Upload
harun-dinarevic
View
133
Download
2
Embed Size (px)
Citation preview
Jorge Luis Borges SHAKESPEAREOVO PAMĆENJE
NASLOV I Z V O R N I K A La memoria de Shakespeare
Copyright © Maria Kodama 1989. Ali rights reserved
Licencia editorial para Circulo de Lectores por cortesia de Maria Kodama
Sva prava pridržana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati ili koristiti u bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvom, elektroničkim ili
mehaničkim, uključujući fotokopiranje i snimanje, ili bilo kakvim informatičkim sustavom za pohranu ili obnavljanje, bez pisane dozvole izdavača.
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb
U D K 821.134.2(82)-32= 163.42
B O R G E S , Jorge Luis Shakespeareovo pamćenje / Jorge Luis Borges ;
preveo Milivoj Telećan. - Z a g r e b : Zagrebačka naklada, 2002. - (Biblioteka Feniks)
Prijevod djela: La memoria de Shakespeare.
ISBN 953-6996-01-4
420612085
Jorge Luis
B o r g e s
SHAKESPEAREOVO
PAMĆENJE
preveo MILIVOJ T E L E Ć A N
I ZAGREBAČKA NAKLADA |
ZAGREB, 2002.
Jorge Luis Borges 1899.- 1986.
Na satu malene postaje vidio sam da je prošlo jedanaest. Krenuh pješke do hotela. Oćutio sam, kao i uvijek,
onu rezignaciju i olakšanje što ih u nama izazivaju dobro poznata mjesta. Široka ulazna vrata u ogradi bila su otvorena; zgradu je obavijao mrak. Stupio sam u predvorje, gdje su se u blijedim zrcalima ponavljale biljke iz salona. Vlasnik me, začudo, nije prepoznao i pružio mi je knjigu za upis gostiju. Dohvatio sam pero pričvršćeno na pultu, umočio ga u brončanu mastionicu i,
1 1
prignuvši se nad otvorenu knjigu, doživio prvo u nizu iznenađenja što će uslijediti te noći. Moje ime, Jorge Luis Borges, već je bilo upisano. Tinta se još nije ni osušila.
Vlasnik mi reče: - Mislio sam da ste u svojoj sobi.
Zatim me bolje zagleda i ispriča se: - Oprostite, gospodine. Onaj vam čovjek
upadljivo sliči, samo što ste vi mlađi. Zapitao sam ga: - Koji je broj njegove
sobe?
- Zatražio je sobu 19 - glasio je odgovor.
Toga sam se i bojao. Odložio sam pero i pojurio uza stube.
Soba 19 nalazila se na drugom katu i gledala je na nekakvo skučeno i golo dvorište sa stubišnom ogradom i, sjećam se, javnom klupom. Bila je to najviša soba u hotelu. Pritisnuo sam kvaku i otvorio vrata. Luster
1 2
nije bio ugašen. Pod nesmiljenom svjetlo
sti razaznao sam samoga sebe. Nauznak na
uskoj željeznoj postelji, stariji, mršav i vrlo
blijed, ležao sam ja glavom, očiju uperenih
u gipsane ukrase na stropu. Začuh glas. Nije
to bio moj pravi glas, nego onaj što ga kat
kad slušam s magnetofonske vrpce, šupalj
i lišen nijansi.
- Baš čudno - govorio je. - Dvojica smo,
i jedno smo. Ali, u snovima ništa nije čud
no.
Upitao sam prestrašeno: - Znači li to da
je sve ovo samo san?
- Ovo je, siguran sam, moj posljednji san.
Rukom mije pokazao praznu bočicu na
mramornoj ploči noćnog ormarića. - Bez
obzira na to, ti ćeš još štošta sanjati prije
negoli doživiš ovu noć. Koji ti je datum da
nas?
13
- Ne znam ni sam - odvratio sam smeteno. - Ali, jučer sam navršio šezdeset i prvu.
- Kad u tvojoj javi nastupi ova noć, navršit ćeš, jučer, osamdeset i četvrtu. Danas je 25. kolovoza 1983.
- Zar ću toliko morati čekati? - promrsio sam.
- Meni više ništa ne preostaje - presiječe on. - Svakog časa mogu umrijeti, mogu potonuti u nepoznato, i još sanjam svoga dvojnika. Neizbježna tema koju su mi podarili zrcala i Stevenson.
Osjetio sam da prizivanje Stevensona znači oproštaj, a ne cjepidlačenje. Ja sam bio on i sve shvaćao. Najdramatičniji trenuci ne navode čovjeka da bude Shakespe-are i da niže znamenite rečenice. Da ga po-taknem, rekoh:
- Znao sam da će ti se ovo dogoditi. Još davno, na ovom istom mjestu, u jednoj od
14
donjih soba, počeli smo skicirati pripovijest o ovom samoubojstvu.
- Jest - odgovorio mi je polako, kao da prebire po sjećanjima. - Samo, kakve to ima veze? U tome konceptu ja sam kupio voznu kartu za Adrogue i, došavši u hotel "Las Delicias", uspeo sam se u sobu 19, najza-bačeniju od sviju. Ondje sam počinio samoubojstvo.
- Zato sam ovdje - rekoh mu. - Ovdje? Uvijek smo ovdje. Ovdje sa
njam da si u kući iz Ulice Maipii, ovdje čekam kraj, u nekadašnjoj majčinoj sobi.
- Nekadašnjoj majčinoj sobi - ponovio sam, ne želeći to pojmiti. - Ja sanjam da si u sobi 19, u gornjem dijelu.
- Tko koga sanja? Ja znam da te sanjam, ali ne znam sanjaš li ti mene. Hotel u Adro-gueu odavna je porušen, ima tome dvadeset, možda i trideset godina. Tko će to znati.
15
- Sanjač sam ja - odbrusio sam mu po
malo izazivački.
- Ti ne shvaćaš da prvo valja utvrditi
postoji li samo jedan sanjač ili se to dvojica
ljudi međusobno sanjaju.
- Ja sam Borges, onaj koji je vidio tvoje
ime u hotelskoj knjizi i popeo se ovamo.
- Borges sam ja, onaj koji umire u Ulici
Maipu.
Zavlada muk, a onda mi sugovornik re-
ce:
- Sad ćemo to provjeriti. Navedi mi naj
grozniji trenutak u našem životu.
Sagnuo sam se prema njemu, i obojica
stadosmo govoriti u isti mah. Znam da smo
obojica lagali.
Blagi osmijeh ozario je ostarjelo lice.
Osjetio sam da taj osmijeh na neki način
odražava moj osmijeh.
16
- Lagali smo jedan drugome - reče mi -zato što se osjećamo dvjema osobama, a ne jednom. Ruku na srce, mi smo dvije osobe i jedna te ista osoba.
Taj mije razgovor išao na živce. To sam mu i rekao. Nadovezao sam:
- Hoćeš li mi ti, koji si u 1983., barem štogod reći o godinama koje mi predstoje?
- A što da ti kažem, jadni Borgese? Za-desit će te sve one nevolje na koje si već obiknuo. Ostat ćeš sam u ovoj kući. Dodi-rivat ćeš knjige bez slova, Swedenborgov medaljon i drveni pladanj s Federalnim Križem. Sljepilo nije pomrčina, to je oblik samoće. Vratit ćeš se na Island.
- Island! Island u sinjem oceanu! - U Rimu ćeš ponavljati stihove Keatsa
čije je ime, kao ime svih nas, bilo zapisano na pijesku.
- Nikada nisam bio u Rimu.
17
- To nije sve. Napisat ćeš našu najbolju
pjesmu, i to će biti elegija.
- U povodu smrti... - dočekao sam. Ni
sam se usudio izustiti to ime.
- Ne. Ona će živjeti duže od tebe.
Zavlada tajac. Onda je on nastavio:
- Napisat ćeš knjigu o kojoj smo tako
dugo maštali. Negdje 1979. uvidjet ćeš da
je tvoje vajno djelo samo hrpa skica, raz
norodnih skica, i past ćeš u isprazno i praz
novjerno iskušenje da napišeš svoju veliku
knjigu. Praznovjerje kojim su nas opteretili
Goetheov Faust, Salammbó, Uliks. Ispisao
sam, makar to nevjerojatno zvuči, mnogo
brojne stranice.
-1 najposlije uvidio da pišeš na led.
- Gore od toga. Uvidio sam da je po
srijedi majstorija u najdjelatnijem smislu te
riječi. Moje dobre namjere istopile su se na
18
prvim stranicama. Na ostalima su bili labirinti, noževi, čovjek koji sebi utvara da je slika, odslik što sebi utvara daje zbilja, tigar u noćima, bitke što ključaju u krvi, slijepi i kobni Juan Murana, Macedoniov glas, brod sagrađen od mrtvačkih noktiju, staroengleski ponavljan u popodnevnim satima.
- Taj mi je muzej prilično poznat - primijetili ironično.
- Potom, lažne uspomene, dvojako poigravanje simbolima, dugačka nabrajanja, vješto umetanje banalnosti, krnje simetrije što ih oduševljeno otkrivaju kritičari, citati koji povremeno nisu apokrifni.
- Jesi li objavio tu knjigu? - Poigravao sam se, doduše nevoljko,
melodramatskom mišlju da je uništim, da je, možda, spalim. Napokon sam je objavio u Madridu, pod pseudonimom. Rekli su da
19
je to neki nemušti Borgesov epigon kojemu je mana što nije Borges i što je preuzeo izvanjske značajke svog modela.
- Tome se ne čudim - rekao sam. - Svaki pisac naposljetku postane vlastiti, manje inteligentan, učenik.
- Ta je knjiga bila jedan od putova koji su me doveli do ove noći. Preostali su ... mučna starost, spoznaja da si već sve doživio ...
- Neću napisati tu knjigu - rekoh. - Napisat ćeš je. Moje riječi, koje su u
ovom času sadašnjost, pretvorit će se u blijedu uspomenu na jedan san.
Zasmetao mi je njegov dogmatski ton, zacijelo onaj što ga rabim na svojim predavanjima. Zasmetalo mi je što smo tako silno slični i što se koristi imunitetom koji mu pridaje blizina smrti. Da se osvetim, rekao sam:
- Zar si tako siguran da ćeš umrijeti?
2 0
- Jesam - odvratio je. - Obuzima me nekakvo blaženstvo i olakšanje koje nikada nisam iskusio. Ne mogu to izreći. Sve riječi moraju odražavati zajednički doživljaj. Zašto te tako nervira sve što ti kažem?
- Zato što smo i odviše slični. Mrzim ti lice, zato što je to moja karikatura, mrzim ti glas zato što oponaša moj, mrzim tvoju patetičnu sintaksu zato što je moja.
-1 ja - reče on. - Zato sam odlučio počiniti samoubojstvo.
Iz ljetnikovca se oglasi ptica. - Posljednja - reče on. Mahne mi da se približim. Njegova je
ruka potražila moju. Ustuknuo sam. Preplašio sam se da se te dvije ruke ne stope.
Tada će on: - Stoici naučavaju da se ne smijemo žaliti
na život; vrata su tamnice otvorena. Oduvijek sam to tako poimao, ali sam odugovlačio zbog lijenosti i kukavičluka. Prije
21
dvanaestak dana držao sam predavanje u La
Plati o VI. knjizi Eneide. U jednom času,
dok sam skandirao jedan heksametar, spoz
nao sam kojim putem moram krenuti. Do
nio sam ovu odluku. Od tog trena postao
sam neranjiv. Moja će sudbina biti tvoja,
doživjet ćeš naglo otkrivenje obuzet latin
skim i Vergilijem, jer ćeš posvema zabora
viti ovaj neobični i proročanski dijalog što
se odvija u raznim vremenima i na raznim
mjestima. Kad ga opet usniš, bit ćeš onaj
koji sam ja sada i bit ćeš moj san.
