2 0 g o d i n a i z g r a d n j e

m i r a

Tuzla 2013.

Tuzla 2013.g

Odmor od rata – Izgradnja mira Ferien vom Krieg

Vacation from war Ljeto 2013.

Utisci učesnika o proteklih 20 godina projekta „Odmor od rata – izgradnja mira“,

ljetovanja, kampovi i mirovne posjete.

Države učesnice u projektu su Republika Hrvatska,

Republika Srbija i Republika Bosna i Hercegovina.

Komitet za ljudska prava i demokratiju uz partnerstvo sa

udruženjem humanitarno društvo (UHD) „Prijateljice“ Tuzla

2

HVALA SVIMA!

Ovom prilikom zahvaljujemo svim ljudima koji su imali bilo kakvog uticaja i doprinosa uspješnoj realizaciji ovako jednog važnog projekta za čitav region Balkana, ali i šire. Među tim ljudima su prvenstveno koordinatori iz Njemačke Hane i Klaus Vack, Helga Dieter, Brigitte Klass, bez kojih ne bismo imali svake godine osigurana sredstva za projekat. Tu su također i Shiatsu masažeri koji svake godine dolaze i doprinose ugođaju na moru svojim masažama, zatim voditelji/vaspitači koji su se trudili da na licu mjesta sve bude realizovano po planu i koji su godinama doprinosili poboljšavanju projekta. Važno je naglasiti da su neki od bivših učesnika kasnije preuzeli ulogu voditelja, njih oko 30. Veliko hvala ide prevodiocima koji su nam godinama omogućavali uspješnu komunikaciju sa našim koordinatorimai timovima iz Njemačke, te asistentima koji su vrijedno pomagali i doprinosili ljetovanjima, te mnogobrojnim volonterima ma koliko sitnu stvar uradili za ovaj projekat. Najiskrenije zahvaljujemo što ste odvojili svoje vrijeme i trud.

Ovu zahvalu završavamo citatom jednog učesnika: „Hvala svima koji su zaslužni za moj dolazak u Neum. Hvala vam od srca. Da dugo živite i da idalje činite tako divne stvari kakve ste činili do sada.“

Mahir Mrljaniković, učesnik 2013.g

3

Lijevo je tim organizatora i voditelja za kamp 2013. U Tuzli

Desno je tim voditelja sa koordinatoricom sa ljetovanja u Neumu 2012.g

Lijevo je tim voditelja na ljetovanje u Neum 2013.

4

Na sljedećim će stranicama učesnici, voditelji i organizatori nešto reći temama vezanim za projekat „Odmor odrata – izgradnja mira“, a neke od tih tema su:

• Ideja pomirenja • Organizatori • Donatori • Djeca učesnici • Razvoj projekta • Mogućnostima finansiranja projekta • Gradovi učesnici • Budućnost projekta • ...

5

„Nikada neću zaboraviti da MIR DOLAZI IZ

SRCA, kao ni Vas koji ste uz mene bili tih

divnih dvanaest dana. Jer MI SMO ISTA

GENERACIJA, KOJOJ NIJE VAŽNA NACIJA.“

Ljiljana Andrić

6

O ideji pomirenja

Koraci Komiteta za temeljna ljudska prava i demokratiju, za konkretnu utopiju mira u svijetu za mlade ljude iz kriznih podrucija bivse Jugoslavije i bliskog istoka. Godine 1994., dok je rat u bivšoj Jugoslaviji jos uvijek trajao, Hanne i Klaus Vack iz Komiteta za osnovna ljudska prava i demokratiju, organizovali su prvo ljetovanje pod nazivom "Odmor od rata" na Sredozemnom moru, za izbjeglu djecu i siročad sa prostora Hrvatske i Bosne, koji su tada živjeli u podrumima ili u privremenim (hitnim) skloništima. Djeca srpskih izbjeglica su odlazila u Crnu Goru na ljetovanje. Nešto kasnije su na ljetovanje

bili pozvani i vršnjaci iz Crne Gore i Kosova. Od 2002. godine, tj. kada su pojačane izraelske okupacije sa izlaznim blokadama i jačim barikadama, 900 mladih osoba iz Izraela i Palestine proveli su zajedno dvije sedmice u Njemačkoj. Ukupno je do sada učestvovalo čak 22 000 djece, mladih i odraslih u projektu " Odmor od rata". "Nisam nikada znao, da je mir ovako lijep".

7

Hanne i Klaus Vack Djeca i mladi iz ratnih područija i izbjegličkih kampova sa prostora bivše Jugoslavije su napokon mogli da se najedu, spavaju u svom krevetu, nauče plivati, da svoje talente pokažu na mnoge kreativne načine te da se po prvi put voze brodom. Prije svega, ponovo su naučili da se smiju. Čak i kad su granice između zaraćenih zemalja bile zatvorene, uspijevalo je mlade osobe iz podijeljenih gradova ili regija (kao što je Gornji Vakuf/Uskoplje i Istočna Slavonija) pozvati na zajedničko ljetovanje. Što mnogi političari nisu vjerovali da se može ostvariti, uspjela je ostvariti nova koordinatorica (Helga Dieter) ubrzo nakon

obustavljanja sukoba. Bošnjačka djeca iz Srebrenice su putovala zajedno sa srpskom djecom, koja su kao izbjeglice iz Srbije živjeli u kućama raseljenih muslimana, na ljetovanje. Helga Dieter, koordinatorica projekta „Odmor od rata“ U prvim

godinama projekta tačni događaji iz rata se nisu spominjali jer te dvije sedmice ljetovanja nisu trebale da predstavljaju terapiju. Ako bi neko od učesnika ipak želio da razgovara o svojim bolnim

8

pričama, mogao je to da učini sa odraslim, empatičnim osobama ili da je ipak ispričaju u svom biografskom intervjuu. Tek su ponekad mogli da shvate svoje životne priče u ogledalu biografija svojih navodnih neprijatelja. Za vrijeme sukoba mladi su sve češće postavljali pitanja, kako se moglo desiti da komšije međusobno uništavaju svoje domove i da se ubijaju. U kućama se često o ovome ne priča, a u mnogim školama je čak zabranjeno. Zbog toga se nude mirovne radionice kao i seminari za unapređenje komunikacijskih sposobnosti. Od tada se svakog ljeta okuplja oko 250 mladih sa bivših ratnih područija Srbije, Hrvatske i trodjelne Bosne, ne samo da bi pobjegli od ratnih stradanja i bezperspektivnosti, nego da bi zajedno radili na stvaranju nove perspektive. Tako su se postavljali novi akcenti, nakon sto je Brigitte Klass preuzela poziciju koordinatorice za grupe iz bivše Jugoslavije. Projekat se usješno nastavio, kao i do tada, realizirati.

9

GORE Ulična svirka u Dubrovniku 2013.godina i DOLJE Mirovni kamp u Somboru 2012.godine

10

Počeci projekta iz pogleda prvih učesnika Jedna od prvih grupa djece u Živogošću iz Tuzle bili su polaznici dramske sekcije Humanitarne org, „Amica – Prijateljice“. Nakon ljetovanja ova grupa je nastavila raditi i na međunarodnoj saradnji i pomirenju mladih u zemljama koje su bile zahvaćene ratom. Članovi sekcije bili su uključeni u programe koji su se odnosili na pomirenje i razmjenu iskustava unutar organizacija u kojim su djelovali u zemljama ex Jugoslavije, ali i šire. Ljetovanje u Živogošću ih je osnažilo, ali i motivisalo da se nastave educirati i napredovati kako bi danas postali odgovorne ličnosti. Neki od njih

se i nakon 17 godina bave ovim pozivom.Članovi dramske sekcije 1997. Godine odlaze na ljetovanje u Živogošće (Hrvatska) sa mnogobrojnom djecom koja su bili članovi drugih sekcija i gdje su

11

pod okriljem mora i morskih blagodeti uživali, nakon traumatskih ratnih iskustava.

