Michael Ondaatje

Engleski pacijent

Naslov izvornika:THE ENGLISH PATIENT

U spomen na Skipa i Mary DickinsonZa Quintina i GriffinaI za Louisu Dennys, sa zahvalnošću"Siguran sam da se većina vas sjeća tragičnih okolnosti smrti Geoffrevja Cliftona na Gilf Kebiru, kao i kasnijeg nestanka njegove žene, Katharine Clifton, za pustinjske ekspedicije 1939. u potrazi za Zerzurom.Ovaj večerašnji sastanak ne mogu započeti a da, s dubokom sućuti, ne spomenem te tragične događaje. Večerašnje je predavanje..".

Iz zapisnika sastankaGeografskog društvau listopadu 194-, u Londonu

I.VILA stoji u vrtu u kojem je dotle radila i zuri u daljinu. Osjetila je promjenu vremena. Evo još jedne provale vjetra, zavija huka zrakom, njišu se visoki čempresi. Okreće se i odlazi prema kući, prebacuje se preko niska zidića, na golim rukama osjeća prve kišne kapi. Prolazi trijemom i brzo ulazi u kuću.U kuhinji ne zastaje, samo prolazi kroz nju te se penje mračnim stubama i produžuje dugim hodnikom na kraju kojeg se kroz otvorena vrata razlio klin svjetla.

Ulazi u prostoriju koja je opet vrt - samo što je ovaj vrt od stabala i sjenica kojima su oslikani zidovi i strop. Na krevetu leži muškarac, tijelo mu izloženo povjetarcu, a kako je ona ušla, on polako okreće glavu prema njoj.Svaka četiri dana pere mu crno tijelo, počinjući od izgorjelih stopala. Namače ručnik, drži mu ga iznad gležanj a i žmiče ga, gleda ga kako mrmlja i vidi da se smiješi. Najgore su opekline iznad goljenice. Više nego ljubičaste. Sama kost.Mjesecima ga njeguje, tijelo joj je dobro poznato, s penisom što mu počiva, nalik na morskog konjića, a bedra uska, tanka. Kristova bedra, pomišlja. On je njezina sveta beznadnost. Leži na leđima, bez jastuka, gleda u lišćem oslikan strop, u baldahin od grana iznad kojih je plavo nebo.Na prsa, gdje je manje opečen i gdje ga može dirati, kapa mu kalamin u brazdama. Draga joj je udubina ispod zadnjeg rebra, onaj greben od kože. Dosegnuvši mu ramena, puše mu svjež zrak po vratu, a on gunđa.Što? pita ga gubeći koncentraciju.Crno lice sivih očiju okreće se prema njoj. Ona spušta šaku u džep. Zubima guli kožicu sa šljive, istiskuje košticu i meso ploda stavlja mu u usta.Opet on Šapće, odvlači pozorno srce mlade njegovateljice što je kraj njega kamo mu duh bludi, u onaj bunar uspomena u koji stalno uranja m tih mjeseci što prethode smrti.Ima priča što ih čovjek u sobi tiho pripovijeda a poput sokola kruže s jedne razine na drugu. Bdi u oslikanom raslinju što ga okružuje cvjetnim obiljem i rašljama golemih stabala. Sjeća se izleta, žene koja mu je ljubila dijelove tijela što su s opekotinama dobili boju plavog patlidžana.Bivao sam tjednima u pustinji, veli, a da se nisam sjetio pogledati Mjesec, kao što će oženjenu čovjeku dani proći a da ženu ne pogleda u lice. To nisu grijesi propusta, nego znaci prezauzetosti.

Oči su mu uprte u lice mlade žene. Makne li ona glavom, njegov ukočeni pogled putovat će za njom po zidu. Ona se sagne. Kako ste se spržili?Kasno je popodne. Šake mu se igraju dijelom plahte, glade je hrptom prstiju. -Srušio sam se u plamenu u pustinji.Našli su me, napravili mi od granja ležaljku, pa me vukli preko pustinje. Bili smo u Pješčanom moru , tu i tamo prelazili smo suha riječna korita. Nomadi, znate. Beduini. Kako sam sletio, i sam se pijesak zapalio. Vidjeli su me kako iz toga stršim gol. Kožna kaciga na glavi bila mi je u plamenu. Svezali me u toj zipki, mrtvačkom čunu, i trkom me odvukli, noge im toptale uz mene. Poremetio sam jednostavnost pustinje.Prema našem zemljopisnom nazivlju, Libijska pustinja, koja se dijelom prostire i u Egiptu i Sudanu.Beduini su znali za plamen. Znali su kako još od 1939. zrakoplovi padaju s neba. Neke su alatke i posude bili izradili od komada s palih zrakoplova i uništenih tenkova. Bilo je to doba rata na nebu. Znali su po zujanju prepoznati pogođen avion, znali su i kako će se snaći medu tim olupinama. Mali vijak iz pilotske kabine postao je dragulj. Možda sam bio prvi koji je živ ustao iz gorućeg aviona. Čovjek kojem glava gori. Nisu znali tko sam. A ja nisam znao koje je to njihovo pleme.A tko ste vi?Ne znam. Stalno me pitate.Rekli ste da ste Englez.Noću nikad nije tako umoran da bi mogao zaspati. Ona mu čita iz bilo koje knjige koju bi dovukla odozdo iz knjižnice. Treperi svijeća nad stranicom i na licu mlade njegovateljice što čita, u taj sat jedva se naziru stabla i vidici što krase zidove. On je sluša, svaku njezinu riječ guta kao žedan vodu.

Ako je hladno, ona se oprezno popne na krevet i legne do njega. Ne smije ga ničim pritisnuti, jer će ga boljeti, čak ni svojom tankom pesti.l Prema našem zemljopisnom nazivlju, Libijska pustinja, koja se dijelom prostire i u Egiptu i Sudanu.Dogodi se da u dva po ponoći još ne spava, u mraku mu oči širom otvorene.

Oazu još ne bi vidio, a osjetio bi joj miris. Vlagu u zraku. Kojekakvo šuškanje. Palme i uzde. Zvek limenih posuda kojima potmuo zvuk otkriva da su pune vode.Tijelo mu obložili velikim komadima mekana platna natopljenih uljem. Bio je pomazan.Naslućivao je šutljiva čovjeka što je stalno bivao uza nj, miris njegova daha kad bi se svaka dvadeset četiri sata prigibao nada nj da ga odmota i u mraku mu pregleda kožu.Ogoljen, opet je bio onaj gol čovjek kraj gorućeg zrakoplova. Pokriše ga slojevima sive pusti. Pitao se koji ga je to plemenit narod našao. Koja je to zemlja izmislila da mekane datulje sažvače čovjek kraj njega pa da ih iz svojih usta gura u njegova. Za to vrijeme, dok je bio s tim ljudima, nije se mogao sjetiti odakle je. Koliko je znao, mogao je biti i onaj neprijatelj protiv kojeg se tukao iz zraka.Poslije, u bolnici u Piši, mislio je kako kraj sebe gleda lice što mu svake noći dolazi da mu sažvače i smekša datulje koje će mu onda iz svojih usta gurnuti u njegova.One su noći bile bezbojne. Ni govora ni pjesme. Beduini bi ušutjeli kad bi bio budan. Ležao je u mreži kao na oltaru i u svojoj taštini zamišljao ih je na stotine oko njega, dok su možda bila samo ona dvojica koji su ga našli i s glave mu strgnuli rogatu goruću kapu. Tu dvojicu znao je samo po okusu sline što bi mu ušla u usta s datuljom ili po tapkanju stopala u trku.Ona bi sjedila i čitala, s knjigom pod nemirnim svjetlom. Od vremena do vremena bacila bi pogled niz hodnik vile što je nekad

bila vojna bolnica, gdje je i ona živjela s bolničkim osobljem prije nego što će se ostali postupno odseliti, s odmicanjem rata prema sjeveru, sa skorim završetkom rata.Bilo je to doba u njezinu životu kad se dohvatila knjiga kao jedinog izlaza iz svoje ćelije. Postale su joj pola njezina svijeta. Sjedila bi za noćnim ormarićem, zgrbljena, i čitala o indijskom dječaku koji se učio pamtiti svakakav nakit i predmete rasute na pladnju, koga su prebacivali od jednog učitelja do drugoga - od onih koji su ga učili jezik, do onih koji su ga učili kako pamtiti, i onih koji su ga učili kako se othrvati hipnozi.Knjiga joj ležala u krilu. Shvatila je kako više od pet minuta zuri u porozni papir, u pregib u kutu na 17. stranici što ga je netko bio previo kao znak. Dlanom joj zagladi površinu. U duhu joj nešto strugne poput miša u potkrovlju, zaleprša poput leptira na noćnom prozoru. Pogleda niz hodnik, iako više nitko tu ne živi, nitko osim engleskog pacijenta i nje, u Villi San Girolamo. U bombama preoranom povrtnjaku iznad kuće imala je dosta povrća da se njih dvoje prehrane, a iz grada joj je od vremena do vremena dolazio čovjek s kojim je razmjenjivala sapune i plahte i ono što je još bilo ostalo u toj vojnoj bolnici za druge potrebe. Malo graha, malo mesa. Čovjek joj je dao dvije boce vina, pa bi ona svake noći, pošto bi legla uz Engleza a on zaspao, sebi svečano natakala čašicu, koju bi odnijela na noćni ormarić odmah iza pritvorenih vrata i ondje pomalo pijuckala, uz knjigu koju je već čitala.Stoga je u knjigama za Engleza, koje je on slušao možda pozorno a možda i nije, bilo rupa u radnji poput dijelova ceste što ih je nevrijeme odnijelo, manjkali su događaji kao dijelovi goblena što su ih izjeli skakavci, ili kao od bombi ispucana žbuka što je u noći pala s freske.A vila koju su sada nastavali ona i Englez bila je umnogome upravo takva. Od krša se u neke sobe i nije moglo ući. Kroz rupu od bombe mjesečina i kiša spuštale su se u knjižnicu u prizemlju - gdje je u kutu stajao stalno promočen naslonjač.

Što se tiče rupa u radnji, nije brinula za Engleza. Ne bi mu prepričala propuštena poglavlja. Jednostavno bi došla s knjigom i rekla: "Stranica devedeset šesta", ili: "Stranica sto jedanaesta". To je bila jedina oznaka. Obje bi mu šake podigla k sebi da ih pomiriše - zadah im je još bio bolesnički. Šake su vam sve grublje, reče joj on. Korov, čičak i kopanje. Čuvajte se. Rekao sam vam da se pazite. Znam.Zatim je počela čitati.U to sa šakama poučio ju je otac. Sa psećim šapama. Kad god bi se našao sam sa psom u nekoj kući, otac bi joj se nagnuo i pomirisao kožu na jastučićima pasje šape. Ovo je, objavio bi kao da upravo drži čašicu konjaka, najdivniji miris na svijetu! Kakav bukć! Predivni suveniri s puta! Njoj bi se tobože gadilo, ali pasja šapa jest bila čudo: nikad ne bi odisala prljavštinom. To je prvostolnica, otac joj je rekao, vrt toga i toga, travnjak, šetnja kroz ciklame - koncentrat aluzija na sve staze kojima je životinja prošla preko dana.Šušnulo je nešto na stropu, kao da je miš, i ona opet podiže pogled s knjige. Skidoše mu s lica oblog od trave. Na dan pomrčine. Čekali su nju. Gdje li se nalazio? Koja je to bila kultura što zna predvidjeti vrijeme i vidjelo? El Ahmar ili El Abvadd, jer to mora biti neko od sjeverozapadnih pustinjskih plemena. Oni što će uhvatiti čovjeka palog s nebesa, što će mu lice obložiti maskom od spletene oazne trstike. Sad je imao sloj trave. Najdraži vrt na svijetu bio mu je onaj travnati Kewa, nježnih i raznolikih boja, poput taložnih slojeva nekog brda.U pomrčini je zurio u okolinu. Dotle su ga naučili da diže ruke i u tijelo uvlači snagu iz svemira, onako kako pustinja privlači sebi zrakoplove. Nosili su ga u nosiljci od pusti i granja. Preko vidika mu usred svjetlomrcanja zastrta sunca prođoše pokretne pruge plamenaca.

Na koži mu je stalno bilo masti, i mraka. Jedne noći čuo je kako nešto zvecka na vjetru visoko u zraku, a nakon nekog vremena prestade i on zaspi žudeći za tim, za onim zvukom nalik na usporeni glas iz grla kakve ptice, možda plamenca, ili pustinjske lisice koju je jedan od njih držao u po-luzašivenom džepu burnusa.Sutradan, dok je ležao opet obložen pustom, čuo je tu i tamo onaj zvek stakla. Zvuk iz tame. Usred svjetlomrcanja osjeti da ga odmataju, i ugleda kako mu se primiče ljudska glava na ploči, a onda shvati da je ono čovjek što nosi golem jaram s kojeg vise stotine bočica obješenih komadićima konopa i žice raznih duljina. Kreće se kao dio nekog staklenog zastora, tijelo mu je u središtu te kugle.Ta prilika ga je najviše podsjećala na one crteže arhanđela što ih se trudio precrtati kao školarac, a da mu nikad nije bilo jasno kako na nečijem tijelu može biti mjesta za mišiće takvih krila. Čovjek se kretao dugim a sporim korakom, tako odmjerenim da se jedva koja bočica ljuljala. Val stakla, arhanđeo, sva ulja u bočicama ugrijana suncem, pa kad bi mu ih utrljali u kožu, činilo se da su ih posebno zagrijali za određenu ranu. Iza njega je bila preobražena svjetlost - modra i drugih boja što drhture u sumaglici i pijesku. Lako zveckanje stakla, šarolikost boja, kraljevski korak, a lice suho i crno kao puška.Izbliza je staklovina bila gruba i hrapava, staklo što je izgubilo svoj civilizirani izgled. Na svakoj bočici sitan čepić što ga je čovjek čupao zubima i držao u ustima dok je sadržaj jedne bočice miješao s drugom, od koje je čepić također stezao među zubima. Svojim je krilima stupio iznad nauznak opružena spržena tijela, u pijesak duboko zario dva štapa, pa se provukao ispod dva metra široka jarma što su ga sad držala u ravnoteži one dvije štake. Iskročio je iz svog dućana. Kleknuo je, prišao sprženom pilotu, položio mu na vrat svoje hladne šake i tako ih držao.Bio je poznat svima na karavanskoj ruti što vodi iz Sudana na sjever do Gize, na takozvanom Putu od četrdeset dana. Sretao se s

karavanama, trgovao začinima i pićem, i kretao se između oaza i bunarskih tabora. Onako zaogrnut bočicama, probijao se kroz pješčane oluje, ušiju također zaštićenih čepićima, te se i sam činio kao nekakva posuda, taj trgovac vidar, taj kralj ulja, mirisa i panaceja, taj krstitelj. Ušao bi u tabor i postavio svoj zastor od bočica pred bolesnika, ma tko taj bio.Sjeo je kraj spržena čovjeka. Tabane je sastavio da mu služe kao posuda, pa se nagnuo natrag i ne gledajući uzeo neke bočice. Iz svake se otčepljene bočice širio neki miris. Tu je bio miris mora. Vonj hrđe. Indiga. Tinte. Riječnog mulja, pasjakovine, formaldehida, parafina, etera. Zrakom struji kaos.Podalje se deru deve što su nanjušile mirise. Čovjek je prsni koš trljao zelenocrnom smjesom. Bile su to istucane paunove kosti • dobivene razmjenom u nekoj medini na zapadu ili na jugu - najmoćnije sredstvo za liječenje kože.Grad ili domorodačka četvrt u Sjevernoj Africi.19Između kuhinje i uništene kapelice vrata su vodila u ovalnu knjižnicu. Njezin se prostor činio neoštećen, osim poširoke rupe na donjem zidu, u visini portreta, probijene u minobacačkom napadu na vilu prije dva mjeseca. Ostatak prostorije prilagodio se toj rani i prihvatio prodor nepogoda, večernjih zvijezda i pjeva ptica. Tu bijaše počivaljka, glasovir zaštićen sivim pokrivačem, preparirana medvjeđa glava a uza zidove visoke naslage knjiga. Police najbliže razorenom zidu iskrivile se od kiše, koja je još udvostručila težinu knjiga. U prostoriji bi tu i tamo sijevnula munja, padala preko pokrivena glasovira i saga.Na daljem kraju bila su francuska vrata zaštićena zakucanim letvama. Da su bila otvorena, Hana bi mogla iz knjižnice izaći na trijem, pa se kraj kapelice niz trideset šest pokajničkih stepenica spustiti do nekadašnje livade, sad totalno preorane zapaljivim bombama i eksplozijama. Njemačka je vojska pri povlačenju minirala mnoge kuće, zato su nepotrebne prostorije, poput ove, radi sigurnosti zatvorene, vrata su im zakovana letvama.

Znala je. za te opasnosti kad je ušla u sobu, ušetala u njenu popodnevnu tamu. Stajala je odjednom svjesna svoje težine na drvenom podu, razmišljajući kako joj je vjerojatno dostatna da odapnekakav mehanizam ako je tu. Stopala joj u prašini. Jedino se svjetlo slijevalo kroza zupčastu rupu od bacačke mine što je zinula u nebo.Izvukla je Posljednjeg Mohikanca koji se pucketajući odvojio kao da ga kida od neke cjeline. Čak i u onom polumraku, obodrilo ju je akvamarinsko nebo s jezerom i Indijancem u prednjem planu na ilustraciji korica. A zatim, kao da u sobi ima nekoga kome ne smije smetati, vratila se hodajući natraške, po vlastitim tragovima stopala, sigurnosti radi, ali i u nekoj svojoj igri, neka se po tragovima čini kao da je netko ušao u sobu a onda je to tjelesno biće isparilo. Zatvorila je vrata i vratila na mjesto pečat upozorenja.Sjela je u prozorsku nišu sobe engleskog pacijenta, između oslikanih zidova s jedne i doline s druge strane. Otvorila je knjigu. Listovi joj se slijepili u valovit blok. Osjećala se kao Crusoe koji je na obali našao knjigu gdje se suši, knjigu što je bila u moru a plima je izbacila. Pripovijest iz 1757. S ilustracijama N. C. Wyatha. Kako i dolikuje najboljim knjigama, tu je bila i važna stranica s popisom ilustracija, svaka opisana s po jednim retkom.Zašla je u pripovijest svjesna da će iz nje izaći s osjećajem kao da su je uronili u tuđe živote, u zaplete što sežu dvadeset godina unatrag, s tijelom punim riječi i trenutaka, kao da se budi iza sna pod pritiskom nezapamćenih snova.Njihov je talijanski grad na brdu, na predstraži sjeverozapadnog cestovnog pravca, bio više od mjesec dana pod opsadom, baražna je vatra bila koncentrirana na dvije vile i samostan okružen jabučnjakom

l Newell Convers Wyath (1882-1915), poznati američki ilustrator i zidni slikar.

i šljivikom. Tu je bila Villa Medici, u kojoj su stanovali generali. Upravo iznad nje bila je Villa San Girolamo, nekadašnji ženski samostan, od koje su zbog njenih tvrđavskih prsobrana Nijemci napravili svoje posljednje uporište. Tu su imali stotinjak vojnika. Kako se pod topovskom vatrom grad na brdu stao raspadati poput ratnog broda na moru, vojska se iz šatora u voćnjaku premjestila u pretrpane sobe prijašnjeg samostana. Odletjeli su u zrak cijeli dijelovi kapelice. Od eksplozija se dijelom srušio i najgornji kat vile. Kad su naposljetku Saveznici zauzeli zgradu i pretvorili je u bolnicu, zapriječili su prilaz stubama na drugi kat, iako su se dio dimnjaka i krov još držali.Kad su bolničko osoblje i pacijenti preseljeni na sigurnije mjesto na jugu, ona i Englez nisu se dali premjestiti nego su ostali. Za to vrijeme bilo im je vrlo hladno, jer nije bilo električne struje. Neke sobe gledale su na dolinu a nisu više uopće imale zida. Kad bi otvorila vrata, ugledala bi samo raskvašen krevet u kutu, pokriven lišćem. Bilo je vrata iza kojih je pucao pogled na krajolik. Neke su sobe postale otvoreni ptičarnici.Na stubama je najdonje stepenice progutala vatra koju je garnizon u bijegu bio podmetnuo. A ona je iz knjižnice uzela dvadesetak knjiga, pa ih je čavlima prikovala za pod i poslagala jednu na drugu te tako njima napravila dvije najdonje stepenice. Stolci su uglavnom poslužili za grijanje. Naslonjač u knjižnici ostao je na svom mjestu jer je bio sve vrijeme mokar, skroz-naskroz raskvašen večernjim pljuskovima što su se slijevali kroz rupu od mine. U tom travnju 1945. spasilo se od vatre sve što je bilo mokro.Malo je kreveta ostalo. Ona se najradije seljakala po kući sa svojom slamnjačom ili visećom mrežom,te bi katkad spavala u sobi engleskog pacijenta, a katkad u hodniku, ovisno o temperaturi, vjetru ili svjetlu. Ujutro bi slamaricu smotala i svezala je uzicom. Sad je bilo toplije pa je otvarala sve više soba, zračila tamne kutke, puštala neka sunce suši vlagu. Nekih bi noći otvorila kakva vrata i spavala u sobama u kojima je manjkao

koji zid. Legla bi na slamaricu na sam rub sobe, nasuprot pomičnom pejzažu od zvijezda i plovećih oblaka, a budilo bi je brundanje groma i sijevanje munja. Sa svojih dvadeset godina i onako šašava, u ono vrijeme nije ni mislila na sigurnost, niti se obazirala na opasnosti od eventualno minirane knjižnice ili tutnja groma što bi je noću prenuo. Sad, nakon hladnih mjeseci, kad je bila ograničena na mračne i zaštićene prostore, nije se mogla smiriti. Ulazila je u sobe koje su vojnici bili zaprljali, u sobe u kojima se namještaj ložio do zadnjega komada. Očistila ih je od lišća, izmeta, mokraće i nagorjelih stolova. Živjela je kao skitnica dok je istodobno engleski pacijent počivao u svom krevetu kao kralj.Izvana se mjesto činilo opustošenim. Jedne su se vanjske stube prekidale napol puta, objesila im se ograda. Živjeli su od onoga što bi se našlo u relativnoj sigurnosti. Zbog razbojnika koji su pustošili sve na što bi naišli, noću bi gorjela samo najnužnija svijeća. No, štitila ih je jednostavna činjenica što se vila činila potpunom ruševinom. Ali se ona, poluodrasla i poludijete, tu osjećala sigurna. Isplivavši iz onoga što joj se dogodilo u ratu, postavila je sama sebi određena pravila. Više neće slušati zapovijedi i obavljati dužnosti za nekakvo opće dobro. Brinut će se samo za sprženog pacijenta. Čitat će mu, prat će ga i davat će mu doze morfija -kornunicirat će samo s njim. Radila je u vrtu i voćnjaku, Iz bombardirane kapelice iznijela je nepuna dva metra visok križ i postavila ga iznad svojih lijeha da joj služi kao strašilo za ptice, po njemu je povješala prazne limenke od sardina što su zveckale i štropotale čim bi se vjetar digao, U vili bi preko krša prešla u svijećom osvijetljenu nišu, gdje joj je ležao uredno spakiran kovčeg u kojem je malo čega bilo osim svežnja pisama, smotane odjeće i metalnog ormarića sa sanitetskim priborom. Počistila je tek manje dijelove vile, a sve bi ovo mogla i spaliti kad bi baš htjela.

U mračnom hodniku pali žigicu i primiče je stijenju svijeće. Svjetlost joj se diže na ramena. Klekla je. Šakama podboči bedra i udiše miris sumpora. Zamišlja da udiše i svjetlost.Uzmiče nekoliko stopa i na drvenom podu komadom bijele krede crta četverokut. Zatim se još dalje odmiče, crta nove četverokute, cijelu piramidu, najprije jednostruke pa dvostruke, pa opet jedno-struke, lijevom se šakom odupire o pod, glavu je nagnula, drži se ozbiljno. Sve se više odmiče od svjetla. Na kraju čučne.Kredu spušta u džep haljine. Ustaje, diže široke skute i veže ih oko pasa. Iz drugog džepa vadi komad kovine i baca ga preda se tako da padne iza najdaljeg četverokuta.Skače naprijed, stopala joj bučno udaraju, sjena joj se iza nje vijuga u dubinu hodnika. Vrlo je hitra, tenisice joj samo prelaze preko brojeva koje je ucrtala u svaki četverokut, uskakuje jednom nogom, pa objema, pa onda opet jednom, sve dok ne stigne do posljednjeg četverokuta.Saginje se i podiže komad kovine, zastaje u tom položaju, nepokretna, skuti joj i dalje zavezani iznad bedara, šake obješene, zadihala se. Usrkne zraka i gasi svijeću.Sad je u mraku. Samo dim miriše.Skače uvis i u zraku se okreće na suprotnu stranu, pa onda još luđe poskakuje niz crni hodnik, a ipak uskakuje u četverokute za koje zna gdje su, tenisice joj lupaju i bubaju po tamnom podu - pa lupa odzvanja do najdubljih zakutaka napuštene talijanske vile i van put Mjeseca i brazde jaruge što je upola opasala zgradu.Sprženi čovjek noću katkad osjeća nekakvo slabo podrhtavanje zgrade. Uključuje svoj slušni aparat i čuje lupu, za koju svejedno ne zna ni što je ni od čega je.Hana uzima svezak što leži na stoliću kraj njegova kreveta. To je zapravo knjiga koju je on sa sobom iznio iz vatre - primjerak Herodotove Povijesti, u koji su ulijepljene izrezane stranice iz drugih knjiga ili zapisi njegovih zapažanja - i tako je sve to sabijeno u Herodotov tekst.

Ona počinje čitati njegov sitan i kvrgav rukopis.U južnom Maroku puše vihor, zvan aajej, od kojeg se felasi brane noževima. Tu je afriko, što nekada dopire do Rima. Alm je jesenski vjetar što dolazi iz Hrvatske. Arifi, koji zovu i aref ili rifi, žeže bezbrojnim jezicima. To su stalni vjetrovi koji žive u sadašnje vrijeme.Ima drugih, manje postojanih vjetrova, koji mijenjaju smjer, koji mogu srušiti konja i jahača, a rotiraju suprotno od smjera kazaljki na satu. Bist roz hara Afganistanom 170 dana - zakapa sela. Onda je tu vrući, suhi gibli iz Tunisa, što se kotura i kotura i čovjeku kida živce. Habub, sudanska pra-šna oluja, što se oblači do tisuću metara visokim jarkožutim bedemima, a prati je kiša. Harmatan puše prema Atlantiku i s vremenom se u njemu utapa. Imbat je smorac u Sjevernoj Africi. Ima vjetrova što samo uzdišu prema nebu. Noćne pješčane oluje koje nastaju od studeni. Hamsin je prašni vjetar što u Egiptu puše od ožujka do svibnja, nazvan tako prema arapskoj riječi za "pedeset", pedeset dana puše - deveta je pošast Egipta. Mi-omirisan je datu što puše od Gibraltara.Tu je i —, pustinjski tajni vjetar, kojem je ime zatro neki kralj nakon što mu je sin u njemu zaglavio. I nafhat - zapuh što udara iz Arabije. Mez-zar-ifoullousen - oštar je i hladan jugozapadnjak, Berberima poznat kao "onaj koji čerupa kokoš". Bešabar, crn i suh sjeveroistočnjak s Kavkaza, "crni vjetar". Samiel, iz Turske, "otrov i vjetar", često korišten u boju. Kao i drugi "otrovni vjetrovi", sa-mum u Sjevernoj Africi i solano koji u prolazu čupa rijetke latice i tako izaziva vrtoglavicu. Ima i drugih, mjesnih vjetrova. Udare nisko uz tlo kao plima. Oljušte boju, ruše telefonske stupove, odmiču kamenje i kipovima otkidaju glave. Harmatan puše preko Sahare pun crvene prašine, prašine poput ognja, poput brašna, što se zavlači u pušku i blokira zatvarač. Ovaj crveni vjetar pomorci zovu "morem tmice". Magle crvena pijeska iz Sahare spuštale su se čak daleko na

l Aluzija na kazne kojima je Jahve pogađao Egipat jer faraon nije dopuštao Izraelcima odlazak (Knjiga Izlaska).sjever, u Cornwallu i Devonu, izazivajući tako silne blatne pljuskove te se mislilo da su od krvi. "Godine 1901. često se izvještavalo o krvavim kišama u Portugalu i Španjolskoj."U zraku uvijek ima na milijune tona prašine, upravo kao što ima na milijune kubika zraka u zemlji i više živih bića u tlu (crva, kukaca, podzemnih bića) nego što ih na njemu pase i živi. Herodot je zabilježio kako su razne vojske bile zahvaćene samumom i više ih se nikad nije vidjelo. Jedno se pleme "tako razbjesnjelo na taj zloćudni vjetar da mu je objavilo rat i na nj krenulo u punom borbe-nom poretku, ali je ubrzo bilo temeljito zatrpano".Pješčanih vihora ima tri oblika. Vrtlog. Ploha. Zid. U prvom se obzorje gubi. U drugom kao da je oko tebe "kolo Aladinovih duhova". Treća, ploha, "bakrene je boje. Kao da sva priroda gori".Ona diže oči s knjige i vidi da je on gleda. I iz tame progovara.Beduini su me održavali na životu s razlogom. Znate, bio sam im koristan. Kad mi se avion srušio u pustinji, netko je među njima pretpostavio da za nešto moram biti koristan. Ja sam čovjek koji će po osnovnom obliku na karti prepoznati neki bezimeni grad. U meni je rudnik podataka. Pustite me u nečijoj kući sama, ući ću u knjižnicu, uzeti neku knjigu i upiti je. Tako u nas prodire povijest. Poznavao sam karte morskoga dna, karte s ucrtanim slabostima u štitu zemlje, karte na pergamentu, s različitim rutama križarskih pohoda.Stoga sam poznavao njihov kraj i prije nego što sam se srušio među njih, znao sam kad je u svoje doba Aleksandar tuda prošao, da li s nekog razloga ili iz pohlepe. Poznavao sam navike nomada zaluđenih svilom ili bunarima. Jedno je pleme cijeloj dolini obojilo tlo, pocrnilo ga ne bi li mu uvećalo konveksnost pa time i mogućnost kiše, i dizalo visoke konstrukcije kojima će oblaku rasparati trbuh. Bilo je plemena koja su vjetar, čim bi počeo puhati, dočekivali raširenim dlanovima. Vjerovali su da će tako u pravom

trenutku skrenuti oluju u susjedno područje pustinje, na drugo, manje voljeno pleme. Nestajala su cijela plemena, progutana, ugušena pijeskom, i tako ulazila u povijest.U pustinji se lako gubi osjećaj demarkacije. Kad sam prohujao zrakom i tresnuo u pustinji, u ona žuta korita, samo sam mislio kako moram napraviti splav... moram napraviti splav.I tu, iako sam se našao na suhu pijesku, znao sam da sam medu narodom s vode.U gorju Tassili gledao sam crteže na stijeni iz doba kad su ljudi Sahare u trščanim čamcima lovili vodenkonje. U vadiju Suri vidio sam spilje kojima su stijene bile pokrivene slikarijama plivača. Ondje je nekad bilo jezero. Mogao sam im na zidu nacrtati njegov oblik. Mogao sam ih odvesti do njegove obale od prije šest tisuća godina.Upitajte pomorca kakvo je najstarije poznato jedro, i on će vam opisati trapezoidno jedro koje visi s jarbola na trščanom brodu što ćete ga vidjeti na spiljskim slikama u Nubiji. Iz preddinastičkog doba. U pustinji i danas pronalaze harpune. To su bili ljudi s vode. Pa i današnje karavane nalik su na rijeke. A ipak, ondje je voda stran element. Voda je izgnanica što se nosi u kantama i ple-tenkama, utvara između šaka i usta.Kad sam se izgubio među njima, nesiguran gdje sam, trebalo mi je samo ime nekog malog sljemena, neki mjesni običaj, neka ćelija te povijesne zvijeri, i karta svijeta bila bi mi opet u redu.Što većina nas zna o tim dijelovima Afrike? Vojske Nila kretale su se gore-dolje po bojištu koje je zadiralo tisuću trista kilometara duboko u pustinju. Tenkovi Whippeti. Bombarderi Blenheimi sred-njeg doleta. Dvokrilni lovci Gladiatori. Osam tisuća ljudi. No, tko je bio neprijatelj? Koji su bili saveznici toga kraja - plodne zemlje Cirenaike, slanih močvara El Agheile? Cijela Europa vodila je ratove u Sjevernoj Africi, u Sidi Rezeghu, u Baguohu.Posve pokrivena, u mraku, pet dana su ga Beduini teglili sa sobom. Ležao je u oblozima od sukna natopljena uljem. Onda je

temperatura naglo pala. Stigli su u dolinu između visokih crvenih stijena kanjona, pridružili se ostatku pustinjskog plemena s vode što se prelijevalo i klizilo preko pijeska i kamenja, plavi im ogrtači lepršali kao mlaz mlijeka ili krilo. Skinuše mekano sukno s njega, odlijepiše mu ga s tijela. Nalazio se u široj utrobi kanjona. Visoko iznad njih - lešinari što su tisuću godina slijetali u tu kamenu raspuklinu gdje su se oni utaborili.Ujutro ga odvezoše na drugi kraj siga. Sad su oko njega glasno govorili. Odjednom je prepoznao govor. Tu je radi zakopanih pušaka.Odnijeli su ga nekamo, lice zavezanih očiju bilo mu je ukočeno, a rukama je mogao sezati otprilike metar dalje. Toliko dana putovanja da bi mogao dosegnuti metar dalje! Pa se prigibati i hotimice štogod dodirivati, ruku mu i dalje vode, dlan mu je raširen i okrenut nadolje. Dotaknuo je cijev Ste-na i ona ga ruka pusti. Među glasovima stanka. Tu je zato da kaže što je što.- Strojnica Breda od dvanaest milimetara. Talijanska.Povukao je zatvarač, uvukao prst u cijev da provjeri ima li unutra metak, gurnuo naprijed zatvarač i povukao okidač. Puf. - Izvrsno oružje -progunđao je. Ponesoše ga dalje.- Francuska Chattelerault od sedam i pol milimetara. Laka strojnica. Iz devetsto dvadeset četvrte.- Njemačka avionska od sedam zarez devet milimetara, MG-15.Vodili su ga od jednog do drugog komada oružja. Bilo je tu primjeraka iz raznih razdoblja i iz više zemalja, kao kakav muzej u pustinji. Pogladio bi kundak i okvir ili bi opipao nišan. Rekao bi koje je to oružje, a onda bi ga odveli do drugoga. Tako su mu uljudno predočili osam komada oružja. Glasno bi rekao koje je oružje, najprije na francuskom, a onda i na plemenskom jeziku. No, zašto je to njima bilo važno? Možda im i nije trebalo ime, nego su htjeli vidjeti zna li on o kojem se oružju radi?

Onda su ga opet uhvatili za ruku i šaku mu uronili u sanduk streljiva. U drugom sanduku, desno, bilo je opet streljivo, ovaj put meci od sedam milimetara. Bilo je i drugih.Kad je bio mali, živio je s tetom koja bi na travi svoje tratine razbacala špil karata s likom nadolje i upućivala ga u igru zvanu pelmanizam. Svaki igrač može okrenuti po dvije karte, a zatim ih, prema pamćenju, međusobno sparivati. To je bilo u posve drugom ambijentu, s potocima i pastrvama, s glasanjem ptica koje je prepoznavao po nekom nepouzdanom ulomku. Svijet u kojem se svemu zna ime. A sad, lica zaslijepljena maskom od travnih vlati, uzeo je metak pa je krenuo sa svojim vodičima, odveo ih do jedne puške, ubacio u nju metak, povukao zatvarač, uperio pušku u zrak i opalio. Buka je ludo odjeknula između stijena kanjona. "Jer jeka jest duša glasa što se uzbuđuje u praznim prostorima." Tu misao napisao je u jednoj engleskoj bolnici čovjek što su ga smatrali mračnim i ludim. A on sad u toj pustinji, zdrava razuma i bistra uma, uzima karte i lako ih sparuje, cereći se teti, pa svaki uspjeli spoj ispaljuje u zrak, a nevidljivi ljudi oko njega malo-pomalo svaki pucanj pozdravljaju klicanjem. Okreće se na jednu stranu, zatim se vraća do Brede, ovaj put na svojoj čudnoj ljudskoj nosiljci, praćen čovjekom koji nožem urezuje isti znak na sanduku streljiva i na kundaku oružja. On uživa u tome - u tom uzbuđenju i klicanju nakon one samoće. To se svojom vještinom odužuje ljudima koji su ga spasili za ovu svrhu.Na svom putu s njima ući će i u neka sela gdje nema žena. Njegovo se znanje prenosi iz plemena u pleme kao mjerilo vrijednosti. U plemenima od osam tisuća duša. Upoznaje određene običaje i određenu glazbu. Uglavnom zavezanih očiju, sluša pjesme kojima se zaziva voda u plemenu Mzina, njihovo klicanje, dahhiya plesove, zurle kojima se u doba opasnosti prenose poruke, dvocjevnu zurlu makrunu (s jednom cijevi koja stalno drži isti ton). Zatim u kraju petožičnih lira. Selo ili oaza preludija i interludija. Pljeskanje. Antifonijski ples.

Dopuštaju mu da gleda tek nakon sunčeva zalaska, i onda može vidjeti one koji su ga zarobili i spasili. Sada zna gdje se nalazi. Nekima crta il Riječ je o Christopheru Smartu, engleskom pjesniku iz 18. stoljeća.karte koje prelaze njihove granice, a drugim plemenima objašnjava mehanizam oružja. Svirači sjede uz vatru njemu preko puta. Zvuči lire simsimiye bježe na krilima povjetarca. Ili pak skaču preko ognja k njemu. Tu pleše neki dječak, koji je na tom svjetlu nešto najpoželjnije što je ikad vidio. Krhka mu se ramena bijele kao papirus, od svjetla vatre cakli mu se znoj na trbuhu, golotinju koja se nazire kroz razreze plave košulje što mu od vrata pada do gležanj a nosi kao kakav mamac, otkriva se kao sijevak smeđe crte.Okružuje ih noćna pustinja koju neodređenim redom sijeku oluje i karavane. Oko njega uvijek ima tajni i opasnosti, kao kad je u svom sljepilu pomakao šaku i porezao se na dvosjekloj britvi u pijesku. Ima trenutaka kad ne zna da li to sanja, posjekotina je tako glatka da ga ništa ne boli, pa mora krv brisati o tjeme (lice mu je još nedodirljivo) da bi zarobljivače upozorio na ranu. Ono selo bez žena u koje ga dovedoše u potpunoj tišini, ili cijeli onaj mjesec dana kad nije vidio Mjeseca. Je li to izmislio? Je li to sanjao omotan uljem, pustom i mrakom?Prošli su kraj zdenaca u kojima je voda ukleta. Na nekim otvorenim prostorima bilo je zatrpanih naselja, i čekao je dok su oni kopanjem u pijesku probijali put do zakopanih prostorija, ili je čekao da otkopaju skrovišta vode. I čista ljepota bezazlena dječaka plesača, nalik na pjev dječaka korista, što ga je pamtio kao najčistiji zvuk, najbistriju riječnu vodu, najprozirniju dubinu mora. Tu u pustinji, koja je nekad bila more gdje ništa nije bilo sapeto ni stalno, sve se pokreće - poput platnene košulje na dječaku, kao da more grli ili se izvlači iz njega, ili iz vlastite plave posteljice. Dječak što se uzbuđuje, s genitalijama na pozadini boje vatre.

A onda se vatra zasipa pijeskom, dim se vije oko njih. Ritam je glazbala kao puls ili kiša. Dječak pruža ruke preko izgubljene vatre da ušutka zurlaše. Kad on odlazi, nema više dječaka, nema otisaka stopala. Samo posuđene prnje. Jedan od muškaraca puzi po tlu i skuplja sjeme koje je palo na pijesak. Nosi ga bijelcu tumaču oružja i maže mu njime šake. U pustinji ništa ne slaviš do vode.Ona stoji iznad sudopera, drži se za nj, zuri u zidnu štukaturu. Skinula je sva zrcala i naslagala ih u jednoj praznoj sobi. Steže sudoper i glavu okreće s jedne na drugu stranu, praćena kretanjem sjene. Moči šake i prste pa ih provlači kroz kosu dok joj nije posve mokra. To je osvježuje, i sviđa joj se kad izađe van a vjetar je osine gaseći grmljavinu.

II.GOTOVO PODRTINAČovjek previjenih šaka bio je u vojnoj bolnici u Rimu kad je pukim slučajem čuo za spržena čovjeka i medicinsku sestru, čuo njezino ime. Okrenuo se s praga i vratio do skupine liječnika kraj kojih je upravo bio prošao, da dozna gdje se ona nalazi. U toj se bolnici već dulje vrijeme oporavljao i znali su ga kao čovjeka koji se ne da uhvatiti ni za glavu ni za rep. A sad im se obratio, i zapanjio ih, pitajući ih za ono ime. Za sve vrijeme koliko je tu, uopće nije progovorio, komunicirao je samo znakovima i grimasama, tu i tamo cerekom. Ništa otkrio nije, čak ni svoje ime, samo im je napisao svoj matični broj, po kojem se vidjelo da pripada Saveznicima.Njegov je status strogo provjeren i potvrđen porukama iz Londona. Na njemu sva poznata hrpa ožiljaka. Stoga su se liječnici opet posvetili njemu, klimajući glavom nad njegovim zavojima. Napokon, slavna ličnost koja iziskuje šutnju. Ratni heroj.Tako se osjećao najsigurniji. Ne otkrivajući ništa. Pa kako god mu prilazili, nježno, podmuklo, ili noževima. Više od četiri mjeseca nije ni riječi prozborio. Bio je krupna zvijer pred njima, a gotovo

podrtina kad su ga doveli i davali mu redovito morfij zbog bolova u šakama. Sjedio bi u mraku u naslonjaču i pratio struju kretanja pacijenata imedicinskih sestara što prolaze kroz odjele i spremišta.No sad, u prolazu kraj tih liječnika u hodniku, čuo je ime one žene, pa je usporio korak, okrenuo se, vratio do njih i izravno ih upitao u kojoj bolnici ona radi. Rekoše mu kako je to neki stari ženski samostan, što su ga najprije držali Nijemci, a onda su ga Saveznici, kad su ga osvojili, pretvorili u bolnicu. U brdima sjeverno od Firence. Većim je dijelom porušen bombama. Nadasve nesigurno mjesto. Samo je privremena vojna bolnica. No, ta medicinska sestra i pacijent nisu je htjeli napustiti.Zašto ih niste prisilili?Ona je tvrdila kako je on u odveć lošem stanju da bi ga transportirali. Mogli smo ga posve sigurno izvući, naravno, ali danas više nema smisla prepirati se oko toga. A ona je i sama bila u teškom stanju.Je li ranjena?Nije. Vjerojatno je donekle u šoku od bombi. Trebalo ju je otpremiti kući. Nezgoda je u tome što je tu rat završen. Više nikome ne možete ništa zapovjediti. Pacijenti jednostavno odlaze iz bolnice. Vojnici bježe kao dezerteri još prije nego što ih pošalju kući.Koja je to vila? upitao je.To je vila za koju kažu da joj je sablast u vrtu. San Girolamo. No, ima ona svoju sablast, spržena pacijenta. Lice ima, ali se ne da prepoznati. Svi živci uništeni. Možete mu ispred lica proći upaljenom žigicom a da nema nikakve reakcije. Lice mu je mrtvo.Tko je on? upitao je.Ne znamo kako se zove.Neće da govori?Liječnici se nasmijaše. Ne, on govori, govori neprestano, samo što jednostavno ni sam ne zna tko je.Odakle se stvorio?

Beduini su ga donijeli u oazu Sivvah. Onda je neko vrijeme bio u Piši, zatim...Vjerojatno mu je pločica s imenom na nekom Arapinu. Po svoj prilici, prodat će je i jednog dana stići će do nas. A možda je nikad neće prodati? To su njima fantastične amajlije. Od svih pilota koji se sruše u pustinji, ni jedan ne dolazi s identifikacijom. Sad je taj u toj toskanskoj vili a ženska neće da ga ostavi. Neće i gotovo. Naši su ondje držali stotinjak ranjenika. Prije toga, Nijemci su ondje imali garnizon, vila im je bila posljednje uporište. Ima neke oslikane sobe, svaka s drugim godišnjim dobom. Oko vile je jaruga. To je oko trideset pet kilometara od Firence, u brdima. Naravno, trebat će vam propusnica. Valjda ćemo naći nekoga da vas odveze. Ali ondje je još grozno. Uginula stoka. Ustrijeljeni i napol pojedeni konji. Ljudi obješeni naglavce s mostova. Posljednje strahote rata. Skroz nesigurno. Onuda još nisu prošli inženjerci da to razminiraju. Kad su se Nijemci povlačili, samo su palili i posvuda sijali mine. Grozno mjesto za bolnicu. Najgori je smrad mrtvaca. To se bez dobra snijega neće očistiti. I bez gavranova.Hvala lijepa.Izašao je iz bolnice na sunce, pod vedro nebo prvi put nakon toliko mjeseci, van iz zeleno osvijetljenih prostorija što su mu u duhu bile nalik na staklenik. Stajao je i sve u se upijao, svačiju žurbu. Prvo, pomisli, trebaju mi cipele s gumenim potplatima. Treba mi gelato1U vlaku nije mogao zaspati od onog valjanja s jedne na drugu stranu. Pa uz ostale u kupeu što puše. A sljepoočicom udara o prozorski okvir. SviSladoled (tal.).u tamnoj odjeći, a vagon kao da gori s tolikim zapaljenim cigaretama. Primijetio je kako se putnici oko njega križaju kad god vlak prolazi kraj groblja. I sama je u teškom stanju.Gelato za krajnike, sjećao se. Pratio je curicu i njezina oca, išli su da joj vade krajnike. A ona samo pogledala čekaonicu punu djece i jednostavno se nije dala. To dijete, tako pokorno i pitomo da mu para nema, odjednom je bilo kao kamen tvrdo, neće i gotovo. Neka

je to i najpametnija stvar na svijetu, iz njezina grla nitko ništa neće čupati. Živjet će i dalje s tim, kako god "to" izgledalo. A on ni sad još ne zna što su to krajnici.Glavu mi uopće nisu dirnuli, pomisli, što je bilo čudno. Najgore bi mu bilo kad bi stao zamišljati što će sad oni raditi, dalje rezati. U tim trenucima uvijek je pomišljao na glavu.Na stropu je šušnulo, kao da je miš.Stajao je sa svojim kovčegom na kraju hodnika. Spustio je prtljagu i mahnuo kroz tamu koju su u razmacima kidale barice svjetla od svijeća. Kad je krenuo prema njoj, nije bilo štropota koraka, nikakva zvuka s poda, i to je začudi, bje joj nekako prisno i utješno što on bez buke može ući u mir njezin i engleskog pacijenta.Dok je prolazio, svjetla u dugom hodniku bacala su mu sjenu naprijed, ispred njega. Ona podiže stijenj na uljanici da proširi krug svjetla oko sebe. Sjedila je posve mirno, s knjigom u krilu, a on joj priđe i čučnu uz nju kao da joj je stric.- Reci mi što su to krajnici. Oči joj zure u njega.- Ne ide mi iz glave kako si izletjela iz bolnice s dvojicom odraslih muškaraca za sobom.Ona klimne glavom.- Je li ti pacijent tamo? Smijem li ući?Ona zavrti glavom, vrtjela je njome sve dok nije opet progovorio.- Onda ću ga vidjeti sutra. Samo mi reci kamo da idem. Ne trebaju mi plahte. Ima li tu kuhinja? Kakav sam neobičan put prevalio samo da bih te našao!Kad se udaljio niz hodnik, vratila se do stolića i dršćući sjela. Treba joj taj stolić, ta upola pročitana knjiga da bi došla k sebi. Čovjek koji joj je poznat prešao je tolik put vlakom i pješačio sedam kilometara uzbrdo od sela i niz hodnik do ovog stolića, samo zato da nju vidi. Nekoliko minuta kasnije ušla je u Englezovu sobu pa je stajala i odozgo gledala u njega. Mjesečina pala na lišće po zidovima. To je bila jedina svjetlost na kojoj se iluzionistička slikarija činila uvjerljivom. Mogla bi ubrati taj cvijet i njime okititi haljinu.

Čovjek koji se zove Caravaggio otvara sve prozore u sobi kako bi mogao slušati noćne zvukove. Svlači se, dlanovima blago trlja vrat i neko vrijeme leži na nenamještenom krevetu. Šušte stabla, lomi se mjesečina vani na srebrne ribice koje se odbijaju od lišća vrtnih zvjezdana.Mjesečina je na njemu kao koža, kao mlaz vode. Sat kasnije, eno ga na krovu vile. Odozgo, s vrha gleda bombama pogođene dijelove kosine krovišta,dva jutra uništenih vrtova i voćnjaka oko vile. Promatra kraj u kojem se nalaze u Italiji.Ujutro kod vodoskoka pokušavaju razgovarati.- Sad kad si u Italiji, morala bi znati više o Verdiju.- Sto? - Hana diže pogled s posteljine koju pere na vodoskoku.Caravaggio je podsjeća:- Nisi li mi jedanput rekla da si zaljubljena u njega?Hana obara glavu u neprilici. Caravaggio se seta naokolo, prvi put gleda zgradu, s trijema zirka dolje u vrt.- Da, voljela si ga. Znala si sve nas izluditi svojim novim podacima o Giuseppeu. Kakav čovjek! Prvi u svakom pogledu, tako si govorila. I svi smo se morali slagati s tobom, drskom curom od šesnaest godina!- Pitam se što li je bilo od nje.Prostrla je opranu plahtu preko ograde vodoskoka.- Bila si osoba s opasnom voljom.Hana kroči preko taraca između kojeg strši trava. Gleda svoja stopala u crnim čarapama, tanku smeđu haljinu. Naginje se preko ograde.- Moram priznati, čini mi se da sam došla ovamo zapravo iz neke primisli na Verdija. A ti si, naravno, bio otišao, pa je tata krenuo u rat... Gledaj sokolove. Tu su svakog jutra. Sve je tu oštećeno i raskomadano. Jedina je tekuća voda u cijeloj vili u ovom vodoskoku. Saveznici su na odlasku demontirali slavine. Mislili su da će me tako natjerati da odem.

- I trebala si otići. Ovo područje još treba očistiti. Tu ima neeksplodiranih bombi posvuda.Ona mu prilazi i pritišće mu prste na usne.- Drago mi je što te vidim, Caravaggio. Tebe i nikoga drugog. Samo mi nemoj reći da si došao ovamo ne bi li me nagovorio da odem.- Htio bih naći kakav mali lokal sa džuboksom Wurlitzerom i piti bez straha da prasne u blizini neka jebena bomba. Da slušam Franka Sinatru. Moramo naći kakvu glazbu - kaže Caravaggio. -Bilo bi dobro i za tvog pacijenta.- On je još u Africi.Caravaggio je gleda, čeka hoće li još što reći, ali se o engleskom pacijentu nema više što kazati. Gunđa:- Neki Englezi vole Afriku. Mozak im je točan odraz pustinje. Zato se tamo ne osjećaju kao stranci.Gleda kako ona tek ovlaš klima glavom. Mršavo lice, kratko podrezana kosa, bez maske i tajnovitosti one njezine duge kose. Kako bilo da bilo, ona se čini spokojna u ovom svom svijetu. U pozadini vodoskok što klokoće, sokolovi, opustošeni vrt vile.Možda je to način kako da se čovjek izvuče iz rata, misli on. Spržen čovjek koga ćeš njegovati, plahte koje pereš na vodoskoku, soba oličena kao vrt. Kao da je sve što ostaje samo čahura iz prošlosti, iz one prošlosti mnogo prije Verdija, s Me-dičejcima što razmatraju kakvu ogradu ili prozor žele, držeći u noći svijeću pozvanom arhitektu -najboljem arhitektu petnaestog stoljeća - i traže čime će ljepše uokviriti taj pogled.- Ako kaniš ostati - kaže Hana - trebat će nam više hrane. Ja sam posadila povrće, imamo vreću graha, ali nam treba peradi. - Gleda Caravaggia, jer zna za njegove nekadašnje vještine, samo ih ne želi spominjati.- Više nisam ni za što - kaže on.- Onda ću ja poći s tobom - veli Hana. - Obavit ćemo to zajedno. Možeš me učiti kako se krade, pokazati mi kako se to radi.

- Nisi me razumjela. Više nisam ni za što.- Zašto?- Uhvatili su me. Umalo da mi nisu otfikarili ove jebene šake.Koji put noću, pošto je engleski pacijent zaspao, pa čak i nakon što je neko vrijeme u samoći ispred njegovih vrata čitala, Hana potraži Caravaggia. Bit će u vrtu, ležat će na kamenoj ogradi vodoskoka zagledan u zvijezde, ili će ga naći na nekoj nižoj terasi. Na tom zraku rana ljeta teško mu je noću biti unutra. Najčešće je na krovu kraj srušena dimnjaka, ali će se bez šuma spustiti odande čim joj ugleda lik kako prolazi terasom u potrazi za njim. Naći će ga kraj obezglavljena kipa nekoga grofa, na čijem kusom vratu voli sjediti jedna od mjesnih mačaka, što se uozbilji i zaslini čim ugleda ljude. Hana uvijek ima dojam da je ona njega našla, toga čovjeka koji poznaje mrak, koji se u pijanstvu običavao hvaliti da ga je odgojila obitelj sova.S rta njih dvoje gleda u daljini Firencu i njezina svjetla. Katkad se on njoj čini mahnitim, a katkad Pak premirnim. Za dana bolje primjećuje kako se on kreće, uočava kako su mu ukočene ruke iznad Previjenih šaka, kako ne miče samo vratom nego se okreće cijelim tijelom kad mu upire prstom u štogod podalje uzbrdo. Ali o svemu tome ništa mu nije rekla.- Moj pacijent misli da su istucane paunove kosti dobar lijek.On diže pogled u noćno nebo.- Da.- Jesi li onda bio špijun?- Nisam zapravo.Osjeća se ugodnije, bolje skriven od nje, u mračnom vrtu, dok gore treperi svjetiljka u pacijentovoj sobi.- Povremeno su nas slali u krađu. A ja sam Talijan i lopov. Nisu znali što bi od puste sreće, gledali su kako da me što bolje iskoriste. Bilo nas je četvorica-petorica. Neko vrijeme dobro mi je išlo. Onda su me pukim slučajem uslikali. Možeš li to zamisliti? Bio sam u smokingu, upicanjen, kako bih se uvalio u jedno društvo, zabavu,

da ukradem neke dokumente. Zapravo sam bio i ostao lopov. Nikakav velik rodoljub. Nikakav slavan heroj. Samo što su moju vještinu proglasili zakonitom. Ali tamo je jedna žena bila donijela kameru i slikala njemačke časnike, a mene je uhvatila u hodu, upravo dok sam prolazio kroz plesnu dvoranu. Na škljocanje aparata ja sam u hodu okrenuo glavu na onu stranu. I tako sam se izložio stalnoj opasnosti u budućnosti. Bila je to prijateljica nekoga generala. Za vrijeme rata sve što se snimalo razvijalo se službeno u državnim laboratorijima, pod nadzorom Gestapoa, i tako ću se i ja naći tamo, očito da me nema ni na kojem popisu, registrirat će me, naravno, kad film ode u milanski laboratorij. Znači, morao sam nekako pokušati pravodobno doći do filma.Hana priviri kod engleskog pacijenta kojem je uspavano tijelo vjerojatno kilometrima daleko u pustinji, gdje ga liječi čovjek što svaki čas umače prste u udubinu između svojih sastavljenih tabana, pa se prigiba i tamnu kašu lijepi na sprženo lice. Hana zamišlja težinu šake na svom obrazu.Odlazi hodnikom i penje se na viseću mrežu, zaljulja je podižući se s tla.U trenucima prije sna osjeća se najživlja, skače preko ulomaka dana, u postelju sa sobom unosi svaki trenutak, kao dijete školske knjige i olovke. Dan kao da nema ni glave ni repa sve do tih tre-nutaka, što su njoj kao kakva glavna knjiga poslovanja, tijelo joj je puno priča i situacija. Caravaggio joj je, na primjer, nešto dao. Svoj motiv, dramu, i ukradenu sliku.Napušta društvo autom. Škripi šljunak na stazi što u blagom zavoju vodi s imanja, spokojno prede auto crn poput tinte u ljetnoj noći. Ostatak večeri na skupu u Villi Cosima proveo je motreći ženu s kamerom, okrećući se na drugu stranu čim bi ona podignula aparat da što uslika u njegovu smjeru. Sad kad zna za aparat, može ga izbjegavati. Privlači se krugu u kojem ona razgovara, ime joj je Anna, ljubavnica je nekog časnika koji će ovdje u vili prenoćiti a ujutro otputovati dalje na sjever kroz To-skanu.

Smrt te žene ili njezin nagli nestanak, odmah bi izazvao sumnje. Danas se ispituje sve što nije uobičajeno.Četiri sata kasnije, u čarapama trči preko trave, pod njim zgurena mu sjena oslikana mjesečinom. Kod šljunčane staze stane pa oprezno hoda prekotucanika. Diže pogled na Villu Cosimu, na kvadratne mjesečine od prozora. Palača ratnih ženki.Automobilski far - kao štrcaj iz gumene cijevi - osvjetljava sobu u kojoj se nalazi, i on opet stane u hodu, opaža da su na njemu oči one iste žene, na njoj se muškarac miče, prste joj je zario u plavu kosu. I ona ga je prepoznala, on to zna, iako je sada gol, kao od majke rođen, prepoznala je muškarca što ga je prije toga uslikala u zbijenom društvu, jer igrom slučaja on sad stoji u istoj pozi, u poluokretu iznenađenja zbog svjetla koje mu je u tami otkrilo tijelo. Automobilska svjetla dohvate kut sobe i nestaju.Onda je sve crno. Ne zna bi li se pokrenuo, hoće li ona muškarcu koji je jebe šapnuti da je još netko u sobi. Goli lopov. Goli ubojica. Treba li se pokrenuti - opruženih šaka da nekome slomi šiju - prema tom paru u krevetu?Čuje kako muškarac nastavlja općenje, čuje ženinu šutnju - nema šapta - čuje joj razmišljanje, oči joj uprte u njega u tami. Riječ bi za to bila premišljanje. Caravaggiu se duh gubi u tom razmatranju, druge riječi za pribiranje misli, kao kad se tko igra s upola rastavljenim biciklom. S riječima ti je vrag, rekao mu je jednom prigodom neki prijatelj, s njima ti je mnogo zaguljenije nego s violinom. Duh mu priziva plavu kosu one žene, s crnom vrpcom Čuje kako se auto okreće i čeka novi trenutak svjetlosti. Lice što izranja iz mraka i dalje je strijela uperena u njega. Svjetlo se s njezina lica spušta niz generalovo tijelo, pa preko saga, a onda još jedanput dotiče Caravaggia i klizi preko njega. Više je ne vidi. Strese glavom, zatim prelazi vrškom kažiprsta preko grla, kao da ga reže. Kameru drži u ruci kako bi ga razumjela. Onda je on opet u tami.

Čuje kako ona stenje od slasti pod ljubavnikom i shvaća da je to njezin znak slaganja s njim. Bez riječi, bez ikakve ironične aluzije, samo ugovor s njim, Morseova poruka sporazuma, i on sad zna da se može bez straha izvući na verandu i spustiti u noć.Teže je bilo naći njezinu sobu. Bio je ušao u vilu i nečujno prošao hodnicima kraj poluosvijet-Ijenih freski iz sedamnaestog stoljeća. Negdje je bilo spavaćih soba, džepova mraka na zlatnoj odjeći. Jedini način da prođe kraj stražara bio je da glumi totalna glupana. Zato se svukao dogola i odjeću ostavio na cvjetnoj gredici.Penje se gol na prvi kat, gdje stoje stražari, previja se od smijeha kao nekoj svojoj tajni, lice je spustio gotovo do boka, stražarima nagoviješta pikantnost svog noćnog posjeta, kaže li se to al fresco? Ili zavođenje a cappellalDugačak hodnik na drugom katu. Jedan je stra-žar kod stuba, a drugi u dnu, ima dvadeset metara do njega, predaleko je. Otuda dug teatarski hod, Caravaggio ga sad mora izvesti; sumnjičavo mirno i podrugljivo motre ga stražari između kojih je u procjepu, vrti dupetom, klima pimpekom. Zastaje kod jednog dijela freske i pilji u oslikana magarca u lugu. Naslanja glavu na zid, samo što nije zaspao, onda produžuje dalje, spotiče se i odmah se sabire, stupa vojničkim korakom. Razmahao se lijevom rukom, maše prema stropu s kerubinima, gologuzima poput njega, pozdrav od lopova, kratak ples, dok kraj njega nasumce promiče prizor s freske, dvorci, crno-bijele stolne crkve, lebde sveci tog utorka u vrijeme rata, samo da mu varka uspije i spasi kožu.Caravaggio je vani na crepovima, u lovu je na svoju sliku.Tapše se po golim prsima, kao da traži propusnicu, grabi penis, gura ga u ključanicu kako bi otvorio ona vrata koja čuva stražar. Smijući se uzmiče, ljuti se na se zbog sramotne greške i pjevušeći uvlači se u susjednu sobu.Otvara prozor i izlazi na verandu. Mračna je, divna noć. Onda se odatle spušta na verandu kat niže. Tek sad može ući u sobu Anne i njezina generala. Između njih ničega nema osim parfema. Stopalo

bez otisaka. Ni sjene. Godinama prije toga pričao je nečijem djetetu pripovijest o čovjeku koji traži svoju sjenu - kao što sad on traži svoj lik na kvadratiću filma.U sobi odmah naslućuje pokrete ljubavnog čina. Šake je zavukao u njezinu odjeću, što prebačenu preko naslona stolice, što odbačenu na pod. Legne i valja se po sagu ne bi li naišao na što tvrdo kao što je kamera, pipa kožu sobe. Nijemo se valja, raširen kao lepeza, ništa ne nalazi. Nema ni zrnca svjetla.Ustaje i oprezno pruža ruke, dotiče mramornu dojku. Šaka mu se kreće niz kamenu ruku - sad shvaća ženinu logiku - s koje o remenu visi kamera. Onda čuje vozilo, a kako se istog trena okreće, pri naglom škropcu automobilskog fara žena ga ugleda.Caravaggio promatra Hanu, koja sjedi sučelice njemu i pilji mu ravno u oči, hoteći ga pročitati, hoteći mu pogoditi tok misli, kako je to njegova žena običavala. Motri kako ga ona njuši, traži mu trag. On ga zakapa i uzvraća joj pogledom, znajući da su u njega oči bez mane, prozirne kao tekućica,jasne kao krajolik. Zna da se ljudi u njima gube, a on se znade dobro kriti. No djevojka ga motri podrugljivo, upitno kriveći glavu u stranu, kao pas kad mu tko što kaže tonom ili visinom glasa što nisu ljudski. Sjedi njemu preko puta, ispred tamnih, krvavocrvenih zidova, kojih boju on ne voli, a sa svojom crnom kosom i tim izgledom, vitkom, ma-slinasto preplanulom puti od sveg svjetla ove zemlje, podsjeća ga na njegovu ženu.Sad ne misli na svoju ženu, iako zna da se može, kad god mu se hoće, prisjetiti svakog njezina pokreta, opisati je u svakom pogledu, težinu njezine šake na njegovu srcu noću.

