IRENJA ISLAMA U BOSNI
PROCES IRENJA ISLAMA U BOSNI - seminarski rad -
www.BesplatniSeminarskiRadovi.com
SADRAJ
1.UVOD22.BOSANSKI BOGOMILI I ISLAM33.PROCES PRIHVATANJA ISLAMA U
XV STOLJEU74.PROCES PRIHVATANJA ISLAMA U XVI STOLJEU115.PRIHVATANJE
ISLAMA U ZVORNIKOM SANDAKU146.ZAKLJUAK167.LITERATURA17
1. UVOD
Jedan od najvanijih fenomena u historiji Bosne i Hercegovine
predstavlja proces masovnog prihvaanja islama od strane domaeg
stanovnitva, to je vremenom dovelo do stvaranja specifinog
bosansko-muslimanskog identiteta i, u konanom, do profiliranja
bonjake nacije. Nekoliko generacija historiara pokuavalo je manje
ili vie uspjeno objasniti uzroke prelaska na islam u Bosni. Kod
pristupa prouavanju uzroka masovnog prihvaanja islama nerijetko su
ukljuene brojne mitske predstave koje optereuju
historiare.Muslimanski pisci su proces irenja islama postavljali u
idilian okvir stabilnosti, blagostanja, humanosti i dugotrajnosti
osmanskog ureenja. Po tom miljenju, proces prihvatanja islama je
znaio veliki historijski proces, koji je vren bez ikakvog pritiska,
uz isticanje drutvene drutvene i vjerske svijesti te se predstavlja
ne samo kao vjerska i kulturna nagrada za konvertite nego kao i
jedna vrsta sudbinskog blagoslova, milosti sudbe za one koji idu
pravim putem. S druge strane, kranski pisci predstavljaju proces
prihvatanja islama u sasvim suprotnim bojama i potpuno inverznom
smjeru posmatranja - za njih su ne samo Osmanlije nego i islamska
religija koju su oni donijeli neto kulturoloki i etiki
nerazumljivo, van normi koje je uspostavila evropska civilizacija.
Stoga se proces prihvatanja islama kod tih pisaca predstavlja kao
jedna vrsta degradacije, odricanja od civilizacijski fiksirane
tradicije kranstva.S tim u vezi, u dosadanjoj historiografiji o
spomenutom fenomenu iskristaliziralo se nekoliko mitova: uzrok
primanja islama bila je prisila, islam je primila drutvena elita u
cilju ouvanja privilegija, islam primaju iskljuivo ili uglavnom
bosanski heretici (pri emu je relevantna injenica slinost uenja
islama i Crkve bosanske). Posljedice predodbi o procesu prelaska na
islam u Bosni izgraenih na osnovu ovakvih mitova osjeaju se i u
dananjim meuvjerskim i meunacionalnim odnosima u Bosni i
Hercegovini. Tokom proteklih dvadesetak godina, za vrijeme ratnih
zbivanja i nacionalne (nacionalistike) euforije, ak su i neki
eminentni historiari revitalizirali spomenute mitove. Iako nijedan
od tih mitova ne moe izdrati kritiku analizu, zbog dnevno-politikih
ciljeva oni se jo uvijek provlae kroz historijsku literaturu i
kolske udbenike.Jo prije konanog pada Bosne pod osmansku vlast poeo
se iriti islam. Njegovo irenje je intenzivirano u vrijeme vladavine
sultana Mehmeda I (1413-1421), a najvie razmjere dostiglo u vrijeme
sultana Selima I (1512-1520), Sulejmana Zakonodavca (1520-1566),
tj. u vrijeme kada je Osmansko carstvo bilo na vrhuncu svoje moi.2.
BOSANSKI BOGOMILI I ISLAM
Miljenja u historijskoj literaturi su mnogobrojna kada je u
pitanju nestanak bogomila. Sigurno da je sudbina bosanskih bogomila
u uskoj vezi sa sudbinom srednjovjekovne Bosne i ne moe se nikako
odvojiti.Patnje koje su trpjeli bogomili u XV stoljeu postale su
tako nesnoljive da su se radi svog spasa obraali Osmanlijama za
samilost, jer su grubi postupci i pritisci bosanskog kralja i
sveenstva bili takvi da im nema primjera. Njih etrdeset hiljada
pobjeglo je u susjedne zemlje. Oni to nisu pobjegli poslani su u
Rim, okovani u lance. Meutim, ove grozne mjere malo su usluge
uinile umanjivanju bogomila u Bosni, jer se pria da je ova hereza
jednako bila jaka i u 1462. godini. Sljedee godine, kada je sultan
Mehmed II podvrgao Bosnu, tamonji su katolici napustili svoj kraj.
Kljue Bobovca, prijestolnice kraljeve, predao je Osmanlijama njegov
namjesnik koji je bio bogomil. Poto su se i druga mjesta i utvrde
povele za njim, za jednu sedmicu palo je sultanu u ruke oko
sedamdeset utvrenih mjesta.[footnoteRef:2] [2: M. Handi,
Islamizacija Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1940., str. 19.]
