2. – 4.casopis.hrsume.hr/pdf/097.pdfžava duh novoga vremena i da ne konzervira šumarstvo. Pitanje je kako će to tko shvatiti, ali da se neke stvari trebaju mijenjati, jasno je

1Broj 97/98 • siječanj/veljača 2005. HRVATSKE ŠUME

2. – 4. SPAČVA

Klima, vodotoci, zaštićeni dijelovi, ponosni Šokci...

5. – 6. POKUPSKI BAZEN

Gdje je puno hrasta i obnova je skupa!

7. – 8. ZAŠTITA NA RADU

Smanjuje se broj povreda na radu!

9. – 12. KOPAČKI RIT

Nema opasnosti da Dunav ugrozi opstojnost Kopačkog rita

13. INTERVIEW

Mladi znanstvenici moraju se specijalizirati u inozemstvu

14. – 15. DRUGA RUNDA

Je li farsa naša sudbina? 16. – 18. PARKOVI GRADA PULE

Četrnaest pulskih zelenih ljepotana

21. – 22. NEOBIČNA PRIRODA

Kako drveće može izgledati

24. – 26. SVIJET

Palme – tropske ikone 32. – 33. IZ POVIJESTI GORANSKOG ŠUMARSTVA

Kirijašenje je (bilo) jedno od najtežih zanimanja u šumarstvu

34. – 35. KUĆNI LJUBIMCI

Mladi medvjedi – novi stanovnici Kutereva!

36. – 38. ŽIVOT U PRIRODI

Treba li »škodljive« životinje trovati?

39. – 40. ZANIMLJIVA PRIRODA

Bjeloglavi sup – štovali ga i kraljevi!

41. LOVAČKI PSI

Američki koker španijel42. – 43. ZOONOZE

Antraks, bedernica ili crni prišt

44. ŽIVJETI S PRIRODOM

Od trave do kruha, od kruha do postelje

Novi Zakon o šumama i da-lje prolazi porođajne muke. Nakon dva u nekim stvari-ma bitno različita prijedlo-

ga, (jedan načinili stručnjaci iz Mi-nistarstva, drugi ih Hrvatskih šuma), sada se stvari usaglašavaju. Ali kako? Tako da se radi po poglav ljima i za nove teme odabiru drugi ljudi koji će ih obraditi. Bilo bi važno da novi zakon, misle šumari iz prakse, odra-žava duh novoga vremena i da ne konzervira šumarstvo. Pitanje je kako će to tko shvatiti, ali da se neke stvari trebaju mijenjati, jasno je svi-ma. Na primjer, nagrađivanje prema radu gdje se sve i svačiji rad mjeri, u mnogim je privrednim oblastima (i tvrtkama) već odavno zaživjelo. U šumarstvu nije, iako je bilo pokušaja koji su mahom (pro)padali na zapra-vo netočnim tvrdnjama kako se neki radovi ne mogu mjeriti. Mogu, i te kako! Istina je da je to u šumarstvu puno kompliciranije nego, recimo u nekoj tvornici šešira! Komplicirani-je zbog toga što jedino mjerilo ne može biti je li netko plan izvršio ili ne. Istina je također da su neki rado-vi već normirani, da se prate učinci, no to još uvijek nije ukalupljeno u sistem. Prije toga treba napraviti puno stvari, o čemu se razgovaralo i na posljednjem sastanku upravite-lja uprava. Treba, najprije, plan biti realan, mora imati jedinstvena pola-zišta (nije isto radi li netko u ravnici ili na brdu, siječe li furnir lužnjaka ili grab itd.), nužna su jednaka mjerila. Tek tada se može očekivati da će pla-tne vrećice onih koji se trude, štede, ispunjavaju normu, biti deblje nego kod onih koji ne rade tako. Uopće neće biti jednostavno takva mjerila napraviti, ali jest moguće. Misli tako i Hrvatski sindikat šumarstva, najve-ći šumarski sindikat, koji se već duže vrijeme zalaže za promjene u siste-mu nagrađivanja. No sindikat nije za linearne promjene plaća, nije ni za brze, iznenadne i pojedinačne pro-mjene, već bi na stolu rado vidio ci-jelu novu sistematizaciju radnih mje-sta i pripadajućih im plaća. (m)

VELJAČA

5

7

Novi Zakon o šumama i da-lje prolazi porođajne muke.

Vrednovanje rada

u ovom broju


2 Broj 97/98 • siječanj/veljača 2005. HRVATSKE ŠUME 3Broj 97/98 • siječanj/veljača 2005. HRVATSKE ŠUME

reorganizacije

U šumskom bazenu Spačva uočljive su brojne uže i šire depresije različita oblika i prostranosti, samostalne ili

međusobno povezane. U ovom dijelu Hrvatske poznate su pod nazivom nize. To su primjerice Deš–bara, Viračna, Velika Kubra, Sočna, Tikar-bara, Duga Mlaka, Slezen-bara i druge. U morfolo-giji terena ističu se i brojne ocjedite i sušnije mikrouzvisine koje su poznate pod nazivom grede. Do gradnje nasipa uz rijeku Savu, koji je dovršen 1935. go-dine, nize su redovito u proljeće i jesen, tijekom visokih savskih vodostaja, bile plavljene i obavljale funkciju prirodnih spremnika iz kojih se voda izlijevala u šumske vodotoke i Bosut, te ponovno vraćala u Savu. U kasno ljeto voda je ne-stajala isparavanjem, te je veći dio niza tijekom godine bio pretvoren u bare i močvare. Na gredama su nastala nizin-ska smeđa tla i nizinski pseudoglej, a u nizama mineralno-močvarno glejna tla, mineralno-močvarna i organoge-na močvarna tla. Iako se spačvanske šume nalaze u području s izrazito kon-tinentalnom klimom, uočljive su razlike


Između vijugavog Bosuta, plovne Save i rijeke Spačve po kojoj je šuma dobila naziv, nalaze se spačvanske šume u poloju holocene prisavske ravni. To je jedan od zadnjih ostataka nekadašnjih nepreglednih slavonskih šuma. Iako izrazito nizinski, s nadmorskom visinom od 77 do 90 metara, teren spačvanskog bazena je blago valovit s uočljivim mikroreljefnim oblicima Vjerovi ili Virovi Lože - posebni rezervat šumske vegetacije

Lovački objekt Spačva

između šumom pokrivenih područja i ostalih dijelova bosutske nizine. Prema pokazateljima meteoroloških postaja u Vinkovcima i Gradištu, te meteorološke postaje u mjestu Spačva, dakle jedinoj u šumskom prostoru, razlike su uočlji-ve u nizu klimatskih elemenata. Dok je godišnja količina padalina u okolici Vin-kovaca i Gradišta od 630 do 700 mm, u šumskom području Spačve ona iznosi do 750 mm na godinu. Evidentne su, iako vrlo male, razlike kod srednje go-dišnje temperature zraka, kao i kod srednje temperature zraka u vegetacij-skom razdoblju. Slično je i sa stanjem vlažnosti zraka. Spomenute različitosti rezultat su djelovanja šumskog po-krova kao klimatskog modifikatora namikroklimu područja. Poznato je da spačvanske šume u vegetacijskom ra-zdoblju transportiraju gotovo dva puta više vode nego što je dobiju od pada-lina. To bez dvojbe ima izravan utjecaj na količinu vode po jedinici površine, relativne i apsolutne vlažnosti zraka, ali neizravno i na druge klimatske ele-mente.

Slikoviti vodotoci Spačve i Studve

Cjelokupni prostor Spačve bogat je pod-zemnom vodom, ali i značajnim dotokom površinskih voda. Nekada je količina podzemnih voda bila mnogo veća, a kod visokih savskih vodostaja i površin-skog dotoka voda u nizinu Bosuta cije-li je prostor služio kao prirodna reten-cija u koju je moglo biti spremljeno i do 18,000.000 m3 vode. Kako je riječ o podru-čju s malom nadmor-skom visinom (od 77 do 90 m) s brojnim nizama, odnosno prostranim udublje-njima, uz mnoge bare i močvare razvi-li su se veći i manji vodotoci. Središnji i najduži vodotok spačvanskog bazena

čini rijeka Spačva po kojoj je bazen i dobio naziv. Spačva je duga oko 40 km a jedan od izvorišnih dijelova Spačve predstavljaju i Virovi. U središnjem di-jelu toka Spačva prima pritoku Brežni-cu (25 km), a u donjem tijeku rječicu Lubanj (14 km). Relativno kratki Lubanj prima čak tri manje pritoke: Rabru, Ko-ritanj i Bistru. Spačva se kod Lipovca ulijeva u Bosut koji dijelom protječe kroz spačvanske šume. Bosut je najduži vodotok u međurječju između Dunava i Save, te je kao najduži savski pritok (136 km) glavni sakupljač površinskih voda relativno velikoga slivnog podru-čja, čija je površina oko 3.270 km2. Na jugoistoku spačvanskih šuma protječe i rijeka Studva, dužinom oko 37 km s pritokama Jasenova i Smogva. Studva se kod srijemskog mjesta Morović uli-jeva u Bosut. Ukupna slivna površina glavnih vodotoka šumskog bazena Spačve i Studve ispod kote od 81,5 m nadmorske visine, koja i određuje rub šumskog bazena, iznosi 413 km2 u Hr-vatskoj. Veći dio slivne površine, oko 302 km2, nalazi se u slijevu Spačve, a manji dio od 111 km2 u slijevu Studve.

Ti su vodotoci u davnoj prošlosti, u doba stvaranja riječne mreže, uklju-čujući i Bosut, bili rukavci rijeke Save koja je zbog velikih naplavina i malog nagiba terena stvarala brojne meandre. Kasnijim hidrotehničkim zahvatima, gradnjom savskog nasipa, te drenaže kanalske mreže, prokopa na pojedinim dijelovima vodotoka, te ustava i pre-ljevnica cjelokupni je prostor konačno hidrografski oblikovan, te je poprimio sadašnja obilježja. Održavanje vodnog režima u optimalnim granicama omo-gućeno je gradnjom drvenih i beton-skih ustava u prošlosti te crpne stanice Bosut (1933. godine) na ušću Bosuta u Savu i ustave na rijeci Spačva u novi-jem razdoblju. Gravitacijska odvodnja funkcionira tijekom niskog vodostaja Save. Kod porasta vodostaja Save, usta-va se zatvara, dotok ispunjava vodom korito Bosuta, a usporom (Bosut ima mali pad) ispunjavaju se korita pritoka Bosuta, Studve i Spačve. Tijekom duljih visokih vodostaja Save voda se izlijeva iz korita i ispunjava mikrodepresije. Kada se iskoristi akumulacijska sposo-bnost šumskog bazena, odnosno kada razina vode u bazenu dostigne ma-ksimalno dopuštenu razinu od 79 m nadmorske visine, voda se mehaničkim putem (crpkama) prebacuje iz Bosuta u Savu i tako se održava dopuštena razi-

na u šumskom bazenu. Uz klimatske i pedološke čimbenike, takve hidrogeo-grafske prilike pogoduju rastu i uzgoju šuma jasena, graba, klena i posebno hrasta lužnjaka »cara i kralja« »tog zele-nog raja« na krajnjem istoku Hrvatske.

Zaštićeno područje Virovi

Posebnu pozornost zaslužuje zašti-ćeni hidrografski lokalitet poznat pod imenom Virovi. I danas je teško odgo-voriti na pitanje što su zapravo Virovi – vodotok, riječno jezerce ili uzdužna bara? Vjerojatno je riječ o napuštenom savskom meandru koji se transformirao u prostranu izduženu udubinu koja se hrani slijevanjem površinskih voda, a dijelom i podzemnim izvorima, prema čemu se i nazivaju Virovi ili u lokalnom šokačkom žargonu, Vjerovi. Dužinom od 18,45 km od čega oko 7 km kroz šumu, Virovi se prostiru od jugozapada prema sjeveroistoku. Zbog reguliranja količina vode na Virovima je sagrađe-na preljevnica. Jugozapadni dio Virova bliži Županji i Bošnjacima naziva se Bošnjačkim Virovima, a sjeveroistočni bliži Otoku iz kojega, osim u iznimno

SPAČVA, NAJVEĆA CJELOVITA ŠUMA HRASTA LUŽNJAKA U EUROPI

Spačva

Foto: Zvonko

Peičević

Piše: mr. Vladimir

Ćirić


reorganizacije

U šumskom bazenu Spačva uočljive su brojne uže i šire depresije različita oblika i prostranosti, samostalne ili

međusobno povezane. U ovom dijelu Hrvatske poznate su pod nazivom nize. To su primjerice Deš–bara, Viračna, Velika Kubra, Sočna, Tikar-bara, Duga Mlaka, Slezen-bara i druge. U morfolo-giji terena ističu se i brojne ocjedite i sušnije mikrouzvisine koje su poznate pod nazivom grede. Do gradnje nasipa uz rijeku Savu, koji je dovršen 1935. go-dine, nize su redovito u proljeće i jesen, tijekom visokih savskih vodostaja, bile plavljene i obavljale funkciju prirodnih spremnika iz kojih se voda izlijevala u šumske vodotoke i Bosut, te ponovno vraćala u Savu. U kasno ljeto voda je ne-stajala isparavanjem, te je veći dio niza tijekom godine bio pretvoren u bare i močvare. Na gredama su nastala nizin-ska smeđa tla i nizinski pseudoglej, a u nizama mineralno-močvarno glejna tla, mineralno-močvarna i organoge-na močvarna tla. Iako se spačvanske šume nalaze u području s izrazito kon-tinentalnom klimom, uočljive su razlike


Između vijugavog Bosuta, plovne Save i rijeke Spačve po kojoj je šuma dobila naziv, nalaze se spačvanske šume u poloju holocene prisavske ravni. To je jedan od zadnjih ostataka nekadašnjih nepreglednih slavonskih šuma. Iako izrazito nizinski, s nadmorskom visinom od 77 do 90 metara, teren spačvanskog bazena je blago valovit s uočljivim mikroreljefnim oblicima Vjerovi ili Virovi Lože - posebni rezervat šumske vegetacije

Lovački objekt Spačva

između šumom pokrivenih područja i ostalih dijelova bosutske nizine. Prema pokazateljima meteoroloških postaja u Vinkovcima i Gradištu, te meteorološke postaje u mjestu Spačva, dakle jedinoj u šumskom prostoru, razlike su uočlji-ve u nizu klimatskih elemenata. Dok je godišnja količina padalina u okolici Vin-kovaca i Gradišta od 630 do 700 mm, u šumskom području Spačve ona iznosi do 750 mm na godinu. Evidentne su, iako vrlo male, razlike kod srednje go-dišnje temperature zraka, kao i kod srednje temperature zraka u vegetacij-skom razdoblju. Slično je i sa stanjem vlažnosti zraka. Spomenute različitosti rezultat su djelovanja šumskog po-krova kao klimatskog modifikatora namikroklimu područja. Poznato je da spačvanske šume u vegetacijskom ra-zdoblju transportiraju gotovo dva puta više vode nego što je dobiju od pada-lina. To bez dvojbe ima izravan utjecaj na količinu vode po jedinici površine, relativne i apsolutne vlažnosti zraka, ali neizravno i na druge klimatske ele-mente.

Slikoviti vodotoci Spačve i Studve

Cjelokupni prostor Spačve bogat je pod-zemnom vodom, ali i značajnim dotokom površinskih voda. Nekada je količina podzemnih voda bila mnogo veća, a kod visokih savskih vodostaja i površin-skog dotoka voda u nizinu Bosuta cije-li je prostor služio kao prirodna reten-cija u koju je moglo biti spremljeno i do 18,000.000 m3 vode. Kako je riječ o podru-čju s malom nadmor-skom visinom (od 77 do 90 m) s brojnim nizama, odnosno prostranim udublje-njima, uz mnoge bare i močvare razvi-li su se veći i manji vodotoci. Središnji i najduži vodotok spačvanskog bazena

čini rijeka Spačva po kojoj je bazen i dobio naziv. Spačva je duga oko 40 km a jedan od izvorišnih dijelova Spačve predstavljaju i Virovi. U središnjem di-jelu toka Spačva prima pritoku Brežni-cu (25 km), a u donjem tijeku rječicu Lubanj (14 km). Relativno kratki Lubanj prima čak tri manje pritoke: Rabru, Ko-ritanj i Bistru. Spačva se kod Lipovca ulijeva u Bosut koji dijelom protječe kroz spačvanske šume. Bosut je najduži vodotok u međurječju između Dunava i Save, te je kao najduži savski pritok (136 km) glavni sakupljač površinskih voda relativno velikoga slivnog podru-čja, čija je površina oko 3.270 km2. Na jugoistoku spačvanskih šuma protječe i rijeka Studva, dužinom oko 37 km s pritokama Jasenova i Smogva. Studva se kod srijemskog mjesta Morović uli-jeva u Bosut. Ukupna slivna površina glavnih vodotoka šumskog bazena Spačve i Studve ispod kote od 81,5 m nadmorske visine, koja i određuje rub šumskog bazena, iznosi 413 km2 u Hr-vatskoj. Veći dio slivne površine, oko 302 km2, nalazi se u slijevu Spačve, a manji dio od 111 km2 u slijevu Studve.

Ti su vodotoci u davnoj prošlosti, u doba stvaranja riječne mreže, uklju-čujući i Bosut, bili rukavci rijeke Save koja je zbog velikih naplavina i malog nagiba terena stvarala brojne meandre. Kasnijim hidrotehničkim zahvatima, gradnjom savskog nasipa, te drenaže kanalske mreže, prokopa na pojedinim dijelovima vodotoka, te ustava i pre-ljevnica cjelokupni je prostor konačno hidrografski oblikovan, te je poprimio sadašnja obilježja. Održavanje vodnog režima u optimalnim granicama omo-gućeno je gradnjom drvenih i beton-skih ustava u prošlosti te crpne stanice Bosut (1933. godine) na ušću Bosuta u Savu i ustave na rijeci Spačva u novi-jem razdoblju. Gravitacijska odvodnja funkcionira tijekom niskog vodostaja Save. Kod porasta vodostaja Save, usta-va se zatvara, dotok ispunjava vodom korito Bosuta, a usporom (Bosut ima mali pad) ispunjavaju se korita pritoka Bosuta, Studve i Spačve. Tijekom duljih visokih vodostaja Save voda se izlijeva iz korita i ispunjava mikrodepresije. Kada se iskoristi akumulacijska sposo-bnost šumskog bazena, odnosno kada razina vode u bazenu dostigne ma-ksimalno dopuštenu razinu od 79 m nadmorske visine, voda se mehaničkim putem (crpkama) prebacuje iz Bosuta u Savu i tako se održava dopuštena razi-

na u šumskom bazenu. Uz klimatske i pedološke čimbenike, takve hidrogeo-grafske prilike pogoduju rastu i uzgoju šuma jasena, graba, klena i posebno hrasta lužnjaka »cara i kralja« »tog zele-nog raja« na krajnjem istoku Hrvatske.

Zaštićeno područje Virovi

Posebnu pozornost zaslužuje zašti-ćeni hidrografski lokalitet poznat pod imenom Virovi. I danas je teško odgo-voriti na pitanje što su zapravo Virovi – vodotok, riječno jezerce ili uzdužna bara? Vjerojatno je riječ o napuštenom savskom meandru koji se transformirao u prostranu izduženu udubinu koja se hrani slijevanjem površinskih voda, a dijelom i podzemnim izvorima, prema čemu se i nazivaju Virovi ili u lokalnom šokačkom žargonu, Vjerovi. Dužinom od 18,45 km od čega oko 7 km kroz šumu, Virovi se prostiru od jugozapada prema sjeveroistoku. Zbog reguliranja količina vode na Virovima je sagrađe-na preljevnica. Jugozapadni dio Virova bliži Županji i Bošnjacima naziva se Bošnjačkim Virovima, a sjeveroistočni bliži Otoku iz kojega, osim u iznimno

SPAČVA, NAJVEĆA CJELOVITA ŠUMA HRASTA LUŽNJAKA U EUROPI

Spačva

Foto: Zvonko

Peičević

Piše: mr. Vladimir

Ćirić

4 Broj 97/98 • siječanj/veljača 2005. HRVATSKE ŠUME

sušnim razdobljima godine, otječe rije-ka Spačva, naziva se Otočkim Virovima. Zbog svojih hidrografskih obilježja, bo-gatstva faune (posebno riba), jedinstve-ne flore, neposredne blizine zaštićenogposebnog rezervata šumske vegetacije Lože, te činjenice da su Virovi omiljeno izletište stanovnika ovoga kraja, lokali-tet je proglašen zaštićenim područjem.

Naselja ponosne Šokadije

U području spačvanskog šumskog bazena razvilo se oko 20 naselja. Veći

dio naselja je u Hrvatskoj, a 6 je nase-lja u vojvođanskom dijelu Srijema. Na zapadnom rubu smješteni su Cerna (4149 stanovnika) i Gradište (3382). U

rubnom sjevernom dijelu veličinom i značenjem ističe se Otok (5858), te Nijemci (1905), najveće naselje tzv. srijemskog trokuta. Na jugozapadnom rubu spačvanskih šuma nalaze se Bo-šnjaci (4653) i Posavski Podgajci (1568). U južnom dijelu nadomak spačvanskih šuma razvili su se Strošinci (668), So-ljani (1554), te brojem stanovnika veća Vrbanja (2952) i najveće naselje tog dijela poznatog po nazivu »cvelferija« Drenovci (3049). Na krajnjem jugu naj-značajnija je Gunja (5033 st.) u kojoj za-vršavaju željeznička pruga i regionalna cesta nazvana »šokačka magistrala« koja prolazi kroz spačvanski bazen, te povezuje sjeverne i južne dijelove Vu-kovarsko-srijemske županije i taj dio Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom. Na istočnom rubu, u srijemskom troku-tu, nastali su Podgrađe (486), Apševci (368) i Lipovac (1243 st.), prometno najznačajnije naselje u blizini granice sa SiCG. U samom središtu bazena na-stalo je radničko naselje, radilište i sto-varište Spačva. Početkom intenzivnijeg iskorištavanja šuma nakon uspostave Vojne krajine u drugoj polovici 18. te cijelo 19. i 20. stoljeće, aktivirao se zna-

Početkom intenzivnijeg iskorištavanja šuma nakon uspostave Vojne krajine u drugoj polovici 18. te cijelo 19. i 20. stoljeće, aktivirao se značajan dio stanovništva navedenih ali i drugih naselja u različitim poslovima oko sječe, uzgoja, rezanja, tesanja, cijepanja i transporta, nekada poznatog kirijašenja hrastovih trupaca, ogrjevnog drveta i drugih drvnih sortimenata.

Lugarska kuća u blizini Virova

Rijeka Spačva

čajan dio stanovništva navedenih ali i drugih naselja u različitim poslovima oko sječe, uzgoja, rezanja, tesanja, ci-jepanja i transporta, nekada poznatog kirijašenja hrastovih trupaca, ogrje-vnog drveta i drugih drvnih sortimena-ta. Posebno su se u tome isticali mje-štani Otoka, Bošnjaka i Vrbanje. Zbog nedovoljnog iskustva u sječi i obradi hrastovih trupaca u spačvanski šumski bazen dolazili su na sezonski rad vr-sni sjekači i šumski radnici iz Gorskog kotara, Kranjske, Njemačke, Slovačke i drugih prostora Habsburške Monarhi-je. Znatan dio tih sezonaca zauvijek se naselio u neka od naselja spačvanskog bazena. Razvoj šumarstva odrazio se i na razvitak Županje te posebno Vinko-vaca, najznačanijega i najvećeg grad-skog naselja bosutske nizine. Vinkovci su već 130 godina jedno od najznačaj-nijih središta hrvatskog šumarstva. Od razvojačenja Vojne krajine i uspostave Brodske imovne općine do danas, Vin-kovci su bili sjedište različitih, najviših šumarskih institucija poput Carskog i kraljevskog šumarskog ureda, Kraljev-skog nadšumarskog ureda, Kraljevske direkcije šuma, Ravnateljstva bano-vinskih šuma, Šumskog gospodarstva Hrast i danas važne Podružnice Hrvat-skih šuma.


uzgajanje šuma

I da je u Slavoniji gdje je hrast lu-žnjak zaštitni znak tamošnjih šuma i pouzdana garancija dobroga priho-da, šumarija Draganić u karlovačkoj

Upravi spadala bi u “bogatije” šumarije. Hrast je ondje sa 70% dominantna vr-sta, od čega 95% otpada na lužnjak! Šumarijske se gotovo 170-godišnje lužnjakove šume mogu vidjeti s lijeve strane autoceste od Zagreba prema Karlovcu, a šumarija Draganić, zajedno s dijelovima šumarija Karlovac (gospo-darska jedinica Rečićki lugovi), Jastre-barsko (Jastrebarski lugovi) i Pisarovina čini, za karlovačko šumarstvo iznimno značajni Pokupski bazen. Oko 11.200 ha šuma toga bazena nalazi se u troku-tu koji sa sjeverozapadne strane zatva-ra spomenutu autocestu, na jugu rijeka

POKUPSKI BAZEN

Gdje je puno hrasta i obnova je skupa!Hrastove šume Pokupskoga bazena iznimno su značajne za poslovanje karlovačke Uprave koja u njihovu obnovu i zaštitu svake godine ulaže velika sredstva, ovoga proljeća, recimo oko 4,5 milijuna kuna. S obzirom da se na istom području nalazi i državno lovište koje je donedavno bilo u privatnom zakupu, pošumljavanje i zaštita šuma zbog šteta od divljači još su otežana. Karlovački šumari misle da bi sve bilo puno lakše kad bi se područjem integralno gospodarilo, to jest kada bi i lovištem gospodarila karlovačka Uprava šuma

Kupa te s istočne strane prometnica od Jamnice preko Pisarovine prema Zagrebu. I u Rečićkim lugovima domi-nira lužnjak (80%, uz jasen i johu), a u Pokupski bazen spada i Turanjski lug karlovačke šumarije, najjužnija konti-nentalna šuma lužnjaka. Oko 60% lu-žnjaka je i u Jastrebarskim lugovima, sve u svemu, veliki postotak hrasta na cijelom području potencira priču o ve-likoj važnosti te sredine za život karlo-vačke Uprave.

A gdje je puno hrasta, znaju šumari, tu je i puno posla oko obnove.

– Naša će Uprava u radove uzgaja-nja i zaštite šuma Pokupskog bazena ovoga proljeća uložiti oko 4,5 milijuna kuna. Dio radova, uz dodatna sredstva, obavit će se i na jesen tako da ovogo-dišnja ukupna ulaganja neće zaostajati za prošlogodišnjima koja su iznosila oko 6,5 milijuna kuna – podvlači zna-čaj predstojećeg posla upravitelj karlo-vačke Podružnice Zoran Sabljarić. Tim više što će se zbog nekih specifičnosti

morati uložiti i povećani napori, ali i sredstva.

O čemu treba voditi računa

Predviđena sredstva utrošit će se za pripremne radove za sadnju i naplodni sijek, pošumljavanje (planira se posadi-ti blizu 290 tisuća sadnica lužnjaka) na 32 ha, njegu površina pod zastorom i na otvorenom na 305 ha, čišćenje mla-dih sastojina, podizanje zaštitnih ogra-da, zaštitu od bolesti.

Dio šuma, starih i 170 godina, treba-lo je ranije posjeći kako ne bi izgubile na kvaliteti. No nije na vrijeme unesen

Možda najizrazitiji problem je zaštita ponika od divljači i podizanje zaštitnih ograda bez kojih je bilo kakvo pošumljavanje nezamislivo, odnosno pretvara se u uzaludno trošenje novca.

Foto: M. Mrkobrad

Piše: MiroslavMrkobrad

Hrastov mladik u karlovačkoj šumariji

Područje lužnjakovih šuma _ Pokupski bazen


žir, izostala je obnova pa i sječa. Pone-gdje se predugo zadržavala površinska voda, jer nije bilo odvodnih kanala, pa se također nije na vrijeme išlo sa sadnicama. S druge pak strane, u kar-lovačkom je dijelu zbog retencijskog kanala Kupa-Kupa došlo do snižavanja razine podzemnih voda te pojave suše-nja lužnjaka. Stručnjaci će posebnu po-zornost morati posvetiti i sprječavanju daljnjeg širenja amorfe (čivitnjače) koja se “naselila” u jednom odjelu u šumari-ji Jastrebarsko, te voditi brigu da se ne naruši prirodno okružje ornitološkog rezervata Crna mlaka u toj šumariji.

Dobar posao napravljen je u šumariji Pisarovina gdje je zahvaljujući povolj-nim mikroklimatskim prilikama izvršen dovršni sijek hrasta prije osam godina te se krenulo u obnovu. Upravitelj šu-marije Pisarovina Josip Halinčić kaže da je ponik vrlo dobar.

U Upravi se slažu da bi dobar urod žira i njegov unos u šumu znatno olak šao posao i pridonio podržavanju prirod nog načina obnove.

U bazenu se prosječno godišnje si-ječe oko 42.000 kubika (72% lužnjaka, 15% jasena). Treba reći da je ondje i nekoliko sjemenskih plantaža lužnjaka s kojih se žir koristi u Institutu Jastre-barsko, što Pokupskom bazenu daje još veću važnost.

Lovište, štete, koncesija

Možda najizrazitiji problem je zaštita ponika od divljači i podizanje zaštitnih ograda bez kojih je bilo kakvo pošu-mljavanje nezamislivo, odnosno pretva-ra se u uzaludno trošenje novca. Riječ je o tome da je na području Pokupskoga bazena, na površini od 8.200 ha osno-vano i istoimeno državno lovište koje je sve do ove godine bilo u privatnom za-kupu. Interesi šumara i lovozakupnika nužno su po logici stvari suprotni – lo-vozakupnik želi što više divljači u šumi, često ne mareći za štete koje ona čini, posebno na mladim biljkama. Ni Pokup-ski bazen nije iznimka, nije bilo osobi-te suradnje, posebno kod ograđivanja objekata koji su pošumljeni i koje je trebalo sačuvati. Kako ni lovozakupnik nije izvršavao svoje obveze preuzete ugovorom, on je raskinut. U karlovačkoj Upravi misle da bi bilo dobro da sada lovište godinu dana bude u mirovanju, to jest da Uprava šuma Karlovac u lovi-

Šumarija Draganić, zajedno s dijelovima šumarija Karlovac (gospodarska jedinica Rečićki lugovi), Jastrebarsko (Jastrebarski lugovi) i Pisarovina čini, za karlovačko šumarstvo iznimno značajni Pokupski bazen u kome je na 11.200 ha oko 70 posto hrasta lužnjaka.

štu godinu dana provodi mjere uzgoja i zaštite divljači. Drugim riječima, da se utvrdi pravo stanje stvari, broj divljači, stanje lovnotehničkih objekata, te da se nakon godinu dana ponovno dade u zakup ili koncesiju.

− I mi u Upravi smo zainteresirani da lovište tada dobijemo u koncesiju, kaže upravitelj Sabljarić. Tim više što bi sami najbolje mogli uskladiti interese i šumarstva i lovstva i integralno gospo-dariti područjem. Nije nevažno što po šumarijama imamo stručno osposo-bljeno lovno osoblje koje može odra-

diti sve poslove. S druge strane, lovište je na 20-ak kilometara od Zagreba i s onim na Petrovoj gori izvrsno bi se do-punjavalo u ponudi (divlja svinja, srna, a po rubnim enklavama zec, trčka, fa-zan). Radi se o nizinskom lovištu u kome je dominantna šumska zajednica lužnjaka s jasenom, gotovo “Spačva u malom”. Odmah bi ogradili pošumljena područja, bilo bi manje šteta što znači, indirektno i manje troškova u obnovi i zaštiti šuma. A naš prvi i osnovni cilj je šume Pokupskoga bazena sačuvati za buduće generacije.

Odvodni kanal u Pisarovskim lugovima

Primjer dobrog ponika u Pisarovini

Pošumljavanje nakon dovršnog sijeka u šumariji Draganić


zaštita na radu

NAKON AKCIJA OSPOSOBLJAVANJA I OBRAZOVANJA RADNIKA U HRVATSKIM ŠUMAMA

Smanjuje se broj povreda na radu!U prošloj godini ostvareni su značajni koraci s ciljem smanjivanja broja nezgoda na radu, a pozitivan trend smanjivanja ozljeda posljednjih nekoliko godina nastavlja se i dalje. Rezultat toga je i prepuštanje neslavnog prvog mjesta nekim drugim gospodarskim granama

Protekla 2004. godina bila je proglašena Godinom zaštite na radu u šumarstvu, od stra-ne Hrvatskog sindikata šumar-

stva, u jesen 2003. g. Razlog tome bilo je nezadovoljavajuće stanje ZNR, velik broj ozljeda prijašnjih godina što nas je dovelo u sam vrh u gospodarstvu Hrvatske, te nužnost i potreba učinko-vitijeg preventivnog djelovanja u tom vrlo važnom segmentu proizvodnog procesa u šumarstvu. Naime, opće je poznato kako su uvjeti rada u šumar-stvu _ psihofizički napori i visok stu-panj rizika teških pa i smrtnih ozljeda, te profesionalnih oboljenja kojima su izloženi radnici u neposrednoj proizvo-dnji _ vrlo teški i opasni.

Ulažući značajne napore u što do-sljednijoj primjeni zakona o zaštiti na radu, Služba Zaštite na radu Hrvatskih šuma, koja je i formirana s ciljem po-boljšanja stanja u šumarstvu kao i te-meljem Zakona o ZNR Hrvatske, u pro-šloj godini postigla je vidne rezultate koji nisu mogli ostati neprimijećeni i u državnim institucijama koje se bave ZNR. Naime, krajem godine, kako je to već i uobičajeno, proglašavaju se određeni uspješni rezultati u raznim područjima. Tako je i sredinom prosin-ca, tijekom održavanja Europskog tje-dna zaštite na radu, Hrvatska udruga za unapređenje ZNR u suradnji s Na-cionalnim vijećem za ZNR, dodijelila Hrvatskim šumama značajno priznanje za postignute rezultate u ZNR u 2004. godini. Priznanje je na svečanosti u Mi-nistarstvu gospodarstva, rada i podu-zetništva u ime Hrvatskih šuma primio Damir Cvrković, dipl. ing. šumarstva, pomoćnik direktora Hrvatskih šuma.

Načelnik u Državnom inspektoratu u Odjelu za zaštitu na radu Nenad Puljić, dipl. ing., nedavno je izrazio zadovolj-stvo sa stanjem zaštite na radu u Hrvat-skim šumama, jer kako je rekao, stanje

Foto: A. Z. Lončarić

Piše: Antun Zlatko Lončarić

Rad u šumi spada u opasna zanimanja


u gospodarstvu Hrvatske svakim da-nom je sve lošije. Prisutno je sve češće zanemarivanje tog segmenta, stoga su i tragedije koje su zabilježene u nekim područjima, prije svega u brodogradnji i građevinarstvu, rezultat tog odnosa prema ZNR, dok je trend smanjivanja broja povreda i ozljeda, posebno sa smrtnim posljedicama u šumarstvu sve prisutniji. Šumarstvo više nije na prvom mjestu na kojem je bilo do prije godinu dana u gospodarstvu Hrvatske, a vjerojatno neće biti ni na drugoj pozi-ciji, jer su spomenute dvije djelatnosti preuzele nezahvalno vodstvo.

S ciljem povećanja aktivnosti na po-dručju ZNR u Hrvatskoj, osnovano je i Nacionalno vijeće, tijelo koje je izra-dilo i Nacionalni program ZNR koji bi trebao biti uskoro i na javnoj raspravi kako bi s primjedbama s raznih podru-čja bio što kvalitetniji i bolji.

Za permanentno obrazovanje

Iznoseći neka svoja iskustva iz dru-gih područja, gdje je zaštita na radu postavljena na jednu zavidniju razinu, inspektor Puljić je istakao kako per-manentno osposobljavanje djelatnika mora uvijek biti na prvom mjestu u akcijama, pa je i naše aktivnosti na osposobljavanju radnika u prošloj go-dini, povezao s tim pozitivnim trendom smanjivanja broja ozljeda, kao i akti-vnosti Hrvatskog sindikata šumarstva. Predložio je Sindikatu i novi slogan »Za zdravo i sigurno radno mjesto«, pod kojim bi se i u ovoj, kao i nare-dnih godina provodile aktivnosti ospo-sobljavanja naših radnika. Isto je tako podvukao kako je unutarnji nadzor djelatnika koji rade na poslovima ZNR najvažniji, jer može najbrže pridonijeti uspješnijoj zaštiti na radu u šumarija-ma i na radnim mjestima u šumi, jer su u mogućnosti da neposredno provode i više od 60 posto vremena na tere-nu i tako postižu efikasniju kontrolupravilnog obavljanja radnih operacija i korištenje zaštitne opreme šumskih ra-dnika, što mora u konačnici rezultirati smanjenjem broja povreda.

U Izvješću o povredama na radu u Hrvatskim šumama za razdoblje 2000._2004. godine, što je Služba na-činila krajem prošle godine, vidljivo je kako se postupno iz godine u godinu smanjuje broj povreda u šumarstvu. Od početne 2000. g. kada je zabilje-ženo 676 povreda na radu, što je 6,9 posto na ukupni broj zaposlenih, već 2001. broj se smanjio na 551 povredu, ili 5,6 posto. Godine 2002. bio je nešto povećan broj, 584 povrede, odnosno 6,3 posto, ali se već 2003. g. ponovo smanjio na 495 ili 4,9 posto. Za prote-klu godinu je u prvih deset mjeseci za-bilježeno samo 356 povreda, odnosno 4,1 posto. A i u zadnja dva mjeseca nije zabilježeno znatno povećanje povreda, tako da se ne očekuje ni veći postotak, a on će se znati tek krajem veljače kada

Od 2000. do 2004. godine u Hrvatskim se šumama postupno smanjuje broj povreda na radu. Od početne 2000. g. kada je zabilježeno 676 povreda na radu (6,9 posto zaposlenih), već 2001. broj se smanjio na 551 povredu ili 5,6 posto. Godine 2002. bio je malo povećan broj, 584 povrede (6,3 posto), ali se već 2003. ponovo smanjio na 495 ili 4,9 posto. Proteklu godinu je u prvih deset mjeseci zabilježeno samo 356 povreda, odnosno 4,1 posto.

Priznanje Hrvatskim šumama za uspješno provođenje zaštite na radu

S ciljem što učinkovitijeg rješava-nja navedenih problema, potrebno je utjecati i na ovlaštenike poslodavca da svojim stručnim radom na terenu svedu nezgode na radu na najmanju moguću mjeru. Revirnici i pomoćnici revirnika trebali bi uočavati nepravilan i rizičan rad radnika, upozoriti radni-ke na njihove uočene nepravilnosti pri radu te svoja zapažanja upisati u Knjigu nadzora, a ukoliko se greške ponove, radnika privremeno udaljiti s tih poslova i zatražiti provjeru njegove osposobljenosti ili ponovno osposo-bljavanje.

Za poslodavca je učinkovitije i ispla-tivije provoditi mjere zaštite na radu, nego poslije ozljede radnika snositi troškove liječenja, bolovanja i sve če-šćih sudskih sporova.

U cilju poboljšanja mjera zaštite na radu, možda bi bilo dobro početi pri-mjenjivati nagrađivanje onih radnika koji imaju tijekom godina najmanje nezgoda. Zatim nagrađivanje najboljih šumarija, uprava kao i ovlaštenika po-slodavca koji imaju najbolje rezultate u smanjenju nezgoda na radu, jer je ipak određena stimulacija efikasnija i služilabi kao dobar primjer ostalima.

stignu sve prijave iz šumarija. U prošloj godini dogodila se jedna nezgoda sa smrtnim posljedicama, baš na dan (28. travnja) kada se u Zagrebu, u organi-zaciji Hrvatskog sindikata šumarstva, održavala manifestacija pod geslom »Žalimo mrtve _ zaštitimo žive«.

Kada se broj povreda usporedi s bro-jem ukupno zaposlenih djelatnika, do-bije se rezultat koji ohrabruje i ukazuje kako treba provoditi stalne aktivnosti na osposobljavanju iz područja zaštite na radu svih naših djelatnika, a pose-bno onih koji rade u šumi.

Najčešći uzrociPrema analizama povreda u proma-

tranom razdoblju, 34 posto povreda nastaje uslijed neispravnosti, zakrčeno-sti ili klizavosti površina i prolaza s ko-jih se obavlja radna operacija, a odmah na drugo mjesto sa 32 posto povreda dolazi izvođenje radne operacije na na-čin suprotan pravilima zaštite na radu. Tek na trećem mjestu su povrede koje nastaju uslijed ostalih neprimijenjenih posebnih pravila zaštite na radu. I ti na-vedeni uzroci povreda ponavljaju se iz godine u godinu.

Svi ostali uzroci povreda, kao što su izvođenje radne operacije bez potre-be odgovarajućeg ili neispravnog oso-bnog zaštitnog sredstva ili poremećaja u tehnološkom procesu, nisu česti i do-gađaju se mjestimično.

Kako bi se smanjile učestale nezgo-de i povrede, te shvatio značaj ispra-vnog radnog postupka, Služba ZNR provodi redovito osposobljavanje ra-dnika. Osim osposobljavanja radnika za rad na siguran način, obavljena su i osposobljavanja za provođenje pre-ventivnih mjera zaštite od požara, ga-šenja požara i spašavanja ljudi i imovi-ne ugroženih požarom. Samo u prošloj godini tim osposobljavanjem obuhva-ćeno je 3.300 naših djelatnika. U ovoj i u sljedećim godinama ta praksa Službe ZNR će se nastaviti i dalje.

Broj 97/98 • siječanj/veljača 2005. HRVATSKE ŠUME 9

Nema opasnosti da Dunav ugrozi opstojnost Kopačkog rita

Kopački rit

Foto:D. GetzPiše: mr. Darko GetzKopačkog rita

ZAŠTITA KOPAČKOG RITA

JE LI ZAISTA KOPAČKI RIT UGROŽEN DUNAVOM

Broj 97/98 • siječanj/veljača 2005. HRVATSKE ŠUME10 Broj 97/98 • siječanj/veljača 2005. HRVATSKE ŠUME 11

Kopački je rit predodređen za naplavljivanje

vodama Dunava i Drave, on je retencija

spomenutih rijeka i ovdje

poplava donosi život, pa stoga

nema realne opasnosti da Dunav ugrozi

opstojnost Parka prirode.

No ne treba zbog toga u isti

kontekst stavljati ekološke probleme

Kopačkoga rita i pitanja regulacije i održavanja vodotoka Dunava te

uznemiravati narod o

mogućim posljedicama

moguće (katastrofalne)

poplave

metru, da li bi prolok u obalnoj terasi doveo do nastanka novog vodotoka, a u najnepovoljnijem slučaju skrenuo tok rijeke prema zapadu, na Kopačko jezero i dalje prema lijevoj obali Dra-ve, pri čemu bi se ponovilo stanje iz 16. stoljeća, kada je, po kazivanju gla-sovitoga putopisca Evlije Čelebija, ušće Drave bilo na puškomet Osijeka, zaista su samo pusta nagađanja.

Varijanta o promjeni toka Dunava malo je vjerojatna imajući u vidu stolje-tni utjecaj vodograditelja na tok rijeke, opsežne hidromelioracije u njegovom zaobalju, a sad još i globalne klimatske promjene, pa zatim utjecaj hidroelek-trana, poniranje korita rijeke za gotovo jedan metar, te utjecaj i mnogih drugih čimbenika o kojima drugom prilikom. Ostaje mogućnost nastanka riječnoga meandra koji bi se mogao spojiti s Vemeljskim dunavcem, eventualno ga presjeći i preko Kopačkog i Bijelog je-zera, Sarvaš bare i Isinj bare povezati se s kanalom Renovo. Pri tome bi raznio nataloženi mulj, produbio korita spo-menutih bara, što u konačnici i ne bi bilo tako loše kako se to čini.

Ekološke i druge štete Rasprava o mogućim štetama mo-

gla bi se voditi u dva pravca: o šteta-ma na visokoj divljači, lovno-tehničkim objektima, u šumi Parka, odnosno u Zoorezervatu gdje je ona najvećim dijelom prepuštena prirodi, te o pejsa-žno-estetskim promjenama.

U našim prijašnjim radovima poka-zali smo da se Kopački rit izmijenio i vi-zualno i vegetacijski u odnosu na ranije stanje, iz vremena kada ga je posjeći-vao poznati prirodoslovac i ornitolog prof. August Mojsisovics (od 1883. do 1889.). U to je doba još Dunav imao obilježje prirodne rijeke, na nekim di-jelovima krasili su ga meandri, koji su usporavali protok vode, rit je bio redo-vitije plavljen (3 i više mjeseci), a u ve-getacijskom pogledu prevladavale su zajednice otvorenih voda. Mojsisovics spominje šipražje vrbe rakite i “more trstike”, a prof. Rőssler (1908.) piše o ve-likim jatima močvarica: divljih gusaka i patki, o ibisima, žličarkama, kormorani-ma, čapljama, ali naslućuje promjene u ekosustavu zbog regulacije vodotoka, gradnje nasipa i prokopavanja kanala, te agrarne (rentne) politike i slično.

Zanimljivi su i podaci o ulovima Ri-bolovne centrale u Apatinu. Pri tome upadaju u oči veliki ulovi za vrijeme velikih i dugotrajnih poplava, posebno onih s naznakom “katastrofalnih” ka-kve su bile 1876., 1926., 1965. godine. Starijima su u sjećanju posebno 1965. i 1966. godina kada je gotovo svaki ri-bolovac Baranje i Osijeka mogao dne-vno, kao od šale uloviti desetak i više kilograma ribe. Kao kuriozitet riba se lovila uz cestu Osijek–Bilje, pored že-ljezničke pruge Osijek–Mece i kasnije tijekom 1966. na Staroj biljskoj Dravi.