Sjedi držeći ruke ispod stola, gleda djevojku kako jede. I dalje mu je najdraže jesti sam, iako redovito sjedi s Hanom za vrijeme obroka. Taština, misli. Taština smrtnika. Jednom ga je s jednog prozora gledala kako jede rukama sjedeći na jednoj od trideset šest stepenica kraj kapele; nigdje ni vilice ni noža, kao da se uči jesti po

istočnjački. S onim njegovim prosijedim čekinjama i u crnom ka-putu, konačno u njemu vidi Talijana. I to uočava sve više.Promatra joj tamnoputost spram smeđih i crvenih zidova, njezinu kožu, kratko ostriženu kosu. Poznavao je i nju i njezina oca još od prije rata, u Torontu. Onda je bio kradljivac, oženjen čovjek, s nehajnim samouvjeren]em šuljao se svijetom što si ga je bio izabrao, genijalac za krađu kod bogatih, ili za šarmiranje svoje žene Giannette, ili ove mlade kćeri svoga prijatelja.A sad kao da i nema svijeta oko njih, upućeni su sami na se. Za tih dana u brdskom mjestu blizu Firence, u kući za kišnih dana, maštajući na jedinoj podstavljenoj stolici u kuhinji, ili na krevetu, ili na krovu, nema on nikakvih planova koje bi pokrenuo, njega zanima samo Hana. A ona se kanda prikovala za onog čovjeka što gore umire.Za vrijeme obroka sjedi djevojci sučelice i gleda je kako jede.Pola godine prije toga, Hana je, s jednog prozora u dnu duga hodnika u bolnici Santa Chiara u Piši, mogla gledati bijelog lava. Stajao je sam navrh pr-sobrana, bojom srodan s bijelim mramorom Duoma i Camposanta, iako se svojim prostim i naivnim obličjem činio kao da je iz nekog drugog razdoblja. Kao kakav dar iz prošlosti koji se mora prihvatiti. Ali ona ga je prihvaćala radije od svega ostaloga oko te bolnice. U ponoć bi pogledala kroz prozor znajući da stoji u mraku redarstvenog sata i da će poput nje izroniti u jutarnju smjenu. Ona će pogledati u pet ili pet i pol, a onda u šest da bi mu promotrila obris u sve jasnijim detaljima. Svake noći bio joj je stražar dok se ona kretala među pacijentima. Čak i za vrijeme bombardiranja, vojska ga je ostavila ondje, u mnogo većoj brizi da zaštiti ostatak bajnog kompleksa - apsurdnom logikom onoga krivog tornja što podsjeća na čovjeka koji je doživio šok od eksplozije.Bolničke su im zgrade bile na starom samostanskom imanju. Dekorativne figure fantastičnih zvijeri kojima su prebrižni fratri stoljećima oblikovali grmlje i živice više nisu imale nekakve

prepoznatljive životinjske oblike, i za dana bi bolničarke na koli-cima gurale pacijente među onim bezobličnim formama. Činilo se da je trajan samo bijeli kamen.I bolničarke bi doživljavale šok od umiranja oko njih. Ili od nečega tako malena kao što je pismo. Odnijele bi odrezanu ruku niz hodnik, ili vatomupijale krv što uporno curi kao da je rana kakav izvor, i prestale bi vjerovati u išta, uzdati se u išta. Skrhale bi se onako kao što će se čovjek što rastavlja minu skrhati u sekundi kad mu scenarij eks-plodira. Onako kako se u bolnici Santa Chiara skrhala Hana kad je neki službenik prošao prolazom između stotinu kreveta i predao joj pismo iz kojeg je doznala za očevu smrt.Bijeli lav.Neko vrijeme nakon toga naišla je na engleskog pacijenta - biće nalik na izgorjelu životinju, ukočenu i crnu, za nju prava premija. A sada, mjesecima poslije toga, on joj je posljednji pacijent u Villi San Girolamo, za njih je rat završio, i oboje je odbilo da se s ostalima vrate u sigurnost bolnica Piše. Sad su sve luke priobalja, kao Sorrento i Marina di Piša, prepune vojske, američke i britanske, što čeka na ukrcavanje za povratak kući. A ona je dotle oprala svoju odoru, složila je i predala kolegicama koje su odlazile. Rat nije svagdje još završen, rekoše joj. Rat je završen. Ovaj je rat završen. Rat ovdje. Rekoše joj da je to isto što i dezertirati. Ovo nije dezertiranje. Ja ostajem ovdje. Upozoriše je na neuklonjene mine, manjak vode i hrane. A ona se popela do spržena čovjeka, engleskog pacijenta, i kazala mu da i ona ostaje.Ništa nije na to rekao, nije mogao čak ni okrenuti glavu prema njoj, ali je prste zario u njezinu bijelu šaku, a kad se prignula k njemu, crnim je prstima prošao kroz njezinu kosu i osjetio svježinu u dolini između prstiju.Koliko vam je godina?Dvadeset.

Bio jednom jedan vojvoda, on će, kojem se na samrti prohtjelo da ga odnesu na pola puta uz toranj u Pisi kako bi mogao umrijeti gledajući donekle u daljinu.Jedan prijatelj mog oca zaželio je umrijeti plešući "šangajac". Ne znam što je to. Pa i on je samo bio čuo za to.A što vaš otac radi?On je... on je u ratu.I vi ste u ratu.O njemu ona ništa ne zna. Čak ni nakon otprilike mjesec dana što ga njeguje i daje mu injekcije morfija. U početku je oboje bilo stidljivo, to više što su ostali sami. Zatim su to naglo prevladali. Pacijenti, liječnici, medicinske sestre, oprema, plahte i ručnici - sve to ode nizbrdo u Firencu, a potom u Pišu. Ona se pobrinula za zalihu kodeina, kao i morfija. Promatrala je odlazak, kolonu kamiona. Dakle, zbogom! Mahnula je s njegova prozora, za-tvarajući kapke.Iza vile dizala se strma stijena viša od kuće. Zapadno od zgrade pružao se dug ograđen vrt, a trideset dva kilometra dalje ležao je grad Firenca nalik na sag koji je često nestajao pod maglom doline. Pričalo se da je jedan od generala koji stanuju u susjednoj staroj vili Medičejaca pojeo slavuja.Villa San Girolamo, što bijaše podignuta radi zaštite žitelja od napasti đavolje, činila se kao kakva opsađena tvrđava, s većine kipova udovi su otpali već u prvim danima bombardiranja. Nije bilo neke osobite razlike između kuće i njene okolice, između oštećene zgrade i terena izgorjelih i razrovanih bombama. Hani su zarašteni vrtovi bili isto što i neke druge sobe. Radila je uz njihov rub ne smećući s uma eventualne mine. Uz kuću, gdje je zemlja bila plodna, posvetila se vrtlarenju s onom mahnitom strašću što može obuzeti samo nekoga tko je odrastao u gradu. Usprkos spaljenoj zemlji, usprkos nedostatku vode. Jednog će dana tu biti sjenica od limeta, zeleno osvijetljeni prostori.

Karavaggio uđe u kuhinju i zateče Hanu kako sjedi zgrbljena za stolom. Nije joj mogao vidjeti lice ni ruke koje je zavukla poda se, samo gola leđa i ramena. Nije bila nepokretna, niti je spavala. Sa svakim drhtajem, glava bi joj se stresla na stolu. Caravaggio se nije micao. Plačem čovjek gubi više energije nego bilo kojim drugim činom. Još nije bila zora. Lice joj leži na tami drvene stolne ploče.

- Hana - progovori Caravaggio, a ona se ukoči, kao da bi se nepokretnošću mogla kamuflirati.- Hana.Stala je jecati ne bi li zvukom podigla zapreku između njih, rijeku preko koje se ne može do nje.Najprije nije znao bi li je dotaknuo onako obnaženu, reče: - Hana - pa na njezino rame položi previjenu šaku. Nije se prestala tresti. U boli je najdubljoj, pomisli. Kad možeš preživjeti samo ako sve iz sebe iskopaš.Ona se uspravi, jednako pognute glave, pa stane pred njega kao da se otkida od magneta stola.- Ne diraj me ako si nakanio da me jebeš. Bijeljela joj se koža iznad suknje, jedine odjećena njoj, u toj kuhinji, kao da je tek ustala iz kreveta i još polugola došla amo, na svjež zrak što s brda ulazi kroz kuhinjska vrata i obavija je. Lice joj crveno i mokro.- Hana.- Razumiješ li?- Zašto ga toliko obožavaš?- Volim ga.- Ti ga ne voliš, ti ga obožavaš.- Odlazi, Caravaggio! Molim te.- Ti si se iz nekog razloga vezala za taj les.- On je svetac. Tako bar ja mislim. Očajan svetac. Ima li toga? A mi želimo da ih štitimo.- Njega nije ni briga!

- Ja ga mogu voljeti.- Djevojka od dvadeset godina koja se povlači iz svijeta da bi voljela sablast!Caravaggio na tren posuti.- Moraš se čuvati tuge. Tuga je vrlo bliska mržnji. Dopusti da ti to kažem. To sam naučio na svojoj koži. Ako uzimaš od nekoga njegov otrov, misleći da ćeš ga izliječiti dijeleći ga s njim, nećeš, nego ćeš ga slagati u sebi. Oni ljudi u pustinji bili su pametniji od tebe. Računali su da bi im on mogao biti koristan. I zato su ga spasili, ali čim im više nije bio koristan, napustili su ga.- Pusti me na miru.Kad je sama, sjedi, osjećajući živac gležnja mokrog od visoke trave u voćnjaku. Guli šljivu koju je u voćnjaku našla i strpala u džep tamne pamučne haljine. Kad je sama, pokušava zamisliti tko bi mo-gao naići starom cestom pod zelenim svodom od osamnaest čempresa.Englez se budi i ona se saginje nada nj i gura mu u usta trećinu šljive. On je drži u otvorenim ustima, kao da je voda, ne pomiče čeljust. Reklo bi se da će se rasplakati od tog zadovoljstva. Ona osjeća kako guta šljivu.On diže ruku i s usne skuplja i posljednju kap sline koju jezikom ne može dosegnuti, pa stavlja prst u usta i siše ga. Da ti kažem za šljive, veli. Kad sam bio mali...Nakon prvih noći, nakon što je većina kreveta poslužila kao ogrjev u borbi s hladnoćom, ona je uzela viseću mrežu nekog mrtvaca za vlastitu upotrebu. Zakuca tako kuke u koje god zidove hoće, u kojoj se god sobi želi probuditi, lebdeći iznad smeća, kordita i vode na podu, i štakora što su se pojavili spuštajući se s trećeg kata. Svake večeri popela bi se na sablasnu viseću mrežu kaki boje koju je uzela od mrtva vojnika, čovjeka koji je uz njezinu njegu umro.Par tenisica i viseća mreža. Sve što je tuđe uzela u ovom ratu. Probudila se na mjesečini što se toči niz strop, umotana u staru košulju u kojoj redovito spava, s haljinom obješenom o čavlu kod

vrata. Sad je toplije, pa može spavati tako. Prije, dok je još bilo hladno, morali su ložiti sve što gori.Njezina viseća mreža, cipele i haljina. Osjećala se sigurna u minijaturnom svijetu što ga je izgradila; ona dva muškarca činila su se dalekim planetima, svaki od njih u vlastitoj sferi uspomena i samoće. Caravaggio, u Kanadi blizak prijatelj njezina oca, znao je u ono doba, a da ni prstom ne makne, izazvati pustoš u karavani žena kojima se naoko svom dušom posvećuje. Sad leži u svom mraku. Svojedobno je bio kradljivac koji nije htio raditi s muškarcima, jer se nije uzdao u njih, koji je s muškarcima razgovarao, ali mu je bilo draže razgovarati sa ženama, a kad bi počeo razgovarati sa ženama, brzo bi se upleo u mrežu odnosa. Kad bi se ona došuljala kući u sitne jutarnje sate, našla bi ga kako spava u očevu naslonjaču, umoran od kakve profesionalne ili privatne vratolomije.

Zamisli se nad Caravaggiom - ima ljudi koje na neki način moraš prigrliti, zagristi ih, ako želiš u njihovu društvu ostati normalan. Moraš im se uhvatiti za kosu, držati se za njih kao utopljenik kako bi te povukli u svoj krug. Inače će oni, kročeći nehajno ulicom prema tebi, i samo što ti nisu mah-nuli, skočiti preko nekog zida pa ih mjesecima nema. Kao stric, bio je čovjek koji nestaje.Caravaggio bi te uznemirio čim bi te stisnuo u zagrljaj, među svoja krila. S njim te grli nešto posebno. No sad leži u mraku, kao i ona, na predstraži u velikoj zgradi. Dakle, tu je Caravaggio. A tu je i pustinjski Englez.U ratu je, kraj svojih najtežih pacijenata, uspjela preživjeti držeći se ravnodušnosti skrivene u ulozi medicinske sestre. Preživjet ću ja ovo. Ne dam da me ovo uništi. To su joj bile zapretane misli za sveg rata, u svim mjestima u koja su nadirali i kroz koja su prodirali, Urbino, Anghiari, Monterchi, sve dok nisu ušli u Firencu pa nastavili dalje i konačno stigli na ono drugo more kod Piše.

U bolnici u Piši prvi put je vidjela engleskog pacijenta. Čovjeka bez lica. Kao ebanovina crnu baru. Svaki znak identiteta proždrla je vatra. Po tijelu i licu bio je djelomice poprskan taninskom kiselinom što se stvrdnula kao zaštitna kora na sprženoj koži. Oko očiju bio je premazan debelim slojem gencijana-violeta. Na njemu nisi imao što prepoznati.Koji put Hana skupi nekoliko pokrivača, pa leži pod njima, uživajući više u njihovoj težini nego u toplini. A kad mjesečina spuzne na strop, budi je i ona leži u visećoj mreži a misli joj klize. Uistinu ugodnim stanjem smatra odmor, a ne spavanje. Da je spisateljica, otišla bi u krevet s olovkama, bilježnicama i omiljenom mačkom, i pisala bi "u krevetu. Neznanci i zaljubljenici ne bi nikad prošli kroz zaključana vrata.Odmarati se značilo je prihvaćati bez ikakve prosudbe sve što svijet pruža. Okupaš se u moru, pojebeš se s vojnikom koji ti ni ime ne zna. Ljubav prema nepoznatom i bezimenom, što je ljubav prema samome sebi.Noge miče pod teretom vojnih deka. Pliva u njihovoj vuni kao što se engleski pacijent pomicao u svojoj posteljici od pusti.Ovdje joj zapravo nedostaje dugotrajan suton, šuškanje poznatih stabala. Za svog djevojaštva u Torontu naučila se odgonetati ljetnu noć. Ondje je mogla biti prirodna - ležeći u krevetu, izlazeći u polusnu na protupožarne stepenice s mačkom u naručju.U djetinjstvu joj je škola bio Caravaggio. Od njega je naučila saltomortale. A sada, šake drži gotovo stalno u džepovima i samo miče ramenima. Tko zna u koju ga je zemlju rat odveo? Inače se obrazovala u Školi za medicinske sestre, pa su je otpremili preko oceana prilikom invazije na Siciliju. To je bilo 1943. Prva se kanadska pješačka divizija probijala kroz Italiju, a izmrcvarena tijela slali su natrag u poljske bolnice, kao što kopači tunela u mraku dodaju jedan drugome iskopanu zemlju. Nakon bitke kod Arezza, kad su im prve linije uz-maknule, bila je danonoćno okružena njihovim ranama. Nakon tri puna dana bez, počinka,

konačno je legla na pod kraj madraca na kojem je mrtvac ležao, zatvorila oči odvajajući se od svijeta oko sebe i spavala dvanaest sati.Kad se probudila, uzela je iz porculanske zdjele škare, sagnula se i stala rezati kosu, ne hajući ni za oblik ni za duljinu, samo ju je kratila - imajući na umu koliko bi se zbog nje ljutila prethodnih dana, kad bi se sagnula a kosa bi joj pala u krv iz kakve rane. Ne želi imati ništa što bi je vezalo, što bi je spajalo sa smrću. Stisnula je u šaci ostatak kose kako bi bila sigurna da nema više duljeg pra-menja, pa se opet okrenula prostorijama punim ranjenika.Više se nikad nije pogledala u zrcalu. Kako je rat bivao gori, stizale su joj vijesti o pogibiji znanaca. Strahovala je da će jednog dana obrisati krv s lica ranjenika i vidjeti da joj je to otac, ili čovjek koji ju je posluživao jelom za šankom u Aveniji Dan-forth. Postala je gruba sa samom sobom i s pacijentima. Spasiti ih je mogao samo razum, a razuma nije bilo. Razina grozote penjala se stalno. Gdje li je Toronto bio, i što je više značio u njezinu duhu? Ovo je bila opera perfidije. Ljudi su otvrdnuli prema onima oko sebe - vojnici, liječnici, medicinske sestre, civili. Hana se prigibala bliže ranama koje je liječila, usne su joj šaputale vojnicima.Svakoga je zvala "stari moj", po Rooseveltovu običaju, i smijala se pjesmi:Kada me Franklin D. negdje sretne, Svaki put "stari moj" on mi rekne.Tamponirala je ruke koje nisu prestajale krvariti. Izvadila je toliko komadića šrapnela da joj se činilo kao da je tonu kovine iznijela iz golema tijela ljudstva koje je njegovala dok je vojska odmicala na sjever. Jedne noći, kad joj je jedan pacijent umro, zanemarila je pravila, uzela tenisice koje je držaou svojoj naprtnjači i obula ih. Bile su joj malo prevelike, ali joj je u njima bilo ugodno.Lice joj je ogrubjelo i smršalo, takvo će ga poslije Caravaggio sresti. Stanjila se, najviše od umora. Bila je stalno gladna i živciralo ju je do

bijesa kad bi hranila pacijenta koji ne može, ili neće da jede, a ona gleda kako mu se mrvi kruh i hladi juha koju bi ona najradije nadušak posrkala. Nije bila željna ničega posebnoga, samo kruha, mesa. U jednom gradu bolnica je imala pekarnu, pa se u svoje slobodno vrijeme motala među pekarima, udisala prah i obećanje hrane. Poslije, kad su bili istočno od Rima, netko ju je darovao čičokom.Bilo je neobično spavati po bazilikama, samostanima, ili gdje god bi ranjenici bili smješteni, seleći se stalno na sjever. Kad bi tko umro, otkidala je kartončić s podnožja kreveta kako bi bolničari to već izdaleka uočili. Zatim bi izašla iz zgrade debelih kamenih zidova da se vani prošeta, bilo proljeće, zima ili ljeto, razdoblja što su se činila staromodnima, što su poput stare gospode prosjedila cijeli rat. Izašla bi, kakvo god bilo vrijeme. Htjelo joj se zraka u kojem ništa ljudsko ne miriše, htjelo joj se mjesečine, makar i s olujom.Zdravo, stari moj, zbogom, stari moj! Njega je bila kratka. Obveza što vrijedi samo do smrti. Po svojoj naravi i prošlosti, ničim nije bila predodređena da postane medicinska sestra. Ali rezanje kose bila je obveza, a potrajala je sve do smještaja u Villi San Girolamo sjeverno od Firence. Tu su bile još četiri medicinske sestre, dva liječnika, i stotinu pacijenata. Rat u Italiji odmaknuo je na sjever, a oni su ostali straga.A onda, dok su slavili neku mjesnu pobjedu, donekle žalosno u tom gradu na brdu, ustvrdila je da se ne vraća ni u Firencu ni u Rim, niti u bilokoju drugu bolnicu, za nju je rat završio. Ostat će s onim sprženim čovjekom koga zovu "engleskim pacijentom", a koji se, njoj je sad to jasno, uopće i ne smije nikamo prenositi, tako su mu krhki udovi. Kapat će mu atropin u oči, keloidnu kožu i veće opekotine ispirat će mu fiziološkom otopinom. Upozoriše je da neće biti sigurna u bolnici - u tom ženskom samostanu što je mjesecima bio Nijemcima obrambeno uporište, a Saveznici ga obasipali granatama i svijetlećim bombama. Ništa joj neće ostaviti, a još će biti u opasnosti

i od razbojnika. Unatoč svemu tome, nije htjela otići, svukla je odo-ru medicinske sestre, izvukla smeđu cicanu haljinu koju je mjesecima vukla uza se, pa ju je nosila s tenisicama. Izašla je iz rata. Kretala se amo-tamo po svojoj volji. Dok koludrice ne zatraže da im se vrati vila, ona će ostati u njoj s Englezom. Što se tiče njezina pacijenta, bilo je nečega što je ona htjela saznati, urasti u to i tu se sakriti, oteti se svijetu odraslih. Bilo je nekog plesnog veza u načinu kako s njom govori, u načinu kako razmišlja. Htjela ga je spasiti, toga čovjeka bez imena, gotovo bez lica, jednog od svojih dvjestotinjak njoj povjerenih na brigu za prodora na sjever.U onoj svojoj cicanoj haljini napustila je slavlje. Ušla je u sobu koju je dijelila s ostalim medicinskim sestrama i sjela. Nešto je zasvjetlucalo kad je sjela, pa je opazila sjaj malena okrugla zrcala. Polako je ustala i pošla do njega. Bilo je vrlo malo, ali joj se i takvo činilo luksuzom. Godinu i više dana nije se uopće htjela pogledati u zrcalo, tek bi tu i tamo pogledala svoju sjenu na zidu. U zrcalu je vidjela samo obraz, morala ga je udaljiti od sebe svom dužinom ruke, u drhtavoj šaci. Motrila je svoj sitni lik što se doimao kao da je u brošu. Ona. Kroz prozor je čula glasove pacijenata koje u kolicimaizvode na sunce, smiju se i vesele zajedno s bolničkim osobljem. Unutra su ostajali samo najteži slučajevi. Nasmiješila se. Zdravo, stari moj, reče. Zagleda se sebi u oči, nastojeći da se prepozna.Vlak je između Hane i Caravaggia dok se šetaju vrtom. Sad on progovara, sporo i razvučeno, na svoj način.- Slavili smo nečiji rođendan, kasno u noći, u Aveniji Danforth. U restoranu Night Crawler. Sjećaš li se, Hana? Svatko je morao ustati i nešto otpjevati. Tvoj otac, ja, Giannetta, prijatelji, a ti si rekla da ćeš i ti, prvi put. Još si išla u školu, a pjesmu si naučila na satu francuskoga. Učinila si to svečano, stala na klupu i s nje se popela na drveni stol, između tanjura i gorućih svijeća."Alonson /on/"1Zapjevala si, držeći lijevu ruku na srcu. Alonson foni Pola njih tamo nije znalo koga vraga to pjevaš, a možda ni ti nisi znala što te riječi

točno znače, ali si znala o čemu pjesma govori. Povjetarac s prozora zatalasao ti je suknju tako da je gotovo dirnula svijeću, a na šanku su ti se gležnjevi činili usijani. Tvoj otac upro je pogled u tebe, zadivljen tim novim jezikom, ideja se izlijevala tako jasno, besprijekorno, bez dvojbi, a plamen svijeće se odvraćao, nije ti dirao suknju, ali samo što nije. Na kraju smo svi ustali i ti si se sa stola spustila u njegovo naručje.l Početne riječi Marseljeze: "Allons, enfants..". - "Naprijed, djeco..".

- Skinula bih ti te zavoje s ruku. Pa ja sam medicinska sestra, znaš?- U njima mi je ugodno. Kao u rukavicama.- Kako ti se to dogodilo?- Uhvatili su me kad sam kroz prozor iskočio iz sobe jedne žene. One o kojoj sam ti pričao, one što me uslikala. Ali ne njezinom krivnjom.Hana ga hvata za nadlakticu, masira mu mišicu.- Pusti me da to učinim.Izvlači mu previjene šake iz džepova kaputa. Na danjem svjetlu učinile su joj se sivima, ali se na ovom svjetlu gotovo sjaje.Kako mu skida zavoje, on uzmiče, bjelina mu se odmata s ruku kao na nekoj mađioničarskoj priredbi, na kraju ga više nema. Ona prilazi stricu iz svog djetinjstva, vidi kako mu oči traže njezine ne bi li odgodile taj trenutak. Odjednom, gleda mu samo oči.Šake je sastavio kao živu kupu. Ona poseže za njima, a lice diže do njegova obraza pa ga spušta na njegov vrat. To što drži čini se čvrstim, zacijeljenim.- Kažem ti da sam se morao nagoditi za ovo što su mi ostavili.- Kako si to izveo?- A sve moje znanje i umijeće?- Ah, da, sjećam se. Ne, ne miči se. Ne bježi od mene.- Čudno je ovo doba, kraj rata.- Da. Razdoblje prilagođavanja.

- Da.Caravaggio diže šake kao da njima obuhvaća Mjesečevu četvrt.- Odrezali su mi oba palca, Hana. Vidiš.Pruža šake pred nju. Otkriva joj bez zazora ono što je Hana letimice vidjela. Okreće jednu šaku kao da želi pokazati kako tu nema trika, da je ono što je nalik na škrgu mjesto gdje su mu odrezali palac. Pruža šaku prema njezinoj bluzi.Hana osjeća kako joj se ispod ramena zateže tkanina koju on drži sa dva prsta i blago priteže k sebi.- Ovako pipam tkaninu.- Kad sam bila mala, stalno sam te zamišljala kao Crveni cvijet i sanjala kako se noću s tobom verem po krovovima. Dolazio si k nama s punim džepovima hladnih jela, kutija olovaka, nota s ne-čijeg glasovira u Forest Hillu.Govori u tamu njegova lica, usne mu briše sjena lišća nalik na čipku bogatašice.- Voliš žene, zar ne? Volio si ih.- Volim ih. Čemu prošlo vrijeme?- Jer se sada to čini nevažnim, uz ovaj rat i sve to.Caravaggio klima glavom i s njega pada šara lišća.- Bio si kao oni umjetnici što su slikali samo noću, pri jednom jedinom svjetlu s ulice. Poput skupljača crva sa starim limenkama od kave privezanim za gležanj i kacigom s koje zraka svjetla šara po travi. Posvuda po parkovima. Odveo si me onamo, u onu kavanu gdje su ih prodavali. Rekao si da je to nešto kao burza, gdje crvima cijene padaju i rastu, pet centi, deset centi. Ljudi bi ili propali ili debelo zaradili. Sjećaš se?- Da.- Vratimo se, hladno je.- Veliki se džepari rađaju s kažiprstom i srednjakom gotovo iste dužine. Ne moraju ih duboko zavlačiti u tuđi džep. Pola cola, a kakva razlika!Idu ispod stabala prema kući.

- Tko ti je to učinio?- Doveli su neku ženu. Mislili su da će time jače djelovati na mene. Doveli su jednu svoju medicinsku sestru. Vezali mi ruke lisičinama za noge od stola. Kad su mi odrezali palce, šake su mi same od sebe ispale iz lisičina, kao nekom čarolijom. A onaj koji je doveo sestru, bio je glavni, on je bio šef. Ranuccio Tommasoni. Ona nije imala veze, ništa nije znala o meni, ni kako se zovem, ni odakle sam, ni što sam eventualno učinio.Ušli su u kuću i čuli kako se engleski pacijent dere. Hana pusti Caravaggia pa je on gledaše kako ona juri uza stube, sijevaju joj tenisice kako se penje i skreće uz ogradu.Glas je odzvanjao kućom. Caravaggio ode u kuhinju, otkine komad kruha i pođe za Hanom uza stube. Dok je prilazio sobi, vika je bivala sve mahnitija. Ušao je u spavaću sobu i ugledao Engleza kako zuri u psa - a pas zabacio glavu kao da je zgranut vikom. Hana pogleda Caravaggia i nasmiješi se.- Godinama nisam vidjela psa. Od početka rata nisam vidjela psa.

Čučnula je i zagrlila životinju, udišući miris dlake i brdskih trava. Gurne psa prema Caravaggiu koji mu pruži okrajak kruha. Onda Englez ugleda Caravaggia i zine. Moralo mu se učiniti da se pas -skriven Haninim leđima - pretvorio u čovjeka. Caravaggio uze psa na ruke i izađe iz sobe.

l Junak romana barunice Oreczy (1865-1947), koji spašava i u Englesku prebacuje žrtve Francuske revolucije

Razmišljao sam, reče engleski pacijent, kako je ovo zacijelo bila Polizianova soba. Ova vila u kojoj se nalazimo mora da je bila njegova. Voda izvire iz onog zida, tamo je drevna česma. Ovo je čuvena soba. Tu su se svi oni sastajali.Ovo je bila bolnica, ona će tiho. Prije toga, davno prije toga, bila je samostan. A onda su je vojske prisvojile.

A ja mislim da je ovo bila Villa Bruscoli. Polizianova - velikog Lorenzova štićenika. Govorim o 1483. otprilike. U Firenci, u crkvi Svetog Trojstva, možeš vidjeti sliku Medicija a Poliziano je u pred-njem planu, u crvenom plastu. Briljantan, strašan čovjek. Genij koji se uspio probiti u visoko društvo.Bila je već odavno prošla ponoć, a on je opet bio posve budan.Dobro, pričaj mi, pomisli ona, odvedi me nekamo. U mislima su joj još bile Caravaggiove šake. Caravaggia, koji sada po svoj prilici hrani psa skitnicu nečim iz kuhinje Ville Bruscoli, ako joj je to pravo ime.Vražji je to bio život. Bodeži, politika, "trokatni" šeširi, debele vatirane čarape i vlasulje. Svilene vla-sulje! Savonarola je došao kasnije, naravno, ne mnogo kasnije, pa je tu bila njegova Lomača taština. Poliziano je prevodio Homera. Napisao je čuvenu pjesmu o Simonetti Vespucci, čula si za nju?Nisam, odgovori Hana smijući se.Ima njezinih slika po svoj Firenci. Umrla je od sušice u dvadeset trećoj godini. Poliziano ju je proslavio pišući Le Stanze per la Giostra, po kojima će poslije Botticelli slikati prizore. Pa i Leonardo. Poliziano bi po dva sata svako dopodne predavaol Angelo Poliziano, pravim imenom Angelo Ambrogini (1454--1494), talijanski humanist i pjesnik, štićenik Lorenza de Medici, kanonik firentinske katedrale.na latinskom, a onda popodne po dva sata na gr-čkome. Imao je prijatelja koji se zvao Pico della Mirandola, ludi monden koji se odjednom preobratio i pridružio Savonaroli.Tako su mene zvali kad sam bio mali. Pico.Da, mislim da se ovdje svašta događalo. Ona česma u zidu. Pico i Lorenzo i Poliziano i mladi Michelangelo. Oni su u jednoj ruci držali stari a u drugoj novi svijet. Knjižnica se dočepala posljednjih četiriju Ciceronovih knjiga. Uvezli su žirafu, nosoroga i dodovku. Toscanelli je crtao karte svijeta zasnovane na dopisivanju s

trgovcima. Sjedili su u ovoj sobi s Platonovim poprsjem i raspravljali po cijelu noć.A onda se po ulicama razlegao Savonarolin krik: "Pohajte se! Dolazi sudnji dan!" I sve je propalo -slobodna volja, želja za elegancijom, slavom, pravo da obožavaš Platona koliko i Krista. Onda su došle lomače - palile se vlasulje, knjige, životinjske kože, karte. Više od četiri stotine godina kasnije otvorili su grobove. Picove su se kosti sačuvale. Polizianove su se raspale u prah.Hana je slušala dok je Englez okretao stranice svoje svaštare i čitao podatke ulijepljene u nju iz drugih knjiga - o velikim kartama nestalim u lomačama i spaljivanju Platonova kipa kojeg se mramor lomio od vrućine, pucala je mudrost, detonacije su odjekivale s druge strane doline, dok je Poliziano stajao na travnatim brežuljcima i slutio budućnost. A i Pico je negdje tamo dolje, iz svoje sive ćelije sve prati trećim okom spasenja.Ulio je u zdjelu malo vode za psa. Stari mješanac, stariji od rata.Sjedi uz staklenku vina što su ga fratri iz samostana bili dali Hani. To je Hanina kuća i on se tu kreće pažljivo, ničemu ne mijenja mjesto. Uočio je njezinu kulturu u sitnom divljem cvijeću, sitnim darovima samoj sebi. Čak i u zaraslom vrtu naišao je na kvadratnu stopu trave ostrižene njezinim bolničkim škarama. Da je mladi, zaljubio bi se u to.Mlad više nije. Kako ga ona gleda? S tim ranama, nesigurnošću, sijedim kovrčicama na šiji. Nikad nije sebe zamišljao kao čovjeka sa smislorn za starost i mudrost. Svi su oni starjeli, ali on još,nije osjećao da se u njega sa starenjem razvija i mudrost.Čučnuo je da pogleda psa kako pije, ali je izgubio ravnotežu, pa se uhvatio za stol i prevrnuo staklenku s vinom.Zoveš se David Caravaggio, je li tako?Lisičinama su ga vezali za debele noge hrastova stola. U jednom trenutku podigao se bio sa stolom u naručju, krv mu je curila iz lijeve šake, i pokušao s njim projuriti kroz tanka vrata pa je pao. Žena je stala, ispustila nož, nije htjela dalje raditi. Iz stola ladica

sklizne i pade mu na grudi sa svime što je u njoj bilo, a on se ponada da je tu pištolj kojim bi se mogao poslužiti. Onda Ranuccio Tom-masoni uze s poda britvu i priđe mu. Caravaggio, je li tako? Još nije bio siguran.Dok je ležao pod stolom, a krv mu iz šaka curila po licu, naglo mu se u glavi razbistrilo, pa svuče jednu lisičinu s noge stola, odgurnuvši od sebe stolicu da priguši bol, a zatim se nagne lijevo ne bi li se izvukao iz druge lisičine. Krvi je bilo posvuda. Šake mu već bile beskorisne. Mjesecima poslije, zateći će sama sebe kako ljudima zuri u palčeve, upravo kao da ga je nesreća promijenila utoliko što je izazvala u njega tek zavist. Ali jenesreća izazvala starenje, kao da su u onoj jednoj noći što je bio privezan za stol u njega ulili otopinu koja ga je usporila.Stajao je omamljen iznad psa, iznad stola što se crvenio od prolivena vina. Dva čuvara, žena, Tommasoni, telefoni zvone, zvone, prekidaju Tom-masonija koji odlaže britvu, sarkastično šapće: -Oprostite - te krvavim šakama uzima slušalicu i sluša. Pomisli kako im nije rekao ništa vrijedno. No, oni ga puštaju, pa se on možda vara.Zatim je išao duž Via di Santo Spirito do onog mjesta koje je bio sakrio u mozgu. Prošao je kraj Brunelleschijeve crkve prema knjižnici Njemačkog instituta, gdje je znao da će se određena osoba pobrinuti za nj. Odjednom shvati da su ga upravo zato i pustili. Pušten neka slobodno ide kamo hoće, prevarit će se i odati im svoju vezu. Skrene u sporednu ulicu, bez osvrtanja, nije se nijednom osvrnuo. Da mu je naići na uličnu vatru na kojoj će ispaliti rane, držeći ih na dimu iz katranske bačve, da mu šake budu u crnom dimu. Bio je na mostu Santa Trinita. Oko njega ničega nema, nikakva prometa, što ga začudi. Sjeo je na glatku ogradu mosta, a onda legao. Ništa se ne čuje. Prije, dok je hodao sa šakama zabijenim u mokre džepove, mahnito su jurili tenkovi i džipovi.Dok je ondje ležao, minirani je most eksplodirao i on je odletio u zrak, a onda pao, kao da sudjeluje u propasti svijeta. Otvorio je oči i

ugledao kraj sebe divovsku glavu. Udahnuo je i prsa mu se na-puniše vodom. Bio je u vodi. U plitkoj vodi Arna kraj njega je ležala bradata glava. Posegnuo je rukom za njom ali je nije uspio ni gurnuti. U rijeku se ulijevalo svjetlo. Ispliva na površinu koja tu i tamo gori.Kad je kasnije te večeri Hani to ispričao, ona mu reče:- Prestali su te mučiti jer su nadirali Saveznici. Nijemci su bježali iz grada i na odlasku dizali mostove u zrak.- Ne znam. Možda sam im sve rekao? A čija je bila ona glava? U onoj sobi stalno je zvonjakao telefon. Nastala bi tišina, čovjek bi me pustio, pa bi ga svi gledali kako na telefonu sluša šutnju onog drugog glasa koji nismo mogli čuti. Čiji glas? Čija glava?- Oni su odlazili, Davide.Otvara posljednji, prazni list u knjizi Posljednji Mohikanac i počinje pisati.Tu je čovjek koji se zove Caravaggio, prijatelj moga oca. Oduvijek ga volim. Stariji je od mene, bit će mu oko četrdeset pet godina, mislim. Trenutno je loše raspoložen, nema povjerenja u sebe. Iz nekog razloga, taj očev prijatelj skrbi za mene.Zatvara knjigu, pa odlazi u knjižnicu da je sakrije visoko na jednu policu.Englez je spavao, dišući na usta, kao uvijek, bio u snu ili budan. Ona ustane iz naslonjača i blago mu iz ruku izvuče goruću svijeću. Priđe prozoru, i ondje puhnu u nju kako bi dim odmah izašao iz sobe. Nije voljela da joj ondje leži sa svijećom u šakama, u položaju mrtvaca, s voskom što mu kapa na zapešće. Kao da se priprema na smrt, kao da bi htio utonuti u smrt oponašajući njeno ozračje i svjetlost.Stajala je kod prozora, prstima stezala vlasi na glavi čvrstim stiskom i vukla ih. U tami, ili na bilo kakvu svjetlu kad je noć, možeš prerezati venu i krv će biti crna.Osjetila je potrebu da se makne iz sobe. Odjednom je bila klaustrofobična a umor ju je prošao. Zagrabi hodnikom, pa se

skočimice spusti niza stube i izađe na terasu vile, odakle uzgleda kao da bi htjela razabrati lik djevojke iz kojeg je iskročila. Vrati se u zgradu. Gurnu teška, nabrekla vrata, uđe u knjižnicu, pa skine daske kojima su bila zapriječena francuska vrata na drugom kraju knjižnice, i otvori ih da unutra pusti noćni zrak. Gdje li je Caravaggio, ne zna. Sad bi uvečer najčešće izbivao vani, vratio bi se koji sat prije zore. Kako bilo da bilo, od njega nije bilo ni traga.Zgrabi sivu plahtu kojom je bio pokriven glasovir, pa je za sobom odvuče do kuta sobe, vukući je kao šlep, ili ribarsku mrežu.Nema svjetla. Čula je daleku tutnjavu grmljavine.Stala je pred glasovir. Ne obarajući pogled, spusti ruke i uze svirati, tek akorde, svodeći melodiju na goli kostur. Zastala bi nakon svakog suzvučja, kao da vadi ruke iz vode da vidi što je ulovila, a onda bi nastavila, slažući bitnu okosnicu arije. Usporila je još više pokrete prstiju. Stajala je oborenih očiju kad su se dva muškarca uvukla kroz francuska vrata, naslonila puške na rub glasovira i stala pred nju. Akordi su još odzvanjali u zraku sada drukčije sobe.S rukama uz bokove, s bosom nogom na lijevoj pedali, nastavila je pjesmu koju je od majke naučila, koju je vježbala na svakoj površini, kuhinjskog stola, zida uz koji se penjala na kat, ili svoga kreveta prije nego što će zaspati. Nisu imali glasovira, ali je preko tjedna vježbala ma gdje bila, učeći note koje joj je majka kredom nacrtala na kuhinjskom stolu a poslije ih izbrisala. Ovo sad prvi put svira na glasoviru vile, iako je tu već tri mjeseca, a spazila ga je već prvog dana krajičkom oka kroz francuska vrata. U Kanadi je glasovirima trebalo vode. Otvorio bi ga straga i u nj stavio punu čašu vode, a mjesec dana kasnije čaša bi bila prazna. Otac joj je pričao o patuljcima što piju samo uz glasovir, nikad u krčmama. U to nikad nije povjerovala, ali je isprva mislila da su to možda bili miševi.Dolinom sijevne munja; cijelu se večer spremao prolom oblaka, a ona zapazi da je od one dvojice jedan Sikh. Sad zastane i nasmiješi se, donekle začuđena, ali svakako s olakšanjem, na ciklorami svjetla

iza njih samo se načas zabijelio turban i zasvjetlucale mokre puške. Dugi je poklopac glasovira još prije nekoliko mjeseci bio demontiran i služio je kao bolnički stol, pa su im puške ležale na suprotnoj strani od tipki. Engleski bi pacijent znao koje su to puške. Do vraga! Okružena je strancima. Ni jedan od njih nije pravi Talijan. Kakva idila u vili! Što bi Poliziano rekao na taj prizor iz 1945, dva muškarca i jedna žena a između njih glasovir, rat gotovo završio, a mokre puške zasvjetlucaju kad god munja bljesne u sobi dajući svemu i boju i sjenu, kao što sad čini svakih pola minute, s gromom što se lomi preko cijele doline i s antifonijskom glazbom, navalom akorda, Kad svoj šećer vodim na čaj....Znate li riječi?Ona se dvojica i ne pomakoše. A ona se okani akorda i pusti prste neka se premeću, otkrivaju ono od čega se dotle susprezala, jazz improvizaciju što kida i prepleće otrcanu staru pjesmu.Kad svoj šećer vodim na čaj, svi mi momci zavide, znaj. Zato ne idem gdje je klape skup, kad svoj šećer vodim na čaj.Dva muškarca u mokroj odjeći gledali su je kad god bi među njih u sobi sijevnulo, a njoj su ruke svirale čas prateći blijesak i tutanj, čas im kontrirajući, ispunjajući tamu između dva svjetla. Lice joj bilo tako zaokupljeno da su znali kako ih ona ne vidi, njezin mozak što se upinje da se sjeti kako majčine ruke deru novine, moče ih pod kuhinjskom pipom i njima sa stola brišu note, "školicu" nota. Nakon toga će ona odlaziti na sat svakog tjedna u centru zajednice, gdje će svirati, ali kako sjedeći još ne može stopalima dosegnuti pedale, draže joj je stajati, s ljetnom sandalom na lijevoj pedali, a metronom kuca.Nije htjela ovo prekinuti. Odreći se tih riječi iz stare pjesme. Vidjela je mjesta kamo su odlazili, kamo klapa nije nikad išla, preplavljena aspidistrom. Uzgledala je i klimnula im glavom, u znak da će sada prestati.

Caravaggio nije vidio ništa od svega toga. Kad se vratio, zatekao je Hanu i dva vojnika iz neke inženjerijske čete kako u kuhinji slažu sendviče.

III.JEDNOM VATRAPosljednji srednjovjekovni rat vodio se u Italiji 1943. i 1944. Na utvrđene gradove što se dizahu nad slavnim uzvisinama oko kojih su se bitke vodile još od osmog stoljeća, sad su nepromišljeno nasrtale vojske novih kraljeva. Između izdanaka krša motale se kolone nosila, a po razrovanim vinogradima mogao si, ako si kopao duboko ispod tenkovskih brazdi, naći ratne sjekire i koplja. Monterchi, Cortona, Ur-bino, Arezzo, Sansepolcro, Anghiari. A onda obala.U kupolama topova okrenutim jugu mačke su spavale. Englezi, Amerikanci, Indijci, Australci i Kanađani napredovali su na sjever, a trasirna zrna praskala i raspadala se u zraku. Kad su se vojske okupile kod Sansepolcra, grada kojem je simbol sa-mostrel, neki su ga vojnici nabavili i noću tiho njime odapinjali strijele preko zidina nezauzeta grada. Feldmaršal njemačke vojske u povlačenju, Kessel-ring, ozbiljno je razmišljao-ne bi li s kruništa zidina lijevao vrelo ulje na neprijatelja.Iz oksfordskih koledža izvukoše stručnjake medi-evaliste i otpremiše ih u Umbriju. Srednja im je dob bila šezdeset godina. Smjestiše ih s vojskom, a na sastancima sa strateškim zapovjedništvom stalno su zaboravljali da je izumljen zrakoplov. O gradovima su govorili s aspekta umjetnosti u njima. U Monterchiju je bila Madonna del Parto, djelo Piera83della Franceske, u kapelici pokraj gradskog groblja. A kad je u vrijeme proljetnih kiša dvorac iz trinaestog stoljeća konačno zauzet, vojsku su smjestili pod visoku kupolu crkve te je spavala podno kamene propovjedaonice na kojoj Heraklo ubija Hidru. Sva je voda bila zagađena. Mnogi pomriješe od trbušnog tifusa i drugih zaraza.

U gotskoj crkvi u Arezzu vojnici su, gledajući kroz vojne dalekozore, promatrali lica svojih onovremenih kolega na freskama Piera della Franceske. Kraljica od Sabe razgovara s kraljem Salomonom. U blizini grančica sa Stabla dobra i zla viri iz usta mrtva Adama. Godinama kasnije ta će kraljica spoznati da je most preko Si-loea sagrađen od drva s toga svetog stabla.Bilo je stalno kišovito i hladno, a red je vladao samo u golemim umjetničkim djelima s prikazima pravde, pobožnosti i žrtve. Osma je armija išla od jedne do druge rijeke s uništenim mostovima, i nje-zine su se inženjerijske postrojbe pod neprijateljskom vatrom spuštale niz obale po jakovljicama i dalje gazile ili plivale. Voda je odnosila i hranu i šatore. Nestajali su ljudi natovareni opremom. Kad bi prešli rijeku, pokušali bi se uspeti na drugu obalu. Zarivali su šake do zapešća u muljevitu stijenu litice i tako se držali. Čekali su da se blato stvrdne pa da ih drži.Mladi je Sikh miner naslonio obraz na blato i pomislio na lice kraljice od Sabe, na tkivo njezine kože. U onoj rijeci jedina mu je utjeha bila želja za njom, koja ga je nekako grijala. Skinuo bi veo s njezine kose. Desnu bi šaku uvukao između njezina vrata i maslinaste bluze. I on je bio umoran i tužan, poput mudra kralja i grešne kraljice što ih je prije dva tjedna gledao u Arezzu.Visio je nad vodom, šaka ukopanih u mulj obale. Za tih je dana i noći karakter, ta profinjena vještina, nestajala među njima, postojala je samo u knjizi ili na oslikanom zidu. Tko je bio tužniji na toj freski kupole? Nagnuo se naprijed, da otpočine na koži njezina krhkog vrata. Zaljubio se u njezino oboreno oko. Te žene koja će jednog dana spoznati da su mostovi svetinja.Noću bi, na logorskom ležaju, ruke ispružio daleko, kao dvije vojske. Nije bilo nikakva obećanja raspleta ili pobjede, osim privremenog sporazuma između njega i te oslikane kraljevske osobe koja će ga zaboraviti, nikad i neće znati za njegovo postojanje ili biti svjesna njega, Sikha, na pola puta uz minerske ljestve na kiši, kako diže pontonski most za vojsku što iza njega nastupa. Ali je

zapamtio oslikanu priču o njoj. I kad su mjesec dana kasnije bataljuni, nakon što su svašta preživjeli, stigli na more i ušli u primorski grad Cattolicu, pa su mineri očistili dvadesetak metara plaže od mina tako da ljudi mogu goli poći u more, prišao je jednom od medievalista koji je bio ljubazan s njim - zapravo je izmijenio koju riječ s njim i dao mu pola svoje mesne konzerve - te mu obećao da će mu u znak zahvalnosti nešto pokazati.Miner je potpisao primitak motocikla Triumph, na jednu nadlakticu remenjem stegao crvenu signal-nu lampu, pa se odvezao natrag putem kojim je bio došao - natrag kroz sad bezopasne gradove Ur-bino i Anghiari, krivudavim hrptom planinskog lanca što je kičma Italije, sa starcem koji mu se za leđima zgurio i grli ga, pa niza zapadnu strminu prema Arezzu. Noću na trgu nije bilo vojske, pa je miner parkirao ispred crkve. Pomogao je medievalistu da siđe s motocikla, uzeo opremu i ušao u crkvu. Još hladnija tama. Još veća praznina, prostor odjekuje batom njegovih gležnjerica. Ponovo je osjetio miris staroga kamena i drva. Upalio je tri svijetleće rakete.Prebacio je koloturnik preko podupirača iznad broda, a onda je zakovicu, kroz koju je najprije provukao uže, ispalio u visoku drvenu gredu. Profesor je sve to sa zanimanjem pratio, od vremena do vremena zirkajući uvis u duboki mrak. Mladi miner sveza starca omčom oko pasa i ispod pazuha, a na prsa mu pričvrsti malu raketu.Ostavi ga ondje kod pričesnog balauštra i bučno se pope uza stube gore, gdje je ležao drugi kraj užeta. Uze ga, pa s galerije iskroči u tmicu, a starac istog trena hitro poleti uvis, a kad se miner našao na tlu, starac se polako zaljuljao na metar od fresaka, opasan krugom svjetla od rakete. Jednako držeći uže, miner pođe naprijed pa se onaj gore odljulja udesno i nađe ispred Bijega cara Mak-sencija.Pet minuta kasnije spustio je starca dolje. Upalio je raketu za se pa se podigao pod kupolu, u tamno plavetnilo umjetnog neba. Pamtio je njegove zlatne zvijezde kad je dalekozorom zurio u njih. Pogleda dolje i ugleda medievalista kako sjedi na klupi, sav iscrpljen. Sad je

bio svjestan dubine crkve, a ne visine. Dojma njezine fluidnosti. Šupljine i tmice bunara. U ruci mu je raketa prskala kao čarobni štapić. Potegne sam sebe pred njezino lice, lice njegove Kraljice Tuge, i smeđa mu šaka posegne, onako malena za golemim vratom.Sikh podiže šator u dnu vrta, gdje je, po Haninu mišljenju, nekoć rasla lavanda. Na onom je tlu bila našla neko suho lišće koje je razmrvila medu prstima i prepoznala što je. Koji put nakon kiše osjeća njezin miris.Isprva Sikh neće da uđe u kuću ni za živu glavu. Zna proći, po ovom ili onom poslu u vezi s dezaktiviranjem mina. Uvijek je ljubazan. Nakratko klimne glavom. Hana ga gleda kako se pere na umivaoniku u kojem se skuplja kišnica, što je svečano postavljen na sunčanu uru. Vrtna je slavina, što je nekad služila za natapanje lijeha, sad u kvaru. Gleda mu goli smeđi torzo dok preko sebe baca vodu kao što ptica lamaće krilima. Za dana mu uočava uglavnom nadlaktice u kratkim rukavima vojničke košulje i pušku koju stalno vuče sa sobom, iako je jasno da su borbe za njih završene.Pušku drži na razne načine - za kundak, ili upriječenu na šiji, a preko nje vješa ruke savijene u laktu. Naglo će se okrenuti kad iznenada osjeti da ga ona gleda. Čovjek je koji je preživio svoje strepnje, izbjegava sve što mu je iole sumnjivo, ali joj uzvraća pogled u toj panorami kao da želi pokazati kako je svemu dorastao.Svojom samostalnošću donio je njoj, svima njima u kući, olakšanje, koliko god Caravaggio brundao što miner neprestano pjevuši zapadnjačke pjesme koje je naučio u posljednje tri godine rata. Drugi miner, onaj što je stigao s njim u oluji, imenom Hardy, smjestio se drugdje, bliže gradu, ali ih je viđala kako zajedno rade, ulaze u vrt sa svojim čarobnim štapićima za otkrivanje mina.Pas se zalijepio za Caravaggia. Mladi vojnik, koji će sa psom trčati i skakati niz put, neće da mu dade ni zalogaja hrane, smatra da se pas mora sam snalaziti. Dođe li do kakve hrane, pojede je sam. Tu mu svaka ljubaznost prestaje. Ponekad noću spava na bedemu što odozgo gleda na dolinu, a zavlači se pod šator samo kad pada kiša.

On pak, sa svoje strane, svjedok je Caravaggiovih noćnih lutanja. Za dvije zgode je miner poizdaljega pratio Caravaggia. No, dva dana kasnije Caravaggio ga zaustavlja i kaže mu: - Da me više nisi slijedio! - Miner počinje poricati, ali mu stariji čovjek šakom poklopi lažljiva usta i utiša ga. I tako vojnik zna kako je Caravaggio dvije noći prije bio svjestan da ga on prati. U svakom slučaju, praćenje mu je bilo samo zaostala navika iz nekadašnje ratne obuke. Upravo kao što i sada želi puškom naciljati, opaliti i točno pogoditi metu. Zato često nišani u nos nekog kipa ili u nekog od smeđih sokolova što kruže nebom nad dolinom.

U koječemu je još mladac. Hranu proždire kao vuk, skače da opere svoj tanjur, odredio je sebi pola sata za objed.Promatrala ga je kako radi, oprezno i strpljivo kao mačka, u voćnjaku i zakorovljenom vrtu što leži iza kuće. Primjećuje kako mu je tamnija smeđa koža na zapešću što lako klizi u narukvici koja koji put zvecne kad sučelice njoj pije čaj.Nikad ne govori o opasnosti koja prati tu njegovu vrstu potrage. Tu i tamo kakva eksplozija izvuče trkom iz kuće nju i Caravaggia, potmuli prasak joj stegne srce. Istrči van, ili pojuri na prozor prateći i Caravaggia krajičkom oka, pa oboje gledaju minera kako se lijeno klati prema kući, čak se i ne osvrće s travnatog zaravanka.Jednom zgodom, Caravaggio je ušao u knjižnicu i ugledao minera gore pod stropom, uz iluzionističku sliku - samo će se Caravaggio, ušavši u neku prostoriju, zagledati u stropne kutove kako bi provjerio ima li koga - a mladić, ne skidajući pogleda s točke u koju mu je uperen, pruža šaku i pucka prstima, zaustavlja Caravaggia koji ulazi, upozorava ga da, sigurnosti radi, treba izaći, dok on izvlači i reže žicu, kojoj je trag pratio do toga kuta, s upaljačem skrivenim iznad draperije.Vječito pjevuši ili fućka.

- Tko to fućka? - pita jedne noći engleski pacijent, koji za pridošlicu nije ni čuo a kamoli da ga je vidio. Stalno pjeva za se, ležeći na bedemu i gledajući kako brode oblaci.Bučan je kad ulazi u naoko praznu vilu. Jedini je među njima ostao u vojnoj odori. Besprijekoran, ulaštenih kopča, miner izranja iz svog šatora, turban mu simetrično počiva na glavi, gležnjerice mu čiste i lupaju po drvenim i kamenim podovima kuće. Iznenada će pridići glavu s problema koji ga trenutno muči, i udarit će u smijeh. Čini se da je nesvjesno zaljubljen u svoje tijelo, u svoje fizičke mogućnosti, kad se saginje da dohvati krišku kruha, kad zglo-bovima prstiju češlja travu, pa i kad odsutna duha vitla puškom kao kakvim velikim buzdovanom dok se spušta stazom ispod čempresa kako bi se u selu sastao s ostalim minerima.Reklo bi se da mu je s grupicom u vili prilično ugodno, da se osjeća kao slobodna zvijezda na rubu njihova sustava. Nakon rata s blatom, rijekama i mostovima, ovo je za nj blagdan. U kuću ulazi samo na poziv, kao kolebljiv posjetitelj, upravo kao one prve večeri kad se prema drhtavom zvuku Ha-nina glasovira popeo stazom pod čempresima i stupio u knjižnicu.Te olujne večeri nije ga u vilu vukla znatiželja zbog glazbe, već opasnost što prijeti osobi koja svira. Vojska koja se povlačila često je u glazbala ostavljala "minske olovke". Vlasnik bi se vratio, otvorio glasovir i ostao bez ruku. Ljudi bi navili djedovski stojeći sat, a staklena mina raznijela bi pola zida i svakoga tko bi se tu zatekao.Išao je na zvuk glasovira, požurio s Hardvjem uzbrdo, popeo se preko kamenog zida i ušao u vilu. Dokle god nije bilo stanke, značilo je da se svirač neće nagnuti naprijed i izvući tanku metalnu polužicu kojom se pokreće metronom. A "minske olovke" najčešće su upravo ondje skrivene - gdje je najlakše uspravno zalemiti tanku žičanu cjevčicu. Bombe su vezivali za slavine, za hrptove knjiga, usađivali ih u voće tako da jabuka padorn na nižu granu izazove detonaciju stabla, baš kao da je tko rukom zgrabio tu granu i stresao je. Nije se mogao zagledati u neku prostoriju ili polje a da

odmah ne zamisli gdje bi se ondje mogla skrivati eksplozivna naprava.Zastao je kod francuskih vrata i naslonio glavu na dovratak, a onda se ušuljao u sobu i ostao u tami, osim u trenucima bljeskanja munje. Ondje je djevojka stajala, kao da ga čeka, gledala je u tipke na kojima je svirala. Prije nego što će nju pogledati, pogled mu je prešao preko sobe kao kakvim radarskim snopom. Metronom je već kuckao, klatio se bezazleno amo-tamo. Nema opasnosti, nema tanke žice. Stajao je tako u mokroj odori a da mlada žena isprva i nije bila svjesna njegova ulaska.Kraj njegova šatora, antena kristalnog detektora strši uvis, u stabla. Ako se ona noću Caravaggiovim dalekozorom zagleda onamo, vidi fosforno zelenilo radio-skale, što ga miner povremeno naglo zaklanja tijelom mičući se ispred njezina vidokruga. Danju mu je samo jedna slušalica na uhu, druga mu visi ispod brade, kako bi mogao čuti zvukove ostaloga svijeta koji bi mu mogli biti važni. U kuću će svratiti samo da prenese svaku obavijest koju je dobio a smatra je za njih zanimljivom. Jednog je popodneva javio da je šef orkestra Glenn Miller poginuo, zrakoplov mu se srušio negdje između Engleske i Francuske.Tako se on kreće među njima. Gleda ga u daljini, u pokojnom vrtu, sa čarobnim štapićem u ruci, ili, kad bi što našao, kako raspleće klupko žica i upaljača koje mu je netko ostavio kao kakvu strašnu poruku.Stalno pere ruke. Caravaggio isprva misli da pretjeruje.- Pa kako si prošao kroz rat? - smije se Caravaggio.- Ja sam se rodio u Indiji, barba. Tamo se stalno peru ruke. Prije svakog jela. Stvar navike. Rođen sam u Pandžabu.- Ja sam iz Sjeverne Amerike - kaže Hana.Spava upola pod šatorom a upola izvan njega. Gleda mu ruke kako skidaju slušalicu i odlažu je u krilo.Onda Hana odlaže dalekozor i odlazi.

Bili su pod golemim svodom. Narednik je zapalio svijetleću raketu, a miner je legao na pod i kroz puščani dalekozor zagledao se u ona lica žutosmeđe boje kao da usred svjetine traži brata. Križ končića trese se medu biblijskim likovima, svjetlo je prelilo boje odjeće i puti pocrnjene stotinama godina dima s uljanica i voštanica. A sada, s tim žutim plinskim dimom koji je, kao što znaju, u tom svetištu svetogrđe, vojnike će odatle izbaciti i zapamtit će ih zbog zloporabe dobivena dopuštenja da vide Veličanstvenu dvoranu, do koje su stigli gacajući uz mostobrane i kroz tisuću okršaja, malih ratova i bombardiranja Monte Cassina, a zatim prolazeći u pristojnoj tišini kroz Rafaelove Stanze dok nisu konačno stigli ovamo, njih sedamnaestorica, što su se iskrcali na Siciliji i borbom probili uz gležanj čizme da bi se stvorili tu - gdje im je ponuđena samo jedna nadasve mračna dvorana. Kao da je dosta to što si na tom mjestu.Jedan je od njih rekao:- Do vraga! Može li malo više svjetla, narednice Shand?A narednik je otkvačio raketu, pa ju je podigao pružajući ruku, s pesti mu se osipao vodopad svjetla i tako je stajao dok nije izgorjela do kraja. Ostali su samo gledali u likove i lica zbijena na stropušto su izbijala na svjetlost. Ali mladi je miner već ležao na leđima, s uperenom puškom, oko mu se gotovo očešalo o brade Noe i Abrahama i raznolike demone dok nije dosegnulo predivno lice koje ga je prikovalo za se, lice nalik na koplje, mudro, nemilosrdno.Fratar je uzeo pušku i usmjerio je u kut, a raketa se ugasila.Vrati pušku mladome Sikhu.- Znaš da ćemo svi imati okapanja zbog ovog paljenja tih naprava u Sikstinskoj kapeli. Ja nisam ni smio doći ovamo. Ali moram zahvaliti i naredniku Shandu, izveo je to herojski. Mislim da i nije napravljena nikakva šteta.- Jeste li ga vidjeli? Ono lice. Tko je to?- Ah, da, ono je zbilja bajoslovno lice.- Vidjeli ste ga.

- Da. Izaija.Kad je Osma armija izbila u Gabicce, na istočnoj obali, miner je bio vođa noćne patrole. Druge je noći na kratkom valu dobio poruku da su primijećeni neki neprijateljski pokreti na moru. Patrola je ispalila minu koja je digla stup vode, hitac strogog upozorenja. Ništa nisu pogodili, ali je miner u bjelini vodene prašine od eksplozije opazio tamnije crte nekog kretanja. Nanišanio je puškom i punu je minutu nišanom pratio pomičnu sjenu, odlučivši da ne puca dok najprije ne vidi ima li u blizini još kakva kretanja. Neprijatelj je još bio utaboren sjevernije, u Riminiju, u predgrađu. Držao je sjenu na nišanu, kadli se najednom osvijetli aureola oko glave Djevice Marije. Izlazila je iz mora.