U proljee 1463. godine pregazi silni otomanski sultan Mehmed
el-Fatih Bosnu i zauze bilo silom bilo predajom sve vanije gradove
pa i kraljevu prijestolnicu Jajce. Tada je nastupio proces brzog
prelaska na islam. Oko 36.000 bogomilskih porodica pohrlilo je pod
Jajce da se Fatihu poklone. U Jenjiarskom zakonu izriito se kae:
Kada je osvaja Istanbula, sultan Mehmed-han, Boija milost i
zadovoljstvo s njim, doao na Bosnu sa svojom pobjedonosnom vojskom,
svi stanovnici te zemlje i sav svijet, kada su saznali snagu i mo
padiaha, utoita cijelog svijeta, doli su pred njega, poklonili se
pred njegovim velianstvom i odjedamput preli na islam. Kada je
padiah, utoite cijelog svijeta, vidio da su ovi odjedamput grupno
preli na islam rekao je: Ukoliko ja znam, ovo nije runa grupa
ljudi. Zbog toga to su primili islam ree im padiah: to hoete, od
mene traite! Stanovnici te pokrajine rekoe: Nek se iz nae zemlje
kupe mladii! (koji e se u Istanbulu odgajati za visoke slube)
Njihovoj je molbi udovoljeno, te ih primaju bez razlike bili
obrezani ili ne. Nije propis njih pregledati. Od ovog naroda
sakupljani su mladii za uzgajanje na carskom dvoru, te je viina
izala sa visokim astima i poloajima i postala pametna i
znana.[footnoteRef:3] [3: Ibid., str. 20.]
U prilog Janjiarskom zakonu, odnosno tvrdnji da je islam u Bosni
odmah i odjedanput prihvaen od velikog dijela stanovnitva, u
literaturi se esto navode i drugi izvori koji govore kako je sultan
Fatih iz Bosne odveo mnogo roblja. Tako osmanski ljetopisac i
historiar Dursun-beg, koji je pratio Fatiha prilikom pohoda na
Bosnu, pie da se domai svijet u pojedinim nahijama sklonio po tee
pristupanim mjestima i prirodnim utvrdama, odakle Osmanlije toliko
roblje povedoe da to ne bi kadar bio popisati ni najvjetiji pisar.
Dursun-beg dalje pie da je nakon zauzea Jajca pobjedonosni sultan
naredio da se iz grada izvedu svi zarobljenici, kojih je bilo
bezbroj mnogo. Neke od njih sultan je ispoklanjao svojim
vojskovoama i spahijama, a drugima je dopustio da ostanu u gradu.
Slino je 160l. pisao i Mauro Orbini u svom Kraljevstvu Slavena, tj.
da je Mehmed II iz Bosne gotovo veinu plemstva odveo u Aziju u
ropstvo. Ni Dursun-beg, kao neposredni svjedok i uesnik dogaaja,
niti Orbini ne znaju nita o masovnom prihvatanju islama pod Jajcem
1463. godine.[footnoteRef:4] [4: M. Imamovi, Historija Bonjaka,
Sarajevo, 1997., str. 139.]
Teorija o Janjiarskom zakonu, odnosno o naglom i jednokratnom
prihvatanju islama od strane velikog broja Bonjaka teko da moe
izdrati historijsku kritiku. To je miljenje bez stvarnih dokaza, a
osim toga i bez osjeanja i smisla za dinamiku historijskih
zbivanja. Prihvatanje islama u Bosni bilo je jedan proces ija se
postepenost i dinamika mogu pratiti prije svega na osnovu osmanskih
deftera, ijem se prouavanju u Bosni pristupilo tek poslije 1945.
godine. Pored toga, mnotvo podataka o tom procesu pruaju i
izvjetaji, u pravilu dobro obavijetenih, papskih vizitatora. Autori
koji smatraju da ovaj zakon sadri vjerodostojan model prihvatanja
islama u Bosni, kao ina koji se desio u jedan mah i masovno,
pozivaju se na njegov rukopis, koji je, kako je naprijed navedeno,
nastao 1724. godine, to znai 250 godina poslije dogaaja o kojima
govori. Kroz tih 250 godina brojna predanja i mitovi su se prepleli
sa stvarnim dogaajima. Sam tekst Janjiarskog zakona svjedoi da je
pisan iz odreenog historijskog iskustva i perspektive, uz oslonac
na usmenu tradiciju nastalu u meuvremenu. U posljednjim reenicama
rukopisa Janjiarskog zakona se kae da su muslimanska djeca iz
Bosne, odgajana u carskom saraju, kao pametna i darovita veinom
dola do najveih asti u dravi. Jasno je da se ovakva tvrdnja nije
mogla izrei 1463. kada je Janjiarski zakon navodno proglaen, nego
tek iz perspektive i iskustva od preko dva stoljea, tokom kojih su
mnogi Bonjaci napravili vrlo uspjenu karijeru u osmanskoj dravnoj i
vojnoj hijerarhiji. Broj od preko 30.000, ili po nekim autorima
preko 36.000 ljudi, okupljenih pod Jajcem poetkom juna 1463.
godine, sasvim je nestvaran i nepojmljivo. Pitanje je kako bi se
toliki broj ljudi tu prehranio, kada se je, kako je naprijed ve
navedeno, sam sultan Fatih povukao sa vojskom u unutranjost
Carstva, odmah po zauzeu Jajca, upravo usljed nedostatka hrane za
ljude i stoku. Isto je i sa brojem od navodno 30.000 dobrovoljno
regrutiranih vojnika u samo jednom danu. Ako se taj broj uporedi sa
injenicom da je cijeli janjiarski korpus u Fatihovo doba brojao oko
8.000 ljudi, a u doba Sulejmana Velianstvenog oko 12.000, onda se
vidi da se tu, u najmanju ruku, radi o proizvoljnom
pretjerivanju.[footnoteRef:5] [5: M. Imamovi, Historija Bonjaka,
Sarajevo, 1997., str. 139-140.]
