retorika

Rhètor (grčka riječ) – govornik (slavan govornik, učitelj govorništva)

Rhetoreke tèĉhme (grčka riječ) – retorika (teorija govorništva, nauka o govorničkom umijeću)

Retorika obuhvaća i teorijski i praktični dio govorništva. Retorika uz gramatiku jedina se dugi niz godina bavila proučavanjem jezika.

DEFINICIJE RETORIKE

Aristotel: Retorika je umijeće pronalaženja uvjerljivoga u svakom datom trenutku.

Ciceron: Retorika je umijeće govorenja prilagođenoga za uvjeravanje.

Kvintilijan: Retorika je lijepo, vješto govorenje.

Ivo Škarić: Retorika je disciplina kojoj je predmet retoričko govorenje. Retoričko govorenje je javno i usmjereno prema drugima.

UVOD

Retorika se prvi put javlja u staroj Grčkoj. Neki je smatraju umjetnošću, drugi spretnošću a neki oboje.

Šezdesetih godina XX –og stoljeća retorika je opet postala znanost o lijepome govoru za svakoga.

Vrste govora: javni i privatni.

U javnom govoru govornik često zastupa kolektiv, pa je njegova odgovornost veća. Javni govor podrazumijeva usmeno izražavanje za razliku od privatnog.

Temeljna svrha retorike jest uvjeriti nekoga za neku za neku ideju i akciju. Drugim riječima svrha retorike je odgovarajućim načinom postići što veću uvjerljivost.

Opći pojam retorike podrazumijeva retoričku teoriju , retoriku pedagogije i retorsku praksu.

Proza je 600 g. prije Krista bila podijeljena na povijest, filozofiju i retoriku.

Retorika je kao znanstvena disciplina uvijek imala normativni karakter, ona je sadržavala upute kako treba pripremati i držati govore, ali i koja stilska sredstva treba upotrebiti da bi se postigao željeni cilj, tako je s jedne strane bila usmjerena na slušatelja tj. Na efikasnost govora a s druge strane na formu govora tj. Na elokvenciju.

Retoriku kao praksu širili su sofisti. Oni su smatrali da vješt govornik može da se zalaže za svaku stvar bez obzira na njihovu valjanost i istinitost, na taj način sofisti su razvili relativizam ( neistiniti logički zaključci).

POVIJESNI PREGLED

ANTIKA

Osnivačem retorike smatra se Koraks ( 5 st. pr. Kr.)Njegovo djelo_______ imalo je izniman značaj ne samo za razvoj retorike već i za uspostavu demokracije.

Ocem retorike kao znanosti smatra se Empedoklo sa Sicilije, koji je ujedno i osnivač prve škole retorike. Njegovi učenici, među kojima su najpoznatiji Gordija i Tizija širili su učenje o retorici kao umijeću uvjeravanja , te su smatrali da vješt govornik s uspijehom može da se zalaže za svaku stvar bez obzira na njenu valjanost i istinitost. Osim toga, Gordije se smatra osnivačem tzv. Elpeje- učenja o lijepom govoru.

Kanonskom desetoricom antičkih govornika smatrali su se najveći govornici klasičnog razdoblja ( 5 i 4 st. pr. Kr.) a to su: Demosten, Likurk, Isej, Isokrat, Eskim i dr.

Aristotelovo učenje usmjereno je na silogističku ulogu retorike pri čemu zapostavlja značenje emocionalnih stanja, odnosno značenje osjećajnosti ( ponos, veselje , gnjev…). Silogizam je zaključak koji se izvodi iz pretpostavke i premise bez osjećajnosti.

SOFISTI- smatraju da je glavni zadatak retorike uvjeravanje nez obzira da li je ono što se govori istina ili ne, služi za uvjeravanje.

Aristotel smatra da je retorika dio logike, oruđe istine, služi za dokazivanje.

RETOR=> učitelj govorništva ORATOR=> govornik

KITINJANSKI GOVORI- nastaju dolaskom Aleksandra Makedonskog i nestankom retorike. Ti govori su bili misaono prazni.

Ciceron je smatrao da samo reakcija publike određuje kvalitetu govora.

Antička ( grčka i rimska) retorika je ustvrdila 5 stupnjeva pripreme govora:

Invencija ( inventio)- nadahnuće i prikupljanje građe za uvjeravanje

Dispozicija ( dispositio)- sređivanje i analiza prikupljene građe

Elokucija (elocutio)- jezično oblikovanje i dodjeljivanje stila

Memorija (memoria)- zapamćivanje misli tj. Govora

Akcija (pronunatio)- prenošenje govora slušateljima

Ovim je stavkama postavljen temelj u pripremi govora za sva vremena.