Stajala je u čamcu. Dva su čovjeka veslala. Druga dvojica držala su je uspravnu, a kad se dohvatiše obale, mještani zapljeskaše sa svojih mračnih i otvorenih prozora.Miner je vidio žućkastobijelo lice i aureolu od žaruljica upaljenih s pomoću akumulatora. Ležao je na betonskom bunkeru, između mjesta i mora, i gledao ju je dok su ona četvorica izlazila iz čamca a zatim rukama digli metar i pol visok sadreni kip. Bez stanke, bez strahovanja od mina, krenuše s obale. Možda su još prije gledali Nijemce kako postavljaju mine, pa su napravili nacrt minskih polja. Stopala im tonula u pijesak. To je bilo u Gabicce Mare 29. svibnja 1944. Pomorska svetkovina Djevice Marije.Na ulicama su bili i odrasli i djeca. Pojaviše se i ljudi u odorama limene glazbe. Da ne bi kršila redarstveni sat, glazba nije svirala, ali su glazbala bila tu, kao dio svečanosti, besprijekorno ulaštena.Skliznuo je iz tame, u rukama mu puška a na leđima prikvačena cijev tromblona. Onako u turbanu i s onim oružjem, zapanjio ih je. Nisu očekivali da će i on iskrsnuti iz ničije zemlje na plaži.Podigao je pušku i naciljao joj u lice - vječno mlado, bespolno. U prvom planu, mrke muške ruke grabe krug svjetla, ljupko se njiše

dvadeset žaruljica. Lik je u blijedoplavu plastu, lijevo je koljeno tek neznatno podignuto da stvori dojam nabora.To nisu bili nikakvi zanesenjaci. Preživjeli su fašiste, Engleze, Gale, Gote i Nijemce. Tako su ih često pokoravali da im ovo nije ništa značilo. Ali, taj plavi i žućkastobijeli sadreni lik izišao je iz mora, stajao je u kolima za trgadbu krcatim cvijećem, s orkestrom u prethodnici. Kakvu god zadaću bio dobio da zaštiti ovo mjesto, sad je izgubila svaki smisao. Ovako naoružan, ne može se motati usred njihove djece u bjelini.Krenuo je paralelnom ulicom južno od njih, kročeći brzinom hoda kipa, pa su na križanje izbili u isti mah. Podigao je pušku da još jedanput nacilja u njezino lice. Sve se završilo na jednoj litici iznad mora, gdje je ostaviše i vratiše se svojim kućama. Nitko od njih nije zapazio kako ih je on za sve to vrijeme pratio.Lice joj još bilo osvijetljeno. Ona četvorica što su je dovezla čamcem sad su sjedila u četvorokutu oko nje kao čuvari. Akumulator što joj je bio pričvršćen na leđima počeo je slabiti, pa se posve ispraznio oko četiri i pol sata ujutro. Onda on pogleda na svoj sat. Promotrio je ljude svojim puš-čanim dalekozorom. Dvojica su spavala. Skrene nišan na njezino lice i ponovo ga prouči. Na slabom svjetlu oko njega promijenilo je izgled. Bilo je to lice u tami više nalik na neku poznatu osobu. Neku sestru. Jednog dana kćer. Da se mogao čega lišiti, miner bi tu štogod ostavio kao svoj poklon. Ali, uostalom, imao je on svoju vjeru.Caravaggio ulazi u knjižnicu. Popodneva uglavnom provodi tu. Kao i uvijek, njemu su knjige mistični predmeti. Uzima jednu i otvara naslovnu stranicu. Tek nakon pet minuta u toj prostoriji, čuje tiho stenjanje.Okrene se i ugleda Hanu opruženu na sofi. Sklapa knjigu i naslanja se na konzolu u visini bedara, ispod polica. Hana se smotala, lijevi joj obraz na prašnom brokatu a desna ruka ispod lica, šakom je podbočila bradu. Miče obrvama dok joj je lice usredotočeno na san.

Kad ju je nakon toliko vremena prvi put ugledao, učinila mu se starijom, s tijelom koje je jedva kadro ovo prebroditi. Tijelo joj je prošlo rat, pa je, kao u ljubavi, svaki njegov dio dao svoj doprinos.Bučno je kihnuo te, dižući trzajem oborenu glavu, vidi da je budna, širom otvorenim očima zuri u njega.- Pogodi koliko je sati.- Oko četiri i pet. Ne, četiri i sedam - odgovori ona.Bila je to stara igra između odrasla čovjeka i djeteta. Izišao je iz sobe da pogleda na sat, a po njegovu kretanju i sigurnim pokretima znala je da je nedavno uzeo morfij, svjež je i precizan, u svom poznatom samouvjerenju. Sjela je i nasmiješila se kad se vratio vrteći glavom u čudu zbog njezinetočnosti.- Pa, rođena sam sa sunčanim satom u glavi,zar nije tako?- A noću?- Ima li lunarnih satova? Je li ih tko izmislio? A možda svaki arhitekt koji gradi kakvu vilu skriva kakav lunarni sat za lopove, kao obaveznu desetinu?- Gadna briga za bogataše.- Nađimo se kod lunarnog sata, Davide. Tamo gdje slabi može ući u jakoga.- Kao engleski pacijent i ti?- Prije godinu dana umalo da nisam rodila. Sad kad mu je od droge duh gibak i jasan,ona može tako i skrenuti, a on će je pratiti, misao će mu teći usporedo s njezinom. A ona je sad otvorena, nije posve svjesna da je budna i da razgovara, nego kao da još govori u snu, kao da je, kad je on kihnuo, to netko u njezinu snu kihnuo. Caravaggiu je poznato takvo stanje. Često se nalazio s ljudima kod lunarnog sata. Uzbuni ih u dva sata po ponoći: kao da je ormar u spavaonici greškom tresnuo na pod. Otkrio je da ih takvi šokovi odvraćaju od straha i nasilja. Kad bi ga na djelu zatekli vlasnici kuće koju je

upravo robio, pljesnuo bi rukama i mahnito zablebetao, žonglira-jući kakvim skupocjenim satom, bacajući ga u zrak i hvatajući, obasipljući ih pitanjima o tome gdje im se što nalazi.- Izgubila sam bebu. Hoću reći, morala sam je se odreći. Njezin otac već je bio poginuo. Vodio se rat.- Bila si u Italiji?- Na Siciliji, kad se to dogodilo. Za sve vrijeme dok smo uz Jadran pratili postrojbe u napredovanju, razmišljala sam o tome. Pričala sam s djetetom nadugo i naširoko. Naporno sam radila u bolnicama i bježala od svakoga oko sebe. Osim djeteta, s kojim sam sve dijelila. U svojoj glavi. Dok sam prala i njegovala pacijente, razgovarala sam s njim. Bila sam pomalo luda.- A onda ti je otac umro.- Da. Onda je Patrick umro. To sam doznala: u Piši.Razbudila se. Sjela.- Znala si, a?- Dobila sam pismo od kuće.- Jesi li zato došla ovamo što si znala?- Nisam.- Dobro. Ne vjerujem da je njemu bilo stalo do bdjenja i takvih stvari. Patrick je obično govorio kako bi htio da mu, kad umre, svira ženski duet na glazbalima. Na harmonici i violini. To je sve. Bio je vraški sentimentalan.- Da. Od njega si mogao tražiti da radi bilo što. Ali čim mu nađeš neku ženu u nevolji, gotov; je.Iz doline se vjetar digao do njih na brdu, pa su čempresi što su se'svrstali uz trideset šest stepenica kod kapele hrvali s njim. Kapi ranije kiše sad su padale i tiktakale i po njima što su sjedili na ogradi stepenica. Bila je odavno prošla ponoć. Ona je ležala na samom betonskom rubu, a on je koračao gore-dolje i izvirivao da pogleda dolinu. Čuo se samo zvuk kapi što padaju s pojedinih mjesta.- I kad si prestala pričati s djetetom?

- Odjednom je tu bilo i previše posla. Postrojbe su odlazile u bitke kod mosta na Morou, a onda u Urbinu. Možda sam prestala u Urbinu. Tamo siosjećao da te svakog trena može pogoditi metak, ne samo ako si vojnik, nego i svećenik ili bolničarka. One strme uličice, pravi kunićnjaci! Vojnici su nam dolazili u komadima, zaljubili bi se u mene i sat nakon toga umrli. Bilo je važno pamtiti im imena. Ali, kad god bi oni umirali, ja bih gledala dijete. Kako ga odnose. Neki bi sjeli i strgnuli sa sebe sve zavoje, da lakše dišu. Neki su umirali strepeći zbog ogrebotine na ruci. Pa onda ona pjena na ustima! Ono tiho, tiho pucketanje. Nagnem se da mrtvacu sklopim oči, a on ih otvori i procijedi: "Ne možeš čekati da umrem? Droljo!" Sjedne i u bijesu mi baci na pod sve s moga pladnja. Pa tko bi htio umrijeti tako? Umrijeti tako bijesan? Droljo! Nakon toga sam uvijek čekala da im izbije pjena na usta. Sad poznajem smrt, Davide. Poznajem joj sve mirise. Znam kako ih možeš spasiti od agonije. Kada im treba brzo uštrcati injekciju morfija u veću žilu. Pa fiziološku otopinu. Kako bi ispraznili crijeva prije nego što će umrijeti. Svaki bi vražji general morao raditi taj moj posao. Svaki vražji general. To bi morao biti preduvjet za svaki nalog o prijelazu preko rijeke. Tko smo mi, do vraga, bili da nam dadnu takvu odgovornost, očekujući od nas da budemo mudri kao stari svećenici, da znamo voditi ljude u nešto što nitko ne želi i još da im k tome olakšamo stvar. Nikad nisam mogla vjerovati u sve te obrede što ih služe za mrtve. U njihovu prostačku retoriku. Kako se usuđuju? Kako se usuđuju tako govoriti o ljudskom biću koje umire!Svjetla nije bilo, ni jedna svjetiljka nije gorjela, gotovo su cijelo nebo prekrili oblaci. Bilo je sigurnije ne privlačiti pozornost na postojanje kuća, civiliziranog svijeta. Bili su navikli da se po terenu oko kuće kreću u mraku.- Znaš zašto vojska nije htjela da ostaneš ovdje, s engleskim pacijentom? Znaš li?

Ona se nasmiješi:- Nezgodan brak? Kompleks mog oca? - - Kako se stari frajer drži?- Još se nije smirio od susreta sa psom.- Reci mu da je došao sa mnom.- Nije on najsigurniji ni da ćeš ti ostati ovdje. Misli da bi mogao zbrisati sa srebrninom.- Što misliš, bi li volio popiti malo vina? Danas sam uspio zdipiti jednu bocu.- Od koga?- Hoćeš li je ili nećeš?- Daj mi je odmah. Pusti sad njega.- Ah, prvi korak!- Nikakav prvi korak. Samo mi hitno treba dobro piće.- Dvadeset ti je godina. Kad je meni bilo dvadeset...- Da, da, zašto jednom ne zdipiš kakav gramofon? Uostalom, mislim da se to zove pljačka.- Svemu tomu naučila me moja zemlja. To sam radio za nju i za vrijeme rata.Caravaggio ode kroz bombardiranu kapelu u kuću.Hana je sjedila, malo omamljena, nesigurna.- I vidi što su napravili od tebe - reče sama sebi.Za vrijeme rata jedva da je govorila čak i s najbližim kolegicama. Bio joj je potreban nekakav stric, rod. Bio joj je potreban djetetov otac, dok je u ovom mjestu na brdu čekala da se prvi put opije nakon toliko godina, dok je gore na katu sprženi čovjek pao u svoj četvorosatni san, a stari očev prijatelj sad premeće njezin sanitetski ormarić, lomi grlić ampule, steže sam sebi mišicu žnirancem, i brzo si daje injekciju morfija, sve dok bi dlanom o dlan udario.Uvečer, u brdima oko njih, čak i u deset sati, samo se zemlja crni. Nebo je bistro sivo, a brežuljcizeleni.- Smučila mi se požuda. Da samo žude za mnom. I tako sam pobjegla od sastanaka, vožnji u džipu, udvaranja. Posljednjih

plesova prije nego što će umrijeti - pa su me smatrali snobom. Bila sam marljivija od ostalih. Po dvije smjene, pod bombama, sve sam za njih radila, praznila svaku gusku. Postala sam snob jer nisam htjela izlaziti i trošiti njihov novac. Željela sam poći kući, a kod kuće nije bilo nikoga. I bila sam sita Europe. Sita da sa mnom postupaju kao da sam dragocjenost, tobože zato što sam žensko. Spetljala sam se s jednim čovjekom i on je umro, pa je i dijete umrlo. Hoću reći, dijete nije samo umrlo, nego sam ga ja uništila. Nakon toga sam se toliko udaljila od svega da mi nitko nije mogao prići. Ne da razgovara sa mnom o snobovima. Ni o nečijoj smrti. A onda sam upoznala njega, sprženog čovjeka. Koji je, nakon iscrpne provjere, ispao Englez. Vidiš, Davide, već odavno i ne razmišljam što bih uopće mogla raditi s nekim muškarcem.Nakon tjedan dana što se Sikh motao oko vile, navikli su se na njegove prehrambene navike. Gdje god bio - na brdu ili u selu - vratio bi se oko dvanaest i pol, pridružio Hani i Caravaggiu, iz torbe izvadio smotani plavi rubac pa bi ga prostro na stol uz njihova jela. Imao je svoj luk i svoje trave - za koje je Caravaggio slutio da ih bere u franjevačkom vrtu dok ondje pregledava teren ima li mina. Luk je gulio istim nožem kojim je strugao gumenu navlaku sa žice upaljača. Zatim je slijedilo voće. Caravaggio je slutio da je momak prošao cijelu invaziju a da ni jednom nije jeo u vojničkoj menzi.A zapravo bi disciplinirano stao u red svakog jutra u osvit, sa šalicom za engleski čaj, koji je toliko volio i u koji je dolijevao kondenzirano mlijeko iz svoje zalihe. Pio bi ga polako, stojeći na suncu, i prateći sporo kretanje vojnika koji bi, kad bi bio dan mirovanja, već u devet sati ujutro igrali kanastu.Sad, u zoru, pod unakaženim stablima u bombama napol uništenim vrtovima Ville San Girolamo, uzima u usta gutljaj vode iz čuturice. Na četkicu istresa prašak kojim onda desetak minuta pere zube bezbrižno lutajući naokolo, gledajući u dolinu još skrivenu maglom, a duh mu je više radoznao nego | zadivljen

pogledom u kojem sad uživa živeći tu na brdu. Pranje zuba je za njega, još od djetinjstva, nešto što se radi na čistom zraku.Krajolik oko njega samo je nešto privremeno, nešto nestalno. Jednostavno prihvaća mogućnost kiše, određen miris iz nekog grma. Kao da mu je duh, čak i kad počiva, radar, oči mu utvrđuju što je gdje u krugu od oko četiristo metara od njega, a to je smrtonosni domet streljačkog naoružanja. Promatra dva luka koja je izvukao iz zemlje oprezno, svjestan da je vojska u povlačenju minirala i vrtove.Za ručkom Caravaggio baca stričevski pogled na ono što je na plavom rupčiću. Vjerojatno ima nekih rijetkih životinja, misli Caravaggio, koje jedu to što ovaj mladi vojnik sad jede desnom rukom, prstima prinoseći hranu ustima. Nožem se služi samo da oguli luk i nareže voće.Dva muškarca spuštaju se taljigama u dolinu, idu po vreću brašna. Vojnik mora i u stožer u San Domenicu, predat će im karte očišćenih područja. Kako je obojici teško postavljati kakva osobna pitanja, govore o Hani. Tek nakon mnogih pitanja stariji priznaje da je poznaje još od prije rata.- Iz Kanade?- Da. Tamo sam je upoznao.Prolaze kraj mnogih lomača uz cestu i Caravaggio skreće mladom vojniku pozornost na njih. Minerov je nadimak "Kip". "Dovedi Kipa", "Evo Kipa". Nadimak su mu prisili na čudan način. Na njegovu prvom izvještaju o dezaktiviranju bombe, još u Engleskoj, odnekud mu se stvorila masna mrlja, a časnik je uskliknuo: - Što je ovo? Mast od kipera? - Mladi Sikh nije imao pojma što je "kiper", ali je tako pretvoren u englesku soljenu ribu. U roku od tjedan dana svi su mu zaboravili pravo ime, Kirpal Singh. A njemu je bilo svejedno. Lord Suffolk i njegova minerska momčad počeli su 1J ga zvati isključivo nadimkom, što je njemu bilo draže od engleskog običaja da se ljudi međusobno oslovljavaju prezimenom.

Tog ljeta, engleski je pacijent nosio slušni aparat i tako pratio sve što se događa u kući. Jantarna školjkica u uhu prenosila mu je slučajne zvukove - struganje stolice po podu u hodniku, škljocanje pasjih zuba ispred njegovih vrata, na što bi pojačao zvuk pa bi čuo čak i ono prokleto dahtanje, ili minerov povik s terase. Tako je engleski pacijent nekoliko dana nakon dolaska mladog vojnika doznao za njegovu nazočnost oko kuće, iako je Hana nastojala spriječiti svaki dodir između njih, znajući da se po svoj prilici neće svidjeti jedan drugome.No, jednog dana uđe ona u Englezovu sobu i ondje zateče minera. Stajao je kod podnožja kreveta, pušku je upriječio na šiji i preko nje objesio ruke. Nije joj bilo drago takvo nehajno držanje puške, a ni njegovo bezbrižno okretanje na njezin ulazak, kao da mu je tijelo osovina kotača, kao da mu je oružje zakovano za šiju, ruke i sitne smeđe šake.Englez se okrene njoj i reče:- Ma sjajno se razumijemo!Hanu je razdražilo što je miner bez ikakva ustručavanja upao u to područje, što nju kanda opkoljava, što ga ima posvuda. Kako je od Caravaggia čuo da se pacijent razumije u puške, Kip je stao s Englezom raspravljati o lociranju bombi. Došao mu je u sobu i u njega našao vrelo podataka o savezničkom i neprijateljskom naoružanju. Englez ne samo što je poznavao one apsurdne talijanske upaljače, nego je i vrlo dobro znao i topografiju toga područja Toskane. Ubrzo su jedan drugome opisivali bombe i raspredali teorije o pojedinim sustavima aktiviranja.- Talijani upaljače postavljaju vertikalno. I neuvijek u rep.- E, kako kada. Takve su one proizvedene u Napulju, ali se tvornice u Rimu drže njemačkog sistema. Naravno, Napulj je još od petnaestog stoljeća...Značilo je da valja pacijenta slušati kako po

svome nadugo razglaba, a mladi vojnik nije bio navikao mirovati i šutjeti. Nestrpljivo je upadao u stanke i prekide koje je Englez sebi dopuštao da bi potaknuo slijed misli. Vojnik zabaci glavu i zagleda se u strop.Okrećući se Hani koja je ušla u sobu, miner će, kao da glasno razmišlja:- Trebalo bi da mu napravimo uprtač pa da ga pronesemo kroz kuću.Hana pogleda obojicu, slegne ramenima i izađe.Caravaggio je sretne u hodniku. Smiješila se. Stajali su u hodniku i slušali razgovor što se vodio u sobi.Jesam li vam rekao kako ja shvaćam vergilskog čovjeka, Kipe? Dopustite...Je li vam slušni aparat uključen?Što?Uključite ga...- Mislim da je našao prijatelja - reče Hana Caravaggiu.Hana izlazi na sunce, u dvorište. U podne se pušta voda u vodoskok vile, koji onda šiklja dvadesetak minuta. Hana izuva cipele, penje se u suhu kupu vodoskoka i čeka.U taj sat posvuda mirišu sjenokoše. Zujare po-srću u zraku i bubnu u čovjeka kao da su udarile o zid, pa se ravnodušno povlače. Hana vidi gdje su se vodenpauci ugnijezdili ispod gornje kupe vodo-skoka, lice joj je u sjeni kruga. Voli sjediti u toj kamenoj kolijevci, sa svježim i tamnim mirisom skrivenog zraka što kraj nje izbija iz još prazna vodoskoka, nalik na zrak iz podruma kad ga ponovo otvaraš u kasno proljeće nasuprot vanjskoj toplini. Briše prašinu s ruku i nožnih prstiju, gladi stopala nabrana obućom, proteže se.Previše je muškaraca u kući. Pritisne usne na golo rame. Miriše svoju kožu, prisnost s njom. Svoj vlastiti okus i aromu. Sjeća se kad je najprije postala svjesna toga, u neko doba kao malodobnica - sjeća se lakše mjesta nego vremena - kad je sama sebi ljubila podlakticu ne bi li uvježbala ljubljenje, mirisala zapešće ili glavu

spuštala na bedro. Hukala u sastavljene dlanove da joj se zrak vrati u nos. Sad bosa bijela stopala trlja o šareni pokrivni sloj vodoskoka. Miner joj je pričao o kipovima na koje je nailazio u borbama, kako je spavao uz jednoga, nekog tužnog anđela, polumuško, polužensko, koji mu je bio divan. Opružio se na leđima, gledao tijelo, i prvi put se u ratu osjetio spokojan.Ona njuši kamen, njegov svjež miris noćnog leptira.Da li joj je otac u mukama umirao, ili je umro smireno? Je li ležao onako kao što engleski pacijent svečano leži na svom krevetu? Je li ga njegovao tuđinac? Čovjeku što nije tvoje krvi lakše je otkrivati svoje osjećaje nego nekome tko je tvoje krvi. Kao što, kad upadneš u zagrljaj tuđincu, otkrivaš zrcalo koje želiš. Suprotno mineru, njezin otac nije se ni-kad posve snalazio u svijetu. Pri izricanju misli, od sramežljivosti bi mu uvijek ispala koja riječ. Majka se žalila kako se u Patrickovim mislima redovito izgube po dvije-tri bitne riječi. Ali Hana je voljela tu njegovu crtu; na njemu nije bilo ni traga nekom autokratskom duhu. Njegova neodređenost, neizvjesnost, davala mu je draž krzmanja. Bio je drukčiji od većine ostalog svijeta. Čak i ranjeni engleski pacijent ima ono držanje što ga zovu autokratskim. Njezin otac, međutim, bio je gladan duh koji je volio da bližnji budu samouvjereni, čak i osorni.Je li kročio prema smrti s istim onim nehajnim osjećanjem da je ondje pukim slučajem? Ili u bijesu? Bio je miroljubiv čovjek bez premca, mrzio je prepirke, kad bi se našao u prostoriji gdje kritiziraju Roosevelta ili Tima Bucka, ili hvale neke gradonačelnike Toronta, jednostavno bi izišao. U životu nikad nije pokušao nikoga obratiti, a ono što se zbivalo oko njega ili bi zavijao u oblandu ili hvalio. I to je sve. Roman je zrcalo što ga vode cestom. To je pročitala u jednoj od onih knjiga koje joj je engleski pacijent preporučio, i tako je pamtila oca - kad god bi razmišljala o trenucima s njim -kako u Torontu, sjeverno od Pottery Roada, u po-noć zaustavlja auto pod određenim mostom i govori joj kako se tu

po nosačima noću neudobno i nerado stišću čvorci i golubovi. I tako su u ljetnoj noći ondje stali i izvukli glave kroz prozor u onu bučnu dreku pomiješanu s pospanim pijukanjem.Rekoše mi za Patricka da je umro u nekom golubinjaku, kazao je Caravaggio.Njezin otac volio je grad iz svoje mašte, u kojem su ulice, zidove i rubove obojili on i njegovi prijatelji. Zapravo, nikad nije ni iskročio iz tog svijeta. Svjesna je kako je sve što zna o stvarnoml Stendhalova misao.

svijetu naučila ili sama, ili od Caravaggia, ili od svoje maćehe Clare za ono vrijeme što je živjela s njom. Clara, koja je nekad bila glumica, koja je znala reći svoje, koja je dala oduška svom bijesu kad su svi oni otišli u rat. Cijele je prošle godine po Italiji vukla Clarina pisma. Pisma za koja zna da su pisana na ružičastoj stijeni na jednom otoku u zaljevu Georgian, ispisana uz vjetar smorac što je Clari svijao listove bilježnice prije nego što će ih konačno otkinuti i strpati u kuvertu za Hanu. Nosila ih je u svom kovčegu, svajto pismo s krhotinom ružičaste stijene i onim smorcem. Ali ni na jedno nije odgovorila. Clara joj je bolno nedostajala, ali nije bila kadra da joj piše, sada, nakon svega što je doživjela. Ne može podnijeti spomen Patri-ckove smrti, čak ni da je prihvati.A sad, na ovom kontinentu, pošto je rat odmaknuo dalje, crkve i samostani što su nakratko bili pretvoreni u bolnice samotni su, odsječeni u brdima Toskane i Umbrije. U njima su ostaci ratnih družbi, male morene što ih ostaviše za sobom golemi ledenjaci. Sad se posvuda oko njih prostire sveta šuma.Stopala zavlači pod tanku haljinu, a ruke opušta niz bedra. Sve miruje. Čuje ono poznato potmulo, nemirno klokotanje u cijevi što je ugrađena u središnji stup vodoskoka. Zatim tišina. A onda naglim praskom voda šikne oko nje.Pripovijesti koje je Hana čitala engleskom pacijentu, putujući sa starom lutalicom u Kiplingovu Kimu, ili s Fabrizijem u Parmskom

kartuzijanskom samostanu, zaniješe ih oboje kolopletom vojski, ko-nja i kola - onih što bježe od rata i onih što srljaju u rat. U jednom kutu njegove spavaće sobe naslagane su druge knjige koje mu je ona već čitala i kojih su predjele već obišli.Mnoge knjige počinju autorovim uvjeravanjem o nekom redu. U njihove vode klizneš tihim veslom.Svoje djelo počinjem u doba kad je Servije Gal-ba bio konzul... Povijest Tiberija, Kaligule i Nerona bila je zbog terora dok su bili na vlasti krivotvorena, a nakon njihove smrti pisano je pod svježim dojmom mržnje.Tako Tacit počinje svoje Anale.Ali romani su počinjali neodlučno ili zbrkano.

Čitatelji nikada ne bi točno znali na čemu su. Čim se vrata, brava, brana otvore, nahrupe kroz njih, u jednoj ruci drže ribicu a u drugoj šešir.Kad počinje čitati neku knjigu, ona ulazi kroz veličanstvene dveri u prostrana dvorišta. Parma, Pariz i Indija prostiru pred njom svoje sagove.Usprkos općinskim odredbama, sjedio je raskreče-nih nogu na topu Zam-Zammah što je na svojem ciglenom postolju stajao sučelice starom Ajaib--Gheru - Domu čuda, kako domoroci zovu Muzej |i Lahorea. Tko drži Zam-Zammah, tog "zmaja što riga vatru", drži i Pandžab; golemo zeleno-bron-čano oružje prvo je što osvajač zaplijeni.- Polako čitajte, djevojko draga, Kiplinga morate polako čitati. Pazite dobro na zareze, tako ćete otkriti prirodne stanke. On je bio pisac koji se služio perom i tintom. Poput većine pisaca što žive sami, zacijelo je često dizao pogled s teksta, zurio kroz prozor i slušao ptice. Neki i ne znaju kako se neka ptica zove, ali on je znao. Vama je oko prebrzo i sjevernoameričko. Pomislite na brzinu njegova pera. Inače bi taj prvi pasus zvučao dozlaboga bomba-stično.

To je bila prva pouka engleskog pacijenta o čitanju. Više je nije prekidao. Kad bi slučajno zaspao, ona bi nastavila, i ne dižući pogleda, sve dok se i sama ne bi umorila. Ako je propustio posljednjih pola sata pripovijesti, samo bi mu jedan prostor ostao u mraku u priči koju vjerojatno već poznaje. Područje pripovijesti bilo mu je poznato. Tu je bio Benares na istoku i Chilianwallah na sjeveru Pan-džaba. (Sve se to događalo prije nego što će miner ući u njihov život, upravo kao da je iz te priče. Kao da su Kiplingove stranice preko noći protrljali poput čarobne svjetiljke. Čudotvoran lijek.)Ostavila je Kima, s njegovim profinjenim i svetim mislima - sad ga je čitala čistom dikcijom - i uzela pacijentovu svaštaru, knjigu koju je nekako uspio iznijeti sa sobom iz vatre. Ležala je širom otvorena, a bila je gotovo dvaput deblja od svoje izvorne debljine.Tu je bio list tanka papira, iz Biblije, otrgnut pa zalijepljen u knjizi.Kralj David bijaše ostario i odmakao u godinama; premda su ga pokrivali mnogim pokrivačima, nije se mogao ugrijati. Tada mu rekoše njegove sluge: "Trebalo bi potražiti za gospodara mladu djevojku, koja bi dvorila kralja i služila mu: kad bude spavala na njegovu krilu, to će ugrijati kralja gospodara. " Potražiše dakle lijepu djevojku po svoj zemlji izraelskoj; i nađoše Abišagu Šunamku, te je dovedoše kralju. Djevojka je bila izvanredno lijepa; njegovala je kralja i služila mu, ali je on ne upozna.Pleme — koje je spasilo sprženog pilota dovelo ga je u britansku bazu u Siwi 1944. godine. Onda su ga ponoćnim ambulantnim vlakom otpremili iz Zapadne pustinje u Tunis, a zatim ga brodom poslali u Italiju. U tom razdoblju rata bilo je na stotine vojnika koji nisu znali tko su, a među njima je bilo više poštenih nego prevaranata. One koji su tvrdili da ne znaju sigurno koje su nacionalnosti, trpali su u logor u Tireniji, u blizini pomorske bol-nice. Sprženi pilot bio je nova zagonetka; bez ikakvih isprava, neprepoznatljiv. U obližnjem logoru za kriminalce držali su američkog pjesnika Ezru Pounda u kavezu; taj je, što po

džepovima, što na sebi krio i, zbog svog shvaćanja sigurnosti, svakodnevno premještao "vjenčić" s eukaliptusa koji je, kad su ga uhitili, iščupao sa stabla u vrtu čovjeka koji ga je odao. "Eukaliptus je za sjećanje."- Morali biste se potruditi da me prevarite -sprženi je pilot rekao svojim ispitivačima - navući me da govorim njemački, koji znam, uzgred budi rečeno, pitati me za Dona Bradmana. Pitati me zaMarmitea, za slavnu Gertrudu Jekvll. - Znao je za svakog Giotta gdje se nalazi u Europi, i za većinu mjesta gdje se mogla naći uvjerljiva iluzionistička slika.Pomorska se bolnica sastojala od kabina na plaži koje su turisti bili unajmili još početkom stoljeća. S valom vrućine stari su suncobrani s reklamom Camparija još jedanput utaknuti u svoja postolja, pa bi previjeni, ranjeni i komatozni bolesnici sjedili pod njima na morskom zraku i kazivali po koju riječ ili u prazno zurili, ili pak pričali kao navijeni. J Sprženi je čovjek uočio mladu medicinsku sestru J što se drži po strani od ostalih. Bili su mu poznati takvi mrtvi pogledi, znao je da je ona više pacijent nego bolničarka. Obratio bi se njoj samo kad mu je što bilo potrebno.Opet su ga ispitivali. Sve je na njemu bilo nadasve englesko, osim činjenice da mu je koža bila crna poput katrana, mumija iz pretpovijesti medu časnicima istražiteljima.Pitali su ga gdje se Saveznici nalaze u Italiji, a on je odgovorio kako pretpostavlja da su zauzeli Firencu, ali su stali ispred brdskih gradova na sjeveru. Gotska linija.- Vaša je divizija zapela u Firenci i ne može proći pored baza kao što su Prato i Fiesole, na primjer, jer su se Nijemci zabarikadirali u vilama i samostanima i sjajno se brane. Stara je to priča: istu su pogrešku križari počinili u ratu protiv Saracena. Kao i njima, vama su sad potrebni utvrđeni gradovi. A njih nisu nikad napuštali osim kad bi harala kolera.

l Donald Bradman, svojedobno čuveni australski kriketaš; Ger-trude Jekvll (1843-1932), poznata engleska floristica i autorica više djela o vrtlarstvu.Brbljao je dalje izluđujući ih, bio njihov ili izdajica, ni trena im ne dopuštajući da budu posve sigurni tko je on.Sada, mjesecima kasnije, u Villi San Girolamo, u mjestu na brdu sjeverno od Firence, u sobi-sjenici Što mu je sad spavaonica, on počiva poput skulpture mrtva viteza u Ravenni. Fragmentarno spominje oaze, posljednje Medičejce, Kiplingov prozni stil, ženu koja mu je bila na srcu. A u njegovoj knjizi svaštari, izdanju Herodotovih Povijesti iz 1890, ima i drugih odlomaka, karata, dnevničkih zapisa, bilješki na svakakvim jezicima, pasusa izrezanih iz drugih knjiga. Samo njegova imena nema. A nema nikakvih nagovještaja tko je zapravo, nema mu imena, ni čina, ni bataljuna, ni čete. Sve su obavijesti u njegovoj knjizi samo predratne - podaci o pustinjama u Egiptu i Libiji iz tridesetih godina, isprekidani zapisima o spiljskoj umjetnosti ili dnevničkim bilješkama ispisanim njegovim sitnim rukopisom.- Među firentinskim Madonama - govori engleski pacijent Hani što se saginje nada nj - nema crnki.Knjiga je u njegovim rukama. Ona je odnosi s njegova zaspala tijela i polaže je na noćni ormarić. Ostavlja je otvorenu, pa stoji, oborene glave, i čita. Zariče se da neće okrenuti stranicu.

Svibanj 1936.Pročitat ću vam jednu pjesmu, reče Cliftonova žena onim svojim afektiranim glasom koji joj je životni stil, osim za one koji su joj vrlo bliski. Bili smo svi u južnom logoru, oko vatre.Uđoh u pustinju.I kriknuh:"Ah, Bože, odvedi me s ovog mjesta!"Glas reče: "To nije pustinja.Ja kriknuh: "Dobro, ali...

Pijesak, vrućina, pusto obzorje."Glas reče: "To nije pustinja."Nitko ne progovori.Ona reče: "Ovo je napisao Stephen Crane, a onnikad nije bio u pustinji.""Bio je u pustinji", reče Madox.Srpanj 1936.U ratu ima izdaja koje su djetinjarija prema izdajama koje počine ljudi u miru. Novi ljubavnik poprima navike drugoga. Svašta se lomi, otkriva u novom svjetlu. I to se čini nervoznim ili nježnim riječima, iako je srce vatren organ. U ljubavnoj priči nije riječ o onima koji gube srce, nego o onima koji nalaze tog zagrižljiva žitelja što ti, kad se sudariš s njim, daje na znanje kako tijelo ne može nitko prevariti, ne može ništa prevariti - ni mudrost sna, ni navika društvenih manira. To je trošenje sama sebe i prošlosti.U zelenoj je sobi gotovo mrak. Hana se okreće i osjeća kako joj se vrat od mirovanja ukočio. Bila se zadubila i uronila u črčkavi rukopis njegova debelog brodskog dnevnika punog karata i tekstova. U nj je čak ulijepljen i listić paprati. Povijesti. Knjigu ne sklapa, ni taknula je nije otkako ju je spustila na noćni ormarić. Odlazi od nje.Na jednom polju sjeverno od vile Kip je naišao na veliku minu; stopalo mu se - za dlaku izbjegavši zelenu žicu dok je prolazio kroz voćnjak - iskrenulo pa izgubi ravnotežu i pade na koljena. Podiže žicu sve dok se nije napela, te je produžio uz nju krivudajući između stabala.Sjeo je kraj mjesta od kojeg je išla žica, s platnenom torbom u krilu. Mina ga je zapanjila. Bili su je pokrili cementom. Tu su položili eksploziv, a onda ga prelili svježim cementom kako bi sakrili mehanizam i snagu mine. Oko četiri metra dalje bilo je golo stablo. Desetak metara dalje dizalo se još jedno stablo. Preko betonske grude izrasla je dvomjesečna trava.

Otvori torbu i škarama ostriže travu. Betonsku grudu preplete uzetom, pa na granu stabla prebaci uže i koloturnik i polako podigne grudu u zrak. S nje su u zemljano tlo vodile dvije žice. Miner sjede, naslonjen na stablo, i zagleda se u njih. Nema žurbe. Izvuče svoj kristalni detektor iz torbe i slušalicama poklopi uši. Ubrzo je s radija u njega doprla američka glazba s postaje AIF. U prosjeku dvije i pol minute za svaki glazbeni ili plesni broj. Mogao bi zbrajajući Bisernu ogrlicu, C-Jam Blues i druge melodije utvrditi koliko je dugo tu, podsvjesno slušajući popratnu glazbu.Šum mu nije smetao. S tom vrstom bombe nema sitnih kuckanja ni škljocanja što bi navijestili opasnost. Zabavna mu je glazba pomogla da jasnije razmišlja o mogućoj strukturi mine, o osobnosti onoga koji je položio mrežu žica pa ih prelio cementom.Po tome kako se betonska gruda, koju je osigurao još jednim uzetom, zategnula u zraku, vidio je da se one dvije žice neće otkinuti, ma koliko žestoko na nju navalio. Ustao je i stao dlijetom oslobađati skrivenu minu, otpuhujući rasuti prah, služeći se i peruškom, pa opet stružući cement. Prekinuo bi rad samo kad bi se glazba izgubila s valne dužine pa je morao ponovo naći postaju i melodijama svinga vratiti jasnoću. Vrlo polako, iskopao je niz žica. Bilo je tu šest isprepletenih i zajedno povezanih žica, sve crne boje.Obrisa prašinu s ploče na kojoj su žice ležale.Šest crnih žica. Kad je bio mali, otac mu je skupio prste i, otkrivajući samo njihove vrhove, pitao ga neka pogodi koji je kažiprst. Svojim je prstićem pokazao koji bira, a ocu se šaka raširila, rascvala i otkrila dječakovu grešku. Naravno, čovjek može crvenu žicu napraviti negativnom. Ali, ovaj je protivnik ne samo cementom zalio minu, nego je i sve žice oličio crno. Kip se osjeti uvučen u psihološki vrtlog. Nožem je stao strugati boju, otkrivajući jednu crvenu, jednu plavu, jednu zelenu žicu. Je li im njegov protivnik promijenio i namjenu? Mora postaviti obilazni vod svojom crnom žicom, nalik na riječni rukavac, a onda vidjeti je li u petlji pozitivan

ili negativan napon. Zatim će provjeriti ima li gubitka napona pa će znati gdje vreba opasnost.Hana je niz hodnik nosila pred sobom dugo zrcalo. Zastala bi, jer joj je bilo teško, a onda bi krenula dalje, dok se u zrcalu odražavala stara ružičasta boja hodnika.Englez je bio zaželio da se pogleda. Prije nego što će stupiti u sobu, Hana je pažljivo okrenula zrcalo prema sebi kako se svjetlost s prozora ne bi odbila ravno Englezu u oči.Ležao je u svojoj crnoj koži, jedino mu se bijelio slušni aparat na uhu i naoko jarkosvijetli jastuk. Sam je rukama odgurnuo sa sebe plahtu. Dajte, maknite to, gurao ju je što je dalje mogao, a Hana je zbaci na dno kreveta.Stala je na stolicu u podnožju kreveta i polako ukosila zrcalo prema njemu. U tom je stavu bila, s rukama ispruženim preda se, kad je začula viku.116Najprije se nije osvrnula na nju. U kući bi često odjeknula buka iz doline. Dok je još bila sama s engleskim pacijentom, vojnici zaduženi za razminiranje stalno bi je uznemirivali urlanjem preko zvučnika.- Ne mičite zrcalo, draga moja - reče joj on.- Čujem da netko nešto viče. Čujete li i vi? Lijevom rukom on pojača zvuk na slušnom aparatu.- To je momak. Najbolje će biti da odete i vidite što je.Naslonila je zrcalo na zid i pohitala niz hodnik. Vani je zastala očekujući nov poziv. I kad odjekne, ona pođe kroz vrt i zađe u polja iznad kuće.Stajao je s rukama podignutim uvis kao da drži neku golemu paučinu. Tresao je glavom da se oslobodi slušalica. Kako ona potrči prema njemu, on zaurla neka mu priđe zaobilazno slijeva, jer je tu sve posijano minskim žicama. Ona stade. Pa tuda je bezbroj puta prošla a da joj opasnost nije bila ni nakraj pameti. Podigla je skute i

krenula naprijed, pazeći dobro gdje staje čim je zašla u visoku travu.Kad je stigla do njega, i dalje je držao ruke u zraku. Prevarilo ga, pa je sad morao držati dvije žice pod naponom; morao bi imati treću ruku da jednu neutralizira i onda se vrati do glave upaljača. Oprezno joj je predao žice, pa je spustio ruke da im vrati optok krvi.- Pridrži mi ih samo načas.- Bez brige.- Ne miči se ni za milimetar.Otvorio je svoju torbu i izvadio Geigerov brojač i magnet. Prošao je skalom uza žice koje je ona držala. Nema skretanja na negativno. Nikakve indicije. Ništa. Ustuknuo je, pitajući se u čemu je trik.- Pričvrstit ću ih ljepljivom trakom za stablo, pa možeš ići.- Ne, držat ću ih. Ne možeš ih nategnuti dostabla.- Nećeš.- Kip, ja ih mogu držati.- U škripcu sam. Tu je neki trik posrijedi. Ne znam kako dalje. Ne znam ni dokle ide varka.Ostavi je i pojuri do točke gdje je najprije opazio žicu. Podiže je i ovaj put pođe uz nju prateći je Geigerovim brojačem. Onda je čučao desetak metara od Hane i ramišljao, od vremena do vremena dizao je pogled i gledao ravno kroz nju, motreći jedino one dvije žice koje ona drži u rukama. Ne znam, izgovorio je glasno, sporo, ne znam. Mislim da moram prerezati žicu koju držiš u lijevoj ruci, moraš se udaljiti. Navukao je radio-slušalice na uši, i vratio pun zvuk koji mu je ulijevao bistrinu. Predoči sebi različite putove žica, prateći im vijuge i petlje, neočekivana skretanja, skrivene prekidače što ih pretvaraju iz pozitivnih u negativne. Upaljač. To ga podsjeti na psa s očima velikim poput zdjelica. Požurio je s glazbom uza žice, ne skidajući očiju s djevojčinih ruku koje su ih vrlo mirno držale.

- Bolje će biti da odeš.- A treba ti još jedna ruka da je prerežeš, je li tako?- Mogu je pričvrstiti za stablo.- Ja ću je držati.Uze žicu iz njezine lijeve ruke oprezno, kao da je riđovka. Zatim i drugu. Hana se ne pomakne. On više ništa ne reče, sad je morao razmišljati što jasnije, kao da je sam. Hana mu priđe i uze mu jednu žicu. Toga nije bio uopće svjestan, kao da nje i nema. Opet je prošao istim putem do upaljača, uz duh koji je ovo smislio, dotičući sve ključne točke, pregledavajući kompletnu rendgensku snimku, dok mu je orkestralna glazba ispunjavala sve ostalo.Priđe Hani i prereze žicu ispod njene lijeve pesti, prije nego što mu postavka izblijedi; šum kao da je nešto pregrizeno zubom. Vidio je zagasiti uzorak haljine na njezinu ramenu, uz vrat. Bomba je bila onesposobljena. Ispusti škare i položi ruku Hani na rame, u potrebi da takne nešto ljudsko. Hana je nešto govorila, ali on je nije mogao čuti; pružila je ruku i skinula mu slušalice s ušiju, pa ga preplavi tišina. Lahor i šuškanje. Shvati da škljo-caj rezanja žice uopće nije čuo, samo ga je osjetio, nagli prekid, lom sitne zečje koščice. Ne povuče šaku, nego klizne njome niz Haninu ruku pa joj iz šake izvuče petnaestak centimetara žice koju je jednako čvrsto stezala.Hana ga je upitno gledala, čekala da joj odgovori na ono što je maloprije rekla, ali je on nije bio čuo. Ona odmahne glavom i sjedne. Kip uze skupljati alat što je ležao oko njega i trpati ga u tor-bu. Hana je gledala gore, u stablo, a onda pukim slučajem spusti pogled i opazi kako se njemu ruke tresu, napete i ukočene kao u padavičara, kako diše duboko i brzo, a onda ga u tren oka to prođe. Bio se sav skvrčio.- Jesi li čuo što sam rekla?- Nisam. Što je bilo?- Mislila sam da ću poginuti. Htjela sam poginuti. I mislila sam, ako poginem, poginut ću s tobom. S nekim kao što si ti, mlad kao ja. Za godinu dana, koliko sam njih gledala kako mi umiru na oči!

Nisam se bojala. Zacijelo nisam samo sada bila hrabra. Pomislila sam: imamo ovu vilu, ovu travu,trebalo bi da legnemo zajedno, ti u mom zagrljaju, prije nego što poginemo. Htjela sam dotaknuti tu kost ispod tvog vrata, ključnu kost, nalik na malo tvrdo krilce pod tvojom kožom. Htjela sam na nju položiti prste. Oduvijek sam voljela kožu boje rijeka i stijenja, ili nalik na tamno oko pupavice, znaš koji je to cvijet? Jesi li ga vidio? Jako sam umorna, Kipe. Spava mi se. Hoću da spavam ispod ovog stabla, oko nasloniti na tvoju ključnu kost, samo želim sklopiti oči ne misleći na druge, želim naći stablo s dupljom, zavući se u nju i spavati. Kakva prisebnost! Da znaš koju ćeš žicu prerezati. Kako si znao? Ponavljao si: ne znam, ne znam, a znao si. Je li tako? Ne tresi se, moraš mi biti miran ležaj, pusti me da se sklupčam kao da si mi dragi djed koga mogu zagrliti. Volim riječ "sklupčati se", tako je troma, ne možeš je zbrziti...Usne joj bile na njegovoj košulji. Ležao je s njom na tlu nepomično kako je i morao, bistra oka, gledajući gore, u granu. Slušao je njezino duboko disanje. Kad joj je zagrlio rame, već je bila zaspala, ali mu je ruku uzela i stisnula uza se. Spustivši pogled, vidio je da ona još drži žicu, zacijelo ju je ponovo dohvatila.Na njoj je najživlje bilo disanje. Inače je bila tako lagana da je valjda pazila da ga ne pritisne svom težinom. Koliko li može ovako ležati a da se ne pomakne i ne posveti poslu? Bitno je biti nepomičan, poput onih kipova na koje se oslanjao u onim mjesecima kad su napredovali uz obalu, probijajući se u utvrđene gradove, sve jedan za drugim, te napokon između njih više nije bilo nikakve razlike, posvuda iste uske ulice što se pretvaraju u potoke krvi, pa je zbog toga sanjao kako će, izgubi li ravnotežu, skliznuti niz te padine na crvenoj tekućini i s litice se strmoglaviti u dolinu. Svake bi noći stupio u studen kakve osvojene crkve i našao kip koji će mu biti noćni stražar. Svoje povjerenje poklonio je samo toj kamenitoj rasi, priljubio bi se uz njih što je više mogao u tami, uz tužnog anđela kojem je bedro bilo savršeno bedro žene, kojeg su se obrisi i sjena

činili tako slatkim. Spustio bi glavu u krilo takvim bićima i prepuštao se snu.Odjednom Hana oteža na njemu. I disanje joj se dublje razvuče, nalik na glas violončela. Promatrao joj je usnulo lice. Još se srdio što je djevojka ostala s njim dok je on dezaktivirao bombu, kao da je time ona njega zadužila. Izazvala mu je u retrospekciji osjećaj odgovornosti za nju, iako mu u onom trenutku to nije padalo na um. Kao da bi mu to moglo koristiti pri izboru što će i kako će s minom!No, osjećao se kao da se nalazi u nečemu, možda u nekoj slici koju je negdje vidio protekle godine. Onaj spokojni par na livadi. Kolike je gledao kako spavaju bezbrižnim snom, uopće ne misleći na rad ni na opasnosti svijeta. Kraj njega, u Haninu disanju, mišje šuškanje; čelo joj se mršti u svađi, u snu pomalo bjesni. Skrene pogled nagore, u stablo i nebo s bijelim oblacima. Hanina šaka steže ga kao što se on držao za obalu rijeke Moro, pest zario u promočenu zemlju kako ne bi skliznuo natrag, u već pregaženu bujicu.Da je heroj s kakve slike, mogao bi zahtijevati zaslužen odmor. No, kako je i ona sama rekla, on je zagasitost stijene, zagasitost blatne, olujom nabujale rijeke. I nešto u njemu tjera ga da zazire čak i od takve bezazlene i naivne primjedbe. Uspješnim dezaktiviranjem bombe završavaju romani. Mudri sijedi ljudi očinske vanjštine rukuju se, primaju zahvale i hramljući odlaze, nakon što su ih iz samoće izmamili za tu posebnu prigodu. Ali on je profesionalac. I ostaje tuđinac, Sikh. Svoj jedini dodir s ljudskim bićem ima s tim neprijateljem koji je napravio bombu i otišao, granom zamećući za sobom svoje tragove.Zašto ne može zaspati? Što ga priječi da se okrene toj djevojci, da prestane misliti kako je sve f još upola osvijetljeno, kako tinja vatra? Na slici u njegovoj mašti polje oko njihova zagrljaja bilo bi 'f u plamenu. Jednom je dalekozorom pratio minera kako ulazi u miniranu kuću. Vidio ga je kako je u prolazu očešao kutiju žigica s

ruba stola i kako ga je odmah zatim svega omotala svjetlost, pola sekunde prije nego što će odjeknuti razorni prasak bombe. Evo čemu je sličan grom 1944. godine. Kako može vjerovati čak i ovoj gumilastici što djevojci steže ruku na rukavu haljine? Ili šuškanju njezina prisnog disanja, dubokom poput kamenja u rijeci?Probudila se kad joj je gusjenica prešla s ovratnika haljine na obraz; otvori oči i ugleda ga kako se zgurio nad njom. Ne dotičući joj kožu, skinuo joj je gusjenicu s lica i spustio je na travu. Hana opazi da je već spremio svoje stvari. Kip se udalji i sjede, nasloni se na stablo, pa je gleda kako se lijeno izvrće na leđa i proteže, razvlačeći taj trenutak što više može. Mora da je popodne, sudeći prema položaju sunca. Hana zabaci glavu i pogleda ga.- Trebao si ostati u mom zagrljaju!- I jesam. Sve dok se nisi odmaknula.- Koliko si me dugo držao?- Dok se nisi odmaknula. Dok nisi osjetila potrebu da se pomakneš.I nitko me nije iskoristio, a? Samo se šalim doda vidjevši kako se on crveni. . Bi H natrag kući? - Bih, gladna sam.Omamljena suncem, umornih nogu, jedva se držala na nogama. I dalje nije znala koliko su dugo ostali ondje. Nije mogla zaboraviti dubinu sna, lakoću potonuća.

Kad je Caravaggio iznio gramofon što ga je negdje našao, u sobi engleskog pacijenta prirediše zabavu. - Poslužit će mi da te naučim plesati, Hana. Ne ono što zna taj tvoj mladi prijatelj. Gledao sam neke plesove i okrenuo im leđa. Ali ova skladba Koliko dugo ovo traje, to je jedna od najljepših pjesama jer je uvodna melodija čistija od same pjesme. To su priznali samo veliki džezisti. No, zabavu možemo održati na terasi, pa bismo tako mogli pozvati i psa, ili možemo upasti kod Engleza i održati je gore u njegovoj spavaonici. Tvoj mladi prijatelj koji ne pije uspio je jučer u San Domeniku naći nekoliko boca vina. Nemamo samo glazbu. Daj mi

ruku. Ne. Najprije ćemo kredom obilježiti pod i vježbati. Tri glavna koraka - jedan-dva-tri - sad mi daj ruku. Gdje si bila danas?- On je demontirao neku veliku bombu, kompliciranu. Neka ti sam to ispriča.Miner slegne ramenima, ne baš skromno nego kao da je riječ o nečemu što je teško objasniti. Noć brzo pade, noć pokri dolinu i zatim brda, a oni još jednom ostadoše uz svjetiljke.Gei5hwina "How Long Has This Been

Gegali su se zajedno hodnikom prema spavaćoj sobi engleskog pacijenta, a Caravaggio je nosio gramofon držeći ga jednom rukom za ručku sa zvuč-nicom.- Sad, prije nego što počnete sa svojim storijama - reče nepokretnoj spodobi na krevetu - počastit ću vas Mojom romansom,- Koju je 1935. napisao gospodin Lorenz Hart, mislim - progunđa Englez. Kip je sjedio kod prozora, a Hana reče da bi zaplesala s minerom.- Nećeš dok te ne naučim, crviću moj. Čudno je pogledala Caravaggia; tako je nju otaczvao od milja. Caravaggio je privuče u svoj široki zagrljaj, ponovi "crviću moj", i otpoče pouku plesa. Hana je bila u čistoj ali neizglačanoj haljini. Pri svakom okretu vidjela bi kako miner prati melodiju, pjevušeći je za se. Da su imali električne struje, mogli bi imati radio, pa bi mogli i slušati vijesti o ratu. No, imali su samo Kipov kristalni detektor koji je on pristojno ostavio u svom šatoru. Engleski je pacijent govorio o nesretnom životu Lorenza Harta. Tvrdio je kako su neke od njegovih najboljih tekstova za Manhattan promijenili pa je zapjevao:U Brigtonu, dušo, mi ćemo plivati, i ribe plašiti. AV će one ipak, na tanki kostim ti, slasno se ceriti.- Izvrsni stihovi, ima i erotike, ali bi se reklo da je Richard Rogers tražio više ozbiljnosti.- Moraš pogoditi moje pokrete, kužiš?

- Zašto ne bi ti pogađao moje?- I hoću, kad budeš znala što treba. Zasad samo ja znam.- Evo da i Kip zna.- Možda i zna, ali neće to raditi.- Ja bih malo vina - reče engleski pacijent, a miner uze čašu s vodom, izli tekućinu kroz prozor i natoči vino Englezu.- Ovo mi je prvo što pijem u godinu dana. Razlegne se neka potmula buka i miner se brzookrene i zagleda kroz prozor. Ostali se ukočiše. Mogla je biti i mina. Miner se opet okrene ostalima i reče:- U redu je, nije bila mina. Čini mi se da je to odjeknulo odnekud s očišćenog područja.- Okreni ploču, Kipe! Sad ću vam predstaviti Koliko dugo ovo traje? djelo... - Prepustio je riječ engleskom pacijentu, koji se, punih usta vina, našao u stisci pa se nacerio i zamahao glavom.- Ovaj će me alkohol vjerojatno dotući.- Ništa vas neće dotući, prijatelju. Vi ste čisti ugljen.- Caravaggio!- George i Ira Gershvvin. Poslušajte. Caravaggio i Hana klizili su uz onu sjetu saksofonsku. Imao je pravo. Fraziranje je bilo tako sporo, tako razvučeno, te se Hani činilo da glazbenik i ne želi napustiti mali salon uvoda i ući u pjesmu, nešto ga vuče da ostane ondje gdje priča još nije počela, kao da je zaljubljen u neku djevu u prologu. Englez promrmlja kako se uvodi u takve pjesme zovu "refreni".Hana je naslonila obraz na mišićje Caravaggiova ramena. Osjećala je kroz čistu haljinu one grozne šape na svojim leđima, a kretali su se u tijesnom prostoru između kreveta i zida, između kreveta i vrata, između kreveta i prozorske niše u kojoj je sjedio Kip. Od vremena do vremena ona bi mu pri okretaju spazila lice. Bio je podigao koljena i na njih naslonio ruke. Ili je gledao kroz prozor u tamu.

- Znade li tko od vas ples koji se zove "Bos-porski zagrljaj"? - upita ih Englez.- Ništa tome slično.Kip je gledao kako velike sjene klize po stropu, preko oslikana zida. Jedva ustane i priđe engleskom pacijentu da mu natoči praznu čašu, pa mu nazdravi kucnuvši bocom o rub čaše. U sobu je prodirao zapadnjak, i Kip se okrene naglo, ljutilo. Osjetio je slab miris kordita, tek sitan dašak u zraku, pa se izvuče iz sobe, pokazujući da je umoran i ostavljajući Hanu u Caravaggiovu zagrljaju.Ne paleći svjetla potrči mračnim hodnikom. Zgrabi torbu, izjuri van i zagrabi niza trideset i šest stepenica kraj kapele do ceste, sve u jednom dahu, brišući iz svoga tijela svaku pomisao na umor.Je li to bio miner ili civil? Miris cvijeća i trave duž zida ceste, počinje ga probadati u slabinama. Slučaj ili pogrešan potez? Mineri su se uglavnom držali svoga kruga. Sto se naravi tiče, bili su čudna skupina; kao oni koji rade s draguljima ili kamenjem, imali su neku organski svojstvenu tvrdoću i bistrinu; njihove su odluke plašile čak i ljude od zanata. Kip je to svojstvo prepoznao u brusača dra-gog kamenja, nikad u sebe, ali je znao da ga drugi vide. Mineri se ne bi nikad međusobno zbližili. Kad su razgovarali, samo su prenosili obavijesti, o novini uređajiima, o sistemima neprijateljskim. Kip bi ušao u gradsku vijećnicu, gdje su bili smješteni, oči bi mu obuhvatile tri lica i bio bi svjestan da četvrtoga nema. IH bi njih bilo četiri, a negdje na nekom polju ležalo bi tijelo kakva starca ili djevojke.Kad je stupio u vojsku, naučio je grafičke prikaze °rganizacije, nacrte koji su bivali sve složeniji, poput velikih uzlova ili glazbenih partitura. Otkrio je daima moć trodimenzionalnog viđenja, oko lišća koji gleda kakav predmet ili list obavijesti i u duhu ih presvrsta, otkrije sve šuplje note. Bio je po naravi oprezan, ali i sposoban zamisliti najpogubnije varke, mogućnosti nesreće u nekoj prostoriji - šljivu na stolu, dijete

što priđe i proguta otrovanu košticu, čovjeka što ulazi u mračnu sobu, na putu da se pridruži ženi u krevetu, pa se očeše o petrolejsku svjetiljku mičući je s njena nosača. Svaka je soba bila puna takve koreografije. Lukavo je oko moglo otkriti zakopanu žicu, od pogleda skriven uzao. Ogorčavali su ga krimići jer bi prelako otkrio krivca. Najugodnije mu je bilo s ljudima koji raspolažu ludilom apstrakcije svojstvenim samoucima, poput nje-gova mentora, lorda Suffolka, poput engleskog pacijenta.Uza sve to, nije imao povjerenja u knjige. Gledajući ga zadnjih dana kako sjedi uz engleskog pacijenta, Hani se ta slika činila obratnom verzijom Kima. Ovaj put, mladi je učenik Indijac, a mudri je starac učitelj Englez. Ali je noću Hana ostajala uz starca, pomagala mu prijeći planine do svete rijeke. Čak su i zajedno čitali tu knjigu, Hana usporenim glasom kad bi od vjetra splasnuo plamičak svijeće kraj nje pa bi na tren stranica potamnjela.

Čučao je u kutu akustične čekaonice, daleka mu bila svaka druga misao; ruke prekrižio u krilu, zjenice stisnuo, nisu mu veće od glavice pribadače. Osjećao je da će za minutu - za pola sekunde -doći do rješenja strahovite zagonetke...Smatrala je da su se na neki način, za onih dugih noći čitanja i slušanja, pripremili za tog mladog vojnika, za odrasla dječaka koji će im se pridružiti. Ali je dječak iz priče bila Hana. A ako je Kip bio itko, onda je bio pukovnik Creighton.Knjiga, dijagram uzlova, detonator, soba sa njih četvoro u napuštenoj vili osvijetljenoj samo svijećom i povremeno blijeskom munje, a onda eventualnim blijeskom eksplozije. Brda i brežuljci i Firenca, slijepi bez električne struje. Svjetlost svijeće ima domet manji od pedeset metara. Dalje od toga, nema nikakva znaka od vanjskog svijeta. Onim večernjim kratkotrajnim plesom u sobi engleskog pacijenta svaki je od njih proslavio vlastite jednostavne dogodovštine - Hana svoje spavanje, Caravaggio što je "našao" gramofon, a Kip teško razminiranje, iako ga je dotle već bio gotovo

zaboravio. Bio je tip koji se u proslavama i pobjedama osjeća neugodno.Samo pedesetak metara dalje, u svijetu nije bilo znaka o njima, ni glasa ni slike od njih u oku doline, dok su sjene Hane i Caravaggia klizile preko zidova, Kip se udobno zavlačio u prozorsku nišu, a engleski pacijent srkao vino i osjećao kako mu žar struji nekorištenim tijelom, pa se brzo opio i iz glasa mu izbio siktaj pustinjske lisice, izbio lepet krila engleskog šumskog drozda, za kojeg reče da se može naći samo u Essexu, jer da uživa biti gdje ima lavande i pelina. Sprženu je čovjeku sva želja bila u mozgu, mislio je za se miner, sjedeći u kamenoj niši. A onda je naglo okrenuo glavu, svjestan svega, čim je čuo zvuk, siguran u nj. Pogledao je ostale i prvi put u životu slagao:- U redu je, nije bila mina. Čini mi se da je to odjeknulo odnekud s očišćenog područja - spreman počekati da do njega dopre vonj kordita.Sada, satima kasnije, Kip opet sjedi u prozorskoj niši. Da može prekoračiti tih sedam metara kroz Englezovu sobu i nju dotaknuti, vratio bi mu se zdrav razum. U sobi je vrlo malo svjetla, samo od svijeće na stoliću za kojim ona sjedi, večeras bez čitanja; Kip pomisli da se možda malčice opila.Kad se vratio s mjesta eksplozije mine, našao je Caravaggia gdje spava na sofi u knjižnici, a pas mu u naručju. Kako je zastao kod vrata, pas ga je pogledao i tek se malo pomaknuo, kao da mora, kao da time daje na znanje da je budan i čuva kuću. Tihim rezanjem nadjačao je Caravaggiovo hrkanje.Kip skine gležnjerice, spoji ih žnirancima, prebaci ih preko ramena i pođe na kat. Počelo je kišiti, pa mu je bila potrebna cerada za šator. Iz hodnika je vidio da u sobi engleskog pacijenta još gori svjetlo.Hana je sjedila u naslonjaču, s laktom na noćnom ormariću gdje se od gotovo dogorjele svijeće širio krug svjetlosti, glavu je zabacila. Spusti gležnjerice na pod i tiho uđe u sobu u kojoj je prije tri sata bila zabava. Osjetio je miris alkohola u zraku. Kad je ušao, ona

podiže prst na usne i pokaza na engleskog pacijenta. Kipov tihi korak on neće čuti. Miner opet sjede u prozorsku nišu. Da može proći kroz sobu i nju dotaknuti, bio bi opet normalan. Ali između njih leži podmukao i zamršen put. Cijeli jedan golem svijet. A Englez se budi na svaki šum, slušni aparat uključi na punu snagu kad bi htio spavati, da bude što bezbrižniji. Djevojka baci hitar pogled oko sebe pa ga zaustavi na Kipu u pravokutniku prozora.Bio je našao mjesto smrti i ono što je ondje ostalo, pa pokopaše Hardvja, njegova zamjenika. Nakon toga je stalno mislio na djevojku, na to popodne, odjednom zgrožen zbog nje, ljut na nju što se onako izložila opasnosti. Kako se nehajno poigrala svojim životom! Hana je zurila. Posljednja poruka bila joj je onaj prst na usnama. Kip nakrivi glavu i protrlja obraz o gajtan na ramenu.Vratio se pješice kroz mjesto dok je kiša padala po stablima okresanih krošnji na mjesnom trgu, stablima što ih nitko nije njegovao još od početka rata, i prošao kraj čudna spomenika gdje se dva muškarca na konjima rukuju. Sad je tu, treperavi plamen svijeće mijenja djevojci crte lica tako da ne može pogoditi što li misli. Razumnost, tuga, ili radoznalost?Da ju je zatekao kako čita, ili se saginje nad Engleza, klimnuo bi joj glavom i vjerojatno otišao, ali sad gleda Hanu kao mlado i samotno biće. Večeras, dok je zurio u mjesto eksplozije mine, uhvatio ga je strah zbog nje što je bila s njim prilikom popodnevnog dezaktiviranja. Mora to odstraniti, inače će ona biti s njim svaki put kad priđe nekom upaljaču. Bit će bremenit njome. Kad radi, pun je bistrine i glazbe, ljudskog svijeta nema. A sad je ona u njemu, ili na njegovu ramenu, kako je jednom vidio jednog časnika da iznosi živu kozu iz tunela koji su htjeli poplaviti.Ne.To nije istina. On želi Hanino rame, želi ga pokriti svojim dlanom kako je to učinio dok je ona spavala na suncu a on ondje ležao kao da je nekome na puščanom nišanu, uz nju bespomoćan. U zamišljenom slikarevu krajoliku. Ne želi on okrepu, nego želi

njome djevojku okružiti, izvesti je iz ove sobe. U vlastite slabosti nije htio vjerovati, a u njoj nije našao nikakve slabosti protiv koje bi se morao pripremiti. Takvu mogućnost ni jedno od njih nije bilo voljno otkriti onome drugome. Hana je nepomično sjedila. Pogleda ga, plamičak zatreperi i izmijeni joj pogled. A on nije znao da je za nju samo sil-hueta, njegovo vitko tijelo i koža pripadaju tami.Prije se razbjesnjela kad ga je vidjela gdje napušta prozorsku nišu. Znala je da ih on kao djecu štiti od mine. Priljubila se jače uz Caravaggia. To je bila uvreda. Nabujalo večernje veselje nije joj dopustilo da noćas čita pošto je Caravaggio otišao na spavanje, zastavši da počeprka po njezinu sanitetskom ormariću, a engleski je pacijent zagrebao po zraku koščatim prstom i poljubio je u obraz kad se nagnula nada nj.Pogasila je svijeće, gorio je samo krnjadak na noćnom ormariću i ondje je sjela, sučelice Englezovu tijelu, sada nijemom nakon onih ludih, pijanih besjeda. "Jednom konj bit ću, jednom lovački pas. Svinja, bezglavi medvjed, jednom vatra." Čula je kako kraj nje vosak kapa u metalnu pliticu. Miner je bio otišao kroz gradić do neke točke na brežuljku gdje je odjeknula eksplozija, a njegova nepotrebna šutnja još ju je ljutila.Nije mogla čitati. Sjedila je u sobi, uza svog čovjeka što vječno umire, boljela ju je trtica kojom je slučajno udarila o zid dok je plesala s Caravag-giom.Ako on sad krene prema njoj, ona će ga pogledom otjerati, vratit će mu šutnju šutnjom. Neka pogađa, neka prvi iskorači! I prije su joj vojnici pristupali.Ali gle što on radi. Na pola puta u sobi, gurne šaku do zapešća u torbu koja mu jednako visi o ramenu. Korak mu je tih. Okreće se i zastaje kraj kreveta. U trenu kad je engleski pacijent izdahnuo zrak, reže mu žicu slušnog aparata škarama, koje zatim vraća u torbu. Okreće se njoj i ceri se.- Uključit ću ga opet ujutro.Lijevu šaku spušta joj na rame.