Bitno je razumjeti da je Kopački rit: (prvo) predodređen za naplavljivanje vodama Dunava i Drave, (drugo) da je poplava, kako reče neki putopisac, “krv” krajolika koja donosi život, i (treće) da je Kopački rit uz sve to i retencija spo-menutih rijeka. Da li će to razlijevanje dunavskih voda započeti dosadašnjim poznatim kanalima i vodotocima ili ne-kim novim kojega bi u međuvremenu stvorio Dunav u svojem rušilačkom “na-ponu”, potpuno je nebitno.

O estetici prostora nastankom no-voga vodotoka ili samo meandra na mjestu gdje ga prije nije bilo, nismo sigurni ima li smisla raspravljati. Onima koji poznaju taj kraj možda bi poneki detalj krajobraza mogao nedostajati, možda one slike i vizure koje su otprije ostale u sjećanju dok su se u mladosti upoznavali s Bijelim jezerom, Hulovom, područjem Sarvaša ili Malim Bajerom.

Pretpostavljajući da bi proboj Du-nava bio silovit, da bi vodeni val rušio pred sobom stare vrbove šumarke, ra-znio poneki trstik, prouzročio rušenje poneke stare topole na kojoj se gnije-zdio orao štekavac ili stepski sokol, ili bi “pomeo” netom formiranu koloniju čaplji na Kopačkom jezeru, sve je to beznačajno imajući u vidu cjelokupan prostor i populacijsku obnovljivost. Orao štekavac npr. gradi tzv. dopun-ska gnijezda, čaplje bi se preselile na drugo mjesto i započele s formiranjem drugoga legla, isto tako dogodilo bi se sa vrbovom mladikom koja bi niknula na mjestu koje joj odgovara. Za po-pulaciju riba bi to značilo nadolazak jezerskoga prostranstva, obilje hrane i mogućnost redovitog i neometanog mrijesta, pravu blagodat.

Stvarne šteteNajveću štetu u nekoj pretpostavlje-

noj katastrofalnoj poplavi, bez obzira na pravac prodora dunavskih voda i sanacije obale na 1406. r. km., imale bi Hrvatske šume koje u Parku prirode, području sjeverno od Zoorezervata, gospodare s divljači i šumom. Podsje-tili bismo na prošlost – godine 1926. u poplavi je stradalo oko 2000 grla jelen-ske divljači,1965. poplava je rastjerala oko 1500 grla od kojih se samo ma-nji dio vratio u Baranju. Poplavom su ugrožene divlje svinje, srneća divljač, jazavci, lisice, divlje mačke itd. Spome-nuti prolok na 1406. r. km. uzvodno od Apatina u dijelu Parka prirode oštetio bi obnovljenu mladu šumu, stovari-šta, lovačke kuće, promatračnice, čeke, hranilišta za divljač, postojeće puteve, prosjeke. Ugrozio bi visoku divljač jer su šumski predjeli Ulnaci, Popovica, Menteš, Kormanj, Buda, Kolonca sre-dišnji dijelovi lovišta, područje njihove visoke koncentracije. Drugačija je si-tuacija u Zoološkom rezervatu gdje je nakon rata malo toga ostalo, a još je u funkciji lovnoga gospodarenja. Obalna stovarišta ne postoje pa nema ni opa-snosti od raznošenja pilanskih trupaca,

Na 1406. kilometru Dunav postupno raznosi desnu obalu

Obala je oštro odsječena, vide se slojevi ranijih nanosa

Dok na jednoj strani raznosi, na suprotnoj obnavlja obalu i nastaju pješčani sprudovi

Nedavno smo mogli pročitati u Večernjem listu, kasnije i u osječkom Glasniku lova i ribolova o opasnosti da Du-

nav poplavi i ugrozi opstojnost Kopa-čkoga rita. Dunav se, prema riječima glasnogovornika “Hrvatskih voda”, a u interpretaciji novinara, opasno približio obali Kopačkoga rita, na gotovo 5 – 7 metara i zbog toga postoji opasnost da ga poplavi i izazove ekološku štetu, koja se u ovom trenutku ne može pro-cijeniti. U nazočnosti župana Osječko-baranjske županije i vodograditelja obiđeno je sporno područje.

Ako za trenutak zaboravimo speci-fičnost ekološke problematike Kopa-čkoga rita (Parka prirode i posebnoga zoološkoga rezervata ), ostaje činjenica da Hrvatske vode imaju poteškoća s održavanjem vodotoka Dunava i, vje-rojatno, Drave. No pritom ne bi trebalo u isti kontekst stavljati ekološke proble-me Kopačkoga rita i tekuću problema-tiku ove institucije i uznemiravati na-rod s mogućim posljedicama moguće poplave. Realnije bi bilo promišljati o opasnosti nastajanja novoga riječnog meandra ili novog vodotoka, koji bi mogao nastati prolokom obale Dunava i izlijevanjem visokih voda u središnje dijelove rita ukoliko se ne sanira ošte-ćena obala. No to ni u kojem slučaju ne bi značilo nestanak Kopačkoga rita, niti opasnost po njegov prirodni biljni i životinjski svijet. Uostalom, o mogu-ćim prodorima Dunava na lijevoj obali, na spornom 1406. riječnom kilometru, raspravljalo se osamdesetih godina prošloga stoljeća. I onda kao i danas, ali u znatno umjerenijem i objektivni-jem sagledavanju mogućih posljedica, o čemu vjerojatno postoji dokumen-tacija. Neki konkretni zaključci u svezi sanacije obale, koliko je nama poznato, nisu nikada doneseni. Stoga podsjeća-mo na neke bitne činjenice u vezi s tim pitanjem.

Poplava i opstojnost Kopačkoga rita

Poplave Kopačkoga rita, bilo one proljetne, proljetno-ljetne, kasno je-senje ili zimske, nešto su što održava ekosustav Kopačkoga rita. Započinju porastom Dunava i kad vodostaj do-segne kotu naplavljivanja, razlit će se Kopačkim ritom. Pritom, najprije će biti poplavljeni kanali i vodotoci najniže nadmorske visine kao što su Hulovo, Nađhat (kod Vemeljskoga dunavca), zatim manji Bačfok, Dombofok, Žemža, Galješnica, a osobito, u nekom visokom korespodentnom vodostaju s rijekom Dravom, još i kanal Renovo, Ciganski bogaz, Bajarski kanal i desetak manjih neimenovanih kanala.

Dakle, poplava započinje prodira-njem vode iz Dunava iz poznatih pra-vaca, ona je nešto tipično za ovo ritsko – močvarno područje. Razmišljanja što će se dogoditi u slučaju da popusti obala na spomenutom riječnom kilo-

Broj 97/98 • siječanj/veljača 2005. HRVATSKE ŠUME10 Broj 97/98 • siječanj/veljača 2005. HRVATSKE ŠUME 11

Kopački je rit predodređen za naplavljivanje

vodama Dunava i Drave, on je retencija

spomenutih rijeka i ovdje

poplava donosi život, pa stoga

nema realne opasnosti da Dunav ugrozi

opstojnost Parka prirode.

No ne treba zbog toga u isti

kontekst stavljati ekološke probleme

Kopačkoga rita i pitanja regulacije i održavanja vodotoka Dunava te

uznemiravati narod o

mogućim posljedicama

moguće (katastrofalne)

poplave

metru, da li bi prolok u obalnoj terasi doveo do nastanka novog vodotoka, a u najnepovoljnijem slučaju skrenuo tok rijeke prema zapadu, na Kopačko jezero i dalje prema lijevoj obali Dra-ve, pri čemu bi se ponovilo stanje iz 16. stoljeća, kada je, po kazivanju gla-sovitoga putopisca Evlije Čelebija, ušće Drave bilo na puškomet Osijeka, zaista su samo pusta nagađanja.

Varijanta o promjeni toka Dunava malo je vjerojatna imajući u vidu stolje-tni utjecaj vodograditelja na tok rijeke, opsežne hidromelioracije u njegovom zaobalju, a sad još i globalne klimatske promjene, pa zatim utjecaj hidroelek-trana, poniranje korita rijeke za gotovo jedan metar, te utjecaj i mnogih drugih čimbenika o kojima drugom prilikom. Ostaje mogućnost nastanka riječnoga meandra koji bi se mogao spojiti s Vemeljskim dunavcem, eventualno ga presjeći i preko Kopačkog i Bijelog je-zera, Sarvaš bare i Isinj bare povezati se s kanalom Renovo. Pri tome bi raznio nataloženi mulj, produbio korita spo-menutih bara, što u konačnici i ne bi bilo tako loše kako se to čini.

Ekološke i druge štete Rasprava o mogućim štetama mo-

gla bi se voditi u dva pravca: o šteta-ma na visokoj divljači, lovno-tehničkim objektima, u šumi Parka, odnosno u Zoorezervatu gdje je ona najvećim dijelom prepuštena prirodi, te o pejsa-žno-estetskim promjenama.

U našim prijašnjim radovima poka-zali smo da se Kopački rit izmijenio i vi-zualno i vegetacijski u odnosu na ranije stanje, iz vremena kada ga je posjeći-vao poznati prirodoslovac i ornitolog prof. August Mojsisovics (od 1883. do 1889.). U to je doba još Dunav imao obilježje prirodne rijeke, na nekim di-jelovima krasili su ga meandri, koji su usporavali protok vode, rit je bio redo-vitije plavljen (3 i više mjeseci), a u ve-getacijskom pogledu prevladavale su zajednice otvorenih voda. Mojsisovics spominje šipražje vrbe rakite i “more trstike”, a prof. Rőssler (1908.) piše o ve-likim jatima močvarica: divljih gusaka i patki, o ibisima, žličarkama, kormorani-ma, čapljama, ali naslućuje promjene u ekosustavu zbog regulacije vodotoka, gradnje nasipa i prokopavanja kanala, te agrarne (rentne) politike i slično.

Zanimljivi su i podaci o ulovima Ri-bolovne centrale u Apatinu. Pri tome upadaju u oči veliki ulovi za vrijeme velikih i dugotrajnih poplava, posebno onih s naznakom “katastrofalnih” ka-kve su bile 1876., 1926., 1965. godine. Starijima su u sjećanju posebno 1965. i 1966. godina kada je gotovo svaki ri-bolovac Baranje i Osijeka mogao dne-vno, kao od šale uloviti desetak i više kilograma ribe. Kao kuriozitet riba se lovila uz cestu Osijek–Bilje, pored že-ljezničke pruge Osijek–Mece i kasnije tijekom 1966. na Staroj biljskoj Dravi.

Bitno je razumjeti da je Kopački rit: (prvo) predodređen za naplavljivanje vodama Dunava i Drave, (drugo) da je poplava, kako reče neki putopisac, “krv” krajolika koja donosi život, i (treće) da je Kopački rit uz sve to i retencija spo-menutih rijeka. Da li će to razlijevanje dunavskih voda započeti dosadašnjim poznatim kanalima i vodotocima ili ne-kim novim kojega bi u međuvremenu stvorio Dunav u svojem rušilačkom “na-ponu”, potpuno je nebitno.

O estetici prostora nastankom no-voga vodotoka ili samo meandra na mjestu gdje ga prije nije bilo, nismo sigurni ima li smisla raspravljati. Onima koji poznaju taj kraj možda bi poneki detalj krajobraza mogao nedostajati, možda one slike i vizure koje su otprije ostale u sjećanju dok su se u mladosti upoznavali s Bijelim jezerom, Hulovom, područjem Sarvaša ili Malim Bajerom.

Pretpostavljajući da bi proboj Du-nava bio silovit, da bi vodeni val rušio pred sobom stare vrbove šumarke, ra-znio poneki trstik, prouzročio rušenje poneke stare topole na kojoj se gnije-zdio orao štekavac ili stepski sokol, ili bi “pomeo” netom formiranu koloniju čaplji na Kopačkom jezeru, sve je to beznačajno imajući u vidu cjelokupan prostor i populacijsku obnovljivost. Orao štekavac npr. gradi tzv. dopun-ska gnijezda, čaplje bi se preselile na drugo mjesto i započele s formiranjem drugoga legla, isto tako dogodilo bi se sa vrbovom mladikom koja bi niknula na mjestu koje joj odgovara. Za po-pulaciju riba bi to značilo nadolazak jezerskoga prostranstva, obilje hrane i mogućnost redovitog i neometanog mrijesta, pravu blagodat.

Stvarne šteteNajveću štetu u nekoj pretpostavlje-

noj katastrofalnoj poplavi, bez obzira na pravac prodora dunavskih voda i sanacije obale na 1406. r. km., imale bi Hrvatske šume koje u Parku prirode, području sjeverno od Zoorezervata, gospodare s divljači i šumom. Podsje-tili bismo na prošlost – godine 1926. u poplavi je stradalo oko 2000 grla jelen-ske divljači,1965. poplava je rastjerala oko 1500 grla od kojih se samo ma-nji dio vratio u Baranju. Poplavom su ugrožene divlje svinje, srneća divljač, jazavci, lisice, divlje mačke itd. Spome-nuti prolok na 1406. r. km. uzvodno od Apatina u dijelu Parka prirode oštetio bi obnovljenu mladu šumu, stovari-šta, lovačke kuće, promatračnice, čeke, hranilišta za divljač, postojeće puteve, prosjeke. Ugrozio bi visoku divljač jer su šumski predjeli Ulnaci, Popovica, Menteš, Kormanj, Buda, Kolonca sre-dišnji dijelovi lovišta, područje njihove visoke koncentracije. Drugačija je si-tuacija u Zoološkom rezervatu gdje je nakon rata malo toga ostalo, a još je u funkciji lovnoga gospodarenja. Obalna stovarišta ne postoje pa nema ni opa-snosti od raznošenja pilanskih trupaca,

Na 1406. kilometru Dunav postupno raznosi desnu obalu

Obala je oštro odsječena, vide se slojevi ranijih nanosa

Dok na jednoj strani raznosi, na suprotnoj obnavlja obalu i nastaju pješčani sprudovi

Nedavno smo mogli pročitati u Večernjem listu, kasnije i u osječkom Glasniku lova i ribolova o opasnosti da Du-

nav poplavi i ugrozi opstojnost Kopa-čkoga rita. Dunav se, prema riječima glasnogovornika “Hrvatskih voda”, a u interpretaciji novinara, opasno približio obali Kopačkoga rita, na gotovo 5 – 7 metara i zbog toga postoji opasnost da ga poplavi i izazove ekološku štetu, koja se u ovom trenutku ne može pro-cijeniti. U nazočnosti župana Osječko-baranjske županije i vodograditelja obiđeno je sporno područje.

Ako za trenutak zaboravimo speci-fičnost ekološke problematike Kopa-čkoga rita (Parka prirode i posebnoga zoološkoga rezervata ), ostaje činjenica da Hrvatske vode imaju poteškoća s održavanjem vodotoka Dunava i, vje-rojatno, Drave. No pritom ne bi trebalo u isti kontekst stavljati ekološke proble-me Kopačkoga rita i tekuću problema-tiku ove institucije i uznemiravati na-rod s mogućim posljedicama moguće poplave. Realnije bi bilo promišljati o opasnosti nastajanja novoga riječnog meandra ili novog vodotoka, koji bi mogao nastati prolokom obale Dunava i izlijevanjem visokih voda u središnje dijelove rita ukoliko se ne sanira ošte-ćena obala. No to ni u kojem slučaju ne bi značilo nestanak Kopačkoga rita, niti opasnost po njegov prirodni biljni i životinjski svijet. Uostalom, o mogu-ćim prodorima Dunava na lijevoj obali, na spornom 1406. riječnom kilometru, raspravljalo se osamdesetih godina prošloga stoljeća. I onda kao i danas, ali u znatno umjerenijem i objektivni-jem sagledavanju mogućih posljedica, o čemu vjerojatno postoji dokumen-tacija. Neki konkretni zaključci u svezi sanacije obale, koliko je nama poznato, nisu nikada doneseni. Stoga podsjeća-mo na neke bitne činjenice u vezi s tim pitanjem.

Poplava i opstojnost Kopačkoga rita

Poplave Kopačkoga rita, bilo one proljetne, proljetno-ljetne, kasno je-senje ili zimske, nešto su što održava ekosustav Kopačkoga rita. Započinju porastom Dunava i kad vodostaj do-segne kotu naplavljivanja, razlit će se Kopačkim ritom. Pritom, najprije će biti poplavljeni kanali i vodotoci najniže nadmorske visine kao što su Hulovo, Nađhat (kod Vemeljskoga dunavca), zatim manji Bačfok, Dombofok, Žemža, Galješnica, a osobito, u nekom visokom korespodentnom vodostaju s rijekom Dravom, još i kanal Renovo, Ciganski bogaz, Bajarski kanal i desetak manjih neimenovanih kanala.

Dakle, poplava započinje prodira-njem vode iz Dunava iz poznatih pra-vaca, ona je nešto tipično za ovo ritsko – močvarno područje. Razmišljanja što će se dogoditi u slučaju da popusti obala na spomenutom riječnom kilo-

Broj 97/98 • siječanj/veljača 2005. HRVATSKE ŠUME12

Nesumnjivo da bi možda jedan nepredviđeni, siloviti prodor Dunava mogao pomoći u otklanjanju stoljetnog taloga, kojim su zasipane brojne bare i “jezera” Kopačkoga rita. Bilo bi dobro da to učini Dunav umjesto eko-bagera o kojem se već govori godinama kao o važnom čimbeniku za održavanje plovnosti postojećih kanala i vodotoka.

Razmišljanja što će se desiti u slučaju da popusti obala na 1406. kilometru, da li bi prolok u obalnoj terasi doveo do nastanka novog vodotoka, a u najnepovoljnijem slučaju skrenuo tok rijeke prema zapadu, na Kopačko jezero i dalje prema lijevoj obali Drave, pri čemu bi se ponovilo stanje iz 16. stoljeća, kada je, po kazivanju glasovitoga putopisca Evlije Čelebija, ušće Drave bilo na puškomet Osijeka, zaista su samo pusta nagađanja.

Obrambeni nasip Zmajevac-Kopačevo

odnosno ogrjevnoga drveta, trščanih snopova i sl.

Poplava u funkciji revitalizacije ekosustava

Nesumnjivo da bi možda jedan ne-predviđeni, siloviti prodor Dunava mo-gao pomoći u otklanjanju stoljetnog taloga, kojim su zasipane brojne bare i “jezera” Kopačkoga rita. Bilo bi dobro da to učini Dunav umjesto eko-bagera o kojem se već govori godinama kao o važnom čimbeniku za održavanje plo-vnosti postojećih kanala i vodotoka, o stroju za odmuljivanje najveće bare u Baranji, Kopačkoga jezera. Predviđamo, ako se ne započne sa otklanjanjem ta-loga i mulja iz Kopačkoga jezera, zatim iz kanala Čonakut i Gorba, ograničit će se plovnost turističkih brodica.

Poplava je blagodat za ribu, vodo-zemce, gmazove i ptice močvarice te mnoge skupine beskralježnjaka koji ovdje žive.

Problem Hrvatskih vodaPromjene toka Dunava i Drave, zaruša-

vanje obala, nastajanje nepredvidivih ri-ječnih ada, nastajanje meandara, riječnih sprudova, oplićavanje plovnoga puta i slično, problem su Hrvatskih voda.

Poznato je da se sa uređenjem vo-dotoka Dunava i Drave započelo u 18. stoljeću. U 19. st. izgrađena je većina glavnih obrambenih nasipa kao što su Dravski, Zmajevac-Kopačevo (tzv. Albrechtov nasip). Vodograditelji su u međuvremenu izgradili niz “kamenih pera” (napera, deflektora) kojima su usmjeravali tok riječne matice u pravcu koji najbolje odgovara plovidbi. Kame-nom i fašinama zaprječavali su oruša-vanje obale, a prekopima su rješavali riječne meandre. Zadnji, “srebrenički” prekop, približio je rijeku Dunav Ribar-skoj kući Hulovo na 50 metara, dok je prije bio udaljen gotovo 400 meta-ra. Do njegova spaljivanja i rušenja u Domo vinskom ratu 1993. godine, uda-ljenost se smanjila na desetak metara. I ovdje, unatoč nabacanom kamenu oba la pomalo nestaje.

Na prvom mjestu svih aktivnosti i zadataka vodograditelja je plovnost ri-jeke, nesmetani promet barži i šlepera, turističkih i vojnih brodova, skela i ča-maca. Iz tih razloga može se zatražiti i međunarodnu pomoć jer konačno, radi se i o međunarodnom plovnom putu.

Broj 97/98 • siječanj/veljača 2005. HRVATSKE ŠUME12


Krajem prošle godine Šumar-ski je institut Jastrebarsko obilježio 30 godina postoja-nja. Kako je nastao i što za

šumarstvo znači ova znanstvena in-stitucija?

– Institut je službeno osnovan 1. siječnja 1974. objedinjavanjem tri-ju ustanova koje su se dotad bavile znanstvenim radom i istraživanjima na području šumarstva – Instituta za šumarska istraživanja SR Hrvatske u Zagrebu, Jugoslavenskog instituta za četinjače u Jastrebarskom i Zavoda za kontrolu šumskog sjemena u Rijeci. No treba reći da bavljenje znanstvenim ra-dom u šumarstvu Hrvatske seže još u daleku 1945. godinu kada je dr. Zlatko Vajda postavljen za referenta u Zavodu za praktična šumarska istraživanja tako da ćemo ove godine jednim stručnim seminarom obilježiti i 60-godišnjicu znanstveno istraživačkog rada u šu-marstvu Republike. Značaj je Instituta u njegovoj univerzalnosti – tijekom proteklih 30 godina naši stručnjaci su se kroz mnogobrojne projekte bavi-li praktičnim problemima hrvatskoga šumarstva te istraživanjima na nekoli-ko tisuća pokusnih ploha i na desetke hektara pokusa po cijeloj Hrvatskoj. Objavljeno je više od 1000 znanstvenih i stručnih članaka u raznim publikaci-jama. U krugu samog Instituta nalazi se šumski rasadnik sa pratećim stak-lenikom, plastenikom i laboratorijima za molekularnu biologiju, ispitivanje kvalitete tla, ishranu bilja, fiziologiju,analizu vode i tla, šumsko sjemenar-stvo. Tu se nalazi i trušnica, tehnološka linija postrojenja za izdvajanje sjemena

DR. SC. MIROSLAV BENKO, RAVNATELJ ŠUMARSKOG INSTITUTA JASTREBARSKO

Mladi znanstvenici moraju se specijalizirati u inozemstvuProšle je godine Šumarski institut u Jastrebarskom obilježio 30 godina postojanja, a ove će proslaviti 60 godina znanstveno istraživačkog rada u šumarstvu. Tim povodom razgovaramo s ravnateljem Instituta dr. sc. Miroslavom Benkom

četinjača. Uz njih postoji hladnjača za čuvanje tog sjemena.

– Prisjećate li se nekih zanimljivijih projekata i događaja iz prošlosti?

– Krajem 50-ih godina vlast je doni-jela odluku da se ide na proizvodnju celuloznog drveta i crnogorice. Osno-vana su i dva instituta, za četinjače u Jastrebarskom i za topolarstvo u No-vom Sadu. Napravljena je studija i te-meljem naših projekata u suradnji s on-dašnjim gospodarstvima podignuto je 60–70 000 ha kultura četinjača, u njima i pokusne plohe. No, to je i vrijeme kada je počela ona poznata »topolomanija«. Inzistiralo se, naime, i na uvođenju brzorastućih vrsta, kanadske topole i vrbe, za potrebe tvornice celuloze koja nikad ovdje nije bila sagrađena. No zato su topole zamijenile ostale vrste, pa i hrast, na staništima na kojima im nije mjesto! Obzirom da su to mono-kulture, s njima su se pojavili i šumski štetnici. Tadašnji Institut za četinjače

InstitutNa čelu Instituta u kojem je 70-ero zaposlenih (sedam dr. sc., 13 mr. sc) je od 10. svibnja prošle godine dr. sc. Miroslav Benko. Djelatnost Instituta obavlja se u šest odjela: Odjel za oplemenjivanje i šumsko sjemenarstvo (v. d. pročelnik mr. sc. Tibor Littvay); Odjel za ekologiju i uzgajanje šuma (dr. sc. Boris Vrbek); Odjel za zaštitu šuma i lovstvo (v. d. mr. sc. Milan Pernek); Odjel za uređivanje šuma i šumarsku ekonomiku (dr. sc. Dijana Vuletić); Odjel rasadničke proizvodnje (dipl. ing. agr. Romana Maradin); Odjel zajedničkih poslova (dipl. iur. Fikret Ahmetović).

u Jastrebarskom svojim je projektima istraživao i pratio kulture četinjača.

– Čemu je Institut okrenut danas? – Radimo projekte za Ministarstvo

znanosti, obrazovanja i športa iz po-dručja oplemenjivanja i šumskog sje-menarstva, te rasadničarstva i šumskih kultura, a za Hrvatske šume, s područja obnove prirodnih šuma, povećanja pro-izvodnje i stabilnosti, zaštite šuma, te osiguranja uporabe prirodnih šuma po ekološko gospodarskim tipovima. Mo-ram reći da je suradnja s Hrvatskim šu-mama, bez obzira na ustroj šumarstva, uvijek bila na visokoj razini. Ne samo s vodstvom tvrtke nego, što posebno želim istaknuti, i sa šumarijama koje su prateći naše projekte na njihovom području iskazivale veliku susretljivost i suradnju, što je u našem poslu vrlo značajno.

Osim rada na “domaćem” terenu, Institut surađuje i s EU na projektu praćenja zdravstvenog stanja, zaštite

Piše: Miroslav Mrkobrad

Foto: M. Mrkobrad

Dr. sc. Miroslav

Benko

interview

inozemstvuznanstvenici


druga runda

DANAS I SUTRA ULOGA ŠUMA, ŠUMARA I ŠUMARSTVA

Je li farsa naša sudbina?ih mijenjati. Svi moramo znati kako Hr-vatska ovisi o potencijalima znanja svo-jih najsposobnijih, najproduktivnijih ljudi, dakle o svojoj elitnoj znanosti.

Jesmo li se upitali, pa onda i suprot-stavili tražeći odgovor na pitanje što je, na primjer, sa šumom Šiljakovačka du-brava koja je od Ministarstva poljopri-vrede i šumarstva u vrijeme ministro-vanja gospodina Pankretića podređena »znanosti«, o tome koliko pitomih turo-poljskih svinja može živjeti na površini od 140 ha srednjedobnih hrastovih šuma. Treba tome dodati da je ista po-vršina o trošku Hrvatskih šuma ograđe-na žičanom ogradom.

Ili, do kada će šumarstvo Hrvatske nasmijavati Europu, plaćajući slivnu vo-dnu naknadu za hidrotehničke radove koji nerijetko ugrožavaju šumu, dok im šuma proizvodi, prečišćava i sprema pi-tku vodu. Jesmo li smjeli odšutjeti na ja-vnu bahatost gospodina Bože Kovačevi-ća, bivšeg ministra zaštite okoliša, kada na problem izuzimanja šuma i šumskog

Znaju li oni koji tako olako i za dnevno-političke svrhe kroje sudbinu šuma u Hrvatskoj da te šume, zbog svoje prirodnosti i opće ekološke učinkovitosti, godišnje vežu 3,688.637 tona ugljika iz atmosfere ostvarujući tako na najbolji način protokol iz Kyota o smanjenju emisije ugljičnog dioksida do 2008. godine.

zemljišta za izgradnju cesta bez nakna-de (zbog protuustavnog Zakona o ja-vnim cestama) izjavljuje da šumarima nitko ne brani da sade nove šume.

Nije li vrijeme da se javno upitamo, koliko i do kada će Hrvatske šume biti u mogućnosti financirati obveznu je-dnostavnu biološku reprodukciju na osnovi postotnih izdvajanja iz prihoda koji nisu rezultat tržišnih nego propi-sanih cjenika?

Nije li vrijeme da se javnosti predoče stvarni rezultati pasivne zaštite prirode nekih nacionalnih parkova i posebno parkova prirode? Što reći na nebuloznu odluku o prenamjeni šuma i šumskog zemljišta u maslinike ili vinograde kroz institut služnosti. Čini se kako to točno predviđa FAO-va Vizija šumarstva 2050. godine, procjenjujući najveći pritisak na šumska područja zbog širenja poljo-privrede kod zemalja u razvoju.

Živimo li stvarno u vremenu kada se kod nas političkim utjecajem ili ka-pitalom može kupiti sudska presuda, urbanistički plan pa sve do ekološke studije?

Znaju li oni koji tako olako i za dnevno-političke svrhe kroje sudbinu šuma u Hrvatskoj, da te šume, zbog svoje prirodnosti i opće ekološke učin-kovitosti, godišnje vežu 3,688.637 tona ugljika iz atmosfere ostvarujući tako na najbolji način protokol iz Kyota o sma-njenju emisije ugljičnog dioksida do 2008. godine.

Znanje, podobnost, hrabrost, prilagodljivost..

Treba li se onda čuditi što je na hr-vatskoj sceni općeprisutno gađenje prema političkom okruženju. Možda nakon svih ovih spoznaja, ipak prepo-znamo kako imamo razloga strahovati za našu budućnost. Zato, nije čudno što se uvijek zbunjeno pitam zašto u našem mentalnom sklopu strah ne proizvodi otpor i borbu, već to ugla-vnom bude povlačenje, skrivanje, šu-tnja ili bijeg! Zašto nam je u skoro svim sferama života važno da se oko nas radi površno ili pak bilo što, stvarajući do-jam brižnosti i zauzetosti za rješavanje problema, dok je istinski i prepoznati sadržaj, pa onda i stvarna djelotvornost sasvim nevažna.

Uzbunjujemo se tako pred proble-mima i broju nezaposlenih, ne nudeći niti jedan ozbiljan program za zapo-šljavanje, dok hladnokrvno uz značaj-ne troškove projektiramo i očekujemo našu budućnost u svakako presporom restrukturiranju Poduzeća. Činimo to poglavito masovnim prijevremenim umirovljenjima, stvarajući na taj način samo veći broj uprosječene umirovlje-ne sirotinje. Što je sada već s davno pokrenutom akcijom mobilizacije na programiranom korištenju takozvanih sporednih šumskih proizvoda, usluga i djelatnosti vezanih uz šumu. Imamo li program prekvalifikacije i doškolovanja naših ljudi za nove djelatnosti i sadrža-je? Što je sa sanjanim razvojem malog obrta od proizvoda i usluga šume koji ne zahtijeva nove goleme hale, već se može organizirati u obiteljskim kućama naših ljudi? Nezaposleni će, zapamtimo to zauvijek, biti samo problem zaposle-nih.

Razlikujemo li po nečemu ljude koji su dizali tvrtku od onih koje je dizala tvrtka, ili čak onih koji su iz nje »dizali«. Brinu li nas stvarni uzroci naše duboke

moralne i socijalne krize, uzroci tako masovne korupcije, skupe, neučinko-vite i glomazne nadgradnje, načini biranja državnih dužnosnika, ključnih poslovodnih ljudi i žestokom otporu u pokušajima sustavne depolitizacije go-spodarstva, kulture i medija? Jesu li za promašena kadrovska rješenja uvijek i samo krivi ljudi zatečeni na pogrešnim mjestima ili bi stvarnu odgovornost za to morali snositi oni koji su ih predložili i tako zapravo »gurnuli« u promašaj?

Jesmo li ikad pomislili na odgovor-nost članova upravnih ili nadzornih odbora za brojne promašaje i nezna-nje? Imamo li razrađen obrambeni su-stav za ovaj takozvani »predatorski ka-pitalizam«? Koliko su nam civilna druš-tva, nevladine udruge osposobljene za organizirani i argumentirani otpor ili borbu s onima koji uporno ignoriraju struku i njezine poštene inicijative?

Znamo li odgovor zašto znanost, kultura i vrhunska struka u nas ima status kopileta, unatoč notornoj istini da bez znanosti i kulture nema napre-tka? Što smo organizirano poduzeli da se mladim stručnjacima osigura zapo-šljavanje, i ne samo to, već uz pošte-nu konkurenciju znanja i javni sustav napredovanja. Ima li nade za nas? Ima li u nas spremnih i časnih ljudi za pro-vedbu promjena na temeljima analize uzroka problema? Smijemo li se javno

Razlikujemo li po nečemu ljude koji su dizali tvrtku od onih koje je dizala tvrtka, ili čak onih koji su iz nje »dizali«.

zapitati gdje su odsjele »knjige« stru-čnih i moralnih stavova i tko to susta-vno ignorira prijedloge i zaključke Hr-vatskog šumarskog društva kroz sve te godine, i to dakako o svim značajnim događanjima u vezi sa šumarstvom?

Tuče nas mentalno obilježje u kojem si međusobno možemo opraštati gri-jehe, ali uspjehe nikako. Glave će nas doći istina kako se samo prvorazredni ljudi okružuju boljima od sebe, dok se slabići ograđuju drugorazrednima. Sada je već poslovično pravilo: ako si velik onda si zla savjest bližnjima pa te oni nisu niti zavrijedili, a oni male-ni i njihova niskost trajno tinja snujući osvetu i priželjkujući tvoju krv. Po tome ispada da je grijeh znati i biti moral-no jak. Imam li krivo ako utvrdim da smo definitivno srušili sustav i kriterije za priznavanje stručnih i posebno mo-ralnih autoriteta. Sanjam li, ili priželj-kujem neostvarivo, ako u novoj 2005. godini, poželim da barem kod jednog dijela naših mlađih ljudi, posebno onih na koje računa ovaj narod i njegova mladost, u našoj budućnosti ideal ne bude trajno, novac i vlast već odgo-vornost i čast?

Piše: dipl. ing. TomislavStarčević

Nakon toliko životnih iskustava i nedvojbenih potvrda, sad više zapravo i ne znam za-što, ali uporno i stalno, obu-

zima me jad, ljutnja na našu ukupnu mlitavost, jalovost, izostanak ili pak iskrivljeno pamćenje prošlosti, šutnju i dobrovoljno prepuštanje vodi da nas nosi, rastvara, raznosi i usput razbijene odlaže. Tim više, što dobro znam, kako nije u pitanju neprepoznavanje stran-putica, izostanak znanja o svim našim promašajima, grijesima, ali i jasnoći spoznaja o tome što je dobro, a što loše na našem putu. Čitav sam život živio u uvjerenju kako su nam neki drugi krivi što nemamo svoju i uređenu državu, i ne upravljamo sami sa sobom. Sada, nažalost, znam da sam imao krivo.

Kao što je za osvajače Divljeg za-pada samo mrtav Indijanac bio dobar, tako ispada da je kod nas, sada, samo šutljiv i poslušan Hrvat, dobar Hrvat. Slušajući i ne protusloveći, puštajući samovoljne i bahate da nas zastupaju, poučavaju, da misle umjesto nas i odlu-čuju, mi zapravo svjesno sudjelujemo u proizvodnji opće zbrke i nereda. Odgo-vor na pitanje gdje su u tome mlade generacije, nažalost leži u njihovom odgajanju u duhu kontrole i političke podobnosti. Naši političari okružuju se isključivo istomišljenicima ili ulizicama, jer više vole kontrolirati procese nego

Dubiozni projekti, vodna naknada koju, osim u Hrvatskoj, šumarstvo u Europi nigdje ne plaća, dvojbeni rezultati pasivne zaštite prirode, ekološka učinkovitost šuma, samo su neka od pitanja o stanju i ulozi šuma i šumara u Hrvatskoj koja u svom ogledu istražuje dipl. ing. Tomislav Starčević. Članak prenosimo iz Šumarskog lista (12/2004.)

šuma i obnove prirodnih sastojina. Tu su i projekti za FAO, EFI, IUFRO.

Školovati novake, urediti Institut

– Kakvi su vam planovi za budu-ćnost, hoćete li što mijenjati?

– Planove prilagođavamo potre-bama institucija za koje radimo i zah-tjevima novoga vremena. Želimo biti spremni neke probleme rješavati na drugačiji način. Okrećemo se i prema potrebama skorog ulaska u EU i po-nuđenim modalitetima predpristupnih fondova. Mislim da imamo mogućno-sti kandidirati se za takve projekte. Želimo jednu odluku provesti u prak-su – mlade znanstvenike iz Instituta slati na doškolovanje, specijalizaciju u inozemstvo, u neku europsku pa čak i izvaneuropsku zemlju, da prošire

Želimo jednu odluku provesti u praksu – mlade znanstvenike iz Instituta slati na doškolovanje, specijalizaciju u inozemstvo, u neku europsku pa čak i izvaneuropsku zemlju da prošire svoje znanstvene obzore.

Željeli bismo uvesti još jednu novinu – da naši znanstveni novaci koji su praktično u Institut došli iz škole, mjesec dana provedu na praktičnom radu u nekoj šumariji.

ćemo i ogradu oko Instituta. Želimo također naše laboratorije urediti tako da od njih imamo veće praktične kori-sti – da se možemo kandidirati za neke poslove koji se nude na tržištu. Na taj način mogli bismo osigurati dodatna sredstva, uz ona koja svake godine ugovaramo i dobijamo za rad Instituta od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, te za projekte koje radimo za Hrvatske šume. U tom smislu i naš rasadnik mogao bi ponešto pridonijeti pa planiramo rasadničku proizvodnju preusmjeriti potrebama tržišta te uz šumske sadnice koje proizvodimo za Hrvatske šume, okrenuti se i proizvod-nji hortikulturnog bilja. Institut se želi okrenuti pružanju usluga korisnicima. Zbog novoga Zakona o znanosti i viso-kom obrazovanju, do ožujka se mora donijeti novi Statut i ostali akti pa su

svoje znanstvene obzore. Imali smo i dosad takvih mogućnosti, no nismo to radili. Mladima želimo dati priliku. U ovom trenutku imamo 10 znanstve-nih novaka od kojih očekujemo da će proći takvu praksu. Željeli bi uvesti još jednu novinu – da naši znanstve-ni novaci koji su praktično u Institut došli iz škole, mjesec dana provedu na praktičnom radu u nekoj šumariji. Da rade na svim šumarskim poslovima, od uzgoja i njege do prikrajanja, doznake. Tu očekujemo suradnju i pomoć šu-ma rija. Isto tako veću ćemo pažnju, i to vrlo skoro, pokloniti održavanju i uređenju objekata i površina Instituta, za što smo dobili i određena sredstva, oko 1,1 milijun kuna. Planiramo, dakle postaviti plastiku na stakleniku i mno-žioni šumskih biljaka, zatim nove elek-troinstalacije. Paralelno s tim podignut

s tim u vezi izvršene i neke organiza-cijske promjene i imenovani novi pro-čelnici odjela.

– Kako gledate na predstojeće prom jene u šumarstvu?

– I naši stručnjaci sudjelovali su u izradi prijedloga nekih dokumenata, Zakona o šumama, Pravilnika o uređi-vanju i drugih. Trenutno je najaktual-nije donošenje Zakona o šumama. Sa svoje pozicije mogu tek reći da treba voditi računa o nekim posebnostima, npr. o kršu gdje nije najvažniji kubik nego sve ostalo što treba kapitalizirati. Da nam se ne događa da na državnim šumskim površinama drugi ubiru pri-hod od kampova, parkirališta itd. Mi-slim da će stručnjaci koji rade na tome uspjeti sagledati svu kompleksnost pred stojećih promjena.

Šumarski institut u Jastrebarskom


druga runda

DANAS I SUTRA ULOGA ŠUMA, ŠUMARA I ŠUMARSTVA

Je li farsa naša sudbina?ih mijenjati. Svi moramo znati kako Hr-vatska ovisi o potencijalima znanja svo-jih najsposobnijih, najproduktivnijih ljudi, dakle o svojoj elitnoj znanosti.

Jesmo li se upitali, pa onda i suprot-stavili tražeći odgovor na pitanje što je, na primjer, sa šumom Šiljakovačka du-brava koja je od Ministarstva poljopri-vrede i šumarstva u vrijeme ministro-vanja gospodina Pankretića podređena »znanosti«, o tome koliko pitomih turo-poljskih svinja može živjeti na površini od 140 ha srednjedobnih hrastovih šuma. Treba tome dodati da je ista po-vršina o trošku Hrvatskih šuma ograđe-na žičanom ogradom.

Ili, do kada će šumarstvo Hrvatske nasmijavati Europu, plaćajući slivnu vo-dnu naknadu za hidrotehničke radove koji nerijetko ugrožavaju šumu, dok im šuma proizvodi, prečišćava i sprema pi-tku vodu. Jesmo li smjeli odšutjeti na ja-vnu bahatost gospodina Bože Kovačevi-ća, bivšeg ministra zaštite okoliša, kada na problem izuzimanja šuma i šumskog

Znaju li oni koji tako olako i za dnevno-političke svrhe kroje sudbinu šuma u Hrvatskoj da te šume, zbog svoje prirodnosti i opće ekološke učinkovitosti, godišnje vežu 3,688.637 tona ugljika iz atmosfere ostvarujući tako na najbolji način protokol iz Kyota o smanjenju emisije ugljičnog dioksida do 2008. godine.

zemljišta za izgradnju cesta bez nakna-de (zbog protuustavnog Zakona o ja-vnim cestama) izjavljuje da šumarima nitko ne brani da sade nove šume.

Nije li vrijeme da se javno upitamo, koliko i do kada će Hrvatske šume biti u mogućnosti financirati obveznu je-dnostavnu biološku reprodukciju na osnovi postotnih izdvajanja iz prihoda koji nisu rezultat tržišnih nego propi-sanih cjenika?

Nije li vrijeme da se javnosti predoče stvarni rezultati pasivne zaštite prirode nekih nacionalnih parkova i posebno parkova prirode? Što reći na nebuloznu odluku o prenamjeni šuma i šumskog zemljišta u maslinike ili vinograde kroz institut služnosti. Čini se kako to točno predviđa FAO-va Vizija šumarstva 2050. godine, procjenjujući najveći pritisak na šumska područja zbog širenja poljo-privrede kod zemalja u razvoju.

Živimo li stvarno u vremenu kada se kod nas političkim utjecajem ili ka-pitalom može kupiti sudska presuda, urbanistički plan pa sve do ekološke studije?

Znaju li oni koji tako olako i za dnevno-političke svrhe kroje sudbinu šuma u Hrvatskoj, da te šume, zbog svoje prirodnosti i opće ekološke učin-kovitosti, godišnje vežu 3,688.637 tona ugljika iz atmosfere ostvarujući tako na najbolji način protokol iz Kyota o sma-njenju emisije ugljičnog dioksida do 2008. godine.

Znanje, podobnost, hrabrost, prilagodljivost..

Treba li se onda čuditi što je na hr-vatskoj sceni općeprisutno gađenje prema političkom okruženju. Možda nakon svih ovih spoznaja, ipak prepo-znamo kako imamo razloga strahovati za našu budućnost. Zato, nije čudno što se uvijek zbunjeno pitam zašto u našem mentalnom sklopu strah ne proizvodi otpor i borbu, već to ugla-vnom bude povlačenje, skrivanje, šu-tnja ili bijeg! Zašto nam je u skoro svim sferama života važno da se oko nas radi površno ili pak bilo što, stvarajući do-jam brižnosti i zauzetosti za rješavanje problema, dok je istinski i prepoznati sadržaj, pa onda i stvarna djelotvornost sasvim nevažna.

Uzbunjujemo se tako pred proble-mima i broju nezaposlenih, ne nudeći niti jedan ozbiljan program za zapo-šljavanje, dok hladnokrvno uz značaj-ne troškove projektiramo i očekujemo našu budućnost u svakako presporom restrukturiranju Poduzeća. Činimo to poglavito masovnim prijevremenim umirovljenjima, stvarajući na taj način samo veći broj uprosječene umirovlje-ne sirotinje. Što je sada već s davno pokrenutom akcijom mobilizacije na programiranom korištenju takozvanih sporednih šumskih proizvoda, usluga i djelatnosti vezanih uz šumu. Imamo li program prekvalifikacije i doškolovanja naših ljudi za nove djelatnosti i sadrža-je? Što je sa sanjanim razvojem malog obrta od proizvoda i usluga šume koji ne zahtijeva nove goleme hale, već se može organizirati u obiteljskim kućama naših ljudi? Nezaposleni će, zapamtimo to zauvijek, biti samo problem zaposle-nih.

Razlikujemo li po nečemu ljude koji su dizali tvrtku od onih koje je dizala tvrtka, ili čak onih koji su iz nje »dizali«. Brinu li nas stvarni uzroci naše duboke

moralne i socijalne krize, uzroci tako masovne korupcije, skupe, neučinko-vite i glomazne nadgradnje, načini biranja državnih dužnosnika, ključnih poslovodnih ljudi i žestokom otporu u pokušajima sustavne depolitizacije go-spodarstva, kulture i medija? Jesu li za promašena kadrovska rješenja uvijek i samo krivi ljudi zatečeni na pogrešnim mjestima ili bi stvarnu odgovornost za to morali snositi oni koji su ih predložili i tako zapravo »gurnuli« u promašaj?

Jesmo li ikad pomislili na odgovor-nost članova upravnih ili nadzornih odbora za brojne promašaje i nezna-nje? Imamo li razrađen obrambeni su-stav za ovaj takozvani »predatorski ka-pitalizam«? Koliko su nam civilna druš-tva, nevladine udruge osposobljene za organizirani i argumentirani otpor ili borbu s onima koji uporno ignoriraju struku i njezine poštene inicijative?