Otada se vie nita ne uje o bogomilima. Jaim razlogom za masovni
prelazak na islam smatra se to to su bogomili bili skloni islamu
zbog mnogih taaka u njihovom vjerovanju koje su sline islamskom
uenju. Bogomili su odbacivali oboavanje Marije, ustanovu krtenja i
sve vrste klera. Krst su, kao znamen vjere, mrzili. Smatrali su
idolopoklonstvom upuivanje molitvi slikama i kipovima svetaca i
relikvijama (motima). Protivno katolikim crkvama, koje su
nedostojno ukraene slikama, njihovi su hramovi bili skromni i
jednostavni. Kao i muslimani, imali su hravo miljenje o crkvenim
zvonima, koja su nazivali satanske trube. Vjerovali su da Isus nije
lino razapet, nego da je to bio neki iluzorni lik, te su se u ovom
pogledu djelomino slagali s Kur'anom (Njihova je tvrdnja: Mi smo
ubili Mesiju Isaa, sina Merjemina, Bojeg poslanika. Niti su ga
ubili niti razapeli, nego im se tako priinilo. - sura IV, An Nisa',
157). Osuivanje alkohola i sklonost asketskom ivotu i
jednostavnosti spadaju u one sklonosti koje su posluile zbliavanju
bogomila s islamom. I oni su se pet puta dnevno molili. esto su
puta padali na koljena i izraavali blagodarnost Bogu. Prema tome,
za njihovo sudjelovanje pri molitvi u damiji izgleda da nije
trebalo velike preinake.[footnoteRef:6] [6: M. Handi, Islamizacija
Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1940., str. 16.]
Iako je prihvatanje islama u Bosni uhvatilo duboke korijene i
obuhvatilo uglavnom krstjansko stanovnitvo odnosno pripadnike Crkve
bosanske ili bogomile, kako navode pojedini historiari, stara vjera
nije iezla, ni brzo, a ni potpuno, dugo vremena po dolasku
Osmanlija. Ima puno podataka koji govore da je opstala tokom cijele
osmanlijske vladavine, pa ak do pred sami kraj pretprolog vijeka.
Tih tragova je do unazad nekoliko stotina godina bilo mnogo vie, pa
ak i potpuno sauvanih seoskih zajednica koje su slijedile tu
zaboravljenu vjeru. Engleski diplomata Ricaut, u svom izvjetaju iz
1670. godine navodi podatak da se bosanski bogomili ni do tog
vremena nisu potpuno pretopili u muslimane. Mada ispovijedaju islam
oni itaju Novi zavjet. U Bakulinom ematizmu hercegovake biskupije
iz 1867. godine stoji da je u Duboanima (kotor Konjic), porodica
Hele bila posljednji sljedbenik bogomilske vjere u tom kraju. Fra
Jelani, navodi podatak u De Patarenis Bosnae, da je jo iza
austrijske okupacije u gornjoj Neretvi bilo esnaest bogomilskih
porodica. Poznati bosanski franjevac, fra Grga Marti, zabiljeio je
da je lino poznavao neke muslimanske porodice koje su potajno
ispovijedale bogomilsku vjeru. Obred je vrio domain. Takvih je po
fra Grgi Martiu u njegovo doba bilo u selu Drenica kod Jablanice i
u okolini Kreeva. Mehmed-beg Ljubuak zabiljeio je: Oko Rame i
Neretve ima i danas Muhamedovskih seljaka, koji su sauvali neke
molitve iz bogomilskih vremena pa ih u obiteljskim krugovima
naizust izmole.[footnoteRef:7] [7: M. Handi, Islamizacija Bosne i
Hercegovine, Sarajevo, 1940., str. 33.]
Po svemu sudei, bogomilsko stanovnitvo koje je primilo islam,
zadralo je sjeanje na ta mjesta pretvorivi ih u tzv. dovita. Dove
pod otvorenim nebom odravale su se u tano odreene dane u godini
koji nisu bili vezani za hidretski kalendar. Da stvar nije nimalo
bezazlena svjedoi i to to ljude koji posjeuju Ajvatovicu nazivaju
hodoasnicima, a termin hodoasnik u arapskom jeziku ima samo jedno
znaenje - hadija. Zato nije udo to je Ajvatovica u narodu poznata i
kao Mala aba. Tako mnogi historiari kau da je naprimjer Ajvaz-dedo
bio bogomil, zapravo, jedan od elnika Crkve bosanske. Salih Jalimam
tvrdi da je historijski utvreno da je Ajvaz-dedo bio bogomil zbog
molitve na starobogomilskoj hii, i zbog prefiksa dedo, jer su
najvii bogomilski dostojanstvenici imali titulu did, djed.
[footnoteRef:8] [8: S. Jalimam, Historija bosanskih bogomila, str.
293.]
Treba kazati da islam na bosanskohercegovakom tlu u sebi sadri
dosta elemenata ranijih vjerovanja i obiaja. Zadugo se zadravaju
mnoge paganske svetkovine, kao i one koje je sa sobom donijelo
kranstvo. Nekad su jednostavno zateene svetkovine zamjenjivane
islamskim, davana su im nova imena, a sadraji su gotovo ostali
isti. Najee se navodi primjer da su sarajevski Muslimani zadugo
zadrali obiaj bojenja (aranja) svijea u vrijeme muslimanskog posta
ramazana, to je bilo samo zamjena za aranje, bojenje
jaja.[footnoteRef:9] [9: N. Durakovi, Prokletstvo Muslimana, Tuzla,
1998., str. 52.]