David Caravaggio, za tebe, bogme, apsurdno ime...

- Ali bar imam neko ime.- Da.Caravaggio sjedi u Haninu naslonjaču. Popodnevno sunce obasjava cijelu sobu, otkriva zrnca prašine u zraku. Crno, suho lice kukasta nosa daje Englezu izgled nepomična sokola umotana u zavoje. Sokolov lijes, pomisli Caravaggio.Englez se okreće njemu.- Ima jedna Caravaggiova slika iz njegova kasnog razdoblja, David s Golijatovom glavom. Mladi ratnik ispružio je ruku i u šaci drži Golijatovu glavu, oronulu i staru. No, nije zbog toga ta slika potresna. Naime, pretpostavlja se da je na toj slici Davidovo lice portret mladoga Caravaggia, a Golijatova glava Caravaggiov portret čovjeka u godinama, kakav je izgledao kad je naslikao tu sliku. Mladost sudi o starosti na kraju svoje ispružene ruke. Prosudba o vlastitoj smrtnosti. Kad ga gledam dolje, podno kre-veta, Kip mi se čini da je moj David.Caravaggio sjedi nijemo, misli mu se gube u lebdećoj prašini. Rat mu je poremetio ravnotežu i on se ne može, takav kakav jest, vratiti u neki drugi svijet, s tim lažnim udovima koja mu morfij obećava. Čovjek je srednje dobi koji se nikad nije navikao na obitelj. U cijelom životu izbjegavao je svaku trajnu prisnost. Do ovoga rata bio je bolji ljubavnik nego muž. Bio je čovjek koji izmiče, kao što ljubavnik ostavlja za sobom rastrojstvo, kao što lopov napušta orobljenu kuću.Gleda čovjeka u krevetu. Valja mu doznati tko je taj Englez iz pustinje, valja mu to otkriti zbog Hane. Ili možda izmisliti neku kožu za njega, onako kako se taninom štiti živo meso opečena čovjeka. U početku rata, dok je radio u Kairu, učili su ga da izmišlja dvostruke agente ili fantome kojima će udahnuti život. Bio je zadužen za jednog izmišljenog agenta što se zvao "Sirac", pa je tjedne provodio smišljajući ruho činjenica, dajući mu karakterne

osobine - kao lakomost i slabost prema piću kad će neprijatelju javljati lažne glasine. Upravo kao što su neki u Kairu, za koje je radio, izmišljali čitave čete u pustinji. Proživio je razdoblje rata kad je sve što se nudilo onima oko njega bila laž. Osjećao se kao čovjek koji u mračnoj sobi oponaša zov ptice.Ali ovdje svlače kožu. Ništa oni ne mogu oponašati nego samo biti ono što jesu. Nema druge obrane nego kod drugih potražiti istinu.Svjetlana skida Kima s police u knjižnici, naslanja se na glasovir i piše na unutrašnjem podstavnom listu među posljednjim stranicama.Tvrdi da je top - onaj Zam-Zammah - i danas ondje, pred muzejem u Lahoreu. Bila su dva topa, izlivena iz metalnih šalica i zdjela uzetih iz svakog hinduskog doma u gradu - kao džizja, ili porez. Sve su to rastalili pa su proizveli topove. Služili su u mnogim borbama protiv Sikha u osamnaestom i devetnaestom stoljeću. Drugi je top propao u jednoj bitki pri prijelazu rijeke Chenab...Sklapa knjigu, penje se na stolicu i skriva Kima na visoku, nevidljivu policu.Ulazi u oslikanu spavaonicu s novom knjigom i najavljuje naslov.- Zasad neću nikakvu knjigu, Hana.Hana ga gleda. Čak i ovakav, misli, ima lijepe oči. Sve se ondje zbiva, u tom sivom pogledu iz tmice. Ima osjećaj kao da su na nju načas zirnuli brojni pogledi, a onda skrenuli, poput zrake svje-tionika.- Neću više knjiga. Samo mi dajte Herodota. Daje mu u ruke debelu, umazanu knjigu.135- Vidio sam neka izdanja Povijesti s reljefom autorova portreta na koricama. S kipa nađenog u jednom francuskom muzeju. Ali Herodota nikad ne zamišljam takva. Vidim ga više kao jednog od onih ispijenih pustinjskih ljudi što putuju od oaze do oaze, razmjenjujući mitove kao da mijenjaju sjemenje, gutaju sve bez i najmanje sumnje, sastavljaju fatamorgane. "Ova povijest koju sam napisao", kaže Herodot, "od početka traži dopunu glavnom

argumentu." A u njemu nalaziš samo slijepe ulice tijekom povijesti - kako ljudi u ime nacije jedan drugoga iznevjeravaju, kako se ljudi zaljubljuju... Koliko vam je godina, rekoste?- Dvadeset.- Ja sam bio mnogo stariji kad sam se zaljubio. Hana malo posuti, pa pita:- A tko je bila ona?Ali su njegove oči već daleko od nje.Pticama su draža stabla sa suhim granama - reče Caravaggio. - To im omogućuje potpun vidik s mjesta gdje čuče. I mogu odletjeti na bilo koju stranu.- Ako misliš na mene - reče Hana - ja nisam ptica. Prava je ptica onaj čovjek gore.Kip pokuša nju zamisliti kao pticu.- Reci, je li moguće voljeti nekoga tko nije tako pametan kao ti? - Caravaggio je u ratobornoj navali morfija tražio povod za prepirku. - To je nešto što me najviše zanima u mom seksualnom životu - koji je kasno počeo, kako moram obavijestiti ovo birano društvo. Isto sam tako seksualni užitak razgovora osjetio tek nakon ženidbe. Nikad mi nije palo na um da riječ može biti erotična. Ima trenutaka kad mi je zbilja draže pričati nego jebati. Frazirati. Sijaset ovoga, pa sijaset onoga, pa opet sijaset ovoga. Nevolja je s riječima u tome što ga pripovijedanjem zbilja možeš sam sebi zatjerati. Dok ga jebanjem nikako ne možeš sam sebi zatjerati.- Muške budalaštine! - progunđa Hana.- Pa, to se meni nije dogodilo - nastavi Caravaggio. - Možda tebi jest, Kipe, kad si se s brda spustio u Bombaj, kad si došao u Englesku na vojnu obuku. Pitam se je li ga itko jebanjem sam sebi zatjerao. Koliko ti je godina, Kipe?- Dvadeset šest.- Stariji je od mene.- Stariji si od Hane. Bi li se mogao zaljubiti u nju da nije pametnija od tebe? To jest, možda i nije pametnija od tebe? No, da bi se

zaljubio u nju, nije li ti važno misliti da je pametnija od tebe? Razmisli. Možda je ona očarana Englezom jer zna više od nje? Kad s tim čovjekom razgovaraš, teško ti je snaći se. Čak ne znaš ni je li Englez. Vjerojatno nije. Vidiš, mislim da je lakše zaljubiti se u njega nego u tebe. Zašto je tako? Jer želimo znati što je što, kamo što spada. Brbljavci zavode, riječi nas uvaljuju u nepriliku. A mi se u prvom redu želimo razvijati i mijenjati. Vrli novi svijet.- Ne slažem se s tim - reče Hana.- Ni ja. Da ti kažem za ljude moje dobi. Najgore je to što drugi pretpostavljaju da si se već dosad karakterno formirao. Sa zrelom dobi nevolja je što ljudi misle da si potpuno formiran. Vidi.Tu Caravaggio podiže ruke okrećući ih prema Hani i Kipu. Ona ustane, zađe mu za leđa i zagrli

ga-- Ne radi to, Davide, razumiješ? Nježno uze njegove šake u svoje.- Gore već imamo jednog ludog brbljavca.- Pogledaj nas: sjedimo tu kao truli bogataši u svojim trulim vilama na trulim brežuljcima kad je u gradu najgora pripeka. Devet je sati ujutro - stari momak gore spava. Hana je opsjednuta njime. Ja sam opsjednut Haninim duševnim zdravljem, opsjednut sam svojom "ravnotežom", a Kip će jednog dana vjerojatno odletjeti u zrak. Zašto? Za koje babe zdravlje? Njemu je dvadeset šest godina. Bri-tanska vojska uči ga nekim vještinama, Amerikanci ga opet uče nekim drugim vještinama, ekipi minera drže predavanja, daju im odličja i šalju ih u trula brda. Sinak, kako bi rekao Velšanin, tebe izrabljuju!Ne ostajem ovdje još dugo. Hoću da te odvedem kući. Brišimo iz Dodge Cityja.- Prestani, Davide. On će preživjeti.- Miner što je neku večer poginuo, kako se ono zvao?Kip šuti.- Kako se zvao?

- Sam Hardy. - Kip ode do prozora i zagleda se van, napuštajući njihov razgovor.- Problem je sa svima nama u tome što smo tamo gdje ne bismo smjeli biti. Zašto smo u Africi, u Italiji? Zašto Kip dezaktivira bombe po voćnjacima, za ime Božje? Što mu treba da se bori u engleskim ratovima? Seljak na zapadnom bojištu ne može obrezati stablo a da ne upropasti pilu. Zašto? Jer je nadjeveno šrapnelima još od prošloga rata. Čak su i stabla krcata bolestima koje smo mi ovamo donijeli. Vojske te indoktriniraju i ostavljaju ovdje, a one odjebu nekamo drugamo da izazivaju smutnju, hokus-pokus-preparatus. Morali bismo otići svi zajedno.- Ne možemo ostaviti Engleza.- Englez je već prije više mjeseci otišao, Hana, on je s Beduinima, ili u nekom engleskom vrtu sa svojim plamenkom i sranjem. Vjerojatno se ne sjeća ni žene oko koje se mota hoteći govoriti o njoj. On ne zna ni gdje se nalazi, da ga jebeš! Ti misliš da se ljutim na tebe, a? Zato što si se zaljubila. Je li? Ljubomorni stric! A ja sam u strahu za tebe. Hoću da ubijem Engleza, jer ćeš se tako spasiti, izvući se odavle. A počeo mi se sviđati. Napusti svoj položaj. Kako te Kip može voljeti ako nisi toliko pametna da ga spriječiš da i dalje stavlja život na kocku?- Zato. Zato što on vjeruje u civilizirani svijet. On je civiliziran čovjek.- Prva greška. Ispravan bi korak bio da se ukrcate u vlak i odete nekamo praviti djecu. Da pitamo Engleza, pticu, što on misli? Ma zašto nisi pametniji? Samo si bogataši ne mogu priuštiti da budu pametni. Oni su kompromitirani. Odavno su okovani privilegijima. Moraju braniti svoje vlasništvo. Nema gorih podlaca od bogataša. Vjeruj mi. Ali moraju j se držati propisa svoga usranog civiliziranog svijeta.! Oni objavljuju ratove, oni imaju čast, a ne mogul otići. Ali vas dvoje. Nas troje. Mi smo slobodni.] Koliko minera pogiba? Zašto ti još nisi mrtav? Bu-j di neodgovoran. Sreća te neće stalno pratiti.

Hana je u šalicu lijevala mlijeko. Kad je tol obavila, nagnula je kljun vrča iznad Kipove šakef pa je nastavila lijevati mlijeko po njegovoj ruci sve] do ramena, i tu je stala. On se ne odmakne.Napadno su od vile dvije duge uske vrtne terase. Terasa u pravom smislu riječi, i, na višoj razini, sumorniji vrt gdje su kamene stepenice i betonski kipovi gotovo nestali pod zelenom plijesni od kiša. Tu je miner podigao sebi šator. Kiša pada i izmaglica se diže iz doline, a ona druga kiša, ona s grana čempresa i jela, pada na taj poluočišćeni džep na padini brežuljka.Samo se lomačama može sušiti gornji vrt, koji je stalno promočen i osojan. U kasno popodne, pred sam sumrak, ovamo dovlače otpatke planki, bombardiranjem polomljene krovne rožnike, skršeno granje, korov što ga Hana čupa za popodnevnih sati, pokošenu travu i koprivu, pa sve to pale. Od vatre se vlaga isparava, a dim s mirisom biljki širi se među grmlje, diže među drveće, pa se razilazi na terasi ispred kuće. Doseže do prozora engleskog pacijenta, koji povremeno čuje glasove, tu i tamo praćene smijehom, iz zadimljenog vrta. Pogađa što se pali prema mirisu koji osjeća. Misli - ružmarin, mlječika, pelin, još nešto, bezmirisno, možda ljubica pasja, ili divlji suncokret što voli malo kiselkasto tlo ovog brežuljka.Engleski pacijent preporučuje Hani što će uzgajati.- Recite svom prijatelju Talijanu neka vam nađe sjemenje, čini mi se sposobnim za takve stvari. Treba vam šljivino lišće. I karanfili, rumenika i pušina; ako vašem latinskom prijatelju treba latinsko ime, ono glasi Silene virginica. Dobar je i čubar. Ako želite zebe, nabavite lijesku i divlju trešnju.Hana sve zapisuje. Zatim odlaže penkalu u ladicu stolića gdje drži knjigu koju čita Englezu, dvije J svijeće i žigice. U toj sobi nema nikakvih medikamenata. Njih krije u drugim prostorijama. Ne želi da Caravaggio ovdje prekapa i smeta Englezu. List s nazivima biljaka trpa u džep haljine, dat će ga Caravaggiu. Sad kad je fizička

privlačnost podigla glavu, neugodno se osjeća u društvu trojice muškaraca.Ako je to fizička privlačnost. Ako sve to znači da voli Kipa. Voli položiti lice na njegovu nadlakticu i rame, tu tamnosmeđu rijeku, pa se probuditi u tome, uz otkucaj neke nevidljive vene u njegovu tijelu kraj nje. Vene, koju bi morala naći i u nju uštrcati fiziološku otopinu kad bi on umirao.U dva ili tri po ponoći, pošto napusti Engleza, prolazi kroz vrt prema minerovu fenjeru što visi o ruci svetog Kristofora. Između nje i fenjera mrkli je mrak, ali ona zna svaki grm i grmičak na putu, mjesto gdje je lomača gorjela, kraj kojeg prolazi, i sad se rumeni i tinja, gasi se. Katkad zaklanja rukom stakleni cilindar, puhne i ugasi fenjer, a katkad ga pušta da gori, prigiba se i ispod njega ulazi kroz otvoreno krilo u šator, da spuzne do njegova tijela, do one željene ruke, jezik joj je tu umjesto vate, zub umjesto igle, usta umjesto maske s koje kaplje kodein što će ga uspavati, od kojeg će mu besmrtni mozak usporiti kucanje i utonuti u san. Savija rumenu haljinu i polaže je preko tenisica. Zna da, što se njega tiče, svijet oko njih pokreće samo nekoliko osnovnih pravila. Zamijeniš TNT parom, isušiš, pa - zna da je to njemu u glavi dok ona kraj njega spava čedno kao sestra.Okružuju ih šator i crna šuma.Jedva su na korak dalje od utjehe koju je pružala drugima u provizornim bolnicama u Ortoni i Monterchiju. Njezino tijelo za posljednje grijanje, šapat za utjehu, igla za san. Ali minerovo tijelo ne pušta u se ništa što dolazi iz nekog drugog svijeta. Zaljubljen momak koji neće da jede hranu koju ona sprema, koji ne treba i ne želi drogu iz igle kojom ga može ubosti u ruku, kako to radi Caravaggio, niti one masti pustinjske invencije za kojima Englez žudi, masti i pelud da bi se oporavio, kako su mu to Beduini radili. Samo radi okrepe sna.Ima tu ukrasa koje je postavio oko sebe. Neko lišće koje mu je ona dala, krnjadak svijeće, a u šatoru drži kristalni detektor i torbu

punu alata svoga zanata. Iz borbi je izišao s mirom koji, iako lažan, njemu znači red. I dalje je budan dok mušicom puščanog nišana prati lebdenje sokola nad dolinom, dok rastavljajući kakvu bombu ni trena ne skida pogleda s onoga što traži, nego privlači sebi termosicu, odvrće joj poklopac i pije a da i ne pogleda metalnu šalicu.Mi smo mu ostali samo sporedni, misli Hana, njemu su oči uvijek samo na onome što je opasno, uho mu naćuljeno na sve što preko kratkog vala čuje da se događa u Helsinkiju ili Berlinu. Čak i kad je nježan ljubavnik, a ona ga lijevom rukom drži iznad kare, gdje mu se mišići podlaktice napiju, ona se u onom izgubljenom pogledu osjećaKara, metalna narukvica, jedan od pet simbola Sikha.nevidljiva sve dok on ne zastenje u trenu kad mu glava klone na njezin vrat. Sve što nije opasno, sporedno je. Ona ga je naučila da se oglasi, zaželjela je to od njega, pa ako je nakon završetka borbi uopće opušten, onda je samo tada, kao da je konačno voljan odati gdje se nalazi u tami, pokazati svoj užitak nekim ljudskim glasom.Koliko je ona zaljubljena u njega, ili on u nju, ne znamo. Ili koliko je to igra tajni. Sto im je uzajamna intimnost veća, to im je za dana međusobna udaljenost veća. Ona voli razmak koji joj on prepušta, prostor koji on smatra njihovim osobnim pravom. To svakom od njih daje neku osobnu energiju, neku šifru obostrana držanja kad on bez riječi prolazi ispod njezina prozora, da pješice prijeđe onih osamsto metara do mjesta gdje će se naći s ostalim minerima. Kad joj dodaje tanjur ili jelo. Kad ona postavlja list na njegovo smeđe za-pešće. Ili kad rade s Caravaggiom, zajednički betoniraju ruševni zid. Miner pjeva svoje zapadnjačke šlagere u kojima Caravaggio uživa, ali se pravi da ih ne voli."Pennsylvania six-five-oh-oh-oh" , dašće mladi vojnik.Upoznala je sve nijanse njegove tamne boje. Boju podlaktice naspram boje vrata. Boju dlanova, obraza, kože ispod turbana. Zagasitost prstiju što odvajaju crvene od crnih žica, ili naspram

kruha kojim će obrisati bakreni tanjur kojim se i dalje služi. Zatim ustaje. Njima se njegova samostalnost čini nepristojnom, a on je nedvojbeno smatra prekomjernom pristojnošću.Njoj su najdraže boje njegova mokrog vrata kad se pere. I njegova prsa, uznojena, koje njezini prsti stežu kad je on na njoj, i tamne, tvrde mišice u mraku njegova šatora, ili jednom u njezinoj sobi kad se rasvjeta iz uvale grada, s konačno ukinutim zamračenjem, digla do njih poput sumračja i osvijetlila boju njegova tijela.Poslije će ona shvatiti kako on ne dopušta sebi da bude njoj obvezan, ili ona njemu. Izbuljit će ona oči na tu riječ u jednom romanu, uzet će je iz knjige i odnijeti je do rječnika. Obvezan: onaj što je pod nekom obvezom. A on, to ona zna, nikad to nije dopustio. Ako ona prelazi tih dvjesta metara vrta do njega, to je zato što ona to hoće, a mogla bi njega zateći da spava, ne zbog nedostatka ljubavi nego iz potrebe, kako bi sutradan mogao bistra uma pristupiti nekom podmuklom predmetu.Kip nju smatra izuzetnom. Budi se i gleda je na škropcu svjetla iz lampe. Najdraže su mu inteligentne crte njezina lica. Ili mu je uvečer drag njezin glas kad se prepire s Caravaggiom oko neke gluposti. I način kako se zavuče uz njegovo tijelo kao svetica.Razgovaraju, njegov pomalo jednoličan glas u mirisu jedrenine njihova šatora koji je bio njegov tijekom cijele kampanje u Italiji, što ga on doseže i pipa tankim prstima, kao da i to pripada njegovu tijelu, krilo kaki boje što ga noću širi preko sebe. To je njegov svijet. Za tih noći ona se osjeća daleko od Kanade. On je pita zašto ne može zaspati, a ona leži razdražena njegovom samodostatnošću, njegovom sposobnošću da se tako lako odvoji od svijeta. Ona želi limeni krov za kišu, dva jablana da joj drhte pred prozorom, šum što je uljuljava u san - uspavana stabla i uspavane krovove s kojima je odrasla u istočnom kraju Toronta, i zatim dvije godine s Patrickom i Clarom, najprije na rijeci Sko-otamatta a onda u zaljevu Georgian. Uspavano stablo nije tu našla čak ni u gustišu vrta.- Poljubi me. Tvoja usta zapravo najčednije volim. Tvoje zube.

A poslije, kad je njemu glava klonula na stranu, prema propuhu s otvora šatora, šapnula je glasno, što je čula samo ona:- Možda bismo morali pitati Caravaggia? Otac mi je jednom rekao da je Caravaggio čovjek koji je stalno obuzet ljubavlju. Ne samo zaljubljen, nego se stalno utapa u ljubavi. Stalno je kao muha bez glave. A stalno sretan. Kipe? Čuješ li me? Ja sam tako sretna s tobom. Što sam ovako s tobom.Najviše se zaželjela rijeke u kojoj bi se mogli okupati. U plivanju ima nečeg svečanog što je podsjeća na plesnu dvoranu. A on je rijeke drukčije doživio, u Moro je bio ušao u tišini, i povukao sajle pontonskog mosta Bailev, njegovi su vijcima spojeni čelični nosači kliznuli za njim u vodu kao da su živa bića, a onda je nebo buknulo topovskom vatrom i netko se kraj njega usred rijeke utapao. Mineri su neprestance ronili za potonulim čekrcima, između sebe u vodi hvatali kuke, blato, površina i lica osvijetljena fosfornim raketama što su oko njih parale nebo.Svu su noć kukali i urlali, uzajamno se pomagali da ne polude. Na njima odjeća natopljena zimskom riječnom vodom. Malo-pomalo, most se pretvorio u put iznad njihovih glava. A dva dana kasnije -nova rijeka. Na koju su god rijeku naišli, mosta nije bilo, kao da mu je ime zatrto, kao da je nebo bez zvijezda, kuće bez vrata. Minerski se vodovi spuštali niz užad, nosili na ramenima kabele, uvrtali vijke, dobro podmazane, da ne bi škripao metal, a onda bi vojska prešla preko mosta. Prošla bi preko pontonskog mosta još dok su mineri bili pod njim u vodi.I prečesto bi se zatekli usred rijeke kad bi počele padati granate osvjetljavajući obalni mulj, kidajući čelik i željezo. I tu nije bilo nikakve zaštite od komada metala što su je parali, mutna je rijeka bila kao tanka svila.Isključio je te misli. Za razliku od ove koja je imala svoje rijeke ali ih je izgubila, on zna kako će brzo zaspati.Da, Caravaggio će joj objasniti kako će utonuti u ljubav. Čak i kako će utonuti u opreznu ljubav.

- Želim te odvesti na rijeku Skootamattu, Kipe - reče ona. - Želim ti pokazati jezero Smoke. Žena koju je moj otac volio živi tamo na jezerima, upravlja kanuom lakše nego autom. Fali mi grom koji sijeva elektricitetom. Hoću da upoznaš Claru od kanua, posljednju od moje obitelji. Moj otac ostavio ju je radi rata.Hana kroči prema njegovu noćnom zaklonu bez pogrešnog koraka ili kolebanja. Mjesečina je stablima prosijana, na njoj se Hana čini kao pod svjetlom rasvjetne kugle plesne dvorane. Ulazi u njegov šator, naslanja uho na njegove usnule grudi i sluša mu kucanje srca, onako kako on osluškuje sat u mini. Dva je sata po ponoći. Sve živo spava osim nje.

IV.JUŽNI KAIRO 1930-1938.Nakon Herodota, zapadni se svijet stoljećima slabo zanimao za pustinju. Od 425. godine prije Krista do početka dvadesetog stoljeća, odvraća pogled od nje. Šutnja. Devetnaesto je stoljeće bilo doba istraživača rijeka. A onda se u dvadesetim godinama dvadesetog stoljeća pojavljuje lijepi povijesni post-skriptum o ovom džepu zemlje, zahvaljujući uglavnom nekim privatno financiranim ekspedicijama, za kojima su slijedila skromna predavanja u london-skom Geografskom društvu u Kensington Goreu. Ta predavanja drže preplanuli i umorni muškarci koji se, poput Conradovih mornara, ne snalaze najbolje s bontonom taksija i živim ali plitkim duhom vozača autobusa.Kad iz predgrađa idu lokalnim vlakovima u Kni-ghtsbridge, na sastanak Društva, često se gube, ne znaju gdje im je karta, obuzeti samo svojim starim mapama i bilješkama za predavanja - koje su sporo i mučno sastavili - u naprtnjačama od kojih se nikad ne rastaju i koji će im uvijek biti sastavni dio tijela. Ti ljudi iz svakakvih naroda putuju u onaj prvi večernji sat, oko šest sati, pri svjetlu samotnjaka. To je anonimno doba, većina grada odlazi kući. Istraživači stižu prerano u Kensington Gore, jedu u Lyons Corner

Houseu, a zatim ulaze u Geografsko društvo, gdje sjede u dvorani na katu, odmah do velikog maorskog kanua, i pregledavaju svoje zabi-Iješke. U osam sati počinje izlaganje.Predavanja su svakog drugog tjedna. Netko će održati uvodnu riječ, a netko će se zahvaliti. Onaj što drži zaključnu riječ i osporava ili potvrđuje valjanost predavanja, obično je primjereno kritičan ali nikad bezobrazan. Pretpostavlja da se glavni predavači strogo drže činjenica, pa se čak i najnametljivije hipoteze skromno iznose.Svoj put kroz Libijsku pustinju, od Sokuma na Sredozemlju do El Obeida u Sudanu, prešao sam jednom od malobrojnih staza na zemljinoj površini koje nude određene zanimljive i raznolike geografske probleme...U tim prostorijama hrastovih oplata, ne spominju se godine priprema, istraživanja i skupljanja sredstava. Prošlotjedni je predavač izvijestio kako je trideset ljudi nastradalo na ledu Antarktike. Slični se gubici zbog najgorih vrućina ili pješčanih oluja objavljuju na najskromniji način. Svi su ljudski i materijalni gubici "zadnja rupa na svirali" u temi o kojoj je riječ - a ta je: zemljina površina i njeni "zanimljivi geografski problemi".Osim često spominjanog vadija Rayana, ima li na ovome području ikakvih drugih depresija koje bi se eventualno mogle iskoristiti za irigaciju ili drenažu delte Nila? Da li se vode arteških zdenaca oaza postupno smanjuju? Gdje bismo morali potražiti tajanstvenu "Zerzuru"? Ima li još "izgubljenih" oaza koje bi valjalo otkriti? Gdje su Ptolemejeve kornjačine močvare?Ta je pitanja 1927. godine postavljao John Bell, direktor Pustinjskog geodetskog ureda u Egiptu. U tridesetim godinama, znanstveni su prilozi bili u još skromnijem tonu. "Želio bih dodati neke primjedbe na određena pitanja postavljena u zanimljivoj raspravi o 'Prapovijesnoj geografiji oaze Kharga'." Sredinom tridesetih godina izgubljenu oazu Zerzuru pronašao je Ladislaus de Almasy s drugovima.

A 1939. godine završilo se sjajno desetljeće ekspedicija u Libijskoj pustinji, te je ovaj golemi i nijemi kutak postao jedno od ratnih poprišta.l Riječ je o grčkom astronomu, matematičaru i geografu, tvorcu tzv. Ptolemejeva sustava, koji je živio u II. stoljeću.U spavaćoj sobi nalik na sjenicu, sprženom pacijentu pogled daleko seže. Slično mrtvom vitezu u Ravenni, kojem se mramorno tijelo čini živim, gotovo fluidnim, što je naslonio glavu na kameni jastuk, pa zuri u vidike onkraj svojih stopala. Englez gleda i dalje od žuđenih afričkih kiša. Do njihovih života u Kairu. Do njihovih djela i dana.Hana mu sjedi kraj kreveta i za tih putovanja stupa mu uz bok kao štitonoša.Kartu većeg dijela visoravni Gilf Kebir počeli smo sastavljati 1930. godine, tražeći izgubljenu oazu zvanu Zerzura. Grad akacija.Bili smo pustinjski Europljani. Gilf je prvi ugledao John Bell 1917. godine. Zatim Kemal el Din. Onda Bagnold, koji se probio na jug, do Pješčanog mora. Onda Madox, pa Walpole iz Pustinjskog geo-detskog ureda, Njegova Ekscelencija Wasfi Bey, fotograf Casparius, geolog doktor Kadar i Bermann. I Gilf Kebir - golema visoravan što leži u Libijskoj pustinji, velika kao Švicarska, kako je Madox volio reći - bio nam je u središtu istraživanja, sa svojim strminama što su na istoku i zapadu okomite, a na sjeveru valovite i blage. Diže se iz pustinje oko sedamsto četrdeset kilometara zapadno od Nila.Drevni su Egipćani smatrali da zapadno od oaz-nih mjesta nema vode. Ondje je bio kraj svijeta. Unutrašnjost je bila bezvodna. Ali, u praznini pustinje uvijek ste okruženi nestalom prošlošću. Plemena Tebu i Senussi tumarala su onuda i posjedovala zdence koje su čuvali u najvećoj tajnosti. Pričalo se o plodnoj zemlji što se ugnijezdila u dubini pustinje. Arapski su autori u trinaestom stoljeću spominjali Zerzuru. "Oazu ptičica", "Grad akacija". U Kitab al Kanuzu, "Knjizi skrivenih blaga", Zerzura se spominje kao bijeli grad, "bijel kao golubica".

Pogledajte mapu Libijske pustinje i vidjet ćete imena. Kamal el Din koji je 1925. godine gotovo sam poveo prvu veliku suvremenu ekspediciju. Bagnold 1930-1932. Almasy-Madox 1931-1937. Odmah sjeverno od Rakove obratnice.Bili smo između dva rata mala višenacionalna skupina koja je kartografirala i nanovo istraživala. Sastajali smo se u Dakhli i Kufri kao da su nam to barovi ili kafići. Oazno društvo, kako ga je Bag-nold zvao. Svak je svakoga intimno poznavao, znao mu stručnost i slabosti. Bagnoldu smo sve oprostili zbog načina kako je opisao dine. "Pješčane brazde i nabori podsjećaju na nepce pasjih ralja." To je bio pravi Bagnold, čovjek koji će ispitivački zariti šaku i u pasje ralje.Godina 1930. Naše prvo putovanje, iz Jaghbuba na jug u pustinju, na područje plemena Zwaya i Majabra. Put od sedam dana do El Taja. Madox, Bermann i još četvorica. Nekoliko deva, konj i pas. Kad smo krenuli, ispratiše nas starom šalom: "Krenuti na put s pješčanom olujom donosi sreću."Prve večeri utaborili smo se tridesetak kilometara južnije. Ujutro smo se oko pet sati probudili i izašli iz šatora. Bilo je tako hladno da nismo mogli spavati. Prišli smo vatrama i sjeli u krug njihova svjetla, usred okolne tame. Iznad nas gube se posljednje zvijezde. Još dva sata do izlaska sunca. Dodavali smo jedan drugome čaše vrela čaja. Deve smo nahranili, polupospano su žvakale datulje zajedno s košticama. Doručkovali smo i zatim popili još po tri čaše čaja.Nekoliko sati kasnije našli smo se u pješčanoj oluji koja je udarila iz vedra neba, stvorivši se ni-otkud. Osvježavajući povjetarac postupno je ojačao. Nakon nekog vremena gledali smo preda se a površina pustinje bila je drukčija. Dodajte mi knjigu... evo ovdje. Tu je prekrasan opis takvih oluja iz pera Hassaneina Beya..."To je kao da tlo leži na parovodima, s tisućama rupica kroz koje štrcaju sićušni mlazevi pare. Pijesak skače u malim šikljajima i vrtlozima. Kako vjetar biva sve jači, to se poremećaj povećava cen-

timetar po centimetar. Čini ti se kao da se cijela površina pustinje diže snagom neke sile što pritišće odozdo. Veći te obluci udaraju u goljenice, koljena, bedra. Pješčana zrnca skaču ti po tijelu sve više, napokon te šibaju po licu i zasipaju glavu. Nebo je zastrto, s vidika je sve nestalo osim najbližih predmeta, svemir je ispunjen."Morali smo se kretati. Stojiš li, oko tebe se pijesak gomila kao oko svega što je nepokretno, i blokira te. Izgubljen si zauvijek. Pješčana oluja može potrajati i pet sati. Godinama kasnije, kad bismo se zatekli u kamionima, morali smo voziti dalje iako se ništa nije vidjelo. Najgori je užas noću. Jednom zgodom, sjeverno od Kufre, udarila je oluja u mraku. U tri sata po ponoći. Bura je iščupala šatore sa svim potpornjima i valjala nas u njima,punila ih pijeskom kao što se brod koji tone puni vodom, gnječila nas, gušila, dok nas nije oslobodio jedan gonič deva.U devet dana pregrmjeli smo tri oluje. Pronašli smo manja pustinjska mjesta gdje smo računali naći kakve zalihe. Konj je nestao. Tri su deve uginule. Zadnja dva dana nismo imali što jesti, ostao nam je samo čaj. Jedina veza s bilo kakvim svijetom bilo je zveckanje od vatre čađava čajnika i duge žlice u čaši što nam se primicala u tami ranog jutra. Nakon treće noći odustali smo od razgovora. Jedino su nam bili važni vatra i barem koja kap one smeđe tekućine.Samo smo pukom srećom nabasali na pustinjsko mjesto El Taj. Obišao sam suk, prolaz u kojem zvone satovi, pa ušao u ulicu barometara, kraj kioska s puščanim nabojima, štandova s talijanskim umakom od rajčica i drugom konzerviranom hranom iz Bengazija, cicom iz Egipta, ukrasima od nojeva perja, kraj uličnih zubara i prodavača knjiga. Još smo bili nijemi, svaki od nas lutao je nekim svojim stazama. Taj novi svijet prihvaćali smo polako, kao da smo se domaločas utapali. Na središnjem trgu El Taja sjedili smo i jeli janjetinu, rižu, kolače ba-dawi i pili mlijeko s tučenim bademima. Sve to nakon duga čekanja na tri čaše čaja servirane prema propisima, začinjene stiraksom i metvicom.

Jednom sam se 1931. godine pridružio bedu-inskoj karavani gdje mi rekoše da je s njima još jedan od naših. Bio je to Fenelon-Barnes. Otišao sam do njegova šatora. Nije ga bilo, otišao je s jednom malom skupinom da popiše neka fosilna stabla. U njegovu šatoru bacio sam pogled oko sebe i ugledao svežanj karata, obiteljske slike koje je stalno imao sa sobom, i tako dalje. Na odlasku, l pogled mi je pao na zrcalo obješeno visoko na J kožnoj stijenki, a u njemu sam vidio odraz kreveta. Na pokrivaču neka grbina, bit će valjda pas? Raz-grnuo sam galabiju: mala Arapkinja smotala se i spava.Do 1932. godine Bagnold je bio gotov, a mi smo ostali i Madox bili posvuda. Tražili smo Kam-bizovu izgubljenu vojsku. Tražili smo Zerzuru. Godine 1932. i 1933. i 1934. Mjesecima se nismo viđali. Samo Beduini i mi, krstarimo uzduž i poprijeko Cetrdesetodnevnom cestom. Bilo je tu rijeka pustinjskih plemena, najljepših ljudskih bića koja sam ikada vidio. Mi smo bili Nijemci, Englezi, Mađari, Afri-kanci - za njih smo svi bili nevažni. Postupno smo postali anacionalni. S vremenom sam zamrzio nacije. Nacionalne države nas izopačuju. Zbog nacija je Madox umro.Pustinja se nije mogla ni svojatati ni posjedovati - bio je to komad platna što ga vjetrovi nose, nikakvo ga kamenje ne drži, a dobio je stotinu prolaznih imena mnogo prije nego što je postojao Can-terburv, mnogo prije nego što su ratovi i mirovni ugovori sklepali Europu i Istok. Njegove karavane, te čudne blagdanske i kulturne skitnje, nisu ništa ostavile za sobom, ni ugarak. Svi smo mi, čak i oni s domom u Europi i dalekom djecom, željeli svući odjeću svoje zemlje. To je bilo mjesto vjerovanja. Utopili smo se u krajolik. Vatra i pijesak. Ostavili smo za sobom utočišta oaza. Mjesta koja je voda doticala... Aln, Bir, Wadi, Foggara, Khottara, Shaduf. Kraj takvih lijepih imena, ne treba mi moje ime. Briši prezime! Briši nacije! Takvim me stvarima naučila pustinja.Ipak, neki su htjeli da im ondje ostane kakav trag. Na ovom suhom riječnom koritu, na onom šljunčanom humku. Sitne taštine na

onom komadu zemlje sjeverozapadno od Sudana, južno od Cire-naike. Fenelon-Barnes htio je da fosilna stabla koja on otkriva nose njegovo ime. Htio je čak i da jedno pleme preuzme njegovo ime, i utrošio je godinu dana na pregovore. Onda ga je Bauchan nadmašio, po njemu je nazvana jedna vrsta pješčane dine. Ja sam pak htio izbrisati svoje ime i mjesto odakle sam došao. Kad je izbio rat, meni je, nakon deset godina u pustinji, bilo lako šmugnuti preko granice, ne pripadati nikome, nikakvoj naciji.Da li 1933. ili 1934? Zaboravio sam godinu. Madox, Casparius, Bermann, ja, dva vozača Sudanca i kuhar. Putovali smo u vozilima Ford A-tipa, zatvorenima, i prvi put koristili velike napuhane gu-mene kotače poznate kao oplate sa zračnicom. S njima se lakše voziš po pijesku, samo je pitanje koliko će izdržati po kamenju i kršu.Krenuli smo iz Kharge 22. ožujka. Bermann i ja bili smo iznijeli teoriju da se Zerzura sastoji od tri vadija o kojima je Williamson pisao 1838. godineJugozapadno od Gilf Kebira dižu se iz ravnice tri osamljena granitna masiva - Gebel Arkanu, Gebel Uweinat i Gebel Kissu. Međusobno su udaljeni oko dvadeset pet kilometara. U gudurama ima dobre vode, ali su izvori Gebel Arkanua gorki, voda nije pitka osim u krajnjoj nuždi. Williamson je tvrdio da Zerzuru tvore tri vadija, ali ih nikad nije locirao pa se to smatra izmišljotinom. Ipak, samo jedna kišna oaza u tim brdima kraterskog oblika riješila bi zagonetke kao što je Kambizova odluka da šalje vojsku u takvu pustinju, i kao što su upadi senusitau Velikom ratu kad su ti crni divovi svojim provalama prelazili pustinju gdje navodno nema ni vode ni pašnjaka. To je bio svijet stoljećima civiliziran, imao je tisuću staza i putova.U Abu Ballasu nalazimo ćupove klasičnog oblika grčke amfore. Te ćupove spominje i Herodot.U utvrdi El Jofa, u onoj istoj kamenoj dvorani što je nekoć bila knjižnica velikog šeika Senussija, Bermann i ja razgovaramo s

jednim tajanstvenim starcem nalik na zmiju. Stari Tebu, po zanimanju karavanski vodič, govori arapski sa stranim naglaskom. "Kao cika šišmiša", reći će Bermann poslije, citirajući Herodota. Pričamo s njim cijeli dan, cijelu noć, a on ništa ne odaje. Senusitima je načelo, osnovna dogma, da se tuđincima ne otkriva nikakva tajna pustinje.U vadiju el Meliku vidimo neku nepoznatu vrstu ptica.Onda se 5. svibnja penjem na jednu liticu i prilazim visoravni Uweinat iz jednog novog smjera. Našao sam se u širokom vadiju punom akacija.Bilo je neko doba kad su kartografi mjestima kroz koja su putovali radije nadijevali imena svojih ljubavi nego vlastita. Ime žene koju su vidjeli kako se u pustinjskoj karavani kupa, jednom rukom drži muselin pred sobom. Žene starog arapskog pjesnika, zbog čijih je golubinje bijelih ramena nekoj oazil Tako se do II. svjetskog rata zvao I. svjetski rat 160dao njezino ime. Iz mješine se polijeva vodom i ornata se ručnikom, a stari se okreće i opisuje Zer-zuru.Tako se čovjek u pustinji može ušuljati u nečijeime kao u zdenac što ga je otkrio, pa u njegovoj svježoj hladovini zaželjeli da više nikad ne napusti takvo sklonište. Samo sam jedno želio: ostati ondje, među onim akacijama. Nisam prolazio mjestom kojim još nikad nitko nije kročio, nego mjestom gdje je tijekom stoljeća bilo naglih a kratkih kretanja -vojska u četrnaestom stoljeću, karavana Tebua, upadi senusita 1915. godine. Između tih događaja, ondje nije bilo ničega. Kad ne bi bilo kiše, akacije bi uvenule, vadiji usahnuli... sve dok voda ne bi opet odjednom izbila, nakon pedeset ili stotinu godina. Povremene pojave i nestanci, poput legendi i glasina tijekom povijesti.U pustinji, vodu što ti je najdraža na svijetu, poput imena ljubavi, nosiš modru u pregršti, unosiš u grlo. Gutaš odsutnost. Jedna žena u Kairu krivi se svom dužinom bijela tijela s kreveta i naginje kroz prozor u kišu kako bi oblila svoju golotinju.

Hana osjeća kako on zastranjuje, pa se saginje, motri ga, ništa ne govori. Tko li je to, ta žena?Granice svijeta nikad nisu one točke na karti na koje kolonisti pritišću hoteći proširiti svoje utjecajne sfere. Na jednoj strani sluge, robovi, promjene moći i dopisivanje s Geografskim društvom. Na drugoj, prvi korak bijela čovjeka preko neke velike rijeke, prvi pogled (oka bijelca) na planinu koja je odvajkada ondje.

Dok smo mladi, ne gledamo se u zrcalu. To će doći s godinama, s brigom za svoje ime, slavu, značenje našeg života za budućnost. Postajemo tašti: tko smo, gdje smo, kako tvrdimo, bili prvi, najjača vojska, najlukaviji trgovci. Tek kad ostari, Narcis želi biti idol.Ali nas je zanimalo mogu li naši životi nešto značiti za prošlost. Odjedrili smo u prošlost. Bili smo mladi. Znali smo da su moć i kapital prolazne pojave. Svi smo uz uzglavlje držali Herodota: "Jer gradovi što u svoje doba bijahu veliki, sad moradoše postati mali, a oni što su veliki u moje doba, bijahu mali nekada... Čovjekovo blagostanje nikad nije postojano. "Godine 1936. je mlad čovjek imenom Geoffrey Clifton sreo u Oxfordu prijatelja koji mu je spomenuo čime se mi bavimo. Onda je Clifton stupio u dodir sa mnom, sutradan se oženio, a dva tjedna kasnije sa svojom je ženom odletio u Kairo.Par je ušao u naš svijet - nas četvorice, princa Kemala el Dina, Bella, Almasvja i Madoxa. A mi smo neprestano spominjali jedno te isto - Gilf Ke-bir. Negdje se u Gilfu ugnijezdila Zerzura, kojoj se ime pojavljuje još u arapskim ispravama iz trinaestog stoljeća. Kad putuješ tako daleko u prošlost, treba ti zrakoplov, a mladi je Clifton bio bogat pa je znao letjeti i imao je zrakoplov.Clifton se s nama našao u El Jofu, sjeverno od Uweinata. Sjedio je u svom avionu dvosjedu pa smo iz svoga logora krenuli prema njemu. Ustao je s pilotskog mjesta i nalio piće iz čuturice. Žena s kojom se netom vjenčao bila je kraj njega.

- Ovo mjesto krstim imenom Bir Messaha Co-untry Club - objavi on.Opazio sam kako se lice njegove žene prelilo prijaznom nelagodom, a i njezinu kosu nalik na lavlju grivu, kad je skinula kožnu kacigu.Bili su mladi, osjećali su se kao da su nam djeca. Izvukoše se iz zrakoplova i rukovaše se s nama.Bilo je to 1936. godine, na početku naše priče...Skočiše s krila Motha. Clifton nam priđe pružajući čuturicu i svi gucnusmo malo mlakog alkohola. Clifton je volio obrede. Svoj je zrakoplov bio nazvao Rupert Bear. Ne vjerujem da je bio oduševljen pustinjom, ali je prema njoj gajio sklonost koja mu je izrasla iz divljenja prema našem strogom redu u koji se htio uklopiti -.poput vesela studenta koji poštuje strogu tišinu u knjižnici. Nismo očekivali da će dovesti i ženu, ali smo je primili uljudno. Stajala je na mjestu, pijesak joj se skupljao u onoj grivi od kose.Što smo mi značili tom mladom paru? Neki su od nas bili napisali djela o formiranju dina, nestanku i ponovnoj pojavi oaza, o izgubljenim kulturama pustinje. Nas kao da je zanimalo samo ono što se ne može ni kupiti ni prodati, za što vanjski svijet nema interesa. Raspravljali smo o latitudama, ili o nečemu što se zbilo prije sedam stotina godina. O teoremima istraživanja. Kako je Abd el Melik Ibra-him el Zwaya, koji je živio u oazi Zuck i uzgajao deve, medu onim plemenima prvi shvatio pojam fotografije.Cliftonovima su to bili posljednji dani medenog mjeseca. Ostavio sam ih s ostalima i otišao u Kufru da se nađem s jednim čovjekom, s kojim ću provesti više dana provjeravajući teorije koje sam još krio od ostalih u ekspediciji. U logor El Jofa vratio sam se nakon tri noći.Između nas gorjela je pustinjska vatra. Cliftonovi, Madox, Bell i ja. Kad bi se tko nagnuo natrag desetak centimetara, nestao bi u mraku. Katharine Clifton uzela je nešto recitirati, a meni glava više nije bila u krugu svjetla logorske vatre od pruća.

Po licu joj se vidjelo da u njoj kola plemenita krv. Roditelji su joj navodno bili na glasu u svijetu pravne povijesti. Ja sam bio čovjek koji poeziju ne cijeni osobito, sve dok nisam čuo jednu ženu kako nam je recitira. I u toj pustinji ona je u našu sredinu dovukla svoje studentske dane da bi opisala zvijezde onim krasnim metaforama kojima je Adam nježno učio jednu ženu.Pa one, premda ih usred noći ne gleda nitko, Ne sjaje zalud; i ne misli, nema V ljudi, Da Nebu manjka gledatelja U' Bogu hvale; Milijuni duhovnih bića kroče Zemljom Nevidljivi, na javi nam i u snu, I svi uz stalnu hvalu djela Mu gledaju Danju i noću; kako su često sa strmine Brda što odjekuje ili guštare doprli nam Nebeski glasovi kroz ponoćni zrak Pojedinačno, U' jedan drugom u otpjevu Slaveći svog velikog Stvoritelja...Te večeri zaljubio sam se u jedan glas. Samo u glas. Ništa više nisam želio čuti. Ustao sam i udaljio se.Bila je vrba. Kakva li će biti u zimu, u mojim godinama? I sad, kao i uvijek, gledam je Adamovim okom. Bila je ono tijelo što se nespretno izvlači iz zrakoplova, što se usred nas prigiba da podjari vatru, što je pijući iz čuture u me uperilo podignuti lakat.l Stihove prepjevala prof. Olga Vučetić.164Mjesec dana kasnije, kad smo u širem društvu bili na plesu u Kairu, plesala je sa mnom valcer. Iako malo pripita, činila se neosvojivom. I sad mislim da joj je pogled koji ju je najviše otkrivao bio upravo taj, onom zgodom, kad smo oboje bili polupijani a nismo bili ljubavnici.Sve ove godine nastojao sam dokučiti što mi je tim pogledom htjela pokazati. Činilo se - prezir. Tako je bar meni izgledalo. Sad mislim da me proučavala. Bila je to bezazlena duša, začuđena nečim na meni. Vladao sam se onako kako se obično vladam u lokalima, samo ovaj put u krivom društvu. Čovjek sam koji svoja pravila

ponašanja ne brka. Samo sam bio zaboravio da je ona mlađa od mene.Ona je mene proučavala. Sasvim jednostavno. A ja sam u njezinu ukočenu pogledu kipa vrebao i najmanji znak kojim će se odati.Dajte mi kartu pa ću vam izgraditi grad. Dajte mi olovku pa ću vam nacrtati sobu, u Južnom Kairu, s kartama pustinje na zidu. Među nama je zanavijek bila pustinja. Probudim se i otvorim oči, a preda mnom eno karte drevnih naselja na obali Sredozemlja - Gazale, Tobruka, Marsa Matruha -i južno od toga rukom ucrtanih vadija, a oko njih žute sjene u koje smo upali, nastojali se u njima izgubiti. "Moja je zadaća da ukratko opišem ekspedicije koje su istražile Gilf Kebir. Poslije će nas doktor Bermann uputiti u pustinju kakva je izgledala prije tisuća godina..."Tako je Madox govorio geografima u Kensington Goreu. Ali u zapisnicima Geografskog društva nećete naći preljub. Naša se soba nigdje ne spominje u detaljnim izvješćima u kojima se tumači svaki povijesni događaj.165U ulici uvoznih papiga u Kairu, čovjeku dosade egzotične ptice gotovo obdarene govorom. Tu one u vrstama, kao u pravoj pernatoj aveniji, laju i zvižde. Znao sam koje je pleme putovalo kojim svi-lenim ili devinim putom noseći ih kroz pustinju u njihovim malini nosiljkama. Putovanja od četrdeset dana, nakon što su robovi pohvatali ptice, ili ih pobrali poput cvijeća u ekvatorijalnim vrtovima, pa ih strpali u krletke od bambusa da bi upale u ko-lotečinu trgovine. Te ptice bile su mi nalik na udavače u srednjovjekovnu udvaranju.Stajali smo među njima. Pokazivao sam joj grad k°ji J°J Je dotle bio nepoznat.Njezina ruka dotakne mi zapešće.- Da vam pružim svoj život, vi biste ga bacili. Nije li tako?Ništa nisam rekao.166V. KATHARINEr

LJxad ga je prvi put sanjala, probudila se vrišteći uz svoga muža.U njihovoj spavaćoj sobi zurila je u plahtu otvorenih usta. Muž položi dlan na njezina leđa.- Noćna mora. Smiri se.- Da.- Hoćeš čašu vode?- Da.Nije se htjela maknuti. Nije htjela opet leći na ono mjesto na kojem su bili.San se dogodio u toj sobi - njegova šaka na njezinu vratu (koji ona sada opipa), njegova ljutnja prema njoj koju je osjetila u prvih nekoliko susreta. Ne, ne ljutnju, nego pomanjkanje interesa, zlovolja što se udata žena našla među njima. Bili su pre-klopljeni kao životinje, a on joj je zategnuo vrat te ona, na vrhuncu nadražaja, nije mogla disati.Muž joj donese čašu na tanjuriću, ali nije imala snage da podigne ruke, samo su joj se klonulo tresle. Nespretno joj je prinio čašu ustima kako bi mogla popiti koji gutljaj klorirane vode što joj pro-curi niz bradu pa na trbuh. Kad je opet legla, nije ni stigla misliti na ono što je vidjela, odmah je zaspala dubokim snom.To je bilo prvo priznanje. Sutradan se u neko doba sjetila toga, ali je bila u poslu pa se nije169rihtjela dulje zadržavati odgonetavanjem smisla; slučajni sudar u noćnoj stisci i drugo ništa.Godinu dana kasnije, javili su se drugi, opasniji, miroljubivi snovi. Čak i u prvom od njih, sjetila se šaka na svom vratu i očekivala da se njihovo spokojno raspoloženje izopači u nasilje.Tko li postavlja te mrvice što te mame? Prema osobi koja ti uopće nije padala na um. Jedan san. A poslije niz snova.

Poslije će joj on objasniti da je to bilo zbog blizine. Blizine u pustinji. Tako to djeluje ovdje, reče. Volio je tu riječ - blizina vode, blizina dva-tri tijela što se u kolima šest sati voze po Pješčanom moru. Njezino znojno koljeno kraj mjenjača u kamionu, koljeno što skače u stranu, što s grbama poskakuje gore-dolje. U pustinji imaš vremena da gledaš na sve strane, da mozgaš o koreografiji svega što te okružuje.Kad je tako govorio, mrzila ga je, oko bi joj ostalo pristojno ali u duhu bi ga najradije ošamarila. Oduvijek ga je željela ošamariti, pa je shvatila da i to ima svoje seksualno značenje. Po njemu, svaki je odnos spadao u neki obrazac. Upadneš u blizinu ili daljinu. Upravo kao što su, po njemu, Herodotove pripovijesti objašnjavale svako društvo. Mislio je da iz iskustva poznaje običaje svijeta, koji je zapravo već odavno bio napustio, boreći se otada da istraži poluizmišljeni svijet pustinje.Na kairskom aerodromu ukrcali su opremu u vozila. Muž joj je ostao da kontrolira dovod goriva na Mothu prije nego što će njih trojica krenuti si tradan ujutro. Madox ode u nečiju ambasadu170pošalje brzojav. A on je htio u grad da se napije, kao i svake večeri pred odlazak iz Kaira, najprije u Opera Casinu Madame Badin, a poslije će se izgubiti u onim ulicama iza hotela Pasha. Spakirat će se prije nego što padne večer, tako da se ujutro mora samo popeti u kamion, mamuran.I tako ju je odvezao u grad; bilo je sparno, a promet loš i nikakav zbog nezgodna sata.- Strašno je vruće. Popila bih pivo. Bi li i ti?- Ne, iduća dva sata imat ću pune ruke posla. Morat ćeš mi oprostiti.- Nema problema - reče ona. - Ne želim ti smetati.- Popit ću ga s tobom kad se vratim.- Za tri tjedna, je li tako?- Otprilike.

- Voljela bih da i ja idem s vama.Na to joj ništa ne reče. Prešli su preko mosta Bulaq, promet je bio još gori. Previše kola, previše je pješaka umislilo sebi da je ulica njihova. Udario je na jug, uz Nil, prema hotelu Semiramida, gdje se ona bila smjestila, odmah iza vojarni.- Ovaj put naći ćeš Zerzuru, a?- Naći ću je ovaj put.Bio je uvijek isti. U vožnji jedva da ju je pogledao, čak ni kad su više od pet minuta morali stajati na mjestu.Pred hotelom je bio pažljiv preko svake mjere. Kad se tako vladao, bio joj je još odbojniji; svi su se oni morali pretvarati da tu pozu primaju kao susretljivost, uljudnost. Nju je podsjećao na psa u odjeći. Neka ga vrag nosi. Da joj muž ne mora raditi s njim, najradije bi da ga više nikad ne vidi.Uzeo je njezinu torbu sa stražnjeg sjedala i htio je ponijeti u hotelsko predvorje.171r- Ne, mogu i sama. - Košulja joj se zalijepila za leđa kad je sišla sa sjedala suputnika.Vratar se ponudi da joj ponese torbu, ali on reče:- Ne, ona je želi sama nositi - pa se opet naljutila na njegovu drskost. Vratar ih ostavi. Okrenula se njemu, a on joj pruži torbu tako da se našla njemu sučelice, objema rukama nespretno držeći tešku torbu pred sobom.- Tako. Zbogom. Sretno.- Da. Pripazit ću na sve njih. Bit će sigurni. Ona klimne glavom. Bila je u sjeni, a on jestajao na suncu kao da i ne osjeća kako žari.Onda joj on priđe bliže, i ona na tren pomisli da će je zagrliti. Međutim, on pruži desnu ruku i jednim pokretom prođe njome preko njezina gola vrata tako da joj je svom dužinom svoje vlažne podlaktice pogladio kožu.- Zbogom.

Pošao je natrag do vozila. Osjećala je njegov znoj kao krv puštenu oštricom koju je on naoko imitirao onim svojim pokretom.Ona uzima jastuk i postavlja ga sebi u krilo kao da se njime štiti od njega.- Ako ti vodiš ljubav sa mnom, neću o tome lagati. Ako ja vodim ljubav s tobom, neću o tome lagati.Pomakne jastuk na srce, kao da želi zagušiti taj dio sebe koji se otrgnuo s lanca.- Što najviše mrziš? - pita on.- Laž. A ti?- Posjedovanje - odgovara on. - Kad me ostaviš, zaboravi me.Njezina šaka leti i žestoko ga pogađa u kost ispod sama oka. Onda se ona oblači i odlazi.172Svakog dana, kad bi se vratio kući, pogledao bi u zrcalu ružnu crnu masnicu. Postao je znatiželjan, ne toliko zbog masnice, koliko zbog crta svog lica. Duge obrve koje dotle i nije nikad pravo uočio, prve sijede vlasi u kosi pješčane boje. Godinama nije tako gledao sebe u zrcalu. Zbilja duga obrva.Ništa ga ne može odvojiti od nje.Kad nije s Madoxom u pustinji, ili s Bermannom u arapskim knjižnicama, sastaje se s njom u Groppi Parku - pored obilno navodnjenih šljivika. Ona je ondje najsretnija. Ona je žena što čezne za vlagom, što je oduvijek voljela niske zelene živice i paprat. A njemu ovoliko zelenilo djeluje karnevalski.Iz Groppi Parka u luku odlaze u stari grad, Južni Kairo, na tržnice gdje Europljani rijetko zalaze. U njegovu stanu zidovi su pokriveni kartama. I unatoč njegovim nastojanjima da stanu dade izgled stana, ipak je to više nalik na logor.Leže zagrljeni, odozgo ih ventilator pokrio pul-zacijom i sjenom. Cijelo su dopodne on i Bermann radili u arheološkom muzeju uspoređujući arapske tekstove i europske povijesti u pokušaju da otkriju odjeke, koincidencije, promjene imena - još od prije

Herodota do Kitab al Kanuza, u kojem se Zerzura spominje prema onoj ženi što se u pustinjskoj karavani kupala. Ondje je također sporo žmigala sjena ventilatora. A ovdje je ipak intimna razmjena, i odjeci dječjeg doba, ožiljka, načina ljubljenja.- Ne znam što da radim. Ne znam što da radim! Kako ti mogu biti ljubavnica? On će poludjeti.173rPopis rana.Paleta boja modrica - napadno crveno što vuče na smeđe. Tanjur s kojim je ona prošla kroz sobu dok je u stranu vrcalo što je bilo na njemu, pa mu ga razbila na glavi, po slamnatožutoj kosi izbila mu krv. Vilica što mu se zarila u rame straga i ostavila tragove kao od ugriza, pa je liječnik pomislio da je to od lisice.Prije nego što će je zagrliti, prvo će se ogledati nema li gdje nadohvat ruke kakvih predmeta. Srest će je s drugima, na javnom mjestu, a svoje masnice ili zavijenu glavu objasnit će naglim kočenjem taksija, zbog čega je glavom udario u otvoreni bočni prozor. Ili će masnicu na podlaktici sakriti tako što će je premazati jodom. Madox se zabrinuo što su mu se odjednom počele svaki čas događati nezgode. A ona se u sebi smijala njegovim bijednim objašnje- njima. Možda su tome krive godine, možda su mu potrebne naočale, reče njezin muž, gurkajući Madoxa. A možda mu je to od neke žene, reče ona. Vidi, nije li ovo ogrebotina ili ugriz od žene?Ne, od škorpije, reče on. Androctonus australis.Dopisnica. Pravokutnik ispunjen lijepim rukopisom.Pola svojih dana ne mogu a da te ne taknem. Ostalo vrijeme osjećam kako i nije važno hoću li te ikad više vidjeti. Nije riječ o moralu, nego o tome koliko možeš izdržati.Bez nadnevka, bez potpisa.l Pustinjski štipavac. 174Koji put, kad može provesti noć s njim, bude ih s tri gradska minareta, s pozivom na molitvu prije zore. Prolazi s njom kraj

trgovina indiga, između Južnog Kaira i njezina stana. Krasni napjevi vjere lete zrakom kao strijele, jedan minaret odaziva se drugome, kao da prenose glas o njima dvoma dok prolaze kroz jutarnju hladnoću, u kojoj je zrak već otežao od mirisa drvenog ugljena i konoplje. Grešnici u svetom gradu.Udarcem nadlanice pomete tanjure i čaše s re-storanskog stola ne bi li se ona, negdje drugdje u gradu, osvrnula na tu buku. Kad je bez nje. On, koji se nikad nije osjećao sam u pustim longitudinalnim kilometrima između pustinjskih gradova. Čovjek u pustinji može odsutnost nositi u pregršti znajući da je to nešto što ga drži i više od vode. Poznata mu je neka biljka kod El Taja, čije srce, ako joj ga odrežeš, zamijeni tekućina ljekovitih svojstava. Svakog jutra možeš popiti tu tekućinu, koje ima koliko je bilo srce. Biljka živi još godinu dana, a onda od nečega umire.Leži u svojoj sobi okružen požutjelim kartama. Nema Katharine. Od silne žudnje, najradije bi spalio na lomači sva društvena pravila, svaku pristojnost. Njezin život s drugima više ga ne zanima. Želi samo njezinu gordu ljepotu, lepezu njenih izražaja. Želi onaj njihov sićušni i tajni međusobni odraz, minimalne dubine polja, njihovu različitost, blisku kao dvije stranice zatvorene knjige.Ona je njega raskomadala. A ako je ona njega dovela dotle, dokle je on nju doveo?175rKad je ona zaklonjena zidom svoje klase a on je kraj nje u širem društvu, priča šale kojima se ni sam ne smije. S nesvojstvenom žestinom napada povijest istraživanja. Takav je kad je nesretan. Tu njegovu naviku poznaje samo Madox. Ali ona i ne privlači njegovu pozornost. Smješka se svakome, predmetima u prostoriji, hvali cvjetni aranžman, bezvrijedne i bezlične stvari. Ona krivo shvaća njegovo vladanje, misli da je to ono što on želi, pa udvostručuje debljinu zida kojim se štiti.Ali sad on ne podnosi taj zid u njoj. I ti si izgradio sebi zidove, veli mu ona, pa tako i ja imam svoj zid. Govori to blistajući ljepotom

koju on ne može podnijeti. U svojoj lijepoj odjeći, s licem blijede puti što se smije svakome tko joj se nasmiješi, sumnjičavo se smješka njegovim jarosnim šalama. A on nastavlja svojim začudnim izjavama o ovome i onome u nekoj ekspediciji, što je svima poznato.Onog trenutka kad se ona, u predvorju bara Groppi, pošto ju je on pozdravio, okreće od njega, on se raspameti. Zna kako je za nj jedini prihvatljiv način da je izgubi taj da je i dalje drži za ruku, ili da ona njega drži. Kad bi se bar iz ovoga izvukli nekakvom uzajamnom njegom. Ne zidom.Sunce je preplavilo njegovu kairsku sobu. Dok mu je tijelo napeto, šaka mu je na Herodotu kao mrtva, stoga riječi krivo ispisuje, pero mu se rasteže kao da je iščašeno. Jedva uspijeva ispisati riječi sunčevo svjetlo. Riječ zaljubljen.176Stan je osvijetljen samo s rijeke i pustinje iza nje. Svjetlost pada na njezin vrat, stopala, ožiljak od cijepljenja na desnoj nadlaktici što ga tako voli. Ona sjedi na krevetu i grli svoju golotinju. Njegov dlan klizi po znoju na njezinu ramenu. Ovo je rame moje, misli, nije njezina muža, ovo je rame moje. Kao ljubavnici, pružili su jedno drugome dijelove svoga tijela, ovako. U ovoj sobi pored rijeke.Za onih nekoliko sati kojima su raspolagali, svjetlost se u sobi stanjila na ono što je sad. Jedino s rijeke i iz pustinje. Samo kad naiđe rijetki štropac kiše, idu na prozor i pružaju ruke van, istežu se ne bi li se što više smočili. Ulice odjekuju vikom na kratki pljusak.- Nikad se više nećemo ljubiti. Nikad se više ne smijemo naći.- Znam - veli on.Večer kad je ona ustrajala na raskidu.Sjedi, zatvorena u se, u oklopu svoje zgrožene savjesti. U za nj neprobojnom oklopu. Samo je fizički kraj nje.- Nikad više. Što god se dogodilo.- Dobro.

