Pompea

-1-

Susan Roth

DRUGA STRANA SVIJETA

Pompea

-2-

Sva ukočena, Alicia je izašla iz očevog srebrnog automobila.

još uvijek su je mučile teške misli. Zbog čega Jack nije htio

odgovoriti na njena pitanja? Sto se to dogodilo u dvorcu

Danenberg? Postoji li neka zagonetka oko smrti njenog oca?

Tu neizvjesnost više nije mogla podnijet i. Odlučnim pokretom

okrenula se Jacku koji je petljao oko njenog kovčega.

Nekoliko trenutaka promatrala je rumeno izborano lice starog

sluge i njegovu sijedu kosu. Na usnama joj je zaigrao lagan

osmijeh. još od djetinjstva su bili prijatelji i jedino je njemu

mogla povjeriti svoje tajne. Čak i kao odrasla, kada bi dolazila

na ljetne praznike, obraćala bi se njemu čim bi primijetila da

ocu nije stalo do njenog društva.

I Jacka je vjerojatno uzbudila smrt njenog oca, inače ne bi bio

tako šutljiv.

Alicia položi svoju ruku na starčevu.

- Jack, idemo u sobu sa kaminom. Tamo je svakako

najudobnije. Moramo razgovarati.

- O čemu, gospođice Alicia? - pitao je Jack. - Kada je smrt u

pitanju tu riječi ne pomažu. Moramo se pomirit i s tim -

izbjegavao je djevojčin pogled.

Zavrtjela je glavom.

- Ne, Jack. Ne dozvoljavam više da izbjegavaš moja pitanja.

Uzela je starca za ruku i kroz predsoblje odvela ga u jednu

veliku sobu.

U kaminu je buktala vatra. Alicia se iznenađeno okrene slugi.

- Divan si , Jack. Nisi mi ni rekao da je vatra u kaminu već

naložena. Sigurno si računao da ćemo upravo ovdje

razgovarati .

Jack klimne glavom. - Previše dobro poznajem vašu upornost ,

gospođice Alicia.

Preko njegovog izboranog lica prelet i tužan osmijeh.

- I kao sasvim mali toliko ste bili uporni sa pitanjima i niste

odustajali sve dok ne dobijete odgovor.

Pompea

-3-

Alicia se spusti u jedan veliki kožni naslonjač kraj kamina.

Pokazala je na drugi naslonjač .

- Uzdasi me danas neće rastužiti , Jack. Imam pravo doznati što

se dogodilo u Danenburgu. A to mi nitko bolje od tebe ne

može reći . Nagnula se naprijed.

- Od čega je umro moj otac, Jack?

- Bio je to nesretan slučaj u lovu, gospođice Alicia.

Po njegovom glasu jasno se vidjelo da to s mukom izgovara.

- Gospodin Sanders je po običaju otišao sam u lov. I sami

znate koliko je uživao u tome.

- I kako se to dogodilo? - pitala je Alicia.

Slugin pogled odlutao je kroz veliki prozor.

- Sigurno se gospodin Sanders spotaknuo dok mu je puška bila

otkočena.

- Moj otac se spotaknuo sa otkočenom puškom?

Alicia je zapanjeno pogledala starca.

- To se njemu svakako nije moglo dogoditi. Da li je nekoga

bilo u blizini?

- Nije, gospođ ice Alicia. U lov je uvijek išao sam. Nije nikoga

podnosio uz sebe. Č ini mi se čak da mu je bilo više stalo do te

samoće nego do samog lova. Uostalom, to i sami znate.

- Da, znam - tiho je odgovorila Alicia. Više joj nije bilo do

pitanja. Ispunjavala su je sjećanja na oca. Bio je to čovjek koji

je volio samoću i izbjegavao pri jateljstvo. Nikad ga drukčijeg

nije ni poznavala. No pričali su joj da on nije uvijek bio takav.

Od svijeta se odvojio kada je ona imala samo dvije godine, one

godine kada je umrla njena majka. Posli je toga otpustio je svu

poslugu iz dvorca. Ostali su samo Jack i stara Freda. Zbog toga

je Danenberg i bio skoro pust . Već i dio dvorca je bio

nenastanjen. Otac je koristio samo jednu spavaću sobu, trpezu i

svoju radnu sobu. I ova udobna soba sa kaminom korištena je

samo kada bi ona došla na praznike i to zato što ju je ona

voljela.

- Da li je otac morao umrijeti onako kako je živio, u potpunoj

Pompea

-4-

usamljenosti?

jedna pomisao proleti Astrid kroz glavu.

- Jack .. . - zamucala je. - Da nije možda otac .. . mislim, da li je

moguće da je on sam ...

Zastala je kada je primijetila izraz na Jackovom licu.

- Da li se sam ubio, gospođice Alicia? To želite pitati? Ne, to

sasvim sigurno možemo isključiti . To bi značilo .. .

Jack se nesigurno osvrnuo oko sebe.

- A opet, tko zna što se događa u drugom čovjeku? Ipak, jedno

je sigurno. Gospodin Sanders je odmah umro. Nije se nimalo

mučio. Alicia ni je osjetila olakšanje kakvo je Jack vjerojatno

očekivao. Na njezinom licu lebdio je neobičan izraz.

- Ako to nije bilo samoubojstvo ili nesretan slučaj, onda .. .

Trgla se i prinijela ruku ustima. Jack je šutio. Nije pitao što je

time željela reći .

Ni Alicia nije dovršila prekinutu rečenicu. Nije znala nikoga

tko bi mogao poželjeti smrt njenog oca. Istina, otac nije imao

prijatelja, ali nije imao ni neprijatelja. Svi su mu se sklanjali s

puta, smatrajući ga osobenjakom. Moguće je da su i stanovnici

sela Danenberg smatrali kako bi tako bogat čovjek mogao i

njima u nečemu pomoći . Ali ga zbog toga svakako nisu mrzili.

- Da li Freda zna što se dogodilo? - upita iznenada djevojka. -

Zbog čega nije izašla da me dočeka?

- Sigurno nije ni čula da smo došli , gospođice Alicia. Sve

slabije čuje. Nije ni čudo, skoro joj je sedamdeset .

Alicia je ustala iz svog naslonjača.

- Od tebe, znači , ništa ne mogu doznati, Jack. Možeš li mi

barem reći kada je pogreb?

Stari sluga je ustao, ali mu je pogled bio uprt u pod.

- Obred u crkvi već je počeo, gospođice - skoro je prošaptao.

Nekoliko trenutaka djevojka ga je zapanjeno gledala, a onda se

okrenula i izletjela kroz vrata.

Stari sluga je gledao za njom očima crvenim od suza.

- Vlasnica Danenberga - šapnuo je.

Pompea

-5-

- A tako je još mlada, sirotica .. .

*

Lijes je bio potpuno crn, bez ikakvih ukrasa. Na njegovim

poliranim površinama ogledala se samo svijetlost svijeća.

Nikakvog pokrova nije bilo na njemu, nijednog cvijeta. jedini

ukras bila je maramica zelene boje sa obitel jskim grbom

Sandersovih. Dva čovjeka, također u zelenim odorama

Sandersovh, nepomično su stajali kraj odra. Bila je to tradicija

duga stoljećima, iz onog vremena kada su preci Sandersovih.

pretke ovih istih seljaka, vodili u ratove, uvijek u uniformama

svojih boja.

Teška masivna vrata crkve bešumno su se otvorila i ušla je

Alicia. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da se navikne na

polutamu poslije blistavog sunca vani. Nesigurnim korakom

prišla je lijesu i zastala kraj njega.

Dva čovjeka u odorama i dalje su nepomično gledali pred sebe.