Znamo li odgovor zašto znanost, kultura i vrhunska struka u nas ima status kopileta, unatoč notornoj istini da bez znanosti i kulture nema napre-tka? Što smo organizirano poduzeli da se mladim stručnjacima osigura zapo-šljavanje, i ne samo to, već uz pošte-nu konkurenciju znanja i javni sustav napredovanja. Ima li nade za nas? Ima li u nas spremnih i časnih ljudi za pro-vedbu promjena na temeljima analize uzroka problema? Smijemo li se javno

Razlikujemo li po nečemu ljude koji su dizali tvrtku od onih koje je dizala tvrtka, ili čak onih koji su iz nje »dizali«.

zapitati gdje su odsjele »knjige« stru-čnih i moralnih stavova i tko to susta-vno ignorira prijedloge i zaključke Hr-vatskog šumarskog društva kroz sve te godine, i to dakako o svim značajnim događanjima u vezi sa šumarstvom?

Tuče nas mentalno obilježje u kojem si međusobno možemo opraštati gri-jehe, ali uspjehe nikako. Glave će nas doći istina kako se samo prvorazredni ljudi okružuju boljima od sebe, dok se slabići ograđuju drugorazrednima. Sada je već poslovično pravilo: ako si velik onda si zla savjest bližnjima pa te oni nisu niti zavrijedili, a oni male-ni i njihova niskost trajno tinja snujući osvetu i priželjkujući tvoju krv. Po tome ispada da je grijeh znati i biti moral-no jak. Imam li krivo ako utvrdim da smo definitivno srušili sustav i kriterije za priznavanje stručnih i posebno mo-ralnih autoriteta. Sanjam li, ili priželj-kujem neostvarivo, ako u novoj 2005. godini, poželim da barem kod jednog dijela naših mlađih ljudi, posebno onih na koje računa ovaj narod i njegova mladost, u našoj budućnosti ideal ne bude trajno, novac i vlast već odgo-vornost i čast?

Piše: dipl. ing. TomislavStarčević

Nakon toliko životnih iskustava i nedvojbenih potvrda, sad više zapravo i ne znam za-što, ali uporno i stalno, obu-

zima me jad, ljutnja na našu ukupnu mlitavost, jalovost, izostanak ili pak iskrivljeno pamćenje prošlosti, šutnju i dobrovoljno prepuštanje vodi da nas nosi, rastvara, raznosi i usput razbijene odlaže. Tim više, što dobro znam, kako nije u pitanju neprepoznavanje stran-putica, izostanak znanja o svim našim promašajima, grijesima, ali i jasnoći spoznaja o tome što je dobro, a što loše na našem putu. Čitav sam život živio u uvjerenju kako su nam neki drugi krivi što nemamo svoju i uređenu državu, i ne upravljamo sami sa sobom. Sada, nažalost, znam da sam imao krivo.

Kao što je za osvajače Divljeg za-pada samo mrtav Indijanac bio dobar, tako ispada da je kod nas, sada, samo šutljiv i poslušan Hrvat, dobar Hrvat. Slušajući i ne protusloveći, puštajući samovoljne i bahate da nas zastupaju, poučavaju, da misle umjesto nas i odlu-čuju, mi zapravo svjesno sudjelujemo u proizvodnji opće zbrke i nereda. Odgo-vor na pitanje gdje su u tome mlade generacije, nažalost leži u njihovom odgajanju u duhu kontrole i političke podobnosti. Naši političari okružuju se isključivo istomišljenicima ili ulizicama, jer više vole kontrolirati procese nego

Dubiozni projekti, vodna naknada koju, osim u Hrvatskoj, šumarstvo u Europi nigdje ne plaća, dvojbeni rezultati pasivne zaštite prirode, ekološka učinkovitost šuma, samo su neka od pitanja o stanju i ulozi šuma i šumara u Hrvatskoj koja u svom ogledu istražuje dipl. ing. Tomislav Starčević. Članak prenosimo iz Šumarskog lista (12/2004.)

šuma i obnove prirodnih sastojina. Tu su i projekti za FAO, EFI, IUFRO.

Školovati novake, urediti Institut

– Kakvi su vam planovi za budu-ćnost, hoćete li što mijenjati?

– Planove prilagođavamo potre-bama institucija za koje radimo i zah-tjevima novoga vremena. Želimo biti spremni neke probleme rješavati na drugačiji način. Okrećemo se i prema potrebama skorog ulaska u EU i po-nuđenim modalitetima predpristupnih fondova. Mislim da imamo mogućno-sti kandidirati se za takve projekte. Želimo jednu odluku provesti u prak-su – mlade znanstvenike iz Instituta slati na doškolovanje, specijalizaciju u inozemstvo, u neku europsku pa čak i izvaneuropsku zemlju, da prošire

Želimo jednu odluku provesti u praksu – mlade znanstvenike iz Instituta slati na doškolovanje, specijalizaciju u inozemstvo, u neku europsku pa čak i izvaneuropsku zemlju da prošire svoje znanstvene obzore.

Željeli bismo uvesti još jednu novinu – da naši znanstveni novaci koji su praktično u Institut došli iz škole, mjesec dana provedu na praktičnom radu u nekoj šumariji.

ćemo i ogradu oko Instituta. Želimo također naše laboratorije urediti tako da od njih imamo veće praktične kori-sti – da se možemo kandidirati za neke poslove koji se nude na tržištu. Na taj način mogli bismo osigurati dodatna sredstva, uz ona koja svake godine ugovaramo i dobijamo za rad Instituta od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, te za projekte koje radimo za Hrvatske šume. U tom smislu i naš rasadnik mogao bi ponešto pridonijeti pa planiramo rasadničku proizvodnju preusmjeriti potrebama tržišta te uz šumske sadnice koje proizvodimo za Hrvatske šume, okrenuti se i proizvod-nji hortikulturnog bilja. Institut se želi okrenuti pružanju usluga korisnicima. Zbog novoga Zakona o znanosti i viso-kom obrazovanju, do ožujka se mora donijeti novi Statut i ostali akti pa su

svoje znanstvene obzore. Imali smo i dosad takvih mogućnosti, no nismo to radili. Mladima želimo dati priliku. U ovom trenutku imamo 10 znanstve-nih novaka od kojih očekujemo da će proći takvu praksu. Željeli bi uvesti još jednu novinu – da naši znanstve-ni novaci koji su praktično u Institut došli iz škole, mjesec dana provedu na praktičnom radu u nekoj šumariji. Da rade na svim šumarskim poslovima, od uzgoja i njege do prikrajanja, doznake. Tu očekujemo suradnju i pomoć šu-ma rija. Isto tako veću ćemo pažnju, i to vrlo skoro, pokloniti održavanju i uređenju objekata i površina Instituta, za što smo dobili i određena sredstva, oko 1,1 milijun kuna. Planiramo, dakle postaviti plastiku na stakleniku i mno-žioni šumskih biljaka, zatim nove elek-troinstalacije. Paralelno s tim podignut

s tim u vezi izvršene i neke organiza-cijske promjene i imenovani novi pro-čelnici odjela.

– Kako gledate na predstojeće prom jene u šumarstvu?

– I naši stručnjaci sudjelovali su u izradi prijedloga nekih dokumenata, Zakona o šumama, Pravilnika o uređi-vanju i drugih. Trenutno je najaktual-nije donošenje Zakona o šumama. Sa svoje pozicije mogu tek reći da treba voditi računa o nekim posebnostima, npr. o kršu gdje nije najvažniji kubik nego sve ostalo što treba kapitalizirati. Da nam se ne događa da na državnim šumskim površinama drugi ubiru pri-hod od kampova, parkirališta itd. Mi-slim da će stručnjaci koji rade na tome uspjeti sagledati svu kompleksnost pred stojećih promjena.

Šumarski institut u Jastrebarskom


urbano šumarstvo

Pula, grad na jugozapadnoj obali Istre, u samoj špici je poluoto-ka, uz povijesne i kulturne spo-menike poznat je i po svojih

četrnaest parkova. Parkovi nisu nasta-jali istodobno, pripadaju različitim po-vijesnim razdobljima, pa ih stoga kra-se različiti stilovi i izgled. Najveći dio parkova ostavština je iz vremena Au-stro-Ugarske Monarhije, dok talijanska vladavina nije ostavila poseban trag na uređenju parkovnih površina.

Parkovi, ali i ostale zelene površine Grada, zasađene su s preko 200 biljaka posađenih krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Riječ je uglavnom o alohtonim (unesenim) biljkama od koji su se neke prilagodile, a neke su davno nestale. Neke od tih alohtonih biljaka toliko su se prilagodile rastući u povoljnim kli-matskim okolnostima da i danas rastu i razmnožavaju se bez pomoći ljudi.

Procjenjuje se da u 3.000 godina po-stojanja Pule, grad ima kolekciju biljnih vrsta staru 150 godina.

Najstariji pulski park je Mornarički park, podignut 1863. godine. Pravo-kutnog je oblika i površine oko 12.000 m3. Za vladavine Austro-Ugarske Mo-narhije nazivao se i Maksmilijanov po zapovjedniku ratne mornarice. Za vri-jeme vladavine Talijana mijenja naziv u Mornarički, a danas u njemu raste četrdesetak biljnih vrsta. Kao najzani-mljivije vrste u parku mogu se naći egzotični obalni mamutovac, potječe iz obala Tihog oceana i Kalifornije, ali i primjerci pinija zanimljivih posjetite-ljima zbog kišobranaste krošnje, ali i crvenkasto-smeđoj kori.

Najveći gradski park je Monte Zaro, podignut na brežuljku sa Zvjezdarni-com površine 29.000 m2. Desetinu po-vršine parka pokrivaju staze. U parku

PARKOVI GRADA PULE

Arena iz rimskog doba zaštitni je turistički simbol Pule, grada koji postoji 3.000 godina. No brojni posjetitelji, znatiželjnici što tragaju za doživljajem i događajem pamtit će Pulu i kao grad zelenila koji ukrašava njegovih četrnaest parkova. Ovdje je riječ o njima

Četrnaest pulskih zelenih ljepotanaFoto:

B. Pleše

Piše: Vesna Pleše

raste dvadesetak mediteranskih vrsta kao što su cedrovi, borovi, čempresi, lovori. Od cedrova zastupljeni su atla-ski, himalajski i libanonski. Libanonski cedar poznat je u brodarstvu, a može

doživjeti starost i do 1.000 godina. Dosta je zastupljen i alepski bor, koji je inače idealan za pošumljavanje, do-bro podnosi sol pa često raste u blizini mora.

Po mnogima jedan od najljepših pulskih parkova je Park pod Arenom, smješten na središnjoj lokaciji u Gradu ispod antičke Arene. Povijesno pripada razdoblju talijanske vladavine, od kada

je zadržao i svoj oblik i veličinu pa čak i staze. Na 3.300 m3 površine posađe-ne su razne vrste grmova, ali i zaštićene vrste poput tise i božikovine. Stotine cvjetnica poput petunija, maćuhica i

Park Franje Josipa nekadašnji je gradski park, kvadratnog je oblika, površine 8.000 m3. Od biljnih vrsta koje ondje rastu treba spomenuti raritete poput koštuničaste patise koja potječe iz Japana i Kine te kanarske palme koja potječe s Kanarskih otoka, a u Europu dospijeva u 18. stoljeću.

ostalih sezonskih vrsta daje mu doda-tnu raskoš, ljepotu i draž.

U neposrednoj blizini Arene nalazi se još nekolicina prekrasnih parkova poput Parka Franje Josipa I., Zvonimi-rovog, Titovog i Valerijinog parka. Park Franje Josipa nekadašnji je gradski park, kvadratnog je oblika, površine 8.000 m3. Danas je u tom parku, među ostalim, i moderno dječje igralište. Od biljnih vrsta koje ondje rastu treba spomenuti raritete poput koštuničaste patise koja potječe iz Japana i Kine te kanarske palme koja potječe s Kanar-skih otoka, a u Europu dospijeva u 18. stoljeću. Od autohtonih biljaka ondje rastu brijest, koprivič, hrast crnika.

U spomen na kraljicu Valeriju u razdoblju od 1890. do 1893. uređen je Valerijin park. Trokutastog je oblika, a i danas je kao i nekad, pravo okupljalište posjetitelja. Karakterističan je po tome što su se u njemu uglavnom sadile bilj-ne vrste koje se mogu lijepo oblikovati i šišati poput lovora, šimšira, kaline, a uz njih i autohtone vrste poput cedro-va, čempresa, juka, lovora, oleandara, tise i sl.

Novo dobaGradnja Titovog parka započela je

četrdesetih godina prošlog stoljeća, a završen je 1953. godine. Park je prepun platana, borova, ali i cvatućih grmova poput oleandara, japanske trešnje i sl.

Na taj se Park nadovezuje park Petra Krešimira IV., podignut 1953. Zanimljiv je prije svega po tome što je ondje 1960. izgrađena fontana od prirodnog istarskog kamena, koja je simbolizirala dovođenje pitke vode iz Raše u Pulu, ali i po osmerokutnom rimskom mau-zoleju iz 1. stoljeća.

U strogom centru grada park je nazvan po austrijskom gradu Grazu. Izgrađen je 1957., a posebnu pozor-nost privlači arheološkim izlošcima, zbog kojih su ga nekada nazivali i ar-heološkim parkom. Uz već spomenutu crniku ondje raste i samonikla smokva, ali i brojni grmovi mirte.

Park Franje Josipa I. Valerijin park

Titov park Šijanska šuma


urbano šumarstvo

Pula, grad na jugozapadnoj obali Istre, u samoj špici je poluoto-ka, uz povijesne i kulturne spo-menike poznat je i po svojih

četrnaest parkova. Parkovi nisu nasta-jali istodobno, pripadaju različitim po-vijesnim razdobljima, pa ih stoga kra-se različiti stilovi i izgled. Najveći dio parkova ostavština je iz vremena Au-stro-Ugarske Monarhije, dok talijanska vladavina nije ostavila poseban trag na uređenju parkovnih površina.

Parkovi, ali i ostale zelene površine Grada, zasađene su s preko 200 biljaka posađenih krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Riječ je uglavnom o alohtonim (unesenim) biljkama od koji su se neke prilagodile, a neke su davno nestale. Neke od tih alohtonih biljaka toliko su se prilagodile rastući u povoljnim kli-matskim okolnostima da i danas rastu i razmnožavaju se bez pomoći ljudi.

Procjenjuje se da u 3.000 godina po-stojanja Pule, grad ima kolekciju biljnih vrsta staru 150 godina.

Najstariji pulski park je Mornarički park, podignut 1863. godine. Pravo-kutnog je oblika i površine oko 12.000 m3. Za vladavine Austro-Ugarske Mo-narhije nazivao se i Maksmilijanov po zapovjedniku ratne mornarice. Za vri-jeme vladavine Talijana mijenja naziv u Mornarički, a danas u njemu raste četrdesetak biljnih vrsta. Kao najzani-mljivije vrste u parku mogu se naći egzotični obalni mamutovac, potječe iz obala Tihog oceana i Kalifornije, ali i primjerci pinija zanimljivih posjetite-ljima zbog kišobranaste krošnje, ali i crvenkasto-smeđoj kori.

Najveći gradski park je Monte Zaro, podignut na brežuljku sa Zvjezdarni-com površine 29.000 m2. Desetinu po-vršine parka pokrivaju staze. U parku

PARKOVI GRADA PULE

Arena iz rimskog doba zaštitni je turistički simbol Pule, grada koji postoji 3.000 godina. No brojni posjetitelji, znatiželjnici što tragaju za doživljajem i događajem pamtit će Pulu i kao grad zelenila koji ukrašava njegovih četrnaest parkova. Ovdje je riječ o njima

Četrnaest pulskih zelenih ljepotanaFoto:

B. Pleše

Piše: Vesna Pleše

raste dvadesetak mediteranskih vrsta kao što su cedrovi, borovi, čempresi, lovori. Od cedrova zastupljeni su atla-ski, himalajski i libanonski. Libanonski cedar poznat je u brodarstvu, a može

doživjeti starost i do 1.000 godina. Dosta je zastupljen i alepski bor, koji je inače idealan za pošumljavanje, do-bro podnosi sol pa često raste u blizini mora.

Po mnogima jedan od najljepših pulskih parkova je Park pod Arenom, smješten na središnjoj lokaciji u Gradu ispod antičke Arene. Povijesno pripada razdoblju talijanske vladavine, od kada

je zadržao i svoj oblik i veličinu pa čak i staze. Na 3.300 m3 površine posađe-ne su razne vrste grmova, ali i zaštićene vrste poput tise i božikovine. Stotine cvjetnica poput petunija, maćuhica i

Park Franje Josipa nekadašnji je gradski park, kvadratnog je oblika, površine 8.000 m3. Od biljnih vrsta koje ondje rastu treba spomenuti raritete poput koštuničaste patise koja potječe iz Japana i Kine te kanarske palme koja potječe s Kanarskih otoka, a u Europu dospijeva u 18. stoljeću.

ostalih sezonskih vrsta daje mu doda-tnu raskoš, ljepotu i draž.

U neposrednoj blizini Arene nalazi se još nekolicina prekrasnih parkova poput Parka Franje Josipa I., Zvonimi-rovog, Titovog i Valerijinog parka. Park Franje Josipa nekadašnji je gradski park, kvadratnog je oblika, površine 8.000 m3. Danas je u tom parku, među ostalim, i moderno dječje igralište. Od biljnih vrsta koje ondje rastu treba spomenuti raritete poput koštuničaste patise koja potječe iz Japana i Kine te kanarske palme koja potječe s Kanar-skih otoka, a u Europu dospijeva u 18. stoljeću. Od autohtonih biljaka ondje rastu brijest, koprivič, hrast crnika.

U spomen na kraljicu Valeriju u razdoblju od 1890. do 1893. uređen je Valerijin park. Trokutastog je oblika, a i danas je kao i nekad, pravo okupljalište posjetitelja. Karakterističan je po tome što su se u njemu uglavnom sadile bilj-ne vrste koje se mogu lijepo oblikovati i šišati poput lovora, šimšira, kaline, a uz njih i autohtone vrste poput cedro-va, čempresa, juka, lovora, oleandara, tise i sl.

Novo dobaGradnja Titovog parka započela je

četrdesetih godina prošlog stoljeća, a završen je 1953. godine. Park je prepun platana, borova, ali i cvatućih grmova poput oleandara, japanske trešnje i sl.

Na taj se Park nadovezuje park Petra Krešimira IV., podignut 1953. Zanimljiv je prije svega po tome što je ondje 1960. izgrađena fontana od prirodnog istarskog kamena, koja je simbolizirala dovođenje pitke vode iz Raše u Pulu, ali i po osmerokutnom rimskom mau-zoleju iz 1. stoljeća.

U strogom centru grada park je nazvan po austrijskom gradu Grazu. Izgrađen je 1957., a posebnu pozor-nost privlači arheološkim izlošcima, zbog kojih su ga nekada nazivali i ar-heološkim parkom. Uz već spomenutu crniku ondje raste i samonikla smokva, ali i brojni grmovi mirte.

Park Franje Josipa I. Valerijin park

Titov park Šijanska šuma


šumske razglednice

Park pod Arenom

U spomen na kraljicu Valeriju u razdoblju od 1890. do 1893. uređen je Valerijin park. Trokutastog je oblika, a i danas je kao i nekad, pravo okupljalište posjetitelja. Karakterističan po tome je što su se u njemu uglavnom sadile biljne vrste koje se mogu lijepo oblikovati i šišati poput lovora, šimšira, kaline, a uz njih i autohtone vrste poput cedrova, čempresa, juka, lovora, oleandara, tise i sl.

Nešto je manji Huguesov park, u ko-jem rastu prekrasne lipe.

Za vrijeme ljeta najljepša mjesta ovog istarskog grada, koja turistima i šetačima nude poseban ugođaj svje-žine su šetališta Lungo Mare uz mor-sku obalu i Šijanska šuma. Šetalište se proteže od gradskog kupališta Valkana do Goranove uvale i Valsalina. Staze se protežu kroz gustu borovu šumicu, pa je pravi užitak svim generacijama Pulja-na i njihovim gostima šetati uz more.

Svega dva kilometra od centra gra-da poznata je Šijanska šuma površine 152,13 ha. Nalazi se u blizini morske obale, u njoj rastu hrast medunac i bi-jeli grab, a lijepo uređene staze pravi su izazov za posjetitelje.

U drugoj polovini 19. stoljeća ispred starog Kaštela izgrađena je parkovna površina, s uređenim stazama, zasađe-nim stablima i gredicama sa cvijećem. Tijekom svog postojanja Giardini, kako se naziva taj dio parkovnih površina, bio je mjesto sastajanja i okupljanja

ljudi povodom raznih manifestacija. Danas je to mjesto glavno gradsko še-talište, a posebnu draž daje mu razno-vrsno raslinje poput tise, kaline, šimšira, kao i razni cvatući grmovi i cvijeće.

I šetalište Riva uz obalu jedna je od lijepo uređenih mirnih zelenih oaza i popularnog okupljališta šetača, ponaj-više umirovljenika koji dane krate u ugodnom druženju.

Šume i šumska zemljišta šuma-rije Gunja u vinkovačkoj Upravi u srcu su Spačvanskog bazena, najvećeg jedinstvenog komple-

ksa šuma hrasta lužnjaka u Europi. − U tri gospodarske jedinice, Desi-

ćevo, Trizlovi-Rastovo i Savski Lugovi, šumarija gospodari sa 6.138 ha šuma gdje je hrast lužnjak zastupljen sa 61%, poljski jasen 16%, grab 13%. Godišnji etat iznosi 31.795 kubika, godišnji tekući prirast 49.356 m3, a prosječni tekući pri-rast po jednom hektaru 8,5 m3. Prošlo-godišnji rebalansirani plan proizvodnje stopostotno je izvršen od čega je etat

ŠUMARIJA GUNJA

Orijaši u Gunji još prkose vremenu

Nakon što su prve količine građe od slavonske hrastovine prešle granicu i stigle u Njemačku, Francusku i Englesku, počela je jagma za slavonskim lužnjakom. Procjenjuje se da je 1870. godine u Posavini bilo još oko 130.000 katastarskih jutara starih slavonskih hrastika, no potkraj 1925. ostalo je još samo 9.300 jutara (5.364 ha). Stručnim i marljivim radom šumara, lužnjakove šume ponovno su uzdignute, a Spačva ostaje pojam stručnog gospodarenja. U tom bazenu nalazi se i šumarija Gunja o kojoj je ovdje riječ

glavnog prihoda realiziran sa 20.558 m3, dok je u prethodnom prihodu po-sječeno 17.723 m3 – ističe upravitelj gunjske šumarije Ivan Mikinac. To je dakako rezultiralo dobrim financijskimrezultatima.

Unatoč činjenici da je pritisak tržišta velik, u šumariji su poštivani šumsko-uzgojni principi tako da se i prošle godine u prosjeku sjeklo 67% prirasta. Upravitelj izražava zadovoljstvo i izvr-šenim šumsko-uzgojnim radovima koje su obavljali šumarijski radnici kojima je zabranjen rad s motornom pilom. Tako je uređenje donje etaže obavljeno na 5.86 ha, popunjavanje sadnicama polj-skog jasena na 11.35 ha, njega mladi-ca na 43.005 ha i čišćenje sastojina na 75.53 ha.

Intenzivno i moderno šumarstvo moguće je organizirati samo uz dobru otvorenost šuma i pokrivenost šum-skim cestama, znaju u šumariji Gunja. Stoga se značajna sredstva ulažu u izgradnju prometnica što izravno utje-če na skraćivanje distance prijevoza dr-vnih sortimenata, a time i na smanjiva-nje troškova i povećanje ekonomično-sti poslovanja. Prilikom izgradnje cesta koriste se najsuvremenija saznanja u primjeni novih materijala i tehnologiji s ciljem da se očuva i ne naruši ekosustav sastojina.

Spomenici prirodeS upraviteljem Mikincem obilazimo

gospodarsku jedinicu Trizlovi-Rastovo

i slavonske orijaše, hrastove čija starost prelazi 300 godina. Ostalo ih je još 10 i zakonom su zaštićeni kao spomenici prirode i kulturne baštine ovog šum-skog podneblja. Nakon što su prve količine građe od slavonske hrastovi-ne prešle granicu i stigle u Njemačku, Francusku i Englesku, počela je jagma za slavonskim lužnjakom, a »slavonska hrastovina« postaje pojam kvalitete i visoke vrijednosti. Vlastodršci su tu ko-njukturu iskoristili i počeli šume proda-vati na licitaciji – tko da više. Procje-njuje se da je 1870. godine u Posavini bilo još oko 130.000 katastarskih jutara starih slavonskih hrastika da bi krajem 1925. godine ostalo još samo 9.300 ju-tara (5.364 ha) s oko 193.000 starih hra-stova, te oko 984.000 m3 hrastova te-hničkog drva. Od 1861. do 1912., znači više od 50 godina udarale su sjekire, brujale ručne pile, tutnjale jarmače (ga-teri) – intenzivno se sjeklo i postepeno su nestajali stari orijaši. Slavonske hra-stike stvarane tijekom stoljeća čovjek je samo u nekoliko desetljeća gotovo iskorijenio. U šumskom predjelu Južno Radiševo, u blizini željezničkog ko-lodvora Drenovci nedaleko Županje, ostavljeno je deset starih slavonskih orijaša da prkose vremenu i čovjeku i pokažu kako su nadživjeli sve ljudske prognoze u svojoj propasti.

Dovršni sijekNekoliko kilometara dalje u istoj go-

spodarskoj jedinici sjekači šumarije Gu-

nja u sastojini hrasta lužnjaka, starosti 123 godine, obavljaju prvi ovogodišnji dovršni sijek na 20 hektara. Sve su to provjereni sjekači koji se trude trupce maksimalno iskoristiti, jer radi se o vrlo kvalitetnoj robi.

– Posao u šumarstvu, osobito u do-vršnim siječinama visoko je rizična dje-latnost, jer najmanja pogreška skupo se plaća – kaže upravitelj Mikinac. Sunčano vrijeme uveliko olakšava šumske radove i realno je očekivati da će svi poslovi od sječe, prikrajanja drvnih sortimenata, pri-vlačenja na pomoćno stovarište, te odvo-za do kupca biti obavljeni u planiranom roku. Dnevna norma iznosi 23,70 m3 i sjekači je ostvaruju, pa i prebacuju.

I obnovi šuma u gunjanskoj šumariji poklanja se velika pažnja i na radilištu se jasno vidi put ophodnje hrasta lu-žnjaka koji završava dovršnim sijekom u postupku obnove oplodnom sječom, nakon koje ostaje mlađa sastojina, po-mladak starosti tri godine. Stručnim gospodarenjem tijekom 130 godina ove su šume hrasta lužnjaka ostale oču-vane. Priznato je to i međunarodnim certifikatom FSC koji potvrđuje da setim šumama gospodari po principima prirodne obnove i potrajnosti. A hrast, šuma i struka za nas žitelje gunjanskog kraja znatno su veće od gospodarske koristi, ističe ing. Mikinac.

Ban ŠokčevićOpćina Gunja je smještena na lije-

voj obali Save i po popisu stanovnika

od 2003. godine ima 5.033 stanovnika. Zauzima prostor od 3.101 km2 na tro-međi Hrvatske, Bosne i Hercegovine te manjim dijelom šumskih površina i SiCG. Prema pisanim dokumentima naziv Gunja se spominje 1464. godine i ubraja među starija hrvatska naselja u Slavoniji. Dolaskom Turaka 1526. go-dine pod njihovu vlast je pripala i Gu-nja, a bila je manje trgovačko mjesto. Nakon progona Turaka u 17. stoljeću i uspostave Vojne krajine, Gunja je zna-čajno mjesto na austrougarsko- turskoj granici. Nju naseljavaju bosanski Hrva-ti – šokci, poznati kao graničari koji su gradili drevne utvrde (čardake) na Savi i čuvali granicu od upada Turaka. Au-strijsko plemstvo je 1777. godine do-dijeljeno natporučniku Marku Šokčevi-ću čiji sin Josip Šokčević, rođen 1811., nakon završenog školovanja postaje hrvatski ban i barun. Bio je podmar-šal, zapovijedajući general u Banatu, Vojvodini i Slavoniji, guverner Rijeke, predsjedavajući Banskog stola, pred-sjedavajući Hrvatskog sabora 1861. i 1865. doživotni član Gornjeg doma u

U gospodarskoj jedinici Trizlovi-Rastovo nalaze se i slavonski orijaši – hrastovi čija starost prelazi 300 godina. Ostalo ih je još 10 i zakonom su zaštićeni kao spomenici prirode i kulturne baštine ovog šumskog podneblja.

Foto: Z. Peičević

Piše: Zvonko Peičević

Upravitelj šumarije

Gunja, dipl.ing. Ivan Mikinac

Poslovna zgrada šumarije Gunja Privlačenje drvnih sortimenata valmetom Obaranje može početi – sjekači Franjo Abramović i Tomislav Kovačević


šumske razglednice

Park pod Arenom

U spomen na kraljicu Valeriju u razdoblju od 1890. do 1893. uređen je Valerijin park. Trokutastog je oblika, a i danas je kao i nekad, pravo okupljalište posjetitelja. Karakterističan po tome je što su se u njemu uglavnom sadile biljne vrste koje se mogu lijepo oblikovati i šišati poput lovora, šimšira, kaline, a uz njih i autohtone vrste poput cedrova, čempresa, juka, lovora, oleandara, tise i sl.

Nešto je manji Huguesov park, u ko-jem rastu prekrasne lipe.

Za vrijeme ljeta najljepša mjesta ovog istarskog grada, koja turistima i šetačima nude poseban ugođaj svje-žine su šetališta Lungo Mare uz mor-sku obalu i Šijanska šuma. Šetalište se proteže od gradskog kupališta Valkana do Goranove uvale i Valsalina. Staze se protežu kroz gustu borovu šumicu, pa je pravi užitak svim generacijama Pulja-na i njihovim gostima šetati uz more.

Svega dva kilometra od centra gra-da poznata je Šijanska šuma površine 152,13 ha. Nalazi se u blizini morske obale, u njoj rastu hrast medunac i bi-jeli grab, a lijepo uređene staze pravi su izazov za posjetitelje.

U drugoj polovini 19. stoljeća ispred starog Kaštela izgrađena je parkovna površina, s uređenim stazama, zasađe-nim stablima i gredicama sa cvijećem. Tijekom svog postojanja Giardini, kako se naziva taj dio parkovnih površina, bio je mjesto sastajanja i okupljanja

ljudi povodom raznih manifestacija. Danas je to mjesto glavno gradsko še-talište, a posebnu draž daje mu razno-vrsno raslinje poput tise, kaline, šimšira, kao i razni cvatući grmovi i cvijeće.

I šetalište Riva uz obalu jedna je od lijepo uređenih mirnih zelenih oaza i popularnog okupljališta šetača, ponaj-više umirovljenika koji dane krate u ugodnom druženju.

Šume i šumska zemljišta šuma-rije Gunja u vinkovačkoj Upravi u srcu su Spačvanskog bazena, najvećeg jedinstvenog komple-

ksa šuma hrasta lužnjaka u Europi. − U tri gospodarske jedinice, Desi-

ćevo, Trizlovi-Rastovo i Savski Lugovi, šumarija gospodari sa 6.138 ha šuma gdje je hrast lužnjak zastupljen sa 61%, poljski jasen 16%, grab 13%. Godišnji etat iznosi 31.795 kubika, godišnji tekući prirast 49.356 m3, a prosječni tekući pri-rast po jednom hektaru 8,5 m3. Prošlo-godišnji rebalansirani plan proizvodnje stopostotno je izvršen od čega je etat

ŠUMARIJA GUNJA

Orijaši u Gunji još prkose vremenu

Nakon što su prve količine građe od slavonske hrastovine prešle granicu i stigle u Njemačku, Francusku i Englesku, počela je jagma za slavonskim lužnjakom. Procjenjuje se da je 1870. godine u Posavini bilo još oko 130.000 katastarskih jutara starih slavonskih hrastika, no potkraj 1925. ostalo je još samo 9.300 jutara (5.364 ha). Stručnim i marljivim radom šumara, lužnjakove šume ponovno su uzdignute, a Spačva ostaje pojam stručnog gospodarenja. U tom bazenu nalazi se i šumarija Gunja o kojoj je ovdje riječ

glavnog prihoda realiziran sa 20.558 m3, dok je u prethodnom prihodu po-sječeno 17.723 m3 – ističe upravitelj gunjske šumarije Ivan Mikinac. To je dakako rezultiralo dobrim financijskimrezultatima.

Unatoč činjenici da je pritisak tržišta velik, u šumariji su poštivani šumsko-uzgojni principi tako da se i prošle godine u prosjeku sjeklo 67% prirasta. Upravitelj izražava zadovoljstvo i izvr-šenim šumsko-uzgojnim radovima koje su obavljali šumarijski radnici kojima je zabranjen rad s motornom pilom. Tako je uređenje donje etaže obavljeno na 5.86 ha, popunjavanje sadnicama polj-skog jasena na 11.35 ha, njega mladi-ca na 43.005 ha i čišćenje sastojina na 75.53 ha.

Intenzivno i moderno šumarstvo moguće je organizirati samo uz dobru otvorenost šuma i pokrivenost šum-skim cestama, znaju u šumariji Gunja. Stoga se značajna sredstva ulažu u izgradnju prometnica što izravno utje-če na skraćivanje distance prijevoza dr-vnih sortimenata, a time i na smanjiva-nje troškova i povećanje ekonomično-sti poslovanja. Prilikom izgradnje cesta koriste se najsuvremenija saznanja u primjeni novih materijala i tehnologiji s ciljem da se očuva i ne naruši ekosustav sastojina.

Spomenici prirodeS upraviteljem Mikincem obilazimo

gospodarsku jedinicu Trizlovi-Rastovo

i slavonske orijaše, hrastove čija starost prelazi 300 godina. Ostalo ih je još 10 i zakonom su zaštićeni kao spomenici prirode i kulturne baštine ovog šum-skog podneblja. Nakon što su prve količine građe od slavonske hrastovi-ne prešle granicu i stigle u Njemačku, Francusku i Englesku, počela je jagma za slavonskim lužnjakom, a »slavonska hrastovina« postaje pojam kvalitete i visoke vrijednosti. Vlastodršci su tu ko-njukturu iskoristili i počeli šume proda-vati na licitaciji – tko da više. Procje-njuje se da je 1870. godine u Posavini bilo još oko 130.000 katastarskih jutara starih slavonskih hrastika da bi krajem 1925. godine ostalo još samo 9.300 ju-tara (5.364 ha) s oko 193.000 starih hra-stova, te oko 984.000 m3 hrastova te-hničkog drva. Od 1861. do 1912., znači više od 50 godina udarale su sjekire, brujale ručne pile, tutnjale jarmače (ga-teri) – intenzivno se sjeklo i postepeno su nestajali stari orijaši. Slavonske hra-stike stvarane tijekom stoljeća čovjek je samo u nekoliko desetljeća gotovo iskorijenio. U šumskom predjelu Južno Radiševo, u blizini željezničkog ko-lodvora Drenovci nedaleko Županje, ostavljeno je deset starih slavonskih orijaša da prkose vremenu i čovjeku i pokažu kako su nadživjeli sve ljudske prognoze u svojoj propasti.

Dovršni sijekNekoliko kilometara dalje u istoj go-

spodarskoj jedinici sjekači šumarije Gu-

nja u sastojini hrasta lužnjaka, starosti 123 godine, obavljaju prvi ovogodišnji dovršni sijek na 20 hektara. Sve su to provjereni sjekači koji se trude trupce maksimalno iskoristiti, jer radi se o vrlo kvalitetnoj robi.

– Posao u šumarstvu, osobito u do-vršnim siječinama visoko je rizična dje-latnost, jer najmanja pogreška skupo se plaća – kaže upravitelj Mikinac. Sunčano vrijeme uveliko olakšava šumske radove i realno je očekivati da će svi poslovi od sječe, prikrajanja drvnih sortimenata, pri-vlačenja na pomoćno stovarište, te odvo-za do kupca biti obavljeni u planiranom roku. Dnevna norma iznosi 23,70 m3 i sjekači je ostvaruju, pa i prebacuju.

I obnovi šuma u gunjanskoj šumariji poklanja se velika pažnja i na radilištu se jasno vidi put ophodnje hrasta lu-žnjaka koji završava dovršnim sijekom u postupku obnove oplodnom sječom, nakon koje ostaje mlađa sastojina, po-mladak starosti tri godine. Stručnim gospodarenjem tijekom 130 godina ove su šume hrasta lužnjaka ostale oču-vane. Priznato je to i međunarodnim certifikatom FSC koji potvrđuje da setim šumama gospodari po principima prirodne obnove i potrajnosti. A hrast, šuma i struka za nas žitelje gunjanskog kraja znatno su veće od gospodarske koristi, ističe ing. Mikinac.

Ban ŠokčevićOpćina Gunja je smještena na lije-

voj obali Save i po popisu stanovnika

od 2003. godine ima 5.033 stanovnika. Zauzima prostor od 3.101 km2 na tro-međi Hrvatske, Bosne i Hercegovine te manjim dijelom šumskih površina i SiCG. Prema pisanim dokumentima naziv Gunja se spominje 1464. godine i ubraja među starija hrvatska naselja u Slavoniji. Dolaskom Turaka 1526. go-dine pod njihovu vlast je pripala i Gu-nja, a bila je manje trgovačko mjesto. Nakon progona Turaka u 17. stoljeću i uspostave Vojne krajine, Gunja je zna-čajno mjesto na austrougarsko- turskoj granici. Nju naseljavaju bosanski Hrva-ti – šokci, poznati kao graničari koji su gradili drevne utvrde (čardake) na Savi i čuvali granicu od upada Turaka. Au-strijsko plemstvo je 1777. godine do-dijeljeno natporučniku Marku Šokčevi-ću čiji sin Josip Šokčević, rođen 1811., nakon završenog školovanja postaje hrvatski ban i barun. Bio je podmar-šal, zapovijedajući general u Banatu, Vojvodini i Slavoniji, guverner Rijeke, predsjedavajući Banskog stola, pred-sjedavajući Hrvatskog sabora 1861. i 1865. doživotni član Gornjeg doma u

U gospodarskoj jedinici Trizlovi-Rastovo nalaze se i slavonski orijaši – hrastovi čija starost prelazi 300 godina. Ostalo ih je još 10 i zakonom su zaštićeni kao spomenici prirode i kulturne baštine ovog šumskog podneblja.

Foto: Z. Peičević

Piše: Zvonko Peičević

Upravitelj šumarije

Gunja, dipl.ing. Ivan Mikinac

Poslovna zgrada šumarije Gunja Privlačenje drvnih sortimenata valmetom Obaranje može početi – sjekači Franjo Abramović i Tomislav Kovačević


Bijela vrbaU koprivničkom prekodravlju, u bli-

zini naselja Gole i stare bare Ješkovo, veće su površine travnjaka okruženih šumarcima joha, vrba i topola. Na travnatim površinama kao znak pre-poznavanja ovih podravskih krajolika rastu mnoga soliterna i stara stabla bijele vrbe. Svako od tih stabala vrba »opsekanki« po mnogo čemu je zani-mljivo, napose po skupu živih bića koje okuplja.

Jedno od tih stabala privuklo je moju pažnju. Stara vrba produljenog debla savinutog u luku, raste povaljeno dotičući se jednim dijelom tla. Na tom mjestu razvila je sekundarno korijenje, a preostali vršni dio debla s kuglastom krošnjom raste uspravno.

Mali vrt na kori jasenaUz jedan bezimeni potočić u blizini

gornjih jezera u NP Plitvička jezera, u hladovitom i vlažnom okolišu raste ne-koliko starih jasenovih stabala. Neka su natrula i povaljena preko korita poto-čića. Stara kora s debala mjestimice se ljušti u velikim dijelovima. Na jednom takvom dijelu kore zapazih malu neo-bičnost na koju me upozorio prijatelj Roko. Iz kore je raslo obamrlo plodište gljive iz roda Fomes, polukuglastog oblika i već djelomično u raspadanju. Međutim, na gornjoj površini plodišta

neobična priroda

NEOBIČNO DRVEĆENEOBIČNO DRVEĆE

Kako drveće može izgledatiPrirodu treba znati promatrati, u njoj treba uživati. Putujući različitim, zanimljivim i lijepim predjelima Hrvatske, prof. dr. Radovan Kranjčev svojim je aparatom zabilježio neobične i nesvakidašnje detalje koje priroda onima koji je znaju promatrati, pruža. Tako je i čitateljima našega časopisa pružio mogućnost da, ovom zgodom, pogledaju neobične oblike koje staro drveće može poprimiti

Bijela vrba kod bare Ješkovo u prekodravlju

izrasla su dva mlada bokora jedne ra-širene šumske papratnjače. Njihovi li-stovi predstavljali su jedino zelenilo na deblu i začetak novog života.

Stari hrast u ViničnomU najzapadnijem dijelu Kalničkog

prigorja, u blizini doline Lonje i nove autoceste, smješteno je malo naselje Vinično. Zanimljiva skoro dvije stotine godina stara seoska arhitektura privlači pažnju svakog iole zainteresiranog na-mjernika koji ovuda prolazi. Uz jedno takvo staro i osobito slikovito zdanje pored ceste, raste prastari hrast kitnjak čija krošnja u velikoj mjeri nadsvođuje obližnju prometnicu.

Hrast je star najmanje 400 godina, a na kori njegovog debla koja kao da

iskazuje teret svih tih proteklih godi-na, lako je zamijetiti tragove napada velike hrastove strizibube /Cerambyx cerdo/. Od podnožja debla pa sve do 7-8 metara uvis, veliki dio kore je nestao. Površina drveta puna je lako prepoznatljivih šara, dubokih brazgo-tina nastalih radom ličinaka hrastove strizibube. Zaraza nije od jučer. Već dugo godina ovaj orijaš, mali spome-nik prirode ovog kraja, čini se kako lako podnosi svog uljeza i po ničemu se ne može zamijetiti kako mu je vital-nost oslabljena.

Korijenje jasena u Čanjevu

Malo sjevernije od naselja Čanjeva uzdižu se najzapadniji dijelovi kalni-

Stari hrast u Viničnom

Preplitanje

300-godišnji orijaš

Beču gdje je i preminuo 16. studenoga 1896. Društvo Hrvatski sokol Vinkovci je 2002. godine posmrtne ostatke hr-vatskog bana prenijelo iz Beča i pohra-nilo u crkvi sv. Marije Magdalene na rimokatoličkom groblju u Vinkovcima. Od istaknutih gunjanskih povijesnih li-

Radilište u G. J. Trizlovi-Rastovo

Foto: R. Kranjčev

Piše: prof. dr. Radovan Kranjčev

čnosti vrijedno je istaknuti feldmaršala Marijana plemenitog Veršanina, rođe-nog u Gunji 1847. koji je bio na čelu Zemaljske vlade u Sarajevu, imenovan od cara i kralja Franje Josipa I. Bio je carski i kraljevski podmaršal, a umro je 1917. godine.


Bijela vrbaU koprivničkom prekodravlju, u bli-

zini naselja Gole i stare bare Ješkovo, veće su površine travnjaka okruženih šumarcima joha, vrba i topola. Na travnatim površinama kao znak pre-poznavanja ovih podravskih krajolika rastu mnoga soliterna i stara stabla bijele vrbe. Svako od tih stabala vrba »opsekanki« po mnogo čemu je zani-mljivo, napose po skupu živih bića koje okuplja.

Jedno od tih stabala privuklo je moju pažnju. Stara vrba produljenog debla savinutog u luku, raste povaljeno dotičući se jednim dijelom tla. Na tom mjestu razvila je sekundarno korijenje, a preostali vršni dio debla s kuglastom krošnjom raste uspravno.

Mali vrt na kori jasenaUz jedan bezimeni potočić u blizini

gornjih jezera u NP Plitvička jezera, u hladovitom i vlažnom okolišu raste ne-koliko starih jasenovih stabala. Neka su natrula i povaljena preko korita poto-čića. Stara kora s debala mjestimice se ljušti u velikim dijelovima. Na jednom takvom dijelu kore zapazih malu neo-bičnost na koju me upozorio prijatelj Roko. Iz kore je raslo obamrlo plodište gljive iz roda Fomes, polukuglastog oblika i već djelomično u raspadanju. Međutim, na gornjoj površini plodišta

neobična priroda

NEOBIČNO DRVEĆENEOBIČNO DRVEĆE

Kako drveće može izgledatiPrirodu treba znati promatrati, u njoj treba uživati. Putujući različitim, zanimljivim i lijepim predjelima Hrvatske, prof. dr. Radovan Kranjčev svojim je aparatom zabilježio neobične i nesvakidašnje detalje koje priroda onima koji je znaju promatrati, pruža. Tako je i čitateljima našega časopisa pružio mogućnost da, ovom zgodom, pogledaju neobične oblike koje staro drveće može poprimiti

Bijela vrba kod bare Ješkovo u prekodravlju

izrasla su dva mlada bokora jedne ra-širene šumske papratnjače. Njihovi li-stovi predstavljali su jedino zelenilo na deblu i začetak novog života.

Stari hrast u ViničnomU najzapadnijem dijelu Kalničkog

prigorja, u blizini doline Lonje i nove autoceste, smješteno je malo naselje Vinično. Zanimljiva skoro dvije stotine godina stara seoska arhitektura privlači pažnju svakog iole zainteresiranog na-mjernika koji ovuda prolazi. Uz jedno takvo staro i osobito slikovito zdanje pored ceste, raste prastari hrast kitnjak čija krošnja u velikoj mjeri nadsvođuje obližnju prometnicu.

Hrast je star najmanje 400 godina, a na kori njegovog debla koja kao da

iskazuje teret svih tih proteklih godi-na, lako je zamijetiti tragove napada velike hrastove strizibube /Cerambyx cerdo/. Od podnožja debla pa sve do 7-8 metara uvis, veliki dio kore je nestao. Površina drveta puna je lako prepoznatljivih šara, dubokih brazgo-tina nastalih radom ličinaka hrastove strizibube. Zaraza nije od jučer. Već dugo godina ovaj orijaš, mali spome-nik prirode ovog kraja, čini se kako lako podnosi svog uljeza i po ničemu se ne može zamijetiti kako mu je vital-nost oslabljena.