Sjećanje na dramsku sekciju i ljeto u Živogošću Rat je konačno završen. Mi, razigrana djeca, sjećamo se ljetovanja kao kroz maglu, više iz priča roditelja, o odmorima na moru, sunčanim plažama, nekad pjeskovitim, a nekad od sitnog kamenja. Nesigurni i od rata iscrpljeni roditelji, prvog poslijeratnog ljeta, nisu se ni usuđivali pomisliti da nas vode van zemlje. A onda nam se, kao učesnicima Dramske sekcije „Amica“, ukazala prilika da učestvujemo u prvom projektu odlaska na ljetovanje, zajedno sa mnoštvom druge djece. Roditelji uplašeni, ali i sretni i puni povjerenja u ljude koji su to organizovali, pristaju da nas pošalju, svjesni značaja tog projekta. Sjećamo se...kao da nam je to bilo prvo ljetovanje. Sretni, zadovoljni, drugarski raspoloženi, krećemo na put ka Živogošću. Grupu je vodila Alma Džinić, naš najveći prijatelj, drugar, kao drugi roditelj. Za sve nas uvijek tu, kad god nam šta zatreba, naša podrška, ali i hrabra, tada djevojka sa tek dvadeset i koju godinu. Sve je bilo do u najmanji detalj isplanirano, precizno, tako da nama djeci ništa nije falilo. Štaviše, imali smo ispunjen svaki trenutak, što različitim radionicama i aktivnostima, što po našoj volji provedenim vremenom. Oduševljeni svakom vrstom usluge i svime što nam se pružalo, naravno, bili smo presretni. S radošću smo učestvovali u dramskoj, muzičkoj i sličnim sekcijama. Upoznali smo mnogo vršnjaka, pa i onih malo mlađih i nesto

12

starijih ljudi. S nekima od njih još uvijek smo u kontaktu, a nekih se s osmijehom prisjećamo i uvijek nam je drago sresti ih. Zaista, s ove vremenske distance gledano, bio je to human i plemenit čin svih ljudi koji su osmislili i omogućili realizaciju projekta ljetovanja djece, koja su bila pogođena ratnim dešavanjima i trebala takvu vrstu druženja i putovanja. Osim toga, samo ljetovanje nije bio jedini cilj, nego i spajanje ljudi, „nadogradnja“ djece kroz razne aktivnosti, učenje toleranciji, poštovanju, zahvalnosti. Danas, mi smo porodični, zaposleni ljudi, ali nikada nećemo zaboraviti ljeto ’97. i ljude koji su nam omogućili sve to. Zahvalni smo i njima i našoj Almi, čiju smo podršku i lijepu riječ uvijek imali. I da nam se ukaže prilika, ponovo bismo bili dio svega toga, samo sada u drugim ulogama.

Jasmina Hasanefendić Šimleša i Jasmin Salkić

13

“Shvatili smo da smo mi nova generacija, da trebamo zaboraviti prošlost i zajedno krenuti u gradnju bolje budućnosti.” Nedima Šljivić 2010.g

14

O organizatorima

Glavni partner Komiteta za ljudska prava i demokratiju iz Njemačke jeste organizacija HD „Prijateljice“, ali pored nje postoje još partner organizacije u ostalim gradovima: Omladinski centar, Gornji Vakuf-Uskoplje (BiH) Evropski dom Vukovar - Vukovar (Hrvatska) UG “ Ravangrad”, Sombor (Srbija) Merhamet, Banja Luka (BiH) Tuzlanska amica, Tuzla (BiH) Organizacije koje su svojevremeno takođe učestvovale i dale značajan doprinos uspjehu projekta su :

Centar za mir i nenasilje Osijek, (Hrvatska) Tabu Vukovar, (Hrvatska) Čarolija Vukovar, (Hrvatska) HO Amica Prijateljice Srebrenica (BiH) Dječiji dom Rada Vranješević Banja Luka (BiH) Zdravo da ste, Banja Luka (BiH) Centar za osobni i grupni razvoj Duga, Vukovar (Hrvatska) HO Amica-Prijateljice, Srebrenica (BiH)

HD“Prijateljice“ Humanitarno društvo (HD) “PRIJATELJICE” je registrovano kao lokalna nevladina organizacija u julu 1996. godine od strane zaposlenih međunarodne organizacije «Amica e.V.» Freiburg - Njemačka. HD “Prijateljice” kao domaća nevladina organizacija

15

preuzima i nastavlja s aktivnostima započetim 1996. godine. Misija HD “Prijateljice” glasi: HD “Prijateljice” se na human, otvoren i profesionalan način zalaže za aktivno učešće i bolji položaj korisnika u zajednici pružanjem psihosocijalne, edukativne, savjetodavne podrške i uslužnih djelatnosti uz mogućnost zapošljavanja doprinoseći demokratskom razvoju društva u cjelini. Udruženje se razvijalo i raslo, stalno prateći potrebe naših korisnika, članica i ugroženih grupa. Od interventnog djelovanja pri prijemu prognanih, većinom samohranih majki s djecom iz Podrinja 1995. godine do danas, Udruženje se profesionalno razvilo i djeluje u okviru sljedeće tri programske komponente:

• psihosocijalna i savjetodavna podrška • obrazovanje o civilnom društvu i osnaživanje lokalnih zajednica • smanjenje siromaštva kroz jačanje ženskog poduzetništva

HD „Prijateljice“ je aktivan član nekoliko lokalnih i međunarodnih NVO, mreža i koalicija. Do sada, Udruženje se pozicioniralo na lokalnom, kantonalnom, federalnom i državnom nivou kao relevantan i prepoznatljiv akter te proaktivan tvorac civilnog društva u Bosni i Hercegovini, stalno osluškujući i zadovoljavajući potrebe građanki i građana.

16

Projekat „Koraci ka pomirenju i toleranciji kroz dijalog u obrazovnom sistemu u Bosni i Hercegovini i regiji“

HD ”Prijateljice” 1997. godine počinje sa implementacijom projektnih aktivnosti u školama na području Tuzlanskog kantona (TK), sa ciljem pružanja pomoći djeci povratnicima iz inostranstva u savladavanju školskog gradiva. Vremenom, broj povratničke populacije na području TK se

smanjivao, ali je ubrzo došlo do stvaranja preduslova za

intenzivan dvosmjeran

povratak izbjeglih i prognanih lica na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine.

Đački Klub O.Š. „Slavinovići“ – jedan od dijelova projekta saradnje sa osnovnim školama

17

Od 2000. godine u projekte pod nazivima “Podrška djeci pri uklapanju u školski sistem u oba entiteta” i „Koraci ka pomirenju i toleranciji kroz dijalog u obrazovnom sistemu u Bosni i Hercegovini i regiji” bile su uključene osnovne i srednje škole iz Republike Srpske i Tuzlanskog kantona iz: Bijeljine, Tuzle, Lukavca, Zvornika, Doboja, Gračanice, Ugljevika, Lipnice, Janje, Tojšića, Gornje Tuzle, Dubrava, Slavinovića, Simin Hana, Suvog Polja.

Ljetovanje I grupe u Neumu 2012. godine

18

U 2013./2014. školskoj godini projekat se realizuje u sljedećim školama i to u Republici Srpskoj u Čelopeku, Oraovcu, Kozluku (sve škole kod Zvornika) i Lopare, a u Federaciji BiH Mramor(Tuzla), Rainci Gornji(Kalesija), Vukovije Gornje(Kalesija) i Čelić. Glavni cilj je podrška povratničkim manjinama u oba entiteta u procesu reintegracije i ostvarivanja humanog suživota u skladu sa Deklaracijom o ljudskim pravima i Konvencijom o pravima djeteta i pospješivanje međuentitetskog i međudržavnog dijaloga . Projekat se realizuje uz podršku donatora Rosa Luxemburg Fondacija iz Njemačke. Neke od aktivnosti projekta su sedmične radionice, povezivanje partner škola iz oba entiteta, đački klubovi, rad sa roditeljima i na kraju saradnja sa Komitetom za ljudska prava i demokratiju iz Njemačke – mirovna edukacija učenika tokom ljetovanja na moru. Projektni tim koji organizuje i realizuje aktivnosti sastavljen je od četiri člana, a to su Sehaveta Srabović, Dalibor Lukić, Emina Haskić i Fuad Halilović.