Kao da nisu ni primijetili da je Alicia Sanders ušla u crkvu i

da sada stoji pred odrom svoga oca.

Drhtavim rukama osamnaestogodišnja djevojka je prošla kroz

svoju dugu plavu kosu. Zbunjeno je promotrila sve oko sebe.

Najradije bi istrčala iz ove mračne odaje, ispunjene teškim

mirisom voska. Ali, tijelo na odru je pripadalo njenom ocu,

Keithu Sandersu. Pozvali su je čak iz njenog internata u

Švicarskoj kako bi mu odala posljednju počast.

Alicia je zadrhtala, ne samo zato što je zrak u crkvi bio hladan

i vlažan. Sve do ovog trenutka ona gotovo da nije shvatila što

je smrt , posebno nije vjerovala da je njen otac, taj krupni i

šutljivi čovjek, doista mrtav.

Ponosno uspravivši glavu, čvrstim korakom je stajala ispred

lijesa i obratila se ljudima kraj njega:

- Htjela bih još jednom vidjeti oca. Nije dobila odgovor. Čulo

se samo duboko disanje dva čovjeka.

Pompea

-6-

Alicia je još bliže prišla jednom od ljudi i ponovila svoju

molbu.

- To je nemoguće.

Glas čovjeka odbio se od hladnih zidova crkve.

Alicia je iznenađeno ustuknula jedan korak.

- Zašto nemoguće? ja sam mu jedina kćer i imam pravo po

posljednji put vidjeti svog oca! Glas joj je ponovno odlučno

zvonio, usprkos njenom nesigurnom držanju.

- Zabranjeno je ponovno otvarati lijes gospođice Sanders.

Čovjek je jedva pomaknuo usne dok je to izgovorio.

- A tko je to zabranio? - pitala je Alicia iznenađeno.

Čovjek je tek tada spustio pogled na njeno lice.

- Kod nas u Danenbergu takva se pitanja ne postavljaju. Čak i

kćer vlasnika dvorca mora se zadovoljit i odgovorom da je to

zabranjeno. Alicia je duboko udahnula, a oč i su joj bile još

tamnije kada je ponovno progovorila drhtavim glasom:

- Moj otac je mrtav i ja sam sada vlasnica Danenberga.

Ruka joj je pošla poklopcu lijesa kao da ga želi sama podić i .

- Odmah napustite crkvu - mrko je gledao jedan od njih i

nimalo nježno je poveo za ruku prema vratima.

Alicia se nije ni pokušala oduprijeti . Vrata su se zatvorila za

njom i ona se gotovo spotaknula na niskim stepenicama.

Osjetivši slabost u koljenima, naslonila se na debeli kameni

zid. Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što se malo

pribrala.

Zbunjeno se osvrnula oko sebe. Pogled joj je pao na groblje

kraj crkve. Tog mjesta sa šutl jivim kamenim križevima

oduvijek se plaši la, kao i mračne šume koja je počinjala odmah

iza stare masivne ograde. Taj strah je povećao kreštavi krik

gavrana sa drveta kraj crkve.

Ptica smrti , pomisli Alicia, stežući rukama srce. Nervozno se

osvrtala oko sebe kao da traži izlaz. Nije željela više ni

trenutka ostati na ovom strašnom mjestu.

Osjećala se bol je čak i u onoj nekoj zgradurini dvorca

Pompea

-7-

Danenberg. Stajao je na vjetrom šibanoj litici , a podnožje mu

je zapljuskivala nemirna voda jednog malog fjorda. Nad

zgradu se nadovezivalo nekoliko starnjih tornjeva sa prozorima

prekrivenim prašinom starom mnogo godina.

- Da li je ovo doista moj dom? - pitala se Alicia.

Posljednjih deset godina tu je dolazila samo na l jetne praznike,

a svo ostalo vri jeme provodila je po raznim internatima. Tako

je želio njen otac. Nije mu se sviđalo da ostane duže na

jednom mjestu gdje bi mogla steći prave prijatelje i zato ju je

brzo prebacivao u neki drugi internat . Engleska. Austri ja,

Francuska .. . a sada i Švicarska, gdje je u Laussani živjela

posljednje dvije godine. 1 od tamo bi je njen otac uskoro

premjestio, samo da ga smrt ni je pretekla. Rođena sam u ovoj

pustoj zemlji , misli la je, Danenberg je moj dom. ali sam ovdje

stranac. Potpuno sam sama, okružena ljudima kojima nije slalo

do mene.

Zbog čega me ne žele ovdje? Pogled djevojke je odlutao prema

uskoj dolini između litica i fjordova. Tu je ležalo selo

Danenberg sa svojim zbijenim kućicama. Č ini lo se da su se

šćućurile jedna uz drugu u strahu od nekog starog dvorca koji

ih prijeteći promatra sa litice. Laganim korakom Alicia je

krenula prema dvorcu, zadubljena u misli. U međuvremenu se

već spuštao mrak, a mjesec je već blistao na vedrom nebu.

Silueta dvorca na l itici postajala je sve crnja. Svijetlo je

dopiralo sa svega tri prozora, obasjavajući vlažne ploče

velikog dvorišta.

Alicia se trgnula u trenutku kada je prošla kroz velika kamena

vrata dvorca. Do nje je iz tame dopro neki šum. Nešto dalje, u

lami, nazirala je neku priliku, sličnu ženi u crnom. Ali je ta

sjena odmah nestala u mraku, lako da djevojka nije bila

sigurna da je uopće nešto vidjela. Ipak, do ušiju joj dopre tihi

smijeh, Tek tada je shvatila da se netko doista nalazi u blizini .

Nije joj bilo jasno tko bi se to mogao kriti u sjeni. Osjeti la je

iznenadni strah i potrčala prema dvorcu.

Pompea

-8-

Zastala je tek u predvorju i zagledala se u vrata radne sobe

svoga oca. Ne, nije joj se tu ulazilo. jer oca više nikada neće

zateći iza ogromnog pisaćeg stola.

Bolje je da pođe u svoju sobu i raspakira kovčeg. Dok je

vješala kaput na vješalicu, ponovno se trgnula. jedna ruka

spusti la se na njenu ruku. Koščata ruka sa kvrgavim prstima i

dugim prljavim noktima.

Sa prigušenim krikom Alicia je odskočila u stranu. Pred njom

se nalazila mala pogrbljena starica, a u djevojku su bile

uperene mutne oči iza debelih naočala.

- Freda, to si ti ! - iznenadila se djevojka. - Kako si me samo

uplašila!

Bezuba usta starice razvukoše se u jeziv osmijeh. Nasmijala se

tako glasno da su joj duge sjede vlasi padale po licu.

- Zar si ti tako plašlj iva, mala Alicia? - upitala je kreštavim

glasom, upirući prst u njene grudi. - Točno, tko ima nečistu

savjest, taj se svega plaši. Imaš l i i t i neč istu savjest, Alicia?

- Ali, Freda - zbunjeno je odvratila djevojka. - Što ti je? Zar

me ti tako dočekuješ?

- Pusti ti sad dočeke, sada je savjest u pitanju - kreštala je

starica. - Naravno da te to muč i . Svi Sandersi imaju nečistu

savjest. Tako im je suđeno .. .

- Freda! - skoro je vrisnula Alicia.

- jesi li poludjela!

- A, ne! Stara Freda zna što govori. Zna ona za krivicu

Sandersovih koja i na tebe pada, mala moja. Vrag će mučiti i

tebe kao što je mučio sve koji nose ime Sanders.

