da ćeChang umrijeti. I što je to njemu značilo? Lav je jeo komad sira iz kuhinje i potezao iz boce votke. Riječi ga nisu

zanimale.Nakon što se pobrinula za Changove ruke koliko je mogla i namazala mu nekakvu mast na prsa, dekom mu jepokrila gornji dio tijela da ga utopli i usredotočila se na donji dio. Oprala mu je bokove i trbuh; kao da je kupalakostur. Prazne kosti. Koliko je prošlo od njegova posljednjeg obroka? Dani? Tjedni? Mislila je da zna što je glad,ali ne ovo. Ne ovako. Ponovno je iscijedila mokar ručnik i krenula mu prati crni čuperak na dnu trbuha, ali dlake subile slijepljene od... čega? Krvi. Izmeta. Urina. Još ušiju. U trbuhu je osjetila početak paralizirajućeg vala boli.Podigla mu je penis nježnim, nervoznim prstima.

Iznenadila ju je njegova mekoća. Mirno joj je ležao na dlanu jedne ruke dok ga je drugom sapunala, skidaju ćiprljavštinu i kraste i nježno ga tapkajući ručnikom da ga osuši. U njemu je bilo neke nepodnošljive ranjivosti. Zbogspleta plavih vena izgledao je još više golo i izloženo, kao da je trebao još jednu barijeru između sebe i svijeta. Jesuli zato muškarci toliko htjeli žene? Kao barijeru? Zaštitu?

„Ja ću te štititi, Chang An Lo, kunem ti se", izdahnula je. „Kao što si ti štitio mene."Oprala mu je noge i stopala. Prstom je prešla po liniji ožiljka gdje ga je vlastitim rukama zašila kod Potokaguštera. Naposljetku je uzela škare, ponovno se usredotočila na prepone i odrezala skorene stidne dlake i uši.Osjećala se kao da mu reže tajne.

Tijekom prve noći kraj njega, borila se s prihvaćanjem neizbježnog zaključka. Već je bilo skoro jutro kad si jekonačno priznala. Nije mogla odvesti Changa u kinesku bolnicu. Nije mogla. Kao što nije mogla niti pozvatidoktora.

Bilo je očito.To su mu napravile Crne zmije, a on je radije riskirao smrt u Tan Wahovoj straćari nego da se izloži riziku da

ga zarobe kada potraži pomoć od bilo kakvih medicinara. Ili čak od prijatelja koji su bili poznati među

komunistima. Očito je znao da su Zmije posvuda imale oči.„Mogao si doći k meni", nekoliko je puta prošaptala i prstom mu prešla po oštrom rubu jagodične kosti.Sada je morala razmisliti.Činjenice nisu ulijevale nadu. Nijedna joj odrasla osoba ne bi dopustila da Chang ostane ovdje; znala je što bi

rekli. Pravili bi grimase i inzistirali da to nije prikladno za mladu djevojku. Sablažnjivo. Odmah bi ga odveli ukinesku bolnicu, točno ondje gdje bi ga Crne zmije čekale s noževima i željezom za žigosanje. Ne. Nikakvidobronamjerni odrasli. Bila je sama. Glava joj je pala u ruke dok je pokušavala razraditi svoj sljede ći korak. Prošlo

je neko vrijeme prije nego što je podigla lice i zagledala se preko male, prašnjave šupe u velikog medvjedaizvaljenog na podu. Nije bila sama.

Otišla je do njega i udarila ga po ramenu.„Lave Popkove", rekla je. „Probudi se."



165

Theo je brzo vozio. Bio je ljut. Dovoljno ljut da jutros crnu smolu ostavi u ladici. Tijelo ga je boljelo, a svaka mu sepora kože znojila za dimom punim snova, ali trebao mu je oštar um. Oštar kao štakor. Bilo je još rano i jutarnja jemagla lebdjela iznad krovova, bez vjetra da je rastjera; činilo se kao da da je zadržavao dah. Theo je parkirao svojMorris Cowley ispred crnih hrastovih vrata i pljunuo u lica kamenih lavova na stupovima. Lavovi čuvaju ognjište.E pa, ovaj put neće.

Vratar mu se ponizno naklonio, tako nisko da su mu se naušnjaci njegove prošivene kape gotovo vukli po tlu.„Moj gospodar Feng Tu Hong vas danas ne očekuje, plemeniti profesore."„Tvoj poštovani gospodar nije onaj kojega sam došao vidjeti, Chen, već njegov gnojoglavi sin, Po Chu."Vratar se nije baš nasmiješio, no njegovo je lice, obično tako nepokretno i službeno, poprimilo vragolast

nagovještaj života. „Ja poslati beskorisna žena da reći Važan sin vi ovdje i htjeti.Theo nije čekao već je prošao kroz vrata i u dvorište. Iza sebe je začuo zvuk trčkaranja povezanih ženskih

stopala od kojeg su mu se naježile dlačice na stražnjoj strani vrata.

„Po Chu, ti svinjojebiva vražja izlučevino, ako ikad više dotakneš moju Li Mei, osobno ću ti zabiti nož među oči ipovući ga sve do grla."

„Pih! Govoriš kao tigar, Tiyo Willbee, ali po noći pužeš po trbuhu kao crv i jedeš opijum. Čujem priče sasampana. Drhtiš i treses se kao kurva s nogama u zraku. Gmižeš prenisko za svoje velike riječi."

„Tebe se ne tiče što ja radim na rijeci. Samo budi sretan što me posljednji šapati jučerašnjeg dima snovasprečavaju da zazovem velikog boga rata Kuan Tija da siđe s neba i zabije koplje u tvoje beskrvno srce zbog onogašto si joj napravio."

„Kurvi je to trebalo."

„Pazi se, Po Chu. Li Mei nije nikakva kurva. Ona je tvoja poštovana sestra."„Moja sestra ne bi otišla u krevet s fanquijem. Trebalo joj je reći." „Trebala je tvoju smrdljivu šaku na svomelicu?" „Da, tako mi svih bogova, trebala ju je." „Jer se došla pomiriti s vašim ocem?"

„Ne. Jer je mislila da će moj uvaženi otac biti dovoljno glup da udovolji njezinoj želji bez pogodbe." „Pogodbe?Kakve pogodbe?"

,,Ai-ya! Ravnatelj ne zna svoju kurvu onako dobro kao što je mislio."„Uživaj u ovom dahu, Po Chu, jer bit će ti posljednji ako moju voljenu ponovno nazoveš kurvom. Reci mi,

kakva pogodba?"„Preklinjala je. Ah, Tiyo Willbee, kako je preklinjala. Uz krokodilske suze."„Preklinjala? Za što?"„Da te naš poštovani otac oslobodi dogovora s onim majmunom Masonom, da te oslobodi krijumčarenja.

Naravno da veliki Feng Tu Hong u svojoj mudrosti nije bio dirnut njezinim uličarskim trikovima."„Upozorio sam te, prljavi ološu."„Ali ponudio joj je pogodbu. Pristao te osloboditi dogovora ako..."„Ako što?"„Ako mu se devet puta ponizno pokloni i vrati se u ovu kuću da do kraja života živi kao poslušna kći. Hah! Ali

ona je Fengovu časnom imenu donijela mora sramote i morala se naučiti poštovanju. Tada sam je udario. Mnogoputa."

„Ovako?"

„Dobri Bože, stari, s kojim si se ti vragom igrao?"Theo je protrljao čeljust uz koju se širila velika modrica, a i jedan mu je kraj usnice bio rasje čen. Christopher

Mason uznemireno je zurio u njega.„Spotaknuo sam se na mačku", ravnodušno je rekao Theo. „Došao sam jer je tvoj sluga rekao da ćeš biti ovdje,

a ja želim razgovarati s tobom."



166

„Sada?"„Da, sada."Mason je pogledao preko sobe prema svojoj ženi i dvjema djevojkama. „Ovo nije dobro vrijeme, Willoughby.

Možda kasnije."„Sada."Theu se situacija učinila dosta neobičnom. Sjediti s onim gadom Masonom, sav uglađen i pristojan, u novom

domu Alfreda Parkera dan nakon ometenog vjenčanja, bez Alfreda, ali s njegovom pokćerkom koja je stražarila

kraj francuskog prozora kao pasčuvar. Sve je to bilo

čudno. Djevojka je izgledala slomljeno. Nešto je isisalo životiz njezinih jantarnih očiju, ukopalo ih duboko u tamne sjene i obojilo joj usne u sivo. Svojim je gostima neprestano

dobacivala nestrpljive poglede koji su govorili da ih se želi riješiti, ali Anthea Mason je čvrsto odlučila obasuti jebrigom, makar i neželjenom.

„Jadna Lidija nije dobro spavala, i nije ni čudno, sama u nepoznatoj kući", jadikovala je uz dobroćudnismiješak prema djevojci. „Jutros sam je posjetila, gospodine Willoughby, i što sam saznala? Da je slugi i vrtlarudala cijeli tjedan slobodno uz punu plaću, a kuharu rekla da želi samo večernji obrok i ništa više. Molim vas, recitedragoj djevojci da mora prihvatiti činjenicu da su joj sluge postale dio života sada kada živi u pristojnim uvjetimakao i mi ostali. Vi ste joj ravnatelj pa bi vas morala slušati."

„Za ime Božje, Anthea, pusti to", obrecnuo se Mason. „Vidjela si je, kao što si obećala, i ona je dobro."Okrenuo se Theu. „Ja sam ovdje samo zato što vodim ženu i kćer u staje da vide mojega novog lovačkog konja. To

je krasan riđan s plućima kao slon koji će svaki put ostaviti Sir Edwardova pastuha u prašini. Samo gledaj."„Hoću vidjeti Sun Yat-sena, tvog zeca", iznenada je izrekla Polly široko otvorenih plavih očiju.„Kakva dobra ideja", nasmiješila se Anthea. „Gdje je?"„Prokleto glupo ime za životinju", komentirao je Mason, ali je ipak ustao i krenuo prema francuskom prozoru.

„Ja sam kao mladac imao crno-bijelog zeca dugih, klempavih ušiju, znaš, Polly. Zvao sam ga Daniel. Lijepa malaživotinja. Pa, mlada damo, hajde da pogledamo tog..."

„Ne danas." Lidijina ruka držala je francuski prozor zatvorenim.,,A zašto ne?"„Uznemiren je. Zbog seljenja. Zbog toga što se sve promijenilo."„Ali, Lyd, molim te", nagovarala ju je Polly. „Rekla si da je sretan u svojoj pagodi u šupi. To se nije

promijenilo, zar ne?"

„Ne, ali..."„Odlično." Mason ju je odgurnuo u stranu. Volim zečeve." Izletio je u goli, zimski vrt, a Polly ga je u stopu

slijedila dok je koračao niz stazu.

Anthea ih je promatrala. „On voli sve životinje", rekla je Theu uz tužan osmijeh i krenula za svojim mužem.„Ljudska bića su ta s kojima ima problema", promrmljao si je Theo u bradu i bacio pogled prema mladoj

Ruskinji. Izgledala je gotovo jednako loše kao što se on osjećao. Glava mu je pucala, kao da ju je netko raskoliomesarskom sjekirom. Lidija je stajala vrlo mirno s obje ruke pritisnute na prozor, a oči su joj bile prikovane za šupuza drva u dnu vrta. Polly je otvarala vrata.

„Gospodine Willoughby" tiho je rekla Lidija.Gledala je kako otac njezine prijateljice miluje Sun Yat-senove duge uši. Obitelj Mason je bila okupljena na

travnjaku, zaboravljajući na hladnoću dok su se divili snježnobijelom zecu u Pollyinu naruč ju. Njihov ih je dahokruživao poput magle.

„Što je, Lidija?"Djevojka je još stajala kraj francuskih prozora i Theo je sad primijetio da joj se pogled premjestio na neurednu

hrpu dronjaka na dnu travnjaka. Vrtlar bi trebao znati da svoje smeće ne smije ostavljati na vidljivomu mjestu. Ali,naravno, ona mu je dala tjedan dana slobodno.

„Gdje mogu kupiti kineske lijekove?"„Jesi li bolesna, dijete?"„Ne."„Ne izgledaš dobro."Polako se okrenula i prikovala oči za njegove. „Ni vi."On se nasmijao kao da je ispričala vic; taj mu je napor poslao valove mučnine kroz tijelo. ,,U Ulici Stotinu

koraka nalazi se kineski travar. Ali sumnjam da govori engleski."„Hoćete li doći sa mnom?"



167

Theo je osjećao da mu u glavi zjapi rupa gladna dima iz lule, ali je ipak rekao: „Pretpostavljam da bih mogao."Jednostavno je bilo nešto u toj djevojci. „Nakon što obavim razgovor s Masonom."

„Poslat ću vam ga."To je i napravila.

,,I?" Mason nije mogao biti miran. Koračao je gore dolje po tepihu u svojim jahaćim hlačama i čizmama. Očito mu je bilo neugodno. „Ovo nije mjesto za taj razgovor."

Theo je znao da jedan Englez ne bi smio tako razgovarati s drugim u nedjelju ujutro dok je ostatak njegoveobitelji čekao vani u vrtu. Trebao bi razgovarati o konjima ili o kriketu, ili o svojem automobilu, ili što se to,dovraga, događa s burzom tamo u Engleskoj. Ili čak o nečuvenom novom zakonu koji je donio premijer Baldwin, akoji je ženama dopustio da glasuju već s napunjenom dvadeset i jednom godinom, kao da su šiparice tih godina ištaznale o politici. Ali droga? Ne. To je bilo neprihvatljivo.

„Slušaj me, Masone. Slušaj dobro. Za mene se situacija promijenila. Prekidam sve veze s Fengom, zlo mi je odtoga da me i ti i taj gad upotrebljavate kao mamac."

„Prokletstvo, čovječe, u tom stanju ti ni ne možeš biti ništa drugo nego mamac za ribe. Pogledaj se, ti setreses."

„Zaboravi to. Ne slušaš me, Masone. Govorim ti da je naš aranžman gotov. Ne želim više ništa imati s Crnimzmijama i njihovim krijumčarenjem opijuma. Bio sam prokleta budala što sam se uopće upleo, sada to shvaćam.

Prisilio si me tada kad..."„Ne, nemoj mi prodavati te gluposti. Želio si novac."„Štitio sam svoju školu."„Ne guraj svoju ravnateljsku glavu u pijesak, Willoughby. Pridruži se ljudskoj rasi. Prezirem ljude poput tebe.

Isti ste kao i mi ostali, koliko god se smatrate nadmoćnima jer možete čitati ovaj poganski jezik i razumjetipobožno blebetanje njihova Konfucija i njihova Bude. Jednostavno si bio pohlepan."

„Kao ti, misliš."Mason se nasmijao, razdragano, kao da je dobio kompliment. „Točno tako." Samozadovoljno si je rukom

prešao preko zaglađene kose. „Ne znam zbog čega si se odjednom raspalio, ali bolje ti je da smjesta prestaneš.Sredi se, čovječe."

„Drago mi je što napokon shvaćaš što ti govorim. Ja se jesam sredio. Za mene više nema noćnih izleta na rijeci.

Više nema crne smole. Gotovo je. To je prljav posao."„Proklet bio, Willoughby. Oboje znamo da onaj kineski gad neće poslovati sa mnom bez tebe kao posrednika."„Baš šteta."„Nemoj mi prijetiti."„Ne prijetim ti. Govorim ti."„Ti prokleta budalo, sada idem ravno na policiju i ti ćeš se naći u prljavoj ćeliji prije što te obuzme sljedeći

napad drhtavice."„Masone, kažem ti da se ostaviš toga. Naš ti je dogovor već donio i više nego pristojnu zaradu. Sada je gotovo.

Pomiri se s tim. Nađi si novi pothvat i daj da završimo s ovim kao engleska gospoda." Ispružio je ruku i dobro sepotrudio da se ne trese.

Mason se nije žurio. Pogled mu je prešao od Theova lica na njegovu ispruženu ruku i natrag. „Idi kvragu",

prezrivo je odbrusio i kroz francuski prozor izašao na terasu. ,,Polly, Anthea", viknuo je. „Moramo ići. Hoću vidjetišto može taj moj konj." Okrenuo se i kroz staklo se zapiljio u Thea svojim tvrdim, bezdušnim sivim očima. „Moždaću čak morati upotrijebiti bič na njemu."

Theo ga je želio ubiti. Taj tren. Ruka mu je čak skliznula na kratki nož s drškom od bjelokosti koji je držao urukavu i morao se podsjetiti da mu to opijum izobličava misli. Kad bi samo mogao povući nekoliko dimova iz lule,mogao bi smiriti tu paklenu buku u glavi, samo još ovaj put, samo još jednom. Okrenuo se trzavim pokretom iizašao u hodnik, ali se zaustavio na izlazu, kad je vidio Lidiju Ivanovu da sjedi na posljednjoj stepenici. Promatralaga je. Nije mu se svidio izraz u njezinim očima. Zabrinutost.

To je značilo da je čula.

„Molim te, Lyd. Hajde."

„Ne."„Zašto ne?"„Otac te čeka."„Samo brzi pogled, to je sve."



168

„Ne. Drugi put."„Sutra?"„Ne.",,O, Lidija, za ime Božje, samo želim pogledati tvoju novu sobu, ne sef gospodina Parkera ni išta takvo. Zašto

ne?"„Žao mi je, Polly, ali neuredna je."„Ne budi smiješna. U njoj si tek dvadeset četiri sata."

„Ne, Polly. Ne danas. Molim te."„Što je s tobom, Lyd? Izgledaš..."„Dobro sam. Je li ti se sviđalo držati Sun Yat-sena?"„O, da, apsolutno je prekrasan. I tatici se svidio."„Otac te zove do automobila."Naslanjajući se na dovratak, Theo je čekao dok su se djevojke rastajale, primjećujući neku sitnu nelagodu među

njima. Pilići. Pahuljasti i novi. Nisu imali pojma da život ima naviku odrubiti ti glavu kad ne gledaš.



169

Njegovo lice. Cijelo u krhkim jagodicama. Koža toliko zategnuta da je izgledala kao da će puknuti. Bijela kao jastuk. Prljave, ljubičaste šupljine oko očiju. No, Lidiju su najviše uznemiravala njegove usne. Prije, kad je uskočiou njezin život onaj prvi dan u uličici, ili poslije u spaljenoj kući, dok joj je objašnjavao zašto samo komunisti moguizvući Kinu iz tiranije njezine feudalne prošlosti, usne su mu bile pune i zakrivljene, pune životne energije. Nesamo od energije, pomislila je, već od neke unutrašnje moći. Od neke sigurnosti. To je nestalo. Njegove usne, višenego ijedan drugi dio njega, izgledale su mrtve.

Brzo je ispružila ruku i dotaknula ga. Topao. Živ. Ne mrtav.Ali previše topao. Vruć. Previše vruć.Ležao je u njezinu krevetu. Ponovno je iscijedila ručnik u posudu s prohladnom vodom. Čudno je mirisao. To

je bilo zbog kineskih trava. Za ublaživanje vrućine, to je gospodin Theo rekao, da ohlade krv. Nježno je ovlažilačelo Chang An Loa, njegove sljepoočnice, vrat, čak i crnu, tek izraslu kosu na koščatom tjemenu. Osjetila je ushit

pobjede što mu kosa više nije vrvjela ušima i drugim stvarima koje su prije gmizale po njoj, a i sviđalo joj se gladiti je. To ju je smirivalo.Cijeli je dan sjedila na stolici kraj kreveta. Dok je svjetlo s prozora postajalo sve sivlje, ona je slušala kako vani

pada kiša. Njezine nalete na prozorska stakla. Boje su istjecale iz sobe kako je padao mrak, a ona mu je i dalje pralaudove, prsa i oštre zdjelične kosti sve dok njegovo tijelo nije poznavala jednako dobro kao i svoje. Teksturunjegove kože i oblik noktiju na nogama. Upaljene rane mazala je čudnim kineskim pomastima, mijenjala je zavoje ikroz ispucale mu usne kapala biljne čajeve za jačanje. Cijelo mu je vrijeme pričala. Pričala i pričala. Jednom se čakuspjela i nasmijati dok se trudila da mu uši natopi zvucima života i sreće, da mu vrati energiju koju je izgubio.

Ali, njegove se oči nisu otvarale, nisu ni zatreptale, a ruke i noge su ležale beživotno, čak i kad mu je mijenjalazavoje na rukama, a znala je da ga to mora užasno boljeti na nekoj dubljoj razini, gdje nije mogla do ći do njega.No, nekad su mu iz usta dolazili zvukovi. Šapati. Tihi i neodložni. Nagnula bi se i prislonila mu uho uz usne, tako

blizu da je na koži osjećala njegov slabašan, vreo dah, ali zvukove nije uspjela razaznati.Jednom su mu se, kad mu je kažiprstom mazala zrnasti žuti melem na usne, usta odjednom lagano otvorila isklopila oko njezina prsta. To je bio iznimno intiman čin. Vrh njezina prsta u mekim, vlažnim naborima njegovihusana. Intimnije čak i nego kad je u ruci držala njegov penis i prala ga. Osjetila je nalet oduševljenja i čvrstoprigrlila taj osjećaj. Položila mu je usne na čelo.

Taj joj je trenutak bio dovoljan da izdrži dugu noć.

Kineski lijekovi nisu djelovali.Lidijino grlo se zatvaralo pod valom panike. On bi želio kineske lijekove. Ne fanqui mješavine, u to je bila

sigurna. Ali, kada će početi djelovati? Kada? Sa svakim satom, a sati su sporo prolazili, koža joj je sve više gorjela.Vruća i suha kao pijesak u pustinji. U hladnoj, samotnoj tami, omotala je obje ruke oko njegove podlaktice, malo

iznad zamotanih zglobova, i čvrsto ga držala.Neće ga pustiti.Neće.

Zora se cijedila kroz zavjese, a meko, maglovito svjetlo polako je ispunjavalo sobu. Bilo je hladno. Lidija sezamotala u kaput, a nepomično tijelo na krevetu čvrsto je začahurila u poplun, lijep poplun boje breskve, sjajan inov. Bila je zapanjena vlastitim neznanjem. Da zapali plinsku peć pričvršćenu uza zid sobe? Da održava sobutoplom? I stavi mu gumeni termofor uz stopala? Ili je sve to bilo pogrešno? Možda bi trebala otvoriti prozor idopustiti da ga ledeni zrak ohladi izvana. Koje od toga?

Osjećala je hladan znoj na vlastitu tijelu i borila se s panikom. Bila je umorna, govorila si je, previše umorna.To je onaj Kinez rekao gospodinu Theu. Travar. Rekao je da izgleda kao da joj je chi bio iscijeđen i inzistirao je dakupi mješavinu biljaka koju joj je napravio da pije kao čaj, ali nju je mnogo više zanimalo ono što je spremio zaChang An Loa. Za vrućicu, opekline i upaljene rane, rekla je gospodinu Theu, to je htjela, a on je travaru preveonjezine zahtjevu pa njoj preveo upute za korištenje.





171

„Moram ići. Oprostite. Uživajte na zabavi."„Je u vila grofice Serove."To joj je pobudilo zanimanje. U vili Serov. Rado bi vidjela raskošan život ruske aristokracije.„Zaista?"„Da. Sljedeći tjedan."„Razmislit ću."„Dobro. Ti doći."

„Razmislitću."

Još je disao.Osjećala je bol u grudima svaki put kad bi ga ostavila, čak i na nekoliko minuta, da donese vodu ili baci prljave

zavoje koje je prvo zamatala u novine pa zakopavala na dno kante za smeće ispred stražnjih vrata, uvijek pazeći dase Wai ne pojavi. Kuhar i njegova tiha žena živjeli su u niskom produženju sa strane ku će i on je bio savršenosretan time da joj samo u blagovaonici posluži večernji obrok koji se sastojao od juhe, piletine i deserta s kremom ivoćem. Svaki je dan bilo isto i ona je znala da iskorištava njezino neiskustvo, ali je nije bilo briga. Ionako bi jedvadirnula večeru. Samo bi pojela kolač i juhu odnijela gore da uspe nekoliko žlica u usta Chang An Loa.

Uvijek je progutao. Svaki je put nervozno promatrala. Uplašena da neće. Ali čvor njegove Adamove jabučicese dizao i spuštao i ona je s olakšanjem polizala usne.

Ponekad mu je pjevala. Ili mu satima čitala. O Pipu, jednom Pipu samotnjaku, tako ambicioznom sa svojimVelikim oč ekivanjima pa ipak tako punom boli i srama. Točno je znala kako se osjećao.

„Je li ti to sve previše strano, Chang An Lo, taj svijet Dickensa i londonskog društva? To je milijun kilometaraudaljeno od nas oboje, zar ne?"

Zato je prešla na Rikki Tikki Tavija u Indiji i rekla mu da se mora nasmijati kada mungos pojede jaja velikezmije.

„Vidiš Chang, zmije, čak i Crne zmije, mogu biti ubijene."I pjevušila mu je rusku narodnu pjesmu, Ya vstretil vas, dok mu je prala čelo i ruke vodom iz zdjele od emajla u

koju je umiješala nekoliko kapi ulja kamfora. Da potakne znojenje, rekao je gospodin Hatton. To pomaže protivvrućice. Kad je bila gotova, položila je čelo na poplun kojim ga je prekrila i dopustila si sitan drhtaj straha.

Molim te, Chang An Lo. Molim te.

Zvuci hrama. Dolazili su Chang An Lou kao glas bogova. Kroz izmaglicu tamjana. Zveckanje malih, brončanihzvona i tihi žamor zazivanja.

Rijeka zvukova. Privlačila ga je. Da se digne iz crnog blata na dnu. Osjetio je da mu se lice uzdiglo iz mulja,prljavog, otrovnog mulja koji ga je proždirao. Napunio mu je usta i oči, prodro mu u najdalje dijelove mozga svedok ih vjetar života više nije mogao dosegnuti, i on je znao da će uskoro gledati u lice Yang Wang Yeha,posljednjeg suca ljudskih duša. Lebdio je.

Ponesen zvukom, uzdizao se sve više, dok ga je bujica nosila prema svjetlu.Napokon ju je ugledao i srce mu je opet počelo kucati. Smiješila mu se. Njezino prekrasno lice. Promrmljao je

njezino ime. Kuan Yin. Opet. Kuan Yin. Božica koja je razumjela bol. Uz jasan nalet hladne krvi u mozak, sjetio seda je ona golim rukama ugasila vatru kad ju je otac pokušao spaliti. Bol. Ruke. Slatka i sveta kineska božice

milosti, Kuan Yin, moja bol nije ništa prema tvojoj.Ptica mu je sletjela na prsa. Bila je mala i lagana, prekrivena bakrenastim perjem koje je sjalo tako jarko da mu

je spalila mulj iz očiju. Iz ušiju. Začuo je pjev ptice. Samo jedan zvuk. Vihorio mu je u glavi, uvijek iznova.„Molim te."



172

Nije mu dopuštala da joj vidi lice.„Li Mei, nemoj. Molim te."Ali ona je sakrila lice u jastuk. Sram joj je bio veći od boli.„Najslađa ljubavi", mrmljao je Theo, „daj da ti operem natečene obraze i poljupcima otjeram crne modrice s

tvojih očiju."Čvrsto se sklupčala, okrenuta od njega.Theo se nagnuo nad krevet i poljubio je u stražnju stranu glave, udišući sandalovinu njezine vrane kose.

„Oprosti mi, ljubavi moja. Ostavit ću te na miru. Tu su neki travarevi lijekovi; ono u crnom lončiću je za bol, drugi je za oštećenu kožu."

Čekao je, rastrgan između divlje želje da je uzme u naruč je i svijesti da je ona više od svega htjela od njegasakriti dokaze svoje sramote.

„Li Mei?"Tišina.„Li Mei, slušaj me. Nikad se ne smiješ vratiti svome ocu. Što god da se dogodilo. Oboje znamo da bi te

isprebijao na mrtvo ime i pretvorio te u roba, zato ga se moraš kloniti. Kao i onog svoga govnarskog brata, PoChua. Obećaj mi."

Ništa.Ispružio je ruku i položio je na vitku krivinu njezina boka. „Zauzvrat obećavam da više neću dirnuti dim

snova."I dalje ništa. Ali ramena su joj se počela tresti. Plakala je.

Te noći Theo nije otišao u krevet. Nije došao ni na sastanak na rijeci. Otišao je dolje u praznu učionicu, do velike,

izrezbarene stolice od hrastovine koja je stajala na kraju prostorije i pozvao jednog od dječaka koji su se brinuli zaškolsko dvorište da dođe i donese konopce. Devetogodišnji dječak nije bio sretan s Theovom naredbom, ali ga je na

kraju poslušao jer bi, da izgubi posao, njegova majka i otac i četiri sestre gladovali.Theo je sjedio ondje cijelu noć.Nitko nije čuo njegove jauke i krikove osim žutooke mačke. Većinu vremena je samo sjedila i gledala ga, ali

jednom mu je skočila u krilo uz glasno zavijanje. Zglobovi su mu bili zavezani za drvene naslone za ruke s kojih suse izrezbareni tigrovi rugali njegovoj muci, a gležnjevi za debele noge stolice.

Kad se slabašni crveni sjaj napokon pojavio na horizontu, Theo je znao da gleda u oči samog vraga.



173

Iscrpljenost ju je napokon svladala. Lidija se s trzajem probudila i shvatila da još sjedi u stolici, ali da joj se gornjidio tijela raširio po krevetu i svom težinom pritisnuo Changa. Uplašeno je odskočila. Njegova ruka, ne smije muzgnječiti ruku.

Bilo je mračno i hladno i činilo joj se da joj je glava gusta kao melasa. Ustala je, skinula odjeću koju je nosilaposljednjih četrdeset osam sati, preko glave navukla jednu od dvije nove, izvezene spavaćice koje su ležale u inačepraznoj komodi i podigla plahtu.

Uvukla se u krevet. Isti joj je tren nestala sva želja za snom. Ležala je na boku, svijajući tijelo da stane krajnjegova, svjesna njegove golotinje i tankog pamuka svoje spavaćice među njima. Ruku je prebacila preko njegovastruka, a obraz mu položila na rame tako da je mogla namirisati osvježavajući kamfor na njegovoj koži. Duboko ga

je udahnula.„Chang An Lo", prošaptala je, samo da mu čuje ime.Zatvorila je oči i u grudima osjetila nešto toplo i pjenušavo. Sreća? Je li to bila sreća?

Ružno je sanjala.Njezina je majka Changu stavljala metalnu ogrlicu oko vrata. On je bio gol, a Valentina ga je na teškom lancu

vukla kroz velike nanose snijega. Nalazili su se u srcu divljine s podivljalim vjetrovima i sa zavijanjem vukova.Crveno nebo krvarilo je na bijeli snijeg poput grimizne kiše. Ondje je bio i čovjek na velikom konju. U zelenomkaputu. Puška. Meci su letjeli kroz zrak, zabijali se u borove i u noge njezine majke. Ona je vrisnula. Jedan metakpogodio je Changova gola prsa. Još jedan se zaglavio Lidiji između dva rebra. Nije ju boljelo, ali nije mogla disati;hvatala je zrak dok su joj se pluća punila ledom. Pokušala je viknuti, ali nikakav zvuk nije izašao, nije mogladisati...

Probudila se drhteći.Soba je bila puna danjeg svjetla, slatkog, normalnoga danjeg svjetla koje joj je umirilo podivljali puis. Okrenula

je glavu i glasno uzdahnula.Changove crne oči gledale su ravno u nju, samo za širinu ruke udaljene od njezinih.

„Zdravo." Glas mu je bio šapat.„Zdravo." Osmjehnula mu se, široko i s dobrodošlicom.Jedan dugi trenutak proučavao joj je lice, a onda lagano kimnuo i promrmljao nešto previše tiho da bi ga ona

čula. Naglo je postala svjesna da joj je noga bila prebačena preko njegove, da joj je ruka bila topla na njegovojkoži, a bedro stisnuto uz njegovo, i odjednom joj je postalo neugodno. Žestoko se zarumenjela i iskliznula izkreveta. Zatim se okrenula prema njemu i službeno mu se poklonila, sklopljenih ruku, kratkim nagibom glave.

„Drago mi je što te vidim budnog, Chang An Lo."Usne su mu se pokrenule, ali nikakve riječi nisu izašle.„Htjela bih ti dati hranu i lijekove", tiho je rekla. „Moraš jesti."Ponovno je kimnuo, jedva primjetno, i zatvorio oči. Ali ona je znala da ne spava. Obuzela ju je panika. No, ova

je panika bila potpuno drugačija nego ona prije. Rekla si je da je ovo bila nekakva treperava, prolazna panika zbogbojazni da je njezina drskost možda uvrijedila Chang An Loa, da su mu se gadili njezini postupci ulične mačke i daneće htjeti da ga njeguje i hrani, čak ni da mu dodiruje tijelo, tijelo koje je sada tako dobro poznavala. Ali, sve tonije bilo ništa prema istinskoj panici otprije, kad se bojala da će umrijeti, da će je ostaviti samo sa svojim kostima ukojima neće biti ništa od njega, da više nikada neće vidjeti njegove crne oči da...

Prestani. Prestani.

Bio je budan. To je značilo sve. Budan.„Donijet ću toplu vodu", rekla je i pobjegla u prizemlje.



174

Njezin je dodir bio poput sunčeva svjetla. Grijao mu je kožu. Iznutra, Chang je bio hladan i prazan, kao reptilnakon noći pune mraza, sve dok mu dodir njezinih prstiju nije povratio život u udove. Ponovno je počeo osjećati.

S osjećajem je došla bol.Borio se da usredotoči misli. Da bol upotrijebi kao izvor energije. Usredotočio se na njezine prste koji su mu

skidali zavoje. Nisu bili lijepi. Nokti su joj bili četvrtasti tamo gdje su trebali biti ovalni, a palci neobično dugi, noruke su joj se kretale sa sigurnošću koja im je davala ljepotu. Promatrao ih je. Izliječit će ga, te ruke.

Ali, kad je ugledao svoje osakaćene ruke, bol mu se istrgnula iz stiska i eksplodirala mu u glavi. Rastrgala ga

je. U komadićima je padao natrag u mulj.

Otvorio je oči. „Lidija."Nije podigla pogled s metalne zdjele u kojoj je miješala nešto jakog mirisa. Tanka, zimska zraka svjetla s

prozora prosipala joj se po kosi i niz jednu stranu lica tako da se činilo kao da sjaji.„Lidija."I dalje ga je ignorirala.Zatvorio je oči i zamislio se. Trebalo je neko vrijeme da mu sine da nije pomaknuo usne. Pokušao je ponovno,

ovaj se put koncentrirajući na pomicanje mišića svojih usta. Bili su ukočeni, kao da ih dugo nije upotrebljavao.„Lidija."Glava joj se naglo podigla. „Zdravo, još jednom. Kako se osjećaš?"„Kao da sam živ."Nasmiješila se. „Dobro. Neka tako i ostane."„Hoće."„Dobro."Stajala je kraj kreveta i gledala ga. Žlica u njezinoj ruci nije se micala iznad zdjele, a s nje je kapala ljubičasta

tekućina. Čuo je svaku kap koja je pala u zdjelu. Ona je i dalje samo stajala tamo i gledala ga. U glavi su mu prošlisati. Njezino mu je lice ispunilo oči i lebdjelo prazninom njegova uma. Imala je velike, okrugle oči. Dugačak nos.To je bilo lice fanquija.

„Trebaš li nešto protiv boli?"Trepnuo je. Još je bila tamo, sa žlice u njezinoj ruci još je kapala tekućina, a pogled joj je bio prikovan za

njega. Odmahnuo je glavom.„Reci mi za Tan Waha", rekao je.Dok je pričala, njezine riječi donijele su tugu njegovu srcu, ali njezine oči, ne njegove, bile su te koje su se

ispunile suzama.

Ovaj put nije otvarao oči.Ako ih otvori, ona će prestati. Nježno mu je masirala noge. Bile su kao komadi mrtvoga bambusovog drva,

dobri jedino da se bace u vatru, ali postupno je počeo osjećati da se u njima stvara toplina, da se krv vraća uodumrle mišiće. Njegovo se tijelo budilo.

Ona je pjevušila. Zvuk je godio njegovim ušima, iako je to bila neka strana melodija, koja nije imala ništa odslatkog ritma kineske glazbe. Pjesma je tekla iz nje, lako kao iz ptice, i nekako mu ohladila vrućicu u glavi.

Hvala ti, Kuan Yin, slatka božice milosti. Hvala što si mi dovela djevojku lisicu.

„Gdje ti je majka?"Ta mu je pomisao pala na pamet čim se probudio. Sad se prvi put toga sjetio. Do sada njegov tromi, grozničavi

mozak nije razmišljao ni o čemu osim o ovoj sobi. O ovoj djevojci. No, nakon još jedne noći isprekidanog,nemirnog sna koji je bio ispunjen oštrim noćnim morama crne tuge u njegovu tijelu i crne žalosti zbog Tan Waha unjegovu srcu, znao je da je sad budniji.

Počeo je uviđati opasnosti.Djevojka mu se nasmiješila. To ga je trebalo umiriti. Ali on je vidio da je iza tog smiješka bila uznemirena.„U Datongu je sa svojim novim mužem. Vratit će se tek u subotu." Dodavši na kraju: „Danas je utorak."„A ova kuća?"„To nam je novi dom. Ovdje nema nikoga osim nas."„Posluga nije nitko."



175

Koža njezinih obraza postala je tamnocrvena. „Kuhar živi u nadograđenom dijelu kuće, gotovo ga i ne vidim, aslugi i vrtlaru sam rekla da dođu tek sljedeći tjedan. Nisam budala, Chang An Lo. Znam da ti ovo nije napravionetko tko ti želi dobro."

„Oprosti mi, Lidija Ivanova, jezik mi je poblesavio od vrućice."„Opraštam ti", rekla je i nasmijala se.Nije znao zašto se nasmijala, ali njezin je smijeh ugrijao neko hladno mjesto u njemu i on je zaspao.

„Probudi se, Chang, probudi se." Ruka ga je prodrmala. „Sve je u redu, ššš, nemoj vikati, siguran si. Probudi..."„Probudio se."Bio je okupan znojem. Srce mu je bjesomučno udaralo u grudima. Crveni bijes palio mu je očne šupljine, a usta

su mu bila suha kao zapadni vjetar.„Imao si noćnu moru."Naginjala se nad njim, a njezina mu je ruka utišavala usne. Mogao joj je okusiti kožu. Misli su mu se polako

probile na površinu. Odbacio je sjećanje na noževe na svojim genitalijama i smrad spaljenog mesa u nosnicama.„Diši", promrmljala je.Uvukao je zrak duboko u pluća, pa opet i opet. U glavi mu se vrtjelo, ali oči su mu bile otvorene. Bilo je

mračno, samo se šapat svjetla ulične lampe prikradao ispod zavjesa, no to je bilo dovoljno da razabere oblike usobi, ormar za odjeću, stol sa zrcalom i bočicama lijekova. Nju. Vidio je njezinu vitku siluetu i zgužvanu kosu

divljih vrhova. Ruka joj je napustila njegove usne i sad mu je obigravala oko vlažnog čela, ne usuđujući ga sedotaknuti. On je još jednom udahnuo, uhvativši ritam disanja.

„Treseš se", rekla je.„Treba mi boca."Kratko oklijevanje. „Donijet ću je."Upalila je svjetlo. Ne ono kod uzglavlja s krem sjenilom i svilenim resicama nego malu zelenu lampu na stoliću

s lijekovima. Njemu bi za ovaj zadatak bila draža tama. Donijela je bocu sa širokim grlićem i podigla poplun i dekes njegova tijela. On se okrenuo na bok, osjetio da mu se samo od toga jednostavnog pokreta zavrtjelo u glavi, alinije ništa rekao kad je ona kliznula bocu preko njegova penisa. Dotok urina bio je polagan i sporadičan; trajao jedugo, predugo. Bio je svjestan njezine neugode, jednako kao što je bio svjestan golotinje vlastitih prepona gdje mu

je odrezala crne dlake dok je bio u nesvijesti. Mrzio je što je to morala napraviti, ali njegove su ruke bile zavijene ubeskorisne, natečene batrljke. Nijedno od njih još se nije priviknulo na to i njemu su uši gorjele zbog zvuka tankogmlaza tekućine u staklenoj boci.

Na kraju, kad je podigla bocu prema svjetlu i rekla: „Izgleda kao dobro godište", on nije znao što je djevojkatime mislila.

„Što?"„Dobro godište." Nacerila mu se. „Kao vino."„Puno pretamno."„No, manje krvi nego prošli put."„Lijekovi djeluju."„Svi lijekovi." Nasmijala se kad je pokazala prema šarenom nizu bočica, napitaka i paketića.

Lijekovi na stolu tvorili sučudnu mješavinu kultura, kineske i zapadne, no

činilo se da se ona jednakomlakoćom služi objema na način kojemu se divio. Um joj je bio tako otvoren i spreman upotrijebiti sve što joj se

našlo na putu. Baš kao lisica.Naslonio se na jastuk. Znoj mu se cijedio niz čelo. „Hvala ti."Napor ga je iscrpio, ali joj se sjetio nasmiješiti. Zapadnjaci su se razbacivali osmijesima kao kokoš perima, još

jedna oštra razlika među običajima, ali on je vidio koliko su joj osmijesi značili pa joj je sada poklonio jedan.„Ponižen sam", rekao je.„Nemoj biti."„Pogledaj me. Prazan sam. Jastreb bez krila. Trebala bi prezirati takvu slabost."„Ne, Chang An Lo, ne govori to. Reći ću ti što vidim. Vidim hrabrog borca. Čovjeka koji bi već trebao biti

mrtav, ali nije, jer se nikad ne predaje."

„Ti riječima zasljepljuješ svoj um."„Ne. Tvoj um je zaslijepljen bolešću. Čekaj, Chang An Lo, čekaj da te izliječim." Nagnula se naprijed i stavila

mu svoju hladnu ruku na goruće čelo. Vrijeme je za još kinina."



176

Cijelu mu je noć davala lijekove, prala ga i borila se s njegovom vrućicom. Ponekad ju je čuo da mu nešto govori, aponekad je čuo sebe da priča s njom, ali nije znao ni što joj je rekao ni zašto.

„Nitratna kiselina i amonijev acetat s otopinom kamfora."Sjećao se kako joj se glas omatao oko tih teških riječi dok mu je žličicom ulijevala lijekove u usta, ali njemu su

to bili samo zvukovi bez značenja.„Gospodin Theo je rekao da travar tvrdi da će ovaj kineski čaj učiniti čuda za tvoj grozničavi mozak, pa... ne,

molim te, ne, nemoj ispljunuti, hajde da probamo opet, otvori, da, tako je. Dobro."

Još zvukova. Gospodintheo. Što je to gospodintheo?I stalno osvježavajući ručnik na njegovoj koži. Miris octa i trava. Limunova voda na suhim usnama. Noćnemore koje mu kradu razum. Ali pred jutro je osjetio da mu vatra u krvi napokon posustaje. Tada je počeo drhtati itresti se tako divlje da se ugrizao za jezik i okusio krv. Osjetio je da ona sjeda kraj njega na krevet, osjetio je kakose jastuk ugiba ispod nje kad se naslonila na drveno uzglavlje i omotala mu ruke oko ramena. Čvrsto ga je držala.

Zvono na vratima. Dlačice na vratu su mu se naježile i vidio je da je Lidija podigla glavu kao da njuši zrak. Pogledisu im se susreli. Oboje su znali da je u zamci.

„To je sigurno Polly", rekla je odlučnim glasom. Otišla je prema vratima. „Otarasit ću je se, ne brini."Kimnuo je i ona je otišla, zatvorivši vrata iza sebe. Tko god je bila ta Polly, zazvao je tisuću kletvi na nju.