19

Šta je za mene značio „Odmor od rata“?

Svaki dan dešavaju nam se sitni preokreti. Recimo, ako imate set od 20 čarapa, zna se nekada desiti da obučete različite i tome ne pridajete važnost osim onih par minuta jutra dok psujete jer ne nađete dve iste. Međutim postoje i životni preokreti nakon kojih se čovek menja, recimo pubertet, pa neki postanu metalci, neki hippici, a neki trudni. Hoću da se fokusiram na ona dešavanja koja ne traju vremenski dugo, ali trajno menjaju kurs životnog broda. Tog trenutka vetrovi sudbine lude odvedu te na neku drugu stranu za koju nisi ni znao da voliš i želiš, a užasno počinje da ti se sviđa. Tako je meni 2007. zaduvao vetar i prijavio sam se na kamp u Neumu. Majka se uhvatila za glavu i radila je bolje nego UDBA da ispita gde to njeno dete ide. Za nju je to bilo letovanje u Neumu i 10 dana nirvane u kući. Nije ni znala da će joj to sina menjati iz korena. Da, došao sam u Neum, ludovao sam u Neumu, naučio sam u Neumu, rastužio sam se u Neumu, družio sam se u Neumu i život mi se okrenuo u Neumu. Nakon Neuma shvatio sam da nisam jedini nenormalan, imaš još takvih kao ja po svetu što je nabacilo osmeh na lice i prijateljstva u srce. Dobio sam glad da sudelujem u sličnim projektima što više, da putujem, da upoznajem, da učim i da istražujem. Ne kao Gril Bers, ali sa jednakim žarom. Posetio sam prijatelje iz Sombora nakon samo par dana što je kamp u Neumu završio. Nakon toga nismo se videli 6 godina. Slučajno kad sam odlučio da postanem građanin virtualnog sveta

20

pronašao sam prijateljicu Mašu koja je organizirala susret sa 5 somborčana u Novom Sadu. Godine kao da nisu prošle, jednako smo se zezali i pričali, ko gde šta? Za mene je to bio neverovatan momenat. Mozak kakav jeste zaboravi nešto, nešto pamti. Ali kad se skupi 6 ljudi za jednim stolom slika o Neumu se slaže kao puzle. Svako za sebe čuva draga sećanja i deli ih sa sjajem u očima. Najgore kod tog Neuma je što vatra u meni gori i dalje. Najveći rezultat koji je Neum dao su prijateljstva. Lekcije o koječemu zaboravljamo, ali nasmejana prijateljska lica nikada. Pored toga, Neum me je zadužio. Zadužio da bar jednom u životu ja napravim tako nešto za neke buduće generacije. Da ja budem voditelj, da me vole i mrze u isti tren. Jako sam sretan što sam to i uspeo. Što uspevam da vratim svoj deo i zadužim neke nove generacije za slične projekte. Projekte prijateljstva i ljubavi. Jako sam ponosan što poznam bar još dve osobe iz Vukovara koje su prošle Neum završile kao voditelji mladih u Neumu ili sličnim projektima. Zato nek večno živi majka Neum i odgaja predivnu omladinu!

NIKOLA JOHNNY MIRKOVIĆ

21

„ ...ČAST NEĆE ZAVISITI OD TOGA ODAKLE DOLAZIMO NEGO KUDA IDEMO...“

Rad sa mladima pruža ogromno zadovoljstvo i ispunjenost. Pored prijatnog osećaja dok čovek ulaže svoj trud, znanje, emocije i posvećenost u nove generacije, u isto vreme, on prihvata i ogromnu odgovornost upravo zbog te spoznaje. Kao i u svemu, postoji izbor. Jedna mogućnost je da se sve prepusti slučaju, bez mnogo uplitanja, štedeći se i anulirajući svoju ulogu, a druga je da se uloži sva svoja energija, entuzijazam, beskrajno strpljenje, i svaki put iznova objašnjava, motiviše, uči i prenosi i ne posustaje u misiji. Upoznavanje mladih sa osnovnim ljudskim pravima i njihova priprema za prepoznavanje kršenja i adekvatno reagovanje u odbrani istih, dugačak je proces. To je proces prepun različitih spoljašnjih uticaja: sredine, porodice, škole, medija, ali i unutrašnjih borbi između svakodnevne promene u samom pojedincu. Put koji smo odabrali u ovoj misiji prelazi se korak po korak i bez zastajanja. Većina mladih iz Srbije koji učestvuju u projektu nikada nije bila u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj ili čak ni van Srbije. Dosta njih pre ovog mirovnog kampa nema ni pasoš, iz prošlogodišnje grupe od 28 mladih nikada niko od njih nije bio u Vukovaru koji je na 50km od Sombora, a kamoli Tuzli koja je na 200km, Srebrenici, a za Gornji Vakuf-Uskoplje nikada nisu ni čuli.

22

Čudno je to kako je čovjeku potrebno mnogo vremena da shvati neke sasvim jednostavne stvari, a jos čudnije što ih kao dijete mnogo

lakše prihvata... Enisa Halilčević

23

O državama bivše Jugoslavije saznaju preko TV programa, interneta i iz priča starijih. Ne znaju za situacije u tim gradovima, ne znaju šta im se događalo u prošlosti ili znaju ono što su čuli od nekog ko nikada nije ni bio tamo. Da bi promenili sliku u glavi, koju su im formirali drugi, moraju steći sopstvena iskustva. Upoznajući se sa mladima u mirovnom kampu u Neumu stvaraju potrebu za daljim druženjem, produbljivanjem veza i upoznavanjem novih ljudi sa druge strane granice. Isto tako, nakon povratka kući, osećaju potrebu da se

usprotive ukorenjenim, negativnim stavovima svojih vršnjaka koji su im nametnuti od sredine u kojoj žive. Dobit koja nastaje od ovog mirovnog kampa je višestruka, mladi ruše veliki broj svojih predrasuda, jačaju i postaju samouvereni u odbrani svojih multinacionalnih prijateljstava među vršnjacima kod kuće, utiču na svoje roditelje.

Žele da budu dobri domaćini prijateljima kada dođu kod njih, uče tuđe običaje, čestitaju praznike, oživljavaju priču u kojoj su i sami odrastali-priču o zajedništvu različitih naroda u okviru Jugoslavije...

24

Spoznaja da nepoznati pojedinci iz drugih država (na prvom mestu Nemačke) imaju toliko empatije i razumevanja (za njihovu nemogućnost da putuju i upoznaju mlade izvan granica svoje države), a posebno to da su spremni da izdvoje svoje vreme, trud, energiju, strpljenje i prikupe novčana sredstva da im omoguće ovaj, za njih, neprocenjiv dobitak, budi u njima spremnost da se još više založe za mir i šire priču dalje. Pri tome, mogućnost da se događaji iz bliske istorije vide i razlože sa različitih stanovišta, obogaćuje ove mlade ljude i omogućuje im da tada sami kreiraju svoje viđenje sveta i dešavanja oko njih, daleko od jednostrane političke slike koju forsiraju njihova okruženja u sve tri države, i priprema ih da i u budućnosti sa dozom sumnje i „neverice“ prihvataju vesti koje im se serviraju. Bez ovakvih projekata, ja koja učestvujem u ovom projektu „Odmor od rata“ više od 10 godina, iako energični optimista po izboru, ne bih imala mnogo nade u izgradnju i očuvanje mira...