- Prestani, Freda, molim te, prestani! - Alicia je objema

rukama zatvorila uši , da ne čuje taj strašni kreštavi glas. Zar

je to ona divna i nježna žena koja se brinula da joj ispuni

svaku želju još od smrti njene majke?

Ali bezuba usta su se i dalje otvarala i Alicia dozvoli da joj

ruke padnu sa ušiju.

- Grijesi Sandersovih - šuškala je starica. Grijesi zbog kojih

Pompea

-9-

nitko od njih neće umrijeti mirno, u svojoj postelji . Ni on nije

umro lijepo, tvoj otac gospodin Keith.

Freda je sasvim blizu prišla djevojci.

- Nije to bila nesreća u lovu. To ja dobro znam. Vrag je pucao

iz njegove puške. I tebe će vrag ščepati svojim kandžama.

Alicia je odgurnula staricu, protrčala kraj nje i poletjela uz

stepenice. Za njom je odzvanjao kreštavi smijeh.

Uletjela je u svoju sobicu i zaključala vrata za sobom.

Pala je na krevet i tek tada zaplakala. Ali ne samo zbog smrti

svog oca. Plakala je zbog neprijateljstva koje je ovdje osjetila

na svakom koraku.

*

Došli su ispratiti gospodina Keitha na njegovo posljednje

putovanje. Sada su stajali na vjetru, podignutih okovratnika na

kaputima i šešira i kapa navučenih duboko na oči . Šutke su

promatrali l ijes u kojem je ležao posljednji vlasnik dvorca

Danenberg. Četiri snažna seljaka uskoro će ga položit i u

grobnicu.

Podalje od te zbijene grupe stajala je Alicia Sanders, potpuno

sama. Samo je nekolicina prišla da joj st isne ruku. Ostali su je

u širokom luku zaobilazili .

Ali joj je stari Jack prišao. Svo vrijeme on nije ni skidao

pogled sa njenog tužnog l ica.

- Pođimo sada, gospođ ice Alicia - rekao je tiho.

Seljaci su podigli lijes.

U tom trenutku kovčegu je pri trčao jedan mršav čovjek u

crnom odjelu, sa iznošenim šeširom na glavi . Pružio je ruku

prema lijesu.

- Ruke k sebi, grobaru - zarežao je jedan od seljaka i odgurnuo

ga stranu.

Ali ovaj se odupirao, pokušavajući nešto prigovoriti , dok mu

se iz usta ci jedila pljuvačka. Iz njih su izlazili samo

nerazumljivi zvuci. Lice mu je bilo izobličeno neugodnom

Pompea

-10-

grimasom.

Alicia ga je zbunjeno pogledala, a onda se okrenula Jacku.

- Gluhonijem je - objasni sluga. - A ni u glavi mu nije baš sve

u redu. Za to vri jeme seljaci su ušli u grobnicu i položili lijes

u jedan otvor u zidu. jedan od njih je dobacio grobaru;

- Sada ga možeš zazidati.

Na podu grobnica kamenje je već bilo pripremljeno.

Zadovoljnog lica grobar se bacio na posao.

Niz djevojčino lice su se slijevale suze. Po tko zna koji put se

pitala zašto joj nisu dozvolil i da još jednom vidi svog oca.

Pogled joj je odlutao do jedne od mramornih ploča na zidu

grobnice. Na njoj je pisalo Anabelle Sanders.

- Majka - zajecala je Alicia. - Moja majka .. .

Ali nije željela više više ni trenutka provesti na tom mjestu.

Pognute glave žurila je prema dvorcu. Nije se okrenula ni da

provjeri da li je Jack pošao za njom.

Pred njom je stajala žena u haljini dugoj do zemlje, potpuno

crnoj. I lice joj je bilo prekriveno crnim velom, ali su se kroz

njega nazirale njene oči . Od tog blistavog pogleda Alici ji su

prošli t rnci.

Okrenula se i potrčala, kao da je pred sobom ugledala duha.

Ipak, razum je nadvladao i ona je zastala nekoliko koraka dalje

i još jednom se okrenula ženi.

Žena u crnom i dalje je stajala na istom mjestu, nepomična kao

kip. Pokrenula se tek kada je primijeti la da Alicia ponovno

gleda u nju. Okrenula se i laganim korakom, ponosno dignute

glave, prošla kroz groblje i nestala iza crkve.

- Gospođice Alicia? - prišao joj je Jack i uhvatio je za ruku. -

Oprostite što sam se zadržao. Morao sam još nešto objasnit i

grobaru, a s njim je teško sporazumjeti se.

- Tko je bila ta žena u crnom? - upitala je Alicia drhtavim

glasom.

- Kakva žena u crnom? - začudi se starac.

Alicia ga zapanjeno pogleda.

Pompea

-11-

- Jack, sigurno si je vidio. Maloprije je bia ovdje.

- Nisam nikoga vidio, gospođice Alicia - vrtio je Jack glavom

osvrćući se oko sebe.

- Idemo u dvorac, bojim se da se ne prehladite.

Ali djevojka je stajala kao da ga nije čula.

- Sigurno si je vidio kada je prošla ispred grobnice.

Glas joj je sada bio mnogo čvršć i .

- Idi ti sam u dvorac, Jack. ja ću ustali dok ne zazidaju

grobnicu.

- Ne, ne smijete ostati ovdje, gospođice. To ne mogu dozvolit i .

Slegnuvši ramenima, Alicia je pošla za njim, ali je na putu do

dvorca osjet ila zahvalnost. Nije li on bio jedini koji je stao uz

nju? ledini koji joj je ponudio svoju ruku? On je jedini

primijetio koliko je bila usamljena dok je trajao obred. On se

jedini sjetio da pozove daleke rođake od kojih se otac još prije

mnogo godina otuđio, Jack je uveo Aliciu u svečano

namještenu trpezu, kao nekada u najboljim danima

Sandersovih. Možda je i on žalio za tim vremenima, jer se

posljednjih godina pretvorio u najobičnijeg slugu koji je

obavljao i najprljavije poslove po dvorcu. Da li se njen otac

povjeravao Jacku?

Ta je pomisao pala Aliciji napamet dok je zauzimala mjesto za

velikim stolom, na jednoj od tvrdih stolica sa visokim

naslonom. Alicia bi najviše voljela da su joj ručak donijeli u

njenu sobicu, kako je uostalom i navikla u vrijeme svojih

ranijih posjeta za praznike. Slijedećeg jutra Alicia je

doručkovala u sobi sa kaminom. Kada je završila sa jelom,

ustala je i prišla prozoru. Najradije bi izašla da prošeta, ali je

u dvorištu ugledala nečiji auto. To je vjerojatno znači lo da je

advokat već stigao.

Izašla je u predsoblje, gdje ju je susreo Jack.

- Molim vas da dođete u radnu sobu vašeg oca, gospođice

Alicia. Tamo vas čeka advokat.

Č im je to rekao, stari sluga je nekud nestao. Izgledalo je kao

Pompea

-12-

da mu se jako žuri .

Uzdrhtalom rukom Alicia je odgurnula vrata radne sobe svog

oca. Tek sada se usudila stupiti u tu odaju koju nije mogla ni

zamisliti bez očeve prilike za stolom. Gotovo se trgla kada je

na očevom mjestu iza stola opazila nekog drugog čovjeka.

Prišla je stolu ne skrećući pogled sa njegovog lica. Visoki i

mršavi čovjek je ustao.

- Advokat Matthews - predstavio se dubokim glasom. - Moje

saučešće, gospođice Sanders. Sjednite, molim vas - pokazao je

prema naslonjaču u kutu velike sobe.

Ali Alicia ga je jedva čula. Zastala je kao ukopana u mjestu.

Problijedila je i jedva se suzdržala da ne vrisne.

