Veernjakova bibliotekakolo III. Ljubavni romaniKnjiga 6.Robert James Waller Mostovi okruga MadisonNaslov izvornika: The Bridge of Madison CountyPrevela s engleskog Blanka Penik-Kroflincopyright 1992 by Robert James Wallercopyright 2004. Verlag INGENIUM GmbH &C CO KG, Graz,Austrija, za ovo izdanjeProdukcija: Verlag INGENIUM GmbH &c CO KG, Graz, AustrijaNakladnik: Veernji list, d.d.ISBN 953-7161-52-8Knjiga se prodaje jedino uz Veernji listRobert James WallerMostovi okruga MadisonVeernji list

PoetakIma pjesama to naviru iz plavetnila maievih cvjetova, izpraine tisue seoskih putova. Ovo je jedna od njih. U kasnoposlijepodne jeseni 1989. godine sjedim za pisaim stolom,zagledan u titravi pokaziva na kompjutorskom ekranupred sobom, kadli zazvoni telefon.Na drugom kraju linije je stanoviti Michael Johnson, po-drijetlom iz Iowe. Sad ivi na Floridi. Neki prijatelj iz Ioweposlao mu je jednu od mojih knjiga. Michael Johnson ju jeproitao, njegova sestra Carolyn ju je proitala, a sada ima-ju priu za koju misle da bi me mogla zanimati. Oprezan jei odbija bilo to rei o toj prii, osim da su on i Carolyn volj-ni doputovati u Iowu da porazgovaraju sa mnom o njoj.To to su oboje spremni izloiti se naporu tako dalekaputa, budi u meni radoznalost, usprkos sumnjiavosti kojugajim prema takvim ponudama. Zato pristajem da se iduegtjedna sastanem s njima u Des Moinesu. Upoznajemo se u"Holiday Innu" nedaleko od aerodroma i, dok mi oboje sje-de suelice, postupno nestaje poetne nelagode; vani se po-lako sputa mrak i lepra snijeg.Iznuuju od mene obeanje: odluim li ne napisati tu pri-u, moram pristati na to da nikada ne objelodanim ono tose 1965. godine dogodilo u okrugu Madison, u dravi Iowi,kao ni ono to se u vezi s tim dogodilo u idue dvadeset e-tiri godine. Slaem se, to je u redu. Napokon, pria je njiho-va, a ne moja.Dakle, sluam. Sluam pozorno i neumorno postavljampitanja. A oni priaju li priaju. Carolyn povremeno otvore-no zaplae dok se Michael hrabro bori protiv suza. Pokazu-ju mi isprave, novinske izreske i dnevnike svoje majke Fran-ceske.Konobar neprestano dolazi i odlazi. Naruujemo jo ka-ve. Dok oni govore, u meni se polako stvaraju slike. Najpri-

je morate imati sliku, onda dolaze rijei. Pomalo ujem i ri-jei, vidim ih ve na ispisanim stranicama. U neko doba ubr-zo po ponoi pristajem napisati priu.Odluka da ono to znaju objelodane, nije im bila laka.Prilike su delikatne, jer je rije o njihovoj majci i, to je jodelikatnije, o njihovu ocu. Michael i Carolyn svjesni su dabi objavljivanje prie moglo izazvati neukusna naklapanja ibaciti runu sliku na uspomenu koju su ljudi zadrali na Ri-charda i Francescu Johnson.Ipak, u svijetu u kojem se ini da su osobne veze u svimsvojim oblicima uzdrmane a ljubav samo jo stvar lagode,oboje su osjetili da ovu iznimnu priu vrijedi ispriati. Vje-rovao sam tada, a jo vre vjerujem sada, da su donijeli is-pravnu odluku.Tijekom svojih istraivanja i pisanja jo sam triput zamo-lio Michaela i Carolyn da se sastanemo. I svaki su put, bezimalo gunanja, doli u Iowu. Toliko im je bilo stalo do togada pria bude vjerno ispriana. Ponekad smo samo razgova-rali, a ponekad se polako vozili cestama okruga Madison,dok su mi oni pokazivali mjesta koja imaju vanu ulogu uprii.Osim na pomoi koju su mi pruili Michael i Carolyn,pria koju ovdje iznosim temelji se i na podacima iz dnevni-ka Francesce Johnson, na istraivanjima koja sam proveona sjeverozapadu Sjedinjenih Drava, posebno u Seattleu iBellinghamu, drava Washington, diskretnom propitkivanjuu okrugu Madison u Iowi, podacima to sam ih prikupio izfotografskih eseja Roberta Kincaida, pomoi urednika razli-itih asopisa, pojedinostima kojima su me opskrbili proiz-voai fotografskih filmova i fotografske opreme, i na du-gim razgovorima s nekoliko divnih postarijih ljudi iz umiro-vljenikog doma u Barnesvilleu, Ohio, koji su se sjeali Kin-caida jo iz njegova djetinjstva.Usprkos svom trudu koji sam uloio u istraivanje, nekesu praznine ipak ostale. U takvim sluajevima dodao sammalo vlastite mate, ali samo onda kad sam na temelju pri-snog poznavanja Francesce Johnson i Roberta Kincaida,steenog vlastitim propitkivanjem, mogao donijeti loginezakljuke. Uvjeren sam da sam se posve pribliio onome tose doista dogodilo.Jedna velika praznina odnosi se na pojedinosti Kincaido-va puta kroz sjeverne amerike drave. A da je poduzeo toputovanje, saznali smo na temelju fotografija to su poslijeobjavljene, iz kratke napomene u dnevniku Francesce John-son i nekoliko rukom pisanih biljeaka to ih je ostavio kodnekog nakladnika. Sluei se tim izvorima kao vodiem,provezao sam se od Bellinghama do okruga Madison, istimonim putem kojim je, po mome miljenju, proao i on u ko-lovozu 1965. Pribliavajui se pri kraju putovanja okruguMadison, imao sam osjeaj da sam u mnogo emu i sam po-stao Robert Kincaid.Meutim, nastojanje da uem u sr Kincaidova bia biloje najizazovniji dio mog istraivanja i pisanja. Teko je pro-drijeti u njegovu linost. Ponekad se doima posve jednos-tavnim. Onda opet eterinim, moda ak i spektralnim. Usvom je poslu savren profesionalac. On sam, pak, smatraoje sebe neobinom vrstom mujaka to polako izumire u jed-nom posve organiziranom svijetu. Jednom je govorio o "ne-milosrdnom urlikanju" vremena u svojoj glavi, a FrancescaJohnson opisala ga je kao bie koje ivi "na udnim, sje-

novitim mjestima duboko u korijenima Darwinove logike".Jo su dva fascinantna pitanja ostala bez odgovora. Prvo,nismo uspjeli ustanoviti to se dogodilo s Kincaidovim foto-arhivom. S obzirom na narav svog posla, zacijelo je imaonekoliko tisua, moda i nekoliko stotina tisua fotografija.Nikada nisu pronaene. Moemo samo pretpostaviti - a bi-lo bi to u skladu s njegovim pogledima na sebe sama i nasvoje mjesto u svijetu - da ih je prije smrti unitio.Drugo pitanje odnosi se na njegov ivot izmeu 1975. i1982. godine. O tome ima vrlo malo podataka. Znamo daje nekoliko godina skromno zaraivao kao fotograf-portre-tist u Seattleu i usput snimao podruje oko tjesnaca Puget.To je ujedno sve to znamo. Zanimljivo je da su se sva pi-sma, koja su mu slali Uprava socijalnog osiguranja i Savezveterana, vraala s opaskom "Vratiti poiljatelju", napisa-nom njegovom vlastitom rukom.Rad na ovoj knjizi izmijenio je moj pogled na svijet, na-in miljenja i, to je najvanije, nauio sam kako da s manjecinizma gledam na ono to je sve mogue u areni meuljud-skih odnosa.

Francesca Johnson i Robert Kincaid, kako sam ih upoz-nao tijekom svog istraivanja, pokazali su mi da se granicetakvih odnosa mogu protegnuti dalje nego to sam dotadmislio. Moda ete i vi, proitavi ovu priu, doi do istespoznaje.Nee biti lako. U sve beutnijem svijetu svi mi ivimo uvlastitim oklopima od okotalih osjeaja. Ne znamo gdjeprestaje velika strast a poinje zasienost. Ali naa sklonostda se podsmjehujemo ve samoj mogunosti da takva strastpostoji i da iskrene i duboke osjeaje ocijenimo kao plalji-vu sentimentalnost, oteava nam da uemo u carstvo nje-nosti koja je potrebna da bismo razumjeli priu o FrancesciJohnson i Robertu Kincaidu. Za sebe znam da sam moraoprevladati tu sklonost prije negoli sam mogao zapoeti samopisanje.Pristupite li, meutim, ovom to slijedi s voljnim odlaga-njem nevjerice, kao to kae Coleridge, uvjeren sam da eteosjetiti isto to sam i ja osjetio. U ravnodunim prostorimasvoga srca moda ete ak nai, kao to je Francesca John-son nala, mjesta za ples.

Mostovi okruga Madison

Ljeto 1991.

Robert Kincaid

Ujutro 8. kolovoza 1965. Robert Kincaid zakljuao je vratasvoga malog dvosobnog stana na treem katu goleme stam-bene zgrade u Bellinghamu, Washington. Nosio je platnenutorbu za noenje preko ramena punu fotografskog pribora iputni koveg niz drvene stube i produio veom do stranjestrane kue, gdje je na prostoru rezerviranom za stanare bioparkiran njegov kamionet "chevrolet".U malom kamionu ve su bili jo jedna torba, hladnjaksrednje veliine, dva stativa, nekoliko teka cigareta "Ca-mel", termos-boca i velika vreica s voem. Na teretnoj plat-formi leala je kutija za gitaru.Kincaid stavi torbe na sjedalo, a hladnjak i stative na pod.Popne se zatim na platformu te kutiju za gitaru i koveg sloiu jedan kut i podupre ih rezervnom gumom to je leala napodu, a onda oboje vrsto privee za gumu komadom uetaza vjeanje rublja. Pod istroenu gumu ugura crnu ceradu.Onda sjedne za upravlja, pripali cigaretu "Camel" i umislima prekontrolira listu: dvije stotine razliitih vrsta fil-mova - uglavnom niskoosjetljivih "Kodachromea", stativi,hladnjak, tri kamere i pet objektiva, traperice, kaki ljetnehlae, koulje i fotografski prsluk. Dobro. Sve ostalo to jemoda zaboravio moe kupiti putem.Kincaid je imao na sebi izblijedjele levisice, iznoene voj-nike visoke cipele na vezice, kaki koulju i naranaste na-ramenice. O irokom konom pojasu nosio je vicarski ofi-cirski no u originalnim koricama.Pogleda na sat: osam i sedamnaest. Motor se pokrene pridrugom pokuaju, i on poveze kamionet malo unatrag daizae s parkiralita, prebaci u brzinu i polako krene ulicomPod magliastim suncem. Provezao se ulicama Bellinghama,skrenuo prema jugu na Washington 11, to vodi nekolikokilometara obalom tjesnaca Puget, i produio autocestom11

sve dok nije skrenula prema istoku i malo dalje se sastala smagistralnom cestom 20.Skrenuvi na nju, dok mu je sunce udaralo u oi, zapoedugu vonju punu serpentina kroz Cascade. Volio je taj kraj,a kako mu se nije urilo, povremeno se zaustavljao da pribi-ljei poneto od onoga to mu se inilo zanimljivim za bu-due prigode, ili da napravi poneku od onih, kako ih je onzvao, "fotografija za podsjeanje". Svrha tih fotografija bilaje da ga podsjete na mjesta na koja e moda opet poeljetidoi i ozbiljnije se pozabaviti njima. Kasno poslije podneskrenuo je na sjever prema Spokaneu odabravi magistralnucestu 2 koja e ga preko pola sjevernih drava dovesti doDulutha, u dravi Minnesoti.Tisuiti put u ivotu poelje imati psa, zlatnog retrivera,da ga prati na vonjama kao to je ova i da mu kod kuepravi drutvo. Ali s obzirom na to da je esto odsutan, naj-ee negdje preko mora, ne bi bilo poteno prema ivotinji.Ipak je razmiljao o tome. Za nekoliko godina bit e prestarza teki terenski posao. "Onda bih mogao nabaviti psa", re-e crnogorinom zelenilu to je promicalo mimo prozoranjegova kamioneta.Na vonjama poput ove uvijek je bio sklon pravljenju ne-ke inventure. U to je spadao i pas. Robert Kincaid nije mo-gao biti osamljeniji nego to je bio - jedino dijete, oboje ro-ditelja mrtvi, daleki roaci koji su izgubili trag o njemu i ono njima, ni jedan jedini pravi prijatelj.Znao je ime ovjeka koji posjeduje trgovinu prehrambe-nim namirnicama na uglu, kao i ime vlasnika trgovine foto-grafskim priborom u kojoj je kupovao svoje zalihe. A odr-avao je i slubenu, profesionalnu vezu s nekoliko urednikapojedinih asopisa. Osim njih, jedva da je poznavao jo iko-ga, niti je itko poznavao njega. Cigani teko uspostavljajuvezu s obinim ljudima, a on je bio neka vrsta Ciganina.Pomisli na Marian. Ostavila ga je prije devet godina, na-kon pet godina braka. Njemu su sada pedeset dvije, to zna-i da se ona blii etrdesetoj. Marian je matala da postanecountry pjevaica. Poznavala je sve Weaversove pjesme i pri-lino ih dobro pjevala u lokalima Seattlea. Kad je u ta staravremena bio kod kue, vodio ju je na te njezine nastupe isjedio u publici dok je ona pjevala.12