- Neću ga zaboraviti i sutra ću ga zapi
sati.
- Past će ti na dno sjećanja, pod struju
snova. Kad ga budeš pisao, mislit ćeš da
stvaraš fantastičnu pripovijest. To se neće
zbiti sutra, proteći će dotle mnoge godine.
Zašutio je. Razabrao sam daje umro.
2 2
Na neki način, i ja sam umro s njime. Utučeno sam se prignuo do jastuka, a ondje nije bilo nikoga.
Izjurio sam iz sobe. Vani nije bilo dvorišta, ni mramornih stuba, ni prostrane i tihe zgrade, ni eukaliptusa, ni kipova, ni glo-rijeta, ni vodoskoka, ni ulaznih vrata na ogradi ljetnikovca u Adrogueu.
Vani su me čekali drugi snovi.
23
U radionici, koja je zapremala obje podrumske prostorije, Paracelsus je zamolio svog Boga, svoga neo
dređenog Boga, nekog Boga, da mu pošalje učenika. Mračilo se. Vatra u kaminu je tinjala, stvarajući titrave sjene. Paracelsus nije smogao snage da ustane i zapali željeznu svjetiljku. Ophrvan umorom, zaboravio je svoju molbu. Prašnjavi atanor* i lambici**
* Atanor (athanor), od ar. al-tannur, peć s pješčanom kupelji u alkemijskom laboratoriju. Građena je tako da se dugotrajno omogući jednolična temperatura zagrijavanja, jer su pojedini alkemijski procesi katkad trajali danima, pa i tjednima. Jednolična se temperatura postizala tako daje ugljen sjedne kosine
27
utonuli su u mrak kad je netko zakucao na vrata. Onako dremovan, ustao je, popeo se kratkim uzvojitim stubištem i otvorio jedno krilo. Ušao je neki neznanac. I on je bio silno umoran. Paracelsus mu pokaže klupu. Došljak sjedne i stade čekati. Neko vrijeme nisu prozborili ni riječi. Prvo se javio meštar.
- Pamtim lica sa Zapada i lica s Istoka -reče pomalo razmetljivo. - Tvojega se ne sjećam. Tko si i što želiš od mene?
- Moje je ime najmanje važno - odvrati došljak. - Tri dana i tri noći pješačio sam da dođem u tvoju kuću. Želim biti tvoj učenik. Donosim ti sav svoj imetak.
kontinuirano padao na roštilj. Zove se još: Fourneau cosmi-que, Piger Henricus, "lijeni Franz", itd.
** Lambik, od ar. al- 'anbiq (zove se još i Capul Mauri), alkemijska posuda za destilaciju, od koje se poslije razvila retorta. Nije imala zatvoreno dno nego se hermetički nastavljala na vrat trbušaste posude zvane cucurbit, koja je sadržavala tekućinu za destilaciju i bila djelomično ukopana u pijesak atanora radi jednoličnoga zagrijavanja.
28
Posegao je za torbom i istresao je na stol. Ukaza se hrpa zlatnika. Sve je to obavio desnom rukom. Paracelsus, okrenut leđima, palio je svjetiljku. Kad se obrnuo, zapazi da mladić u lijevoj ruci drži ružu. Ta gaje ruža onespokojila.
Ponovo se zavalio, sklopio vrške prstiju i rekao:
- Ti vjeruješ da ja mogu proizvesti kamen koji sve elemente pretvara u zlato, i nudiš mi zlato. Ja ne tražim zlato. Ako žudiš za zlatom, nikad nećeš postati moj učenik.
- Ne žudim za zlatom - odvrati mladić. -Ovi su zlatnici samo dio moje ustrajnosti. Hoću da me poučiš Umijeću. Želim s tobom prijeći put koji vodi Kamenu.
Paracelsus sporo izusti:
- Put je Kamen. Polazište je Kamen. Ako ne shvaćaš ove riječi, još nisi počeo shvaćati. Svaki tvoj korak bit će cilj.
29
Sugovornik ga sumnjičavo pogleda. Reče drukčijim glasom:
- Zar cilj postoji? Paracelsus se nasmije. - Moji klevetnici, koji se nadmeću u broj
nosti i gluposti, tvrde da ga nema i proglašavaju me varalicom. Ne dajem im za pravo, ali nije isključeno da me zanosi tlapnja. Znadem da Put "postoji".
Nakon kraće šutnje javi se mladić: - Voljan sam ga prevaliti s tobom, pa
makar godinama pješačili. Omogući mi da prijeđem pustinju. Omogući mi da barem izdaleka nazrem obećanu zemlju, ako mi zvijezde ne dadu da stupim na nju. Hoću dokaz prije negoli krenem.
- Kada? - nervozno će Paracelsus.
- Sada - dočeka odlučno mladić. Razgovor je počeo na latinskom. Sada
su prešli na njemački.
30
Mladić podiže ružu uvis.
- Kažu - reče - da možeš spaliti ružu i
svojim je umijećem opet prizvati iz pepela.
Daj da se osvjedočim u to čudo. Učini mi
to, i poslije toga posvetit ću ti cijeli svoj ži
vot.
- Silno si lakovjeran - reče meštar. - La
kovjernost mi nije potrebna. Ja tražim vjeru.
Mladić je bio uporan.
- Baš zato što nisam lakovjeran, hoću se
vlastitim očima uvjeriti kako ruža iščezava
i opet se rađa.
Paracelsus ju je preuzeo i, govoreći, njo
me se poigravao.
- Lakovjeran si - reče. -Tvrdiš da je mogu
uništiti?
- Svatko je može uništiti - izjavi učenik.
- Varaš se. Zar možda misliš da nešto
može postati ništa? Zar misliš da je prvi
31
Adam u Raju mogao uništiti jedan jedini cvijet ili vlat trave?
- Nismo u Raju - zainatio se mladić. -Ovdje, pod kapom nebeskom, sve je smrtno.
Paracelsus se osovio. - A gdje smo onda? Misliš li ti da božan
stvo može stvoriti neko mjesto koje neće biti Raj? Znaš li da Istočni grijeh samo znači kako nismo svjesni da boravimo u Raju?
- Ruža se može sažeci - reče izazovno učenik.
- Još ima vatre u kaminu - reče Paracelsus. - Bacimo li ružu u žeravicu, ti bi povjerovao da je sagorjela i da je pepeo vjerodostojan. Kažem ti da je ruža vječna i da se može izmijeniti samo njezin lik. Jedna riječ, i ti bi je opet ugledao.
- Jedna riječ? - s nevjericom će učenik. - Atanor se ugasio, i prašina prekriva lam-bike. Kako bi je uopće uskrisio?
32
Paracelsus ga nujno pogleda. - Atanor se ugasio - ponovi - i prašina
prekriva lambike. U ovo doba svoga dugog dana upotrebljavam druge instrumente.
- Bolje da i ne pitam koji su to instrumenti - reče mladić prepredeno ili ponizno.
- Mislim na onaj kojim se božanstvo poslužilo da stvori nebesa, zemlju i nevidljivi Raj u kojemu boravimo, na onaj što nam ga skriva Istočni grijeh. Mislim na Riječ kojoj nas poučava nauk Kabale.
Učenik ledeno otpovrne: - Smjerno te molim da mi pokažeš kako
ruža nestaje i opet se rađa. Svejedno mi je hoćeš li se poslužiti retortama ili Riječju.
Paracelsus se zamisli. Napokon izusti:
- Kad bih to izveo, ti bi rekao daje posrijedi čista opsjena izazvana čarolijom. Čudo ti ne bi podarilo vjeru koju tražiš. Okani se radije te ruže.
33
Mladić ga je nepovjerljivo gledao. Meštar povisi glas i nadoveže:
- Uostalom, tko si ti da ovako ulaziš u kuću jednog meštra i od njega zahtijevaš čudo? Sto si učinio da zaslužiš takav dar?
Sugovornik mu plaho odvrati: - Jasno mi je da nisam učinio ništa. U
ime onih brojnih godina što ću ih provesti učeći u tvojoj sjeni, molim te da vidim pepeo i potom ružu. Ništa više od tebe neću iskati. Povjerovat ću vlastitim očima.
Hitro dohvati grimiznu ružu što ju je Paracelsus bio odložio na stalak i baci je u plamen. Boja iščezne, i preosta tek kupica pepela. U beskonačnom hipu stade očekivati riječi i čudo.
Paracelsus nije ni trepnuo. Dodade s neobičnom iskrenošću:
- Svi liječnici i svi ljekarnici u Bazileji tvrde da sam varalica. Možda imaju pravo.
34
Ovaj pepeo nekad je bila ruža i više nikad ta ruža biti neće.
Mladić se posrami. Paracelsus je šarlatan ili puki vizionar, a on, uljez, došao mu je u kuću i naveo ga da prizna kako su njegove glasovite čarobne vještine samo isprazno naklapanje.
Klekne i reče mu: - Neoprostivo sam se ponio. Uzmanjka-
la mi je vjera koju je Gospod nalagao vjernicima. Dopusti mi da i dalje gledam pepeo. Vratit ću se kad ojačam i bit ću tvoj učenik, i na kraju Puta ugledat ću ružu.
Govorio je s nepatvorenim zanosom, ali taj zanos bijaše sućut koju je u njemu izazivao stari meštar, tako štovan, tako zatečen, tako ugledan i zato tako ništavan. Tko je on, Johannes Grisebach, da svetogrdnom rukom strgne krinku i otkrije kako iza nje nema nikoga?
35
Nije mu htio prepustiti zlatnike, zato što bi to odveć podsjećalo na milodar. Pokupio ih je na odlasku. Paracelsus ga isprati do podnožja stuba i reče mu da je uvijek dobrodošao u njegovu kuću. Obojica su znala da se više neće susresti.
Paracelsus je ostao sam. Prije negoli će ugasiti svjetiljku i zavaliti se u nerazdvojni naslonjač, sasuo je hrpicu pepela na udubljen dlan i prošaputao jednu riječ. Ruža se pojavila.
36
Modri tigrovi
Na jednoj glasovitoj Blakeovoj stra
nici tigar postaje blještavi plamen
i vječni arhetip Zla. Draža mi je
ona Chestertonova izreka koja ga uzvisuje
do simbola jezive elegancije. Nema, uosta
lom, riječi koje bi mogle biti šifra za tigra,
taj lik što već stoljećima napučuje čovjeko
vu maštu. Tigar me oduvijek privlačio.
Znam da sam se u djetinjstvu zadržavao
pred jednim kavezom u zoološkom vrtu;
ostali me nisu zanimali. Enciklopedije i pri
rodoslovne tekstove cijenio sam po slika
ma tigrova. Kad sam otkrio Jungle Books,
39
zasmetalo mi je što je Shere Khan, tigar, neprijatelj glavnog junaka. S vremenom ta čudnovata ljubav nije popustila. Nadživjela je moju paradoksalnu želju da budem lovac i uobičajene ljudske mijene. Donedavna - datum mi se čini dalek, iako to stvarno nije - ona se spokojno uklapala u moje redovne dužnosti na Sveučilištu u Lahoreu. Profesor sam zapadnjačke i istočnjačke logike, i nedjelje posvećujem seminaru o Spi-nozinu djelu. Moram napomenuti da sam Škot; možda me ljubav prema tigrovima i dovela iz Aberdeena u Pendžab. Moj život protekao je sasvim uobičajeno, u snovima su me uvijek pohodili tigrovi. (Sad sanjam druge oblike.)