Korijenje jasena u Čanjevu

Malo sjevernije od naselja Čanjeva uzdižu se najzapadniji dijelovi kalni-

Stari hrast u Viničnom

Preplitanje

300-godišnji orijaš

Beču gdje je i preminuo 16. studenoga 1896. Društvo Hrvatski sokol Vinkovci je 2002. godine posmrtne ostatke hr-vatskog bana prenijelo iz Beča i pohra-nilo u crkvi sv. Marije Magdalene na rimokatoličkom groblju u Vinkovcima. Od istaknutih gunjanskih povijesnih li-

Radilište u G. J. Trizlovi-Rastovo

Foto: R. Kranjčev

Piše: prof. dr. Radovan Kranjčev

čnosti vrijedno je istaknuti feldmaršala Marijana plemenitog Veršanina, rođe-nog u Gunji 1847. koji je bio na čelu Zemaljske vlade u Sarajevu, imenovan od cara i kralja Franje Josipa I. Bio je carski i kraljevski podmaršal, a umro je 1917. godine.


čkog južnog grebena. Djelomično su prekriveni šumom hrasta kitnjaka i običnog graba te s po kojim hrastom meduncem. Vapnenačke stijene strše tek u maloj mjeri i vidljive su s glavne prometnice koja prolazi južnije.

U tom stjenovitom i pošumljenom vršnom području iznad naselja nalaze se ostaci stare gradine srednjovjeko-vnog grada Čanjeva, jednog od četiriju iz toga razdoblja izgrađena na podru-čju Kalnika. Ostaci zidišta nastoje se, u najnovije vrijeme, obnoviti i zaštititi od daljnjeg propadanja.

Iz dijela zidišta rastu oveća debla jasena. Njihovo debelo korijenje na nesvakidašnji način ispreplelo se oko kamenja u zidištu i tako pripomaže njegovu propadanju. Čini se nevjero-jatnim kako su se debla mogla uopće ukorijeniti na takvoj podlozi.

Preplitanje korijenjaU području prašume Čorkove uvale

u NP Plitvička jezera može se pratiti život i mijene šume u prirodnim uvje-tima. Šumske sastojine bukve i jele održavaju se bez utjecaja čovjeka.

Jedna pojedinost u ovoj šumi, po-red ostalog, osobito je privukla moju pažnju. Bila su to dva stara stabla koja su rasla u neposrednoj blizini. Riječ je o bukvi i jeli. Zanimljivost se sastoji u tome što je njihovo površinsko korije-nje bilo međusobno tako isprepleteno da se činilo kako je međusobno srašte-no. I to samo u jednom smjeru, onom koji najmanjom udaljenošću povezuje ta dva stabla. Sve je to bilo moguće zamijetiti radi erozije tla na tim na-gnutim staništima pa je znatan dio korijenja ostao na površini ogoljen i dobro vidljiv.

Dio kore s brazgotinama ličinaka hrastove strizibube

Dio jasenove kore s plodištem gljive i papratima

Deblo i korijenje jasena na zidištu

Korijenje jasena


Na površini od oko 11 ha te gospodarske jedinice obavlje-na je 2002. godine sanitarna čista sječa kulture borovca,

koja je ovdje bila zasađena šesdesetih godina prošlog stoljeća. Tada je bila era pošumljavanja tim četinjačama, kao pi-onirskim vrstama zapuštenih oraničnih i zakorovljenih pašnjačkih površina u selima koja su ostala bez većine stano-vništva. Zadatak kulture borovca bilo je obogaćivanje staništa kako bi se nakon toga unosile autohtone vrste. No, bo-rovac se počeo sušiti i izvršena je čista sječa. Priprema staništa obavljena je 2003. godine i jesenas je izvršena sa-dnja sadnicama hrasta lužnjaka. Ove podpapučke padine pogodne su za hrast, jer se nalaze na nadmorskoj visi-ni od oko 130 metara i na sjevernoj su poziciji. Istodobno je na 1,79 ha oba-

ŠUMARIJE SLATINSKI DRENOVAC I VALPOVO

Umjesto borovca – hrast lužnjakKrajem prošle godine povoljne vremenske prilike omogućile su obavljanje radova na pošumljavanju. Tako je šumarija Slatinski Drenovac, Uprave šuma Našice, uspješno privela kraju sadnju hrasta lužnjaka u gospodarskoj jedinici Pušinska planina

vljena i sadnja u gospodarskoj jedini-ci Gaj, tako je sveukupno pošumljeno 12,68 hektara na kojima je zasađeno više od 126.800 dvogodišnjih sadnica hrasta lužnjaka vrlo dobre kvalitete, proizvedenih u vlastitom rasadniku La-nik u Donjem Miholjcu.

Na pošumljavanju su radili uglavnom radnici Agencije “Usluga” iz Našica, koja pronalazi poslove za nezaposlene radnike, te radnici privatnog poduze-tnika (jer je šumarija Slatinski Dreno-vac ostala bez glavnine svojih radnika poslije Domovinskog rata). Treba na-pomenuti da je prošlogodišnja sadnja najveća do sada od poslije rata u dre-novačkoj šumariji.

Prošle jeseni UŠP Našice u potpuno-sti je obavila plan pošumljavanja te je ukupno zasađeno 430.000 sadnica od toga na hrast lužnjak otpada 191.000

pošumljavanje

ZaključakKao i stotine drugih vlasnika Wood Mizer® pilana, ovi

poduzetnici postigli su izuzetan uspjeh zahvaljujući svo-joj poduzetničkoj sposobnosti, radu i... njihovim Wood Mizer® pilanama ! Ovi strojevi, radi svoje posebne izve-dbe, dali su im veliku marketinšku prednost u započinja-nju rada, a najviše zahvaljujući uštedama:

UŠTEDE DRVA: Wood Mizer® rabi tehnologiju uskih pila, koje imaju propiljak od 2 do 2,5 mm.

UŠTEDE ENERGIJE: Wood Mizer® ne treba pogon sa jakim motorima.

UŠTEDE NA LISTOVIMA PILA: Uski listovi pila su je-ftiniji nego široki ili kružni. I održavanje je jednostavnije i jeftinije!

UŠTEDE TRANSPORTA: Mobilna pilana Wood Mizer® može raditi direktno na stovarištu ili šumi. Nije potrebno transportirati teške trupce, samo piljenice.

Dakle, evo posebne ponude iz Wood Mizerove pro-slave 15-godišnjice:

Model LT15: 3.955 eura – popust 1.430 eura!Modeli LT20: 9.336 ili 15.979 – popust 3.324 ili 3.961

eura!Model LT 40: 19.806 – popust čak 5.524 eura! Model LT 70: 24.791 – popust 3.250 Eura!

Ove cijene, FCO utovareno, vrijede do 30. 06. 2005.

Sve informacije na:PREGIMEX d.o.o. Zagreb, S. Batušića 31Tel:(01)3894668F/3768439F/GSM098207106E-mail : [email protected] [email protected]://pregimex.hrZatražite katalog!

sadnica, kitnjaka je zasađeno 211.000, a ostalo su gorski javor i jasen.

I šumarija Valpovo je poslije čiste sje-če kulture borovca, u starosti 35 godina, sredinom prosinca obavila konverziju sadnicama lužnjaka na 16 ha u predje-lu Kutinje u G. j. Valpovačke nizinske šume. Na pošumljavanju su uz radnike šumarije, sudjelovali i članovi Izviđačkog odreda Iovalis iz Valpova, njih šezdese-tak svih dobnih uzrasta. Oni najmlađi su donosili sadnice radnicima, a stariji su sami obavljali sadnju. Ta suradnja nastavit će se i dalje nizom sličnih ak-cija kao i omogućavanje boravka u na-šim objektima, prilikom logorovanja ili zimovanja izviđača.

Europska filijala Wood Mizera slavi svoju 15-godi-šnjicu rada! Tim povodom nudi kupcima 5 kompleta pilana po izvanrednim cijenama!

ČinjeniceGospodin Bečar, poslovni čovjek iz Slovačke, proizvo-

di hrastove lamele. Prije godinu dana kupio je još jednu Wood Mizer pilanu, i sada je sa tri pilane povećao proi-zvodnju na 18.000 m² lamela mjesečno! U Poljskoj, go-spodin Fafar radi sa 4 Wood Mizer pilane i proizvodi 40 m³ piljenica dnevno. Ali, ta dva poduzetnika nadmašila je obitelj Belovodski iz Bugarske; njihovo poduzeće ima već 5 Wood Mizer pilana i proizvode 2.000 m³ kvalitetnih piljenica mjesečno za izvoz u Makedoniju.

Na pošumljavanju u S. Drenovcu

Foto: A. Z. Lončarić

Piše: Antun ZlatkoLončarić


svijet

Poimanje tropskih krajeva je naj-češće: toplo i plitko more tirkizne boje, meka i pješčana plaža obru-bljena visokim palmama. Doista,

oceani su u ekvatorskom pojasu prepuni otočića koji odgovaraju takvom opisu. Štoviše, to im je često i jedini izgled, jer vegetaciju čine baš samo palme. Zbog svojeg posebnog načina rasprostiranja te su biljke raširene posvuda po svijetu, odnosno njegovom toplom dijelu. Iako su vrlo slične, sveukupno ih ima čak 3500 vrsta, što je impresivan broj. O njihovu značaju posebno govori činjenica da je Alfred Russel Wallace još 1853. izradio detaljnu studiju, napisavši o njima važnu knjigu.

Ogromne jednosupniceGledajući ih s obale, ostao sam zapa-

njen njihovom visinom. Stameno su se dizale iz golog pijeska, nagnute prema moru, vjetar se poigravao njihovim du-gačkim i šuštavim listovima. S obzirom na veličinu, neobično je to da su palme zapravo jednosupnice, skupina biljaka u koju spadaju trave, mnoge zeljaste bilj-ke proljetnice i orhideje, dakle, većinom odreda male biljke. Usto, palme su du-goživući organizmi za razliku od većina jednosupnica.

Opći plan u većini vrsta je više-manje jednak: vitka drvenasta stabljika i vršna lepeza listova na vrhu, dok je korijenje pod zemljom adventivno. Ipak, odstu-panja od takve građe nisu rijetka, kad se zna koliko vrsta postoji. Mogu biti u

Svojom raznolikošću vrsta i biomasom ove su biljke značajni činioci tropa, no i više od toga. Palme su važan izvor hrane i vode te najrazličitijeg materijala, a snažan su i estetski element. Poznato je oko 3500 vrsta palmi

ZANIMLJIVOSTI O PALMAMAKao i svaka velika skupina, tako i palme imaju mnogo zanimljivosti:• Najveće sjeme (Lodoicea maldavica, oko 20 kg) i cvat (Corypha

umbraculifera deset metara s milijunima cvjetova) te najduži listovi (afrička rafija, Raphia regalis, do 25 metara)

• Mangrova palma (Nypa fruticans) čini sastavni dio zajednica mangrova u estuarijima Azije i zapadnog Pacifika.

• Ravenea musicalis iz Madagaskara živi u vodi, rastući u potocima i rijekama dubokim i do 2,5 metara. Sjemenka klija u samom plodu, a listići imaju kukice kojima se zakvače za korito toka i tako usidre.

• Raspon veličina počinje od paragvajske liliputne palme (10 – 15 cm) pa do gigantskih voštanih palmi (60 m) u Andama i vanga palmama (50 m) u Novoj Gvineji.

Palme prirodno nastanjuju pješčane obale, tvoreći rub džungle kao ovdje u Karipskom moru

Palme čine rub slatkovodnog jezera u Južnoj AmericiIdilična slika tropskog kraja ne može se doživjeti bez palmiMočvarna vegetacija je također stanište za palme

obliku grmlja, puzavaca na tlu, lijana, pe-njačica i do 150 metara visine. S obzirom na veličinu biljaka, zvuči čudno da palme nemaju sekundarni rast u debljinu kao ostala drveća. Umjesto posebnog peri-fernog meristemskog sloja kambija karak-terističnog za dvosupnice, palme se de-bljaju samo primarnim rastom što završi već za nekoliko godina. Svoju debljinu zahvaljuju posebnim načinom omatanja listova. Stabljika kokosove palme raste vrlo brzo, do metar i pol godišnje.

Najočitija osobitost jednosupnica u pal-mi su paralelne žile u listovima. Normalna odrasla kokosova palma stvara 12 – 16 no-vih listova godišnje, a ukupno ih u krošnji ima 30 – 40. Po njima se može izračunati i dob biljke, po broju ožiljaka otpadnutih listova. Ukupni broj ožiljaka se podijeli sa 12 i dobije otprilike starost palme. Afri-čka palma Raphia regalis ima najduže li-stove od svih postojećih biljaka, dosežući 25 metara.

Cvjetovi su neugledni, većinom sku-pljeni u klip zvan spadix obavijen pric-vjetnim, zvanom spatha. Cvjetovi su ve-ćinom jednospolni, no kokosova palma je monoecična, tj. cvatovi se sastoje i od muških i od ženskih cvjetova, prvi su brojniji od drugih. Ocvjeće je neugledno i slabo diferencirano. Cvatovi mogu biti vrlo gusti, sadržavati i do stotinu tisu-ća pa i milijun cvjetova! Palme počinju stvarati cvjetove kada odrastu, to može potrajati 3 – 5 godina, no neke čekaju tu »čast« i do 40 godina.

Palme su monofiletska grupabiljaka iz porodice Palmae i reda Arecales. Vrlo su filogenetski ra-zvedene, odnosno sklone nastan-ku novih vrsta te danas postoji oko 230 rodova iz te porodice. Takvu raznolikost nesumnjivo duguju i geografskoj raširenosti, uz ostale faktore dakako. Mnoge biljke imaju vrlo sličnu građu i općenito izgled palme, no zapra-

vo im nisu srodne, neke od njih su cikasi, pandanusi, agave. Neke čak i nose naziv palmi iako to nisu, takav je slučaj s putnikovom pal-mom, Ravenala madagascariensis, koja zapravo spada u skupinu banana. Jedina autohtona palma mediteranskog područja je Cha-merops humilis.

To su drevne kopnene biljke, ra-sle su još u davnoj kredi, prije ot-

prilike 85 milijuna godina. Njihova čvrsta anatomska građa ostavlja relativno do-bre fosilne ostatke. Nađen je i prastari pelud, plod i sjemenje.

Palme u džunglamaČesto unaprijed prihvaćene slike gospo-

dare ljudskim prosuđivanjem, odnosno poimanjem svijeta. Palme rastu na ko-raljnim grebenima toplih mora, no to je samo dio priče. Uvjerio sam se u to osobno, čitajući znanstvenu literaturu i vidjevši ih na nekim drugim mjestima.

Više od dvije trećine vrsta palmi raste u tropskim kišnim šumama. Mogu biti različitih veličina, odnosno pripadnosti različitim »katovima« šume: vrlo visoke, čiji listovi sežu iznad šumskog svoda, srednje visine, sastavni dijelovi krošnji i male, prizemne vrste. Razlika u uvjetima je dakako velika, prije svega u količini svjetla. Naime, poznato je da je svjetlo u tropskim kišnim šumama limitirajući faktor u »prizemlju«, koje prima ponekad i 1% svjetlosti od onog koje dolazi na vršni kat. Nije lako, međutim, zamijetiti i

pronaći palme. U džungli je mračno, ka-otično, kora stabala više-manje ista. Sta-bljika koja raste iz tla se na par metara visine izgubi u zelenom omotaču i onda je teško odrediti što je što. Ipak, postoji nekoliko dobrih pokazatelja. Jedan od njih je štakasto korijenje koje pomaže učvršćivanju u tlo u močvarnim područji-ma. Često se kaže kako palme imaju noge da bi se prošetale džunglom. Druga česta osobitost su trnovi. Služe za zaštitu, ali često se ljudi znaju na njih posjeći (rane u tropima lako ne zacjeljuju, zbog velike vlage i mikroorganizama).

Osim na džunglama i na tropskim oto-čićima, palme rastu i po drugim biotopi-ma. Neke od najotpornijih vrsta poput datuljine palme nastanjuju otvorene i suhe prostore poput savanskih travnjaka, no i one moraju imati pristup stalnoj pod-zemnoj vodi. Druge vrste mogu obitavati planine, kao što je Nannorrhops ritchiana iz Afganistana ili vrste roda Trachycarpus iz Himalaja. Obje vrste podnose snježni pokrivač.

Foto: G. Šafarek

Piše: Goran

Šafarek

Palme _ tropske ikone


svijet

Poimanje tropskih krajeva je naj-češće: toplo i plitko more tirkizne boje, meka i pješčana plaža obru-bljena visokim palmama. Doista,

oceani su u ekvatorskom pojasu prepuni otočića koji odgovaraju takvom opisu. Štoviše, to im je često i jedini izgled, jer vegetaciju čine baš samo palme. Zbog svojeg posebnog načina rasprostiranja te su biljke raširene posvuda po svijetu, odnosno njegovom toplom dijelu. Iako su vrlo slične, sveukupno ih ima čak 3500 vrsta, što je impresivan broj. O njihovu značaju posebno govori činjenica da je Alfred Russel Wallace još 1853. izradio detaljnu studiju, napisavši o njima važnu knjigu.

Ogromne jednosupniceGledajući ih s obale, ostao sam zapa-

njen njihovom visinom. Stameno su se dizale iz golog pijeska, nagnute prema moru, vjetar se poigravao njihovim du-gačkim i šuštavim listovima. S obzirom na veličinu, neobično je to da su palme zapravo jednosupnice, skupina biljaka u koju spadaju trave, mnoge zeljaste bilj-ke proljetnice i orhideje, dakle, većinom odreda male biljke. Usto, palme su du-goživući organizmi za razliku od većina jednosupnica.

Opći plan u većini vrsta je više-manje jednak: vitka drvenasta stabljika i vršna lepeza listova na vrhu, dok je korijenje pod zemljom adventivno. Ipak, odstu-panja od takve građe nisu rijetka, kad se zna koliko vrsta postoji. Mogu biti u

Svojom raznolikošću vrsta i biomasom ove su biljke značajni činioci tropa, no i više od toga. Palme su važan izvor hrane i vode te najrazličitijeg materijala, a snažan su i estetski element. Poznato je oko 3500 vrsta palmi

ZANIMLJIVOSTI O PALMAMAKao i svaka velika skupina, tako i palme imaju mnogo zanimljivosti:• Najveće sjeme (Lodoicea maldavica, oko 20 kg) i cvat (Corypha

umbraculifera deset metara s milijunima cvjetova) te najduži listovi (afrička rafija, Raphia regalis, do 25 metara)

• Mangrova palma (Nypa fruticans) čini sastavni dio zajednica mangrova u estuarijima Azije i zapadnog Pacifika.

• Ravenea musicalis iz Madagaskara živi u vodi, rastući u potocima i rijekama dubokim i do 2,5 metara. Sjemenka klija u samom plodu, a listići imaju kukice kojima se zakvače za korito toka i tako usidre.

• Raspon veličina počinje od paragvajske liliputne palme (10 – 15 cm) pa do gigantskih voštanih palmi (60 m) u Andama i vanga palmama (50 m) u Novoj Gvineji.

Palme prirodno nastanjuju pješčane obale, tvoreći rub džungle kao ovdje u Karipskom moru

Palme čine rub slatkovodnog jezera u Južnoj AmericiIdilična slika tropskog kraja ne može se doživjeti bez palmiMočvarna vegetacija je također stanište za palme

obliku grmlja, puzavaca na tlu, lijana, pe-njačica i do 150 metara visine. S obzirom na veličinu biljaka, zvuči čudno da palme nemaju sekundarni rast u debljinu kao ostala drveća. Umjesto posebnog peri-fernog meristemskog sloja kambija karak-terističnog za dvosupnice, palme se de-bljaju samo primarnim rastom što završi već za nekoliko godina. Svoju debljinu zahvaljuju posebnim načinom omatanja listova. Stabljika kokosove palme raste vrlo brzo, do metar i pol godišnje.

Najočitija osobitost jednosupnica u pal-mi su paralelne žile u listovima. Normalna odrasla kokosova palma stvara 12 – 16 no-vih listova godišnje, a ukupno ih u krošnji ima 30 – 40. Po njima se može izračunati i dob biljke, po broju ožiljaka otpadnutih listova. Ukupni broj ožiljaka se podijeli sa 12 i dobije otprilike starost palme. Afri-čka palma Raphia regalis ima najduže li-stove od svih postojećih biljaka, dosežući 25 metara.

Cvjetovi su neugledni, većinom sku-pljeni u klip zvan spadix obavijen pric-vjetnim, zvanom spatha. Cvjetovi su ve-ćinom jednospolni, no kokosova palma je monoecična, tj. cvatovi se sastoje i od muških i od ženskih cvjetova, prvi su brojniji od drugih. Ocvjeće je neugledno i slabo diferencirano. Cvatovi mogu biti vrlo gusti, sadržavati i do stotinu tisu-ća pa i milijun cvjetova! Palme počinju stvarati cvjetove kada odrastu, to može potrajati 3 – 5 godina, no neke čekaju tu »čast« i do 40 godina.

Palme su monofiletska grupabiljaka iz porodice Palmae i reda Arecales. Vrlo su filogenetski ra-zvedene, odnosno sklone nastan-ku novih vrsta te danas postoji oko 230 rodova iz te porodice. Takvu raznolikost nesumnjivo duguju i geografskoj raširenosti, uz ostale faktore dakako. Mnoge biljke imaju vrlo sličnu građu i općenito izgled palme, no zapra-

vo im nisu srodne, neke od njih su cikasi, pandanusi, agave. Neke čak i nose naziv palmi iako to nisu, takav je slučaj s putnikovom pal-mom, Ravenala madagascariensis, koja zapravo spada u skupinu banana. Jedina autohtona palma mediteranskog područja je Cha-merops humilis.

To su drevne kopnene biljke, ra-sle su još u davnoj kredi, prije ot-

prilike 85 milijuna godina. Njihova čvrsta anatomska građa ostavlja relativno do-bre fosilne ostatke. Nađen je i prastari pelud, plod i sjemenje.

Palme u džunglamaČesto unaprijed prihvaćene slike gospo-

dare ljudskim prosuđivanjem, odnosno poimanjem svijeta. Palme rastu na ko-raljnim grebenima toplih mora, no to je samo dio priče. Uvjerio sam se u to osobno, čitajući znanstvenu literaturu i vidjevši ih na nekim drugim mjestima.

Više od dvije trećine vrsta palmi raste u tropskim kišnim šumama. Mogu biti različitih veličina, odnosno pripadnosti različitim »katovima« šume: vrlo visoke, čiji listovi sežu iznad šumskog svoda, srednje visine, sastavni dijelovi krošnji i male, prizemne vrste. Razlika u uvjetima je dakako velika, prije svega u količini svjetla. Naime, poznato je da je svjetlo u tropskim kišnim šumama limitirajući faktor u »prizemlju«, koje prima ponekad i 1% svjetlosti od onog koje dolazi na vršni kat. Nije lako, međutim, zamijetiti i

pronaći palme. U džungli je mračno, ka-otično, kora stabala više-manje ista. Sta-bljika koja raste iz tla se na par metara visine izgubi u zelenom omotaču i onda je teško odrediti što je što. Ipak, postoji nekoliko dobrih pokazatelja. Jedan od njih je štakasto korijenje koje pomaže učvršćivanju u tlo u močvarnim područji-ma. Često se kaže kako palme imaju noge da bi se prošetale džunglom. Druga česta osobitost su trnovi. Služe za zaštitu, ali često se ljudi znaju na njih posjeći (rane u tropima lako ne zacjeljuju, zbog velike vlage i mikroorganizama).

Osim na džunglama i na tropskim oto-čićima, palme rastu i po drugim biotopi-ma. Neke od najotpornijih vrsta poput datuljine palme nastanjuju otvorene i suhe prostore poput savanskih travnjaka, no i one moraju imati pristup stalnoj pod-zemnoj vodi. Druge vrste mogu obitavati planine, kao što je Nannorrhops ritchiana iz Afganistana ili vrste roda Trachycarpus iz Himalaja. Obje vrste podnose snježni pokrivač.

Foto: G. Šafarek

Piše: Goran

Šafarek

Palme _ tropske ikone


zvoj ili isparavanjem, no dio uvijek ostane. Tako plodovi imaju šljoptajući zvuk dok se protresu.

Kokosov orah dakako nije »stvoren« samo za ljudsku nasladu, pa čak ne i za životinjsku, kao u dobrom dijelu ostalih sjemenjača. On je zapravo mali brodić koji prenosi klicu, buduću biljku sigurno do mjesta za rast. To može biti metar dalje od »majčinske« biljke do tisućama kilometara udaljenih otoka i mora. Gle-dao sam orah nasukan na meki pijesak, mala biljčica je proklijala i započela nov život na plaži!

Palma za svePalme kao rijetko koja druga biljka

imaju veliku vrijednost u životu ljudi, osobito urođenika u tropskom pojasu. Naravno kao hrana, ne samo kokosov orah nego i plodovi ostalih vrsta.

Druga važna funkcija palmi je da služi kao materijal u izgradnji. Goto-vo svaki dio biljke se može iskoristiti, a naročito su povoljni listovi. Gledao sam amazonskog urođenika kako iz dugačkih zelenih listova izrađuje krov pod kojim sam i sam spavao. Prvo ih je izrezao na tanke trakice, a zatim počeo međusobno plesti. Nastala je gusta i čvrsta struktura, koja se potom suši da bi se na kraju postavila na krov. Pruža izvanrednu zaštitu, kako od sunca tako i od kiše. Dvadeset minuta posla daje komad krova čija trajnost prelazi dvade-set godina! Dakako, potrebno ga je tu i tamo povremeno zakrpati, no to je mali problem. I ostali dijelovi kuće se rade od palmi, primjerice zidovi od drvena-stog dijela stabljike. Popis ostalih stvari koje amazonski Indijanci rade od palmi je impresivan: užad, strune, tkanja, luk i strijele za lov, najlon za pecanje, udice, posuđe, muzičke instrumente itd.

U ostalim krajevima svijeta od palmi se dobiva odjeća, košare, otirači, gorivo, vlakna, škrob, ulja, vosak, vino. Datulja je vrlo važna u suhim krajevima od Sahare do Indije, ima jestive plodove bobe. U tim vegetacijski siromašnim krajevima ta biljka pruža gotovo potpunu isko-ristivost: za građevni materijal, vlakna za tkanje, plodova za hranu i izradu kuća, ukrasno drvo, upotrebu u sakral-ne svrhe i drugo.

mala enciklopedija šumarstva

Možda najpoznatiji dio palme je njenzin plod, često laički zvan kokosov orah, po najpoznatijoj vrsti kokosovih palmi, iako postoji još mnogo vrsta palmi i pripadajućih plodova. Kokosova palma je podrijetlom iz Malezije, no danas je raširena posvuda po svijetu.

Više od dvije trećine vrsta palmi raste u tropskim kišnim šumama. Mogu biti različitih veličina, odnosno pripadati različitim »katovima« šume: vrlo visoke, čiji listovi sežu iznad šumskog svoda; srednje visine, sastavni dijelovi krošnji i male, prizemne vrste. Razlika u uvjetima je dakako velika, prije svega u količini svjetla.

Foto: I. Tomić,Šumarska enciklopedija

Piše: Ivica Tomić

Prirodni materijal za izgradnju koliba još uvijek u zabačenim krajevima Afrike jedina je mogućnost. Palme čine dobar dio toga

Park s palmama čini centar Port Louisa, glavnog grada Mauricijusa, otoka u Indijskom oceanu Palma će utažiti i napojiti svakog

Močvara palmi u Amazoni

EtatHrvatska je svojom godišnjom sječivom drvnom zalihom (etatom) jedna od rijetkih europskih i svjetskih zemalja koja siječe manje od prirasta, a potrajnim gospodarenjem osigurava šume sljedećim pokoljenjima. Naime, u državnim je šumama godišnji prirast 8,1 milijuna m3, a prosječni dopušteni etat 4,9 mil. m3, što je oko 60 posto prirasta

Drvnu zalihu ili površinu šuma koja je osnovom gospodare-nja (uređajnim elaboratom) predviđena za sječu naziva-

mo etatom. U ovisnosti o tome kako se planira, etat može biti godišnji i pe-riodički, a ovaj potonji desetogodišnji (za polurazdoblje) i dvadesetogodišnji (za razdoblje). Godišnji etat većina au-

tora definira kao drvnu zalihu koja seu šumi može trajno sjeći svake godi-ne. Etat se prikazuje kubičnom mje-rom ili površinom, no u praktičnom šumarstvu uglavnom jednim i drugim. Prednosti izražavanja etata kubičnim metrima sastoje se u tome da on nije vezan uz određeni oblik gospodarenja, omogućuje elastično gospodarenje,

Kokosov orah – prava poslastica

Popeo sam se niz vitku, ali dovoljno debelu stabljiku palme, dopuzavši do podnožja velikih listova. Za trenutak sam zastao, očaran novim pogledom na pješčanu plažu i zelenu, toplu vodu Indijskog oceana u velikoj mirnoj uvali. Onda sam čvrsto primio mačetu i počeo sjeći stapke kokosovih oraha. Bile su čvr-ste i trebalo je nekoliko koncentriranih zamaha dok orah nije pljasnuo na tlo.

Možda najpoznatiji dio palme je njezin plod, često laički zvan kokosov orah, po najpoznatijoj vrsti kokosovih palmi, iako postoji još mnogo vrsta palmi i pripadajućih plodova. Kokosova palma je podrijetlom iz Malezije, no danas je raširena posvuda po svijetu. Iz oplođe-nog cvijeta se počinje razvijati cvijet te nakon 12 mjeseci plod dozri, spreman za korištenje. Kokosova palma stvara jednosjemenu koštunicu, no u većini palmi je plod boba.

I ja sam svoj plijen na obali oceana počeo koristiti. U mojim se rukama na-šla zeleno-žuta ragbi lopta – posao tek počinje. Izvana gladak, orah dobro čuva svoju tajnu. Stoga sam mačetu ponovo uzeo u ruke i počeo sjeći vrh. S mu-

kom sam kidao oštricom čvrsti vlak-nasti omotač. Glatka vanjska ovojnica i taj fibrozni dio čine egzokarp, odno-sno mezokarp ploda. Gust i smeđkast mezokarp snažno se odupirao mojim pokušajima, no konačno nije izdržao. Ugledao sam konačno ono što tražim – sam orah, obavijen čvrstom ljuskom, odnosno endokarpom. Nekoliko pre-ciznih udaraca i vrh ljuske puca, tek toliko da se napravi mala pukotina iz koje počne curiti tekućina. Uspravio sam brzo orah da sačuvam taj vrijedni

sastojak zvan kokosovo mlijeko ili stru-čnije tekući endosperm. Unatoč ime-nu, proziran je i tekuć poput vode, s karakterističnim okusom po kokosu. Kokosovo mlijeko je spasilo mnoge brodolomce i ostale nesretnike koji bi bez tog izvora tekućine umrli u ne-dostatku ikakvog izvora. Tako sam i ja utažio žeđ, ali ne samo to nego i osjet uživanja, okus mlijeka je odličan. Ipak pažnja! Velike količine mogu djelovati kao laksativ!

No, nakon žeđi moram utažiti glad. Uzimam opet mačetu u ruke i snažnim zamahom uspijevam raskoliti orah na dvije polutke. Ukazala mi se unutrašnjost, sva je zabliještila na tropskom suncu. Ta bjelina potječe od najfinijeg dijela, 12

mm debelog sloja endosperma, ili ko-kosovog mesa. U mladom orahu je to prefino kremasto tkivo koje se da žliči-com strugati i jesti, no u mom slučaju je on malo ostario pa moram otkidati nožem skrutnule komadiće. Na njima ostaje tanka smeđa ovojnica sjemena, zvana testa. I ovako je meso izvrsno, što je još važno i vrlo zasitno. Od njega se mljevenjem dobiva kokosovo brašno, dobro poznati sastojak mnogih kolača. Kako plod zrije, to sve više nestaje vode u orahu, kojeg meso uzima za svoj ra-


zvoj ili isparavanjem, no dio uvijek ostane. Tako plodovi imaju šljoptajući zvuk dok se protresu.

Kokosov orah dakako nije »stvoren« samo za ljudsku nasladu, pa čak ne i za životinjsku, kao u dobrom dijelu ostalih sjemenjača. On je zapravo mali brodić koji prenosi klicu, buduću biljku sigurno do mjesta za rast. To može biti metar dalje od »majčinske« biljke do tisućama kilometara udaljenih otoka i mora. Gle-dao sam orah nasukan na meki pijesak, mala biljčica je proklijala i započela nov život na plaži!

Palma za svePalme kao rijetko koja druga biljka

imaju veliku vrijednost u životu ljudi, osobito urođenika u tropskom pojasu. Naravno kao hrana, ne samo kokosov orah nego i plodovi ostalih vrsta.

Druga važna funkcija palmi je da služi kao materijal u izgradnji. Goto-vo svaki dio biljke se može iskoristiti, a naročito su povoljni listovi. Gledao sam amazonskog urođenika kako iz dugačkih zelenih listova izrađuje krov pod kojim sam i sam spavao. Prvo ih je izrezao na tanke trakice, a zatim počeo međusobno plesti. Nastala je gusta i čvrsta struktura, koja se potom suši da bi se na kraju postavila na krov. Pruža izvanrednu zaštitu, kako od sunca tako i od kiše. Dvadeset minuta posla daje komad krova čija trajnost prelazi dvade-set godina! Dakako, potrebno ga je tu i tamo povremeno zakrpati, no to je mali problem. I ostali dijelovi kuće se rade od palmi, primjerice zidovi od drvena-stog dijela stabljike. Popis ostalih stvari koje amazonski Indijanci rade od palmi je impresivan: užad, strune, tkanja, luk i strijele za lov, najlon za pecanje, udice, posuđe, muzičke instrumente itd.

U ostalim krajevima svijeta od palmi se dobiva odjeća, košare, otirači, gorivo, vlakna, škrob, ulja, vosak, vino. Datulja je vrlo važna u suhim krajevima od Sahare do Indije, ima jestive plodove bobe. U tim vegetacijski siromašnim krajevima ta biljka pruža gotovo potpunu isko-ristivost: za građevni materijal, vlakna za tkanje, plodova za hranu i izradu kuća, ukrasno drvo, upotrebu u sakral-ne svrhe i drugo.

mala enciklopedija šumarstva

Možda najpoznatiji dio palme je njenzin plod, često laički zvan kokosov orah, po najpoznatijoj vrsti kokosovih palmi, iako postoji još mnogo vrsta palmi i pripadajućih plodova. Kokosova palma je podrijetlom iz Malezije, no danas je raširena posvuda po svijetu.

Više od dvije trećine vrsta palmi raste u tropskim kišnim šumama. Mogu biti različitih veličina, odnosno pripadati različitim »katovima« šume: vrlo visoke, čiji listovi sežu iznad šumskog svoda; srednje visine, sastavni dijelovi krošnji i male, prizemne vrste. Razlika u uvjetima je dakako velika, prije svega u količini svjetla.

Foto: I. Tomić,Šumarska enciklopedija

Piše: Ivica Tomić

Prirodni materijal za izgradnju koliba još uvijek u zabačenim krajevima Afrike jedina je mogućnost. Palme čine dobar dio toga

Park s palmama čini centar Port Louisa, glavnog grada Mauricijusa, otoka u Indijskom oceanu Palma će utažiti i napojiti svakog

Močvara palmi u Amazoni

EtatHrvatska je svojom godišnjom sječivom drvnom zalihom (etatom) jedna od rijetkih europskih i svjetskih zemalja koja siječe manje od prirasta, a potrajnim gospodarenjem osigurava šume sljedećim pokoljenjima. Naime, u državnim je šumama godišnji prirast 8,1 milijuna m3, a prosječni dopušteni etat 4,9 mil. m3, što je oko 60 posto prirasta

Drvnu zalihu ili površinu šuma koja je osnovom gospodare-nja (uređajnim elaboratom) predviđena za sječu naziva-

mo etatom. U ovisnosti o tome kako se planira, etat može biti godišnji i pe-riodički, a ovaj potonji desetogodišnji (za polurazdoblje) i dvadesetogodišnji (za razdoblje). Godišnji etat većina au-

tora definira kao drvnu zalihu koja seu šumi može trajno sjeći svake godi-ne. Etat se prikazuje kubičnom mje-rom ili površinom, no u praktičnom šumarstvu uglavnom jednim i drugim. Prednosti izražavanja etata kubičnim metrima sastoje se u tome da on nije vezan uz određeni oblik gospodarenja, omogućuje elastično gospodarenje,

Kokosov orah – prava poslastica

Popeo sam se niz vitku, ali dovoljno debelu stabljiku palme, dopuzavši do podnožja velikih listova. Za trenutak sam zastao, očaran novim pogledom na pješčanu plažu i zelenu, toplu vodu Indijskog oceana u velikoj mirnoj uvali. Onda sam čvrsto primio mačetu i počeo sjeći stapke kokosovih oraha. Bile su čvr-ste i trebalo je nekoliko koncentriranih zamaha dok orah nije pljasnuo na tlo.

Možda najpoznatiji dio palme je njezin plod, često laički zvan kokosov orah, po najpoznatijoj vrsti kokosovih palmi, iako postoji još mnogo vrsta palmi i pripadajućih plodova. Kokosova palma je podrijetlom iz Malezije, no danas je raširena posvuda po svijetu. Iz oplođe-nog cvijeta se počinje razvijati cvijet te nakon 12 mjeseci plod dozri, spreman za korištenje. Kokosova palma stvara jednosjemenu koštunicu, no u većini palmi je plod boba.

I ja sam svoj plijen na obali oceana počeo koristiti. U mojim se rukama na-šla zeleno-žuta ragbi lopta – posao tek počinje. Izvana gladak, orah dobro čuva svoju tajnu. Stoga sam mačetu ponovo uzeo u ruke i počeo sjeći vrh. S mu-

kom sam kidao oštricom čvrsti vlak-nasti omotač. Glatka vanjska ovojnica i taj fibrozni dio čine egzokarp, odno-sno mezokarp ploda. Gust i smeđkast mezokarp snažno se odupirao mojim pokušajima, no konačno nije izdržao. Ugledao sam konačno ono što tražim – sam orah, obavijen čvrstom ljuskom, odnosno endokarpom. Nekoliko pre-ciznih udaraca i vrh ljuske puca, tek toliko da se napravi mala pukotina iz koje počne curiti tekućina. Uspravio sam brzo orah da sačuvam taj vrijedni

sastojak zvan kokosovo mlijeko ili stru-čnije tekući endosperm. Unatoč ime-nu, proziran je i tekuć poput vode, s karakterističnim okusom po kokosu. Kokosovo mlijeko je spasilo mnoge brodolomce i ostale nesretnike koji bi bez tog izvora tekućine umrli u ne-dostatku ikakvog izvora. Tako sam i ja utažio žeđ, ali ne samo to nego i osjet uživanja, okus mlijeka je odličan. Ipak pažnja! Velike količine mogu djelovati kao laksativ!

No, nakon žeđi moram utažiti glad. Uzimam opet mačetu u ruke i snažnim zamahom uspijevam raskoliti orah na dvije polutke. Ukazala mi se unutrašnjost, sva je zabliještila na tropskom suncu. Ta bjelina potječe od najfinijeg dijela, 12

mm debelog sloja endosperma, ili ko-kosovog mesa. U mladom orahu je to prefino kremasto tkivo koje se da žliči-com strugati i jesti, no u mom slučaju je on malo ostario pa moram otkidati nožem skrutnule komadiće. Na njima ostaje tanka smeđa ovojnica sjemena, zvana testa. I ovako je meso izvrsno, što je još važno i vrlo zasitno. Od njega se mljevenjem dobiva kokosovo brašno, dobro poznati sastojak mnogih kolača. Kako plod zrije, to sve više nestaje vode u orahu, kojeg meso uzima za svoj ra-


osigurava princip trajnosti i dr. Među-tim, mane takvoga iskazivanja su u ote-žanoj kontroli uživanja šume, ugrože-nosti prostornoga reda i dr. Prednosti površinskog etata su u jednostavnom obračunu i primjeni te lakoj kontroli uživanja šume, a prostorni red je osi-guran. Ipak, najveća mu je mana što je potpuno definiran samo u šumamagdje se vrši gola ili čista sječa. Etat iska-zujemo drvnom masom i površinom u šumama koje pomlađujemo oplodnom ili prebornom sječom te na taj način koristimo prednosti jednog i drugog etata. Utvrđujemo ga na temelju pro-izvodnih mogućnosti i stanja sastojina na razini gospodarske jedinice, za svaki uređajni razred, odjel, odsjek i po vr-sti drveća, a razrađuje se po grupama sortimenata. Potrajnost prihoda etata planira se po uređajnim razredima na razini gospodarske jedinice.

Etat po površini i drvnoj zalihi

Godišnji površinski etat određen je količnikom površine (F) i ophodnje (u): E = F/u, a uspješno se primjenjuje jedi-no u šumama niskog uzgojnog oblika (panjačama) s kraćim ophodnjama te kod plantaža. Ophodnja je prosječan broj godina koji protekne između po-stanka i sječe šumskih sastojina u zre-

loj dobi, odnosno vrijeme u kojemu se ostvaruje cilj gospodarenja propisan uređajnim elaboratom. Periodički po-vršinski etat propisujemo u visokim regularnim šumama koje pomlađuje-mo oplodnim sječama. Izražavamo ga umnoškom godišnjega površinskog etata i duljinom razdoblja n (najčešće 20 god) : E = F/u x n. U prebornim je šu-mama godišnji površinski etat određen količnikom površine i ophodnjice (1) : E = F/1, pri čemu je ophodnjica vrijeme između dviju prebornih sječa na istoj površini odnosno propisano vrijeme nakon kojega se vraćamo prebornom sječom u istu sastojinu.

Etat po drvnoj zalihi određuje se na više načina, no prihvaćen je onaj koji se temelji na stanju šuma, njihovoj ra-znolikosti i mogućnostima, uz očuva-nje ekološke stabilnosti te održavanje ili povećavanje šumskoga fonda prema normalnomu. To je zapravo onaj etat koji proizlazi iz cilja i načina gospoda-renja za svaki uređajni razred. Potraj-nost prihoda najprije ćemo osigurati kombiniranjem etata po površini i po drvnoj zalihi, a naše šume dovesti u normalno stanje. Tako ćemo u šum-skim sastojinama ostvariti maksimalne učinke i prihode.

Etat glavnog i prethodnoga prihoda

Etat glavnoga prihoda i etat prethod-nog prihoda (prorede, međuprihoda) iskazujemo u visokim regularnim šu-mama. Prvi realiziramo u sastojinama zrelim za sječu, drugi u nezrelim sasto-jinama (tijekom njegovanja proredom). Navedeni etati odvojeni su vremen-ski i prostorno pa ih stoga posebno određujemo. Etat glavnoga prihoda utvrđujemo po metodi razmjera do-bnih razreda, usporedbom stvarnog i normalnog razmjera dobnih razreda za svaki uređajni razred posebno, uva-žavajući ekološko-gospodarske prilike. Etat prethodnoga prihoda (prorede) utvrđujemo na osnovi njege šuma pro-rjeđivanjem za svaku sastojinu po odje-lima, odnosno odsjecima, usporedbom stanišnih prilika, drvne zalihe, strukture i dobi sastojine s normalnim stanjem. Godišnji etat glavnoga prihoda (Eg) u normalnoj regularnoj šumi određuje-mo pomoću Simmonsonove formule:

Eg = 2u/u2-x2 x c, u kojoj je u = ophodnja, x = dobna granica iznad koje uzimamo dio ukupne drvne zalihe za računanje etata, c = dio od ukupne drvne zalihe za računanje etata. Mantel-Massono-va formula za etat glavnoga prihoda Eg = 2V/u dobivena je tako što je za x = 0 uzeta u račun cjelokupna drvna zaliha V, pa je C = V. To bi trebalo znači-ti da tijekom jedne ophodnje glavnim prihodom ostvarujemo dvostruku dr-vnu zalihu. Na osnovi dviju navedenih formula Križanec je 1958. preporučio novu jedinstvenu opću formulu: Eg = K x Vx/u ; K = 2/Cx = =2/1+0,0053x -1,0065x2. Prema stvarnom razmjeru dobnih razreda, etat glavnoga prihoda po površini može biti najviše jednak normalnom razmjeru dobnoga razre-da, ako ima toliko ili više sastojina zadnjega dobnog razreda ili starijih. Glavni prihod se ne smije propisati više od normalne površine u slučaju kada starih sastojina zad njega dobnog ra-zreda ili iznad njega ima više od po-vršine normalnoga dobnog razreda. Kada zrelih sastojina (zadnji dobni razred ili viši) ima manje od površine normalnoga dobnog razreda, etatom će se prvenstveno propisati sve zrele sastojine, a od ostalih do možebitne normalne površine samo one sastojine koje se mogu propisati na osnovi član-ka 20. Pravilnika o uređivanju šuma. U tom je slučaju etat glavnoga prihoda po zalihi jednak drvnoj zalihi koja je utvrđena na površini predviđenoj za regeneraciju, uz 10-godišnji prirast te drvne zalihe. (E = V + 10 i

v ). U nor-

malnoj regularnoj šumi godišnji etat glavnoga prihoda moguće je odrediti i drvnom zalihom zadnjega dobnog razreda po formuli:

Eg = Vr + 1 · Vr · P

n 2 100

Pri tome je Vr = drvna zaliha najsta-rijega dobnog razreda, p = postotak kojim ta zaliha prirašćuje, n = duljina razdoblja.