SREDNJI VIJEK

Retoriku izučavaju svećenici i ubrajaju je u 7 slobodnih umjetnosti. Retorika se poučava u školama. Najpoznatiji retoričari su Aurelije augustin, Ivan Zlatousti, Bazilije… U to vrijeme posebno je bila popularna vrsta crkvenih govora- SERMONES. Osim njih počinju se njegovati politički govori i misionarska obraćanja.

Gutembergovim otkrićem tiskarskog stroja (1450) retorika ide drugim putovima.

U Reformatorsko doba najpoznatiji retoričar bio je redovnik Martin Luter koji je sa svojih 95 teza izazvao katoličke teologe.

U 19-om stoljeću govorništvo počinje prodirati u europske parlamente.

U Americi razvoj retorike bio je vezan uz donošenje Deklaracije o neovisnosti iz 1776 g.

Tijekon 60-ih godina 19-og st. retoriku obnavljaju francuski strukturalisti.

U vrijeme 1 i 2 svj. Rata posebna mjesta zauzimaju govornici mase ( Lenjin, Musolini, Hitler, Trocki)

Kronologija:

5 st.pr.Kr.- Siracuisa Sicilija- razvoj demokracije dovodi do pojave retorike

Klasično razdoblje- Grčka i Rim

Renesansa

Barok- označava ga apsolutizam- ceremonijalni govori

Prosvjetiteljstvo- stavlja se naglasak na razum i zahtijeva se razumna vodljivost. Od retoričara značajni su John Locke, emg. Filozof i profesor retorike. On je osnivač i zagovornik prosvjetiteljstva te izraziti protivnik feudalizma. Najpoznatije djelo- Esej glede ljudskog razvoja. Smatra da „razum mora biti najviši sudac i vodič u svemu“.

Romantizam- romantičari su protivnici ustaljenih pravila na kojima se temelji retorika, naglasak je na osjećaju i umjetniku a ne na načinu i sadržaju.

GOVOR

Govori nisu vječni . Tako dobar govornik nikada neće vjerovati da su njegove riječi odnosno njegov govor vječni. Naprotiv, on uvijek polazi od toga da su njegove riječi prolazne, pa tako uzima u obzir i mogućnost njihove promjene. Govori su često samo proizvod trenutka.

Kultura govora ukazuje se kroz dvije osnovne težnje: u govornom stvaralaštvu i u poštivanju govornika. Ovim dimenzijama može se vrednovati svaki govor. Kulturni govor predstavlja opću kulturu. Dobar govor podrazumijeva znanost, darovitost i umijeće. Dobar govornik mora svladati tehniku govora da bi svoj posao dobro obavio. Tehnika govora podrazumijeva da govor bude pravilan, normalan i kultiviran.

Normalan govor je zdrav bez mana. Pravilan govor znači da se govornik služi ustaljenim normama standardnog jezika. Kultiviran govor sa sviješću gradi ono najbolje i propušta u sebe, odnosno govor pronalazi u sebi.

U antičkoj retorici razlikovale su se tri vrste govora:

1. politički ili savjetodavni,

2. pohvalni ili svečani,

3. sudski ili sudbeni .

Riječ je o podjeli koja je nastala s obzirom na kriterije auditorija, teme ambijenta, funkcije i argumentacije. U ovu skupinu također možemo ubrojiti i propovijedi ili nedjeljne prodike.

U sudskom govoru naglasak je stavljen na argument istine, a u političkom naglasak je stavljen na etiku. Kasnije se još javljaju zasebne vrste govora: vojnički, duhovni i znanstveni.

Vojnički govori su kratki i sažeti. Duhovni govori pripadaju religiji, odnosno vjeri i crkvi. U njima je naglasak stavljen na neku uzvišenu ideju i etičku pouku. Duhovni govor se može interpretirati, ali se ne smije komentirati. Znanstveni govor sadrži znanstvena istraživanja i otkrića u znanosti. Informativni govori (izlaganja i referati) nisu postojali u staroj Grčkoj.

RETORIČKE VRSTE- stilovi govora

Kriteriji za retoričku klasifikaciju su raznovrsni, ima ih mnogo a najvažniji su: tema, funkcija, kompozicija, vrsta auditorija, stil, argumentacija, audio ili audiovizualna veza, povratna veza, duljina govora, ambijent govora, broj govornika, broj slušalaca i.t.d.

U antičkoj retorici razlikujemo tri vrste stila govora:

1. visoki

2. srednji

3. niski ( odnosno jednostavni)

1.Visoki stil je pun kitnjastih figura i karakterističan je za pohvalni odnosno svečani govor. Srednji stil je karakterističan za političke govore a jednostavni za sudske i znanstvene govore.

2.Srednji stil je najčešći i u antičkoj retorici ali i u suvremenom govorništvu. Simbol dolazi od grčke riječi znamen ili znak širokog kruga pojmova koji nas na što ili koga podsjećaju.