U nekoliko sam navrata govorio o ovim stvarima koje mi se danas čine tuđima. Spominjem ih, ipak, zato što to iziskuje moja ispovijest.
40
Pokraj 1904. pročitao sam kako je u oblasti Gangesove delte otkrivena modra podvrsta rečene zvijeri. Tu vijest potvrdili su naknadni brzojavi, u kojima, svakako, nije uzmanjkalo neizbježnih protuslovlja i besmislica. Moja stara ljubav opet je živnula. Pomislio sam daje posrijedi zabuna, s obzirom na poznatu nepreciznost u nazivima za boje. Sjetio sam se da sam pročitao kako naziv Etiopije na islandskom glasi "Bla-land", Modra Zemlja, ili Zemlja Crnih Ljudi. Modri tigar možda je bio crna pantera. Nisu spominjali šare, i slika srebrno ispru-ganog modrog tigra, što ju je prenijela londonska štampa, bila je očito apokrifna. Modrilo s te slike više mije priličilo heraldici negoli zbilji. U jednom snu vidio sam tigrove čiju modru boju nisam nikad dotad vidio i za koju nisam pronalazio prikladnu riječ. Znam da je graničila s crnom, ali ta
41
pojedinost nije dovoljna da zamislimo tu nijansu.
Protekoše mjeseci, i jedan mi kolega reče da je u nekom selu, podosta udaljenom od Gangesa, nešto načuo o modrim tigrovima. Taj me podatak začudio, zato što znam da u tom kraju gotovo i nema tigrova. Opet sam usnio modroga tigra koji je, krećući se, bacao dugu sjenu na pjeskovito tlo. Iskoristio sam raspust i zaputio se u to selo kojemu - iz razloga što ću ih poslije navesti - neću spominjati imena.
Stigao sam kad je kišno razdoblje već bilo prošlo. Selo bijaše zbijeno u podnožju brda za koje mi se učini da širinom premašuje visinu, i bijaše opkoljeno zloslutnom prašumom smeđe boje. To seoce iz moje pustolovine zacijelo postoji na nekoj od Kiplingovih stranica, zato što one sadrže cijelu Indiju i, na neki način, cio svijet. Samo
42
da kažem kako je vododerina s klimavim
mostićima od trske bila oskudna zaštita seo
skim kolibama. Prema jugu prostirale su se
močvare i rižišta, zatim klanac s muljevitom
rijekom čiji naziv nisam nikada doznao, a
onkraj toga ponovo je vladala prašuma.
Žitelji su bili Hindusi. Ta okolnost, koju
sam inače bio predvidio, nije mi bila po
volji. Oduvijek sam se bolje slagao s mu
slimanima, iako je islam, ruku na srce, naj-
šturije medu vjerovanjima koja potječu od
judaizma.
U Indiji osjećamo kako sve vrvi od lju
di; u selu sam osjetio kako sve vrvi od pra
šume, koja samo što nije dopirala u kolibe.
Danju je vladala zapara, a noći nisu dono
sile svježinu.
Starci su mi poželjeli dobrodošlicu, i s
njima sam uspostavio prvi dijalog, satkan
43
od uljudnih fraza. Već sam natuknuo kako je mjesto siromašno, ali znam da je svaki čovjek duboko uvjeren kako njegovu zavičaju nema premca. Našao sam riječi pohvale za sumnjive sobe i ništa manje sumnjive jestvine i rekao daje glas o tome kraju pukao sve do Lahorea. Lica tih ljudi smrk-la su se. Odmah sam naslutio da sam se prenaglio i da se moram pokajati. Osjetio sam da imaju tajnu koju ne žele podijeliti sa strancem. Možda su se klanjali Modrome Tigru i obdržavali kult koji sam ja, valjda, oskvrnuo svojim nesmotrenim riječima.
Pričekao sam do sutradan ujutro. Kad sam pojeo rižu i ispio čaj, načeo sam temu. Bez obzira na prethodnu večer, nisam dokučio, nisam uspio dokučiti, što je posrijedi. Svi su me gledali s preneraženjem i gotovo s užasom, ali kad sam im rekao da kanim uhvatiti zvijer neobičnoga krzna, nastupilo
44
je olakšanje. Netko dobaci da gaje primijetio na rubu prašume.
Probudili su me usred noći. Jedan mi mladić reče da mu je koza pobjegla iz obora, i daje, u potrazi za njom, ugledao modroga tigra na suprotnoj obali rijeke. Pomislio sam kako se pri svjetlu mlađaka boja ne može odrediti, ali svi su potvrdili priču, i netko tko je dotad šutio reče da ga je i on vidio. Uzeli smo puške i krenuli, i ja sam vidio, ili mi se učinilo da vidim, kako se mačja sjena gubi u prašumskoj tmini. Kozu nisu našli, ali zvijer koja ju je ščepala nije, nužno, morala biti moj modri tigar. Uporno su me upozoravali na stanovite tragove koji, naravno, ništa nisu dokazivali.
Poslije brojnih noći uvidio sam da su te lažne uzbune uobičajena pojava. Kao i Daniel Defoe, mještani su vješto izmišljali okol-nosne pojedinosti. Polazilo im je za rukom
45
da tigra uoče u svako doba, u smjeru rižišta na jugu ili guštare na sjeveru, ali ja sam ubrzo otkrio da se ti očevici izmjenjuju sa sumnjivom pravilnošću. Moj bi se dolazak obvezatno poklopio s onim trenom u kojem je tigar pobjegao. Vazda su mi pokazivali otisak šape i znake haračenja, ali muška šaka lako može krivotvoriti tigrove tragove. Povremeno bih zatekao uginula psa. Jedne noći obasjane mjesečinom namjestili smo kozu kao mamac i uzalud čekali sve do zore. Isprva sam mislio da me oni tim svakodnevnim obmanama žele navesti da produžim boravak od kojega selo ima hasne, zato što su mi domoroci prodavali hranu i obavljali kućne poslove. Da provjerim tu pretpostavku, rekoh im da ću tigra potražiti u drugoj oblasti koja se nalazi nizvodno. Začudo, svi su podržali moju odluku. Unatoč tome, nisam se mogao oteti dojmu da nešto kriju i da svi zaziru od mene.
46
Već sam spomenuo da šumovito brdo na čijem se podnožju natislo selo nije odveć visoko; presijecala gaje visoravan. Na suprotnoj strani, zapadno i sjeverno, opet se prostirala prašuma. Kako je padina bila blaga, predložio sam im jednog dana da se popnemo uz brdo. Moje su ih izravne riječi zaprepastile. Netko je uskliknuo daje obronak veoma strm. Najstariji među njima reče, sasvim ozbiljno, daje moju nakanu nemoguće ostvariti. Vrhunac je brda svet, i ljudima brane pristup čarobne prepreke. Onima koji stupe na nj smrtnim nogama prijeti pogibelj da ugledaju božanstvo i polude ili oslijepe.
Ostali smo pri tome, ali te noći, dok su svi spavali, ja se nečujno iskradem iz kolibe i krenem uz blagu padinu. Nije bilo staze, pa sam se teškom mukom probijao kroz guštik.
47
Mjesec je bio na obzorju. Sve sam oko sebe promatrao s posebnom pozornošću, kao da predosjećam da će taj dan postati važan, možda najvažniji od mojih dana. Sjećam se, još danas, tamnih, povremeno gotovo crnih, tonova otpalog lišća. Danilo se, a u prašumama se nije glasala ni jedna jedina ptica.
Poslije dvadeset ili trideset minuta uspinjanja stupio sam na zaravan. Lako sam zamislio da na njoj vlada veća svježina negoli u selu koje se gušilo na njezinu podnožju. Otkrio sam da to nije vrh nego neka vrsta ne odviše prostrane terase, i da se prašuma uzdiže s gornje strane, na obronku planine. Osjetio sam se slobodnim, jer me boravak u selu donekle podsjećao na zatočeništvo. Nisam hajao što su me njegovi žitelji htjeli prevariti. Osjetio sam da su oni, na neki način, djeca.
48
A tigar, pak ... Mnogi su mi promašaji satrli znatiželju i vjeru, ali sam gotovo nesvjesno stao tražiti tragove.
Tlo je bilo ispucalo i pjeskovito. U jednoj od pukotina, koje, doduše, nisu bile duboke i granale su se posvuda, ugledao sam neku boju. Bijaše to, kao nekim čudom, modra boja tigra iz moga sna. Kamo sreće daje nikad nisam vidio. Pažljivo sam se zagledao. Pukotina je bila puna kamenčića, sve odreda jednakih, okruglih, vrlo glatkih, s promjerom od nekoliko centimetara. Onako jednaki, djelovali su pomalo patvoreno, kao žetoni.
Sagnuo sam se, zavukao ruku u pukotinu i nekoliko ih izvadio. Oćutio sam neprimjetno treperenje. Spremio sam tu pregršt u desni džep u kojemu sam držao nožice i kartu Allahabada. Ta dva usputna predmeta imaju svoje mjesto u mojoj pripovijesti.
49
Došavši u kolibu, svukao sam bluzu. Opružio sam se na postelju i opet usnio tigra. U snu sam zapazio boju; bijaše to boja tigra iz prethodnih snova i boja kamenčića s visoravni. Probudilo me sunce koje je već prilično odskočilo. Ustao sam. Nožice i karta smetali su mi da izvadim pločice. Zagrabio sam pregršt i osjetio da ih je preostalo dvostruko ili trostruko više. Nekakvo draškanje, jedva primjetno treperenje, zagrijalo mije šaku. Rastvorivši je, vidio sam daje pločica trideset ili četrdeset. Bio bih se zakleo da ih nema više od deset. Odložio sam ih na stol i posegnuo za ostalima. I bez brojenja ustanovio sam da su se umnožili. Sakupio sam ih na hrpu i pokušao, jednu po jednu, izbrojati.
Ta mi jednostavna operacija nije polazila za rukom. Zagledao bih se u neku pločicu, dohvatio je palcem i kažiprstom, i njezina jednina bivala bi množina. Provjerio sam
50
da nemam vrućicu i izveo pokus nebrojeno puta. Neviđeno se čudo ponavljalo. Ćutio sam studen u nogama i pod pupkom, klecala su mi koljena. Ni sam ne znam koliko je vremena proteklo.
Gledajući drugamo, sakupio sam pločice na hrpu i hitnuo ih kroz prozor. S neobičnim sam olakšanjem osjetio da im se broj smanjio. Dobro sam zatvorio vrata i opružio se na postelju. Namjestio sam se točno u prethodni položaj i pokušao sebe sama uvjeriti da je sve to bio san. Da ne mislim na pločice, da na neki način ispunim vrijeme, sa sporom sam egzaktnošću, i to naglas, uzeo ponavljati naizust osam definicija i sedam aksioma Etike. Ne znam jesu li mi pomogli. Tim sam se egzorcizmima bavio kad je netko zalupao. Nagonski sam se pobojao da su me čuli kako govorim sam sa sobom i otvorio sam vrata.
51
Bio je to najstariji mještanin, Bhagwan Dass. Njegova prisutnost začas me vratila u svakodnevicu. Izašli smo. Nadao sam se da su pločice iščezle, ali one su ležale na zemlji. Više i ne znam koliko ih je bilo.
Starac baci pogled na njih i na mene. - Ovo kamenje nije odavde. Ono potječe
odozgo - izusti glasom koji nije bio njegov. - Tako je - odvratio sam. Nadovezao
sam, pomalo izazivački, da sam ga pronašao na zaravni i u isti se mah postidio što mu dajem objašnjenja. Bhagwan Dass, prečuv-ši moje riječi, zaneseno je piljio u njih. Naredio sam mu da ih pokupi. Nije se ni pomakao.