177

„Dobro jutro, gospođice Ivanova. Nadam se da nisam došao prerano."„Alekseju Serove. Ja... nisam vas očekivala."Rus je stajao na ulazu, visok i opušten kao i uvijek u svojem kaputu s kapulja čom obrubljenom krznom. On je

bio posljednja osoba koju je trenutačno željela vidjeti.„Bio sam zabrinut za vas", rekao je.„Zabrinut? Zašto?"„Nakon našega posljednjeg susreta. Bili ste uzrujani zbog smrti vašeg pratitelja na ulici."„Da, naravno. Oprostite, mozak mi... Da, to je bilo neugodno, a vi ste bili vrlo dragi. Hvala." Lagano je

zakoračila unatrag spremajući se zatvoriti vrata, ali on nije bio gotov.„Posjetio sam vas na vašoj prethodnoj adresi i Olga Petrovna Zarja mi je rekla da sad živite ovdje."„Tako je."„Rekla je da vam se majka preudala."„Da."„Moje čestitke njoj." Lagano se naklonio i ona je pomislila koliko je to Chang skladnije radio.„Hvala."Uputio joj je krajičak osmijeha. „Iako vaša majka baš i nije bila sretna kad me vidjela u vašoj prošloj kući, ako

se dobro sjećam."„Nije."Neugodna tišina spustila se između njih, a ona nije napravila ništa da je razbije.„Smetam li vam?" pitao je.„Da, oprostite, ali baš sam usred nečega."

„Onda se ispričavam. Ne

ću vas dulje zadržavati. I sâm sam bio vrlo zaposlen, ina

če bih vas ve

ći ranije posjetioda se uvjerim da ste dobro."

„Zaposlen?" To joj je pobudilo zanimanje. „Sa snagama Kuomintanga?"„Tako je. Doviđenja, gospođice Ivanova."„Čekajte." Pronašla je osmijeh. „Ispričavam se što sam vas pustila da stojite na vratima. Kako nepristojno od

mene. Možda biste htjeli šalicu čaja. Svi se ponekad moraju malo odmoriti."„Hvala. Vrlo rado."„Molim vas, uđite."

Sad kad ga je posjela u stolicu sa šalicom čaja u ruci, prekrasnom šalicom od koštanog porculana s drškom takotankom da je gotovo bila prozirna, Lidija se mučila s dobivanjem informacija koje su je zanimale. Kad god bi

usmjerila razgovor na vojne stvari, on bi skrenuo s teme i umjesto toga pri čao o kineskoj operi koju je gledaoprošle večeri. Čak i kad ga je izravno pitala za brojne komunističke postere koje je vidjela po gradu, koji suzahtijevali da se Kinezima dopusti pravo pristupa u parkove Internacionalnog naselja, on se samo nasmijao onimsvojim lijenim, superiornim smijehom.

„Još će tražiti pristup našim klubovima i igralištima za kriket", rekao je.Nije znala zadirkuje li je ili je smrtno ozbiljan. Ton mu je bio veseo i opušten, ali nju nije zavarao. Njegove

zelene oči, brze i pronicljive, jednim su pogledom obuhvatile njezino novo okruženje pa se usredotočile na nju.Imala je osjećaj da se poigrava s njom. Oprezno je pijuckala svoj čaj.

„Znači da su komunisti i dalje aktivni u Junchowu", komentirala je, „usprkos naporima elitnih četaKuomintanga."

„Tako se čini. Ali, stjerani su u rupe u riječnoj obali kao štakori. Posvuda se vijore zastave Kuomintanga i ljude

podsjećaju na to tko sada ima vlast." Nasmiješio se kroz poluzatvorene oči. „Barem je barjak ugodan za oči, malorazvedri ovo mjesto svojim jarkim bojama."

„No, znate li što te boje znače?"„To su samo boje."



178

„Nisu. U Kini sve ima neko značenje."„Onda?" Naslonio se natrag na stolicu, ruku savršeno centriranih na naslonima. Pomislila je da je točno tako

morao izgledati mladi car u Zimskoj palači i naljutio ju je njegov bahati stav. „Prosvijetlite me, gospođiceIvanova."

„Crveno polje zastave predstavlja krv i patnje Kine."„A bijelo sunce?"„Čistoću."

„Plava podloga?" „Pravdu."„Zanimljivo. Čini se da o Kini znate više nego većina."„Znam da se Crne zmije Junchowa bore za kontrolu nad Vijećem i protiv komunista i protiv Kuomintanga."Zelene su mu se oči prvi put raširile. Osjetila je kao da je dobila bod.„Gospođice Ivanova, vi ste mlada ruska djevojka. Gdje je netko poput vas čuo za Crne zmije?"„Slušam. Vidim tetovaže. Samo zato što sam žensko i mlađa od sedamnaest godina ne znači da nisam svjesna

ovdašnje političke situacije. Ja nisam jedna od onih osjetljivih cvijetaka u vašim salonima koje cijeli dan sjede kodkuće i vezu ili pijuckaju šampanjac, Alekseju Serove. Ja živim u ovome svijetu."

On se nagnuo naprijed, a s lica mu je nestala svaka naznaka smijeha. „Gospođice Ivanova, vidio sam kakvim serizicima izlažete. Preklinjem vas da izbjegavate ikakve kontakte s Crnim zmijama. Sada su još opasniji negoinače."

„Kako to?"„Jer su se otac i sin koji ih vode razišli. Otac je javno izbičevao Po Chua zbog neposluha i Po Chu sada oko

sebe skuplja vlastiti tong, pokušavajući se uvući u savez s Kuomintangom. Ali, nitko nikome ne vjeruje. Svi igraju jedni protiv drugih, mijenjajući figure kao u partiji šaha."

„Hoće li sin zgrabiti kontrolu od oca?"„Ne znam. On je brzoplet. Već posjeduje sredstva da prouzroči goleme probleme."„Kako to mislite?"„Eksploziv. Prošli je tjedan napao vlak koji je prevozio eksploziv iz provincije Funan, a jučer mi je kapetan

vojske Kuomintanga prenio mišljenje njegovih špijuna da će uskoro nastati pakao."„Znači li to da će Čang Kai-šek poslati još četa?"

„Bez sumnje."„Onda ćete vi imati još više posla. Savjetujući. To radite, zar ne? Savjetujete Kuomintang o vojnoj strategiji?"„To je točno."„Zar vam nikada nije palo na pamet da niste bolji od ovdašnjih surovih gospodara rata? Da Chiang vlada kao

diktator, a vi mu pomažete?"Aleksej Serov se nasmijao onim svojim iritantnim polusmiješkom i ponovno se naslonio u stolici. Podignuo je

svoju šalicu, ali zaboravio je da je bila prazna pa ju je vratio na stol.„Možda ste nevjerojatno dobro obaviješteni o događanjima u Kini, gospođice Ivanova, ali očito je da ste

žalosno neupućeni u jedan aspekt ove zemlje. Kina je, poput Rusije, golema zemlja, sačinjena od mnogo različitihnaroda i plemena koji bi si rado međusobno prerezali vratove kad ih snažan diktator poput Čang Kai-šeka ne biželjeznom šakom držao zajedno. Komunisti su puni lijepih ideala, ali ako bi se ikada dočepali vlasti u ovakvoj

zemlji, potpuno bi je opustošili. No, nikada neće uspjeti. Njihovi odgovori su previše pojednostavljeni. Tako da,istina, ja naporno radim za politički i vojni sustav koji će ih izvući iz njihovih rupa i uništiti ih."Lidija je naglo ustala. „Očito ste vrlo zaposleni. Ne dajte da vas zadržavam."On je trepnuo, iznenađen, pa joj je učtivo naklonio glavu. „Naravno. Ispričavam se. Sjećam se da ste rekli da

ste usred nečega kad sam došao." Ustao je, a dugo mu se tijelo elegantno pomicalo u besprijekornom odjelu koje jeimao na sebi. Samo mu je kratka smeđa kosa odskakala od sveukupnog dojma uglađenosti.

Lidija je postala svjesna svoje zgužvane haljine i nepočešljane kose. Gotovo si je rukom prošla kroz grivu, alise zaustavila. Nije bilo važno što će ovaj čovjek misliti o njoj. Bio je nepristojan i arogantan i podržavao jenemilosrdnog diktatora. Kvragu s njim. Majka joj je bila u pravu.

Na vratima mu je dodala njegov kaput i osjetila se prisiljenom pružiti mu ruku. „Doviđenja, Alekseju Serove, i još jednom hvala na pomoći."

Zadržao joj je ruku i proučavao je dok je ležala u njegovoj, kao da želi otkriti njezine tajne. Lidija ju je povukla.Njegove zelene oči, ponovno napola zatvorene, zamišljeno su se spustile na njezine. „Moja majka, groficaNatalia Serova, sljedeći tjedan priređuje zabavu. Možda biste nam se htjeli pridružiti? Ponedjeljak u osam. Dođite."Nasmijao se lagano i zadirkujuće. „Možemo sjesti i razgovarati o kretanjima četa."



179

Iza njega na šljunčanom prilazu, kineski vozač u vojnoj uniformi strpljivo je sjedio na vozačkom sjedalu, amala kuomintanška zastavica na haubi vijorila se na ledenom vjetru.

„Razmislit ću", rekla je Lidija i zalupila vratima.Trčala je uz stepenice, preskačući po dvije odjednom. Vrata njezine sobe bila su zatvorena. Naglo ih je otvorila

i zazvala ga i prije nego što je ušla unutra.„Chang, u redu je, ja..."Stala je. Krevet je bio prazan. Plahta je bila odgrnuta, a poplun je nestao. „Chang?"

Zrak je bio hladan. Osjetila je da joj je ledeni vjetar okrznuo obraz. Prozor je bio širom otvoren, a zavjese su senadimale na propuhu.„Ne", izdahnula je i odjurila do prozora. Ispod na terasi nije bilo nikakvog znaka slomljenog tijela. Soba je

gledala na stražnji vrt koji je izgledao turobno i ogoljeno. U njemu se nije micalo ništa osim svrake u potrazi zahranom. Prazno. Oštra bol stegnula ju je u grudima.

„Chang", zazvala je, ali tiho.Začula je zvuk iza sebe. Brzo se okrenula i vidjela da se vrata sobe zatvaraju. Iza njih, pritisnut uza zid gdje se

skrivao iza otvorenih vrata, stajao je Chang An Lo. Lice mu je bilo bijelo. Tijelo je zagrnuo poplunom bojebreskve, a s desnog mu je zgloba visio odmotan kraj zavoja. U nateklim je prstima držao škare kojima je ona rezalazavoje, njihove dugačke oštrice okrenute prema dolje poput bodeža.



180

Theo se osjećao kao smrt, ali izgledao je sasvim živim. Na sebi je imao svoje najbolje odijelo, sivo s tankimprugicama, uštirkanu bijelu košulju i najdražu prugastu svilenu kravatu. Pravi Strani vrag. Ukočen i uspravan.Danas će Feng Tu Hong u njemu vidjeti neprijatelja, ali neprijatelja kojega ne smije podcjenjivati.

Parkirao je Morrisa Cowleya u jednoj stražnjoj uličici u kineskom dijelu grada, prljavom uličnome mangupudobacio nekoliko novčića da ga pričuva i pridružio se mnoštvu tijela koja su se kretala uzbrdo prema trgu. Oštarvjetar igrao se s jaknama i kosama i tjerao ljude da prigibaju glavu ispod svojih pletenih bambusovih šešira. No,Theo je uzdignuo lice prema vjetru osjećajući da mu on umrtvuje užasnu bol iza očiju. Oči su mu morale biti čiste.Progurao se kroz glasnu gomilu i ispod luka izrezbarenog u obliku zmaja ušao na široki, otvoreni trg ne vidjevšinijednoga drugog fanquija. Nije se obazirao na neprijateljske poglede. Njegove oči tražile su jedino Feng TuHonga.

„Oprostite, cijenjeni gospodine, ali nije pametno da budete ovdje u ovome trenutku."To je došlo od niskog, elegantnog čovjeka kraj njega. Bio je odjeven u redovničku halju boje šafrana, a obrijanaglava sjajila mu se kao da je svježe nauljena. Mirisao je na smreku i smiješio se smirenim osmijehom suncokreta.

Theo mu se naklonio. „Ovdje sam da razgovaram s predsjednikom Vijeća. Po njegovoj naredbi."„Ah, onda ste u sigurnim rukama.",,O tome bi se dalo raspravljati."„O svemu bi se dalo raspravljati. Ali oni koji vjeruju u istinu i ustraju na svom putu, oni će pronaći

prosvjetljenje.„Hvala ti, sveti čovječe. Razmislit ću o tome."Qing Qui Guang Chang. Trg otvorene ruke. To nije bilo dobro ime, zaključio je Theo. Ruke koje će uskoro biti

ispred njega bit će zatvorene. Od straha.

Trg je bio popločen i okružen čajanama i trgovinama iznad kojih su lepršale živopisne crvene zastave. Zlatnaslonovska surla neočekivano se nadvijala nad ulazom u šareno kazalište koje je dominiralo jednom stranom trga.Trg je bio sjajan i ukrašen, i činilo se kao da ispod zakrivljenih nadstrešnica krovova sve vibrira od plesa neobičnih,izrezbarenih talismana. Uobičajeni sajam s pticama u krletkama i vrećama začina iz južnih provincija danas je biozabranjen. Na njegovu mjestu ispred glavnog ulaza u kazalište podignuta je mala drvena platforma, dva metraširoka i pola metra visoka. Na pozornici se nalazila velika stolica od ebanovine. Na njoj je sjedio Feng Tu Hong.

Kraj njega je stajao Theo.Na rubovima trga stajali su ljudi, nestrpljivi i puni iščekivanja, dok je sredina trga bila prazna. Došli su sa

svojih polja, iz ureda ili kuhinja u potrazi za zabavom, tražeći nešto što će im makar na jedan kratak, dramatičantrenutak olakšati tešku svakodnevnicu. Privlačilo ih je iskazivanje moći. To ih je umirivalo. U ovomepromjenjivom, nesigurnom svijetu, neke se stvari nisu mijenjale. Dobri stari običaji. Theo im je to vidio na licima i

srce ga je boljelo zbog njih.Feng je podignuo prst. Isti se tren udaljeni kraj gomile razdvojio i dugačka kolona sivih uniformi i loše

ulaštenih čizmi umarširala je na trg. Kuomintang. Pozdravili su predsjednika Vijeća te se postrojili u četverokut,licima okrenutim prema gomili. Puške su im se kočoperile u rukama. Theo se usredotočio na njihova bezizražajnamlada lica da ne mora misliti o tome zašto su tu. Posebno se usredotočio na jednog izrazito uspravnog vojnika kojinije uspijevao prikriti osjećaj ponosa. Izgledao je sjajno i novo, kao da je upravo izašao iz Čang Kai-šekove vojneakademije u Whampoi.

Za razliku od Zapada, Kina tradicionalno nije cijenila vojnu profesiju, ali Theo je primijetio veliku promjenu uČang Kai-šekovim najnovijim regrutima. Njihovi umovi bili su istrenirani i indoktrinirani, jednako kao i njihovatijela, i oni su uistinu vjerovali u to što su radili. A bili su i pristojno plaćeni. Čang Kai-šek nije bio budala. Theomu se divio. Ali, bojao se da će razvoj Kine biti spor. Chiang je u osnovi bio konzervativac. Usprkos njegovu

razmetanju i obećanjima revolucije, sviđalo mu se kako su stvari stajale. I svejedno je lice ovoga mladog vojnikagorjelo od slijepe vjere u svog vođu. To je moralo biti dobro za Kinu.

„Tiyo Willbee."



181

Theo je nevoljko skrenuo pogled na Fenga. Veliki je muškarac bio odjeven u svoju ceremonijalnupredsjedničku odoru, izvezeni plavi saten preko prošivene zlatne tunike, zbog koje je izgledao još šire i teže negoinače. Visoki, bogato ukrašen crni šešir nezgrapno je stajao na njegovoj bikovskoj glavi, podsjećajući Thea na crnukapu koju su suci stavljali na glavu prije nego što bi nekoga osudili na smrt.

„Obrati pozornost na prvog čovjeka."U prvi ga tren Theo nije shvatio, ali kad se začulo sporo udaranje bubnjeva i iz svakog kuta trga istupili

redovnici u haljama boje šafrana i zapuhali u svoje duge svirale čiji je glasan, tugaljivi zvuk privukao pozornost

nemirne gomile, shvatio je očemu je Feng govorio. Niz od osam zatvorenika doveden je u sredinu trga. Ruke su imbile zavezane iza leđa s kožnatim povezima, a usprkos zimskim temperaturama, bili su goli do struka. Svi osim

jednoga. Jedne žene. Bila je druga u nizu i Theo ju je odmah prepoznao. Obično, ponizno lice koje se s onolikomodanošću zakopalo u prljavo krzno mačke. To je bila žena s broda, ona koja mu je dala Yeewai. Ispred nje je stajaokapetan džunke, čovjek koji je bio previše slobodan sa svojim nožem, a iza nje šestorica ostalih, svi s istog broda.

„Vidiš?" pitao je Feng.„Vidim."Theo je znao što slijedi. Vidio je to i prije, ali nikada nije postajalo lakše za gledanje. Kapetan u sivoj uniformi

natjerao je zatvorenike da kleknu i duboko se poklone predsjedniku.Feng je sjedio kamenog lica.Kad je krupni muškarac s dugim, zakrivljenim mačem iskoračio u sredinu trga, polako i dostojanstveno,

svjetina je zaurlala. Muškarac je zavitlao mačem iznad glave da demonstrira svoju brzinu i vještinu, što je natjeralodva zarobljenika, još dječaka, da počnu plakati i moliti za milost. Theo im je želio doviknuti da uzalud troše svoj

posljednji, dragocjeni dah. Mač se podignuo i spustio na tri vrata, jedan za drugim. Uzdasi strahopoštovanjadopirali su od promatrača dok je krv šikljala naokolo. Odjednom je iz natiskane gomile tamnih glava izjurila mladažena i bacila se pred Feng Tu Hongove noge. Zgrabila ih je i strastveno mu poljubila gležnjeve.

„Riješite se te kuje", povikao je Feng i udario je nogom.Vojnik se sagnuo i za kosu je povukao na noge tako da su joj ugledali lice. Bilo je lijepo, ali iskrivljeno od

očaja. Vrisnula je, a zatvorenica je podigla čelo s kamenih ploča trga.,,Ying, voljena kćeri", kriknula je, a kundak puške zabio joj se u vrat.

„Molim vas", jecala je mlada žena, „veliki i časni predsjedniče, nemojte mi ubiti roditelje, molim vas, što godželite od mene, molim vas, vaša sam. Preklinjem vas, moćni..."

Vojnik ju je počeo odvlačiti.„Čekaj." Feng je podignuo starinski štap od slonovače koji mu je ležao na krilu. Uperio ga je u kuomintanškogkapetana. Časnik se približio platformi ukočenim maršem, koji nije ni pokušao sakriti njegovo neprijateljstvoprema predsjedniku.

„Baci onu staru vješticu natrag u ćeliju na deset dana, a onda je pusti."Trznuo je rukom prema mladoj ženi, a jedan od potrčkala koji su stajali iza stolice ju je odveo. Ona je

zanijemila. Drhtala je. Kapetan se naklonio i izviknuo naredbu. Lice mu je bilo strogo od odbojnosti. Zatvorenica jeotpraćena s trga.

Theo se nagnuo prema Feng Tu Hongu. „Da ponudim dobre novce za sve njih, bi li napravio isto i za ostalezatvorenike?"

Feng je prasnuo u smijeh otkrivajući tri zlatna zuba i udario se po širokom koljenu. „Možeš moliti, Willbee. To

bi me zabavilo. Možda ću se čak pretvarati da razmišljam o tome. Ali odgovor bi bio ne. Samo jedna stvar možeotkupiti njihove živote."

„Što?"„Moja kći."„Idi kvragu."

Ti si fanqui. Treseš se od bolesti snova. Danas si prouzročio smrt sedmoro ljudi pa sumnjam da ćeš noćas moćispavati."

„Ne, Feng Tu Hong, varaš se. Spavat ću kao djetešce u majčinu naruč ju jer će oko mene biti ruke Li Mei, a sisana mojim usnama bit će slatka sisa tvoje kćeri."

„Neka ti noćas vampirski šišmiši požderu tijelo, ti prljavi plode demonske kurve."„Slušaj me, Feng. Jedini razlog zašto sam danas došao na trg bio je da ti pokažem da me ništa neće natjerati da

je se odreknem. Ništa, kažem ti. Li Mei se nikad neće vratiti u tvoju kuću. Ja se brinem za nju."„Ona je tvoja kurva. Popisala se na ime svojih predaka."



182

„Odrekla se imena Feng i uzela majčino ime Li jer si ti, svojim zločinima, taj koji sramoti nju. Ona se pita kakoda zadrži noge na Pravom putu kad svaki dan mora okajavati spoznaju da njezin otac uništava ljudske životedimom snova i svojim pohlepnim nasiljem."

„Opijum je strano blato. Ti i tvoja vrsta prvi ste ga donijeli na naše obale. Vi ste nas naučili sklapati poslove. Asada se svake noći isporuke nastavljaju bez Masonovih informacija o kretanjima patrolnih čamaca koji love našanoćna jedra. Tako da će zbog tebe još više ljudi biti uhvaćeno i još će više ljudi umrijeti. Jedan po jedan na Trguotvorene ruke."

„Ne, Feng. Njihova je krv na tvojim rukama. Ne na mojima."„Glupost, Tiyo Willbee, ti ih možeš spasiti."„Kako?"„Isplovi opet s noćnim jedrima." „Ne."„Zaklinjem se da će ti njihovi krici iz zagrobnog života opsjedati snove u zatvorskoj ćeliji."„Znači li to da si razgovarao s onim gadom Masonom?"„Ah, uistinu sam imao tu čast. Žalosti me što on namjerava razgovarati s vašim Sir Edwardom i predati mu

tvoju beskorisnu glavu samo zato što ne želim poslovati direktno s njim. Reci mi, Tiyo Willbee, tko će se ondabrinuti za tvoju kinesku kurvu?"



183

Padao je snijeg. Pločnici su bili skliski od velikih, mekanih pahuljica koje su se kotrljale s nemilosrdnoga bijelogneba. Lidija se žurila. Ne zbog snijega nego zbog Chang An Loa. Mrzila ga je ostavljati samoga u kući.„Možete li je popraviti?" pitala je u krojačkom salonu.Madame Camellia podigla je zelenu haljinu i primijetila tužno, unakaženo stanje u kojem se nalazila s

nježnošću kojom bi majka pogledala svoju bespomoćnu djecu. „Napravit ću sve što je u mojoj moći, gospođiceIvanova."

„Hvala vam."Sljedeći je bio ljekarnik u Ulici Glebe s redom visokih plavih, crvenih i jantarnih bočica u izlogu. Još zavoja,

borna kiselina i jodoform. Kad je izašla iz dućana gospodina Hattona, ulica je bila bijela, a automobili sa slojemsnijega na krovovima oprezno su se vukli kraj nje. Lidija je bila svjesna mekih pahuljica na svom obrazu; trepnula

je kad su joj se uhvatile za trepavice dok je žurila niz Ulicu Wellington do malog kioska na uglu. Ondje je kupila

vruće rižine rezance i bai cat u kartonskoj šalici, sve zamotano u smeđu papirnatu vrećicu. Pognula je glavu ipožurila kući.„Lidija Ivanova."Oprezno je podigla glavu. Na uglu Avenije Ebury, u kojoj je sada živjela, ugledala je nezgrapni lik Lava

Popkova kako se naslanja na veliku platanu.„Lave", razdragano je uzviknula i potrčala prema njemu.On je stajao ondje, čvrst kao i stablo iza njega, raskrilio ruke i umotao je u veliki zagrljaj. Činilo joj se kao da ju

je progutao mamut.„Hvala, Lave, spasibo, hvala", prošaptala mu je u prsa.Obraz joj je bio čvrsto pritisnut uz njegov kaput, isti onaj koji je Changa zaštitio od kiše onaj dan na dokovima;

kaput je bio hladan, mokar i krut, ali nju nije bilo briga. Bila je tako sretna što ponovno vidi velikog Rusa. Još

uvijek stišćući vrećicu s vrućom hranom, omotala je ruke oko njega koliko je mogla i čvrsto ga stisnula. Odjednom je, iz vedra neba, u njoj eksplodirala navala osjećaja. Oslobodilo se sve ono što je dosad potiskivala i počela jenekontrolirano drhtati. Kosti su joj se pretvorile u vodu i noge bi joj otkazale da je Lav Popkov nije čvrsto držao uzsebe.

Dok je snijeg tiho padao oko njih, on joj je brundao, meko i utješno.Završilo je jednako naglo kao što je i došlo. Opet je mogla stajati sama. Zagrlila ga je još čvršće, a onda se

odmaknula i sramežljivo mu se nasmiješila. ,,Luchshye?" pitao je. „Bolje?"„Gorazdo luchshye. Mnogo bolje."„Dobro."I to je bilo sve što su rekli o tome.

„Hoćeš li ući i upoznati Chang An Loa? Želio bi ti... zahvaliti." Jezik joj se borio s ruskim riječima.„Znači, nije još mrtav?"„Ne. Živ je. Poydiom. Dođi."Povukla ga je za ruku, ali on se nije pomaknuo.„Ne, Lidija Ivanova. Tvoj Kinez meni ništa ne znači."„Zašto si mu onda pomogao?"Slegnuo je svojim velikim ramenima. „Zbog tebe." Iz džepa je izvadio svežanj novčanica i gurnuo ih u njezin

džep. Znala je da je to bilo dvjesto dolara.„Ne, Lave. To je tvoje."„Ja ne tražim da mi platiš."„Ali toliko si mi pomogao. Ne razumijem. Zašto si riskirao život pretražujući dokove?"

Crna mu se brada trznula kad je isturio čeljust. „Jer si ti unuka generala Nikolaja Sergeja Ivanova." Podignuo jegolemu desnu šapu do svoje krznene kape i salutirao.„Što?"„Čast mi je služiti ti."



184

„Čekaj malo. Želiš reći da si poznavao mog djeda?"Prije nego što je mogao odgovoriti, zrak je proparao zvuk eksplozije, glasan, gotovo opipljiv val buke, od kojeg

su se Lidiji zatresla rebra. U srcu grada, stup dima uzdigao se iznad snijegom prekrivenih krovova i stopio se steškim oblacima.

„Bomba", isti je tren rekao Lav Popkov. „Bomba. Idi doma. Brzo. Bistra." „Čekaj."Ali njegovi su ga dugi, gegavi koraci već odvodili niz ulicu. Lidija se okrenula i potrčala kući.

Chang je očekivao da će Lidija izgledati uplašeno kad uđe, ali nije.„Tvoj prijatelj Aleksej Serov govorio je istinu", rekao je. „Počeli su postavljati bombe."„Čuo si?"„Cijeli Junchow je čuo."U sobu je uletjela s energijom na kojoj joj je zavidio, a umjesto straha na licu, sa sobom je donijela pozitivnu

navalu chija. Isijavao je iz nje. Obrazi su joj bili ružičasti, a oči blistave. Bila je puna života.„Lidija", rekao je s osmijehom, „zbog tebe soba vibrira. Više nego zbog bombe."Na trenutak je nesigurno pogledala prema njemu, gdje se naslanjao na jastuk, a onda se nasmijala i zabacila

svoju plamenu kosu.„Za nas je to dobro. Dok god Crne zmije ratuju međusobno, ostavit će nas na miru."

„Izvan ove sobe leži cijeli svijet, Lidija. Ne možeš ga ignorirati."„Danas mogu." Široko mu se osmjehnula. „Evo, pojedi ovo."

Sanjao je. Snovi su mu uvijek bili o vatri. Ponekad je bila u njezinoj kosi, sjajna i treperava, ali nekad mu je gorjelau krvi, paleći ga. Vatre boli i vatre mržnje. Zajedno su ga proždirale. „Chang An Lo."

Otvorio je oči. Instinktivno je ustuknuo. Ruka se približavala njegovu licu, no kožu mu je dotaknuo vlažniručnik za pranje, osvježavajući i mirisan. Ne siktavi, crveni žarač.

„Sve je u redu." Glas joj je bio tih. „Opet si imao noćnu moru."Srce mu je lupalo. Mučnina mu se dizala iz želuca, ali ju je potisnuo. Znao je da je već potpuno izgubio obraz

pred ovom djevojkom, bio je tako slab i bespomoćan, bez ikakvog dostojanstva, ali je odbijao povratiti rezance ponjezinu krevetu i gledati je kako ih čisti.

„Evo."Šalica mu je dotaknula usne. Otpio je gutljaj. Okusio gorčinu kineskih trava. Umirile su ga. Vatre i mučnina su

se povukle. Ponovno je otpio i znao je da je došlo vrijeme.„Lidija."„Tiho, nemoj govoriti. Moraš se odmoriti. Opet ću čitati naglas ako želiš."„Priče o Shere Khanu su snažne. Ali moraš čitati o Mulan. Ona je slavna u kineskim legendama. Sviđat će ti se,

dosta ti je slična."

„Siromašna i mršava, misliš." Nasmiješila se.

„Ne. Hrabra je. Odvažna."Pocrvenjela je pa prekrila ružičaste obraze slapom kose. „Rugaš mi se, Chang An Lo. Pazi što govoriš da ne bih

po tebi prolila ovu šalicu nečega što smrdi kao žuč morskog psa ili nešto jednako gadno."Pogledao ju je i vidio izazov u njezinim savršeno zaobljenim očima tople boje meda. Kako je mogla pomisliti

da joj se ruga?„Lidija, moram hodati."

Hodao je. Iako se to jedva moglo nazvati hodanjem. Cijela mu je težina počivala na djevojci lisici, a ne nanjegovim beskorisnim nogama koje bi otkazale uvijek kad bi trebale napraviti nešto više nego samo stajati namjestu. Bile su slabe i nestabilne poput rezanaca u njegovu želucu. Sramio ih se.

Ali, ona mu je olakšala. Najprije je donijela dugačku košulju na pruge koja je pripadala novome mužu njezinemajke. Iako je bila prevelika za njegovo ispijeno tijelo, prekrivala mu je bedra i činila da se ne srami. Mirisala je nalavandu, što ga je iznenadilo, ali ona mu je rekla da mnogi ljudi u ormare stavljaju vrećice s lavandom. Zatim je

pojačala plinsku peć tako da je zrak postao topliji, a njegovi mišići manje ukočeni. Na kraju ga je primila okostruka dok se dizao s kreveta i privukla ga sebi, blizu svome tijelu, prirodno, kao da su bili dvije polovice jednecjeline.



185

S rukom preko njezina ramena, počeo je vući stopala po podu. Zajedno su se odvukli do vrata i natrag, doprozora i natrag, do peći i natrag. Hodaj. Stopalo. Pokreni. Peta. Prsti. Okret. Digni. Napredak je bio nepodnošljivospor. Vrtjelo mu se u glavi i na trenutke je gubio vid, crnilo mu se pred očima, ali je nastavio hodati.

„Dosta", odlučno je rekla Lidija. „Ubit ćeš se."„Mišići su mi slabi, Lidija. Moram im dati snagu." Glas mu je bio jedva čujan šapat.„Koja korist od toga da ti izliječim tijelo ako ćeš se ti opet razboljeti?"„Ne mogu stati. Nema vremena."

„Moraš. Stani, molim te. Opetćemo vježbati nakon što odspavaš jedan sat."„Probudit ćeš me?"

„Obećavam."Srušio se na krevet i odmah upao u tunel vatre.

„Imaš posjet, Chang An Lo. Gosta."

Još i prije nego što je otvorio oči, ruka mu je skliznula do dugog noža za rezanje mesa koji je ležao kraj njegaispod plahte. Zamolio ju je da ga donese iz kuhinje nakon što ju je posjetio onaj Rus koji je znao o Kuomintangu.Ako se taj čovjek vratio, Chang neće umrijeti bez borbe.

„Pozdravi ga."Chang je iznenađeno trepnuo i namrštio se, a onda se osmjehnuo. Nikad nije znao što će djevojka lisica

napraviti. Stajala je kraj kreveta držeći bijelog zeca. Ruži

časti mu se nosi

ćmahnito trzao zbog mirisa bilja u sobi, aoči su mu bile velike od uzbuđenja, ali činio se sretan u njezinu naruč ju i nije pokušavao pobjeći.

„Upoznaj Sun Yat-sena."„Sun Yat-sen? Ne. On je otac revolucionarne Kine. Velik i plemenit čovjek. Davanjem tog imena nekakvoj

bijednoj životinji vrijeđaš uspomenu na njega."„Ne, ne, ne budi smiješan. Uostalom, kako se usuđuješ nazvati ga bijednom životinjom? On je veličanstven

zec; samo ga pogledaj. Služi na čast svome imenjaku."Chang je pogledao. Stvorenje je uistinu bilo krasan primjerak. Tijelo mu je bilo snažno i mišićavo, a krzno

sjajno i bijelo kao snijeg na suncu. Zavidio je životinji na zdravlju. I na tome što je bio u njezinim rukama.„U redu. Pozdravljam te s poštovanjem, Sun Yat-sen." Naklonio je glavu. „Počašćen sam što te vidim ovdje, ali

se nadam da ću te jednog dana vidjeti na tanjuru. Sa sosom hoisin i korijenom đumbira."

„Chang!"Nasmijao se njezinu izrazu lica.

Noći su bile najteže. Uvijek mu je mijenjala zavoje na rukama i obloge na opeklinama na prsima u pripremi zaduge mračne sate. Nikad joj nije rekao koliko ga je to boljelo niti koliko dugo je nakon toga ležao budan zatvorenihvjeđa.

Ali, bol nije bila potpuno loša. Davala mu je nešto o čemu da razmišlja kad nije mislio na Po Chua.

Sjedila je u stolici s glavom položenom na poplun. Osjećao je njezin nježan pritisak na svom bedru, iako je u tamimogao vidjeti samo slabe obrise. Polako je izvukao desnu ruku ispod plahte, uz koju je bio nož. Ranije ju jenatjerao da mu skine teške zavoje s te ruke i poveže je samo tankom gazom koja je vrhove preostala tri prsta i palca

ostavila slobodnima i pokretnima. Sumpor njezina ljekarnika izvukao je većinu otrova, a crva već odavno nije bilotako da se ruka već približila svojoj normalnoj veličini pa je njome mogao baratati.

Kao lopov koji krade kokoš iz kokošinjca, on je ukrao pramen njezine kose. Dok joj je nožem odsijecao uvojaksa stražnje strane glave, gotovo je očekivao da će čuti njezin uzvik boli, ali nije. Samo je promrmljala u snu. Pitaose kakvi joj se snovi roje po glavi. Uvojak je spremio na sigurno ispod madraca pa ju je pomilovao po kosi dodiromlakim kao pero. Ponovno je zamrmljala i pokušala se udobnije namjestiti na stolici. Njegovi su joj se prsti prikralinaprijed do usana, gdje su mogli osjetiti toplinu njezina daha. Zatvorio je oči. Upleo joj prste u kosu. Ali, to nijebilo dovoljno. Potreba za njom bila je kao otvorena rana u njegovim grudima. Ignorirajući proteste boli koji su mubljeskali kroz ruke sve do pazuha, podignuo joj je glavu i cijelo joj tijelo povukao na krevet zajedno s poplunom,pustivši da se on spusti preko nje.

Zadržao je dah, ali ona se nije probudila. Promrmljala je: „Upropastila sam haljinu", zbog čega se nasmiješio, a

onda joj se disanje vratilo u spori, prirodni ritam.Ne bi se ljutila, rekao si je. Između njihovih tijela bila je plahta i deka, a ona je bila potpuno odjevena, tako da

nije bilo neprilično. Ali, znao je da bi ga njezina majka ubila da ih pronađe ovako, što je značilo da jest bilo





187

Bila je svjesna da joj je toplo. Kao mačka se protegnula na jutarnjem suncu i shvatila gdje se nalazila. Na njegovukrevetu. Opet. Otvorila je oči i ugledala Changovo lice kako je promatra svega nekoliko centimetara udaljeno odnjezina. Opet.

„Dobro jutro", nježno je rekao.„Bok. Kako sam se našla ovdje?"„Trebao ti je san. Ne u stolici. Osjećaš li se bolje?"„Mnogo bolje. A ti? Jesi li dobro spavao?"„Jesam."Znala je da laže, ali bilo joj je tako čudno što vode taj razgovor dok je ona ležala u istom krevetu s njim tako da

mu nije proturječila. Ispružio je ruku i na sekundu joj dotaknuo uho. Primijetila je da mu je oteklina splasnula ipoželjela je da joj opet dotakne uho. Uho, lice, što god je htio. Iz ove mu je blizine mogla vidjeti kratku bradicu na

čeljusti, ali ona je bila rijetka, ne kao Alfredova. Changova prsa bila su bez dlaka i ona je shvatila da joj se to sviđa.Ta glatkoća.Gledali su se u tišini, ali ta tišina nije bila neugodna ili čudna, već ugodna, prirodna kao i sunčevo svjetlo koje

je prodiralo kroz zavjese. Zato, kad se ona nakon nekog vremena nagnula prema njemu i nježno mu poljubila usne,među njima nije bilo nikakvog srama, samo osjećaj cjelovitosti. I žestoka žudnja. Želja je bila toliko jaka da joj jecijelo tijelo trnulo. Ali, kad je to najmanje očekivala, on je zatvorio oči i podignuo zid oko sebe. Progutala je, teško,razočarano, ali podsjetila se da je on bolestan, ozbiljno bolestan, i da mu treba odmor. Kad je skliznula iz kreveta,nije ju pokušao zaustaviti. Ležao je tamo i teško disao, kao da su ga boljela prsa, njegova tamna glava nepomi čnana jastuku koji je još nosio otisak njezine.

Uzela je svježu odjeću i otišla u kupaonicu. Gospodi! Sigurno je smrdjela. Pustila je vodu u kadu i dodalamajčinu jarkozelenu pjenu za kupanje, ušla unutra i čvrsto se izribala. Da istrlja čežnju sa sebe. Poslije je mokru

kosu zamotala u ručnik i obukla svoju drugu haljinu i novi džemper od janjeće vune koji joj je kupila Valentina,mekan i žut poput jaglaca.Pogledala se u zrcalo iznad umivaonika, pokušavajući vidjeti ono što je Chang vidio, ali nije mogla. Ovih je

dana imala nešto mesa na kostima, što je bilo poboljšanje. I činilo se da joj je majka bila u pravu jer joj jeposljednjih nekoliko mjeseci redovitog jela, za što je morala zahvaliti Alfredu, ispunilo ne samo obraze nego igrudi. Još nisu bile tako dobre kao Pollyine, ali išle su prema tome.

Nasmiješila se. Svom odrazu. I ostala iznenađena onime što je vidjela. Bio je to potpuno nov osmijeh.

Kad se ovaj put začulo zvono, Lidija ga je već napola očekivala.„To je sigurno Polly", rekla je i otišla dolje otvoriti vrata.„Zdravo, Lyd, došla sam vidjeti kako se snalaziš. Jesi li osamljena?"

„O, Polly, sada zapravo nije dobro vrijeme. Upravo..."„Zdravo, Lidija, draga. Ajme meni, zaista dobro izgledaš. Jednostavno sjajiš. I ta ti boja uistinu dobro stoji."„Hvala, gospođo Mason. Ne morate se brinuti za mene, časna riječ. Dobro sam."„Samo provjeravam kako se snalaziš, kao što sam obećala gospodinu Parkeru. Brinule smo se da te ona bomba

jučer nije prestrašila, nismo li, Polly?"„Ja nisam. Meni je to bilo uzbudljivo", nacerila se Polly. „Rekla sam mamici da tebe neće biti strah."„Imaš li vremena za nekoliko tvojih omiljenih kolača?" Anthea Mason podigla je metalnu posudu i nasmiješila

joj se. „Makroni."Lidija baš i nije bila raspoložena za makrone.„Mamica ih je napravila posebno za tebe", naglasila je Polly i zadovoljno se nasmiješila kad je Lidija

zakoračila natrag u hodnik, puštajući ih da uđu.

Posjela ih je u salon.„Nije li ovo lijepa soba?" vedro je rekla Anthea Mason. „Divne boje."Lidija je pogledala po sobi. „Boje su mamine, namještaj gospodina Parkera."



188

Ormarić s pićem i kožnati trosjed bili su previše tamni i sumorni za Lidijin ukus, ali njezina majka već jepočela ublažavati taj strogi dojam osobnim dodirom, toplim, teksturiranim jastucima i zavjesama. Ali, u tom sutrenutku Lidijine misli bile negdje drugdje. Ostala je stajati, premještajući se s noge na nogu, zabijajući nožni palacu debeli kineski tepih.

„Kako je Sun Yat-sen?"„Dobro."„A kuhar? Brine li se za tebe?"

„Da."„Dovoljno jedeš?"„Da."„Ali sigurna sam da imaš mjesta za jedan ovaj, zar ne, draga?"„Da. Hvala."„Šalica čaja, možda?",,Oh. Da. Idem ga napraviti."„Reci kuharu da ga napravi, draga. Znam da si se odrekla posluge, iako nikako ne mogu razumjeti zašto."„Neću dugo."Brzo je krenula prema kuhinji, užurbano napravila čaj, pladanj s čajnikom odnijela u salon i sledila se. „Gdje je

Polly?"

,,Oh, mislim da je skoknula gore zaviriti u tvoju sobu, draga. Ne smeta ti, zar ne?"Lidija je brzo spustila pladanj i potrčala.

Zakasnila je. Polly je stajala u njezinoj sobi. Obrazi su joj gorjeli, a ona je ukočeno zurila u Chang An Loa koji jeležao u krevetu i u ruci stezao nož za meso.

„Oh, prokletstvo, Polly, trebala si čekati." Lidija je zgrabila prijateljicu za ramena i okrenula je prema sebi.„Slušaj me. Ne smiješ ništa reći. Jesi li čula? Nikome ništa. Čak ni svojoj majci."

Pollyine oči odlutale su natrag do Changa, promatrajući ga kao da je on tigar u Lidijinu krevetu. „Tko je on?"„Prijatelj."Pollyine oči su se raširile. „Ne onaj iz uličice? Onaj komunist?"„Da."„Što radi ovdje?"„Ozlijeđen je. Polly, ako ikome kažeš, to će biti opasno za njega. Moraš držati jezik za zubima jer će ga inače

uhvatiti i ubiti."Polly je glasno uzdahnula i rukom nervozno prošla kroz šiške, slučajno ih razmaknuvši i otkrivši ružnu modricu

na čelu. Lidiju je taj prizor razljutio.„I nikad nemoj reći svom ocu za Chang An Loa. Obećaj mi." Zagrlila je Polly. „Sve je u redu, nemoj paničariti.

Nismo napravili ništa loše."

Polly je zurila u nju s nevjericom. „Ti ne misliš da je loše držati nekog Kineza u svom krevetu dok ti majkenema?"

„Ne, ja ga samo njegujem, to je sve. U tome nema ništa loše. Uostalom, on će otići čim malo prizdravi, časna

riječ." Lidija se zagledala u Pollyine o

či i u njima vidjela nešto zbog

čega joj se želudac prevrnuo.„Još uvijek mislim da to nije u redu", tiho je rekla Polly.

„Molim te, Polly."„Ali, ako kažem svojoj majci..."„Ne, nikome nemoj reći. Moraš šutjeti u vezi s ovim." I dalje je držala prijateljičinu ruku i lagano je stisnula.