Njegova duga izbivanja - katkad po dva-tri mjeseca - ni-su koristila braku. Znao je to. Kad su se bili odluili na vjen-anje, bilo joj je jasno kakvim se on poslom bavi, ali obojesu vjerovali da e ve nekako izai na kraj s time. No nisuizali. Kad se jednom vratio kui, nakon nekog posla naIslandu, nije ju vie zatekao. Ostavila mu je pisamce: "Ro-berte, nije ilo. Ostavila sam ti gitaru. Javi se koji put."Nije se javio. Ni ona se nije javila. Godinu dana kasnije,kad su stigli dokumenti za razvod braka, potpisao ih je i su-tradan sjeo u zrakoplov za Australiju.U Kalispellu, Montana, zaustavi se da prenoi. Bilo je vevrlo kasno. "Cozy Inn" doimao se jeftinim, a to je i bio. Po-nio je svoju opremu u sobu s dvjema stolnim svjetiljkama,od kojih je jedna imala pregorjelu arulju. Leei u postelji,itao je Hemingwayeve Zelene breuljke Afrike, pio pivo iudisao vonj kalispellske tvornice papira. Ujutro je etrdesetminuta lagano trao, napravio pedeset sklekova i posluiose kamerama kao laganim utezima za ruke da upotpuni sva-

kodnevnu vjebu.Vozei se neprestano uz gornju granicu Montane, dove-zao se u Sjevernu Dakotu. Gola ravna zemlja, koju je tu na-ao, nije ga oduevila nita manje nego to su ga odueviliplanine ili more. Bilo je neke opore ljepote u toj zemlji, i po-katkad bi se zaustavio, postavio stativ i napravio nekolikocrno-bijelih snimaka starih farmerskih zdanja. Ovaj je kra-jolik odgovarao njegovim minimalistikim sklonostima. In-dijanski su rezervati djelovali sumorno, iz razloga koji susvima poznati i pred kojima svi zatvaraju oi. Takve naseo-bine nisu nita bolje ni u sjeverozapadnom Washingtonu,kao, uostalom, ni igdje drugdje gdje ih je bio vidio.Ujutro, etrnaestog kolovoza, dva sata vonje od Dulu-tha, skrenuo je prema sjeveroistoku i lokalnom se cestom do-vezao u Hibbing i rudnike eljeza. Crvena je praina lebdjelau zraku i posvuda su stajali golemi strojevi. Posebno kon-struirani vlakovi prevozili su rudau do teretnih brodova uTwo Harborsu na Lake Superioru. Poslijepodne je proveorazgledajui Hibbing i ustanovio da mu se ne svia, usprkostome to je iz njega potekao Bob Zimmerman Dylan.Jedina Dylanova pjesma koja mu se ikada doista svidjelabila je Djevojka sa sjevera. Tu je znao svirati i pjevati. "Os-13

tavila mi je vie nego to sam ja ostavio njoj", rekao je jed-nom nekom pripitom rijenom pilotu u nekoj pelunki zva-noj "McElroy's Bar" negdje u slijevu Amazone. to je bilaiva istina.Nacionalni park Superior, prekrasno umovito podruje,svidio mu se. Zemlja kao u doba kada su njome krstarili tra-peri. U mladosti je elio da barem nisu proli ti dani, pa dai on bude jedan od njih. Vozio se pokraj livada, vidio tri sje-vernoamerika losa, crvenu lisicu i mnotvo jelena i srna.Kod jednog se jezerca zaustavio i snimio odraz neke neobi-no oblikovane grane na vodi. Kad je zavrio, sjeo je na pa-puu svog kamioneta, pripalio "Camel" i oslukivao vjetaru granama breza."Bilo bi lijepo imati nekoga, neku enu", mislio je pro-matrajui dim svoje cigarete nad jezercem. "ovjek s godi-nama zapadne u takvo raspoloenje." Ali s obzirom na nje-gova esta izbivanja, ne bi bilo lako onome tko bi ostao kodkue. Tu je lekciju ve nauio.Kod kue u Bellinghamu povremeno se sastajao s umjet-nikom direktoricom u jednoj reklamnoj agenciji iz Seattlea.Upoznao ju je prilikom nekoga zajednikog posla. Bile su jojetrdeset dvije godine, bila je inteligentna, zgodna osoba, alinije bio zaljubljen u nju, niti e ikada biti.Ponekad su se oboje osjeali osamljeno pa bi proveli ve-er zajedno. Otili bi u kino, popili koje pivo i poslije prili-no standardno vodili ljubav. Bila je iskusna ena - dva bra-ka, tijekom studija radila je kao konobarica u nekoliko ba-rova. Svaki put nakon seksa, dok bi leali jedno uz drugo,neizostavno bi mu rekla:- Ti si najbolji, Roberte, bez premca, nitko ti ni izdalekanije ravan.Smatrao je da je svakomu mukarcu to ugodno uti, alion nije imao dovoljno iskustva da bi znao govori li ona uop-e istinu. Ali jednom je rekla neto to mu nije izlazilo iz gla-ve:- Roberte, u tebi se krije neko bie, ali ja nisam dovoljnodobra da ga izmamim iz tebe, niti dovoljno jaka da dopremdo njega. Ponekad imam osjeaj da si ve vrlo dugo ovdje,dulje od jednog ljudskog vijeka, i da si boravio na skrovitimmjestima o kojima mi obini smrtnici i ne sanjamo. Plai14

me, premda si tako njean prema meni. Da se, dok sam s to-bom, svim silama ne trsim odrati kontrolu nad sobom, mi-slim da bih se posve izgubila i da se nikada ne bih vratila.Na neki je maglovit nain znao o emu ona govori, ali nisam nije to mogao shvatiti. Misli su mu neprestano nemirnonavirale i imao je onaj sjetni osjeaj traginosti, zdruen sasnanom tjelesnom i umnom sposobnou, jo dok je kaomalen djeak rastao u jednom gradiu drave Ohio. Dok sudruga djeca pjevala "Plovi, plovi, moj brodiu", on je uiomelodiju i engleske rijei neke francuske kabaretske pjesme.Volio je rijei i slike. Jedna od najdraih rijei bila mu je"plavo". Volio je osjeaj koji mu ostavlja na usnama i jezikudok je izgovara. Sjeao se kako je u mladosti mislio da rijeinemaju samo znaenje, nego da se mogu i fiziki osjetiti. Vo-lio je i druge rijei, kao "dalek", "miris dima", "cesta","drevan", "pasa", "putnik" i "Indija", zbog toga kako suzvuale, kakav su okus imale i to su doaravale u njegovuduhu. U svojoj sobi bio je pribio na zid listie s rijeima koje

su mu se sviale.Onda je rijei sloio u reenice, pa i njih pribio na zid:Preblizu vatri.Dolazim s Istoka s malom skupinomputnika.Neumorno cvrkutanje onih koji bi mespasili i onih koji bi me prodali.Talismane, talismane, odaj mi svoje tajne,Kormilaru, kormilaru, vrati me kui.Leati gol gdje plavi kitovi plivaju.Poeljela mu je zahuktale vlakove topolaze sa zimskih postaja.Prije nego to sam postao ovjek, bio samstrelica - davno je to bilo.15

xxxx1Zatim, bila su tu mjesta ija su mu se imena svidjela, kao naprimjer: Somalijska struja, gorje Big Hatchet, Malajski tjes-nac i sijaset ostalih. Na kraju su listii s rijeima, reenica-ma i mjestima posve prekrili zidove njegove sobe.ak je i njegova majka primijetila da je drukiji od osta-lih. Prije svoje tree godine nije progovorio ni rije, a ondaje poeo govoriti u potpunim reenicama, a sa pet je godinave sasvim dobro itao. U koli nije bio zainteresiran ueniki zbunjivao je nastavnike. Vidjeli su rezultate testova koji sumu mjerili kvocijent inteligencije i razgovarali s njim o to-me, govorili mu za to je sve sposoban i kako bi mogao po-stati sve to poeli. Jedan od njegovih srednjokolskih profe-sora napisao je u jednom izvjetaju o njemu sljedee: "Ondri da su testovi inteligencije lo nain da se procijene ov-jekove sposobnosti, jer ne uzimaju u obzir magiju koja imavlastitu vrijednost, i po sebi samoj i kao dopuna logici. Pre-dlaem razgovor s roditeljima."Njegova se majka bila sastala s nekoliko nastavnika iprofesora. Kad su joj spomenuli Robertov tih ali uporan ot-por, s obzirom na njegove sposobnosti, rekla je:- Robert ivi u svom svijetu. Znam da mi je sin, ali po-nekad imam osjeaj kao da nije potekao od mog supruga imene, nego s nekog drugog mjesta u koje se sada nastojivratiti. Zahvalna sam vam na zanimanju koje pokazujete zanjega i pokuat u ga jo jednom nagovoriti da se vie potru-di u koli.On se, meutim, zadovoljavao time da guta pustolovne iputopisne knjige iz mjesne knjinice, a inae da se dri postrani provodei dane na rijeci to tee rubom grada, ne ma-rei za kolske plesove, ragbijske utakmice i druge stvari ko-je su mu dosaivale. Pecao je, plivao, etao i leao u visokojtravi oslukujui daleke zvukove umiljajui da ih samo onuje. "Tamo vani su arobnjaci", govorio je sebi. "Ako simiran i dovoljno otvoren da ih uje, tamo su." I poelio bida ima psa i podijeli s njim ove trenutke.Za koled nije bilo novca. A ni elje s njegove strane.Njegov je otac naporno radio i bio dobar prema njemu i nje-govoj majci, ali posao u tvornici ventila nije mu ostavljaomnogo za druge izdatke, ukljuujui i izdatke za psa. Rober-tu je bilo osamnaest godina kad mu je umro otac, pa se, sobzirom na veliku krizu koja je teko pritisnula zemlju, pri-javio u vojsku kako bi mogao uzdravati majku i sebe. Uvojsci je ostao etiri godine, ali te su mu etiri godine promi-jenile ivot.Kao posljedica neproninog naina funkcioniranja voj-nikog mozga, dodijeljen mu je posao fotografskog pomo-nika, premda nije imao pojma ak ni kako se film stavlja ufotoaparat. Ipak je u tom poslu pronaao svoje zvanje. Teh-nike pojedinosti lako je svladao. Nepun mjesec kasnije nesamo to je ve u tamnoj komori obavljao posao za dva sto-erna fotografa, nego je smio i sam preuzimati jednostavnezadae.Jedan od fotografa, Jim Peterson, zavolio ga je i posvetiomu dio svoga slobodnog vremena upuujui ga u potankostifotografije. Robert Kincaid posudio je iz gradske knjiniceFort Monmoutha knjige o fotografiji i umjetnosti i proua-vao ih. Odmah na poetku posebno je zavolio francuske im-presioniste i Rembrandtovu upotrebu svjetla.Na kraju je polako spoznao da on zapravo ne snima

predmete nego svjetlo. Predmeti su samo sredstvo od kojegse svjetlost odbija. Ako je svjetlo dobro, uvijek e nai ne-to to moe snimati. Tada se pojavila 35-milimetarska ka-mera, pa je u mjesnoj trgovini fotografskim priborom kupiopolovnu "Leicu". Ponio ju je u Cape May, u New Jersevju,i proveo ondje tjedan dana dopusta snimajui ivot na obali.Drugi put odvezao se autobusom u Maine i autostopiraodu obale, u Stoningtonu je uhvatio ranojutarnji potanskibrodi za Ile au Haut i ondje kampirao, onda se ukrcao natrajekt koji je plovio preko zaljeva Fundy do Nove kotske.Poeo je praviti biljeke o postavljanju objektiva i o mjesti-ma koja je namjeravao ponovno posjetiti. Kad je s dvadesetdvije godine izaao iz vojske, bio je ve posve dobar fotografi zaposlio se kao pomonik jednoga poznatog modnog foto-grafa.enski modeli bile su sve same ljepotice i s nekima se odnjih ponekad sastajao. U jednu se pomalo i zaljubio prije noto je otila u Pariz i izgubila mu se iz vida. Bila mu je rekla:"Roberte, nisam posve sigurna tko si ni to si, ali posjeti me,molim te, u Parizu." Rekao je da e je posjetiti, bio je uvje-ren da e to i uiniti, ali nikako da dospije tamo. Mnogo go-1617dina poslije, prilikom nekog posla na obalama Normandije,naao je njezino ime u parikom telefonskom imeniku, naz-vao ju je i u jednoj kavani na otvorenom popili su kavu. Bilaje udana za filmskog redatelja i imala troje djece.Za samu se modu nije uspio odueviti. Ljudi odbacujubesprijekornu odjeu ili je, na mig nekoga europskog mod-nog diktatora, na brzinu prepravljaju. Njemu se to inilo glu-pim i bilo mu je ispod asti baviti sa tom vrstom fotografije."ovjek je ono ime se bavi", rekao je i napustio taj posao.Majka mu je umrla tijekom druge godine njegova borav-ka u New Yorku. Vratio se u Ohio, pobrinuo se za njezinpokop i sjeo preko puta nekog odvjetnika koji mu je proi-tao oporuku. Nije bilo mnogo toga. Nije zapravo nita nioekivao. Ipak se iznenadio doznavi da su njegovi roditeljis kuicom u Franklinovoj ulici, u kojoj su proboravili cijelisvoj zajedniki ivot, zgrnuli pravi mali kapital. Prodao jekuu i tim novcem kupio prvorazredan fotografski pribor.Isplativi trgovca, pomislio je kako je njegov otac za te do-lare i za skroman ivot, kakav su njegovi roditelji vodili, go-dinama rintao.Neki su se njegovi radovi poeli pojavljivati u malim a-sopisima. Onda ga je nazvao National Geographic. Vidjelisu jednu njegovu fotografiju za kalendar koju je snimio naCape Mayu. Razgovarao je s njima, dobio malu narudbu,profesionalno je obavio, i krenulo mu je.Godine 1943. ponovno je pozvan u vojsku. Otiao je umornaricu, klipsao plaama Junog Pacifika s kameramato su mu visjele s ramena i, leei na leima, fotografiraovojnike kako iskau iz amfibijskih desantnih brodova. Vidioje uasan strah na njihovim licima, a i sam ga je osjeao. Vi-dio ih je napola presjeene mitraljeskom paljbom i uo kakozazivaju u pomo Bogu i majku. Sve je to zabiljeio filmomi preivio a da se nikada nije dao upecati na takozvani sjaj iromantiku ratne fotografije.im je 1945. otputen iz vojske, nazvao je National Ge-ographic. ekali su ga, ima posla za njega, u svako doba. USan Francisku kupio je motocikl, jurnuo njime na jug do Big