Visoki (uzvišeni) stil je metaforičan, te obiluje tropima i figurama, lijepim i zvučnim riječima tj. Izrazima.Blizak je pjesničkom jeziku i stilu.

3.Niski stil primijenjen je i prilagodljiv izlaganju i dokazivanju, kićenje nije primjereno dok se metafora može upotrijebiti. Trima osnovnim stilovima govora odgovaraju različita jezična sredstva kao i različita sfera upotrebe.

Govor je glavna retorička vrsta, drži se u različitim prigodama u privatnim trenutcima: prigodom rođendana, krštenja, proslave zaruka, smrti u obitelji i.t.d.

U javnosti : dodjela nagrada, službeno otvaranje novih objekata, izbornih skupova i sl.

Govorom se izražavaju vlastita osjećanja, stavovi, zalaganja za neku ideju i sl. Govor ne smije trajati dulje od 30 minuta.

GOVORNE VRSTE- Skupine

U suvremenoj govorničkoj praksi razlikujemo četiri govorne vrste:

1. razgovori,

2. kratki monolozi,

3. govori,

4. posebne govorne vrste.

Skupinu razgovora (dijaloga) čine retoričke vrste u kojima sudjeluje nekoliko govornika. Svaki se govornik obraća sugovorniku potaknut njihovim govorom i u očekivanju njihova reagiranja. Razlikujemo: službeni razgovor, anketa, debata, intervju, razgovori na temu i nabacivanje tema tj. Vihor mozgova.

Druga retorička vrsta su kratki monolozi tj. kraće nedijaloške cjeline koje tematski i stilski pripadaju širem okviru ili povodu. Glavne su vrste kratkih monologa: uvodna riječ, izjava, vijest, komentar,izvještaj i diskusija.

Treća skupina su govori, u načelu to su dulji monolozi koji obrađuju temu kompleksnije. Samostalna su retorička cjelina, pa čak i onda kada su vrlo kratki (na pr. Vojnički govori).

Četvrta skupina su posebni govori kojima pripadaju govorenja koja su se razvila u sklopu suvremenih medija ili su stara pa su po nekim osobinama specifična. To su:

voditeljstvo, prevođenje, najava (obavijest), prijenos, pripovijedanje, reportaža ( u novinarstvu), recitiranje.

1. SKUPINA- RAZGOVORI

SLUŽBENI ili POSLOVNI RAZGOVORI

Najstarija su retorička vrsta. Njihov cilj je sporazumijevanje u praktičnim ali i u manje bitnim problemima. U načelu to je razgovor između dvaju sugovornika koji su u službenom odnosu te pitanja i odgovore upućuju ravnomjerno. Nužno je da stil bude jezgrovit , rečenice trebaju biti kratke i jasne a replika se sastoji od samo jedne rečenice. Koristi se i konvencionalna frazeologija kojom se izražava poštivanje sugovornika.

Konvencionalna frazeologija- često rabljene riječi i pohvale u svrhu postizanja cilja ali mora postojati određena mjera, prikladne riječi.

Mediji mogu biti izravni kontakt ili telefon.

ANKETA

Anketa je kratak razgovor između onoga tko pita i onoga tko odgovara. U anketi sudjeluje ispitivač i osoba koja odgovara. Ispitivač postavlja uvijek ista pitanja svima koji u anketi sudjeluju. Svrha je ankete otkriti što ljudi znaju, misle, procjenjuju o nekoj društvenoj pojavi, o određenoj situaciji ili pak o nekoj osobi.

Pitanja moraju biti jednoznačna, jasna i jednostrana.

Razlikujemo nekoliko vrsta, najvažnije su:

- didaktičke- služe za provjeru znanja, ispiti

- retorske- služe kao induktivni dokaz kojim se potkrepljuje govornikova teza.

- političke- žele se dobiti podatci o stavovima i željama građana ili nekoga određenog naraštaja s ciljem daljnjeg postupanja i odlučivanja

- znanstvene- nastoje isključivo statističkim postupcima dobiti podatke o populaciji.

Dobra anketa zahtijeva najmanje 20 do 100 ispitanika.

INTERVJU

Intervju je specifična vrsta razgovora po tomu što dva sugovornika imaju vrlo jasne uloge, jedan pita a drugi odgovara. Ispitivač unaprijed oblikuje pitanja, slaže njihov raspored u funkciji logičke i gramatičke zamisli. Pitanja moraju biti jednostavna i poticati zanimljive odgovore.

Zadaća ispitivača je da unaprijed sazna određene podatke o osobi koju će ispitivati. Razlikujemo intervju za javnost i radni intervju koji podrazumijeva ispitivanje svjedoka, učenika… i sl.