„Za mene." Odjednom je poljubila Pollyin obraz i promrmljala: „Molim te, Polly. Napravi to za mene."

„Razmišljala sam", tiho je rekla Lidija dok je s Chang An Loom šepesala gore-dolje po sobi. „Smislila sam štoćemo napraviti u subotu."

Chang se znojio. Napor ga je ubijao, ali nije htio prestati.,,U subotu ja odlazim."

Grlo joj se stisnulo. Sad je to prvi put rekao. „Ne, o tome govorim. Možeš ostati."On je okrenuo glavu i pogledao je sa slabašnim smiješkom. „Ah da, tvoja majka i novi otac bit će sretni da mepozdrave kao svoga gosta."

„Ja želim da ostaneš."



189

Njegova ruka oko njezina ramena stisnula ju je bliže, ali nije stao.„Vidiš, sjetila sam se da možeš ostati u šupi, onoj u kojoj je Sun Yat-sen. Stavila sam lokot na vrata tako da ih

nitko osim mene neće moći otvoriti. Nikada neće znati da si tamo. Alfred i moja majka bit će previše zaokupljeni jedno drugim da išta primijete, a ja sam sve vrtlareve stvari stavila u zadnji dio garaže tako da..."

On se nasmijao. Bogati, nestašan zvuk koji je bio tako pun života da joj je srce zaplesalo od veselja.„Volim te, Lidija Ivanova", nasmijao se. „Tebe čak ni bogovi ne mogu zaustaviti."

Nije rekao ne. To je bilo glavno. Nije rekao da, ali nije rekao ne. Uhvatila se za to.Do navečer je bio iscrpljen i činilo se da je pao u dubok, nemiran san. Jecao je i mrmljao u snu, ali na

mandarinskom. Oboje su bili vrlo uznemireni Pollyinim upadom, ali je Lidija uvjeravala Changa da njezinaprijateljica neće ništa reći. Bila je zadovoljna što joj je glas zvučao tako uvjerljivo i poželjela je da je i sama moglabiti sigurna u to. Polly je bila šokirana; tko zna kako će reagirati kad bude imala vremena o svemu razmisliti.

,,Polly", promrmljala je samoj sebi, „nemoj me iznevjeriti."Dok se noć spuštala, ona je pogledala kroz prozor prije nego što je spustila zavjese. S obzirom na opasnu

situaciju u kojoj se nalazila, osjećala se nevjerojatno sigurnom. Znala je da je to apsurdno. Tako apsurdno da senaglas nasmijala. Poznati komunist u njezinu krevetu, majka koja se uskoro vraća i razdražljivi novi očuh koji ćenjezin svijet preokrenuti naglavce, no... ipak. Osjećala se dobro.

Promatrala je mokrog fazana koji se probijao kroz snijeg na stražnjoj tratini u potrazi za crvima i prvi put u

životu shvatila kako je to biti unutra. Ne više gladno stvorenje vani na snijegu. Okrenula je glavu od hladnogazimskog prizora i proučila svoju sobu. Bila je topla, mekano osvijetljena zelenom lampom. Na pladnju je bilohrane, a na stolici ju je čekala bijela spavaćica. Ovako su ljudi trebali živjeti. No, ona je znala da spavaćica ipladanj nisu bili razlog što se osjećala tako dobro.

Razlog je bio Chang An Lo u njezinu krevetu.

Probudio ju je usred noći.Ležala je na krevetu. Kao i noć ranije, ispod popluna, ali na deki. Oprala je zube, obukla svoju lijepu spavaćicu

i zauzela mjesto kraj njega u krevetu dok je on spavao. Lampa je bila ugašena. U ne čujnom plesu sjena u sobi,njezina su se osjetila polako izoštrila. Mogla je čuti njegovo disanje i namirisati muški miris njegove kože. Nije se

žurila da zaspi.„Lidija." Ruka mu je bila na njezinoj, a stisak jak.Odmah se probudila. „Što je? Bol se pogoršala?"„Ne", rekao je. „Samo bol snova."Legla je na bok, prebacila mu ruku preko prsiju i čvrsto ga privila uz sebe. Čak je i kroz deku osjećala kako mu

srce udara. Položio je vlažni obraz uz njezino čelo, duboko udahnuo i polako izdahnuo. Dugo su tako ležali.„Nikad me nisi pitala", napokon je rekao u tami sobe.„Što?"„Što se dogodilo."„Mislila sam da ćeš mi, ako želiš da znam, reći." On je kimnuo.„Ali možda će te, ako mi kažeš sad, to osloboditi i ostaviti ti snove na miru."

On je još jednom duboko udahnuo i kad je progovorio, glas mu je bio ravnomjeran i bez emocija. „Nema se bašmnogo reći. Bilo je jednostavno. Skinuli su me i zatvorili u metalni sanduk. Preživio sam. Tri mjeseca, možda iviše. Više nisam siguran. Kutija s rupama za zrak. Kvadrat dug kao ruka, iste visine. Hranili su me kad im se dalo,što znači da uglavnom nisu. Puštali su me van iz kutije samo radi svoje zabave. Rezanje prstiju. Žigosanje prsa.Druge stvari. Ne želim da ih tvoje uši čuju."

Lidija je podigla ruku i dugim mu, sporim pokretima pomilovala obraz, vrat. Nije ništa rekla.„Jednog su dana postali nepažljivi. Preblizu su ostavili noževe dok su se poigravali sa mnom. Vjerovali su da

sam bespomoćan. Da im ne predstavljam nikakvu prijetnju. No, prevarili su se. Moja je ruka još znala zariti nož udobro uhranjen trbuh."

Riječi su mu prestale. Drhtanje je prošlo. Osjećala je njegov gnjev, poput sloja čelika pod njegovom kožom.„Pobjegao sam. Ali nisam mogao otići nikome za koga se znalo da mi je prijatelj. Bilo je previše opasno."

„Zato si otišao Tan Wahu."„Da. Njega nitko nije znao. One straćare upotrebljavaju samo ovisnici o opijumu. Nitko drugi ne ide onamo.Mislio sam da će Tan Wah biti siguran." Zarežao je negdje duboko u grlu. „Prevario sam se."



190

„Ne, Chang An Lo, ne. Bio si u pravu. On je umro samo zbog mene. Zbog moga glupog kaputa i nečijepohlepe. Žao mi je."

„Žao nam je, Tan Wah", prošaptao je.Tišina u sobi kratko je trajala jer je i u Lidiji počela kiptjeti srdžba. „Tko ti je to učinio? Tko su oni? Crne

zmije? Ili Kuomintang? Reci mi."On je okrenuo glavu na jastuku i pogledao je. Bilo je previše tamno da bi mu vidjela izraz lica, ali kad ga je

dotaknula prstima, sa zaprepaštenjem je shvatila da su mu se usne izvile u osmijeh.

„Zašto želiš znati, Lidija? Hoćeš li istr

čati i sve ih pobiti za mene?"„Ništa drugo ni ne zaslužuju." On se meko nasmijao i premjestio se još bliže njoj. „Je li teško ubiti nekoga?"

prošaptala je.„Lidija, ti bi ubila čovjeka kad bi morala."Onda joj je poljubio usne i ovaj put to nije bilo nježno. Bio je to žestok, gladan poljubac, od kojeg joj je cijelo

tijelo zatreperilo.„Tko ti je to učinio?" opet je pitala kad je došla do daha.„Ti nikad ne odustaješ."„Tko?"Uzdahnuo je. „Feng Po Chu. Njegov otac Feng Tu Hong je vođa Crnih zmija i predsjednik Vijeća."„Po Chu? Onaj koji je ukrao eksploziv? Zašto je to napravio?" „Zbog nečega što sam ja napravio. Nečega što

ga je osramotilo."„Što?"Chang je isprva bio tih i ona je pomislila da će zadržati svoje tajne, ali onda je polako počeo pričati. „Odveo

sam ga njegovu ocu, golog i zavezanog, i natjerao ga da moli. Mislio sam da imam zaštitu Feng Tu Honga, ali..."Zastao je i prstom iscrtao oblik njezina uha. „Prevario sam se."

Lidija se odjednom sjetila što joj je gospodin Theo rekao o Changovu dogovoru s Fengom i kimnula. „Hvala ti.Sada znam."

Malo se zamislila pa se otkotrljala od njega i ustala iz kreveta, napipala put do male zelene lampe na stolu iupalila je. Kad se vratila do kreveta, jedan trenutak je ostala stajati vrlo mirno i napeto ga promatrala. Zatim jepolako povukla spavaćicu preko glave.

Vidjela je da su se njegove crne oči ispunile žudnjom.

Podignula je plahtu i legla u krevet kraj njegova golog tijela. Bio je topao. Poput svile s jedne strane njezine kože.Rukom mu je nježno prešla preko zamotanih prsa i niz mršava rebra do bokova. Poznavala je njegovo tijelo, svakukost, svaki mišić.

Ali, odjednom je postala nesigurna. Nije znala što da radi. Otkucaji srca šumili su joj u ušima i bojala se da ćeto i on čuti, ali baš kad je pomislila da je napravila budalu od sebe zato što mu se popela u krevet kao obična kurva,on se podignuo na lakat i zagledao se u nju svojim ozbiljnim, mračnim očima. Tako intenzivno da je otjerao svenjezine strahove.

Njegove su usne polako pronašle njezine. Isprva oprezno. Sitni, spori poljupci po usnama, po vrhu brade, pokutovima očiju i jagodicama. Od toga je po cijelom tijelu osjetila navalu nečeg tako divljeg i intenzivnog, gotovopoput boli, nekakva vrućina joj je palila tijelo. Krenula joj je od usana do vrhova grudi pa joj se spustila među

noge. Bradavice su joj bridjele. Čula je samu sebe kako je zastenjala mekim, mijaukavim zvukom koji nikad prijenije čula.„Lidija", promrmljao je dok su mu usta ponovno prisvajala njezina. Ruka mu je milovala njezine gole grudi i

polako klizila niz nagib njezina vitkog trbuha u sporim, izluđujućim krugovima.Činilo joj se kao da joj se koža pretvorila u nešto drugo, nešto s vlastitim životom, koji ona više nije mogla

kontrolirati. Trljala se o njegovo tijelo, njezino bedro pritisnuto uz njegovo, njezine ruke diraju, istražuju, miluju,pronalaze svaku kost u njegovim leđima, njegove široke, ravne lopatice i oblinu njegove stražnjice. Usne su joj seotvorile pod njegovim, a neočekivani osjećaj ispreplitanja njihovih jezika kroz cijelo joj je tijelo poslao drhtajtakvoga predivnog šoka da je on zastao, podignuo glavu i zabrinuto je pogledao.

Ona se nasmijala, što je zvučalo gotovo poput predenja, i ovila mu ruke oko vrata, ponovno ga privlačeći ksebi. Njegova otvorena usta istraživala su joj vrat, kao da je želi pojesti, a onda joj je njegov jezik po čeo lizati

grudi, kušajući je, otkrivajući, sve dok se linije njezina tijela nisu rastopile i spojile s njegovim. Zapanjilo ju je štosu dva tijela mogla napraviti. Postati jedno.Kad je nagnuo svoju tamnu glavu nad njezine grudi, ona je pustila da joj jezik putuje niz stražnju stranu

njegova vrata, uvijajući kratke dlačice i prelazeći preko svake kosti njegove kralježnice. Koža mu je mirisala na



191

trave, a od njezina je slanog okusa osjetila pulsiranje u slabinama. Kad joj je uzeo bradavicu u usta, vru ćina joj jeeksplodirala u grudima i potreba za njim postala je neizdrživa. Posegnula je prema dolje, gdje je osjećala da jojnjegov penis čvrsto pritišće bedro, ali kad su joj se prsti ovili oko njega, ona se šokirala. To nije bio penis koji joj jebio poznat, onaj koji je ranije držala u ruci. Ovaj je bio drugačiji. Velik. Prevelik. Kako je nešto moglo biti takotvrdo i tako meko u isto vrijeme?

On je zajecao kad ga je dotaknula. Penis mu je poskočio među njezinim prstima kao da je strujni udar prošaokroz njegove plave vene i ona je osjetila neobuzdanu želju da ga drži, da ga čuva, štiti i posjeduje zauvijek. Kao da

je bio dio nje. Kao što je Chang bio dio nje.Odjednom više nije mogla izdržati pa je uzela njegovu zdravu ruku i stavila je izme đu svojih nogu. On je istitren podignuo glavu tako da su mu se usne i jezik stopili s njezinima, a prsti su mu počeli milovati vlažno srcemeđu njezinim nogama, najprije nježno, a onda čvršće, jače. Ona je zastenjala i čula da on odgovara dubokim,grlenim jecajem. Izgubila je pojam o vremenu. Minuta ili sat, nije imala pojma. Ovila mu je nogu oko boka iosjetila kako njegov penis čvrsto pritišće njezinu pukotinu, pulsirajući vruće i žudno.

Odjednom je bio iznad nje. Ljubio joj je kapke dok ih nije otvorila i ugledala njegove tamne oči da jepromatraju s toliko nježnosti i žudnje da je znala da će ga nositi u sebi do kraja života. Usne su mu pronašlenjezine.

„Slatka moja ljubavi", dahnuo je. „Reci mi da je ovo ono što želiš."Umjesto odgovora, ona je naglo podigla bokove tako da je njegov vrh skliznuo u nju, čuvši da je on naglo

udahnuo. Zubi su mu zagrizli njezinu usnu. Polako, nježno i beskrajno pažljivo je ušao u nju. U jednom je trenutkukriknula zbog oštre boli koju je osjetila, ali on ju je čvrsto držao, šaptao joj na uho, izjedao je.Jedva je dolazila do daha. Sve misli su prestale. Cijeli se svijet pretvorio u taj jedan trenutak. Preplavila ju je

divlja, žestoka vrućina, paleći nove putove u njezinu tijelu. U njegovu tijelu. U njihovu tijelu. Stapajući ih u jedno.A kad ih je oboje rascijepio konačni drhtavi vrhunac, pomislila je da umire. Uistinu umire. I da su je Chang AnLoovi bogovi odnijeli u novi život.

Nije imao noćne more. Ne te noći. Ona ih je otjerala.Chang An Lo nije mogao skinuti pogled s nje, čak ni u mraku. Glava joj je ležala na njegovu ramenu dok je

spavala i on joj je obrazom okrznuo kosu, samo da je ponovno osjeti, da dotakne njezinu vatru. Misli su muneprestano jurile prema naprijed, istražujući skrivene puteve budućnosti, ali on ih je povlačio natrag. Natrag usadašnjost. U ovaj trenutak. Ovo sada. Ovu savršenu točku u vremenu.

Borio se da se usredotoči. Da fokusira osjetila. Ali, sve što je osjećao bila je radost nje, čudo njezina tijela,slatki miris nje. Njegova djevojka lisica. Dok je ležao budan u satima prije zore, u glavi je ponovno proživio svakusekundu. Ponovno čuo male krikove užitka. Osjetio njezine zube na ključnoj kosti. Snažne mišiće unutar nje. Onajtrenutak sigurnosti kada...

Ne. Odvukao je misli od toga i prisilio ih da se zadrže na sadašnjosti. Ne na onome što je prošlo. Niti na onomešto će tek doći. Na ovome trenutku. Prisilio se potpuno proživljavati svaki dah i ne misliti na sljedeći. Bogovi sumu podarili blago kakvo malo ljudi ima sreće doživjeti u ovom životu. Neće ga upropastiti strahujući da bi unekom sutra mogao doći lopov i ukrasti mu je. Usnama joj je dodirnuo čelo i zadržao ih na njezinoj koži. Bila jetopla i mirisna od sna. Oči su mu se prikovale za sjenovito klupko njezine kose dok ju je slušao kako diše. Morao je

razbistriti glavu. Razmisliti o onome što je bilo najbolje za nju.

„Jesi li umoran?" Oči su joj bile goleme. Velika jantarna jezera svjetlosti.„Nisam." Nasmiješio joj se dok je u tami ležala kraj njega na jastuku. „Osjećam se bolje. Mnogo bolje.

Ponovno jak iznutra."„Dobro."Poljubio joj je uho. „Imaš savršene uši. Neprocjenjive porculanske školjke."Ona se nasmijala i lagano mu prebacila nogu preko tijela. Isti se tren uzbudio. Dodirnuo joj je grudi i osjetio da

joj mišići oživljavaju ispod kože. Ovaj mu je put olakšala. Zajahala ga je, njišući se u neodložnom ritmu dok su muruke milovale meke obline njezinih grudi, čvrstih i napetih i beskrajno primamljivih njegovu jeziku. Promatrao joj

je lice. Bilo je tako izražajno. Toliko je pokazivalo. U mislima je naslikao njezino lice kao što umjetnik slika nježan

portret na porculanskom tanjuru.Sloboda njezine strasti kad je zabacila kosu naprijed i usnama zgrabila njegove, nadvijajući se nad njim sneprikrivenom žudnjom, bila je nešto novo za njega i samo je još više zapalila njegovu potrebu za njom. No, u isto





193

Lidija je ležala mirno. Nije htjela narušiti tamu.Sve se promijenilo. Čak je i jastuk drugačije mirisao. Činilo joj se kao da je preko noći svoje tijelo zamijenila

za neko novo i sad ga je morala ispočetka upoznati jer je ovo tijelo znalo i instinktivno radilo stvari koje je njezinaglava mogla samo u čudu promatrati. Ovo tijelo nije imalo srama. S užitkom se prepuštalo iznimnim činimaintimnosti. Zapanjilo ju je što joj tijelo nije poznavalo sram u svojoj golotinji, čak ni pod pogledom muškarca.

Ne samo muškarca. Kineskog muškarca.Što bi joj majka rekla?Ona se nasmiješila, a mjehurić smijeha pobjegao je u tihu sobu. Zamislila je izraz koji bi Valentina imala na

licu da sad uđe u sobu; najprije bi joj se oči i usta zaokružili od šoka, a onda suzili od bijesa. Začudo, ništa je odtoga nije uznemiravalo. Ne sad, u ovome čudesnom novom tijelu. Poželjnom tijelu. Besramnom tijelu. Protegnula

je udove, ispružila prste na nogama, stisnula novoprobuđene mišiće između nogu i u donjem dijelu trbuha i dolje

osjetila prigušenu bol. Ne baš bol već nekakvo slasno vibriranje koje ju je podsjećalo na to što se dogodilo. Kao dabi mogla zaboraviti.Više nije bila djevica. Ta joj je pomisao donijela samo drhtaj užitka, iako je znala da bi njezina majka urlala i

bjesnjela i rekla da je nijedan muškarac neće htjeti sad kad je oštećena roba.To su bile takve gluposti da Lidija nije mogla suzbiti smijeh. Iz otužnog artikla u najudaljenijem kutu police

ona se pretvorila u sjajnu novu stvar. Blistavu i svjetlucavu i iznutra i izvana. Osim toga, koga je bilo briga što bidrugi muškarci rekli? Zadrhtala je od gađenja od same pomisli na dodir drugog muškarca. Chang An Lo je bio tajkojega je htjela. Nitko drugi.

Prislonila je uho na njegova usta da se uvjeri da još diše. Nije baš vjerovala njegovim bogovima. Možda su gahtjeli za sebe. Ali, ona ga je htjela više.

„Vrijeme za doručak, ljubavi. Znam da nije još jutro", nasmijala se i zamahnula rukom prema crnom prozoru,

„ali ja umirem od gladi."On je osjetio gubitak topline njezina tijela.„Želim jesti samo tebe." Nasmiješio se.„Ne. Danas ćeš dobiti kuhana jaja i tost. Moraš sačuvati snagu. Nikad ne znaš kada će ti opet zatrebati."Nestašno se zasmijuljila i ustala iz kreveta, upalila svjetlo i otklipsala do kupaonice. Changa je impresionirala

takva raskoš u zapadnjačkim kućama. Čuo je da je pustila vodu i pjevala dok si je pripremala kupku. Nasmiješio se,ali znao je da je mora pripremiti.

„Pričaj mi o svom djetinjstvu."Sjedila je na rubu krevetu, prekriženih nogu i sa zdjelicom nekakvoga jučerašnjeg deserta. Svako malo se

naginjala prema njemu i hranila ga žličicom. Zapravo mu je taj slatki okus bio odbojan i bio je iznena

đen što je onatoliko uživala u njemu, ali to nije ničim pokazao.

„Moje djetinjstvo", rekao je. „Bilo je veličanstveno. Tutori, sluge, robovi. Moj otac je bio veliki mandarin. Peropauna na šeširu i zlatni crepovi na krovu kao znak nadmoći. Bio je pouzdani savjetnik carice Tzu Hsi, ali kad jeSun Yat-sen..."

„Moj zec?" Nacerila se.„...kad je pravi i plemeniti Sun Yat-sen 1911. godine zbacio dinastiju Ching, moj je otac jedva izbjegao smrt.

Preživio je samo zato što je nova središnja vlast trebala njegove financijske sposobnosti. Ali", pustio je da mu licepostane ukočeno i bezizražajno, „gospodari rata najprije su prerezali vratove jedni drugima pa došli po njega."

,,A tvoja obitelj?"„Mrtvi. Svi su mrtvi. Pogubljeni u Pekingu. Po naredbi generala Yuan Shi-k'aija."

„Žao mi je. Tako mi je žao, ljubavi. Izgubiti sve..."Odmahnuo je glavom, kao da je mogao otresti tu sliku iz glave. „Ja sam pobjegao. Odlučio sam živjeti s

redovnicima da bih se naučio jednostavnijem načinu života. U hramu u planinama sjeverno od Yenana."



194

„Hram?"„Da."„Mislila sam da komunisti ne vjeruju u religiju."

,,U pravu si. No, praznovjerje se ne može tako lako iskorijeniti iz ljudskog uma." Posegnuo je za njom,privukao je k sebi i polizao razmazanu kremu s njezine usnice. „Kao ni ljubav iz ljudskog srca."

„Je li se to nama dogodilo?" Oči su joj bile ozbiljne.„Bijeg?"

„Ne. Ljubav."Pomilovao ju je po bradi, a nepovezana ruka skliznula joj je unutar košulje, gdje je mogao osjetiti da joj srce

snažno kuca. „Zar ne osjećaš? Ovdje."„Osjećam bol."Nježno se nasmijao. „Volim te, prekrasna moja lisice."Oči su joj se raširile i usredotočile se na njegove, a u dnu grla joj je treperio puls. „Volim te, Chang An Lo.

Neću dopustiti da nas itko razdvoji."Osjetio je oštru bol u grudima. „Hajde da živimo u ovom trenutku, ljubavi moja. Nitko nas ne može razdvojiti

od ovog trenutka."

„Vrijeme je da se premjestimo."

„Što?",,U šupu."„Zašto sada?" pitala je. „Tek je petak, a nije još ni jutro." Prvi odsjev zore lagano je prebirao po zavjesama.

„Oni se vraćaju tek sutra, tako da imamo još danas i večeras da..."„Žao mi je. Moram se preseliti odmah. Danas. Prije nego što se razdani."„Zašto?"„Da budemo spremni. Biti spreman znači ostati živ. Što ako se vrate ranije? Isti bi tren pozvali policiju."„Molim te. Nemoj."„Savršena ljubavi, ne možeš me držati u kavezu kao svog zeca."„Ali ja samo želim da budeš siguran, želim ti dati vremena da ti tijelo zacijeli i ponovno postane jako. Još imaš

groznicu."„Znam da sam slab."„Prošle noći nisi bio tako slab."„Ne. Vidiš da mi daješ snagu."„Molim te, Chang An Lo. Pričekaj do sutra."

Sve je premjestila pod zadnjim ostacima tame. Plahte, deke, lijekove, zavoje, svijeće, hranu i vodu. Zajedno su sišliniz stepenice i otišli do šupe, njegova ruka preko njezinih ramena; šokirao se koliko je još bio slab. Nije ništarekao, ali se njezino lice stalno zabrinuto okretalo prema njemu dok se vukao preko ledenog travnjaka. Ni njegovoumirujuće kimanje nije bilo onako uvjerljivo kao što se nadao. Kuhar i njegova žena ljen čarili su dok im nije bilogospodara, još u krevetu, tako da nije bilo opasnosti da ih otkriju, ali ono čega se on bojao bilo je da neće imati

snage doći do šupe.Što onda? Je li ga ona mogla vući?

„Trebao si čekati do sutra", ljutito je rekla kad je napokon posrnuo kroz vrata šupe i srušio se na pod.Otpuzao je do zida i naslonio se pokraj Sun Yat-sena, dok mu je ona pripremala ležaj na drvenim daskama. U

glavi mu je zujalo, a noge su mu se tresle. Ali, volio ju je promatrati. Način na koji se kretala. Učinkovito ienergično.

„Hvala", rekao je kad mu je pomogla da se smjesti na hrpu deka i stavila mu termofor pod noge. „Nemoj seljutiti."

„Ššš, ljubavi, ne ljutim se. Samo sam uplašena jer me ostavljaš."„Pogledaj me. Izgledam li ti dovoljno jak da skočim preko tvog krova i odletim?"Nasmijala se, velikodušno dijeleći svoju energiju. „Spavaj sada."

,,A ti?"„Ja ću otići na tržnicu čim se otvori. Da ti kupim neku odjeću."Čvrsto ju je držao za ruku dok mu se njezino lice gubilo u izmaglici. „Paunovo perje i zlatne cipele, molim."Osmjehnula se. „Ja sam mislila nešto kao cilindar i pingvin odijelo."



195

Nije imao pojma o čemu je govorila, ali podignuo je njezine prste do svojih usana.Nasmiješila mu se. „I nikakve divlje zabave dok me nema."

Netko je zatresao lanac. Chang se tiho otkotrljao iz ležaja. Nož s dugom drškom već mu je bio u ruci. Čučnuo je s jedne strane vrata.

„Gospodična Lidija? Gospodična, ste ovdje? Wai vas treba."To je bio kuhar, Wai. Chang je odahnuo. Taj je čovjek očito bio idiot ako nije shvaćao da nije mogla biti u šupi

ako je lokot bio zaključan izvana. Supa nije imala prozore, samo mali otvor na krovu, što je zna čilo da nitko nijemogao vidjeti unutra. Čuo je kuhara kako odlazi, mrmljajući nešto o hladnom vjetru, ali Chang se nije pomaknuo.Otjerao je paukove mreže iz glave. Morao je biti oprezan. Slušao je hoće li biti još koraka, ali nije ih bilo. Zrak okonjega bio je maglovit i ustajao, ali on je bio svjestan tanke zrake sunčeve svjetlosti u jednom uglu, koja jeosvjetljavala zrnca prašine, a jednog žohara potjerala dublje u mrak.

Svjetlo se postupno promijenilo. Chang je procjenjivao tijek vremena po brzini kojom se pravokutnik svjetlašuljao po podu, okrznuo Sun Yat-senov nos, prešao preko nekakvih insekata i zaustavio se na dekama, kao da seumorio. Odnekud iz vreća od grubog platna naslonjenih na jedan zid začulo se tapkanje miša. Chang je u tišinipromatrao kako pauk plete mrežu od jedne police s posudama boje do druge; u tom bi trenutku dao još jedan prstda je imao paukovu pokretljivost.

Zato što je naslućivao opasnost. Kako ili kada, nije znao, ali mogao ju je okusiti. Bila je u zraku.

Kad je sunčeva svjetlost napokon napustila unutrašnjost šupe, počeo se brinuti za Lidiju. Uzeo je jednu od dekas ležaja, zamotao se u nju i stavio pregršt lijekova u pamučnu navlaku za jastuk, spreman na pokret ako to budepotrebno. Desnom je rukom pažljivo odmotao zavoje s lijeve. Vrijeme za tetošenje je prošlo. Proučio je obje ruke.Desna je dobro zacjeljivala, ali lijeva je još bila ružna i natečena, a iz rupe gdje je nekad bio mali prst curio je gnoj.Taj je prizor duboko vrijeđao njegov osjećaj za ravnotežu. Ruke su mu bile nesimetrične. Čak ni zacijeljene nećeimati dobar balans.

Bijes se uzdignuo iz dubine njegova želuca gdje je ležao sklupčan, ali on ga je kontrolirao, duboko udisao,polako izdisao. Sustavno i neumorno, počeo je razgibavati prste.

„Oprosti što me nije bilo tako dugo. Nadam se da se nisi brinuo."Bacila je pogled na njegovo lice i vidjela kroz osmijeh dobrodošlice koji joj je poklonio. Sagnula se i poljubila

ga. „Što radiš ovdje kraj vrata? Trebao bi biti u krevetu, odmarati se."„Gotov sam s odmaranjem."Značajno ga je pogledala, ali nije ništa rekla. Odmotala je pakete koje je donijela. Njezin široki osmijeh ispunio

je prljavu šupu, a on je mogao osjetiti da mu njezina toplina i vitalnost prodiru u žile.„Bojim se da nije nova, ali je dobra."Podigla je odjeću. Imala je pravo, bila je dobra. Bio je dirnut što je otišla čak do kineske tržnice u starom gradu,

jer to nije bila zapadnjačka odjeća. Nekoliko širokih, seljačkih hlača, prošivena tunika i debela, podstavljena jakna,a u posebnom paketu čvrste kožnate čizme. Najviše mu se sviđala kožnata vrećica, izgrebena i pohabana, ali čitava.Na neki ga je čudan način podsjetila na njega. Samo što on više nije bio čitav.

„Hvala ti. Na darovima."

„Tvoja ruka." Namrštila se. „Što si napravio? Opet krvari. Daj da je povežem."„Jedan sloj zavoja. Ne više." Ponovno mu je dobacila onaj pogled.„Na engleskoj tržnici gdje sam našla vrećicu, čula sam glasine. O bombama. Još dvije prošle noći." Iz

jastučnice je izvadila antiseptičnu bornu kiselinu i posudicu sa sumporovom kremom. „Planiraš ići nekamo?" blago je pitala.

„Ne."Kimnula je.Ali, to je bio nesiguran pokret. „Kažu da bombe postavljaju komunisti. Osam ljudi ubijeno je ispred jednoga

noćnog kluba i priča se da će policija preokrenuti cijeli okrug u potrazi za članovima sindikata. Svi su ljuti."„Boje se", promrmljao je Chang. Zanemario je bol u lijevoj ruci dok mu je previjala ranu.„Što misliš, jesu li to komunisti?"

„Ne. To je Po Chu. Pametan je."„Ali, on ništa ne dobiva s tim..."Vrata su se otvorila i jak vjetar joj je raščupao kosu. Jedan je pramen prekrio Changove oči, ali je ipak vidio

visoki lik koji je stajao na vratima. Chang se nije pomaknuo. Samo mu je desna ruka podigla nož.



196

Lidija je skočila na noge uz uzvik iznenađenja. „Alekseju Serove! Kog vraga radiš ovdje?"Iskoračila je ispred njega, blokirajući mu pogled, ali ne prije nego što je Chang vidio da su njegove oštre,

zelene oči primijetile improvizirani krevet, Changove ruke i osušenu krv na drvenom podu.„Dođi u kuću", odlučno je rekla Lidija i izmarširala iz šupe, prisiljavajući Rusa da se povuče. Zatvorila je vrata

i stavila lokot.









200

Njegove tamne oči pretraživale su njezine, a izraz u njima izbacio joj je sve riječi iz glave. Privukao ju je uzagrljaj i zamotao u deku, a ona se nakon mnogo vremena opet osjećala sigurnom. Smrzavala se nasmrt u staroj,trošnoj šupi, a sve što je moglo, pošlo je po zlu. No, ipak se osjećala sigurno. I sretno. Samo ga je morala pogledatii bila je sretna. A kad nije bila s njim, morala je samo pomisliti na njega pa da joj se udovi rastope od želje.

„Sutra moram otići", rekao je.„Ne."Poljubio ju je u kosu i ona je čula da je duboko uzdahnuo, pripremajući se. Znala je da bi mu trebala olakšati.

Već

je osjećala da mu je tijelo ponovno po

čelo gorjeti. Napori tog dana bili su previše za njegovo oslabljeno tijelo,ali večeras joj nije dopustio da ga njeguje, samo je popio biljni napitak protiv vrućice. Ne smije mu još više otežati.

Ne smije.„Ako te ostavim, Lidija, srce će mi se raspuknuti u tisuću komadića. Ali ne mogu više ostati. To bi bilo opasno

za tebe. Previše te volim da bih riskirao."Čvrsto ga je zagrlila. Ništa nije rekla. Bojala se da bi krive riječi mogle izaći.On joj je milovao uho vršcima prstiju. „Moram napustiti Junchow..."Sve u njoj je počelo boljeti.„...ali to će biti teško. Trupe Kuomintanga provjeravaju svaku cestu koja ulazi ili izlazi iz grada, što znači da

moram naći neko drugo mjesto da se sakrijem..."Ponovno je počela disala.

„...dok ne budem dovoljno jak da preplivam rijeku."Zatvorila je oči.„Poljubi me", prošaptala je.Usne su mu se odmah našle na njezinima, a jezik mu je pronašao njezin, mekan i senzualan. Njegova joj je ruka

skliznula dolje među noge, milujući svilenkastu kožu na unutarnjoj strani bedra. Nisu se žurili, išli su polako. Namjesečini.

Složili su se da će otići prije zore. Ona je donijela sve što je ostalo od onih dvjesto dolara i jedan dio spremila ukožnatu vrećicu, dio mu zamotala za bedro, a dio sakrila u čizmu.

„Bez rikše", upozorio je.„Zašto?"

„Vozači imaju duge jezike. Uzimaju novac od tonga. Crne zmije mogle bi me naći. I tebe. Hodat ću."„Pozvat ću Lava", brzo je rekla.„Ne, voljena moja. Ne želim pomoć ni od koga koga mogu povezati s tobom. Razumiješ? Pobjegao sam od Po

Chua. Gubitak obraza peći će ga gore nego oštrica u trbuhu i on će se potruditi da uništi svakoga tko..."Stavila mu je prst na usne i priljubila mu se još bliže ispod deke. „Spavaj", promrmljala je. „Još nije dan.

Spavaj. Postani jak." Tijela su im prianjala jedno uz drugo.No, kad je prvo nagovještaj sivoga obojio prozorčić na krovu, Lidija je znala da Chang An Lo tog dana neće ići

nikamo. Vratila mu se groznica.



201

„Ovdje čudno miriše", primijetila je Valentina.Prešetavala se po Lidijinoj sobi, uzimala stvari u ruku, vraćala ih natrag, cupkala dlake boje bakra iz četke za

kosu, ravnala zavjese.„To je od bilja. Isprobala sam neke kineske čajeve dok vas nije bilo."„Zaboga, zašto?"Lidija je slegnula. „Tako."Napeto je sjedila na krevetu. Oči su joj letjele po sobi tražeći izdajničke znakove, ali ništa nije vidjela. Pitala se

što joj je majka htjela. Poslije ukočenoga obiteljskog doručka, Lidija je pobjegla gore u sobu, a malo nakon toga jeza njom dolutala Valentina. Na sebi je imala crvenu vunenu haljinu koja je lagano obavijala njezinu vitku figuru ipojačavala dramatičnost tamne bob frizure. Oko zgloba je nosila novu narukvicu od izrezbarene slonovače. Lidija

je pomislila da izgleda umorno. Njezina se majka napokon zaustavila ispred prozora i naslonila se na prozorskudasku, licem okrenuta prema kćeri. Vani je opet padao snijeg.,,I, tko je on?"„Tko?"„Tko je taj mladi sretnik?"Lidijino srce je mahnito poskočilo. „Zaboga, kako to misliš, mama?"„Dochenka, nisam slijepa."„Nemam pojma o čemu govoriš."Valentina je posegnula u džep svoje haljine i na jedan užasan trenutak Lidija je pomislila da će izvaditi nekakav

inkriminirajući dokaz, ali to je bila samo kutija za cigarete i upaljač. Uzela je cigaretu, lupnula je u kutiju odkornjačevine i zapalila, otpuhnuvši oblak dima prema Lidiji.

„Dušo, jesi li se pogledala u ogledalo u posljednje vrijeme?"Lidija je bacila pogled na zrcalo na prednjoj strani ormara, ali vidjela je samo svoju bijelu spavaćicu prebačenu

preko stolice. Odjednom se prestrašila da bi na njoj moglo biti krvi.„Mama, moram nahraniti Sun Yat-sena. Je li ovo važno?"„Ah, moja zločesta mala lažljivica. Što si to radila prošle noći? Ne budi tako šokirana. Znam da si bila u šupi."Lidija je osjetila da su joj se dlanovi oznojili. Obrisala ih je o poplun. „Kako?"Valentina se nasmijala. „Jer nisam mogla spavati. Došla sam vidjeti ležiš li i ti budna, kao u starim danima u

potkrovlju, ali tebe nije bilo, nevaljala djevojko."„Oh."„Nemoj ti meni oh. Nisi poslušala Alfreda. Otišla si nahraniti svoju dragu štetočinu kad si mislila da mi

spavamo, zar ne?"„Da." To je izašlo kao šapat.„Dochenka, zec nije vrijedan problema između tebe i tvog očuha." Teška tišina umirila je sobu. „Je li, Lidija?"„Naravno da ne, mama."„A sad", Valentina je povukla duboki dim iz svoje cigarete i uperila njezin usijani vrh ravno u Lidiju, „da

čujem zbog koga izgledaš kao da je netko upalio vatru u tebi. Hajde, draga, reci svojoj mami."Lidija je osjetila da su joj se obrazi zažarili. „Ne znam o čemu..."„Ne budi blesava, Lidija. Misliš da ja nemam oči? Da ne vidim kako ti i Alfred zurite preko stola dok pijete čaj

i jedete tost? Oboje vas je pogodilo." Zamahnula je glavom, a kosa joj je nestašno poletjela. „Baš ste telci."„Što nas je pogodilo?"„Ljubav."Lidija se gotovo zagrcnula. „Mama, ne budi smiješna."Majka joj je napravila smiješnu malu grimasu. „Misliš da se ne sjećam tog osjećaja? Lidija, slatko moje dijete,

promijenila si se, promijenila."„Kako?"



202

„Oči ti blistaju, koža ti se sjaji i tajnovito se smješkaš kad misliš da te nitko ne gleda. Čak i hodaš drugačije. Ionda, tko je taj momak? Reci majci. Dečko iz tvog razreda koji ti se sviđa?"

„Naravno da ne", prezirno je frknula Lidija.„Tko onda?"„O, mama, samo netko koga sam upoznala."Valentina joj je prišla i sjela kraj nje na prekrivač boje marelice. Uzela je Lidijino lice u ruke i zagledala joj se

u oči s mračnim, ozbiljnim izrazom lica. „Tko god da je, neka ostane tajna ako baš mora, ali slušaj što ti kažem.

Nema zezanja. Jesi li me čula? Nema zezanja s njim. Moraš završiti školu i otići na fakultet, možda čak na Oxfordako te na vrijeme odvedemo u Englesku. To je naš plan, sjećaš li se? Znači...", polako je protresla Lidijinu glavusjedne strane na drugu, „ovaj me puta moraš poslušati, curo. Nema zezanja, nikakvog."

„Da, mama."„Dobro. Drago mi je što smo to raščistile."Lidija se odvažila na stidljivi smiješak i Valentina se nasmijala. „Ne brini, zasad ćemo ostati na tome. Ali,

možeš mu poručiti da ću mu iskopati oči zahrđalom žlicom ako slomi srce moje kćeri."„Ne budi smiješna, mama." No, svejedno ju je nabrzinu zagrlila. „Nedostajala si mi", promrmljala je.„Da? Kao što mački nedostaje pas?"Lidija je držala majčinu ruku u krilu, njezinu desnu ruku, onu bez dijamantnog prstena, onu koja se Lidiji više

sviđala.

,,A ti?" pitala je. „Jesi li ti sretna, mama? S Alfredom, mislim."Valentina je naglo navukla izraz oduševljenja. „O da, draga, on je pravi anđeo. Najslađi, najdraži čovjek koji jeikada živio."

„I obožava te."„I to."„Želim da budeš sretna."„Jesam, dušo. Zaista, pogledaj me." Kao dokaz se široko osmjehnula. Izgledala je tako lijepo da je bilo teško

povjerovati da to nije istina. Samo što joj tamne oči nisu svjetlucale.„Sada možeš imati svakakve lijepe stvari. Baš kao što si htjela."„Baš kao što sam htjela", ponovila je Valentina. Ugasila je cigaretu u staklenoj zdjelici na ormariću kraj kreveta

i zapalila drugu. „No, postoji jedna stvar koju dragi Alfred želi da imam, a ja baš i ne."

„Što to?"„Dijete."Lidija je zinula od čuda.,,E da, tako se i ja osjećam, draga. Ne brini, to se neće dogoditi. Za ime Božje, što je? Zašto plačeš?"„Dijete", prošaptala je Lidija dok je brisala lice stražnjom stranom ruke. „Imala bih brata. Ili sestru." Ta joj

mogućnost nikad prije nije pala na pamet, ali naravno da joj je majka još bila dovoljno mlada. „Mama, to bi bilodivno. Bili bismo toliko sretni." Pokušala joj je dati uzbuđeni poljubac, ali ju je Valentina odgurnula.

„Što? Ti si luda, dochenka." „Ne, nisam. To bi bilo savršeno. I ja bih ti pomagala." „Što ti znaš o bebama?"„Ništa, ali naučit ću. Molim te, mama, reci da. Reci Alfredu. Da. On bi platio amu da se bavi svim onim

prljavim stvarima pa ti ne bi bilo preteško, a ja bih mu pjevala, ili njoj, kao što si ti meni kad..."

„Prestani. Odmah prestani, malena." Valentina je protrljala Lidijinu ruku između svojih i uz čudnu grimasurekla: „Nisam imala pojma. Da ćeš tako reagirati. Zar si toliko usamljena?"„Nisam. Ali, to bi bilo... posebno. Brat ili sestra koju bih mogla voljeti."„Kao svoga prljavog zeca, misliš?" Lidija joj se nacerila. „Ne baš. Ali blizu." „Neka mi Bog pomogne."Zajedno su se nasmijale i Lidija je na trenutak pomislila da joj kaže istinu o šupi. Ali, s iznenadnom promjenom

raspoloženja oči njezine majke raširile su se od užasa. Skočila je na noge i okrenula se prema Lidiji s rukom nabokovima.

„To nije onaj Serov, zar ne?"„Što?"„Slatki Kriste, vidjela sam ga da odlazi kad smo jučer došli kući. Reci mi da on nije taj zbog kojega mašeš

repom kao kuja koja se tjera."

„Mama! Ne budi..."„Reci mi." Valentina je zgrabila Lidijin zglob i povukla je na noge. „Ne on. Drži se dalje od njega."„Ne, naravno da nije on." Istrgnula je ruku iz majčina stiska i protrljala je. „Ne podnosim Alekseja Serova."







205

„Ne, gospodine Theo", brzo je rekla. „Naravno da ne."Znao je da laže. Vidjela mu je na licu.„Upadajte", rekao je.



206

E sad, ovo je bio veliki obrat.Theo se naslanjao na okvir vrata svoje gostinjske sobe i smiješio se, usprkos bolesnoj glavobolji koja mu je

ovih dana bila stalni pratitelj.Po Chu će biti vrlo zahvalan.Na krevetu je ležao mladi Kinez. U kakvom li je stanju bio taj momak! Izgledao je užasno. Nemoj umrijeti. Da

se nisi usudio umrijeti. Trebaš mi živ.Ruskinja je sjedila kraj kreveta na stolici staroj više od četiri stotine godine, iako ona trenutačno nije mogla

cijeniti njezinu ljepotu. Držala je jednu njegovu osakaćenu ruku i pričala mu tihim, uzbuđenim glasom. Theo nijemogao čuti njezine riječi, no to ionako nije bilo važno.