Etat prethodnoga prihoda (Em) obi-čno se izražava površinom sastojina koje se trebaju prorijediti za vrijeme jednoga turnusa ili polurazdoblja. Go-dišnji etat po površini odredi se tako da se ukupna površina za prorjeđiva-nje podijeli s turnusom. Navedeni etat

propisuje se i u drvnoj zalihi, i to pro-cjenom ili na osnovi nekoliko formula, temeljenih na računanju za uređajni razred ili intenzitetu prorjeđivanja. Određujemo li etat za uređajni razred, računamo ga po formuli: Em = Vm x p/100 x 1/q , gdje je Vm = drvna za-liha sastojina predviđenih za proredu, p = postotak prirasta kojim prirašćuje drvna zaliha Vm, 1/q = faktor realiza-cije. Budući da su u dobro obraslim srednjodobnim sastojinama p = 3%, a 1/q = 1/3, prethodna formula poprima oblik: Em = Vm x 1/100, iz čega proizla-zi da godišnji etat prethodnoga priho-da iznosi 1 posto drvne zalihe na kojoj se ostvaruje, odnosno jednu trećinu sastojinskoga prirasta. Obračun etata prethodnoga prihoda može se prove-sti Klepčevom : (Em = M x (1-1/1,0 p1) x 1/q) ili Matićevom formulom: Em = M/n ; i = 1/n X 100, u kojima je 1 = turnus prorjeđivanja, n = dob sastoji-ne iskazana u desetljećima, M= drvna zaliha sastojine, i = intenzitet prorede. Iz prirasno-prihodnih tablica možemo

jednak tečajnom godišnjem prirastu, odnosno razlici između normalne dr-vne zalihe preborne sastojine prije (M) i poslije sječe (m) : E = M-m. Označimo li sa p postotak kojim prirašćuje drvna zaliha nakon sječe, a sa 1 ophodnjicu, proizlazi da je m = M/1,0 p1 , odnosno E = M x(1-1/1,0 p1 ). Treba istaknuti da navedeno vrijedi za normalnu prebor-nu šumu, no može se primijeniti i za konkretnu šumu. U tom slučaju koristi se faktor realizacije f, koji može biti veći od 1, ako je konkretna drvna zaliha preborne sastojine veća od normalne i obratno. Etat je u približno normalnoj šumi gotovo jednak prirastu. U šumi u kojoj je drvna zaliha manja od nor-malne potonja se mora povećavati te se stoga ne realizira cjelokupni prirast. Ako je drvna zaliha prevelika, dogodit će se obratno. Siječemo li više od eta-ta, tada kažemo da činimo prethvat. Bitno je pri tome od prethvata razliko-vati izvanredni prihod, koji nastaje kad sječom zahvaćamo u sam fond šumske proizvodnje i time ga trajno smanjuje-mo. Naime, do izvanrednoga prihoda

dolazimo trajnim smanjivanjem šum-ske površine s pripadajućom drvnom zalihom ili smanjivanjem postojeće drvne zalihe.

Najveće sječe poslije Drugoga svjetskog rata

U Hrvatskoj se prije Drugoga svjet-skoga rata sjeklo oko 4,5 milijuna m3

drvne mase. U razdoblju od 1947. do 1950. prosječni godišnji etat u druš-tvenim šumama iznosio je 5,9 mil. m3, a u privatnim 757.000 m3 (ukupno čak 6,9 mil. m3!). Ovako veliki etat rezultat je intenzivnih poratnih sječa koje su poslužile za obnovu zemlje. U to vrije-me etat je nadmašivao godišnji tečajni prirast. Sječe su postupno smanjivane pa je 1951. i 1952. prosječno godišnje posječeno 4,58 mil. m3. U razdoblju od 1953. do 1956. godišnje se siječe približno 4 mil. m3, a od 1957. do19-61. oko 3,5 milijuna m3. Promatrajući razdoblje od 1953. do 1980. godine, može se reći da je etat bio u okviru godišnjega tečajnog prirasta (oko 4,5

Godišnji etat većina autora definira kao drvnu zalihu koja se ušumi može trajno sjeći svake godine.Etat iskazujemo drvnom zalihom i površinom u šumama koje pomlađujemo oplodnom ili prebornom sječom. Na taj način koristimo prednosti jednog i drugog etata, najprije osiguravamo potrajnost prihoda i normalitet naših šuma te ostvarujemo maksimalne učinke i prihode.

U Hrvatskoj se najviše sjeklo od 1947. do 1950. godine, kada je prosječni godišnji etat u društvenim i privatnim šumama iznosio čak 6,9 milijuna m3 te nadmašivao godišnji tečajni prirast. Rezultat je to intenzivnih poratnih sječa koje su poslužile za obnovu zemlje. Premda je proizvodnja u Hrvatskim šumama postupno rasla od završetka Domovinskoga rata, 1995. godine (3,3 mil. m3) do 2003.(4,2 mil. m3), sadašnja sječiva drvna zaliha manja je od predratne.

Godišnja sječiva drvna zaliha u Hrvatskim šumama manja je od predratne

Grafički prikaz godišnjeg etata (E) u normalnoj prebornoj šumi. Etat je jednak godišnjem prirastu-razlici normalnih drvnih zaliha prije (M) i poslije sječe (m).

izračunati etate za nor-malnu gospodarsku je-dinicu. To su normalni etati, a izračunavamo li ih na temelju I boni-teta sastojine i opho-dnje najveće šumske proizvodnje (apsolutne zrelosti), dobit ćemo maksimalne etate, odno-sno maksimalnu proi-zvodnju. Na etat pro-rede utječe intenzitet prorede, pa što je in-tenzitet jači, etat je veći i obratno, ali sveukupni etat (Es) ostaje gotovo nepromijenjen.

Etat u prebornim šumama

Etat u prebornim šu-mama obračunavamo globalno, bez razliko-vanja etata glavnog i prethodnog prihoda. U normalnoj prebornoj šumi godišnji je etat

mil. m3 bruto drvnog obuj-ma). Osamdesetih godina prošloga stoljeća godišnja sječiva drvna masa se pove-ćava te 1990. iznosi 6,18 mi-lijuna m3, od čega je 90,4% posječeno u društvenim, a 9,6 % u privatnim šumama. Te godine posječeno je 4,4 mil. m3 glavnog i 1,7 mil. m3 prethodnoga prihoda. Drvna zaliha šumskogospo-darskog područja Republike Hrvatske danas iznosi 324,-26 milijuna m3, približno 88 posto je u vlasništvu države i njime gospodare Hrvatske šume d.o.o. Zagreb. Privatne šume čine oko 12 posto dr-vne zalihe. Godišnji tečajni prirast je 9,6 mil. m3, a etat 5,3 mil. m3. U državnim šu-mama godišnji prirast je 8,1 mil. m3, a prosječni dopušte-ni etat 4,9 mil. m3. Premda je proizvodnja u Hrvatskim šumama postupno rasla od kraja Domovinskoga rata, 1995. godine (3,3 mil. m3), do 2003. (4,2 mil. m3), sje-čiva je drvna zaliha manja od predratne. Valja istaknuti

kako, primjerice, kod hrasta lužnjaka redoviti prethodni prihod čini svega 43 % ukupno užite drvne zalihe, a 57 % je prethodni slučajni. Posljedica je to procesa propadanja i sušenja lužnja-kovih sastojina. Treba naglasiti kako je Hrvatska sa svojim godišnjim etatom jedna od rijetkih europskih i svjetskih zemalja koja siječe manje od prirasta , a potrajnim gospodarenjem osigurava šume sljedećim pokoljenjima.


osigurava princip trajnosti i dr. Među-tim, mane takvoga iskazivanja su u ote-žanoj kontroli uživanja šume, ugrože-nosti prostornoga reda i dr. Prednosti površinskog etata su u jednostavnom obračunu i primjeni te lakoj kontroli uživanja šume, a prostorni red je osi-guran. Ipak, najveća mu je mana što je potpuno definiran samo u šumamagdje se vrši gola ili čista sječa. Etat iska-zujemo drvnom masom i površinom u šumama koje pomlađujemo oplodnom ili prebornom sječom te na taj način koristimo prednosti jednog i drugog etata. Utvrđujemo ga na temelju pro-izvodnih mogućnosti i stanja sastojina na razini gospodarske jedinice, za svaki uređajni razred, odjel, odsjek i po vr-sti drveća, a razrađuje se po grupama sortimenata. Potrajnost prihoda etata planira se po uređajnim razredima na razini gospodarske jedinice.

Etat po površini i drvnoj zalihi

Godišnji površinski etat određen je količnikom površine (F) i ophodnje (u): E = F/u, a uspješno se primjenjuje jedi-no u šumama niskog uzgojnog oblika (panjačama) s kraćim ophodnjama te kod plantaža. Ophodnja je prosječan broj godina koji protekne između po-stanka i sječe šumskih sastojina u zre-

loj dobi, odnosno vrijeme u kojemu se ostvaruje cilj gospodarenja propisan uređajnim elaboratom. Periodički po-vršinski etat propisujemo u visokim regularnim šumama koje pomlađuje-mo oplodnim sječama. Izražavamo ga umnoškom godišnjega površinskog etata i duljinom razdoblja n (najčešće 20 god) : E = F/u x n. U prebornim je šu-mama godišnji površinski etat određen količnikom površine i ophodnjice (1) : E = F/1, pri čemu je ophodnjica vrijeme između dviju prebornih sječa na istoj površini odnosno propisano vrijeme nakon kojega se vraćamo prebornom sječom u istu sastojinu.

Etat po drvnoj zalihi određuje se na više načina, no prihvaćen je onaj koji se temelji na stanju šuma, njihovoj ra-znolikosti i mogućnostima, uz očuva-nje ekološke stabilnosti te održavanje ili povećavanje šumskoga fonda prema normalnomu. To je zapravo onaj etat koji proizlazi iz cilja i načina gospoda-renja za svaki uređajni razred. Potraj-nost prihoda najprije ćemo osigurati kombiniranjem etata po površini i po drvnoj zalihi, a naše šume dovesti u normalno stanje. Tako ćemo u šum-skim sastojinama ostvariti maksimalne učinke i prihode.

Etat glavnog i prethodnoga prihoda

Etat glavnoga prihoda i etat prethod-nog prihoda (prorede, međuprihoda) iskazujemo u visokim regularnim šu-mama. Prvi realiziramo u sastojinama zrelim za sječu, drugi u nezrelim sasto-jinama (tijekom njegovanja proredom). Navedeni etati odvojeni su vremen-ski i prostorno pa ih stoga posebno određujemo. Etat glavnoga prihoda utvrđujemo po metodi razmjera do-bnih razreda, usporedbom stvarnog i normalnog razmjera dobnih razreda za svaki uređajni razred posebno, uva-žavajući ekološko-gospodarske prilike. Etat prethodnoga prihoda (prorede) utvrđujemo na osnovi njege šuma pro-rjeđivanjem za svaku sastojinu po odje-lima, odnosno odsjecima, usporedbom stanišnih prilika, drvne zalihe, strukture i dobi sastojine s normalnim stanjem. Godišnji etat glavnoga prihoda (Eg) u normalnoj regularnoj šumi određuje-mo pomoću Simmonsonove formule:

Eg = 2u/u2-x2 x c, u kojoj je u = ophodnja, x = dobna granica iznad koje uzimamo dio ukupne drvne zalihe za računanje etata, c = dio od ukupne drvne zalihe za računanje etata. Mantel-Massono-va formula za etat glavnoga prihoda Eg = 2V/u dobivena je tako što je za x = 0 uzeta u račun cjelokupna drvna zaliha V, pa je C = V. To bi trebalo znači-ti da tijekom jedne ophodnje glavnim prihodom ostvarujemo dvostruku dr-vnu zalihu. Na osnovi dviju navedenih formula Križanec je 1958. preporučio novu jedinstvenu opću formulu: Eg = K x Vx/u ; K = 2/Cx = =2/1+0,0053x -1,0065x2. Prema stvarnom razmjeru dobnih razreda, etat glavnoga prihoda po površini može biti najviše jednak normalnom razmjeru dobnoga razre-da, ako ima toliko ili više sastojina zadnjega dobnog razreda ili starijih. Glavni prihod se ne smije propisati više od normalne površine u slučaju kada starih sastojina zad njega dobnog ra-zreda ili iznad njega ima više od po-vršine normalnoga dobnog razreda. Kada zrelih sastojina (zadnji dobni razred ili viši) ima manje od površine normalnoga dobnog razreda, etatom će se prvenstveno propisati sve zrele sastojine, a od ostalih do možebitne normalne površine samo one sastojine koje se mogu propisati na osnovi član-ka 20. Pravilnika o uređivanju šuma. U tom je slučaju etat glavnoga prihoda po zalihi jednak drvnoj zalihi koja je utvrđena na površini predviđenoj za regeneraciju, uz 10-godišnji prirast te drvne zalihe. (E = V + 10 i

v ). U nor-

malnoj regularnoj šumi godišnji etat glavnoga prihoda moguće je odrediti i drvnom zalihom zadnjega dobnog razreda po formuli:

Eg = Vr + 1 · Vr · P

n 2 100

Pri tome je Vr = drvna zaliha najsta-rijega dobnog razreda, p = postotak kojim ta zaliha prirašćuje, n = duljina razdoblja.

Etat prethodnoga prihoda (Em) obi-čno se izražava površinom sastojina koje se trebaju prorijediti za vrijeme jednoga turnusa ili polurazdoblja. Go-dišnji etat po površini odredi se tako da se ukupna površina za prorjeđiva-nje podijeli s turnusom. Navedeni etat

propisuje se i u drvnoj zalihi, i to pro-cjenom ili na osnovi nekoliko formula, temeljenih na računanju za uređajni razred ili intenzitetu prorjeđivanja. Određujemo li etat za uređajni razred, računamo ga po formuli: Em = Vm x p/100 x 1/q , gdje je Vm = drvna za-liha sastojina predviđenih za proredu, p = postotak prirasta kojim prirašćuje drvna zaliha Vm, 1/q = faktor realiza-cije. Budući da su u dobro obraslim srednjodobnim sastojinama p = 3%, a 1/q = 1/3, prethodna formula poprima oblik: Em = Vm x 1/100, iz čega proizla-zi da godišnji etat prethodnoga priho-da iznosi 1 posto drvne zalihe na kojoj se ostvaruje, odnosno jednu trećinu sastojinskoga prirasta. Obračun etata prethodnoga prihoda može se prove-sti Klepčevom : (Em = M x (1-1/1,0 p1) x 1/q) ili Matićevom formulom: Em = M/n ; i = 1/n X 100, u kojima je 1 = turnus prorjeđivanja, n = dob sastoji-ne iskazana u desetljećima, M= drvna zaliha sastojine, i = intenzitet prorede. Iz prirasno-prihodnih tablica možemo

jednak tečajnom godišnjem prirastu, odnosno razlici između normalne dr-vne zalihe preborne sastojine prije (M) i poslije sječe (m) : E = M-m. Označimo li sa p postotak kojim prirašćuje drvna zaliha nakon sječe, a sa 1 ophodnjicu, proizlazi da je m = M/1,0 p1 , odnosno E = M x(1-1/1,0 p1 ). Treba istaknuti da navedeno vrijedi za normalnu prebor-nu šumu, no može se primijeniti i za konkretnu šumu. U tom slučaju koristi se faktor realizacije f, koji može biti veći od 1, ako je konkretna drvna zaliha preborne sastojine veća od normalne i obratno. Etat je u približno normalnoj šumi gotovo jednak prirastu. U šumi u kojoj je drvna zaliha manja od nor-malne potonja se mora povećavati te se stoga ne realizira cjelokupni prirast. Ako je drvna zaliha prevelika, dogodit će se obratno. Siječemo li više od eta-ta, tada kažemo da činimo prethvat. Bitno je pri tome od prethvata razliko-vati izvanredni prihod, koji nastaje kad sječom zahvaćamo u sam fond šumske proizvodnje i time ga trajno smanjuje-mo. Naime, do izvanrednoga prihoda

dolazimo trajnim smanjivanjem šum-ske površine s pripadajućom drvnom zalihom ili smanjivanjem postojeće drvne zalihe.

Najveće sječe poslije Drugoga svjetskog rata

U Hrvatskoj se prije Drugoga svjet-skoga rata sjeklo oko 4,5 milijuna m3

drvne mase. U razdoblju od 1947. do 1950. prosječni godišnji etat u druš-tvenim šumama iznosio je 5,9 mil. m3, a u privatnim 757.000 m3 (ukupno čak 6,9 mil. m3!). Ovako veliki etat rezultat je intenzivnih poratnih sječa koje su poslužile za obnovu zemlje. U to vrije-me etat je nadmašivao godišnji tečajni prirast. Sječe su postupno smanjivane pa je 1951. i 1952. prosječno godišnje posječeno 4,58 mil. m3. U razdoblju od 1953. do 1956. godišnje se siječe približno 4 mil. m3, a od 1957. do19-61. oko 3,5 milijuna m3. Promatrajući razdoblje od 1953. do 1980. godine, može se reći da je etat bio u okviru godišnjega tečajnog prirasta (oko 4,5

Godišnji etat većina autora definira kao drvnu zalihu koja se ušumi može trajno sjeći svake godine.Etat iskazujemo drvnom zalihom i površinom u šumama koje pomlađujemo oplodnom ili prebornom sječom. Na taj način koristimo prednosti jednog i drugog etata, najprije osiguravamo potrajnost prihoda i normalitet naših šuma te ostvarujemo maksimalne učinke i prihode.

U Hrvatskoj se najviše sjeklo od 1947. do 1950. godine, kada je prosječni godišnji etat u društvenim i privatnim šumama iznosio čak 6,9 milijuna m3 te nadmašivao godišnji tečajni prirast. Rezultat je to intenzivnih poratnih sječa koje su poslužile za obnovu zemlje. Premda je proizvodnja u Hrvatskim šumama postupno rasla od završetka Domovinskoga rata, 1995. godine (3,3 mil. m3) do 2003.(4,2 mil. m3), sadašnja sječiva drvna zaliha manja je od predratne.

Godišnja sječiva drvna zaliha u Hrvatskim šumama manja je od predratne

Grafički prikaz godišnjeg etata (E) u normalnoj prebornoj šumi. Etat je jednak godišnjem prirastu-razlici normalnih drvnih zaliha prije (M) i poslije sječe (m).

izračunati etate za nor-malnu gospodarsku je-dinicu. To su normalni etati, a izračunavamo li ih na temelju I boni-teta sastojine i opho-dnje najveće šumske proizvodnje (apsolutne zrelosti), dobit ćemo maksimalne etate, odno-sno maksimalnu proi-zvodnju. Na etat pro-rede utječe intenzitet prorede, pa što je in-tenzitet jači, etat je veći i obratno, ali sveukupni etat (Es) ostaje gotovo nepromijenjen.

Etat u prebornim šumama

Etat u prebornim šu-mama obračunavamo globalno, bez razliko-vanja etata glavnog i prethodnog prihoda. U normalnoj prebornoj šumi godišnji je etat

mil. m3 bruto drvnog obuj-ma). Osamdesetih godina prošloga stoljeća godišnja sječiva drvna masa se pove-ćava te 1990. iznosi 6,18 mi-lijuna m3, od čega je 90,4% posječeno u društvenim, a 9,6 % u privatnim šumama. Te godine posječeno je 4,4 mil. m3 glavnog i 1,7 mil. m3 prethodnoga prihoda. Drvna zaliha šumskogospo-darskog područja Republike Hrvatske danas iznosi 324,-26 milijuna m3, približno 88 posto je u vlasništvu države i njime gospodare Hrvatske šume d.o.o. Zagreb. Privatne šume čine oko 12 posto dr-vne zalihe. Godišnji tečajni prirast je 9,6 mil. m3, a etat 5,3 mil. m3. U državnim šu-mama godišnji prirast je 8,1 mil. m3, a prosječni dopušte-ni etat 4,9 mil. m3. Premda je proizvodnja u Hrvatskim šumama postupno rasla od kraja Domovinskoga rata, 1995. godine (3,3 mil. m3), do 2003. (4,2 mil. m3), sje-čiva je drvna zaliha manja od predratne. Valja istaknuti

kako, primjerice, kod hrasta lužnjaka redoviti prethodni prihod čini svega 43 % ukupno užite drvne zalihe, a 57 % je prethodni slučajni. Posljedica je to procesa propadanja i sušenja lužnja-kovih sastojina. Treba naglasiti kako je Hrvatska sa svojim godišnjim etatom jedna od rijetkih europskih i svjetskih zemalja koja siječe manje od prirasta , a potrajnim gospodarenjem osigurava šume sljedećim pokoljenjima.


poslužiti za liječenje čireva na oku, slabog sluha, zatvorenog sluha, kod bolova i curenja uha, opeklina na koži, ekcema, apscesa, osipa i sl. Dobar je i za gastritis, bradavice i kurje oči, crveni vjetar i sl. Od svje-žeg soka može se napraviti oblog za rane koje krvare, i rane nastale od kiselina.

Mast se koristi za liječenje oteklina, rana od udaraca, sunčanih pjega, raznih kožnih nečistoća.

Sočni debeli listovi mogu poslužiti kao dodatak salati i varivu.

Svježim sokom gasi se žeđ, a zgnječene listove može se upotrijebiti za liječenje uboda insekata, opeklina, oteklina, udaraca, manjih rana.

U homeopatiji koristi se u obliku matične tinkture od listova za liječenje kanceroge-nih tumora, dojke i maternice, krvarenja iz zubnog mesa, uboda insekata...

Na sličan način koriste se i dvije srodne vrste istoga roda, mala čuvarkuća Sempervivum schlehani Schott koja u sredini latica ima tamnocrvenu prugu, a rozete su manje u promjeru 3 do 6 cm, i plava čuvarkuća Sempervivium glaucum Ten. s 5 do 10 cm širokim rozetama i plavozelenim duguljastim li-stovima.

Samonikle čuvarkuće ne bi trebalo brati, jer su rijetke pa na taj način dolazi u pitanje i njihov opstanak.

Osobama slabog želuca, jetre i bolesne žuči ne prepo-ručuje se uzimanje čuvarkuće ni u kom obliku.

zaštićene biljne vrste

Hrvatska sibireja (Sibiraea croa-tica) je vrlo razgranat listopa-dni grm gustih grana iz poro-dice ruža (Rosaceae), kojega

je visina između 20 cm i 1 m. Riječ je o tercijarnom reliktu, rijetkoj i endemi-čnoj vrsti uskog i disjunktnog areala, koja raste na sjevernom i srednjem Ve-lebitu. Na ovoj hrvatskoj planini otkrio ju je 1904. godine preparator S. Kocsis, a godinu dana kasnije ornitolog Reiser na hercegovačkoj planini Čabulji. Poja-vljuje se na nerijetko nepristupačnim kamenitim obroncima, u pukotinama litica, u zoni planinske vegetacije. Na Velebitu dolazi u sloju između 700 i 1200 m nadmorske visine, s brojnim polusredozemnim vrstama, u zajednici crnoga graba s jesenskom šašikom (Se-slerio-Ostryetum), u sastojinama crnoga bora ili na njihovom rubu te u primor-skoj bukovoj šumi. Njena prirodna na-lazišta su u području Velinca iznad Kar-lobaga te u većim populacijama ispod Zavižana. Na hercegovačkim planina-ma raste na nadmorskim visinama od 1500-1800 m, a staništa su joj uvijek okrenuta sjeveru ili sjeveroistoku.

Zakonom o zaštiti prirode

hrvatska sibireja

zaštićena je 1964. godine

na svim prirodnim

nalazištima. Riječ je o

tercijarnom reliktu te rijetkoj

endemičnoj i dekorativnoj

vrsti koja raste na

sjevernom i srednjem

Velebitu

Hrvatska sibireja na Velebitu dolazi s brojnim polusredozemnim vrstama, u zajednici crnoga graba s jesenskom šašikom, u sastojinama crnoga bora ili na njihovu rubu te u primorskoj bukovoj šumi. Raste nerijetko na nepristupačnim kamenitim obroncima i u pukotinama vapnenačkih stijena.

(Sibiraea croatica)

Hrvatska sibireja (Sibiraea croatica)

Korijenov je sustav hrvatske sibireje dobro razvijen i snažan te prodire u najuže pukotine vapnenačkih stijena. Tanka, glatka i sjajna kora u početku je crvenosmeđa, a kasnije sivosmeđa. Li-stovi su jednostavni, naizmjenični, uski, cjelovita ruba i bez peteljke. Cvjetovi su dvodomni ili dvospolni (hermafroditni), promjera 6-7 mm, nalaze se u rahlim, do 10 cm dugim vršnim metlicama, a oprašuju se pomoću kukaca (entomo-filno). Čaška i vjenčić su peteročlani, abijele latice okruglaste. Vrijeme cvatnje je tijekom lipnja i srpnja, a razmnožava-nje se obavlja sjemenom koje dozrijeva potkraj rujna. U plodu su najčešće po dvije sjemenke.

Hrvatska sibireja razlikuje se od središnjoazijske po neznatno duljim i ušiljenim vrhovima te po grmolikom

habitusu čaške, koji je u naše vrste po-sljedica staništa koje je izloženo vjetru i sterilno. Zbog zanemarivih razlika, većina autora je mišljenja da je naša sibireja varijetet sibirske te je bilježe kao Sibiraea laevigata var. croatica. Njeni srodnici nalaze se oko 5.000 km istočno, u središnjoj Aziji (S. altainensis i S. tianschanica). U nas je Zakonom o zaštiti prirode zaštićena 1964. godine na svim prirodnim nalazištima, a među 312 hrvatskih biljnih endema jedna je od četiri zaštićene vrste (uz Degenia velebitica, Primula kitaibeliana i Centa-urea ragusina). Hrvatska sibireja uzgaja se zbog svojih dekorativnih svojstava kao ukrasna biljka. U većem dijelu eu-ropskoga kontinenta cijenjena je hor-tikulturna vrsta, a kao ukrasna biljka naturalizirana je u Francuskoj.

Foto: Arhiva

Piše: Ivica

Tomić

Čuvarkuća (Sempervi-vum tectorum L.) po-znata je pod nazivima čuvarka, divlje smilje,

pazikuća, uhovnik, a pripada porodici tustika. Domovina joj je Meksiko, ali raste u srednjoj i južnoj Europi i Aziji.

Trajna je biljka mesnatih i sočnih listova složenih u de-belu prizmenu rozetu široku i do 8 cm. Listovi su pri vrhu bodljikavi i na vrhu ušiljeni. Biljka raste i do 60 cm visine, a cvjetna stapka koja naraste iz rozete ima na vrhu ružičaste cvjetove složene u razgranat cvat. Cvate ljeti, a pokrivena je malim ljuskavim listićima.

Razmnožava se vegetati-vno, preko bočnih izdanaka iz kojih narastu nove rozete. Cva-te od srpnja do rujna. Nekada su je sadili i po krovovima se-oskih kuća i staja vjerujući da ih ona čuva od oluje i groma. Ova tradicija potječe iz 9. sto-ljeća. U odredbama Kapitulara Karla Velikoga i njegovog sina Ljudevita Pobožnog, u popisu 72 biljke čiji je uzgoj naređen spominje se i čuvarkuća.

Uzgaja se kao ukrasna biljka po vrtovima. Neki oblici biljke rastu u prirodi na kamenitim mjestima, a kod nas i u puko-tinama stijena. Jedna podvrsta (subsp. alpinum) raste samo na visokim planinama.

Biljka sadrži jabučnu i mra-vlju kiselinu, soli, vosak, šećer, gumu i mineralne sastojke.

Bez mirisa je, okusa slu-zastog, trpkog i kiselkastog. Listovi se beru od proljeća do jeseni. Listove ubrane za vri-jeme cvatnje sušimo na pro-zračnom i sjenovitom mjestu. Tještenjem listova dobijamo sok. Kako se čuvarkuća sastoji od 90 posto vode, njenim ci-jeđenjem dobijamo sok koji je vrlo važan za ublažavanje žeđi i to u krajevima gdje je prisu-tna oskudica vode.

Ova biljka poznata je od davnina u narodu kao stari re-cept za liječenje raznih rana, kožnih oboljenja te bolesti uha, ali i drugih bolesti. Zdro-bljenim svježim listom liječe se čirevi, opekline, raspucana i oštećena koža, pa i najteže bolesti poput karcinoma kože. Mogu se također liječiti i ubodi raznih insekata, a pomiješan s medom dobar je i u liječe-nju srčanih mana. Čaj se koristi kod navedenih vanjskih bole-sti, a za unutarnju primjenu kod hemeroida, glista, preja-kih mjesečnica, ispiranja usne šupljine. Svježi sok biljke može

Čuvarkuća

− lijek za uho i kožu

Nekada su je sadili i po krovovima seoskih kuća i staja vjerujući da ih ona čuva od oluje i groma. Ova tradicija potječe iz 9. stoljeća. U odredbama Kapitulara Karla Velikoga i njegovog sina Ljudevita Pobožnog, u popisu 72 biljke čiji je uzgoj naređen spominje se i čuvarkuća.

Biljka u cvatu

ljekovito bilje

ČAJ: 12 g suhog lista čuvarkuće ili 10 g svježeg lista i 2 dl vode, kuhati oko 15 minuta i procijediti. Pije se ujutro natašte šalica čaja, a kasnije druga šalica čaja po jednu žlicu svakih sat vremena.

Koristi se i za ispiranje.

MAST: Šaku iscijeđe-nog lišća, 9 jušnih žlica vode i 200 g svinjskog sala. Sastojke kuhati na laganoj vatri dok se mast ne počne lijevati, brzo procijediti u porculansku posudu i pustiti da se stvrdne. Mažu se oboljela mjesta jedanput do dva-puta dnevno.

Foto: Arhiva

Piše: Vesna Pleše


poslužiti za liječenje čireva na oku, slabog sluha, zatvorenog sluha, kod bolova i curenja uha, opeklina na koži, ekcema, apscesa, osipa i sl. Dobar je i za gastritis, bradavice i kurje oči, crveni vjetar i sl. Od svje-žeg soka može se napraviti oblog za rane koje krvare, i rane nastale od kiselina.

Mast se koristi za liječenje oteklina, rana od udaraca, sunčanih pjega, raznih kožnih nečistoća.

Sočni debeli listovi mogu poslužiti kao dodatak salati i varivu.

Svježim sokom gasi se žeđ, a zgnječene listove može se upotrijebiti za liječenje uboda insekata, opeklina, oteklina, udaraca, manjih rana.

U homeopatiji koristi se u obliku matične tinkture od listova za liječenje kanceroge-nih tumora, dojke i maternice, krvarenja iz zubnog mesa, uboda insekata...

Na sličan način koriste se i dvije srodne vrste istoga roda, mala čuvarkuća Sempervivum schlehani Schott koja u sredini latica ima tamnocrvenu prugu, a rozete su manje u promjeru 3 do 6 cm, i plava čuvarkuća Sempervivium glaucum Ten. s 5 do 10 cm širokim rozetama i plavozelenim duguljastim li-stovima.

Samonikle čuvarkuće ne bi trebalo brati, jer su rijetke pa na taj način dolazi u pitanje i njihov opstanak.

Osobama slabog želuca, jetre i bolesne žuči ne prepo-ručuje se uzimanje čuvarkuće ni u kom obliku.

zaštićene biljne vrste

Hrvatska sibireja (Sibiraea croa-tica) je vrlo razgranat listopa-dni grm gustih grana iz poro-dice ruža (Rosaceae), kojega

je visina između 20 cm i 1 m. Riječ je o tercijarnom reliktu, rijetkoj i endemi-čnoj vrsti uskog i disjunktnog areala, koja raste na sjevernom i srednjem Ve-lebitu. Na ovoj hrvatskoj planini otkrio ju je 1904. godine preparator S. Kocsis, a godinu dana kasnije ornitolog Reiser na hercegovačkoj planini Čabulji. Poja-vljuje se na nerijetko nepristupačnim kamenitim obroncima, u pukotinama litica, u zoni planinske vegetacije. Na Velebitu dolazi u sloju između 700 i 1200 m nadmorske visine, s brojnim polusredozemnim vrstama, u zajednici crnoga graba s jesenskom šašikom (Se-slerio-Ostryetum), u sastojinama crnoga bora ili na njihovom rubu te u primor-skoj bukovoj šumi. Njena prirodna na-lazišta su u području Velinca iznad Kar-lobaga te u većim populacijama ispod Zavižana. Na hercegovačkim planina-ma raste na nadmorskim visinama od 1500-1800 m, a staništa su joj uvijek okrenuta sjeveru ili sjeveroistoku.

Zakonom o zaštiti prirode

hrvatska sibireja

zaštićena je 1964. godine

na svim prirodnim

nalazištima. Riječ je o

tercijarnom reliktu te rijetkoj

endemičnoj i dekorativnoj

vrsti koja raste na

sjevernom i srednjem

Velebitu

Hrvatska sibireja na Velebitu dolazi s brojnim polusredozemnim vrstama, u zajednici crnoga graba s jesenskom šašikom, u sastojinama crnoga bora ili na njihovu rubu te u primorskoj bukovoj šumi. Raste nerijetko na nepristupačnim kamenitim obroncima i u pukotinama vapnenačkih stijena.

(Sibiraea croatica)

Hrvatska sibireja (Sibiraea croatica)

Korijenov je sustav hrvatske sibireje dobro razvijen i snažan te prodire u najuže pukotine vapnenačkih stijena. Tanka, glatka i sjajna kora u početku je crvenosmeđa, a kasnije sivosmeđa. Li-stovi su jednostavni, naizmjenični, uski, cjelovita ruba i bez peteljke. Cvjetovi su dvodomni ili dvospolni (hermafroditni), promjera 6-7 mm, nalaze se u rahlim, do 10 cm dugim vršnim metlicama, a oprašuju se pomoću kukaca (entomo-filno). Čaška i vjenčić su peteročlani, abijele latice okruglaste. Vrijeme cvatnje je tijekom lipnja i srpnja, a razmnožava-nje se obavlja sjemenom koje dozrijeva potkraj rujna. U plodu su najčešće po dvije sjemenke.

Hrvatska sibireja razlikuje se od središnjoazijske po neznatno duljim i ušiljenim vrhovima te po grmolikom

habitusu čaške, koji je u naše vrste po-sljedica staništa koje je izloženo vjetru i sterilno. Zbog zanemarivih razlika, većina autora je mišljenja da je naša sibireja varijetet sibirske te je bilježe kao Sibiraea laevigata var. croatica. Njeni srodnici nalaze se oko 5.000 km istočno, u središnjoj Aziji (S. altainensis i S. tianschanica). U nas je Zakonom o zaštiti prirode zaštićena 1964. godine na svim prirodnim nalazištima, a među 312 hrvatskih biljnih endema jedna je od četiri zaštićene vrste (uz Degenia velebitica, Primula kitaibeliana i Centa-urea ragusina). Hrvatska sibireja uzgaja se zbog svojih dekorativnih svojstava kao ukrasna biljka. U većem dijelu eu-ropskoga kontinenta cijenjena je hor-tikulturna vrsta, a kao ukrasna biljka naturalizirana je u Francuskoj.

Foto: Arhiva

Piše: Ivica

Tomić

Čuvarkuća (Sempervi-vum tectorum L.) po-znata je pod nazivima čuvarka, divlje smilje,

pazikuća, uhovnik, a pripada porodici tustika. Domovina joj je Meksiko, ali raste u srednjoj i južnoj Europi i Aziji.

Trajna je biljka mesnatih i sočnih listova složenih u de-belu prizmenu rozetu široku i do 8 cm. Listovi su pri vrhu bodljikavi i na vrhu ušiljeni. Biljka raste i do 60 cm visine, a cvjetna stapka koja naraste iz rozete ima na vrhu ružičaste cvjetove složene u razgranat cvat. Cvate ljeti, a pokrivena je malim ljuskavim listićima.

Razmnožava se vegetati-vno, preko bočnih izdanaka iz kojih narastu nove rozete. Cva-te od srpnja do rujna. Nekada su je sadili i po krovovima se-oskih kuća i staja vjerujući da ih ona čuva od oluje i groma. Ova tradicija potječe iz 9. sto-ljeća. U odredbama Kapitulara Karla Velikoga i njegovog sina Ljudevita Pobožnog, u popisu 72 biljke čiji je uzgoj naređen spominje se i čuvarkuća.

Uzgaja se kao ukrasna biljka po vrtovima. Neki oblici biljke rastu u prirodi na kamenitim mjestima, a kod nas i u puko-tinama stijena. Jedna podvrsta (subsp. alpinum) raste samo na visokim planinama.

Biljka sadrži jabučnu i mra-vlju kiselinu, soli, vosak, šećer, gumu i mineralne sastojke.

Bez mirisa je, okusa slu-zastog, trpkog i kiselkastog. Listovi se beru od proljeća do jeseni. Listove ubrane za vri-jeme cvatnje sušimo na pro-zračnom i sjenovitom mjestu. Tještenjem listova dobijamo sok. Kako se čuvarkuća sastoji od 90 posto vode, njenim ci-jeđenjem dobijamo sok koji je vrlo važan za ublažavanje žeđi i to u krajevima gdje je prisu-tna oskudica vode.

Ova biljka poznata je od davnina u narodu kao stari re-cept za liječenje raznih rana, kožnih oboljenja te bolesti uha, ali i drugih bolesti. Zdro-bljenim svježim listom liječe se čirevi, opekline, raspucana i oštećena koža, pa i najteže bolesti poput karcinoma kože. Mogu se također liječiti i ubodi raznih insekata, a pomiješan s medom dobar je i u liječe-nju srčanih mana. Čaj se koristi kod navedenih vanjskih bole-sti, a za unutarnju primjenu kod hemeroida, glista, preja-kih mjesečnica, ispiranja usne šupljine. Svježi sok biljke može

Čuvarkuća

− lijek za uho i kožu

Nekada su je sadili i po krovovima seoskih kuća i staja vjerujući da ih ona čuva od oluje i groma. Ova tradicija potječe iz 9. stoljeća. U odredbama Kapitulara Karla Velikoga i njegovog sina Ljudevita Pobožnog, u popisu 72 biljke čiji je uzgoj naređen spominje se i čuvarkuća.

Biljka u cvatu

ljekovito bilje

ČAJ: 12 g suhog lista čuvarkuće ili 10 g svježeg lista i 2 dl vode, kuhati oko 15 minuta i procijediti. Pije se ujutro natašte šalica čaja, a kasnije druga šalica čaja po jednu žlicu svakih sat vremena.

Koristi se i za ispiranje.

MAST: Šaku iscijeđe-nog lišća, 9 jušnih žlica vode i 200 g svinjskog sala. Sastojke kuhati na laganoj vatri dok se mast ne počne lijevati, brzo procijediti u porculansku posudu i pustiti da se stvrdne. Mažu se oboljela mjesta jedanput do dva-puta dnevno.

Foto: Arhiva

Piše: Vesna Pleše


KirijašiSamaricaŠlajs volovima

stari šumski poslovi

U prošlosti goranskog šumar-stva jedno od najtežih zani-manja bilo je šumsko kirija-šenje (vuknja, šlajs) trupaca iz

šume. Posao je bio zahtjevan, iziskivao je posebnu snagu i napor kako čovjeka tako i životinje (tegleće marve).

Prije pojave konjske zaprege koja je u goranske šume stigla krajem 19. sto-ljeća, poslovi vuče i prijevoza obavljali su se volovskim zapregama. Na taj na-čin su goranski kmetovi na feudalnim posjedima u 17. stoljeću dovozili jelo-ve, smrekove i bukove trupce na tada-šnje pilane – vodenice. Kako vodenice nisu pilile mnogo trupaca, kmetovi su taj posao radili usput, a glavno im je zanimanje bilo poljodjelstvo i stočar-stvo.

IZ POVIJESTI GORANSKOG ŠUMARSTVA

Kirijašenje je (bilo) jedno od najtežih

Kirijašenje je tradicionalno obiteljsko zanimanje Gorana koje se prenosilo iz generacije u generaciju, od oca na sina. Posebno se razvilo izgradnjom prve magistralne ceste Karoline 1732. godine (od Bakra prema Karlovcu) i Lujzijane 1812. te kasnije i željeznice 1873. kada se povećava prijevoz roba, pa i drveta koje je trebalo izvući iz šume do stovarišta i utovarne stanice. Bio je to mukotrpan i težak cjelodnevni posao

Izgradnja cesta i pruga stimulirala kirijašenje

Izgradnjom prve hrvatske magi-stralne ceste Karoline (1732.) koja je povezivala Gorski kotar sa Bakrom i Karlovcem, te kasnije Lujzijane (1812.), razvija se prijevozništvo na daleko, prvo volovskim, a kasnije i konjskim za-pregama – furmanija. Prevozila se roba iz unutrašnjosti prema moru i obrnuto. Tako su se kukuruz, pšenica i drvo iz unutrašnjosti mijenjali za sol, ribu i sli-čnu robu iz Primorja.

Izgradnjom željeznice 1873., kirija postaje nazanimljiviji posao najvećeg dijela goranskog stanovništva, a sastoji se u izvlačenju trupaca iz šume i prije-vozu piljenica iz pilana do željezničkih

stanica, jer je željeznica preuzela taj dio poslova koji smo već spomenuli kao prijevozništvo na daleko. U to vri-jeme u Gorskom kotaru grade se prve parne pilane pa je posla za kirijaše bilo mnogo. Krajem 19. stoljeća kapacitet parnih pilana povećavao se, a pilanari su si nastojali osigurati što veću koli-činu trupaca, a time i veću zaradu. Prvi kirijaši radili su kao najamni radnici u najtežem obliku. Kupac drva na panju u šumi, šumski trgovac, organizirao je sječu, a s kirijašima je pogađao cijenu izvlačenja i izvoženja trupaca iz šume po kubiku, s time da je najčešće sam određivao cijenu. Kirijaša je bilo mno-go, pa su pristajali na rad pod vrlo ne-povoljnim uvjetima. Trgovci i pilanari uvjetovali su im da kupuju hranu u njihovim trgovinama što ih je dodatno stavljalo u podređeni položaj i ovisnost prema njima.

Tradicionalno zanimanje Gorana

Rad u šumi bio je težak, otvorenost slaba jer nije bilo izgrađenih šumskih prometnica, tako su kirijaši bili prisiljeni sami krčiti šumu i probijati puteve da bi došli do radilišta. I u godinama posli-je II. svjetskog rata, trupce su ručno iz-vlačili iz šume na ruke. Od alata koristili su se sjekirom klanfaricom (pojačanih ušica), klanfama (specijalnim vrstama metalnih klinova) i lancima. Klinove su zabijali u »čela« trupaca, a iza njih ve-zivali lance. Na taj način trupci su se pri izvlačenju okretali i postajali opasni za kirijaše. Ponekad su se koristili bukovim i javorovim polugama (to su bile ustva-ri drvene oblice 10–15 cm debele i 3–4

metra duge, preko kojih su po dvojica krijaša zajednički valjali trupce i navla-čili ih na kola pomoću stoke (volova i konja) i lanaca. Iz nekih nepristupačnih predjela izvlačili su trupce i hrpali ih na jednom pristupačnijem mjestu, kako bi ih zimi lakše izvlačili iz šume i to ugla-vnom na sanjkama do čistina uz šumu i kasnije ih pretovarivali na kola.

Krajem 19. i početkom 20. stolje-ća počeli su za utovar trupaca koristiti i ručnu dizalicu, vintu, kirijaški capin i željezne kvake poznate i po nazivima samica, duplica ili cukaljzin, koji su se zabijali u trupac sa strane ili u sredinu trupca i time si olakšavali rad. Te ala-te kovali su u Gorskom kotaru poznati kovači. Trupci uglavnom dugi od 4 do 6 metara, i grede duljine do 12 m uto-varivali su na kola i vezali lancima i ste-zali navijačima da ne ispadnu. Konjsku ili volovsku zapregu sačinjavala su i po dva do tri para stoke, jer je težak teret prvo trebalo izvući iz šume, a onda pre-vesti do traženog odredišta.

Kirijašenje je bilo tradicionalno obi-teljsko zanimanje Gorana koje se preno-silo iz generecije u generaciju, od oca na sina. Taj težak posao, nažalost, nikada nije bio dovoljno nagrađen. Tek poslije II. svjetskog rata zarađivali su mnogo više i imali bolje plaće od većine radnika u drvnoj industriji. Nažalost, nisu imali zdravstvenu zaštitu, ni mirovinski staž, a niti radno vrijeme kao drugi šumski i pilanski radnici. Radili su u vrlo teškim uvjetima, bez obzira na vremenske uvjete i zimi kad je temperatura padala ispod –20 °C, odlazeći u sječine udaljene od naselja i do desetak kilometara. Hra-nili su se loše, noseći hranu sa sobom u šumu, a obroci su se najčešće sastojali od suhe hrane: kruha i palente, slanine i kapule, vode ili čaja i sl.

Na posao su odlazili rano ujutro, od 1 do 3 sata u noći, a vraćali se kasno na-

U tadašnjem Šumskom gospodarstvu Delnice bilo je 1965. godine u radnom odnosu 262 kirijaša, a 1979. svega 97. Kirijaši su primljeni u stalni radni odnos 1963., i to iz razloga što mehanizacija u fazi privlačenja nije dala očekivane rezultate.

Šlajs konjima

Tek poslije II. svjetskog rata zarađivali su mnogo više i imali bolje plaće od većine radnika u drvnoj industriji. Nažalost, nisu imali zdravstvenu zaštitu, ni mirovinski staž, a niti radno vrijeme kao drugi šumski i pilanski radnici.

zanimanja u šumarstvuFoto:

V. Pleše

Piše: Vesna Pleše


KirijašiSamaricaŠlajs volovima

stari šumski poslovi

U prošlosti goranskog šumar-stva jedno od najtežih zani-manja bilo je šumsko kirija-šenje (vuknja, šlajs) trupaca iz

šume. Posao je bio zahtjevan, iziskivao je posebnu snagu i napor kako čovjeka tako i životinje (tegleće marve).