Jedan poznati književnik sa ovih prostora napisao je: „Treba gledati pravo. Jer da se htelo gledati iza sebe, dobili bismo oči na potiljku. Treba ljubiti zemlju dece svoje, a ne dedova svojih. Jer čast neće zavisiti od toga odakle dolazimo nego kuda idemo.“ Na žalost, mir ugrožavaju mnogi faktori, neosporan je uticaj medija (TV, internet, novine), tekstovi pesama samozvanih patriota, dokumentarci i reportaže koje imaju za

25

cilj izvrtanje pojma nacionalizma, provlačeći pod njim fašističke dogme, desničarska udruženja, tradicija „prenošenja sa kolena na koleno“ istinitih priča o stradanju, ali i mnogobrojnih po potrebi skrojenih mitova sa ciljem da veličaju naciju kojoj pripadaš, a omalovažavaju i satanizuju one druge... Bojim se da bez ovakvih projekata, iako su to mali koraci, iako to veoma sporo ide, neće doći do toliko potrebnih pomeranja u stavovima mladih u pravcu prihvatanja, poštovanja, razumevanja i uživanja u različitostima u sve tri države. Jer ništa ne može ostaviti toliko dubok otisak i toliko snažno pokrenuti ljudske instikte za zajedništvom kao iskustvo koje dožive u Neumu. Potreba da se vide na kampovima u gradovima učesnicima nakon upoznavanja u Neumu, da gostuju ili budu domaćini za vikend nakon tih kampova, saznanje i mogućnost da sami otputuju na koncert, takmičenje, proslavu rođendana u drugu državu kod prijatelja koje steknu upravo u Neumu jeste ona esencija koja započinje da ispisuje nove puteve na mapama kretanja mladih iz ove tri države. Ti putevi, pre mirovnog kampa u Neumu ne postoje, ono što je još strašnije, skoro da ne postoji ni potencijal da oni ikada nastanu ukoliko ih ne inicira upravo ovako jaka emocija kakva je ona koju tamo dožive.

Valerija Forgić - voditeljica

26

„Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude...“ (Vukovar)

Ćao, ja sam Andrej i živim u Vukovaru. Hmm... kako nekome ko nije odavde pojasniti šta je, kakav je to grad. Da li započeti s tim da je to grad s najvećom stopom nezaposlenosti i najskuplji hrvatski grad. Trebam li možda reći da je to grad na istoku Hrvatske koji je simbol Domovinskog rata ili trebam ipak naglasiti da je to grad u kojem je trenutno bitnija dvojezičnost i ćirilica od toga što većina nas razmišlja hoćemo li imati sutra šta za jesti. Možda je ipak bolje reći da je to grad koji zadnjih godina ima sve lepšu arhitekturu kao nekad. Da je to moja oaza mira, moja provincija u kojoj se osećam ugodno. Potrebno bi, verovatno, bilo naglasiti da je to grad tolerancije i suživota Srba i Hrvata. Ili jednostavno da nabrojim sve ovo da nikom ne bih mazao oči. Vukovar leži na reci Vuci koja deli stari i novi Vukovar, koja deli Slavoniju i Srem, a istodobno opet sve to povezuje.

Vuka se uliva u Dunav koji deli Srbiju i Hrvatsku. Puno sličnosti se razdvaja, a opet puno razlika se spaja. U mom gradu većina ljudi pridonosi suživotu, ali postoji Treća osoba s

27

lijeve strane je Andrej

nekolicina koja to remeti. Skoro 20 godina grad raste zajednički, ali postoje događaji koji su neizbežni i oni opet zahuktaju situaciju. Bilo je raznih sportova gde su sraz imale Hrvatska i Srbija, dođu obilježavanja raznih datuma, itd. Zadnjih pola godine je aktualna tema o ćirilici i tenzije su pre izbora bile velike. Nekad se čovek, gledajući ljude oko sebe kako se ponašaju, zapita da uradi ono što je poznati Vukovarac, Glavašević napisao: „Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj.“ U to vreme sve aktivniji i glasniji postaju oni tzv. „lažnjaci“, a ne pravi branitelji koji bi se trebali buniti. Neki Srbi postaju veći patriote nego Srbi u Srbiji. Ali to je izgleda suđeno da živimo tom nekom vukovarskom rutinom. I dalje postoje poneki kafići u koje Srbi ne ulaze, a postoje i kafići u koje Hrvati ne ulaze. Svaki dan pričam kako jedva čekam prvu priliku da „šmugnem“ iz ovog grada, ali i dalje ima malo onog lokalpatriotizma u meni koji sam verovatno pokupio od svojih Borovčana. U mom naselju, Borovu Naselju, industrijskom naselju grada Vukovara je, kako se meni čini, lokalpatriotizam izraženiji nego u ostatku grada. Tako da ima malo i u meni toga i koliko god pričao da bih prvom prilikom otišao, nije baš tako... teško bi bilo napustiti prijatelje, most prijateljstva, park na brdu, sportsku dvoranu, svoj kvart, klizalište, adu, itd. Opet

28

citiram Glavaševića: „Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude...“

Andrej Lazić – učesnik 2012. godine

Reči su bile suvišne

Sve što sam o ratu znala bilo je ono što su mi kazivale priče. Nepovezane, kratke, nejasne i nikada do kraja sklopljene u celinu. Ono što sam pamtila bila je činjenica da je moj otac išao da se bori kao dobrovoljac „za svoju Bosnu“. Iako rođena u Srbiji u kojoj sam provela celo detinjstvo, a Bosnu upoznala tek 18 godina kasnije, uvek sam je osećala kao „svoju“. To što je tata poneo iz brda mile mu Bosne kada je kao petogodišnji dečak došao u Srbiju, kucalo je ravnomerno i u mojim žilama. Pišući članke za novinarsku sekciju nisam ni slutila da će me ljubav prema pisanju odvesti u istu „tu“ Bosnu. Za „Odmor od rata“ čula sam tada kada je i trebalo da budem deo projekta. Predstavu o njegovom značaju spoznala sam tek kasnije kada sam se posle svega vraćala u Srbiju zamišljeno gledajući u brda koja su se gubila u daljini... Pripremne radionice za kamp, pored nesebičnog truda onih koji su ih vodili, nisu uspele u mojoj svesti da otvore poglavlje koje je počelo da se ispisuje već prvog dana kampa u Neumu. Teorija se često čini veoma jasna dok ne dođe do

29

realizacije - tako je bilo i u mom slučaju. Možda zbog činjenice da sam bila jedna od starijih učesnika, imam utisak da sam se često izolovala pokušavajući da stvorim okvirnu sliku realnosti. Nije bila baš preterano jasna. Drugi polaznici kampa bili su veoma različiti. Da nisu bili razvrstani po grupama iz gradova iz kojih dolaze verujem da bi mi trebalo nekoliko dana da ih sve svrstam tamo gde „pripadaju“. Tuzlaci su bili veseli i raspoloženi za druženje, slični su bili i Vukovarci, Banjalučani su, opet, imali široku paletu karaktera ali im je jedno bilo zajedničko - otvorenost i neiskvarenost. Polaznici iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja bili su za mene najveća enigma. Čuvši za njihov način života i stanje u međuljudskim odnosima navelo me je samo na jedan zaključak: „Ja jesam živela pod staklenim zvonom.“ U tim momentima sam se osećala loše jer me je navodilo da se zapitam šta ja uopšte znam o ratu - moje roditelje nisu progonili, ubijali, nisam živela u domu, nisam se bojala da izađem na ulicu, nisam bila svesna ko je kakve veroispovesti niti su me zbog mog opredeljenja ikada uznemiravali. Osećala sam se loše jer nisam sve to proživela. Sreća i tuga su se mešale i trudila sam se da u radionicama ne ističem previše svoje mišljenje. Volela sam da budem nemi posmatrač i da učim od onih koji sve to bolje znaju, od onih koji su, nažalost, rat osetili na svojoj koži. Bez obzira na to, ja sam ga osetila na svoj način, osetila sam ga kroz njihove živote, kroz njihove priče, a najviše sam ga osetila kroz njihova ćutanja. Ljudi misle da je rat davno bio i da ga više ne pamte

30

generacije koje dolaze. Istina je da svi i dalje intenzivno osetimo njegove posledice. Boravak u Neumu za mene je predstavljao osvešćenje. Kofu hladne vode ili šamar koji budi iz sna. Naterao me je da ne žalim već da saosećam, da ne osuđujem već da razumem, da ne govorim već da tešim ćutanjem i pogledom. I imala sam taj osećaj sve vreme. Bio je oslobađajući, nadala sam se da je nekome koristio pošto je meni donosio olakšanje. Radionice koje smo imali bile su iznenađujuće korisne. Kroz njih smo se upoznavali, zbližavali i donosili zaključke zajedno. Kako su dani odmicali spajale su nas sve više. Vremenom nisam znala ko je iz kog grada, države, znala sam samo da su to Milan, Kerim, Omar, Dragana, Denisa... Znala sam samo da su ljudi. Da imaju želje, strahove i osećanja. I to je jedino bilo bitno.