Sura, vodio ljubav na plai s nekom elisticom iz Carmela iskrenuo na sjever da se ogleda po Washingtonu. Svidjelo muse pa se odlui tu utaboriti.18Sada, u pedeset drugoj godini, jo je promatrao svjetlo. Umeuvremenu je bio u veini mjesta, koja je u djetinjstvuvjeao po zidu, i svaki je put, posjetivi koje od njih, jedvavjerovao da je doista tamo, da sjedi u baru "Raffles", ploviAmazonom na nekom soptavom rijenom brodu i ziba se nadevi kroz pustinju Rajasthani.Obala Lake Superiora bijae doista tako lijepa kao to jeuo. Pribiljeio je nekoliko lokacija i nainio nekoliko sni-maka, da mu poslije potaknu sjeanje, te krenuo na jug oba-lom Mississippija prema Iowi. Nikada nije bio u Iowi, alioduevila su ga brda sjeveroistonog dijela du velike rijeke.Zaustavivi se u gradiu Clavtonu, odsjeo je u nekom ribar-skom motelu, dva prijepodneva snimao je tegljae, a jednoje poslijepodne, na poziv nekog pilota kojeg je upoznao umjesnom baru, proveo na jednom od tih brodova.Na jednom je prikljuku preao na magistralnu cestu 65,proao kroz Des Moines u ponedjeljak rano ujutro, 16. ko-lovoza 1965., skrenuo zatim na zapad na autocestu Iowa 92i produio prema okrugu Madison s njegovim natkrivenimmostovima, koji bi se, prema asopisu National Geogra-phic, trebali ondje nalaziti. Tamo su, da, rekao je ovjek nabenzinskoj crpki "Texaco" i uputio ga, onako otprilike, ka-ko da stigne do njih, ukupno njih sedam.Prvih est lako je pronaao i pripremio strategiju nainasnimanja. Sedmi, zvan Rosemanov most, nije nikako mogaopronai. Bilo je vrue, njemu je bilo vrue, njegovu kamio-netu - "Harrvju" - bilo je vrue dok su lutali po poljune-nim putovima to, kako mu se inilo, ne vode ni do egaosim do sljedeeg poljunenog puta.U stranim zemljama pridravao se pravila utemeljenogna iskustvu: "Pitaj triput". Bio je ustanovio da tri odgovo-ra, makar sva tri bila pogrena, ipak postupno dovode docilja. Moda e ovdje biti dovoljno upitati dvaput.Uto je na kraju nekog prilaznog puta, dugakog otprilikesto metara, opazio potanski sandui. Ime na njemu glasi-lo je: "Richard Johnson, RR2". Usporio je i skrenuo u pri-laz da se propita za put.Kad se uvezao u dvorite, na verandi ispred kue sjedila)e neka ena. inilo se da je tamo prohladno, a ona je pilanesto to se doimalo jo hladnijim. Sila je s verande i krenu-19

la prema njemu. Skoio je s kamioneta i pogledao je, pogle-dao je bolje, a onda jo bolje. Bila je lijepa, ili je barem ne-ko bila, ili bi opet mogla biti. I on smjesta osjeti staru ne-mo to ga je uvijek obuzimala u prisutnosti ena koje gabarem malo privlae.FrancescaKasno ujesen bio je Franceskin roendan. Hladna je kiapljutala po njezinoj drvenoj kui u junoj Iowi. Promatralaje kiu, bacala poglede kroz nju prema brdima du rijekeMiddle i mislila na Richarda. Umro je jednog dana, nalikovome, prije osam godina, od neega ijeg se imena radijene bi sjeala. Ali sada je Francesca mislila na njega i njegovunepokolebljivu dobrotu, na njegov vrst ivotni stav i miranivot koji joj je omoguio.

Djeca su nazvala. Ni jedno od njih nije ni ove godine us-pjelo doi kui na njezin roendan, premda joj je bio ezde-set sedmi. Razumjela je, kao to je uvijek sve razumjela. Uvi-jek u prolosti. I kao to e uvijek i ubudue sve razumjeti.Oboje su usred karijere i naporno rade, jedno upravljajuibolnicom, drugo poduavajui uenike, Michael pred dru-gim brakom, Carolvn muku muei s prvim. U dnu srca bilojoj je drago to je navodno nikad nisu uspjeli posjetiti za nje-zin roendan, jer ona je za taj dan imala samo svoj sveaniobred.Tog su jutra svratili njezini prijatelji iz Winterseta s ro-endanskom tortom. Dok je Francesca kuhala kavu, oni surazgovarali o unuadi i gradu, o Danu zahvalnosti i o tometo e komu pokloniti za Boi. Lagan smijeh, kao i as tiicas glasniji razgovor iz dnevne sobe djelovali su svojom pri-snou utjeno i podsjetili Francescu na jedan jedini sitanrazlog zbog kojeg je ostala ovdje nakon Richardove smrti.Michael ju je mamio u Floridu, Carolvn u Novu Engles-ku. Ali ona je ostala u brdima june Iowe, na zemlji, zadr-avi iz posebnog razloga staru adresu, i bilo joj je drago toJe postupila tako i nikako drukije.Francesca ih je u podne gledala kako odlaze niz prilazniPut u svojim "buickima" i "fordovima", kako zatim skreuna asfaltiranu okrunu cestu i zamiu prema Wintersetu dok21

brisai briu kiu s prednjih stakala. Dobri prijatelji, prem-da nikada ne bi shvatili to ona nosi u sebi, ne bi razumjelini da im kae.Njezin joj je suprug, kad ju je poslije rata doveo ovamo,bio rekao da e nai dobre prijatelje. Kazao je: "StanovniciIowe imaju svojih mana, ali medu njima nije pomanjkanjesuosjeanja." Bila je to istina, i onda i danas.Bilo joj je dvadeset pet godina kad su se upoznali - trigodine nakon zavretka studija, i radila je u jednoj privatnojdjevojakoj koli razmiljajui o svom ivotu. Veina mladihTalijana bila je mrtva ili ranjena, u logorima za ratne zaro-bljenike ili unitena ratom. Njezina veza s Niccolom, sveui-linim profesorom likovne umjetnosti, koji je cijeli dan sli-kao a uveer je vodio u pustolovne, lakomislene none obi-laske Napulja, zavrila je prije godinu dana, konano upro-patena neprekidnim neodobravanjem njezinih konzervativ-nih roditelja.Nosila je vrpce u crnoj kosi i vrsto se drala svojih sno-va. Ali nijedan naoit mornar nije se iskrcao da je potrai,nijedan glas nije dopro do njezina prozora dolje s ulice. Te-ak pritisak stvarnosti doveo ju je do spoznaje da joj je izborogranien. Richard je ponudio prihvatljivu alternativu: nje-nost i slatko obeanje Amerike.Prouavala ga je u njegovoj vojnikoj odori dok su sjediliu kavani pod mediteranskim suncem, vidjela kako je ozbilj-no promatra na svoj srednjozapadni nain, i otila s njim uIowu. Otila izroditi mu djecu, gledati kako Michael zahladnih listopadskih veeri igra ragbi, voditi Carolvn u DesMoines kad joj treba kupiti haljinu za godinji kolski ples.Svake bi godine izmijenila po nekoliko pisama sa sestrom uNapulju i dvaput se vratila tamo - kad joj je umro otac, ikad joj je umrla majka. Ali dom joj je sada bio u okruguMadison i nije ju vie morila enja za domovinom.Sredinom poslijepodneva kia je prestala padati, a ondaje predveer iznova udarila. U sumrak Francesca natoi sebiaicu konjaka i otvori najdonju ladicu Richardova pisaegstola s roloom, dobar komad namjetaja od orahovine kojije proao kroz tri narataja njegove obitelji. Izvue velikuutu omotnicu i lagano prijee rukom preko nje, kao to jeradila svake godine na taj dan.Na potanskom igu stajalo je: "Seattle, WA, 12. rujna1965." Uvijek bi najprije pogledala taj ig. Bio je to dio ob-reda. Zatim bi bacila pogled na rukom pisanu adresu: "Fran-cesca Johnson, RR 2, Winterset, Iowa". Onda na adresu po-iljatelja, nemarno narkanu u gornjem lijevom kutu: "Pre-tinac 642, Bellingham, Washington". Sjede u naslonja doprozora, pogleda obje adrese i usredotoi se na njih, jer u nji-ma je bio pokret njegovih ruku. Poelje da joj se vrati osjeajtih ruku na sebi od prije dvadeset dvije godine.Kad je osjetila kako je te ruke dodiruju, otvori omotnicu,brino izvadi tri pisma, kratak rukopis, dvije fotografije ikompletni broj National Geographica, zajedno s izvacima izdrugih brojeva tog asopisa. Tada, pri sve slabijem sivomsvjetlu, srui konjak, zagleda se preko ae na rukom ispi-sanu biljeku privrenu spojnicom na otipkane stranicerukopisa. Pismo bijae napisano na njegovu listovnom papi-ru, jednostavnom papiru pri vrhu kojega je diskretnim slovi-ma stajalo: "Robert Kincaid, umjetniki fotograf i pisac".10. rujna 1965.Draga Francesca,

Prilazem dvije fotografije. Jedna prikazuje Tebe, a snimiosam Te u svitanje na panjaku. Nadam se da e Ti se svidjetikao to se svia meni. Na drugoj je Rosemanov most prijenego to sam maknuo Tvoju poruku koju si pribila avliemna nj.Sjedim ovdje i u sivim prostranstvima svog duha pose-em za svakom pojedinou, svakim trenutkom to smo gaproveli zajedno. Uvijek se iznova pitam: "to mi se to dogo-dilo u okrugu Madison, u Iowi?" I svim se silama trsim dato povezem. Zato sam napisao ovo djelce "Pad iz dimenzijeZ", koje sam priloio da unesem jasnou u svoju zbunje-nost.Gledam kroz cijev objektiva, a Ti si na kraju. PoinjemPisati neki lanak, a piem o Tebi. Ne znam uope kako samse vratio ovamo iz Iowe. Stari me kamioni nekako samdovezao do kue, ali jedva se sjeam kilometara koje smoProli.Jo prije nekoliko tjedana bio sam uravnoteen i posveadovoljan. Moda ne ba sasvim sretan, moda malo23

osamljen, ali u najmanju ruku zadovoljan. Sve se to promiljenilo.Sad mi je jasno da sam se ve dugo kretao prema Tebi iTi prema meni. Premda ni jedno od nas nije bilo svjesno po-stojanja drugoga prije nego to smo se upoznali. Za sve vri-jeme u naoj je nesvjesnosti radosno lunjala neka slijepa iz-vjesnost koja je jamila da emo se sresti. Poput dviju osam-ljenih ptica to svoj put preko golemih prerija pronalaze spomou nebeskih znakova, tako smo se i mi sav svoj ivotkretali jedno prema drugom.Cesta je udno mjesto. Vukui se njome, jednoga sam ko-lovoskog dana dignuo pogled - i Ti prelazi preko trave i pri-mie se mom kamionu. Kada sad pomislim na to, ini mi seda je bilo neizbjeno - nije moglo biti drukije - tipian slu-aj onoga to ja zovem visoka vjerojatnost nevjerojatnosti.I tako ja sada hodam s jednom drugom osobom u sebi.Premda mislim da sam se bolje izrazio onoga dana kad smose rastajali i kad sam Ti rekao da smo od nas dvoje stvorilitreu osobu. I sada me to novo bie neprestano prati.Nekako se opet moramo vidjeti. Na bilo kojem mjestu,bilo kojeg dana.Nazovi me ako me ikada za bilo to zatreba, ili ako mejednostavno poeli vidjeti. Bit u tu, pronto. Obavijesti mebude li jednom - bilo kada - mogla doi ovamo. Mogu sepobrinuti za zrakoplovnu kartu, ako je to problem. Iduitjedan odlazim u jugoistonu Indiju, ali se potkraj listopadavraam. 'Volim TeRobertP. S. Foto-projekt u okrugu Madison ispao je sjajno. Po-trai ga sljedee godine u NG. Ili me obavijesti eli li da Tipoaljem taj broj im izae.Francesca Johnson odloi aicu s konjakom na iroku pro-zorsku dasku i zagleda se u crno-bijelu fotografiju osam-na--deset sebe same. Ponekad joj je bilo teko sjetiti se kako jeizgledala tada, prije dvadeset dvije godine. U uskim izblijed-jelim trapericama, sandalama i bijeloj majici, s lepravomkosom na jutarnjem vjetru, oslonjena o stup ograde.Sa svog mjesta uz prozor mogla je kroz kiu vidjeti tajstup, tamo gdje stara ograda jo ograuje panjak. Kad jenakon Richardove smrti iznajmila zemlju, postavila je uvjetda panjak ostane netaknut, da ga nitko ne smije dirati,premda je sada pust i obrastao livadskim korovom.Na fotografiji se primjeuju prve ozbiljne bore na njezinulicu. Njegova ih je kamera pronala. Ipak, svialo joj se toto vidi. Kosa joj je bila crna, a tijelo, puno i toplo, popunja-valo je traperice ba kako treba. Ali zagledala se u lice. Biloje to lice ene oajniki zaljubljene u mukarca koji je foto-grafira.I njega je opet jasno vidjela u bujici svoga sjeanja. Svakeje godine u duhu pregledavala sve te slike, sjeajui se svegas bolnom podrobnou, ne zaboravljajui nita, sve to utis-nuvi u sebe za vjenost, kao to pripadnici plemena usme-nom predajom kroz narataje prenose povijest. Bio je visok,vitak i vrst, a kretao se kao i sama trava, bez napora, sklad-no. Srebrnosiva kosa dopirala mu je dobrano ispod uiju igotovo uvijek izgledala raskutrano, kao da se taj as vratios dugog putovanja morem kroz vjetar i upravo je pokuavarukom zagladiti.Usko lice, visoke jagodice i kosa to mu je padala preko