DEBATA

Debata, rasprava ili pretres je razgovor o temi u kojoj sugovornici zauzimaju oprečna stajališta. Tu se primjenjuju sve retoričke vještine. U načelu debatiraju dvije suprostavljene skupine uz prisutnost slušatelja odnosno sudaca. Cilj debate je pametno i razborito rješavanje dvojbi. Konačan ishod ovisi od argumentacije, logičnosti i oštroumnosti. Teme su obično stručne, znanstvene ili političke. Nedopustivo je osobno vrijeđanje. Radijske i TV debate moraju biti slikovite (plastične), jasne (transparentne) a ukoliko se radi o debati u tisku one su često polemične odnosno u nastavcima. Debatu često obilježava i duhovitost ali svakako treba znati da cilj debate nije natjecanje osim ako se ne radio o estradnim, zabavljačkim debatama.

HOR MOZGOVAVI

Nabacivanje, prikupljanje ideja ili tzv. Vihor mozgova osobito je zanimljiva retorička vrsta. Slično je kružoku koji ima voditelje. Ovdje je naglasak stavljen na maštovitost, za razliku od debate u ovoj retoričkoj vrsti sugovornici se ne suprostavljaju jedan drugome, oni predlažu, to se ostavlja za trenutak zaključivanja. Ova retorička vrsta je iznimno rijetka, koristi se u gospodarskim i političkim poslovima.

RAZGOVORI NA TEMU

Razgovori na temu su jedna od najčešćih i najstarijih retoričkih vrsta. Tema je jasno određena, sudionici je iskazuju, produbljuju sve dok ne dođu do suglasnosti i do istine. Ova je vrsta česta na sastancima a tema je tada naznačena dnevnim redom. Replike su kratke , logične i argumentirane. Ponekad se te replike mogu pretvoriti i u monolog. Ova vrsta je prikladna za radijska i TV emitiranja.

2. SKUPINA- KRATKI MONOLOZI

UVODNA RIJEČ

Uvodna riječ je kratki monolog koji najavljuje neki predmet, misao ili osobu. Govornik se može služiti i bilješkama. Svrha uvodne riječi je otvaranje neke druge vrste govora. Kada je uvodna riječ uvod u razgovor, uobičajeno je da je sugovornik potakne formulacijama kao što su: Nastavite…, Da vidimo o čemu je riječ…, i sl… A ako govornik sam započinje uvodnu riječ čini to uobičajenim frazama: Poštovani…, Dragi…, Uvaženi…, Dopustite da Vam ukratko izložim… i sl…

IZJAVA

Izjava je kratki komentar informacija tj. Obavijest ili stav odgovorne osobe povodom nekog zbivanja. Daje se na upit službenih organa ili predstavnika novinarstva. Mora biti jadnoznačna, istinita i dostojanstvena, ne smije biti improvizirana. Može biti pismena ili usmena, te može sadržavati demantij.

VIJEST

Vijest nema komentara niti vlastitog stajališta. Teži k objektivnosti. Mora sadržavati zanimljivo, novo, provjereno i korisno. Uvijek govori o posebnom događaju. Radio i TV najpraktičniji su mediji za vijest. Vrijeme trajanja je min. ½ minute do max. 2 min.

DISKUSIJA

Diskusija je kratka vrsta i obično traje do 10 minuta. Kratka je i potpuna, omogućava mnogima da iznesu vlastito mišljenje i vrlo je demokratičan oblik izražavanja. Ne obuhvaća problem u cjelini nego samo jedan dio. Nastavlja se na prethodnu govornu vrstu, primjerice uvodnu riječ, ali samo tako da iznese nove činjenice. Uvijek zahtijeva pripremu. Vrlo su česte znanstvenim, političkim i organizacijskim sastancima. Radio i TV nisu dobri mediji za ovu vrstu.

KOMENTAR

Komentar ili općenitije i popularnije objašnjenje je tumačenje nekog govora ili teksta. Retorička je vrsta jer zdravije nastoji uvjeriti druge u ispravnost svoga promatranja. Cilj komentara je da iznese obrazloženo i jezgrovito stajalište o nečemu s uvjerenjem u ispravnost svoga stajališta. Preuzet od novinarstva, vrlo dobro se uklopio u radio i TV emisijama.

IZVJEŠTAJ

Opisuje neki događaj (predmet) ali svojom kompozicijom prati kronologiju toga događaja i narav predmeta. Stil izvještaja je negdje između vijesti i komentara. Ova vrsta prikladna je za TV i radijska emitiranja. Teži objektivnosti i neutralnosti.

3.SKUPINA- GOVORI

Govori se prema prigodama u kojima se drže dijele na tri velike grupe. Govore u privatnim, poslovnim i javnim prigodama, kao posebne slučajeve još ubrajamo nadgrobne i pozdravne govore.

Govori visokog stila građeni su s mnogo retoričkih figura (svečani prigodni govori, zdravice, pozdravni govori i nadgrobni govori) . Umjerenim srednjim stilom govori se na političkim mitinzima, sastancima itd. . A jednostavni stil se rabi u znanstvenim i stručnim radovima (referati, koreferati, predavanja i sl.)