3. PROCES PRIHVATANJA ISLAMA U XV STOLJEU
Vjerske prilike u Bosnu u prvoj polovini XV stoljea uvjetovale
su i proces prihvatanje islama u njoj. Stoga se on ne moe tumaiti
jednostrano, pogotovo ne bogomilskom komponentom. Oslabljenost
Crkve Bosanske prije uspostavljanja stalne osmanske vlasti u Bosni
(progon njenih pripadnika 1459/60. godine, uzrokovan politikim
pritiscima i ucjenama bosanskih vladara i oblasnih gospodara
izvana), iskljuuje tezu masovnog prihvatanja islama od strane
vjernika Crkve Bosanske, ali i tezu o njihovom potpunom nestanku u
tom periodu. Postojanje krstjana i krstjanskih batina u osmanskim
popisima iz druge polovine XV stoljea to osporavaju. Pojava ifluka
i timara u rukama hriana, u istim izvorima, iskljuuje komponentu
prinude u procesu prihvatanja islama. Osmanske vlasti nisu silom
nametale islam, ali su stvarale uvjete za njegovo prihvatanje i
irenje i to prvenstveno kroz integrisanje domae feudalne klase u
timarski sistem. Brojni timarnici, upisani u popisu iz 1468.
godine, su pripadnici srednjovjekovne bosanske vlastele. U prvo
vrijeme korisnici timara u posadama tvrava su ljudi izvan Bosne,
uglavnom iz ranije osvojenih krajeva, u kojima je timarski sistem
ve zaivio.U prvim decenijama osmanske vlasti islam se najvie irio u
onom dijelu Bosne, koje su Osmanlije drali jo prije definitivnog
osvajanja ove pokrajine, u onim krajevima gdje je iz srednjeg
vijeka naslijeena nedovoljna i nejaka crkvena organizacija, a to je
ui kraj okolo dananjeg Sarajeva. Proces prelaska na islam na tom
podruju, uzeo je daleko vee razmjere, nego u drugim dijelovima
Bosne. U Sarajevskoj nahiji islam se proirio i zbog injenice to se
tu razvilo Sarajevo kao komandni, vojno-administrativni, kulturni i
privredni centar cjelokupnog ejaleta, poput onih velikih na
Istoku.[footnoteRef:10] [10: B. Zlatar, Bosna i Hercegovina u
okvirima Osmanskog carstva (1463-1593) u Bosna i Hercegovina od
najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata (dalje: BiH u
okvirima Osmanskog carstva), Sarajevo, 1998., str. 112.]
Padom Bosne pod osmansku vlast istovremeno je nestalo njenog
krupnog plemstva. Sultan Mehmed II Fatih u Bosni je postupio
jednako kao u drugim zemljama koje je maem osvojio. Svuda gdje su
mu ivi pali u ruke vladari i velikai pokorenih zemalja, sultan ih
je dao pogubiti. Tako je postupio i prilikom osvajanja Carigrada,
Trapezunta i Moreje. Kada je osvojio Bosnu, sultan Fatih je naredio
da se pogube pripadnici krupnog plemstva, Kovaevii i Pavlovii,
zatim sam kralj Stjepan Tomaevi i sva sa njim zarobljena vlastela.
Jedan dio vlastele, prije svega sitne, ostao je u zemlji, nastojei
se ukljuiti u novi vojno-administrativni poredak. Navedeni postupak
prema bosanskom kralju i njegovoj krupnoj vlasteli bio je u skladu
sa osmanskom politikom da se u svakoj novoosvojenoj zemlji uniti
staro plemstvo.[footnoteRef:11] [11: M. Imamovi, Historija Bonjaka,
Sarajevo, 1997., str. 155.]
irenje islama na ovim prostorima nastavilo se i neposredno
poslije osvajanja Bosne. Najstariji popis Bosanskog sandaka iz
1468. godine biljei 14 spahija sa oznakom novi musliman, zatim 11
spahija kojima je otac ili brat kranin, te 12 sa kranskim
prezimenom.Treba spomenuti i to da je Bosna postepeno potpadala pod
osmansku vlast. Od osnivanja Bosanskog sandaka (1463) pa do
osnivanja Bihakog sandaka (1592), proteklo je 129 godina. U tom
periodu stanovnitvo Bosne je postepeno prelazilo na islam, i kada
je muslimansko stanovnitvo inilo apsolutnu veinu formiran je
Bosanski ejalet (1580). Iako je imao krajiki karakter, ovaj ejalet
se isticao po brzom irenju islama i u gradovima i u seoskim
naseljima.[footnoteRef:12] [12: B. Zlatar, BiH u okvirima Osmanskog
carstva, Sarajevo, 1998., str. 111.]
Iako prvi defter Bosanskog sandaka iz 1468. godine ne biljei sve
muslimansko stanovnitvo, podaci iz njega pokazuju da je proces
irenja islama na podruju dananjeg Sarajeva i okolice vei nego u
svim ostalim dijelovima Bosne zajedno. Godine 1485. u Sarajevu i
okolici bilo je 33,17% muslimana i 66,83% krana, a za samo etiri
godine, tanije u popisu iz 1489. zabiljeeno je 59,92% krana i
40,08% muslimana. Svi muslimani upisani u ovom defteru su direktni
potomci krana.[footnoteRef:13] [13: Ibid., str. 114.]
Proces prelaska na islam postupno se ubrzavao i u Hercegovini.
Sauvan je zapis pravoslavnog monaha iz Hercegovine iz 1509. godine
koji kae da su mnogi pravoslavci drage volje prigrlili
islam.[footnoteRef:14] Na irenje islama u Hercegovakom sandaku
(1470.) uticali su slijedei inioci: loa crkvena organizacija,
koncentracija velikog broja bogomila i kriptobogomila na tom
podruju, te uticaj gradova i naih ljudi koji su ranije prihvatili
islam, kao i u drugim dijelovima Bosne.[footnoteRef:15] [14: N.
Malcolm, Povijest Bosne, Zagreb-Sarajevo, 1995., str. 73.] [15: B.
Zlatar, nav. djelo, str. 117.]