ela isticali su mu plave oi koje se nikada nisu prestajaleogledati za sljedeom fotografijom. Bio joj se osmjehivaogovorei kako lijepo izgleda na ranom svjetlu, zamolio ju jeda se osloni o stup, a zatim se u irokom luku kretao okonje fotografirajui je s visine koljena, zatim stojei, onda naleima, s kamerom upravljenom gore, u nju.Bila je pomalo u neprilici zbog koliine filma koji je tro-io na nju, ali zadovoljna koliinom panje koju joj je pokla-njao. Nadala se samo da ni jedan susjed nije tako rano izi-ao s traktorom, premda toga osobitog jutra nije previemarila za susjede niti za njihovo miljenje.Snimao je, umetao filmove, mijenjao objektive, mijenjaokamere, opet snimao i pritom joj se tiho obraao neprestanoponavljajui kako mu se svia i koliko je voli. - Francesca,nevjerojatno si lijepa. - Ponekad bi zastao i samo zurio unJu, kroz nju, oko nje, unutar nje.Bradavice su joj se jasno isticale kroz pripijenu majicu.Au> zaudo, nije zbog toga bila nimalo uznemirena, kao ni2425

zbog toga to je ispod te majice bila gola. Naprotiv, osjealaje stanovitu toplinu pri pomisli da joj on kroz svoje objek-tive moe tako jasno vidjeti dojke. Pred Richardom se nika-da ne bi tako odjenula. On to ne bi odobrio. Zapravo, prijenego to je upoznala Roberta Kincaida, nikad se ni u kojojprilici ne bi tako odjenula.Robert ju je zamolio da malo, sasvim malo svine leda, aonda je proaptao: - Da, da, fino, ostani tako. - U tom jetrenutku snimio fotografiju u koju ona sada zuri. Svjetlo jebilo savreno, tako je bar on rekao - "blistavo zamagljeno",kako se izrazio - i okida je jednolino kljocao dok se kre-tao oko nje.Gibak je, ba je na tu rije bila pomislila promatrajui ga.Usprkos njegovim pedeset dvjema godinama, tijelo mu sesastojalo od samih miia, bez trunke sala, miia to su sepomicali s nekim intenzitetom i snagom mukaraca koji na-porno rade, ali i vode brigu o sebi. Rekao joj je da je bio voj-ni fotograf na Pacifiku, i Francesca ga je lako zamislila ka-ko, s ostalim marincima, prolazi plaama, zamagljenim di-mom od baruta, dok ga kamere lupkaju o bokove, jedna muje na oku, a okida gotovo zaaren od brzine kojom snima.Ponovno pogleda fotografiju, promotri je. "Zaista dobroizgledam", pomisli i nasmijei se od blagog divljenja samoj se-bi. "Nikad nisam ovako dobro izgledala, ni prije ni poslije nje-ga. To je bio on." Ponovno srkne konjak dok se kia, tekozajahavi na leda zimskog vjetra, uzdizala i vijala po brdima.Robert Kincaid bijae u stanovitom pogledu arobnjak,koji je ivio za sebe, u udnovatim, gotovo strahotnim pred-jelima. Francesca je to osjetila im je jednoga vrueg, suhogdana u kolovozu 1965. siao sa svog kamioneta na njezinprilazni put. Richard i djeca bili su u Illinoisu na poljopriv-rednom sajmu gdje su izlagali nagraenog junca, kojemu supoklanjali vie panje nego njoj, tako da je imala cijeli tje-dan za sebe.Sjedila je u njihaljci na verandi ispred kue, pila hladanaj i nemarno promatrala spiralu praine koju je podizaokamionet to se pribliavao okrunom cestom. Kretao sesporo, kao da voza neto trai, nakratko se zaustavio is-pred njezina prilaza i onda skrenuo prema kui. O, Boe,pomislila je. Tko je to?Bila je bosonoga, u trapericama i izblijedjeloj plavoj rad-noj koulji sa zasukanim rukavima, izvuenoj preko hlaa.Dugaku crnu kosu bila je podigla i privrstila eljem odkornjaevine koju joj je poklonio otac kad je naputala starikraj. Kamionet se dovaljao uskim puteljkom i zaustaviopred prolazom u icanoj ogradi to je okruivala kuu.Francesca je sila s verande i polako se preko trave uputi-la do prolaza kroz ogradu. Uto je iz kamioneta siao RobertKincaid, doimajui se poput neke vizije iz nikad napisaneknjige pod naslovom Ilustrirana povijest amana.Njegova utosmeda koulja vojnikog kroja bila mu seprilijepila za leda od znoja, a pod pazuhom su se proirilitamni krugovi. Gornja tri dugmeta bila su mu raskopana ividjela je vrste prsne miie odmah ispod jednostavnog sre-brnog lania koji je nosio oko vrata. Preko ramena imao jeiroke naranaste naramenice, onakve kakve nose ljudi kojimnogo vremena provode u divljini.Nasmijei se.- Oprostite to smetam, ali traim neki natkriveni mostkoji bi trebao biti tu negdje, ali ne mogu ga nai. Mislim da

sam zalutao. - Obrisao je elo plavim svilenim rupcem i po-novno se osmjehnuo.Pogled mu je bio uprt ravno u nju i osjetila je kako se ne-to uzburkalo u njoj. Te oi, taj glas, to lice, srebrnasta kosa,lakoa s kojom se kree, neki staromodan nain, uznemiru-jui nain, nain kojim vas pridobiva za sebe. Nain kojivam apue u posljednjem trenutku prije nego vas obuzmesan, kad su sve zapreke pale. Nain koji pokree molekule uprostoru izmeu mujaka i enke, bez obzira na vrstu.Za naratajima moraju slijediti narataji i samo o tomejednom jedinom zahtjevu apue taj nain, ni o emu dru-gom. Mo mu je bezgranina, nakana nadasve otmjena. Na-in je nepokolebljiv, cilj mu je jasan. Nain je jednostavan,mi smo krivi to se doima sloenim. Francesca je to osjealaa da nije ni znala da osjea, osjeala na razini svojih stani-ca- I tu je poelo ono to e je zauvijek promijeniti.Cestom je proao neki automobil, vukui za sobom ob-lak praine, i zatrubio. Francesca je odmahnula smeoj ruciHoyda Clarka koja se pomolila iz njegova "chevroleta" iPonovno se okrenula neznancu.2627

- Prilino ste blizu. Most je samo oko tri kilometra odav-de. - Zatim, nakon to je dvadeset godina ivjela u tom us-kom svijetu, svijetu strogih pravila ponaanja i potisnutihosjeaja, kao to propisuje ladanjska kultura, FrancescaJohnson iznenadi samu sebe rekavi: - Rado u vam ga po-kazati, ako elite.Zato je to uinila, nikada joj nije bilo jasno. Moda suse osjeaji mlade djevojke u njoj nakon svih tih godina na-puhnuli kao mjehur u vodi i prsnuli? Nije bila bojaljiva, alini nasrtljiva. Jedini zakljuak do kojeg je ikad uspjela doibio je da ju je Robert Kincaid, nakon to ga je samo neko-liko sekundi gledala, nekako privukao.Njezina ga je ponuda oito malo iznenadila. Ali brzo sesnaao i s ozbiljnim izrazom lica rekao da e mu biti drago.Sa stranjih stuba uzela je kaubojske izme, koje je nosilapri radu na farmi, pola prema njegovu kamionetu i zajed-no s njim zaobila ga do suvozaeve strane.- Dopustite samo trenutak da napravim mjesta za vas...svega se tu nakupilo. - Neto je mrmljao dok je radio, vieza sebe nego obraajui se njoj. Primijetila je da je malo uz-rujan i malo zbunjen zbog cijelog ovog sluaja.Premjestio je platnene torbe, termos-bocu i papirnatevreice. Straga na kamionetu bili su komadom ueta za vje-anje rublja uz rezervnu gumu privezani stari smei putnikoveg i kutija s gitarom, oboje prani i oteeni.Vrata na kamionetu zanjihala su se i zatvorila udarivi gapo leima dok je neto mrmljao, premjetao stvari i trpaopapirnate alice za kavu i ljuske od banana u smeu vreicuiz trgovine koju je, kad je bio gotov, hitnuo na platformu.Napokon je dignuo sa sjedala i plavo-bijeli hladnjak, pa injega stavio straga. Izblijedjelim crvenim slovima na zelenimvratima kamioneta pisalo je: "Fotografija Kincaid, Bellin-gham, Washington".- Okej, mislim da se sad moete ugurati. - Pridrao jevrata i zatvorio ih za njom, a onda zaobiao kamionet dovozaeve strane i s nekom se osebujnom ivotinjskom lako-om popeo za upravlja. Kratko ju je pogledao, lagano seosmjehnuo i upitao: - Kuda?- Desno. - Pokazala mu je rukom. Okrenuo je klju iratimani motor zabrena i pokrenu se. Dok je kamionet28poskakivao uskim prilazom, njegove su duge noge automat-ski pritiskale papuice. Stare levisice dopirale su mu prekosmeih konih terenskih cipela na vezice koje su oito osta-vile iza sebe mnoge kilometre.Sagnuo se i posegnuo u pretinac za rukavice, pri emu juje podlakticom nehotice okrznuo po bedru. Gledajui napo-la van kroz prednje staklo, a napola u pretinac, izvadio jeposjetnicu i pruio joj. "Robert Kincaid, pisac-fotograf". Bi-la je otisnuta i njegova adresa i telefonski broj.- Ovdje sam po zadatku za National Geographic - re-kao je. - Poznat vam je taj asopis?- Jest. - Francesca je kimnula i pomislila: "A kome nije?"- Pripremaju lanak o natkrivenim mostovima, a u okru-gu Madison, u Iowi, oito ima nekoliko posebno zanimlji-vih. est sam ih ve pronaao, ali pretpostavljam da postojibarem jo jedan, a taj bi se morao nalaziti tu negdje.- Zove se Rosemanov most - rekla je Francesca kroz bu-ku vjetra, guma i motora. Glas joj je udno odjeknuo, kaoda pripada nekom drugom, nekoj tinejderki to se naginje

kroz prozor u Napulju i gleda niz gradske ulice prema vla-kovima ili van u luku, matajui o dalekim ljubavnicima ko-ji e tek doi. Govorei, gledala je kako mu se savijaju miiipodlaktice dok mijenja brzine.Dvije torbe leale su pokraj nje. Zaklopac jedne od njihbio je zatvoren, ali od druge zavrnut unatrag pa je vidjelagdje izviruje srebrnast i crn gornji dio kamere. Za stranjidio te kamere bio je ljepljivom vrpcom zalijepljen kraj kuti-je za film "Kodachrome II, 25, 36 snimaka". Iza torbi bio jeuguran prsluk s bezbrojnim depovima. Iz jednog je depavirila tanka uzica s pritiskivaem na kraju.Pod nogama leala su joj dva stativa. Iako su bili jako iz-grebeni, uspjela je na jednome proitati dio oteenog natpi-sa: "Gitzo". Kad je bio otvorio pretinac za rukavice, vidjela)e da je krcat biljenicama, mapama, kemijskim olovkama,Praznim kutijicama od filma, sitniem, a da je unutra i tekacigareta "Camel".- Na prvom uglu skrenite desno - rekla je i iskoristilaPriliku da baci pogled na profil Roberta Kincaida. Koa muJe bila preplanula, glatka i sjajna od znoja. Imao je lijepe us-ne; iz nekog je razloga to smjesta zapazila. Nos mu je bio29