Prije pojave konjske zaprege koja je u goranske šume stigla krajem 19. sto-ljeća, poslovi vuče i prijevoza obavljali su se volovskim zapregama. Na taj na-čin su goranski kmetovi na feudalnim posjedima u 17. stoljeću dovozili jelo-ve, smrekove i bukove trupce na tada-šnje pilane – vodenice. Kako vodenice nisu pilile mnogo trupaca, kmetovi su taj posao radili usput, a glavno im je zanimanje bilo poljodjelstvo i stočar-stvo.

IZ POVIJESTI GORANSKOG ŠUMARSTVA

Kirijašenje je (bilo) jedno od najtežih

Kirijašenje je tradicionalno obiteljsko zanimanje Gorana koje se prenosilo iz generacije u generaciju, od oca na sina. Posebno se razvilo izgradnjom prve magistralne ceste Karoline 1732. godine (od Bakra prema Karlovcu) i Lujzijane 1812. te kasnije i željeznice 1873. kada se povećava prijevoz roba, pa i drveta koje je trebalo izvući iz šume do stovarišta i utovarne stanice. Bio je to mukotrpan i težak cjelodnevni posao

Izgradnja cesta i pruga stimulirala kirijašenje

Izgradnjom prve hrvatske magi-stralne ceste Karoline (1732.) koja je povezivala Gorski kotar sa Bakrom i Karlovcem, te kasnije Lujzijane (1812.), razvija se prijevozništvo na daleko, prvo volovskim, a kasnije i konjskim za-pregama – furmanija. Prevozila se roba iz unutrašnjosti prema moru i obrnuto. Tako su se kukuruz, pšenica i drvo iz unutrašnjosti mijenjali za sol, ribu i sli-čnu robu iz Primorja.

Izgradnjom željeznice 1873., kirija postaje nazanimljiviji posao najvećeg dijela goranskog stanovništva, a sastoji se u izvlačenju trupaca iz šume i prije-vozu piljenica iz pilana do željezničkih

stanica, jer je željeznica preuzela taj dio poslova koji smo već spomenuli kao prijevozništvo na daleko. U to vri-jeme u Gorskom kotaru grade se prve parne pilane pa je posla za kirijaše bilo mnogo. Krajem 19. stoljeća kapacitet parnih pilana povećavao se, a pilanari su si nastojali osigurati što veću koli-činu trupaca, a time i veću zaradu. Prvi kirijaši radili su kao najamni radnici u najtežem obliku. Kupac drva na panju u šumi, šumski trgovac, organizirao je sječu, a s kirijašima je pogađao cijenu izvlačenja i izvoženja trupaca iz šume po kubiku, s time da je najčešće sam određivao cijenu. Kirijaša je bilo mno-go, pa su pristajali na rad pod vrlo ne-povoljnim uvjetima. Trgovci i pilanari uvjetovali su im da kupuju hranu u njihovim trgovinama što ih je dodatno stavljalo u podređeni položaj i ovisnost prema njima.

Tradicionalno zanimanje Gorana

Rad u šumi bio je težak, otvorenost slaba jer nije bilo izgrađenih šumskih prometnica, tako su kirijaši bili prisiljeni sami krčiti šumu i probijati puteve da bi došli do radilišta. I u godinama posli-je II. svjetskog rata, trupce su ručno iz-vlačili iz šume na ruke. Od alata koristili su se sjekirom klanfaricom (pojačanih ušica), klanfama (specijalnim vrstama metalnih klinova) i lancima. Klinove su zabijali u »čela« trupaca, a iza njih ve-zivali lance. Na taj način trupci su se pri izvlačenju okretali i postajali opasni za kirijaše. Ponekad su se koristili bukovim i javorovim polugama (to su bile ustva-ri drvene oblice 10–15 cm debele i 3–4

metra duge, preko kojih su po dvojica krijaša zajednički valjali trupce i navla-čili ih na kola pomoću stoke (volova i konja) i lanaca. Iz nekih nepristupačnih predjela izvlačili su trupce i hrpali ih na jednom pristupačnijem mjestu, kako bi ih zimi lakše izvlačili iz šume i to ugla-vnom na sanjkama do čistina uz šumu i kasnije ih pretovarivali na kola.

Krajem 19. i početkom 20. stolje-ća počeli su za utovar trupaca koristiti i ručnu dizalicu, vintu, kirijaški capin i željezne kvake poznate i po nazivima samica, duplica ili cukaljzin, koji su se zabijali u trupac sa strane ili u sredinu trupca i time si olakšavali rad. Te ala-te kovali su u Gorskom kotaru poznati kovači. Trupci uglavnom dugi od 4 do 6 metara, i grede duljine do 12 m uto-varivali su na kola i vezali lancima i ste-zali navijačima da ne ispadnu. Konjsku ili volovsku zapregu sačinjavala su i po dva do tri para stoke, jer je težak teret prvo trebalo izvući iz šume, a onda pre-vesti do traženog odredišta.

Kirijašenje je bilo tradicionalno obi-teljsko zanimanje Gorana koje se preno-silo iz generecije u generaciju, od oca na sina. Taj težak posao, nažalost, nikada nije bio dovoljno nagrađen. Tek poslije II. svjetskog rata zarađivali su mnogo više i imali bolje plaće od većine radnika u drvnoj industriji. Nažalost, nisu imali zdravstvenu zaštitu, ni mirovinski staž, a niti radno vrijeme kao drugi šumski i pilanski radnici. Radili su u vrlo teškim uvjetima, bez obzira na vremenske uvjete i zimi kad je temperatura padala ispod –20 °C, odlazeći u sječine udaljene od naselja i do desetak kilometara. Hra-nili su se loše, noseći hranu sa sobom u šumu, a obroci su se najčešće sastojali od suhe hrane: kruha i palente, slanine i kapule, vode ili čaja i sl.

Na posao su odlazili rano ujutro, od 1 do 3 sata u noći, a vraćali se kasno na-

U tadašnjem Šumskom gospodarstvu Delnice bilo je 1965. godine u radnom odnosu 262 kirijaša, a 1979. svega 97. Kirijaši su primljeni u stalni radni odnos 1963., i to iz razloga što mehanizacija u fazi privlačenja nije dala očekivane rezultate.

Šlajs konjima

Tek poslije II. svjetskog rata zarađivali su mnogo više i imali bolje plaće od većine radnika u drvnoj industriji. Nažalost, nisu imali zdravstvenu zaštitu, ni mirovinski staž, a niti radno vrijeme kao drugi šumski i pilanski radnici.

zanimanja u šumarstvuFoto:

V. Pleše

Piše: Vesna Pleše


večer, u 22.00 sata. Nisu imali nikakve zaštitne odjeće i obuće, već su radili u svojoj staroj i poderanoj odjeći. Na kiši mokri, a zimi se smrzavali na saonica-ma ili kolima. Redovito su obolijevali od upale zglobova, reume i išijasa. Konje su čuvali više nego sebe, pokrivajući ih zaštitinim pokrivačima. Hranili su ih djetelinom i zobi, a poslije II. svjetskog rata i kukuruzom, te pojili na izvorima ili topeći snijeg, a kasnije i na cisterna-ma uz radničke nastambe.

Prema podacima iz knjige Šumsko gospodarstvo, Delnice 1960.–1980., saznajemo da je 1965. u radnom odnosu u tadašnjem Šumskom gospo-darstvu bilo 262 kirijaša, a 1979. svega 97. Kirijaši su primljeni u stalni radni odnos 1963., stoga što mehanizacija u fazi privlačenja nije dala očekivane rezultate zbog slabosti u organizaciji rada i što nije mogla zamijeniti konj-sku zapregu na težim terenima. Uz stalno zaposlene koristila se i priva-tna zaprega, a za njezino korištenje i opremu isplaćivala se u Šumskom

gospodarstvu odšteta za amortizaciju u mjesečnim obračunima po norma-tivima.

Zanimanje kirijaš na terenima delni-čke Podružnice u potpunosti je nestalo sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, a tek su samaricu koristili za iznošenje ogrjevnog drva iz šume.

Danas samo zapisi i stare požutjele fotografije svjedoče o jednom pro-šlom vremenu i teškom zanimanju koje pada u zaborav, ostavljajući no-vim generacijama šumara i stanovni-ka Gorskog kotara prisjećanja kako je nekada rad u šumi doista bio opasan i iscrpljujući.

Prijevoz sanjkama

Kuterevo je najnaseljenije mje-sto na Velebitu, udaljeno pet-naestak kilometara od Otočca, okruženo je nacionalnim par-

kovima Velebit, Plitvice i Paklenica. Smješteno u kotlini, selo je pravi kraški fenomen, jer ga okružuje više od stoti-njak kraških draga i vrtača. Svaka od tih draga je kultivirana i pretvorena u poljoprivredno zemljište.

Selo je poznato po tome što se nje-govi žitelji bave preradom drva starim alatima i na tradicionalan način. Iz po-vijesti saznajemo da su bili veliki maj-stori koji su pripremali drvo za jarbole i na kolima ga prevozili do Senja. Danas se njihovi proizvodi mogu naći na saj-movima u Otočcu, Brinju, Gospiću, ali i nekim mjestima u Dalmaciji, Benkovcu, Obrovcu i sl.

Unatrag tri godine selo je poznato i po Utočištu za mlade medvjede, o kojem brigu vodi Velebitska udruga Kuterevo i njezin predsjednik Ivan Crn-ković Pavenka. Osnovano je sa željom da se zaštiti smeđi medvjed, vrsta koja je ugrožena u cijeloj Europi.

_ Zaštita se pruža medvjedićima koji su tijekom prve godine života ostali bez majke. U Utočištu im se nastoji osigura-ti što prirodniji način života, uz uvjete slične onima u divljini _ govori Crnko-vić. Incijativu za pokretanje projekta, po uzoru na slične projekte u Europi dao je Vladimir Lay iz Hrvatskog centra znanje za okoliš iz Zagreba. Pokretanje projekta omogućila je Zagrebačka ban-ka svojim donacijama, što je omogući-lo angažman stručnog osoblja, kupnju

KUTEREVO

Utočište u Kuterevu postala je i svojevrsna turistička destinacija, i baza za razvoj ekološkog turizma u ovom kraju. Samo ove godine Utočište je posjetilo oko 10.000 ljudi. Mali medvjedići od jedne do tri godine čarobnih imena (Zdravi Gor, Ljubo Lik, Mara Buna, Janja Zora i Mrnjo Brundo) svojom zaigranošću plijene pozornost domaćih i stranih turista.

šumi, radi štete na poljoprivrednim usjevima i sl.

Odjednom to se izmijenilo, ljudi su na to počeli gledati drugačije, a Utoči-šte u Kuterevu postalo je i svojevrsna turistička destinacija, i baza za razvoj ekološkog turizma u tome kraju. Samo ove godine Utočište je posjetilo oko 10.000 ljudi. Mali medvjedići od jedne do tri godine čarobnih imena (Zdravi Gor, Ljubo Lik, Mara Buna, Janja Zora i Mrnjo Brundo) svojom zaigranošću plijene pozornost domaćih i stranih turista. Medvjedići su smješteni u tri zvjerinjaka ukupne površine od 1,5 ha. Hranimo ih dvaput dnevno, ujutro i na-večer, po grlu dobivaju od 7,5 do 10 kg hrane. Jelovnik im se sastoji od suhog kruha, voća, sezonskog povrća te resa vodene trave iz rijeke Gacke _ govori Pavenka.

Nije daleko dan kad će se od skro-mnih početaka, a to je upravo i želja domaćih stanovnika, Kuterevo pretvo-

riti u pravu turističku meku, s tradi-cionalnom ponudom domaćih suve-nira od drva s likom medvjeda (koje već izrađuju) te ponudom domaće hrane i sl.

Na Internacionalnom sajmu eko-turizma u Hamburgu, održanom ove godine, Velebitska udruga i Kulturna udruga Karmenica iz Kutereva u su-radnji s Hrvatskim centrom Znanje za okoliš iz Zagreba po prvi su puta i međunarodnoj javnosti predsta-vili utočište za mlade medvjede, te tradicionalne zanate tog sela u cilju promidžbe ekoturizma.

Ove godine uz uređenje još je-dne nastambe za medvjede, slije-di uređenje ekokampa i trasiranje prvog dijela medvjeđeg poučnog puta »Visovima kuterevske kotline«, pod pokroviteljstvom WWF iz Rima i Zelene akcije Zagreb, uređenje pri-laznog puta i ulazne zgrade za po-sjetitelje i info panoa.

Početkom prosinca medvjedići su otpraćeni na brloženje (zimski san), a Utočište će otvoriti svoja vrata za posjetitelje na Cvjetnicu iduće godi-ne.

Za sve one koji žele svojom dona-cijom pomoći Utočištu za medvjede u Kuterevu dajemo broj žiroračuna otvorenog kod Erste banke Rijeka 2402006-1100 267 578, MB 1623-699. To je račun Velebitske udruge Kuterevo.

Ivan Crnković Pavenka ispred centra VUK

Kuterevo

Pogled na zvjerinjak

Medvjedić u Utočištu

Medvjedić

zemljišta, materijala i samu organizaci-ju rada. Velik doprinos u materijalu, ali i u izvođenju potrebnih radova dala je i Uprava šuma Podružnica Gospić, šu-marije Krasno, Otočac, Perušić, Brinje i Vrhovine, ističe Crnković.

Novi stanovnici sela _ Zadivljuje način na koji su i sami

mještani prihvatili mlade medvjede u svoje selo. Naime, zna se da je smeđi medvjed i dosad bio dio njihovog ži-vota i tradicije, ali do sada je to isku-stvo bilo više u negativnom kontekstu, jer medvjed je taj koji napada stoku u

Mladi medvjedi _ novi stanovnici Kutereva!Žitelji Kutereva, sela na Velebitu poznata po rukotvorinama od

kućni ljubimci

Foto: B. Pleše

Piše: Vesna Pleše

drva, dobili su nove susjede _ mlade medvjediće! Ondje je, naime, prije tri godine osnovano utočište za mlade medvjede koje vodi brigu o mladuncima koji su prve godine ostali bez majke. Humanost na djelu koja se pokazuje i pravom turističkom atrakcijom


večer, u 22.00 sata. Nisu imali nikakve zaštitne odjeće i obuće, već su radili u svojoj staroj i poderanoj odjeći. Na kiši mokri, a zimi se smrzavali na saonica-ma ili kolima. Redovito su obolijevali od upale zglobova, reume i išijasa. Konje su čuvali više nego sebe, pokrivajući ih zaštitinim pokrivačima. Hranili su ih djetelinom i zobi, a poslije II. svjetskog rata i kukuruzom, te pojili na izvorima ili topeći snijeg, a kasnije i na cisterna-ma uz radničke nastambe.

Prema podacima iz knjige Šumsko gospodarstvo, Delnice 1960.–1980., saznajemo da je 1965. u radnom odnosu u tadašnjem Šumskom gospo-darstvu bilo 262 kirijaša, a 1979. svega 97. Kirijaši su primljeni u stalni radni odnos 1963., stoga što mehanizacija u fazi privlačenja nije dala očekivane rezultate zbog slabosti u organizaciji rada i što nije mogla zamijeniti konj-sku zapregu na težim terenima. Uz stalno zaposlene koristila se i priva-tna zaprega, a za njezino korištenje i opremu isplaćivala se u Šumskom

gospodarstvu odšteta za amortizaciju u mjesečnim obračunima po norma-tivima.

Zanimanje kirijaš na terenima delni-čke Podružnice u potpunosti je nestalo sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, a tek su samaricu koristili za iznošenje ogrjevnog drva iz šume.

Danas samo zapisi i stare požutjele fotografije svjedoče o jednom pro-šlom vremenu i teškom zanimanju koje pada u zaborav, ostavljajući no-vim generacijama šumara i stanovni-ka Gorskog kotara prisjećanja kako je nekada rad u šumi doista bio opasan i iscrpljujući.

Prijevoz sanjkama

Kuterevo je najnaseljenije mje-sto na Velebitu, udaljeno pet-naestak kilometara od Otočca, okruženo je nacionalnim par-

kovima Velebit, Plitvice i Paklenica. Smješteno u kotlini, selo je pravi kraški fenomen, jer ga okružuje više od stoti-njak kraških draga i vrtača. Svaka od tih draga je kultivirana i pretvorena u poljoprivredno zemljište.

Selo je poznato po tome što se nje-govi žitelji bave preradom drva starim alatima i na tradicionalan način. Iz po-vijesti saznajemo da su bili veliki maj-stori koji su pripremali drvo za jarbole i na kolima ga prevozili do Senja. Danas se njihovi proizvodi mogu naći na saj-movima u Otočcu, Brinju, Gospiću, ali i nekim mjestima u Dalmaciji, Benkovcu, Obrovcu i sl.

Unatrag tri godine selo je poznato i po Utočištu za mlade medvjede, o kojem brigu vodi Velebitska udruga Kuterevo i njezin predsjednik Ivan Crn-ković Pavenka. Osnovano je sa željom da se zaštiti smeđi medvjed, vrsta koja je ugrožena u cijeloj Europi.

_ Zaštita se pruža medvjedićima koji su tijekom prve godine života ostali bez majke. U Utočištu im se nastoji osigura-ti što prirodniji način života, uz uvjete slične onima u divljini _ govori Crnko-vić. Incijativu za pokretanje projekta, po uzoru na slične projekte u Europi dao je Vladimir Lay iz Hrvatskog centra znanje za okoliš iz Zagreba. Pokretanje projekta omogućila je Zagrebačka ban-ka svojim donacijama, što je omogući-lo angažman stručnog osoblja, kupnju

KUTEREVO

Utočište u Kuterevu postala je i svojevrsna turistička destinacija, i baza za razvoj ekološkog turizma u ovom kraju. Samo ove godine Utočište je posjetilo oko 10.000 ljudi. Mali medvjedići od jedne do tri godine čarobnih imena (Zdravi Gor, Ljubo Lik, Mara Buna, Janja Zora i Mrnjo Brundo) svojom zaigranošću plijene pozornost domaćih i stranih turista.

šumi, radi štete na poljoprivrednim usjevima i sl.

Odjednom to se izmijenilo, ljudi su na to počeli gledati drugačije, a Utoči-šte u Kuterevu postalo je i svojevrsna turistička destinacija, i baza za razvoj ekološkog turizma u tome kraju. Samo ove godine Utočište je posjetilo oko 10.000 ljudi. Mali medvjedići od jedne do tri godine čarobnih imena (Zdravi Gor, Ljubo Lik, Mara Buna, Janja Zora i Mrnjo Brundo) svojom zaigranošću plijene pozornost domaćih i stranih turista. Medvjedići su smješteni u tri zvjerinjaka ukupne površine od 1,5 ha. Hranimo ih dvaput dnevno, ujutro i na-večer, po grlu dobivaju od 7,5 do 10 kg hrane. Jelovnik im se sastoji od suhog kruha, voća, sezonskog povrća te resa vodene trave iz rijeke Gacke _ govori Pavenka.

Nije daleko dan kad će se od skro-mnih početaka, a to je upravo i želja domaćih stanovnika, Kuterevo pretvo-

riti u pravu turističku meku, s tradi-cionalnom ponudom domaćih suve-nira od drva s likom medvjeda (koje već izrađuju) te ponudom domaće hrane i sl.

Na Internacionalnom sajmu eko-turizma u Hamburgu, održanom ove godine, Velebitska udruga i Kulturna udruga Karmenica iz Kutereva u su-radnji s Hrvatskim centrom Znanje za okoliš iz Zagreba po prvi su puta i međunarodnoj javnosti predsta-vili utočište za mlade medvjede, te tradicionalne zanate tog sela u cilju promidžbe ekoturizma.

Ove godine uz uređenje još je-dne nastambe za medvjede, slije-di uređenje ekokampa i trasiranje prvog dijela medvjeđeg poučnog puta »Visovima kuterevske kotline«, pod pokroviteljstvom WWF iz Rima i Zelene akcije Zagreb, uređenje pri-laznog puta i ulazne zgrade za po-sjetitelje i info panoa.

Početkom prosinca medvjedići su otpraćeni na brloženje (zimski san), a Utočište će otvoriti svoja vrata za posjetitelje na Cvjetnicu iduće godi-ne.

Za sve one koji žele svojom dona-cijom pomoći Utočištu za medvjede u Kuterevu dajemo broj žiroračuna otvorenog kod Erste banke Rijeka 2402006-1100 267 578, MB 1623-699. To je račun Velebitske udruge Kuterevo.

Ivan Crnković Pavenka ispred centra VUK

Kuterevo

Pogled na zvjerinjak

Medvjedić u Utočištu

Medvjedić

zemljišta, materijala i samu organizaci-ju rada. Velik doprinos u materijalu, ali i u izvođenju potrebnih radova dala je i Uprava šuma Podružnica Gospić, šu-marije Krasno, Otočac, Perušić, Brinje i Vrhovine, ističe Crnković.

Novi stanovnici sela _ Zadivljuje način na koji su i sami

mještani prihvatili mlade medvjede u svoje selo. Naime, zna se da je smeđi medvjed i dosad bio dio njihovog ži-vota i tradicije, ali do sada je to isku-stvo bilo više u negativnom kontekstu, jer medvjed je taj koji napada stoku u

Mladi medvjedi _ novi stanovnici Kutereva!Žitelji Kutereva, sela na Velebitu poznata po rukotvorinama od

kućni ljubimci

Foto: B. Pleše

Piše: Vesna Pleše

drva, dobili su nove susjede _ mlade medvjediće! Ondje je, naime, prije tri godine osnovano utočište za mlade medvjede koje vodi brigu o mladuncima koji su prve godine ostali bez majke. Humanost na djelu koja se pokazuje i pravom turističkom atrakcijom


Vijest da je na otoku Rabu kra-jem prošle godine otrovano 17 bjeloglavih supova, uzbudila je javnost. Nakon toliko mu-

kotrpnoga rada i potrošena novca Mi-nistarstva za zaštitu prirode, sredstava iz donacije i lokalne samouprave, a u

TROVANJE DIVLJIH ŽIVOTINJA JE ČIN ZA OSUDU

Treba li “škodljive” životinje trovati?

U lovačkoj literaturi iz 40-ih godina prošloga stoljeća divlje životinje dijelile su se na korisne i štetne, a ove druge bilo je uputno uništavati. Danas su se zahvaljujući jačanju ekološke svijesti te djelovanju mnogih udruga za zaštitu životinja stajališta iz temelja promijenila. No još uvijek ima pojedinačnih istupanja, trovanja i ubijanja takvih životinja. O nekim ranijim slučajevima trovanja divljih životinja u Baranji, istočnoj Slavoniji i Hercegovini riječ je u ovome osvrtu

cilju obnove i zaštite populacije te naše najveće i najatraktivnije grabljivice, uz paralelni rad na stvaranju eko-centra za okoliš na otoku Cresu i povezivanja sa sličnim centrima u Austriji i Itali-ji, neki “nepoznati” počinitelj uzeo je zakon u svoje ruke i otrovao bjelogla-ve supove. Namjerno ili iz nehata ili je otrovno sredstvo bilo namijenjeno drugim životinjama, u budućnosti će otkriti istraga.

Da se to dogodilo prije pola stolje-ća ili još ranije, bila bi to manje važna vijest kojoj se ne bi pridavala posebna pozornost, jer se trovanje škodljivih divljih životinja smatralo obavezom lo-vaca, pastira, ratara. U mjestima zbiva-nja »trovači« i lovci bili bi nagrađivani novčanim nagradama, patronama, nji-hove fotografije bi se zajedno s ubije-nim ili otrovanim vukovima i strašnim orlušinama našle u lokalnim novinama. Ponegdje bi takav događaj poprimio obilježje narodnoga veselja, a akteri bi se slavili poput junaka.

U lovačkoj literaturi iz 40-ih godina prošloga stoljeća, divlje životinje (pre-ma I. Čeoviću) bile su podijeljene na korisne i štetne. Korisne su: jeleni, srne, divlje svinje, fazani, gnjetlovi, divlje pa-tke, divlje guske, a štetne: vukovi, lisice, jazavci, kopci, jastrebovi, orlovi i bjelo-glavi supovi (lešinari, strvinari) itd. Ni u Njemačkoj, Austriji i drugim europskim zemljama situacija nije bila drugačija. Lovna divljač se dijelila na »nützliche und schädliche Wild« (korisnu i škodlji-vu divljač). Prelistamo li lovačke časopi-se iz toga vremena, a napose »Wild und Hund«, naići ćemo na brojne naputke kako otrovati, odstrijeliti ili na klopku uhvatiti neku škodljivu ili nekorisnu vrstu divljači. U upotrebi je bio opasni organski otrov strihnin (Strychninum sulfuricum, S. nitricum, S. purum), te po zlu poznati cijankalij u želatinoznim i staklenim kapsulama. Ne zaboravimo spomenuti preparat otrovnog bijelog fosfora za vrane, svrake, čavke i šojke.

Takav je bio onda lovački svjetona-zor, uobičajena praksa koja se, nažalost, u svijesti ponekih ljudi zadržala sve do danas. Današnjim lovcima ne pada na pamet da truju životinje, a i drugačije se gleda na divljač. Ne postoje podje-le na škodljivu i korisnu divljač. Svaki lovni novak upoznat je s ekologijom divljači i zaštitom prirode. Sve je više lovaca kojima je uzgoj divljači, zaštita, prihranjivanje važnije od samoga lova. Međutim, među lovcima ima i onih koji

se ne pridržavaju lovačkih načela, za-konskih propisa. Dokazuju to pronađe-ne i nastrijeljene zaštićene vrste ptica koje povremeno »zaprimi« Veterinarski fakultet, Društvo za zaštitu životinja, pri čemu se ustanovi slomljeno krilo, pro-nađe lovačka sačma i slično. Situacija nije ništa bolja ni u Velikoj Britaniji, Nje-mačkoj i drugim ekološki osvještenijim zemljama.

Godišnje se Društvu za zaštitu životi-nja u Osijeku javi desetak građana. Po-neki bi našli bijelu rodu, vranu gačac ili pravoga gavrana, vjetrušu, kopca, jastreba, pa i orla štekavca, slomljenog krila ili jednostavno ranjenog lovačkim oružjem. Evidentirana su ranjavanja i zračnim puškama.

Otrovani bjeloglavi supovi u Hercegovini

Godine 1986. posjetili smo sa prija-teljima iz Njemačke Skadarsko jezero i koloniju ružičastoga nesita (pelikana) (Pelecanus onocrotalus L., 1758). Na povratku smo skrenuli na izvor rije-ke Bune (Hercegovina) gdje se nalazi poznata kolonija bjeloglavih supova. Otprije smo znali da se ondje gnijezdi oko 30-ak ptica. Kad bi prilazili asfaltira-nom cestom prema Buni, već izdaleka, iznad rijeke i okomite stijene visoke oko 300 metara, uočavali bi supove koji su hvatali »zračni lift« dižući se po-stupno u sve veću visinu. Spomenute smo godine umjesto jata supova jedva uočili jedan par na gnijezdu kojem su se kasnije pridružile još tri ptice. Sve to bilo nam je sumnjivo pa smo potražili Samira, lokalnoga ornitologa. Od nje-ga smo doznali da je dvije godine ra-nije veći dio supova otrovan i uginuo. Pronađeno je 29 ptica o kojima se nije vodila posebna briga. Uz to smo i čuli, da je ondje običaj da lovci i stočari (ov-čari) truju vukove i lisice, a to što tom prilikom stradavaju lešinari i orlovi ni-koga previše ne uzbuđuje. Takav im je »vacat«, rekao nam je na rastanku naš sugovornik.

Crna lista U jednoj omanjoj publikaciji za lju-

bitelje ptica i prirode (Praktična zaštita ptica), koju je napisala Renata Rucner, na stranici 30. stoji: »Ptice grabljivice (sokolovi, vjetruše, orlovi, škanjci, lu-nje, strvinari) predstavljaju najugrože-nije ptičje vrste Evrope. Njihov broj u našoj zemlji upravo je katastrofalno smanjen. U posljednjih desetak godina nije primijećeno gniježđenje orla krsta-

ša i suroga orla ...Grabljivice je dobrim dijelom uništio otrov (strihnin i cijan-kalij) namijenjen uništavanju vukova i lisica; njihovom desetkovanju pridonio je i lovac puškom kao i neracionalna upotreba insekticida koji se primjenju-ju u poljoprivredi i šumarstvu«.

I drugi ornitolozi smatraju da je za nestanak prelijepoga strvinara, kosto-berine žutoglave ili bradana (Gypaëtus barbatus Lin., 1758.) s rasponom krila od 2,5 m, zatim suroga orla (Aquila ch. chrysaëtos Lin., 1758.) iz naših planina kriv čovjek, indirektno vuk koji bi zimi i u drugim prilikama napadao stada ovaca i druge korisne životinje. Ušao je u priče i legende kao opaka i pogubna zvijer, zbog čega su je ljudi osudili na istrebljenje, ne birajući pri tome ni vri-jeme ni sredstva. Uz vuka, na »crnoj listi«, na otocima su još medvjedi i divlje svinje. Navodno da su u potrazi za hranom preplivali Velebitski kanal, odnosno da su divlje svinje unijeli lovci u svoja lovišta.

Država će, doduše, uz puno očevida i papirologije priznati štete od vukova, voljna ih je i platiti, ali ne i za divlje svi-nje koje su isključiva briga lovačkih dru-štava. Za pretpostaviti je da je ta »pa-pirologija« i natezanje s državom, zatim nepriznavanje šteta od strane lovačkih društava dozlogrdila oštećenim vino-gradarima, ratarima, vlasnicima voćnja-ka i oranica pa su, što bi rekao narod, uzeli zakon u svoje ruke. Svoju imovinu počeli se braniti dostupnim sredstvima ne zazirući i od otrovnih supstanca ka-kve su npr. pesticidi. Većina današnjih pesticida u koncentraciji kakve dolaze na tržište, a koje se slobodno prodaju u poljoprivrednim apotekama, vrlo su smrtonosni otrovi. Dovoljno je stoga uginulu ovcu, meku, poprskati otro-vom da izazove uginuće. Uporabljen otrov, u slučaju supova s otoka Raba, izgleda da je bio vrlo djelotvoran jer su žrtve nađene u neposrednoj blizi-ni meke. Postoje i otrovi s usporenim djelovanjem, koji omogućuju životinji da se udalji s mjesta trovanja, ugine i zapravo se nikada ne nađe.

Prema nekim istraživanjima u prirodi se nađe svega 10% otrovanih životinja. Naime, sve otrovane i uginule životinje i same postaju hrana drugim karnivori-ma, često uginu na nepristupačnim ili manje posjećenim mjestima pa bivaju razgrađene tijekom procesa truljenja. Katkad se pronađu ostatci kostiju, pe-rje, dlaka što nije dovoljno da se na-sluti razlog uginuća.

Orao štekavac (Kopački rit) također je ugrožen upotrebom pesticida

Je li ova siva čaplja uginula od starosti, bolesti, otrovane hrane ili lovačke sačme?

život u prirodi

Foto: D. Getz

Piše: mr. Darko

Getz



Vijest da je na otoku Rabu kra-jem prošle godine otrovano 17 bjeloglavih supova, uzbudila je javnost. Nakon toliko mu-

kotrpnoga rada i potrošena novca Mi-nistarstva za zaštitu prirode, sredstava iz donacije i lokalne samouprave, a u

TROVANJE DIVLJIH ŽIVOTINJA JE ČIN ZA OSUDU


U lovačkoj literaturi iz 40-ih godina prošloga stoljeća divlje životinje dijelile su se na korisne i štetne, a ove druge bilo je uputno uništavati. Danas su se zahvaljujući jačanju ekološke svijesti te djelovanju mnogih udruga za zaštitu životinja stajališta iz temelja promijenila. No još uvijek ima pojedinačnih istupanja, trovanja i ubijanja takvih životinja. O nekim ranijim slučajevima trovanja divljih životinja u Baranji, istočnoj Slavoniji i Hercegovini riječ je u ovome osvrtu

cilju obnove i zaštite populacije te naše najveće i najatraktivnije grabljivice, uz paralelni rad na stvaranju eko-centra za okoliš na otoku Cresu i povezivanja sa sličnim centrima u Austriji i Itali-ji, neki “nepoznati” počinitelj uzeo je zakon u svoje ruke i otrovao bjelogla-ve supove. Namjerno ili iz nehata ili je otrovno sredstvo bilo namijenjeno drugim životinjama, u budućnosti će otkriti istraga.

Da se to dogodilo prije pola stolje-ća ili još ranije, bila bi to manje važna vijest kojoj se ne bi pridavala posebna pozornost, jer se trovanje škodljivih divljih životinja smatralo obavezom lo-vaca, pastira, ratara. U mjestima zbiva-nja »trovači« i lovci bili bi nagrađivani novčanim nagradama, patronama, nji-hove fotografije bi se zajedno s ubije-nim ili otrovanim vukovima i strašnim orlušinama našle u lokalnim novinama. Ponegdje bi takav događaj poprimio obilježje narodnoga veselja, a akteri bi se slavili poput junaka.

U lovačkoj literaturi iz 40-ih godina prošloga stoljeća, divlje životinje (pre-ma I. Čeoviću) bile su podijeljene na korisne i štetne. Korisne su: jeleni, srne, divlje svinje, fazani, gnjetlovi, divlje pa-tke, divlje guske, a štetne: vukovi, lisice, jazavci, kopci, jastrebovi, orlovi i bjelo-glavi supovi (lešinari, strvinari) itd. Ni u Njemačkoj, Austriji i drugim europskim zemljama situacija nije bila drugačija. Lovna divljač se dijelila na »nützliche und schädliche Wild« (korisnu i škodlji-vu divljač). Prelistamo li lovačke časopi-se iz toga vremena, a napose »Wild und Hund«, naići ćemo na brojne naputke kako otrovati, odstrijeliti ili na klopku uhvatiti neku škodljivu ili nekorisnu vrstu divljači. U upotrebi je bio opasni organski otrov strihnin (Strychninum sulfuricum, S. nitricum, S. purum), te po zlu poznati cijankalij u želatinoznim i staklenim kapsulama. Ne zaboravimo spomenuti preparat otrovnog bijelog fosfora za vrane, svrake, čavke i šojke.

Takav je bio onda lovački svjetona-zor, uobičajena praksa koja se, nažalost, u svijesti ponekih ljudi zadržala sve do danas. Današnjim lovcima ne pada na pamet da truju životinje, a i drugačije se gleda na divljač. Ne postoje podje-le na škodljivu i korisnu divljač. Svaki lovni novak upoznat je s ekologijom divljači i zaštitom prirode. Sve je više lovaca kojima je uzgoj divljači, zaštita, prihranjivanje važnije od samoga lova. Međutim, među lovcima ima i onih koji

se ne pridržavaju lovačkih načela, za-konskih propisa. Dokazuju to pronađe-ne i nastrijeljene zaštićene vrste ptica koje povremeno »zaprimi« Veterinarski fakultet, Društvo za zaštitu životinja, pri čemu se ustanovi slomljeno krilo, pro-nađe lovačka sačma i slično. Situacija nije ništa bolja ni u Velikoj Britaniji, Nje-mačkoj i drugim ekološki osvještenijim zemljama.

Godišnje se Društvu za zaštitu životi-nja u Osijeku javi desetak građana. Po-neki bi našli bijelu rodu, vranu gačac ili pravoga gavrana, vjetrušu, kopca, jastreba, pa i orla štekavca, slomljenog krila ili jednostavno ranjenog lovačkim oružjem. Evidentirana su ranjavanja i zračnim puškama.

Otrovani bjeloglavi supovi u Hercegovini

Godine 1986. posjetili smo sa prija-teljima iz Njemačke Skadarsko jezero i koloniju ružičastoga nesita (pelikana) (Pelecanus onocrotalus L., 1758). Na povratku smo skrenuli na izvor rije-ke Bune (Hercegovina) gdje se nalazi poznata kolonija bjeloglavih supova. Otprije smo znali da se ondje gnijezdi oko 30-ak ptica. Kad bi prilazili asfaltira-nom cestom prema Buni, već izdaleka, iznad rijeke i okomite stijene visoke oko 300 metara, uočavali bi supove koji su hvatali »zračni lift« dižući se po-stupno u sve veću visinu. Spomenute smo godine umjesto jata supova jedva uočili jedan par na gnijezdu kojem su se kasnije pridružile još tri ptice. Sve to bilo nam je sumnjivo pa smo potražili Samira, lokalnoga ornitologa. Od nje-ga smo doznali da je dvije godine ra-nije veći dio supova otrovan i uginuo. Pronađeno je 29 ptica o kojima se nije vodila posebna briga. Uz to smo i čuli, da je ondje običaj da lovci i stočari (ov-čari) truju vukove i lisice, a to što tom prilikom stradavaju lešinari i orlovi ni-koga previše ne uzbuđuje. Takav im je »vacat«, rekao nam je na rastanku naš sugovornik.

Crna lista U jednoj omanjoj publikaciji za lju-

bitelje ptica i prirode (Praktična zaštita ptica), koju je napisala Renata Rucner, na stranici 30. stoji: »Ptice grabljivice (sokolovi, vjetruše, orlovi, škanjci, lu-nje, strvinari) predstavljaju najugrože-nije ptičje vrste Evrope. Njihov broj u našoj zemlji upravo je katastrofalno smanjen. U posljednjih desetak godina nije primijećeno gniježđenje orla krsta-

ša i suroga orla ...Grabljivice je dobrim dijelom uništio otrov (strihnin i cijan-kalij) namijenjen uništavanju vukova i lisica; njihovom desetkovanju pridonio je i lovac puškom kao i neracionalna upotreba insekticida koji se primjenju-ju u poljoprivredi i šumarstvu«.

I drugi ornitolozi smatraju da je za nestanak prelijepoga strvinara, kosto-berine žutoglave ili bradana (Gypaëtus barbatus Lin., 1758.) s rasponom krila od 2,5 m, zatim suroga orla (Aquila ch. chrysaëtos Lin., 1758.) iz naših planina kriv čovjek, indirektno vuk koji bi zimi i u drugim prilikama napadao stada ovaca i druge korisne životinje. Ušao je u priče i legende kao opaka i pogubna zvijer, zbog čega su je ljudi osudili na istrebljenje, ne birajući pri tome ni vri-jeme ni sredstva. Uz vuka, na »crnoj listi«, na otocima su još medvjedi i divlje svinje. Navodno da su u potrazi za hranom preplivali Velebitski kanal, odnosno da su divlje svinje unijeli lovci u svoja lovišta.

Država će, doduše, uz puno očevida i papirologije priznati štete od vukova, voljna ih je i platiti, ali ne i za divlje svi-nje koje su isključiva briga lovačkih dru-štava. Za pretpostaviti je da je ta »pa-pirologija« i natezanje s državom, zatim nepriznavanje šteta od strane lovačkih društava dozlogrdila oštećenim vino-gradarima, ratarima, vlasnicima voćnja-ka i oranica pa su, što bi rekao narod, uzeli zakon u svoje ruke. Svoju imovinu počeli se braniti dostupnim sredstvima ne zazirući i od otrovnih supstanca ka-kve su npr. pesticidi. Većina današnjih pesticida u koncentraciji kakve dolaze na tržište, a koje se slobodno prodaju u poljoprivrednim apotekama, vrlo su smrtonosni otrovi. Dovoljno je stoga uginulu ovcu, meku, poprskati otro-vom da izazove uginuće. Uporabljen otrov, u slučaju supova s otoka Raba, izgleda da je bio vrlo djelotvoran jer su žrtve nađene u neposrednoj blizi-ni meke. Postoje i otrovi s usporenim djelovanjem, koji omogućuju životinji da se udalji s mjesta trovanja, ugine i zapravo se nikada ne nađe.

Prema nekim istraživanjima u prirodi se nađe svega 10% otrovanih životinja. Naime, sve otrovane i uginule životinje i same postaju hrana drugim karnivori-ma, često uginu na nepristupačnim ili manje posjećenim mjestima pa bivaju razgrađene tijekom procesa truljenja. Katkad se pronađu ostatci kostiju, pe-rje, dlaka što nije dovoljno da se na-sluti razlog uginuća.

Orao štekavac (Kopački rit) također je ugrožen upotrebom pesticida

Je li ova siva čaplja uginula od starosti, bolesti, otrovane hrane ili lovačke sačme?

život u prirodi

Foto: D. Getz

Piše: mr. Darko

Getz



Otrovane životinje u Baranji i Kopačkom ritu

U istraživanjima trovanja u Baranji i Kopačkom ritu samo je u izuzetnim slučajevima dokazana vrsta otrova. Za otrovane divlje svinje nađene u jednom vodotoku (1970.) kod sela Draž, pretpo-stavilo se da su stradale od ureje, koju ratari ostavljaju nezaštićenu u vrećama na oranicama. Za trovanje zečeva i srna u Baranjini i Kneževu (1990. g.) krivci su bili voćari i vinogradari koji su zlo-uporabili endosulfan Thiodan E-35 za uništavanje miševa i voluharica. Otrov pripada skupini insekticida, međutim u praksi se zapazilo njegovo korisno svojstvo protiv spomenutih glodavaca, tako da ga mnogi koriste isključivo za te svrhe.

Prateći kronologiju trovanja, najpri-je su od nepoznatog pesticida uginule (1964. g.)24 divlje guske koje su nađe-ne na obali Kopačkoga jezera. Zatim

je od nepoznatog otrova stradalo (u razdoblju od 1973. do 1990.) 9 orlova štekavaca (Haliaeëtus albicilla Lin., 1758.). Jedan je, oporavljen, završio

u Zoološkom vrtu u Ljubljani, drugi u privatnom zoovrtu u Kolutu, za koga je novi vlasnik naručio lijek u Njema-čkoj, treći je pušten na slobodu nakon dvomjesečne »karantene« kod lugara Francuza u Batini, a ostali su se našli na stolu za seciranje Odjela za veteri-narsku patologiju u Zagrebu gdje je konstatirana »akutna upala želuca i tankoga crijeva«, uz napomenu da se vjerojatno radilo o trovanju. Vrane gačci iz Osijeka, njih 500, otrovano je namjerno Facironom zbog šteta na po-kusnim parcelama sjemenskoga kuku-ruza Agronomskog fakulteta u Osijeku. I tako dalje.

Premda je ekološka svijest europsko-ga i hrvatskoga puka znatno evoluirala u pravcu zaštite prirode i okoliša, još uvijek moramo računati na neodgovor-ne, neupućene, ekološki needucirane i zločeste ljude. Epilog uginulih supova s otoka Raba, vjerojatno neće zadovo-ljiti građane Hrvatske, jer su u opciji različita stajališta i interesi. Lovci u do-broj namjeri dopustili su nastanjivanje medvjeda i divljih svinja na mjestima gdje ih ranije nije bilo, država je sa svoje strane uložila napore i sredstva u obnovi populacije vuka na njegovim ranijim staništima. Ta životinja ugro-žava imovinu stočara, a ostale gore spomenute vrste i ratare, vinogradare, voćare. U nadoknadi šteta birokratski aparat je neučinkovit, spor; lovačka društva u ponekim slučajevima ili ne-maju sredstva ili se zbog nekih drugih razloga protive plaćanju šteta. Voditelj projekta zaštite supova želio je (izgle-da) i na otoku Rabu uspostaviti sličan stacionar kao na otoku Cresu. Moguće je da se to nekom nije svidjelo, pogoto-vo ako su u opciji neki turistički atrak-tivniji prostori. Negdje u sredini našla se zaštita prirode i zakonom zaštićeni bjeloglavi supovi koji su postali žrtvom različitih interesa i sukoba. Kada bi se i našao počinitelj zlodjela, teško bi se mogla dokazati namjera trovanja, a još teže naplatiti šteta. Jer u novinama smo mogli pročitati, a na televiziji i vi-djeti nemoć postojećih znanstvenih la-boratorija pri dokazivanju uzroka smrti bjeloglavih supova.

Završit ćemo ovaj osvrt jednom su-mornom prognozom pokojnoga Ru-dolfa Kerna, osnivača Zoološkoga vrta u Osijeku: »Znate, u tom našem svije-tu, uz nazočnost moćne tehnologije, porast ljudske populacije i beskrupu-lozni grabež na račun divlje prirode, životinje nemaju šansu preživljavanja. Jedini njihov sigurni azil su suvremeni zoološki vrtovi«. Dodao bih i prirodo-slovni muzeji, gdje će oni, supovi od-strijeljeni ili otrovani, biti lijepo i kvali-tetno preparirani i svojom nazočnošću dati naslutiti posjetiteljima čega je sve to bilo u divljoj prirodi Hrvatske.

Prema nekim istraživanjima u prirodi se nađe svega 10% otrovanih životinja. Naime, sve otrovane i uginule životinje i same postaju hrana drugim karnivorima, često uginu na nepristupačnim ili manje posjećenim mjestima pa bivaju razgrađene tijekom procesa truljenja.

»U tom našem svijetu, uz nazočnost moćne tehnologije, porast ljudske populacije i beskrupulozni grabež na račun divlje prirode, životinje nemaju šansu preživljavanja. Jedini njihov sigurni azil su suvremeni zoološki vrtovi.« – Rudolf Kern, osnivač Zoološkog vrta u Osijeku.

Orao štekavac, prava “orliušina”, odstrijeljen 1950. u Lovištu Belje kao škodljiva vrsta divljači

Hoćemo u Europu? Možemo li tamo s nekim našim navikama i običajima, postupcima. Sve su to pitanja na koja će uskoro

trebati dati odgovore! Sudeći prema ne-davnim događajima (iz prosinca 2004.) sa otoka Raba, gdje je pronađeno 17 odraslih otrovanih bjeloglavih supova, što će među ljubiteljima prirode ostati trajno zabilježeno, treba još puno toga mijenjati.