Moram, nažalost, priznati da sam izvadio revolver i glasnije ponovio naređenje.
Bhagwan Dass je promucao:
- Bolje kugla u srce negoli modri kamen na dlanu.
52
- Ti si kukavica - rekoh mu. Mislim da ni ja nisam bio manje prestra
vljen, ali sam zatvorio oči i lijevom rukom zahvatio pregršt kamenja. Spremio sam revolver i sasuo ih na otvoreni dlan druge ruke. Njihov broj postao je kudikamo veći.
Ja sam se i nehotice počeo privikavati na te preobražaje. Oni su me manje iznenadili od povika Bhagwana Dassa.
- To su samotvorni kamenovi - klicao je. - Sad ih je puno, ali se njihov broj mijenja. U obliku su uštapa, i njihovu modru boju smijemo vidjeti samo u snu. Roditelji mojih roditelja nisu lagali kad su spominjali njihovu moć.
Oko nas se okupilo cijelo selo. Osjetio sam se čarobnim vlasnikom tih
čudesa. Na sveopće zgražanje, grabio sam pločice, dizao uvis, ispuštao na zemlju, rasipao, gledao kako čudesno rastu i množe se ili nestaju.
53
Čeljad se natiskivala, obuzeta prene-
raženošću i jezom. Muškarci su tjerali svoje
žene da gledaju to čudo. Poneka je zakla
njala lice nadlakticom, poneka zatvarala oči.
Nitko se nije usudio do taci pločice, izuzev
jednog razdraganog djeteta koje se njima
poigralo. U tome sam trenutku osjetio da
takva nepodopština pomračuje čudo. Saku
pio sam, koliko je to bilo moguće, sve plo
čice i vratio se u kolibu.
Vjerojatno sam pokušao izbrisati iz
sjećanja preostali dio dana, prvoga u zlo
sretnom nizu što još nije okončan. Toga se
zaista ne sjećam. U predvečerje sam sa sje
tom pomislio na prethodni dan, koji nije bio
posebno sretan, zato stoje, kao i ostali, bio
ispunjen upornim razmišljanjem o tigru.
Htio sam potražiti utočište u toj slici, nekad
oličenju moći, a sada nevažnoj pojedinosti.
54
Modri tigar učinio mi se bezazlenijim od
Rimljaninova crnog labuda, koji je kasnije
otkriven u Australiji.*
Prečitavam prethodne zabilješke i vidim
da sam počinio kapitalnu grešku. Zaveden
čitanjem one dobre ili loše literature koju
krivo nazivaju psihološkom, htio sam ob
noviti, tko zna zašto, sukcesivnu kroniku
svojeg otkrića. Bilo bi bolje da sam se po
drobnije pozabavio čudovišnom naravi plo
čica.
Kad bi mi tko rekao da na Mjesecu ima
jednoroga, ja bih taj podatak prihvatio ili
odbacio, ili se ne bih izjašnjavao, ali bih ih
mogao zamisliti. Naprotiv, kad bi mi tko
* Borges aludira na Juvenala, koji, govoreći o vjernosti žena (Satire, VI, 165), veli: rara avis in terris nigroąue simillima cygno (rijetka ptica na zemlji i vrlo slična crnom labudu). U Juvenala je crni labud nešto nemoguće, nešto što ne postoji u stvarnosti. No, otkako je crni labud otkriven u Australiji, ta nam usporedba danas zvuči donekle besmisleno.
55
kazao da na Mjesecu šest ili sedam jedno-
roga mogu biti t r i j a bih unaprijed ustvrdio
da je to nemoguće. Kad netko shvati daje
tri više jedan četiri, on to ne provjerava nov
čićima, kockama, šahovskim figurama ili
olovkama. On je to shvatio, i gotovo. Ne
može zamisliti drugu brojku. Neki matema
tičari tvrde da je tri više jedan tautologija
za četiri, drugačiji način da se izrazi četiri
... Sudbina je odredila da ja, Alexander Crai-
gie, jedini od svih ljudi na kugli zemaljskoj,
otkrijem jedine predmete koji protuslove
tom osnovnom zakonu ljudskoga duha.
Isprva me progonila bojazan da sam po
ludio. Poslije sam se osvjedočio da bi bilo
bolje da sam poludio, zato što bi nekakva
moja halucinacija bila nevažnija od dokaza
da je u svemiru moguć nered. Ako tri ijedan
mogu dati dva ili četrnaest, razmišljanje
ustupa mjesto ludilu.
56
U to vrijeme stekao sam navadu da
sanjam kamenčiće. Okolnost da se taj san
ne ponavlja svake noći podj ari vala je u meni
plamičak nade, koja bi ubrzo prerasla u
užas. Sanje, uglavnom, bio jednak. Njegov
početak nagovijestio bi jezivi kraj. Stubiš-
na ograda i zavojite željezne stepenice vode
u podrum ili mrežu podruma, koji su se,
opet, rušili u druga, gotovo okomito odsje
čena stubišta, u kovačnice, u željezarije, u
tamničke ćelije i močvarišta. Na dnu, u zna
noj pukotini, kamenčići, koji su također
Behemot ili Levijatan, nemani što u Svetom
pismu pokazuju daje Gospodin iracionalan.
Budio sam se uzdrhtao i doista vidio ka
menčiće u škrinji, spremne na preobrazbu.
Domoroci su se sa mnom drugačije op
hodili. Ponešto od božanske naravi pločica,
što su ih nazivali modrim tigrovima, prešlo
57
je i na mene, ali su me istodobno držali greš-nikom zato što sam oskvrnuo vrhunac. U svako doba noći, u svako doba dana, bogovi me mogu kazniti. Nisu se usuđivali da me napadnu ili pokude moj čin, ali sam zapazio da su sada svi opasno ponizni. Nisam više vidio dijete koje se poigralo pločicama. Bojao sam se otrova ili potajnog noža. Jednog jutra, prije svanuća, pobjegao sam iz sela. Osjetio sam da me svi žitelji motre iz potaje i da im je moj bijeg donio olakšanje. Još od onoga prvog jutra, nitko nije htio pogledati kamenčiće.
Vratio sam se u Lahore. U džepu sam nosio pregršt pločica. Prisan krug mojih knjiga nije mi donio žuđeno olakšanje. Osjećao sam da na planetu i dalje postoje mrsko selo i prašuma, i trnovit nagib s visoravni, i na toj visoravni sitne pukotine, i u tim pukotinama kamenčići. U mojim snovima te su
58
se raznorodne stvari stapale i množile. Selo
bijaše kamenčići, prašuma bijaše močvara,
i močvara bijaše prašuma.
Prestao sam se družiti s prijateljima. Pla
šio sam se da ću popustiti iskušenju da im
pokažem to užasno čudo što potkopava te
melje ljudskoj znanosti.
Načinio sam nekoliko pokusa. Na jed
noj sam pločici urezao znak u obliku križa.
Pomiješao sam je s ostalima i izgubio iz vida
poslije jedne ili dviju preobrazbi, premda
se broj pločica uvećao. Analogni pokus
načinio sam s pločicom kojoj sam prvo tur
pijom skinuo jedan dio. I ona je nestala. U
središtu jedne pločice pro vrtio sam rupu i
ponovio pokus. Više je nikad nisam ugle
dao. Sutradan se iz svoga boravka u ništa
vim vratila pločica s križem. Kakav je to
zagonetan prostor što apsorbira kamenčiće
59
i kasnije ih djelomično vraća, u skladu s nedokučivim zakonima ili neljudskom proizvoljno š ću?
Ona ista težnja za redom, koja je na početku stvorila matematiku, navela me da potražim reda u tom zastranjivanju od matematike što ga utjelovljuju besmisleni sa-motvorni kamenčići. U njihovim nepredvidljivim varijacijama pokušao sam otkriti zakonitost. Danonoćno sam se mučio da uspostavim statistiku tih mijena. Iz te faze čuvam nekoliko bilježnica, ispunjenih jalovim ciframa. Moj je postupak tekao ovako. Pogledom bih izbrojio pločice i tu brojku zabilježio. Zatim bih ih razdijelio na dvije hrpe i istresao na stol. Utvrdio bih broj pločica u objema hrpama, to zabilježio i ponovio operaciju. Uzaman sam tragao za nekom sustavnošću, za nekim skrivenim planom njihova kretanja. Najveći broj pločica iznosio
60
je 419; najmanji, tri. U jednom sam se času
ponadao, ili pobojao, da će ih nestati. Na
početku svojih pokusa ustanovio sam da se
neka izdvojena pločica ne može množiti ili
izgubiti. Naravno, operacije zbrajanja, od
bijanja, množenja i dijeljenja bile su nemo
guće. Kamenčići su se opirali aritmetici i
računu vjerojatnosti. Četrdeset pločica mo
glo je dijeljenjem postati devet; tih devet
daljnjim je dijeljenjem moglo postati trista.
Ne znam koliko su težile. Nisam ih vagao,
ali sam siguran da im je težina bila stalna i
neznatna. Uvijek su bile one iste, modre
boje.
Te su mi operacije pomogle da ne skre
nem u ludilo. Baveći se kamenčićima što po-
tiru matematičku znanost, često bih se sjetio
onih Grkovih kamenčića koji su predstavlja
li prve brojke i koji su brojnim jezicima dali
61
riječ za "račun". Matematika, pomislio sam, počinje i sad završava kamenčićima. Daje Pitagora premetao ove kamenčiće ...
Poslije mjesec dana uvidio sam daje taj kaos nerazmrsiv. Pločice su bile neukrotive, a mene je vječno morila napast da ih dotičem, da ponovo oćutim ono draškanje, da ih prosipam, da vidim kako im broj raste ili opada, i da pratim njihove parne ili neparne vrijednosti. Uplašio sam se, na koncu, da ne zatruju stvari oko sebe i, napose, prste što ih neumorno premeću.
Sebi sam nametnuo zadaću da u nekoliko dana neprestano mislim na kamenčiće, zato što sam znao da zaborav može biti samo trenutačan i da bi obnavljanje mojih muka bilo neizdržljivo.
U noći 10. veljače nisam spavao. Poslije duge šetnje, koja je potrajala do zore, zakro-čio sam kroz prilazna vrata Wazir-kanove
62
džamije. U to gluho doba svjetlost još nije
otkrivala boje. U dvorištu ne bijaše ni žive
duše. Nesvjesno sam umočio ruke u vodu
bunara. Stupivši u bogomolju, pomislio sam
kako su Bog i AUah dva imena za jedno
nedokučivo Biće i stao mu se naglas moliti
da me liši moga tereta. Ukipio sam se i če
kao odgovor.
Nisam čuo korake, ali je netko iz nepo
sredne blizine izustio:
- Došao sam.
Pored mene iznikao je prosjak. U polu
tami razabrao sam turban, ugasle oči, žućka
stu put i progrušanu bradu. Nije se isticao
visinom.
Pružio mije ruku i rekao potiho, kao ma
ločas:
- Udijeli milostinju, Zaštitnice Siromaš
nih.
63
Prekopao sam po džepovima i odvratio:
- Nemam ni prebijene pare.
- Imaš ih napretek - dočeka me odgo
vor.
U desnom džepu nosio sam kamenčiće.
Uzeo sam jedan i ispustio ga na udubljen
dlan. Pri tom se nije začuo ni najsitniji šum.
- Moraš mi ih sve dati - reče mi. - Onaj
tko nije dao sve, nije dao ništa.