nalik na nosove kakve je za jednog obiteljskog dopusta naZapadu, kad su djeca jo bila mala, vidjela u Indijanaca.Nije bio lijep, barem ne u uobiajenom smislu. Niti ru-an. Te dvije rijei kao da nisu pristajale uza nj. Ali imao jeneto, neto u sebi. Neto vrlo staro, pomalo istroeno godi-nama, ne u pojavi, nego u oima.Na lijevom zapeu nosio je naizgled kompliciran sat sasmeim, znojem zamrljanim konim remenom. Srebrna na-rukvica s filigranskim pleterom priljubila mu se uz desno za-pee. Ne bi joj kodilo da je dobro istrlja srebrnom politu-rom, pomislila je, a onda prekori samu sebe to se uhvatilau beznaajnostima malograanskog ivota protiv kojega setiho borila svih tih godina.Robert Kincaid izvukao je kutiju s cigaretama iz depana koulji, napola istresao jednu i ponudio je njoj. I drugiput u pet minuta ona iznenadi samu sebe i uze cigaretu. "toja ovo radim?" pomisli. Bila je prije mnogo godina puila,ali se pod stalnim pritiskom Richardovih prigovora okanilacigareta. Istresao je i drugu cigaretu, stavio je medu usne iupalio zlatni "Zippo" upalja drei plamen prema njoj, aline skidajui pogled s ceste.Zaoblila je zatitniki dlanove oko plamena i pridralamu ruku da se ne trese od poskakivanja kamioneta. Bio jedovoljan trenutak da pripali cigaretu, ali i to je bilo dostat-no da osjeti toplinu njegove ruke i sitne dlaice na nadlani-ci. Naslonila se na sjedalu, a on je prinio upalja svojoj ci-gareti vjeto zaoblivi dlanove da se zatiti od vjetra, od-maknuvi ruke s upravljaa tek na sekundu.Francesca Johnson, farmerska supruga, sjedila je na pra-nom sjedalu kamioneta, puila i uprla prstom.- Eno, tamo je, odmah iza zavoja. - Stari most, s kojegse ljutila crvena boja, lagano nagnut u stranu od tolikih go-dina, propeo se bio preko rjeice.Sada se Robert Kincaid osmjehnuo. Brzo ju je pogledaoi rekao: - Sjajno. Snimka u osvit dana. - Zaustavio je kolatridesetak metara od mosta i izaao, uzevi otvorenu torbusa sobom. - Nekoliko u minuta malo izviati, ako dopu-tate. - Kimnula je glavom i uzvratila mu osmijehom.Francesca ga je gledala kako prelazi cestu i vadi kameruiz torbe, a onda torbu prebacuje preko lijevog ramena. Bio30je to gladak pokret koji je zacijelo ponovio ve nekoliko ti-sua puta. Dok je hodao, glava mu ni na trenutak nije miro-vala; gledao je s jedne strane na drugu, onda na most, ondana drvee iza mosta. Jedanput se okrenuo i ozbiljno pogle-dao straga na nju.Za razliku od ovdanjih ljudi, koji se kljukaju sokom odpeenja, krumpirom, govedinom i bravetinom, neki od njihi tri puta na dan, Robert Kincaid je izgledao kao da ne jedenita osim voa, oraha i povra. Izgledao je ilavo, fiziki.ilav je, pomislila je. Zapazila je kako mu je stranjica u ti-jesnim trapericama sitna... vidjela je obrise tankog novani-ka u lijevom stranjem depu i svileni rubac u desnome... ainilo se da se kree po zemlji bez ijednog suvinog pokreta.Bilo je tiho i mirno. Kos crvenih krila sjedio je na icanojogradi i gledao je. utosmeda poljska eva oglasila se iz tra-ve pokraj ceste. Nita se drugo nije micalo pod uarenim ko-lovoskim suncem.Pribliivi se mostu, Robert Kincaid se zaustavio. Stajaoje tako trenutak, a onda je unuo gledajui kroz kameru,

preao na drugu stranu ceste i sve to ponovio. Zatim je uaopod krov mosta, prouavajui grede i podne daske, i krozpukotinu sa strane bacio pogled dolje, na rjeicu.Francesca je ugasila cigaretu u pepeljari, otvorila vrata istala izmama na ljunak. Osvrnula se oko sebe, da vidi nedolaze li moda kola kojeg susjeda, a onda se uputi premamostu. Sunce je jo kasno poslije podne udaralo poput eki-a i inilo se da je na mostu hladnije. Vidjela je njegovu si-luetu na drugom kraju prije nego to se izgubio niz nagibmosta prema rjeici.Unutra je ula kako golubovi guguu u svojim gnijezdi-ma pod krovom, a kad je stavila dlan na oplatu, osjeti topli-nu drveta. Na nekim su daskama bili narkani grafiti:"Jimbo-Denison, Iowa", Sherrv + Dubby", "Naprijed,Hawksi!". Golubovi su i dalje tiho gugutali.Francesca proviri kroz pukotinu izmeu dviju postrani-nm dasaka dolje prema rijeci, kamo je bio nestao Robert Kin-d Vidjela ga je gdje stoji usred rjeice, gledajui prema^ostu, i zapanjila se vidjevi kako joj mae. Skoio je natragna obalu i lako se popeo strmim nagibom. I dalje je gledala uodu sve dok nije osjetila njegove izme na daskama mosta.31

- Zaista je lijepo, vrlo lijepo ovdje - rekao je, a glas muje odjekivao natkrivenim mostom.Francesca kimnu.- Da, lijepo je. Mi ih ovdje smatramo posve prirodnimai ne razmiljamo mnogo o njima.Priao joj je i pruio kiticu poljskog cvijea:- Zahvaljujem vam na vodstvu. - Blago se osmjehnuo. -Ovih dana vratit u se ovamo u zoru i snimati.Opet se neto uzburkalo u njoj. Cvijee. Ovdje joj nitkone poklanja cvijee, ak ni u posebnim prilikama.- Ne znam vam ime - rekao je. Sad joj sine da se nije nipredstavila i osjeti se glupo zbog toga. Kad mu je rekla kakose zove, kimnuo je i rekao: - Razabrao sam slabaan tragstranog naglaska. Talijanka?- Da. Nekad davno.Opet u zelenom kamionetu. Poljunenim stazama doksunce polako zalazi. Susreli su dva automobila, ali u njimanije bio nitko koga bi Francesca poznavala. U one etiri mi-nute, koliko im je trebalo da stignu do farme, ona se bila po-sve zanijela; osjeala se udnovato oputenom. Vie od Ro-berta Kincaida, pisca-fotografa, eljela je to. Htjela je znativie o njemu i stiskala je cvijee u krilu drei ga uspravno,poput kolarke koja se vraa s izleta.Krv joj je navrla u lice. Osjetila je to. Nije uinila nita,niti je ita rekla, ali osjeala se kao da jest. Radio u kamio-netu, gotovo neujan usred huke vjetra i buke ceste, emiti-rao je neku melodiju na havajskoj gitari, a onda su slijedilevijesti u pet sati.Skrenuo je kamionetom na prilazni put.- Richard je va suprug? - Bio je ugledao potanski san-dui.- Da - uzvratila je Francesca, pomalo zadihana. Jednomizreene, rijei su navirale jedna za drugom. - Prilino jevrue. Jeste li za ledeni aj?Pogledao ju je.- Ako vam to nije problem, svakako, jesam.- Nikakav - odgovorila je.Uputila ga je - leerno, nadala se - da odveze kamionet izakue. Zadnje to bi joj trebalo jest da Richardu, kad se vratikui, neki susjed kae: "Hej, Dick, je 1' se to neto preureujekod tebe? Vidio sam proli tjedan neki zeleni kamionet. Znaosam da je Frannie kod kue, pa nisam provjeravao."Uz okrnjene betonske stube do vrata stranje verande.Pridrao ih je za nju nosei torbe s kamerama.- Prevrue je da ostavim pribor u kamionetu - rekao jekad ih je izvukao.U kuhinji je bilo neto hladnije, ali jo uvijek vrue. kot-ski ovar njukao je oko Kincaidovih cipela, a onda se od-vukao na stranju verandu i ispruio. Francesca je u meu-vremenu istresla led iz metalnih kalupa u dvolitreni staklenivr s ajem. Znala je da je on promatra sjedei za kuhinj-skim stolom, ispruivi druge noge preda se i gladei kosuobjema rukama.- Limun?- Da, molim.- eer?- Ne, hvala.Limunov je sok polako kapkao niz vanjski dio ae, toje i on primijetio. Robertu Kincaidu je malo to promaklo.Francesca stavi au preda nj. Svoju stavi na drugu stra-

nu ultrapasom obloenog stola, a kiticu cvijea u vodu, uneku staru staklenku od pekmeza sa slikom Paka Patka.Oslonivi se na radnu plohu, da odri ravnoteu na jednojnozi, sagnula se i izula izmu. Onda je golom nogom stalana pod i ponovila postupak s drugom izmom.Srknuo je gutljaj aja promatrajui je. Visoka otprilikemetar ezdeset sedam, etrdeset godina, moda malo starija,lijepo lice, krasno toplo tijelo. Ali lijepe je ene susretao po-svuda na putovanjima. Takve su tjelesne znaajke oku ugod-ne, ali u njegovim su oima vrijedile jedino inteligencija i i-votna strast, kao i sposobnost da se potakne neto s pomouistananosti uma i duha, i da sam bude potaknut time. To)e razlog to je veinu mladih ena smatrao neprivlanima,bez obzira na njihovu vanjsku ljepotu. Jednostavno nisu iv-jele dovoljno dugo ni dovoljno snano da bi stekle kvalitetekoje njega zanimaju.Ali Francesca Johnson imala je ono to ga zanima. Inte-^entna je, slutio je to. A i strastvena, iako nije mogao uis-lnu dokuiti prema komu ili prema emu je ta strast usmje-ena, i ima li uope neki smjer.3233

Poslije e joj rei da su na neki neobjanjiv nain trenucidok ju je gledao kako izuva izme tog dana bili najsenzual-niji kojih se sjea. Zato, nije vano. On svome ivotu nepristupa na taj nain. - Analiza unitava cjelinu. Neke stva-ri, arobne stvari, moraju ostati netaknute. Ralanjuje liih, izgubit e se. - Tako je rekao.Sjela je za stol, s jednom nogom podvinutom poda se.Zabacila kosu to joj je pala na lice i uvrstila je eljem odkornjaevine. Onda je, prisjetivi se, ustala i pola premakuhinjskom ormaru, spustila pepeljaru i stavila je na stol,nadohvat njegovoj ruci.Ponukan tim preutnim doputenjem izvadio je kutiju"Camela" i ponudio joj. Uzela je cigaretu i primijetila da jelagano ovlaena od njegova obilna znojenja. Uobiajeni po-stupak. On je drao zlatni "Zippo", ona mu je dodirnula ru-ku da je umiri, osjetila pod jagodicama prstiju njegovu koui zavalila se na stolcu. Cigareta joj je prijala, i osmjehnulase.- to vi zapravo radite... mislim s fotografijama?Zagledao se u svoju cigaretu, a onda polako rekao:- Dio vremena radim kao slobodnjak... odnosno foto-graf na ugovor za National Geograpbic. Imam neku ideju,prodam je asopisu i fotografiram. Ili oni imaju neto to e-le da se fotografira pa se obrate meni. Nema kod njih velikemogunosti za umjetniko izraavanje, jer to je prilinokonzervativna publikacija. Ali pristojno plaaju. Ne veliko-duno, ali pristojno, i redovito. Ostalo vrijeme piem i foto-grafiram za sebe i aljem to onda drugim asopisima. Akozagusti, radim za industriju, premda to smatram strahovitimogranienjem.Ponekad piem pjesme, samo za sebe. Tu i tamo latim sepisanja neke kratke proze, ali ini se da nemam pravog osje-aja za to. ivim sjeverno od Seattlea i dosta radim na tompodruju. Volim snimati ribarske brodie, indijanske naseo-bine i pejsae.Zbog posla za National Geograpbic esto se mjesecimazadravam na jednome mjestu, osobito kad se radi o veli-kom projektu, kao na primjer o jednom dijelu Amazone ilio sjevernoafrikoj pustinji. Inae obino odletim na neki po-sao poput ovoga i tamo unajmim neki automobil. Ali zapra-vo najvie volim voziti se kroz pojedine predjele i izviatimalo po njima radi eventualnog budueg snimanja. Ovamosam se dovezao du Lake Superiora, a vratit u se krozBlack Hills. A vi?Francesca nije oekivala ovo pitanje. Na trenutak zamuca.- Ah, ja, ja ne radim nita slino. Diplomirala sam kom-parativnu knjievnost. Winterset je imao problema da pro-nae predavae kad sam ja 1946. godine dola ovamo, a i-njenica da sam bila udana za mjetanina, k tome jo ratnogveterana, pomogla je da me ti ljudi prihvate. I tako sam po-digla svoju diplomu i na gimnaziji predavala nekoliko godi-na engleski. Ali Richardu se nije svialo da radim. Rekao jeda nas on moe uzdravati i da nema potrebe da ja radim,osobito s obzirom na to to je nae dvoje djece poodraslo. Itako sam prestala raditi i postala farmerska supruga s pu-nim radnim vremenom. To je sve.Primijetila je da je popio ledeni aj pa mu natoi jo iz vr-ca.- Hvala. A kako vam se svia ovdje u Iowi?Nastupio je trenutak istine. Znala je. Uobiajeni odgovor

bio bi: "Lijepo je. Mirno. Ljudi su zaista zlatni."Nije odmah odgovorila.- Mogu li dobiti jo jednu cigaretu?Opet kutija "Camela", opet upalja, opet dodirivanjenjegove ruke, lagano. Sunce se pomicalo preko poda stra-nje verande i dolo do psa, koji je ustao i izgubio se iz vida.Francesca prvi put pogleda u oi Roberta Kincaida.- Ja bih sad trebala odgovoriti: "Lijepo je. Mirno. Ljudisu zaista zlatni." Sve je to istina, uglavnom. Mirno je. I ljudijesu zlatni, u izvjesnom smislu. Svi mi pomaemo jedni dru-gima. Ako se netko razboli ili ozlijedi, susjedi se smjesta latePosla i poanju zob ili oberu kukuruz, ve prema tome totreba uiniti. U gradu moete mirne due ostaviti auto neza-kljuan i bez brige pustiti djecu da tre uokolo. Ovdanji lju-di imaju mnogo dobrih strana, i cijenim ih zbog toga. -A-"... - oklijevala je, povukla dim i preko stola pogledalaRoberta Kincaida - nije to ono o emu sam matala kao dje-v]ka. - Ispovijed, napokon! Rijei su godinama bile tu, ali1] nikada nisu prele preko usana. A sada ih je izrekla ov-lek sa zelenim kamionetom iz Bellinghama, Washington.3435