Lidija Ivanova, donijela si mi pravi dobitak.

Theo ju je odveo kući. Gotovo ju je morao odnijeti iz bolesnikove sobe, toliko je htjela ostati, ali Theo se nije dao.Morat će se suočiti s Alfredom, što je značilo da je ona morala otići kući i srediti to. Osim toga, u načinu na koji jenjegovala mladog Kineza bilo je nešto tako intenzivno da se Theo bojao da bi mu uskočila u krevet, s groznicom ilibez nje. Što bi Alfred rekao na to?

Ostavio je Li Mei da vlaži pacijentovo čelo biljem i preparatima iz zalihe u torbi, a Lidiji obećao da se moževratiti kad joj majka i Alfred to dopuste. Ne prije.

Gotovo je pljunula na njega od bijesa, ali je, srećom, ipak bila pametnija i napokon je nerado popustila. Oči su joj promatrale Li Mei s neprikrivenim nepovjerenjem, ali na kraju je prihvatila činjenicu da je njezin Chang An Lobio u sigurnim rukama. Siguran od policije.

„Dajem ti riječ", rekao je Theo. „Kao engleski gospodin. Li Mei će ga dobro paziti dok te nema."Na trenutak je pomislio da će ga ugristi.

Reći da je Valentina Ivanova Parker bila ljuta, bilo bi preblago. Theo se šokirao. Nikad nije čuo da ženaupotrebljava takve izraze, a očito nije ni Alfred. Bujica psovki na ruskom i engleskom izlila se na glavu njezinekćeri. A djevojka je samo stajala i podnosila to. Nije plakala i nije bježala. Ruke su joj gužvale vlažnu suknju iponekad joj je pogled padao na njezine mokre cipele, ali većinu je vremena gledala majku u oči i šutjela.

Za razliku od nje, Alfredovo nezadovoljstvo bilo je suzdržano. No, on je bio Britanac. Ne kao ove ludeRuskinje. Theo je htio otići, ali ga je Alfred zaustavio.

„Pričekaj još malo, prijatelju, ako nemaš ništa protiv. Želio bih čuti detalje o tome što se dogodilo, ali najprijese moram pozabaviti s Lidijom."

I tako je Theo čekao. Otišao je do ormarića s pićem i natočio tri velike čaše viskija. Otpio je iz svoje.„Dosta, Valentina. Bilo je dosta." Oštro je rekao Alfred i to je doprlo do nje.Prestala je vikati. Pogledom je ošinula i Alfreda i Lidiju, dobacila još nešto na ruskom i otišla uzeti piće koje

joj je Alfred pružio. Iskapila ga je u jednom gutljaju i zadrhtala.„Mrzim viski", rekla je i čašu napunila votkom.Alfred se obratio svojoj pokćerki, tiho, ali strogo. „Lidija, ti si član moje obitelji tek jedan tjedan, a već si

nanijela sramotu mom imenu."Zastao je u slučaju da je htjela nešto reći, ali se djevojka samo mrštila, gledajući u pod s izrazom koji je Theo

već stotinu putu vidio u školi kad bi je ukorio.„Sada smo svi uzrujani", nastavio je Alfred sa zadivljujućom mirnoćom, „pa postoji rizik da kažemo nešto što

ćemo kasnije zažaliti. Zato želim da odeš u svoju sobu i ostaneš tamo dvadeset četiri sata. Tako da imaš vremenarazmisliti o tome što si napravila. Obroke ćemo ti donositi u sobu. Idi sad."

„Ali ne mogu. Moram..."„Bez ali." „Molim te, on je bolestan i..." „Lidija, nemoj si još više otežavati."



207

Theo je vidio da je djevojka bacila pogled prema svojoj majci, ali Valentina joj je bila okrenuta leđima. „Idi",ponovio je Alfred.

Otišla je. Theo je bio iznenađen. U školi nikad nije bila tako poslušna. Kakvu je to moć Alfred imao? Theo jeispio još svog viskija, iako još nije bilo podne. Bilo je vražje nezgodno biti uhvaćen u tuđu obiteljsku trakavicu, čaki takvog dobričine kakav je bio Alfred. Prokleto loša situacija. Zapalio je jednu od svojih turskih cigareta i osjetioda mu viski počinje ublažavati bol u tijelu. Kriste, koliko će dugo ovaj put trebati da prođe? Alfred je govorio, aliTheo ga je teško pratio. Mislio je na Chang An Loa. I Po Chua.

„Pusti to, Theo. Neka radnik to napravi." „Ne, to mi pomaže."Theo je brusio gornju stranu stola. Prije dvije noći lutao je po učionicama u agoniji boli i očaja, a cijelo mu se

tijelo treslo od potrebe za mirom koji mu je davao mak. Nije mogao ni spavati, ni misliti, ni slušati Li Meine riječiutjehe. Jedina stvar koja mu je ispunjavala um bilo je gađenje prema Christopheru Masonu. Raslo mu je u mozgudok nije pomislio da će mu se glava raspuknuti od pritiska pa je iz kuhinje uzeo oštar nož i na klupu za kojom jesjedila Polly Mason, slovima od petnaest centimetara urezao riječ MRŽNJA.

Ujutro mu je bilo žao. Ovaj su vikend završavali božični praznici i počinjao novi semestar pa si je dao zadatakda popravi štetu na klupi. Umirivali su ga ritmični pokreti brusnog papira u smjeru šara u drvu. Izbrisati mržnju.Proizvesti glatkoću. To je zadovoljavalo nešto u njemu.

„Jesi li rekla Chang An Lou?" pitao je Li Mei dok su mu ruke nastavljale prelaziti po površini klupe.

„Ne."„Hoćeš li?" „Ne."Hrapavi šum brusnog papira bio je jedini zvuk u sobi. Li Mei je sjedila na drugoj klupi, podvila noge i gledala

ga kako radi. Nosila je onaj ljubičasti cheongsam koji je volio i kopču od ametista u crnoj kosi. Theo je znao da jesigurno bila umorna jer je cijelu noć njegovala svoga kineskog pacijenta, ali ovalno joj je lice izgledalo svježe ismireno. Čak su i modrice počele blijedjeti.

„Ako mu kažem da sam Po Chuova sestra", napokon je rekla, „htjet će otići."„Da, razumijem zašto bi to htio. Bi li to bilo važno?"„Bilo bi. Moj brat ga je ranio i ja mu se moram odužiti. Ako mogu."Theo ju je pogledao dok su mu ruke nastavile raditi. „Opet si čitala Analekte?"

Ona se nasmiješila. ,,U Lun Yu Konfucije kaže mnogo toga što je istina."„Po Chu će biti ljut ako sazna da je Chang ovdje." „Neće saznati." Zastala je. „Zar ne, Tiyo?" Theo nije odgovorio,koncentrirajući se na to da sebe i klupu oslobodi MRŽNJE.

„Zar ne?" ponovila je Li Mei.Theo je stao, odložio brusni papir i s ruku obrisao prašinu od drva. „Ljubavi, nakon što te Po Chu onako

brutalno pretukao, mene raduje sve što će njega povrijediti. Kad bi Po Chu saznao da je Chang ovdje, imao bi tozadovoljstvo da ga ubije, ali ako ne sazna što se dogodilo s čovjekom koji mu je pobjegao iz ruku, to će ga zauvijekizjedati. Stoga ne, od mene neće saznati."

„Hvala ti, Tiyo."Nastavio je s brušenjem.„Tiyo?"„Da?"„Oboje znamo da ga možeš upotrijebiti za cjenkanje. S mojim ocem. Da on spriječi Masona da te prijavi Sir

Edwardu." „Da. Oboje to znamo." „Hoćeš li? Iskoristiti ga?"„Razmišljao sam o tome." Na trenutak nije znao je li taj hrapavi zvuk bio unutra ili izvan njegove glave. „što

nam je važnije, Li Mei? Da ja odem u zatvor ili da taj mladić umre? Što tvoj Konfucije kaže o toj moralnojdilemi?"

Suze su kliznule niz Li Meine blijede obraze.

Stavio je ruku na Changovo čelo. Bilo je vruće. Crne su se oči smjesta otvorile i zabrinuto pogledale Thea.„Bolje mi je", nejasno je promrmljao.„Mislim da nije", rekao je Theo.

„Lidija?"„Ona je dobro. Ali ne može te doći vidjeti. Roditelji joj ne dopuštaju."



208

Mladićevo lice se zategnulo. Izgledao je kao da trpi bol. Ali, Theo je imao dojam da ta bol nije bila fizička.Sažalio se nad njim. „Ne brini se, sutra će biti ovdje jer počinje školski semestar. A ja ću se pobrinuti da uspijetepopričati za vrijeme jutarnjeg odmora."

Crne su se oči malo opustile. ,, Xie xie. Hvala vam."Theo je kimnuo i htio otići.„Zašto ovo radite?" pitao je Chang.

„Što?"

„Pomažete mi." „Ah, što ti misliš?"Changov je pogled bio oštar. Theo je osjetio da ga čita. „Jer trebate pomoć. Za sebe", tiho je rekao mladić. „Vipomognete meni i možda će netko pomoći vama. Sve je stvar ravnoteže."

Theo je pomislio da je to bilo zastrašujuće točno. Zbog istog je razloga od žene s džunke uzeo Yeewai, mačku.Kako šiješ, tako ćeš i žeti. Činilo se da se bogovi svih religija slažu oko toga.

Promijenio je temu. „Želiš li nešto jače protiv boli?"Chang je odmahnuo glavom na jastuku.„Opijum možda?" ponudio je Theo.„Ne."„Bravo."



209

Je li mrtav?Ili je u policijskoj ćeliji? Je li mu nedostajala?Je li se smiješio ljupkoj Li Mei kao što se smiješio njoj? Nije bilo odgovora. Samo pitanja.Da barem Alfredu nije dala riječ onda u Tusonovoj čajani. U zamjenu za novac, obećala je da će ga slušati, ali

već mu je i prije lagala. Krala od njega. Nije oklijevala da ga prevari. Pa zašto se onda osjećala obvezana timapsurdnim obećanjem? Zašto?

Ležala je na krevetu, na istome mjestu kao i Chang An Lo ranije, njezina glava točno ondje gdje se njegovaodmarala na jastuku, samo što ona nije spavala. Dok su se noćni sati provlačili kraj nje, ona se prevrtala, zakapalalice u bijeli egipatski pamuk plahte i jastučnice, pokušavajući udahnuti njegov miris. No, bio je preslab. Osjećao sesamo miris trava. Ustala je iz kreveta kad je sumorna zora nebo obojila srebrnastosivo, a oblaci su bili tako teški i

niski da ih je gotovo mogla dotaknuti. Snijeg je prestao padati. Već

sam pogled na šupu slao joj je valovačežnjekroz tijelo. Dugo je stajala kraj prozora, zureći u krhku drvenu konstrukciju začahurenu u snijegu i tanke otiske

ptič jih pandži na krutoj snježnoj kori. Naposljetku se vratila u krevet i omotala ruke oko jastuka.Nije mogla prekršiti riječ. Išuljati se iz kuće prije nego što se Alfred i Valentina probude. Iako ni na sekundu

nije pomislila da joj majka spava; ne, ona se sigurno bacakala i prevrtala, osluškivala i promatrala kako svjetlopostaje sve bljeđe. Lidija se ozbiljno brinula za nju. Nikad je nije vidjela tako bijesnu, tako podivljalu. Nešto ju jezaboljelo u prsima kad se samo sjetila te scene pa se usredotočila na Alfreda.

Mogla je prekršiti riječ koju mu je dala.Mogla bi.

Zatvorila je oči i pokušala duboko disati, onako kako je vidjela da Chang An Lo radi kad je bol bila snažna.Udahnuti kroz nos, izdahnuti kroz usta, dugo i polako. Ali, misli joj nisu dale mira.

Mogla je prekršiti riječ. Napravila je to i prije.Ne. Ne.Ovo je bilo drugačije. Ovo je bilo... tražila je riječ... ovo je bilo... važno.U očaju, okrenula se na bok i pustila da joj se misli kao golubovi pismonoše vrate na osjećaj Chang An Loova

tijela kraj njezina, u njoj, na njoj. Okus njegove kože na jeziku. Pogled u njegovim očima kad joj je rekao da jevoli. On je voli.

Ispod svega toga bila je svjesna dubokog, uskovitlanog bijesa u želucu. Pekao ju je, kao kiselina. AleksejSerov. On ju je izdao.

„Dobro jutro, Lidija."

Nije joj bilo do razgovora.„Rekao sam, dobro jutro, Lidija."Uzdahnula je. „Dobro jutro, Alfrede."„Tako je bolje. Evo, kava."„Hvala." Uzela je šalicu koju joj je pružio i stavila je na ormarić kraj kreveta. Sjedila je na krevetu prekriženih

nogu, potpuno odjevena; nije pokazala nikakvu namjeru da ustane i malo se upristoji.„Moramo razgovarati", rekao je.„Moramo?"„U ovoj se situaciji svi moramo ponašati odraslo."„Reci to mojoj majci."Oštro ju je pogledao i skinuo naočale, očistio ih bijelom, čistom maramicom i precizno ih vratio na nos.

Maramicu je složio natrag u džep.„Bi li ti smetalo da sjednem?"Iznenadilo ju je što je uopće pitao. Glavom je pokazala prema stolici.„Hvala." Sjeo je i prekrižio ruke na prsima. Sad su bili na istoj razini.



210

Čekala je. On se nije žurio.„Lidija, ono što si napravila prošli tjedan bilo je vrlo loše i tvoja majka i ja smo duboko uznemireni tvojim

ponašanjem. Trebala bi se stidjeti." Njegove smeđe oči su je proučavale. „Ali, mislim da se ne sramiš. Razgovaraosam s Waijem i on mi kaže da te cijeli tjedan jedva vidio i da si uvijek bila u šupi ili u svojoj sobi." Pogledao je okosebe kao da bi se Chang mogao skrivati iza vrata. „Očito si bila sa svojim kineskim prijateljem. Je li to točno?"

Ona je kimnula.„A tvoj prijatelj je kineski bjegunac?" Sada je postala opreznija.

„Ne namjeravam te pitati o stupnju... intimnosti među vama", zarumenio se i zastao, „... ali dovoljno ti vjerujemda znam da ti... pa... da ne bi napravila ništa nerazumno. Nemoralno ili nekršćanski", dodao je s iznenadnomžestinom.

„Alfrede, on je bio ozlijeđen. Ja sam ga njegovala. Je li to nekršćanski?"„Naravno da nije, draga moja. To je za svaku pohvalu. Dobri Samarićanin, zar ne?"„Dobra Ruskinja."Nasmiješio se. „Tako je."Pokazivao je znakove opuštanja. Neznatno, ali i to je bilo nešto. Posegnula je za šalicom kave.„Mmm, dobra je", rekla je. „Hvala."On se naslonio u stolici i pustio da mu ruke padnu sa strane. „Ono o čemu moramo razgovarati jest to kako

ćemo se dalje ponašati. Ne želim nikome od nas uzrokovati nepotrebnu bol."

Pokušavala je kontrolirati osjećaj olakšanja koji ju je preplavio, ne dati mu da se pokaže na njezinu licu i uočima. Alfred će se smekšati.

„Zato osjećam da te moram podsjetiti na obećanje koje si mi dala u čajani. Na naš dogovor."Njezino olakšanje je nestalo. Rukom je prešla preko lica da sakrije razočarenje. „I, kakve su tvoje naredbe?"„Lidija, ne sviđa mi se tvoj ton. Mislim da riječ naredba nije prikladna, ali kažem ti da ne smiješ opet vidjeti

tog kineskoga komunista. To je preopasno za tebe."„Ne. Molim te."„Inzistiram."Lidija je osjećala da gubi kontrolu nad licem. Sakrila ga je u ruke.U sobi je zavladala duga tišina. Onda se Alfred našao kraj nje na krevetu. „No, no, draga moja. Tako je

najbolje. Nemoj plakati." Potapšao ju je po ramenu.

Ona nije plakala. Umirala je.„Alfrede", progovorila je kroz prste, „kako bi se ti osjećao da ti kažem da više nikada ne možeš vidjeti mojumajku?"

„To je drugačije."

„Nije.",,O, Lidija, draga moja djevojko. Još si premlada za takav očaj."„Molim te, Alfrede. Moram ga vidjeti."Gladio ju je po glavi i ona je po dodiru njegove ruke znala da će reći ne. Uspravila se i iznenada mu se

nasmiješila.„Mama mi je rekla da želiš dijete."On se žestoko zacrvenio i skrenuo pogled na snijegom prekrivenu vanjsku prozorsku dasku po kojoj je lepršao

vrabac, perja nakostriješenih od zime.„Mislim da je to divno, Alfrede."„Zaista?"„Da, zaista."„Odlično."Bio je oduševljen. Vidjela mu je to u očima i bila je dirnuta što mu je stalo do njezina mišljenja.„Što onda kažeš na još jedan dogovor?" „Kako molim?"„Još jedan dogovor. Ja ću učiniti sve što je u mojoj moći da mamu nagovorim da se predomisli u vezi s

djetetom, ako ti..."„Ne."„Dopusti da dovršim. Ako mi dopustiš da posjetim Chang An Loa dok je u kući gospodina Thea." „Gle, Lidija,

ja..."„Gospodin Theo može biti u sobi cijelo vrijeme. Nikada ne bismo bili sami, obećavam. Molim te. Moram seuvjeriti da mu je bolje i da je siguran."

„Ne sviđa mi se to." Namrštio se, ali oči su mu se smekšale.



211

„Meni to toliko znači", tiho je rekla.Duboko je uzdahnuo. Kolebao se.„Bilo bi divno imati dijete", nagovarala ga je.I protiv volje, usne su mu se raširile u osmijeh. „Ti si jedna vrlo uvjerljiva mlada dama, znaš?"„Onda ga smijem vidjeti?",,Oh, neka ti bude, Lidija. Smiješ ga vidjeti. Ne, ne moraš izgledati toliko ushićeno. Dopustit ću ti samo jedan

posjet i to tek sutra kad budeš bila u školi. Da se oprostiš."

Lidija nije odgovorila.„Razgovarat ću s Willoughbyjem da se dogovorimo", nastavio je Alfred. ,,I neka to onda bude kraj te priče."Lidija je ispružila ruku i nježno dotaknula njegovu. „Dva posjeta. Alfrede. Molim te, neka budu dva posjeta."

Iznenadio ju je njegov smijeh. „Ti se ne daš pokolebati, zar ne? U redu. Dva posjeta. Pod strogimWilloughbyjevim nadzorom." „Hvala ti."

Poljubio ju je u glavu, manje nespretno nego prije. „Dobro." Ustao je.,,I razgovarat ćeš s mamom? Nagovoriti je da pristane na moj posjet?"„Da, naravno."„A ja ću je nagovoriti da pristane na dijete. Pomoglo bi kad bi joj kupio glasovir."Na trenutak su im se pogledi sreli i oboje su znali da se među njima stvorila neka veza. Alfred joj je kimnuo, ne

znajući točno što da kaže.

„Alfrede", rekla je Lidija, „za nekoga tko nikad nije bio otac, to ti vrlo dobro ide."On se ponovno zacrvenio i zbunjeno protrljao bradu, ali dok je odlazio, na licu mu je bio smiješak.

„Mama?"Nije bilo odgovora.Valentina je držala novine ispred lica, ali Lidija je znala da ne čita. To je bio njezin način da si osigura

privatnost. Povremeno je nestrpljivo tapkala stopalom u baršunastoj papuči. Večera je protekla ukočeno ineprirodno, ali ju je poslije u salonu Alfred pitao: „Lidija, igraš li šah?"

„Da."„Jesi li za partiju?"„Da."

„Bravo."Donio je prekrasan set antiknih figura od slonovače i s lakoćom je nadigrao, ali ona je iz toga mnogo naučila. O

igri. O njemu. I o sebi. Njegovo strpljenje je bilo impresivno, ali mentalna disciplina bila mu je previše kruta, dok je ona bila nepromišljena. To joj je bila i snaga i slabost. Morala je usporiti.

„Hvala", rekla je kad je njezin kralj završio vodoravno na ploči.„Imaš sve preduvjete da postaneš dobar igrač, draga moja, kad bi samo…"„Razmislila prije nego što povučem potez. Znam." „Točno tako." Nasmiješio joj se, a smeđe su mu oči bile

tople iza zlatnih naočala. „Točno tako." Otišao je spremiti šahovski set.„Mama."Valentina je polako spustila novine i ravnodušno pogledala kćer. „Je li Lav Popkov poznavao tvoju obitelj u

Rusiji?"

Valentinin se izraz nije promijenio, ali Lidija je osjetila njezino nezadovoljstvo.„Radio je za moga oca. Prije mnogo vremena", kratko je rekla Valentina i ponovno podigla novine. Razgovor

završen.



212

Chang An Lo je otvorio oči i ugledao njezino lice. Na sekundu je bio uvjeren da je to još jedan san o njoj koji sumu bogovi podarili, ali mogao je osjetiti siguran stisak njezine ruke na svom zglobu i golicanje njezine kose kojamu je okrznula obraz kad se nagnula nad njega. „Stvarna si", prošaptao je.

Ona se nasmiješila onim čudesnim, širokim osmijehom koji mu je ukrao srce iz grudi i sada je znao da to nijesan. Nagnula se još bliže i poljubila ga; njezine usne meke i primamljive.

„Da dokažem da sam stvarna", promrmljala je.Na trenutak ju je zagrlio, osjetio njezin hladni obraz na svome vrelom licu, udahnuo svježi miris čistog zraka

njezine kose i kože, čuo kako joj krv tuče u žilama. Tako živa. Tako puna vatre. Izgubiti je značilo bi utopiti se ublatu.

„Kako se osjećaš?"„Bolje."

„Izgledaš kao da imaš temperaturu."„Iznutra sam bolje." Ispružio je ruku i dotaknuo plamen njezine kose. „Pogled na tebe diže mi temperaturu."Ona se nasmijala i lagano mu položila glavu na prsa. Ostavila ju je tamo. Njegovi su prsti milovali svilenkastu,

neposlušnu kosu koju bi svaka Kineskinja nauljila i izravnala, pričvrstila je kopčom ili zavezala u čvrste punđice.Volio je neobuzdanost njezine kose.

„Lidija", nježno je rekao.Ona je podignula glavu. „Nemamo mnogo vremena", promrmljala je i bacila pogled preko ramena.Vrata su bila otvorena, a na njih se naslanjao visoki, elegantni lik ravnatelja u njegovoj crnoj akademskoj halji.

Stajao im je okrenut leđima, s jednom od svojih smrdljivih cigareta u jednoj i s radnom bilježnicom u drugoj ruci.Usredotočio se na bilježnicu da pokaže da su mu uši zatvorene. Oni su svejedno šaptali.

„Tvoji roditelji?"

„Zabranili su mi da te vidim više od dva puta dok si ovdje. Ali nisam rekla što će se dogoditi kada odeš."Jantarne su joj oči bile pune svjetla. „Imam prijedlog." Odjednom je postala stidljiva. Ali i uzbuđena.Dio njezina blještavog svjetla obasjao je tamu u njemu. No, znao je da ne može biti nikakvih prijedloga. Dodirnuo

joj je uho, obrvu. „Što to unosi život u tvoje riječi?"Nagnula se bliže, očiju prikovanih za njegove. „Možemo otići zajedno."„Rugaš mi se." No, nada mu je nepozvana skočila u grlo i udahnula život u njegovo tijelo.„Ne, ne, ozbiljna sam." Govorila je šapatom. „Sve sam smislila. Rekao si da moraš otići iz Junchowa. Ja ću

otići s tobom. Još uvijek imam nešto novca i možda mogu dobiti još. To bi trebalo biti dovoljno da unajmimo brodda nas u tami preveze preko rijeke i onda možemo..."

„Ne."„Da, bili bismo sigurni ako bismo putovali noću, a spavali danju. Znam da će nam trebati dugo vremena, ali

mogli bismo otići daleko odavde, do nekoga udaljenog sela, a ja mogu nositi kinesku tuniku i široki šešir kao nasprovodu pa nitko ne bi primijetio i naučit ću mandarinski i..."„Ne."„Slatka ljubavi, slušaj me, to je jedino rješenje. Sve sam isplanirala. Ti ne možeš ostati ovdje pa nema drugog

načina."„Lidija. Nemoj, Lidija."„Nisam blesava. To ne bi bilo zauvijek. Znam da ćeš se, kad ozdraviš i opet ojačaš, htjeti vratiti u neki

komunistički kamp i nastaviti s borbom protiv Čang Kai-šeka. Naravno da to znam. Ali...", on je promatrao kako joj po obrazu leprša meka ružičasta boja, kao treperenje krila flaminga, „ja ću ići s tobom. Znam da žene treniraju ibore se u Mao Tse-tungovoj vojsci pa nema razloga zašto i ja ne bih mogla postati komunistički borac za slobodu.Zar ne?"

Poslije škole morala je obaviti koješta. Prvo haljina. Lidija je požurila kroz grad do salona madame Camellije.„Hvala, madame Camellia, izgleda kao nova."Krojačica je dražesno naklonila svoju dotjeranu glavu. „Nema na čemu. Pokušajte je držati dalje od kiše."



213

„Molim vas, stavite to na račun mog očuha."„Svakako, gospođice Parker."Gospođica Parker? Gospođ ica Parker? Lidija se nasmijala i odmahnula glavom dok je jurila prema kući

Masonovih u Ulici Oraha. Polly se danas nije pojavila u školi pa se Lidija htjela uvjeriti da joj prijateljica nijebolesna. Još ju je mučila nelagoda koju je Chang An Lo stvorio među njima kad su se posljednji put vidjele i zbogtoga joj je bilo još važnije provjeriti da se Polly možda ne skriva kod kuće jer se ne može suočiti s njom. To bi bilogrozno. Bio je dug put do Ulice Oraha, ali barem je poslijepodne bilo svježe i bistro. Nebo je bilo bogate, jasne

plave boje zbog koje se svijetčinio ve

ćim nego ina

če, a, iako je puhao hladan vjetar, sunce je Junchowu davalo sjajkoji je Lidijino uobičajeno gnušanje prema tom gradu pretvorio u dobrodušnu naklonost. Možda je to bilo zbog

pomisli da će ga napustiti.U ulozi pristalice komunizma. Lidija Ivanova, borac za slobodu. Isprobala je kako to zvuči naglas i svidjelo joj

se. Čak si je dopustila da u mislima na tren zadrži zvuk Lidije Chang, ili Chang Lidije, kako bi rekli u Kini. Pustila je da joj taj zvuk odjekuje valovima misli, ali to je ipak bilo korak predaleko. Na to još nije bila spremna. ChangAn Lo je rekao ne. Naravno da je rekao ne. Znala je da hoće. Brinuo se za njezinu sigurnost. Ali, ona mu je vidjelaizraz lica. Usne čvrsto stegnute da ne bi ispustile riječi koje bi ga odale. Goleme zjenice raširene od zaprepaštenja.Vidjela je da se nešto duboko u njemu raspuklo, a dok ga je držala čvrsto u zagrljaju mogla je osjetiti da mu je srcebrzo kucalo.

Rekao je ne. Ali mislio je da.

Krenula je prečicom kroz jedan od siromašnijih okruga Internacionalnog naselja, niz snježni puteljak iza crkve Sv.Spasitelja i preko parkića. Bila je to više šikara nego park, s nekoliko škripavih ljuljački za djecu i previše zaraslihgrmova. Hodala je stazom kroz park kad je ugledala automobil. Bio je parkiran ispod niskog reda stabala naudaljenoj strani parka, okrenut od prljavih terasa obližnjih kuća. Lidija ga je odmah prepoznala. Veliki, razmetljiviBuick. Automobil Pollyina oca. Krem limuzina s crnim krovom blistala je na suncu kasnoga poslijepodneva iznadprljavo sivog snijega na ulici.

Nije mogla zamisliti što je Mason radio ovdje, ali ako je išao kući, mogao je povesti i nju, i usput joj reći što jebilo s Polly. Uputila se prema automobilu. Bio je parkiran tako da mu je prednja strana bila okrenuta od nje pa jemogla vidjeti samo rezervni kotač i visoki stražnji prozor. Automobil je izgledao prazan, ali kad je zavirila krozprozor, vidjela je da se unutra nešto kreće. Pomaknula se do prozora sa strane i ugledala prizor koji nije željela

vidjeti. Christoper Mason samo u košulji, ispružen na trbuhu na prednjem sjedalu. Njegova glatka, smeđa glavaklatila se i micala, a ruke mu prelazile preko nečega što je ležalo ispod njega.To je bila Valentina.Lidija se okrenula i pobjegla.

„Bok, Lyd." Polly nije izgledala bolesno. A nije izgledala ni sretno što vidi Lidiju na svome pragu.„Nisi bila u školi."„Ne. Bila sam bolesna."„O, žao mi je."„Pojela sam nešto."„Aha."

Uslijedila je neugodna stanka. Lidija se počela brinuti da je Polly neće pozvati unutra.„Donijela sam ti raspored za novi semestar da ga prepišeš. I neke karte po kojima smo radili danas na

geografiji." Lidija je otvorila školsku torbu i počela kopati po njoj.„Oh... hvala." Polly je zakoračila unatrag, a velike su joj oči bježale od Lidije. „Uđi. Hoćeš li malo tople

čokolade? Mamica je u svom bridge klubu, ali napravila je kolač od đumbira ako želiš malo."„Da, molim te."Polly ju je povela u kuhinju. Većinom su kuhinje bile sumorne, namijenjene samo za sluge, ali s obzirom da je

Anthea Mason tako uživala u pripremanju nabujaka i pečenju kolača i svježeg peciva, kuhinja Masonovih bila jemoderna i svijetla. Linoleum na podu, pločice na zidovima i mramorna emajlirana peć kudikamo ljepša oduobičajenih crnih primjeraka. U praonici posuđa iza kuhinje, Lidija je čula dvoje slugu kako rade i tiho razgovarajuna kineskom. Umjesto na razgovor, Polly se usredotočila na grijanje mlijeka i stavljanje kakaa u šalice.

Lidija je tišinu ispunila brbljanjem o prvom danu škole te da se James Malkin pojavio s nogom u gipsu nakonšto je pokušao dohvatiti zmaja s krova garaže. Polly se prisilila na osmijeh. Pijuckajući topli napitak, Lidija jeosjećala da joj se krv vraća u promrzle prste, ali joj je um i dalje bio obamro od šoka.

Valentina. U Buicku.



214

Zašto?Polly ju je i dalje izbjegavala. Zurila je u pjenu na svome kakau i lagano puhala u njega da ga ohladi.,,Polly, otišao je", rekla je Lidija.Napokon je uhvatila zabrinuti pogled svoje prijateljice. „Tko?"„Znaš tko. Chang An Lo."„Kamo je otišao?"„Ne znam."

„Vojnici su ga odveli?"„Ne. Pobjegao je. Tako da više ne moraš brinuti o... pa, znaš... o onome što si vidjela."Polly se oteo golemi uzdah olakšanja. „Drago mi je."„I meni."Tiho su se nasmiješile jedna drugoj, a onda je Lidija odložila svoju šalicu na stol, otišla do Polly i zagrlila je.

Sva ukočenost odmah je napustila Pollyino malo tijelo i ona joj je čvrsto uzvratila zagrljaj. Nasmijale su se dok jenelagoda blijedjela te su ponijele svoje tople napitke u dnevnu sobu.

„Pričekaj me ovdje, Lyd, ja ću samo skoknuti do sobe da precrtam karte. Neću dugo. Pojedi kolač."Čim je otišla, Lidija je napustila dnevnu sobu, odšuljala se preko parketa u hodniku i pokušala otvoriti vrata

radne sobe Christophera Masona. Nisu bila zaključana. Na neki čudan način, to ju je razočaralo. Ako vrataostavljaš otvorena, znači da nemaš ništa sakriti, zar ne? Kliznula je unutra i zatvorila vrata iza sebe. Soba je bila

mračna. Rolete su bile napola spuštene i visoke police s knjigama izgledale su... prijete

će. Osje

ćala se kao da jezatvorena tamo unutra. U zamci. Drhtaj joj je prošao niz kralježnicu i ona je odmahnula glavom da istjera te

glupave misli.Stol. Tamo je trebala početi. Brzo je otišla do stola na kojem je ležao Masonov kožnati dnevnik za 1929.

godinu. Prelistala je stranice za prve dane siječnja i ugledala je, velikim crnim slovima. VP. Više ne VI. ValentinaParker. Lidija je htjela baciti vražji dnevnik kroz prozor.

Brzo je pretražila ladice stola. Ništa zanimljivo. Osim pištolja koji je kao upozorenje ležao u prvoj desnojladici, ispod čupave krpe za prašinu, žute kao maslac. Lidija ga je podigla. Bio je to vojni revolver, teži nego što jeočekivala, mirisao je na ulje. Zaškiljila je kroz nišan i uperila ga u vrata, otpustila osigura č i ponovno ga zategnula,ali nije riskirala s okidačem. Zatim ga je vratila u ladicu. Još je malo čeprkala. Samo računi, pisaći pribor, dvazlatna nalivpera koja bi prije tri mjeseca vjerojatno uzela, nekoliko pisama iz Engleske. Ništa korisno, samočavrljanje o nekoj Jennifer i nekom Gaylordu. Uteg za papire od žada. Kutija cigara. Grickalica za nokte. I uposljednjoj ladici, fotografija njegove mačke, Ahila. Razočaravajuće.

Iznenadni zvuk. Lidija se smrznula. Slušala. Koraci sluge prelazili su hodnikom. Ponovno je počela disati,zatvorila ladicu i pogledala okolo. U jednom kutu stajala je visoka komoda od hrastovine. Velike mjedene drške.Prve tri ladice sadržavale su boce nečega što je mirisalo na nekakve kemikalije, snop fotografskog papira,kartonsku kutiju punu rola negativa, i srebrna pljoska na vrhu svega. Sinulo joj je da je Mason sigurno biostrastveni fotograf koji je sam razvijao svoje snimke. To se slagalo s onime kad ga je uhvatila u knjižnici. Tada jegledao knjigu o fotografiji.

Donja ladica dala joj je nadu. Bila je zaključana. Nešto je skrivala.To je bilo to. Na trenutak je stala i zamišljeno pogledala po sobi. U stolu nije bilo nikakvih klju čeva. Da je ona

vlasnik ove sobe, gdje bi sakrila ključ... gdje? Polica za knjige. Morao je biti tamo. Napeto je poslušala čuje liPollyine korake na stepenicama. Nije bilo ni zvuka. Brzo je prstima prešla preko knjiga i polica. Bilo koji svezakmogao je biti izdubljen da u njega stane ključ. U tom slučaju nije imala šanse da ga nade. Nikakve. Stoga jedovukla Masonovu veliku kožnatu stolicu, stala na nju i protegnula se da opipa sam vrh police. Ništa. Maloprašine. Mrtav pauk. Pomaknula je stolicu malo dalje, probala ponovno. Ovaj put, prsti su joj dotaknuli metal.

„Lidija?"Pollyin glas. Dolazio je s prvog kata. Lidija je sletjela sa stolice i odškrinula vrata.„Da?" povikala je.„Skoro sam gotova."„Nemoj se žuriti."„Neću dugo."Lidija je ponovno zatvorila vrata, skočila natrag na stolicu i uzela onaj komad metala. Ključ. Ležao joj je na

dlanu. Usta su joj bila suha. Nije bila sigurna da je htjela znati što je bilo u toj ladici. Glava joj se ve ć punilasumnjama. Duboko je udahnula, onako kako joj je Chang An Lo pokazao, pa polako izdahnula, otišla do komode ičučnula ispred donje ladice. Ključ se glatko okrenuo i ladica se otvorila kao da je često upotrebljavana.



215

Bila je puna fotografija. Uredni svežnjevi povezani gumenim vrpcama. Na svakoj fotografiji bila je gola žena.Lidiji se činilo da bi joj trebalo biti neugodno, ali nije imala vremena za to. Podigla je svežnjeve jedan po jedan ibrzo ih pregledala. Zadrhtala je od prizora crnog hrta koji je zajahao mladu crnkinju, ali nije stala, pažljivo sezagledavajući u lica žena. Većinom su bila tvrda i našminkana. Prostitutke, pretpostavila je. Viđala je takva lica naulicama i po krčmama na dokovima. Našla ju je u petom svežnju. Vitka bijela žena gola na medvjeđem krznu,

jedna ruka neobuzdano prebačena preko glave, a druga zapletena u gustoj, crnoj kosi, izlažući grudi. Bradaviceobojene tamnom bojom. Noge su joj bile lagano razdvojene, jedan prst u gustim stidnim dlakama, bljesak ne čega

blijedog i blistavog iznutra. Ženine pune usne su se smiješile, ali tamne oči izgledale su mrtvo. Valentina.Jecaj je protresao Lidijino tijelo. Nalet bijesa koji ju je gotovo ugušio, i lavina srama. Stiskala je zube,

osjećajući da joj obrazi gore. Pregledala je i ostale fotografije. Još četiri Valentinine. Dvadeset Anthee Mason.Dvije Pollyne.

Lidija je poželjela vrištati.Gurnula ih je u svoju školsku torbu.„Gotovo", Pollyin glas. Na vrhu stepenica.U posljednjem naletu, Lidija je iz školske torbe izvadila knjige i unutra ubacila sve negative. Bacila je ključ u

donju ladicu, brzo je zatvorila i, s knjigama ispod jedne i torbom ispod druge ruke, napustila sobu.

„Ne ljutiš se, zar ne, draga?"

„Ne, naravno da ne. Moram raditi zadaću."Lidija je neprestano pogledavala svoju majku, očima prateći svaki pokret njezina prsta - onog prsta - dok je

listala najnoviji broj časopisa Svijet Pariza te svaki zamah kose dok je palila još jednu cigaretu. Zašto? To joj sestalno motalo po glavi. Zašto je Valentina to radila? Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo. Zašto?

Njezina se majka okrenula Alfredu. „Nećemo ostati dokasno, zar ne, anđele?"On je razmijenio brz pogled s Lidijom. To ju je jutro odvezao u školu na putu na posao i ona je spomenula da

se Valentina činila napetom od cijele priče s Chang An Loom i vojnicima. Možda bi bila dobra ideja da je večerasizvede van? Večera u klubu? Plesanje u Flamingu? Alfred je objeručke prihvatio njezin prijedlog.

„Pa, nisam siguran koliko će biti sati", rekao je i s otvorenim divljenjem pogledao svoju ženu. Izgledala jezapanjujuće. Elegantna, nova, crno-bijela večernja haljina dubokog dekoltea koji joj je otkrivao pune grudi. Lidijaih nije mogla ni pogledati. Ne sada. Ne nakon onoga što je vidjela.

Alfred je svojoj ženi dodao ružičasti muf i pomogao joj da obuče kaput.„Dobru zabavu", veselo je rekla Lidija.Čim je čula da je automobil napustio prilazni put, otrčala je gore i iz ormara izvukla zelenu haljinu.

„Vrapčiću, moi vorobushek, mislila sam da ti zaboraviti staru ženu."„Ne, nyet, evo me. Imam čak i službenu pozivnicu." Lidija je zamahnula svojom debelom, reljefnom

pozivnicom.„Tako sjajno." Gospođa Zarja se zahihotala od užitka, a široka su joj se njedra zanjihala opasno blizu Lidije.

Provukla je ruku kroz Lidijinu. ,,I jako ljupko ti izgledaš. Tako odraslo sada u svoja lijepa zelena haljina."„Dovoljno odraslo za ples?"

Gospođ

a Zarja zatresla je svojom širokom suknjom od tafta učudno koketnoj gesti. „Možda, vozmozhno.Moraš čekati da te pitaju."

Vila Serov na kraju Rue Lamarque u Francuskoj četvrti bila je još raskošnija nego što je Lidija očekivala, sastupovima i trijemovima i dugačkom, širokom prilaznom cestom koja je bila natrpana automobilima i vozačima.Sobe za primanje bile su osvijetljene nizom kristalnih lustera i pune stotinama gostiju u elegantnoj večernjoj odjeći.Svuda oko nje lebdjeli su pjevni zvuci ruskog. Dobriy vecher, Dobra več er. Kak vi pozhivayete, Kako ste? Kak torgovlia, Kako ide posao?

Sjetila se reći ,,Ochyen priatno", Drago mi je, kad ju je gospođa Zarja upoznavala s ljudima, ali nije čula ni jedno ime. Ovdje je bila zbog samo jedne osobe. A njega nije bilo. Ne još. Na početku se držala gospođe Zarje; uovome blistavom novom svijetu, tješio ju je poznati miris naftalina koji je dopirao iz njezina pregrijanog tijela.

Jedan stari gospodin sa zaliscima i bradom poput one cara Nikolaja prišao im je da bi očijukao s gospođom Zarjomi poljubio Lidijinu ruku dok su gospođe u dugim, bijelim rukavicama obilazile prostorije, pokazujući svoj blještavinakit i rusku temperamentost. Lidija je izgubila pojam o broju dijamantnih tijara koje su proklizile kraj nje.



216

Pitala se što bi Chang An Lo mislio o svemu ovome. Koliko bi pušaka kupio samo jedan od ovih dijamanata. Ikoliko bi gladnih trbuha mogle napuniti goleme zlatne naušnice one debele žene. Takve misli su je iznenadile, jersu to bile Chang An Loove misli. U njezinoj glavi. Njoj je to bilo novo, i svidjelo joj se. Što je mogla pogledati sveovo bogatstvo i vidjeti ga ne kao nešto poželjno nego kao sredstvo ispravljanja neuravnoteženosti društva.Ravnoteža. To je bilo Changovo rješenje. A ona je promatrala kako čovjek s trbuhom dobro uhranjene svinje izlatnim grumenjem na debelim prstima uzima čašu šampanjca sa srebrnog pladnja bez ijednog pogleda premakineskom slugi koji ga je držao. Sluga je imao ispijeno lice i ponizne oči. Gdje je u tome bila ravnoteža?

Osjetila je da joj drhtaj šoka prolazi niz kralježnicu. Nisu joj samo misli bile nove, već

i oči.Č

inilo se da zaistapostaje komunist.„Lidija Ivanova, baš lijepo što ste mogli doći." To je bila grofica Serova, veličanstvena kao i uvijek u krem

satenskoj haljini s visokim ovratnikom i punom suknjom ukrašenom biserima. ,,I vidim da ste večeras u drugojhaljini. Već sam pomislila da imate samo jednu. Kako krasno izgledate u zelenom."

Lidiju je zbunjivala ta mješavina uvreda i komplimenata. „Hvala vam što ste me pozvali, grofice." Ovaj se putnije naklonila. Zašto bi? „Je li vaš sin večeras ovdje?"

Hladne plave oči grofice Serove procijenile su Lidiju i bez odgovora se okrenule prema gospođi Zarji. „OlgaPetrovna Zarja, kak molodo vi viglyditye, kako mladenački izgledate."

Gospođa Zarja se oduševljeno promeškoljila i uzvratila laganim naklonom, ali Lidija nije čula što je odgovorila jer se mlada žena koja je stajala iza grofice, očito dio njezine pratnje, nagnula prema Lidiji i na ruskom

promrmljala: „On je u plesnoj dvorani."Lidija se ispričala i krenula prema mjestu odakle je dopirala glazba.

Žena je blistala. U haljini sa šljokicama koja joj je otkrivala ramena, sjedila je za koncertnim glasovirom na jednomkraju dvorane i svojim jarkocrvenim noktima prebirala po tipkama od slonovače. Svirala je modernu skladbu koju

je Lidija prepoznala. Nešto Šostakovičevo, nešto dekadentno. Svilenkasti, plavi valovi njezine kose njihali su se uritmu glazbe i Lidiju je odmah iznervirala ta previše dramatična izvedba. Zašto grofica nije pozvala Valentinu dasvira? No, svaki put kad je pomislila na Valentinu, u glavi je vidjela fotografije iz ladice od kojih bi joj postaloslabo. Zato se okrenula na drugu stranu i pogledala oko sebe.