... Vraćajući se kući svom, shvatih tada, bezbrižnom životu, misli su se rojile neverovatnom brzinom ne mogavši pritom da se sliju u nešto artikulisano. Tek nakon nekoliko godina uspeh da iznađem prave zaključke. Bila sam srećna što sam imala priliku da doživim kamp na najbolji mogući način, sa druge strane bila sam besna. Besna na sve tri države, na medije, na političare... Bila sam, a i dalje sam besna na sve one koji gaje mržnju i na one koji je raspiruju. Osuđujem sve one koji je prenose na mlađe generacije koje ne znaju ni koga, a naročito nisu svesni zašto treba da mrze. Ustalilo se to kao neka loša praksa koja se održava već predugo. Njima nije važno ko je ubijen već ko ga je ubio, ko je progonjen već ko ga

31

je prognao, ko plače već zbog koga plače. A trebalo bi da skuće, uteše ili samo odaju poštu onima kojima ne mogu da pomognu. A onima kojima mogu - da to učine. Ne smemo da zaboravimo, ali moramo da oprostimo i da počnemo da živimo u sadašnjosti, a ne u prošlosti kao što smo to do sada radili. Boravak u kampu promenio je moj pogled na svet, doneo mi otrežnjenje i naveo me da zagrebem po površini pre nego što bilo šta zaključim... Ne treba biti psiholog da bi shvatio ljude i njihove strahove kao i posledice koje su isti ti strahovi na njima ostavili. Najviše emocija u meni probudili su oni najćutljiviji. Znala sam da je njima najteže, teško su se otvarali, ali su samo jednim pogledom sve objašnjavali. Ne sećam se možda imena, ali se sećam emocija koje su u meni budili. I sada kada zatvorim oči i prisetim se osetim trnce koji idu od vrhova prstiju, preko ramena i spuštaju se niz kičmu navodeći me svaki put da se lagano stresem pokušavajući da uklonim nelagodu koju uzrokuju. Uzalud. Intenzitet osećaja ne opada svakim sledećim sećanjem. Naprotiv. Ako je to sav „teret“ rata koji nosim, voljna sam da ga širokog srca primim kao poklon i nosim do kraja života, ne kao teret već kao obavezno podsećanje na ono što smo svi zajedno preživeli. Na ovaj ili onaj način. Znam da smo daleko od cilja, ali isto tako znam da je cilj dostižan. Ne treba da vučem druge ljude za rukav i da im objašnjavam, dovoljno je samo da svako ko oseti isto što osećaju svi bivši i budući „Neumovci“, ne ignoriše taj osećaj. Dovoljno je samo ga artikulisati, ujediniti se i zajedno

32

prebroditi sve razlike. Ne samo da znam da mi to možemo, nego zaista mislim da smo u 21.veku OBAVEZNI da tako nešto učinimo.

VANJA VULIN, Sombor

ZAJEDNO smo svi jači Moja generacija ne zna za patnje rata, ali, kao svi ljudi, osjeti posljedice, pa čak i nakon toliko godina od završetka rata, mučimo se s predrasudama kako svojim tako i predrasudama drugih ljudi... Bosna i Hercegovina, već u samom svom nazivu podijeljena zemlja, zemlja je s mnogo podjela i stanovništva i teritorije... Naša zemlja je i podijeljena na Republiku Srpsku i Federaciju Bosnu i Hercegovinu, ta podjela nas sve jako boli, ali da nje nije bilo ko zna koliko naroda bi i živjelo na prostorima BiH. Ta podjela teritorije dijeli i samo stanovništvo. Stariji ljudi su uticajem rata stekli veliku mržnju jedni prema drugima, no mi ne znamo da li za nju imaju povoda ili ne, u to nećemo ni da ulazimo, samo znamo da mi nemamo povoda, da mi nismo ničemu krivi, da smo mi djeca, koja nisu imala pojma šta se dešava u našoj zemlji, da mi nismo ni postojali tad, i da to ima veze s nama na neki način, ali na taj da se svi tako mrzimo, ne podnosimo, da mislimo jedni od drugima samo loše, u tom smislu rat nema nikakve veze s nama. Za izgradnju mira nas je potakla organizacija “UHD Prijateljice”, pomogla nam je da se

33

upoznamo sa svojim susjedima, da sklopimo mir. Na lijep način su nas udružili i svi smo mogli uvidjeti da među nama nema razlike. Uz sve te radionice koje smo imali u Neumu, mi smo se fino zabavljali i družili, sklapali vrijedna prijateljstva. Na sve nas, boravak u Neumu je ostavio trag, jedan pozitivan, za pamćenje. Mnogi smo po prvi put otišli u Neum i Dubrovnik, bilo je to predivno iskustvo, Dubrovnik rally nas je oduševio. Neki su poput mene naučili plivati. Na zanimljiv način su nam podigli svijest o tome koliko mi ustvari možemo zajedno, možemo pomaći kule i gradove kad smo zajedno, bez zajednice ne možemo opstati. Moramo se povezati, a to su na jedan lijep način učinili ljudi koji su nas odveli u Neum. Nije ni bitan grad, nije ni bitno more koliko je bitno to da smo se tamo ujedinili, napisali smo himnu koja govori o tome:

„Stvorit ćemo novi svijet nježan kao bijeli cvijet ZAJEDNO smo svi jači

za budućnost mnogo znači.“ Svi smo mi ove stihove pjevali u glas, bez izuzetka. Ta šetnja i pjevanje kroz Neum i Dubrovnik nikoga nije ostavila ravnodušnim, ljudi su izlazili na prozore, balkone, ostavljali poslove da bi nas slušali, a imali su šta čuti, to su jake poruke mira, sloge i toga da se možemo ujediniti, da nije bitno ko smo već kakvi smo. Tih 12 dana u Neumu je nešto što se ne može zaboraviti. Ja sam osoba koja teško pusti suzu, a jedva sam se

34

rastala od svojih prijatelja iz Banjaluke, Kozluka, Ugljevika... Oni su mi daleko, ali bar postoji internet, pa pomoću njega održavamo kontakt. S drugovima iz Tuzle i Vukovija se možemo i viđati, ali teško bi bilo ponovo nas sve sakupiti na isto mjesto, kao tih 12 dana u Neumu. Svi ćemo pamtiti svaku radionicu, svaki smijeh, svaku suzu, svakog prijatelja. Meni je bila čast biti u onakvom sklopu ljudi i djece, ali i profesora i ljudi iz inostranstva od kojih smo naučili koju riječ, a i oni od nas, to su zaista predivni ljudi. Presretna sam što mogu imati barem ovako lijepo sjećanje na te dane u Neumu.

Čelebić Azemina, Tuzla

Performans u Dubrovniku 2012.godina

35

Skupila se mala grupa ljudi, svi smo slični, al' različite ćudi. Osim ćudi, različitih vera, ma nije bitno, samo nek se peva! U dva dana svi se upoznali pa bi za druga i život dali. Gornji Vakuf-Uskoplje, Tuzla, Srebrenica, Vukovar i Sombor, svi smo došli na od rata odmor. Vreme leti, stigao je kraj, eh društvo moje ja napuštam raj.