Svečani prigodni govori (privatni i javni) trebaju sadržavati sljedeće elemente :

1. OSLOVLJAVANJE

2. POVOD PROSLAVE

3. ZAHVALA NA POZIVU ILI DOLASKU GOSTIJU

4. ISTJECANJE SLAVLJENIKA ( ako je na proslavi nazočan velik broj gostiju preporučljivo je unaprijed utvrditi mjesto gdje slavljenik sjedi ili gdje se trenutačno nalazi)

5. PRISJEĆANJE (što je bilo nekad a što sada)

6. ŠTO MOŽE DONIJETI BUDUĆNOST

7. NAŠE ŽELJE I NADE

8. ZAVRŠETAK.

Kako je redoslijed govornika obično unaprijed utvrđen potrebno je dogovoriti se s organizatorom svečanosti o istom. Također treba voditi računa o tomu kada će govor za stolom biti održan pravilno je da se takvi govori drže nakon predjela ili eventualno prije glavnog jela, pri čemu vrijedi ustaljeno pravilo što kraće to bolje. Nije moralno govoriti o slavljeniku ono što se o njemu doista ne misli. Svečani govor ne mora uvijek biti ozbiljan, naprotiv on može biti i zabavan. Govornik može nasmijati nazočne pričama, anegdotama, citatima koji se odnose na slavljenika itd.

Zdravica je kraći oblik ili formula od nekoliko riječi uz čašu koja se ispija za nečije zdravlje, uspjeh ili čast. Privlačenje pozornosti i djelovanje zdravice na slušatelje ovisi o:

LOKUCIJI (logici misli, činu kazivanja kojim se oblikuje iskaz određenog značenja.

PERLOKUCIJI (djelovanju na osjećaje, uvjerenja i ponašanja slušatelja.

Pozdravni govori održavaju se na početku značajnih organiziranih zbivanja. Rečenice trebaju niti kratke i jasne. Na kraju pozdravnog govora ne smije se zaboraviti izreći zahvala svima zasluženim za organizaciju toga zbivanja. Ako se govor drži u stranoj zemlji bilo bi dobro prvu i posljednju rečenicu izreći na jeziku zemlje domaćina. Jedan od najboljih primjera su pozdravni govori Pape Ivana Pavla ll.

Nekrolozi su govori povodom smrti i pokopa. Pri pripremi takvih govora treba voditi računa o tome u kakvom je odnosu govornik bio s pokojnikom, što je pokojnik značio govorniku, obitelji, poduzeću, čime se pokojnikovi bližnji mogu utješiti kako im pomoći i kako bi ta pomoć trebala izgledati. Osobito je važno voditi računa o kratkoći i tonu, te bi bilo dobro koristiti citate iz Biblije. Puno je važnije kako a ne što govornik govori.

Umjerene su govorne ornamentike i govori na političkim mitinzima, govori na sastancima, sudski pledoai (obrambeni govori, govor javnog tužitelja)

4.SKUPINA- POSEBNE GOVORNE VRSTE

Voditeljstvo ili konferansa je posebna i teška retorička vrsta. Voditelj je kao dirigent razgovora. Voditeljstvo od davnina postoji, pojavljuje se u zabavnim radio-televizijskim emisijama, vijestima, razgovorima na temu, stručnim i znanstvenim diskusijama i okruglim stolovima. Voditelj mora s nekoliko riječi ali autoritativno i organizirano voditi razgovor prema cilju, nije dobar voditelj koji mnogo priča i kojem svi gosti pričaju o bilo čemu, udaljavaju se od teme ili se pak ustručavaju govoriti. Voditelj mora planirati vrijeme trajanja govora, ne smije nametati svoje mišljenje, mora biti dobro obaviješten, pozorno slušati sugovornike i promatrati ih. Estradna konferansa ima drukčije zahtjeve za voditelja: potrebna je elokventnost, dikcija te šarm i sposobnost individualnoga upravljanja šarmom.

Najava ili obavijest jednostavna je retorička vrsta a u suvremenome životi osobito cijenjena. Najave se obično daju preko umjetnih medija ( radija, TV i razglasa). Najave trebaju biti jasne razumljive i odnositi se na neposredni trenutak koji slijedi.

Prevođenje podrazumijeva prijevod s jednog jezika na drugi. Može biti simulatno (istovremeno) i konsekutivno. Simulatno može biti u realnome vremenu tj. Kašnjenje od nekoliko riječi ili unaprijed pripremljeno. Konsekutivni prijevod zahtjeva pozorno slušanje , dobro zapamćivanje uz uporabu bilježaka. Prevoditelj se koristi bilješkama radi postizanja točnosti. Prilikom prevođenja isključen je bilo kakav komentar. Prevoditelji su posebno školovani da ovladaju tim vještinama, nije dovoljno poznavati oba jezika, nego se prevoditelji trebaju dobro i pripremiti.