- Mislim da će on poludjeti. Razumiješ? Ništa ne odgovara, odriče se pokušaja da jeuvuče u se.Sat kasnije hodaju u suhoj noći. Čuju gramofonsku svirku iz daljine, iz kina "Glazba za sve", prozori otvoreni zbog vrućine. Moraju se rastati prije nego što ondje završi, jer bi se među svijetom što izlazi mogli naći njezini znanci.Sad su u Botaničkom vrtu, kod katedrale Svih Svetih. Ona ugleda suzu, naginje se, poliže je i uzima u usta. Kao što je polizala krv s njegove šake kad se porezao kuhajući joj. Krv. Suza. On osjeća da u njegovu tijelu ničega nema, osjeća da177je u njemu dim. Živa je samo svijest o budućoj žudnji i potrebi. Ono što bi htio reći, ne može reći ovoj ženi u koje je iskrenost živa rana, u koje mladost još nije smrtna. Ne može promijeniti ono što na njoj najviše voli, njezino odbijanje kompromisa, gdje se ljepota lirike koju ona voli još lako slaže sa zbiljskim svijetom. Zna on da bez tih značajki nema reda u svijetu.Noć kad je bila nepopustljiva. Dvadeset osmi rujna. Topla je mjesečina već bila isušila kišu sa stabala. Ni jedne svježe kapi da na nj padne poput suze. Taj rastanak u Groppi Parku. Nije ju upitao je li joj muž kod kuće, u onoj visokoj četvorini svjetla, na drugoj strani ulice.Sad nema poljupca. Samo zagrljaj. Otkida se od nje, odlazi pa se okreće. Ona je još ondje. Vraća se na nekoliko metara do nje, diže prst, želi nešto istaknuti.- Hoću samo da znaš. Još mi ne fališ.Njoj je grozno to njegovo lice što bi se htjelo nasmiješiti. Naglo okreće glavu, udara njome o stup ograde. Vidio je da ju je zaboljelo, uočio je grimasu. Ali se oboje već povuklo u se, podigli su se zidovi na njezin zahtjev. Njezin trzaj, bol, slučajnost, namjera? Ruka joj je na sljepoočici.- Ima vremena - kaže ona.-iliak od cijepljenja. Volim to, rekoh. Taj blijedi

T M nnjezinoj nadlaktici. Vidim iglu kako bodeubrizgava serum u nju, pa se povlači, izvlači iziezine kože, u školskoj vježbaonici, davno prije,kad joj je bilo devet godina.Od ovog trenutka u našim životima, bila mu je šapnula ranije, mi ćemo ili naći ili izgubiti svoje duše.Kako se to događa? Zaljubiti se i raspasti se.Bio sam u njezinu naručju. Bio sam joj potegnuorukav košulje do ramena da bih mogao pogledati178179r

vi.ZATRPANI ZRAKOPLOVProdorno zuri, svako mu je oko pruga, niz dugi krevet u dnu kojeg stoji Hana. Pošto ga je oprala, lomi grlić ampule i prilazi mu s morfijem. Lik. Krevet. Plovi brodom morfija. Struji u njemu, sažima vrijeme i prostor onako kako karte svode svijet na dvodimenzionalni list papira.Duge kairske večeri. More noćnog neba, nizovi sokolova što se u sumrak otiskuju kružnim lukom prema posljednjim bojama pustinje. Skladno, kao iz šake prosuto zrnje.U tom gradu 1936. godine mogao si kupiti svašta - od psa ili ptice što ti dođu na određen zvižduk, do one grozne uzice kojom ženi svežeš mali prst pa je tako vučeš za sobom kroz pretrpanu tržnicu.U sjeveroistočnom dijelu Kaira bilo je golemo dvorište studenata teologije, a iza njega bazar Khan el Khalili. Iznad uskih ulica gledali smo odozgo na mačke na krovovima od valovita lima koje su tako-đer gledale odozgo na tri metra nižu ulicu i štandove. Iznad svega toga bila je naša soba. Otvoreni prozori gledaju na minarete, feluke , mačke, straho-Vltu buku. Pričala mi je o svojim vrtovima iz djetinj-1 Vrsta čamca.

183stva. Kad ne bi mogla zaspati, opisala bi mi majčin vrt, riječ po riječ, gredicu po gredicu, prosinačku koru leda na ribnjaku, škripu letvica ružičnjaka. Uhvatila bi me za zapešće, ondje gdje se vene spajaju, i povela ga u uvalu svoga vrata.Ožujak 1937. Uweinat. Zbog rijetkog zraka Ma-dox je agresivan. Petsto metara nadmorske visine, njemu nije dobro čak ni na tako maloj visini. Uostalom, on je pustinjski čovjek koji je napustio svoje obiteljsko selo Marston Magnu u Somersetu, i promijenio sve navike i običaje da bi mogao biti blizu morske razine i u suhoj klimi.- Madox, kako se zove ona udubina na dnu ženskog vrata? Sprijeda. Ovdje. Što je to, ima li svoje anatomsko ime? Ta udubina što je otprilike kao otisak tvog palca?Madox me na trenutak gleda na podnevnoj pri-peci.- Saberi se - progunđa.184Dopusti da ti nešto ispričam - Caravaggio govori Hani. - Bio neki Mađar, imenom Almasv, koji je u ratu radio za Nijemce. Malo je letio s Afričkim korpusom, ali im je bio vredniji od toga. Tridesetih godina spadao je medu najveće istraživače pustinje. Znao je svaki zdenac i surađivao je u izradi karte Pješčanog mora. Znao je sve o pustinji. Znao je sve o narječjima. Podsjeća li te to na što? Između dva svjetska rata stalno je iz Kaira odlazio na ekspedicije. Jedna je bila u potrazi za Zerzurom - izgubljenom oazom. A onda, kad je izbio rat, prišao je Nijemcima, pa je 1941. postao vodič špijuna, vo-dio ih kroz pustinju u Kairo. Zapravo ti želim reći da mislim da naš engleski pacijent nije Englez.- Kako nije, a što je sa svim onim gredicama u Gloucestershireu?- Točno. Sve je to perfektna kamuflaža. Kad smo preksinoć htjeli psu nadjenuti ime, sjećaš se?- Da.- Što je on predlagao?

- Bio je čudan te večeri.- Bio je vrlo čudan, jer sam mu ja dao dozu vise morfija. Sjećaš li se imena? Predložio je osam lrnena. Pet od njih bila su očita zafrkancija. A onda °na tri: Cicero, Zerzura, Dalila.- Pa što?185- "Cicero" je bilo konspirativno ime jednog špijuna. Otkrili su ga Britanci. Dvostruki, a zatim i trostruki agent. Pobjegao je. "Zerzura" je složenije ime.- Znam za Zerzuru. Pričao mi je o njoj. A priča i o vrtovima.- Ali sad najviše o pustinji. Engleski se vrt istrošio. On umire. Mislim da ti onamo gore leži onaj što je pomagao špijunima, Almasv.Sjede na starim trščanim košarama spremišta za rublje, jedno sučelice drugom. Caravaggio sliježe ramenima.- To je moguće.- A ja mislim da je Englez - kaže ona i uvlači obraze, po svom običaju, kad razmišlja ili nešto razmatra o sebi.- Znam da ga voliš, ali on nije Englez. Na početku rata radio sam u Kairu na vezi s Tripolijem. Rommelov špijun "Rebecca"...- Kako to misliš, "Rebecca"?- Nijemci su 1942, prije bitke kod El Alameina, poslali u Kairo špijuna koji se zvao Eppler. Za poruke koje je slao Rommelu o pokretima vojske, služio se kao knjigom šifre romanom Daphne du Maurier Rebecca. Knjiga je postalo obavezno štivo britanske obavještajne službe. Čak sam je i ja pročitao.- Zar si ti pročitao neku knjigu?- Hvala ti. Čovjek koji je po Rommelovu osobnom nalogu odveo Epplera kroz pustinju u Kairo - cijelim putem od Tripolija do Kaira - bio je grof Ladislaus de Almasv. Riječ je o dijelu pustinje za koji se smatralo da ga nitko ne može prijeći. Između dva rata, Almasv se bio sprijateljio s nekim Englezima. Velikim istraživačima. Ali kad je izbio rat, prišao je Nijemcima. Rommel je od njega zatražio186

da Epplera odvede kroz pustinju u Kairo, jer bi bilo suviše napadno da su to izveli zrakoplovom ili padobranom. Tako je on s tim čovjekom prošao kroz pustinju i doveo ga do delte Nila.- Mnogo znaš o tome.- Meni je baza bila u Kairu. Mi smo tragali za njima. Iz Giala je poveo osmoricu njih u pustinju. Morali su stalno izvlačiti vozila iz pijeska. Poveo ih je prema Uweinatu i njegovoj granitnoj visoravni kako bi došli do vode i sklonili se u spilje. To je bilo na pola puta. Još tridesetih godina on je ondje bio otkrio spilje sa slikarijama. Ali je visoravan bila puna Saveznika pa se nije mogao koristiti tamošnjim zdencima. Udario je opet kroz pustinju. Opskrbili su se naftom tako što su provalili u britanska skladišta. U oazi Kharga presvukli su se u britanske odore i na vozila stavili britanske registarske tablice. Kad su ih otkrili iz zraka, sakrili su se u vadije i kao stijene nepomični skrivali se tri dana. Mrtvački se pekli u pijesku. Trebalo im je tri tjedna da stignu do Kaira. Almasv se rukovao s Epplerom i ostavio ga. Tu smo mu izgubili trag. Krenuo je sam natrag u pustinju. Mislimo da je opet prošao kroz nju, natrag do Tripolija. U svakom slučaju, ondje je zadnji put viđen. Poslije su Britanci uhvatili Epplera i poslužili se šifrom "Rebecca" da Rommelu podmetnu lažne podatke o El Alameinu.- Sjvejedno ne vjerujem u to, Davide.- Čovjek koji je u Kairu pomogao da uhvate Epplera zvao se Samson.- Dalila.- Točno.- Možda je on Samson?- Isprva sam i ja to pomislio. Bio je vrlo sličan Ahnasvju. Isti takav ljubitelj pustinje. Djetinjstvo je Proveo na Levantu i poznavao je Beduine. Ali je187kod Almasvja bilo važno to što je znao pilotirati. Govorimo o čovjeku čiji se zrakoplov srušio. Tu ti je taj čovjek izgorio da ga ne možeš prepoznati, a na kraju je nekako dospio u ruke Englezima u

Piši. Uz to, govori kao Englez. Almasy se školovao u Engleskoj. U Kairu su ga spominjali kao engleskog špijuna.Hana je sjedila na košari i gledala Caravaggia.- Mislim da ga je najbolje pustiti na miru - reče. - Više i nije važno na čijoj je strani bio, zar ne?- Volio bih još malo porazgovarati s njim. S više morfija u njemu. Da se napričamo do mile volje. Obojica. Razumiješ? Da vidimo kamo će nas to odvesti. Dalila. Zerzura. Morat ćeš mu dati jaču dozu.

- Ne, Davide. Previše si opsjednut. Nije važno tko je on. Rat je završio.- Onda ću to ja. Priredit ću koktel Brompton. Morfij i alkohol. Smislili su ga u londonskoj bolnici Brompton za bolesnike s rakom. Ne brini, neće ga ubiti. Tijelo ga brzo apsorbira. Mogu ga prirediti od onoga što imamo, i dati mu da popije. Onda ga vratiti pa čisti morfij.Gledala ga je kako sjedi na košari, bistra oka, nasmiješen. U zadnjim fazama rata, i Caravaggio je stupio u redove kradljivaca morfija. Već za sat--dva nakon dolaska, nanjušio je gdje joj je ormarić s lijekovima. Sad su ampulice morfija njegova zaliha. Kao tubice zubne paste za lutke, pomislila je Hana kad ih je prvi put vidjela. Bile su joj posve čudne. Caravaggio ih je cijeli dan držao po dvije-tri u džepu i uštrcavao tekućinu sebi u meso. Jednom ga je zatekla kako povraća, jer je bio pretjerao,188urjo se i tresao u mračnom kutu vile, uzgledao je i gotovo je nije prepoznao. Pokušala je govoriti s njim, a on Je sanl° zurio u nju. Bio je našao metalni sanitetski ormarić i razvalio mu poklopac, sam Bog zna kakvom snagom. Jednom kad je miner porezao dlan na željeznoj ogradi, Caravaggio je zubima pregrizao grlić ampule, usrkao morfij u usta i ispljunuo ga na smeđu šaku prije nego što se

Kip uopće dosjetio o čemu se radi. Sijevajući očima od Ijutine, Kip ga je gurnuo od sebe.- Ma pusti ga na miru. On je moj pacijent.- Ništa mu neće biti. Morfij i alkohol uklanjaju bol.189(3 CC KOKTELA BROMPTON - U 15.00 SATI)C^aravaggio izvlači knjigu iz čovjekovih ruku.

- Kad ste se srušili u pustinji, odakle ste letjeli?- Poletio sam bio iz Gilf Kebira. A tamo sam bio otišao po nekoga. Potkraj kolovoza. Tisuću devetsto četrdeset druge.- Za vrijeme rata? Pa onda mora da su već svi bili otišli.- Jesu. Bila je samo vojska.- U Gilf Kebiru.- Da.- Gdje je to?- Dodajte mi Kiplingovu knjigu... evo.Na naslovnoj slici Kima bila je karta s ucrtanim putom kojim su dječak i stari tibetski lama prošli. Bio je to samo dio Indije - i tamno osjenčani Afganistan, te Kašmir u uvali između gorja.Crnom šakom prati rijeku Numi do njena ušća u more na 23° 30' zemljopisne širine. Prstom klizi dalje, silazi s knjige, ide sedamnaestak centimetara na zapad, po svojim prsima; dodiruje svoje rebro.- Evo ovdje. Gilf Kebir, odmah sjeverno iznad Rakove obratnice. Na egipatsko-libijskoj granici.190Što se dogodilo 1942?Bio sam doputovao u Kairo, i sad sam se vraćao. Vozio sam prema Uvveinatu, provlačio se između neprijatelja, prema svom pamćenju starih karata, svraćao u predratna tajna spremišta goriva i vode. Sad, kad sam bio sam, bilo mi je lakše. Još kilometrima daleko od Gilf Kebira, vozilo mi je eksplodiralo i ja sam se prevrnuo,

instinktivno sam se valjao po pijesku da me ne bi iskra dohvatila. U pustinji se čovjek stalno boji vatre.Vozilo je eksplodiralo vjerojatno od sabotaže. Bilo je špijuna među Beduinima, kojima su karavane i dalje kružile kao kakvi putujući gradovi, prevozeći začine, smještaj i državne savjetnike kamo god išle. U to je ratno doba u svakom trenutku među Beduinima bilo i Engleza i Nijemaca.Napustio sam vozilo i krenuo pješice prema Uvveinatu, gdje sam znao da je zatrpan zrakoplov.Stanite. Kako to mislite - zatrpan zrakoplov?Madox je na početku imao neki stari zrakoplov na kojem je bio ostavio samo ono najnužnije - jedini "ekstra" bio je tu krov pilotske kabine bez kojeg se ne leti nad pustinjom. Za ono vrijeme dok smo bili u pustinji, naučio me pilotirati, nas dvojica kružili smo oko onog čuda usidrena čeličnim uzetima i raspravljali kako lebdi i zakreće se na vjetru.Kad je Clifton svojim Rupertom doletio do nas, Madoxov je već zastarjeli zrakoplov ostavljen gdje Je bio, pokriven ceradom i privezan, u jednoj sjeveroistočnoj udubini Uvveinata. Idućih nekoliko godina po njemu se polako slagao pijesak. Svi smo mislili da ga više nikada nećemo vidjeti. Bit će sa-mo još jedna žrtva pustinje. Nakon nekoliko mjeseci, prođemo sjeveroistočnim klancem, nećemo mu191više vidjeti ni obrise. Dotle je u naš život bio uletio deset godina mlađi Cliftonov zrakoplov.I tako ste išli prema njemu?Da. Pješačio sam četiri noći. Ostavio sam čovjeka u Kairu i odmah krenuo natrag u pustinju. A na sve strane rat. Odjednom su se stvorile "ekipe". Bermannovi, Bagnoldovi, Slatin-Pašini - koji su u raznim trenucima spašavali jedni druge - sad su se podijelili na tabore.Išao sam prema Uweinatu. Stigao sam tamo oko podne i popeo se do spilja na visoravni. Iznad zdenca što se zove Ain Dua.

- Caravaggio misli da zna tko ste - reče Hana. Čovjek što je ležao u krevetu ništa ne odgovori.- Kaže da niste Englez. Neko je vrijeme radio u obavještanoj službi u Kairu i u Italiji. Dok ga nisu uhvatili. Moji su poznavali Caravaggia još od prije rata. Bio je kradljivac. Vjerovao je u "kretanje stvari". Ima kradljivaca kolekcionara, poput nekih od istraživača na koje gledate tako s visoka, poput muškaraca sa ženama ili žena s muškarcima. Ali Caravaggio nije spadao u takve. Bio je i previše radoznao i velikodušan da bi bio uspješan lopov. Pola od onoga što bi pokrao ne bi nikad ni dovukao kući. On misli da niste Englez.Sve tako govoreći, promatrala je kako je miran; činilo se da sluša što ona govori tek s pola uha. Zagledao se i zamislio onako kao Duke Ellington kad bi svirao "Solitude".Ušutjela je.192Stigao je na plitki zdenac zvan Ain Dua. Svukao ie svu odjeću i namočio je u zdencu, zaronio glavu zatim i mršavo tijelo u modru vodu. Iznemogao ie bio od četiri noći hoda. Prostro je odjeću na kamenje i popeo se gore, među stijene, ispeo se iz pustinje koja je tada, 1942, bila golemo bojište, i gol zašao u tamu spilje.Tu je bio među poznatim slikarijama koje je bio otkrio prije mnogo godina. Žirafe. Goveda. Čovjek podignutih ruku, s perjanicom na glavi. Nekoliko likova u očitom stavu plivača. Bermann je imao pravo da je tu nekad bilo jezero. Ušao je dublje u studen, u Spilju plivača, gdje ju je bio ostavio. Bila je još ondje. Dovukla se u jedan kut i čvrsto se omotala padobranskim platnom. Bio je obećao da će se vratiti po nju.Osobno bi mu bilo draže umrijeti u takvoj spilji, u samoći, s plivačima u kamenu oko sebe. Bermann mu je bio rekao kako u azijskim vrtovima možeš gledati u kamen i zamisliti da je voda, možeš zuriti u mirnu lokvu i vjerovati da je tvrda kao kamen. No, ona je bila žena koja je odrasla u vrtovima, među vlagom, s riječima

kao što su rešetke i živica. Njezina je ljubav prema pustinji bila privremena. Zavoljela je oporost pustinje zbog njega, kako bi shvatila zašto je njemu lijepo u toj samoći. Uvijek je bila veselija na kiši, u kupaonicama što se puše V tekućem zraku, u pospanoj vlazi, kao one kišne noći u Kairu kad se s njegova prozora povukla i odjenula, onako mokra, kako bi na sebi zadržala svu vlagu. Upravo kao što je voljela obiteljske tradicije i formalnu uglađenost i stare, napamet naučene pjesme. Bilo bi joj mrsko umrijeti u anonimnosti. Ona je za sobom imala opipljivu lozu, a on je izbrisao stazu kojom je stigao. Čudio se što ga je voljela unatoč toj njegovoj anonimnosti.193Ležala je na leđima, u položaju srednjovjekovnih mrtvaca.Prišao sam joj gol, kao što bih bio učinio u našoj sobi u Južnom Kairu, sa željom da je svučem, još uvijek sa željom da s njom vodim ljubav.Što je grozno u tome što sam učinio? Ne opraštamo li sve ljubavniku? Opraštamo sebičnost, žudnju, himbenost. Ukoliko smo mi sami razlog tome. Možete voditi ljubav sa ženom slomljene ruke, ili sa ženom u vrućici. Jednom mi je isisala krv iz posjekotine na ruci, kao što sam i ja okusio i progutao njezinu menstrualnu krv. Ima nekih europskih riječi koje nikad ne možete točno prevesti na neki drugi jezik. Felhomaly. Sumračje grobova. S prizvukom prisnosti između mrtvih i živih.Uzeo sam je na ruke da bih je oteo snu. Odjeća kao paučina. Sve sam to poremetio.Iznio sam je van, na sunce. Odjenuo sam se. Od užarena kamenja, odjeća mi bila suha i lomna.Spleo sam prste šaka, napravio joj sedlo na kojem će sjediti. Čim sam stigao do pijeska, okrenuo sam je tako da gleda natrag, preko mog ramena. Osjećao sam da je laka kao peruška. Običavao sam je tako držati na rukama, u mojoj se sobi vrtjela oko mene kao kakav ventilator u ljudskom liku -opruženih ruku, raširenih prstiju - nalik na morsku zvijezdu.

Tako smo krenuli prema sjeveroistočnom klancu, gdje je bio zatrpani zrakoplov. Karta mi nije bila potrebna. Uza se sam imao kanistar goriva što sam ga nosio cijelim putem od prevrnutog vozila. Jer smo tri godine ranije bez njega bili nemoćni.194- A što je to bilo tri godine ranije?- Ona je bila ranjena. Godine 1939. Muž joj se srušio sa zrakoplovom. Zapravo je kanio počiniti samoubojstvo i ubojstvo, da sve troje nastradamo. A tada se nismo više sastajali. Ali, tko zna kako, valjda je čuo za našu vezu.- I bila je tako teško ranjena da je niste mogli povesti sa sobom?- Da. Mogao sam je spasiti samo tako da dovedem pomoć.U spilji, nakon svih tih mjeseci razdvojenosti i bijesa, pomirili su se i opet progovorili kao ljubavnici, srušili su zid koji su bili podigli između sebe zbog nekih društvenih konvencija u koje ni jedno od njih nije vjerovalo.U botaničkom vrtu ona je bila udarila glavom o stup od odlučnosti i bijesa. Preponosna da bude samo ljubavnica, u tajnosti. U njezinu svijetu neće biti pregradaka. A on se bio okrenuo prema njoj, s podignutim prstom.Još mi ne fališ.Ima vremena.Za te višemjesečne razdvojenosti, on je postao žučljiv i samostalan. Izbjegavao je njezino društvo. Nije podnosio kako se ona mirno drži kad ga gleda. Telefonski je nazvao njezinu kuću i porazgovarao s mužem, pa je čuo iz pozadine njezin smijeh. U nje je bilo nekog otvorenog šarma koji je privlačio svakoga. To je bilo nešto što je prije kod nje volio. A sad je počeo sumnjati u sve.Posumnjao je da je našla novog ljubavnika. Svaku njezinu gestu upućenu nekom drugom tumačio je kao signal obećanja. Jednog dana, u hotelskom predvorju, zgrabila je Roundella za prsa kaputa i195

••mtresla ga smijući se, dok je ovaj nešto mumljao pa je on dva dana pratio ni kriva ni dužna atašea ne bi li otkrio ima li što između njih dvoje. Više nije vjerovao ni u njezine posljednje nježne riječi upućene njemu. Ona je ili s njim ili protiv njega. Ona je protiv njega. Nije podnosio čak ni blijede osmijehe koje bi mu uputila. Kad bi mu dodala piće, ne bi ga popio. Kad bi negdje za večerom upozorila društvo na vazu u kojoj pluta nilski ljiljan, on tu vazu ne bi pogledao. Običan jebeni cvijet. Ona je imala novo društvo bliskih prijatelja, u koje on i njezin muž ne spadaju. Ne postoji nijedna koja se vraća mužu. Toliko je znao o ljubavi i ljudskoj naravi.Kupio je blijedosmeđeg cigaretnog papira pa ga polijepio po dijelovima Herodota sve o ratovima koji ga nisu zanimali. Zapisao je sve njezine argumente protiv njega. Imao ih je izlijepljene u knjizi - predstavljajući se kao puki promatrač, slušač, "on".Onih zadnjih dana pred rat bio je otišao još jedanput u Gilf Kebir da isprazni logor. Dogovorili su se bili da će po njega doći njezin muž. Muž koji je oboma bio drag sve dok nisu zavoljeli jedno drugo.Clifton je doletio u Uvveinat po njega dogovorenog dana, i stao nadlijetati zabačenu oazu tako nisko da je zrakoplov kidao lišće s akacijina grmlja - Moth se spuštao u udubinu i jarke dok je on stajao na visokom humku i signalizirao mu plavom ceradom. Onda se aparat okomio ravno na njega, i tresnuo o tlo pedeset metara dalje. Od stajnog trapa digla se perjanica plavog dima. Nije bilo vatre.196Poludjeli muž! Htio ih sve pobiti. Sebe i ženu i njega samim time što sad nije imao čime izaći iz pustinje.Ali ona nije bila mrtva. Oslobodio joj je tijelo, izvukao ga iz stiska smrskana zrakoplova, iz muževa stiska.Kako si me mogao mrziti? šapće ona u Spilji plivača, usprkos bolovima od ozljeda. Slomljeno zapešće. Slomljena rebra. Bio si grozan sa mnom. I zato je moj muž posumnjao u tebe. A ja i sad mrzim taj tvoj način - da se izgubiš u pustinji ili u lokalima.

Ti si napustila mene u Groppi Parku.Jer me nisi želio više od svega.Jer si rekla da će ti muž poludjeti. Dobro, i jest poludio.Dugo nije. Ja sam poludjela prije njega, ti si ubio sve u meni. Poljubi me, daj! Prestani se opravdavati. Poljubi me i zovi me imenom.Tijela su im se spajala u miomirisima, u znoju, u pomami da se jezikom ili zubom zavuku pod taj tanki sloj, kao da jedno drugome žele ondje dohvatiti karakter i u ljubavnom činu iščupati ga iz tijela.Nema više ni talka na njezinoj nadlaktici, ni parfema na bedru.Misliš da si ikonoklast, a nisi. Samo uklanjaš, ili zamjenjuješ ono što ne možeš imati. Ako ti se nešto izjalovi, povlačiš se u što drugo. Ništa te ne mijenja. Koliko si žena imao? Ostavila sam te zato st° znam da te nikad neću promijeniti. U sobi si katkad bivao tako nepomičan, tako nijem, kao daotkrivanje centimetra tvoga karaktera bila najgora sama sebe.197r

Raspravljali smo u Spilji plivača, a bili smo tek dvije geografske širine daleko od spasa Kufre.Zastaje i pruža šaku. Caravaggio spušta na crni dlan tabletu morfija, koja onda nestaje u čovjekovim tamnim ustima.Prešao sam suho jezerske dno prema oazi Kufra, ne noseći ništa osim ogrtača koji će me štititi od pripeke i noćne studeni. Svoga sam Herodota ostavio za sobom, kod nje. A tri godine kasnije, 1942, išao sam s njom prema zatrpanom zrakoplovu, noseći joj tijelo kao da je viteški oklop.U pustinji su sredstva za preživljavanje pod zemljom - trogloditske spilje, voda što spava u zakopanoj biljci, oružje, zrakoplov. Na 25 stupnjeva zemljopisne dužine i 23 širine, stao sam kopati nad ceradom i malo-pomalo pojavio se Madoxov stari zrakoplov. Bila je noć, a ja sam se znojio čak i na studeni. S petrolejskim fenjerom prišao sam njoj i neko vrijeme sjedio kraj njezine sjene pognute

glave. Dvoje ljubavnika i pustinja - da li sa zvijezdama ili mjese-činom, ne pamtim. A ondje svuda oko nas rat.Zrakoplov je izronio iz pijeska. Hrane nije bilo, a bio sam slab. Cerada tako teška da je nisam mogao odvući nego sam je morao jednostavno rasjeći.Ujutro, nakon dva sata spavanja, unio sam je u pilotsku kabinu. Upalio sam motor i on je oživio. Pokrenusmo se, pa se digosmo, godinama prekasno, gore u nebo.198Glas je ušutio. Sprženi čovjek gleda ravno preda se u žarište stvoreno morfijem.' U oku mu je zrakoplov. Spori ga glas jedva diže iznad zemlje, s motorom što preskače obrtaje kao da mu je kakav šav pukao, njezin se pokrov razmata na hučnoj zračnoj struji u kabini, buka je grozna nakon onih njegovih dana nijema hoda u tišini. Spušta pogled i vidi kako mu gorivo curi po koljenima. Jedna se grana otkida s njezine košulje. Akacija i kost. Koliko je visoko iznad zemlje? Koliko je nisko na nebu?Stajni trap očeše vrh palme a on spiralom diže aparat, gorivo se prelijeva preko sjedala a njezino tijelo sklizne u nj. Vrcne iskra od kratkog spoja, zapale se suharci na njezinu koljenu. Poteže je natrag na sjedalo do sebe. Dlanovima gura staklo kabine, ali se ono ne miče. Onda tuče po staklu, ono puca, konačno se lomi, a gorivo i plamen prelijevaju se i šikljaju na sve strane. Koliko je nisko na nebu? Ona se raspada - suharci akacije, lišće, granje u obliku ruke, odmataju se oko njega. Udovi nestaju usisani zrakom. Miris morfija na jeziku. Lik Caravaggia u crnu jezeru njegova oka. Penje se i spušta kao bunarski kablić. Odnekud mu je cijelo lice razmazano krvlju. Upravlja zrakoplovom što se raspada, od brzine se platno na krilima kida. Njih su dvoje strvina. Koliko je iza njih ostala ona pal-ma? I koliko je dugo odonda? Diže noge iz goriva, ali su mu strašno teške. Ni u snu ih ne bi opet podigao. Star je. Odjednom. Umoran od života bez nJe- Ne može leći u njezino naručje i povjeriti se nJ°j

da ga čuva dan i noć dok spava. Nema nikoga. Iscrpljen je, ne od pustinje nego od samoće. Ma-doxa nema više. Žena pretvorena u lišće i suharke,razbijeno staklo strši put neba kao kakve ralje nad njim.199Uvlači se u remenje gorivom namočena padobrana i izvrće se, odbija se od stakla, ali vjetar ga gura natrag. Onda mu se noge oslobode svega, i on je u zraku, i svijetli, ne zna zašto svijetli, dok ne shvati da gori.200Hana čuje glasove iz sobe engleskog pacijenta pa zastaje u hodniku upinjući se da razabere što govore.Kako je?Divno!Sad je na meni red.Ah! Krasno, krasno.Ovo je najljepši izum na svijetu.Izuzetno otkriće, mladiću.Hana ulazi i zatječe Kipa i engleskog pacijenta kako jedan drugome dodaju limenku kondenzirana mlijeka. Englez cucla iz limenke, pa je skida s usta da sažvače gustu tekućinu. Smiješi se zadovoljno Kipu koji se tobože ljuti što mu ne vraća limenku. Miner ugleda Hanu pa priđe krevetu, dva-triput pucne prstima i konačno uspije povući limenku s onoga crnog lica.- Otkrili smo da uživamo u sličnim stvarima. Momak i ja. Ja u putovanjima po Egiptu, a on po Indiji.- Jeste li kad jeli sendviče s kondenziranim mlijekom? - pita ga miner.Hana samo gleda čas jednoga, čas drugoga. Kip viri u limenku.- Idem po drugu - kaže i izlazi iz sobe.201Hana gleda čovjeka u krevetu.- Kip i ja smo obojica međunarodna kopilad; rođeni u jednome kraju a po vlastitom izboru živjeli u posve drugom. I cijeli život

borili se da se vratimo na rodnu grudu ili da pobjegnemo od nje. Iako Kip još nije svjestan toga. Zato se i slažemo tako dobro.U kuhinji Kip izbuši na dva mjesta novu limenku kondenzirana mlijeka, bajunetom za koji uviđa da sve više služi samo za tu svrhu, pa se trkom vraća gore, u spavaću sobu.- Mora da si odrastao negdje drugdje - veli miner. - Englezi ga ne sišu tako.- Živio sam u pustinji godinama. Sve što znam, tamo sam naučio. Sve što mi se važno dogodilo, bilo je u pustinji.Smiješi se Hani.- Jedan me hrani morfijem. Drugi me hrani kondenziranim mlijekom. Možda smo otkrili skladnu prehranu!Okreće se Kipu:- Koliko si dugo miner?- Pet godina. Najdulje sam bio u Londonu. Onda u Italiji. S ekipama za neeksplodirane bombe.- Tko te je učio?- Jedan Englez u Woolwichu. Smatrali su ga čudakom.- Takvi su najbolji učitelji. To je morao biti lord Suffolk. Jesi li upoznao gospođicu Morden?- Jesam.Ni u jednom trenutku ni jedan od njih ne pokušava Hanu upoznati s onim o čemu govore. Ali, nju zanima učitelj, hoće da čuje kako će ga on opisati.- Kakav je bio, Kipe?202

. Radio je u istraživačkoj sekciji. Bio je šef jednog eksperimentalnog tima. S njim je za sve vrijeme bila i njegova tajnica, gospođica Morden, kao i njegov vozač, gospodin Fred Harts. Dok bi radio na kakvoj bombi, diktirao bi gospođici Morden, a ona bi sve zapisivala, a gospodin Harts mu je dodavao instrumente. Bio je

fantastičan čovjek. Zvali su ih Sveto Trojstvo. Sve troje je zajedno poginulo 1941. Na Erithu, u Londonu.Hana gleda minera što se naslonio na zid, jednu je nogu savio, potplat mu leži na oslikanu grmu. Na licu mu nema tuge, ničega što bi ga odalo.U naručju je držala muškarce u trenu kad bi razmrsili i posljednji čvor svog života. U gradu An-ghiariju dizala je žive ljude da bi otkrila kako su ih crvi već načeli. U Ortoni je držala cigarete među usnama momka bez ruku. Ništa je nije zaustavilo. Nastavila je sa svojim dužnostima dok se potajno upinjala da sebi vrati svoje pravo "ja". I previše se medicinskih sestara, u žutim i grimiznim odorama s koštanim pucetima, pretvorilo u neurotične sluškinje rata.Gleda Kipa kako je glavu naslonio na zid, i prepoznaje taj nepristrani izraz na njegovu licu. Čita ga.203VII.IN SITUWESTBURY, ENGLESKA, 1940.JSjrpal Singh stajao je gdje bi konju bilo sedlo na leđima. Najprije je samo stao konju na leđa i zastao da mahne onima koje nije vidio, ali je znao da ga gledaju. Lord Suffolk ga je pratio dalekozorom, vidio je mladića kako maše, diže obje ruke i ljulja se.Onda se spustio u dubinu divovskoga konja Westburyja, u bjelinu konja isklesana u vapnencu humka. Tek je crna prilika, na toj pozadini još mu se tamnije ističu koža i odora kaki boje. Da mu je dalekozor dobro podešen, lord Suffolk bi vidio tanku crtu grimizne uzice na Singhovu ramenu, znak njegove minerske jedinice. Njima će se činiti kao da on klizi niz lik životinje izrezan iz lista papira. Ali je Singh samo osjećao kako mu gležnjerice stružu po grubom bijelom vapnencu dok se on spušta niza stranu.Iza njega, gospođica Morden također je oprezno silazila niz humak, s torbom preko ramena, podupirući se smotanim kišobranom. Stala je na tri metra iznad konja, rasklopila kišobran i sjela u njegovoj sjeni. Onda je otvorila bilježnicu.

- Čujete li me? - upita on.- Da, sasvim dobro. - Obriše kredu s ruku na suknji i naravna naočale. Zagleda se u daljinu, pa207lpoput Singha maloprije mahne onima koje nije mogla vidjeti.Singh ju je volio. Bila je praktički prva Engleskinja s kojom je pravo porazgovarao otkako je stigao u Englesku. Većinu je vremena bio proveo u vojarni u Woolwichu. Za ona tri mjeseca upoznao je samo neke druge Indijce i engleske časnike. U vojnoj bi kantini kakva žena i odgovorila na neko pitanje, ali su se razgovori sa ženama svodili na samo dvije-tri rečenice.Bio je drugi sin. Najstariji će poći u vojsku, drugi će biti liječnik, a treći trgovac. Stara tradicija u njegovoj obitelji. Ali je sve to poremetio rat. On je stupio u pukovniju Sikha i upućen je u Englesku. Nakon prvih mjeseci u Londonu, javio se dobrovoljno u inženjeriju, u postrojbu ustrojenu da brine o bombama s usporenim djelovanjem i onima koje nisu eksplodirale. Naredba vlasti 1939. bila je naivna: "Neeksplodirane bombe spadaju u nadležnost Mini-starstva unutarnjih poslova, koje se složilo da će ih pripadnici Baze za popunu streljiva i Policije skupljati i istovarivati na pogodna smetlišta, gdje će ih pripadnici oružanih snaga pravodobno uništiti."Tek je 1940. godine Ministarstvo obrane preuzelo odgovornost za razminiranje, koje je, sa svoje strane, povjerilo Kraljevskoj inženjeriji. Sastavljeno je dvadeset pet jedinica za uklanjanje bombi. Manjkala im je oprema, raspolagale su samo čekićima, dlijetima i cestarskim alatom. Nije bilo stručnjaka.Bomba je sastavljena od sljedećih dijelova:1. Tijela ili košuljice bombe.2. Upaljača.3. Inicirajućeg punjenja ili detonatora.4. Glavnog punjenja brizantnim eksplozivom.208

5. Montažne opreme - krilaca, nosača, kuka i tome slično.Osamdeset posto bombi što su iz zraka bačene na Britaniju bile su tankih stijena i opće namjene. Težina im je bila obično od pedeset do petsto kilograma. Bombu od tisuću kilograma zvali su "Her-niann" ili "Esau". Bomba od dvije tisuće kilograma dobila je ime "Satan".Singh bi, nakon duga dana obuke, zaspao s dijagramima i kartama u rukama. Upola snivajući, ušao bi u labirint cilindra uz pikrinsku kiselinu, detonator i kondenzatore, pa sve do upaljača duboko u tijelu bombe. Onda bi se naglo probudio.Kad bomba pogodi određeni cilj, udar aktivira automatski prekidač i pali električni upaljač. Ta sitna eksplozija u detonatoru izaziva eksploziju pen-trina, koja pak pali pikrinsku kiselinu, na što eks-plodira glavno punjenje TNT-om, amatolom i aluminijskim prahom. Put od automatskog prekidača do eksplozije traje mikrosekundu.Najopasnije su bombe bačene s malih visina, bombe koje bi se aktivirale udarom o tlo. Takve, neeksplodirane bombe ukopale bi se po gradovima i poljima i mirovale sve dok im nečim ne bi po-čačkali automatski prekidač - seljačkim kolcem, kolskim kotačem, udarom teniske lopte po košuljici -a onda bi eksplodirale.^ Singh je s ostalim dobrovoljcima kamionom prebačen na inženjerijski odjel u Woolwich. U ono je doba stopa gubitaka u jedinicama za demontažu bombi bila užasno visoka prema malom broju neeksplodiranih bombi. Situacija se još pogoršala 1940. godine kad je Francuska pala, pa se Britanija našla u svojevrsnoj opsadi.209U kolovozu je masovno bombardiranje već bilo otpočelo i za mjesec dana odjednom se stvorilo 2500 neeksplodiranih bombi oko kojih je valjalo raditi. Zatvorili su ceste, ispraznili tvornice. Do rujna broj takvih bombi popeo se na 3700. Organizirano je sto novih minerskih ekipa, ali mehanizam bombi još nije bio temeljito

proučen. Prosječni životni vijek u tim ekipama bio je oko deset tjedana."To je bilo junačko doba dezaktiviranja bombi, razdoblje osobne hrabrosti, kad su hitnost, nedostatak obuke i opreme nametali preuzimanje fantastičnih rizika... Bilo je to, međutim, junačko doba kojeg su akteri ostali u sjeni, jer su se njihova djela tajila od javnosti iz sigurnosnih razloga. Dakako da nije bilo poželjno objavljivati izvješća po kojima bi neprijatelj mogao procijeniti našu sposobnost neutraliziranju tog sredstva."U kolima, vozeći se u Westbury, Singh je sjedio uz vozača gospodina Hartsa, dok se gospođica Mor-den vozila straga, s lordom Suffolkom. Auto tipa Humber kaki boje bio je znamenit. Blatobrani su bili jarkocrveni - što je bila boja svih ekipa za raz-miniranje - a noću su lijeva pozicijska svjetla bila pokrivena plavim filterom. Dva dana prije toga neki je čovjek, prolazeći kraj čuvenoga konja od vapnenca u Downsu, odletio u zrak. Kad su na to mjesto stigli inženjerci, otkrili su da je još jedna bomba pala usred te povijesne točke - u samo tijelo divovskog bijelog konja Westburyja isklesana u vapnencu humka 1778. godine. Ubrzo nakon toga, svi su va-pnenački konji u Dovvnsu - bilo ih je sedam - pokriveni kamuflažnim mrežama, ne toliko da bi se zaštitili koliko da ne služe kao orijentir pri zračnim napadima na Englesku.210janjaNa stražnjem sjedalu lord Suffolk je brbljao o migraciji crvendaća iz europskih ratnih područja, o povijesti uklanjanja bombi, o vrhnju iz Devona. Mladoga je Singha upućivao u običaje u Engleskoj kao da je to tek nedavno otkrivena kultura. Iako se zvao lord Suffolk, živio je u Devonu, a do izbirata strastveno se bavio analizom Lorne Do-i time koliko je taj roman povijesno i geografski autentičan. Mnoge je zime bio proveo tumarajući po selima Brandonu i Porlocku, a vlasti je uvjerio kako je Exmoor idealna lokacija za obuku u dezak-tiviranju bombi. Imao je dvanaest ljudi - skupinu talenata iz raznih

jedinica, minerskih i inženjerijskih, među koje je spadao i Singh. Baza im je većini dijelom tjedna bila u londonskom Richmond Parku, gdje su se upoznavali s novim metodama ili radili na neeksplodiranim bombama dok su kraj njih pasli šareni lopatari. No, za vikenda bi otišli u Exmoor, gdje bi danju i dalje vježbali, a onda bi ih lord Suffolk odvezao u crkvu gdje je Lorna Doone bila nastrijeljena za svog vjenčanja. "Ili s ovog prozora ili s onih stražnjih vrata... ravno niz prolaz nastrijeljena je u rame. Izvrstan hitac, valja priznati, iako svakako sramotan. Zlikovca su lovili po vrištinama pa su ga faktički raskomadali." Singha je to podsjećalo na jednu poznatu indijsku bajku.Na tom je području lordu Suffolku najprisnija prijateljica bila neka avijatičarka koja je mrzila društvo ali je voljela lorda Suffolka. Živjela je u ladanjskoj kućici u Countisburyju na litici što gleda na Bristolski kanal. U Humberu im je lord Suffolk opisivao značajke svakog sela kroz koje su prolazili. U ovom mjestu možete kupiti najbolje štapove od Sloga." Kao da je Singh kanio, u odori i turbanu,Ri0oi°pularn' povijesno-pustolovni roman Richarda Doddrigea "lackmorea (1825-19001 6211ući u trgovinu tudorskog stila na uglu i s vlasnikom se ležerno raspričati o štapovima. Od svih Engleza najbolji je ipak bio lord Suffolk, poslije će Singh reći Hani. Da nije bilo rata, ne bi se taj nikad maknuo iz Countisburvja i svog utočišta, zvanog "Domaća farma", gdje se baktao s vinom i borio s muhama u staroj stražnjoj praonici, pedesetogodišnjak, oženjen, ali po naravi u biti neženja, što bi svakog dana išao pješice preko litica u posjet prijateljici letačici. Uživao je u popravljanju svega i svačega - od starih čabrova za pranje rublja do vodovodnih generatora i ražanja na vodeni pogon. A gospođici Swift, onoj letačici, pomagao je u sku-pljanju podataka o navikama jazavaca.Stoga je vožnja do vapnenačkog konja u West-burvju obilovala anegdotama i poukama. Čak i u ratno doba, taj je znao kamo ti

valja svratiti na najbolji čaj. Upao je u Pamelinu čajanu, s rukom u zavoju zbog neke nezgode s nitrocelulozom, vukući za sobom svoj klan - tajnicu, vozača i minera -kao da su mu to djeca. Kako je lord Suffolk uspio nagovoriti Odbor za dezaktiviranje bombi da mu povjeri stvaranje te eksperimentalne ekipe za uništavanje bombi, nitko nije točno znao, ali sa svojom izumiteljskom prošlosti vjerojatno je imao bolje kvalifikacije od većine ostalih. Iako je bio samouk, vjerovao je da može proniknuti u pobude i duh svakog izuma. Odmah je smislio bluzu s pogodnim džepovima u kojima miner na poslu može lako držati upaljače i naprave.Pili su čaj i čekali na kolačiće, raspravljajući o dezaktiviranju bombe in situ.- Gospodine Singh, ja se uzdam u vas, znate valjda, je li tako?l Na mjestu (lat.)212- Da, gospodine. - Singh ga je obožavao. Što se niega tiče, lord Suffolk bio je prvi rođeni gospodin kojeg je upoznao u Engleskoj.- Znate da se uzdam da ćete obaviti sve isto onako dobro kao i ja. Gospođica Morden bit će s vama da bilježi što radite. Gospodin Harts bit će malo dalje, straga. Zatreba li vam kakav materijal ili pomoć, puhnite samo u policijsku zviždaljku i on će vam odmah doći. On vas neće ništa savjetovati, ali sve perfektno shvaća. Ako odbije da što učini, znači da se ne slaže s vama, i ja bih na vašem mjestu prihvatio ^njegovo mišljenje. Ali ondje na mjestu vi imate svu vlast. Evo vam moj pištolj. Upaljači su sada vjerojatno složeniji, ali nikad se ne zna, možda vam se posreći.Lord Suffolk ciljao je na slučaj kojim se proslavio. Bio je otkrio način blokiranja upaljača s usporenim djelovanjem tako što je iz svog službenog pištolja ispalio u glavu upaljača metak i tako zaustavio satni mehanizam. Ta metoda napuštena je kad su Nijemci smislili nov upaljač s udarnom kapslom, a ne satom na vrhu.S Kirpalom Singhom se sprijateljio i ovaj mu to nikad neće zaboraviti. Dotle je pola svoga vremena u ratu proveo u pratnji

toga lorda, kojem noga nikad nije iskročila iz Engleske i koji nije kanio ikad više iskročiti iz Countisburvja kad ratu dođe kraj. Kad je stigao u Englesku, daleko od svoje obitelji u Pandžabu, Singh nije nikoga poznavao. Bilo mu je dvadeset jedna godina. Izvan vojske, ni s kim se nije upoznao. Stoga, kad je pročitao obavijest kako se traže dobrovoljci za eksperimentalnu ekipu za dezaktiviranje bombi, iako je bio čuo druge minere kako spominju lorda Suffolka kao luđaka,213već je bio zaključio da u ratu valja vladati situacijom a za to imaš veću mogućnost izbora i šansi da preživiš ako se nalaziš uz neku posebnu osobu ili ličnost.Među kandidatima bio je jedini Indijac, a lord Suffolk je kasnio. Tajnica je svu petnaestoricu odvela u knjižnicu i rekla im neka se strpe. Ona je ostala za stolom, prepisujući imena, dok su se vojnici zafrkavali oko ispita ili testa. Od ostalih, Singh nije nikoga poznavao. Prišao je jednom zidu i zabuljio se u barometar, htio ga je dotaknuti, ali je povukao ruku i primaknuo mu lice. Vrlo suho pa Vedro pa Olujno. Progunđao je te riječi za se, sa svojim novim engleskim izgovorom. "Verlo suho. Vrlo suho." Gledao je druge, ogledao se po prostoriji i ukrstio pogled sa sredovječnom tajnicom. Gledala ga je strogo. Momak Indijac. On se nasmiješio i prišao policama s knjigama. Ni tu nije ništa dotaknuo. U jednom trenutku primaknuo je nos svesku s naslovom Raymond, ili Život i smrt, napisao sir Oliver Hodge. Našao je još jedan, sa sličnim naslovom: Pierre, ili Dvosmislenosti. Okrenuo se i opet ulovio pogled one žene na sebi. Osjetio se kriv, kao da je knjigu strpao u džep. Vjerojatno još nikad nije vidjela turban. Englezi! Očekuju da se boriš za njih, ali s tobom ne žele razgovarati. Singh. I dvo-smislenosti.Upoznali su se s lordom Suffolkom za ručkom; bio je vrlo srdačan, točio vino svakome tko ga je htio, i bučno se smijao na svaki pokušaj duhovitosti svojih novaka. Po podne su svi prošli neki

čudan ispit, na kojem su dobili dijelove stroja koji im valja sastaviti, a da im ni riječi nisu rekli čemu služi.l Roman američkog pisca Hermana Melvillea (1819-1891)214Dali su im za to dva sata, ali su mogli otići čim riješe problem. Singh je to brzo obavio i ostalo vrijeme proveo u smišljanju nekih drugih predmeta koji bi se mogli sastaviti od dijelova kojima raspolaže. Osjećao je da bi ga lako primili, samo da nije u pitanju njegova rasna pripadnost. Došao je iz zemlje gdje su matematika i mehanika urođene značajke. Automobili se nikad ne uništavaju. Dijelovi bi se odnijeli kroz selo i pretvorili u šivaći stroj ili crpku za vodu. Stražnje sjedalo Forda dobilo bi novu presvlaku i postalo bi sofa. U selu je većina njih nosila uza se prije ključ za matice ili odvijač, nego olovku. Tako bi sporedni dijelovi automobila ušli u starinski sat, ili u koloturnik za navodnjavanje, ili u mehanizam za obrtanje uredske stolice. Lijek za mehaničke kvarove lako se nalazio. Pregrijani motor auta nisi ohladio novim gumenim cijevima nego si nakupio kravljeg izmeta i njime obložio kondenzator. U Engleskoj se nagledao zaliha rezervnih dijelova s kojima bi indijski potkontinent mogao živjeti još dvjesta godina.Bio je jedan od trojice kandidata koje je lord Suffolk izabrao. Taj čovjek koji s njim nije ni riječi izmijenio (nije se ni nasmijao s njim, jednostavno zato što se on nije našalio), prošao je kroz sobu i uhvatio ga za rame. Stroga je tajnica predstavljena kao gospođica Morden, koja žurno dođe s pliticom na kojoj su bile dvije oveće čaše serija, pa jednu pruži lordu Suffolku a drugu, govoreći: - Znam da vi ne pijete - uze za se, podigne uvis i nazdravi Singhu: - Čestitam, ispit ste sjajno položili. Doduše, bila sam sigurna da ćete biti izabrani, još prije ispita.215- Gospođica Morden je stručnjak za karaktere Ima nos za darovitost i karakter.- Karakter, gospodine?

- Da. Nije zapravo nužan, naravno, ali mi ćemo raditi zajedno. Mi smo ovdje u velikoj mjeri kao neka obitelj. Gospođica Morden izabrala je vas još prije ručka.- Ne znam ni sam kako sam se uspjela suzdržati da vam ne namignem, gospodine Singh.Lord Suffolk je opet uhvatio Singha za rame i poveo ga do prozora.- Kako počinjemo tek sredinom idućeg tjedna, mislio sam da bih mogao povesti nekoga iz ekipe na Domaću farmu. U Devonu možemo prikupiti sve što znamo i međusobno se upoznati. Možete se povesti s nama u Humberu.Tako su mu se otvorila vrata bijega iz kaotičnog mehanizma rata. Nakon godinu dana u inozemstvu, ušao je u obitelj kao kakav izgubljeni sin što se vratio, dobio mjesto za stolom i uključen je u razgovore.Bilo se gotovo smračilo kad su prešli granicu između Somerseta i Devona na obalnoj cesti što vodi iznad Bristolskog kanala. Gospodin Harts skrene na uski puteljak obrubljen vrijeskom i rodo-dendronom, tamne boje krvi na onom posljednjem svjetlu. Prilazni put do same kuće bio je dug oko pet kilometara.Osim trojstva Suffolk, Morden i Harts, u ekipi je bilo još šest minera. Preko vikenda su šetali vri-štinama oko kamene kuće. Za večerom se u subotu gospođici Morden, lordu Suffolku i njegovoj ženi pridružila letačica. Gospođica Swift je rekla Singhu kako oduvijek želi letjeti preko kopna do Indije.216Izvan svoje vojarne, Singh nije imao pojma gdje je zapravo. Smotana do pod sam strop, bila je neka karta. Jednog jutra, kad je bio sam, Singh ju je potegao i ona se razmota do poda. Countisburj i okolica. Izradio R. Fones. Nacrtano po želji gospodina Jamesa Hallidaya."Nacrtano po želji..." Englezi su mu se počelisviđati.

Bio je s Hanom u noćnom šatoru kad joj je pričao o eksploziji u Erithu. Prasnula je bomba od 250 kilograma u trenutku kad ju je lord Suffolk nastojao dezaktivirati. Ubila je i gospodina Freda Hartsa i gospođicu Morden i četvoricu minera koje je lord Suffolk obučavao. Dogodilo se to u svibnju 1941. Dotle je Singh bio u Suffolkovoj ekipi godinu dana. Tog dana je s poručnikom Blacklerom na raskrižju Elephant and Castle radio na bombi "Sa-tan". Zajedno su dezaktivirali bombu od dvije tone pa su bili mrtvi umorni. Sjećao se kako je u jednom trenu usred posla uzgledao i opazio dvojicu časnika iz jedinica za dezaktiviranje bombi kako pokazuju na njega pa se pitao što li hoće. Po svoj prilici, to je značilo da su našli još jednu bombu. Bilo je prošlo deset uvečer i on je bio opasno umoran. A još ga jedna čeka. Vratio se svom poslu.Kad su završili sa "Satanom", odlučio je ne gubiti vrijeme, i odmah je prišao jednom od onih časnika koji se najprije upola okrenuo kao da želi otići.-v Dobro, gdje je?Čovjek ga uhvati za desnu ruku i njemu sine da je neko zlo posrijedi. Poručnik Blackler bio je iza njega, i časnik im reče što se dogodilo, pa po-217ručnik Blackler uhvati Singha za ramena i stisne ih.Odvezao se u Erith. Pogodio je što je onaj časnik oklijevao da ga upita. Znao je da čovjek ne bi došao ovamo samo zato da mu kaže za pogibiju. Uostalom, zar nije rat? Značilo je to da se negdje u blizini nalazi još jedna bomba, vjerojatno iste vrste, i to je bila jedina prilika da se otkrije u čemu se pogriješilo.To je htio obaviti sam. Poručnik Blackler ostat će u Londonu. Bili su posljednja dvojica iz ekipe, i bilo bi ludo žrtvovati obojicu. Kad lord Suffolk nije uspio, znači da je tu nešto novo posrijedi. U svakom slučaju, on će se toga prihvatiti sam. Ako dvojica zajedno rade na nečemu, valja raditi meto-dično. Odluke moraju biti zajedničke, valja se dogovarati.

U noćnoj vožnji potisnuo je i prigušio svoje osjećaje. Ako želi sačuvati bistrinu duha, osjećaji moraju biti i dalje živi. Gospođica Morden popije dobru porciju čistog viskija prije nego što prijeđe na seri. Tako će moći piti sporije, moći će se do kraja večeri vladati kao prava dama, odmjereno.- Vi ne pijete, gospodine Singh, ali, da pijete, učinili biste isto što i ja. Jedan dobar viski pa možete polako pijuckati kao dobar dvoranin. - Sve to popraćeno onim njezinim lijenim, hrapavim smijehom. Bila je to jedina žena koju će u životu upoznati da uza se nosi dvije srebrne čuturice. I tako, ona još pije, a lord Suffolk i dalje gricka svoje kolačiće a la Kipling.Druga je bomba bila pala oko osamsto metara dalje. Opet jedna od 250 kilograma, sa čeličnom košuljicom. Činila mu se poznate vrste. Dezaktivirah su ih na stotine, većinom rutinski. No, rat je tekao tako što bi svakih šest mjeseci, ili tako nekako, ne-218prijatelj štogod modificirao. Otkrio si trik, štos, sitnu varku, pa si to prenio ostalima u ekipi. Sad su bili u novom stadiju.Nikoga nije poveo sa sobom. Jednostavno ima da pamti svaki potez. Narednik koji ga je vozio, imenom Hardy, ostat će kraj džipa. Predložiše mu da počeka do jutra, ali je on znao da bi im bilo draže da to obavi odmah. Ove od 250 kilograma, sa čeličnom košuljicom, i odveć su česte. Ima li na njoj kakvih izmjena, to moraju brzo doznati. Zatražio je da mu telefonski naruče rasvjetu. Što mora raditi ovako umoran, i nije važno, ali mora imati valjanu rasvjetu, a ne samo farove od dva džipa.Kad je stigao u Erith, područje oko bombe već je bilo rasvijetljeno. Za danjeg svjetla, po bezazlenu danu, to bi bila poljana. Živice, možda i mlaka. Sad je to arena. Bilo mu je hladno, posudio je od Hardvja džemper i navukao ga preko svoga. Ali i svjetlo će ga grijati. Kad je prišao bombi, u duhu su mu svi još bili živi. Ispit.Uz jarko svjetlo, poroznost metala bola je oči. Zaboravio je sve, osim opreza. Lord Suffolk je govorio kako možeš imati sjajna

šahista od sedamnaest, pa čak i od trinaest godina, koji bi mogao tući velemajstora, ali nikad nećeš imati sjajna igrača bridža u toj dobi. Bridž ovisi o karakteru. O tvom karakteru, i o karakteru tvojih protivnika. Nužno je uzeti u obzir karakter neprijatelja. To vrijedi i za dezaktiviranje bombe. To je bridž koji igraju dva igrača. Imaš neprijatelja, a partnera nemaš. Katkad im na ispitu dam da igraju bridž. Ljudi misle da je bomba mehanički predmet, mehanički neprijatelj. Ali moraš imati na umu da ju je netko napravio.219Kad je pala na tlo, bombi je košuljica pukla i Singh je vidio njezin eksplozivni naboj. Osjećao se kao da ga netko motri, ali se nije htio pitati je li to Suffolk ili izumitelj te naprave. Živnuo je na svježini umjetnog svjetla. Obišao je bombu, zagledajući je sa svih strana. Da bi uklonio upaljač, mora otvoriti glavnu komoru i zaci iza eksploziva. Otkopčao je torbu, pa je univerzalnim ključem oprezno odvrnuo ploču na dnu košuljice bombe. Zavirio je unutra i vidio da se kućište upaljača otkinulo od košuljice. To je moglo biti dobro - ili loše, još ne bi znao reći. Problem je bio u tome što nije znao da li mehanizam već radi, da li je već pokrenut. Klečeći, pognut, bio je sretan što je sam, opet u svijetu neopozive odluke. Zavrni lijevo, ili zavrni desno. Reži ovo, ili reži ono. Samo što je bio umoran, i što je duboko u njemu kuhao bijes.Nije znao koliko vremena ima. Što više čekaš, to je opasnost veća. Stežući vrh cilindra cipelama, posegnuo je rukom, strgao kućište upaljača i izvadio ga iz bombe. Čim je to učinio, počeo se tresti. Iz-vadio ga je. Sad je bomba u biti bezopasna. Upaljač s njegovim zamršenim spletom žica spusti na travu; na svjetlu su žice jasno svjetlucale.Stao je vući košuljicu prema kamionu, pedeset metara dalje, gdje će ljudi iz nje izvaditi eksploziv. Dok ju je vukao, neka je treća bomba eksplodirala nekoliko stotina metara dalje i nebo se tako rasvijetlilo da su se i lučne svjetiljke učinile blagim, humanim.Neki časnik pruži mu vrčić čaja u kojem je bilo malo alkohola, pa se sam vrati do kućišta upaljača. Udisao je paru pića.