Vojniki sloj srednjovjekovnog bosanskog drutva, kojeg je
sainjavala sitna bosanska vlastela, vlasteliii i vlae starjeine,
prihvatanjem islama ukljuuju se u red spahija, koji ni u timarskom
sistemu ne ulaze u feudalni, nego u vojniki sloj drutva. Vojnuci,
kako ih biljee osmanski izvori, uli su kao organizovani hrianski
vojniki red, u osmanski vojniki stale.Meutim, ime objasniti tako
masovan prelazak na islam seoskog stanovnitva? Olakice koje su
dobivali seljaci muslimani nisu bile toliko znaajne, da bi to bio i
jedini njihov razlog za prihvatanje islama.Prelaskom na islam
dobivao se bolji status u drutvu, bile su otvorene mogunosti
napredovanja, kolovanja, obrazovanja. Veliki broj naih ljudi doao
je do visokih poloaja u osmanskoj upravi, vojsci itd. Na
prihvatanje islama uticali su naroito na svoje roake i potomke oni
Bosanci koji su ranije postali visoki funkcioneri na Porti. U svom
zaviaju podizali su zadubine, uvakufljavali ogromna imanja za
njihovo odravanje, a za upravnike vakufa najee postavljali svoje
potomke. Eklatantan je primjer Mehmed-pae Sokolovia koji je na
islam preveo stanovnike itavog svog rodnog sela, svoje roditelje i
mnogobrojne roake.[footnoteRef:16] [16: B. Zlatar, BiH u okvirima
Osmanskog carstva, Sarajevo, 1998., str. 117.]
Tu je i najmlai sin uvenog hercega Stjepana Vukia Kosae, a brat
bosanske kraljice Katarine - Stjepan, koji je, primivi islam, dobio
ime Ahmed. Njegova dva starija brata su, oslanjajui se na Mleane i
papu, od patarena postali katolici, pa su padom Hercegovine morali
pobjei u Italiju. Ahmed je 1488. godine ve poznat kao Ahmed-paa
Hersek-zade (Hercegovi) postao admiral osmanske mornarice -
kapudanbaa, a u periodu od 1497. do 1516. godine bio, u vrijeme
Bajazida II i Selima I, u pet navrata na dunosti velikog vezira
Otomanskog carstva.[footnoteRef:17] [17: M. Boji, Historija Bosne i
Bonjaka, Sarajevo, 2008., str. 49.]
U prvim godinama osmanske Bosne bile su kranske spahije sasvim
obina pojava. Jedan se od njih proslavio postavi derah-baa (glavni
vidar) u kui bosanskog namjesnika u Sarajevu u sedamdesetim
godinama XV stoljea, a zvao se Vlah Svinjarevi, izrazito
nemuslimansko ime i prezime. Vlastela su stajala pred dilemom da li
da zadre svu svoju imovinu u zemlji trajno u svojim rukama i da
postiu velike dravne slube i asti u prostranom carstvu ili da
izgube pomalo sve iz svojih ruku i da padnu u jedan ovisni poloaj u
koji su zapali i ostali podanici carstva ostavi pri svojoj
religiji. Naravno da se u toj dilemi nije bilo teko odluiti. Tako
su prilike favorizirale prelazak na islam.[footnoteRef:18] [18: M.
Prelog, Povijest Bosne u doba osmanslijske vlade, Sarajevo, str.
38.]
Svi ozbiljniji istraivai ovog fenomena odbacili su teoriju o
nasilnom prevoenju bosanskog stanovnitva na islam. U savremenoj
historiografiji, kao rezultat istraivanja primarnih dokumentarnih
izvora, prevladava miljenje da je proces prelaska na islam bio
sloen, nenasilan i dugotrajan proces, uvjetovan nizom uzronika.
Isto tako, odbaene su i tvrdnje da je vlastela masovno prelazila na
islam samo zato da bi sauvala imanja.[footnoteRef:19] [19: M. Boji,
Historija Bosne i Bonjaka, Sarajevo, 2008., str. 47.]
U tom postupku nije bilo prisiljavanja. U osmanskoj dravi kao
teokratskoj, vai li su osnovni islamski principi sadrani u Kur'anu:
Vama vaa, a nama naa vjera (sura CIX, Al Kafirun, 9), i u vjeri
nema prisiljavanja (sura II, El Bekare, 256).Tako Vladimir orovi
navodi da pored muslimanskih postoje i hrianske spahije i da oni
vjerovatno postoje i od ranije, te sam izvlai zakljuak da bi to bio
najbolji dokaz da Turci nisu traili prelaz na islam, kao bezuvjetnu
pogodbu za odravanje samog imanja.[footnoteRef:20] [20: V. orovi,
Bosna i Hercegovina, Beograd, 1925., str. 35.]
Milan Prelog istie da ima primjera da su u prvim decenijama
osmanske vlasti i krani, osobito u Hercegovini bili predstojnici
viih administrativnih oblasti, da su mogli zadrati zakup carine,
rudnika, da su obavljali diplomatske misije, osim uprave sandaka,
koju su mogli obavljati njihovi sinovi ako bi preli na
islam.[footnoteRef:21] [21: M. Prelog, Povijest Bosne u doba
osmanslijske vlade, Sarajevo, str. 37-38.]
U generacijskom pogledu islam su najvie prihvatali mladi ljudi.
Rijetki su sluajevi kada se pominje otac sa muslimanskim imenom a
sin sa kranskim. Takoe, uz neoenjene, ogromnu veinu onih koji su
preli na islam predstavljaju siromani oenjeni
seljaci.[footnoteRef:22] [22: N. Filipovi, Islamizacija u Bosni i
Hercegovini, Teanj, 2005., str. 103.]