Trenutak nije rekao nita. Onda:- Nedavno sam u svoju biljenicu pribiljeio neto to umoda jednog dana upotrijebiti, tek jednu misao koja mi jepala na um dok sam vozio, to mi se esto dogaa. Glasiovako: "Stari su snovi bili lijepi snovi; nisu se ispunili, alisretan sam to sam ih imao." Nisam posve siguran to toznai, ali negdje u to ve primijeniti. Zato mislim da uglav-nom znam to osjeate.Sada mu se Francesca osmjehnula. Prvi put, a osmijeh jebio topao i iz dubine srca. Onda je opet prevladao kockar-ski nagon.- Biste li ostali na veeri? Moja obitelj nije ovdje, pa ne-mam bogzna to pri ruci, ali smislit u ve neto.- Pa sad, prilino su mi dojadili peceraji i restorani. Tostoji. Pa, ako vam to ne zadaje previe posla, rado u osta-ti.- Volite li svinjske kotlete? Mogu ih pripremiti s netopovra iz vrta.- to se mene tie, bit e dovoljno i povre. Ne jedemmeso. Nisam ga jeo ve godinama. Nita posebno, jednos-tavno se ovako bolje osjeam.Francesca se ponovno osmjehnula.- U ovom kraju ne biste zbog takvog stava bili ba omi-ljeni. Richard i njegovi prijatelji rekli bi da im time ugroa-vate opstanak. Ni ja ne jedem mnogo mesa, ne znam zato,jednostavno mi nije do njega. Ali svaki moj pokuaj da obi-telji serviram bezmesni ruak doekan je burom negodova-nja. Zato sam uglavnom odustala od toga. Bit e zabavnosmisliti za promjenu neto drugo.- Lijepo, ali nemojte se odve brinuti zbog mene. Uosta-lom, imam u svom hladnjaku hrpu filmova. Moram izbacitivodu od rastopljenog leda i unijeti malo reda u svoje stvari.To e potrajati neko vrijeme. - Ustao je i ispio ostatak aja.Gledala je za njim kako kroz kuhinjska vrata izlazi na ve-randu i na dvorite. Nije zalupio vratima sa zatitnom mre-om kao to svi ostali rade, nego ih je tiho zatvorio. Prije ne-go to je iziao, sagnuo se i pogladio psa koji mu u znak za-hvalnosti nekoliko puta oblie podlaktice.Gore se Francesca na brzinu okupala, a dok se brisala,zirkala je preko ruba zavjesica prema dvoritu. Koveg muje bio otvoren, i prao se pod starom runom pumpom. Tre-bala mu je rei da se moe istuirati u kui ako eli. Bila jeto i namjeravala, ali ustuknula je na trenutak, u strahu da tone ispadne kao nekakva prevelika prisnost s njezine strane,a zatim je, u svojoj zbunjenosti, zaboravila ita rei.Ali Robert Kincaid prao se ve i u mnogo gorim uvjeti-ma. Iz vjedara s ustajalom vodom u zemlji tigrova, iz vlastitelimene uturice u pustinji. U njezinu se dvoritu svukao dopasa, a svojom se uprljanom kouljom posluio kao kombi-nacijom spuve i runika. "Runik", prekorila se. "Baremsam mu runik mogla dati!"Od njegove britve, to je leala na betonskom okvirupumpe, odbijalo se sunce. Gledala ga je kako sapuna lice ibrije se. "ilav je - opet ta rije", pomisli, "ilav." Nije bionikakva ljudeskara - visok tek neto preko metar osamde-set. Ali za svoju je visinu imao snane ramene miie, a tr-buh mu je bio ravan kao otrica noa. Izgledao je mnogomladi od svoje dobi i posve drukiji od ovdanjih mukara-ca, koji ve za dorukom pojedu previe prepeenca prelive-nog sokom od peenja.

Prilikom posljednjeg odlaska u Des Moines bila je kupi-la nov parfem - "Pjesma vjetra" - i sada ga je upotrijebila,tedljivo. to da odjene? inilo joj se da ne bi bilo zgodnoda se previe dotjera, s obzirom na to da je on jo u svojojradnoj odjei. Bijela bluza s dugim rukavima zasukanima doispod lakata, iste traperice, sandale. Zlatne naunice u ob-liku koluta, za koje je Richard bio rekao da s njima izgledakao fifica, i zlatna narukvica. Kosa, zaeljana unatrag iuvrena tipaljkom, padala joj je niz leda. To e biti do-bro.Kad je ula u kuhinju, sjedio je u njoj sa svojim torbama1 hladnjakom, a na sebi je imao istu kaki koulju i naran-aste naramenice preko nje. Na stolu su bile tri kamere, petbjektiva i nova kutija "Camela". Sve su kamere nosile oz-naku "Nikon". Isto tako i crni objektivi, kratki, srednji i je-dan dui. Pribor je bio izgreben i na nekim mjestima ulub-4en. Ali baratao je njime paljivo, premda nemarno, briuia5 etkajui i otpuhujui prainu s njega.dignuo je pogled na nju, opet s ozbiljnim, bojaljivim iz-razom lica.37

- Imam nekoliko piva u hladnjaku. Jeste li za jedno?- Jesam, fino.Izvadio je dvije boce Budweisera. Kad je dignuo poklo-pac hladnjaka, ugledala je prozirne plastine kutije, posla-gane poput cjepanica, pune filmova. Pored tih dviju bocakoje je izvadio, unutra su bile jo etiri.Francesca je otvorila ladicu da potrai otvara. Ali onaree: - Imam ga ja. - Iz etuija na svom pojasu izvadio je vi-carski oficirski no te struno izvukao i upotrijebio otvaraza boce.Dodao joj je jednu bocu, a svoju podignuo kao da naz-dravlja:- Za natkrivene mostove u kasno poslijepodne ili, jobolje, u topla rumena jutra. - Zasmijuljio se.Francesca ne ree nita, samo se toplo osmjehnula i po-dignula malko svoju bocu, neodluno, zbunjeno. udnovatneznanac, cvijee, parfem, pivo i zdravica u vrui ponedje-ljak kasnoga ljeta. Bilo je to gotovo previe za nju.- Bio neko davno netko tko je jednoga kolovoskog po-slijepodneva oednio. Ma tko to bio, prouavao je svojued, izmijeao neke stvari i izmislio pivo. Tako je to bilo, ijedan je problem rijeen. - Bio je uposlen oko kamere i go-tovo se inilo da njoj i ne govori, dok je sitnim odvijaemzatezao vijak na srebrnastom vrhu.- Idem naas u vrt. Odmah se vraam.Podignuo je pogled.- Je li potrebna pomo?Odmahnula je glavom i prola pored njega. Osjeala jenjegov pogled na svojim bokovima i pitala se promatra li jei dok prolazi verandom - nagaajui da je tako.Imala je pravo. Gledao je za njom. Zakimao je glavom iponovno pogledao. Promatrao je njezino tijelo, mislio na in-teligenciju, za koju je znao da je posjeduje, i znatieljno raz-miljao o ostalim stvarima koje je nasluivao u nje. Privlai-la ga je, i borio se protiv toga.Vrt je sada bio u sjeni. Francesca je prolazila njime s na-puklom bijelom emajliranom zdjelom. Ubrala je neto mr-kve, pastrnaka, luka i repe.Kad je ula u kuhinju, Robert Kincaid je pakirao svojetorbe, pedantno i sistematski, primijetila je. Oito je sve38imalo svoje mjesto. Bio je popio svoje pivo i otvorio dvijenove boce, premda ona svoje jo nije popila. Zabacila je gla-vu i ispila prvo pivo pruivi mu praznu bocu.- Mogu li vam nekako pomoi? - upitao ju je.- Moete unijeti lubenicu s verande i nekoliko krumpiraiz vjedrice tamo vani.Pokrenuo se s takvom lakoom da se zapanjila kako jebrzo otiao do verande i vratio se s lubenicom pod pazuhomi s etiri krumpira u rukama.- Hoe li ovo biti dosta?Kimnula je, mislei kako se on doima poput duha. Stavioje sve na radnu plohu pored sudopera u kojem je istila po-vre, vratio se do svog stolca, pripalio cigaretu i sjeo.- Koliko dugo ostajete ovdje? - upitala je, pogleda uprtau povre koje je istila.- Ne znam tono. Ovo je za mene uglavnom mrtva sezo-na, a do roka za predaju fotografija o mostovima imam jotri tjedna. Toliko e mi trebati da sve dovrim, valjda. Osta-jem otprilike tjedan dana.

- Gdje ste odsjeli? U gradu?- Da. U nekom moteliu s brvnarama. Tek sam jutrosuzeo sobu. Nisam jo ni prtljagu ostavio u njoj.- To je zapravo i jedino mjesto gdje moete odsjesti, osimkod gospode Carlson, koja takoer iznajmljuje sobe. Ali res-torani e vas razoarati, pogotovo s obzirom na vae pre-hrambene navike.- Znam. Stara je to pria. Ali snalazim se. U ovo dobagodine i nije tako loe, mogu nai svjee povre u trgovina-ma i na tandovima uz cestu. Kruh i jo poneto k tome, pasam uglavnom zadovoljan. Ipak je lijepo kad vas netko ova-ko pozove. Uistinu sam vam zahvalan.Ona isprui ruku preko radne plohe i upali mali radio sasamo dvije skale i smeim platnom preko zvunika. "Sa slo-bodom u depu i s vremenom na svojoj strani...", pjevao jeneiji glas praen muklim drndanjem gitare. Nije pojaalaton.~ Prilino sam dobar u sjeckanju povra - ponudio se.~ Lijepo, ovdje vam je daska za sjeckanje, a no je u ladi-Cl !spod nje. Pripremit u varivo, pa izreite povre po mo-gunosti na sitne kocke.39

Stajao je pola metra od nje, sputena pogleda, i sjeckaomrkvu, repu, pastrnak i luk. Francesca je u sudoperu gulilakrumpire, svjesna blizine toga stranog mukarca. Nikada ni-je pomislila da bi guljenje krumpira moglo biti povezano stako neobinim osjeajem.- Svirate gitaru? Vidjela sam kutiju na vaem kamione-tu.- Malo. Pravi mi drutvo, ne mnogo vie od toga. Mojaje ena bila medu prvim countrj pjevaicama, mnogo prijenego to je ta muzika postala popularna, i ona me natjeralada se malo pozabavim time.Francesca se lagano ukoila na rije "ena". Zato, ni sa-ma nije znala. Imao je pravo biti oenjen, ali nekako mu tonije pristajalo. Nije htjela da bude oenjen.- Nije mogla podnijeti moja duga izbivanja, ponekadsam mjesecima bio odsutan. Ne zamjeram joj. Ostavila meprije devet godina. Godinu dana kasnije i slubeno smo serazveli. Nismo imali djece, pa nije bilo ni komplikacija. Jed-nu je gitaru ponijela sa sobom, a meni je ostavila taj starisanduk.- Javlja li vam se?- Ne, nikada.Nita vie nije rekao. Francesca nije navaljivala. Ali osje-tila se bolje, sebino, i ponovno se upitala zato bi joj touope bilo vano.- Bio sam u Italiji, dvaput - rekao je. - Odakle ste zapra-vo?- Iz Napulja.- Donde nisam nikada dospio. Prvi put sam bio na sje-veru, gdje sam snimao uz rijeku Po. A drugi me put posaoodveo na Siciliju.Francesca se, gulei krumpire, prisjetila Italije, svjesna daje Robert Kincaid pored nje.Na zapadu su se podigli oblaci i rascijepili sunce u kosezrake to su se protegnule u nekoliko smjerova. Pogledao jekroz prozor iznad sudopera i rekao:- Dobro svjetlo. Kompanije koje izdaju kalendare obo-avaju ga. Kao i religiozni asopisi.- ini se da je va posao zanimljiv - rekla je Francesca.Osjeala je potrebu da se ovaj neutralni razgovor nastavi.40- I jest zanimljiv. Jako ga volim. Volim putovati, i volimpraviti fotografije.Zapazila je da je rekao "praviti" fotografije, a ne foto-grafirati ili snimati.- Vi pravite fotografije, a ne snimate ih?- Da. Barem ja tako gledam na to. U tome je razlika iz-meu nedjeljnih amatera i onih koji od tog posla ive. Kadbudem gotov s tim mostom koji smo danas vidjeli, on neeizgledati nalik onome to oekujete. Pretvorit u ga u netosvoje, izmjenom objektiva, kutom snimanja ili opom kom-pozicijom, a najvjerojatnije kombinacijom svega toga.Ja ne uzimam stvari zdravo za gotovo; nastojim ih pre-tvoriti u neto to odraava moju osobnu svijest, moj duh.Nastojim otkriti poeziju u slici. asopis ima vlastiti stil i vla-stite prohtjeve, i ne slaem se uvijek s redakcijskim ukusom,zapravo, gotovo se nikad ne slaem. A to im smeta, premdana kraju oni odlue to e ui, a to nee. Pretpostavljam dapoznaju svoje itatelje, ali volio bih da tu i tamo poneto i