Nije bilo više neke ozbiljne opasnosti. Ako pogriješi, mala eksplozija odnijet će mu šaku. No, umrijeti neće, jedino da upaljač drži na srcu u trenu praska.220Problem je sad jednostavno sveden na ono naj-osnovnije. Upaljač. Novi "štos" u bombi.Zbrku žica mora srediti i vratiti im izvorni raspored. Vrati se do časnika i zamoli ga da mu dade preostalo toplo piće iz termosice. Onda opet priđe upaljaču i sjede do njega. Bilo je otprilike jedan i pol po ponoći. Nagađao je, nije imao sat. Pola sata je samo proučavao upaljač kroz povećalo, nešto nalik na monokl, što mu je visilo iz zapučka. Nagnuo se i zagledao u mjed ne bi li otkrio trag kakvih drugih ogrebotina koje je mogla ostaviti hva-taljka. Ništa.Poslije će mu trebati razonoda. Poslije, kad mu se u duhu skupi sva osobna povijest događaja i trenutaka, trebat će mu nešto nalik na prizvuk što će spaliti ili pokopati sve, dok razmišlja o problemima pred sobom. Radio ili kristalni detektor i njegova bučna orkestarska glazba doći će poslije, kao cerada koja ga štiti od kiše životne zbilje.Ali sad je bio svjestan nečega u daljini, kao nekog odraza munje na oblaku. Mrtvi su Harts, Mordenova i Suffolk, odjednom su samo imena. Pogled mu se opet usredotoči na upaljač.U duhu ga je okretao naglavce, razmatrajući sve logične mogućnosti. Onda ga vrati u vodoravan položaj. Odvrnuo je detonator, prigibajući se toliko da mu je mjed škripao u samo uho. Nikakvo sitno kuckanje. Nečujno se raspao. Pažljivo je odvojio satni mehanizam od upaljača i spustio ih na tlo. Uzeo je cijev kućišta upaljača i ponovo zavirio u nju. Ništa ne vidi. Htio ju je opet spustiti na travu, ah tu zastane i opet je podiže prema svjetlu. Ništa sumnjiva ne bi uočio, da nije bilo težine. A težina mu uopće ne bi pala na um da nije tražio "štos". Obično bi samo osluškivali i promatrali. Oprezno je nagnuo cijev, i težina klizne prema otvoru. Bio

221je tu drugi detonator - čitava posebna naprava -da spriječi svaki pokušaj dezaktiviranja.Lagano istrese napravu prema sebi i odšarafi detonator. Iz naprave bljesne bijelozeleni plamičak i nešto pucne. Drugi je detonator opalio. Izvuče ga i položi na travu uz ostale dijelove. Vrati se do džipa.- Bio je još jedan detonator - progunđa. - Imao sam veliku sreću što sam uspio izvući one žice. Nazovite stožer i pitajte ih ima li još gdje bombi.Otpremio je vojnike dalje od džipa, postavio tamo jedno slobodno sjedalo i zatražio da se u njega upere lučne svjetiljke. Sagnuo se, uzeo ona tri sastavna dijela i postavio ih na sjedalo na međusobnoj udaljenosti od tridesetak centimetara. Sad mu je bilo hladno pa je dišući ispuštao perjanicu toplijeg zraka iz tijela. Podiže pogled. Podalje su vojnici još praznili bombu i odnosili glavni naboj eksploziva. Brzo je nešto ispisao i rješenje za novu bombu predao jednom časniku. Naravno, još mu nije bilo sve posve jasno, ali neka bar dobiju tu obavijest.Čim sunce uđe u prostoriju gdje vatra gori, vatra nestaje. Obožavao je lorda Suffolka i njegove neobične pouke. No, nakon njegova odlaska, sad je sve ovisilo o Singhu, što znači da Singh mora voditi računa o svim bombama te vrste širom grada Londona. Odjednom je dobio mapu odgovornosti, nešto što je lord Suffolk, kako je shvatio, nosio u glavi u svako doba. Upravo mu je svijest o tome poslije izazvala potrebu da, dok radi na nekoj bombi, ni na što drugo ne misli. Spadao je među one koje uopće ne zanima koreografija vlasti. Bilo mu je mučno prenositi amo-tamo planove i rješenja. Osjećao se sposoban samo za izviđanje i iznalaženje određenog rješenja. Kad je postao posve svjestan značenja smrti lorda Suffolka, završio je zadaću222koja mu je bila dodijeljena i ponovo stupio u anonimni mehanizam vojske. Našao se na transportnom brodu Macdonaldu koji je

prevozio stotinjak inže-nieraca u rat u Italiji. To su bili ljudi koji se nisu bavili samo bombama, nego i gradnjom mostova, čišćenjem ruševina, postavljanjem tračnica za oklopne vlakove. Među njima se skrivao do kraja rata. Malo je tko pamtio Sikha iz Suffolkove ekipe. U godinu dana cijela je ekipa raspršena i zaboravljena. Jedino se poručnik Blackler istaknuo i dotjerao dovišeg ranga.No, one noći kad je prošao kraj Lewishama i Blackheatha na putu u Erith, Singh je znao da posjeduje, više od ikojeg drugog minera, znanje lorda Suffolka. Od njega se očekuje da bude vidov-njakova zamjena.Kad se razlegao zvižduk, što je značio da treba isključiti lučne svjetiljke, još je stajao kod kamiona. U roku od trideset sekundi metalno je svjetlo zamijenjeno sumpornim bakljama u stražnjem dijelu kamiona. Novi zračni napad. Ta slabija svjetla mogu pogasiti čim začuju zrakoplove. Sjeo je na praznu benzinsku kantu i zagledao se u tri sastavna dijela koja je izvukao iz bombe od 250 kg, s bakljama oko njega, što su šištale bučno nakon tišine lučnih svjetiljki.Sjedio je, napeta vida i sluha, čekajući otkucaj. Ostali su šutjeli, pedesetak metara dalje. Znao je da je on trenutno kralj, lutkar, može zahtijevati što hoće, kablicu pijeska, voćni kolač, a oni ljudi ondje, sto u svoje slobodno vrijeme ne bi prošli kroz polu-prazan lokal da porazgovaraju s njim, sad bi učinili što god zatraži. To mu je bilo čudno. Kao da su mu dali preširoko .odijelo u kojem se može valjati a rukavi će se vući za njim. No, znao je da mu se to ne sviđa. Navikao je na svoju nevidljivost.223Po raznim vojarnama u Engleskoj nitko se nije ni osvrtao na njega, i njemu je to odgovaralo. Samostalnost i povučenost koje će poslije Hana uočiti kod njega nisu bile izazvane samo time što je on miner u ratu na talijanskom bojištu. Bile su isto tako posljedica činjenice što je on anoniman pripadnik jedne druge rase, dio nevidljiva svijeta. Od svega toga štitio se na sebi svojstven način,

vjerujući samo onima koji mu prijateljski pristupaju. Ali one noći u Erithu znao je da bi mogao povlačiti konce kojima će utjecati na sve oko njega što ne raspolažu njegovim specifičnim darom.Nekoliko mjeseci kasnije pobjegao je u Italiju, strpavši sjenu svoga učitelja u naprtnjaču, onako kako je prigodom svog prvog božičnog dopusta u "Hippodromu" gledao da radi dječak u zelenome. Lord Suffolk i gospođica Morden ponudili su mu da ga odvedu u kazalište. On je izabrao komad Petar Pan, a oni su to bez riječi prihvatili i s njim otišli na predstavu u dvoranu punu dječje krike i vriske. Takve su mu se slike javljale u duhu kad je u malom talijanskom mjestu na brdu ležao s Hanom u svom šatoru.Otkrivati svoju prošlost ili osobine svoje naravi bilo bi odveć napadno. Upravo kao što nikad ne bi mogao kod nje zapeti da mu kaže iz kojih se dubokih pobuda upustila u takav odnos s njim. Pri-grlio ju je onom istom snagom ljubavi koju je osjećao prema ono troje Engleza što su s njim jeli za istim stolom, što su uživali i smijali se gledajući dječaka u zelenom kako diže ruke i leti u tamu visoko iznad pozornice, i vraća se da i djevojčicu iz zemaljske obitelji nauči takvim čudima.U raketama osvijetljenoj tami Eritha, stao bi kad god bi se začuli zrakoplovi, a sumporne baklje su jednu po jednu žarili u kablić s pijeskom. Sjedio224je uz bruj u tami, primicao sjedalo kako bi se bolje prigibao i napinjao da sluša kuckanje mehanizma što bi i dalje tik-takao, a on se naprezao da ga prati unatoč zujanju njemačkih bombardera iznadnjega.Zatim se dogodilo ono što je očekivao. Točnojedan sat kasnije, kronometar stane i kapsla pukne. Uklanjanje glavnog detonatora pokrenulo je nevidljivu iglu koja je aktivirala drugi, skriveni detonator. Bio je podešen da eksplodira šezdeset

minuta kasnije kad bi inženjerci normalno računali da je bomba posve dezaktivirana.Ova nova naprava promijenit će cijelu savezničku tehniku dezaktiviranja bombi. Odsad će u svakoj bombi s usporenim djelovanjem prijetiti drugi detonator. Bombe se više neće moći dezaktivirati jednostavnim skidanjem upaljača. Valjat će ih neutra-lizirati a da se upaljač ne dira. Prije, okružen lučnim svjetiljkama, onako bijesan, nekako je izvukao savijeni drugi detonator mine iznenađenja. A u sumpornoj tami, pod zračnim napadom, vidio je bi-jelozeleni bljesak velik kao njegova šaka. Sat kasnije. Ostao je živ samo zahvaljujući sreći. Otišao je do časnika i rekao mu:- Treba mi još jedan upaljač da točno provjerim stvar.Opet upališe rakete oko njega. Još jednom se u njegov krug tame izli svjetlost. Te je noći još dva sata izvodio pokuse s upaljačima. Usporeno djelovanje nakon šezdeset minuta pokazalo se točnim.Veći dio te noći proveo je u Erithu. Kad se ujutro probudio, našao se u Londonu. Nije se mogao sjetiti da su ga vozili natrag. Probudio se, sjeo225lza stol i stao crtati profil bombe, upaljače, detonatore, cijeli problem, od upaljača do nosivih kuka. Zatim je na osnovnom nacrtu označio sve moguće crte pristupa da se bomba dezaktivira. Svaku je strelicu precizno ucrtao, a tekst jasno ispisao, kako su ga učili.Sto je otkrio prethodne noći, pokazalo se točnim. Ostao je živ samo zahvaljujući pukoj sreći. Nije bilo načina da se takva bomba dezaktivira in situ a da se ne izazove eksplozija. Sve što je znao iscrtao je i ispisao na velikom modrom heliografskom listu. Na dnu je upisao: Po želji lorda Suffolka, nacrtao njegov učenik, poručnik Kirpal Singh, 10. svibnja 1941.Nakon Suffolkove smrti, radio je do iznemoglosti, luđački. Bombe su se brzo mijenjale, uz nove tehnike i naprave. Bio je smješten u vojarni Regent's Parka, s poručnikom Blacklerom i još trojicom

stručnjaka, radili su na rješenjima, pravili dijagrame svake nove bombe čim bi se pojavila.Radeći u istraživačkoj sekciji, za dvanaest dana došli su do rješenja. Upaljač treba potpuno zanemariti. Zanemariti prvo načelo koje je dotle glasilo: "Skini s bombe upaljač." Bilo je to genijalno. U časničkoj blagovaonici, svi su se smijali, pljeskali i uzajamno grlili. Nisu još imali pojma o alternativi, ali su znali da su u apstraktnom smislu na pravom putu. Problem se neće riješiti ako se na nj navali. To je bilo stajalište poručnika Blacklera. - Ako se u nekoj sobi nađete s problemom, ne govorite s njim. - Nasumce dobačena primjedba. A Singh mu priđe i predoči zaključak iz drugog kuta:- Onda uopće ne dirajmo upaljač.Čim su nadošli na to, netko je za tjedan dana izradio rješenje. Parni sterilizator. Izbušiš rupu na226tiielu bombe, pa glavnu eksplozivnu masu emulziraš ubrizgavanjem pare i dreniraš. Dakle, zasad je problem riješen. No, dotle je on već bio na brodu za Italiju.( - Na bombama uvijek nešto ispisuju žutom kredom. Jesi li to primijetila? Upravo su i nas tako žutom kredom obilježavali po tijelu dok smo stajali u redu u dvorištu, u Lahoreu. Prilikom vojačenja, bili smo u koloni i s ulice smo se polako vukli do ambulante, ulazili u nju i onda na drugu stranu izlazili u dvorište. Stupali smo u vojnu službu. Liječnik nas je svojim instrumentima pregledavao, pa nas ili prihvaćao ili odbijao, rukama nam opipavao vrat. Pincetama iz Dettola uzimali su nam po komadić kože. Primljeni su se skupljali u dvorištu. Na koži bi nam žutom kredom ispisali rezultat, u šifri. Poslije, u stroju, nakon kratka razgovora, časnik Indijac opet bi ispisao nešto žuto na pločici obje-šenoj nam oko vrata. Našu težinu, dob, okrug, školsku naobrazbu, stanje zubala, i za koji smo rod naJP°godniji. Mene to nije vrijeđalo. Moga brata bi, to sam siguran, on bi u bijesu otišao do vode i isprao one oznake kredom. Ja sam bio drukčiji od njega. A

svejedno sam ga volio. Divio mu se. Ja sam po naravi oduvijek u svemu gledao neke razloge. U školi sam se pravio ozbiljan i revan, a on bi me oponašao i rugao mi se. Shvaćaš, naravno, da nisam bio ni upola tako ozbiljan kao on, samo sto sam mrzio protivljenje. To me nije spriječilo da radim što mi se hoće, ili da neke stvari radim onako kako se meni hoće. Vrlo sam rano otkrio °naj nepoznati prostor što se otvara onima koji ži-1 Dezinfekcijsko sredstvo.227ve nečujno. Ne bih se prepirao s policajcem koji bi mi branio da biciklom prijeđem preko mosta ili ulaza u utvrdu - samo bih ostao nepomičan, sve dok ne bih postao nevidljiv, i onda sam prelazio. Kao cvrčak. Kao skrivena čaša vode. Razumiješ? To je ono čemu su me poučile bratove javne bitke. Ali je za mene brat uvijek ostao junak obitelji. Pratio sam iz zavjetrine kako stječe glas smutljivca. Gledao sam ga kako se iscrpljuje svakim prosvjedom, kako se čitavim tijelom opire ovoj uvredi ili onom propisu. On je prekinuo tradiciju u našoj obitelji i odbio da stupi u vojsku, unatoč tome što je bio najstariji sin. Nije htio prihvatiti nikakvu situaciju u kojoj Englezi komandiraju. I tako su ga strpali u zatvor. U Centralni zatvor Lahorea. Nakon toga u zatvor Jatnagara. Noću opružen na ležaju, s rukom ukočenom u gipsu, jer su mu je prijatelji slomili radi njegova dobra, kako bi ga spriječili da pokuša pobjeći. U zatvoru je postao smiren i lukav. Više kao ja. Nije se uvrijedio kad je čuo da sam ja stupio u vojsku mjesto njega, odustao sam da budem liječnik. Samo se nasmijao i po ocu mi poručio da se čuvam. On nikad neće zaratiti sa mnom ili onim što ja činim. Bio je siguran da znam kako preživjeti, da sam sposoban kriti se u tihim zaku-cima.Sjedi na radnoj ploči u kuhinji i razgovara s Hanom. Caravaggio samo prođe kroz kuhinju, na svom putu van, preko ramena je prebacio neku debelu užad, što je njegova privatna stvar, a tako i odgovara kad ga tko pita. Vuče je za sobom i, izlazeći na vrata, govori:

- Momak, engleski pacijent pita gdje si.- U redu, momak - odgovara miner, prelazeći sa svog indijskog naglaska na Caravaggiov lažni vel-ški, i skokne s ploče.228- Moj je otac imao pticu, mislim da je bila či-opa koju je držao uza se, kao nešto bez čega ne može, kao naočale, ili čašu vode uz jelo. U kući m je nosio sa sobom čak i kad bi samo svratio u spavaću sobu. Kad bi išao na posao, malu bi krletku objesio o upravljač bicikla.- Je li ti otac još živ?. O, da. Mislim da jest. Već neko vrijeme ne dobivam poštu. A brat mi je po svoj prilici još u zatvoru.Nečega se neprestance sjeća. U bijelom je konju. Vruće mu je na vapnenačkom humku, oko njega se stalno kovitla bijela prašina. Radi uređajem koji je prilično jednostavan, ali sad prvi put radi sam. Gospođica Morden sjedi dvadeset metara iznad njega na kosini, zapisuje što on radi. Zna da dolje, s druge strane doline, lord Suffolk sve to prati dalekozorom.Radi polako. Diže se prašina vapnenca, po svemu se slaže, po njegovim šakama, uređaju, stalno je mora otpuhivati s kapica i žica upaljača da bolje vidi što je što. Vruće mu je u bluzi. Oznojene šake stalno zavrće za leđa da ih obriše na skutima bluze. Sve odvijene i odstranjene dijelove trpa u džepove na prsima. Umorio se, sve provjerava po više puta. Čuje glas gospođice Morden:- Kip?- Da.- Prekinite malo to što radite, evo mene dolje.- Bolje da ne dolazite, gospođice Morden.- Ma dolazim i gotovo.Zakopčava dugmad svih džepova na bluzi i krpom pokriva bombu. Ona se nespretno spušta u bijeloga konja, pa sjeda kraj njega i otvara svoju229r

torbu. Čipkasti rubac škropi kolonjskom vodom iz bočice i pruža mu ga:- Ovim si obrišite lice. Tako se i lord Suffolk obično osvježi.Skanjujući se uzima rupčić i po njenoj uputi tapše se njime po čelu, vratu i zapešćima. Ona od-vrće poklopac termosice i oboma toči čaj. Odmata impregnirani papir i vadi kolačiće.Njoj se kanda ne žuri da se vrati gore, na kosinu, na sigurno. A bilo bi nepristojno podsjetiti je da se mora vratiti. Ona jednostavno priča o nesnosnoj vrućini i o tome kako su, Bogu hvala, u mjestu rezervirali sobe s kupaonicom, čemu se svi raduju. Onda počinje neku bezveznu priču o tome kako je upoznala lorda Suffolka. Ni riječi o bombi koja je pokraj njih. On je bio usporio tempo rada, onako kako pospan čovjek stalno iznova čita isti pasus ne bi li otkrio vezu među rečenicama. A ona ga je sad izvukla iz kolopleta problema. Onda ona brižljivo slaže stvari natrag u torbu i dodiruje mu desno rame, pa se vraća na svoj položaj, na deku iznad konja Westburyja. Ostavila mu je sunčane naočale, ali kroz njih ne vidi dostatno jasno pa ih odlaže u stranu. Nastavlja s poslom. Miris kolonjske vode. Sjeća se kako mu je kolonjska mirisala jednom još u djetinjstvu. Imao je groznicu i netko ga je svega natrljao njome.VIII.SVETA SUMA230TTodlazi s polja po kojem je kopao, a lijevu je šaku podigao preda se kao da ju je uganuo.Prolazi kraj strašila u Haninu vrtu, križa s povje-šanim praznim limenkama sardina, i kreće uzbrdo prema vili. Šaku koju drži pred sobom zaklanja drugom, kao da štiti plamen svijeće. Hana ga dočeka na terasi i on je uzima za ruku i drži je uza svoju. Bubamara s nokta njegova malog prsta brzo prelazi na njezino zapešće.Ona se vraća u kuću. Sad ona drži šaku pred sobom. Prolazi kroz kuhinju i penje se uza stube.

Pacijent okreće glavu prema njoj. Ona mu takne stopalo šakom na kojoj je bubamara. Napuštajući Hanu, bubamara prelazi na tamnu kožu. Izbjegavajući more bijela platna, kreće na svoj dugi put pre-ma drugom kraju tijela, jarkocrvena točka na nečemu što se čini da je vulkansko meso.

233lU knjižnici je kućište upaljača u zraku, Caravaggio ga je gurnuo s police kad se okrenuo na Hanin veseli uzvik iz hodnika. Ne stiže do poda, Kipovo se tijelo opružilo odozdo, hvata ga u letu.Caravaggio gleda dolje u mladića, kome se obrazi nadimaju ispuhujući zrak.Iznenada mu sine da Kipu duguje život.Dižući kućište sa žicama, Kip udari u smijeh gubeći uobičajenu sramežljivost pred starijim čovjekom.Caravaggio će to upamtiti. Može on otići i nikad više ne vidjeti Kipa, ali ga nikad neće zaboraviti. Godinama kasnije, u nekoj ulici u Torontu, Caravaggio će izaći iz taksija i pridržati otvorena vrata nekome iz Istočne Indije koji želi ući u taksi, i u tom trenu sjetit će se Kipa.Sad se miner samo smije gledajući gore, u Cara-vaggiovo lice, smijeh mu se penje do stropa.- Znam sve o saronzima - kaže Caravaggio mašući rukom prema Kipu i Hani. - U istočnom dijelu Toronta upoznao sam neke Indijce. Robio sam jednu kuću za koju se pokazalo da pripada nekoj indijskoj obitelji. Probudili su se, a imali su na sebi saronge, tu odjeću, u njoj su spavali, i to me za-234interesiralo. Raspričali smo se o tome naveliko i na kraju me nagovorili da ga probam. I ja se svu-čem i navučem sarong, a oni navale na mene pa su me onako polugola gonili vani po noći.- Ma je li to moguće? - naceri se Hana.

- Eh, koliko je toga bilo!Znala je toliko o njemu da bi mu malne povjerovala. Caravaggio bi svoje provale gotovo redovito upropastio svojim ljudskim osobinama. Provali u neku kuću na Božić, i naljuti se ako primijeti da kalendar nije na onom datumu na kojem bi morao biti. Često bi udario u razgovor s kućnim ljubimcima što su ostali sami u kući, držao im predavanja o prehrani, kljukao ih hranom, pa bi ga često dočekali s osobitim zadovoljstvom kad bi se vratio na mjesto zločina.Sklopljenih očiju, Hana prolazi ispred polica u knjižnici i nasumce uzima knjigu. Nalazi čist list između dva dijela knjige poezije i počinje pisati.Kaže da je Lahore drevan grad. Prema Lahoreu, London je noviji grad. A ja kažem: Pa što, ja sam iz još novije zemlje. Kaže kako su odvajkada znali za puščani prah. Već u 17. stoljeću na dvorskim slikama bilo je prikaza vatrometa. Nizak je, nije mnogo viši od mene. Prisan osmijeh, posve blizak, osvaja njime svakoga kome se osmjehne. Prirodnu tvrdokornost ne pokazuje. Englez kaže da spada u svece ratnike. Ali ima neobičan smisao za humor, fakinski, što se po njegovim manirama ne bi očekivao. "Uključit ću ga opet ujutro." O-la-la!Kaže da Lahore ima trinaest dveri - što se zovu po svecima i kraljevima, ili mjestima kamo vode. Riječ bungalovv dolazi iz bengalskog.235JNipa su, u uprtačima, bili spustili u četiri sata po podne u jamu gdje se našao do pasa u blatnoj vodi, a tijelom je poklopio tijelo bombe Esau. Košuljica od krilaca do vrha duga tri metra, a nos se zario u blato, do Kipovih nogu. Ispod smeđe vode, bedrima je stegnuo metalnu košuljicu, manje-više kako je gledao da vojnici stežu žene po zakucima plesnih dvorana. Kad bi mu se ruke umorile, objesio bi ih o drvene potpornje u visini ramena koje su bili postavili da spriječe urušavanje blata oko njega. Mineri su bili iskopali jamu oko bombe i postavili drvene potpornje još prije nego

što će Kip stići. Bombe Esau s novim Y upaljačem počele su stizati 1941; ova je njemu bila druga.Prigodom dogovora zaključeno je da je s novim upaljačem jedini način - blokirati ga. Bila je to golema bomba, u položaju noja. Kip se spustio bos i već je polako tonuo, vukla ga ilovača, nije se imao za što držati u hladnoj vodi. Gležnjerice je bio skinuo jer bi mu ih ilovača prikovala, pa bi poslije, kad ga čekrk stane dizati, trzajem mogao polomiti gležnjeve.Priljubio je lijevi obraz uz metalnu košuljicu, nastojeći se zamisliti u toplome, usredotočujući se na tračak sunca što se spustio niz osam metara jame i pao mu na šiju. Ono što grli može eksplodirati svakog trenutka, samo neka polužice zatitraju, samo236neka se detonator upali. Tu nije bilo ni čarolije ni rendgena po kojima bi netko mogao znati kad će koia kapsulica pući, kad će neka žica prestati treperiti. Ti mali automatski semafori bili su kao srčani šum ili udar u čovjeka što ispred vas bezazleno prelazi preko ulice.U kojem je mjestu? Ne može se sjetiti. Čuo je nečiji glas i digao pogled. Hardy mu je na konopcu spustio torbu s opremom, i sad je ona visila dok je Kip trpao razne hvataljke i alatke u mnogobrojne džepove na bluzi. Pjevušio je pjesmu koju je Hardy pjevao u džipu na putu do bombe.Smjena će straže pred Palačom sad biti, Christopher Robin s Aticom tamo hiti.Obrisao je i osušio područje glave upaljača pa ga je obložio "kapom" od ilovače. Onda je otčepio bocu i u "kapu" ulio tekući kisik. Ljepljivom vrpcom pričvrstio je "kapu" za metal. Sad opet mora čekati.Između njega i bombe toliko je malo prostora da već počinje osjećati promjenu temperature. Da je na suhom, mogao bi se udaljiti, pa se vratiti za desetak minuta. Ovako mora biti tu, uz bombu. Dva nepovjerljiva bića stisnuta u zatvorenom prostoru.

Tako je kapetan Carlvle u jednoj jami radio s tekućim kisikom i odjednom je cijela jama planula. Brzo su ga izvukli, već je bez svijesti visio u uprtačima.Gdje li je? U Lisson Groveu? Na Old Kent Roadu?Kip umoči vatu u blatnu vodu i postavi je na košuljicu tridesetak centimetara od upaljača. Otpade, što je značilo da valja još čekati. Kad bi se vata zalijepila, značilo bi da je područje oko upaljača smrznuto pa da može nastaviti rad. Ulio je u "kapu" Još kisika.Sirio se krug mraza, sad mu je promjer bio oko trideset centimetara. Još nekoliko minuta. Pogledao237je u izrezak što ga je netko zalijepio za bombu. Usred bučna smijeha pročitali su ga tog jutra iz najnovijih uputa svim ekipama za dezaktiviranje bombi.Kad je eksplozija rezonski dopustiva?Ako čovjekov život označimo sa X, rizik sa Y, a procijenjenu štetu od eksplozije sa V, onda bi se logički moglo zaključiti, ako je V manje nego što je Y kroz X, onda bombu treba aktivirati; a ako je V kroz Y veći nego X, valja nastojati izbjeći eksploziju in situ.Ma tko piše ovakve gluposti?Dotle je Kip proveo u jami s bombom više od sat vremena. Nastavio je ulijevati tekući kisik. Njemu odmah zdesna, u visini ramena, bila je cijev s dotokom normalnog zraka kako bi se spriječilo da ga kisik omami. (Već je gledao vojnike kako se u ma-murluku služe kisikom da izliječe glavobolju.) Pokušao je opet s vatom, i ovaj put se odmah smrznula. Sad ima dvadesetak minuta vremena. Nakon toga, temperatura akumulatora u bombi opet će porasti. Zasad je upaljač zamrznut i može ga početi vaditi.Gladio je dlanom gore-dolje košuljicu da otkrije i najmanju pukotinu u metalu. Potopljeni je dio siguran, ali bi se kisik mogao zapaliti kad bi došao u dodir s eksplozivom koji je izložen zraku. Tu je Carlvle pogriješio. X kroz Y. Ako je bilo pukotina, morali su uzeti tekući dušik.Odozgo je u jamu dopro Hardvjev glas:

- To je bomba od tisuću kilograma, gospodine. Esau. Označena brojem pedeset, u krugu, a zatim slovom B. Dva upaljačka džepa, po svoj prilici. Ali, mislimo da drugi vjerojatno nije zapet. Dobro?O svemu tome njih su dvojica raspravljali još prije, ali je sve valjalo potvrditi, podsjetiti se još jedanput.238- Sad me vežite na mikrofon i maknite se odatle. . U redu, gospodine.Kip se nasmiješi. Deset je godina mlađi od Har-dyja, i nije Englez, ali je Hardy najsretniji u čahuri vojne stege. Kod vojnika uvijek osjetiš trenutak krzmanja kad mu kažeš "gospodine", a Hardy je to izlanuo bučno i oduševljeno.Sad je žurno radio kako bi izvukao upaljač još dok je akumulator blokiran.- Čujete li me? Zazviždite... U redu, čuo sam. Još jedno špricanje kisikom. Pustit ćemo ga trideset sekundi neka se pjeni. Onda počinjemo. Osvježiti mraz. Dobro, sad skidam kapicu... U redu, ode kapica.Hardy je sve pratio i bilježio, za slučaj da što krene naopako. Samo da jedna iskra kresne, Kip bi se našao u jami ognja. A mogao bi i u bombi biti kakav "štos". Idući inženjerac morat će vagati alternative.- Uzimani "francuza". - Izvukao ga je iz prsnog džepa. Bio je tako hladan da ga je morao protrljati uza se kako bi ga ugrijao. Stao je skidati blokirni prsten. Lako se skidao, i to je javio Hardyju."Smjena će straže pred Palačom biti", zviždukao je Kip. Skinuo je blokirni prsten i pritezni prsten i pustio ih da potonu u vodu. Osjetio je kako se polako spuštaju njemu do stopala. Trebat će mu još četiri minute."Alice se udaje za stražara, i veli: 'Vojnički je život užas živi!'"Sad već glasno pjeva, htio bi se bar malo zagrijati, prsa ga bole od studeni. Nastoji se donekle odmaknuti od smrznuta metala pred sobom. I mora stalno vraćati šake na šiju, koja mu je još na suncu, a

onda ih trljati da s njih ostruže blato, mast i mraz. Nije mu lako ni pritegačem stegnuti glavu239upaljača. A onda se, na njegov užas, glava upaljača slomi, posve se otkine.- Greška, Hardy. Čitava se glava upaljača odlomila. Odgovorite mi, može? Tijelo upaljača ostalo je dolje zaglavljeno. Ne mogu do njega. Ništa ne strši za što bih se mogao uhvatiti.- Kako stoji led?Hardy je bio ravno iznad njega. Za dvije sekunde dojurio je do jame.- Još šest minuta mraza.- Izađite, pa ćemo je uništiti.- Ne, dajte mi još kisika.Podiže desnu ruku i osjeti kako mu u šaku gura ledeni kanistar.- Zalit ću blatom izloženi dio upaljača - gdje se glava otkinula - a onda ću navaliti na metal. Vrtkat ću ga sve dok se ne uhvatim za što. Sad se vratite, sve ću vam javljati.Jedva je obuzdavao bijes zbog onoga što mu se dogodilo. Blato, kako su zvali kisik, oblijevalo mu je svu odjeću, šišteći u spoju s vodom. Počekao je da se pojavi mraz, pa je dlijetom navalio na metal. Nali još kisika, pa dlijetom zađe dublje. Ništa se ne otkrhne, pa otkine komadić svoje košulje, postavi ga između metala i dlijeta, a onda pogubno udari čekićem po dlijetu, na što poletješe sitne krhotine metala. Onaj komadić košulje bio mu je samo zaštita od iskri. Teži su mu problem bili prozebli prsti. Izgubili su gipkost, mrtvi su poput akumulatora. Nastavio je kresati metal sa strane, oko ruba otvora što ga je ostavila otkinuta glava upaljača. Gulio je sloj po sloj, ufajući se da mraz dopušta takav zahvat. Kad bi zašao dublje, prijetila je opasnost da udari kapslu koja će upaliti de-tonator.Izgubio je još pet minuta. Hardy se nije maknuo s vrha jame, odozgo mu je javljao koliko će otprilike240

još potrajati mraz. A zapravo, ni jedan ni drugi nisu mogli biti sigurni. Kako se glava upaljača slomila, sad su zaleđivali posve drukčiju površinu, a voda, koja je njemu bila ledena, ipak je bila toplija od metala.Onda je nešto ugledao. Više se nije usudio širiti rupu. Kontakt strujnog kola titrao je kao kakva srebrna vitica. Ako ga dosegne... Protrlja šake ne bi li ih ugrijao.Huknuo je, mirovao je nekoliko sekundi, pa kli-ještima za žicu prerezao kontakt; tek onda opet udahne zrak.Zinuo je od boli jer mu je mraz opekao dio šake kad ju je izvukao iz strujnog kola. Bomba je bila dezaktivirana.- Upaljač isključen. Detonator uklonjen. Pusu, molim.Hardy je već okretao čekrk dok je Kip još kopčao uprtače, što mu nije bilo lako, uz opečenu ruku i studen, onako hladnih mišića. Čuo je škripu čekrka i samo se čvrsto držao za kožno remenje kojim je tek napola bio sapet. Osjetio je kako mu se smeđe noge izvlače iz stiska blata, kao da se kakav pradavni les diže iz tresetišta. Mala mu stopala izbiše iz vode. Iz jame na sunce izroni mu prvo glava a onda trup.Visio je, tijelo mu se polako okretalo, ispod ukrštenih motki što su držale čekrk. Hardy ga je grlio i istodobno mu skidao remenje, oslobađao ga. Odjednom opazi kako se poveća gomila skupila i gleda ga, tu je na dvadesetak metara, preblizu, i preopasno blizu; svi bi nastradali. Ali, naravno, Har-dy nije bio tu da ih otjera natrag.Gledali su ga nijemo, Indijca što se objesio Har-dyju za rame, jedva vuče noge prema džipu, sa svom svojom opremom - alatom i kanistrima i dekama i241registratorima zvuka što se još vrte prisluškujući grobnu tišinu iz jame.- Ne mogu hodati.- Samo do džipa. Još samo koji metar, gospodine. Ostalo ću ja pokupiti.

Stali bi, pa nastavili sve nogu za nogom. Morali su proći kraj lica što su izbuljenih očiju zurila u krhkog smedeg čovjeka, bosog, u mokroj bluzi, motrili su upalo lice koje oko sebe ništa ne razabirae i ne prepoznaje, nikoga od njih. A oni svi nijemi. Samo su korak odstupili da propuste njega i Har-dyja. Kod džipa se počeo tresti. Oči mu nisu mogle podnijeti odbljesak s vjetrobrana. Hardy ga je morao dizati, u razmacima, da ga posjedne na suvozačevo mjesto.Kad se Hardy udaljio, Kip je polako skinuo mokre hlače i omotao se dekom. Onda je mirno sjedio. Od grozne studeni i umora nije bio kadar ni odvrnuti poklopac termosice s toplim čajem što je ležala na sjedalu do njega. Pomisli: tamo dolje nisam se čak ni prestrašio. Samo sam bio bijesan - zbog svoje greške, ili mogućnosti da je negdje skriven "štos". Životinja što reagira samo radi svoje zaštite.Shvaćao je da još samo Hardvju ima zahvaliti što je ostao čovjek.l242\] Villi San Girolamo, kad je vruć dan, svi peru kosu, najprije kerozinom, zbog eventualnih ušiju, a zatim vodom. Ležeći na leđima, rasute kose, očiju sklopljenih na suncu, Kip se odjednom čini ranjiv. Kao da se stidi kad zauzme takav krhak položaj u kojem je više nalik na les iz nekog mita nego na nešto živo, odnosno ljudsko. Do njega sjedi Hana, kosa joj je već suha. U takvim trenucima on će progovoriti o svojoj obitelji i o bratu u zatvoru.Sjest će i trzajem glave zabaciti kosu na oči, pa je svom dužinom protrljati ručnikom. Prema pokretima toga jednog čovjeka, Hana zamišlja svu Aziju. Kako se tromo kreće, kako je tiho uglađen. Spominje ratnike svece, i Hana osjeća da i on spada među njih, čistunac je i zanesenjak koji zastaje i bezbožan biva, prirodan, samo u ovakvim rijetkim trenucima sunca, glava mu opet na stolu kako bi mu sunce osušilo rasutu kosu kao zrnovlje lepezasto rasuto u slamnatoj košarici. Iako je Azijac što je u ovim zadnjim godinama rata prisvojio engleske pretke, držeći se njihovih propisa kao poslušan sin.

- Ah, ali brat mene smatra budalom što vjerujem Englezima. - Okreće se njoj, oči mu blistaju od sunca. - Jednog dana, kaže, progledat ću. Azija još uvijek nije slobodan kontinent, a on se zgraža kako slijepo srljamo u ratove za račun Engleza. Takvu243rLborbu mišljenja imali smo oduvijek. "Jednog ćeš dana progledati", ponavljao mi je brat.Miner to izgovara čvrsto stisnutih očiju, ruga se metafori.- I Japan je dio Azije, kažem mu ja, pa su Japanci bili divljački okrutni sa Sikhima u Malaji. Ali moj brat to ne računa. Kaže da Englezi sad vješaju Sikhe koji se bore za svoju nezavisnost.Prekriženih ruku, Hana se okreće od njega. Razmirice svjetske. Razmirice svjetske. Hana ulazi u dnevni mrak vile, da sjedne kod Engleza.Noću, kad Kipu raspusti kosu, on se opet pretvara u drugo zviježđe, ruke tisuće polutnika na njegovu jastuku, valovlje između njih u njihovu zagrljaju, u njihovim snenim pokretima. Ona drži u naručju indijsku boginju, drži žito i vrpce. Kako se on prigiba nad njom, kosa mu se razlijeva. Može je smotati sebi oko zapešća. Dok se on miče, ona gleda širom otvorenih očiju ne bi li u pomrčini ša-tora opazila vrcanje iskrica u njegovoj kosi.Kreće se uvijek držeći se predmeta, ide uza zidove, uz ograde na terasama. Motri periferiju. Kad gleda Hanu, vidi djelić njezina mršava obraza što se ističe na krajoliku u pozadini. Onako kako motri luk leta konopljarke u odnosu na prostor koji obuhvaća na zemljinoj površini. Italijom je prošao očima što su nastojale vidjeti sve, osim onoga što je prolazno i ljudsko.Jedino što nikad neće proučavati, to je on sam. Neće svoju sjenu u sumraku, ni ruku koja seže za naslonom stolice, ni svoj odraz u prozorskom staklu, ni kako oni njega gledaju. U godinama rata naučio je da je jedino pouzdan on sam.244

Sate provodi s Englezom što ga podsjeća na jelu koju je vidio u Engleskoj, njenu bolesnu granu, objesila se od starosti a drži je štaka napravljena od drugog stabla. Bila je na posjedu lorda Suffolka, na rubu litice, dizala se iznad Bristolskog kanala kao kakav stražar. Osjećao je kako je njeno biće, unatoč takvoj nemoći, plemenito, obdareno pamćenjem kojeg snaga zrači iznad bolesti.Inače nema zrcala. Turban ornata vani, u svom vrtu, gledajući oko sebe mahovinu na stablima. Ali primjećuje brazdu koju su škare napravile u Haninoj kosi. Poznato mu je njezino disanje kad on naslanja glavu na njezino tijelo, na ključnu kost, ondje gdje se na kosti svijetli koža. No, kad bi ga pitala koje su joj boje oči - iako je obožava - ne bi znao reći, misli Hana. Nasmijao bi se i nagađao, ali ako ona, crnooka, zatvori oči i kaže mu da su joj zelene, on će joj povjerovati. Može se on pozorno zagledati u nečije oči, a da ne primijeti koje su boje, baš kao što je hrana koja mu je već u ždrijelu ili želucu više obično tkivo nego nekakav okus ili nešto određeno.Dok netko govori, on mu gleda usta, a ne oči i njihovu boju, koja se, kako se njemu čini, uvijek mijenja prema svjetlu u sobi ili trenutku dana. A usta otkrivaju nesigurnost ili samozadovoljstvo ili bilo koju drugu osobinu u spektru značajki. Njemu su usta na licu od svega najsloženija. Nikad nije siguran što oko otkriva. Ali usta - može ih pročitati kako se smrknu od bešćutnosti, kako izražavaju nježnost. A s okom se lako prevariš po njegovoj reakciji na običnu zraku sunca.Sve on skuplja kao dio promjenljivog sklada. Nju gleda u različita doba i mjesta što joj mijenjaju glas ih biće, čak i ljepotu, onako kao što prirodna morska sna ziba ili upravlja sudbinom čamaca za spašavanje.245t

.Dili su se navikli ustajati u osvit, a za večerom sjediti uz danje svjetlo na izmaku. Sve do kasna samo će jedna svijeća treptati u mraku, pokraj engleskog pacijenta, ili svjetiljka upola napunjena

pe-trolejom ako se Caravaggio uspio snaći. A hodnici i ostale spavaće sobe čame u mrklu mraku, kao u zatrpanu gradu. Navikli su se hodati u tami, opruže-nih ruku, vršcima prstiju pipajući zidove s obje stra-ne.- Nema više svjetla. Nema više boje - Hana bi sebi uvijek iznova pjevala ovaj refren. Trebalo bi Kipa natjerati da prekine s tom grozomornom navikom da skače niza stube pridržavajući se rukom ograde. Zamišljala je kako mu noge lete i zabijaju se u želudac Caravaggiu dok se vraća.Svijeću u Englezovoj sobi ugasila je sat prije. Tenisice je izula, bluzu na vratu raskopčala zbog ljetne vrućine, raskopčani su joj i rukavi i zavrnuti visoko na nadlaktici. Sladak li je nemar.U prizemlju krila vile, osim kuhinje, knjižnice i zanemarene kapelice, još je bio i unutrašnji staklenik. Četiri staklena zida i staklena vrata, a unutra pokriven zdenac i police krcate suhim biljkama što su nekad zacijelo cvjetale u zagrijanoj prostoriji.246Ovaj unutrašnji staklenik Hanu sve više podsjeća na herbar s prešanim cvijećem, nešto na što baciš pogled uz put, ali unutra ne zalaziš.Bilo je dva sata po ponoći.Svako je od njih ulazilo u vilu na druga vrata, Hana kod ulaza u kapelu, kraj trideset šest stepenica, a on kod sjevernog dvorišta. Kako bi ušao u kuću, skinuo bi sat i spustio ga u nišu na razini prsa u kojoj je stajao kipić sveca. Zaštitnika te vi-le-bolnice. Neće ga Hana otkriti po svjetlucanju fosfora. Cipele je već izuo, a na sebi je imao samo hlače. Svjetiljka koju nosi svezanu remenom na nad-laktici ne gori. Ništa drugo nije imao, i neko je vrijeme stajao na mjestu, u tami, vitak momak, s tamnim turbanom, kara mu visi o zapešću, ista koža. Prislonio se uz kut predvorja kao kakvo koplje.Zatim se prokrao kroz unutrašnji staklenik. Ušao je u kuhinju i odmah nanjušio psa u mraku, uhvatio ga i svezao uzetom za stol. S

kuhinjske police uzeo je kondenzirano mlijeko i vratio se u unutrašnji staklenik. Prešao je rukom po dnu vrata i našao prutiće naslonjene na njih. Ušao je i za sobom zatvorio vrata, ali je u zadnji čas posegnuo rukom van i prutiće opet naslonio na vrata. Za slučaj da ih je ona vidjela. Zatim se spusti u zdenac. Na metar dubine bila je poprečke uglavljena daska, znao je da dobro drži. Povuče za sobom poklopac, pa ondje čučne, zamišljajući Hanu kako ga traži, ili se i sama krije. Počinje sisati mlijeko iz limenke.Ona je od njega i očekivala tako nešto. Smug-nuvši u knjižnicu, upalila je svjetiljku na nadlaktici i prošla pored polica što su se od njezinih gležanja dizale u nevidljivu visinu iznad nje. Vrata su zatvorena, pa nitko ne može iz hodnika vidjeti svjetlost.247•WOn bi mogao vidjeti svjetlucanje s onu stranu francuskih vrata samo kad bi bio vani. Zastajkivala je na svakom koraku, još jednom tražeći među uglavnom talijanskim knjigama je li zalutala kakva na engleskome koju bi mogla odnijeti engleskom pacijentu. S vremenom je zavoljela te knjige u talijanskom uvezu i hrptu, s naslovnim slikama, ukrašenim ilustracijama u boji, s platnenim koricama, njihov miris, pa i ono pucketanje ako ih otvaraš prebrzo, kao da se lomi neki sićušan i nevidljiv niz koščica. Opet zastane. Parmski kartuzijanski samostan."Ako se ikad izvučem iz svojih teškoća", reče on deliji, "poći ću u obilazak prekrasnih slika u Par-mi, a hoćete li se onda udostojiti da upamtite ovo ime: Fabrizio del Dongo?"Na drugom kraju knjižnice, Caravaggio leži na sagu. Iz njegove tame Hanina se lijeva nadlaktica čini da je čist fosfor, osvjetljava knjigu, prelijeva crvenilom njezinu crnu kosu, gori na pamuku njezine bluze i nabrana rukava na ramenu.Kip izađe iz zdenca.Svjetlo se s njezine nadlaktice širilo metar unaokolo a onda gubilo u tami, pa se Caravaggiu učinilo da njih dvoje dijeli mračna dolina.

Ona strpa knjigu u smeđem uvezu pod lijevo pazuho. Kako je pro-lazila, tako su se jedne knjige pojavljivale a druge nestajale.Postala je zrelija, i sad ju je volio još više nego onda kad ju je shvaćao bolje, kad je bila proizvod svojih roditelja. Sad je ono što je sama odlučila da će biti. Znao je, kad bi u kakvoj europskoj ulici susreo Hanu, da bi mu se učinila odnekud poznata, ali je ne bi prepoznao. One večeri kad je prvi put ušao u vilu, prikrio je zaprepaštenje. Na njezinu asketskom licu, na prvi pogled hladnom, bilo je neke britkosti. Shvatio je kako se za posljednja dva mjeseca i on počeo pretvarati u ono što je ona sada. Jedva je mogao vjerovati koliko uživa u njezinoj promjeni. Prije više godina, bio ju je pokušavao zamisliti kao odraslu, ali je samo uspio smisliti osobu po kalupu njezine zajednice. Ne ovu predivnu neznanku koju može voljeti još dublje upravo zato što na njoj nema ničega od njega.Ležala je na sofi, svjetiljku je uperila niza se, da bi mogla čitati, i već se bila zadubila u tekst. A onda u jednom trenu uzgleda, osluhne, pa brzo ugasi svjetiljku.Je li osjetila njegovu nazočnost u sobi? Caravaggio je znao da mu se disanje čuje, i koliko mu je teško disati ujednačeno i smireno. Svjetlo se samo na tren upali i u hipu ugasi.A onda kao da se u sobi sve uskomešalo osim Caravaggia. Čuo je sve to oko sebe i čudio se kako on ostaje nedirnut. U sobi se stvorio momak. Caravaggio priđe sofi i spusti ruku prema Hani. Ali nje nije bilo. Uspravi se, a nečija ga ruka uhvati oko vrata i stiskom povuče k sebi. Prodorna ga svjetlost zaslijepi, čulo se kako obojica iznenađeni sopću padajući na pod. Ruka sa svjetiljkom jednako ga stezala oko vrata. Onda se na svjetlosti pojavi boso stopalo, prođe pored Caravaggiova lica i stanekraj njega momku na vrat. Upali se još jedno svjetlo.248249- Imam te. Imam te.Ona dvojica na podu uzgledaše na tamne obrise Hane iznad svjetla. Pjevala je:

- Imam te, imam te. Iskoristila sam Caravaggia koji zbilja grozno hriplje! Znala sam da će biti tu! U tome je bio trik. - Stopalom jače pritisne momku vrat. - Predaj se. Priznaj!Caravaggio se počeo tresti u momkovu stisku, oblio ga znoj, a nije imao snage da se izvuče. Sad su u njega bile uperene obje svjetiljke. Mora se nekako izvući i umaknuti iz ovog užasa. Priznaj! Djevojka se smijala. Morao se smiriti prije nego što će progovoriti, ali ga oni nisu ni slušali, uzbuđeni zbog svoje pustolovine. Uspio se nekako iskoprcati iz momkova olabavljena stiska, i bez riječi izađe iz sobe.Bili su opet u mraku.- Gdje si? - pita ona i hitro se pomiče. On se postavlja tako da se ona sudara s njegovim prsima i na taj način pada mu u zagrljaj. Hana spušta glavu na njegov vrat, a usne na njegove usne. -Kondenzirano mlijeko! Uz naš dvoboj? Kondenzirano mlijeko?! - Vraća usne na njegov vrat, na znoj, liže ga upravo tamo gdje joj je bosa noga bila. - Da te vidim! - Njegova se svjetiljka pali i on je gleda, lice joj izbrazdano prljavštinom, kosa joj strši slijepljena znojem. Ceri mu se u lice.Kip uvlači mršave šake u nabrane rukave bluze i hvata je za ramena. Makne li se ona, njegove će je šake pratiti. Hana se zabacuje, svom težinom svaljuje se na leđa, sigurna da će i on za njom, sigurna da će njegove ruke spriječiti pad. Onda se on zgrči, sa stopalima u zraku, samo su mu šake, ruke i usne na njoj, a ostalo mu je tijelo kao rep u bogomoljke. Svjetiljka mu je još na mišiću i znoju250lijeve nadlaktice. Njoj lice upada u svjetlost da bi ga ljubilo, lizalo i kušalo. Njemu čelo briše vlaga njezine kose.A onda, eno ga odjednom na drugom kraju sobe zraka s njegove minerske svjetiljke poskakuje na' sve strane u toj sobi gdje je on tjedan dana istraživao ima li igdje detonatora, tako da je sad čista. Soba kao da se konačno oslobodila rata, više nije ni zona ni teritorij. Mašući rukom, nosi svjetiljku, otkriva strop, njezino nasmijano lice

u prolazu preko nje koja stoji iza sofe i gleda svjetlucanje njegova vitkog tijela. Prelazeći opet preko nje, Kip vidi da se sagnula i briše ruke skutom haljine.- Ali te imam. Imam te - skandira ona. - Ja sam Mohikanka iz Avenije Danforth.Sad mu jaše na leđima, svjetlost joj skače po hrptovima knjiga na visokim policama, ruke joj se dižu i spuštaju jer je on vrti, a ona se umrtvljuje, pada naprijed i hvata mu se za bedra, pa ga zaokretom pušta i, vlažnih ruku slijepljenih prašinom i prljavštinom, pruža se poleđuške na stari sag, što još vonja po negdašnjim, drevnim kišama. Kip se prigiba nad nju, a ona diže ruku i gasi mu svjetiljku.- Ja sam pobijedila, je li tako?On još nije prozborio otkako je ušao u sobu. Glavom pravi pokret koji ona voli, što je nešto između slaganja i neslaganja. Od bljeska je ne vidi. Ugasi joj svjetiljku i sad su jednaki u mraku.Tu je onaj jedini mjesec dana u njihovu životu kad Hana i Kip spavaju jedno uz drugo. Po formi u celibatu. Otkrivaju da vođenje ljubavi može biti sva uljudba, sva zemlja koja je ispred njih. Ljubav prema predodžbi njega ili nje. Neću se jebati. Neću251te jebati. Tako su mladi, a gdje su to naučili, on ili ona, tko to zna? Možda od Caravaggia koji je tih večeri njoj pričao kako je to u njegovoj dobi0 nježnosti prema svakoj stanici voljena bića što ti dođe kad otkriješ svoju smrtnost. Ovo je, uostalom, smrtno doba. Momkova bi se žudnja ispunila tek u najdubljem snu u Haninu zagrljaju, a orgazam mu je imao više veze s privlačnom silom Mjeseca, s rukom noći što mu potegne tijelo.Cijelu večer mršavo mu lice leži na njezinim rebrima. Podsjetila ga je na užitak kad su ga češkali, nokti joj kružićima grabljaju njegova leđa. Tome ga je u svoje doba naučila ayah. Kip je pamtio kako je svu ugodnost i spokojstvo djetinjstva dobio od nje, a nikad od majke, koju je volio, ili od brata ili oca s kojima se igrao. Kad je bio uplašen, ili kad nije mogao zaspati, problem bi uočila ayah, ona bi

mu donijela san svojom šakom na njegovim sitnim, mršavim leđima, ta prisna tuđinka s juga Indije koja je živjela s njima, pomagala u vođenju kućanstva, kuhala i služila im jela, i odgajala svoju djecu u krilu kućanstva, pošto je prijašnjih godina tješila i njegova starijeg brata, vjerojatno poznajući narav svakog od njih bolje od njihovih rođenih roditelja.Bila je to uzajamna ljubav. Kad bi Kipa pitali koga najviše voli, spomenuo bi svoju ayah, a ne majku. Njemu je njezina utješna ljubav bila veća od bilo kakve krvne veze ili spolne ljubavi. Kako će poslije shvatiti, cijelog života vuklo ga je izvan obitelji to - da nađe takvu ljubav. Platonsku intimnost, a kadšto spolnu intimnost, tuđinke. Bit će već u poodmakloj dobi prije nego što će shvatiti to o sebi, prije nego što čak uzmogne sebi postaviti to pitanje - koga najviše voli.1 Dadilja (hindski).252Samo je jednom zbiljski osjetio da je toj ayah uzvratio nekom utjehom, iako je ona već shvaćala narav njegove ljubavi prema njoj. Kad joj je majka umrla, ušuljao joj se u sobu i zagrlio njezino naglo ostarjelo tijelo. Šutke je ležao kraj nje tugujući u toj sobici sluškinje, u kojoj je ona divljački naricala, po obredu. Gledao ju je kako skuplja suze u staklenki što je drži uz obraz. Znao je da će ih od-nijeti na pogreb. Bio je iza njezina zgrbljena tijela, sa svojim šakama devetogodišnjaka na njezinim ramenima, a kad se ona konačno smirila, tresući se i dršćući tek od vremena do vremena, stao ju je češati kroz sari, pa joj ga je smaknuo u stranu i češao je po koži - onako kako Hana sad prima to umijeće nježnosti, s njegovim noktima na milijunima stanica njezine kože, u njegovu šatoru, 1945. godine, gdje su se kontinenti sreli u jednom mjestu na brdu.253IX.SPILJA PLIVAČAObećao sam vam pričati o tome kako se čovjek zaljubi.

Mlad čovjek imenom Geoffrev Clifton sreo se u Oxfordu s prijateljem koji mu spomene čime se mi bavimo. Onda je stupio u vezu sa mnom i sutradan se oženio, a dva tjedna kasnije je sa ženom doletio u Kairo. Bili su na kraju svog medenog mjeseca. I tu počinje naša priča.Kad sam upoznao Katharinu, bila je udata. Uda-ta žena. Clifton se izvukao iz zrakoplova, a onda, neočekivano, jer smo ekspediciju bili planirali računajući samo na njega, evo i nje. Kratke hlače kaki boje, koščata koljena. U ono doba, odviše je žudjela za pustinjom. Meni se više svidjela njegova mladost nego gorljivost njegove mlade, netom vjenčane žene. On je bio naš pilot, glasnik, izviđač. Bio je Novo doba, leteći i ispuštajući duge šarene vrpce kojima nas je upućivao gdje bismo morali biti. Nju je obožavao, i to je stalno i svima pokazivao. Bila su tu cetiri muškarca, jedna žena i njezin muž, izrijekom presretan zbog svog medenog mjeseca. Odoše u Kairo 1 vratiše se nakon mjesec dana, i bilo je gotovo isto.257lSamo što je sad ona bila tiša, ali se on i dalje ponašao kao dječak. Čučala je na benzinskim kantama, objema šakama držeći bradu, nalakćena na koljena, zureći u ceradu što neprestance lepeće, a Clifton bi je kovao u zvijezde. Pokušali smo ga zadirkivanjem natjerati da promijeni ploču, ali moliti njega da bude skromniji, značilo bi uvrijediti ga, a to nitko od nas nije želio.Nakon onog mjeseca u Kairu, ona je naglo shvatila onu čudesnu stranu ljudskog bića, da se može promijeniti. Ne mora ostati dama iz otmjenih krugova što se udala za pustolova. Otkrivala je samu sebe. Bilo je žalosno gledati to, jer Clifton nije mogao vidjeti to njezino preodgajanje. Čitala je sve o pustinji. Znala je govoriti o Uweinatu i izgubljenoj oazi, čak je bila pronašla i neke nevažne priloge.Bio sam petnaest godina stariji od nje, razumijete. Bio sam u onoj životnoj dobi kad bih se identificirao sa ciničnim huljama iz romana. Ne vjerujem u trajnost, u odnose koji će premostiti gene-

racije. Bio sam petnaest godina stariji. Ali je ona bila oštroumnija. Bila je željnija promjene nego što sam ja očekivao.Zašto se promijenila za onih njihovih naknadnih dana medenog mjeseca u delti Nila kod Kaira? Viđali smo ih nekoliko dana - bili su stigli dva tjedna nakon svadbe. Clifton je došao s mladenkom jer da nju ne može ostaviti, a ne može ni prekršiti nama zadanu riječ. Madoxu i meni. Mi samo što nismo poludjeli od bijesa. I tako su joj toga dana koščata koljena izronila iz zrakoplova. I to je bio motiv naše priče." Naše situacije.Clifton je do neba hvalio ljepotu njezinih ruku, vitkost njezinih gležanja. Opisivao nam je kako izgleda kad pliva. Spominjao je suvremene bidee u258hotelskom apartmanu. Njezinu nezasitnu glad za doručkom.Na sve to, ja ne bih ni beknuo. Koji put bih, dok je on pričao, uzgledao i uhvatio joj pogled kojim bi pratila moj nijemi očaj, a na to bi se čedno nasmiješila. Bilo je tu i neke ironije. Ja sam bio stariji muškarac. Bio sam svjetski čovjek koji je deset godina prije bio propješačio prostor od oaze Dakhla do Gilf Kebira, koji je kartografirao Farafru, koji je poznavao Cirenaiku, a više od dvaput se bio izgubio u Pješčanom moru. Upoznala me kad sam već imao sve te značajke. A mogla je za koji stupanj okrenuti glavu i vidjeti sve Madoxove značajke. Ipak, izvan Geografskog društva bili smo ano-nimusi; predstavljali smo početne korake jednoga kulta na koji je ona slučajno natrapala udajom.Riječi kojima ju je muž hvalio i slavio ništa nisu značile. Ali ja sam čovjek kojem je život, čak i kao istraživaču, često bio dirigiran riječima. Glasinama i legendama. Onim što karte kazuju. Ispisanim krhotinama. Taktom riječi. U pustinji je svako ponavljanje isto kao da si zemlju još malo zalio vodom. Tu ćeš za nijansu prevaliti sto i više kilometara.Naša ekspedicija bila je sedamdesetak kilometara od Uweinata, a Madox i ja spremali smo se poći u izviđanje. Cliftonovi i ostali ostat

će za nama. Ona je bila pročitala sve što je imala, pa me zamolila da joj dam kakvu knjigu. A ja nisam imao drugo osim karata.- A ona knjiga što je listate uvečer?- Ah, Herodot! Hoćete njega?- Ne, ne bih, ako vam je posebno stalo do nje.- U njoj su moje bilješke. I izresci. Moram je miati uza se.- Bila sam nepristojna. Oprostite.259- Kad se vratim, pokazat ću vam je. Inače ne putujem bez nje.Sve je to izrečeno vrlo prijazno i uljudno. Objasnio sam joj kako je to manje-više obična knjiga, i ona je to prihvatila. Mogao sam otići a da se ne osjećam kao sebičnjak. Zahvalio sam joj na razumijevanju. Clifton nije bio tu. Bili smo sami. Kad mi je prišla, bio sam u svom šatoru, spremao sam se za put. Ja sam čovjek koji je uglavnom okrenuo leđa društvenom svijetu, ali ponekad cijenim uglađenu obzirnost.Vratili smo se tjedan dana kasnije. Došli smo do svakakvih otkrića, mnogo smo toga postavili na svoje mjesto. Bili smo dobro raspoloženi. U logoru smo upriličili malu proslavu. Clifton je bio uvijek spreman druge slaviti. A to je bilo zarazno.Ona mi je prišla sa čašom vode.- Čestitam! Već mi je Geoffrev rekao...- Da!- Evo, popijte ovo.Pružio sam šaku a ona mi na dlan stavi čašu. Voda je bila vrlo hladna nakon one bljuvotine iz čuturica koju smo dotle pili.- Geoffrev kani upriličiti zabavu u vašu čast. Piše neku pjesmu, i htio bi da ja pročitam neki spjev, ali ja želim izvesti nešto drugo.- Evo, izvolite knjigu, pregledajte je. Izvadio sam iz naprtnjače i pružio joj knjigu. Nakon jela i biljnog čaja, Clifton je izvukaobocu konjaka koju je do tog trena bio ljubomorno čuvao. Tako smo te večeri konjakom pratili Ma-doxov opis našeg puta i Cliftonov nastup s pjesmicama. Zatim je ona počela čitati iz Herodotove Povijesti pripovijest o kralju Kandaulu i njegovoj

260ženi. Tu sam priču uvijek čitao letimice. Ona je tek na početku djela gdje nema mnogo veze s mjestima i razdobljem koji mene zanimaju. Ali, naravno, to je slavna pripovijest. I nju je ona izabrala za temu razgovora.Taj Kandaul strastveno je volio svoju ženu, pa je zbog toga smatrao da je ona kudikamo ljepša od svake druge žene. Gigu, Daskila sinu (koji mu je od svih doglavnika bio najmiliji), običavao je opisivati ljepotu svoje žene, hvaleći je preko svake mjere.- Slušaš li, Geoffrey?- Da, mila moja./ Gigu je rekao: "Gige, čini mi se da mi ne vjeruješ kad ti opisujem ljepotu svoje žene; tako je to, jer se čovjek uvjerava lakše okom nego uhom. Dobro, smislimo neki način da je vidiš golu."Ovdje bi čovjek mogao koješta reći. Znajući da ću s vremenom postati njezin ljubavnik, upravo kao što će Gig biti kraljičin ljubavnik i Kandaulov ubojica. Herodota sam često listao jer mi je pomagao u geografiji. Ali Katharini je on poslužio kao prozor u njezin život. Dok je to čitala, glas joj bio pozoran. Oči joj bile prikovane za stranicu s tom pričom, kao da tone u živi pijesak dok čita."Zbilja vjerujem da je ona najljepša od svih žena i, molim te, ne traži od mene da činim ono što mi ne dolikuje." Ali mu kralj ovako reče: "Budi hrabar, Gige, i ne strahuj da te možda iskušavam, i ne boj se ni moje žene da će ti ona što nažao učiniti. Jer ja ću to udesiti od početka tako da ona uopće neće znati da si je vidio."Ovo je pripovijest o tome kako sam se zaljubio u ženu koja mi je čitala određenu pripovijest iz261Herodota. Slušao sam riječi što ih je ona izgovarala s druge strane vatre, ni trena ne dižući pogleda pa ni kad bi zadirkivala muža. Možda je to samo i čitala njemu. Možda je taj njezin izbor i bio namijenjen samo njima dvoma, bez nekih drugih motiva. Možda je nju ta priča privukla dobro poznatom situacijom. No, tu

se odjednom pojavio put u stvarnom životu, iako ga ona nije bila shvatila kao prvi korak na bilo kakvu stranputicu. Siguran sam u to."Uvest ću te u sobu u kojoj mi spavamo iza otvorenih vrata; nakon moga ulaska, i moja će žena doći da legne. Kod ulaza u sobu ima jedno sjedalo na koje odlaže odjeću sa sebe, skida sve jedno po jedno, a ti ćeš je moći gledati posve bezbrižno."Ali Giga je primijetila kraljica kad se iskradao iz sobe. Shvatila je što je učinio njezin muž; iako posramljena, nije prosvjedovala... sačuvala je mir.Čudna je to priča. Zar nije, Caravaggio? Muškarac koji od silne taštine želi izazvati tuđu zavist. Ili želi da mu vjeruju, jer misli da mu ne vjeruju. To nije nipošto bio slučaj s Cliftonom, ali je on svejedno postao dio naše priče. U muževu ponašanju ima nečeg vrlo šokantnog, ali ljudskog. Nečeg što ga čini vjerojatnim.