Prijenos svrstavamo u posebne novinarsko – retoričke vrste. Pod prijenosom podrazumjevama se pripovijedanje zbivanja u realnom vremenu, preko radija i televizije. Sastoji se od opisa događaja, komentiranja, iznošenja činjenica, sugeriranja dojmova koje događaji proizvode.

Pripovijedanje je najvažnija govorna vrsta u pučkome govorništvu, gdje su kao posebne vrste popularne crtice, anegdote i priče. Iz tog pučkoga pripovijedanja razvilo se književno i reportersko pripovijedanje. Za ovu vrstu nije važna aktualnost ni orginalnost, kompozicijski se mora slijediti kronologija, ovako govorenje bogato stilskim figurama i vrlo je slikovito. Rečenice su obično duge i izgovaraju se sporijeg tempa. Reportaža je pripovijedanje praćeno dokumentarnim snimkama. Dobro se uklapa u radio i televizijski program.

Recitiranje ili deklamiranje je interpretativno govorenje pred publikom, pjesničkih proznih i govorničkih tuđih tekstova. Recitator je autor samo govorne izvedbe. Recitiranje nije gluma, mada najčešće recitiraju glumci, jer se recitator ne preobražava u drugi lik.

VRSTE GOVORA po realizaciji

Postoje 4 vrste govora:

Spontani ili nepripremljeni

Improvizirani

Pripremljeni

Čitani

Spontani i improvizirani govori koriste se u prigodama u kojima odlučujuću ulogu igra pravi trenutak, raspoloženje ili neka konkretna situacija. U takvim prigodama zahtjeva se visok stupanj

spontanosti i fleksibilnosti govornika. Druge dvije vrste govora, pripremljeni i čitani, stavljaju naglasak na temeljitost, preciznost i vještinu argumentiranja.

SPONTANI ili nepripremljeni govor

Pretpostavke

Ova vrsta govora kod govornika pretpostavlja elokventnost, duhovitost, sposobnost koncentracije, prisebnost i sigurnost u formuliranje vlastitih misli.

Prednosti

Govornik se spontano uključuje u razgovor i reagira na određenu situaciju. Prilagođava se raspoloženju slušatelja te otvoreno iznosi vlastite misli.

Nedostatci

Govornik često skreće s teme na temu, nemajući pri tom misao vodilju, što postaje slušateljima zamorno. Također, govornik često iznosi same banalnosti i slabe formulacije.

IMPROVIZIRANI govor

Pretpostavke

Temelji se na ključnim riječima. Ova vrsta govora pretpostavlja sposobnost sažimanja misli, argumenata, teza i činjenica u nekoliko ključnih riječi tj. izraza. Važan preduvjet je jasnoća misli.

Prednosti

Za razliku od spontanog govora ovdje je opasnost od udaljavanja s teme smanjena i to zahvaljujući logičkom redoslijedu ključnih izraza koji usmjeravaju tok misli. To je osobito važno u diskusijama kada je potrebno brzo i utemeljeno reagirati na izlaganje prethodnog govornika.

Nedostatci

Nedostatak može biti pogrešan izbor ključnih riječi.

PRIPREMLJENI govor

Pretpostavke

Glavni naglasak stavljen je u pripremama koje se obavljaju prije izvedbe, također pretpostavlja se temeljita razradba teme, pažljivo formuliranje ključnih misli, teza i argumenata, kao i precizno određivanje redoslijeda njihovog izlaganja. Bilo bi dobro napraviti koncept!

Prednosti

S obzirom da pripremljeni govor ostavlja i mogućnost za improvizaciju govornik ne gubi dodir sa svojim slušateljima, te na taj način svoj govor može prilagođavati raspoloženju i reakciji

slušatelja. Nadalje, svoje teze može jasno i učinkovito zastupati jer je u miru pripremio optimalnu formulaciju.

Nedostatci

Nedostatci pripremljenoga govora slični su nedostatcima improviziranoga govora te djelomično nedostatcima čitanog govora.

ČITANI govor

Pretpostavke

Zahtijeva temeljitu razradbu teme i strukture kao i sposobnost govornika da se unaprijed uživi u govornu situaciju i položaj svoje publike.

Prednosti

Ništa nije prepušteno slučaju niti formi svakodnevnog govora, govornik kroz čitavo izlaganje prati misao vodilju. Ova vrsta govora poželjna je u teškim i delikatnim govornim situacijama.

Nedostatci

Govornik na ovaj način može izgubiti kontakt s publikom, te se teško snalazi u nekoj neočekivanoj i novonastaloj situaciji.