Uz prozor je stajala žena u crnom, u onoj haljini do zemlje,

prava i nepomična. I sada joj je lice bilo prekriveno crnim

veom.

- Što vi radite ovdje? - upitala je Alicia drhtavim usnama.

- Oprostite, gospođice Sanders, zaboravio sam vas obavijestiti

kako otvaranju oporuke mora prisutstvovati još jedna osoba.

Pokazao je na ženu u crnom.

- Gospođa Grace Evelyn.

Dama u crnom se kratko i suho nasmijala, a zatim podigla veo

sa l ica.

Alicia je ugledala mirno i hladno lice žene punih usana i

zelenih oč iju. Ispod vea nazirala se smeđa kosa.

- Ne poznajem gospođu Evelyn - hladno je odvratila Alicia. -

Zbog čega bi ona morala prisutstvovati otvaranju oporuke mog

oca?

Advokat je poveo Aliciju prema jednoj stolici .

- Rijetko ste dolazili kuć i , gospođice, pa nije nikakvo čudo što

ne poznajete gospođu. Inače, ona vam je prvi susjed. Živi kod

gospodina Branstona. Potpuno je sam, koliko ja znam.

Alicia je još jednom odmjeri la gospođu Evelyn.

Ona je u međuvremenu sjela na kauč kraj prozora.

Sam Branston mi je brat. Poslije muževljeve smrti preselila

Pompea

-13-

sam se kod brata. Bila sam prijateljica vašeg oca, gospođice

Alicia.

Žena se lako nasmiješila.

- I više od prijateljice. To vam mogu otvoreno reći . jer više

niste dijete. Vaš otac i ja htjel i smo se vjenčati.

Spustila je pogled na svoje ruke skrštene u krilu.

- Strašna smrt zauvijek nas je rastavila.

- Moj otac .se htio ponovno oženiti?

- Alicia je pogledala prema pisaćem stolu, kao da traži odgovor

od oca.

- Zbog čega mi onda to nikad nije rekao, il i bar napisao?

Tuga gospođe Evelyn iznenada je nestala. Ispravila se na

kauču, a oči su joj bjesno zablistale.

- Vi sumnjate u moje riječi? Zar ja, žena od četrdeset godina,

iz jedne od najboljih obitelj i u ovom kraju, moram to

podnositi? 1 to od jedne balavice koju nisu uspjeli odgajati ni

u najskupljim internatima? Advokat Matthews se nelagodno

vrpoljio.

- Molim vas, moje dame, nemojmo se uzbuđivati. Nemojmo

vrijeđati uspomenu na pokojnika.

Njegovo lice dobije žalostan izraz. Vratio se za stol i sjeo

zadržeći ozbiljan stav.

- Molio bih vas da ne prekidate čitanje oporuke gospodina

Keitha. Važno se iskašljavši, Matthews je iz torbe izvukao

jedan dokument i počeo či tat i: “ja, Keith Sanders od

Danenberga, za svoje nasljednike ovom oporukom određujem

svoju kćer Aliciju Sanders i gospođu

Grace Evelyn. Njima će pripasti sva moja imovina, osim dijela

koji će advokat Matthews izdvojiti za mog slugu Jacka i

kuharicu Fredu. Njima ujedno dozvoljavam da do kraja svog

života mogu stanovati u dvorcu Danenberg.

Gospođi Grace Evelyn ostavljam sporednu zgradu dvorca

Danenberg, dok glavna zgrada pripada mojoj kćeri Aliciji . Sva

okolna zemlja podijelit će se na dva jednaka dijela između

Pompea

-14-

gospođe Evelyn i moje kćeri Alicije.

Dalje zahtjevani da dvorac Danenberg poslije smrti jedne od

nasljednica cijeli pripadne drugoj nasljednici . Tek tada jednoj

od nasljednica dozvoljavam da sa Danenbergom postupi po

svojoj želji , da ga zadrži za svoje potrebe ili proda”.

Advokat je potom ustao i prišao sa oporukom gospođi Evelyn i

Aliciji .

- Da li biste bile ljubazne da provjerite da li je ova oporuka

ispavno potpisana od strane gospodina Keitha i dva svjedoka.

Alicia je na dokument bacila samo jedan kratak pogled, a

zatim ustala i bez riječi prišla vratima. U trenutku kada je

položila ruku na kvaku, začula je iza sebe glas gospođe

Evelyn:

- Morat ću renovirati ono staro krilo prije nego što se uselim.

još jednom se zaorio onaj njen suhi osmijeh.

- Moram se zadovoljit i i sporednim krilom. ja, jedina koja sam

jadnom Keithu poklonila nekoliko lijepih trenutaka. A kćer

žene koja je pobjegla .. .

Alicia je skinula ruku sa vrata i naglo se okrenula. Lice joj je

izgubilo boju, a tamne oč i su blistale od bjesa.

- O kome to govorite, gospođo Evelyn? - upitala je oštro.

- A kome bih? O vašoj majci, naravno.

Gospođa Evelyn je ustala i spustila veo na lice.

- Vi svakako i ne znate zašto je vaš otac bio usamljen i ogorčen

čovjek. Kako bi bilo da nekoga pitate zbog čega je vaša majka

nestala iz dvorca. Kćerka Engleza i Indijke! Nikakvo čudo što

je onaj plemeniti čovjek nije mogao podnijeti.

Riječi pune mržnje jednostavno su izlazile iz ustiju gospođe

Evelyn. Veo se tresao na njenom licu. Alicia se naslonila na

vrata, te reče u bjesu:

- Nemate pravo vrijeđati moju majku. Bila je bolesna i zato je

otputovala u San Remo da se liječ i . Tamo je i umrla. Moj je

otac njeno tijelo prenio ovamo i sahranio ga u obiteljskoj

grobnici. A to svakako ne bi učinio da je moja majka bila

Pompea

-15-

takva kako vi govorite!

Djevojka se borila da povrati dah.

- Nemam namjeru osporavati oporuku svog oca. Odgajana sam

da poštujem njegovu želju. Ipak, moram vas upitati kako uopće

zamišljate naš život pod ovim krovom ako o meni imate takvo

mišljenje?

Ne moramo živjeti pod istim krovom, dijete moje - prišla je

gospođa Grace Alici ji . - Imaš dovoljno novca za putovanje po

svijetu. Uživaj u životu, kao što je i tvoja majka radila.

Alicia je nepomično stajala i gledala u tu ženu, iako je

osjećala da joj koljena već drhte. još nitko nikada nije sa njom

tako razgovarao.

Ali se mržnja gospođe Grace i dalje izlijevala na nju.

- Nikome nisi ni potrebna ovdje u Danenbergu, gospođice

Alicia. Tvoj otac te je i poslao odavde, jer nije mogao

podnijet i da ga neprestano podsjećaš na ženu koja ga je

napustila i unesrećila.

- To nije istina! - vrisnula je Alicia. - Moj otac je bio

osobenjak, ali me nije mrzio.

Podigla je obje ruke kao da želi odgurnuti ženu. Stajala joj je

tako blizu, da je i kroz veo osjećala njen tlak na licu.

Advokat joj je pritekao u pomoć . Pritrčao je gospođi Evelyn,

povukao je natrag i umirio sa nekoliko riječ i , a zatim se

okrenuo djevojci .

- Žao mi je gospođice Sanders, što ovu scenu nismo mogli

izbjeći . Pokušajte se smiriti , molim vas. Vaš otac se pobrinuo

da možete živjeti onako kako želite. Prema našim zakonima vi

ste punoljetni i možete raspolagati svojom imovinom. Ipak, i

ja vam nudim svoju pomoć . Znate gdje se nalazi moj ured. Ako

vam je potreban bilo kakav savjet , slobodno mi se obratite.