Nebeske visineA let bjeloglavog supa, tog ”kondo-

ra” hrvatskog neba, zaista oduzima dah, a stalni zov visina, rezultirao je i ptičjim rekordom, koji niti jedna ptica nije još dostigla. Naime, zabilježeno je kako se jedan sup nad afričkim prostranstvom sudario s avionom na visini više od de-set tisuća metara, gdje je temperatura ispod minus 50 stupnjeva, a kisika go-tovo i nema.

Bjeloglavi sup “gyps fulvus” pripada skupini strvinara i pored južnoameri-čkog kondora, jedna je od najvećih pti-ca grabljivica. Odrasli sup ima dužinu ili visinu od oko 100 do 110 cm, težak samo 12 do 15 kg, ali raspona krila i do 2,80 metra, dugovječna je ptica, doživi i do 60 godina, koja se hrani isključivo strvinama, jer nikada ne napada živi plijen. Može danima letjeti u potrazi za hranom, a gladovati može i 14 dana bez posljedica, pa čak i dvadeset, ali tada ne može letjeti, jer mu se težina smanji na svega 5-6 kg. Snažan kljun na glavi i dugi vrat prekriven paperjem omogućava mu da dohvati hranu du-boko iz unutrašnjosti neke lešine. Noge su prilagođene više hodanju, a ne hva-tanju plijena, te duga i široka krila ne-ophodna za visoka i duga krstarenja, ispravnije rečeno jedrenju na visokim zračnim strujama u traženju hrane. U potragu za hranom najčešće kreću gru-pno formirajući tzv. češalj, međusobno udaljeni i po par kilometara, a kada je-dan otkrije lešinu, počinje kružiti iznad, što je znak drugima da mu se pridruže. Hraneći se strvinama, zaustavljaju po-tencijalni lanac zaraze među stokom. Žive u kolonijama i imaju izražen i ra-zvijen društveni život.

ZANIMLJIVA PRIRODA


Najveće ptice našeg neba, bjeloglavi supovi koji gnijezda viju na Cresu i drugim kvarnerskim otocima, živući su simboli smrti i vječnoga života

hrvatska fauna

Foto: A. Z. Lončarić Geografic


Kraljice s likom supaStoga što mu je život pun čudnova-

tih obilježja, zbog načina ishrane i po-najviše zbog fascinatnog načina leta, već tisućama godina bjeloglavi supovi su za mnoge civilizacije predstavljali svete ptice i idol kojeg su drevni naro-di uz strahopoštovanje obožavali. Stari Egipćani, Asirci, Arkadijci, Babilonci i neki drugi, smatrali su ih kraljevskim pticama, ali i svetim simbolima. Tako je, primjerice, egipatski faraon Tutan-kamon na svom prsnom ukrasu nosio izrezbareni lik bjeloglavog supa i ko-bru, koji zajedno pridržavaju Hursovo

oko – simbol mistične kraljevske vlasti. U gornjem Egiptu dvije su božice pri-kazivali u liku supa: Nekhbet – božica porodiljstva i zaštitnica grada Elkaba, te božica materinstva Mut, vladarica pokrajine Ašera u Tebi i žena Amona često u kandžama drži ankh – znamen vječnog života. I samo njezino ime znači sup.

U starom Egiptu je vladalo vjerova-nje kako su supovi samo ženke. Istina je – od svih ptica grabljivica, jedino kod strvinara nema spolnog dimorfizma. Imužjak i ženka su po svim vanjskim obilježjima posve ili gotovo posve jednaki. Tako grčki pisac Horapolon u djelu “Hierogliphic” kaže: ” Sup je samo majka. Jer u te vrste nema mužjaka. Ra-đaju se na taj način da kada ženka za-želi začeti, ona otvara svoj spolni organ prema sjevernom vjetru koji je potkiva punih pet dana. Za to vrijeme ona ne jede niti pije, žudeći za djetetom....”

U Aziji, na Iranskoj visoravni i na Tibetu o supovima vlada drugačije mišljenje. Od pradavnih vremena oču-

vali su običaj odstranjivanja ljudskih posmrtnih ostataka uz pomoć supova, tzv. “nebeska sahran ”. Jer su svoje umr-le ostavljali na određenim mjestima u planini, kao hranu za supove, vjerujući kako im na taj način duša najbrže sti-že u nebo, a Parsi u Indiji ostavljali su mrtve u “Tornjevima tišine”.

Na prostoru Hrvatske, supovi su pri-sutni od najstarijih vremena. Naseljava-li su ovo područje još u kameno doba, tj. zajedno su živjeli s neandertalcima. U Istri su pronađeni fosilni ostaci bje-loglavog supa u kamenim slojevima koji potječu još iz gornjeg pleistocena, dakle prije više desetaka tisuća godi-na. Prije približno 7.000 godina supovi su “prisustvovali” domestifikaciji ovaca,koza, magaraca, goveda i drugih živo-tinja i postupno svoj opstanak vezivali uz čovjeka. Tako i creski pastiri u jednu ruku opstanak ovčarstva na Cresu du-guju upravo supovima, koji su im po-magali “čišćenjem” uginulih ovaca, koje bi na creskom kamenjaru bilo gotovo nemoguće zakapati.

Stoga što mu je život pun čudnovatih obilježja, zbog načina ishrane i ponajviše zbog fascinatnog načina leta, već tisućama godina bjeloglavi supovi su za mnoge civilizacije predstavljali svete

ptice i idol kojeg su drevni narodi uz strahopoštovanje obožavali. Stari Egipćani, Asirci, Arkadijci, Babilonci i neki drugi, smatrali su ih kraljevskim pticama, ali i svetim simbolima.

Nestanak nekih vrsta ptica može izazvati porast broja bolesti ljudi, poput Lyme bore-lioze ili lajmske bolesti

Prema istraživanjima američkih biologa Sveučilišta Stanford iz Kalifornije, do kraja ovog sto-ljeća moglo bi nestati više od tisuću ptičjih vrsta. Taj pokolj, do kojeg će doći prije svega zbog gubitka staništa, pretjeranog lova i krivolova, bolesti i drugih prirodnih katastrofa, mogao bi izazvati porast epidemija i imati zlokobne posljedice na šumski ekosustav, poljoprivredu i na ukupni živi svijet.

Voditelj ekipe znanstvenika iz Centra za biološko očuvanje spomenutog Sveučilišta, prof. dr. Cagan H. Sekercioglu tvrdi: Važni procesi ekosustava, posebice biološka razgradnja, opra-šivanje i raspršivanje sjemenki, znatno će se smanjiti.

I istraživanja koja provodi Svjetsko društvo za očuvanje vrsta – World Conservation Union (WCU) u posljednjem svom izvještaju krajem prošle godine, upozorava kako je 12 posto ptičjih vrsta našega planeta pred istrebljenjem, a četvrtina sisavaca, trećina vodozemaca i više od 42 posto kornjaša moglo bi nestati do kraja stoljeća. U izvještaju govore kako je gubitak od deset posto ptica do 2100.godine “najpovoljniji scenarij“ koji bi se ostvario ako se ne poduzmu hitne mjere zaštite okoliša.

Nestanak više stotina vrsta ptica može dovesti do porasta broja raznih teških bolesti koje se već desetljećima drže pod kontrolom, poput Lyme borelioze ili lajmske bolesti. Bitno smanje-nje ptica grabljivica praćeno je sve većim brojem slučajeva te bolesti koju prenose uglavnom miševi, a oni su najčešći plijen grabljivica.

U Indiji je drastičan pad broja strvinara tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća prouzročio bum u populaciji štakora i divljih pasa, najčešćih prijenosnika bjesnoće. Više od 30.000 Indijaca umrlo je upravo od bjesnoće 1997.g.

Spomenuto izvješće navodi i ključnu ulogu ptica u kontroli populacije komaraca i drugih insekata koji uništavaju prijenosnike ljudskih bolesti i poljoprivredne kulture. To izvješće te-melji se na analizi 9.787 vrsta živućih ptica i, nažalost, 129 vrsta već istrijebljenih posljednjih nekoliko desetljeća.

NESTAJE PTIČJI SVIJET

Ubijajući ptice ubijamo čovječanstvo


Otrovane životinje u Baranji i Kopačkom ritu

U istraživanjima trovanja u Baranji i Kopačkom ritu samo je u izuzetnim slučajevima dokazana vrsta otrova. Za otrovane divlje svinje nađene u jednom vodotoku (1970.) kod sela Draž, pretpo-stavilo se da su stradale od ureje, koju ratari ostavljaju nezaštićenu u vrećama na oranicama. Za trovanje zečeva i srna u Baranjini i Kneževu (1990. g.) krivci su bili voćari i vinogradari koji su zlo-uporabili endosulfan Thiodan E-35 za uništavanje miševa i voluharica. Otrov pripada skupini insekticida, međutim u praksi se zapazilo njegovo korisno svojstvo protiv spomenutih glodavaca, tako da ga mnogi koriste isključivo za te svrhe.

Prateći kronologiju trovanja, najpri-je su od nepoznatog pesticida uginule (1964. g.)24 divlje guske koje su nađe-ne na obali Kopačkoga jezera. Zatim

je od nepoznatog otrova stradalo (u razdoblju od 1973. do 1990.) 9 orlova štekavaca (Haliaeëtus albicilla Lin., 1758.). Jedan je, oporavljen, završio

u Zoološkom vrtu u Ljubljani, drugi u privatnom zoovrtu u Kolutu, za koga je novi vlasnik naručio lijek u Njema-čkoj, treći je pušten na slobodu nakon dvomjesečne »karantene« kod lugara Francuza u Batini, a ostali su se našli na stolu za seciranje Odjela za veteri-narsku patologiju u Zagrebu gdje je konstatirana »akutna upala želuca i tankoga crijeva«, uz napomenu da se vjerojatno radilo o trovanju. Vrane gačci iz Osijeka, njih 500, otrovano je namjerno Facironom zbog šteta na po-kusnim parcelama sjemenskoga kuku-ruza Agronomskog fakulteta u Osijeku. I tako dalje.

Premda je ekološka svijest europsko-ga i hrvatskoga puka znatno evoluirala u pravcu zaštite prirode i okoliša, još uvijek moramo računati na neodgovor-ne, neupućene, ekološki needucirane i zločeste ljude. Epilog uginulih supova s otoka Raba, vjerojatno neće zadovo-ljiti građane Hrvatske, jer su u opciji različita stajališta i interesi. Lovci u do-broj namjeri dopustili su nastanjivanje medvjeda i divljih svinja na mjestima gdje ih ranije nije bilo, država je sa svoje strane uložila napore i sredstva u obnovi populacije vuka na njegovim ranijim staništima. Ta životinja ugro-žava imovinu stočara, a ostale gore spomenute vrste i ratare, vinogradare, voćare. U nadoknadi šteta birokratski aparat je neučinkovit, spor; lovačka društva u ponekim slučajevima ili ne-maju sredstva ili se zbog nekih drugih razloga protive plaćanju šteta. Voditelj projekta zaštite supova želio je (izgle-da) i na otoku Rabu uspostaviti sličan stacionar kao na otoku Cresu. Moguće je da se to nekom nije svidjelo, pogoto-vo ako su u opciji neki turistički atrak-tivniji prostori. Negdje u sredini našla se zaštita prirode i zakonom zaštićeni bjeloglavi supovi koji su postali žrtvom različitih interesa i sukoba. Kada bi se i našao počinitelj zlodjela, teško bi se mogla dokazati namjera trovanja, a još teže naplatiti šteta. Jer u novinama smo mogli pročitati, a na televiziji i vi-djeti nemoć postojećih znanstvenih la-boratorija pri dokazivanju uzroka smrti bjeloglavih supova.

Završit ćemo ovaj osvrt jednom su-mornom prognozom pokojnoga Ru-dolfa Kerna, osnivača Zoološkoga vrta u Osijeku: »Znate, u tom našem svije-tu, uz nazočnost moćne tehnologije, porast ljudske populacije i beskrupu-lozni grabež na račun divlje prirode, životinje nemaju šansu preživljavanja. Jedini njihov sigurni azil su suvremeni zoološki vrtovi«. Dodao bih i prirodo-slovni muzeji, gdje će oni, supovi od-strijeljeni ili otrovani, biti lijepo i kvali-tetno preparirani i svojom nazočnošću dati naslutiti posjetiteljima čega je sve to bilo u divljoj prirodi Hrvatske.

Prema nekim istraživanjima u prirodi se nađe svega 10% otrovanih životinja. Naime, sve otrovane i uginule životinje i same postaju hrana drugim karnivorima, često uginu na nepristupačnim ili manje posjećenim mjestima pa bivaju razgrađene tijekom procesa truljenja.

»U tom našem svijetu, uz nazočnost moćne tehnologije, porast ljudske populacije i beskrupulozni grabež na račun divlje prirode, životinje nemaju šansu preživljavanja. Jedini njihov sigurni azil su suvremeni zoološki vrtovi.« – Rudolf Kern, osnivač Zoološkog vrta u Osijeku.

Orao štekavac, prava “orliušina”, odstrijeljen 1950. u Lovištu Belje kao škodljiva vrsta divljači

Hoćemo u Europu? Možemo li tamo s nekim našim navikama i običajima, postupcima. Sve su to pitanja na koja će uskoro

trebati dati odgovore! Sudeći prema ne-davnim događajima (iz prosinca 2004.) sa otoka Raba, gdje je pronađeno 17 odraslih otrovanih bjeloglavih supova, što će među ljubiteljima prirode ostati trajno zabilježeno, treba još puno toga mijenjati.

Nebeske visineA let bjeloglavog supa, tog ”kondo-

ra” hrvatskog neba, zaista oduzima dah, a stalni zov visina, rezultirao je i ptičjim rekordom, koji niti jedna ptica nije još dostigla. Naime, zabilježeno je kako se jedan sup nad afričkim prostranstvom sudario s avionom na visini više od de-set tisuća metara, gdje je temperatura ispod minus 50 stupnjeva, a kisika go-tovo i nema.

Bjeloglavi sup “gyps fulvus” pripada skupini strvinara i pored južnoameri-čkog kondora, jedna je od najvećih pti-ca grabljivica. Odrasli sup ima dužinu ili visinu od oko 100 do 110 cm, težak samo 12 do 15 kg, ali raspona krila i do 2,80 metra, dugovječna je ptica, doživi i do 60 godina, koja se hrani isključivo strvinama, jer nikada ne napada živi plijen. Može danima letjeti u potrazi za hranom, a gladovati može i 14 dana bez posljedica, pa čak i dvadeset, ali tada ne može letjeti, jer mu se težina smanji na svega 5-6 kg. Snažan kljun na glavi i dugi vrat prekriven paperjem omogućava mu da dohvati hranu du-boko iz unutrašnjosti neke lešine. Noge su prilagođene više hodanju, a ne hva-tanju plijena, te duga i široka krila ne-ophodna za visoka i duga krstarenja, ispravnije rečeno jedrenju na visokim zračnim strujama u traženju hrane. U potragu za hranom najčešće kreću gru-pno formirajući tzv. češalj, međusobno udaljeni i po par kilometara, a kada je-dan otkrije lešinu, počinje kružiti iznad, što je znak drugima da mu se pridruže. Hraneći se strvinama, zaustavljaju po-tencijalni lanac zaraze među stokom. Žive u kolonijama i imaju izražen i ra-zvijen društveni život.

ZANIMLJIVA PRIRODA


Najveće ptice našeg neba, bjeloglavi supovi koji gnijezda viju na Cresu i drugim kvarnerskim otocima, živući su simboli smrti i vječnoga života

hrvatska fauna

Foto: A. Z. Lončarić Geografic


Kraljice s likom supaStoga što mu je život pun čudnova-

tih obilježja, zbog načina ishrane i po-najviše zbog fascinatnog načina leta, već tisućama godina bjeloglavi supovi su za mnoge civilizacije predstavljali svete ptice i idol kojeg su drevni naro-di uz strahopoštovanje obožavali. Stari Egipćani, Asirci, Arkadijci, Babilonci i neki drugi, smatrali su ih kraljevskim pticama, ali i svetim simbolima. Tako je, primjerice, egipatski faraon Tutan-kamon na svom prsnom ukrasu nosio izrezbareni lik bjeloglavog supa i ko-bru, koji zajedno pridržavaju Hursovo

oko – simbol mistične kraljevske vlasti. U gornjem Egiptu dvije su božice pri-kazivali u liku supa: Nekhbet – božica porodiljstva i zaštitnica grada Elkaba, te božica materinstva Mut, vladarica pokrajine Ašera u Tebi i žena Amona često u kandžama drži ankh – znamen vječnog života. I samo njezino ime znači sup.

U starom Egiptu je vladalo vjerova-nje kako su supovi samo ženke. Istina je – od svih ptica grabljivica, jedino kod strvinara nema spolnog dimorfizma. Imužjak i ženka su po svim vanjskim obilježjima posve ili gotovo posve jednaki. Tako grčki pisac Horapolon u djelu “Hierogliphic” kaže: ” Sup je samo majka. Jer u te vrste nema mužjaka. Ra-đaju se na taj način da kada ženka za-želi začeti, ona otvara svoj spolni organ prema sjevernom vjetru koji je potkiva punih pet dana. Za to vrijeme ona ne jede niti pije, žudeći za djetetom....”

U Aziji, na Iranskoj visoravni i na Tibetu o supovima vlada drugačije mišljenje. Od pradavnih vremena oču-

vali su običaj odstranjivanja ljudskih posmrtnih ostataka uz pomoć supova, tzv. “nebeska sahran ”. Jer su svoje umr-le ostavljali na određenim mjestima u planini, kao hranu za supove, vjerujući kako im na taj način duša najbrže sti-že u nebo, a Parsi u Indiji ostavljali su mrtve u “Tornjevima tišine”.

Na prostoru Hrvatske, supovi su pri-sutni od najstarijih vremena. Naseljava-li su ovo područje još u kameno doba, tj. zajedno su živjeli s neandertalcima. U Istri su pronađeni fosilni ostaci bje-loglavog supa u kamenim slojevima koji potječu još iz gornjeg pleistocena, dakle prije više desetaka tisuća godi-na. Prije približno 7.000 godina supovi su “prisustvovali” domestifikaciji ovaca,koza, magaraca, goveda i drugih živo-tinja i postupno svoj opstanak vezivali uz čovjeka. Tako i creski pastiri u jednu ruku opstanak ovčarstva na Cresu du-guju upravo supovima, koji su im po-magali “čišćenjem” uginulih ovaca, koje bi na creskom kamenjaru bilo gotovo nemoguće zakapati.

Stoga što mu je život pun čudnovatih obilježja, zbog načina ishrane i ponajviše zbog fascinatnog načina leta, već tisućama godina bjeloglavi supovi su za mnoge civilizacije predstavljali svete

ptice i idol kojeg su drevni narodi uz strahopoštovanje obožavali. Stari Egipćani, Asirci, Arkadijci, Babilonci i neki drugi, smatrali su ih kraljevskim pticama, ali i svetim simbolima.

Nestanak nekih vrsta ptica može izazvati porast broja bolesti ljudi, poput Lyme bore-lioze ili lajmske bolesti

Prema istraživanjima američkih biologa Sveučilišta Stanford iz Kalifornije, do kraja ovog sto-ljeća moglo bi nestati više od tisuću ptičjih vrsta. Taj pokolj, do kojeg će doći prije svega zbog gubitka staništa, pretjeranog lova i krivolova, bolesti i drugih prirodnih katastrofa, mogao bi izazvati porast epidemija i imati zlokobne posljedice na šumski ekosustav, poljoprivredu i na ukupni živi svijet.

Voditelj ekipe znanstvenika iz Centra za biološko očuvanje spomenutog Sveučilišta, prof. dr. Cagan H. Sekercioglu tvrdi: Važni procesi ekosustava, posebice biološka razgradnja, opra-šivanje i raspršivanje sjemenki, znatno će se smanjiti.

I istraživanja koja provodi Svjetsko društvo za očuvanje vrsta – World Conservation Union (WCU) u posljednjem svom izvještaju krajem prošle godine, upozorava kako je 12 posto ptičjih vrsta našega planeta pred istrebljenjem, a četvrtina sisavaca, trećina vodozemaca i više od 42 posto kornjaša moglo bi nestati do kraja stoljeća. U izvještaju govore kako je gubitak od deset posto ptica do 2100.godine “najpovoljniji scenarij“ koji bi se ostvario ako se ne poduzmu hitne mjere zaštite okoliša.

Nestanak više stotina vrsta ptica može dovesti do porasta broja raznih teških bolesti koje se već desetljećima drže pod kontrolom, poput Lyme borelioze ili lajmske bolesti. Bitno smanje-nje ptica grabljivica praćeno je sve većim brojem slučajeva te bolesti koju prenose uglavnom miševi, a oni su najčešći plijen grabljivica.

U Indiji je drastičan pad broja strvinara tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća prouzročio bum u populaciji štakora i divljih pasa, najčešćih prijenosnika bjesnoće. Više od 30.000 Indijaca umrlo je upravo od bjesnoće 1997.g.

Spomenuto izvješće navodi i ključnu ulogu ptica u kontroli populacije komaraca i drugih insekata koji uništavaju prijenosnike ljudskih bolesti i poljoprivredne kulture. To izvješće te-melji se na analizi 9.787 vrsta živućih ptica i, nažalost, 129 vrsta već istrijebljenih posljednjih nekoliko desetljeća.

NESTAJE PTIČJI SVIJET

Ubijajući ptice ubijamo čovječanstvo


Poznato je kako su neke creske ple-mićke obitelji kao obitelj Bragadin i obitelj Ferricoli još u 16. stoljeću, na nadgrobne ploče i spomenike uklesali raskriljenog supa. A još i danas se na-lazi u grbu obitelji Mužić Tarcizija iz Or-leca, mjesta kojemu i samo ime upravo potječe od supa. Pastiri u selima Orlec, Belej, Beli i drugim creskim naseljima, vjekovima štuju tu pticu zbog njezina “sanitarnog rada” – čišćenju uginulih ovaca na teško pristupačnom kame-nom terenu. Iz Belog potječe i legen-da o tome zašto supovi više ne pjevaju lijepim pjevom.

Bjeloglavi sup je jedina od četiriju vrste strvinara koji su nekada nastanji-vali hrvatske planinske vrhunce, dok su ostali – starješina, kostoberina i crkavi-ca, već nestali iz naših krajeva posljed-njih desetljeća.

Creski sup Creski bjeloglavi sup osobita je pri-

rodna vrijednost kvarnerskog arhipe-laga, za čiji se opstanak u narušenoj prirodnoj ravnoteži već desetljećima bore hrvatski ornitolozi i brojni drugi

Kako je bjeloglavi sup izgubio dar pjevanja “Kažu da su Bejski orli pjevali...

Njihov je pjev bio tako neobičan i lijep, da ih nijedan drugi pjev ptica nije mogao nadmašiti, kao što se ne može nadmašiti ni nji-hov čarobni let. Jer, bile su to vile okovane u perje... i njihov glas bio je vilinski. Svojim su pjevom tjerale svako čeljade da očarano zastane, ma u kojoj nakani da je bilo zaokupljeno, bilo poslom, bilo zabavom. Bejani su sate provodili u slušanju i uživanju u njihovom pjevu i često zaposta-vljali i svoje poslove. No, veći je jad zapao njihovog župnika ko-jem umalo više nitko nedjeljom nije dolazio na vrijeme na misu. Još su gore prolazili Tramauntan-

ljubitelji prirode. Program zaštite bje-loglavog supa na Cresu datira iz 1981.godine. Projekt znanstvenih istraživa-nja supova na Cresu vodi Ornitološka postaja Zavoda za ornitologiju HAZU iz Zagreba. Nakon dvadesetak godi-na znanstvenih istraživanja, uspjelo je izboriti proglašenje njihovih obitavali-šta - “posebnim ornitološkim rezerva-tima” a zatim i otvaranjem posebnog hranilišta “restorana za supove” na Cresu, gdje se godišnje i do dvadesetak tona hrane unosi na područja obitava-lišta, kako bi se smanjila smrtnost mla-

dih nakon osamostaljenja od roditelja. Kontinuirano se prati populacija supo-va i do danas je prstenovano više od 300 mladih ptica i po tome je Hrvatska prva u svijetu. To je prvi tako uspješni dugoročni projekt aktivne zaštite jedne životinjske vrste u našoj zemlji, ali i u ovom dijelu Europe. Zahvaljujući tim prstenovanjima, omogućeno je više-godišnje praćenje ovih ptica, koje se u potrazi za hranom redovito kreću kroz niz zemalja od srednje Europe do sjev. Afrike.

Areal populacije bjeloglavog supa je od južne i jugoistočne Europe, sje-verne Afrike, Arabije, jugoistočne Azije, Pakistana pa do Tađikistana i Altajskog gorja. Nažalost, u Europi su gotovo izumrli, jer ih više nema u Mađarskoj, Njemačkoj, Rumunjskoj, Sjevernoj Ita-liji, osim na Sardiniji, nema ih više u Slavoniji, Vukovaru, nema ni na Učkoj, a nagli pad populacije zabilježen je od početka XX. stoljeća. Do tada su se još gnijezdili na Dugom otoku, Braču, Pelješcu, Biokovu, iznad Splita, Dubro-vnika te u Bosni i Hecegovini. Ostali su

otoci Cres, gdje je i najveća kolonija u ovom dijelu Europe, te nekoliko primje-raka na Krku, Prviću, kanjonu Male Pa-klenice, no ta brojka ne prelazi više od stotinjak parova i jedinki, što je teško ustanoviti uslijed stalne pokretljivosti i velike dnevne migracije i do nekoliko stotina kilometara.

Cres je bio i ostao, nažalost, još je-dina svijetla točka u životu te rijetke korisne ptice. Zbog niza opasnosti koje mu prijete od izumiranja i kod nas, na Cresu je osnovana i ekološka udruga Caput insulae, čiji je osnovni zadatak

produžiti toj rijetkoj i čudnovatoj ptici život na Kvarneru. Jer ona je iz samo njoj poznatih razloga odabrala Cres za mjesto stalnog boravka i gniježde-nja.

Ženka u prosincu ili siječnju, odabe-re omanji prostor u stijeni visoko nad morem i tu u gnijezdu snese samo jedno jaje, na kojem na smjenu pod-jednako sjede i mužjak i ženka punih dva mjeseca. Po izlasku iz jajeta mladi će sup u gnijezdu provesti još najma-nje četiri mjeseca, prije nego što pro-leti. Ako preživi prvo polijetanje, koje ih najčešće skupo stoji, utapanjem zbog pada u more, kreće put sjevera do Učke i dalje do Slovenije, Sj. Italije i Austrije u potragu za hranom. U je-sen se polako vraćaju pa duž Jadrana, Makedonije, Bugarske i Grčke, lete do Izraela i sjeverne Afrike, gdje provo-de zimske mjesece. Već u ožujku se ponovo vraćaju na Kvarner i tako pet godina, kada postaju spolno zreli i na tom putu pronalaze svoju bračnu dru-žicu s kojom grade gnijezdo i podižu iznova potomstvo na Cresu. I napori

tih upornih ptica da ostanu upravo na Kvarneru, na Cresu, Krku ili Prviću, te uz pomoć pojedinaca zaljubljenika u te nekad kraljevske ptice, djelatnike iz Or-nitološke postaje na Cresu i Zavoda za ornitologiju HAZU iz Zagreba, bivaju u trenu uništeni nesmotrenošću, bezob-zirnošću ili necivilizacijskim radnjama pojedinaca. Ugled u civiliziranoj Euro-pi, koji je Hrvatska stekla upornim ra-dom kroz više od dva desetljeća, kako bi se sačuvala jedna vrsta od izumira-nja, iznenada biva urušen nekažnjenim primitivizmom pojedinaca.

ci iz Vanjštine. Spuštajući se s okolnih sela Traumantane, nedje-ljom rano na misu, njihov je put pratio pjev orla, te su zaboravlja-li na vrijeme i zaneseni zastajali, zaboravljajući na službu Božju i na Božji dan. Omamljeni ljudi do-lazili su župniku, ali se kašnjenje uvijek ponavljalo... Do “Glorije” ni pola bejske župne crkve nije bilo puno. Župnik je očajan i u očaju preklinjao i molio Djevicu Mariju: “O Majko Božja, Sveta Device, oduzmi orlima glas vili-nice....” I smilovala se Gospa bri-žnom župniku. Orli umuknuše, ni dan - danas osim kriještanja i graktanja, od njih ništa drugo čuti nećete...”

Legenda:


lovački psi

Različite vrste špani- jela pojavile su se u Sjevernoj Americi, još prije nastanka

SAD. Kasnije su tu unosili već poznatu pasminu koker španijela. No, američki lovci su poželjeli imati vlastitu pa-sminu španijela koja se razli-kuje od izvornih. Tako je po-čela selekcija u tom pravcu: američki koker španijel je nastao izravno od engleskih putem specijalnog odabira-nja potrebnih primjeraka.

Unatoč tome što je uzgoj engleskih kokera u Americi počeo još u XVIII. stoljeću, američki koker španijel je kao pasmina prvi put bio izložen u Manchesteru (dr-žava New Hempshire) u rujnu 1883. godine. Njegov lijepi vanjski izgled i izvrsne lovačke osobine izazvale su pozornost i pojavilo se mno-go poklonika te pasmine. Američkog koker španijela su počeli intenzivno uzgaja-ti, ne samo u SAD, nego i u drugim zemljama.

Stvaranju pasmine mno-go je pomoglo kada je u SAD 1935. godine osnovan Klub ljubitelja engleskih ko-ker španijela, koji je počeo svrhovito provoditi selekcij-ski rad. Rezultat toga rada bilo je razdvajanje tih dviju pasmina. No, potpuno odva-janje dogodilo se oko 1945. godine. U to vrijeme ameri-čki koker španijel je postao veoma brojan i vrlo popula-ran, ne samo u zemlji svoga nastanka nego i u drugim.

On je mali pas čvrstog tipa konstrukcije, uravno-težena temperamenta, hra-bar i lako ga se obučava. Razlikuje se od ostalih pa-smina španijela po gustoj, dugoj i obi-lnoj dlaci. Dlaka je svilasta, sjajna, rav-na ili malo valovita s dobro razvijenom podlakom, duga, osobito na prsima, ušima, trbuhu i nogama. Zahtijeva po-sebnu njegu.

Boja te pasmine je doista raznovrsna: jednobojna – crna, riđa, blijedožuta (boje slame), smeđa, bez bijelih pjega, no može biti s paležima. Mogu biti dvo-bojni (pjegavi tih boja) i trobojni, koji osim dvije boje imaju još i paleže.

Čvrst je, kompaktan pas s kvadrat-nim tijelom, naprijed visok, s dobro

razvijenim mišičjem, s lije-po nasađenom glavom, na visoko postavljenom, dosta dugačkom vratu. Glava je s okruglom, kupolastom lu-banjom, naglim prijelazom od njuške prema čelu. Nju-ška je široka, tupa, gornja usna prekriva donju če-ljust, te čini jednu trećinu dužine glave.

Uši su viseće, duge, tan-ke, nisko nasađene. Rep visoko nasađen, kupira se na polovinu dužine, drži ga jedva nešto više od lini-je leđa. Nalazi se u stalnom pokretu, ako je pas dobre volje.

Američki koker španijel je nesputanog ponašanja, veseo, vrlo pokretan, pa-metan, nije nervozan, tole-rantan, poslušan, lako se obučava i poštuje autoritet vlasnika. Kao dizač, u koju pasminsku grupu spada, posjeduje lovačku strast, vrlo je izdržljiv, uporan u traženju divljači i radosno donosi i predaje oborenu divljač lovcu. Rado pliva i bez oklijevanja se baca u vodu da donese divljač ili ono što mu se baci.

No, danas se taj pas u većini europskih zemalja uzgaja kao kućni pas. Ljubi-mac je cijele obitelji, poseb-no djece i lijepi sudionik kinoloških izložbi.

Bliskost tog psa svojoj domovini po podrijetlu očito je bila temelj njego-vih izvrsnih lovnih osobina. Djelatno traži šljuke, kru-pne i sitne. Istina, njegovo traženje nije bez širine i ne pretražuje veliki teren. Po-letno radi na divlju patku, bez razmišljanja se baca u

vodu, čak ako po njoj plivaju sante leda i rado donosi sve što može ponijeti.

Dakako, uvjeti mnogih staništa div-ljači malo odgovaraju takvom psu. Zapliće se u visokom busenju šaša, s mukom se probija kroz guste biljke. A poslije takvih lovova o dlaci ne vrije-di ni govoriti – psa jednostavno tre-ba ošišati. Raskošna duga dlaka ukras američkog koker španijela – sasvim je nepogodna za lov na mnogim mjesti-ma, iako je sam pas izvrstan lovac.

Psi s kojima (ne) lovimo

Američki koker

španijel Američki koker španijel je među

ptičarima i dizačima (šunjkavcima) najmanji lovački pas. Američki koker

španijel je mlada pasmina koja je nastala u SAD. Vrlo je popularan

u svojoj domovini i u drugim zemljama. U Hrvatskoj je vrlo rijedak

Čvrst je, kompaktan pas s kvadratnim tijelom,

naprijed visok, s dobro razvijenim mišičjem, s lijepo

nasađenom glavom, na visoko postavljenom, dosta

dugačkom vratu. Glava je s okruglom, kupolastom

lubanjom, naglim prijelazom od njuške prema čelu. Njuška

je široka, tupa, gornja usna prekriva donju čeljust, te čini jednu trećinu dužine glave.

– bivši lovac

Foto: Arhiva

Piše: Zoran Timarac

42

zoonoze

Foto: Arhiva

Piše: prof. dr. sc.

Darko Ropac

Broj 97/98 • siječanj/veljača 2005. HRVATSKE ŠUME 43Broj 97/98 • siječanj/veljača 2005. HRVATSKE ŠUME

događaji

U nastavku boravka u Slovačkoj, ogulinski šumari posjetili su Nacionalni park Visoke Tatre, najstariji i najvažniji od mno-

gih nacionalnih parkova u Slovačkoj. Zaštićenim prirodnim objektom pro-glašen je 1949. godine, a proteže se na površini od 738 km2. Tatre su planinski masiv sa 20 vrhova, viših od 2.500 m što govori o njihovoj veličini. Početak turizma u tim krajevima potaknut je gradnjom željeznice i izradom zemljo-pisnih karti još 1830. godine. U pratnji srdačnih kolega šumara zaposlenih u Nacionalnom parku, gosti iz Hrvatske obišli su šumarski muzej, pogledali edukativni film o flori i fauni i njihovojzaštiti te se na terenu upoznali s na-činom rada u parku, specifičnostimagospodarenja u uvjetima dugotrajne zime čestih oluja i lavina. U Visokim Tatrama imali su priliku razgledati i skijaške sadržaje koje nudi skijaški cen-tar “Krivan” smješten ispod istoimenog 2.495 m visokog vrha.

Na povratku kući, ispraćeni pahulja-ma snijega, Ogulinci su svratili u Raje-cku Lesnu Frivald te razgledavali »Slo-vački Betlehem« – najveći na svijetu. Djelo je to domaćeg majstora Jezefa Pekaru, izrada je trajala 15 godina, a prikazuje slovačku kulturu i običaje s više od 2.500 likova koji su svi u po-kretu.

U Visokim Tatrama

HŠD OGULIN

Hrvatsko šumarsko društvo, ogranak Ogulin, organiziralo je od 11. do 16. studenoga stručnu ekskurziju u Republiku Slovačku. Hrvatski šumari najprije su u pratnji turističkog vodiča obišli glavni grad Bratislavu i upoznali njegove kulturno povijesne znamenitosti, potom i tvornicu keramike u mjestu “Modra” , gdje se i danas ručno izrađuju i ukrašavaju proizvodi od keramike poznati diljem svijeta. Nakon razgledavanja grada na Dunavu koji je svojom ljepotom i bogatom poviješću ostavio dojmljiv utisak na sve, sudionici izleta svoje utiske utvrdili su prilikom posjete vinariji i degustaciji poznatih slovačkih vina

Otkriće bacila antraksa 1850. godine bila je prva potvrda da je neki mikroorganizam uzročnik zarazne bolesti. Ču-

veni znanstvenik Pasteur priredio je cjepivo protiv ove bolesti proizvedeno od samog uzročnika i započeo aktivnu zaštitu životinja.

Uzročnik bedrenice je Bacillus ant-hracis koji spada u najveće patogene mikroorganizme. Kada je u organizmu štiti ga kapsula. Izvan organizma stva-ra vrlo otporne spore. Spore su izrazito otporne na vanjske utjecaje. U zemlji mogu preživjeti i više od desetak go-dina, kao i na dijelovima koji potječu od zaražene životinje (koža, vuna). Ova otpornost je osobito značajna za širenje bedrenice među životinjama, kao i na ljude u industriji koja se bavi preradom spomenutih dijelova. Zanimljivo je da su na uzročnika ove zarazne bolesti osjetljivi biljojedi poput goveda, ovce, koze i konja dok su mesojedi potpuno otporni. Na žalost čovjek od bedrenice obolijeva.

Epidemiološke osobitosti

Antraks je bolest poznata u cijelo-me svijetu, pa tako i u našoj domo-vini. Obolijevaju prije svega domaće životinje, a tek potom čovjek. Bolest je češća u niskim močvarnim predjelima, a u krajevima s umjerenom klimom javlja se najčešće u ljetnim mjesecima. Učestalost bolesti kod čovjeka ovisi o njenoj učestalosti kod životinja. Čovjek se može zaraziti na različite načine. No svakako je nužan neposredan dodir s oboljelom životinjom ili uginulom od te bolesti. Osim toga do zaraze može doći i pri tvorničkoj preradi dijelova oboljele ili uginule životinje. Do zaraze može doći i posredno uporabom proi-zvoda ili dijelova bolesne životinje. Oči-to da antraks može biti profesionalna i

Hrvatske šume–antraks

Antraks, bedrenica ili

crni prišt

Antraks je prije svega bolest domaćih i divljih životinja koje se hrane travom, a tek potom se, kao i svaka zoonoza, može prenijeti i na čovjeka. To je akutna zarazna bolest uzrokovana bacilom antraksa. Bolest je bila poznata još u doba staroga Rima, a vrlo intenzivno je istraživana u 18. i 19. stoljeću

neprofesionalna bolest. Profesionalno od ove bolesti mogu oboljeti seljaci, veterinari, mesari, pastiri, kao i osobe profesionalno povezane s lovnim uzgo-jem divljači. Kod ovih zanimanja bo-lest se javlja kao kožni oblik. Sezonska učestalost kod ljudi usko je povezana s onom kod životinja. Pastiri, seljaci i veterinari zaraze se pri njegovanju ili liječenju bolesne životinje, a mesari i seljaci prilikom skidanja kože s takve životinje. Stoga se bolest javlja na ru-kama. Ovo je kod nas najčešći način zaraze.

Spomenuto je da do zaraze može doći i kod radnika u industriji prerade zaraženih životinjskih dijelova. Otporne spore nalaze se na vuni i dlaci te na krz-nu i koži oboljelih životinja. Ovdje se osim kožnog oblika bolesti javlja vrlo težak plućni oblik. Ovaj tzv. industrijski antraks nije povezan sa sezonom, već je ovisan o porijeklu životinjskih dije-lova koji dolaze na industrijsku obradu. Bolest se može javiti i među laborato-rijskim radnicima koji rade na izolaciji uzročnika i proizvodnji cjepiva.

Javlja se neovisno od zanimanja kod osoba koje jedu meso oboljele životi-nje (crijevni antraks) ili onih koji se ko-

riste predmetima načinjenim od krzna, kože i vune oboljelih životinja. Rijetko bolest prenose insekti, a rijetko se pre-nosi s čovjeka na čovjeka.

Klinička slikaOblik bolesti ovisi o mjestu ulaska

uzročnika u organizam. Kao najčešći spomenut je kožni oblik, a moguća je i zaraza pluća i probavnog trakta.

Kožni antraks zahvaća, prije svega, otkrivene dijelove tijela a poznat je kao crni prišt ili maligni edem. U sre-dini prišta nastaje crno-smeđa krasta okružena prstenom ružičastih mjehu-rića. Okolica je otečena, crvena, tvrda i bezbolna. Limfni čvorovi su otečeni i bolni. Temperatura može biti lagano povišena uz pojavu malaksalosti i bo-lova u zglobovima. Obično se pojavi samo jedan prišt. O broju prišteva i njihovoj lokalizaciji ovisi i prognoza bolesti. Ako ih je više ili se nalaze na vratu i licu prognoza je znatno teža. Ako je infekcija nastala na vjeđama ili u usnoj šupljini nastaje maligni edem, koji nerijetko završava smrću. Smrtnost je inače prije uporabe antibiotika bila i do 20%.

Plućni antraks nastaje udisanjem spora. Ovaj je oblik bolesti vrlo težak ali srećom rijedak. Smrtnost je izrazito visoka uz pojavu sepse.

Crijevni antraks nastaje nakon kon-zumiranja termički nedovoljno obra-đenog mesa. Bolest je vrlo teška s po-javom krvavog povraćanja i proljeva. Opće stanje bolesnika je izrazito teško, a smrtnost je visoka.

Kožni oblik bedrenice moguće je lako dijagnosticirati već na osnovu epidemi-oloških podataka i same kliničke slike. Ponekad je potrebna laboratorijska di-jagnostika. Znatno je teža dijagnostika plućnog i crijevnog antraksa.

Osim imobilizacije oboljelog dijela tijela udlagama potrebna je specifičnaantibiotska terapija penicilinom ili anti-bioticima širokog spektra. Nakon uvo-đenja antibiotika u terapiju smrtnost se znatno smanjila.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo antraks se u nas javlja relativno rijetko, poneki slučaj godišnje.

SuzbijanjeKako su domaće životinje rezervoar i

izvor zaraze za zdrave životinje i čovje-ka to se borba protiv ove bolesti provo-di prije svega u iskorjenjivanju bolesti kod tih životinja. Tijela od bedrenice uginulih životinja ili prinudno zakla-nih potrebno je propisno i neškodljivo ukloniti. Najbolje je spaljivanje leševa u kafilerijama. Ako to nije moguće vršise duboko zakapanje u zemlju tako da se iznad životinje nalazi barem metar zemlje. U područjima gdje se pojavi antraks provodi se zaštita stoke cije-pljenjem.

ProfilaksaKod čovjeka antraks nastaje prven-

stveno kao posljedica njegovog rada sa oboljelim životinjama ili njihovim proizvodima. Prilikom skidanja kože s uginule životinje ili pri klanju bolesne životinje moguće je zagađenje zemlji-šta i pašnjaka vrlo otpornim sporama antraksa. To je moguć izvor novih za-raza za životinje. Proizvodi napravljeni od dijelova oboljelih životinja mogu biti izvor zaraze za one koji ih koriste. Stoga je od svega najznačajnije u su-zbijanju ove bolesti provođenje opisa-nog postupka neškodljivog uklanjanja lešina.

Zaštita radnika u industriji prerade kože i vune moguća je uvođenjem po-sebnih zaštitnih mjera. Djelotvornom se pokazala i dezinfekcija vune te re-dovita primjena mjera osobne zaštite.

Premda je bolest relativno rijetka u našim krajevima ipak treba biti opre-zan pri skidanju kože ili korištenju di-jelova tijela uginulih ili oboljelih divljih biljojeda. Nađene lešine potrebno je duboko zakopati uz korištenje osobnih zaštitnih sredstava (rukavice, maske) i eventualnu dezinfekciju ruku nakon obavljena posla.

lovstvo

Pastiri, seljaci i veterinari zaraze se pri njegovanju ili liječenju bolesne životinje, a mesari i seljaci prilikom skidanja kože s takve životinje. Stoga se bolest pojavljuje na rukama. Ovo je kod nas najčešći način zaraze.

Premda u siječnju nije bilo “prave” zime i niskih tempe-ratura, zimsko doba još uvi-jek traje i snijeg je moguć.

U većini lovišta Hrvatskih šuma za-vršen je skupni lov na divlje svinje, a analiza ulova pokazat će koliko je bio uspješan i kako je realiziran plan. U siječnju se meči medvjedi-ca u brlogu, pare se vukovi i lisice. Krznaši imaju tada najbolje krzno i potrebno ih je loviti. Krupna divljač tada mora imati mir u lovištu kako se ne bi nepotrebnim uznemira-vanjem trošilo previše zalihe saku-pljene energije. Hranilišta moraju biti puna. Sada je vrlo važna sočna hrana za divljač. U lovištima je često zamrznuta voda i na taj način div-

PODSJETNIK ZA LOVNIKA

Siječanj–veljača

43

Piše: Dražen Sertić, dipl. ing. šum.

ljač dolazi do dijela potrebne vlage. Hrana se mora izlagati samo u dne-vnim količinama kako se ne bi smr-zla i pokvarila. Ukoliko padne dublji snijeg mora se ralicama očistiti dije-love puta prema hranilištima. Pored sočne hrane treba izlagati i ostalu hranu kako divljač ni u čemu ne bi oskudijevala. Dobro je uz hranilišta posjeći nekoliko tanjih stabala me-kih listača radi ogrizanja divljači. U siječnju su lijepi lovovi dočekom na divlje patke i guske, dok se tije-kom veljače love samo nezaštićeni krznaši (lisice, kune itd.). U tim zim-skim mjesecima najlakše je utvrditi brojno stanje divljači praćenjem i osmatranjem. Ti podaci dobro nam dođu kod planiranja odstrela za novu lovnu godinu. Broj sitne div-ljači u lovištu utvrđuje se prebroja-vanjem na primjernim plohama. U tim mjesecima hvata se živa divljač u posebnim lovkama za napučiva-nje drugih lovišta i osvježenje krvi. Solišta moraju biti puna.

42

zoonoze

Foto: Arhiva

Piše: prof. dr. sc.