Prostorija je bila prekrasna. Visoki strop bio je oslikan likovima mišićavih bogova i nebeskih božica koji susvisoka gledali u parket od blijede, ulaštene bukovine. Golemi obiteljski portreti u pozlaćenim okvirima koji su

prikazivali ljude s dugim nosovima i arogantnim očima, bili su zamišljeni da zastraše goste slabih živaca. Sjajnaogledala odražavala su tisuću točkica svjetla s lustera i bacala ih natrag u prostoriju, obasjavajući plesače koji sublistavih osmijeha klizili s jednog kraja dvorane na drugi. No, Lidijin pogled brzo je prešao na skupinu muškaracazadubljenih u razgovor ispred jedne od dugačkih, baršunastih zavjesa. Kad je ugledala kratku smeđu kosu i visoka,koščata leđa u besprijekornom smokingu, para joj je izašla na uši. Krenula je ravno prema njemu.

„Alekseju Serove", hladno je rekla. „Htjela bih popričati." Dodirnula je crni greben njegovih ramena.On se okrenuo i široko joj se nasmiješio, ali nju je to samo još više razbjesnilo. Osjetila je potrebu da mu

pljuskom izbriše osmijeh s lica.„Dobra večer, gospođice Ivanova, baš lijepo što ste nam se večeras uspjeli pridružiti." Zapucketao je prstima

prema poslužitelju u livreji boje kestena koji je uspravno stajao uza zid. „Piće za moju gošću."„Ne želim piće, hvala. Neću ostati."Njegovo izduženo lice namrštilo se na hladnoću njezina glasa. Proučavao joj je lice, njegove oči tako

usredotočene na njezine da je Lidija mogla vidjeti zrnca zlata zakopana u njegovim zelenim zjenicama.„Nešto nije u redu?" Rukom je prešao preko guste čupe svoje kose i niz stražnju stranu glave. To je bio prvi put

da je odao i najmanji znak nemira.„Htjela bih popričati. Nasamo, molim vas."Nagnuo je glavu unatrag i pogledao je svisoka, a lagani mu je smiješak zakrivio usne. Nije joj se svi đalo kako

je suzio oči i svoje tamne trepavice upotrijebio kao barijeru među njima. Još jedan muškarac koji je nešto skrivao.„Naravno, gospođice Ivanova."Ruku je čvrsto položio ispod njezina lakta i bez napora je proveo kroz plesače do nečega što je izgledalo kao

ogledalo, u okviru od izrezbarenih, pozlaćenih listova vinove loze, ali se ispostavilo da su bila vrata. Još trikova.Ušli su u malu sobu bez prozora u kojoj nije bilo ničega osim blijedozelenog otomana i šume prepariranih

životinjskih glava na zidovima. Vepar s tridesetcentimetarskim kljovama zurio je u Lidiju. Skrenula je pogled iotresla njegovu ruku sa svog lakta.

„Alekseju Serove, ti si lažljivi gad."



217

Njegov mir bio je uzdrman, ali je to dobro sakrio. Ruka mu je polako gladila bradu otkrivajući zlatne manšete uobliku skarabeja. „Vi me vrijeđate, gospođice Ivanova."

„Ne, vi vrijeđate mene ako mislite da neću shvatiti tko je poslao kuomintanške vojnike u moju kuću.„Vojnike?"„Da. I oboje znamo zašto."„Žao mi je, ali ne shvaćam što..."„Nemojte. Nemojte trošiti riječi na poricanje. Vaše otrovne laži ispuzale su iz kanalizacije i to me još samo više

vrijeđa. Jer sam zbog vas sada mogla biti u zatvoru. Jeste li toga svjesni? A moj... moj prijatelj... mogao je bitimrtav. Zato sam došla ovamo večeras da vam kažem..." Čula je da joj glas izmiče kontroli, kako gubi ledenuhladnoću na koju je računala. „...da vam kažem da vam je plan propao i da vas smatram najgorim gadom. Prljavamuška kurva Čang Kai-šeka i njegovih Sivih vragova. Pretvarati se da ste moj prijatelj, a onda.

„Lidija, prestani."„Ne, neću prestati, gade jedan. Izdao si me."Zgrabio ju je za ruke i protresao je. „Prestani s ovim."Lice mu se našlo blizu njezina. Ljutito su zurili jedno u drugo. Ona je čula zvuk u dnu njegova grla kad je

progutao bijes.„Pustite me", prasnula je.Oslobodio joj je ruke.

„Zbogom", rekla je, skupivši sav led koji je mogla naći u tu jednu riječ. Ukočeno je otišla do vrata.„Lidija Ivanova, za ime Božje, kakav je to demon ušao u vas? Kako se usuđujete umarširati ovdje s optužbama,

a onda odbiti poslušati moj odgovor? Što vi mislite, tko ste?"Lidija je stala s jednom rukom na teškoj mjedenoj ručici na vratima, ali se nije okrenula. Nije mogla pogledati

tog lažljivoga gada. Nastupio je trenutak tišine dok su ih mrtva stvorenja u sobi gledala svojim staklenim očima.Mogla je čuti udaranje vlastita srca.

„Sada poslušajte što ja imam reći." Glas mu je bio iznenađujuće miran. „Ne znam ništa o vojnicima u vašojkući."

„Dovraga s vašim lažima."„Nisam vas izdao. Ni vašega ranjenog kineskog komunista. Nikome nisam rekao što sam vidio u vašoj kući,

imate moju riječ."„Riječ lažljivca ne vrijedi ni pišljiva boba."Bila je zadovoljna kad je čula da mu zubi škrguću od bijesa.„Govorim istinu", oštro je rekao i ona je znala da bi je udario da je bila muškarac.„Zašto bih vam vjerovala?"„Zašto ne biste?"

Naglo se okrenula. „Zato što nitko drugi nije mogao poslati vojnike po Chang An Loa. Vi. Samo ste vi znali."„To je očita besmislica. Što je s kuharom?"„Wai?"„Mislite da on nije znao? Gospođice Ivanova, morate mnogo toga naučiti o posluzi ako mislite da oni ne znaju

sve što se događa u kući."

Lidija je progutala slinu. „Wai?"Aleksej Serov opet je kontrolirao situaciju. Ukočenost mu je nestala iz tijela i geste su mu ponovno bile ležerne

kad je pokazao prema dijelu kuće u kojem se očito utaborila njihova posluga. „Oni imaju oči koje vide izazatvorenih vrata i uši koje čuju misli u tvojoj glavi."

„Ali, zašto bi Wai...?"„Zbog kineskih dolara, naravno. Tu bi mu informaciju dobro platili."„O, kvragu."Osjetila je da su joj ramena klonula, a kralježnica se urušila. Potražila je utočište u čupercima na ušima na glavi

risa. Bile su naćuljene, oprezne, spremne da poslušaju njezine izgovore.„Prokletstvo", promrmljala je.„Kunem se da ga nisam izdao. Ni vas", tiho je rekao Aleksej Serov.

Prisilila se da ga pogleda u oči. Bilo je teško. Bijes joj je lako dolazio. Isprike mnogo teže.„Žao mi je."Htjela je izjuriti kroz vrata. Van na hladan zrak prije nego što se otopi u gadnu lokvu srama na elegantnome

mramornom podu. Jezik joj je bio prevelik za usta. Riječi su se jedva provlačile kraj njega.



218

„Ispričavam se, Alekseju Serove."Nije se osmjehnuo. Nije mu mogla pročitati misli kroz poluzatvorene oči, a nije ni bila sigurna da ih je željela

znati.„Prihvaćam vašu ispriku, gospođice Ivanova." Naklonio joj se lagano, službeno. Uplašilo ju je škljocanje

njegovih peta. Takav bi zvuk očekivala od krvnika prije nego što odsiječe nečiju glavu. Ponudio joj je ruku.„Smijem li vas otpratiti natrag na zabavu? Ovaj je razgovor završen."

Ona je oklijevala.

„A kao dokaz našega obnovljenog prijateljstva, nadam se daću imati

čast za sljede

ći ples." Nasmiješio se,polako i zadirkujuće, kao da je znao koliko će je to koštati.

„Prošli ste put rekli da sam premlada za plesanje", prigovorila je. Postojala je samo jedna osoba u čijim jerukama željela lebdjeti.

„To je bilo prije šest mjeseci. Tada ste još bili dijete. Sada od glave do pete izgledate kao prekrasna mladažena." Podignuo je obrvu. „Čak i ako se ne ponašate tako."

Nasmijala se. Nije si mogla pomoći.,,O, Bože, Alekseju, žao mi je, jezik mi je bio brži od pameti. Ja se mogu ponašati sasvim pristojno kad se

potrudim, ali me vi nekako uvijek ulovite u najgorem izdanju."„'Prljava muška kurva Čang Kai-šeka.' To je bilo impresivno."Primila ga je ispod ruke. „Idemo plesati." Što prije završi s tim, to bolje.



219

Theo je sjedio, a mačka mu je svom težinom ležala na nogama. Bilo je hladno. Tri sata ujutro. Čuo je da vjetar treseprozore i zavija u želji da uđe, a to ga je podsjetilo na noćni vjetar na rijeci koji je gonio teglenice dok su sa svojimplijenom obilazili od džunke do džunke. Theo je čitao u radnoj sobi, pokušavajući naći snagu volje u riječimaBude.

Ako želiš znati svoju budućnost,Pogledaj sebe u sadašnjosti, Jer to je uzrok budućnosti.

To je već znao.

Njegovaće budu

ćnost biti odlu

čena u srijedu.Jer je tada Christopher Mason imao sastanak sa Sir Edwardom u vezi s pričom o Theovoj ulozi u krijumčarenju

opijuma. Znači da je imao dvadeset četiri sata da donese odluku.

Isprazni svoj č amac, ti koji tražiš, I brže ćeš putovati.Olakšaj svoj teret žudnje i mišljenja I prije ćeš dosegnuti nirvanu.

Theo je mislio da je to ono za čime je čeznuo, putovati bez prtljage, ali dolazio je do zaključka da se ne poznaje

tako dobro. Mladi Kinez u krevetu na katu ga je znao. Znao je njegove slabosti. Vidio mu je to u očima. Chang AnLo bio je spreman na sve što se moglo dogoditi. On je već olakšao svoj teret. Zatvor je bio jedan put koji je možda

ležao ispred njih oboje, no je li se Theo zaista mogao suočiti s paklom smrdljive ćelije, zatočen kao ptica ubambusovom kavezu?

Ako se želiš riješiti svog neprijatelja,Pravi nač inje da shvatiš da je tvoj neprijatelj samo iluzija.

No, Theu se činilo da ni Feng Tu Hong ni Christopher Mason nisu bili iluzije. Istina je bila da je Feng mogaospriječiti Masona. Ali, Feng će zauzvrat htjeti mladića, usprkos svađi s Po Chuom. Ili možda baš zbog nje.

A onda? Ako se Theo nagodi? Što će Li Mei misliti o njemu?Što će on misliti o sebi?Nagnuo se i pogladio mačku po glavi. Na sekundu je počela presti, prije nego što se sjetila da zabije svoje žute

zube u njega.



220

Lidija je čula škljocaj vrata svoje sobe. Brze korake na podu. Lagano je otvorila oči, ali nije ništa vidjela u tami.Nije ni trebala.

„Što je, mama?"„Ne mogu spavati, draga."„Idi gnjaviti Alfreda."„Njemu treba san."„Treba i meni."„Glupost, možeš spavati sutra u školi." „Mama!"„Tiho, pričat ću ti o noćnom klubu Flamingo. Jedna je sretnica nosila Fabergeov broš, ali haljina joj je bila

uistinu zastrašujuća. Pomakni se."Lidija je promijenila položaj na krevetu i Valentina je legla kraj nje, ispod popluna, ali iznad deka, baš kao što

je ona ispočetka radila s Chang An Loom.„Jeste li se dobro zabavili večeras?"„Bilo je podnošljivo. Ništa više."„Jesi li plesala?"„Naravno da jesam. To je bio najbolji dio. Kad budeš dovoljno stara, odvest ću te na ples pa ćeš otkriti koliko

je to zabavno. Bend je svirao onaj novi jazz s..."No, Lidija nije slušala. Naslonila je obraz na majčino rame, puštajući da joj njezin mošusni miris prodre u

glavu.Pitala se je li Chang An Lo budan. O čemu je razmišljao? Bojala se da bi mogao otići. Jednostavno ustati i

otići. Bez nje. No, oboje su znali da bi ga u njegovu stanju brzo ulovili. Da ju je trebao. Kao što je ona trebalanjega. Bit će teško. Naravno da hoće. Jednako je tako znala i da je njihova budućnost nesigurna, ali čak bi im i

nekoliko mjeseci, koliko bi mu trebalo da se oporavi, dalo vremena. Prostora za disanje. Dok ne smisle sljedećikorak.„I?"Lidija je postala maglovito svjesna da je Valentina prestala pričati.,,I?"„Što i, mama?"„Pitala sam se tko je taj tvoj kineski boljševik?"„Zove se Chang An Lo i on je komunist. Ali", brzo je dodala, „dolazi iz bogate obitelji za vrijeme posljednjeg

cara i dobro je obrazovan. Kao ti na neki način..."„Ja nisam komunist i nikada neću biti." Ispljunula je te riječi. „Komunisti uzmu zemlju koja je velika i

plemenita i svojim je čekićima i srpovima razbiju do najniže razine jednog seljaka. Pogledaj moju jadnu, slomljenu

Rusiju, Rusmatushka." „Mama", nježno je rekla Lidija, „komunisti su tek počeli. Daj im vremena. Najprije se moraju riješiti tiranije.Brutalnosti koja postoji već stotinama godina. To sad rade u Rusiji. I to je ono što i Kina treba. Komunisti su ti kojiće izgraditi pošteno društvo u kojem će svatko imati glas. Samo čekaj, Kina i Rusija će postati najveće države nasvijetu."

„Ah, ti si luda, draga. Taj ti je boljševik isprao mozak i napunio ga muljem, tako da više ne razlikuješ crno ibijelo."

„Ne, potpuno si u krivu, tek sada jasno vidim."„Glupost! To je dvominutna zaluđenost."„Ne, mama, nije. Ja ga volim."Valentina je naglo uvukla dah. „Ne budi smiješna. Ti si premlada da bi znala što je ljubav"

„Ti si imala samo sedamnaest godina kad si pobjegla i udala se za tatu. Voljela si ga, znala si to. Da mi se zatonisi usudila reći da ne volim Chang An Loa."Nastupila je tišina. Tama oko njih postala je teška, pritišćući Lidijine oči, ali ona ju je odbila pustiti u svoju

glavu. U mislima je posegnula za Chang An Loom i pronašla ga tako lako da joj je bilo teško povjerovati da nije



221

bio u istoj sobi. Veza je bila trenutačna. Bila je sigurna da i on leži budan u kući gospodina Thea i traži je.Nasmiješila se i osjetila da joj se u glavi otvara veliki, prozračan prostor, pun sunčeve svjetlosti, kroz koji ježuborio zvuk Potoka guštera. Mjesto na kojem je mogla disati.

„Slušaj me, mama."Bilo je lagano. Napokon pričati o njemu. Rekla joj je sve o Chang An Lou. Da ju je spasio u onoj uličici i da

mu je zašila stopala kod Potoka guštera. Valentini je ispričala sve, o kineskom sprovodu i potrazi za njim, čak i osvađi u izgorjeloj kući i prepiranju oko nekih surovih metoda koje su komunisti upotrebljavali da ostvare svoje

ciljeve. Sve je izletjelo iz nje. Sve. Dobro, gotovo sve. Dvije stvari je izostavila. Ogrlicu od rubina i vođ

enjeljubavi. To je uspjela zadržati za sebe. Ipak nije bila toliko glupa.Kad je završila, osjećala se kao da lebdi.,,O, slatka moja kćeri." Valentina se okrenula i poljubila je u obraz. „Ti si takva budala."Volim ga, mama. I on voli mene."„To mora prestati, dochenka." „Ne."„Da."„Ne."Valentinina je ruka ispod popluna uhvatila Lidijinu u željezni stisak. „Žao mi je, draga, srce će ti se slomiti, ali

ima i gorih stvari. Preživjet ćeš, vjeruj mi da hoćeš. Došle smo dovde, ti i ja. Neću dopustiti da sve upropastiš baš

sad, kad sam uspjela srediti novac za tvoje obrazovanje, za fakultet. Možeš postati doktor ili odvjetnik ili profesor,nešto veliko, nešto važno. Nešto dobro plaćeno. Bit ćeš ponosna na sebe i glavu držati visoko. Nikad nećeš ovisiti omuškarcu da ti stavi kruh na stol ili prstenje na ruku. Nemoj sve upropastiti. Ne sad."

„Mama, jesi li ti slušala kad su ti roditelji rekli to isto?"„Ne, ali..."„Neću ni ja."„Lidija", Valentina se naglo uspravila. „Učini kako ti kažem. A ja kažem da je ta priča s kineskim boljševikom

gotova, čak i ako te moram okovati za krevet i držati te na kruhu i vodi do kraja života. Jesi li me čula?"Lidija nije mislila reći to što je rekla, ali bila je ljuta i povrijeđena. Pa je uzvratila udarac.„Možda će Alfred to tebi napraviti ako mu kažem što sam vidjela danas u Buicku."Valentina se zakašljala. Lidija je taj zvuk čula kad su kokošima zavrtali vratove. Htjela si je nabiti riječi natrag

u usta. Valentina je spustila noge na pod, ali je ostala sjediti na rubu kreveta. Leđima okrenuta Lidiji. Nije govorila.„Zašto, mama? Zašto? Imaš Alfreda."

Njezina je majka zašuškala u džepu svoje kućne haljine i Lidija je znala da traži cigaretu, ali očito je nije našla jer nije bilo škljocaja upaljača.

„To se tebe ne tiče", naposljetku je rekla Valentina glasom punim napetosti.Lidija se primaknula bliže i ispružila ruku. Figura njezine majke bila je tamnija od mraka koji ih je okruživao.

Lidija joj je dodirnula rame i na sekundu se sjetila da je ranije te večeri ispružila ruku i dotaknula muško rame.Alekseja Serova. Otpratio ju je kući i ona je morala priznati da se nakon njezine pogreške ponio uistinu pristojno.Slatki Isuse, napravila je takvu budalu od sebe. Prljava muška kurva. Lažljivi gad. Imao je puno pravo izbaciti je naulicu. Ali nije. Samo je postao još arogantniji s onim svojim oholim smiješkom kad je plesala s njim. Samo jedanples. Više nije mogla podnijeti.

Pod prstima je osjećala toplu svilu maj

čina kimona. „Zašto?" Ponovno je pitala.Valentina je slegnula, kao da to nije bilo važno. „Avantura."

„Mama, vidjela sam te s njim. Ti ga mrziš."„Naravno da mrzim tog vraga, dabogda mu istrune njegova smrdljiva duša."„Je li to zbog fotografija?"Valentina je prestala disati.„Imam ih." Lidija je milovala majčina leđa. „I negative."Valentina je kratko zajecala. „Kako?"„Ukrala sam ih."„To ti dobro ide."„Da."

„Hvala ti." Prošaptala je. „Tako da me se to ipak tiče."„U redu. Pitala si." Majka joj je duboko udahnula. „Nije postojala školarina za Willoughbyjevu akademiju. Tibi provela četiri uzaludne godine u školi lokalnoga dobrotvornog društva, a ja sam znala da bi te to ugušilo i da biumrla u toj rupčagi. Zato sam potražila najbolju privatnu školu, Willoughbyjevu akademiju, i načelnika za



222

obrazovanje u Junchowu. Gospodina Masona. I ponudila sam mu dogovor. Da stvori školarinu. Dodijeli je tebi. Uzamjenu za..."

„... sebe?"„Da."Lidija je ovila ruke oko svoje majke i nježno je zaljuljala. „O, mama."„Nisam ga se mogla riješiti čak ni nakon što sam se udala. Zbog fotografija."„Spalit ću ih."

„Ja bih spalila njega kad bih mogla."„Mama", zajecala je Lidija i još je čvršće stisnula.

„Hoćeš li me sada poslušati?" Valentina se okrenula, lice približila kćerinu, dvije tamne sjene bez očiju.„Odreći ćeš se svoga kineskog boljševika?"

Lidija se čvršće zamotala u kaput i svojim hladnim nogama zatoptala po maloj tratini ispod drva eukaliptusa, tvrdojkao kamen. Čekala je već sat vremena. Garaža je skrivala kuću iza nje jednako kao što je i nju skrivala od pogledaiz kuće, a ona je imala mnogo vremena da prouči zid iza kojeg se skrivala. Bio je napravljen od crvene cigle i ona

je već znala koliko je cigli bilo u svakom redu. Šezdeset dvije. Skinula je tri puža koja su hodala po zidu i bacila ihu žbunje, a zatim promatrala smeđeg pauka koji je ulovio muhu i počeo je zamatati u čahuru. Nije imala što drugoraditi.

Vrana je poletjela s drva eukaliptusa iznad nje, zatresla srebrno lišće i s dva se spora zamaha svojih teških krilauzdigla iznad crepova garaže i otplovila visoko u ledeni zrak. Lidija ju je pratila očima suženim zbog svjetlosti.Nebo je bilo mliječno plavo, puno mekih kovitlaca bijelog koji su Lidiju podsjetili na pikulu koju je jednom imala.Pronašla ju je u odvodnom kanalu, bistri komad plavog neba zakopan u prljavštini. Četiri ju je dana čuvala u džepu,no napokon ju je grupa dječaka s igrališta nagovorila da se pikula s njima. Igrala je i izgubila. Kad je vidjela danjezina pikula nestaje u prljavom džepu zajedno sa šačicom drugih, osjećala se kao da ju je izdala.

Netko je zalupio vratima automobila. Negdje dalje niz ulicu zabrujao je motor. To je bilo dobro. Ljudi su senapokon budili, išli na posao. Neće morati još dugo čekati. Još je bio mrak kad je obukla školsku uniformu iiskliznula iz kuće prema tankom bljesku zlata na istočnom horizontu. Bila je dovoljno pametna da ostavi poruku.Otišla u knjižnicu završiti zadaću. Oni neće znati da se knjižnica otvarala tek u osam i trideset, a zapravo je bila isretna što će propustiti doručak s Alfredom. On ujutro baš i nije bio najbolje društvo. Imao je naviku podi ći pogled

sa svoje kaše i iznenađeno trepnuti iza naočala, kao da se pita tko su, dovraga, ta dva stranca za njegovim stolom.Lidija je lupila dlanovima u rukavicama i polako izdahnula. Gledala je kako joj dah odmiče, stvaran kao dim

cigarete. Još je jednom pokušala duboko udahnuti, ali bilo je teško. Pluća su je boljela. To je bilo zbog riječinjezine majke. Ležale su na njoj kao olovo, pritišćući joj pluća.

To nije bilo u redu.

„Gospodine Masone."„Dobri Bože, djevojko, uplašila si me."Izgledao je tako elegantno, tako ugledno. Fedora šešir i kaput od alpake. Crna aktovka od kože guštera ispod

pazuha, ključevi automobila u ruci. Slika respektabilnosti. Stup društva. Lidija mu je htjela iščupati oči i baciti ih

vrani.„Zašto se motaš oko moje garaže?"„Ne motam se. Čekam vas."„O, ne sad. Žurim se u ured."„Da, sad."Nešto u njezinu glasu ga je natjeralo da zastane i pogleda je. Sive su mu oči postale sumnjičave. „Ne može

čekati?"„Ne."„U redu." Otključao je garažu i otvorio vrata. Buickova velika svjetla od kroma zurila su u nju. „Imam

fotografije."On je ispustio ključeve automobila. Sagnuo se, podignuo ih i pokušao blefirati. „Kakve fotografije?"

„Nemoj."Mason se ispravio do pune visine, izbacio prsa i prišao joj, preblizu. „Gledaj, mlada damo, ja sam zaposlenčovjek i nemam pojma o čemu govoriš..."



223

Ošamarila ga je. Široki zamah ruke i puni dlan na njegovu licu. Udarac je odzvonio na mirnom zraku. Bila ješokirana, ali ne koliko on. Oči su mu se na trenutak zamaglile. Na obrazu mu je ostao crveni otisak njezine ruke,raširenih prstiju. Podignuo je šaku, ali ona je zakoračila izvan dosega.

„Sada znaš kakav je osjećaj kad te netko mlati, prokleti perverznjače. Tučeš ženu i slikaš golu kćer."Zaletio se prema njoj. Ona se izmaknula.„Što bi Sir Edward Carlisle imao reći o tome?"„Dobro me poslušaj, djevojko, to nije..."

„Nemoj, ne želim slušati tvoje laži, ljigavče jedan. Sir Edward će te otpustiti na licu mjesta."Lice mu je postalo mrtvački blijedo. Imao je problema s gutanjem, ali oči su mu ostale oštre. Podignuo je jednuuredno manikiranu ruku u gesti pomirenja.

„U redu, Lidija. Hajde da prijeđemo na stvar. Ti nisi budala. Dat ću ti deset tisuća dolara za fotografije inegative."

Deset tisuća dolara.Bogatstvo. Zavrtjelo joj se u glavi.

„Dat ću ti gotovinu. Danas poslijepodne." Pažljivo ju je promatrao pa odjednom posegnuo u džep i izvadionovčanik. S trzajem je izvukao debeli snop novčanica i kao karte ih raširio ispred njezina nosa. „Evo. Uzmi ovo. Započetak."

Deset tisuća dolara.

Deset tisuća dolara može kupiti bilo što. Može kupiti sve. Putovnice. Vize. Glasovire. Karte za brod prve klase.Mogla bi odvesti majku u Englesku i pobjeći. Sveučilište Oxford, baš kao što je njezina majka htjela. Sve je bilotamo, u Masonovoj ruci. Samo je morala reći da. Pa bi i Chang An Loa mogla odvesti na sigurno.

Samo, bi li on htio otići? Napustiti Kinu?Masonove su se usne razvukle u tanku liniju. To je trebao biti osmijeh. „Dogovoreno?"Otvorila je usta da kaže da. „Ne."„Ne budi prokleta budala. Ovo je tvoja prilika."„Ali ti bi imao fotografije."„Uništio bih ih, časna riječ."„Ne."„Zašto?"

Rastvorila je ruke prema nebu i pustila da joj novac klizne iz prstiju. „Jer si šljam. Ne vjerujem ti. Dok god jaimam negative, mogu biti sigurna da više nikad nećeš dotaknuti Polly. Ni svoju ženu. Ni moju majku. Razumiješ lime?"

Namrštio se, okrenuo u drugu stranu. Gledala je kako se novac vraća u njegov novčanik. Grlo ju je boljelo.„Drži se dalje od moje majke."„Odi kvragu, kučko."Glava mu je potonula na prsa. Otišao je do automobila i iskalio bijes divljim udarcem noge po gumi.„Gospodine Masone."Nije ju pogledao.„Gospodine Masone, ostavite Thea Willoughbyja na miru."Mason je ispustio oštar zvuk od kojega su joj trnci prošli niz kralježnicu. „Nemoj se ti brinuti", odgovorio je.

„Feng i njegov sin pobrinut će se za Willoughbyja." Oči su mu dogmizale natrag do nje i ona se naježila od onogašto je vidjela u njima. „Kao što će se pobrinuti i za tebe."

„Kako to misliš?"„Sada znaju tko se brinuo za komunista."„Kojeg komunista?"„Ne pretvaraj se da si naivna. Onoga kojeg traže. Onoga kojeg si njegovala."Lidija je osjetila kako joj se žile lede. „To je laž."„Nije. Polly mi je rekla.",,Polly?"„O, da. Tvoja odana mala prijateljica. Još je želiš zaštititi? Da, rekla mi je, a ja sam rekao njima. Sada su

vjerojatno u tvojoj kući." Prasnuo je u smijeh. „Nisi valjda mislila da bih takvoj kučki dao deset tisuća dolara? Ti i

ona kurva od tvoje majke možete..."No, Lidija je već trčala.



224

Uletjela je u kuću.„Mama", povikala je. „Mama."Nije bilo odgovora.Sluga - kako se zvao? Deng? - zazvala ga je. On je dotrčao.„Da, gospodična Leeja?"„Moja majka, gdje je ona?"„Ja ne znati."

Skočila je na njega i zatresla njegova koščata ramena.„Je li ovdje?"„Ne, ona vani."„Tako rano?"„Ona ići s gospodar. U automobil." „Samo njih dvoje?"Njegove bistre oči bile su nervozne kad je podignuo dva prsta. „Gospodar i gospodična."Pustila ga je i on je pobjegao, zgrbljen poput bube. Polizala je svoje suhe usne. Ni oko čega je digla paniku. Ali

to nije značilo da opasnost nije postojala. Postojala je. Ušla je u dnevnu sobu i pogledala kroz francuske prozore.Kako se, kvragu, mogla boriti protiv neprijatelja kojega nije mogla vidjeti? Naslonila je čelo na ledeno staklo ipočela razmišljati. Nešto u njoj se slomilo. Sve joj se činilo preteško. Preveliko.

Pogled joj je pao na šupu i, zato što je to bilo najbliže Chang An Lou što je mogla doći, otvorila je staklena

vrata i krenula prema kraju vrta. Hladan, oštar zrak malo joj je razbistrio glavu. Postala je svjesna zvuka hrskanja.Štakor je grizao jednu od drvenih dasaka u dnu šupe. Puls joj se ubrzao. Zašto je to radio?

„Marš", povikala je i stvorenje je pobjeglo.Lokot je bio zaključan, ali zasun na koji je bio pričvršćen beskorisno je visio na vratima, razvaljen. Oteo joj se

tihi jecaj. Ispružila je ruku i dotaknula vrata. Drvo je bilo toplo od sunca. Adrenalin joj je pogodio tijelo. Gurnula je. Vrata su se otvorila. Ona je vrisnula.

Krv. Toliko krvi. Crvena. Ljepljiva. Posvuda. Zidovi. Strop. Pod. Na žici kaveza i na vre ćama. Kao da je netkohtio slikati krvlju. Njezin sirovi miris miješao se sa smradom izmeta, ali Lidija ga nije primjećivala.

„Sun Yat-sen", vrisnula je.Zec je ležao u lokvi krvi na podu, njegovo bijelo krzno skoreno s jarkim grimizom. Čak su mu i veliki, žuti

zubi bili crveni. Lidija je kleknula kraj njega, ne razmišljajući o svojoj školskoj uniformi, dok su joj se suze

slijevale niz obraze.„Sun Yat-sen", prošaptala je i uzela ga u naruč je.Bio je još topao. Još uvijek živ. Jedva. Jedna mu se noga trznula, a čudan, prigušen cvilež zapištao je iz njegova

malog, pulsirajućeg tijela. Uši su mu bile odsječene i nagurane u usta, a vrat prerezan. Izvukla je njegove duge,meke uši. Čvrsto ga zagrlila. Ljuljala ga i pjevušila. Dok mu posljednji grč nije ukočio kralježnicu. Njegovezakrvavljene oči postale su staklaste.

Glava joj je pala na prsa, a jecaji joj potresli tijelo. Udarac je, kad je došao, izbrisao njezin jad. Preuzela ju jetama.



225

Chang An Lo je otvorio oči. Nešto nije bilo u redu. Mogao je to osjetiti. Poput žice u utrobi.Ležao je vrlo mirno, osluškujući.Ali, kreštavi glasovi djece koja su se igrala na školskom igralištu nadvladali su sve druge zvukove, tako da bi

vojnička čizma na stepenicama prošla neopaženo. Tiho se izvukao iz kreveta. Ispod jastuka je uzeo pramen bakrenekose, a ispod madraca nož.

Stao je iza vrata s mirisom krvi u nosnicama.

Li Mei nije pokazala nikakvo iznenađenje. Njezine bademaste oči su pogledale oštricu u njegovoj ruci, ali lice joj jeostalo mirno.

„Što je?" pitala je dok je spuštala pladanj na delikatni niski ormarić od drva boje meda.

„Hladan vjetar u mojoj glavi."„Sve je sigurno. Tiyo Willbee je častan čovjek. Možeš mu vjerovati."Chang nije odgovorio. Gledao ju je kako iz čajnika s bambusovom drškom toči vrelu vodu u zdjelicu sa suhim

biljem. To je uvijek radila ispred njega i on je znao da mu je tako pokazivala da nije ništa dodavala unutra. Nije semorao bojati otrova. Poštovao ju je zbog toga. Dobro se brinula za njega, staloženo, smireno i pronicljivo, ali on ježudio za strašću kojom ga je Lidija njegovala, za njezinom odlučnošću da ga ugrabi iz ralja bogova i da mu opetudahne vatru u krv. To mu je nedostajalo.

„Ima li novosti?" tiho je pitao.„Sivi trbusi su u luci, čujem, stotine kapa s kuomintaškim suncem. Pretražuju brodove."„Zbog stranog blata?"„Tko zna zašto?" Pružila mu je zdjelicu i on joj se zahvalio naklonom. Kosa joj je mirisala na cimet. „Ljudi

kažu - ali što ljudi znaju? - da se komunisti skrivaju na brodovima koji plove na jug do Cantona i Mao Tse-tungovih kampova. Danas je u zraku zvuk pušaka."

„Hvala, Li Mei."Ona se naklonila. „Počašćena sam, Chang An Lo." Napustila je sobu uz šuštaj svile iz Shantunga.Miris krvi. Bio je jak u njegovim nosnicama.

„Nije došla."„Ne, Chang, bojim se da danas nije u školi."„Nije li to čudno?"„Ne, baš i nije u ovo doba godine. Ovo je uvijek najgori semestar za bolesti i gripe u mojoj školi. U svakoj

školi, zapravo."„Jučer je bila dobro."„Ne brini, siguran sam da je sve u redu. Da budem iskren, mislim da ju je onaj klipan Alfred zatvorio u kuću da

je drži podalje od tebe. Ne možeš ga baš kriviti, momče. Ona je još mlada."„Ne krivim ga. On joj je sada otac."„Baš tako."„Treba je čuvati."„Slažem se."„Ali ne on."

Lidiju je boljela noga. U glavi joj je pulsiralo.

Kad je natjerala vjeđ

e da se otvore, tama ispred njih bila je jednako gusta kao i tama u njezinoj glavi. Pokušala je i s otvorenim i sa zatvorenim očima. Isto. Pomaknula je ruku i laktom udarila u nešto tvrdo. Dotaknula si je bok ibedro. Bila je gola. Tresla se.

Tada je bila sigurna.



226

Ovo je bila noćna mora. Jedna od onih zastrašujućih, ulovljena-u-zamci noćnih mora. Bez odjeće. Svi zure.Djelić pakla. Zaglavljen u njezinoj glavi.

Zatvorila je oči i strmoglavila se natrag u ništavilo, znajući da će se uskoro probuditi u svome krevetu.Ali, čudna je stvar to s tamom.



227

„Moj se otac ubio zbog opijuma."Theo se šokirao kad je čuo da mu te riječi izlaze iz usta. To nije rekao nikome, čak ni Li Mei. Činilo mu se kao

da je povratio kamen koji mu je dugo bio zaglavljen u grlu.Mladi Kinez ležao je na krevetu poduprt jastucima. Nije izgledao dobro. Ispijeno mu je lice bilo sivo, beživotno

poput pepela, a očne duplje okružene ranjenim sjenama. Ležao je beživotno kao lutka, ali crne su mu zjenice bilepune neke mračne emocije. Theo nije bio siguran je li to bila mržnja ili strah. Imao je osjećaj da je mržnja. Svi sukomunisti mrzili strance u svojoj zemlji. Tko ih je mogao kriviti? Thea je ipak ljutilo što su prikladno ignoriralidobrobit koju su Zapadnjaci donijeli sa sobom. Industriju. Struju. Vlakove. Bankarske vještine. Kina je trebalaZapad više nego što je Zapad trebao Kinu. Ali, to je imalo svoju cijenu.

Kad je Kinez progovorio, u glasu mu se čula neka oštrina. „Znam da se to događa ovdje u Kini. Smrt i opijum,oni dijele istu cestu. Ali nisam mislio da je tako i u Engleskoj."

Theo je slegnuo ramenima. „Ljudi su svugdje isti."„Mnogi fanquiji ne misle tako."„Da, znam, i moj otac je bio jedan od njih. Cijelim je srcem vjerovao u nadmoćnost Britanaca, a posebno svoje

obitelji."„Tuga se krije u tvojim riječima. Oltar precima u tvojoj kući odao bi počast njegovu duhu."„A tu je i moj stariji brat." Riječi su nastavile teći sad kad je kamen bio uklonjen.Oltar? Zašto ne? Svaki kineski dom imao je jedan, da bi duhovi njihovih predaka bili dobro nahranjeni i sretni.

Zašto ne bi i on? Samo što možda neće još dugo imati dom, a imao je gadan predosjećaj da zatvori baš nisuzainteresirani za takve stvari.

„Bio je zgodan, moj brat Ronald. Imao je sve. Plavu boju Cambridgea i ponos očeva srca."„Tvoj otac je bio sretan."

„Baš i nije. Ostavio mu je obiteljsku investicijsku tvrtku, ali sve je propalo. Brat mi je počeo koristiti opijum jer je imao problema sa spavanjem i... Pa, to je stara priča. Tvrtka je bankrotirala, a on je prevario klijente da pokrijetroškove. I..."

Theo si je zaustavio jezik. Nije mogao shvatiti zašto su ta sjećanja sada isplivala na površinu. Mislio je da sumrtva i pokopana. Zašto baš sad? Zašto pred ovim kineskim komunistom? Je li to bilo zato što su, baš kao i njegovotac prije njega, i on i Chang An Lo bili suočeni s uništenjem svih svojih nada i planova za budućnost?

,,I?" tiho ga je potaknuo Chang.Theo je uzeo cigaretu, ali nije ju upalio već ju je samo vrtio među svojim dugim prstima. moj otac je uzeo

sačmaricu. Ubio mog brata. U njegovu uredu, dok je sjedio za stolom. Onda je i sebi prosvirao mozak. To je bilo...užasno. Strašan skandal, naravno, zbog kojeg se majka predozirala nečim gadnim. Nakon sprovoda, ja sam došaoovamo. To je to. Deset godina i još sam tu."

„Kina je počašćena."„Mišljenja se razlikuju."„Siguran sam da je to mišljenje prekrasne Li Mei."Theo mu je želio vjerovati.„Pitao bih nešto, ako mogu", rekao je Chang.„Pitaj."„Jesu li problemi miješanja Europljana i Kineza jako veliki? U vašem svijetu, mislim."„Ah!" Theo je rukom prešao preko sićušnog šava kineskog ogrtača koji je nosio. Osjetio je oštar ubod

suosjećanja za mladića. „Da budem okrutno iskren, jesu. Problemi su prokleto veliki."Chang je zatvorio oči.Theo ga je potapšao po ramenu. „Prokleto je teško."



228

Ovaj je put hladnoća bila kao ljuštura oko nje. Čeprkala je po njoj, kopala, grebala noktima, ali ona nije htjelapuknuti. Njezin mozak nije mogao shvatiti zašto. Naprezao se. Umarao. Organi su joj se počeli isključivati,zaspivali su jedan po jedan. Napuštali je. Hladnoća. Mrzili su je. Probudila se tek kad je postala svjesna iznenadnetopline među nogama.

Oči su joj se otvorile. U potpunoj tami. Pokušala je potaknuti mozak da proradi, ali on je samo htio spavati.Odakle je došla sva ta tama?

Stvari su joj dolazile u komadićima. Bol u nozi. Ozlijeđena glava i obraz položen na nešto tvrdo. Ledena koža.Koljena privučena ispod brade. Postupno joj je sinulo da je ležala na boku, sklupčana u čvrstu loptu. Riskirala jeispruživši ruku u tamu, ali nije došla daleko jer su svuda oko nje bili hladni, metalni zidovi. Srce joj je nabijalo uušima.

Gdje se nalazila?

Probala je sjesti. Trebala su joj tri pokušaja. A kad je uspjela, osjećala se još gore. Ne zbog boli u nozi koja jebila kao da ju je netko divljački udario. Niti zbog toga što joj se u glavi počeo vrtjeti podivljali kaleidoskop, a izaočiju joj blještala svjetla, crvena i plava i okrutna žuta koja joj je palila mozak. Ne, to je bilo zato što je dotaknulastrop nekoliko centimetara iznad glave i shvatila gdje se nalazila. Bila je u kutiji. Metalnoj kutiji.

Zatvorili su me u metalni sanduk.Tri mjeseca, možda i više.Riječi Chang An Loa.Želudac joj se zgrčio od straha i ona je povratila; gorka kiselina u njezinu grlu. Poprskala si je koljena, a ta je

ljepljiva toplina njezin tromi um podsjetila na prijašnju toplinu među nogama. Prstima je istražila metalno dnoispod nje. Bilo je mokro. Pomokrila se.

U glavi joj je zavladala bjelina. Počela je vrištati.

Borila se s paučinom koja joj se lijepila za kapke, a pauk s crvenim šarama na tijelu i žutim kliještima utr čao joj je u nosnicu.Otvorila je oči. I odmah se poželjela vratiti u paučinastu noćnu moru. Ovo je bilo gore. Ovo je bilo stvarno.

Napregnula je tijelo da se uspravi u čučeći položaj i rukama počela pažljivo prelaziti preko četiri zida da otkrijedimenzije svoje minijaturne ćelije. Dovoljno duga da sjedne ali ne i da ispruži noge, dovoljno široka da laktovimadotakne oba zida u isto vrijeme. Nekoliko centimetara iznad glave kad je sjedila pogrbljeno. Zatim je pregledalavlastito tijelo. Koljena. Smrdjela su. Sjetila se povraćanja. Smrad ustajalog urina urezao joj se u membrane nosnica,kvrga na stražnjoj strani glave, još jedna veličine tanjurića visoko na lijevom bedru. No, nije bilo slomljene kože.Ni slomljenih kostiju. Svi su prsti bili na broju.

Moglo bi biti i gore.Kako? Za ime Božje, kako je ova vražja rupčaga mogla biti gora? Kako?

Mogla bi biti mrtva. Misli na to.

Hladnoća se nije pojačala. Nije se poboljšala, ali se nije ni pogoršala. I to je bilo nešto. Brinula se zbog neprestanogdrhtanja. Tako je trošila mnogo energije, crpila zalihe. Već je bila iscrpljena. Ili je to bio strah?

Mozak joj je otkazivao poslušnost.Pokušavala bi izračunati koliko je dugo zarobljena u tami, a onda bi joj mozak iznenada izmaknuo kontroli.

Postao potpuno prazan. To ju je užasavalo gotovo koliko i kutija. Oštećenje mozga? Od udarca u glavu. Molim te,ne, ne to. Ili je to bio samo čisti užas? Njezin je mozak pokušavao pobjeći.

Tražeći najmanji ostatak topline, omotala je ruke oko koljena i čvrsto ih stisnula, gladeći se po cjevanicama zautjehu.

Diši. Unutra. Drži dok ne nabrojiš do deset. Van. Polako i smireno. Unutra. Zadrži. Broji. Van.Kontrola. Zadrži kontrolu. Usredotoči se.



229

Misli su joj bile kao od stakla. Najmanji bi ih dodir smrskao. Panika joj se prikradala. Skakala na nju izmračnih kutova kada nije gledala.

„Chang An Lo", promrmljala je i zapanjila se koliko joj je utjehe dao zvuk vlastita glasa. „Kako si uspio nepoludjeti?"