riskiraju. Kaem im to, ali oni ne vole to uti.U tome je problem onih koji zarauju za ivot nekomumjetnikom djelatnou. Uvijek imate posla s tritem, atrite - masovno trite - skrojeno je po ukusu mase. A tosu kupci. To je stvarnost, pretpostavljam. Ali, kao to rekoh,to me prilino sputava. Doputaju mi da zadrim fotografi-je koje ne upotrijebe, tako barem imam vlastiti arhiv sa stva-rima koje su meni drage.Ponekad neki drugi asopis uzme koju od njih, ili napi-em lanak o nekom mjestu koje sam posjetio i ilustriram ganeim smionijim nego to odgovara ukusu National Geo-graphica.Jednoga u dana napisati esej pod naslovom "Prednostiamaterizma" za sve one koji bi voljeli zaraivati za ivot umjet-nou. Nita ne ubija umjetniki polet kao trite. Sve to uvom svijetu tu vani vrijedi, barem za veinu, jest sigurnost.Ljudi ele sigurnost, asopisi i industrija nude im sigurnost, nu-de im homogenost, nude im prisnost i ne dovode ih u iskuenje.Zarada, pretplatnici i tome slino dominiraju umjetno-cu- Svi smo mi stjerani pod veliki kota jednolinosti.v Oni koji se bave tritem neprestano govore o neemusto zovu "potroa". Ja to predoavam sebi kao debelog41

ovjeuljka u vreastim bermudama, havajskoj koulji i saslamnatim eirom, s kojega visi otvara za pivo, a u rucistie snop dolarskih novanica.Francesca se tiho nasmijala, mislei na sigurnost i udob-nost.- Ali ne alim se previe. Kao to sam ve rekao, lijepoje putovati, a volim se i poigravati kamerama i biti na otvo-renom. Stvarnost nije onakva kakvom se na poetku pjesmeinila, ali pjesma ipak nije tako loa.Francesca pomisli kako su ovo za Roberta Kincaida sva-kidanje rijei. Za nju je to bila gotovo literatura. Ljudi uokrugu Madison ne govore tako, ne govore o tim stvarima.Oni govore o vremenu i cijeni poljoprivrednih proizvoda, onovoroenadi, o pogrebima, o vladinim programima isportu. Ne o umjetnosti i snovima. Ne o ivotnoj zbilji u ko-joj glazba uti, a snovi su pod kljuem.Isjeckao je sve povre.- Mogu li jo to uiniti?Odmahnula je glavom.- Ne, sve je takorei gotovo.Ponovno je sjeo za stol, zapuio i povremeno ispio gutljajpiva. Ona je kuhala i tu i tamo srknula iz svoje ae. Osje-ala je djelovanje alkohola, ak i te neznatne koliine. NaSilvestrovo, u Legion Hallu, ona i Richard popili bi pokojuaicu. Inae nisu pili gotovo nita i u kui je rijetko bilo al-kohola. Sada je tu bila samo boca konjaka, koju je jednomprilikom bila kupila u maglovitom naletu nade da e unijetimalo romantike u njihov farmerski ivot. Boca nije nikadotvorena.Biljno ulje, alica i po povra. Pirjati dok lagano ne poru-meni. Dodati malo brana i dobro izmijeati. Dodati pola li-tre vode. Dodati ostatak povra i zain. Polako kuhati, ot-prilike etrdeset minuta.Dok se jelo kuhalo, Francesca mu je opet sjela suelice.Blaga intimnost spustila se nad kuhinju. Tome je na neki na-in pridonijelo kuhanje. Pripremanje veere za nepoznatogmukarca, sjeckanje repe zajedno s njim, to je smanjilo dis-tancu medu njima - i vie taj nepoznati mukarac i nije biotoliko nepoznat. A kad je prestao biti nepoznat, otvorio seprostor za intimnost.Gurnuo je cigarete prema njoj, upalja je bio na kutiji. Is-tresla je jednu cigaretu i toliko se spetljala oko upaljaa dase sama sebi uinila nespretnom. Upalja nije reagirao. Ro-bert Kincaid se blago osmjehnuo, oprezno joj ga uzeo iz ru-ke i dvaput kvrcnuo prije nego to je suknuo plamen. Pridr-ao joj je upalja, i pripalila je cigaretu. Obino se u prisut-nosti mukaraca osjeala uglaenom, u usporedbi s njima.Ali ne i u prisutnosti Roberta Kincaida.Bijelo se sunce u meuvremenu pretvorilo u veliku crve-nu kuglu i naleglo tono na polje kukuruza. Kroz kuhinjskije prozor vidjela sokola gdje lebdi na prvim veernjim stru-jama zraka. Radio je emitirao vijesti u sedam sati i trni iz-vjetaj. A Francesca je preko ute plohe stola pogledala Ro-berta Kincaida, koji je preao dugaak put da bi dospio unjezinu kuhinju. Dugaak put, mjeren ne samo kilometrima.- Izvrsno mirie - rekao je pokazujui prema tednjaku.- Mirie na... mir. - Pogledao ju je."Mir? Moe li ita mirisati na mir?" Razmislila je u sebi otoj reenici. Ima on pravo. Nakon svinjskih odrezaka, kotletai peenja, to je pripremala za svoju obitelj, ovo je bilo mirno

kuhanje. Osim moda pri upanju povra iz zemlje, nigdje usamom tijeku kuhanja nije bilo ni traga nasilju. Varivo se mir-no kuhalo i mirisalo je na mir. Mirno je bilo ovdje u kuhinji.- Ako nemate nita protiv, priajte mi malo o svom ivo-tu u Italiji. - Ispruio se na stolcu prebacivi desni gleanjpreko lijevoga.Nije joj godila tiina u njegovoj prisutnosti, zato progo-vori. Priala mu je o svom djetinjstvu, o privatnoj koli, oopaticama, o roditeljima - kuanici i bankovnom direktoru.O tome kako je kao posve mlada djevojka stajala uza zid lu-ke i gledala brodove iz cijelog svijeta. O amerikim vojnici-ma koji su doli poslije. O tome kako je u jednoj kavani,gdje je s prijateljicama pila kavu, upoznala Richarda. Rat jePoremetio ivot, i pitali su se hoe li se ikada vjenati. Ni-kola nije spomenula.Sluao je i utio, tek tu i tamo kimnuo bi s razumijeva-nleni. Kad je napokon zastala, upita:~ A imate i djecu, rekoste?~ Imam. Michaelu je sedamnaest, a Carolvn esnaestadina. Oboje polaze kolu u Wintersetu. Ulanjeni su u Po-4243

ljoprivrednu mlade, zato su i otili na stoni sajam. Caro-lyn izlae svoga junca.Neto na to se nikada nisam uspjela priviknuti, to nika-da nisam razumjela, jest kako oni pokazuju toliko ljubavi iskrbi za ivotinje, a onda mirno gledaju kako se prodaju zaklaonicu. Dodue, ja se ne usuujem ni pisnuti o tome. Ri-chard i njegovi prijatelji smjesta bi se okomili na mene. Ipakje injenica da u tom poslu ima nekog hladnog, bezosjeaj-nog proturjeja.Osjetila je grinju savjesti to je spomenula Richardovoime. Nita nije bila uinila, ba nita. Ipak ju je zapekla sav-jest zbog neke maglovite mogunosti. I pitala se kako daprebrodi ostatak veeri, i nije li se moda previe zapetljalau neto s ime nee moi izai na kraj. Moda e Robert Kin-caid jednostavno otii? Doimao se prilino mirnim, ljubaz-nim, pomalo ak i stidljivim.Dok su tako razgovarali, veer se zaplavjela, tanka je iz-maglica okrznula travu na livadi. Otvorio je jo dvije bocepiva dok se Franceskino varivo kuhalo, mirno. Ustala je iubacila valjuke u kipuu vodu, okrenula se i naslonila nasudoper, osjeajui da se zagrijala za tog Roberta Kincaidaiz Bellinghama, Washington. I nadajui se da nee otii pre-rano.Pojeo je dva tanjura variva, mirno i uglaeno, i dvaputjoj rekao kako je dobro. Lubenica je bila izvrsna. Pivo hlad-no. Veer plava. Franceski Johnson bijae etrdeset pet godi-na, a Hank Snow pjevao je neku pjesmu o eljeznici na radi-ju KMA, Shenandoah, Iowa.Davne veeri, daleka glazba"to sada?" pomislila je Francesjca. Veera je gotova i sadasjede ovdje.On je rijeio problem.- Kako bi bilo da proeemo livadom? Malo je osvjei-lo.Kad je pristala, posegnuo je u torbu i izvadio kameruprebacivi remen preko ramena.Kincaid otvori vrata na stranju verandu i pridri ih, po-de zatim za njom i tiho ih zatvori za sobom. Poli su raspu-canim betonom, pa preko poljunenog dvorita stigli natravu istono od spremita za strojeve. Spremite je vonjalona topli kolomaz.Kad su prispjeli do ograde, ona jednom rukom pritisnedolje bodljikavu icu i prekorai je osjetivi rosu na nogamaoko tankih remenia sandala. On izvede isti manevar, laga-no prebacivi svoje visoke cipele preko ice.- Zovete li to livada ili panjak? - upitao je.- Panjak, mislim. Stoka se pobrine da trava ne narasteprevisoko. Pripazite na balegu.Gotovo pun mjesec pojavio se visoko na istonom nebukoje je poprimilo aurnu boju od sunca to je tek bilo zaloza obzorje. Dolje na cesti zabrenao je automobil s neispra-vnim priguivaem. Clarkov sin. Voda navale u winterset-skoj ragbijskoj momadi. Hoda s Judy Leverenson.Odavno ve nije ovako etala. Poslije veere, koja je uvi-)ek bila u pet sati, slijedile su televizijske vijesti, onda veer-nJi program, koji je gledao Richard, a ponekad su ga gledala1 djeca kad bi zavrila domau zadau. Francesca je obinou kuhinji itala - knjige iz wintersetske knjinice ili iz knji-evnog kluba kojeg je bila lan, povijesne knjige, poeziju i^mane - ili bi za lijepa vremena sjedila na prednjoj veran-

l- Televizija joj je bila dosadna.4445

Kad bi Richard zovnuo: "Frannie, to mora vidjeti!", u-la bi i neko vrijeme posjedila s njim. Obino se radilo o El-visu. I o Beatlesima kad su se prvi put pojavili u Showu EdaSullivana. Richard je promatrao njihovu kosu i neprestanokimao glavom obuzet nevjericom i neodobravanjem.Nakratko su se dijelom neba protegnule crvene pruge.- Ja to zovem "odskok" - rekao je Robert Kincaid po-kazavi gore. - Mnogi prebrzo ostave kameru. Nakon zalas-ka sunca esto nastupa razdoblje prekrasnog svjetla na ne-bu, tek nekoliko minuta - kad je sunce ve zalo za obzor-je, ali se njegova svjetlost odbija od nebeskog svoda.Francesca ne ree nita, puna divljenja spram ovjeka ko-jemu je, ini se, vana razlika izmeu livade i panjaka, kojise oduevljava bojom neba, koji pomalo pie pjesme, ali ri-jetko prozu. Koji svira gitaru, zarauje za ivot slikama inosi svoj alat u platnenim torbama. Koji se doima poputvjetra. I kree se poput njega. Potjee od njega, moda.Die pogled, s rukama u depovima svojih levisica, dokmu kamera visi o lijevom boku.- Srebrne jabuke Mjeseeve / Zlatne jabuke Suneve. -Njegov harmonini bariton izgovarao je tekst poput kakvogprofesionalnog glumca.Pogledala ga je.- W. B. Yeats. "Pjesma lutajueg Aengusa".- Tono. Velianstven je, taj Yeats. Realizam, ekonomi-nost, ulnost, ljepota, magija. Godi mom irskom nasljeu.Izrekao je sve to je trebalo rei, sve u samo pet rijei. Fran-cesca se bila trsila da svojim acima u Wintersetu objasniYeatsa, ali kod veine nije nikad uspjela. Bila je izabrala Yeat-sa djelomino zbog toga to je Kincaid upravo rekao, misleikako e ba te odlike privui tinejdere, ije lijezde bubnjajupoput srednjokolske limene glazbe za poluvremena ragbijskeutakmice. Ali predrasuda koju su bili stekli prema poeziji, kaoproizvodu nesigurne mukosti, bila je jaa ak i od Yeatsa.Sjetila se Matthewa Clarka kako je pogledao djeaka p'red sebe na klupi, a onda zaoblio dlanove, kao da obuhvaaenske dojke, izgovarajui "zlatne jabuke Suneve". Cere'kali su se, a djevojke u redu iza njih pocrvenjele su.Takav e ih stav pratiti do kraja ivota. To je ono, ta sp0'znaja, to ju je obeshrabrivalo i zbog ega se osjeala izloze'nOm i samom, usprkos vanjskoj naklonosti ovdanjeg dru-tva. Ovdje pjesnici nisu dobrodoli. Stanovnici okruga Ma-dison voljeli su rei: "Ovo je dobro mjesto za odgoj djece",ne bi li nadomjestili samonametnuti osjeaj kulturne zaosta-losti. Na to bi ona uvijek najradije odgovorila: "A je li do-bro mjesto i da odrastu u njemu?"Bez ikakva svjesnog plana, polako su proetali panja-kom nekoliko stotina metara, okrenuli se u irokom luku iuputili prema kui. Mrak se spustio nad njih kad su se opetnali kod ograde. Ovaj je put on njoj pridrao icu.Sjetila se konjaka.- Imam neto konjaka. Ili biste moda radije kavu?- Postoji li mogunost za oboje? - Njegove su rijei do-prle do nje iz tame. Znala je da se smjeka.Kad su se nali u krugu to ga je dvorina svjetiljka ucrta-la na travi i ljunku, odgovorila je:- Naravno - osjetivi u svom glasu neto to ju je zabrinu-lo. Bio je to zvuk bezbrinog smijeha iz napuljskih kavana.Nije bilo lako pronai dvije neokrhnute alice. Premda jebila uvjerena da okrhnute alice spadaju u njegov ivot, ovaj