Shvatio sam i rekao:
- Moram te upozoriti da moj milodar mo
že biti užasan.
Otpovrnuo je:
- Možda je to jedini milodar koji mogu
primiti. Sagriješio sam.
Izručio sam sve preostale kamenčiće na
ispruženi dlan. Učini mi se da padaju na
morsko dno, sasvim bešumno.
Tada mi on reče:
64
- Još ne znam kakav je tvoj milodar, ali moj je jezovit. Dobivaš dane i noći, razbor, navike, svijet.
Nisam čuo korake slijepog prosjaka i nisam vidio kako iščezava u svitanju.
65
"ma poklonika Goethea, Edda i kasnog
spjeva o Nibelungima. Menije sudbina
namijenila Shakespearea. On me i dalje
prati, ali na način što ga nije uspio naslutiti
nitko osim jednog jedinog čovjeka, Danie
la Thorpea, koji je nedavno umro u Preto-
riji. Ovamo ubrajam i osobu kojoj nikad ni
sam vidio lica.
Ja sam Hermann Soergel. Možda je zna
tiželjni čitatelj prelistao moju Shakespea-
reovu kronologiju, što sam je svojedobno
držao nužnom za bolje razumijevanje tek
sta i koju su preveli na nekoliko jezika, čak
69
i na španjolski. Može biti da će se sjetiti i
dugotrajne polemike o stanovitom ispravku
što ga je Theobald unio u svoje kritičko
izdanje iz 1734. i koji je otad nesporni dio
kanona. Danas me čudi neuljudan ton tih
gotovo zaboravljenih stranica. Negdje 1914.
napisao sam, ali nisam objavio, raspravu o
složenicama koje je grecist i dramski pisac
George Chapman skovao za svoje prijevo
de Homera, ne sluteći da ti postupci vraćaju
engleski jezik anglosaksonskim izvorima
(Ursprung). Nikad nisam pomislio da će mi
njegov glas, što sam ga danas zaboravio,
postati blizak... Poneki separat, potpisan
inicijalima, zaokružuje, rekao bih, moju spi
sateljsku biografiju. Ne znam je li umjesno
tome dodati neobjavljen prijevodMacbetha,
što sam ga radio da odagnam misli o smrti
svoga brata Otta Juliusa koji je 1917. pogi
nuo na zapadnoj fronti. Nisam ga dovršio.
70
Razabrao sam da engleski jezik uživa po
godnost dvojnog - germanskog i latinskog
- registra, dok se naš njemački, iako mu-
zikalniji, može koristiti samo jednim regi
strom.
Već sam spomenuo Daniela Thorpea. S
njime me je, na nekom shakespearskom
kongresu, upoznao bojnik Barclay. Neću na
vesti mjesto ni godinu; predobro znam da
su takva određenja zapravo čisti dim.
Važnija od lica Daniela Thorpea, koje
moja djelomična sljepoća potiskuje u za
borav, bijaše njegova izrazita potištenost.
Poslije tolikih godina čovjek može hiniti
štošta, ali ne i sreću. Daniel Thorpe gotovo
je fizički isijavao melankoliju.
Nakon duge radne sjednice, noć nas je
zatekla u nekoj krčmi. Da bismo oćutjeli
kako smo doista u Engleskoj, iz ritualnih
71
cinčanih vrčeva ispijali smo mlako i crno pivo.
- U Pendžabu su me informirali o jednom prosjaku - reče bojnik. - Islamska predaja kazuje da je kralj Salomon imao prsten koji mu je omogućavao da razumije govor ptica. Kružio je glas da rečeni prosjak ima taj prsten. Njegova vrijednost je bila do te mjere neprocjenjiva da ga nikad nije uspio prodati i umro je u jednom od dvorišta Wazir-kanove džamije, u Lahoreu.
Prisjetio sam se kako Chauceru nije bila nepoznata bajka o čudesnom prstenu, ali sam to prešutio, da ne pokvarim Barclaye-vu pričicu.
- A prsten? - zapitao sam.
- Nestao je, kako to već biva s magičnim predmetima. Možda je sada u nekom kutku džamije ili na ruci čovjeka koji živi u mjestu gdje nema ptica.
72
- Ili ih ima toliko da im pjev postaje ka
kofoničan - odvratio sam. - Vaša priča,
Barclay, donekle podsjeća na parabolu.
Tada se u razgovor umiješao Daniel
Thorpe. Nekako bezlično, ne gledajući nas.
Engleski mu je izgovor bio prilično osebu
jan, što sam pripisao dugotrajnom boravku
na Istoku.
- Nije to parabola - reče - a ako i jest,
onda je istinita. Neke su stvari tako nepro
cjenjive da se ne mogu prodati.
Riječi što ih pokušavam reproducirati
dojmile su me se manje od odrješitosti s ko
jom ih je izrekao Daniel Thorpe. Mislili smo
da će još štogod reći, ali je on naglo zašu
tio, kao da se kaje što se uopće javio. Bar
clay nas je pozdravio i otišao. Nas dvojica
vratili smo se zajedno u hotel. Iako je već
bilo prilično kasno, Daniel Thorpe mi je
73
predložio da nastavimo razgovor u njegovoj sobi. Poslije uvodnih banalnosti rekao mije :
- Nudim vam kraljev prsten. Riječ je, naravno, o metafori, ali ono što ta metafora obuhvaća nije manje čudesno od prstena. Nudim vam Shakespeareovo pamćenje, od najranijeg djetinjstva do početka mjeseca travnja 1616.
Nisam uspio prozboriti ni riječi. Oćutjeh se kao netko kome nude more.
Thorpe je nastavio: - Nisam prevarant. Nisam luđak. Ne
mojte se izjašnjavati dok me ne saslušate. Gospodin major vjerojatno vam je rekao da sam, ili da sam bio, vojni liječnik. Priča je kratka. Započela je na Istoku, u poljskoj bolnici, u zoru. Godina i mjesec nisu pritom važni. Običan vojnik Adam Clay, s dvjema ranama od puščanog metka, neposredno
74
prije smrti jedva čujnim glasom ponudio mi
je dragocjeno pamćenje. Agonija i vrućica
potiču inventivnost; prihvatio sam ponudu
ne smatrajući je ozbiljnom. Uostalom, po
slije vojne akcije ništa nije odviše čudno.
Nesretnik mi je na izmaku snage nekako
uspio objasniti posebne uvjete toga uzdarja.
Korisnik ga mora glasno ponuditi, a sugo
vornik ga mora prihvatiti. Onaj koji ga pre
daje zauvijek ga gubi.
Ime vojnika i patetičan prizor primopre
daje odisali su literarnošću u lošem smislu
riječi.
Pomalo nespokojan, upitao sam ga:
- I vi, sada, koristite Shakespeareovo
pamćenje?
Thorpe je odvratio:
- Koristim, štoviše, dva pamćenja. Vla
stito, i pamćenje onog Shakespearea koji
75
djelomično jesam. Bolje rečeno, dva pam
ćenja koriste mene. U jednom dijelu ona se
preklapaju. Jedno žensko lice ne mogu
smjestiti ni u koje stoljeće.
Tada sam ga zapitao:
- Cemu vam je poslužilo Shakespeareo-
vo pamćenje?
Zavlada tajac. Potom on reče:
- Napisao sam romansiranu biografiju
koja je doživjela ubojite kritike i stanovit
komercijalni uspjeh u Sjedinjenim Država
ma i u kolonijama. Mislim daje to sve. Već
sam vam rekao da moj dar nije nikakva si
nekura. Čekam i dalje vaš odgovor.
Ja stadoh razmišljati. Zar nisam cijeli
svoj podjednako siv i čudnovat život po
svetio traženju Shakespearea? Valjda sam
zaslužio da ga na kraju putovanja i prona
đem.
76
Rekao sam, pomno izgovarajući svaku riječ:
- Prihvaćam Shakespeareovo pamćenje. Nešto se zacijelo dogodilo, ali ja to ni
sam osjetio. Početni dašak, možda fiktivnog, umora. Dobro se sjećam kako mi je Thorpe re
kao: - Pamćenje je već prodrlo u vašu svijest,
ali ga tek valja otkriti. Javit će se u snovima, na javi, pri listanju neke knjige ili na prelasku ulice. Nemojte gubiti strpljenje, nemojte izmišljati sjećanja. Tajanstvena igra slučaja može cijeli postupak ubrzati ili usporiti. Ovisno o mome zaboravljanju, vi ćete se sve više prisjećati. Ne mogu vam naznačiti neki rok.
Ostatak noći posvetili smo raspravljanju o Shvlockovu karakteru. Nisam se htio raspitivati o Shakespeareovim osobnim kontaktima sa Židovima, da Thorpe ne pomisli
77
kako ga iskušavam. S olakšanjem ili s ne-spokojstvom, tko će ga znati, ustanovio sam da su njegova mišljenja jednako akademska i konvencionalna kao i moja.
Unatoč prethodnom nespavanju, iduće noći gotovo da nisam oka sklopio. Po tko zna koji put uvjerio sam se u svoju kukavičku narav. Bojeći se razočaranja, nisam se prepustio plemenitom nadanju. Htio sam misliti da je Thorpeova sadašnjost iluzorna. Nadaje, nezadrživo, pobijedila. Shake-speare će biti moj, onako kako se to nikome nije dogodilo, ni u ljubavi, ni u prijateljstvu, čak ni u mržnji. Ja ću na neki način biti Shakespeare. Neću pisati tragedije ni zamršene sonete, ali ću se prisjetiti onoga dana kad mi na um padoše vještice, koje su i Parke, i onoga sata kad su mi ispod pera potekli bezgranični stihovi:
78
And shake the yoke of inauspicious stars
From this world-wearied flesh.
... i stresti jaram
Neprijateljskih zvijezda sputi kojoj svijet
Dodija. *
Sjetit ću se Anne Hathaway kao što se
sjećam one zrele žene koja me davno, u
nekom stanu u Lubecku, poučila ljubavi.
(Pokušao sam obnoviti tu uspomenu i jedi
no čega sam se uspio sjetiti bijahu žute zid
ne tapete i svjetlost stoje dopirala kroz pro
zor. Taj prvi neuspjeh zacijelo je za sobom
povukao i ostale.)
Pretpostavio sam da će epizode iz tog ču
desnog pamćenja biti uglavnom vizualne
• Romeo i Giulietta, 5.3; NZMH, 1976., str. 150-151. Prev. J. lorbarina.
79
naravi. To se u zbilji nije potvrdilo. Jedno
ga sam dana, brijući se, pred zrcalom izgo
vorio neke čudnovate riječi koje su, kako
mi reče jedan kolega, pripadale Chaucero-
voj matici. Drugom prilikom, izlazeći iz Bri
tanskog muzeja, stao sam zviždukati jed
nostavnu melodiju koju dotad nikad nisam
čuo.
Čitatelj je zacijelo zapazio zajedničku
značajku tih prvih otkrovenja rečenog pam
ćenja sto je, unatoč sjaju poneke metafore,
bilo pretežno auditivne naravi.
De Quincey tvrdi da je čovječji mozak
palimpsest. Svaki novi zapis prekriva onaj
prethodni i biva prekriven onim što dolazi
iza njega, ali svemoćno pamćenje može pri
zvati svaki, i najsitniji, utisak, ako dobije
dostatan poticaj. Sudeći po oporuci, u Sha-
kespeareovoj kući nije bilo niti jedne knjige,
80
čak ni Biblije, ali svi znamo koje je autore
čitao. Chaucera, Gowera, Spensera, Chri-
stophera Marlowea, Holinsheda, Montai-
gnea u Floriovu i Plutarha u Northovu prije
vodu. Ja sam latentno posjedovao Shake-
speareovo pamćenje. Čitanje, odnosno, pre-
čitavanje tih drevnih svezaka moglo je biti
poticaj što sam ga tražio. Ponovo sam proči
tao i sonete, njegovo najneposrednije djelo.