Došla je do tri zaključka. Prvi je bio da se nalazila u Kutiji - mislila je o njoj kao o stvorenju koje ju je cijeluprogutalo - manje od dana. Inače bi se pomokrila više nego jednom, iako nije imala ništa za piće. Nemoj misliti nato. Usta su joj bila suha poput prašine, a grlo žedno. Vrištanje nije pomoglo. To je bilo glupo. Rasipanje snage. U

svakom slučaju. A nije ni obavila... misli su joj bježale od te vjerojatnosti... obavila onu drugu toaletnu stvar. Zna

či.Manje od dvadeset i četiri sata.

Drugo što je shvatila bilo je da se vjerojatno nalazi ispod zemlje. U podrumu, možda. Ili u tajnoj tamnici. To jezaključila zbog temperature. Nije se mijenjala. Stalna hladnoća, ni toplija danju ni hladnija noću. Iako nije imalapojma je li u Kutiji bio dan ili noć. Samo tama. I još tame. Hladnoća. I još hladnoće. Nije bilo zvukova. Da senalazila negdje iznad zemlje, čula bi zvukove. Ne ovu mrtvu tišinu.

Treća stvar. Morale su postojati rupe za zrak. Morale su. Ili bi već bila mrtva. Prsti su joj započeli potragu.



230

Čudan čovjek.Chang nije mogao razumjeti ravnatelja. On nije imao ništa od mudrosti koju bi učen čovjek morao posjedovati.

Ponekad je nosio zapadnjačku odjeću, ponekad kinesku. Ponekad je govorio mandarinski, ponekad engleski. Jeo jekinesku hranu i spavao s Kineskinjom, ali Chang ga je vidio da pije u klubu Odisej sa svojim fanqui prijateljima.Na policama je držao zbirke poezije Han-Shana, ali je također pokazivao, tipično englesku, naklonost prema jednojzlovoljnoj mački. Naginjao je u svim smjerovima. Ni sam nije znao koji će mu biti sljedeći potez. Visio je o niti.

Zbog toga je bio opasan.A tu je još bilo i strano blato. Opijum. To je ravnatelja pretvaralo u leteću oštricu.

Snovi o njoj postali su još moćniji, divlji. Bio je s njom u pećini u planinama gdje se stalno čulo zavijanje vukova.Sniježni zapusi su jedan za drugim parali kroz pećinu. Uvijek buka i oluja i zavijanje vjetra, ali oni su unatoč

svemu tome ležali zagrljeni, a plamen njezine kose otapao je snijeg i palio tamu. Njegove su ruke bile cijele kad joj je skidao odjeću s tijela, ali ona je na grudima imala okrugli ožiljak od noža, a kad joj je uzeo lice u ruke da poljubivoljene usne, ona se pretvorila u bijelog zeca s ružičastim očima. Oko vrata mu je bila stegnuta žica.

„Chang An Lo."Bila je to Li Mei.„Popij ovo."Popio je. „Nije došla?"„Ne." Na čelo mu je položila svježi, mirisni ručnik i oprala mu znoj s lica i vrata. „Budi strpljiv. Sutra će doći.

Vatrenokosa te voli."Chang je zatvorio oči i usredotočio se na sliku Lidijinih nasmijanih usana i uzbuđenja u očima kad mu je

opisivala svoj plan da postane komunistički borac za slobodu. To mu je udahnulo život u grudi i srce natjeralo da

počne bubnjati dovoljno glasno da probudi bogove. Volio ju je. Htio ju je kraj sebe u borbi. Ona je bila u središtunjegova bića; živjela mu je u dahu i u svakoj misli. Njegova koža bila je njezina. Ljubav je bila premala rije č. Umislima je posegnuo za njom, ali našao je samo tamu. Hladnoću.

Jedna mu je misao oduzela dah.„Li Mei."„Da?"„Reci ravnatelju da ga molim da dođe."

Lidija je pronašla rupe. Šest rupa. U jednom kutu pri vrhu kutije. Dovoljno velike da provuče svoj mali prst.Iznenadila se kad je shvatila da ih nešto prekriva izvana, nešto mekano i tanko. Nekakva tkanina.

Ponovno joj je pozlilo od užasnog udarca nade u želucu. Pokušala ju je ugušiti. Zgaziti je. Ali, nada nije htjelaotići. Kad bi mogla maknuti taj materijal, možda bi malo svjetla prodrlo u mračnu ćeliju. Svjetlo. Čeznula je zanjim. Čak i više nego što je čeznula za vodom. Povremeno bi se uhvatila da maše rukom ispred lica, ali nijednomse ništa nije promijenilo. Nije mogla vidjeti ni najslabiju sjenu pokreta.

Je li oslijepila? Je li joj udarac u glavu uništio vid?Gotovo se ugušila na tu pomisao. Promigoljila je svoj mali prst kroz jednu rupu, pokušavajući uhvatiti tkaninu i

pomaknuti je na jednu stranu. Samo mrvicu. Pola centimetra ako je imala sreće, ništa ako nije. Trebat će joj dugo.Prst ju je već bolio, ali ona je čučala ispred rupe s rukom oslonjenom na koljenu i trudila se ne nadati.

Zašto su je oteli?Zašto je bila ovdje?

Tko?Crne zmije? Po Chu? Kuomintang?Kada će doći po nju?Što su planirali s njom?



231

Ispitivati je?Kako?Noževima? Željeznim polugama? Željezom za žigosanje?Ili bičevima?Silovanje?Chang An Lo, ljubavi moja, daj mi snage.

Tkanina je počela kliziti. Njezina je težina prevagnula i Lidija je osjetila da joj glatko klizi preko vrška prsta inestaje. Ništa se nije promi jenilo. Nije bilo svjetla. Ni sivila. Nikakva naznaka vanjskog svijeta. Razočarenje ju jeslomilo i ona je briznula u plač.

Ne. Ne to. Nema suza. Ne smije rasipati dragocjenu tekućinu. Nema samosažaljenja.Natjerala se da prestane, ali ramena su joj se i dalje uzdizala. Plašilo ju je što joj je nekoliko bijednih rupa za

zrak toliko značilo. Rupe su bile nevažne. Što će biti s velikim stvarima koje tek dolaze? Lošim stvarima. Zaistalošima. Ako je htjela preživjeti, morala se kontrolirati. Gurnula je lice u kut s rupama i duboko udahnula. Zrak jebio svježiji. Ali ne mnogo.

Polizala je metal oko rupa. Okus je bio užasan, ali je bio vlažan od kondenzacije. Vlaga. Samo nekoliko mrlja,ali dovoljno da joj mozak opet proradi. Prvi se put sjetila pomisliti na spašavanje. Kakva je ona budala. Naravno daće je početi tražiti kad se ne bude vratila kući iz škole. Dobro, možda ne odmah jer će pretpostaviti da je otišla doPolly, ali nakon nekog vremena. Do mraka.

Koliko je ona znala, već je moglo biti pola noći. Svakako joj se činilo da je već dugo u Kutiji jer ju je cijelotijelo boljelo od skvrčenog položaja u koji je bila stjerana. Znači da je možda već traže. Ovog trenutka. Tamo vani,sa psima i bakljama. Na trenutak je prestala drhtati i podigla glavu. Otvorila oči. Osluškivanje i zurenje u tamu nijemijenjalo ništa, ali osjećala je da mora biti spremna. Kada dođu.

Mama. Ovo nije dječ ja igra. Ovo je važno. Ovo je moj život, mama. U č ini nešto.U č ini nešto.

Valentinina ruka udarila je Chang An Loov obraz. „Ti prljavo, žuto, svinjsko govno. Gdje je ona?"Theo je zakoračio naprijed da se umiješa, no pljuske su i dalje padale na mlado lice, isprekidane pitanjima.

„Što si napravio s njom?"Šamar.„Gdje su je tvoji smrdljivi prijatelji odveli?"Šamar.„Reci mi, ti prokleti, grabežljivi otmičaru. Ako je povrijeđena, kunem se da ću..."Podigla je ruku da ga još jednom udari, ali Theo ju je zgrabio za zglob i povukao je u kut sobe, dalje od

Changa. „Dosta, gospođo Parker. To ne pomaže."

Ona je bijesno opsovala na ruskom i Theo je i sam očekivao pljusku, ali samo je stresla njegovu ruku ipogledom ošinula sva tri muškarca u sobi, kao da će im odgristi jaja.

„Nađite je", povikala je. Očajnički je provukla ruke kroz svoju raščupanu kosu, a lice joj je bilo crveno od

bijesa. „Komunistu, slušaj me. Izlazi na ulicu i vrati mi je. Jerću, ako to ne napraviš, poslati policiju na tebe i oniće te objesiti pa.

„Pustite ga da govori", odsječno je rekao Theo. „Alfrede, za ime Božje, čovječe, ušutkaj je. Prokleta žena jepoludjela. Chang An Lo je nije oteo. Nijednom nije napustio ovu kuću i, uostalom, samo ga pogledaj." Kinez seljuljao na nogama. Lice mu je bilo potpuno sivo, osim crvenog otiska Valentinine ruke na obrazu. „Samo što se nesruši."

„Ne", inzistirao je Chang. „Gospođa Parker je u pravu."„Molim?"„Mislim da potraga treba započeti odmah." Glas mu nije bio sasvim čvrst, a Theo nije znao je li to bilo od

groznice i šoka zbog Valentinina napada ili zato što je Lidija nestala. U svakom slučaju, izgledao je loše.„Pozovi policiju", odlučan je bio Alfred. Stajao je kraj vrata, tih do tog trenutka. „Oni će znati što napraviti.

Navikli su na otmice. Doznat će gdje je i uloviti krivce. Ako ih uopće ima, dakako. Nemojmo još paničariti, draga.Možda je samo odlutala u jednu od svojih avantura. Znaš kakva je ona."

„Gospodi! Ne budi imbecil." Okrenula se natrag prema Changu. „Reci mi, komunistu, što se dogodilo?"„Ne znam ništa. Ali imam sumnje."



232

„Kakve sumnje?"„Da je drže Crne zmije."„Tko su, dovraga, oni?"„To je tajna tonga", objasnio je Theo. „Ali, Chang, zašto bi oni htjeli Lidiju?"Chang nije trošio snagu na odgovor. Navlačio je čizme. „U pravu ste, gospodo Parker. Moram je ići tražiti."„Polako, momče", brzo je rekao Theo. „Nisi u stanju lutati ulicama.Chang je zgrabio svoj podstavljeni kaput s vrata i oštro rekao: ,,A što je s Lidijinim stanjem?"

„Policija...", počeo je Alfred.„Ako pozovete policiju", odgovorio je Chang obraćajući se Valentini, „oni će biti spori i zavezanih jezika.

Zbog njih bi mogla umrijeti. Morat ćete im reći da sam bio ovdje pa će ravnatelj završiti u zatvoru. Vaš zakonzabranjuje pomaganje bjeguncima."

Alfred se umiješao. „Gledaj, mladiću, to nije..."Valentina ga je presjekla odlučno odmahnuvši rukom. „Gospodin Willoughby može trunuti u zatvoru do kraja

vječnosti što se mene tiče, sve dok ja dobijem svoju kćer natrag. Nađi je, komunistu."Theo se nije uvrijedio. Ljubav nikada nije bila racionalna. Da jest, on ne bi bio s Li Mei. A tamo vani,

Changove metode traženja bit će učinkovitije od policijskih, barem dok bude mogao ostati na nogama.„Ali, policija će ga najprije htjeti ispitati", tiho je upozorio Alfred, „da sazna što.„Gubiš vrijeme, Alfrede." Theo je naslonio ruku na prijateljevo rame.

Chang je otvorio vrata.„Neka ti Bog pomogne", promrmljao je Alfred.Ali, Theo je polagao više nade u nož u Changovu rukavu.



233

Lidija je čekala. U tami. Zgrčena unutar svojih osjeta. Znala je da će u jednom trenu doći po nju, kada budu sigurnida je slaba i bespomoćna, a onda će početi sa svojom zabavom - tu je riječ upotrijebio Chang An Lo. Ta joj jepomisao kosti pretvorila u vodu.

Jedina obrana koju je imala nalazila joj se u glavi i ona je počela raditi na tome. Pripremati se. Za pitanja. Zabol. Koliko dugo će izdržati.

Golotinja. Hladnoća. Čak i potpuna tama u Kutiji. Sve joj se to prije samo nekoliko sati činilo tako važnim,tako onesposobljavajućim, ali sad ih je spremila sa strane u poseban dio u glavi. Nadišla ih je.

Sve je bilo samo stvar fokusa.

U mislima je prelazila prizore. Centimetar po centimetar. Dobre prizore. Prizore sa svojom majkom kad je bila

mala. Svijetle, sjajne prizore smijeha. Prizore ruskih priča prije spavanja i ponosnog sviranja lijeve ruke Plesalabudica na glasoviru dok je majka svirala desnu ruku. Plivanje u rijeci na vrući ljetni dan i ronjenje za kosturima

riba koje će odnijeti kući. Grudanje na školskom dvorištu s Polly.Zašto ju je Polly izdala? Lidija ju je preklinjala da to ne napravi, molila je za njezinu šutnju. A čak i ako je

Polly vjerovala da joj pomaže time što je rekla svome ocu, što je Lidija sada imala od toga? Kakvu je korist oddobrih namjera imala u metalnoj Kutiji?

Otjerala je Pollyino ime iz glave. Sada su joj trebale dobre uspomene. Potok guštera. Dodir Chang An Loovetople kože. Miris njegove kose. Njegov penis, čvrst u njezinoj ruci. U njoj. Dobra sjećanja da izgrade dobru snagu.

Može preživjeti ovo.Može.Hoće.

Zvuk je odjeknuo poput pucnja. Njezine uši, tako naviknute na tišinu, protumačile su ga krivo. Morala jenapregnuti mozak da shvati da je to bio zvuk povlačenja željeznog zasuna. Otključavanja vrata. Teških koraka nadrvu. Stepenice? Netko je silazio prema njoj. Pripremala se za ovo, prešla to u glavi tisuću puta i naučila sekontrolirati paniku. Usredotoči se. Diši.

Ali, srce joj je eksplodiralo kad ju je preplavio užas.„Halo?" dozvala je.Odgovorila joj je grlena bujica na kineskom i udarac o stranu Kutije, zvuk dlana koji udara u metal. Zašutjela

je. Najbolja stvar je bilo svjetlo. Koncentrirala se na zlatasti tračak svjetla koji je dopirao kroz šest rupa za zrak ipokušala se smiriti. To je bio samo slab odsjaj. Svijeća? Uljna lampa? Nije važno, to je bilo svjetlo. Život. Mogla jerazaznati vlastita koljena, vidjeti si ruku, masnicu na bedru. Morala je škiljiti jer su joj o či bile naviknute na

potpunu tamu, ali svejedno je htjela još. Još svjetla. Još života.Začulo se grebanje, nešto je vučeno po podu. Sjedila je mirno i slušala. Struganje metala pa glasan šum, i

odjednom je kroz rupe navrla voda. Šok je bio potpun. Brzo je gurnula lice ispod mlaza i otvorila usta. Preuzela ju je radost zbog osjećaja tekućine u ustima i ona je progutala, pohlepno i glupo. Onda ju je okus udario. Bio jegnjusan. Pun prljavštine i pijeska. Želudac joj se dignuo. Usta su joj bila puna masnoće i kisele žuči. Rukom jeobrisala jezik.

Voda je i dalje nadirala. Lidija je zaboravila na svoja usta.„Hej", povikala je. „Prestani. Dosta vode."Muški smijeh i još jedan udarac u stranu Kutije.„Molim te. Ne više vode. Qing. Molim te."Dotok vode se pojačao. Već je bila duboka desetak centimetara, a njezini su zubi cvokotali tako jako da ju je

boljelo.„Prestani!" viknula je, ali iz usta joj je izašao samo vrisak bez riječi.Koncentriraj se. Diši.



234

Duboko diši. Napuni pluća.Voda se dizala. Došla joj je do struka. Udarila je u krov. „Molim te. Quing. Molim te."Smijeh je postao glasniji. Zlurad. Veseo.Sve je krivo shvatila. Oni će je utopiti. Šum krvi u njezinim ušima bio je zaglušujući. Zašto bi je utopili? Zašto?

To nije imalo smisla.Kao poruku Chang An Lou. Ljubavi moja. Ljubavi moja.

Voda joj je došla do prsa, do vrata. Tijelo joj je postalo ledeno hladno. Osjećala se kao da je paralizirana.Prisilila se da se pokrene, sjela je s podvijenim nogama, lice pritisnula uz metal i trudila se uvlačiti zrak što dublje u

pluća. Iznenada joj je bijes razbio koncentraciju i disanje, i ona je počela nekontrolirano udarati po metalnomkrovu.

„Pusti me odavde, ti prokleti, krvožedni, bijedni ološu, ti prljavo kopile vraga. Ne želim umrijeti, ne želim,ne..."

Voda joj je došla do usta. Uvukla je posljednji atom zraka. Zadržala dah. Zatvorila oči. Voda joj se nabila unos, čvrsta kao snijeg. Grč joj je započeo u gležnjevima i krenuo gore kroz tijelo. U mislima je vidjela Chang AnLoov osmijeh kako je čeka i poljubila njegove tople usne.

Kutija se napunila do vrha.

Chang je čučao u vrtu. Blizu šupe. Tamo je bio bliže njoj. Zora je tek počela lagano krvariti po nebu iza njega, alikos je već cvrkutao svoj uspaničeni zov visoko na golom drvu vrbe. Fanqui mačka, bezbojna sjena u tami, šetala jepo rubovima smrznutog travnjaka, obilježavajući svoj teritorij, njezino gusto krzno razbarušeno od vjetra sasjevernih brežuljaka. Šupa.

Chang je već bio unutra, vidio je krv i stavio ruku u praznu zeč ju kućicu. Chu Jungu, bogu vatre i osvete,obećao je doživotne molitve i darove ako je to bila zeč ja krv. Ne Lidijina.

Ne Lidijina.Cijelu je noć proveo vani, tražeći ljude čije su oči nešto vidjele. Dvaput je upotrijebio nož jer su ga dvaput

zgrabile ruke koje su uzimale Po Chuovo srebro. Groznica mu je usporila reakcije, ali ne toliko. Munjeviti udaracpetom smrskao je nečiji bubreg, udarac tigrova šapa u vrat, nož u rebra da bude siguran. No, prije nego što su se

obojica otišla pridružiti dušama predaka, Chang im je postavljao pitanja. Gdje je Po Chu? Njegovo sjedište?Njegova skrovišta?Jedan je odgovorio i Chang je slijedio taj trag, ali on ga je odveo u crnu uličicu u kojoj se zadržavala samo smrt.

Po Chu je bio oprezan. Činilo se da se kretao, nikada dugo na jednome mjestu, lepršajući u noći kao šišmiš kojinaslućuje svaku prijetnju. Chang mu se nije mogao približiti.

„Po Chu, kunem se bogovima da ću te uloviti i natjerati te da pojedeš vlastite, krvlju natopljene iznutrice akosamo dotakneš moju djevojku lisicu."

Zaurlao je to. U zamračenim ulicama staroga grada gdje su skrivene oči vrebale iz tajnih ulaza, ali malo ih seusuđivalo pokazati lice. Iz njega i njegove oštrice dolazio je smrad krvi, i oni su to osjećali.

Chang je čekao zoru. Vlastita mu se krv činila poput olova u žilama jer je znao da s njim putuje smrt. Slijedilaga je, tiho mu tapkala za petama, njezin gnjusan dah hladan na njegovu vratu, najprije do Tan Waha, i sada do

Lidije. Znao je da će ona umrijeti. Čak i ako ga je Po Chu htio ponovno zarobiti pa nju koristio kao mamac, onajkurvin sin Feng Tu Hong svejedno bi uživao u njezinoj smrti. Prerezao bi joj vrat kad bi bio gotov s njom, da kazniChanga što ga je osramotio. Kad bi i na jednu sekundu vjerovao da bi je Po Chu oslobodio u zamjenu za njega, biobi ondje na koljenima, s nožem bačenim na zemlju. Ali ne. Po Chu bi ih ubio oboje. Nakon što bi mu dosadili.

Chang je zgrabio busen slabašne, ledene trave, iščupao je iz zemlje i ugurao si je u usta, da zatomi vrisak bolikoji mu je parao grudi. Voljeti nekoga značilo je rasparati si srce, učiniti ga mekanim i pulsirajućim kad bi ga vranedošle rastrgati svojim surovim kljunovima. Spustio je glavu u ruke. Zavoja više nije bilo. Zbog ljubavi je čovjekpostajao ranjiv kao mače koje spava na leđima, njegov nježan trbuh izložen prema svijetu. Tako se on osjećao.Tako nemoćan. Kako se mogao boriti kad je želio jedino zaštititi nju? Ne Kinu. Samo nju.

Zagrizao je ono otvoreno mjesto na ruci gdje se prije nalazio prst i osjetio kako mu se bol zabija u mozak, ali seni onda nije mogao osloboditi udice koja ga je držala. Podsjetio se na Mao Tse-tungovu doktrinu o tome da se

potrebe Pojedinca moraju potisnuti za dobro Cjeline. U glavi je znao da je to jedini put za napredak, ali u ovom mu je trenutku glava bila korisna koliko i magarac u kockarnici.

On je bio i um i snaga komunističke borbe.Ona je samo djevojka. Fanqui djevojka.



235

No, postojao je jedan posljednji način kako bi je mogao naći. Spasiti je. Iako će on sam sigurno umrijeti. Bi lito bilo previše sebično? Dati vlastiti život za djevojku koju je volio umjesto za zemlju koju je volio.

Lidija, reci im što žele č uti. Nemoj pokazivati zube.Pljunuo je na travu. Ustao i odšepesao u sivo svjetlo jutra.



236

Još su dvaput izveli trik s vodom. Svaki put dulje. Pluća su joj gorjela. Povra

ćala je prljavštinu. O

čajni

čki hvatalazrak. Vid joj se mutio. Iako je htjela umrijeti, ipak se svaki put borila za život kao divlja životinja.

Muškarac sa zluradim smijehom uživao je u svom poslu. Neprestano je udarao u zidove Kutije i blebetao nakreštavom kineskom. Tek kad je bila sigurna da će se ovaj put uistinu utopiti, kad su zvijezde zabljesnule u crnomtunelu koji joj je ispunjavao glavu, a vatra joj opržila pluća, tek je tada otrčao do druge strane Kutije i izvukao uskuletvicu ispod nje. Voda je prokuljala van, a ona se polumrtva sklupčala na podu. Sve ju je boljelo.

Jedva je primijetila kad su joj popustila crijeva.

Izgubila je pojam o vremenu.Povremeno si je štipala obraz da provjeri je li još uvijek živa. Je li još uvijek Lidija Ivanova.Počela je sumnjati u to.

Kad se zasun ponovno otvorio, cijelo joj se tijelo trznulo. Koraci na stepenicama. Prisilila je pluća da uvuku zrak,duboko unutra, puneći čak i sićušne mjehuriće na kraju svake plućne cjevčice. Disala je brzo i pohlepno. Prije negošto je došla voda. Koža joj je obamrla od hladnoće. Od panike. Čučnula je. Spremna.

No, ovaj se put nije čuo zvuk dovlačenja cijevi nego škripa nečega drvenog po podu. Treperavo svjetlo sepojačalo.

Što sada?Koncentriraj se. Diši. Nemoj plakati.Svijet joj se odjednom promijenio. Krov je odletio. Nečija ruka posegnula je unutra i zgrabila je za kosu,

čupajući je iz korijenja, povlačeći je na noge. Njezino ukočeno tijelo je sporo reagiralo i osiguralo joj udarac prekouha. Ugledala je šiljato lice Kineza s maslinastom kožom i blizu smještenim, crnim očima. Zubi su mu bili crveni i

ona je na jedan izbezumljeni trenutak pomislila da je to bila krv, da je taj čovjek jeo živo stvorenje, a onda jevidjela da je žvakao nekakve tamnocrvene sjemenke koje je držao u slobodnoj ruci.

„Guo lai! Gi nu." Izvukao ju je iz Kutije i ona se ogledala oko sebe, očiju stisnutih protiv blijedog svjetla. Imala je pravo. Bila je

u podrumu. Dva štakora su zastala u kutu i pogledala je dok su im se brkovi trzali. Kutija je bila metalna kocka nadrvenom podnožju s odvodom ispod njega i malim ljestvama naslonjenim na jednoj strani. Pala je s ljestava jer su

joj stopala bila previše ukočena da bi je nosila. Ne plač i. Ne moli.Pljuni gadu u lice.

Nije plakala. Nije molila. Nije mu pljunula u lice. Radila je ono što su joj rekli. Njezin joj je mučitelj stavio drveneokove na zglobove te oko vrata uže pa ju je poput psa poveo iz podruma, kroz uski, vlažan prolaz koji je s obje

strane bio zatvoren zidovima, kao nekakav prolaz između zgrada. Uz stepenice. Nabrojala ih je pet. Da pokušapobjeći? Ovdje?

Ali, trebala joj je sva snaga samo da hoda uspravno. Kad bi posrnula ili zastala, muškarac je povlačio uže takosilovito da mu se nije ni pomišljala oduprijeti, a i znala je da joj je tijelo olupina. Zna či. Ne. Još nema bijega.Čovjek s uskim licem otvorio je vrata.

Toplina.To je osjetila prvo. Preplavila joj je kožu, svileni, zlatni valovi topline, i isisala joj hladnoću iz kostiju. Gotovo

je zaplakala od užitka. Osjetila je iznenadni nalet zahvalnosti prema ljudima koji su je zarobili jer su joj dali tutoplinu, ali je dio njezina mozga inzistirao da je to ludost. Mrzila ih je. Mrzila.

Zatim je došla buka. Soba je bila tako puna zvukova da joj se zavrtjelo u glavi. Jaki glasovi. Glasan smijeh.Odjekivao je u njezinu šupljem mozgu, a blještava svjetla napadala su joj očne jabučice. Zaškiljila je dok joj se očinisu prilagodile i pokušala razabrati u kakvom se prostoru nalazila. Velika prostorija s visokim stropom, ukrasnerezbarije koje su je promatrale s oslikanih greda, crvene pločice s uzorcima ispod njezinih bosih nogu, mali prozori



237

s rešetkama. Uza zidove, prekrivene bogato izvezenim draperijama, bile su poredane drvene klupe. Mnogo kineskihlica. Izrugivanje. Upiranje prstima. Pljuvanje. Posvuda crne figure. Previše crnila. Previše smrti.

Činjenica da na sebi nije imala ništa osim lisica i užeta oko vrata nije ju uznemiravala. Nadišla je to. Nijemarila za svoju golotinju pred njima ništa više nego da je stajala ispred čopora divljih pasa.

Stisnuta šaka lijeno joj je poletjela prema licu. Ona se sagnula i šaka je promašila. Lica u prostoriji rascijepilasu se u široke, crvene šupljine smijeha, ali čovjeku koji ju je pokušao udariti to nije bilo smiješno. Bio je širok uprsima, čvrste građe, mesnatog lica i glatke, masne kože. Lidija nikada nije mogla procijeniti dob Kineza, ali činilo

joj se da ima oko trideset godina. Imao je visoko čelo, tamne, nadurene usne i autoritativno držanje. Iznenadila sešto je bio odjeven u pristojno, crno zapadnjačko odijelo. To joj je dalo nadu. Stao je ispred nje i opsovao nakineskom.

„Ti prljava drolja govnojeda bez prstiju." Engleske riječi su je prenerazile. „Ti izgubiti prste isto. I oči. I bijele,gadne grudi. Ja baciti štakorima u podrumu."

Prijetnje nisu dolazile od čovjeka glatke kože već od dječaka od nekih četrnaest ili petnaest godina, duge,nestašne kose i nervoznih očiju, koji je izgovarao riječi bez ikakvih emocija. Stajao je iza velikog muškarca koji ju

je psovao i njezinu je usporenome mozgu sinulo da je dječak bio prevoditelj koji je ponavljao riječi svojegagospodara.

Prebacila je pogled natrag na gospodara i odjednom su se kotačići u njezinoj glavi počeli brže okretati.Prepoznala ga je. S kineskog sprovoda na koji ju je Chang odveo. To je bio onaj čovjek u bijelom koji se bacao na

zemlju iza kovčega. Yueshengov brat. Feng Tu Hongov sin. Po Chu, glavom i bradom. Pljunula ga je, čovjeka koji je mučio Chang An Loa. On ju je snažno udario i zarežao, „Ni ei xi xue hui vhun." „Ti naučiti poštovanja", preveo je dječak.„Oslobodi me", prosiktala je i osjetila okus krvi u ustima.„Ti odgovarati na pitanje."„Ja sam kći važnoga britanskog novinskog magnata. Odmah me oslobodi ili će se britanska vojska pojaviti sa

svojim puškama i..."„Bao chi!" „Tišina", odjeknuo je dječak.Muškarac ju je zgrabio za kosu i povukao joj glavu unatrag. Zaurlao joj je nešto u lice, njegov dah kiseo od

alkohola, a tamni mu je pogled lutao po njezinim grudima i vratu, dolje do bedara i... Zatvorila je oči u pokušaju da

ga izbaci iz glave.Tada joj je pustio kosu, posegnuo prema dolje i iščupao pramen stidnih dlaka. Bol je bila oštra, ali kratka; nijevrisnula. Podigao je bakreni uvojak kao trofej, da ga svi vide, a muškarci poredani uza zidove po čeli suodobravajuće klicati. Ona se sjetila da je Chang An Lo uvijao te iste dlake oko svojih preostalih prstiju i nazvao ihnjezinim lisič jim plamenovima. No, ono što ju je još više uznemirilo bile su njezine podlaktice koje je načasugledala kad se borila da si oslobodi ruke. Koža joj je bila prekrivena ugrizima. To su bili otisci njezinih zuba koje

je ostavila kad je u mraku Kutije glodala vlastitu ruku. Kao lisica u zamci. To ju je uplašilo.Natjerala se da se ispravi. „Sir Edward Carlisle će te živog oderati zbog ovoga."Dječak je preveo. Po Chu se nasmijao. „Zai na? Gdje Chang An Lo?"„Ne znam."„Da. Ti znati. Ti reći."

„Ne. Ne znam. Pobjegao je kad su došli kuomintanški vojnici."„Ti lagati."Ne. Bu." „Da."Svaki put kad su riječi došle od Po Chua, dječak je tiho ponavljao za njim na engleskom.„Reći istinu."Ovaj put, pitanje je došlo uz šamar.„Reći istinu." Još jedan šamar. „Reći istinu." Pljus. Pljus. Pljus. Opet. Opet. Prestala je brojati.Usnica joj se rascijepila. Svijet se zacrvenio. U ušima joj je brujalo.Pljus. Pljus.Jače. Vrh noža lagano joj je zarezao kut lijevog kapka i kliznuo uz donji rub oka kao da će ga iskopati. „Mrtav

je." Vrisnula je.

Nož se zaustavio. Šamari su prestali. Ona je ponovno počela disati. Kratki, uspani

čeni dahtaji.„Kada mrtav?" zahtijevao je Po Chu. Na engleskom. Ali, ona je to jedva primijetila. Mozak joj je bio previše

zaokupljen drugim stvarima.„Kako mrtav?" Povukao je nož u krug oko jedne dojke i ona je osjetila ubod koji joj je pustio krv.



238

„Od bolesti."„Shen meshi hou? Kada?"„U subotu. Odvela sam ga do dokova. Njegovala ga... U jednoj staroj daščari... umro je." Suze su joj krenule

niz obraze. To joj nije bilo teško.Dječak je preveo, ali činilo se da su suze bile to što je uvjerilo Po Chua. Prepredeno se nasmiješio i zakoračio

natrag, s trzajem ruke bacio nož u zrak i u padu ga ležerno uhvatio za dršku od slonovače. Zagledao se u nju.„Guo lai."

„Doći", rekao je dje

čak.Po Chu je zgrabio uže pričvršćeno oko njezina vrata i odvukao je preko sobe prema paravanu koji je zatvarao

jedan kut. Oči su joj se prikovale za njegovu oplatu ukrašenu lapis lazulijem i koraljima, slonovačom i sedefom.Usjekla ga je u pamćenje. Ako će je ovaj gad oslijepiti, posljednji trenutak vida morat će joj dugo trajati.

„Vidi, gi nu." Po Chu gurnuo je paravan u stranu.Vidjela je. I poželjela da se utopila u Kutiji.Na stolu, uredno posloženi kao kirurški instrumenti u dvorani za operacije, ležala su dva reda alata. Teška

kliješta i sječiva, neka nazubljena, a neka s vrhovima oštrim poput igle, maleni čekići sa širokim vrhovima, lanci,kožnati ovratnici i lisice. Pogled joj je privukao komad metala s dugačkom, uskom lopaticom na kraju i punomdrvenom drškom. Ni u najluđim snovima nije mogla zamisliti čemu je to služilo.

Unutarnji su joj se organi pretvorili u tekućinu. Više ništa nije radilo. Disanje joj je se zaustavilo. Osjećala je

kako joj topla tekućina te

če niz stražnji dio bedara i znala da to njezino tijelo pokušava izbaciti strah iz sebe. Nijeosjećala sram. To je već odavno bilo iza nje.

„Vidi, gi nu", ponovio je Po Chu. „Smrdljiva kurva. Vidi."Uši su joj još funkcionirale. Čule su iščekivanje u njegovu glasu.„Reći istinu."Kimnula je.„Gdje Chang An Lo?"„Mrtav."On je uzeo teška kliješta sa željeznim zubima, ležerno ih odmjerio, nabrao svoje teške, crne obrve u izrazu

koncentracije, i stavio joj metalne zube oko bradavice. Stisnuo je.Ona je vrisnula.

Krv, jarkocrvena poput laka za nokte. Goruća bol u dojci. Vrisnula je od bijesa i mržnje, zaurlala mu u lice ibila bi se bacila na njega i izgrizla mu oči da uže oko njezina vrata nije bilo čvrsto potegnuto u drugom smjeru.

„Dobro." Po Chu se hladno nasmiješio, a brada mu je bila poprskana krvlju. „Sad reći istinu."



239

Bili su grubi. Sive uniforme svuda po njemu, kao muhe. Udarac ruke u rebra, čizme u prepone, ali Chang An Lonije uzvraćao. Tek kad mu se kundak puške zabio u ranjenu ruku, on je pljunuo na njih, ali ništa više. StožerKuomintanga nalazio se u novoj betonskoj stražarnici na kraju starog Junchowa, skriven u sjeni visokih kamenihzidova, a na ulazu su stajala dva mlada, neiskusna kineska časnika, gorljivi da zadive svoje nadređene. Kad jeChang iznenada izronio ispred njih iz jutarnje magle, njihove su se oči raširile od iznenađenja. Zatopotali sučizmama i podigli puške, očekujući nevolju, ali kad je nije bilo, brzo su ga odveli u ured svoga nadređenog.

„Ti si onaj komunistički pas kojega lovimo", s užitkom je rekao kuomintanški časnik. „Ja sam satnik Wah."Skinuo je kapu, bacio je u stranu i pročeprkao po kaotičnoj hrpi papira na svom stolu. Nakon trenutka

zbunjenosti, okomio se na jedan list papira i pažljivo ga proučio. To je bio dosta neodređen prikaz Changova lica,vješto nacrtan, koji je očito bio poslan svim sjedištima kineske vojske i policijskim stanicama. Chang se gorko

zapitao koji im je od njegovih prijatelja učinio tu uslugu i koliko je dobio za to.Satnik Wah promatrao je Changa opakim, hladnokrvnim očima i zapalio tanku cigaru. „Najprije ćemo te

ispitati, ti smrdljivi štakore, a onda će sudac narediti tvoju smrt. Svi vi komunisti ste kukavice koje pužete potrbuhu, kao crvi pod našim nogama. Tvoje pogubljenje je neminovno, stoga nemoj pogoršavati bol Kinebezvrijednom odanošću izgubljenom cilju. Tako mi velikog Bude, oslobodit ćemo našu zemlju štetočina kao što stevi."

Čak i s rukama u lisicama i s groznicom u krvi, Chang je znao da je tom čovjeku mogao nabiti zube niz grloprije nego što bi vojnik na vratima uspio povući pištolj. Bio je u napasti. Ali, kako bi metak u čelo pomogao Lidiji?

„Cijenjeni satniče", rekao je uz ponizan naklon. „Ja uistinu imam informacije za vas, kao što ste tako mudrozaključili, ali dat ću ih samo jednom čovjeku."

Usne satnika Waha živčano su se stisnule. „Bilo bi ti pametno da ih daš meni", rekao je oštrim tonom. Ustao je

na noge, visok i vitak u svojoj prašnjavoj sivoj uniformi, i prijeteći se nagnuo nad stol. „Učini kako ti je naređenoili će tvoja smrt biti spora."

„Samo jednom čovjeku", tiho je rekao Chang. „Rusu. Onom čije riječi Kuomintang sluša."Satnikovo lice se promijenilo. Uvukao je obraze i rukom si protrljao kozičavu bradu, a oči su mu postale

zamišljene. Odgrizao je kraj cigare i ispljunuo ga na pod.„Mislim", rekao je, „da ću te odmah ubiti."„Ako to napravite, obećavam vam da će vas Rus dati izbičevati do kosti", uz naklon je promrmljao Chang.



240

Predenje moćnog motora je prestalo i Rolls-Royce se zaustavio uz pločnik. Theo je ušao unutra i udahnuo bogati

miris kože i novca.„Dobar dan želim, Feng Tu Hong."„Molio si za moje vrijeme, Willbee. Evo me. Slušam."Theo je udobno kliznuo na stražnje sjedalo boje kestena kraj Fenga i pogledao svog neprijatelja. Feng je bio

odjeven u dugi sivi kaput sa širokim srebrnim krznenim ovratnikom i blijedosive rukavice od jareće kože, ali čak jei u svoj toj raskoši izgledao kao bivol spreman da napadne. Theo se osmjehnuo.

„Dobro izgledaš, Feng."„Možda tako izgledam, ali nisam dobro."„Cijenim što si izdvojio nekoliko trenutaka iz svoga užurbanog dana."„Svaki dan je užurban za čovjeka poput mene, koji ima toliko stvari kojima se mora posvetiti bez sina da mu

bude desna ruka."Theo se zagledao kroz staklenu pregradu u stražnju stranu vozačeve glave. Vani je nekoliko pahulja plesalo na

vjetru. Feng je načeo temu, ali svejedno je morao biti oprezan kako će nastaviti.„Žao mi je što čujem da Po Chu više ne pripada tvom kućanstvu. Očevo srce sigurno je teško kad ga njegov

jedini sin napusti uz teške riječi."„Kći ili sin. Očevo srce krvari." „Zbog Po Chua sam i došao." „On je bezvrijedni crv koji pripada u kanalizaciji."„Bojim se da će se uskoro naći u zatvoru, ne u kanalizaciji." Feng se uvukao još dublje u krzneni ovratnik i ošinuoga pogledom. „Lažeš."

„Ne, Feng Tu Hong. Govorim istinu. Tvoj sin je oteo fanqui djevojku. Ona je kći britanskog novinara koji ćeposlati svu moć britanske vojske na glave Kineza u Junchowu ako djevojka ne bude odmah oslobođena."

Fengova golema ruka stegnula je štap od slonovače koji mu je ležao na krilu. Theo je od Li Mei čuo da se

unutra krio mač, iako sam nikada nije vidio tanku oštricu. A nije ni želio. Feng je teško disao, ali nije odgovorio.„Takva netrpeljivost", nastavio je Theo, „između naših naroda bila bi loša za tvoj... posao."

Feng je frknuo. „Što želiš, Willbee?"„Želim znati gdje je Po Chu drži."„Ha, uzeo si mi kćer, a sada mi hoćeš uzeti i sina. Čuvaj se, Englezu, da ja ne bih uzeo tvoju glavu."„Ne, Feng. Djevojka je ta koju želim, ne tvoj sin. Ako je uspijem brzo osloboditi, Po Chu neće nastradati.

Došao sam te upozoriti na opasnost u kojoj se nalazi."Feng je okrenuo svoje mrko lice na drugu stranu i zagledao se kroz prozor, no nije ništa vidio. Na suprotnom

pločniku, akrobat je balansirao na štulama dok je majmun u crvenoj jakni, mršav kao šibica, pružao šalicu tražećinovac. Vozač mu je dao novčić.

„Moj je sin odbio poslušnost, Willbee. Isto kao i njegov brat, Yue-sheng, prije njega, i moja kći prije toga.

Prognan je iz moje kuće, ali... to mi zadaje bol, Willbee, jer ne mogu dobiti više sinova koliko god mlade i so

čnebile djeve koje zadovoljavam. Moja batina je još voljna, ali sjeme je smežurano i osušeno usprkos tigrovu mesu

koje jedem. Starim." Rukom je prešao preko svoje glatke kose, s gađenjem dodirnuvši posijedjele sljepoočnice.„Trebam svog sina."

„Britanski sud će ga objesiti."Feng se okrenuo natrag prema Theu, a oči su mu bile mutne od očaja. „Trebam ga živog, bezvrijedan kakav

jest."„Još uvijek ima nade ako djevojku nađem brzo, prije nego što se vlast upetlja."Feng se nagnuo bliže Theu koji se trudio vlastiti bijes zadržati podalje od svog lica. Nije zaboravio da je taj

čovjek Li Mei prouzročio toliko boli te uzrokovao Theove probleme s Masonom.„U redu, Willbee. Vjerujem ti jer nemam izbora. Po Chu je previše oprezan da bi pustio da mu se moji ljudi

približe, ali s tobom je drugačije. Možda možeš razgovarati s njim jer u tebi neće vidjeti prijetnju." Duboki je uzdahprošao kroz stegnute mišiće njegova tijela. „Doušnici mi kažu da se on i njegovi sljedbenici skrivaju u jednojseoskoj kući. Blizu Sedam šuma, istočno od grada." Crne su se oči prikovale za Thea. „Spasi ga, učitelju. Zbogmene. Zbog njegova oca."



241

Theo je kimnuo. „Kad ovo bude gotovo, ako Po Chu preživi, odredit ću svoju cijenu." Izašao je iz automobila.

„Alfrede."„Hvala Gospodu da si došao, Theo." Inače uvijek uredan, Alfred je izgledao zapušteno; jakna mu je bila

zgužvana, a ispod naočala imao je tamne krugove. „Jesi li uspio?"„Imam novosti."„Našao si je?"„Ne još." Theo je odmahnuo glavom i prihvatio viski koji mu je Alfred pružio. „Kako joj je majka?"

„Izvan sebe od bijesa. Dobri Bože, ne mogu je gledati u takvoj agoniji. Policija je potpuno beskorisna, tako suspori."„Nisi ih još trebao uvlačiti u ovo."„Oprosti, prijatelju, no morao sam. Ali gle, nisam im rekao da je Lidijin kineski prijatelj komunisti čki

bjegunac, tako da se ti ne bi trebao bojati ikakvih optužbi. Reci brzo, kakve novosti imaš?"„Seoska kuća. Tamo je drže." Theo nije bio sigurna koliko smije otkriti Alfredu jer nije htio da policija dobije

tu informaciju, ali znao je da će mu trebati podrška. „Ja idem onamo da se pokušam nagoditi s Po Chuom."Vraški dobro."„Ideš li sa mnom?"„Naravno."„Ponesi pištolj."