Sutradan žena pozove Giga i reče mu neka bira."Pred tobom su sada dva puta a ja ti pružam mogućnost da izabereš kojim ćeš radije poći. IH da ubiješ Kandaula, uzmeš i mene i kraljevstvo Lidije, ili da budeš ubijen tu na samom mjestu kako više ne bi, slušajući Kandaula u svemu, ikad opet gledao ono što ne smiješ. Ili će umrijeti onaj koji je to smislio, ili ti koji si me gledao golu.262I tako pogine kralj. Počinje Novo doba. Ima pjesama o Gigu pisanih jampskim trimetrom. Bio je među barbarima prvi koji je slao darove u Delfe. Vladao je kraljevinom Lidijom dvadeset osam godina, a ipak ga pamtimo samo kao kotačić u neobičnoj ljubavnoj priči.Prestala je čitati i uzgledala. Iz živa pijeska. Mijenjala se. Moć je dakle prelazila iz jednih u druge ruke. U međuvremenu, uz pomoć jedne anegdote, ja sam se zaljubio.Riječi, Caravaggio. One imaju stanovitu moć.

Cliftonovi, kad ne bi bili s nama, bili su u Kairu. Clifton je obavljao i neke druge poslove za Engleze, Bog će ga znati kakve, za nekog strica u državnoj upravi. Sve je to bilo prije rata. No u to doba grad je vrvio svakakvim nacijama, to se sastajalo kod Grop-pija na soarejama, plesalo se do zore. Bio je to omiljen mladi bračni par ugledna podrijetla, a ja sam bio na periferiji kairskog društva. Živjeli su lijepo. Mondenim životom u kojem bih se i ja našao od vremena do vremena. Večere, vrtne zabave. Događaji koji me inače uopće ne bi zanimali, a na koje sam sada odla/io jer je ona bila ondje. Čovjek sam koji posti sve dok ne ugleda što želi.Kako da vam je objasnim? Služeći se rukama? Onako kako mogu u zraku napraviti obris visoravni ili litice? Bila je u našoj ekspediciji nepunu godinu dana. Poslije, kad smo postali svjesni svoje uzajamne žudnje, ti raniji trenuci preplavili su nam srca, dobila je značenje ruka što te nervozno hvata nad kakvom liticom, pogled koji si bio previdio ili krivo protumačio.U to doba povremeno sam bivao u Kairu, ot-prilike po mjesec dana u tri mjeseca. Radio sam263u Egiptološkom uredu na svojoj knjizi Recentes ex-plorations dans le Desert Libyque , gdje sam se iz dana u dan sve bolje uživljavao u tekst, kao da je pustinja tu negdje na papiru, tako da sam gotovo osjećao miris tinte kako mi izvire iz naliv-pera Istodobno sam se borio s njezinom blizinom, više obuzet, istini za volju, žudnjom za njezinim usnama, glatkom kožom iza koljena, bijelom ravninom trbuha, dok sam pisao svoju kratku knjigu, od svega sedamdesetak stranica, jezgrovitu i preglednu, dopunjenu kartama. Nisam bio sposoban odstraniti njezino tijelo s papira. Želio sam monografiju posvetiti njoj, njezinu glasu, njezinu tijelu što sam ga zamišljao kako se bijelo izvlači, poput duga luka, iz kreveta; međutim, posvetio sam je jednom kralju. Bio sam siguran da će ona moju opsesiju ismijati, i da će me prezirno gledati, uljudno i zbunjeno, sitno vrteći glavom.

Sad sam u njezinu društvu bio dvaput ukočeniji. Takav sam po naravi. Kad mi je neugodno zbog neke već razglašene golotinje. To je europska navika. Za mene je bilo posve prirodno - pošto sam je na čudan način unio u svoj tekst o pustinji - da se sad u njezinoj nazočnosti zavlačim u oklop.Divlja je pjesma zamjenaza ženu koju voliš ili bi morao voljeti.Divlja je rapsodija obmana za obmanu. Na tratini Hassanein Beya - slavnoga starca iz ekspedicije 1923. godine - ona mi pođe u susret s guvernerovim pobočnikom Roundellom, rukova se sa mnom, njega zamoli da joj donese piće, pa se okrene meni i reče:- Hoću da me ugrabite. - Vrati se Roundell. Bilo mi je kao da mi je pružila nož. Za mjesecl Najnovija istraživanja u Libijskoj pustinji, (franc.)264dana postao sam joj ljubavnik. U onoj sobi iznad suka, sjeverno od ulice s papigama.U predvorju popločenom mozaikom kleknuo sam, lice zario među nabore njezine toalete, u ustima joj bio slan okus ovih prstiju. Bili smo neobičan kip, nas dvoje, prije nego što smo pustili uzde svojoj žudnji. Njoj je pod prstima škripao pijesak u mojoj rijetkoj kosi. Oko nas Kairo i sve njegove pustinje.Je li to bila žudnja za njezinom mladošću, za onim dječački vitkim i gipkim tijelom? Njezini su vrtovi bili oni koje sam spominjao kad sam vam govorio o vrtovima.Jamicu na njezinu vratu nazvali smo Bosporom. S njezina ramena zaronio bih u Bospor. Ondje sam odmarao oko. Klečao bih a ona bi me gledala začuđeno, kao da sam biće s kakvog drugog planeta. Žena s ispitivačkim pogledom. Njezin svjež dlan odjednom na mom vratu u kairskom autobusu. Seks na brzaka u zatvorenom taksiju od mosta Khedive Ismail do Tipperarv Cluba. Ili sunce između njezinih noktiju kad mi je u dvorani na drugom katu muzeja dlanom pokrila lice.

Što se nas tiče, morali smo se čuvati samo jedne osobe da nas ne vidi.Geoffrev Clifton, međutim, bio je čovjek čvrsto ugrađen u engleski društveni mehanizam. Porodično stablo sezalo mu je u prošlost čak do Knuda. Mehanizam nije baš nužno morao Cliftonu, u braku od svega osamnaest mjeseci, otkriti da mu je žena nevjerna, ali je okružio ranu, bolesno tkivo u sistemu. I znao je svaki njezin i moj pokret od prvog dana, od onog nepotrebnog dodira na ulazu hotela Semiramis.l Ime dvojice kraljeva, oca i sina, koji su u 11. stoljeću vladali Engleskom i Danskom.265Njezine primjedbe na račun muževe rodbine bio sam prečuo. A sam Geoffrev Clifton nije znao ništa više od nas o velikoj engleskoj mreži što je bila iznad nas. Ali je klub tjelesnih čuvara bdio nad njezinim mužem i štitio ga. Samo je Madox, aristokrat što je nekad pripadao pukovnijskim i inim društvima, poznavao ta diskretna vrludanja. Samo mi je Madox, s priličnim taktom, skrenuo pozornost na taj svijet.Nosio sam Herodota, a Madox - svetac u bračnom životu - nosio je Anu Karenjinu, stalno iznova čitajući tu pripovijest o ljubavi i nevjeri. Jednog dana, ali odveć kasno da bi zaustavio mehanizam koji smo mi pokrenuli, pokušao me upozoriti na Cliftonov svijet s pomoću brata Ane Karenjine. Dodajte mi knjigu. Poslušajte ovo.Polovica Moskve i Peterburga bili su rodbina i prijatelji Stjepanu Arkadjiču. Rodio se među onim ljudima koji su bili i postali moćnicima ovoga svijeta. Jedna trećina državnika, starijih ljudi, bili su prijatelji njegova oca i znali ga od malih nogu... prema tome, djelitelji zemaljskih dobara... bili su mu sve prijatelji te nisu mogli mimoići svoga... valjalo je samo ne protiviti se, ne zavidjeti, ne svađati se, ne vrijeđati, a on onako dobar kakav je bio, toga nikad nije ni činio.Zavolio sam to vaše kuckanje noktom kažiprsta po šprici, Caravaggio. Kad mi je Hana prvi put dala morfij pred vama, stajali

ste kraj prozora i na kuckanje njezina nokta trgnuli ste glavu prema nama. Prepoznajem druga. Onako kako će ljubavnik uvijek prepoznati masku na drugim ljubavnicima.l Iz prijevoda Krunoslava Pranjića, NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1979.266Žene traže od ljubavnika sve. A ja bih i prečesto potonuo ispod površine. Tako u pijesku nestanu cijele vojske. Tu je još bio njezin strah od muža, njezina vjera u svoju čast, moja stara žudnja za nezavisnošću, moji nestanci, njezino nepovjerenje u mene, moje nevjerovanje u njezinu ljubav. Paranoja i klaustrofobija skrivene ljubavi.- Mislim da si postao nečovječan - rekla mi je.- Nisam samo ja vjerolomnik.- Ne vjerujem da je tebe briga što se ovo dogodilo između nas. Ti svemu izmičeš iz straha i mržnje prema posjedovanju, da nekoga imaš, da tebe netko ima, da te spominju. Ti misliš da je to vrlina. A ja mislim da si nečovječan. Ako te ostavim, kome ćeš otići? Hoćeš li naći drugu ljubavnicu?Ništa nisam rekao.- Poreci to, proklet bio!Oduvijek joj je bilo do riječi, voljela ih je, s njima je rasla. Riječi su joj davale bistrinu duha, razboritost, manire. A ja sam smatrao da su riječi prelomljeni osjećaji, poput štapova u vodi.Vratila se mužu.Od ovog trena, šapnula je, ili ćemo naći svoju dušu ili je izgubiti.Mora se povlače, zašto ne bi i ljubavnici? Sidrišta Efeza, rijeke Heraklitove nestaju, zamjenjuju ih drage od mulja. Kandaulova žena postaje Gigova žena. Knjižnice gore.Što je bio naš odnos? Izdaja naših bližnjih, ili želja za drukčijim životom?Ona se opet uspela u svoj dom, do muža, a ja sam se povukao za pocinčane šankove.

U Mjesec ću se zagledati, AV ću tebe u oku imati.267nEh, taj stari klasik Herodot! Stalno je mumljao i pjevao tu pjesmu, tanko joj predeći stihove ne bi li ih utkao u nečiji život. Ljudi se od tajnih gubitaka oporavljaju na svakakve načine. Netko iz njezine svite vidio me gdje sjedim s jednim trgovcem začina. A od njega je ona nekom zgodom bila dobila kositreni naprstak sa šafranom. Jedna od tisuću stvari.Ako je Bagnold - koji me vidio gdje sjedim s onim trgovcem šafranom - to ispričao uz večeru, za stolom za kojim je i ona sjedila, kako je meni bilo? Je li me tješilo što će se ona sjetiti čovjeka koji joj je dao taj darak, kositreni naprstak što je na tamnom tankom lančiću nosila oko vrata dva dana dok joj je muž bio na putu? Sa šafranom još u njemu, pa joj je ostala žuta mrlja na prsima.I kako je reagirala na tu priču o meni, kako sam se nekom scenom ili šta ti ja znam čime obrukao, pa me društvo prezrelo? Bagnold se smijao, njezin muž, kao dobar čovjek, zabrinuo se za me, a Madox je ustao, prišao prozoru i zagledao u južni gradski kvart. Razgovor je vjerojatno skrenuo na druga opažanja. Uostalom, to su bili kartografi. No, da bi se svladala, je li sišla u jamu koju smo oboje iskopali, onako kako sam ja žudio da posegnem za njom?

Sad smo imali svako svoj život, zaštićen najtajnijim međusobnim ugovorom.- Ma što to radiš? - upita me kad smo se jednom sreli na ulici. - Zar ne vidiš da nas sve izluđuješ?Madoxu sam bio rekao da se zabavljam s nekom udovicom. Ali ona još nije bila udovica. Kad je Madox krenuo natrag u Englesku, ona i ja više nismo bili ljubavnici.268- Pozdravi mi svoju kairsku udovicu - promrmljao je Madox. - Volio bih da sam je upoznao.

Je li znao? Najteže mi je bilo što obmanjujem nieea, prijatelja s kojim sam radio deset godina, čovjeka koga sam volio više od bilo koga drugoga. Bilo je to 1939. godine i svi smo inače odlazili iz te zemlje u rat.I Madox se vratio u selo Marston Magnu u Somersetu, gdje se bio rodio, i mjesec dana kasnije je s ostalim vjernicima u crkvi slušao propovijed posvećenu ratu, izvukao svoj službeni revolver i ustrijeliose.Ja, Herodot iz Halikarnasa, pišem ovu povijest kako s vremenom ne bi izblijedjelo ono što je Čovjek stvorio, a ni ona velika i divna djela kojima su se istaknuli i Grci i barbari... kao i razlog zbog kojeg su međusubno ratovali.Ljude je u pustinji oduvijek zanosila poezija. Madox je, u Geografskom društvu, održao prekrasna predavanja o našim kretanjima i putovanjima. Ber-mann je žeravicu raspirio teorijom. A ja? Ja sam među njima bio onaj sa stručnom vještinom. Tehničar. Ostali su od srca pisali o ljubavi prema samoći i meditirali što su ondje našli. Nikad nisu bili načisto što ja mislim o svemu tome.- Sviđa li ti se ovaj Mjesec? - upitao me Madox nakon što smo se poznavali već deset godina. Upitao me obzirno, kao da dira u nešto intimno. Njima sam ja bio malo i previše prepredenjak da bih bio zaljubljen u pustinju. Više nalik na Odiseja. A ipak, bio sam. Daj mi pustinju, kao što ćeš drugome dati rijeku, a trećemu metropolu njegova djetinjstva.269Na našem konačnom rastanku, Madox je izgovorio stari pozdrav za takvu prigodu:- Dao ti Bog da te sigurnost prati! A ja krenuh od njega govoreći:- Nema Boga.Bili smo posve različiti ljudi.Madox je tvrdio da Odisej nije nikad napisao ni riječi, da nije vodio dnevnik. Možda se u lažnoj rapsodiji umjetnosti osjećao strancem? A moja je monografija, moram priznati, bila strogo egzaktna. Strah

da ću, pišući, opisati njezin izgled, spalio je u meni svaki osjećaj, svu retoriku ljubavi. Ipak, opisao sam pustinju tako čestito kao što bih opisao nju da govorim o njoj. Ono pitanje o Mjesecu Ma-dox mi je postavio onih zadnjih dana što smo bili zajedno, prije nego što će rat izbiti. Rastali smo se. Otputovao je u Englesku; neposredni rat prekinuo je sve, pa i naše sporo iskapanje povijesti u pustinji. Zbogom, Odiseju, rekao je on cereći se, znajući da mi Odisej nikad nije bio osobito drag, a Eneja još manje, ali smo bili odlučili da je Bag-nold Eneja. Ali, eto, ni Odisej mi nije bio osobito drag. Zbogom, rekoh.Sjećam se kako se okrenuo, smijući se. Debelim je prstom pokazao u točku kod svoje Adamove jabučice i rekao:- Ovo se zove vratni udubak.Dao je toj jamici na njezinu vratu stručni naziv. Vratio se ženi u selu Marston Magna, sa sobom ponio samo svoga omiljenog Tolstoja, a sve svoje kompase i karte ostavio je meni. Naša je uzajamna simpatija ostala neizgovorena.A selo Marston Magna u Somersetu, koje je u našim razgovorima neprestano spominjao, pretvorilo

270je svoja zelena polja u aerodrom. Zrakoplovi su ispuštali ispušne plinove iznad dvoraca iz Arthurova doba. Što ga je natjeralo na takav čin, ne znam. Možda neprekidna avionska grmljavina, njemu sad tako zaglušna nakon skromnog zujanja kojim je Gypsy Moth prekidao našu tišinu u Libiji i Egiptu? Nečiji mu je rat rasparao istančani goblen drugar-stva. Ja sam bio Odisej, ja sam shvaćao promjene i privremene zabrane nametnute ratom. A on je bio čovjek koji je teško sklapao prijateljstva. Bio je čovjek koji je u cijelom životu upoznao dvojicu ili trojicu njih, a sad mu oni ispadoše neprijatelji.

U Somersetu je bio sam sa ženom koja se nikad nije upoznala s nama. Bio je čovjek kojem su dostatne sitne geste. Jednim metkom završio je rat.Bio je srpanj 1939. godine. Iz sela su se autobusom odvezli u Yeovil. Vozilo je bilo sporo pa su zakasnili na službu Božju. Otraga, u prepunoj crkvi, odlučili su da će lakše doći do mjesta ako sjednu svaki za se. Pola sata kasnije počela je propovijed, šovinistička i odlučno ratoborna. Svećenik je blaženo pjevao hvalospjeve borbi, blagoslivljao vladu i ljude što će krenuti u rat. Madox je slušao kako propovijed biva sve vatrenija. Izvukao je službeni revolver, sagnuo se i ustrijelio u srce. Ostao je na mjestu mrtav.^Velika tišina. Pustinjska tišina. Tišina bez aviona. Čulo se kako mu tijelo pada na klecalo. Ništa se nije micalo. Svećenik se skamenio u svojoj pozi. Bila je to ona tišina kao kad u crkvi zaštitno staklo na voštanicama pukne i sve se glave okrenu na tu stranu. Njegova žena pođe središnjim prolazom, stane kod njegova reda i nešto promumlja, pa je pustiše do njega. Klek-nula je i objema ga rukama zagrlila.271rLKako je Odisej umro? Nije li se ubio? Čini mi se da je tako bilo. E, sad. Možda je pustinja razmazila Madoxa? U ono doba kad nismo imali nikakve veze sa svijetom. Neprestano mi pada na um ono rusko djelo što ga je stalno vukao uza se. A Rusija je oduvijek bila bliža mojoj zemlji nego njegovoj. Da, Madox je bio čovjek koji je umro zbog nacija.Volio sam njegovu spokojnost u svemu. Dok bih se ja bijesno prepirao oko lokacija na kartama, on bi to u svojim izvještajima opisao kao "debatu" razboritim tonom. Pisao je mirno i radosno o našim putovanjima, kad je valjalo opisati radost, kao da smo Ana i Vronski na plesu. A ipak, bio je to čovjek koji nije nikad stupio sa mnom u one kairske plesne dvorane, dok sam ja bio čovjek koji se ple-šući zaljubio.

Kretao se sporim korakom. Nikad ga nisam vidio da pleše. Bio je čovjek koji piše, koji tumači svijet. Spoznaja mu se hranila i najmanjom česticom emocije. Jedan pogled mogao ga je nadahnuti na stranice teorije. Kad bi uočio kakav novi zaplet u kojem pustinjskom plemenu, ili kad bi otkrio neku rijetku palmu, bio bi tjednima očaran. Kad bismo u našim putovanjima naišli na kakvu poruku - bilo kakav tekst, suvremen ili drevni, arapski na zidu od blata, ili engleski ispisan kredom na blatobranu džipa - to bi čitao pa bi pritiskao dlanom, kao da dira eventualno dublje značenje, da bude što prisniji s riječima.Pruža ruku i izlaže vene pune modrica, za splav morfija. Kako se morfij njime širi, čuje gdje Cara-vaggio baca iglu u bubrežastu pocakljenu posudu. Gleda kako mu onaj prosijedi lik okreće leđa, a272onda se opet pojavljuje, i on je ulovljen, njegov sudrug u morfiju.Ima dana kad se vraćam kući od suhoparna pisanja kad me i jedino može spasiti "Honevsuckle Rose" u izvedbi Djanga Reinhardta i Stephanea Grap-pelvja iz Hot Cluba Francuske. Godine 1935, 1936, 1937. Velike godine jazza. Godine kad se jazz izlijevao iz hotela Claridge na Champs-Elvsees i širio lokalima Londona, južne Francuske, Maroka, pa se uvukao i u Egipat, gdje je odjeke tih ritmova ispotiha unio neki bezimeni kairski plesni orkestar. Kad sam se vratio u pustinju, ponio sam sa sobom večeri plesa po lokalima uz glazbu sa sedamdesetosmica kuće "So-uvenirs", sa ženama što se kreću korakom hrta, a uz skladbu "My Sweet" naslanjaju ti se na rame dok im nešto šapućeš u uho. Dobrotom diskografskog društva Societe Ultraphone Francaise. Godine 1938,1939. Ljubavno šaputanje u separeu; a iza ugla rat.Tih zadnjih noći u Kairu, više mjeseci nakon raskida veze, konačno smo nagovorili Madoxa da se u jednom lokalu oprostimo s njim. Došla je i ona s mužem. Samo još tu noć. Posljednji ples. Almasv se napio, pa je, hoteći izvesti neki stari plesni korak za koji je izmislio da se zove "bosporski zagrljaj", podigao Katharinu Clifton svojim

žilavim rukama i s njom prešao preko cijelog plesnog podija da bi se opružio preko nekih nilskih aspidistra.A kao tko sada govori? pita se Caravaggio.l Naziv svojedobnog jazz-kvinteta.273kAlmasy je bio pijan i ostali su u njegovu plesu vidjeli samo niz grubih pokreta. Tih dana reklo bi se da se njih dvoje ne slažu baš najbolje. Okretao ju je s jedne na drugu stranu kao da je anonimna lutka, a pićem je utapao tugu što Madox odlazi. Za stolom s nama bio je vrlo bučan. Kad se Almasy tako vladao, obično bismo se razišli, ali kako je to bila Madoxova posljednja noć u Kairu, ostali smo. Loš egipatski violinist koji bi htio imitirati Stephanea Grappellvja, a Almasy kao kakav planet koji je izletio iz svoje putanje. Podigao je čašu:- U zdravlje nas, planetarnih stranaca! - Htio je plesati sa svima, bilo muško ili žensko. Zapljeskao je i objavio: - A sad za "bosporski zagrljaj"! Ti, Bernhardte? Hethertone? - Ljudi su se izvlačili. Okrenuo se Cliftonovoj mladoj ženi, koja ga je gledala obuzeta uljudnim bijesom, a kako ona prihvati njegov poziv, odmah se privije uz nju, u tren oka mu se grlo našlo na njezinu lijevom ramenu, na onoj goloj površini iznad šljokica. Bio je to nekakav manijački tango sve dok jedno od njih nije izgubilo korak. Ona u svom bijesu nije htjela popustiti, nije mu htjela priznati pobjedu time što će mu okrenuti leđa i vratiti se za stol. Samo bi, kad bi on povukao glavu, netremice zurila u njega, ali ne sa svečanim, nego s agresivnim izrazom na licu. On bi joj nešto gunđao kad bi sagnuo glavu, možda ju je kleo riječima iz "Honevsuckle Rose".Almasy se u Kairu, između ekspedicija, nije često viđao. Doimao se nekako suzdržljivo ili nemirno. Danju je radio u muzeju, a noću obilazio lokale po tržnicama Južnog Kaira. Izgubljen u nekom dru-gom Egiptu. Došli su bili svi samo radi Madoxa. A sad je Almasy plesao s Katharinom Clifton. Njezina je vitkost dodirivala red

ukrasnih biljaka. On ju je podigao, zavrtio, i pao. Clifton se nije maknuo274s mjesta, pratio ih je krajičkom oka. Na drugom kraju dvorane, sav opružen preko nje, Almasy se polako dizao i zaglađivao plavu kosu klečeći iznad nje. Nekada je to bio čovjek pun obzira.Bila je prošla ponoć. Uzvanicima to nije bilo nimalo smiješno, osim stalnim gostima koji su se lako zabavljali, navikli na te obrede pustinjskih Europljana. Bilo je tu žena kojima su o ušima visili dugački srebrni privjesci, žena u šljokicama, tim malim metalnim kapljicama ugrijanim toplinom lokala, kojima je Almasy prije bio naklonjen, žene što su ga u plesu greble po licu svojim resastim naušnicama. Za drugih prigoda, plesao bi s njima, noseći ih na svojim prsima kad bi se napio. Da, one bi se zabavljale, smijale bi se Almasvjevu trbuhu kad bi mu se košulja razdrljila; ali ne bi im bilo drago kad bi u plesu stao i svom težinom vješao se za njih, da bi nešto kasnije Ijosnuo na pod usred škotske polke.U takvim je prigodama bilo važno koračati s duhom večeri dok su se ljudske konstelacije oko vas vrtjele i klizile. Nije tu bilo ni razmišljanja ni predmnijevanja. Skice s takvih večeri pojavile bi se poslije, u pustinji, u obrisima krajolika između Dahle i Kufre. Onda bi se sjetio onog psećeg štektanja zbog kojeg se osvrtao za psom na plesnom podiju, pa je, gledajući kompasnu vjetrulju kako pluta na ulju, shvaćao da je to mogla biti i neka žena kojoj je stao na nogu. Kad bi ugledao kakvu oazu, dičio bi se svojim plesnim umijećem mašući rukama i ručnim satom visoko iznad glave.Hladne su noći u pustinji. Iz horde noći iščupao je nit i strpao je u usta, kao da je hrana. To je DUO za prva dva dana jednog putovanja, dok je još275bio u limbu između grada i visoravni. Nakon šest dana, više se ne bi ni sjetio Kaira, ni glazbe, ni ulica, ni žena; dotle bi se već kretao u drevno doba, prilagođen sporom ritmu dubokih voda. Jedina mu je veza sa svijetom gradova bio Herodot, njegov vodič,

drevan i suvremen, navodnih laži. Kad bi otkrio da je istinito nešto što se činilo da je laž, uzeo bi ljepilo i ulijepio kakvu kartu ili novinski izrezak, ili bi iskoristio bjelinu u knjizi da ucrta ljude u suknjicama, s nestalim nepoznatim životinjama uza se. Rani spiljski ljudi obično nisu crtali goveda, iako je Herodot tvrdio da jesu. Obožavali su trudnu boginju i po stijenama su najviše crtali trudne žene.U roku od dva tjedna, grad mu uopće više ne bi pao na um. Bilo je to kao da je prošao ispod onog milimetra magle tik iznad tintom zacrnjena tkiva karte, onog djevičanskog područja između tla i karte, između daljina i legende, između prirode i pučkog pripovjedača. Sandford je to zvao geomor-fologijom. Kraj u koji su izabrali da će doći, gdje će dati sve od sebe, gdje će zaboraviti svoje pretke. Izuzev sunčanog kompasa, putomjera i knjige, tu je bio sam, svoj vlastiti izmišljaj. U tim je prigodama znao kako djeluje tlapnja, fatamorgana, jer je bio u njoj.Budi se i vidi da ga Hana pere. Tu je i svojevrsna komoda visoka do pasa. Hana se prigiba, šake joj prenose vodu iz porculanskog umivaonika na njegova prsa. Završivši, nekoliko puta provlači mokre prste kroz svoju kosu tako da joj je vlažna i tamna. Uzgleda, vidi da su mu oči otvorene i nasmiješi mu se.276Kad on ponovo otvori oči, tu je Madox, odrpan, izmučen, nosi injekciju morfija, drži je objema šakama jer nema palaca. Kako je daje sam sebi? upita se. Prepoznaje oko, naviku da jezikom lizne usnu, bistrinu čovjekova mozga koji shvaća sve što on govori. Dvije stare bene.Cavaraggio promatra rumenilo u čovjekovim ustima dok govori. Desni su mu možda boje blijeda joda, kao na spiljskim slikarijama otkrivenim u Uwe-inatu. Ima još toga da se otkrije, da se pogodi iz ovog tijela u krevetu, kojeg i nema osim usta, vene na ruci, vučje sivih očiju. Jednako je zapanjen jasnoćom svijesti u tog čovjeka, koji

katkad govori u prvom a katkad u trećem licu, koji još ne priznaje da je on Almasy.- Tko je ono govorio čas prije?- "Smrt znači da si u trećem licu."Cijeli su dan dijelili ampule morfija. Da bi iz njega izvukao cijelu pripovijest, Caravaggio pazi na signale. Kad sprženi čovjek uspori govor, ili kad Caravaggio osjeti da mu nešto nije jasno - u lju-bavnom odnosu, u Madoxovoj smrti - uzima štrcaljku iz bubrežaste pocakljene posude, lomi grlić ampule pritiskom članka prsta i puni je. Sad već ništa od toga ne krije pred Hanom, pa je i posve strgao svoj rukav s lijeve ruke. Almasv je samo u majici, crne mu ruke leže gole ispod plahte.Svaki put kad tijelo proguta još morfija, otvaraju se još jedna vrata, ili on skače natrag na spiljske slikanje, ili na zatrpani zrakoplov, ili još jednom uživa sa ženom kraj sebe ispod ventilatora, obraz joj počiva na njegovu trbuhu.Caravaggio uzima Herodota. Okreće jednu strancu, penje se preko jedne dine da bi otkrio Gilf277Kebir, Uweinat, Gebel Kissu. Kako Almasy govori on ga prati, utvrđuje slijed događaja. Samo što zbog žudnje pripovijest luta, treperi poput igle kompasa. Kako bilo da bilo, to je svijet nomada, to je apokrifna pripovijest. Duh što se skice i na istok i na zapad prerušen u pješčanu oluju.Nakon što je njezin muž skrhao zrakoplov, on je na tlu Spilje plivača razrezao i rasprostro padobran koji je ona nosila. Spustila se na nj, s grimasom boli od ozljeda. Prstima joj je nježno prošao kroz kosu, pipajući ima li još kakvih rana, a onda joj je opipao ramena i stopala.Sad u spilji, ljepotu njezinu nije htio izgubiti, tu dražest, te udove. A za biće njezino znao je da ga već drži čvrsto u šaci.Bila je to žena kojoj bi se lice preobrazilo kad bi se našminkala. Na zabavu, u krevet, odlazila je krvavocrveno namazanih usana, grimizno osjenčanih očiju.

Zagledao se u spiljsku slikanju i s nje skinuo boje. Njezino je lice narumenio okerom, a oko očiju iscrtao plave kolobare. Prošao je kroz spilju s punim šakama crvenila i prstima joj prošao kroz kosu. Zatim i po svoj koži, pa joj je koljeno, ono što je izvirilo iz aparata onog prvog dana, bilo boje šafrana. Stidna kost. Koluti boje po nogama da je štite od čovjeka. U Herodotu je bio otkrio te tradicije, po kojima su nekada ratnici slavili voljene pokojnike postavljajući ih i držeći ih u nekom svijetu gdje će biti vječne - u živobojnoj tekućini, pjesmi, crtežu na stijeni.U spilji je već bilo hladno. Omotao ju je padobranom da je ugrije. Zapalio je malu vatru koju je održavao suharcima akacije, a dim je tjerao u sve zakutke spilje. Vidio je da ne može govoriti izravno njoj, pa je govorio bezlično, glasom koji je278morao nadjačati jeku u spilji. Sad idem po pomoć, Katharine. Razumiješ? Tu blizu leži jedan avion, samo nema goriva. Možda sretnem kakvu karavanu ili džip, a onda ću se brzo vratiti. Ne znam. Izvukao je Hero-dota i postavio ga kraj nje. Bio je rujan 1939. Izašao je iz spilje, udaljio se od svjetlosnog kruga vatre, i krenuo nizdol kroz tamu i u pustinju punu mjesečine.Sišao je niz litice do podnožja visoravni i ondje stao.Nema vozila. Nema letjelice. Nema kompasa. Samo mjesec i njegova sjena. Našao je stari kameni biljeg iz prošlosti što je označavao smjer puta za El Taj, sjever-sjeverozapad.. Zapamtio je pod kojim mu kutom pada sjena, pa je krenuo. Oko sto i deset kilometara daleko bio je suk s ulicom satova. S jednog mu je ramena visila mješina s vodom koju je nalio iz aina i koja je pljuskala poput placente.Po danu imao je dva razdoblja kad se nije smio kretati. O podne, kad mu je sjena bila ispod njega, i u sumrak, između zalaska sunca i pojave zvijezda. Tada je u krugu pustinje sve isto. Kad bi se kretao, mogao bi skrenuti čak i devedeset stupnjeva od svoga kursa. Počekao je živu kartu zvijezda, pa je krenuo ravnajući se

svakog sata po njima. Nekada, kad su imali pustinjske vodiče, objesili bi fenjer za kraj dugačka štapa pa bi svi slijedili skakutanje svjetla iznad čitača zvijezda.Čovjek hoda isto tako brzo kao deva. Četiri kilometra na sat. Ako je sretnik, naići će na nojeva jaja. Ako je nesretnik, sve će mu izbrisati pješčana oluja. Tri dana pješačio je bez ikakva zalogaja. Na nJu nije htio misliti. Stigne li u El Taj, jest će abru, što je plemena Goran priređuju od sjemenki divljih tikava koje prekuhaju kako bi iz njih izvukli gorčinu, a onda umijese s datuljama i rogačima.279Proći će ulicom satova i alabastera. Dao Bog da te sigurnost prati, rekao je Madox. Zbogom. Mahneš rukom. Boga ima samo u pustinji, to bi sad htio priznati. Izvan toga samo je trgovina i vlast, novac i rat. Svijet oblikuju financijski i vojni despoti.Bio je na krševitu tlu, prešao je s pijeska na kamenje. Nije htio misliti na nju. Onda izroniše brežuljci kao kakvi srednjovjekovni dvorci. Išao je sve dok svojom sjenom nije stupio u sjenu brda. Grmlje mimoze. Divlja tikva. Stijenama dovikne njezino ime. Jer jeka je duša glasa što se uzbuđuje u prazninama.Onda je stigao do El Taj a. Većim dijelom svoga puta zamišljao je ulicu zrcala. Kako je stigao u predgrađe mjesta, engleski vojni džipovi opkoliše ga i odvedoše, nisu htjeli ni slušati njegovu priču o ranjenoj ženi kod Uvveinata, tek sto i dvadeset kilometara odatle, zapravo nisu uopće slušali što im je govorio.- I kažete da vam Englezi nisu vjerovali? Da vas nitko nije htio poslušati?- Nitko me nije htio poslušati.- Zašto?- Nisam im rekao pravo ime.- Svoje?- Svoje jesam.- Pa što onda...- Njezino. Njezino ime. Ime njezina muža.

- Nego što ste rekli? Ništa ne govori.- Probudite se! Što ste im rekli?- Rekao sam da mi je ona žena. Rekao sam samo Katharine. Muž joj je bio mrtav. Rekao sam da je ona teško ozlijeđena, da je u jednoj spilji u280Gilf Kebiru, kod Uweinata, sjeverno od zdenca Ain Dua. Nema vode. Nema hrane. Poći ću s njima, odvest ću ih do tog mjesta. Rekao sam da mi samo treba džip. Jedan od onih njihovih prokletih džipova... Možda sam nakon tog putovanja izgledao kao oni ludi pustinjski proroci, ali ne vjerujem. Rat je već bio izbio. Samo su po pustinji lovili špijune. Svaki čovjek sa stranim imenom koji bi naišao na te male oaze bio je sumnjiv. Bila je samo sto dvadeset kilometara dalje, a oni me nisu htjeli slušati. Neka engleska postrojba što je zalutala u El Taj. Onda sam valjda pomahnitao. Imali su one zatvoreničke kaveze od šiblja, ne veće od tuš-kabine. Strpali su me u to i ukrcali na kamion. A ja sam se unutra tako mahnito bacao da sam s kavezom ispao na cestu. Urlao sam Katharinino ime. Urlao za Gilf Kebirom. A jedino ime koje je trebalo iz-viknuti, tutnuti im ga u šake kao posjetnicu, bilo je Cliftonovo. Vratili su me u kamion. Za njih sam bio još jedan eventualni drugorazredni špijun. Samo još jedan internacionalni gad.Caravaggio bi najradije ustao i otišao iz ove vile, iz zemlje, iz krša rata. Pa on je samo tat. Caravaggiu bi bilo najdraže da može, grleći minera i Hanu, ili, još bolje, neke svoje vršnjake, u lokalu gdje poznaje svakoga, gdje može plesati i pričati s nekom ženom, odmoriti glavu na njezinu ramenu, nasloniti glavu na njezino čelo, što bilo, ali zna da mora najprije izaći iz ove pustinje, iz njezine arhitekture morfija. Valja mu se povući s nevidljive ceste u El Taj. Ovaj čovjek za koga on misli da Je Ahnasy, iskoristio je njega i morfij da se vrati u svoj svijet, po vlastitu tugu. Više nije važno na cij°j je strani bio za vrijeme rata.

281Ali se Caravaggio saginje nada nj.- Moram nešto doznati.- Što?- Moram doznati jeste li vi ubili Katharinu Clif-ton. To jest, jeste li ubili Cliftona pa ujedno i nju?- Nisam. To mi nikad nije ni na um palo.- Pitam vas zato što je Geoffrev Clifton bio britanski obavještajac. Nije bio nekakav obični, bezazleni Englez. Prijateljska momčina. On je za račun Engleza držao na oku vašu čudnu skupinu u Egi-patsko-libijskoj pustinji. Englezi su znali da će pustinja jednog dana biti ratno poprište. A on je bio aerofotograf. Njegova im je smrt zasmetala, čak i danas im smeta. I danas postavljaju to pitanje. A njihova obavještajna znala je za vaš odnos s njegovom ženom, još od početka. Iako Clifton nije znao. Mislili su da je njegova smrt možda smišljena radi zaštite, radi rušenja mostova. Vas su čekali u Kairu, ali ste se vi, naravno, vratili u pustinju. Poslije, kad su mene poslali u Italiju, propustio sam zadnji dio vaše pripovijesti. Nisam više znao što je bilo s vama.- Dakle, vi ste mi ušli u trag.- Ne, ja sam došao radi djevojke. Poznavao sam joj oca. Nisam mogao ni u snu zamisliti da ću u ovom bombardiranom samostanu naići na grofa La-dislausa de Ahnasvja. Da budem iskren, postali ste mi simpatičniji od većine onih s kojima sam radio.Četvorina svjetla što je puzila uz Caravaggiovu stolicu uokvirila mu je prsa i glavu te se engleskog pacijenta njegovo lice doimalo kao portret. U polusjeni mu se kosa činila crna, ali sad mu je raščupanu kosu osvijetlila, obasjala, a nabore podočnjaka izgla-čala rumena svjetlost sutona.282Stolicu je bio okrenuo, kako bi se mogao nalak-titi na njezin naslon, sučelice Almasvju. Iz Cara-vaggia riječi ne izlaze lako. Trlja bradu, nabire lice, zatvara oči da bi razmišljao u tami, i tek će onda nešto bubnuti, trgnuvši se iz svojih misli. Upravo se ta tama vidjela na

njemu dok je sjedio na rom-boidu svjetla, zgrbljen preko naslona stolice kraj Alrnasvjeva kreveta. Jedan od dvojice starijih aktera ove pripovijesti.- Caravaggio, s vama mogu razgovarati jer osjećam da smo obojica smrtnici. Djevojka i momak još nisu smrtnici. Unatoč svemu što su prošli. Hana je bila u teškom psihičkom stanju kad sam je upoznao.- Otac joj je poginuo u Francuskoj.- A, tako. O tome nije htjela govoriti. Držala se podalje od svakoga. Uspio sam je navesti da progovori samo tako što sam je zamolio da mi čita... Je li vam jasno da ni vi ni ja nemamo djece?Zatim zastaje, kao da razmatra neku mogućnost.- Jeste li oženjeni? - pita ga Almasv.Caravaggio je sjedio na rumenu svjetlu, rukama je pokrio lice da bi sve isključio i mogao jasno razmišljati, kao da je to još jedan dar mladosti koji mu se više ne vraća lako.- Morate razgovarati sa mnom, Caravaggio. Ili da nisam ja samo knjiga? Nešto što treba pročitati, biće koje treba izmamiti iz bare i napuniti ga mor-fijem, biće puno hodnika, laži, bujnog bilja, kame-nitih zakutaka.- U ovom ratu korišteni su naveliko lopovi kao što smo mi. Krali smo. Onda su neki od nas počeli davati savjete. Mi smo po svojoj naravi mogli pro-zreti kamuflažu podvale lakše nego profesionalni283obavještajci. Mi smo stvorili dvostruki blef. Ta sprega lupeža i intelektualca vodila je čitave kampanje Prošao sam sav Srednji istok, tamo sam prvi put čuo za vas. Vi ste bili misterij, praznina na njihovim kartama. Da svoje poznavanje pustinje povjerite Ni-jemcima!- Kad su me u El Taju uhvatili 1939, misleći da sam špijun, prevršili su svaku mjeru.- Onda ste dakle prišli Nijemcima? Šutnja.- I niste se nikako mogli vratiti u Spilju plivača i Uvveinat?

- Nisam, sve dok se nisam dobrovoljno javio da odvedem Epplera kroz pustinju.- Moram vam nešto reći. U vezi s 1942, kad ste odveli tog špijuna u Kairo.- Operacija Salaam.- Da. Kad ste radili za Rommela.- Genijalan čovjek... I što ste mi htjeli reći?- Htio sam vam reći ovo: kad ste vodeći Epplera prošli kroz pustinju između savezničkih snaga, to jest bio herojski čin. Od oaze Gialo pa skroz do Kaira. Samo ste vi mogli dovesti u Kairo Rommelova čovjeka s njegovim primjerkom Rebecce.- Otkud ste to znali?- Hoću da vam kažem kako oni nisu Epplera otkrili tek tako, u Kairu. Znali su za cijelo to putovanje. Mnogo prije bila je dešifrirana jedna njemačka šifra, ali nismo mogli dopustiti da to Rommel dozna, jer bi onda naši izvori bili otkriveni. Stoga smo za hvatanje Epplera morali čekati da dođe u Kairo. Motrili smo vas cijelim putem. Kroz cijelu pustinju. A kako je obavještajna imala vaše ime, i znala da ste vi u to umiješani, bila je još zaintere-siranija. Htjeli su i vas. Trebalo vas je ubiti... Ako mi ne vjerujete, krenuli ste iz Giala i putovali dva-284deset dana. Išli ste rutom zatrpana zdenca. Zbog savezničke vojske, niste se mogli približiti Uvveinatu, a izbjegavali ste Abu Ballas. Eppler je povremeno imao napadaje pustinjske vrućice pa ste ga morali paziti, njegovati, iako kažete da vam se nije sviđao... Avioni su vas tobože "izgubili", međutim, pratili su vas u stopu. Ma niste vi bili špijuni, nego mi. Obavještajna je mislila da ste Geoffreva Cliftona ubili radi žene. Našli su mu grob 1939, ali ni traga njegovoj ženi. Niste postali neprijatelj kad ste pristali uz Nijemce, nego kad ste stupili u ljubavnu vezu s Katharinom Clifton.- Tako, dakle.

- Kad ste 1942. otišli iz Kaira, izgubili smo vas. Trebalo je da vas uhvate i ubiju u pustinji. Ali su vas izgubili. Na dva dana. Mora da ste pošašavili, niste logično razmišljali, inače bismo vas našli. Mini-rali smo skriveni džip. Poslije smo ga našli raskomadana eksplozijom, ali od vas ni traga. Nestali ste. To je morao biti vaš veliki put, a ne onaj u Kairo. Kad ste zacijelo bili totalno ludi.- Jeste li me i vi s njima lovili u Kairu?- Nisam. Vidio sam izvještaje. Spremao sam se u Italiju, a oni su mislili da biste mogli biti tamo.- Ovdje.- Da.Romboid svjetla digao se na zid ostavivši Cara-vaggia u sjeni. Kosa mu je opet bila crna. Naslonio se leđima na oslikano zelenilo.- Mislim da to nije važno - progunđa Almasv.- Hoćete morfija?- Neću. Postavljam stvari na svoje mjesto. Oduvijek sam bio povučen čovjek. Teško mi je shvatiti da sam izazvao tolike priče o sebi.285L- Imali ste ljubavni odnos s osobom povezanom s obavještajnom. U obavještajnoj je bilo nekih koji su vas osobno poznavali.- Vjerojatno Bagnold.- Da.- Pravi engleski Englez.- Da.Caravaggio posuti pa će:- Na kraju moram s vama porazgovarati o još nečemu.- Znam.- Što je bilo s Katharinom Clifton? Što se dogodilo pred sam rat da ste svi vi opet došli u Gilb Kebir? Nakon Madoxova odlaska u Englesku?Bilo je određeno da još jednom odem u Gilf Kebir i spakiram sve što nam je ostalo u logoru u Uweinatu. Naš je život ondje bio

zaključen. Mislio sam da se među nama više ništa neće dogoditi. Gotovo godinu dana nismo se više sastajali kao ljubavnici. Negdje se spremao rat, kao šaka što se uvlači kroz prozor potkrovlja. A i ona i ja već smo se bili povukli iza svojih zidova ranijih navika, u naoko nedužan odnos. Više se nismo ni često viđali.U ljeto 1939. Gough i ja trebali smo poći u Gilf Kebir i raspremiti logor. Gough će se vratiti kamionom, a po mene će doletjeti Clifton. Zatim ćemo se razići i razbiti taj trokut što se bio stvorio među nama.Kad sam začuo zrakoplov i ugledao ga, već sam silazio niz litice s visoravni. Clifton je uvijek bio točan.Mali teretni zrakoplov ima svoj način prizemljenja, klizeći s razine obzorja. Krila mu pikiraju na pustinjsku svjetlost, brektanje motora prestaje i286aparat se silom inercije spušta na tlo. Nikad nisam najbolje shvatio kako funkcioniraju zrakoplovi. U pustinji sam ih gledao kako mi se približavaju, i uvijek sam u strahu izlazio iz šatora. Urone krilima u svjetlost a onda prodru u tišinu.Moth je došao preko visoravni u brišućem letu. Mahao sam mu plavom ceradom. Clifton se spustio i zagrmio preko mene, tako nisko da je skinuo lišće s grmova akacije. Letjelica skrene lijevo i napravi krug, opet me nacilja, izravna se i ponovo poleti na mene. Na pedeset metara od mene naglo se naheri i sruši. Potrčao sam prema njoj.Mislio sam da je Clifton sam. Prema dogovoru, morao je biti sam. Ali, kad sam stigao tamo da ga izvučem, ugledao sam nju kraj njega. On je bio mrtav. Ona je nastojala pomaknuti donji dio tijela, a gledala je ravno preda se. Krilo joj je bilo puno pijeska koji je bio prodro kroz poklopac kabine. Na njoj kao da nije bilo ni ogrebotine. Lijevu je ruku bila podigla preda se, da ublaži udar pri padu. Izvukao sam je iz zrakoplova koji je Clifton bio nazvao Rupertom, i odnio je gore, u spilje. U Spilju plivača, gdje su bile slikanje. Prema

karti, na 23° 30' geografske širine, i 25° 15' dužine. Te večeri pokopao sam Geoffreya Cliftona.Jesam li im donio prokletstvo? Njoj? Madoxu? Pustinji oskvrnutoj ratom, bombardiranoj kao da je to samo gomila pijeska? Barbari protiv barbara. Obje će vojske proći kroz pustinju bez ikakve pre-dodžbe što je ona zapravo. Libijske pustinje. Izbaci Politiku, i ostaje najljepši izraz koji poznajem. Libija. trotična, razvučena riječ, izmamljen izvor. Onaj b 1 onaj ;. Madox je govorio kako je to jedna od "jetkih riječi u kojima čuješ kako jezik zamiče za287JFugao. Sjećate se Didone u Libijskoj pustinji? Čovjek bit će kao u sušnoj zemlji potoci...Ne vjerujem da sam ušao u prokletu zemlju, ili da sam bio namamljen u dijaboličnu situaciju. U svakom kraju i u svakom biću gledao sam dar. Naći slikanje u Spilji plivača. S Madoxom pjevati "refrene" na ekspedicijama. Pojava Katharine među nama u pustinji. Ono kako sam joj prišao preko crvenog ulaštenog poda i pao na koljena, s glavom uz njezin trbuh, kao da sam dijete. Ono pleme s puškama što me liječilo. Pa evo, i nas četvoro, Hana, vi i miner.Oteto mi je sve što sam volio i cijenio.Ostao sam s njom. Utvrdio sam da su joj tri rebra slomljena. Čekao sam da joj oko trepne, savije se slomljeno zapešće, progovore nepomične usne.Zašto si me zamrzio? šapnula je. Ubio si gotovo sve u meni.Katharine... nisi...Stisni me. Prestani se braniti. Tebe ništa ne može promijeniti.Buljila je neprestano. Nisam mogao izbjeći tom njezinu pogledu. Bit ću posljednja slika koju gleda. Šakal u spilji koji će je voditi i štititi, koji je nikad neće izdati.Ima stotina božanstava povezanih sa životinjama, velim joj. Ima onih srodnih šakalu - Anubis, He-ranubis, Duamutef, Wepwawet. To su bića koja te vode u zagrobni život - kao što je moja

nekadašnja utvara pratila tebe, onih godina prije našeg poznanstva. Na svim onim zabavama u Londonu i Oxfordu. Gledao te. Bio sam ti preko puta kad si sjedila za školskim radom s velikom olovkom u ru-1 Izaija, 32:2 (parafraza).288ci. Bio sam tamo kad si upoznala Geoffreya Cliftona u dva po ponoći, u knjižnici Oxford Uniona. Po podu prostrti svačiji kaputi, a ti, bosonoga, kao čaplja capkaš svojim putem između njih. On te gleda, a gledam te i ja, iako ti ne znaš da sam ja tu, ne osvrćeš se na mene. Ti si u dobi kad vidiš samo zgodne muškarce. Još ne znaš za one koji su izvan sfere tvoje milosti. U Oxfordu šakal ne vrijedi mnogo kao pratnja. A ja sam čovjek koji će postiti sve dok ne nađe ono što traži. Zid iza tebe obložen je knjigama. Lijevom rukom držiš dugu nisku biserja što ti visi o vratu. Bose ti noge biraju put. Tražiš nešto. Bila si malo deblja u ono doba, ali savršeno lijepa za život na sveučilištu.Troje je nas u knjižnici Oxford Uniona, ali ti nalaziš samo Geoffreva Cliftona. Bit će to ljubav na prvi pogled. Vjenčat ćete se za mjesec dana. On ima neka posla s arheolozima u Sjevernoj Africi, ma zamisli, čak tamo! "Radim tamo s nekom čudnom starom benom." Majka ti je ushićena brakom.Ali duh šakala, koji je bio "otvarač putova", a koji se zapravo zvao Wepwawet ili Almasy, bio je tamo s vama dvoma. Prekriženih ruku, gledam kako se upinjete da zapodjenete veseli razgovor, što je problem jer ste oboje pijani. Ali, čudesno je bilo to što čak i u svom pijanstvu, u dva sata po ponoći, oboje nekako uviđate trajnu vrijednost i privlačnost onog drugog. Možda ste oboje stigli s nekim svojim društvom, možda ćete tu noć i noćiti s drugima, ali ste oboje našli svoje sudbine.U tri po ponoći znaš da moraš otići, ali ne možeš naći cipelu. Jednu držiš u ruci, ružičastu ba-lennku. Vidim gdje kraj mene viri

polovica druge i uzimam je. Sva se blista. Očito su ti to omiljene cipelice, vidi se kako su ti ih udubli prsti. Hvala289vam, kažeš uzimajući je, i odlaziš a da me nisi ni pogledala.Ja vjerujem u ovo: kad upoznajemo osobu u koju se onda zaljubimo, u duhu nam se javlja aspekt kroničara, pomalo cjepidlake, koji zamišlja ili pamti susrete u kojima je ona druga osoba prošla kraj nas nedužno, upravo kao što je Clifton možda godinu dana ranije tebi otvorio vrata auta i previdio svoj usud. Ali svi dijelovi tijela moraju biti spremni za drugu osobu, svi atomi moraju skočiti u jednom smjeru da bi se rodila žudnja.Živio sam u pustinji godinama i naučio sam vjerovati u takve stvari. To je kraj pun džepova. Iluzija vremena i vode. Šakal što jednim okom gleda za sobom a drugim ispituje stazu kojom bi ti da kreneš. U njegovim su raljama komadići prošlosti koje tebi izručuje, i kad sve o tom razdoblju bude svečano otkriveno, pokazat će se da je već bilo poznato.Njezine su me oči pogledale, site svega. Užasan umor. Kad sam je izvukao iz zrakoplova, pogledom je nastojala obuhvatiti sve oko sebe. Oči su joj bile oprezne, kao da u sebi nešto kriju. Prišao sam bliže i čučnuo. Nagnuo sam se naprijed i jezikom taknuo desno plavo oko, s okusom soli. Pelud. Taj okus prenio sam joj u usta. Zatim drugo oko. Moj jezik na finoj poroznosti očne jabučice briše plavilo; kad sam se odmaknuo, preko pogleda prijeđe joj bijela brazda. Rastavio sam joj usne, ovaj put zašao prstima dublje, rastavio i zube, jezik joj bio "uvučen", morao sam joj ga potegnuti naprijed, u njoj je bila nit, dah smrti. Bilo je gotovo prekasno. Na-gnuo sam se i jezikom prenio plavu pelud na njezin jezik. Tako smo se taknuli samo jednom. Ništa se290nije dogodilo. Povukao sam se, udahnuo zrak i onda se opet nagnuo naprijed. Kad sam joj dotaknuo jezik, osjetio sam u njemu grčenje.

A onda je iz nje na mene suknulo užasno rezanje, silovito i prisno. Cijelo joj se tijelo streslo kao da je njime prošla struja. Bacilo ju je s mjesta gdje se naslanjala na oslikanu stijenu. Stvorenje je u nju ušlo, skočilo i palo na mene. Vrat joj se vrtio s jedne na drugu stranu.Znam ja za lukavštine demona. Još kad sam bio mali, uputili su me u demonsku zavodnicu. Ispričali su mi kako je krasna zavodnica ušla u mladićevu sobu. A on, da je bio pametan, zatražio bi od nje da se okrene, jer demoni i vještice nemaju leđa nego samo ono što ti žele pokazati. Što sam ja učinio? Koju sam zvijer unio u nju? Pričao sam joj, mislim, više od jednog sata. Jesam li ja bio njezin demonski ljubavnik? Jesam li bio Madoxov demonski prijatelj? Ovu zemlju, jesam li je ja istražio i pretvorio je u ratno poprište?Važno je umrijeti na svetim mjestima. To je bila jedna od tajni pustinje. I tako je Madox ušao u crkvu u Somersetu, mjesto za koje je osjetio da je izgubilo svoju svetost, i počinio je ono što je smatrao svetim činom.Kad sam je okrenuo, cijelo joj je tijelo bilo pokriveno jarkim pigmentom. Trava, kamenja, svjetlosti i pepela akacije da je ovjekovječi. Tijelo naleglo na svetu boju. Samo plavilo oka uklonjeno, postalo anonimno, gola karta na kojoj ništa nije prikazano, ni znaka od jezera, ni crna grozda brda kao što Je sjeverno od Borkou-Ennedi-Tibestija, niti kao li-meta zelene lepeze gdje grane Nila stupaju na otvoreni dlan Aleksandrije, rub Afrike.291; ć*t>rI imena svih plemena, nomada vjere što su krstarili jednoličnom pustinjom i viđali svjetlost, vjeru i boju. Onako kako se kamen ili pronađena metalna kutija ili kost mogu zavoljeti i ovjekovječiti u molitvi. U divotu ove zemlje ona sada ulazi i postaje joj dio. Smrću nosimo sa sobom bogatstvo ljubavnika i plemena, okus koji smo kušali, tijela u koja smo uronili i koja smo preplivali kao da su rijeke mudrosti, ličnosti po kojima smo se penjali kao da su stabla, strahove u kojima smo se skrivali kao da su spilje. Želim da svim

tim moje tijelo bude obilježeno kad umrem. Vjerujem u takvu kartografiju -da budeš obilježen prirodom, a ne da smo tek na kakvoj karti zapisani poput imena bogataša i bogatašica na zgradama. Mi smo opća povijest, opće knjige. Po svom ukusu ili iskustvu nismo ničiji niti smo monogamni. Samo sam jedno želio - hodati zemljom koja nema karata.Odnio sam Katharinu Clifton u pustinju, tamo gdje je opća knjiga mjesečine. Bili smo usred žubora zdenaca. U palači vjetrova.Almasv se licem svali na lijevu stranu, zureći ni u šta - možda u Caravaggiova koljena.- Biste li sada morfija?- Ne bih.- Treba li vam što?- Ništa.X. KOLOVOZ292•p^pC/aravaggio u mraku siđe niza stube i uđe u kuhinju. Na stolu ima celera, ima bijele repe s još blatnim korijenom. Jedino je svjetlo od vatre koju je Hana nedavno naložila. Okrenuta mu je leđima i nije mu čula korake kad je ušao. Za ovo vrijeme u vili, tijelo mu se opustilo i oslobodilo napetosti, pa se čini krupniji, razbacaniji u pokretima. Inače sad djeluje nekako ugodno tromo, pospanih pokreta. Povukao je stolicu kako bi se ona okrenula, vidjela da je on tu.- Zdravo, Davide.On podiže ruku. Osjeća da je predugo izbivao u pustinji.- Kako mu je?- Spava. Izmorila ga priča.- Je li onaj za koga si mislio?- Dobar je. Treba ga pustiti na miru.- To sam i mislila. Kip i ja smo sigurni da je Englez. Kip misli da su najbolji ljudi ekscentrici. Radio je s takvim čovjekom.- A ja mislim da je i sam Kip ekscentrik. Gdje je sad?

- Nešto smišlja na terasi, neće me u blizini. Nešto za moj rođendan.Hana se uspravi iz čučnja pred rešetkom i obriše šaku podlakticom druge ruke.295- Za tvoj rođendan, ispričat ću ti jednu priču - reče Caravaggio.Hana ga pogleda.- Ali ne o Patricku, u redu?- Malo o Patricku, najviše o tebi.- Još ne mogu slušati te priče, Davide.- Očevi umiru. I ljudi ih i dalje vole onako kako mogu. Ne možeš ga držati skrivena u srcu.- Razgovaraj sa mnom kad te morfij prođe. Hana mu priđe, zagrli ga, podiže se i poljubiga u obraz. On je stegne jače u zagrljaj, njegove joj čekinje kao pijeskom zastrugaše po koži obraza. Sad voli to kod njega; a nekad je pedantno pazio na sebe. Razdjeljak mu u kosi bio kao Yonge Street u ponoć, govorio je Patrick. Caravaggio se nekad pred njom kretao kao kakav bog. A sada je, popunjena lica i tijela, i sa sjedinama, prisniji, čovječniji.Tog dana večeru je pripremao miner. Caravaggio se nije tome radovao. Jedan obrok dijeliti na troje - čista šteta, kad bi se njega pitalo. Kip je našao povrće i poslužio ih njime, gotovo sirovim, jedva da je malo zakuhao juhu. Bit će to još jedan spartanski obrok, ni blizu onome što bi Caravaggio želio nakon dana slušanja onog čovjeka gore. Otvorio je ormarić ispod sudopera. Tu je, omotano vlažnom krpom, bilo neko suho meso, od kojeg Caravaggio odreže komad i strpa ga u džep.- Mogla bih te ja odučiti od morfija, znaš. Ja sam dobra njegovateljica.- Ti si okružena luđacima...- Da. Mislim da smo svi ludi.Kad ih je Kip zazvao, izašli su iz kuhinje na terasu, a ondje, po njezinoj niskoj kamenoj ogradi, posvuda gore svjetla.

296Caravaggiu se to učini vijencem električnih žaru-Ijica na kakve nailaziš po prašnim crkvama, i pomisli kako je miner ipak pretjerao kradući ih iz kapelice, makar to bilo i za Hanin rođendan. Hana polako stupa naprijed s rukama na licu. Nema ni daška vjetra. Noge i bedra gibaju joj se u skutu haljine kao da se kreću kroz prozirnu vodu. Na kamenu joj se tenisice uopće ne čuju.- Gdje god kopao, svugdje nailazim na prazne kućice - reče miner.Ni sad ga nisu shvatili. Caravaggio se sagne nad žmirkava svjetla. Bijahu to puževe kućice napunjene petrolejem. Pogleda njihov niz, valjda ih je bilo četrdesetak.- Četrdeset pet - reče Kip. - Koliko je i godina ovom stoljeću. U mom kraju, slavimo i doba, ne samo sebe.Hana pođe uz njih, s rukama u džepu, onako kako ju je Kip volio gledati da hoda. Tako opuštena, kao da je ruke odložila na noćni počinak, jednostavno se kreće bez ruku.Caravaggia je razveselila čudesna pojava: tri boce crna vina na stolu. Priđe im, pročita naljepnice i zapanjeno zavrti glavom. Znao je da miner neće popiti ni kapi od toga. Sve tri bile su već otčepljene. Kip mora da se snašao kakvom knjigom o etiketi iz knjižnice. A onda je ugledao kukuruz, meso i krumpire. Hana uhvati pod ruku Kipa i s njim priđe stolu.Jeli su i pili, neočekivano gusto vino bilo im na jeziku kao meso. Ubrzo su počeli s luckastim zdravicama mineru - "velikom furažeru" - i engleskom pacijentu. Nazdravljali su jedno drugome, Kip sa čašom vode. I tu je progovorio o sebi. Caravaggio ga je poticao, katkad ga i ne slušajući, od vremena do vremena bi ustao i ushodao se oko stola ushićen297rsvim time. Htio bi da se to dvoje uzmu, umirao je od želje da ih na to nagovori, ali su oni kanda imali neka svoja čudna pravila u svom odnosu. Pa što on radi u takvoj ulozi. Opet je sjeo. Tu i tamo

primijetio bi da se po neko svjetlo gasi. Izgorio je sav petrolej u puževoj kućici. Kip bi ustao i ponovo ih napunio ružičastim petrolejem.- Moraju nam gorjeti sve do ponoći.Zatim su pričali o ratu, tako dalekim od njih.- Kad se završi rat s Japanom, konačno će svi kući - reče Kip.- A kamo ćeš ri? - upita ga Caravaggio. Miner zatrese glavom, upola je klimao a upola vrtio njome, usne mu se smiješile. Onda Caravaggio progovori, uglavnom Kipu.Pas se oprezno približi stolu i položi glavu u krilo Caravaggiu. Miner zatraži da čuje još što o Torontu, kao da je to neko mjesto osebujnih čudesa. Snijeg što bi zatrpao grad, zaleđena luka, trajekti ljeti na kojima putnici slušaju koncerte. Njega su zapravo zanimale pojedinosti po kojima će shvatiti Haninu narav, a ona ih je izbjegavala, skrećući Ca-ravaggia s priča u kojima je bilo trenutaka iz njezina života. Htjela je da je Kip poznaje samo u sadašnjosti, kao osobu možda grešniju, ili milosrdniju, ili grublju, ili opsjednutiju od djevojke, odnosno mlade žene kakva je bila nekad. U svom životu imala je majku Alicu, oca Patricka, maćehu Claru, i Caravaggia. Ta imena već je bila spomenula Kipu, kao da su joj to vjerodajnice, miraz. Bila su besprijekorna i o njima nije bilo diskusije. Služila se njima kao stručnjacima iz knjige, na koju se može osloniti za pravi način kako se skuha jaje, ili ispravan način kako se janjetina nadijeva češnjakom. Njih nitko ne dovodi u pitanje.A sad je Caravaggio, zato što se dobro nakresao, ispričao kako je Hana pjevala Marseljezu, ono što je još prije bio njoj spomenuo.- Da, slušao sam tu pjesmu - reče Kip i zapjeva neku svoju verziju pjesme.- Ne, to se pjeva iz sveg glasa - reče mu Hana - to se pjeva stojeći.Onda je ustala, izula tenisice i popela se na stol. Do njezinih bosih stopala na stolu palucale su četiri puževe kućice.- Ovo je za tebe. Evo kako moraš naučiti da je pjevaš, Kipe. Ovo je za tebe.