Ponekad sam našao objašnjenje ili brojna
objašnjenja. Dobre stihove valja čitati na-
glas. Poslije nekoliko dana bez većeg sam
napora uspio reproducirati reske vibrante i
otvorene vokale iz šesnaestog stoljeća.
U časopisu Zeitschrift fiir germanische
Philologie napisao sam da se 127. sonet
odnosi na čuveni poraz Nepobjedive Flote.
Nisam se sjetio daje tu tezu još 1899. sročio
Samuel Butler.
81
Odlazak u Stratford on Avon bio je, kao što sara i predmnijevao, beskoristan.
Potom su se moji snovi stali postupno mijenjati. Nisu me, kao De Quinceya, pohodila raskošna snoviđenja niti pobožne alegorijske vizije, u maniri njegova učitelja Jeana Paula. U moje su noći nahrupila lica i neznane prostorije. Prvo lice koje sam uspio identificirati bijaše Chapmanovo; zatim se javilo lice Bena Jonsona i lice jednog pjesnikova susjeda, koji se ne spominje u biografijama, iako ga je Shakespeare često viđao.
Onaj tko kupuje enciklopediju ne uzima svaki redak, svaki ulomak, svaku stranicu i svaku sliku. On samo stječe mogućnost da upozna poneki od spomenutih dijelova. Ako se tako nešto događa s konkretnim i relativno jednostavnim predmetom, koji je ustrojen prema abecednom poretku, što će se tek
82
zbivati s apstraktnim i promjenljivim pred
metom, koji je ondoyant et divers, kao što
je čarobno pamćenje nekog pokojnika?
Nema tog čovjeka koji bi cjelokupnu
prošlost mogao zbiti u jedan jedini trenu
tak. Ni Shakespeare, koliko znam, ni ja,
njegov djelomični nasljednik, nismo bili
obdareni tom sposobnošću. Ljudsko pam
ćenje nije nekakav zbir, ono je kaos neo
graničenih mogućnosti. Sv. Augustin, ako
se ne varam, govori o palačama i špiljama
pamćenja. Ova druga metafora je najtoč
nija. U te sam špilje zašao.
Poput našega, i Shakespeareovo pamće
nje uključivalo je prostrane mračne zone što
ih je on svjesno izbjegavao. Sa stanovitom
sablazni prisjetio sam se kako ga je Ben Jon-
son navodio da deklamira latinske i grčke
heksametre i kako je neprispodobivu Shake-
speareovu sluhu znao promaknuti pokoji
83
kvantitet, što bi u družini izazvalo sveopći
hihot.
Doživio sam sretnih i mračnih stanja ko
ja nadilaze uobičajeno ljudsko iskustvo. Ni
sam ni bio svjestan da me dugotrajna i istra
živačka samoća pripremila za glatko preu
zimanje čuda.
Poslije tridesetak dana, pokojnikovo
pamćenje bacilo me u zanos. Tjedan dana
bio sam obuzet čudnovatom srećom i za
malo povjerovao da sam Shakespeare. Nje
govo se djelo u meni obnovilo. Znadem da
je mjesec, za Shakespearea, bio više Diana
nego mjesec, i manje Diana nego ona tam
na riječ s duljinom: moon. Pribilježio sam i
jedno otkriće. Prividne Shakespeareove
nemarnosti, one absences dans l'infini o
kojima apologetski govori Hugo, bile su
namjerne. Shakespeare ih je tolerirao, ili
84
umetao, da bi mu tekst, namijenjen pozor
nici, ispao spontan i ne odviše izbrušen i
artificijelan (nicht allzu glatt und gekiin-
stelt). Taj isti razlog naveo ga je da udjene
svoje metafore.
My way of life
Is fali 'n into the sear, the yellow leaf.
Dosta dugo sam živio; moj put života
U dob je svelog, žutog lišća dospio. *
Jednoga sam jutra u dnu njegova pam
ćenja otkrio jedan grijeh. Nisam ga poku
šao rasvijetliti; Shakespeare je to učinio jed
nom zauvijek. Mogu samo reći da taj grijeh
nije imao nikakve veze s izopačenošću.
Shvatio sam da tri moći ljudske duše -
pamćenje, razum i volja - nisu skolastička
* Macbeth, 5.3; MH, 1969, str. 112-113. Prev. J. Torbanna.
85
kvantitet, što bi u družini izazvalo sveopći
hihot.
Doživio sam sretnih i mračnih stanja ko
ja nadilaze uobičajeno ljudsko iskustvo. Ni
sam ni bio svjestan da me dugotrajna i istra
živačka samoća pripremila za glatko preu
zimanje čuda.
Poslije tridesetak dana, pokojnikovo
pamćenje bacilo me u zanos. Tjedan dana
bio sam obuzet čudnovatom srećom i za
malo povjerovao da sam Shakespeare. Nje
govo se djelo u meni obnovilo. Znadem da
je mjesec, za Shakespearea, bio više Diana
nego mjesec, i manje Diana nego ona tam
na riječ s duljinom: moon. Pribilježio sam i
jedno otkriće. Prividne Shakespeareove
nemarnosti, one absences dans l'infini o
kojima apologetski govori Hugo, bile su
namjerne. Shakespeare ih je tolerirao, ili
84
umetao, da bi mu tekst, namijenjen pozor
nici, ispao spontan i ne odviše izbrušen i
artificijelan (nicht allzu glatt und gekun-
stelt). Taj isti razlog naveo gaje da udjene
svoje metafore.
My way of life
Is fali 'n into the sear, the yellow leaf.
Dosta dugo sam živio; moj put života
U dob je svelog, žutog lišća dospio. *
Jednoga sam jutra u dnu njegova pam
ćenja otkrio jedan grijeh. Nisam ga poku
šao rasvijetliti; Shakespeare je to učinio jed
nom zauvijek. Mogu samo reći da taj grijeh
nije imao nikakve veze s izopačenošću.
Shvatio sam da tri moći ljudske duše -
pamćenje, razum i volja - nisu skolastička
* Macbeth, 5.3; MH, 1969, str. 112-113. Prev. J. Torbarina.
85
fikcija. Shakespearovo pamćenje moglo mi
je otkriti samo okolnosti iz Shakespearova
života. Te okolnosti očito ne tvore pjesniko
vu samosvojnost; najvažnije je djelo što ga
je na temelju te lomne građe sazdao.
Ja sam, kao i Thorpe, planirao pisanje
biografije. Ubrzo sam shvatio da ta knji
ževna vrsta iziskuje spisateljski talent koji
ja zacijelo nemam. Ne znam pripovijedati.
Ne znam ispričati ni vlastiti život koji je
kudikamo neobični]i od Shakespeareova.
Uostalom, ta bi knjiga bila suvišna. Slučaj
ili sudbina podarili su Shakespeareu banal
ne grozote što su znane svakom pojedincu.
On ih je uspio pretočiti u pripovijesti, u liko
ve puno upečatljivije od nezamjetljivog čo
vjeka koji ih je odsanjao, u stihove što će ih
pamtiti naraštaji, u verbalnu muziku. Čemu
rasplitati tu mrežu, čemu potkopavati taj
86
toranj, zašto krik i žestinu Macbetha svodi
ti na skučene dimenzije dokumentarne bio
grafije ili realističkog romana?
Znamo da je Goethe ustoličen u službeni
njemački kult. Kult Shakespearea, što ga
ispovijedamo sa stanovitom nostalgijom, in
timniji je. (U Engleskoj, Shakespeare, nima
lo blizak Englezima, predmet je službenoga
kulta. Knjiga Engleza je Biblija.)
U prvoj fazi moje pustolovine prožimala
me sreća što mogu biti Shakespeare. U po
sljednjoj, obuzeli su me tjeskoba i užas. U
početku, dva pamćenja nisu miješala svoje
tokove. Malo-pomalo, moćna Shakespea
reova matica potisnula je i gotovo prepla
vila moje skromno vrelo. Usplahireno sam
ustanovio da zaboravljam jezik predaka. A
kako se naš identitet temelji na pamćenju,
pobojao sam se za vlastiti razum.
87
Prijatelji su me obilazili. Čudilo me što ne vide kakve muke proživljavam.
Svakidašnje okruženje (die alltagliche Umwelt) bivalo mi je sve nerazumljivije. Jednoga jutra, ošamućen piskom sirena i bučnom vrevom, izgubio sam se među velikim formama od željeza, drva i stakla. Proteklo je neko vrijeme, možda cijela vječnost, dok nisam uspio razabrati lokomotive i vagone na željezničkoj stanici u Bremenu.
Sto je čovjek stariji, sve se više mora boriti s rastućim bremenom sjećanja. Ja sam se lomio pod teretom dvaju pamćenja što su se povremeno stapala u jedno: mojega vlastitoga i onoga preuzetoga, na koje nisam mogao utjecati.
Sve stvari nastoje ustrajati u svome bitku, napisao je Spinoza. Kamen hoće biti kamen, tigar hoće biti tigar, ja sam htio ponovno biti Hermann Soergel.
88
Više se ne sjećam kad sam odlučio steći slobodu. Pritom sam se poslužio najlakšom metodom. Stao sam nasumce birati telefonske brojeve. Javljali su se dječji ili ženski glasovi. Nisam ih htio uvlačiti u cijelu tu priču. Najzad sam začuo ugodan muški glas. Rekao sam mu:
- Hoćeš li Shakespeareovo pamćenje? Znam da moja ponuda može biti pogibeljna. Dobro promisli.
Odlučan glas je odvratio: - Preuzet ću taj rizik. Prihvaćam Shake
speareovo pamćenje. Objasnio sam mu ostale uvjete toga uz-
darja. Začudo, u isti sam mah osjećao žal za knjigom što sam je namjeravao napisati i nisam uspio, i bojazan da me gost, utvara, nikada neće napustiti.
Spustio sam slušalicu i ponovio kao na-danje rezigniran stih:
89
Simply the thing I am
Shall make me live.
Živjet ću naprosto od onoga što sam. *
Svojedobno sam smišljao discipline za
buđenje drevnog pamćenja; sad sam mo
rao potražiti nove da ga prebrišem. Jedna
od njih bijaše proučavanje mitologije Wil
liama Blakea, buntovnog Swedenborgova
učenika. Utvrdio sam da joj zamršenost
natkriljuje složenost.
Taj i drugi putevi bili su jalovi; svi su
me vodili prema Shakespeareu.
Najposlije sam otkrio jedino rješenje
kojim ću ispuniti čekanje: strogu i sveobu
hvatnu glazbu J. S. Bacha.
* Sve je dobro što se dobro svrši, 4.3; NZMH, Zagreb 1977., str. 100. Prev. A. Šoljan.
90
P. S. 1924. - Najzad sam postao običan smrtnik. Najavi sam profesor emeritus Hermann Soergel, koji se služi kartotekom i piše učene člančiće, ali u svitanje znadem, ponekad, da onaj koji sanja nisam ja. Povremeno mi navru beznačajna i prolazna sjećanja koja su možda autentična.