je put eljela dvije u savrenom stanju. ae za konjak, dvakomada, to su stajale straga u kredencu, okrenute naopa-ke, nikad nisu bile upotrijebljene, kao ni konjak. Morala seprotegnuti na prste da bi ih dohvatila, i bila je svjesna svo-jih vlanih sandala i traperica to su joj se vrsto napele pre-ko stranjice.On je sjedio na istom stolcu kao i prije i promatrao je.Stari nagoni. Stari nagoni opet su se javili. Pitao se kakva bijoj bila kosa pod njegovim dodirom, kako bi joj se krivuljaleda prilagodila njegovoj ruci, kakav bi to bio osjeaj da jena pod sobom.Stari nagoni u borbi protiv svega nauenog, protiv pri-stojnosti koju kultura stoljeima usauje u ljude, protiv neu-mol]ivih pravila ponaanja civiliziranog mukarca. Pokuaomisliti na neto drugo, na fotografiju, putovanja ili natkri-ene mostove. Na bilo to, samo ne na to kako ona upravou vom trenutku izgleda.AH niij dodniJe uspio i ponovno se upita kakav bi bio osjeaj dat . ^lrne kou, da svoj trbuh pritisne o njezin. Vjeita pi-ja se nikada ne mijenjaju. Prokleti stari nagoni na-4647

pregnuli su sve snage da izau na povrinu! Tjerao ih je na-trag, gurao ih dolje, pripaljujui cigaretu i duboko diui.Osjeala je da ne skida pogled s nje, premda ju je proma-trao oprezno, diskretno, ni na trenutak nametljivo. Znala jeda mu je jasno kako u te ae nikad nije natoena ni kap ko-njaka. A s obzirom na njegov irski osjeaj za zlokobno, zna-la je da ga ta praznina ne ostavlja ravnodunim, da osjeaneto. Ne saaljenje. Saaljenje mu je strano. Tugu, moda.Gotovo je ula kako mu um oblikuje rijei:boca neotvorenaa ae prazneona posee da ih pronaenegdje sjeverno od rijeke Middleu Iowi.Promatram je oimato su vidjele Amazonu jednog Jivarai Svileni puts prainom to je karavanaiza mene podiedopirui u neupotrijebljeneprostore azijskog neba.Dok je skidala peat drave Iowe sa zatvaraa boce konja-ka, Francesca baci pogled na svoje nokte i poelje da su du-i i bolje odnjegovani. Farmerski ivot nije doputao dugenokte. Dosad joj to nije bilo ni vano.Konjak, dvije ae, na stolu. Dok je pripremala kavu, onje otvorio bocu i nalio ba pravu koliinu u svaku au. Ro-bert Kincaid nije prvi put pio konjak poslije veere.Pitala se u koliko je kuhinja, u koliko dobrih restorana,u koliko dnevnih soba s priguenim svjetlom prakticirao tumalu vjetinu. Koliko li je nizova dugih noktiju promatraodelikatno ispruenih prema sebi s tankog drka aa s ko-njakom, koliko ga je pari oiju, plavih i okruglih, smeih iovalnih, gledalo u noima stranih zemalja dok su se usidrenijedrenjaci ljuljali uz obalu a more zapljuskivalo pristanitadrevnih luka?Svjetlo kuhinjske stropne svjetiljke bilo je prejako za ka-vu i konjak. Francesca Johnson, supruga Richarda JohnsO'na, ostavila bi je da gori. Francesca Johnson, ena koja po-slije veere ee po travi i prebire po svojim djevojakimsnovima, bila je spremna ugasiti je. Pristajala bi svijea, alito bi bilo previe. Mogao bi to pogreno shvatiti. Zato upalimalu svjetiljku nad kuhinjskim sudoperom i ugasi stropnu.Jo nije bilo savreno, ali svakako bolje.Podignuo je svoju asu u visinu ramena i ispruio je pre-ma njoj:- Za davne veeri i daleku glazbu!Tko zna zato, te su je rijei natjerale da kratko, brzo uz-dahne. Ali dodirnula je svojom aom njegovu i, premda jehtjela rei: "Za davne veeri i daleku glazbu", samo se blagoosmjehnula.Oboje su puili, utjeli i pili konjak. Jedan je fazan zakri-ao u polju. Jack, kotski ovar, dvaput je zalajao u dvori-tu. Komari su se zalijetali u zatitnu mreu na prozoru po-kraj stola, a jedan jedini noni leptir, nesiguran u namjeri alinepogreiv u instinktu, dao se privui snagom svjetiljke nadsudoperom.Jo je bilo vrue, ni daka povjetarca, a u zraku se osje-ala neka vlaga. Robert Kincaid se pomalo znojio, dva naj-gornja dugmeta na koulji bila su mu raskopana. Nije gle-

dao ravno u nju, premda je osjeala da je makar krajikomoka moe vidjeti, usprkos tome to se ini da zuri kroz pro-zor. Bio je malko okrenut od nje tako da mu je kroz otvore-nu koulju vidjela gornji dio prsnog koa i sitne kapljiceznoja na koi.Njegova je aa bila prazna. Upravo kad se okrenuo odProzora, Francesca je podigla bocu s konjakom za grli i po-kazala njome prema praznoj ai. Odmahnuo je glavom:- Rosemanov most u zoru. Bit e bolje da sad odem.Laknulo joj je. Ipak, osjeti razoaranje. Lomila se u sebi.^a5 idite, molim! Popijte jo aicu konjaka. Ostanite. Idite.aron Young nije mario za njezine osjeaje. Kao ni leptirinad sudoperom. Nije znala to zapravo misli Robert Kincaid.Ustao je, prebacio jednu torbu preko lijevog ramena, arugu stavio na svoj hladnjak.. ~ Hvala vam na veeri, na jelu, na etnji. Bilo je zaista li-. P- Krasna ste osoba, Francesca. Drite konjak sprijeda uencu, moda e vam jednom ipak zatrebati.4849

Dakako da je primijetio, kao to je bila i pretpostavila.Ali nije se uvrijedila na te njegove rijei. Govorio je o ro-mantici i mislio samo sve najbolje. Shvatila je to po mekoinjegova glasa, po nainu na koji je izgovorio te rijei. Ali ni-je znala da je poelio viknuti kuhinjskim zidovima, utisnutisvoje rijei u buku: "Za Boga miloga, Richarde Johnsone,jesi li zaista takva budala kakva mislim da jesi?"Ispratila ga je do kamioneta i postajala malo dok nijeutrpao u nj svoju opremu. Pas je preao preko dvorita nju-kajui oko kamioneta.- Jack, doi ovamo - otro je apnula, i pas joj je priaoi sjeo do nje, daui.- Zbogom! I sve najbolje - rekao je zaustavivi se poredvrata kamioneta da je na trenutak pogleda ravno u oi. Za-tim je, u jednom jedinom pokretu, sjeo za upravlja i zalu-pio vratima za sobom. Okrenuo je klju, zatoptao po papu-ici gasa, i stari je motor zabrenao i pokrenuo se. RobertKincaid nagnu se kroz prozor i osmjehnu:- Treba ga natelati, mislim.Stisnuo je spojku, naslonio se na sjedalo, ubacio u brzinui pod svjetlom svjetiljke preao preko dvorita. Trenutakprije nego to je zaao u tamu prilaznog puta, ispruio je li-jevu ruku kroz prozor i mahnuo joj. Odmahnula mu je,premda je znala da on to ne moe vidjeti.Dok se kamionet kretao prilazom, potrala je donde istala u sjenu promatrajui kako se crvena svjetla diu i spu-taju preko neravnina. Robert Kincaid skrenuo je ulijevo, naglavnu cestu prema Wintersetu, dok je munja zaparala ljet-nim nebom a Jack se pospano odvukao na stranju verandu.Poto je otiao, Francesca je stala pred zrcalo na komo-di, gola. Bokovi su joj se od poroda bili tek neznatno proi-rili, dojke su joj jo lijepe i vrste, ni prevelike ni premale,trbuh malko zaobljen. Noge nije mogla vidjeti u zrcalu, aliznala je da su joj jo uvijek dobre. Moda bi ih morala eebrijati, ali nije nalazila mnogo smisla u tome.Richard je tek povremeno bio zainteresiran za seks, sva-kih nekoliko mjeseci, a i onda je sve bilo brzo gotovo, rudi'mentarno i bez zanosa, i inilo se da ne dri mnogo do p^r'fema, depilacije ni bilo ega slinoga. Nije bilo teko lagan0se zapustiti.50Bila mu je vie poslovna partnerica nego ita drugo. Je-dan mu je njezin dio bio zahvalan za to. Ipak, u njoj se sna-no gibala jedna druga osoba koja se eljela kupati i mirisatise... koja je eljela da je neka sila, koju je mogla osjetiti alinikada izraziti, ak ni maglovito u svom duhu, uzme, odne-se i oslobodi.Ponovno se obukla i sjela za kuhinjski stol da napie ne-to na pola lista obinog papira. Jack je izaao za njom donjihova kamioneta marke "ford" i skoio u nj kad je otvori-la vrata. Sjeo je na sjedalo za suvozaa i turio glavu krozprozor dok je ona kretala natrake iz upe, a onda je pogle-dao nju, pa opet kroz prozor dok je vozila prilazom i skre-nula ravno na okrunu cestu.Rosemanov most bio je sav u mraku. Ali Jack je otraonaprijed, izvidjeti jeli zrak ist, dok je ona, ponijevi baterij-sku svjetiljku iz kamioneta, pola za njim. avliem je pribi-la ceduljicu na lijevu stranu ulaza na most i krenula kui.51

Mostovi od utorkaSAT prije zore Robert Kincaid provezao se mimo potanskogormaria Richarda Johnsona vaui "Milkv Way" i povre-meno grickajui jabuku. alicu kave na sjedalu vrsto je sti-snuo izmeu bedara da se ne prolije. Bacio je pogled na bi-jelu kuu pod posljednjim ostacima blijede mjeseine i zaki-mao glavom nad glupou mukaraca, nekih mukaraca, ve-ine mukaraca. Mogli bi barem piti konjak i ne lupati za-titnim vratima dok izlaze!Francesca je ula gdje prolazi ratimani kamionet. Lealaje u postelji. Prvi put otkad zna za sebe, spavala je gola. Mo-gla je zamisliti Kincaida, kose zaleprane na vjetru to se ko-vitla kroz prozor kamioneta, s jednom rukom na upravljaudok u drugoj dri cigaretu "Camel".Sluala je sve dok se zvuk njegovih guma nije izgubio usmjeru Rosemanova mosta. Onda pone prevrtati u sebi ri-jei iz Yeatsove poeme: "Podoh u ljeskovu umu, jer poarmi buktae u glavi..."Parkirao je kamionet dobar komad podalje od mosta ka-ko mu ne bi stajao na putu pri snimanju. Iz skuena prosto-ra iza sjedala izvadio je par visokih izama, sjeo zatim napapuu automobila da razvee vezice na konim cipelama iobuje izme. S jednom tobom prebaenom preko oba rame-na, s konim remenom stativa prebaenim preko lijevog ra-mena i s drugom torbom u desnoj ruci, sputao se niz strmuobalu prema rjeici.Trebalo je snimiti most pod kutom da se dobije njegovraspon, istodobno komadi rijeke i da se izbjegnu grafiti naZldovima pokraj ulaza. Problem su bile i telefonske ice u po-zadini, ali to se moe rijeiti s pomou paljivog kadriranja.Izvadio je "Nikon" napunjen "Kodachromom" i privr-stl ga za teki stativ. Kamera je imala objektiv od 24 mma'i on ga nadomjesti svojim omiljenim 105-milimetarskim!53

Na istoku se javljalo prvo sivilo, i on zapoe eksperimenti-rati s kompozicijom. Odmaknuo je stativ 60 cm ulijevo i po-desio mu noge to su uronile u blatnu zemlju uz rjeicu. Re-men kamere ovio je oko lijevog zapea, ega se uvijek pri-dravao kad je radio kraj vode. Previe je ve kamera vidio Iu vodi kad se stativ izvrnuo.Polako se ve javljalo rumenilo. Nebo se osvijetlilo. A sa-da spustiti kameru petnaest centimetara, namjesti noge sta-tiva. Ne, nije dobro. Jo malo ulijevo. Iznova namjestiti no-ge stativa. Kameru dovesti u vodoravan poloaj na glavi sta-tiva. Namjestiti zaslon na f/8. Odrediti dubinsku otrinu imaksimalno je prilagoditi s pomou hiperfokalne tehnike.Zavrnuti iani okida za dugme okidaa na kameri. Sunceje bilo etrdeset posto iznad obzorja i stara boja na mostupoprimila je toplo crvenilo, ba ono to je elio.Izvaditi svjetlomjer iz lijevog prsnog depa, provjeriti tose vidi pri f/8. Ekspozicija od jedne sekunde, ali s "Koda-chromom" to nee biti problem. Pogledati kroz trailo. Ka-meru poravnati na milimetar. Pritisnuo je dugme icanogokidaa i priekao da proe sekunda.Upravo kad je okinuo, neto mu zape za oko. Ponovnopogleda kroz trailo.- Koji to vrag visi na ulazu mosta? - promrmlja. - Nekipapiri. Juer nije bio ovdje.Uvrsti stativ. Potri uz nagib obale dok se sunce za nje-govim leima brzo dizalo. Papiri uredno pribijen avliemza most. Izvue ga, avli i papir stavi u dep prsluka. Na-trag prema obali, niz padinu, pa iza kamere. Sunce se izdiglove ezdeset centimetara iznad obzorja.Zadahtan od tranja, ponovi snimku. Onda jo dvaputradi duplikata. Ni daka vjetra, ni travka da se pomakne.Snimiti jo triput po dvije sekunde, i triput po sekundu i pol,za svaku sigurnost.Namjestiti objektiv na poziciju