Ali ne brinite, srešćemo se opet, ne žalite svi, ma ko je jači od granica, ako nismo mi?!

Uglješa Bijelić, Vukovar

O Srebrenici Zlatni sunčevi zraci polako se migolje po pustim ulicama svakoga jutra. Maleni grad. Grad od srebra u kome žive ljudi od srebra. Srebrenica. Gledajući to plavo nebo čovjek shvati da ni na jednom drugom mjestu nema plavljeg. Da je ovdje trava najzelenija. Ovdje je sunce najsjajnije. Ovdje je sve najbolje. Tako se jedan čovjek od srebra osjeća. Ali, drugi ne misle tako. Za njih ovo mjesto nije najbolje mjesto na svijetu. Za njih je to samo rupetina u kojoj žive maloumnici.

36

Ne znaju oni koliko mi volimo svoj grad. Mnogi misle da je ovdje život loš. Nije tako. Zapravo, nema posla, nema mnogo stvari, ali ljudi koji žive ovdje znaju da je Srebrenica divna. Da je ova uzana ulica, jedina ulica koja prolazi kroz grad nešto sveto. Na toj ulici skoro svakog čovjeka koga sretnete ne možete, a da ne pozdravite. Ovdje svako zna svakoga i ovdje se svi vole. Ponekada se desi nešto što malo uzdrma tu našu ljubav, ali ona je jaka. Mi svi stojimo čvrsto poput grčkih stubova. Održavamo se i ne dozvoljavamo da bilo ko padne ili posrne. -„Glavešine, glavonje i glavoseče bez glava, pobornici za ljudska prava i slobodu pouzimaše nam ključeve svih prava, pa hoće i nasušni hljeb, vazduh i vodu.“ To, baš ta rečenica koju je rekao jedan naš pjesnik, baš ona je ključ našeg lošeg života koji i nije loš. Baš ti ljudi, oni koji se prave pametni, oni koji su bez glava uzimaju nama sve. Ponekada pomislim da bi nam mnogo bolje bilo da djeca vode ovaj grad. Nije da je sada loše. Jer, možete odvesti čovjeka iz Srebrenice, ali Srebrenicu iz čovjekovog srca nikako ne možete iščupati. Mi volimo Srebrenicu, ali ne volimo one koji je vode. Ti ljudi nam nanose samo zlo. Razdvajaju djecu. Oni im pokazuju da su drugačiji iako nisu. Oni im govore da su bolji ili gori zato što vjeruju u Alaha, Isusa Hrista ili Isusa Krista. To je ono što kvari naš život, mirni i skladni život u srebrenom gradu. Djeca su po prirodi neposlušna pa se ni od ovoga ne mogu izuzeti. Mi smo takvi da se družimo i volimo kao da smo rođeni. Kada radimo loše zajedno smo, kada nam je dobro držimo se. To je zato što ne slušamo, jer mi ne volimo da slušamo velike ljude. Mi ne

37

želimo da budemo veliki ljudi koji će razlikovati jednog Srebrenčanina od drugog samo zato što nosi ili ne nosi krst oko vrata. -Ovaj grad je lijep, na svijetu liepšeg nema niti ga je ikada bilo. Naše prelijepe borove šume, vrckavi potoci i mirisne ruže. Divlji kesteni i žirevi te oni preslatki kukuruzi koje stalno „pozajmljujemo“ i u ljetnjim noćima pečemo pod našim prelijepim zvijezdama. Malene šarene zgrade u kojima žive svi oni koje poznajemo i volimo te visoke ruševine u kojima živimo mi koji to volimo. Šareni vrtovi i rumeni voćnjaci čije slatke plodove pozajmljujemo kao i kukuruz i nikada ih ne vratimo. Veliki zeleni park sa ono malo trave što je ostalo poslije naše igre. Jer, ponekada nam je daleko ići na stadion ili igralište pa napravimo svoj teren u parku. Šutamo lopte, gubimo ih u potoku i kod namćorastih starica koje ih kasnije vrate s osmijehom, ali probušene. One dvije ljuljaške u tom parku koje su se polomile neznani broj puta, ali neki starčić se uvijek nađe s malo žice da vrati malenoj djeci osmijeh na lice. Dobri su naši ljudi. Njihovi osmijesi su najljepši čak i kada nemaju ni jednog zuba ili ih imaju svega pet kao moj otac koji se voli šaliti s njima. Nije on jedini, svi vole šalu i sprdnju. I mali i veliki, samo treba biti sposoban prihvatiti je, ali nisu svi tako čvrsti. Neko se nekada naljuti, ćuši se i duri neko vrijeme i onda shvati da je to loše i ode pogledati neku predstavu u Domu. Jednu od onih koje su djeca s puno truda spremala. Pa se slatko nasmiju šarenilu boja i magiji djevojačkih kikica koje igraju po pozornici. Svako voli svoj grad, istina je to. Znam jer bila sam na mnogo mjesta. U mnogo lijepih država, ali

38

Srebrenica je ono što mi je uvijek nedostajalo jer ona je moj dom. Dom svih nas, ljudi od srebra. I nju niko, nikada neće zaboraviti samo li je jednom posjeti.

Nikolina Milovanović

Gornji Vakuf-Uskoplje Gornji Vakuf-Uskoplje je mali ponosni gradić u srcu Bosne i Hercegovine. U zagrljaju starih planina Vranice i Raduše, u ovom plodnom gornjem toku rijeke Vrbas. Vakuf po sebi znači „zadudžbina“, ono što odvojimo od svoga srca i poklonimo drugima. Svi stranci koji su ikada kročili u naš grad rekoše da su iznenađeni toplom dobrodošlicom te da su

Mirovni kamp Gradačac- Jezero Hazna 2009.godine

39

se cijelo vrijeme osjećali kao dio velike porodice. Međutim, kao i svakom drugom zemljom, gradom i dušom, i po mome gradu harali su ratovi. A ovaj posljednji, kao što baš nijednom podneblju... Ni mome nije donio ništa dobro! Od tada se GVU smatra nacionalno podijeljenim gradom Bosanskih muslimana i Bosanskih katolika i jednom od najbolje političkih izmanipulisanih sredina ikada. Zar da prijatelja svoga biram prema imenu, školu prema vjeri koja u meni sija, a ljubav da dajem u zavisnosti u kojeg od dva boga vjerujem!? Zar da dozvolim da mi zore sviću bez Sunca? Neke strašne momente je bolje ostaviti u mraku, tamo gdje postoji samo strah i niko ne govori jezikom budućnosti... A i ako progovori, biva sahranjen u prašini prošlosti. U toj tami raste samo mizerija i oko tebe su antiteze svega što znaš i u šta vjeruješ... Prijatelju, vrijeme je da u sebi upališ iskru da razbije tamu radi nadolazećih pokoljenja. Neka ti motiv bude onaj nervozni osmijeh na licu dječaka koji se ne sjeća rata, ali živi ono što rat učini svima. Ne slušaj savjete onih koji na našem bolu izgradiše bogatstvo! Ne daj ima naš grad! Radije slušaj zahvalne glasove onih koji su preživjeli noćnu moru! Pruži mi ruku i ako pogledaš preko moga ramene, vidjet ćeš Sunce koje dolazi da tamu vrati gdje joj je mjesto! Jer ako samo malo zaviriš u sebe, vidjet ćeš da ne postoje bitke koje zajedno ne možemo dobiti! Ovo je Gornji Vakuf-Uskoplje!