„Alfrede, slušaj me, povedi i Lava Popkova."„Koga?"„Ne budi glup, sigurno ga se sjećaš. Onaj pijani Rus koji nam je uletio na svadbu. Znam gdje živi i mogu

odmah nekoga poslati da ga dovede."„Ah, da. U redu. Dobra ideja. To je velik momak."„Čuvajte se, obojica. Ne želim da mi muž pogine, gospodine Willoughby."„Ne brini, Valentina. Vratit ću se, ako Bog da. S Lidijom. Ona je sada i moja kći.",,Oh, Alfrede, ako uspiješ, ljubit ću tlo po kojem hodaš dok ne umrem... dao to Bog ili ne. Dođi ovamo."„Polako, stara curo. Theo nas gleda."„Nek gleda."

Cesta je bila neravna i tako izlokana rupama da je gotovo otkinula karter s Theova Morris Cowleya. To je ustvaribio tek kolni put kroz polja koja su se, gola i siva, protezala prema horizontu. U proljeće bi sačinjavala zeleni pojasmlade pšenice, ali su sada, zimi, izgledala kao more pepela. Siv prizor pod jednako sivim nebom. Theo je opsovao i

jedva uspio volan okrenuti ulijevo, da izbjegne još jednu rupu. Kraj njega, Alfred je u tišini pušio svoju lulu i Thea je nervirala smirenost svakog dima. Njegovo srce lupalo je kao parni čekić. Dovraga, da je bar popušio svoju luluprije polaska, lulu snova da mu smiri živce.

„Alfrede, budi dobar i ugasi te vražje dimne signale, hoćeš li?"Alfred ga je na trenutak pogledao prije nego što je spustio prozor i bacio lulu van na kameniti put. „Bolje?"Theo nije odgovorio, samo se usredotočio na cestu. Na stražnjem sjedalu, veliki Rus glasno se nasmijao i

nagnuo naprijed u iščekivanju.

Cesta se pretvorila u kozji put pa su ostavili automobil iza nekoliko jadnih borova koje je Feng Tu Hong nazvaošumom. Pješice su krenuli do drugog kraja šumarka i čučnuli da promotre imanje koje je ležalo nekih petsto metaraispred njih. Sastojalo se od skupine drvenih jednokatnica koje su zauzimale tri strane kvadrata, dvorišta u sredini ičetvrte strane, po kojoj se protezao okrečeni kameni zid s visokim, zasvođenim hrastovim vratima od punog drva.

Po Theovu satu, čekali su trideset minuta. Iznenada se iz sivih oblaka pojavilo jato očerupanih vrana i sletjelona ravno, beživotno tlo ispred kuće gdje su se počele tražiti crve i kočoperiti se ukočenih nogu, poput staraca. Kad

je jedna vrana istegnula vrat prema gore i uzletjela, oštro grakćući i kružeći oko glava fanquija, Theo se nadao da tonije bio znak.

„Ništa", prasnuo je kad je Alfredov sat otkucao dva sata. Oboje su zurili u kapiju, mislima je tjeraju ći da se

otvori. „Ne preostaje nam drugo nego da odemo pogledati. Po Chu i ja imamo nekih neriješenih računa."„Ti znaš tog čovjeka?"„O, da. On je Li Mein brat."„Trebao si mi reći."



242

„Sad ti kažem."„Znači, ovo je osobno?"„Ne, ovdje sam zbog Lidije."„Aha."

Jednooki Rus naglo se stresao i nezgrapno uspravio na noge, skriven iza skupine stabala. Njegovo crno okofiksiralo je najprije Alfreda, zatim Thea. „Zhdite zdes", rekao je. „Vi ovdje." Pokazao je na Theov sat i označioprolaz vremena. „Jedan." Podignuo je debeli kažiprst pun ožiljaka. „Jedan. Vi ovdje."

„Jedan sat?"„Da." Kimnuo je Lav.„Želiš da ostanemo ovdje sat vremena?"„Da."„I onda?" pitao je Alfred.„Vi... tamo." Lav Popkov pokazao je prema kapiji. „A ti? Gdje ćeš ti biti?"Rus je raširio usne, otkrivajući snažne zube ispod crne brade, zarežao nešto na svome jeziku i odšuljao se

dublje u šumarak. U svojoj prljavoj krznenoj kapi i dugom sivom kaputu, stopio se s okolinom nakon samonekoliko koraka.

„Isuse Kriste", promrmljao je Theo i spremio se na čekanje.Alfred je skinuo naočale i pedantno ih očistio.

Theo je zalupao po hrastovim vratima. Alfred je pozvonio na brončano zvonce koje je visjelo na lancu s jednestrane vrata i gotovo se odmah otvorio uski prorez u visini lica. Ugledali su par kineskih o čiju, od kojih je jednobilo mrenasto, a drugo nervozno.

„Došao sam vidjeti Feng Po Chua", žustro je rekao Theo na mandarinskom. Obavijesti svoga gospodara da ječasni Tiyo Willbee ovdje. I požuri. Ovdje je hladno ko dah samog vraga."

Oči u prorezu su se raširile i uznemireno prešle s Thea na Alfreda i natrag. „Ne ovdje", rekao je i naglo zatvorioprorez.

Alfred je šakom udario po vratima tako da su se zatresla. „Otvaraj, proklet bio."Na njihovo iznenađenje, odgovorio im je zvuk okretanja ključa i povlačenja teških zasuna na vrhu i dnu

hrastovih vrata koja su se otvorila. Ispred njih je stariji Kinez s dugom, staromodnom pletenicom ležao u nesvijesti,

dok je kraj vrata stajao bradati muškarac s cjepanicom u ruci.„Lave Popkove!" uzviknuo je Alfred. „Kako...?"„Nije važno kako je provalio unutra", požurivao ga je Theo. „Hajdemo pretražiti ovo mjesto."Izvukao je pištolj. Rus je iz remena izvadio nekoliko dobro podmazanih samokresa, a Alfred je svojim malim

Smith & Wessonom nesigurno mahnuo prema zgradama. Theo je osjetio udarac adrenalina u želucu. Gotovo kaokrijumčarenje opijuma na rijeci Peiho u olujnoj noći. Potrčao je prema prvim vratima, ali je našao samo prazneprostorije. Sve su temeljito pretražili, svaku zgradu i trošnu šupu. Lidija nije bila tamo. Seljak, njegova dva velikasina i šačica žena bili su jedini stanari. Jedna od mlađih žena spremno je priznala: „Feng Po Chu je otišao. Prije dvadana. Poveo svoje popišane ljude sa sobom." Rus je ispustio frustrirani urlik. Zakasnili su.



243

Lidija je čvrsto prigrlila bol u svojoj dojci. Sjedila je skvrčenih koljena i rukom snažno pritiskala ranu da zaustavikrvarenje. Nikada nije očekivala da će joj biti drago što se vratila u Kutiju, ali bilo joj je. Plakala je od olakšanjakad su je ponovno zaključali u tamu.

Držala se svoje priče. Chang An Lo je bio mrtav. Ako uspije uvjeriti Po Chua, možda može i preživjeti. Ne. Nemoj razmišljati o tome. To je predaleko. Misli samo na sljedeći trenutak. Misli na sadašnjost.

Udario ju je još nekoliko puta, ali to je bilo sve. Kao da je prizor i miris krvi, njezin okus kad si je polizaobradu, zadovoljio nekakvu potrebu u njemu. Zasad. No, kao i svaki ovisnik, i on će se vratiti po još. Bradavica joj

je pulsirala, ali bol joj je upalila nekakav prekidač u glavi i probudila je iz obamrlosti u koju je polako klizila, ukojoj ju je Smrt čekala sa smiješkom i otvorenim rukama. Život je bio kompliciraniji. Teži. A bol je značila život.Zato se uvjeravala da je bol dobra.

Chang An Lo.

Mama.Sun Yat-sen.Čak i Alfred.Njezina nejaka vojska lica koja su mogla odagnati strah.I Polly. Lice njezine prijateljice pojavilo se nevoljko, ali se pojavilo.

Mogu ja to. Mogu. Preživljavanje. To mi dobro ide.

Zvuk zasuna na vrhu stepenica.Počela je duboko disati, spremna na vodu. Ali, ovi su koraci bili drugačiji, teži, nesigurni. Osjetila je da joj

panika zatvara grlo. Prigušeno svjetlo koje je dopiralo kroz rupe postalo je jače, a koraci su se približili. Zurila jegore u rupe. Što će biti ovaj put? Voda? Vrelo ulje? Kiselina? Išta?

Krov je odletio. Trepnula je. Ruka ju je zgrabila za kosu. Koljena kao da su joj bila zabetonirana, ali ona serukama odgurnula o zidove Kutije i uspjela stati na noge. Netko ju je odmah povukao preko ruba i ona senekontrolirano srušila na prljavi podrumski pod. Muškarac se nasmijao. Pokušala je ustati, i pala. Ponovno smijeh.Raskalašen i pakostan. Udarac čizme u golu stražnjicu tjerao ju je da pokuša još jednom i ovaj put je uspjela. Znala

je tko je bio njezin mučitelj i prije nego što mu je vidjela lice. Po Chu. Vratio se po još.Ali, ovaj je put bilo drugačije. Bio je pijan. I sam.Osjećala je miris alkohola, maotai u dahu i u znoju na njegovoj glatkoj koži, u treperenju njegovih mišića.

Pustio joj je kosu i zgrabio je za ruku, gurnuvši je natrag uz vlažan, zemljani zid. Znala je što slijedi. Usta su mupronašla njezina, zagrizle u meso, a ona je pustila da joj njegov veliki, mekani jezik uđe u usta i klizne niz grlo.Nije mogla disati. Gušila se.

Njegov smijeh zvučao je kao njištanje konja. Jedna snažna ruka zgrabila ju je za zglob dok ju je njegovo tijelo

prignječilo uza zid, gurajući bokove u njezine, a druga mu se ruka probila među njezine noge. Koža joj se naježileod njegova dodira, ali nije se opirala već mu je slobodnom rukom milovala široka leđa. Duboko je disao dok su muse usta spustila na njezine grudi i usisala joj ranu, šaljući joj signale boli u mozak, ali ona ga je nastavila gladiti,mijaukati, izvijati se prema njemu dok joj je ruka lutala. Dolje prema bokovima. U hlače.

Gadio joj se njegov uzdah užitka kad ga je uhvatila za nabrekli penis, ali napokon joj je oslobodio drugi zglob iomotao joj ruku oko golog struka. Privukao ju je k sebi i spustio si hlače, olakšavajući joj. Jedna joj je ruka bila nanjegovu penisu, da mu odvrati pažnju, dok joj je druga skliznula u njegovu jaknu, gdje je mogla osjetiti tvrduizbočinu futrole s pištoljem ispod njegove lijeve ruke.

Raširila je noge.Isti je tren gurnuo kukove prema njoj. U jednom brzom pokretom izvukla je pištolj, pritisnula mu cijev uz rebra ipovukla okidač. Ništa se nije dogodilo.

Po Chu je vrisnuo nešto na kineskom, zapljuvavši joj lice, i posegnuo za pištoljem, ali ona se izmaknula iteškim ga metalom pogodila u glavu. Srušio se. Pao na koljena. No, ruke su mu još uvijek bile na njoj, a počeo se idizati, grčevito se držeći za nju, zabadajući joj prste u bokove.



244

Prestala je disati, ali glava joj je bila čista. Ako ne završi što je počela, mrtva je.Ti bi ubila č ovjeka. Kad bi morala. Changove riječi odjekivale su u njezinim ušima.Potražila je kočnicu pištolja. Uperila mu cijev ravno u lice. Opalila.Od eksplozije joj je zazvonilo u glavi, a Po Chu je odletio na pod. Pod nesigurnim svjetlom uljne lampe iznad

stepenica vidjela je da mu se lice pretvorilo u krater iz kojeg je curila crna tekućina s blistavim komadićima bijelekosti. Lidija je zinula. Pištolj joj se tresao u ruci. Ali, umjesto užasa koji je očekivala, osjetila je samo duboko,instinktivno zadovoljstvo koje joj je izašlo iz usta kao glasni ratni poklič.

Počela je tr

čati.

Hodnici su je zbunjivali. Lutala je i krivudala, tražeći vrata koja će je odvesti van, ali svaka koja je otvorila vodilasu samo u druge sobe. Glasovi iza nje. Pucala je u njihove sjene. Pa opet i opet. Metak joj je okrznuo rame. Bacilase u jednu sobu u kojoj se dvoje male kineske djece šćućurilo ispod tigrove kože, podigla stolicu i bacila je uprozor. Eksplozija stakla i roleta. Hladan zrak ušao je unutra.

Skočila je kroz otvor, maglovito svjesna boli u stopalima, i našla se u vrtu u kojem je zimsko povrće raslo uurednim gredicama. Iznenadilo ju je što vani nije bio mrak već maglovito sivo svjetlo, ali nije imala pojma je lisumrak ili zora. Još joj je jedan metak prozujao kroz kosu. Okrenula se i pucala bez ciljanja. Tr či. Trčala je. Pomekoj zemlji. Kroz štale. Konji. Psi koji laju. Trči. Van. Na otvoreno. Polja, staza, drveće. Još pucnjeva i muškarciiza nje, bliže. Onda odjednom masivan zid kineskih lica ispred nje. Zgrabile su je nečije ruke. Ne, ne sad.

Ne sad kad je bila slobodna.„Ne", vrisnula je i podigla pištolj prema njegovu licu.„Lidija. To sam ja."Prestala je vrištati. Spustila pištolj. Zaškiljila prema izmaglici koja je skrivala lice. Sive uniforme svuda oko

nje.„Evo." Kaput prebačen preko njezina drhtavog, nagog tijela. ,,U redu je. Sad si sigurna."Zbunjeno je trepnula. Crte lice posložile su se u poznatu sliku. „Alekseju Serove", uzdahnula je i povratila mu

po prsima.



245

„Mama."„Što je, draga?"„Ne moraš sjediti ovdje cijelu noć."„Ššš, spavaj."„Ja sam dobro, znaš."„Naravno da jesi. A sad zatvori oči i snivaj slatke snove."Valentina je sjedila na niskoj stolici kraj Lidijina kreveta, s laktovima na poplunu, podbočivši bradu, pogleda

uprta u lice svoje kćeri. Izgledala je umorno, a oko očiju i usta je imala finu mrežu sivih linija. Prvi je put Lidijavidjela kako će joj majka izgledati kad bude stara i sijeda. Brzo joj se nasmiješila. Obje su znale da su joj snovi bilisve samo ne slatki. U bolnici, liječnici su joj davali nešto što joj je otupljivalo i bol i misli, ali nije spre čavalo noćnemore pa je sad odbijala sve pilule i radije ostajala budna.

Tri je noći njezina majka provela kraj kreveta, tri je noći bila tamo svaki put kad je Lidija otvorila oči. Kad je uranim satima jednog jutra čula da Valentina tiho pjevuši uvertiru iz Romea i Julije, počela je plakati.„Gdje je on, mama?"„Tko?"Lidija je ispružila ruku i položila je na majčinu. „Znaš tko."Zelena lampa u kutu sobe bila je upaljena, ali je Valentina oko nje omotala crveni šal tako da je svjetlo bilo

boje zimskog zalaska sunca. Dovoljno da vidi majčine oči.Valentina je okrenula Lidijinu ruku u svojoj i jednim vitkim prstom polako iscrtala liniju života na njezinu

dlanu, sve do zgloba. „U zatvoru."„Gdje?"„Otkud da ja znam, dochenka?"

„Tko ga drži?"„Kinezi, naravno. Znaš kakvi su oni, uvijek se međusobno kolju."„Misliš na Kuomintang?"„Da, pretpostavljam da su to oni, oni u užasnim seljačkim uniformama."„Je li živ?"Valentina je dramatično uzdahnula, a usta su joj omekšala. „Da. Tvoj prokleti komunist je živ."„Kako znaš?"„Natjerala sam Alfreda da se raspita. Ne moraš izgledati tako sretno, Lidija. Nije on za tebe. Moraš ga

zaboraviti."„Zaboravit ću ga onaj dan kada zaboravim disati."„Dochenka! Dosta si pretrpjela. Prekini ovo ludilo."

„Volim ga, mama."„Onda ga moraš odvoljeti."„Ne mogu. Sada još manje nego ikad."Valentina se uspravila, nježno položila Lidijine ruke na poplun, zategnula kimono oko sebe i prekrižila ruke.„U redu, draga. Dakle. Reci mi. Što to tvoja tvrdoglava mala duša želi? Kakve si planove smislila u toj svojoj

ludoj glavi?"Nastupila je duga tišina. Veliki stajaći sat u prizemlju odzvonio je tri sata. Lidija je mogla čuti majčino disanje.„Mama, gotovo sam umrla u onoj Kutiji." Glas joj je bio blag.„Nemoj, dušo, nemoj."„Uvijek sam mislila da je preživljavanje dovoljno. Ali nije."

Bilo je sedam i trideset i vani se upravo razdanjivalo kad se Lidija spustila dolje. Valentina je bila u kupaonici, gdjeće vjerojatno ostati dulje vrijeme, barem sudeći po mirisu ulja za kupanje koji se širio odande, pa je Lidija znala daće Alfred biti sam i nezaštićen.



246

„Zdravo."„Dobri Bože, Lidija, prestrašila si me." Sjedio je za stolom udubljen u novine, zdjela vrele zobene kaše ispred

njega. „Ne bi li trebala biti u krevetu, draga moja?"Skliznula je u stolicu preko puta njega. „Trebam tvoj savjet."Alfred je odložio novine i posvetio joj se. „Kako god mogu pomoći, samo reci."„Mama je rekla da si se raspitao za Chang An Loa."„Jesam."

„Moram ga vidjeti. Pa..."„Ne, Lidija."„Alfrede, da nije bilo njega, bila bih mrtva."„Pa sad, mislim da je onaj mladi ruski gospodin bio taj..."„Ne. To je bio Chang An Lo. On je poslao kineske vojnike da me traže. Aleksej Serov mi je to sam rekao tamo

u šumi. Tako da ga zaista moram vidjeti."Alfredu je bilo neugodno. Uzeo je žlicu i počeo miješati kašu, posuo je šećerom i žalosno odmahnuo glavom.

„Jako mi je žao, Lidija, ne mogu ti pomoći. Chang An Lo ne smije primati posjete."„Gdje je on?"„Zatvor Chou Dong. Dolje kraj rijeke. Ali slušaj me." Približio joj je stalak za tost i ona je uzela jedan komad

jer je znala da joj pokušava pomoći. „Cijela ova priča s tvojom otmicom digla je dosta veliku strku, to što je

policija istraživala Feng Po Chuovu smrt i sve to."Glava joj je poletjela gore. „Mislila sam da su rekli da sam čista. To je bila samoobrana."„To je točno." Nagnuo se i potapšao je po ruci, ali ona je vidjela da je njegov osjećaj za red bio uzdrman.

„Vidiš, Sir Edward Carlisle misli da, što prije to sve zamre, to bolje jer je, da budem iskren, stvorilo dosta napetostiizmeđu nas i Kineza. Ako se ti kreneš žaliti i praviti probleme oko tog komunista tamo u zatvoru, sve će se samo

još više uzburkati. Ako hoćeš savjet, ja ti preporučujem da se držiš dalje od njega. Vrati se u krevet i ostani tamodok sve ovo ne bude gotovo. Jako mi je žao, Lidija, znam da je teško, ali tako je najbolje, draga."

Lidija je uzela maslac i namazala ga na tost. Dodala med. Prelomila ga na dva dijela.„Najbolje za koga?" pitala je.„Najbolje za tebe."Pogledala ga je. Iza naočala, oči su mu bile zabrinute.

„Hoćeš li me odvesti do vile Serov na putu do ureda, molim te?"„Nema potrebe."„Kako to misliš?"„Aleksej Serov dolazi svako jutro. Točno u devet i trideset pojavljuje se na vratima da se raspita za tvoje

zdravlje."„Chyort! Zašto mi nitko nije rekao?"„Daj, Lidija, znaš što tvoja majka misli o njemu. Vjerojatno ću dobiti svog boga samo zato što sam ti rekao."Lidija si je dopustila tračak nade.

„Alekseju, reci mi što se dogodilo. Molim te, moram znati."Visoki Rus je izgledao kao da mu je laknulo i Lidija je shvatila da je očekivao teže pitanje. Sjedio je na

kožnatom kauču, prekriženih nogu, s rukavicama uredno posloženim kraj sebe. Tijelo mu je izgledalo opušteno kaoi uvijek u tamnom, dobro krojenom odijelu, ali lice mu je odavalo napetost.

„Izgledate mnogo bolje, gospođice Ivanova", rekao je.To je bila laž, ali ljubazna laž, pa mu nije proturječila. Razgovor im je bio prožet neugodnim tišinama. Činilo se

da uobičajene riječi pristojne konverzacije nisu bile dovoljne. Ne više.„Reci mi", ponovila je, „kako si me pronašao?"„Nije bilo teško. Ali", lagano se nasmijao, „nemoj to reći Sir Edwardu. On misli da sam heroj."Osmjehnula se. „Dijelim njegovo mišljenje."„Nisam. Samo sam upotrijebio svoje veze. Nikakvo junačenje."„Ali, zašto je Chang došao baš tebi?"

Nagnuo se naprijed, a zelene su mu oči odjednom otvrdnule i ona je mogla vidjeti vojnika u njemu. „Saznao jeza svađu između Fenga i Po Chua, čuo glasine da se Po Chu udružio s Kuomintangom protiv svoga oca. To je

značilo da će njihovi špijuni točno znati gdje se skrivao. Pa je tvoj komunist upotrijebio mozak. Tko je jedina osoba



247

koja te zna a ima utjecaj nad Kinezima?" Slegnuo je ramenima i raširio ruke. „Ja. A jedini na čin kako me mogaobrzo pronaći bilo je putem Kuomintanga."

„Ali, sad je Chang An Lo u zatvoru."Njegovo ju je izduljeno lice napeto proučavalo. „Da."„Ne možeš li učiniti nešto? Molim te. Da ga izvučeš."„Lidija, ne budi blesava, ovo nije igra. Čang Kai-šek i vojska Kuomintanga ratuju s komunistima. Svaki dan

znači novo krvoproliće, ponekad i stotinu mrtvih. Chang je to znao kad je ušetao u ruke satnika Waha. Stoga ne, ne

mogu ga izvući."„Ali, Alekseju, on je zalijepio nekoliko postera, ništa više. To sigurno nije dovoljno da..."On se naglo nasmijao, glasno i podrugljivo. „Ne budi blesava. On je uvježbani kriptograf. Jedan od njihovih

najboljih. Zato ga Kuomintang sad ispituje prije nego..." Zaustavio se.U sobi je nastupila takva kristalna tišina da su čuli kako Valentina korača gore-dolje ispred vrata. Lidija je

morala dugo „razgovarati" s Valentinom da je uvjeri da je Rusu dugovala tu ljubaznost.„Alekseju."„Što god želiš, gospođice Ivanova, odgovor je ne." „Ti si na moćnom položaju, Alekseju."On je brzo ustao i pokupio svoje rukavice. „Vrijeme je da odem."

Gornji dio zidova ureda Alekseja Serova bio je obojen u jarkožuto, a donji u sumorno, maslinastozeleno. Na podu

od golih dasaka stajao je stol antracit sive boje. Lidija se s gađenjem ogledavala uokolo dok je tiho sjedila u kutu nastolici od parenog drva i promatrala Alekseja koji se probijao kroz hrpu izvještaja. Primijetila je da mu se sme đakosa, iako još kratka, opet počela kovrčati iza ušiju i kako je brzo pregledavao svaki dokument koji mu je došao uruke. Išao joj je na živce. Kako je mogao biti tako miran kad je negdje u istoj zgradi Chang An Lo bio...? Bio što?

Mučen? Na kotaču za rastezanje? U okovima?Mrtav?Dvaput ga je prekinula. „Dolazi li?"Dvaput je Aleksej uzdahnuo, podignuo glavu i pogledao je s negodovanjem.„Naredio sam da ga dovedu u moj ured. Već sam time prekoračio ovlasti. Ne mogu učiniti ništa više. Ovo je

Kina. Budi strpljiva."Sjedila je tamo dva sata i četrdeset minuta. Onda su se otvorila vrata.

Lidijino lice ponovno je udahnulo život u srce Chang An Loa. Njezin je osmijeh ispunio sumornu sobicu. Njezinakosa. Zapalila je i sam zrak. Trebao je znati da će se pojaviti, da će nekako doći do njega. Trebao je vjerovati.

Skočila je na noge, ali Rus koji je sjedio za stolom dobacio joj je pogled upozorenja. Zato je samo tiho stajala ukutu, njezine zlataste oči prikovane za Changovo lice dok su joj prsti navlačili gumbe kaputa kao da bi si strgnulaodjeću kad bi samo mogla. Iza Changa, dva kineska vojnika stajala su u stavu mirno i on je znao da bi, na najmanjipovod, ti crvi žutih trbuha oduševljeno dodali otiske svojih kundaka već postojećoj kolekciji na njegovim leđima.Ali, bio je siguran da njihovi seljački mozgovi ne znaju engleski.

„Chang An Lo", službeno je rekao Rus, „doveo sam te ovamo da odgovoriš na neka pitanja."Chang je držao pogled na Rusu. Na engleskom je rekao: „Pogled na tebe donosi sreću mom srcu i pali mi krv u

žilama."Rus je trepnuo. Lidiji se oteo tihi zvuk, ali stražari iza njega nisu reagirali.„Ne znam koliko će mi dopustiti da stojim ovdje. Zato ima riječi koje moraš čuti. Ti si moj mjesec i moje

zvijezde, i zrak koji dišem. Voljeti te znači živjeti. Zato, ako umrem...", još jedan ranjeni Lidijin jecaj, „...i dalje ćuživjeti u tebi."

Rus više nije mogao izdržati. „Za ime Božje, dosta je bilo", prasnuo je.Ali, Chang je bio jedva svjestan ikoga osim Lidije. Dopustio je da mu oči odlutaju do kuta. Pogledi su im se

sreli i on je osjetio takav nalet žudnje za njom da je znao da nije spreman umrijeti.Odjednom je Rus naredio stražarima da izađu iz sobe te ih i sam slijedio kroz vrata.„Imate dvije minute, ne više", oštro je rekao.Chang An Lo je krenuo prema Lidiji. Raširio je ruke i ona mu je pala u zagrljaj.



248

Theo je otvorio ladicu i pažljivo izvadio lulu. Rukom je prešao preko dugačkog kamiša od slonovače i osjetio damu drevne rezbarije pričaju kroz vrhove prstiju. Potreba da je čuva na sigurnom, da leži tamo kraj njegova kreveta,za svaki slučaj, bila je tako jaka da je znao da je mora uništiti. Od onoga čudnog dana u seoskoj kući s Alfredom iLavom Popkovom, postao je svjestan činjenice da je život bio previše krhak da bi i dalje riskirao.

Možda je to bilo zbog onoga ludog šepurenja s pištoljem u ruci. Ili zbog nasilne smrti Po Chua. Ili predstojećegpogubljenja Lidijina komunista.

Smrt mu je šaptala u uho.Ili je to bilo zbog kratkoga pisma kojim je Mason prekinuo sve odnose među njima? To ga je zbunilo. Što je,

dovraga, natjeralo toga gada da promijeni mišljenje?Bio je siguran jedino u to da je htio više od života. Za sebe. Za svoju voljenu školu. I za Li Mei. Podignuo je

pogled s lule u svojim rukama i pogledao je. Nije imala nikakav nakit, nikakve boje na licu, a kosa joj je bila

maknuta s lica i stegnuta u strogi čvor u koji je bio zataknut bijeli cvijet; bili su to znakovi korote za bratom.Sjedila je ispred prozora, ruku sklopljenih u krilu, i gledala ga svojim bademastim očima. Tek je najmanji trzajmišića u rubu njezinih usana odavao koliko je to željela.

Polako je podignuo lulu iznad glave, držeći je objema rukama kao svetu žrtvu bogovima, i na jednu kratkusekundu, njegov je um opet žudio za slatkim dimom. Ali, Theo nije slušao. Lula se sa zamahom spustila namjedenu ogradu u podnožju kreveta. Slonovača se smrskala u tisuću komadića od kojih je jedan okrznuo Li Meinomalo stopalo. Odgurnula ga je od sebe.

„Hoćeš li sada reći da?" zahtijevao je Theo.Crne su joj oči blistale od sreće. „Pitaj me opet."„Li Mei, hoćeš li se udati za mene?"„Da."

„Tiyo.„Što je?"„Opet je tu. Na ulazu."„Tko?"„Ona Kineskinja." „Ignoriraj je."„Možda hoće svoju mačku." „Misliš Yeewai?"„Da. Stvorenje je bilo njezino. A sad kažeš da su joj pogubili muža i uzeli im brod, a tu je i njezina k ći, tako da

nema razloga zašto joj ne bi vratio životinju..."„Ako želi mačku, neka pita."„Ne sviđa mi se ta žena, Tiyo. Ni njezina mačka. Oko glave joj lepršaju zli duhovi."

„Praznovjerne gluposti, ljubavi. U njoj nema zla. Ali, ako će ti biti lakše, dat ću joj nekoliko dolara sljedeći putkad budem išao van."

„Da, napravi to, Tiyo. To bi moglo pomoći."

No, kad je Theo izvezao automobil, vani nije bilo ni znaka bivšoj vlasnici Yeewai i on se nije previše zamaraotime. Promet kroz grad bio je spor, ulice pune kupaca, pa mu je trebalo dulje nego što je očekivao da stigne doAlfredove kuće, i sada je bio ljut što kasni. U danima koji će uslijediti, on će uvijek iznova proživljavati te trenutkeu glavi, pokušavajući se točno sjetiti svih detalja i redoslijeda zbivanja i vidjeti je li išta moglo biti drugačije. No,neki su mu događaji bili mutni i nejasni. Dolazak kod Alfreda bio je jedan od njih. Sje ćao se da je svog MorrisCowleya uparkirao unatrag na prilazni put i ostavio ga blizu otvorene kapije jer je Alfredov veliki ArmstrongSiddeley već zauzimao većinu prostora. Nakon toga se nije sjećao ničega dok ga Alfred nije potapšao po ramenu.

„Drago mi je što te vidim, prijatelju. Znam da ti se Lidija od srca želi zahvaliti."Theo baš nije bio siguran u to. Lidija je ukočeno stajala ispred prozora u salonu. Ili je djevojku nešto boljelo ili

je očekivala da će se nešto loše dogoditi. Možda oboje. Theo je pratio njezin pogled. Tamo vani nije bilo ničega.



249

Samo stara šupa. Lidija nije dobro izgledala. Ispijeni obrazi. Prozirna koža. Napetost joj je čvrsto zategnula usta, a jantarne oči kao da su postale nekoliko nijansi tamnije. No, u njima je bilo nekog sjaja, kao da je duboko unutragorjelo jarko svjetlo, neka vatra koje prije nije bilo. Sjetio se toga kad je kasnije dozvao u sjećanje njezin lik. Tuvatru.

„Lidija, dođi pozdraviti gospodina Willoughbyja."Valentina je bila ta koja je progovorila. Očaravajuće se nasmiješila Theu i on je stekao dojam da ga je vodila za

čašu votke, ili dvije. Kad je kasnije razmišljao o tome, sjetio se njezina dugačkog, ledenog vrata. Nije znao zašto.

Nosila je nešto jarke boje, možda crveno, što je isticalo njezin mliječnobijeli vrat na kojem je treperio puis. Stalnoga je dodirivala grimiznim vrhom prsta. Usta su joj se mnogo smiješila, a i oči su joj izgledale istinski sretne, tako

da je djelovala mlađe nego na svom vjenčanju prije samo nekoliko tjedana.„Svi smo tako sretni što si opet kod kuće, zar ne, draga? Živa i zdrava. No, dobro", nasmijala se i kćeri dobacila

pogled u kojem je zatitralo nešto ranjivo, ,,s glasom joj možda nije sve u redu."„Kako si, Lidija?" pitao je Theo.„Sad sam dobro."„Bravo za tebe, mlada damo."„Hajde, draga, ne budi nepristojna. Zahvali gospodinu Willoughbyju."„Hvala vam, gospodine Willoughby. Što ste me tražili."„Glupost, kakve su to riječi? On zaslužuje bolje. Riskirao je svoj život."

Lidija je zadrhtala. Zatim se nasmiješila ičinilo se da se nešto u njoj otvorilo i na trenutak oslobodilomladenačku gorljivost. Pružila mu je ruku.

„Zahvalna sam vam, gospodine Willoughby, zaista jesam."„Tvoj ruski medvjed je taj kojem bi trebala zahvaljivati. On je obavio sav prljavi posao."„Lav", rekla je.Podigla je svoju čašu soka od limete i okrenula se prema Lavu Popkovu, koji je bio zavaljen u naslonjač.

Svojim jedinim zdravim okom zurio je u dubinu čaše s votkom koja se gubila u njegovoj velikoj šapi, ali kad jeprimijetio da ga gleda, zatresao je svojim crnim kovrčama i pokazao zube. Izgledao je kao da će nekome skočiti zavrat. Valentina ga je ošinula pogledom i promrmljala si nešto u bradu na ruskom.

„A Chang An Lo?" pitao je Theo.„U zatvoru je."

„Tako mi je žao, Lidija."„I meni."Prišla je velikom Rusu i stala kraj njega, njezino koljeno samo nekoliko centimetara udaljeno od njegova lakta,

i ponovno se zagledala kroz prozor. Nisu razgovarali, ali Theo je mogao osjetiti vezu između njih dvoje. To je biločudno. Osjećao je da ni Valentini to nije bilo drago. Očito nije bila njezina ideja da pozovu Popkova. Valentina jekrenula prema boci votke.

„Zvuči kao loša vijest za Changa", Theo je prigušeno rekao Alfredu koji je izgledao posebno elegantno unovom odijelu boje ugljena. Valentina je činila čuda s tim momkom.

„Bojim se da da."„Smrt?"„Neizbježna, kako se čini. Samo pitanje dana." „Jadna Lidija."Alfred je izvadio veliku bijelu maramicu i obrisao si usta kao da je htio uhvatiti sljedeće riječi. „Tako je

vjerojatno i najbolje, dugoročno gledano." Nesretno je odmahnuo glavom. „Kad bi barem našla nekog pristojnog,mladog Engleza u toj tvojoj školi."

„Čemu ta zlovolja, slatki moj anđele?" uz smijeh je rekla Valentina.Vratila se do njih i zagrlila muža oko struka. Thea je zabavljalo što je Valentinino otvoreno iskazivanje osjećaja

njegova prijatelja moglo natjerati da izgleda tako zadovoljno i tako posramljeno u isto vrijeme.Thea je kasnije progonio način na koji ju je Alfred gledao, s toliko ljubavi u jednome malom osmijehu.Theo se samo nejasno sjećao sljedećeg sata. Znao je zašto. Šok. Zbog onoga što je uslijedilo. Činilo mu se kao

da je netko prolio čašu vode preko ispisane stranice, razmazujući sve riječi i tjerajući ih da se počnu međusobnosudarati kao suze. Tako da nije bio sasvim siguran kako se našao na prilaznom putu, hodajući iza Valentine. Neštou vezi s cigaretama. To je bilo sve.

,,Oh, kvragu", uzviknula je. „Nemam više cigareta."„Evo, probaj jednu moju", ponudio je Theo.„Dobri Bože, ne. Mirišu smrtonosno."



250

Pa se on ponudio da je odveze do dućana koji je prodavao njezine gadne male ruske cigarete i ona je bilaoduševljena. Otišla je do kćeri, nešto joj tiho rekla na uho i pogladila je po kosi, očito objašnjavajući zašto jebježala. Lidija je kimnula, ali lice joj je govorilo nešto drugo. Nije bila sretna. Na prilaznom putu, Theo je Valentiniotvorio suvozačka vrata, toga se sjećao. Kao i poljupca. Meke usne na svom obrazu i miris njezina parfema, laganidodir ruke na svojim prsima. Njezina je sreća bila zarazna. Bila je tako puna života da je on jednostavno prštao iznje. Kći joj je bila sigurna i od Po Chua i od Chang An Loa, a Alfred je ležao sklupčan u dlanu njezine ruke. Što je

još mogla poželjeti?

Dok je ulazio u automobil, Theo je vidio dvije stvari koje su ga iznenadile. Jedno je bila Lidija koja je stajala naulaznim vratima. Nije mogao zamisliti zašto bi ih došla ispratiti. Drugo je bila Kineskinja, ona koja mu je nadžunki gurnula mačku u ruke i koja mu se posljednja dva dana motala ispred vrata. Što je, dovraga, radila ovdje?Luda žena postavila je svoje zdepasto tijelo točno ispred automobila. Potrubio joj je. Njezino široko lice i uske očiiskrivile su se u izrazu mržnje i ona je pljunula prema vjetrobranu.

„Aah, ovaj grad je pun ludih stvorenja", progunđala je Valentina, ali nije se prestrašila. Danas joj ništa nijemoglo pokvariti raspoloženje.

„Riješit ću je se", Theo je iskočio iz automobila i tada je sve pošlo po krivu.Žena je zamahnula i bacila nešto ispod automobila. Theo je potrčao prema njoj, ali ona je već začuđujućom

brzinom jurila prema ulici. Theo je ubrzao i stigao do ograde kad se svijet raspuknuo na pola. Nije imao drugoobjašnjenje. Buka je zvučala kao urlik samog vraga. Theo je odbačen na cestu; osjetio je da mu je pri padu puknuo

zglob. Uši kao da su mu eksplodirale. Nije ništačuo.Odvukao se s asfalta i pogledao iza sebe. Morris Cowley je nestao. Na njegovu je mjestu bio krater i nekoliko

grotesknih komada iskrivljenog metala. Iza njega, Alfredov Armstrong Siddeley bio je sav zgnječen, kao da ga jenešto udarilo u zube. Razbijeno staklo padalo je s neba kao kiša, oštra poput britve. Deset metara dalje, na spaljenojtravi, ležalo je ono što je ostalo od Valentine. Tijelo joj se pretvorilo u sirovo meso. Kraj nje je klečala Lidija, ustaširoko otvorenih u vrisku koji Theo nije mogao čuti dok su joj ruke grčevito stezale uništeno lice njezine majke.

Tada je šok pomiješao slike u njegovoj glavi i on se strmoglavio u hladnu, crnu provaliju.



251

Sprovod je bio jeziv. Theo gotovo nije došao, ali je znao da se mora suo čiti s tim. Mogao se izgovoriti na ozljede.Nisu bile ozbiljne, samo su izgledale tako. Posjekotine i modrice na licu, slomljeni zglob u gipsu. Otkinut dio uha.Ipak je otišao. Da nije bilo njega, ne bi bilo ni potrebe za sprovodom i on će morati naučiti živjeti s tom činjenicom.Zaista nije razumio zašto ga Alfred i mlada Ruskinja nisu bičem istjerali iz crkve. Ali nisu. Oboje su bili odjeveni ustrogu crninu. S licima sivim poput zemlje koja će uskoro progutati Valentinu. Theo je zauzeo mjesto u zadnjemredu, a kraj njega je sjedila Li Mei znatiželjnog pogleda i s bijelim cvijetom u kosi, koji je označavao žalost.

„Dragi prijatelji, zahvalimo se za život Valentine Parker, koja je donosila radost u srca svih nas." Starimisionar, onaj koji je bio i na vjenčanju, stajao je za propovjedaonicom široko se smiješeći, s kosom bijelom poputAbrahamove. „Bila je sjajno svjetlo koje je naš dragi Gospod poslao da obasjava ovaj svijet. A dao joj je i darglazbe da uljepšava naše živote."

Theo ga više nije mogao slušati. Nije volio crkve. Nisu mu se sviđala zastrašivanja tako vješto utkana u njihovu

veličanstvenu arhitekturu da bi se ljudi osjećali kao bezvrijedni grešnici. I ako je Valentina zaista bila sjajno svjetlotoga strašnog Boga, zašto ju je tako brutalno ugasio? Zašto je tjerao Alfreda, jednog od svojih najodanijih slugu, daproživljava takvu agoniju? To je obesmislilo ideju o Bogu ljubavi. Ne, Kinezi su bili pametniji. Loše stvari sedogađaju jer su duhovi ljuti. To je imalo smisla. Duhovima se moralo udovoljiti i zato je Theo odlučio poslušatiChangov savjet da u kući podigne oltar dušama svog oca, majke i brata. Neće im dati nikakav izgovor da napakostenjegovoj Li Mei kao što su napakostili Valentini. Ovo je bila Kina. Ovdje su vrijedila drugačija pravila.

Kineskinja s bombom je to znala. Krivila ga je za pogubljenje svog muža i samoubojstvo svoje kćeri u Feng TuHongovu krevetu, a sama je završila tako što se raznijela drugom bombom. Ali, to nije značilo da više nijepredstavljala prijetnju. Theo je Li Mei natjerao da mu obeća da će ubuduće biti ljubaznija prema mački Yeewai, zasvaki slučaj. Duhovi su bili nepredvidljivi.

Kad je kongregacija ustala i zapjevala Naprijed, krš ćanski vojnici, Theo je ostao sjediti i zatvorio oči. Ruka mu

je čvrsto stezala Li Meinu.

Karmine su bile još gore. No, Theu je bilo drago vidjeti da je Polly cijelo vrijeme stajala kraj Lidije i brinula se zasvoju prijateljicu, štiteći je od pretjeranih izraza sućuti. Alfred se držao dobro, čak i previše dobro. Theu se srceslamalo dok ga je gledao.

„Ako ti ikako mogu pomoći, Alfrede..."„Hvala, Theo, ali ne."„Večera uskoro?"„Ljubazno od tebe. Ne još. Možda kasnije."„Naravno."„Theo."

„Da?"„Razmišljam o tome da zatražim premještaj. Ne mogu ostati ovdje. Ne više."„Potpuno razumljivo, prijatelju. Kamo misliš otići?"„Kući."„U Englesku?"„Da. Nisam ja za te poganske krajeve."„Nedostajat ćeš mi. I naše partije šaha."„Moraš me doći posjetiti."„A što je s djevojkom? Što ćeš napraviti s Lidijom?"„Povest ću je sa sobom. U Englesku. Pružiti joj dobro obrazovanje. To je Valentina željela."„To je dosta velika odgovornost. Nemoj zaboraviti da ona ne zna ništa o Engleskoj. I ne može se reći da je...

pa... dovoljno pripitomljena. Da se uklopi ondje, mislim."Alfred je skinuo naočale i pažljivo ih očistio. „Ona je sada moja kći."Theo se pitao bi li se djevojka složila s tim.



252

„Žao mi je, Alfrede", s nelagodom je rekao Theo. „Ne mogu ti reći koliko se grozno osjećam. Ona bomba bila je namijenjena meni. Ne Valentini."

Alfredova usta su se iskrivila. „Ne, nisi ti kriv, Theo, nemoj kriviti sebe. To je ova prokleta zemlja."Ali Theo jest krivio sebe. Nije si mogao pomoći. Odlučio je prošetati do kuće, a ne skočiti u neku od rikša koje sukloparale po ulicama, iako bi mu to sigurno olakšalo bolove u nogama. Trebala mu je šetnja. Morao je hodati daizbaci demona krivnje iz duše.

Nije sumnjao da će se u godinama koje dolaze taj demon uvijek iznova vraćati i da će mu morati osloboditi

mjesto u svome srcu. No, u lucidnijim je trenucima znao da je Alfred u pravu. To je bila ova zemlja. Kina je imalatisućgodišnju povijest nasilja, a sada je njezina izvanredna ljepota opet stradavala u krvavoj borbi za vlast. To suzvali pravdom. Borbom za jednakost i osnovnu plaću. No, to je bilo samo drugo ime za isti jaram oko vratastanovnika Kine. Oni su zasluživali bolje. Theu se činilo da je čak i žena s broda koja je bacila bombu zasluživalabolje. Kakvo je to pravosuđe poklanjalo slobodu u zamjenu za mlado tijelo njezine kćeri u nečijem krevetu? Iliprodavalo djecu u ropstvo?