- Hvala - promrmljala je Alicia i skoro istrčala iz radne sobe

svog oca, ali se spustila na jednu stolicu još u samom

predsoblju. Nije ni primjećivala što se događa oko nje. Trgla

se tek kada kada joj je netko dodirnuo ruku.

Pompea

-16-

Jack se naginjao nad nju, pomažući joj da ustane.

- Dođite u sobu sa kaminom, gospođice Alicia. Tamo gori

vatra. A donijet ću vam i čaj .

Djevojka se bezvoljno prepustila starcu. Kada je ušla u sobu,

odmah je stala uz kamin i prinjela ruke plamenu da ih zagri je.

Kad joj je Jack donio čaj, ispila ga je kratkim i brzim

gutljajima, zamišljeno ponavljajući;

- Vlasnica Danenberga, nasljednica svog oca!

Ogorčeno se zagledala u starog slugu.

- Ti možeš ostati u Danenbergu, Jack, kao i Freda. Moj je otac

bar na to mislio. Ali ćete zato imati dvije gospodarice.

Ispravila se.

- Zbog čega ja tek danas doznajem da je moj otac imao

ljubavnicu?

- Jack se iznenađeno trgne: - Gospođa Grace? Njegova

ljubavnica? Pa on je nju mrzio!

A onda je Jack nesvjesno ustuknuo nekoliko koraka, kao

čovjek koji je iznenada shvatio što je rekao.

- Mrzio? - iznenadila se i Alicia. - Zar čovjek može ženi koju

mrzi ostaviti pola svoje imovine? Isto toliko i svojoj jedinoj

kćerci? - Alicia zavrti glavom.

- Ne, Jack, to je nemoguće. Očigledno je da se moj otac nije ni

tebi povjeravao.

Jack je pognuo glavu.

- Može biti, gospođice Alicia. - Ponovno je progovorio tek

poslije nekoliko trenutaka.

- Što sada namjeravate raditi?

- Ne znam ni sama - Alicia je opuštenih ruku stajala pred

starim slugom. - Bojim se Jack - promucala je. - Možda je

Freda u pravu, možda Sandersi ne mogu nikada biti sretni. Što

se sve u Danenbergu događalo a da ja to ne znam?

Prišla je vratima i otvorila ih, a onda zastala nad njima da

dobaci preko ramena:

- 1 što će se još sve dogoditi?

Pompea

-17-

Jack je gledao u vrata koja je Alicia zatvorila za sobom. S

mukom je procijedio iste riječi:

- Što će se još sve dogoditi?

Prišao je prozoru da vidi hoće li djevojka izaći iz dvorca.

Međutim, nju nije vidio. Međutim, ugledao je jedan auto pred

ulazom u dvorac. Oko njih je nervozno koračao jedan čovjek.

Bio je to Sam Branston, vlasnik Melera.

- Meler .. . - govorio je tiho za sebe.

- Malo imanje . . . imanje koje svom vlasniku nikada nije

dopuštalo raskošan život - pri tom se sjet io da je i kuća na tom

imanju godinama bila prazna. Sve dok je nije kupio Sam

Branston, čovjek od pedeset godina, neoženjen i bez obaveza.

Jack je požurio da se zakloni iza zavjese na prozoru, jer je iz

zgrade upravo izlazila gospođa Grace, u svojoj dugoj crnoj

haljini i sa veom preko lica.

- Da li će se zaista usuditi da se ovdje ugnijezdi kao udovica

gospodina Keitha?

Lagano je prišao kaminu.

-Ipak je gospodin Keith nju mrzio.

*

Alicia nije silazila na ručak, tako da se u prizemlju dvorca

pojavila tek navečer. Zamolila je Jacka da joj večeru donese u

sobu sa kaminom. Izbjegavali su svaki razgovor. A opet,

Aliciji je na srcu ležalo mnogo stvari o kojima je željela pitat i

starog slugu.

Poslije večere vratila se na kat . Zastala je u dugom mračnom

hodniku kojeg jedna slaba svjetiljka na sredini nije mogla

potpuno osvijetliti . jedva je razaznavala vrata sobe u koju je

krenula.

Bila su to vrata sobe njene majke.

Poslije njene smrti nitko više nije smio ulaziti u nju. Tako je

naredio njen otac. Svi su tu naredbu poštovali, iako je ključ

Pompea

-18-

svo to vrijeme stajao u bravi.

Alicia je jedva uspjela pokrenuti davno zahrđali ključ . Osjetila

je prašinu uskovitlanu u ustajalom zraku. Pritisnula je prekidač

kraj vrata, ali se svjetiljka u sobi nije upalila. Morala se vratit i

u hodnik i uzeti jednu petrolejku sa stalka. Pri njenoj

svijetlosti vidjela je da je sav namještaj prekriven pokrivač ima

već posivjelim od debelog sloja prašine i paučine. Srce joj je

jako udaralo. Po prvi put otkako zna za sebe ušla je u sobu

svoje majke. Donosili su je tu kao malu, ali se toga nije

sjećala. Imala je samo dvije godine kada su majku sahranili u

Danenburgu.

Laganim koracima djevojka je prišla kaminu. Tu bi se trebala

nalaziti slika njezine majke, bar tako joj je jednom Freda

ispričala usprkos očevoj zabrani. Nitko nije smioni spominjati

majku. Freda joj je također rekla da je majka imala dvadeset

tri godine kada je umrla. Podigavši lampu. Alicia je osvjetli la

jedan portret na zidu I/nad kamina. Međutim, na njemu se ništa

nije dalo razabrati zbog debelog sloja prašine. Alicia dohvati

jedan od pokrivača sa namještaja, popne se na stolicu i pokuša

skinuti prašinu sa sl ike. Pokrivač joj ispadne iz ruke kada se

pred njom ukazalo l ice majke. Lijepo ovalno l ice sa velikim

tamnim očima i dugim trepavicama. Slikar je svakako morao

uložiti mnogo truda da bojom dočara njen smeđ i ten i crnu

kosu.

Alicia je sišla sa stolice, oslonila se na jednu komodu, i dalje

osvjetljavajući sliku lampom.

- Imam tamne oči na majku - mrmljala je - ali plavu kosu na

oca - pogled joj je pao na dekolte portreta, ukrašen dugom

niskom crnih bisera.

Ne obraćajući pažnju na prašinu, Alicia se ponovno popela na

stolicu i zagledala u oči svoje majke.

- Kada bi samo mogla progovoriti , majka - šaptala je. - Ta žena

u crnom te više ne bi smjela vrijeđati. S kakvim pravom ona

blati tvoje ime? Možda ti nisi bila sretna u Danenburgu. Možda

Pompea

-19-

nisi mogla podnijet i takav život. Došla si iz tako daleke

zemlje, koju bih i ja željela vidjeti . . . Indiju, tvoju domovinu.

Ali pogled joj se ponovno zadržao na niski crnih bisera.

Osjećala se kao opč injena tim divnim nakitom. Nije ni znala

koliko je dugo ostala tu, pred slikom svoje majke. Trgla se iz

svojih dubokih misli tek kada su vrata iza nje ponovno

zaškripala. Ušao je Jack.

- To niste smjeli učinit i , gospođice Alicia - rekao je,

pritrčavajući joj. Pomogao joj je da siđe sa stolice.

- Vaš otac je zabranio da se u ovu sobu ulazi. Iako njega više

nema, trebalo bi poštivati njegove želje.

- Kada je to moj otac zabranio. Jack? - upita Alicia. - Budi što

određeniji.