91
Pogovor
Pripovijest po kojoj je ova zbirka
dobila naslov prvi je put objavljena
15. svibnja 1980. u argentinskom
dnevniku Clarin. Podatak je iz knjige Bor
ges, sjaj i poraz (Borges, esplendor y de-
rrota, 1996.) stoje potpisuje Maria Esther
Vazquez, autorova dugogodišnja suradni
ca i pratilja na putovanjima. To je ujedno i
posljednja priča koju će Borges izdiktirati
nekome u pero ili stroj, jer je još od sredine
pedesetih godina protekloga stoljeća zbog
slabovidnosti bio osuđen na posredništvo
95
u pisanju i čitanju. Preostalih šest godina
života najmanje se zadržavao u Buenos
Airesu. Diljem svijeta ukazuju mu počasti,
organiziraju boravke i predavanja, uručuju
počasne doktorate i nagrade. Pretvorio se u
planetarnu zvijezdu koja u svakoj prigodi
znade naći riječi zahvale ili pronicljivog
komentara. Unatoč poodmakloj dobi savr
šeno je lucidan, i njegovi razgovori što ih
je kao osamdesetpetogodišnjak vodio s
Osvaldom Ferrarijem - kasnije sakupljeni
u knjizi - nisu puka reciklaža uspomena i
prethodnih spisa nego, počesto, spontani niz
novih tumačenja ili postavki. U tome je
razdoblju objavio nekoliko knjiga stihova i
putopisa, a naslov dostojniji pažnje svakako
je Devet ogleda o Danteu (Nueve ensayos
dantescos, 1982.).
Četiri pripovijesti što tvore ovu zbir
ku pripadaju fantastičnom žanru kojemu se
96
Borges priklonio početkom četrdesetih, kad
je s Bioyem Casaresom i Silvinom Ocam-
po sastavio Antologiju fantastične književ
nosti. Paracelsusova ruža i Modri tigrovi
objavljene su prethodno u Barceloni (1977.).
25. kolovoza 1983. autorova je česta
varijacija rascijepljenosti (privatne i javne)
ličnosti, osebujni odjek Jekylla i Hydea,
metafora dvojnosti, motiv Doppelgaenge-
ra. Znatiželjni čitatelj može usporediti ovu
pripovijest s njezinim prethodnim proznim
verzijama: Borges i ja u Tvorcu (1960.),
Čuvar u Zlatu tigrova (1972.), Sudrug u
Knjizi od pijeska (1975). U Sudrugu se se-
damdesetogodišnji Borges susreće s Bor-
gesom osamnaestogodišnjakom, a u 25. ko
lovoza pripovjedač Borges (61 g.) razgo
vara s Borgesom (84 g.) na samrti. Možda
bi potonjem sastavku pristajao naziv "oni-
ričke melodrame".
97
Paracelsusova ruža dulja je glosa o
glasovitom Švicarcu koji upornom došljaku
ne želi odati daje posjednik Riječi što hr
picu pepela može restituirati u ružu. Alke-
mičarov šapat na kraju pripovijesti efektno
poentira piščevu postavku.
Modri tigrovi i Shakespearovo pam
ćenje svoju fantastičnu dimenziju grade na
postupnoj transformaciji žuđenog objekta
u izvor užasa i ludila. Pisane su u prvom
licu, njihovi pripovjedači su profesori, do
brim dijelom kripto-odslik samoga pisca.
"U njegov sam tok utkao, već prema svojoj
navadi, autobiografske crte" (Iz Pogovora
Knjizi od pijeska).
Modri tigrovi/kamenčići/pločice, što
se čudesno umnožavaju ili nestaju, najzad
postaju sablasno opterećenje kojega se škot
ski profesor rješava tako da ih poklanja pro
sjaku u džamiji. Shakespeareovo pamćenje,
98
pak, kojega se jednostavnim postupkom domogao njemački profesor Soergel, ne daje ključ za nastanak dramatičarevih djela, nego prijeti potiranjem identiteta. Razrješenje pripovijesti slično je prethodnom. Hermann Soergel, na rubu samoubojstva, donosi odluku da to pamćenje preda dalje, anonimnom glasu u telefonskoj slušalici. "Sto je čovjek stariji, sve se više mora boriti s rastućim bremenom sjećanja", kazuje pripovjedač iz kojega progovara pisac. Zato M. E. Vazquez u navedenoj knjizi maštovito primjećuje: "Čovjek se pita nije li se taj krhki i slijepi starac, u pustom središtu svoga labirinta, odrekao brojnih - fizičkih, osobnih i, naravno, literarnih - sjećanja što ga danonoćno proganjaju."
Shakespearovo pamćenje, kao i mnoge druge pripovijesti, hibrid je ogleda i fikcije. Bioy Casares je svojedobno za njih kazao da su to "metafizičke fantazije". Tipičan
99
autorov postupak zamagljivanja autobiografskih podataka ogleda se, između ostaloga, u onome odlomku gdje pripovjedač navodi kako je za znanstveni časopis Zeit-schriftfur germanische Philologie napisao da se 127. Shakespeareov sonet referira na poraz znamenite Nepobjedive flote Filipa IV. (1588.), zaboravivši pritom daje tu tezu prije njega, 1899. godine, formulirao Samuel Butler. Naziv časopisa, 127. sonet, poraz nepobjedive flote, Samuel Butler (s oznakom godine) provjerljive su činjenice. Onaj tko pročita rečeni sonet, makar bio obrazovani anglist, teško da će u njemu naći neku aluziju na katastrofalan udes španjolske mornarice. Engleski spisatelj Samuel Butler (1835. -1902.), nastojeći datirati nastanak 127. soneta, u svojoj knjizi Shakespeare 's Sonnets Reconsidered (1899.) posvetio je cijelo poglavlje tezi da Shakespeare tim stihovima cilja na čuveni pomorski
1 0 0
pohod i da se prema tome mora ravnati svatko onaj koga zanima kronologija nastanka njegovih soneta. Borges tu tezu pridaje pripovjedaču, a ne sjeća se (pripovjedač/Bor-ges) da je sve to smislio Butler. Ta negacija, s pozitivnim predznakom, neka je vrst oksimorona, podsjetnik čitatelju daje protagonist fikcije proizašao iz autorova šinjela. Ako ne odbacimo omiljenu Borge-sovu tezu da svaki čitatelj Shakespearea u nekom trenutku postaje Shakespeare, možemo s pravom zamisliti da je svaki čitatelj Borgesa sam Jorge Luis Borges. Ta vrtoglava pretpostavka pomaže nam da lakše prodremo u srž piščeve pripovijesti.
Milivoj Telećan
1 0 1
Ovaj je tekst sročen u povodu stogodišnjice Borgesova rođenja, za skup što ga je potkraj 1999. organizirao Odsjek za hispanistiku na ljubljanskom Filozofskom fakultetu. Zbog razloga koje je suvišno navoditi na ovome mjestu nisam otišao na taj skup i tekst je ostao neobjavljen. Od tog su događaja protekle nepune tri godine. Tada još nisam znao da je Zagrebačka naklada otkupila prava za objavljivanje odabranih djela Borgesovih i nisam ni slutio da će meštrova proza i poezija ubrzo popuniti izložbeno-prodajne punktove i čitateljskepraznine.
M. T.
Jorge Luis Borges, dvadeset godina poslije
Potkraj sedamdesetih, kad je tadašnji
zagrebački izdavač GZH pokrenuo
operaciju objavljivanja sabranih dje
la Jorgea Luisa Borgesa, taj zacijelo najču
veniji argentinski slijepac bio je ovdje, na
103
hrvatskim stranama, pomalo kultni pisac, ma
što to značilo onda ili danas. Malobrojni
njegovi čitatelji i fanovi, te pokoji kritičar,
temeljili su svoje prosudbe na šturom broju
prevedenih tekstova ili na francuskim (en
gleskim, talijanskim) verzijama, oduševlja
vali se pripovijestima što su vješto miksale
erudiciju i imaginaciju, nadasve osebujnom
fantastikom koja je, tvrdilo se, utjecala na
cijeli jedan naraštaj mlađih pisaca za koji
ma se i danas vuče epitet borhesovaca. Ne
ma nikakve sumnje da je tada osamdeseto-
godišnji Borges bio jedno od najslavnijih
imena u svjetskoj literaturi, pa je izdavački
naum Grafičkog zavoda Hrvatske naišao na
topao prijem šačice ovdašnjih profesional
nih i prigodnih hispanista. Iz današnje, pak,
perspektive gledano, u svemu tome mora
da je bilo nečega što bi se dalo nazvati bo
žanskim nadahnućem, jer je takav sklop
104
okolnosti naprosto neponovljiv. Bilo je odi
sta krajnje vrijeme da pobliže upoznamo
pisca koji je udarne naslove tiskao u razdo
blju 1932. - 1952., kojemu je 1960. objav
ljen 9. svezak sabranih djela (u Argentini),
a 1955. su mu posvetili 2 monografije. Ipak,
unatoč ugledu što gaje uživao u domovini,
njegovo je djelo lansirano u svjetsku orbitu
tek poslije niza prijevoda što ih je u Parizu
pedesetih i šezdesetih objavljivala izda
vačka kuća Gallimard, marom urednika i
prevodioca Rogera Cailloisa. Prva knjiga
koju su ovdašnji čitatelji mogli uzeti u ruke
bila je 1963. objavljena u Beogradu, pod
naslovom Maštarije. Odmah valja reći da
je to traljav prijevod francuskog prijevoda
i da je ta srpska verzija sadržavala Izmišljaje
i Opću povijest gadosti. Borgesova proza
se prvi put pojavila u hrvatskoj odjeći 1968.
105
godine kad je Antun Šoljan preveo Babi
lonsku lutriju za antologiju 100 odabranih
novela svjetske književnosti. Istini za volju,
i to je bio prijevod engleske verzije, pa smo
unatoč znalačkom i prokušanom peru na
šega pisca dobili posredno rješenje. Mora
lo je proteći još osam godina da se najzad
pojavi jedan konzistentniji izbor poezije i
ogleda kojemu je autor i prevodilac bio
Marko Grčić. Ako tome pribrojimo Priruč
nik fantastične zoologije što će 1980. izići
u prijevodu Ivana Otta - na temelju autori
zirane engleske verzije koju je britanski pre
vodilac ostvario u suradnji s piscem - to je
bilo sve što je naša čitateljska publika do
tad mogla dobiti od opsežnog djela pozna
tog fantastičara.
Plan što ga je bio zacrtao izdavač GZH
bio je ambiciozan: šest svezaka sabranih
djela, kronološki poredanih u razdoblju
106
1923. - 1982., koje je autor sam potpisao.
Znatan dio njegova opusa, naime, tvore
naslovi što ih je objavio u suradnji s drugi
ma, među kojima se posebno ističe njegov
dugogodišnji prijatelj i plodan pisac Adol
fo Bioy Casares. Rečeni Priručnik fanta
stične zoologije napisan je u suradnji s Mar
garitom Guerrero. S obzirom na sve te okol
nosti, cijeli taj pothvat imao je pionirsku
narav, jer se prvi put temeljito i dolično pred
stavljalo nezaobilaznog svjetskog pisca. Za
brojne stihovne zbirke odgovornost je ugla
vnom preuzeo Tonko Maroević, i on je svo
je prepjeve ostvario s erosom na kojemu bi
mu pozavidio i sam autor. Prozni je dio raz
dijeljen među heterogenu momčad, pa su
mukotrpna redaktura i lektura nastojale
ujednačiti cjelokupno prozno štivo, čuvaju
ći pritom individualnost pojedinih surad
nika. Taj je posao urednik Albert Goldstein
107
povjerio Marku Grčiću i meni. Bilo bi zato deplasirano da ja sudim o kvalitetu ili razini uspješnosti prijenosa ponekad neuhvatljive Borgesove rečenice, ali ovu prigodu mogu iskoristiti da kažem koju o tkivu njegovih proza koje se, kao u kakvoj razudbi, mjesecima i godinama sterało na našim stolovima i neprestano nas tjeralo da usavršavamo metode svojih istraživanja.