Avdo Zec

40

Grad na zrnu soli

Tuzla, mali grad u Bosni i Hercegovini, mali, ali ispunjen ljubavlju, toplinom, srećom i, što je najvažnije, mirom. Za Tuzlu se često čuje da je multietnički grad, čime se svi Tuzlaci ponose. Možda se često i postavi pitanje: “Pa ako jeste multietnički grad, zašto slati djecu iz njega u jedan ovakav projekat gdje je potrebnije da se šalju djeca iz podijeljenih gradova?“ Upravo u tome jeste i suština, zašto ne pokazati svima da se može živjeti zajedno. Da razlike nisu ono što nas razdvaja, nego upravo suprotno... nešto što nas spaja. Naravno, kao i na svaki drugi grad, koji prođe kroz rat, tako je i na Tuzlu ostavljen veliki trag, koji se ovim projektom briše. Sve mlade ljude koji su prošli ovaj projekat veže velika želja za mirom, srećom, tolerancijom, ljubavlju i još mnogo stvari koje se ne mogu riječima opisati. Tih 12 dana koje mladi provedu na druženju, radionicama toliko ostave utisak da ih pamte čitav svoj život, a onda kada se vrate kući, ne prestaju biti pravi mladi mirovnjaci i nastavljaju širiti ljubav, sreću i toplinu koju osjete dok 12 dana borave, rade i, usudim se reći, žive zajedno kao jedan tim. Prijateljstvo i ljubav koja se izgradila je neizmjerna i nevjerovatna. Ne postoji osoba iz ovog programa koja je izašla bez makar jednog sjajnog i veoma dobrog prijatelja kojeg, iako su udaljeni, nikada neće zaboraviti. U Tuzli nastavljamo širiti mir kao i u kampovima, 12 dana zajedno. Svu energiju koju skupimo,širimo dalje...

41

Mirovni kamp u Bački Monoštor 2008. godine

Ljetovanje u Neumu 2012. godine II grupa

42

Ne samo velikim okupljanjima koje pravimo svake godine nego svaki dan kada popijemo kafu ne gledajući da li pijemo s ovom ili onom religijom, nego s čovjekom. Moja Tuzla nastavlja širiti mir. Nastavlja iz dana u dan prkositi onome što joj sa svih strana govore. Da, Tuzla je odličje Balkana, onoga što bi Balkan trebao biti. Isto sunce sija nad Balkanom i svakog dana sve više postajem svjesna da smo, ne samo mi Tuzlaci, nego Balkanci, uopšteno jedan poseban narod, narod koji će priteći u pomoć ne gledajući ko si i šta si. Tako danas sa svih strana vidimo podršku zbog dešavanja u Bosni. Srce vam zaigra kad vidite da vam podršku pružaju iz svih gradova Srbije, Hrvatske i čitavog Balkana. Svakog trenutka u Tuzli osjetim da boja kože, izgled i vjera za prijateljstvo nisu mjera.

Vlasta Marković, Tuzla

43

KAMP PRIJATELjSTVA

Napuštam svoj grad pun neke sjete, prisjetih se kada sam tu došao kao dijete.

Sada sa rajom u kamp putujem

i znam da ću sljedeću sedmicu konstantno da ludujem.

U Srbiju idemo Enes, Arman, Amar i ja.

Vodiči nas zovu “Belaj kompanija“.

Putujemo u Sombor, u Bački Monoštor, naš apartman će biti jedan veliki šator.

Tu će biti raja iz Tuzle, Vukovara i Srebrenice,

svi ćemo se družiti uz gitarske žice.

I dok prilazimo kampu od puta izmoreni, dočekuju nas Somborci dobro raspoloženi.

Tu sam ponovo sreo neke drage ljude,

mnogo ljubavi i sreće njihove oči mi nude.

44

Tijana, Valentina, Nikola, Igor i Luka su tada moje srce riješili mnogih muka.

Upoznao sam mnogo novih frendova i neka poklon njima bude pjesma ova.

U kampu vlada pozitivna atmosfera,

svaka rečenica te na smijeh tjera.

Zabave i smijeha je svakim danom sve više, mi ne znamo šta znači riječ TIŠE!

Svi zajedno organizujemo svaku akciju,

bez obzira na spol, vjeru i naciju.

Ovih 6 dana će zauvijek u mom srcu biti. Iskreno se nadam da će se ovo ponoviti.

Jer mi smo PRIJATELJI, to ćemo zauvijek biti,

i ništa nas neće rastaviti!

Pjesma sa prvog mirovnog kampa u Somboru, Avdo Zec, GVU

45

Između dvije vatre

Svi mi koji smo bili učesnici ovog projekta imamo neku svoju priču. Ni sami nismo svesni koliko je ona ozbiljna sve dok jednog dana ne dođe trenutak da je sazna još neko. Pored beskonačnog poverenja neophodno je sakupiti mnogo snage i imati hrabrosti ispovediti se nekome; ispričati svoju životnu priču.. Tako je nastao i ovaj tekst. Ovo je moja priča. Moje ime je Mirjana, rođena sam i živim u Somboru i imam 17.godina. Vannastavnim aktivnostima sam se aktivno bavila i u osnovnoj školi, ali tada to nije shvatano ozbiljno niti je tome pridavana ikakva pažnja. Polaskom u srednju školu postala sam aktivni učesnik mirovnih radionica u projektu Multiplikacija Živeti Tolerantno (MŽT). Svakog petka ostajala sam 2-3 sata duže u školi, a kad sam roditeljima rekla razlog, sve što su mi rekli bilo je “Kako te samo ne mrzi?”. Nisu me pitali šta ja tamo radim, nije ih zanimalo. A onda sam dobila poziv od prof. Valerije Forgić da idem na mirovni kamp u Neum. Mojim roditeljima to nije smetalo. Oni su na to gledali kao na priliku da ja odem na more I letujem besplatno 12 dana. Ali, kad sam se vratila i ispričala im šta se tamo radilo, koga sam sve upoznala, sa kime sam se družila tih 12 dana i šta sam naučila, naišla sam samo na njihovo neodobravanje i skepticizam u pogledu celog projekta i borbe protiv rata. Rekli su mi da je sve što je tamo urađeno samo jedna čista glupost i da mi je bolje da radim nešto pametno nego da dangubim slušajući ta “sranja”. Moja rodbina imala je svoju definiciju

46

Performans u Dubrovniku 2013. II grupa projekta: “Šta oni rade od mladih: umesto da ih uče kako da normalno žive, oni im pune glavu antiratnim glupostima!” . Ali svo njihovo protivljnje i nerazumevanje mene nisu sprečili da već početkom druge godine srednje škole nastavim sa aktivnim učešćem na mirovnim radionicama, raznim akcijama I da budem učesnica novog mirovnog kampa u Bačkom Monoštoru. Kako moji roditelji, tako i cela moja rodbina ne može da shvati niti da se pomiri sa tim da ja, njihovo dete, član njihove porodice, mogu da se družim sa mladima druge nacije, vere, običaja…

47

Uopšteno: Kako mogu da budem sa nekim protiv koga smo ratovali? Oni se ne pitaju ko je ustvari ratovao! E, pa ja nisam! Kad je izbio rat u bivšoj Jugoslaviji, svi mi smo bili jako mali i svi se držimo stava da je RAT DAVNO ZAVRŠEN… Šta iko ima sad od te nacionalne mržnje?! 12. avgusta ’08. u Somboru je održana akcija “Mladi za mir”, mnogi ljudi su dobili tekst mirovnog apela kojim mladi poručuju odraslima da se već jednom urazume, da od rata ništa nema, podsetnik na to da rat ne donosi ništa dobro niti lepo! Bilo je i odbjanja, ali mnogi su se složili sa nama da je krajnje vreme da se odvojimo od tog rata I vremena i da, napokon, krenemo dalje. Nažalost, ja nisam imala tu sreću da me moji najbliži razumeju. Sa roditeljima više i ne pričam na ovu temu jer nikako ne mogu promeniti njihovo mišljinje. U toku akcije tetka me je nazvla na mobilni i kad sam joj rekla gde sam i šta radim, ona se samo nasmejala i rekla: “Ti ne možeš biti luđa nego što već jesi!” I šta još da vam kažem?