- Kada je vaša majka . . .

Jack je zašutio.

- Što si htio reći , Jack? Što je to moja majka učini la zbog čega

više nije mogla živjeti u Danenbergu, što je učinila zbog čega

je morala biti zaboravljena? Što se to ovdje dogodilo, Jack?

Zbog čega ja to ne bih smjela znati? Pa, ja sam njihova kći !

- Ne smijem govoriti o tome, gospođice Alicia. Na to me

obavezuje obećanje dato vašem ocu.

- Hoćeš reći da te je moj otac natjerao da mu to obećaš. Tako

bar meni izgleda, Jack - glas joj je sve više ispunjavao bijes. -

Moj otac je umro, Jack - produžila je. - Ali ja sam živa. I

želim saznati tajnu svoje majke. Bila sam čak spremna to

zahtjevati i od oca.

Jack je vrtio glavom.

- To vam ne bi uspjelo, gospođice Alicia.

- Ali jedno mi ipak moraš reći , Jacke .. . da l i je otac mrzio

moju majku? Da li je zbog njega pobjegla od kuće? Tako mi je

bar rekla gospođa Grace.

Jack se trgnuo.

- Mislio sam da je gospođa Grace pametnija. ja vam mogu reći

samo to da je vaša majka otputovala u Ital iju zbog svog

Pompea

-20-

narušenog zdravlja. Od prvog trenutka njoj ova hladna i vlažna

klima nije odgovarala. Umrla je u San Remu. Od upale pluća.

- A ti si sa ocem otputovao u Italiju da bi njeno tijelo prenijeli

ovamo? Da l i je tako bilo? Č ini mi se da sam bila mala kada

mi je to netko ispričao.

- Da, tako je bilo, gospođice Alicia

- Jack je uzeo djevojku za ruku. - Izađimo iz ove sobe,

gospođice. Mlada djevojka kao vi ne bi se smjeli vraćati

prošlosti, već misliti samo na budućnost.

Ali Alicia još jednom podigne lampu da osvijetli sliku svoje

majke.

- Gdje se sada nalazi ova niska bisera, Jack? - iznenada je

upitala.

- Niska bisera? - ponovio je sluga iznenađeno. Glas mu je po

prvi put zazvučao nesigurno. - To zaista ne bih znao.

Pretpostavljam da je gospodin Keith želio da vašu majku

sahrane zajedno sa tom niskom. jer, ona je i pripadala njoj.

Vaša majka je nisku donijela iz Indije i nikad se nije

razdvajala od nje. Obitel jski nakit Sandersovih gotovo da nije

ni stavljala. Stalno je tražila svoju nisku bisera.

- Zbog čega, Jacke? Reci mi bar o tome nešto - molila je

Alicia.

- Nitko mi nije zabranio da o tome govorim - sa olakšanjem se

osmijehne sluga. - Vaša majka je pričala da je te bisere dobila

od nekog budističkog svećenika. Čak kažu da ti biseri imaju

čarobne moći .

Tu se stari sluga malo nasmiješio.

- Čuo sam vašu majku kako tvrdi da svaki od tih crnih bisera u

niski ima moć da svog vlasnika spase smrtne opasnosti .

Alicia nije shvaćala njegov osmijeh.

- A zašto to ne bi mogla biti istina, Jack? - pitala je.

• Ah da, misliš na to što je moja majka usprkos biserima tako

mlada umrla? Da li je možda u San Remo otišla bez te niske?

Jack je prišao vratima.

Pompea

-21-

- Naprotiv, nikad se nije razdvajala od njih. Molim vas,

gospođice Alicia, idemo odavde.

Djevojka je bacila još jedan pogled na sliku svoje majke, a

zatim je pošla za starim slugom. U hodniku ga je ponovno

pritisnula novim pitanjima.

- Jacke, zašto moj otac nije te crne bisere sačuvao za mene?

Oni su ionako pripadali meni poslije majčine smrti . Posebno

ako imaju čarobnu moć . Voljela bih znati da li ih je majka

odnijela sa sobom u grob il i se još uvijek nalaze negdje u

dvorcu.

Jack je zbunjeno promatrao djevojku.

- Zar vam smrt vašeg oca nije dovoljno opterećenje, gospođice

Alicia? Zbog čega želite na sebe navući novu nesreću? A takva

želja svakako bi vam donijela nesreću. Vjerujte mi, to ozbiljno

govorim. Vrlo dobro znate da vam želim sve najbolje.

Pokušajte se smiri ti . Najbolje je da pođete na spavanje. Ujutro

će sve izgledati sasvim drukčije.

Alicia je produžila hodnikom, ostavljajući starog slugu da

stoji.

- Da, možda si u pravu, Jack. Laku noć .

Krenula je stepenicama prema svojoj sobi.

Č im se našla u sobi, spustila se na jednu stolicu i rukama

pokrila lice. Ali to nije pomagalo; u mislima joj je stalno bio

lik njene majke i niska crnih bisera.

Prišla je prozoru i zagledala se u fjord pod sobom. Mračna

voda je nejasno odbijala prigušenu svijet lost mjeseca.

Njene ruke požuriše da otvore prozor jer joj se učinilo da

odnekud izvana do nje dopiru glasovi. Ali se prevarila . . . sve

što je čula bilo je samo u njenim mislima. “I tebe će vrag

ščepati u svoje kandže .. . nijedan od Sandersovih neće umrijeti

mirno u svom krevetu .. . ni on nije tako umro, gospodin Keith

.. . nije to bila nesreća u lovu .. . otac nije mogao podnosit i da

ga podsjećaš na ženu koja je otišla od njega i unesreć ila ga .. .

uživaj u životu kako je tvoja majka znala uživati . . . o tome ne

Pompea

-22-

smijem govoriti , gospođice Alicia . . . umrla je u San Remu, od

upale pluća .. . ni trenutka se nije razdvajala od svoje niske

crnih bisera .. .”

Brzo je zatvorila prozor, kao da želi prigušiti te glasove.

Fredin glas, glas gospođe Grace i Jackov glas. Iscrpljena, pala

je na krevet . Ali se nije mogla smiriti .

- Potrebni su mi crni biseri moje majke - mrmljala je. - Crni

biseri će me zaštit iti u smrtnoj opasnosti. Moja je majka

vjerovala u njihovu moć . Sigurno se dogodilo nešto strašno

kada je ona umrla usprkos njima. Da li je bila ubijena? Da li je

ubojica bio moj otac?

Trgla se i sjela na krevet. Osvrnula se oko sebe kao da je

izgubila razum i uopće ne zna gdje se nalazi. Nije više mogla

kontrolirati svoje postupke. Tiho je otvorila vrata i niz

stepenice se iskrala iz dvorca. Za nju je u tom trenutku

postojao samo jedan jedini cilj: obiteljska grobnica i ploča na

kojoj je stajao natpis “Anabelle Sanders”.

U glavi joj je neprestano bubnjala samo jedna misao: moram

ukloniti mramornu ploču i dospjeti do majčinog li jesa.

Iz dvorca je izašla na jedan od sporednih izlaza, zaključala ga

za sobom i ključ gurnula pod jedan grm.

Prvi put je zastala tek pred samim ulazom u groblje. Nekoliko

trenutaka zbunjeno se okretala oko sebe. Što to ona hoće

učiniti , ovdje na groblju? Ona, slaba djevojka?

Čak i kada bi kod sebe imala potreban alat, teško da bi uspjela

pomaknuti mramornu ploču koja je pokrivala lijes njene majke.

I da li bi uopće imala hrabrosti da otvori li jes i pogleda

ostatke ljudskog bića već šesnaest godina?