IZRADA GOVORA

Sastavljanje i izricanje govora nije nimalo lak i jednostavan posao. Govornik uvijek mora voditi računa o odabiru teme tj. o temi o kojoj će govoriti, o argumentima koje će upotrebljavati, o cilju svoga govora, o vrsti publike, zatim o ambijentu u kojem će govor biti izrečen te na kraju o vremenskom trajanju svoga govora. Stoga dobar govor zahtjeva detaljnu i stručnu razradu teme.

Postoje razlike između javnog i svakodnevnog govora. Javno se ne smije govoriti onako kako se to čini u nekim privatnim trenutcima, npr. Po kuloarima, stanovima i sl. za javno govorenje potrebna je dobra priprema. Da bi govor bio dobar mora biti jasan i jednostavan, argumentiran, stilski dotjeran, zanimljiv i po mogućnosti originalan.

Priprema govora uvijek počinje pitanjem koje govornik postavlja sam sebi, a to je: „Imam li što reći i čemu govoriti?“. Ako je odgovor nejasan ili neodređen to je siguran znak da govor moramo odložiti. Retorički govor mora reći nešto novo, zastupati pravu stranu i pridobiti slušatelja. Nakon toga slijedi procjena okolnosti, određuje se narav auditorija, i tek na kraju određuje se vrsta govora. Koliko će govor vremenski trajati ovisi o odabiru teme.

Nastajanje govora može se prikazati u 5 osnovnih radnji:

Pronalaženje i prikupljanje građe

Raspoređivanje građe

Sastavljanje

Pamćenje

Izvedba

Pronalaženje i prikupljanje građe

Sastavljanje ne smije slijediti prije pronalaženja teme i raspoređivanja građe. U pripremi govora retorika smatra najtežim i najodgovornijim izmišljanje tj. određivanje teme. Treba naći valjane razloge da se upravo izabrana tema izrekne. Tek kad govornik ima dobre i jasne razloge za govor slijedi pronalaženje građe.

Misao koja će postati osnovna tema mora se razraditi, preispitati, podvrgnuti sumnjama, usporediti sa suprotstavljenim mišljenjima, trebaju se pronaći argumenti za nju ali i provjeriti i protuargumenti o temi o kojoj će se govoriti. Zatim prikupiti građu iz različitih izvora (knjige, časopisi, enciklopedije, s interneta, od osoba koje o njoj više znaju…) te tijekom čitanja pisati bilješke. Također treba odrediti stručno nazivlje za pojedine teme. Ako nam počete aktivnosti mijenjaju temu, odnosno misao to znači da mislimo ispravnije. Nadalje, govornik treba preispitivati vlastite stavove. Treba si postaviti pitanje: „ Kakav je moj stav o ovom predmetu?“ Ako govornik nije zaintrigiran temom svoga govora onda govor neće biti uvjerljiv. Ipak govornikovo mišljenje o nekoj temi nije jedino mjerodavno.

Prema mnogima prikupljanje građe je najvažnija faza u pripremi govora. Može trajati i nekoliko mjeseci a može i vrlo kratko, npr. ako je riječ o radnome sastanku.

Raspoređivanje građe

Nakon faze prikupljanja građe, a prije samoga zapisivanja teksta i govora slijedi faza raspoređivanja građe. Raspoređivanje građe nije samo sortiranje niti sređivanje prikupljenog materijala. To je postupak preispitivanja i dopunjavanja prema retoričko- logičkim pravilima. Građa dobiva svoj stil. Pri tome je potrebno razmotriti što će i gdje biti korišteno u govoru, odnosno, hoće li se građa rasporediti uobičajenim retoričkim shemama ili će pak imati slobodnu kompoziciju. Slobodnom kompozicijom se koriste samo iskusni i dobri retoričari.

Važno je također da govornik ima na umu vrijeme koje mu stoji na raspolaganju.

ELEMENTI GOVORA

Svaki govor mora sadržavati 3 glavna dijela: 1. UVOD

2. IZLAGANJE ( glavni ili središnji dio)

3. ZAKLJUČAK

Uvodom se treba pridobiti naklonost publike i upoznati publiku sa sadržajem govora. Naklonost se može postići pristojnim oslovljavanjem i skromnim predstavljanjem govornika. Nakon toga govornik najavljuje temu odnosno govori o povodu i cilju svojega govora, te daje kratke napomene o značenju teme. Osim toga u uvodu se već prepoznaje stil (je li jednostavan, kićen ili umjeren) kao i ton govora (miran, ozbiljan, svečan,patetičan , humorističan i sl.)

Uvod može biti uobičajen (miran, informativan, umjeren) i neobičan. Ne smije biti dug. U pravilniku nikada duži od petine govora. U uvodu se ne mora istaknuti tema, već se u govor može uvući i tako zvanim naglim početkom i tako pojačati afekitvnost.