Prihvatanje islama nije znailo da e neko samim tim inom biti
osloboen rajinskog statusa, popraviti drutveni poloaj ili postati
imuan. U isto islamskim dijelovima Carstva, u prvom redu u
Anadoliji, raju su inili iskljuivo muslimani. Sve do druge polovine
XVIII stoljea u Bosni je veinu seljaka inila muslimanska raja, od
koje se, kako je ve naprijed navedeno, jedan broj nije oslobodio
poloaja feudalne zavisnosti sve do kraja Prvog svjetskog rata. S
druge strane, Bosna je cijelo vrijeme osmanske uprave bila puna
muslimanske sirotinje.[footnoteRef:23] [23: M. Imamovi, Historija
Bonjaka, Sarajevo, 1997., str. 147.]
Nije istina da je covjek morao biti musliman da bi se mogao
obogatiti u Otomanskom Carstvu.Na kraju treba istaknuti da je islam
tolerisao postojanje drugih vjera, pa je tako bosanski franjevac
fra Aneo Zvizdovi, 1463. godine dobio od sultana Mehmeda II Fatiha,
Ahdnamu kojom se daju vjerske slobode bosanskim katolicima. 4.
PROCES PRIHVATANJA ISLAMA U XVI STOLJEU
U irenju islama u Bosni znaajnu ulogu odigrali su i gradovi kao
centri islamske kulture i civilizacije. Osmanlijskim osvajanjem
Balkana nastale su duboke promjene u poloaju, prirodi i ulozi
gradova na tom podruju. irom Bosne niu nova gradska naselja ili se
naslanjaju na stara. Svi ti gradovi poprimaju islamsko-orijentalni
karakter. Takav grad razlikuje se od evropskog po svome nastanku,
razvitku i svojoj ulozi.Do prelaska na islam dolazilo je i u
urbanim sredinama, jer je veliki broj zanatlija i trgovaca preao na
islam. Naravno, oni koji nisu preli na islam, nisu imali problema u
svom poslu. Jedina razlika izmeu onih koji su ve preli na islam i
onih koji nisu, jeste ta da muslimani nisu morali plaati poreze i
sl. Svakako, ovo je odgovaralo malim zanatlijama koji su onda mahom
prelazili na islam.Relevantni izvori pokazuju da je muslimansko
gradsko stanovnitvo apsolutnom veinom domaeg porijekla, koje se
naseljavalo iz okolnih sela i iz susjednih gradskih naselja. To
stanovnitvo su u grad privlaile izmedju ostalog i povlastice koje
je osmanska vlast davala gradskom muslimanskom stanovnitvu. Najveu
povlasticu predstavljala je injenica da je muslimansko gradsko
stanovnitvo bilo muaf, tj. osloboeno svih rajinskih dabina i tekih
dravnih nameta avarizi divaniye i tekalifi orfiye.Zapaenu ulogu u
razvitku gradova odigrali su vakufi, jer podizanjem vakufskih
kultnih objekata zapoinjalo je urbano formiranje gradova. Osnivali
su ih visoki funkcioneri osmanske vlasti: pae, sandak-bezi i drugi
dravnici, koji su podizanjem zadubina, svojim pobonim zavjetanjem
udovoljavali i dravnim potrebama. Islam trai od svojih sljedbenika
izmeu ostalog i troenje imetka u opedrutvene svrhe. Sistemom vakufa
stvarali su se kulturni i trgovaki kompleksi zgrada. Zahvaljujui u
prvom redu vakufima, muslimanske vjerske, kulturne i dobrotvorne
ustanove bile su u mogunosti stalno djelovati i obavljajti svoju
funkciju. Prelazak stanovnitva na islam i nastanak gradova bili su
usko povezani.[footnoteRef:24] [24: B. Zlatar, BiH u okvirima
Osmanskog carstva, Sarajevo, 1998., str. 119-120.]
Tokom XVI stoljea islam se najvie proirio u Sarajevu i okolici,
ali je i u drugim dijelovima Bosne taj proces uzimao maha. U zemlji
Pavlovia Vilajet Pavli, koji je (1489.) obuhvatao nahije: Viegrad,
Dobrun, Hrtar, Praa, Studena ili Kamenska, Glasinac, Pale i Olovo,
ve u ovo vrijeme je evidentno irenje islama kako meu gradskim tako
i meu seoskim stanovnitvom. Poetkom XVI stoljea ovaj proces je
znatno intenziviran tako da je npr. 1516. godine nahija Bora imala
68% muslimanskih domainstava a 1540. 86%. Godine 1604. procenat
muslimana u Vilajetu Pavli izgleda ovako: nahija Studena 100%
muslimani, Bora 99%, Brodar 98%, Olovo 92%, Hrtar 92%, Viegrad 80%
i Dobrun 64%. U ukupnom broju popisanih stanovnika ovog podruja
muslimani su zastupljeni sa 93%.[footnoteRef:25] [25: B. Zlatar,
BiH u okvirima Osmanskog carstva, Sarajevo, 1998., str.
116-117.]
Uveavanju broja muslimana sigurno je doprinijelo i to to je
poslije Mohake bitke (1526) ostvaren proces pretvaranja slobodnih
Vlaha stoara i zemljoradnika u raju. Dio onih koji su to htjeli da
izbjegnu prelazio je na islam, kao i dio katolikog stanovnitva
nakon pada Jajake banovine (1528), koja je sve vrijeme postojanja
bila na strani Ugarske. Drugi, vei dio tog stanovnitva preao je na
pravoslavlje. Tada je i uvena Jajaka katedrala pretvorena u
damiju.[footnoteRef:26] [26: M. Boji, Historija Bosne i Bonjaka,
Sarajevo, 2008., str. 58-59.]