“Ali niska!” - bubnjalo joj je i dalje u glavi . . . “Moram doznati

da li je majka svoje crne bisere ponijela u grob!”

Odlučnim korakom krenula je dalje, pored crkve, sve do samog

ulaza u grobnicu. U mrklom mraku jedva je uspjela napipati

masivnu ploču i odgurnuti je u stranu. Ruku ispruženih ispred

sebe produžila je u tamu. Pod prstima je osjet ila neravnine,

Pompea

-23-

bilo je to svakako mjesto koje je grobar tek zazidao. Uskoro će

se tu nalaziti nova mramorna ploča sa imenom njenog oca.

Alicia se pomaknula nekoliko koraka u stranu, sve dok pod

prstima nije osjetila hladnu i glatku ploču od mramora.

Alicia spusti glavu na ploču i čitavo ti jelo joj se zatrese od

jecaja. Neće uspjeti izvesti ono što je zamislila. Upravo ovako

kako sada tama obavija nju, tako će zauvijek u tami ostati i

sudbina njene majke, niska crnih bisera i smrt njenog oca.

Osjećala se bespomoćno, kao biće kome nitko ne može pomoći

da dođe do prave istine. A jednoga dana ostvari t će se i

proročanstvo stare Frede: “Ni ti nećeš mirno umrijeti u svojoj

postelji .” Od te pomisli djevojku zahvati panika. Htjela je što

prije izaći iz grobnica. Na zrak. Okrenula se da potrči .

U tom trenutku oči joj zaslijepi jaka svijet lost.

Alicia prigušeno krikne.

Na ulazu u grobnicu stajao je čovjek sa petrolejkom u ruci . U

njemu je prepoznala gluhonijemog grobara.

Prišao joj je laganim korakom. Lampu je podigao visoko iznad

glave.

- Nemojte, molim vas .. . - mucala je Alicia u smrtnom strahu.

Razrogačenim očima buljila je u grubo lice čovjeka i potpuno

se pribila uz hladni zid grobnice kada joj je on pružio ruku

prema njoj:

- Upomoć! - vrisnula je.

Jedna ruka padne na njeno rame, a preko usana gluhonijemog

prelazili su nerazgovjetni zvuci. Nije bilo načina da shvati što

to on želi od nje. Ipak, malo se pribravši , Alicia mu je uspjela

pokazati na veliku mramornu ploču. Rukama je pokazivala

kako je želi podić i , a zatim se osmijelila i progovorila,

nadajući se da će je gluhonijemi nekako uspjeti shvatiti .

- Želim doći do lijesa moje majke. Pomozi mi. Tražim jednu

nisku bisera.

Rukama utrnulim od straha djevojka mu je pokušavala pokazati

što želi učiniti .

Pompea

-24-

Grobar je prinijeo lampu njenom licu, tako blizu da su je oč i

zaboljele od snažne svijetlosti. Ipak, shvatila je da to on

ustvari želi vidjeti njene usne kako bi sa njih uspio pročitat i

što želi reći . još jednom je ponovila zbog čega je došla u

grobnicu. Riječ po riječ , sasvim polako, pomažući se

istovremeno i znacima.

Mršavo lice čovjeka iznenada je promijenilo izraz, a u očima

mu je nešto zablistalo. Klimnuo je glavom nekoliko puta, a

onda kružnim pokretom pokazao oko svog vrata.

I Alicia je klimnula glavom.

- Da, ogrlica - promucala je. Iznenada je shvatila da ipak

postoji nač in da izvede svoju zamisao, samo ako joj taj čovjek

pomogne. On će sa lakoćom izvesti ono za što njoj nedostaje

snage. Pokazala je rukom na njegove grudi, zatim na svoje:

- Ogrlica .. . za tebe i za mene, u redu?

još jednom je iste riječ i ponovila slog po slog, iako su joj zubi

još uvijek cvokotali od straha.

Grobar ju je nekoliko trenutaka nepomično promatrao, a onda

mu se lice razvuče u širok osmijeh. U očima mu je blistala

pohlepa. Pokazao je na mjesto na kojem je ona stajala, a zatim

prema vratima. još jednom se osmijehnuo, a onda se okrenuo i

izašao iz grobnice. Alicia je neko vrijeme čula njegove tihe

korake pred grobnicom, a zatim je zavladala tišina. Na nju se

ponovno spustila tama. “Sada bar mogu pobjeći”, padne joj na

pamet. “Samo što dalje odavde. Da li ću ikada doznati nalazi li

se niska crnih bisera u lijesu moje majke?” Zavrtjela je

glavom. Ne, sada joj je bilo stalo samo do toga da što prije

izađe na zrak, da više nikada ne ugleda onog strašnog čovjeka.

Poželjela je da se već nalazi u svojoj udobnoj sobici u dvorcu.

Pipala je rukama pred sobom i nekako dospjela do vrata

grobnice. Istog trenutka ponovno je opazila svijetlost lampe -

grobar se već vraćao.

Gotovo istog trenutka on se našao pred njom i odgurnuo je

natrag u grobnicu. Opazila je da u rukama drži alat. Položio ga

Pompea

-25-

je uz mramornu ploču, a nešto dalje postavio lampu na pod.

Potom je ponovno pokazao na mjesto na kojem je ona trebala

stati . U očima mu je i dalje blistao onaj pohlepni plamičak.

“Sada moram ostati”, mislila je Alicia, “više ne mogu pobjeć i .

On će otvoriti grob u svakom slučaju, bila ja tu ili ne. A ako

nađe nisku crnih bisera, svakako će je zadržati za sebe.”

Naslonila se na zid. Kada je prvi udarac odjeknuo u grobnici,

prinijela je ruke licu. Više nije smjela gledati, ali je zato bila

prinuđena da sluša sve: oštre udarce

o kamen i besmisleno brbljanje gluhonijemog između udaraca.

Na trenutke joj se č inilo da reži i bijesni, na trenutke da je

umiruje. Nekoliko minuta kasnije zavladala je t išina. Lagano

skinuvši ruke sa lica, Alicia je ugledala raskomadanu

mramornu ploču ispod koje se nazirala crna rupa. Čovjek je

pobjedonosno gledao u nju, kao da očekuje neku novu naredbu.

Pošto je djevojka šutjela, on se nagne nad rupu i stenjuć i

počne micati lijes lijevo - desno, sve dok ga nije uspio izvući

na pod grobnice.

Alicia ustukne jedan korak. Pokušavala je savladati ogromni

strah. Lijes njene majke! Što je to uč inila? Da li je doista

izgubila razum? Te su joj misli kao munje prelijetale kroz

glavu.

još jednom je pokušala pobjeći iz te užasne prostorije. Ali joj

je grobar prepri ječio put. Gurnuo joj je petrolejku u ruku, a

onda vrh poluge zavukao pod debeli poklopac li jesa i pri tisnuo

na dršku sve dok drvo nije zapucalo.

- Ne, ne! - vrisnula je Alicia i zatvorila oč i .

Od strašnog grobarevog krika tako se trgla da joj je lampa

skoro ispala iz ruke.

Otvorila je oči . Grobar je ukočeno bulj io u otvoreni kovčeg, a

onda se okrenuo njoj i zapanjeno je pogledao razrogačenim

očima. Grubo je uhvatio djevojku za ruku i privukao je bliže

lijesu, a onda natjerao da pogleda u njega.

Lijes je bio prazan!

Pompea

-26-

Alicia je ustuknula. Korak po korak, i ne znajući na koju se

stranu izmiče. Leđima je udarila o zid, pomaknula se korak u

stranu i gotovo ispala kroz vrata grobnice. Lampa je iz njene

neosjetljive ruke pala na meku zemlju, ne prestajući svijetliti .