Mirjana Kovačić, Sombor 2008.

Budućnost projekta Budućnost - vrijeme koje će doći. Suprotno od prošlosti, a blisko sadašnjosti. Sadašnjost i prošlost su bile i teške i lijepe, ali uvijek su bile na kraju uspješne i u sjećanju je ostalo više lijepoga nego ružnoga. Pitate se o čemu govorim?

48

Ma o projektu, ne brinite, nisam odlutala. Dakle, prošlost mu je bila dobra, sadašnjost je odlična! A šta ćemo mi uraditi da bi mu i budućnost blistala, a i mi u njoj? Projekt će se svakako nastaviti održavati jer potreba za tim, unatoč svakom vidu napretka, nije nestala. Gradnja mira, tolerancije, razbijanje predrasuda i stereotipa te podizanje osviještenost mladih ljudi o postojećim društvenim problemima kao i njihovo educiranje pomoću kojeg će lakše moći uticati na svoju lokalnu zajednicu, nikad nisu suvišni. A kako bi se to sve uspješno nastavilo potrebna je financijska pomoć koju ćemo zajednički pokušati osigurati prvenstveno u lokalnim zajednicama od kojih očekujemo podršku. Ono što je takđer važno, a nisu financije, to su mladi ljudi koji su dio ove velike priče od samih početaka. Neki više nisu dio te priče jer su odrasli, odselili, zaposlili se, osnovali obitelji i odmaknuli se od svega, ali neki od njih su i dalje prisutni kao podrška, prate naš rad i ponosni su što su dio projekta. No, još su važniji oni ljudi koji su tu od početka, a nisu još iz priče izašli, traju kao i projekt i rastu skupa s njim. Najveći se napredak može pratiti kroz mlade ljude koji su nekada bili učesnici kampova, a sada su voditelji grupa iz svojih gradova. Kao da su preko noći odrasli i priključili se voditeljskom timu. Prema riječima starijih i iskusnijih voditelja, prava je čast naći se na tom mjestu, a to su potvrdili i novopečeni voditelji koji su svoj rast mogli pratiti tako što su dogurali do voditeljske uloge. Mnoštvo kampova i vikend-posjeta koje su nas

49

godinama zbližavale sa starim poznanicima i upoznavale s novim ljudima ključni su dio svega. Kako bi projekt rastao i cvjetao, pokušat će se povećati broj tih druženja koja će možda biti kraća, ali češća. Poučeni iskustvom, koliko god dana bili zajedno, uvijek će nam biti malo, zato je možda bolje da pokušamo što češće organizirati druženja i okupljanja pa makar ona i trajala kraće nego što smo navikli. Promjene su potrebne i uvijek dobrodošle pa u tom smjeru pokušavamo i mi ići, a sve s ciljem poboljšanja projekta i nas kao individua koje ovaj projekt s radošću vodimo!

Ranka Kojčinović, Vukovar „Ponosna sam na sve LJUDE koje sam upoznala. Ponosna sam na našu konekciju i kompatibilnost. Ponosna sam što sam bila i što jesam deo ove najplemenitije priče, priče nad svim pričama. Priče koja je jedan od svojih nastavaka našla u Vukovaru najsunčanijeg vikenda novembra meseca ove godine. Mislim da je to Sunce tako jako, jarko sijalo, jer je i nebo bilo sretno što se ta ljubav ponovo rodila. Ljubav između Hrvata, Bošnjaka i Srba. Tri nacije koje su činile jedno.“

Utisci nakon vikend posjete Vukovaru, Jelena Jocić, Sombor

50

Financiranje projekta

Projekt je dosad financiran od strane donatora iz Njemačke koji su od 1994. godine uplaćivali novac na jedan račun, a koji se distribuirao na dva veća projekta – projekt koji se organizira na prostoru Palestine i ovaj „balkanski“ projekt koji financira ljetovanje u Neumu i kampove na Kosovu. Taj su novac uplaćivali umirovljeni ljudi koji su izdvajali novčane iznose ovisno o svojim mogućnostima za ljetovanja i druženja djece koju ni ne poznaju. Kako bi im pokazali da je njihov novac dobro uložen, djeca i voditelji su pisali pisma zahvale u kojima bi im detaljno opisali svoja iskustva i osjećaje kako bi donatorima približili cjelokupnu atmosferu i dokazali im da se i dalje isplati financirati nešto tako veliko i posebno. Situacija je sve teža i kod nas i u svijetu, ali baš zato se trebamo udružiti i dio izvesti samofinanciranjem na način da nas podrže naši sugrađani iz svih gradova sudionika, ali i svi ostali ljudi koji prepoznaju ovaj projekt kao nešto vrijedno. Ukoliko i sami želite financijski podržati projekt, možete se javiti matičnoj organizaciji ili organizaciji u jednom od gradova sudionika te donirati određeni iznos (spisak organizacija na kraju teksta). Na taj način ćete podržati ideju ovog projekta i omogućiti mladima da i dalje sudjeluju na kampovima te da se educiraju, razvijaju i rastu u mlade tolerantne ljude.

51

…

A zadnje veče, svima bol u grudima potiče suze na oči, Spoznaja da nema više ekipe i neprospavanih noći,

Da je sutra kraj, da ide svako svojoj kući, Da nam ostaje samo face i chat-anje doponoći,

Al' kako se kaže ˝ljudi odlaze da bi se mogli vratiti˝ Pa tako i mi,

Stekli smo nova prijateljstva, razbili predrasude, Sada, kada je kraj, idemo dalje, pa šta bude, I nastavljamo svoje živote tako gde smo stali,

Vreme ide dalje, a ovo je samo mali Deo uspomena koje ćemo uvek nositi sa sobom,

Sećati se prijateljstva, zajedništva i ljubavi kojima smo morali reći ˝ZBOGOM˝...

Nekoliko stihova iz pjesme jedne od učesnica- Jelena Janković, Vukovar

52

Ljetovanje u Neumu 2013.godine

Zaključna riječ Nakon svih ovih godina, tokom kojih je realiziran ovaj projekat nema puno toga da se kaže niti da se filozofira. Najbolje mjerilo uspjeha je preko dvadeset i nešto hiljada učesnika koji u svakom trenutku mogu potvrditi da posao koji su obavljali organizatori, ljetovanja, kampovi, vikend posjete i drugie aktivnosti, sa terirorija država zapadnog Balkana uz sredstva koja su godinama osiguravali koordinatori iz Njemačke nije bio uzaludan. Za kraj vam prenosimo riječi jedne učesnice ljetovanja 2013.godine koje glasi:

„Želim poručiti narednim generacijama da je ovo sjajno druženje, sa isto tako sjajnim ljudima koji nas uče kako da

gradimo mir, ali i kako da ga pronađemo u svojim srcima?“ Učesnica ljetovana u Neumu 2013

53

Neki od citata iz pisama učesnika za donatore u Njemačku:

„Želio bih da se ovaj kamp nastavi još dugo godina i da mnoge generacije uče ono što smo mi naučili ovdje... „

„Svakodnevno na radionicama i igrama jedni drugima uputimo na hiljade osmijeha. Družimo se svaki dan. „

„Kroz radionice smo otišli korak dalje, korak u bolji život.“„Lijepo je znati da na svijetu još uvijek postoje dobri ljudi velikog srca, koji žele da mir procvjeta širom svijeta. Odlazimo u nadi da će se ovaj projekt nastaviti i uvjeriti ostale da je rat nešto najgore što ljudi mogu učiniti.“

„Ma sve ovo mi je pomoglo da se više oslobodim i komuniciram s drugima. Naučim slušati njihova mišljenja i polako ih prihvatati..“

„Drago mi je što sam upoznao nove prijatelje koji su mi toliko blizu, a ja to nisam ni znao..“

„Najbolja mi je bila igrica "Ostrvo", gdje nismo spašavali sebe, nego i druge..“

54