Darko Ropac

Broj 97/98 • siječanj/veljača 2005. HRVATSKE ŠUME 43Broj 97/98 • siječanj/veljača 2005. HRVATSKE ŠUME

događaji

U nastavku boravka u Slovačkoj, ogulinski šumari posjetili su Nacionalni park Visoke Tatre, najstariji i najvažniji od mno-

gih nacionalnih parkova u Slovačkoj. Zaštićenim prirodnim objektom pro-glašen je 1949. godine, a proteže se na površini od 738 km2. Tatre su planinski masiv sa 20 vrhova, viših od 2.500 m što govori o njihovoj veličini. Početak turizma u tim krajevima potaknut je gradnjom željeznice i izradom zemljo-pisnih karti još 1830. godine. U pratnji srdačnih kolega šumara zaposlenih u Nacionalnom parku, gosti iz Hrvatske obišli su šumarski muzej, pogledali edukativni film o flori i fauni i njihovojzaštiti te se na terenu upoznali s na-činom rada u parku, specifičnostimagospodarenja u uvjetima dugotrajne zime čestih oluja i lavina. U Visokim Tatrama imali su priliku razgledati i skijaške sadržaje koje nudi skijaški cen-tar “Krivan” smješten ispod istoimenog 2.495 m visokog vrha.

Na povratku kući, ispraćeni pahulja-ma snijega, Ogulinci su svratili u Raje-cku Lesnu Frivald te razgledavali »Slo-vački Betlehem« – najveći na svijetu. Djelo je to domaćeg majstora Jezefa Pekaru, izrada je trajala 15 godina, a prikazuje slovačku kulturu i običaje s više od 2.500 likova koji su svi u po-kretu.

U Visokim Tatrama

HŠD OGULIN

Hrvatsko šumarsko društvo, ogranak Ogulin, organiziralo je od 11. do 16. studenoga stručnu ekskurziju u Republiku Slovačku. Hrvatski šumari najprije su u pratnji turističkog vodiča obišli glavni grad Bratislavu i upoznali njegove kulturno povijesne znamenitosti, potom i tvornicu keramike u mjestu “Modra” , gdje se i danas ručno izrađuju i ukrašavaju proizvodi od keramike poznati diljem svijeta. Nakon razgledavanja grada na Dunavu koji je svojom ljepotom i bogatom poviješću ostavio dojmljiv utisak na sve, sudionici izleta svoje utiske utvrdili su prilikom posjete vinariji i degustaciji poznatih slovačkih vina

Otkriće bacila antraksa 1850. godine bila je prva potvrda da je neki mikroorganizam uzročnik zarazne bolesti. Ču-

veni znanstvenik Pasteur priredio je cjepivo protiv ove bolesti proizvedeno od samog uzročnika i započeo aktivnu zaštitu životinja.

Uzročnik bedrenice je Bacillus ant-hracis koji spada u najveće patogene mikroorganizme. Kada je u organizmu štiti ga kapsula. Izvan organizma stva-ra vrlo otporne spore. Spore su izrazito otporne na vanjske utjecaje. U zemlji mogu preživjeti i više od desetak go-dina, kao i na dijelovima koji potječu od zaražene životinje (koža, vuna). Ova otpornost je osobito značajna za širenje bedrenice među životinjama, kao i na ljude u industriji koja se bavi preradom spomenutih dijelova. Zanimljivo je da su na uzročnika ove zarazne bolesti osjetljivi biljojedi poput goveda, ovce, koze i konja dok su mesojedi potpuno otporni. Na žalost čovjek od bedrenice obolijeva.

Epidemiološke osobitosti

Antraks je bolest poznata u cijelo-me svijetu, pa tako i u našoj domo-vini. Obolijevaju prije svega domaće životinje, a tek potom čovjek. Bolest je češća u niskim močvarnim predjelima, a u krajevima s umjerenom klimom javlja se najčešće u ljetnim mjesecima. Učestalost bolesti kod čovjeka ovisi o njenoj učestalosti kod životinja. Čovjek se može zaraziti na različite načine. No svakako je nužan neposredan dodir s oboljelom životinjom ili uginulom od te bolesti. Osim toga do zaraze može doći i pri tvorničkoj preradi dijelova oboljele ili uginule životinje. Do zaraze može doći i posredno uporabom proi-zvoda ili dijelova bolesne životinje. Oči-to da antraks može biti profesionalna i

Hrvatske šume–antraks

Antraks, bedrenica ili

crni prišt

Antraks je prije svega bolest domaćih i divljih životinja koje se hrane travom, a tek potom se, kao i svaka zoonoza, može prenijeti i na čovjeka. To je akutna zarazna bolest uzrokovana bacilom antraksa. Bolest je bila poznata još u doba staroga Rima, a vrlo intenzivno je istraživana u 18. i 19. stoljeću

neprofesionalna bolest. Profesionalno od ove bolesti mogu oboljeti seljaci, veterinari, mesari, pastiri, kao i osobe profesionalno povezane s lovnim uzgo-jem divljači. Kod ovih zanimanja bo-lest se javlja kao kožni oblik. Sezonska učestalost kod ljudi usko je povezana s onom kod životinja. Pastiri, seljaci i veterinari zaraze se pri njegovanju ili liječenju bolesne životinje, a mesari i seljaci prilikom skidanja kože s takve životinje. Stoga se bolest javlja na ru-kama. Ovo je kod nas najčešći način zaraze.

Spomenuto je da do zaraze može doći i kod radnika u industriji prerade zaraženih životinjskih dijelova. Otporne spore nalaze se na vuni i dlaci te na krz-nu i koži oboljelih životinja. Ovdje se osim kožnog oblika bolesti javlja vrlo težak plućni oblik. Ovaj tzv. industrijski antraks nije povezan sa sezonom, već je ovisan o porijeklu životinjskih dije-lova koji dolaze na industrijsku obradu. Bolest se može javiti i među laborato-rijskim radnicima koji rade na izolaciji uzročnika i proizvodnji cjepiva.

Javlja se neovisno od zanimanja kod osoba koje jedu meso oboljele životi-nje (crijevni antraks) ili onih koji se ko-

riste predmetima načinjenim od krzna, kože i vune oboljelih životinja. Rijetko bolest prenose insekti, a rijetko se pre-nosi s čovjeka na čovjeka.

Klinička slikaOblik bolesti ovisi o mjestu ulaska

uzročnika u organizam. Kao najčešći spomenut je kožni oblik, a moguća je i zaraza pluća i probavnog trakta.

Kožni antraks zahvaća, prije svega, otkrivene dijelove tijela a poznat je kao crni prišt ili maligni edem. U sre-dini prišta nastaje crno-smeđa krasta okružena prstenom ružičastih mjehu-rića. Okolica je otečena, crvena, tvrda i bezbolna. Limfni čvorovi su otečeni i bolni. Temperatura može biti lagano povišena uz pojavu malaksalosti i bo-lova u zglobovima. Obično se pojavi samo jedan prišt. O broju prišteva i njihovoj lokalizaciji ovisi i prognoza bolesti. Ako ih je više ili se nalaze na vratu i licu prognoza je znatno teža. Ako je infekcija nastala na vjeđama ili u usnoj šupljini nastaje maligni edem, koji nerijetko završava smrću. Smrtnost je inače prije uporabe antibiotika bila i do 20%.

Plućni antraks nastaje udisanjem spora. Ovaj je oblik bolesti vrlo težak ali srećom rijedak. Smrtnost je izrazito visoka uz pojavu sepse.

Crijevni antraks nastaje nakon kon-zumiranja termički nedovoljno obra-đenog mesa. Bolest je vrlo teška s po-javom krvavog povraćanja i proljeva. Opće stanje bolesnika je izrazito teško, a smrtnost je visoka.

Kožni oblik bedrenice moguće je lako dijagnosticirati već na osnovu epidemi-oloških podataka i same kliničke slike. Ponekad je potrebna laboratorijska di-jagnostika. Znatno je teža dijagnostika plućnog i crijevnog antraksa.

Osim imobilizacije oboljelog dijela tijela udlagama potrebna je specifičnaantibiotska terapija penicilinom ili anti-bioticima širokog spektra. Nakon uvo-đenja antibiotika u terapiju smrtnost se znatno smanjila.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo antraks se u nas javlja relativno rijetko, poneki slučaj godišnje.

SuzbijanjeKako su domaće životinje rezervoar i

izvor zaraze za zdrave životinje i čovje-ka to se borba protiv ove bolesti provo-di prije svega u iskorjenjivanju bolesti kod tih životinja. Tijela od bedrenice uginulih životinja ili prinudno zakla-nih potrebno je propisno i neškodljivo ukloniti. Najbolje je spaljivanje leševa u kafilerijama. Ako to nije moguće vršise duboko zakapanje u zemlju tako da se iznad životinje nalazi barem metar zemlje. U područjima gdje se pojavi antraks provodi se zaštita stoke cije-pljenjem.

ProfilaksaKod čovjeka antraks nastaje prven-

stveno kao posljedica njegovog rada sa oboljelim životinjama ili njihovim proizvodima. Prilikom skidanja kože s uginule životinje ili pri klanju bolesne životinje moguće je zagađenje zemlji-šta i pašnjaka vrlo otpornim sporama antraksa. To je moguć izvor novih za-raza za životinje. Proizvodi napravljeni od dijelova oboljelih životinja mogu biti izvor zaraze za one koji ih koriste. Stoga je od svega najznačajnije u su-zbijanju ove bolesti provođenje opisa-nog postupka neškodljivog uklanjanja lešina.

Zaštita radnika u industriji prerade kože i vune moguća je uvođenjem po-sebnih zaštitnih mjera. Djelotvornom se pokazala i dezinfekcija vune te re-dovita primjena mjera osobne zaštite.

Premda je bolest relativno rijetka u našim krajevima ipak treba biti opre-zan pri skidanju kože ili korištenju di-jelova tijela uginulih ili oboljelih divljih biljojeda. Nađene lešine potrebno je duboko zakopati uz korištenje osobnih zaštitnih sredstava (rukavice, maske) i eventualnu dezinfekciju ruku nakon obavljena posla.

lovstvo

Pastiri, seljaci i veterinari zaraze se pri njegovanju ili liječenju bolesne životinje, a mesari i seljaci prilikom skidanja kože s takve životinje. Stoga se bolest pojavljuje na rukama. Ovo je kod nas najčešći način zaraze.

Premda u siječnju nije bilo “prave” zime i niskih tempe-ratura, zimsko doba još uvi-jek traje i snijeg je moguć.

U većini lovišta Hrvatskih šuma za-vršen je skupni lov na divlje svinje, a analiza ulova pokazat će koliko je bio uspješan i kako je realiziran plan. U siječnju se meči medvjedi-ca u brlogu, pare se vukovi i lisice. Krznaši imaju tada najbolje krzno i potrebno ih je loviti. Krupna divljač tada mora imati mir u lovištu kako se ne bi nepotrebnim uznemira-vanjem trošilo previše zalihe saku-pljene energije. Hranilišta moraju biti puna. Sada je vrlo važna sočna hrana za divljač. U lovištima je često zamrznuta voda i na taj način div-

PODSJETNIK ZA LOVNIKA

Siječanj–veljača

43

Piše: Dražen Sertić, dipl. ing. šum.

ljač dolazi do dijela potrebne vlage. Hrana se mora izlagati samo u dne-vnim količinama kako se ne bi smr-zla i pokvarila. Ukoliko padne dublji snijeg mora se ralicama očistiti dije-love puta prema hranilištima. Pored sočne hrane treba izlagati i ostalu hranu kako divljač ni u čemu ne bi oskudijevala. Dobro je uz hranilišta posjeći nekoliko tanjih stabala me-kih listača radi ogrizanja divljači. U siječnju su lijepi lovovi dočekom na divlje patke i guske, dok se tije-kom veljače love samo nezaštićeni krznaši (lisice, kune itd.). U tim zim-skim mjesecima najlakše je utvrditi brojno stanje divljači praćenjem i osmatranjem. Ti podaci dobro nam dođu kod planiranja odstrela za novu lovnu godinu. Broj sitne div-ljači u lovištu utvrđuje se prebroja-vanjem na primjernim plohama. U tim mjesecima hvata se živa divljač u posebnim lovkama za napučiva-nje drugih lovišta i osvježenje krvi. Solišta moraju biti puna.


Manjić Manjić je po mnogo čemu posebna riba i jedini slatkovodni predstavnik iz velike porodice bakalara. Grabežljivac, a nije čak ni veliki borac!

šim vodama nara-ste najviše do 3 kg težine. No, u voda-ma dalekog sjevera, posebice dubokim hladnim jezerima, naraste i preko 20 kg težine i do me-tar dužine. Hrvatski rekord, ulovljen na sportski način, po dostupnim izvori-ma, je manjić težak

Manjić je po građi tijela sličan somu, no razlikuje se po ka-rakterističnom brku na pod-bratku. Leđa su mu zelenka-

sta ili tamna, a trbuh prljavo bijel. Po tijelu je prošaran nepravilnim tamnim šarama. Mrijesti se zimi, od studenog, pa do ožujka. Tada ženka položi i do 3.000.000 jaja.

Manjić je po mnogo čemu posebna riba. Ono što je ribičima posebice zani-mljivo, je to što spada u izrazito zimske ribe. Naime, sezona na njega počinje sa zimskim danima i bitnim padom tem-perature vode. U pravilu, to je razdoblje od prosinca pa do veljače. Zanimljivo je da ga je izvan tog razdoblja goto-vo nemoguće uloviti. Iako, posljednje spoznaje o životu ove ribe govore da se manjić hrani tijekom cijele godine. No bitno slabije, negoli tijekom zime. U ostalo doba godine manjić se skriva u rupama iz kojih izlazi samo glavom, pa ono što se, eventualno, nađe u tom dosegu, i pojede.

Manjić je grabežljivac. Hrani se ri-bom i raznim beskičmenjacima. U na-

ribolov priča ŽIVJETI S PRIRODOM


U našim vodama naraste najviše do 3 kg težine. No, u vodama dalekog sjevera, posebice dubokim hladnim jezerima, naraste i preko 20 kg težine i do metar dužine. Hrvatski rekord, ulovljen na sportski način, po dostupnim izvorima, je manjić težak 2,59 kg.

Koliko često i da li uopće promatramo prirodu kroz ono što svakodnevno susrećemo i bez čega ne možemo – kroz

hranu, piće, odjeću? Žitarice jedemo za doručak, uz mlijeko, koje je krava preradila od zelene trave, pijemo sokove nastale od plodova drveća i voća, sladimo se kiflama koje nastajuod pšenice. Čak i odjeća, koju ujutro oblačimo, potječe od biljaka ili živo-tinja: krzno, koje u ovim hladnim da-nima stavljamo oko vrata ili na sebe, bilo je zaštita nekoj životinji, a koža na cipeli pokrivala je njezino tijelo.

U novije vrijeme ljudi razmišljaju o biljkama i životinjama na drugačiji način nego naši djedovi, a kamoli pradjedovi. Tada je svaka životinja za čovjeka imala svoju svrhu. Meso za objed lovili su u šumama jer nisu postojale farme. Danas, u trgovini uz svinjske i pureće šnicle stoji: vrat jelena – uvoz Novi Zeland. Čudno, zar ne?

Priča o livadamaU prirodi sam često i tamo prona-

lazim mir, snagu. Dok hodam pro-stranstvima Dilja, osjećam se posebno – sunce mi miluje lice, livada je pro-tkana tratinčicama, kukci zuje, a leptiri nježno plešu svoj ples po cvijeću.

Livade su nastale krčenjem šuma u prošlosti. Na tim livadama rasle su trave od kojih su ljudi u davnoj pro-šlosti činili hranu. Trave imaju koljen-častu, šuplju stabljiku. Listovi nemaju peteljke, ali dugim i širokim rukavcem obuhvaćaju stabljiku koju kod trava zovemo vlat.

Možda bi ovdje bilo korisno nabro-jiti trave kopnenih krajeva: ovsenica ili pahovka, livadni krestac, vlasnjača, repak, livadna vlasulja, ovsik, mirisav-ka ili zlatno koljeno, treslica, obična rđobrada, stoklasa ili divlji ječam, zubača, ljulj utrinac, busika.

U ljetno doba neke trave imaju po-sebno važnu ulogu. Jedna od njih je pšenica, najpoznatija uzgojena trava. Polja žitarica, nepregledne zlaćane po-vršine su bogatstvo i ljepota Slavonije. U doba kada se Colombo spremao na put prema zapadu kruh od pšenice nije bio poznat Europi. On je kukuruz donio iz Amerike, dok pšenica potječe iz Prednje Azije, gdje su poznati njezi-ni divlji preci.

Pšenica je najvažnija žitarica naših krajeva. Brašno, kojim se prehranjuje veći dio čovječanstva, dobije se mlje-venjem sjemenki pšenice. U našim krajevima siju se razne vrste pšenica. U jesen ozima, a u proljeće jara.

Od pšenice do kruhaDanas, kada kruh kupujemo s

police u trgovini ili u pekari, puni smo zamjerki kako kruh nije fin i kvalite-tan i kako ne može trajati do večeri.

Nekad imamo priliku kušati domaći kruh, kruh iz krušne peći. Kakva razlika! U selu Matković Mala na Dilju upoznala sam snašu Rezu. Od nje sam puno toga doznala...

Nekada su žene na selu jedan dan u tjednu ili u deset dana mijesile i pekle kruh. Navečer prije spavanja prosijale bi brašno i stavile u kuhinju da se ugrije tijekom noći. Potkuhale bi kvas, u koji se dodavao kvasac. Kvas je posebno sačuvano tijesto od prethodnog pečenja kruha, dok se kvasac sastoji od živih jednostaničnih organizama. Rano ujutro počinjale su mijesiti kruh. Ručno bi se pomiješalo brašno sa soli i mlakom vodom uz dodavanje kvasa i kvasca. Umiješa-

no tijesto moralo je biti na toplom nekoliko sati da bi se podiglo; naraslo. Krušno tijesto raste brže na toplom mjestu. To se događa zato što kvašče-ve gljivice u tijestu ispuštaju mjehuri-će plina koji širi tijesto.

Snaša Reza nije znala stručno objasniti što se događa u vrijeme dok zamiješana masa mijenja veličinu u drvenom koritu, ali zato njezin kruh ima poseban okus i traje danima.

Tako ju je naučila njezina baka.Pravljenje kruha traje više sati

kao i žarenje krušne peći. Krušna peć je, uz bunar i đeram, bila najvažniji dio seoskoga dvorišta. U njoj se pekao kruh, pečen-ka za kirvaj i blagdane, kao i nedjeljni kolači. Kada se upali prvi snop pruća u peći, mora se pustiti da izgori do kraja. Žar se promješa, dodaje se novi snop, a kada trljanjem kolca o dno peći, napravljeno od cigle, počnu frca-ti iskre, peć je dovoljno zagrijana za pečenje kruha. Ispečeni kruh pun je rupica na mjestima na kojima su se u tijestu nalazili mjehurići plina.

Da bi bili sigurni, u dobro na-žarenoj peći, prvo se peče lepinja. Ona je pečena za desetak minuta i prava je poslastica. Poslije lepinje peče se kruh. Svaki »kotač« bude težak preko tri kile i može na hla-dnoj polici trajati i do deset dana.

U doba naših baka, šnita kruha namazana mašću bila je prava poslastica. Netko ju je posolio, pa je to bilo slano, ili pak pošećerio.

Lepinja je ipak ono što je posebna okrepa. Vruća lepinja zalijevala se uscvrčalom mašću, a i u sredinu su se dodavali čvarci, krvavica, kobasica. Bila je to zdrava, jaka hrana za ljude koji su radili na zemlji ili u šumi.

Počinak nakon teškog rada

Zaboravljene su priče o spavanju na sijenu u sjeniku. To danas još možemo vidjeti samo u sapunicama na TV-u. Moja sjećanja ne dopiru tako daleko, ali se još sjećam bakinih priča kako ništa ne miriše kao svježe poko-šeno i dobro osušeno sijeno kojim se ujesen napunio štagalj.

Piše: Veronika Petrić - Stepanović

Foto: Igor

Pavičić

Piše: Siniša

Slavinić

2,59 kg, kojeg je 1999. ulovio Zdravko Kamenar u Dravi. Uz Dravu, najbolje vode u Hrvatskoj za ribolov ove ribe

još su: Mura, Bednja i Dunav i njihovi pri-toci.

Treba ga tražiti na dijelovima rijeke s kamenitim ili pjesko-vitim dnom. Idealno vrijeme za ribolov je pri blago povišenom i zamućenom vodosta-ju, posebice predve-čer, pa i noću.

Manjić nije veliki borac. S obzirom na to da u prosjeku nije velik (prosječna lo-vna veličina je do 500 grama) u ribolovu na ovu ribu ne traži se ni posebno zahtje-van ni posebno grub pribor. U pravilu lovi se najjednostav-nijim dubinskim sistemima. Koriste se kraći šta-povi, dužine do 3 m,

težine bacanja do 80 grama (ovisno o struji u kojoj se lovi), te role najjedno-stavnije izrade, za koje je bitno da im radi kočnica i da pouzdano namataju najlon. Za ribolov manjića najbolje je koristiti najlon promjera do 0,30 mm. Jedan od sistema kojim se lovi ova riba čini olovo montirano iznad vrtila i predveza od tanjeg najlona (do 0,25 mm promjera) dužine 30-40 cm na ko-jem je obična udica šaranka veličine 2 do 4. Od mamaca najčešće se koriste mali živi kederi, komadići ribice – repić (može i filet), te gujavice.

S obzirom na to da manjić zna zagristi i ostati mirovati, a da ribič ne uoči griz (po pomicanju vrha štapa, zvonca i sl.) povremeno treba prekontrolirati posta-vljene štapove i eventualno zamijeniti mamce. Iako se čini neatraktivnim i prili-čno statičnim, ribolov manjića može biti i te kako zanimljiv u društvu, uz vatricu, na snijegu.

Osim u ribičkom pogledu, manjić je zanimljiv i kao specijalitet na stolu. Stru-čnjaci ističu da njegovo meso spada u rijetke delicije, a posebice njegova jetra koja se smatra posebnim specijalite-tom.



Manjić Manjić je po mnogo čemu posebna riba i jedini slatkovodni predstavnik iz velike porodice bakalara. Grabežljivac, a nije čak ni veliki borac!

šim vodama nara-ste najviše do 3 kg težine. No, u voda-ma dalekog sjevera, posebice dubokim hladnim jezerima, naraste i preko 20 kg težine i do me-tar dužine. Hrvatski rekord, ulovljen na sportski način, po dostupnim izvori-ma, je manjić težak

Manjić je po građi tijela sličan somu, no razlikuje se po ka-rakterističnom brku na pod-bratku. Leđa su mu zelenka-

sta ili tamna, a trbuh prljavo bijel. Po tijelu je prošaran nepravilnim tamnim šarama. Mrijesti se zimi, od studenog, pa do ožujka. Tada ženka položi i do 3.000.000 jaja.

Manjić je po mnogo čemu posebna riba. Ono što je ribičima posebice zani-mljivo, je to što spada u izrazito zimske ribe. Naime, sezona na njega počinje sa zimskim danima i bitnim padom tem-perature vode. U pravilu, to je razdoblje od prosinca pa do veljače. Zanimljivo je da ga je izvan tog razdoblja goto-vo nemoguće uloviti. Iako, posljednje spoznaje o životu ove ribe govore da se manjić hrani tijekom cijele godine. No bitno slabije, negoli tijekom zime. U ostalo doba godine manjić se skriva u rupama iz kojih izlazi samo glavom, pa ono što se, eventualno, nađe u tom dosegu, i pojede.

Manjić je grabežljivac. Hrani se ri-bom i raznim beskičmenjacima. U na-

ribolov priča ŽIVJETI S PRIRODOM


U našim vodama naraste najviše do 3 kg težine. No, u vodama dalekog sjevera, posebice dubokim hladnim jezerima, naraste i preko 20 kg težine i do metar dužine. Hrvatski rekord, ulovljen na sportski način, po dostupnim izvorima, je manjić težak 2,59 kg.

Koliko često i da li uopće promatramo prirodu kroz ono što svakodnevno susrećemo i bez čega ne možemo – kroz

hranu, piće, odjeću? Žitarice jedemo za doručak, uz mlijeko, koje je krava preradila od zelene trave, pijemo sokove nastale od plodova drveća i voća, sladimo se kiflama koje nastajuod pšenice. Čak i odjeća, koju ujutro oblačimo, potječe od biljaka ili živo-tinja: krzno, koje u ovim hladnim da-nima stavljamo oko vrata ili na sebe, bilo je zaštita nekoj životinji, a koža na cipeli pokrivala je njezino tijelo.

U novije vrijeme ljudi razmišljaju o biljkama i životinjama na drugačiji način nego naši djedovi, a kamoli pradjedovi. Tada je svaka životinja za čovjeka imala svoju svrhu. Meso za objed lovili su u šumama jer nisu postojale farme. Danas, u trgovini uz svinjske i pureće šnicle stoji: vrat jelena – uvoz Novi Zeland. Čudno, zar ne?

Priča o livadamaU prirodi sam često i tamo prona-

lazim mir, snagu. Dok hodam pro-stranstvima Dilja, osjećam se posebno – sunce mi miluje lice, livada je pro-tkana tratinčicama, kukci zuje, a leptiri nježno plešu svoj ples po cvijeću.

Livade su nastale krčenjem šuma u prošlosti. Na tim livadama rasle su trave od kojih su ljudi u davnoj pro-šlosti činili hranu. Trave imaju koljen-častu, šuplju stabljiku. Listovi nemaju peteljke, ali dugim i širokim rukavcem obuhvaćaju stabljiku koju kod trava zovemo vlat.

Možda bi ovdje bilo korisno nabro-jiti trave kopnenih krajeva: ovsenica ili pahovka, livadni krestac, vlasnjača, repak, livadna vlasulja, ovsik, mirisav-ka ili zlatno koljeno, treslica, obična rđobrada, stoklasa ili divlji ječam, zubača, ljulj utrinac, busika.

U ljetno doba neke trave imaju po-sebno važnu ulogu. Jedna od njih je pšenica, najpoznatija uzgojena trava. Polja žitarica, nepregledne zlaćane po-vršine su bogatstvo i ljepota Slavonije. U doba kada se Colombo spremao na put prema zapadu kruh od pšenice nije bio poznat Europi. On je kukuruz donio iz Amerike, dok pšenica potječe iz Prednje Azije, gdje su poznati njezi-ni divlji preci.

Pšenica je najvažnija žitarica naših krajeva. Brašno, kojim se prehranjuje veći dio čovječanstva, dobije se mlje-venjem sjemenki pšenice. U našim krajevima siju se razne vrste pšenica. U jesen ozima, a u proljeće jara.

Od pšenice do kruhaDanas, kada kruh kupujemo s

police u trgovini ili u pekari, puni smo zamjerki kako kruh nije fin i kvalite-tan i kako ne može trajati do večeri.

Nekad imamo priliku kušati domaći kruh, kruh iz krušne peći. Kakva razlika! U selu Matković Mala na Dilju upoznala sam snašu Rezu. Od nje sam puno toga doznala...

Nekada su žene na selu jedan dan u tjednu ili u deset dana mijesile i pekle kruh. Navečer prije spavanja prosijale bi brašno i stavile u kuhinju da se ugrije tijekom noći. Potkuhale bi kvas, u koji se dodavao kvasac. Kvas je posebno sačuvano tijesto od prethodnog pečenja kruha, dok se kvasac sastoji od živih jednostaničnih organizama. Rano ujutro počinjale su mijesiti kruh. Ručno bi se pomiješalo brašno sa soli i mlakom vodom uz dodavanje kvasa i kvasca. Umiješa-

no tijesto moralo je biti na toplom nekoliko sati da bi se podiglo; naraslo. Krušno tijesto raste brže na toplom mjestu. To se događa zato što kvašče-ve gljivice u tijestu ispuštaju mjehuri-će plina koji širi tijesto.

Snaša Reza nije znala stručno objasniti što se događa u vrijeme dok zamiješana masa mijenja veličinu u drvenom koritu, ali zato njezin kruh ima poseban okus i traje danima.

Tako ju je naučila njezina baka.Pravljenje kruha traje više sati

kao i žarenje krušne peći. Krušna peć je, uz bunar i đeram, bila najvažniji dio seoskoga dvorišta. U njoj se pekao kruh, pečen-ka za kirvaj i blagdane, kao i nedjeljni kolači. Kada se upali prvi snop pruća u peći, mora se pustiti da izgori do kraja. Žar se promješa, dodaje se novi snop, a kada trljanjem kolca o dno peći, napravljeno od cigle, počnu frca-ti iskre, peć je dovoljno zagrijana za pečenje kruha. Ispečeni kruh pun je rupica na mjestima na kojima su se u tijestu nalazili mjehurići plina.

Da bi bili sigurni, u dobro na-žarenoj peći, prvo se peče lepinja. Ona je pečena za desetak minuta i prava je poslastica. Poslije lepinje peče se kruh. Svaki »kotač« bude težak preko tri kile i može na hla-dnoj polici trajati i do deset dana.

U doba naših baka, šnita kruha namazana mašću bila je prava poslastica. Netko ju je posolio, pa je to bilo slano, ili pak pošećerio.

Lepinja je ipak ono što je posebna okrepa. Vruća lepinja zalijevala se uscvrčalom mašću, a i u sredinu su se dodavali čvarci, krvavica, kobasica. Bila je to zdrava, jaka hrana za ljude koji su radili na zemlji ili u šumi.

Počinak nakon teškog rada

Zaboravljene su priče o spavanju na sijenu u sjeniku. To danas još možemo vidjeti samo u sapunicama na TV-u. Moja sjećanja ne dopiru tako daleko, ali se još sjećam bakinih priča kako ništa ne miriše kao svježe poko-šeno i dobro osušeno sijeno kojim se ujesen napunio štagalj.

Piše: Veronika Petrić - Stepanović

Foto: Igor

Pavičić

Piše: Siniša

Slavinić

2,59 kg, kojeg je 1999. ulovio Zdravko Kamenar u Dravi. Uz Dravu, najbolje vode u Hrvatskoj za ribolov ove ribe

još su: Mura, Bednja i Dunav i njihovi pri-toci.

Treba ga tražiti na dijelovima rijeke s kamenitim ili pjesko-vitim dnom. Idealno vrijeme za ribolov je pri blago povišenom i zamućenom vodosta-ju, posebice predve-čer, pa i noću.

Manjić nije veliki borac. S obzirom na to da u prosjeku nije velik (prosječna lo-vna veličina je do 500 grama) u ribolovu na ovu ribu ne traži se ni posebno zahtje-van ni posebno grub pribor. U pravilu lovi se najjednostav-nijim dubinskim sistemima. Koriste se kraći šta-povi, dužine do 3 m,

težine bacanja do 80 grama (ovisno o struji u kojoj se lovi), te role najjedno-stavnije izrade, za koje je bitno da im radi kočnica i da pouzdano namataju najlon. Za ribolov manjića najbolje je koristiti najlon promjera do 0,30 mm. Jedan od sistema kojim se lovi ova riba čini olovo montirano iznad vrtila i predveza od tanjeg najlona (do 0,25 mm promjera) dužine 30-40 cm na ko-jem je obična udica šaranka veličine 2 do 4. Od mamaca najčešće se koriste mali živi kederi, komadići ribice – repić (može i filet), te gujavice.

S obzirom na to da manjić zna zagristi i ostati mirovati, a da ribič ne uoči griz (po pomicanju vrha štapa, zvonca i sl.) povremeno treba prekontrolirati posta-vljene štapove i eventualno zamijeniti mamce. Iako se čini neatraktivnim i prili-čno statičnim, ribolov manjića može biti i te kako zanimljiv u društvu, uz vatricu, na snijegu.

Osim u ribičkom pogledu, manjić je zanimljiv i kao specijalitet na stolu. Stru-čnjaci ističu da njegovo meso spada u rijetke delicije, a posebice njegova jetra koja se smatra posebnim specijalite-tom.



Prvi put u našoj zemlji osnovana je Udruga šumovlasnika Gorskog kotara. Na osnivačkoj Skupštini u Delnicama, sredinom prosinca, usvojeni su Statut Udruge, izabran je Upravni i Nadzorni odbor i predsjednik Udruge Ivan Pleše Lukeža dipl. ing., zaposlen u Stručnim službama delničke Podružnice.

– Potreba za osnivanjem Udruge velika je stoga što u Hrvatskoj ima oko 600.000 šumovlasnika. Gorski kotar iza-bran je i zato jer su tu privatne šume najuređenije, istakla je Suzana Trninič, predstojnica Odjela za privatne šume Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva.

Cilj Udruge je planskim udruživanjem i radom privatnih šumovlasnika zaštititi interesne ciljeve gospodarenja privatnim šumama na području Gorskog kotara, pridonijeti na taj način boljoj organizi-ranosti šumovlasnika, očuvanju okoliša i većoj koristi za vlasnike šuma i društva u cjelini. Sukladno ovim ciljevima Udruga će se baviti i sljedećim djelatnostima:

– edukacijom i savjetovanjem šumo-vlasnika po pitanju uzgajanja i iskorišći-vanja šuma

– zalaganjem da izvođači radova u privatnim šumama budu licencirani

– osvješćivanjem privatnih šumovla-snika u smislu održavanja postojećih puteva prije i poslije radova u šumi

– poticanjem izgradnje šumskih ko-munikacija

– pomaganjem pri certificiranjušuma

– pomaganjem potrajnog gospoda-renja

– poticanjem pri unapređenju i isko-rišćivanju sporednih šumskih djelatnosti i proizvoda

– podržavanjem tradicijskih obrta ve-zanih uz šumu

– razmatranjem zakonskih prijedloga koji se odnose na gospodarenje šuma-ma, te davanjem vlastitih prijedloga za unapređenje uvjeta poticanja gospo-darenja šumama te po potrebi i drugih poslova iz domene rada ove Udruge.

U ostvarivanju svojih ciljeva Udruga se može učlaniti u odgovarajuće save-ze i sl. Udruga trenutno ima tridesetak članova, ali se očekuje znatno veći broj, jer je interes vrlo velik, istaknuto je na sastanku.

Na skupu zaposlenika požeške podružnice Hrvatskih šuma održanom potkraj prošle godine u gradskom vatroga-

snom domu bilo je riječi o poslovanju u 2004. i restrukturiranju Poduzeća. Po-zdravnim riječima nazočnima se obra-tio Pero Jurić, predsjednik Radničkog vijeća UŠP Požega, a predsjednica Hr-vatskoga sindikata šumarstva Gordana Colnar istaknula je važnost potpisivanja kolektivnog ugovora te izrade novoga Pravilnika o plaćama.

UŠP POŽEGA

O poslovanju, plaćama...

INICIJATIVE

Osnovana udruga šumovlasnika Gorskog kotara

događaji

Foto: I.

Tomić

Piše: Ivica

Tomić

Piše: Vesna Pleše

Tijekom održavanja skupa za-poslenika požeške podružnice

– Kolektivni ugovor je potpisan i to je značajan akt između poslodavca i za-poslenika, a sindikalne smo aktivnosti posebno usmjerili na područje zaštite na radu. Rezultat toga je smanjen broj ozljeda, za što su Hrvatske šume polo-vicom prosinca 2004. dobile priznanje. Kada je riječ o Pravilniku o plaćama, nismo zadovoljni jer držimo da je prije njegova usvajanja potrebna cjelovitija rasprava – kazala je predsjednica Col-nar. Dodala je kako su svi zaposlenici slabo plaćeni, posebice šumarski inže-njeri i tehničari, pa bi trebalo zausta-viti te negativne trendove. Za izradu Pravilnika imenovano je povjerenstvo, a dobro bi bilo da što više zaposle-nika uputi svoje prijedloge. Važno je da proces restrukturiranja HŠ-a mora voditi struka a ne politika te se valja udružiti u stvaranju naše budućnosti. Zaključujući izlaganje, predsjednica se založila za socijalni dijalog kao najbolji način za rješavanje problema.

Govoreći o poslovanju za prvih je-danaest mjeseci 2004. godine, voditelj požeške podružnice dipl. ing. Mari-

jan Aladrović je rekao kako je ukupni prihod ostvaren sa 93%, a prihod od prodaje drvnih sortimenata sa 97% godišnjega plana.

Premda negativan, godišnji poslovni rezultat bit će znatno bolji od planira-nog, a tijekom 2005. treba rješavati problem investicija, osobito nabave pojedinih građevinskih strojeva i ka-miona za prijevoz drvnih sortimena-ta. Jedna smo od manjih podružnica, s manje kvalitetnom drvnom masom i smanjenim etatom te smo s prosje-

čnom prodajnom cijenom od 249 kn/m3 u odnosu na Hrvatske šume hendi-kepirani – istaknuo je ing. Aladrović.

Voditelj Proizvodnog odjela dipl. ing. Ivica Fliszar podnio je detaljan izvje-štaj o izvršavanju proizvodnih planova u 2004., napomenuvši da se osobito dobro radilo na projektiranju, gradnji i održavanju šumskih cesta te proi-zvodnji kamena, što je znatno bolje nego prethodnih godina. Proizvodnja drvnih sortimenata je iznad bilancira-nog etata. Tijekom ove godine bit će proizvedeno manje neto drvne mase i ostvareno oko 5 milijuna kuna manje prihoda, a više će se raditi na drugim podružnicama. Voditelj komercijalnog odjela dipl. ing. Ivica Đurčević naglasio je kako je ostvarena prosječna prodaj-na cijena veća od planirane, a otprema oko 1500 m3 celuloznog drva za Belišće malo je kasnila zbog manjka vagona. Glavni sindikalni povjerenik UŠP Pože-ga Ivica Katić obavijestio je nazočne o održavanju sljedećih sportskih susreta u rujnu te istaknuo stalni problem nabave zaštitne opreme.


povijest šumarstva

Kad su nam u današnje vrijeme puna usta alterna-tivnih i naročito obnovljivih izvora energije, skloni smo vjerovati da je to tekovina modernog doba ili čak naftne krize koja nas neumoljivo pritišće. Među-

tim, student šumarstva Oskar Piškorić već o blagdanu Sv. Save 1932. godine uzima natječajnu nagradu za radnju koja se bavi upravo ovom problematikom. Ideja je bila da se iz organskog materijala, koga u šumama ima u izobilju, suhom destilacijom izdvaja upojni plin (uglavnom ugljik monoksid), koji se potom koristi za pogon traktora, odnosno kamiona. Slična tehnologija u to se doba još dosta koristi u gradskim plinskim instalacijama, uglavnom preradom kamenog uglja, dok autora zanima korištenje drvnog uglja, ali i drva, piljevi-ne, treseta, komine ili bilo kog drugog organskog materijala. Ideja je naročito potencirana za Prvog rata zbog problema ovisnosti o uvoznoj nafti, nastavili su je u međuraću Francuzi i Belgijanci, da bi 1928. Belgijsko središnje šumarsko udru-ženje organiziralo veliku izložbu i natjecanje konstruktora, odnosno 1930. i veliki međunarodni kongres šumskog plina. Na praktičnom planu, osim vojnih vozila, razvijena su i kori-ste se bez većih gubitaka na nosivosti (3%) naročito gospo-darska vozila pogonjena drvnim ugljenom, a ima primjene i u turističkim vozilima. Uštede su znatne na gorivu (pet puta je jeftinije alternativno gorivo od benzina, a za istu snagu) a francuska država stimulira korištenje smanjenjem takse na ta vozila za čak 70%. Koliko je bilo onovremeno oduševljenje za korištenje ovog energenta, govori citat izvjesnog inž. Ro-uxa na jednom predavanju: »Čvrsto vjerujem u budućnost gazožena i to ne samo za industrijska vozila, nego i za sport-ska kola očekujući dan, koji je bliži nego se i misli, kad će i avioni biti gonjeni šumskim plinom ...«. A i sam Oskar Piškorić na kraju rada zaključuje da se benzin dade danas zamijeniti posve dobro (bar u polovici) sa špiritom i upojnim plinom, koji se najbolje dobiva iz drvnog uglja. Jedno i dru-go može sirovinama zadovoljiti poljoprivredna i šumarska proizvodnja. Šumsko gospodarstvo moći će za drvni ugalj iskoristiti naročito proredni materijal, što će biti od koristi i s uzgojne i financijske strane.

Drvni ugalj umjesto benzina za pogon motornih vozila

I na kraju se zaista treba zapitati zašto smo ovdje? Zar se zaista nekoliko generacija ovog čovječanstva može drznuti i posve sebično i nepovratno iscrpsti gotovo sve rezerve nafte, baškareći se u njenom obilju i umjetnoj jeftinoći. Nemojmo zanemariti da su pred sedamdesetak godina naši predšasni-ci, šumari, imali barem ideju, ako već ne i tehnologiju, kojim bi se u svom poslu mogli koristiti obnovljivim izvorima ener-gije iz šuma kojima gospodare. Sad kad pomalo dogorjeva do noktiju opet je aktualno gorivo iz prirode, ako baš i ne šumski plin, a ono barem biodizel sa njiva. Da smo slušali sta-rije i nastavili njihov rad, ostalo bi ponešto nafte i za buduće generacije, možda za neke važnije potrebe od bjesomučnog jurcanja uzduž i poprijeko našeg malog svijeta.

Pretisak cjelovitog rada: Drvni ugalj umjesto benzina za po-gon motornih vozila, Šumarski list 4, 1933. dostupan je na in-ternetu na adresi www.hrsume.hr/casopis/oskar .

prizor iz filma Back to the Future,Doc ubacuje organski otpad u bioprocesor letećeg automobila

Oskar Piškorić, dipl. ing. šumarstva, profesor, šumarski stručni pisac, povjesničar šumarstva, šumar enciklopedist, rođen je 1909. godine u Đurđevačkim pijescima, gdje mu je otac vinar. Šumarstvo je studirao u Zagrebu gdje je i di-plomirao 1932. Potom, u dobroj tradiciji staro-jugoslavenskih šumara počinje svoj radni vijek

radeći u Zagrebu, Prizrenu, ponovo u Zagrebu, Vrbovskom, Čaj-niču, Višegradu, Vrbovskom. U vrijeme NDH je u Ministarstvu u Zagrebu, da bi potom nastavio svoje putešestvije najprije po Istri – Pazin, Labin, a potom se dulje vrijeme zadržava u Splitu, ponajviše na Srednjoj šumarskoj školi za krš, da bi službenički radni vijek završio u Srednjoj šumarskoj školi u Karlovcu. Ponaj-veći dio radnog vijeka proveo je u nastavničkom poslu, gdje mu je specijalnost bila gospodarenje kršem i uzgajivačka grupa predmeta. Mnogo značajniji dio njegova posla ipak zauzima spi-sateljski rad, odnosno njegov interes za povijest šumarstva, bio-grafije šumara, šumarsko prosvjetiteljstvo (samo u Šumarskom listu objavio je oko 700 radova), odnosno urednički angažman poglavito u Šumarskom listu (do 1986.) ali i u brojnim drugim publikacijama. Za temu ovog članka valja primijetiti da se nikad nije bavio mehanizacijom ili strojarstvom. Inženjer Piškorić umro je u Zagrebu 1998.

Piše: BrankoMeštrić

Zar ovo ide i na pivo? _ Sve organsko!

1932.

D1932.

Drvni ugalj 1932.

rvni ugalj



turistička razglednica

Lovište Radinje ograđenog je tipa i pokriva površinu od 4.142 ha. Nalazi se u graničnom području, neposredno uz rijeku Savu, u blizini mjesta Lužani, u Županiji brodsko-po-

UPRAVA ŠUMA PODRUŽNICA NOVA GRADIŠKA

Lovište Radinje

CJENIK UGOSTITELJSKIH USLUGA LOVAČKE KUĆE

''RADINJE''14 KREVETA (1/3,5/2,1/1)

Puni pansion 573,40 knPolupansion 451,40 knNoćenje s doručkom 329,40 knNoćenje 274,50 kn

Boravišna pristojba plaća se prema va-žećim propisima.Gosti tijekom boravka u lovačkoj kući i lo-vištu mogu platiti dodatno osiguranje.

savskoj, na udaljenosti oko 22 km od Nove Gradiške, a 35 km od Slavonskog Broda koji je i centar županije.

Lovište je poznato po idiličnom miru slavonske ravnice, prepoznatljivim šumama hrasta lužnjaka i poljskog jasena, te po dugoj lovnoj tradiciji. Ovdje lovci mogu loviti jelena, srnu, divlje svinje i sitnu divljač prema važećem Cjeniku lova i usluga u lovu.

Zbog primjerene organizacije lova, brojni domaći i strani gosti svake godine dolaze u lov u to lovište i ostaju stalni go-sti. Smještaj je osiguran u komfornoj lovačkoj kući “Radinje”.

CJENIK UGOSTITELJSKIH USLUGA LOVAČKE KUĆE

''RADINJE''

Ostali sadržajiSlavonski je Brod poznat po vojnoj Tvrđavi građenoj u

18. st. za obranu granice od Turaka. Tvrđava predstavlja prvorazredni spomenik barokne arhitekture iz 18. stolje-ća, ali i simbol posebnosti i burne povijesti Slavonije i slavonskih graničara.

U jednom dijelu obnovljene Tvrđe nalazi se Galerija Ružić poznata po vrijednoj zbirci umjetnina rođenog Brođanina, kipara i slikara Branka Ružića.

U Brodskom Stupniku moguće je razgledati vinogra-de, podrume, vinoteke i restoran obitelji Zdjelarević te uživati u vrhunskim vinima ovog podneblja.

Putnička agencija Hrvatske šumeID cod: HR-AB-01-080251008Lj. F. Vukotinovića 2, 10000 ZagrebTel: 01/4804231, fax: 01/4804241


Documents

2. – 4.casopis.hrsume.hr/pdf/097.pdfžava duh novoga vremena i da ne konzervira šumarstvo. Pitanje je kako će to tko shvatiti, ali da se neke stvari trebaju mijenjati, jasno je