Glavni dio govora je izlaganje . Mora biti jasno i temeljito razvođen. Sastoji se od kazivanja tj. Izlaganja (govornik razvija osnovnu misao) i dokazivanja (govornik uvjerava slušatelje u svoje ideje). Kazivanje ima sljedeće dijelove: raspoređivanje, izlaganje teme i tvrdnje odnosno kratko govornikovo gledište.

Dokazivanje je mnogo važniji dio jer dokazivanjem tvrdnja dobiva na uvjerljivost i objektivnost. Dokazi mogu biti objektivni i subjektivni. Objektivni se dijele na direktne i izvedene. Direktni su dokazi utvrđene činjenice, provjereni podatci , brojke te opće prihvaćene i dokazane istine. Ovi dokazi služe za prodiranje govornikove tvrdnje ili pak pobijaju suprotstavljene tvrdnje. Objektivni dokazi često ne ostave jak dojam na publiku.

Tada se mogu koristiti i subjektivni dokazi kojima publika više vjeruje premda to nisu pravi dokazi (subjektivni dokazi: induktivni navodi, dokazi autoriteta, analogije, usporedbe i sl.)

Tijekom izlaganja govornik se mora vraćati središnjoj misli. Ne smije samo monologizirati već treba upotrijebiti i dijaloške metode.

U Zaključaku- se govor treba sažeti tj. Rekapitulirati. Zaključak treba biti kratak, jezgrovit i nadasve uvjerljiv, jer upravo posljednje riječi dulje se pamte od ostalih dijelova govora.

Govornik opet naglašava osnovnu misao i cilj govora kako bi kog slušatelja probudio tj. Izazvao određene reakcije. Zaključak je najkraći dio govora i ne smije se u govoru najavljivati. Govor se može zaključiti u 3 dijela. Prvi dio uvijek je sažetak govora izriče početnu misao i cilj govora. Govornici koji nisu imali jasan smisao i cilj govora ne mogu imati ni sažetak. Drugi dio zaključka je poziv, u njemu se jačim a i ponekad i patetičnim riječima ističe osnovni cilj govora te poziva na prihvaćanje govornikovih misli iptiče na djelovanja. Treći dio je učinkovit ili efektan završetak. Može biti neka jaka rečenica, poslovica, stih iz neke pjesme ili pak općenito dojmljiva rečenica.

Svaki govor ne mora imati ovakve sastavnice, međutim priprema govora pa tako i govor bit će bolji ako se od početka govornik pridržava kompozicijske sheme.

Kompozicijska shema

Prvi dio : uvod koji podrazumijeva i zaglavlje tj. pozdravljanje, predstavljanje, oslovljavanje i predgovor odnosno stvaranje naklonosti prema govorniku i stvaranju zanimanja za temu.

Drugi dio : izlaganje (gl. Dio) tj. priča, razdioba, iznošenje (razloga), potkrjepa i pobijanje.

Treći dio : zaključak koji mora imati sažetak, poziv, efektni završetak i zahvalu ili ispriku.

Sastavljanje je preobrazba misli u tekst i slijeda raspoređivanja. Može biti potpuna i djelomična tekstualizacija. Djelomična podrazumijeva samo po neku sastavljenu rečenicu. A to su one rečenice kojima se izriču glavne misli i one koje imaju poetsko ili afektivno djelovanje na slušatelje, dakle govornik se može služiti ključnim riječima ili pripremljenim dijelovima koje će tijekom govora složiti u skladne rečenice.

Dvije tehnike sastavljanja : 1. Pisanje

2. sastavljanje na pamet.

Sastavljanje na pamet stara je tehnika i danas je gotovo nestala, premda je bliža prirodnom govoru.

Peti stupanj je pamćenje ili memorija

Mnogi dobri govornici uče svoj govor, ali cjelokupnu interpretaciju napamet poput glumaca. To im daje osjećaj sigurnosti u nastupu, međutim slušatelji mogu lako primijetiti ako je govor pripremljen napamet pa to često može biti promašaj. Čitanje je dopušteno ako se radi o vijestima, referatima i koreferatima. Najbolje je zapamtiti osnovnu strukturu govora, napisati natuknice pa govoriti slobodnije. Bilješkama se netreba služiti u svečanim i prigodnim govorima.

Šesti stupanj ISTICANJE

Govornik svoje misli prenosi govorno tj. riječima i negovorno odnosno mimikom i gestama. Da bi govor bio uspješan važno je voditi računa o tome što, kako i s kojim ciljen govornik govori.Već su antički retoričari ustvrdili važna načela izlaganja. Da govornik dobro poznaje temu tj. predmet o kojem govori, da zna gdje treba započeti, a gdje završiti misao. Te da govor bude pravilan. Za izricanje govora potrebna je priprema. Govornik cjelokupnu pripremu govora sabire u sadašnjost govora. Naime slušatelji to čuju kao sadašnju misao i sadašnje nadahnuće.