Podruje Klikog sandaka (1537) pokrivalo je dijelove dananje
Bosne, Hercegovine i Hrvatske, tanije jugozapadne dijelove Bosne i
Hercegovine, te dijelove Like, Krbave i Dalmacije. Proces irenja
islama na ovom podruju imao je neto drugaija obiljeja nego u drugim
krajevima, zbog krajikog karaktera Klikog sandaka kao i zbog
zateenog, kao i novonaseljenog stanovnitva. Osmanska osvajanja na
ovim prostorima ila su iz pravca istoka prema zapadu sa stalnim
pomjeranjima. Granini pojas uvali su Vlasi. Podruja koja su
ostajala iza tog pojasa bila su mirnija te su se sticali uvjeti za
irenje islama. Openito uzevi, moe se rei da irenje islama u Klikom
sandaku nije bilo masovno ...izuzimajui onaj dio koji je ranije
pripadao bosanskoj kraljevini, kao i u zonama kasaba i brojnih
tvrava u navedenom podruju.[footnoteRef:27] [27: B. Zlatar, nav.
djelo, str. 117.]
to se tie irenja islama u nahijama sjevernog i centralnog dijela
hercegove zemlje, taj proces tekao je stalno i svoju kulminaciju
doivio je krajem XVI stoljea kada u nahijama tog dijela zemlje
zastupljenost muslimana iznosila 90% do 99%.[footnoteRef:28] [28:
Ibid., str. 117.]
Poetkom XVI stoljea pravoslavno stanovnitvo u velikom broju i u
drugim krajevima prihvata islam. Tako je monah Marko Trebinjac
zabiljeio 1509. godine kako su mnogi bez prisile ostavili
pravoslavlje i primili islam. Na isto vrijeme i pojavu ukazuje i
pop Vuk koji je 1516. godine u Sarajevu zapisao da u te dane u toj
zemlji bijae veliko umnoenje agarenskih eda, a pravoslavne vjere
kristianske u toj zemlji veliko umanjenie. Plima prihvatanja islama
od strane brojnih pojedinaca, ali i cijelih sela, nastavila se i
nakon obnove Peke patrijarije i uvrenja njene jurisdikcije nad
srpsko-pravoslavnim eparhijama u Bosni, Slavoniji i Dalmaciji. Isto
tako, ni sloboda vjerskog djelovanja i misionarstva franjevaca u
Bosni nije presjekla proces prihvatanja islama. Podaci o irenju
islama meu katolicima redovno se niu u izvjetajima papskih
vizitatora iz Bosne. Kao to postojanje manastira Mileeve,
nekadanjeg rasadnika srpskog svetosavlja nije djelovalo na okolno
stanovnitvo da ne prihvati islam, isto tako ni stari franjevaki
samostani, Kraljeva Sutjeska, Kreevo i Fojnica, kao glavna uporita
katolicizma, nisu uspjeli sprijeiti da katoliko stanovnitvo
vremenom u znatnom broju prihvati islam, i to upravo na najuem
podruju njihovog evangelistikog rada, na podruju izmeu Zenice,
Kaknja, Visokog i Kiseljaka.[footnoteRef:29] [29: M. Imamovi,
Historija Bonjaka, Sarajevo, 1997., str. 148-149.]
U drugoj polovini XVI stoljea opi pokret irenja islama dobio je
takvo ubrzanje na prostoru Bosne da je 1580. godine osnovan
Bosanski ejalet kao najvia administrativno-vojna teritorijalna
jedinica u Osmanskom carstvu. Proces prihvatanja islama bio je
posebno intenzivan i masovan na prostoru Bosanskog
sandaka.[footnoteRef:30] [30: Ibid., str. 179.]
5. PRIHVATANJE ISLAMA U ZVORNIKOM SANDAKU
Proces prihvatanja islama u Zvornikom sandaku moe se sistematski
pratiti tek od 1530. godine, jer raniji popisni defteri ovog
sandaka nisu sauvani, ali je jasno da su krajevi koji su uli u taj
sandak masovno kolonizirani Vlasima. Kolonizacija je
najvjerovatnije zapoela kratko vrijeme nakon uspostavljanja
osmanske vlasti u cilju odbrane od napada iz Srebrenike banovine.
Proces prelaska na islam u tom dijelu je kasnio i zbog injenice da
je u Zvorniki sandak ulazio izvjestan dio srpskog teritorija, s
druge strane rijeke Drine.[footnoteRef:31] [31: N. Filipovi,
Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Teanj, 2005., str.
119-120.]
Prvi sluajevi prelaska na islam zbili su se okolo utvrenih
gradova, u podgraima Zvornika i Srebrenice. U prvim decenijama
osmanske vlasti, nisu sainjeni popisi za ova podruja. Tek od pada
Srebrenike banovine (1512), poeo je popis ovih oblasti. Iz tih
deftera (1512, 1528, 1533. i 1548) vidi se da su kranske spahije
timarlije bili predstavnici novog stanovnitva koje se koloniziralo
u Srednje i Donje Podrinje i cijelu Posavinu. U periodu od 1528. do
1533. godine broj muslimana u bosanskom dijelu Zvornikog sandaka se
znatno poveao. Za razliku od drugih dijelova Bosne, gdje je na
islam uglavnom prelazilo zemljoradniko stanovnitvo, ovdje je
prihvatanje islama po svome tempu i irini, bilo jednako kod
pastirskog stanovnitva (vlaha) kao i kod zemljoradnikog. U
gradovima gdje su postojali franjevaki samostani: Srebrenici,
Zvorniku i drugim, islam se sporije irio. Medutim, kada je Zvornik
postao sjedite istoimenog sandaka (1482), uticaj franjevaca je opao
i oni su krajem etvrtog decenija XVI stoljea napustili Zvornik i
povukli se u samostan u Gornju Tuzlu. Poslije pobjede kod Mohaa
(1526) dolazi do stabilizacije politikih prilika, razvoja gradova,
a time i do irenja islama. Tako je u nahiji Gornjoj Tuzli 1548.