Zapjeva u tamu onkraj svjetla iz puževih kućica, onkraj kvadrata svjetla iz spavaće sobe engleskog pacijenta i u crno nebo, po kojem su mahale sjene čempresa. Ruke je izvadila iz džepova.Kip je pjesmu već slušao po vojnim logorima, gdje su je pjevale muške skupine, često i u čudnim trenucima, kao pred kakvu improviziranu nogometnu utakmicu. A Caravaggio, kad ju je slušao u posljednjih nekoliko godina rata, nikad mu se nije istinski svidjela, nikad je nije rado slušao. U srcu mu je bila Hanina verzija iz davno minulih godina. Sad je slušao s užitkom zato što je to ona opet pjevala, ali mu to ubrzo pokvari način na koji je pjevala. Tu nisi osjećao njezin žar šesnaestogodišnjakinje, nego odjek nesigurna vijenca svjetla oko nje u tami. Pjevala ju je kao da je to nešto žigosano, kao da čovjek nikad više neće moći skupiti svu nadu pjesme. Pjesma se promijenila u tih pet godina što dovedoše do ove noći Hanina dvadeset prvog rođendana u četrdeset petoj godini dvadesetog stoljeća. Pjeva je glasom umorna putnika, sama protiv svega. Nova oporuka. U pjesmi nije bilo više nikakva čvrsta uvjerenja, pjevač je mogao biti samo jedan glas spram svih planina sile. To je bila jedina izvjesnost.298299Onaj jedini glas bio je ono jedino neiskvareno. Pjesma puževa svjetla. Caravaggio shvati da iz nje pjeva i odjekuje minerovo srce.rL300U šatoru je bilo noći kad se nije govorilo, i noći kad se mnogo pričalo. Nikad nisu sigurni što će se dogoditi, koji će djelić prošlosti izbiti, ili hoće li dodir biti anoniman i nijem u njihovoj tami. Pris-nost njezina tijela, ili tijela njezina govora u njegovu uhu - dok leže na gumenom madracu što ga on želi svake večeri napuhali i upotrijebiti. Osvojio ga je taj zapadnjački izum. Svakog jutra ispušta mu zrak i sklapa ga natroje, kako se dolikuje i kako je radio za sve vrijeme na putu uz talijansku kopnenu masu.

U šatoru se Kip pripije uz njezin vrat. Topi se od struganja njezinih nokata po njegovoj koži. Ili joj je usnama pritisnuo usne, trbuhom zapešće.Hana pjeva i pjevuši. Njega, u mraku njegova šatora, zamišlja kao polupticu - ima nečeg pernatoga u njemu, na zapešću mu hladan željezni kolut. Kad god je u takvu mraku s njom, pospano se miče, nejednako brzo kao svijet, dok po danu klizne kroz sve što ga nasumce okružuje, kao što boja klizne preko boje.Međutim, noću grli tupost. Ona ne primjećuje njegov smisao za red i stegu čim mu ne vidi oči. Nema ključa za pristup njemu. Gdje god da ga takne, tu su vrata u Brailleovu pismu. Kao da mu kroz kožu vidiš organe, srce, prsni koš, slina na301njezinoj ruci sad je dobila boju. Kartu njezine tuge nacrtao je bolje nego itko drugi. Upravo kao što ona zna čudan put ljubavi koju ona osjeća prema svom opasnom bratu.- Biti lutalica, nama je u krvi. Zato i jest njegovoj naravi najteže biti u zatvoru, i on će se ubiti samo da bude slobodan.Za verbalnih noći, putuju po njegovoj zemlji od pet rijeka. Sutlej, Jhelum, Ravi, Chenab i Beas. On je uvodi u veliku gurdwa.ru, izuva joj obuću, gleda je kako pere noge, pokriva glavu. Ono u što ulaze gradilo se 1601, oskvrnuto je 1757. i odmah ponovo sagrađeno. Zlato i mramor umetnuti su godine 1830.- Da te izvedem prije jutra, vidjela bi najprije maglu nad vodom. Onda se ona diže i svjetlu otkriva hram. Onda već slušaš hvalospjeve svecima: Ra-manandi, Nanaku i Kabini. Pjevanje je u osnovi bogoštovlja. Slušaš pjesmu, udišeš miris voća iz hramskog vrta - mogranja, naranči. Hram je utočište u strujanju života, pristupačan svakome. To je brod što je preplovio ocean neukosti.Kreću se kroz noć, kreću se kroz srebrna vrata do svetišta gdje Sveta knjiga leži pod brokatnim baldahinom. Ragisi pjevaju stihove iz svetih spisa praćeni glazbenicima. Pjevaju od četiri sata ujutro do jedanaest uvečer. Granth Sahib otvara se nasumce, izabere se citat, i

onda se tri sata, do trena kad se magla digne s jezera i otkriva Zlatni hram, stihovi miješaju i kotrljaju u neprekidnom čitanju.Kip prolazi s njom kraj jezerca do svetog stabla gdje je pokopan Baba Gujhaji, prvi svećenik hrama. Stablo praznovjerja, staro četiristo i pedeset godina.1 Hram Sikha.2 Sveta knjiga.302- Moja je majka došla ovamo i za jednu granu privezala uzicu i stablo zamolila da joj dade sina, a kad mi se brat rodio, opet je došla i zamolila da bude blagoslovljena još jednim sinom. Svetih stabala i čarobnih voda ima po cijelom Pandžabu.Hana šuti. On zna dubinu njezine tame, koliko je boli gubitak djeteta i vjere. Stalno je povlači s ruba njezinih polja tuge. Izgubila dijete. Izgubilaoca.- I ja sam izgubio nekoga tko mi je bio kaootac - rekao joj je. Ali ona zna da ovaj čovjek pored nje spada u začarane, da se razvio sam za se, može biti promjenljive vjernosti, može nadoknaditi gubitke. Jedne nepravda upropasti, a druge ne može. Da ga pita kako mu je, reći će joj da sretno živi - a brat mu u zatvoru, drugove mu raznijele bombe, i sam se u ovom ratu svakodnevno izlaže smrti.Unatoč dobroti takvih ljudi, oni su grozno nepošteni. Može on cijeli dan čučati u kakvoj jami od ilovače dezaktivirajući bombu koja bi ga mogla ubiti svakog trena, može se vratiti kući s pokopa nekog druga minera, energija mu sva klonula tugom, ali kakva god bila iskušenja oko njega, uvijek ima rješenja i svjetla. A ona ih uopće ne vidi. Za njega, razne su karte sudbine, i u hramu Amritsara sve su vjere i društveni slojevi dobro došli i blaguju zajedno. I njoj će biti dopušteno da ostavi novac ili cvijet na plahtu prostrtu na podu i da se zatim pridruži velikom stalnom pjevanju.

Poželjela je to. Ona je u biti tužne naravi. On ce joj pak dopustit da uđe na bilo koje od trinaest dveri njegova intimna bića, ali je znala da se on, nađe li se u pogibli, nikad neće okrenuti njoj. Napravit će oko sebe mjesta i koncentrirati se. To mu je zanat. Sikhi su u tehnici glavni, rekao je.303r- Imamo neku mističnu bliskost... kako se ono kaže?- Afinitet.- Da, afinitet za strojeve.Satima bi bio zadubljen u njih, uz ritam glazbe iz kristalnog detektora što mu buba po čelu i u kosi. Nije vjerovala da bi se mogla posve predati njemu i biti mu ljuba. Kretao se brzinom koja mu je omogućavala da zamijeni gubitke. To mu je bilo u naravi. O tome ona neće suditi. Kojim pravom? Kip što svakog jutra, s torbom koja mu visi s lijevog ramena, odlazi stazom od Ville San Girolamo. Svakog jutra prati ga ona pogledom, gledajući možda po posljednji put njegovu prostodušnost pred svijetom. Nakon ne-koliko minuta podigao bi pogled na osakaćene čemprese kojima su šrapneli otkinuli grane. Plinije je zacijelo stupao stazom nalik na ovu, pa i Stendhal, jer su se u ovom kraju zbivali i neki događaji iz Parm-skog kartuzijanskog samostana.Kip bi uzgledao, iznad njega luk visokih ranjenih stabala, staza pred njim srednjovjekovna, a on mlad čovjek s najčudnijim zanatom što ga je ovo stoljeće izmislilo, miner, vojni inženjerac, koji otkriva i neutralizira mine. Svakog jutra izranja iz šatora, pere se i odijeva u vrtu, pa se udaljava od vile i njena okoliša, u kuću i ne ulazi - možda će joj mahnuti ako je vidi - kao da će ga govor, ljudskost, zbuniti, ući mu, poput krvi, u stroj koji on mora shvatiti. Ugledat će ga četrdesetak metara od kuće, ondje gdje je staza otkrivena.Bio je to trenutak kad je sve njih ostavljao za sobom. Trenutak kad se lančani most sklapa iza viteza i on ostaje sam, samo sa spokojstvom vlastita posebnog dara. U Sieni je bila ona freska koju

je ona vidjela. Freska grada. Nekoliko metara od gradskih zidina, umjetnikova se boja raspala u prah,304stoga putniku što napušta dvorac ni umjetnost ne može zajamčiti voćnjak na daljnjem putu. Tamo, kako je ona slutila, Kip odlazi preko dana. Vitez. Ratnik svetac. Vidjela bi kako između čempresa odmiče odora kaki boje. Englez je Kipa nazvao jato profugus - bjeguncem od sudbine. Slutila je da ti dani za njega počinju zadovoljstvom dizanja pogleda put stabala.305rJVLinere su dovezli u Napulj početkom listopada 1943, pošto su iz inženjerijskog korpusa, koji je već bio u južnoj Italiji, izabrali najbolje, i Kip je bio među tridesetoricom što ih dovedoše u grad posijan nagaznim minama.Nijemci su u Italiji izveli jedno od najsjajnijih i najjezovitijih povlačenja u povijesti. Napredovanje Saveznika, koje je trebalo potrajati mjesec dana, potrajalo je punu godinu. Put im je pod nogama gorio. Na blatobranima kamiona s vojskom što se kretala naprijed, sjedili su mineri, pogledi im tragali za svježim promjenama tla koje upućuju na fugasu, staklenu minu ili protupješačku minu. Napredovanje jezovito sporo. Dalje na sjeveru, u brdima, partizanske skupine garibaldinaca komunista, koje si mogao prepoznati po crvenim rupcima, također su po cesta-ma sijale eksplozivne naprave koje bi eksplodirale kad bi preko njih prešlo njemačko vozilo.Broj mina postavljenih u Italiji i Sjevernoj Africi ne da se ni zamisliti. Na cestovnom križanju Kisma-ayo-Afmadu pronađeno je 260 mina. Oko mosta na rijeci Omo bilo ih je 300. Južnoafrički su mineri samo u jednom danu, 30. lipnja 1941, položili 2700 mina tipa Mark 11 u Mersa Matruhu. Četiri mjeseca kasnije, Britanci su očistili Mersa Matruh od 7806 mina, koje su zatim postavili drugdje.306

Mine su se izrađivale od svega i svačega. Četrdesetak centimetara galvanizirane cijevi napuni se eksplozivom i ostavi vojsci na putu. Po kućama su ostavljali mine u drvenim kutijama. Cijevne se mine punile gelignitom, metalnim otpadom i čavlima. Južnoafrički mineri natrpali bi željezom i gelignitom osamnaestolitarske benzinske kanistre koji su bili kadri uništiti oklopno vozilo.U gradovima je bilo najgore. Jedinice za uklanjanje bombi, s tek osnovnom obukom, upućivane su iz Kaira i Aleksandrije. Osamnaesta se divizija proslavila. U listopadu 1941. u tri tjedna demontirala je 1403 razorne naprave.U Italiji je bilo još gore nego u Africi, tu su upaljači sa satnim mehanizmom bili grozomorno ekscentrični, perom aktivirani mehanizmi drukčiji od onih njemačkih naprava na kojima su se mineri učili. Mineri su, prodorom u gradove, prolazili ulicama po kojima su mrtva tijela visila sa stabala ili s balkona zgrada. Nijemci bi često za odmazdu smaknuli po deset Talijana za svakog svoga ubijenog. Neka od tih obješenih trupla bila su minirana pa ih je valjalo raznijeti u zraku.Nijemci su se povukli iz Napulja 1. listopada 1943. Za jednog savezničkog zračnog napada ranije, u rujnu, na stotine građana pobjeglo je i sklonilo se po spiljama izvan grada. Nijemci su pri povlačenju minirali ulaze u spilje i tako žitelje žive zakopali. Izbila je epidemija tifusa. U luci su oštećeni brodovi opet minirani ispod vode.Onih trideset minera ušlo je u grad pun nagaznih mina. Bombe s usporenim djelovanjem uzidane su u stijene javnih zgrada. Gotovo ni jedno vozilo nije bilo "čisto". Mineri su neprestano sumnjičavo gledali svaki predmet koji bi slučajno ležao u nekoj sobi. Nisu vjerovali ničemu što leži na stolu, osim ako307nije postavljeno tako da gleda u "četiri sata". Godinama bi nakon rata, miner, polažući pero na stol postavio ga s debljim krajem prema "četiri sata".

Napulj je još šest tjedana ostao ratno područje i Kip je za sve to vrijeme bio ondje s jedinicom. Ljude u spiljama otkrili su nakon dva tjedna. Koža im bila potamnjela od govana i tifusa. Kad su ih poveli u gradske bolnice, bila je to povorka sablasti.Četiri dana kasnije središnja je pošta odletjela u zrak, sedamdeset dvoje je ljudi što poginulo, što ranjeno. U gradskom arhivu već je bila izgorjela najbogatija zbirka srednjovjekovnih spisa u Europi.Dvadeseti listopada, tri dana prije nego što će se u grad vratiti električna struja, jedan se Nijemac predao. Ispričao je kako u lučkom području ima na tisuće skrivenih bombi vezanih za neaktivirani električni sustav. Kad se struja uključi, grad će nestati u plamenu. Ispitivali.su ga sedam i više puta, u raznim varijantama blagosti i surovosti - i na kraju opet nisu bili sigurni je li priznanje istinito ili lažno. Ovaj put je evakuirano cijelo jedno gradsko područje. Djeca i starci, samrtnici, trudnice, oni što su bili izvučeni iz spilja, životinje, dragocjena vozila, ranjeni vojnici iz bolnica, duševni bolesnici, svećenici, fratri i koludrice iz opatija. U večernjem sumračju 22. listopada 1943. ondje je ostalo samo dvanaest minera.Električnu struju trebalo je uključiti sutradan, u tri sata po podne. Od minera ni jedan dotle nije bio u posve praznom gradu, i to su im bili najčudniji i najcrnji sati u životu. 'Uvečer se oluja valjala nad Toskanom. Munju privlači svaki metal ili šiljak što strši iz krajolika.308Kip se redovito vraća u vilu žutom stazom između čempresa oko sedam uvečer, a to je doba kad će grmljavina, ako grmljavine bude, početi. Srednjovjekovno iskustvo.Takvi vremenski običaji kanda mu se sviđaju. Ona ili Caravaggio opazit će mu u daljini lik kako zastaje u hodu prema kući da bi se osvrnuo na dolinu i vidio je li kiša još daleko. Hana i Caravaggio vraćaju se u kuću, a Kip nastavlja hodati oko 800 metara uzbrdo stazom što dugo vijuga najprije nadesno, a zatim opet dugo

nalijevo. Čuje se škripa šljunka pod njegovim gležnjericama. Vjetar u naletima s boka tuče čemprese, dohvaća i njega, i prodire mu u rukave košulje.Idućih deset minuta Kip stupa dalje, nikad nije siguran hoće li ga kiša sustići ili neće. Kišu će najprije čuti a onda tek osjetiti, štropot po suhoj travi, po Ušću masline. No, zasad je na predivno svježem vjetru s brda, prethodnici oluje.Ako ga kiša dohvati prije nego što stigne do vile, nastavlja hod istim korakom, tek navuče gumenu kukuljicu preko naprtnjače i dalje stupa pod njom.U svom šatoru sluša čistu grmljavinu. Silovito mu praska nad glavom, a onda kao da se kolski kotači valjaju niz brdo. Kroz šatorske platno naglo bljesne svjetlost, uvijek sve jača, kako se njemu čini, od sunčeve svjetlosti, buktaj fosfora pod pritiskom, nešto kao iz stroja, što ima veze s novom riječi koju čuje na predavanjima i na svom kristalnom detektoru: "nuklearno". U šatoru odmata mokri turban, suši kosu i ornata glavu drugim turbanom.Oluja se valja od Pijemonta na jug i istok. Gromovi udaraju u zvonike alpskih kapelica, sa slika-ma prikaza Križnog puta ili Otajstva svetog ružarija. U gradićima kao što su Varese i Varallo, na tren sijevnu likovi iz terakote, veći od prirodne veličine izrađeni u 17. stoljeću, s prizorima iz Biblije. Bi-čevani Krist, ruku zavezanih na leđima, spušta se bič, laje pas, na idućoj slici u kapeli tri vojnika dižu križ visoko put oslikanih oblaka.Villa San Girolamo, smještena gdje već jest, također ima svoje trenutke takva osvjetljenja - mračni hodnici, soba u kojoj Englez leži, kuhinja u kojoj Hana podlaže vatru, bombardirana kapelica -sve je to naglo obasjano, nigdje sjene. Za takvih oluja Kip će bez trunka strepnje otići pod stabla u svoj komad vrta, opasnost da ga tu grom ubije smiješno je mala prema pogiblima njegova svako-dnevnog života. Prostodušni katolički prizori što ih je gledao po onim brdskim svetištima, prate ga u polumraku, dok broji sekunde

između munje i groma. Možda je i ova vila neki sličan prizor, njih četvoro, svaki u svom pokretu, trenutno osvijetljeni, ironično projicirani na pozadini ovog rata.Dvanaestorica minera što ostadoše u Napulju, raziđoše se po gradu. Cijelu su noć provaljivali u hermetički zatvorene tunele, spuštali se u kanalizaciju, tražili žice kojima bi središnji generatori mogli biti povezani s upaljačima. A moraju pobjeći odatle najkasnije u dva sata po podne, sat prije nego što će se uključiti struja.Grad od njih dvanaestorice. Svaki u svom dijelu grada. Jedan kod generatora, jedan u rezervoaru, još roni - upravo je siguran da će određeno uništenje biti izazvano poplavom. Kako minirati jedan grad. Najviše te ubija tišina. Sve što čuju od ljudskog310^HBBBBW"Bw^WW^^r^i^!B;p*rlsvijeta jest lajanje pasa i cvrkut ptica s prozora stanova iznad ulica. Kad dođe trenutak, on će otići u koju od onih soba s kakvom pticom. S nečim ljudskim u toj praznini. Prolazi kraj Museo Archeo-logico Nazionale, gdje leže ostaci Pompeja i Her-kulana. Gledao je psa iz onoga doba skamenjena u bijeli pepeo.Hoda s uključenom crvenom minerskom svjetiljkom koja mu je pripasana na lijevoj ruci, što je jedini izvor svjetla u Strada Carbonara. Iscrpljen je od noćne potrage, a čini se da se tu nema više što učiniti. Svi su oni opskrbljeni radiom, ali ga smiju koristiti samo u slučaju važna otkrića. Najgore ga je dotukla ona grozna tišina po praznim dvorištima i suhim vodoskocima.U jedan po podne krene prema oštećenoj crkvi San Giovannia Carbonara, za koju zna da ima kapelu od Ružarija. Nekoliko dana prije toga, uvečer, dok su munje cijepale mrak, prošetao se kroz crkvu i vidio sliku s velikim ljudskim likovima. Anđeo i žena u spavaćoj sobi. Kratki je prizor poklopio mrak i on je sjeo za jedno klecalo i čekao, ali više neće biti otkrivenja.

Ulazi u taj kut crkve, s likovima od terakote kojima je koža obojena kao u bijelaca. Prizor prikazuje spavaću sobu u kojoj žena razgovara s anđelom. Ženina kovrčava smeđa kosa viri ispod odriješene plave kape, prsti lijeve šake joj na grudima. Uđe dublje u prostoriju i shvati da je sve veće od prirodne veličine. Glava mu ne doseže više od ženina ramena. Onako podignute ruke, anđeo je visok pet metara. Pa ipak, Kipu prave društvo. To je nastanjena soba, a on je stupio u raspravu ovih bića sto predstavljaju neku bajku o čovječanstvu i nebu. Skida torbu s ramena i okreće se krevetu. Volio bl leći, ali mu smeta što je tu anđeo. Već je obišao311t*. " "',*'rnjegovo eterično tijelo i otkrio zaprašene žarulje na leđima, ispod tamno oličenih krila, i zna da unatoč želji ne bi mirno spavao u društvu s nečim takvim. Ispod kreveta vire tri para balerinki, izljev umjetnikove profinjenosti. Negdje je oko jedan i četrdeset.Prostro je ogrtač na pod, torbu spljoštio da mu bude jastuk, i legao na kamen. U djetinjstvu u Lahoreu uglavnom je spavao na rogožini na tlu svoje spavaće sobe. I da pravo kaže, nikad se nije navikao na zapadnjačke krevete. Slamarica i zračni jastuk sve su čime se služi u svom šatoru, dok se u Engleskoj kod lorda Suffolka klaustrofobično utapao u tijesto madraca i ondje ležao zatočen i budan sve dok se ne bi izvukao da zaspi na sagu.Ispruži se kraj kreveta. I papuče su, vidi, veće od prirodne veličine. U njih mogu stati stopala Amazonki. Iznad njegove glave, ženina oprezna desna ruka. Iza njegovih stopala anđeo. Ubrzo će neki od minera uključiti gradsku struju, pa ako on poleti u zrak, bit će u društvu ovo dvoje. Svi će oni umrijeti ili biti sigurni. On ne može više ništa učiniti, kako bilo da bilo. Cijelu je noć proveo na nogama u konačnoj potrazi za skrovištem s dinamitom i tempiranim nabo-jima. Ili će se zidovi oko njega urušiti, ili će on proći kroz osvijetljeni grad. Barem je našao ove srodne likove. Može se opustiti usred ovog nijemog razgovora.

Glave podbočene šakama, na licu anđela otkriva neku novu snagu koju prije nije uočio. Prevario ga bijeli cvijet što ga drži u ruci. I anđeo je ratnik. Usred ovog toka misli, oči mu se sklapaju i on podliježe umoru.Opružen je, s osmijehom na licu, kao da je u snu našao olakšanje, sladi se njime. Lijeva mu jE ruka dlanom ispružena na betonu. Boja njegova turbana odgovara boji čipke na ovratniku Marijinu.Do njezinih nogu, mali indijski miner, u odori, kraj šest balerinki. Vrijeme kao da je stalo. Svako je od njih izabralo najugodniji položaj u kojem će zaboraviti na vrijeme. Takve će nas drugi pamtiti. U nasmiješenoj lagodi, s povjerenjem u svoju okolinu. Sad prizor, s Kipom do nogu ona dva lika, sugerira raspravu oko njegove sudbine. Podignuta ruka od terakote odgađa egzekuciju, obećava neku veliku budućnost za tog spavača, nalik na dijete, iz tuđine. Njih troje gotovo na pragu odluke, dogovora.Pod tankim slojem prašine anđelu je lice -silno radosno. Za leđa mu je ukopčano šest žarulja, od kojih su dvije mrtve. Ali, unatoč tome, čudo elektriciteta odjednom mu odozdo osvijetli krila te ona, krvavim crvenilom, plavilom i žutilom, poput polja gorušice, živo sinu u kasno popodne.Ovdje god Hana bila sada, u budućnosti, svjesna je crte kojom se Kipovo tijelo kretalo izvan njezina života. U duhu je ponavlja. Stazu kojom se probio među njih. Kad se usred njih pretvorio u nijem kamen. Sjeća se svega iz toga kolovoskog dana -kakvo je bilo nebo, kako su usred grmljavine tam-njeli predmeti na stolu pred njom.Gleda ga u polju, šake je spleo na glavi, a onda shvaća da to nije od boli, nego od želje da slušalice što više pritisne uz mozak. Sto metara je dalje od nje, u nižem polju, kad ona začuje urlik što se izvija iz njega, koji nikad glasa nije podigao među njima. Pada na koljena, kao da je odvezan. Stoji tako, a onda polako ustaje i kreće ukoso prema svom šatoru, ulazi u nj i za sobom spušta ulazno krilo. Suho praska grom i ona vidi kako joj ruke tamne.

Kip izlazi iz šatora s puškom. Ulazi u Villu San Girolamo, projuri kraj Hane, kreće se kao čelična kuglica što je tjeraš kroz luk u onim ručnim igračkama, prolazi kroz vrata pa grabi uza stube sve po tri stepenice, diše kao j»o taktomjeru, tuku mu cipele po čelu stepenica. Čuje mu korake hodnikom, dok ona i dalje sjedi za kuhinjskim stolom, s knjigom pred sobom i olovkom, s tim predmetima skamenjenim i zasjenjenim na predolujnom svjetlu.Kip ulazi u spavaću sobu. Stoji kod podnožja kreveta na kojem leži engleski pacijent.Zdravo, mineru.Kundak puške mu je na prsima, remen zategnut rukom u trokutu.Što je to bilo vani?Kip se čini izgubljen, kao da je izvan ovog svijeta, smeđe mu lice plače. Iskrene tijelo i puca u stari vodoskok, žbuka u prahu pada po krevetu. Kip se opet okreće, uperi pušku u Engleza. Trese se, a svim snagama nastoji da se obuzda.Spusti pušku, Kipe.Zavali se leđima na zid i prestane se tresti. U zraku oko njih lebdi prah od žbuke.Sjedio sam pri dnu ovoga kreveta i slušao te, striče. Ovih zadnjih mjeseci. To sam radio i kad sam bio mali, upravo to isto. Mislio sam da mogu upiti sve čemu me stariji ljudi uče. Mislio sam da mogu nositi to znanje, polako ga dotjerivati, u svakom slučaju, prenijeti ga na drugoga.Odrastao sam s tradicijama svoje zemlje, ali poslije, i češće, tvoje zemlje. Tvoga krhkog bijelog otoka što je svojim običajima, i navikama, i knjigama, i upraviteljima, i razumom, nekako preobrazio ostali svijet. Vi ste predstavljali uzorno vladanje. Znao sam, dignem li čajnu šalicu krivim prstom, da sam gotov. Svežem li kravatu krivim čvorom, da otpadam. Jesu li vam tu moć dali samo brodovi? Je li to bilo zato, kako mi je brat govorio, što ste imali povijest i tiskarske strojeve?

Vi ste nas, a zatim i Amerikanci, preobrazili. Svojim misionarskim pravilima. A indijski su vojnici herojski žrtvovali svoje živote da bi mogli biti puk-™h. Vama su ratovi bili što i kriket. Kako ste nas namamili u ovaj rat? Evo... poslušaj što ste vi učinili.Baca pušku na krevet i prilazi Englezu. Aparat mu visi o boku, za pojasom. Skida ga i natiče slušalice na crnu glavu pacijenta, koji se trza od boli na koži glave. Ali ih miner ostavlja na njemu. Zatim se vraća da uzme pušku. Ugleda Hanu na vratima.Jedna bomba. Onda druga. Hiroshima. Nagasaki.Kip okreće pušku prema niši. Jastreb u zraku doline kao da namjerno lebdi u znaku V. Zatvori li oči, vidjet će ulice Azije kako gore. Valja se preko gradova kao da je buknula karta, vihor vreline na svom putu topi tijela, odjednom je sjena ljudi u zraku. Taj skok znanja Zapada.Gleda engleskog pacijenta, na njemu slušalice, oči mu introvertirane, sluša. Puščani se nišan spušta niz tanki nos do Adamove jabučice, iznad ključne kosti. Kip zadržava dah. Puška Enfield tvori mu s tijelom pravi kut. Nema krzmanja.Onda se Englezov pogled vraća na njega.Mineru.Caravaggio ulazi u sobu i posegne rukom prema njemu, a Kip mu zarije puščani kundak u rebra. Kao udar zvjerinje šape. Zatim, sve u istom pokretu, opet je u pravokutnom stavu vojnika iz voda za smaknuće, kako su ga muštranjem uvježbali po vojarnama u Indiji i Engleskoj. Na nišanu mu je sprženi vrat.Kipe, reci mi.Lice mu je sada nož. Potisnuo je plač od šoka i užasa, a sve, sve one oko sebe gleda u drugom svjetlu. Neka mrak padne između njih, neka se maglaspusti, ali mladićeve tamnosmeđe oči dosegnut će no-vootkrivenog neprijatelja.Rekao mi je brat. Europi nikad ne okreći leda. Tvorci nagodbi. Tvorci ugovora. Crtači karata. Nikad ne vjeruj Europljanima,

govorio mi je. Nikad se ne rukuj s njima. Ali nama se, oh, nama je bilo lako imponirati - govorima i odličjima i vašom pompom. Što sam radio ovih posljednjih nekoliko godina? Rezao sam, praznio te sotonske udove. Zašto? Zato da se ovo dogodi?A što je to? Isuse, reci nam!Ostavit ću vam radio da progutate svoju lekciju iz povijesti. Da se nisi maknuo, Caravaggio. Sve one govorancije o civilizaciji od kraljeva i kraljica i predsjednika... ti apstraktni glasovi. Pomirišite to. Poslušajte radio i pomirišite slavlje u njemu. U mojoj zemlji, ako se otac ogriješi o pravdu, onda ubiju oca.Ti i ne znaš tko je ovaj čovjek.Nišan puške netremice je uperen u sprženi vrat. Onda ga miner diže do čovjekovih očiju.Pucaj, kaže Almasy.Minerove i pacijentove oči susreću se u toj po-lutamnoj sobi što je sad puna svijeta.On klimne glavom mineru.Pucaj, veli mirno.Kip izbacuje metak i hvata ga u letu. Pušku baca na krevet, zmiju, otrov joj je oduzet. Krajičkom oka vidi Hanu.Sprženi čovjek skida slušalice s ušiju i polako ih spušta preda se. Onda poseže lijevom rukom, skida prislušni aparat i ispušta ga na pod.Pucaj, Kipe. Ne želim to više slušati.Sklapa oči. Uvlači se u mrak, daleko od sobe.Miner se naslonio na zid, prekriženih ruku, oborene glave. Caravaggio čuje kako udiše i izdiše zrak na nosnice, brzo i oštro, kao klip.On nije Englez.Amerikanac, Francuz, nije me briga. Čim si počeo bombardirati obojene rase svijeta, ti si Englez. Imao si belgijskog kralja Leopolda, a sad imaš onog jebenog američkog Harrvja Trumana. Sve ste to naučili od Engleza.

Ne. Nije on. Griješiš. Od svih ljudi, on je vjerojatno na tvojoj strani.On bi rekao da nije važno, veli Hana.Caravaggio sjedne na stolicu. Misli kako stalno sjedi na ovoj stolici. U sobi se čuje tanko skvičanje kristalnog detektora, radio još nešto priča svojim podvodnim glasom. Nema snage da se okrene i po-gleda minera, ili mrlju od Hanine haljine. Zna da mladi vojnik ima pravo. Takvu bombu ne bi nikad bacili na bjelački narod.Miner izlazi iz sobe, ostavlja Caravaggia i Hanu kraj kreveta. Prepustio je njih troje njihovu svijetu, više im nije čuvar. Ako i kada pacijent umre, Caravaggio i djevojka će ga pokopati. Pusti mrtve nek ukopavaju svoje mrtvace. Nikad nije bio siguran što to znači. Te bešćutne riječi iz Biblije.Zakopat će sve osim knjige. Tijelo, plahte, njegovu odjeću, pušku. Ubrzo će ostati sam s Hanom. A uzrok je svemu tome ono s radija. Grozan događaj što je stigao na kratkom valu. Novi rat. Smrt jedne civilizacije.Tiha je noć. Čuje legnjeve, tanke im glasove, mukli udar krila kad se okreću. Nad njegovim šatorom dižu se čempresi, mirni u toj noći bez vjetra. Leži na leđimal Evanđelje po Mateju, 8:22. 318i zuri u mračni kut šatora. Kad sklopi oči, vidi vatre, ljude što skaču u rijeke i rezervoare bježeći od plamena ili vrućine na kojoj u tren oka sve ispari, što god imali, vlastitu kožu i kosu, čak i vodu u koju skaču. Genijalna bomba prenesena preko mora u zrakoplovu, s Mjesecom što je ostao na istoku, a prema zelenom arhipelagu. I bačena.Ništa nije pojeo niti je vode popio, nije u stanju ništa progutati. Prije nestanka svjetla iznio je iz šatora sve što je vojno, svu opremu za dezaktiviranje bombi, strgao je sve oznake sa svoje odore. Prije nego što je legao, odmotao je turban, počešljao se i smotao kosu u čvor navrh glave, pa je gledao kako se svjetlost polako razilazi s platna šatora, očima joj pratio nestanak do zadnjeg tračka

plavetnila, slušao kako vjetar jenjava do bezvjetrice, a zatim kako sokolovi skreću, tuku krilima. I sve sitne šumove u zraku.Ima dojam da je Azija usisala sve vjetrove svijeta. Odmiče se od mnogobrojnih malih bombi syoje karijere prema bombi veličine, kako se čini, jednoga grada, tako golemoj da živi mogu gledati umiranje pučanstva oko njih. O tom oružju ništa ne zna. Je li to bila iznenadna navala metala i eksplozija, ili se uzavreli zrak razlio i prošao kroz sve što je ljudsko. Samo jedno zna, da više ne može ništa podnijeti u svojoj blizini, ne može ništa okusiti, pa čak ni vode piti iz lokvice na kamenoj klupi terase. Nije kadar iz torbe izvući žigicu i upaliti svjetiljku, jer vjeruje da će od svjetiljke sve planuti. U šatoru, prije nego što će svjetlost ispariti, izvadio je sliku svoje obitelji i zagledao se u nju. Zove se Kirpal Singh i ne zna što tu radi.Stoji pod drvećem na kolovoskoj vrelini, bez turbana, samo je u haljetku, kurti. U rukama ništa nema, samo prolazi uz živice, bosa mu stopala stupaju po travi ili po kamenu terase, ili po pepelu od nekogstarog krijesa. Tijelo mu je žustro u svojoj besanici, stojeći na rubu jedne velike europske doline.U rano jutro Hana ga gleda kako stoji kraj šatora. Uvečer je vrebala neće li ugledati kakvo svjetlo između stabala. Te večeri je svaki od njih u vili jeo sam. Englez nije pojeo ništa. Sad ona gleda kako minerova ruka reže zrak, a šatorska se krila sklapaju kao jedra. Kip se okreće, ide prema kući, penje se uza stube na terasu i nestaje.U kapelici prolazi kraj izgorjelih klecala prema apsidi, gdje se ispod cerade poklopljene granjem krije motocikl. Skida pokrivač s motora. Čučne kraj njega i maže uljem lanac i zupce.Hana ulazi u kapelicu bez krova, a on ondje sjedi, leđima i glavom naslonjen na kotač.Kipe.Ne odaziva se, gleda kroz nju kao kroz staklo.Kipe, ja sam. Što smo mi imali s tim?To je pred njom kamen.

Hana klekne preda nj, prigiba se, naslanja obraz na njegova prsa, i tako ostaje.Srce kuca.Kip ostaje nepomičan, a ona opet klekne.Englez mi je jednom iz neke knjige pročitao ovo: "Ljubav je tako mala da se može probiti kroz ušicu igle."On se naginje sve dalje od nje, lice mu na koji centimetar od kišne mlake.Jedan mladić i jedna djevojka.Dok je miner izvlačio motocikl ispod cerade, Caravaggio se bio naslonio na ogradu, s bradom na nadlaktici. Onda osjeti da ne podnosi raspoloženje u kući, pa ode. Nije ga bilo kad je miner upalio motocikl i sjeo na nj još dok se upola propinjao, živ pod njim, a Hana stajala u blizini.Singh joj takne ruku, pa pusti motor neka se spušta niz obronak, tek mu onda dade gas.Na pola puta do izlaznih vrata, Caravaggio ga je dočekao s puškom. Ispriječi se mladiću na put, ne dižući puške, a Kip uspori. Caravaggio mu priđe i zagrli ga objema rukama. Velik zagrljaj. Miner prvi put osjeti na obrazu nečije čekinje. Osjeti se uvučen, skupljen među one mišiće.- Morat ću se naviknuti biti bez tebe - reče Caravaggio. Onda se momak odmakne a Caravaggio krene natrag prema kući.Oko njega grmljavina motora. Između stabala gube se dim s Triumpha, prašina i šljunak. Motocikl je preskočio rešetku za stoku na vratima i već krivuda nizdol iz sela, među mirisom vrtova što su mu se s obje strane zalijepili za nizbrdicu pod nesigurnim kutom.Tijelo mu se opustilo u uobičajeni položaj, prsa mu gotovo nalegla na spremište goriva, ruke mu vodoravno opružene, pružajući najmanji otpor. Krenuo je na jug, posve zaobilazeći Firencu. Kroz Gre-ve, pa na Montevarchi i Ambru, mjesta koja nisu ni osjetila rat ni invaziju. A onda, kad su se pojavila nova brda, počeo se uspinjali njihovim grebenom prema Cortoni.

Putovao je suprotno od smjera invazije, kao da iznova namata klupko rata, po putu koji više nije zakrčen vojskom. Držao se samo cesta koje je poznavao, gledajući izdaleka poznata mu mjesta s dvorcima. Ležao je nepomično na Triumphu što je pod njim gorio u jurnjavi seoskim cestama. Malo je toga imao uza se, sve je oružje ostalo za njim. Motor bi projurio kroz svako selo, ne bi usporio ni zbog grada ni zbog ratnih uspomena. "Zemlja će zateturati poput pijanca, zanjihat se poput kolibe.Hana je otvorila njegovu naprtnjaču. Tu je bio pištolj, umotan u nepromočivo platno, s njega se digao miris čim ga je odmotala. Četkica i pasta za zube, bilježnica sa crtežima olovkom, među njima i ona na crtežu - sjedila je na terasi, a on ju je gledao odozgo, iz Englezove sobe. Dva turbana, boca štirka. Minerska svjetiljka s kožnim remenjem, za upotrebu u nuždi. Ona je upali i naprtnjača se ispuni grimiznim svjetlom.U bočnim džepovima nađe dijelove opreme za dez-aktiviranje bombi, koje ne htjede ni taknuti. U manjem komadiću platna bila je umotana metalna cjevčica koju mu je ona bila dala, a koju su nekad u njezinu kraju zabijali u javor da niz nju curi sok.Iz srušena šatora iskopala je sliku na kojoj je zacijelo bila njegova obitelj. Držala je sliku na dlanu. Sikh i njegova obitelj.Stariji brat, na toj mu je slici tek jedanaest godina. Do njega Kip, osam godina. "Kad je izbio rat, moj brat je bio uz svakoga tko je bio protiv Engleza."Bio je tu i mali priručnik s nacrtima bombi. I crtež nekog sveca u pratnji jednog svirača.Sve je vratila u torbu kao što je bilo, osim slike koju je zadržala u slobodnoj ruci. Noseći torbu, prošla je između stabala, prešla preko trijema i ušla u kuću.Otprilike svakog sata usporio bi i stao, pljunuo u zaštitne naočale i rukavom košulje obrisao s njih prašinu. Opet je pogledao kartu. Krenut će na Jadran, a onda na jug. Vojska je uglavnom na sjevernoj granici.

Popeo se u Cortonu, praćen snažnim praskanjem motora. Dovezao je Triumph uza stepenice do vrata crkve i onda ušao u nju. Tu je bio kip, zaštićen skelama. Htio je lice pogledati izbliza, ali nije imao puščani dalekozor, a tijelo mu bilo i odveć ukočeno da se penje po cijevima skele. Motao se u podnožju, kao neznanac što se ne usuđuje narušiti intimnu nečijeg doma. U hodu je spustio motocikl niz crkvene stube, a onda je strminom prošao kroz opustošene vinograde prema Arezzu.U Sansepolcru je krivudavom cestom zašao u brda, u maglu, pa je morao brzinu usporiti na minimum. Bocca di Trabaria. Bilo mu je hladno, ali je tu pomisao isključio. Konačno je cesta izronila iz one bjeline što se sad prostirala kao ležaj za njim. Prošao je kraj Urbina gdje su Nijemci neprijatelju bili spalili sve konje. Na ovom području tukli su se mjesec dana; sad je prošao nizdol za nekoliko minuta, a prepoznao je samo svetišta Crne Madone. U ratu su svi gradovi i gradići postali slični.Spuštao se na obalu. U Gabicce Mare, gdje je gledao kako Djevica izranja iz mora. Spavao je na brdu, iznad litice i vode, blizu mjesta kamo su bili odnijeli kip. Tako je završio prvi dan.Draga Clara - Draga Maman, Maman je francuski izraz, Clara, okrugao izraz, koji upućuje na šćućurenost, osoban izraz koji možeš i javno izvikivati. Nešto tako ugodno i vječno kao što je mauna. Iako si ti u duhu, znam, i dalje kanu. Možeš ga skrenuti i ući u rukavac u tren oka. Jednako si neovisna. Jednako svoja. Nisi mauna, odgovorna za sve oko sebe. Ovo mi je prvo pismo nakon toliko godina, Clara, nisam navikla na način kako se ona pišu. Zadnjih nekoliko mjeseci provela sam živeći s trojicom njih i naš je razgovor dokon, prigodan. Sad i ne znam više drukčije razgovarati.Godina je 194-. Što? Na trenutak sam zaboravila. Ali znam mjesec i dan. Jedan dan nakon što smo čuli za bombe bačene na Japan, reklo bi se da je nastupila propast svijeta. Mislim da će odsad osobno i opće biti u vječnom ratu. Ako ovo možemo racionalno objasniti, onda možemo sve racionalno objasniti.

Patrick je umro u jednom golubinjaku u Francuskoj. U sedamnaestom i osamnaestom stoljeću, u Francuskoj su gradili velike golubinjake, veće od mnogih kuća. Evo ovako.Vodoravna crta na trećini puta od vrha zvala se štakorski vijenac - jer je štakorima sprečavao da se penju po opekama i tako štitio golubove od njih. Sigurno kao u golubinjaku. Sveto mjesto. U mnogo čemu kao u crkvi. Mjesto utjehe. Patrick je umro na jednom mjestu utjehe.U pet sati ujutro upalio je Triumph, pa je ispod stražnjeg kotača u krugu vrcao šljunak. Bio je još mrak, s vidikovca litice još nije mogao razabrati more. Za put odatle na jug nije imao karte, ali je prepoznavao staze po kojima se rat kretao i vozio se cestom uz obalu. Kad grane sunce, moći će voziti dvaput brže. Rijeke su još ispred njega.Oko dva po podne stigao je u Ortonu, gdje su mineri postavili pontonske mostove, a usred rijeke ih oluja umalo da nije utopila. Počelo je kišiti i on stane da se zaogrne gumenom kabanicom. Po mokrom je tlu obišao motor. Sad, kad je nastavio put, do ušiju mu je dopirao drukčiji zvuk. Ciku i tuljenje zamijenilo je pljuskanje vode s prednjeg kotača po gležnjericama. Sve što je gledao kroz zaštitne naočale bilo je sivo. Neće misliti na Hanu. U svoj tišini usred buke motocikla nije mislio na nju. Kad bi mu se njezino lice ipak pojavilo, zbrisao bi ga tako što bi upravljačem zastranio pa bi se morao koncentrirati na vožnju. Kad bi izronile kakve riječi, nisu bile njezine; bila su to imena na ovom dijelu Italije kojim sad prolazi.

Osjeća da u ovom bijegu nosi sa sobom Engle-zovo tijelo. Sjedi na rezervoaru, njemu sučelice, crno mu tijelo grli njegovo, preko njegova ramena gleda u prošlost, gleda u krajolik iz kojeg bježe, u onu palaču neznanaca što se gubi u daljini na talijanskom brdu i koja se više nikad neće obnoviti. "/ riječi moje koje stavih u tvoja

usta, neće izići iz usta tvojih ni usta tvojega potomstva, ni iz usta potomstva tvojih potomaka."Glas engleskog pacijenta pjevao mu je Izaiju u uho upravo kao onog popodneva kad je mladić govorio o licu na stropu kapele u Rimu. "Izaija ima, naravno, stotinu. Jednog dana valjat će ti ga gledati kao starca - u južnoj Francuskoj po opatijama slave ga kao bradata i stara, ali snaga mu ipak jednako zrači iz očiju." I Englez je u oslikanoj sobi otpjevao: "Gle, Jahve će te baciti daleko udarcem jednim jedinim, snažno će te uhvatiti, smotat će te u klupko, kaoloptu te baciti po zemlji širokoj!"1 Izaija, 59:21 (Proroštvo).2 Izaija, 22:18.Vozio je po sve gušćoj kiši. Kako je bio zavolio ono lice na stropu, zavolio je i riječi. Kao što je vjerovao sprženu čovjeku i pašnjacima civilizacije kojima je težio. Izaiju, Jeremiju i Salomona mogao si naći u svaštari spržena čovjeka, u onoj njegovoj svetoj knjizi u koju je ulijepio, prisvojio, sve što je volio. Svoju je knjigu bio povjerio mineru, a ovaj mu je rekao kako i oni imaju svoju Svetu knjigu.U posljednje vrijeme bila mu se raspucala gumena podstava na zaštitnim naočalima i sad mu je kroz te pukotine kiša curila pred oči. Vozit će bez njih, ono mu šljapkanje stalno u ušima zvuči kao šum mora, zgureno mu je tijelo utrnulo, smrzlo se, jer iz ovog motora što ga jaše tako prisno zrači samo predodžba topline i bjelkasta para dok klizi kroz sela kao zvijezda proletuša, imaš tek pola sekunde da štogod zaželiš. "Ko dim će se rasplinut nebesa, zemlja će se ko haljina istrošit, kao komarči nestat će joj žitelji... Jer moljac će ih razjesti kao haljinu, crv će ih rastočiti kao vunu." Tajna pustinja od Uweinata do Hiroshime.Upravo je skidao zaštitne naočale kad je izbio iza zavoja i stigao pred most na rijeci Ofanto. S naočalama u lijevoj ruci, motocikl mu se počeo sklizati. Ispusti naočale i ispravi motor, ali nije računao na željezni prag na početku mosta, pa se motor ispod njega svali na desni bok. Odjednom je zajedno s motociklom klizio po kišnici

sredinom mosta, a oko njegovih ruku i lica vrcale iskre od struganja metala.Težak lim odbije se i fijukne uz rame. Onda °n i motocikl skrenuše ulijevo, na mostu nije bilo ograde, pa odletješe u zrak paralelno s vodom, i on i motor opruženi bočno, ruke mu zabačene izaglave. Kabanica sama sleti s njega, sa svega što je strojno i smrtno, kao da je sastavni dio zraka.Motocikl i vojnik stadoše u zraku, a onda se srušiše u rijeku, s metalnim tijelom njemu među nogama, tresnuše u nju, probijajući bijelu stazu u nju, nestajući, s kišom što se također miješala s rijekom. "Kao loptu bacit će te po zemlji širokoj."Kako se Patrick našao u golubinjaku, Clara? Njegovi ga ostaviše, opečena i izranjena. Tako opečena da mu se puceta košulje stopila s kožom, stopila s njegovim dragim prsima. Koja sam ja ljubila, i koja si ti ljubila. A kako mi se otac opekao? On koji je znao izmigoljiti kao jegulja, ili kao tvoj kanu, kao začaran, iz stvarnosti svijeta. U onoj svojoj predivnoj i zamršenoj naivnosti. Bio je upravo nevjerojatno mučaljiv, pa se i danas pitam kako to da su ga žene voljele. Mi volimo oko sebe imati rječite muškarce. Mi smo rezonska, mudra bića, a on je bio često izgubljen, nesiguran, šutljiv. Bio je opečen, a ja sam mu kao medicinska sestra mogla pomoći. Vidiš kako je žalosna daljina? Mogla sam ga spasiti, ili bar ostati uz njega do kraja. Svašta znam o opeklinama. Koliko je dugo bio sam s golubovima i štakorima? Dok je u njemu još bilo krvi i života? Po njemu golubovi. Lepeću oblijećući oko njega. U mraku, a ne može zaspati. Oduvijek je mrzio mrak. I bio je sam, bez nekoga da ga voli ili da mu je rod. Sita sam Europe, Clara. Želim se vratiti kući. Tvojoj kolibici i ružičastoj stijeni u zaljevu Georgian. Odvest ću se autobusom do Panj Sounda, i s kopna uputiti kratkovalnu poruku u Pancakes. I čekati na tebe, čekati da ti vidim lik u kanuu kako me dolaziš spasiti od ovog mjesta u kojesmo svi ušli, iznevjerivši tebe. Kako si postala tako pametna? Kako si postala tako odlučna? Kako se nisi dala prevariti kao mi? Ti, s

takvim darom za užitke, pa najednom tako mudra. Najprirodnija od svih nas, najzdravije zrno, najzeleniji list.HanaMinerova gola glava izranja iz vode, on sopćući guta sav zrak iznad rijeke.Caravaggio je uzetom od kudjelje napravio sebi most do krova susjedne vile. Uže je na ovoj strani zategnuto oko pasa Cererina kipa, i još pričvršćeno za bunar. Uže je jedva malo više od vrhova dviju maslina na njegovu putu. Izgubi li Caravaggio ravnotežu, past će u grub, prašan zagrljaj maslina.Staje na uže, hvata ga stopalima u čarapama. Koliko vrijedi taj kip? upitao je jednom onako uzgred Hanu, a ona mu je odgovorila kako po engleskom pacijentu Cererini kipovi nemaju nikakve vrijednosti.Ona zatvara kuvertu s pismom i ustaje, prolazi kroz sobu da zatvori prozor, i u tom trenu dolinom sijevne munja. Ugleda Caravaggia u zraku, na pola puta nad jarugom što poput duboke brazgotine opasuje vilu. Stoji ona ondje kao da je u kojem od svojih snova, onda se penje na prozorsku nišu, sjedne i odatle gleda.Kad god sijevne munja, kiša kao da se sledi u naglo osvijetljenoj noći. Hana opazi škanjce visoko na nebu, pa pogledom traži Caravaggia.Prešao je bio pola puta kad je namirisao kišu, a onda ona lijeva po njemu, lijepi se za nj, i odjednom mu je odjeća otežala.Ona kroz prozor pruža zaobljene dlanove pa kišnicom moči i gladi kosu.Vila tone u tamu. U hodniku pred spavaćom sobom engleskog pacijenta gori zadnja svijeća, još je živa u noći. Kad god se on oda sna budi, vidi ono drago, žuto treperenje.Sad je za nj svijet bez zvuka, čak se i svjetlost čini nekako nepotrebna. Ujutro će djevojci reći da ne želi društvo upaljene svijeće dok spava.

Oko tri po ponoći osjeća da je u sobi još netko. Na trenutak, koliko da puls otkuca, vidi lik podno kreveta, naslonio se na zid, a možda je na njemu i oslikan, nije posve raspoznatljiv u mraku lišća onkraj svjetla svijeće. Nešto promrmlja, nešto što bi htio reći, ali je posvuda tišina, a tanki smeđi lik, koji bi mogao biti samo noćna sjena, ne miče se. Jablan. Čovjek s perjanicom. Lik što pliva. On neće biti te sreće, pomisli, da opet porazgovara s mladim minerom.Za svaki slučaj te noći ostaje budan, da vidi hoće li mu se lik primaknuti. Neće uzeti tabletu koja mu smiruje bol, ostat će budan, čekat će da se svjetlost i miris dima svijeće uvuče u sobu, pa i u djevojčinu sobu, dalje niz hodnik. Ako se onaj lik ondje okrene, bit će mu boje na leđima, gdje je bolno tresnuo o naslikana stabla. Kad se svijeća utrne, moći će to vidjeti.Ruku sporo pruža, dirne knjigu i vraća je na crna prsa. U sobi se ništa drugo ne miče.Gdje li sad sjedi i misli na nju? Mnogo godina kasnije. Oblutak povijesti što je "žabicom" skakao po vodi, i toliko se dugo odbijao da su i ona i on sazreli dok konačno nije pao i potonuo.Gdje li sjedi u svom vrtu i još jednom pomišlja kako bi morao poći unutra i napisati pismo, ili jednog dana otići do telefonske centrale gdje će ispuniti obrazac i pokušati je nazvati u nekoj drugoj zemlji. Upravo ga ovaj vrt, ovaj kvadratni komad suhe pokošene trave vraća u mjesece što ih je proveo s Hanom i Caravaggiom i engleskim pacijentom sjeverno od Firence, u Villi San Girolamo. Liječnik je, ima dvoje djece i nasmijanu ženu. U ovom gradu ima posla preko glave. U šest sati uvečer skida bijeli ogrtač pod kojim nosi tamne hlače i košulju kratkih rukava. Zatvara kliniku, gdje su mu svi papiri poklopljeni svakovrsnim pritiskivačima - kamenjem, tintarnicama, kamiončićem kojim mu se sin više ne igra - da. ih ne bi otpuhnula zračna struja iz ventilatora. Penje se na bicikl i vrti pedale dobrih sedam kilometara do kuće, kroz bazar. Kad god može, skrene bicikl na osojnu stranu ulice. Zašao je u godine kad je odjednom shvatio da ga indijsko sunce iscrpljuje.

Klizi ispod vrba uz kanal pa se zaustavlja u jednom malom naselju, skida štipaljke s hlača i nosi bicikl niza stube u mali vrt što ga njegova žena obrađuje.Te je večeri zbog nečega onaj oblutak izronio iz vode i potjerao ga zrakom prema gradiću na brdu u Italiji. Možda je to bilo zbog one opekline od kemikalije na djevojčinoj ruci koju je danas obrađivao. Ili zbog kamenih stuba na kojima uporno raste smeđ korov. Noseći bicikl, već napola puta uza stube, odjednom se sjetio. Bilo je to kad je krenuo na posao, pa je dolaskom u bolnicu i zbog sedam sati neprestanog rada s pacijentima i papirima provala uspomena odgođena. Ili je možda ipak bila opeklina na ruci mlade djevojke.Sjedi u vrtu i gleda Hanu. Pustila je dugu kosu, sad je u svojoj zemlji. Što radi? Uvijek je viđa, lice joj i tijelo, ali ne zna čime se bavi ni u kakvim prilikama živi, iako vidi kako se vlada s ljudima oko sebe, kako se prigiba k djeci, iza nje vrata bijelog hladnjaka, u pozadini nijema tramvajska kola. Ovo je neki ograničen dar kojim je nekako obdaren, kao da mu film iz kamere otkriva nju, ali samo nju, u tišini. Ne može razabrati društvo u kojem se kreće, njezine prosudbe; sve što može vidjeti tek je njezina narav i duža tamna kosa koja joj neprestance pada na oči.Ona će uvijek imati, sad shvaća, ozbiljno lice. Nekadašnja mlada žena stekla je staložene crte kraljice, žene koja je sebi oblikovala lice prema želji da bude određena vrsta osobe. To na njoj, još voli. Njezinu oštroumnost, činjenicu da ona taj izgled ili tu ljepotu nije naslijedila, nego je to plod traganja, i da će uvijek biti odraz njezine naravi u određenom trenu. Čini se da je on svaki mjesec-dva gleda takvu, kao da su ti trenuci otkrića nastavak pisama koja mu je godinu dana pisala, a ne dobivši nikakvaodgovora, na kraju je prestala, obeshrabrena njegovom šutnjom. Njegovom naravi, pretpostavljao je.A sad je tu ta potreba da razgovara s njom uz jelo, i da se vraća na ono razdoblje kad su bili najintimniji, kao u šatoru ili u sobi engleskog pacijenta, oba mjesta gdje bi se uzburkana rijeka prostora

što ih je dijelio obuzdala. Sjećajući se tog doba, čudi se samom sebi koliko i njoj - vlada se dječački i ozbiljno, vitka mu se ruka kreće zrakom prema djevojci u koju se zaljubio. Mokre su mu gležnjerice kod talijanskih vrata, žniranci im uzlom spojeni, ruka mu poseže za njezinim ramenom, na krevetu je opružen lik.Za večerom gleda kćer kako se muči s jedaćim priborom, trudeći se da sitnim ručicama barata onim velikim oruđem. Za ovim stolom svima su šake smeđe. Lako se kreću po svojim navikama i običajima. A njegova žena je sve njih naučila da uživaju u nekom ludom humoru što ga je njegov sin i naslijedio. Voli u toj kući gledati veselu ćud sina, koja ga neprestano začuđuje, nadilazeći čak i njegovo i ženino znanje i humor - način kako se odnosi prema psima na ulici, kako im oponaša vrludanje, pogled. Voli što taj dječak može po šarenilu izraza kojima pas raspolaže gotovo pogoditi pseće želje.A Hana se vjerojatno kreće u društvu koje nije sama izabrala. Čak i u toj dobi od trideset četiri godine, nije našla društvo po sebi, onakvo kakvo je htjela. Ona je časna i pametna žena, čija luda ljubav isključuje sreću, uvijek ide na rizik, a sad ima nečega na svom čelu što samo ona može ra-spoznati u zrcalu. Ideal i idealizam u onoj sjajnoj crnoj kosi! Ljudi se zaljubljuju u nju. A ona još pamti stihove koje joj je Englez čitao iz svoje svaštare. Ona je žena koju ne poznajem dostatno da bih je uzeo pod krilo, ako pisci imaju krila, i tu štitio do kraja svog života.I tako se Hana kreće i lice okreće i s nekim žaljenjem raspušta kosu. Rame joj očeše rub kredenca i jedna se čaša pomakne. Kirpalova se lijeva ruka obara, na dva centimetra od poda hvata ispuštenu vilicu i blago je vraća prstićima kćeri, iza naočala nabrali mu se kutovi očiju.

ZAHVALE

Iako su neki likovi koji se pojavljuju u ovoj knjizi zasnovani na povijesnim osobama, te premda neka od opisanih područja - kao Gilf Kebir i pustinja koja je okružuje - uistinu postoje, pa su bila i istraživana u tridesetim godinama ovoga stoljeća, važno je naglasiti da je ova pripovijest plod mašte i da su portreti likova koji se u njoj pojavljuju izmišljeni, kao i neki događaji i putovanja.Želim zahvaliti Kraljevskom geografskom društvu iz Londona što mi je omogućilo da koristim njihovu arhivsku građu i da iz njihovih Geographical Joumalsa steknem uvid u svijet istraživača i istraživačkih putovanja u često divnim opisima njihovih autora. Citirao sam jedan odlomak iz članka Hassaneina Beya Kroz Kufru do Darfura (1924) u kojem se opisuju pješčane oluje, a poslužio sam se tekstovima istog autora i drugih istraživača da bih dočarao pustinju u tridesetim godinama. Zahvaljujem na informacijama koje sam dobio iz teksta dr. Richarda A. Bermanna Povijesni problemi Libijske pustinje (1934) i prikaza Almasvjeve monografije o njegovim istraživanjima u pustinji iz pera R. A. Bagnolda.Mnoge su knjige odigrale važnu ulogu u mom istraživanju. Unexploded Bornb (Neeksplodirana bomba) bojnika A. B. Hartlevja bila mi je posebno korisna za opis konstrukcije bombi, kao i za opis britanskih jedinica za dezaktiviranje bombi na početku Drugog svjetskog rata. Iz te sam knjige izravno citirao (tekst kurzivom u poglavlju "In situ") a za neke postupke Kirpala Singha pri dezaktiviranju bombi poslužio sam se konkretnim tehnikama koje Hartley opisuje. Podaci o naravi nekih vjetrova,iz pacijentove "svaštare", uzeti su iz divne knjige Lyalla Watsona Heaven's Breath (Dah neba), s izravnim citatima u navodnicima. Priča o Kandaulu i Gigu uzeta je iz He-rodotove Povijesti koju je u prijevodu G. C. McCauleya 1890. objavila kuća Macmillan. Neki drugi citati iz Hero-dota uzeti su iz prijevoda Davida Grenea u izdanju Uni-versitv of Chicago Pressa. Citati kurzivom na str. 31 iz pera su Christophera Smarta, kurziv na str. 164 potječe iz Izgubljena raja Johna Miltona, dok je misao koju Hana pamti, na

str. 320 iz pera Anne Wilkinson. Također želim spomenuti djelo Alana Mooreheada The Villa Diana u kojem se razmatra Polizianov život u Toskani. Druge meni važne knjige bile su The Stones of Florence (Kamenje Firence) Mary McCarthy i The Cat and the Miče (Mačka i miševi) Leonarda Mosslevja; The Canadians in Italy 1943-5 (Kanađani u Italiji) i Canada's Nursing Sisters (Kanadske medicinske sestre) G. W. L. Nicholsona; The Marshall Cavendish Encyclopaedia of World War II; Martial India (Ratna Indija) F. Yeats-Browna, te još tri knjige0 vojničkoj Indiji: The Tiger Strikes (Tigar napada) i The Tiger Kills (Tigar ubija) koje je 1942. izdala Uprava za odnose s javnošću, New Delhi, Indija, i A Roll of Honor (Počasni popis).