„Willbee, i druga će ti ruka završiti u gipsu ako ne budeš pazio."Theo je odskočio dalje od ceste po kojoj su mahnito jurili razni kotači, beskrajna bučna rijeka automobila i

bicikla, rikša i kola. Čak mu je i dječak na motorkotaču potrubio.„Dobar dan i tebi, Feng Tu Hong."Crni Rolls-Royce sa spuštenim zadnjim prozorom preo je na rubu kolnika, ali muškarac u njemu nije bio onaj

isti čovjek koji je prije nekoliko dana isijavao toliko snage i moći. Jedan pogled na Feng Tu Hongovo lice bio jedovoljan da Theo prepozna izbezumljene oči oca koji je izgubio sina. Oko glave je nosio bijelu traku.„Tražio sam te, Willbee. Molim te, daj mi trenutak svog vremena. Kratka vožnja u mome nedostojnom

automobilu možda će olakšati teret rana koje nosiš."„Hvala, Feng, prihvaćam tvoj poziv."Isprva su se vozili u tišini, oba muškarca previše zaokupljena vlastitim mislima da bi našli riječi koje bi

premostile jaz među njima. Ulice su bile krcate ljudima koji su išli svojim poslom na blistavome zimskom suncu,ali prolazak limuzine je privlačio pažnju i nekoliko je Kineza spustilo čela na pločnik. Feng ih nije ni primijetio.

„Feng, primi moju sućut zbog svoga gubitka. Žao mi je što nisam mogao pomoći, ali imanje je već bilo praznokad sam došao."

„Tako sam čuo."

,,I tvoja kći ocu šalje sućut zbog njegove boli."„Dobro odgojena kći bila bi kraj mene."„Dobro odgojen otac ne bi tako divljački prijetio svojoj kćeri."Feng ga je odbijao pogledati i samo je zurio naprijed, zagledan u vlastiti crni svijet, a ionako široka prsa još su

se više raširila kad je duboko udahnuo trudeći se obuzdati narav. Theu je odjednom sinulo da je ovaj čovjek neštohtio. Nije bilo teško pogoditi što.

„Feng Tu Hong, ti i ja imamo povijest loših odnosa, ali mene žalosti što ne možemo zaboraviti nesuglasice zadobro tvoje kćeri koju oboje volimo. U ovakvom trenutku, dok se utapaš u tuzi za svojim posljednjim sinom...",zastao je iza te posljednje dvije riječi, „... ja te pozivam u svoj dom."

Čuo je da je veliki muškarac naglo uzdahnuo.„Tvoja će kći biti počašćena da ti posluži čaj, iako je ono što ti možemo ponuditi oskudno u usporedbi s tvojim

raskošnim stolom. Ali, u ovom trenutku tuge, Feng, ne smije biti povišenih glasova."Feng se polako okrenuo. Uvukao je svoj bikovski vrat kao da se brani od napada. „Ja ti zahvaljujem, Willbee.

Moje će srce biti sretno da opet vidim svoju kćer. Ona je sada moje jedino dijete i ja joj ne želim uzrokovatinikakvu bol."

„Onda si dobrodošao."Feng se nagnuo naprijed, gurnuo staklenu pregradu u stranu i vozaču dao nove upute. Kad je vratio staklo na

mjesto, s nelagodom se promeškoljio na kožnatom sjedalu i duboko se nakašljao, pripremajući se.Theo je čekao. Na oprezu.„Tiyo Willbee, ja nemam sina."Theo je kimnuo, ali nije odgovorio.„Treba mi unuk."

Theo se osmjehnuo. Znači, o tome je bila riječ. Stari vrag je molio. To je sve mijenjalo. Sada je Li Mei imalamoć.

„Dođi", uglađeno je rekao Theo dok je automobil ulazio u dvorište Willoughbyjeve akademije. „Popij čaj snama."



253

To je bio početak.



254

„Lidija!"Lidija je bila u svojoj sobi. Zurila je u kišu i mrak. Nakon što je toliko sati bila zarobljena u ponoru očaja,

njezin je um pobjegao iz sadašnjosti. Vratila se natrag u dan kad joj je majka uplesala u potkrovlje s malom,četvrtastom štrucom nečega što je nazvala kruh sa sladom u jednoj i cijelom kockom jarkožutog maslaca u drugojruci. Lidija je bila tako uzbuđena zbog neobičnoga novog mirisa i podatne teksture štruce koja uopće nije izgledalakao kruh da se brzo popela na stolicu da bi mogla gledati kako Valentina kruh maže velikim komadima maslaca.Majka ju je zatim nahranila sočnim kriškama, stavljajući komadić po komadić u Lidijina otvorena usta. Kao štoptica hrani svoje mlado. Smijale su se tako jako da su počele plakati. I sad se nešto u njoj stisnulo kad se sjetilakoliko je Valentina malo pojela od tog obroka, ali je zato s noža polizala posljednje ostatke maslaca i zakolutalaočima od užitka.

„Lidija! Dođi brzo."Lidija je imala oštar instinkt za opasnost. Zgrabila je četku za kosu kao oružje, istrčala na hodnik i upala u

Alfredovu sobu. Stala je. Na jedan nepodnošljivi trenutak, u njoj se probudila nada. Soba je bila puna ljudi i svi subili njezina majka. Alfred je sjedio na bračnom krevetu, uspravan kao svijeća, stežući dvije omotnice u jednoj rucidok je drugom gužvao plahtu kao da se pokušavao zadržati u stvarnosti.

„Lidija, pogledaj ovo", zadihano je rekao. „Pisma."No, Lidija nije mogla skrenuti pogled s poda. Na njemu se nalazila odjeća njezine majke, uredno složena.Plava haljina s plavim cipelama. Krem svileno odijelo sa žuto-smeđom bluzom i cipelama boje karamele.

Čarape, šeširi, rukavice, čak i nakit, sve složeno kao da je na njoj. Prazna tijela. Njezina majka koja nije bilanjezina majka. Šal svugdje gdje je trebalo biti lice.

Gotovo se zagušila. To je bilo previše za nju.

„Lidija", uzbuđ

eno je rekao Alfred, .Valentina nam je napisala pisma." Nije imao naočale i lice mu je izgledalogolo i ranjivo. Iako je sat pokraj kreveta pokazivao četiri i dvadeset ujutro, on je još bio u jučerašnjem zgužvanom

odijelu, a tamna mu je brada žudjela za brijanjem.„Kako to misliš?"„Našao sam ih. Ispod njezina donjeg rublja u onoj ladici. Jedno za svakoga od nas." Pustio je plahtu i pritisnuo

omotnice na obraz.Lidija je kleknula na tepih ispred njega, prstima mu lagano dotaknula koljena i osjetila drhtaj koji mu je prošao

tijelom. Pogledala ga je u lice.„Alfrede, Alfrede", tiho je promrmljala. Suze su mu tekle niz lice, ali on ih nije bio svjestan. „Ne možemo je

vratiti."„Znam", zajecao je. „Ali, ako je Bog svog sina dobio natrag, zašto ja ne mogu svoju ženu?"

Draga moja dochenka,

Ako č itaš ovo, znač i da sam uč inila najgoru stvar koju majka može napraviti svom djetetu. Otišla. Napustila te. Ali, ja nikad nisam bila dobra u ulozi majke, zar ne, dušo? Danas se udajem. Pišem ti ovo jer se na mene spustilaužasna slutnja. Kao mrtvač ki pokrov. Hladnoća koja mi stiš će srce. Ali znam da bi se ti nasmijala, odmahnulasvojom sjajnom glavom i rekla da je to samo votka. Možda jest. Možda nije.

Zato ti moram reći neke stvari. Važne stvari. Chyort! Znaš ti mene, draga. Ja se ne povjeravam. Ja č uvam svojetajne. Gomilam ih kao dragulje i pritiš ćem na grudi. Zato ću ovo brzo reći.

Prvo, volim te, zlatna moja k ćeri. Više od života. I zato, ako već ležim u hladnoj zemlji, ne tuguj. Ja sam sretna. Jer si ti živa, a to je jedino važno. Življenje mi ionako nikad nije išlo od ruke. Mislim da će se ispostaviti da se vrag

i ja sasvim dobro razumijemo. I nemoj plakati, dovraga. Upropastit ćeš si lijepe oč i. A sada dolazi teži dio. Ne znam kako da poč nem pa ću jednostavno reći.Tvoj otac, Jens Friis, je živ. Eto. Rekla sam ti.



255

Nalazi se u jednom od Staljinovih odvratnih logora za prisilni rad u nekoj od Boga zaboravljenoj vukojebini u Rusiji. Već je deset godina ondje. Možeš li to zamisliti? Kako znam? Lav Popkov. Došao mi je reći onog dana kad si se vratila kući i zatekla ga sa mnom u našemu mizernom potkrovlju. To je ujedno bio i dan kad sam pristala na Alfredovu brač nu ponudu. Ironič no? Ha! Htjela sam umrijeti, Lidija, jednostavno umrijeti od tuge. Ali, što si tiimala od oca zaglavljenog negdje u ledenim stepama Sibira, koji vjerojatno neće dugo živjeti? Nitko ne živi vječ nou tim barbarskim kampovima smrti.

Zato sam ti našla drugog oca. Je li to tako loše? Našla sam ti oca koji će se brinuti za tebe. I za mene. Nemoj

zaboraviti mene. Nisam više mogla hiti... prazna. Mršava i prazna. Za tebe želim više, mnogo više.Eto. I to je izašlo. Nemoj se ljutiti što ti nisam prije rekla. A sad. Tajna koju nikad nisam namjeravala otkriti. Riječ i mi zapinju u grlu. Č ak bih je i sad mogla odnijeti sa

sobom u grob. Što ti misliš?U redu, draga, u redu. Č ak te i s crvima u ušima č ujem kako vič eš na mene. Želiš istinu. U redu. Dat ću ti

istinu, moja mala ulič na mač ko, ali neće ti donijeti ništa dobro.Već sam ti rekla da je tvoj otac, kad sam ga prvi put ugledala, izgledao kao velič anstveni vikinški ratnik č ije je

srce kucalo tako jako da sam ga č ula s druge strane sohe dok sam svirala glasovir za cara Nikolaja. Bio je deset godina stariji od mene, ali ja sam se u tom trenutku zaklela da ću se udati za toga skandinavskog boga. Trebale sumi tri godine, ali uspjela sam. Međ utim, budući da ništa u životu nije jednostavno, dok sam još bila previše mlada ibudalasta da bi me dvaput pogledao, on je bio zabavljen na carevu dvoru u palač i Aleksandra I. u Carskom Selu. I

u tome leži ubod škorpiona. Bio je zabavljen jednom aferom. O da, moj vikinški bog ipak je bio ljudsko biće. Afera je bila s onom ruskom kuč kom, groficom Natalijom Serovom, koja je nosila njegovo dijete.

Da. Aleksej Serov je tvoj polubrat. Zadovoljna?To me č ak i sad tjera na plač , a moje suze razmazuju njegovo ime. Grofica je bila dovoljno pametna da ode iz

Rusije prije nego što se nad nama prolomila Crvena oluja pa je uspjela pobjeći sa svojim djetetom, novcem idraguljima. I ostaviti svoga jadnog prevarenog muža grofa Serova da pogine od boljševič ke sablje.

Sad znaš. Zato nisam htjela tog zelenookoga gada u svojoj kući. Ima oč i svog oca.Eto, dochenka. Ispovjedila sam se. Radi što hoćeš s mojim tajnama. Ja te preklinjem da ih zaboraviš. Zaboravi

Rusiju i Ruse. Postani prava engleska gospođ ica mog dragog Alfreda. Za tebe je to jedini put naprijed. A sad,adieu, voljena moja k ćeri. Zapamti moje želje: englesko obrazovanje, vlastita karijera, da nikad ne budeš

vlasništvo nekog muškarca. Nemoj me zaboraviti.Uf, dovraga s tim glupostima. Odbijam još umrijeti tako da će ovo pismo požutjeti od starosti zamotano u moje

najbolje svileno francusko donje rublje. Ti nikad nećeš znati. Želim te poljubiti, draga.

Toliko ljubavi, od tvoje mame.

Mama, mama, mama.Pogodila ju je bujica osjećaja. Sakrila se u svoju sobu, dršćući tako jako da joj se papir tresao u ruci, ali nije

mogla zaustaviti uzvik oduševljenja.

Tata je živ! Tata. Živ. I brat. Ovdje u Junchowu. Aleksej. O, mama. Tako me ljutiš. Zašto mi nisi rekla? Zašto tonismo mogle podijeliti?

Ali, znala je zašto. Valentina je imala iskrivljenu ideju da je štitila svoju kćer. To je bio instinkt zapreživljavanje.

Mama, znam da misliš da sam neposlušna i tvrdoglava, ali ja bih te poslušala. Zaista bih. Trebala si mivjerovati. Zajedno smo mogle...

Niotkuda je iskočila slika njezina oca. Povećala se i ispunila joj mozak. Više nije bio visok već pogrbljen,ispijen, sijed. Noge u okovima pune gnojnih rana. Nestao je vikinški sjaj za koji je uvijek mislila da ga je slakoćom nosio na širokim ramenima. Bio je sav prljav. Bilo mu je hladno. Tresao se. Ona je trepnula, šokirana.Slika je nestala. Ali, u trenutku prije nego što su joj se oči zatvorile, Jens Friis pogledao je ravno u nju i nasmiješiose. Bio je to njegov stari osmijeh, onaj kojega se sjećala, jedini dio njega koji je još nosila u sebi.

„Tata", zaplakala je.



256

Do sedam ujutro već je napravila oltar. Veliki oltar. U salonu. Alfred je sjedio i promatrao je, nijem i nepomičan,dok je ona micala sve s dugog kredenca od orahova drva i prekrila ga majčinim kestenjastim i jantarnim šalovima.Na svaki je kraj stavila visoke svijeće iz blagovaonice. U sredini, na počasnome mjestu, stajala je fotografijaValentine s medenog mjeseca. Nasmijana, glave nagnute na jednu stranu i s papirnatim suncobranom u ruci. Bila jetako lijepa da su i bogovi sigurno bili očarani.

Zatim su slijedile njezine stvari. Lidija je donijela sve što bi Valentini mogla trebati i posložila ih oko nje.Četka za kosu i ogledalo, ruž za usne, puder i lak za nokte, njezina torbica od zmijske kože puna novca iz

Alfredova novčanika. Nezaobilazna kutija s nakitom. I naprijed u sredini, gdje ju je Valentina mogla dohvatiti,kristalna čaša do vrha puna ruske votke.

Još. Trebala je još toga.S desne strane, cijeli svezak notnih zapisa, a s lijeve knjiga o Chopinovoj aferi sa George Sand i špil karata, u

slučaju da joj bude dosadno. Zdjela s voćem. Tanjur sa slatkišima od marcipana.Što još?Donijela je duboku mjedenu posudu i stavila je na kuhinjski ormar. Napunila ju je listovima papira na kojima je

nacrtala kuću, koncertni glasovir, putovnicu, automobil, odjeću i cvijeće, zapalila šibicu i bacila je unutra.Razbuktale plamenove hranila je cigaretama, jednom po jednom, a oni su sve to nosili gore, do njezine majke.Smrad je bio užasan. Kad je sve bilo gotovo i dim se raščistio, Lidija je cijeli oltar pošpricala majčinim parfemom,stišćući malu gumenu pumpicu sve dok se bočica nije ispraznila.

Tada je Alfred ustao iz stolice iz koje ju je u tišini promatrao i veoma nježno, kao da ne želi uznemiriti svojuženu, položio svoj vjenčani prsten kraj slike Valentinina nasmijanog lica.

„Gle, gle, nije li to Lidija, mala ruska dyevochka koja ne zna vlastiti jezik?"„Grofice Serova, vashye visochyestvo, mozhno mnye pogovoryit Aleksejem? Htjela bih razgovarati s

Aleksejem."„ Ah, onda ga napokon učiš. Dobro. Ali ne, ne možeš ući jer je još prerano za posjetitelje."„Ovo je važno."„Dođi kasnije."„Moram ga odmah vidjeti."

„Ne budi drska, djevojko. Još nismo zajutarkovali."„Slušajte me. Moj otac je živ."„Odlazi. Yidi! Odmah izvoli otići, dijete."„ Nyet."

„Ne. Odgovor je i dalje ne. Koliko ti puta moram reći?"„Alekseju, opet te pitam. Kao tvoja sestra."„To nije pošteno, Lidija."„Otkad je život pošten?"Šetali su po Viktorijinom parku, glava spuštenih, štiteći se od silnog vjetra koji je u noći dopuhao iz pustoši

Sibira i sada zavijao kroz drveće. Nije bilo snijega, ali Lidija je već osjećala njegove zube. Bili su jedini u parku.„Ovo je previše."

„Ne, Alekseju, nije. To je samo šok. No, morao bi poštovati svoju majku groficu zato što ti je rekla istinu, iako joj je to bilo bolno priznati."

„Bolno?"„No, dobro, zaboravi bolno. Njoj je to bilo kao da je bila prisiljena pojesti bodljikavu žicu. Ali, nije odustala.

Hrabra je."„Ja sam dansko kopile. Nyezakonniy sin." Produljio je korak i skrenuo sa staze, ignorirajući znak Zabranjeno

hodanje po travi, i uputio se prema fontani.Lidija mu je dala vremena. Ponos mu je bio uništen, a ona je od Changa naučila o važnosti muškog ponosa.

Nastavila je polako hodati po šljunčanoj stazi, slijedeći duži, vijugavi put do ukrasnog ribnjaka s Koi šaranima i s

fontanom u obliku zmaja. Danas je voda bila mirna, a led je već pružao svoje ispucale prste po rubovima. Aleksej je stajao uz nisku ogradu i promatrao zlatne i srebrne oblike koji su lebdjeli ispod vode kao duhovi. Nepomičan usvome crnom kaputu, i sam je izgledao kao kip.



257

„Sin Jensa Friisa", tiho je rekla. „Ne dansko kopile."„A tko je ustvari bio taj naš otac?" I dalje je promatrao ribe.„Bio je inženjer. Iznimno nadaren. I nadahnuti tvorac novih sistema. Car Nikolaj i carica su ga obožavali i

upotrijebili su njegove planove za modernizaciju vodovodnog sustava Sankt Peterburga." Zastala je. „A svirao je iviolinu, ali ne baš dobro."

On se okrenuo i pogledao je. „Ti ga se sjećaš?"„Jedva. Sjećam se zvuka njegova smijeha kad me bacao u zrak i njegovih velikih ruku kad bi me uhvatio. Ruku

za koje sam znala da me nikad neće ispustiti." Zatvorila je oči da sjećanja čvršće prigrli k sebi. „Sjećam se injegova osmijeha. U njemu je bio sav moj svijet."„Žao mi je zbog tvoje majke."To ju je uhvatilo nespremnu i na sekundu je pomislila da će opet povratiti po njemu. Otvorila je oči i namrštila

se. „Držimo se oca."On je kimnuo, a u tim njegovim očima je bilo nečega što je probudilo dugo uspavano sjećanje na jedan drugi

par ozbiljnih zelenih očiju koje su gledale u njezine i dubokoga glasa koji joj je šaptao na uho, govorio joj da nesmije ispustiti ni zvuka i da mu se čvrsto drži za ruku. Počela je hodati oko ribnjaka s rukom na zakrivljenoj ogradidok se nije vratila do Alekseja koji je i dalje ukočeno stajao s rukama u džepovima. Dala mu je dovoljno vremena. Iviše nego dovoljno. Minute su klizile kraj njih.

„Alekseju."

Okrenuo se prema njoj. Pogledala je u njegove nepokolebljive oči i pokušala otkriti kakav je čovjek bio, tajnjezin arogantni brat. „Pomozi mi."

„Lidija, ne znaš što tražiš od mene."„Znam."„Ako ti pomognem, izgubit ću posao, shvaćaš li to? A Kuomintang ne voli izdajice."„Zašto uopće radiš za njih?"„Jer mrzim komuniste i sve što predstavljaju. Oni sve spuštaju na najnižu razinu, ruše sve što je lijepo i

kreativno kod čovječanstva i uništavaju um pojedinca. Samo pogledaj to razaranje u Rusiji. Zato ne, nemamnikakvu želju spasiti život jednom komunistu, čak ni ako je tvoj prijatelj. Ja radim sve što je u mojoj mo ći dapomognem Čang Kai-šeku da ovu veličanstvenu zemlju oslobodi njihova prokletstva i izgradi dobru, snažnu vlast.A tako namjeravam i nastaviti."

„Nisi u pravu, Alekseju."Slegnuo je ramenima. „Mislim da se oko toga nećemo složiti."Glas mu je opet postao jasan, ozbiljan. Brzo se oporavljao. Znala je da ga je izgubila. Hladna ukočenost širila

joj se u grudima. Disanje je postalo naporno. Misli su joj posegnule za Chang An Loom, ali je osjećala samo slabokucanje srca. Sve ostalo bilo je crno kao brada Lava Popkova. Iznenada je zgrabila Aleksejeva ramena i okrenulaga prema sebi. Ruke su joj zgrabile njegove, a prsti se ukopali u njegove kosti.

„Alekseju Serove Friisu", vatreno je rekla. „Ja sam tvoja sestra, Lidija Ivanova Friis. Ne možeš mi to odbiti."



258

Cijeli je dan Lidija čekala u šupi, zamotana u poplun. Alfred je otišao u svoju redakciju i ona mu se divila što je idalje mogao funkcionirati kao da mu se život nije raspuknuo i razbuktao vatre pakla pod njegovim nogama. No, uisto mu je vrijeme dio njezina srca zamjerao što ne vrišti. Ne bjesni. Ne tr či po ulicama u kostrijeti i pepelu i svijetupokazuje da je život bez Valentine nepodnošljiv. Ali, ne. On je bio Englez. Englezi nisu vjerovali u kostrijet ipepeo. Tamno odijelo. Crni povez oko ruke. To je bilo dovoljno.

Lidija je odlučila odjenuti jednu od majčinih bijelih haljina. Haljina je bila jednostavna, s dugačkim nizomcrnih gumba po sredini i velikom bijelom čipkastom kragnom. Znala je da joj ne stoji dobro, ali nije ju bilo briga.Haljina je umirivala jedan mali dio njezine boli.

Dok je sjedila u šupi, natjerala se da prouči osušene mrlje krvi na drvenim zidovima i podu. Razmišljala je otome da ih očisti, ali je ipak odustala. To bi značilo da se htjela riješiti Sun Yat-sena, a to nije mogla učiniti. Zato jesamo prostrla nekoliko deka na pod i sjela na njih, zureći u otvor na krovu iznad svoje glave. Dok su sati polako

gmizali i ništa se nije događalo osim što je dan postajao sve tamniji, ona je i dalje tiho zazivala njegovo ime.„Chang An Lo, Chang An Lo, Chang An Lo."Nešto u njoj je znalo: ako prestane, on će umrijeti. Bilo je tako jednostavno.

Odjednom se naježila i znala je da je blizu. Iznad nje, nebo je bilo crno kao u grobu, dok je u šupi plamen jednesvijeće treperio i poskakivao, tjerajući sjene da posrću po zidovima.

Govorila si je da je to samo vjetar koji se prikradao kroz pukotine između dasaka i ispod vrata. Htjela jevjerovati u to. Ali, čula ih je kako dišu. Duhovi.

Okupljali su se.

Stajao je ondje. Na vratima. S crnom kosom raščupanom od vjetra, aurom divljine oko sebe i prljavom zelenomdekom prebačenom preko ramena umjesto kaputa. Oči pune želje za njom.

„Chang An Lo", dahnula je i skočila mu u naruč je.On se nasmijao, nogom zalupio vrata i odnio je na deke. Nisu im trebale riječi. Nikakvo kako ni kada ni što

ako. Trebali su samo jedno drugo. Tijela su ih boljela od tolike želje. Usne su ponovno okusile one druge, pronašlesve udubine i slatka mjesta zbog kojih su im se otimali uzdasi užitka dok su im se udovi ispreplitali.

Njezine su ruke oživjele dok su ponovno istraživale Chang An Loovo mršavo tijelo, uživale u dugim linijamanjegovih bedara i širokoj površini prsa. Vrhovi njezinih prstiju slijedili su poznate linije ožiljaka od opeklina, kao iopake nove modrice zbog kojih je osjetila mučninu u želucu i proklela i Po Chua i Kuomintang. Tako žestoko da seon počeo smijati. Sve dok joj nije vidio grudi. Tada su iz njega izletjele riječi na oštrome mandarinskom, njojnerazumljive, a iza bijesa u njegovim crnim očima ugledala je nešto hladno i osvetoljubivo, nešto što prije nije bilotamo.

„Žao mi je što si Po Chuu prosvirala lice, Lidija." Jednom joj je rukom zaštitnički prekrio ranjenu dojku.„Ali zašto? Gad je to zaslužio, dabogda trunuo u paklu."„Jer sam to ja želio napraviti", ljutito je rekao. „Ali tek nakon što bih mu odrezao njegova besjemena jaja i

nagurao mu ih u crvljiva usta."Poljubila ga je u prsa i pod usnama osjetila snažne otkucaje njegova srca. Ruka joj se spustila preko oštrih

kostiju njegovih kukova i u gusti, crni grm stidnih dlaka. On je sagnuo glavu i jezikom joj prešao preko blijedogtrbuha, do mekog pregiba gdje se spajao s nježnom kožom bijelog bedra. Njezino se tijelo izvijalo prema njemudok ju je držao i milovao, dodirivao i dražio, tako da ih je, kad je napokon ušao u nju, vatra u njima stopila u jednuosobu. Savršenu cjelinu. Dvije polovice spojene u jedno. Poslije su dugo ležali spojeni zajedno dok im je toplinadaha milovala golu kožu, a srca im kucala u istom ritmu.

„Lidija."Nasmiješila se. Bilo je dovoljno da čuje da joj njegov glas izgovara ime. No, u isto je vrijeme osjetila da joj se

u prsima javlja oštra bol. Sklupčala se u krivini njegove ruke, naslonila mu glavu na ključnu kost i ispreplela nogu snjegovom, udišući njegov dah, mirišući njegovu kožu. Zatvorila je oči, zauvijek urezujući taj trenutak u pamćenje.

Otvorila je oči. „Znam, ljubavi. Znam što moraš reći."



259

„Moram napustiti Junchow."„Da."Čvrsto ju je stisnuo uz sebe, a venama mu je prošao drhtaj. „Moram te ostaviti ovdje, svjetlo moje duše.

Ostaviti te na sigurnom."„Znam."Poljubio ju je u čelo, zadržavši usne na njezinoj koži. „Ljubavi, ne mogu te povesti sa sobom."„Znam." Grlo joj se stisnulo, a bol u prsima bila je gora od uboda noža. „Kad me ona svinja Po Chu zarobio, ja

sam shvatila. Muškarci tamo nisu bili nimalo drugačiji od onih u komunisti

čkom kampu. Njima

ću uvijek bitistranac, otrovni podsjetnik na sve protiv čega su se borili. I dok god bih bila kraj tebe, ti bi bio u opasnosti. To ne

bih mogla podnijeti. Neprijatelj bi me mogao iskoristiti protiv tebe."Njegova joj je ruka dotaknula lice i prstima joj nježno utišala usne.Natjerala si je riječi iz usta. „Za tebe bih bila gora od okova. Zato znam da moraš ići sam."„Jedina stvar koju si ti okovala jest moje srce. I ja se kunem da ću se vratiti po njega."Oči su mu blistale pod svjetlom svijeća, ali ovaj put to nije bilo zbog groznice. U njima je vidjela istinitost

obećanja koje joj je upravo dao, ali i nestrpljivost za ono što je bilo pred njim i osjetila kao da joj se onaj nožokrenuo u srcu.

„Bolje ti je da se vratiš", nasmijala se i zabacila glavu unatrag, pokazujući zube, „ili ja dolazim na planinu potebe."

Poljubio ju je u vrat. „I komunisti i Kuomintang vrišteći bi pobjegli u strahu od takvoga lisi

č jeg duha."„Spremila sam ti torbu." Pokazala je na natrpanu kožnatu torbu s kopčom i dugom naramenicom koja je bila

naslonjena na gomilu vreća kraj zida. „Hrana i odjeća. I novci su unutra."„Nož?"„Naravno. Dobar."Zadovoljno je kimnuo. „Zahvaljujem ti, ljubavi. Tvoj otac je postao velikodušniji?"„Moj otac..." Čula je bolnu oštricu u svome glasu, progutala i krenula ispočetka. „Moj očuh ima druge

probleme." Tada mu je rekla. Za svoju majku. Za pismo. I za Alekseja Serova. Čvrsto ju je zagrlio i ona je pustilavrele suze da poteku prvi put od majčine smrti. Nešto tvrdo i zamršeno u njoj sad se razvezalo.

„Hoće li te i dalje loviti, vojnici Kuomintanga?"„Kao vukovi na tragu svježe krvi."

„A Aleksej?"„Kad saznaju da je naredio da me puste, Rus će morati odgovarati za to."Kimnula je.Pogled mu se na trenutak u tišini prikovao na nju, a onda su mu se oči raširile. U jednome glatkom pokretu

naslonio se na lakat, uzeo njezinu bradu u ruku i zatresao je sitnim trzajima. Ona je primijetila da mu je rana namjestu gdje su mu prije bili prsti gotovo potpuno zacijelila.

„Dobro si to isplanirala", rekao je. „I to na način koji pomaže komunistima."Ona je kimnula.„Kuomintang će izgubiti svoga vojnog savjetnika ovdje u Junchowu." Glas mu je bio miran, ali lice mu je

problijedjelo. „A ti... Ne, Lidija. Ne. Ti ćeš ušetati u usta zmaja."Ona se nasmiješila njegovim dubokim crnim očima i prstom mu prešla preko oštre linije jagodice. „Ljubavi

moja, od tebe sam naučila kako povući zmaja za rep."Milovao joj je kosu kao da joj želi izgladiti te misli iz glave. „Vraćaš se u Rusiju."„Da."„Potražiti svog oca."„Da."„Bit će opasno."„Bit ću dobro pripremljena, obećavam."„Tako mu bogova, tvoje će putovanje biti teže od moga. No, ja ti se kunem da ćeš putovati s mojom dušom u

džepu."Osjetila je navalu sreće i poljubila mu zatvorene oči. „Hvala ti, ljubavi, što razumiješ. Jednako kao što se ti

moraš boriti za ono u što vjeruješ, tako i ja moram ovo napraviti."„Čujem tvoje riječi, ali strah mi glođe kosti."„Nemoj. Preživjet ćemo ovo, ti i ja. Prije sam mislila da je važno jedino preživljavanje. Cijeli sam se život

borila za jelo i dah na ovome smrdljivom svijetu, baš poput ulične mačke, kako me majka zvala. Ali, naučila sam.Od tebe. Od dosadnoga starog Alfreda. Čak i od strahota u Kutiji. Moraš imati razlog za preživljavanje."



260

Chang je sjeo i uzeo je u naruč je, usnama joj prešavši preko kože ramena kao da će je pojesti. „O, Lidijo moja,vjetar života je jak u tebi."

„Ljubav", rekla je. ,,I odanost. To su moji razlozi. Zbog toga vrijedi preživjeti. To mi je otac, Chang An Lo.Želim znati koji je razlog njega održao na životu deset dugih godina u groznome ruskom logoru."

„Željezo u čovjekovu srcu dolazi iz njegova uma."„Kao i u ženskom."Chang se nasmiješio, ali u tom je osmijehu bilo neke ozbiljnosti. Posegnuo je za odjećom koju je odbacio u

hrpu na podu. „Imam nešto za tebe."Izvukao je kožnatu vrećicu, iz nje izvadio mali, ružičasti privjesak i položio joj ga na dlan.„Ovo je moćni kineski simbol. Predstavlja ljubav."Pažljivo ga je proučila. „Zmaj." Bio je savršeno oblikovan, sklupčan poput mačeta.„Da. Izrezbaren iz ružičastog kvarca. Uvijek ga nosi sa sobom. Štitit će te i odbijati zle duhove dok se ja ne

vratim."„Prekrasan je, hvala ti."Poljubila ga je pa su ponovno vodili ljubav, najprije polako i čeznutljivo, uživajući u svakom dodiru, svakom

okusu, a onda žestoko, u posljednjim trenucima kad su postali dio jedno drugoga. Upravo u trenutku svogakonačnog, drhtavog prepuštanja, ona je osjetila da se nešto u njemu promijenilo, neki instinkt zbog kojeg joj jestavio ruku preko usta i prošaptao joj u uho.

„Slušaj."Osluhnula je. Nije čula ništa, osim vjetra koji je urlao kroz drveće. No, srce i želudac kao da su joj se sudarili.„Trebat će ti onaj nož."

Provalili su unutra. Vrata su vrisnula na šarkama i s udarcem se odbila od zida, a u zagušljivu šupu ušetao jebritanski vojni časnik živih, oštrih očiju. Iza njega, sive uniforme Kuomintanga trzale su se kao psi na tragu lovinekoji samo čekaju da ih puste s uzice.

Lidija je skočila na noge, zamotana u poplun. „Izlazite! Kako se usuđujete upasti unutra? Ovo je privatnovlasništvo."

„Nalog." Časnik joj je uvredljivo zamahnuo listom papira ispred lica. „Ne glumite nevinašce, gospođice. Gdje je on?"

Ruke su već pretraživale deke, micale kutije, paučinu i stare kante kao da se njihov plijen mogao skrivatinegdje u njima. Kad su maknuli vreće sa stražnjeg zida, kineski satnik lica tvrda poput kamena opsovao je izaderao se na svoje ljude da počnu tražiti izvan šupe. Ondje gdje su do maloprije stajale vreće, zjapila je rupa.Donji krajevi dvije daske bili su pažljivo prepiljeni i maknuti. Lidijino poslijepodnevno čekanje nije bilo potpunobeskorisno.

„Gdje je on, gospođice?" prasnuo je britanski časnik.„Otišao je", rekla je. I tiho ponovila, „Otišao je."



261

Nakon te noći, Lidiji je vrijeme postalo razlomljeno. Dani su prolazili, ali nisu postojali. Slike su jurile kraj nje,mutne i beznačajne. Samo se sastanak s Polly izdvajao iz kolotečine i zadržavao njezinu pažnju.

„Lidija, žao mi je." Polly se pojavila na vratima noseći makrone zamotane u svilu s vrpcom boje lavande.„Oprosti mi, Lyd. Mislila sam da radim ono što je najbolje za tebe."

Bilo je teško. Odbaciti gnjev. Ali, rekla si je Lidija, da Pollyine riječi nisu privukle Po Chuove ljude onaj dan ušupi, našli bi je neki drugi dan. Na nekom drugome mjestu. Na kraju bi sve bilo isto. Kutija. Voda u grlu. Kliještasa željeznim zubima na njezinoj dojci. To ništa ne bi promijenilo.

Zato se nasmiješila Pollyinim zabrinutim plavim očima i čvrsto je zagrlila. „U redu je, razumijem. Zaista.Mislila si da se brineš za mene, samo što nije baš tako ispalo."

„Znaš, moj otac..."„Tiho, Polly, tiho. Zaboravi na to. Nisi ti kriva. Tvoj otac ponekad radi stvari koje nisu dobre."

Ali ne više. Christopher Mason svojoj kćeri više neće raditi loše stvari. Pa je Lidija poljubila blijedi obraz svojeprijateljice i rekla joj da odlazi iz Junchowa. Polly je plakala i one su se zagrlile i obećale da će se jednoga dananaći u Londonu, s golubovima na Trafalgar Squareu. Ništa drugo od tih dana nije bilo bistro u Lidijinoj glavi. Svedo jutra kad je stajala na željezničkom peronu s Alfredom, stišćući vrećicu s narančama ispod jedne ruke i kartu doVladivostoka u drugoj ruci. Tada se odjednom sve izoštrilo. Poput igle. Tako blještavo da ju je zaboljela glava.

Masni dah parne lokomotive obećavao je svakakva uzbuđenja. Svuda oko njih ljudi su se nagurivali, putnici suvikali jedni na druge, a vrata vagona se treskala. Nosač je podizao nečije torbe. Ulični prodavači gurali su plitice sbaosima i vrućim prženim kikirikijem njoj u lice, zveckali svojim zvonima i izvikivali ponude. Kroz sve to,vijugajući poput žute rijeke, prolazilo je pet budističkih redovnika u haljama boje šafrana, mrmljajući molitve ikadeći tamjanom. Lidija je stavila novčić u njihovu prosjačku zdjelicu. Da ugodi Chang An Loovim bogovima.

„Nedostajat ćeš mi", rekla je Alfredu.

„Draga moja djevojko, zar te ne mogu odgovoriti? Čak ni sad?"„Ne, Alfrede. Ali, zahvalna sam ti, zaista jesam."To je i mislila. Bio je nevjerojatan. Kad je shvatio da se neće predomisliti, povukao je sve veze koje je imao i

naglavce prevrnuo urednu birokraciju Sir Edwarda Carlislea da joj u kratkom roku nabavi putovnicu i vizu. Obadokumenta glasila su na ime koje joj je još uvijek bilo teško prevaliti preko jezika. Lidija Parker.

„Dobra britanska putovnica", inzistirao je Alfred, „može te odvesti bilo gdje na ovom svijetu. To će te štititi.Moć Britanskog carstva, znaš, iza tebe."

Imao je pravo. Nije sumnjala u to. No, ipak je imala više povjerenja u sebe nego u njegovo carstvo i zato je, bezznanja svog očuha, ispod odjeće sakrila još jednu putovnicu. Rusku. Krivotvorenu, naravno. Na ime Lidija Ivanova. Za svaki slučaj. Dio paketa za preživljavanje.

„Poslat ću ti telegram, Alfrede, obećavam. Čim budem mogla."

„Učini tako, djevojko. Znaš da se brinem."Pogledala mu je u lice i nije mogla shvatiti kako joj je postao tako drag. Alfred je izgubio nekoliko kilograma ismeđe oči kao da su mu potonule još dublje u glavu nego... prije. Kako ih je ikad mogla nazvati pompoznim?Nagnula se prema njemu i zagrlila ga.

„Sigurna si da imaš dovoljno novca?" pitao je.„Da imam još zlatnih gvineja ušivenih u odjeću ili zalijepljenih u cipelama, vlak bi trebao još jednu lokomotivu

da me preveze preko planina."On se nasmijao. „Pa, imaš adresu mog odvjetnika u Londonu tako da me uvijek možeš pronaći i ja ti mogu

poslati novac za kartu za parobrod do Engleske. Neću ostati još dugo. Ne sad. Ne u Kini."Na trenutak je zadržala njegovu ruku u svojoj, bezuspješno tražeći prave riječi. Na kraju je sa smiješkom rekla:

„Budi sretan u Engleskoj. Ona bi to željela."

„Znam." Usne su mu se stisnule. Kimnuo je. Potapšao je po ruci. „Čuvaj se, draga djevojko. Neka Bog bude stobom."„Moj medvjed će biti sa mnom."



262

Bacila je pogled u vagon. Unutra je sjedio Lav Popkov. Gladio si je bradu svojoj velikom rukom i nekakouspijevao da čak i ta jednostavna gesta izgleda prijeteće, a ne zamišljeno. Kraj njega na sjedalu nalazio se Lidijinmali, kožnati kovčeg, siguran kao Banka Engleske. Vjerojatno i sigurniji. Čak se i Alfred nasmijao kad je vidio dase dvoje muškaraca naglo povuklo iz kupea pri susretu s Lavovim jednim crnim okom i ispruženim nogama, kao daim je bizon prijeteće puhnuo u lice.

Kondukter je počeo zatvarati vrata. Miris pregrijanog metala grizao je Lidijine nosnice dok je još jedan oblakpare po peronu razasuo crnu čađu. Lokomotiva se s trzajem probudila. Pištaljka je vrisnula. To je bilo to. Srce joj je

nabijalo u prsima, ali u isto se vrijeme nešto u njoj paralo napola, a ona ga nije mogla zadržati u jednom komadu.Skočila je na stepenicu vagona i tada je ugledala visoki lik sa svilenim šalom i kratkom sme đom kosom kakolijenim korakom hoda po peronu, kao da ima svo vrijeme ovoga svijeta. Došetao je do njezina vagona i skinuosvoju elegantnu novu krznenu kapu u znak pozdrava.

„Alekseju", nacerila mu se. „Mislila sam da nećeš doći."„Predomislio sam se. Ovo mi mjesto više nije po mjeri, malčice je prehladno." Kriomice je pogledao prema

ulazu u stanicu, a usprkos ležernosti te geste, ona je primijetila uznemirenost u njegovim zelenim očima.„Misliš, prevruće. Hajde, tata će biti sretan da te vidi", rekla je i pomakla se da ga pusti da prođe.Aleksej joj je dobacio pogled koji nije mogla pročitati, ali nije bilo ni važno. Njezin je brat došao. Rukovao se s

Alfredom koji je promrmljao: „Bravo, momče, pazi na nju", a zatim je lagano skočio kraj nje u vagon.„Vidim da imamo društvo", bahato je rekao i sumnjičavo pogledao velikog, masnog Rusa.

Lidija se nasmijala. Ovo bi moglo biti zanimljivo. Bitće to dugo putovanje.Kad je Lidija sjela na svoje mjesto, ćudljivi oblaci iznad njih bili su obrubljeni srebrom. Glavu je naslonila na

prozor osjećajući vibracije vlaka, duboko udahnula pa polako izdahnula, kao što ju je naučio Chang An Lo,promatrajući kako se staklo zamaglilo i svijet skrilo od pogleda. Put koji je ležao pred njom ju je užasavao, ali iuzbuđivao. Znala je da može preživjeti. I sama je to rekla mnogo puta. Da je to bila jedina stvar u kojoj je bilavješta. Preživljavanje. Nije li to dokazala? E pa, sad će i svom ocu pomoći da preživi.

Rukom je obrisala prozor. Odmaglila komad stakla.Jer sad je znala da nitko ne preživljava sam. Svatko tko ti uđe u život stvara val koji ti se širi tijelom, a svi su

valovi međusobno povezani. Osjećala ih je u sebi, kako nadiru i teku, povlače se i preklapaju, i tako unatrag, dosamog početka. U središtu svega bio je Chang An Lo. Prsti su joj se čvrsto stegnuli oko privjeska u obliku zmaja.Oni će preživjeti i bit će opet zajedno kad se stiša sva ova graja, u to je bila sigurna. Napeto je zurila u niska brda

ispred sebe gdje su se prema glasinama skrivali komunisti, kao da ga je mogla zaštiti snagom svoje volje. I ona jestvorila jedan val.Vlak je zatutnjao i krenuo.



263

Najtoplije zahvale Joanne Dickinson iz Little, Browna na njezinu entuzijazmu i predanosti te Teresi Chris nanepresušnoj vjeri u ovu knjigu. Zahvaljujem i Alli Sashnilue, koja mi je pomagala s ruskim jezikom s tolikoenergije, i Yeewai lang, koja mi je s toliko šarma pomagala s kineskim jezikom.

Veliko hvala Richardu jer je otvorio vrata moga uma, koja su me odvela u Kinu, i Edwardu i Liz na njihovimneprocjenjivim poticajima. Željela bih zahvaliti i grupi Brixham, što su slušali moje jadikovke i davali mi dobresavjete, kao i Barryju i Ann, koji su me odvukli od posla kad mi je to bilo potrebno. I najviše, veliko hvalaNormanu, na svim njegovim savjetima, na njegovoj podršci i na šalicama kave.



Documents

87027875 Kate Furnivall Ruska Konkubina