godine bilo 20% muslimana (godine 1533. bilo ih je 14,6%), a u
samoj kasabi 94%. Zajedno u kasabi i nahiji bilo 44,6% muslimana. U
Donjoj Tuzli stanje je bilo drugaije. U samoj kasabi bilo je 71%
muslimana a u nahiji 16%, dok je zajedno u kasabi i nahiji bilo 30%
muslimana. Od ostalih nahija, najintenzivnije irenje islama bilo je
oko gradova Srebrenika, Sokola, Zvornika i Srebrenice (Srebrenik
63,5%, Zvornik 57%, Srebrenica 30%, te Sokol 51% muslimana). U
ostalim nahijama broj muslimanskih domainstava kretao se oko 30%. U
Bijeljini je bilo 29,4%, u Koraju 21 %, u nahiji Nenavite (Gradaac)
26,5% muslimana.[footnoteRef:32] [32: B. Zlatar, BiH u okvirima
Osmanskog carstva, Sarajevo, 1998., str. 117-118.]
Zvorniki sandak, koji je obuhvatao sjeveroistonu Bosnu, sa vie
naselja na desnoj obali Drine, brojao je istovremeno 2.654
muslimanske, prema 13.112 kranskih kua. Iz toga se vidi da je
proces irenja islama u prve tri decenije XVI stoljea na podruju
Zvornikog sandaka bio neto sporiji nego u bosanskom i hercegovakom
sandaku. Ova je oblast openito bila slabije naseljena nego Bosanski
sandak i Hercegovina. Zvorniki sandak-beg je jo i 1541. godine
pozivao vlake knezove i primiure da nasele ovo podruje svojom
rajom, uz znatne poreske povlastice. Sredinom XVI stoljea proces
irenja islama u Zvornikom sandaku bio je usporen, prije svega
usljed izvjesne krize timarsko-spahijskog sistema, te finansijske
krize i inflacije. Raunajui prema jednoj konzervativnoj procjeni da
je svako domainstvo brojalo prosjeno pet lanova, poznati historiar
Omer Ltfi Barkan je na osnovu navedenog broja kua izraunao da je u
treoj deceniji XVI stoljea u Bosni ivjelo 344.325 stanovnika, od
kojih su 38,7% bili muslimani.[footnoteRef:33] [33: M. Imamovi,
Historija Bonjaka, Sarajevo, 1997., str. 178.]
6. ZAKLJUAK
Nema sumnje, korijene masovnog prelaska na islam u Bosni, kako
gradskog, tako i seoskog elementa, kakvog nije bilo u susjednim
zemljama, treba potraiti u specifinim vjerskim prilikama u Bosni
predosmanskog perioda. Historiar ovom pitanju mora prii osloboen
ideolokog i dnevnopolitikog balasta, bez religijske pristrasnosti,
kreui se kolosijekom realnosti i imajui uvijek na umu opasnost
skretanja u podruje historijskih mitova kojima je junoslavenska
historiografija naprosto proeta.Konano, proces kojim je Bosna
ostvarila veinsku muslimansku populaciju je trajao 150 godina (do
prve polovine XVII stoljea). Dakle, proces prelaska na islam u
Bosni je bio miran i postupan (ne masovan) i stoga je trajao vie
generacija.Openito se moe rei da je irenje islama u Bosni teklo
postepeno. Ni osmanski ni zapadni izvori ne sadre nikakve podatke o
bilo kakvom prisiljavanju od osmanske vlasti u pitanju vjere njenih
podanika, na to ukazuje i masovnost prelaska na islam bosanskog
stanovnitva kako gradskog tako i seoskog. Poznati historiar
Vladislav Skari pisao je da ...19. vijek ne bi zatekao nijednog
hrianina, niti bi bilo ijedne crkve i manastira da je islam iren
dravnom silom.Iz svega ovog da se ponoviti zakljuak Mehmeda Handia:
Bosansko-hercegovaki muslimani su starosjedioci ove zemlje, a ne
doljaci. Svojevoljno su napustili svoju staru bogomilsku vjeru i
prigrlili uzvieni islam iz opravdanih razloga. Bosansko-hercegovaki
muslimani vole svoju domovinu i svoj narod i za njih se bore, te su
prema tome patrioti i nacionalni. Prigovori da su muslimani
anacionalan elemenat nemaju nikakve osnove. Podloga tim prigovorima
je to to oni, koji ih iznose, razmijevaju pod nacionalizmom ono to
nikako ne spada u ovaj pojam. Krivica je, dakle, kod njih, a ne kod
muslimana ponosne Bosne i krne Hercegovine.
7. LITERATURA
Boji Mehmedalija, Historija Bosne i Bonjaka, Sarajevo, 2008.
orovi Vladimir, Bosna i Hercegovina, Beograd, 1925. Durakovi Nijaz,
Prokletstvo Muslimana, Tuzla, 1998. Filipovi Nedim, Islamizacija u
Bosni i Hercegovini, Teanj, 2005. Handi Mehmed, Islamizacija Bosne
i Hercegovine: i porijeklo bosansko-hercegovakih muslimana,
Sarajevo, 1940. Imamovi Mustafa, Historija Bonjaka, Sarajevo, 1997.
Jalimam Salih, Historija bosanskih bogomila, Tuzla, 1999. Malcolm
Noel, Povijest Bosne, Zagreb-Sarajevo, 1995. Prelog Milan, Povijest
Bosne u doba osmanslijske vlade, Sarajevo. Zlatar Behija, Bosna i
Hercegovina u okvirima Osmanskog carstva (1463-1593) u Bosna i
Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata,
str. 111-121., Sarajevo, 1998.
www.BesplatniSeminarskiRadovi.com
17