Borges je često navodio kako je on baštinik cjelokupne evropske kulturne tradicije i kako činjenica sto je on argentinski pisac ne mora na posebni način obilježavati njegove tekstove, formulirajući tako svoje viđenje tradicije koje vidljivi dio nije nužno u lokalističkim toposima ili koloritu, kao što su to tvrdili argentinski (i drugi) nacionalisti i njegovi oponenti. Ilustrirao je to Gi-bbonovom opaskom o Kuranu u kojemu nema ni spomena o devama, premda bi se u
108
takvom tekstu tako nešto moralo očekiva
ti. Neobično načitan i - u svojim tekstovi
ma - sklon da univerzum izjednači s gole
mom bibliotekom (u kojoj je godinama ra
dio), stotine njegovih referenci, citata i pa
rafraza primoravaju njegova najtemeljiti
jeg čitatelja, id est prevodioca, da pronađe
i provjeri izvore, imena i događaje što ih je
autor uvukao u potku svojih ogleda, pripo
vijesti ili stihova. Cijeli taj proces povre
meno je podsjećao na učenje u hodu, po
tragu za raznim verzijama, uzmimo, Ilija
de u engleskoj prijevodnoj literaturi - stoje
bilo praktički neizvodivo - ili intertekstual-
nu igru gdje se Borges savršeno snalazio i
svoje duhovite rebuse tako slagao da su nam
od intelektualne znatiželje sline curile. Pri
povijest o tim realijama mogla bi ispuniti
cijeli jedan svezak. Posebno o realijama što
se tiču argentinske kulture i povijesti, pa i
109
autorove biografije, jer smo tu bili na ma
hom nepoznatom, ili barem, na manje po
znatom terenu. Bez obzira na onu tvrdnju
da se tradicija ne predočuje lokalnim kolo
ritom, Borgesove argentinske reference,
nužne i logične u nekim ogledima i pripo
vijestima što su izvirali iz domaće zbilje,
zadavale su poprilične muke i sijale na sve
strane hrpu upitnika. Pomišljao sam/pomi
šljali smo da cijelo izdanje popratimo glo-
sarom u koji ćemo uvrstiti određene poj
move što zahtijevaju šire objašnjenje ili su
sažeti nekim citatom - compadrito, orille-
ro, gaucho, almacen, cajetilla, pampa,itd.
- ali se ta ideja nije provela u djelo. U broj
nim bilješkama na dnu stranice objašnjeno
je ono najnužnije, ali ja i dalje držim da bi
glosar ili tumač manje poznatih pojmova
bio koristan, pa će to ostati za neko drugo
izdanje. Kao kuriozum mogu spomenuti
1 1 0
prepjev Hernandezova spjeva Martin Fier-
ro što je u ikavskom desetercu objavljen
1976. u Buenos Airesu, a u prepjevu Pere
Tutavca. Taj zanimljiv guslarski pokušaj
podsjeća na Razgovor ugodni Kačića Mio-
šića, a do nas je pristiglo II. izdanje, ako
me sjećanje ne vara, posredovanjem Josi
pa Tabaka. Ondje, u predgovoru što ga je
sročio Duško Kalebić, ovako se raspreda o
gauču: "Na granici, kamo sudci i "komesa
ri" šalju gauća da ih brani od indijskih pro
dora, gauć dobiva slabu hranu i još goru
opremu. Po utvrdama ga perušaju zapovid-
nici, častnici i dočastnici, upućujući ga isto
dobno u borbu na "divljake" - dok oni s
njima potajno trguju. To je, dakle, ta glaso
vita "granica". Ako se odatle nekako živ
izvuče i vrati u svoje selo - ženi i dići ni
traga. O kući i blagu da i ne govorimo. A
baš taj gaućo je oslobodio ovu zemlju od
1 1 1
"Gota" (kako su Amerikanci nazivali španjolske "kraljevce" za vrime osloboditelj-skih ratova) i zatim sudilovao u trajnim domaćim borbama između vođa i pokrajinskih harambaša." Nadalje, riječ Jug (Sur) izaziva u Buenos Airesu i u Argentini sasvim druge konotacije nego kod nas, u njoj nema ništa od one evropske čežnje za Jugom, izvorom topline, svjetlosti i civilizacije; u zemljama ispod ekvatora s juga dolazi hladni vjetar, putovanje na jug predstavlja odlazak u nepoznato i neurbano područje, južno nebo posuto je sasvim drugim sazviježđima. Nije uzalud jedan od najpoznatijih argentinskih literarnih časopisa, u kojemu je i Borges surađivao, nazvan Sur
(Jug), da se označi, pretpostavljam, sudjelovanje Južne Amerike u velikom svjetskom književnom poretku. Pišući o Buenos Airesu i njegovoj mikromitologiji, Borges je
112
često znao zamagliti podatke ili ih preime
novati da pripovijest dobije oniričku notu,
tako da povremeno ni plan Buenos Airesa
nije mogao pomoći u lokalizaciji nekih pri
ča: iz naziva se nije dalo razlučiti je li po
srijedi trg, željeznička ili tramvajska stani
ca, ili četvrt. Tko je mogao misliti da se iza
imena Xul Solar krije konkretna i osebujna
umjetnička ličnost slikara Oscara Alejan-
dra Schulza Solarija (1887. - 1963.) koji je,
između ostalog, ilustrirao jedno izdanje
Borgesove Knjige od pijeska i kojemu je
lanjske godine priređena izložba u Madri
du. Danas, u eri silnog razmaha komunika
cija, takva bi pitanja zacijelo mogla naći
brže odgovore, ali prije dvadesetak godina
nije bilo odviše mogućnosti da i to izvede
mo na čistac. I dandanas nisam siguran je
li naslov priče Čovjek iz ružičaste krčme
vjerodostojan, s obzirom na okolnost da
113
termin esguina (čit. eskina) označava (ulič
ni) ugao ili križanje, ali i lokal s tog ugla. I
ta riječ vuče za sobom cijelu seriju konota
cija u urbanoj tradiciji Buenos Airesa. Slič
no bi se moglo reći i za almacen (čit. al-
masen), spoj dućana s mješovitom robom i
točionice. Je li to dućan ili krčma, ili jedno
i drugo, poput centaura? Borgesov enciklo-
pedizam, pa čak i parodiranja enciklope-
dizma, traže iznimnu akribiju u prenošenju
i tumačenju, a njegova imaginacija prebire
po najdubljim sklopovima i gradi veze i
plete mreže vrtoglavih asocijacija što tvore
jedinstvenu estetiku po kojoj je i poznat u
književnoj zajednici. Nije Argentinac lju
bitelj dugih rasprava i psiholoških razgla
banja. Tim više su njegovi tekstovi koncen
trirani, preplavljeni značenjima koja pom
ni čitatelj s radošću otkriva. On sam sebe
najčešće želi prikazati kao čitatelja, iz čega
114
proizlazi da ga je na pisanje potakla neugasiva strast za lektirom. Ali, avaj, Borgeso-va predodžba čitatelja, odnosno čitatelj u skladu s Borgesovim poimanjem danas ubrzano nestaje, ako uopće i postoji. Krećući se među različitim jezicima, on je jezik sagledavao kao odvojenu razinu postojanja na kojoj riječi mogu manipulirati svima, pa čak i onim koji ih koristi, a u isti mah svjestan je okolnosti daje neuhvatljivost tako bliskog jezika paradoks sam po sebi. Prispodobe što oživljavaju u njegovim tekstovima - da je u nekim trenucima jedan čovjek svi ljudi, da čitajući Shakespearea postajemo sam Shakespeare - izranjaju pred nama zato što su uporno progonile Borgesa u njegovim plovidbama po rijekama knjižnih slova. Tri su pravca što ih možemo zamisliti u njegovu čitanju/pisanju. Prvo, jezik pričanja priče, jezik Kiplinga, Chestertona,
115
Stevensona, saga, jezik zapleta i podudarnosti, jezik koji ocrtava ključna zbivanja. Drugo, jezik poezije, uzvišene retorike u najplemenitijem smislu riječi, gdje verbalni iskaz doživljava alkemijske mijene. Treće, jezik metafizičkih teorija, od Schopenhauera do Berkeleya, preko Coleridgea, Queveda, De Quinceya, do Kafke. Među tako različitim elementima i višejezičnim iskustvima naš je pisac tražio i nerijetko našao tajanstvenu ravnotežu, za koju smo mi, čitatelji, mislili da naprosto nije moguća. Kad je Borges jednom prožeo našu svijest, često se dogodi da čitajući druge knjige, gledajući filmove ili slike, kažemo: "To je Borges!" Pa i onda kada mislimo da smo doprli u najudaljenije kutke mašte, otkrivamo daje Borges ondje boravio prije nas.
Ovakva i slična razmišljanja pratila su skupinu, nazovimo ih, "urotnika" koji su
116
pripremali obimno Borgesovo djelo. God. 1985. pojavio se u izlozima komplet od 6 svezaka, opremljen ukusno dizajniranim ovitkom, i nije dugo trebalo da se cjelokupna naklada rasproda. Uslijedili su prikazi, kritike, hvalospjevi i intervjui. Godinu dana poslije, stigla je vijest da je Borges umro u Ženevi. Time je bila stavljena točka na sve moje napore da od autora dobijem nekoliko rečenica za proslov hrvatskom izdanju. Protjecali su mjeseci i godine. Iza brda valjala su se tmurna događanja i rat. Borgesovo djelo pomalo je iščezlo sa pozornice, nije ga bilo u knjižarama, izdavači su imali prečih briga, i tako do dana današnjega nijedan od ključnih njegovih naslova nije ponovljen, nikakva antologija nije ugledala svjetlost dana. Istini za volju, naknadno je prevedena jedna zbirka poezije -Atlas - i u časopisu su izašli Ogledi o Danteu. Borges je, reći će vam svaki poletarac, kultni
117
pisac. Može biti. Kako danas stvari stoje,
prije bi se moglo reći daje posrijedi okult
ni autor. Jer, kako protumačiti činjenicu da
je u nedavno objavljenom zborniku pod na
slovom "Čuvari književnog nasljeđa" pri
ređivač bibliografske podatke o Borgesu
naveo s neviđenom aljkavošću: niti jedan
citirani naslov ne vodi računa o činjenici
daje prije 14 godina, u ovom gradu, objav
ljen šestosveščani komplet, sa svim kazali
ma i temeljitom biobibliografijom. U tre
nutku čitanja priređivačeve bilješke o Bor
gesu na 471. stranici, obuzeo me nelago
dan osjećaj da sam upravo ja taj priređi
vač. I tada mi je u hipu postalo jasno daje
ključ slijepčeve fantastike zacvilio i u mojoj
bravi.
Milivoj Telećan
listopad 1999.
118
Jorge Luis Borges SHAKESPEAREOVO PAMĆENJE
IZDAVAČ Zagrebačka naklada
ZA IZDAVAČA Zdenko Vlainić
UREDNIK Krešimir Maligec
LIKOVNA OPREMA Zdenko Vlainić
KOMPJUTORSKA OBRADA NASLOVNICE Dario Bajurin
GRAFIČKA PRIPREMA Lobel Machała
TISAK STUDIO MODERNA - Zagreb
Copyright © ZAGREBAČKA NAKLADA 2002. www.zg-naklada.com www.zg-naklada.hr