Potrčala je, samo što dalje od tog užasnog praznog lijesa i tog

strašnog čovjeka koji će se možda svakog trenutka bacili u

potjeru za njom. Ona ga je navela da otvori kovčeg njene

majke. Slaba svijetlost lampe pomogla joj je da brzo nađe izlaz

iz groblja. Odgurnula je laka masivna vrata i gurnula putem.

Ali je preživljavala uzbuđenje koje je bilo prejako za nju.

Noge su joj otkazale poslušnost i ona se sručila na zemlju.

U ušima joj je još odzvanjao zvuk metala po kamenu, a sve se

oko nje okretalo. Pred očima joj je tit rao lik gluhonijemog

grobara nagnutog nad praznim lijesom. Prsti su joj se zarili u

zemlju, uspjela je da se na koljenima pomakne nekoliko koraka

unaprijed. Oči su joj bile uprte u jedini osvjetljeni prozor u

dvorcu. Prozor njene sobe u kojoj je ostavila svijetlo. To kao

da joj je dalo novu snagu. Uspjela se uspraviti.

U tom trenutku njenu pažnju privukle su nove svijetlost i.

Nekoliko svjetiljki kretalo se putem prema njoj , njišući se, kao

fenjeri u rukama ljudi.

Svjetla su bila sve bliža. Sada su se razabirali i glasovi,

najprije tihi, a onda sve snažniji i bliži.

Pri svijet losti fenjera Alicia je več razabirala mrka lica ljudi.

Stajala je kao ukopana, nemoćna da im se ukloni sa puta.

Zastali su pred njom i podigli svoje fenjere da joj osvijetle

lice. Zažagorili su među sobom, a jedan od njih otrčao je

prema otvorenim vratima grobnice. Trenutak kasnije začuli su

se njegovi oštri povici iznutra.

Alicia je drhtala od straha. Te ljude nije poznavala, a pred

očima joj je još uvijek igrao strašni lik grobara.

- Lopovi! Pljačkaši grobova! - čula je još jedan snažan glas, a

onda je sve oko nje progutala tama.

Pompea

-27-

*

Kada je Alicia ponovno otvorila oči , netko ju je čvrsto držao

za ruke i urlao joj u lice.

- Pljačkaši grobova! Bezbožnici!

- Samo sam htjela . . . ja sara samo htjela . . . - zamucala je

djevojka. - Bisernu ogrlicu moje majke. Morala se nasloniti na

tog čovjeka iako ga se bojala. Ostali su u polukrugu stajal i oko

nje.

- Nemojte, molim vas .. . - jecala je Alicia. - Pustite me da se

vratim u dvorac.

Uto je iza sebe začula čvrste korake. Primijetila je da su ljudi

oko nje malo ustuknuli kada je pred njih slao jedan visok

mladić .

- Što se to ovdje događa? - upitao je gnjevnim glasom.

- Sa grobarom je provalila u grobnicu i otvorila strankinjin

lijes

- objasnio je jedan od ljudi. - Sigurno je ona na to nagovorila

grobara. Pljačkaši grobova. Vještica, kao što je bila i njena

majka. Trebalo bi je kamenovati.

- Ostavite je! - uzviknuo je mladić i stao uz Aliciju.

Djevojka se nije usuđivala da ga pogleda u l ice, iako je

shvatila da je on želi zaštit iti .

- Ostavite je na miru! - ponovio je mladić oštrim glasom.

- Vi to štitite ovu kradljivicu. Framer? Upravo vi? - začuđeno

je pitao jedan od ljudi. Te riječi popratio je prigušeni smijeh

ostalih.

- Da, upravo ja. A zbog čega bih štitio gospođicu Sanders? -

pitao je mladić . - Idite k vragu! Vratite se u kavanu, ionako

tamo provodite svo svoje vrijeme. I ne zaboravite da se

nalazite na t lu koje pripada dvorcu Danenberg.

- Da, samo što ovo tlo od danas pripada i gospođi Grace. Ona

će se već pobrinuti da mi ostvarimo naša prava. A vi , Framer,

svakako imate najmanje razloga da se stavite na stranu

Pompea

-28-

Sandersovih - glas govornika bio je ispunjen mržnjom i

prezirom.

- Neću više slušati vaše gluposti! - uzviknuo je mladić . - Ako

vam smeta što je grobnica provaljena, onda pomognite grobaru

da je ponovno zazida. Napokon, on je vaš pri jatelj . Nemojte ga

sada ostavljati na cjedilu - s t im ri ječima, mladić je uhvatio

Aliciju za ruku i poveo je sa sobom.

Nije je poveo u pravcu dvorca, već jednim sporednim putem

koji je išao uz ogradu groblja. Alicia je neprestano bacala

poglede na njega, ali u tami nije mogla razabrati crte njegovog

lica.

- Karl Framer - tiho je rekla. - Vi ste me spasili . Tko zna što bi

ti ljudi učinili sa mnom da vi niste naišl i.

- Bili su pijani , gospođice Sanders. Najbolje je da uopće ne

razmišljate o onome što su govoril i .

Alicia se jače osloni na njega.

- Njih je poslala gospođa Grace, žena u crnom.

Karl Framer zastane.

- O čemu to govorite? Kakva žena u crnom ?

- Da, žena u crnom koje se ja strašno bojim. A ipak moram

živjeti sa njom u Danenbergu.

- Gospođa Grace živi kod svog brata u Maleru, gospođice

Sanders. Sigurno vam nije dobro kad govorite takve stvari.

Karl Framer je želio produžiti, ali je Alicia i dalje stajala na

mjestu.

- Da, meni nije dobro, pretrpjela sam užasan strah i još mnogo

toga, ali je ovo što sam rekla potpuno točno. Moram živjeti

pod tim krovom sa gospođom Grace. Ona je naslijedila

polovicu Danenberga.

To nije moguće - vrt io je glavom Karl . - Pođite sa mnom.

- Odvest ću vas kuć i moje majke, tu ćete bit i sigurni. Stari

Jack vas ne bi mogao zašti titi ako tim pijancima padne na

pamet da još noćas prodru u dvorac. Nadam se da mi vjerujete,

gospođice Sanders? Vi znate gdje se nalazi kuća moje majke?

Pompea

-29-

- Da, poći ću sa vama, Karl . Nego, moje ime je Alicia.

Niz lice su joj potekle suze.

- Pravo čudo što je napokon i meni netko pomogao. Kako ste

znali da mi je pomoć bila potrebna?

- Bio sam na fjordu kada sam začuo glasove koji su dopirali sa

groblja. Morao sam vidjeti što se to događa, iako je to znači lo

da moram stupiti na tlo koje pripada dvorcu Danenberg.

Alicia je osjetila malo gorčine u Karlovom glasu, ali se nije

usudila pitati razlog takvog njegovog stava. Poželjela je da mu

kaže sve što joj se dogodilo u grobnici , ali ju je on prekinuo

već poslije prvih nekoliko riječi:

- Nemojte sada govoriti o tome, gospođice Alicia. Bit će

vremena za to, kada se malo smirite. Za nekoliko minuta bit

ćemo kod moje majke. Tamo ćemo moći na miru razgovarati .

Neko vrijeme išli su glavnom seoskom ulicom, a zatim su

krenuli jednim poprečnim putem. Kuća Framerovih nalazila se

na podnožju litice, tik uz obalu malog zatona. još iz daleka

razabirali su se bijeli zidovi kuće i topla svijetlost koja se

izvijala kroz njene prozore. Bilo je dovoljno svijetlo da se

mogu vidjeti dva mala ribarska čamca i mreža zategnuta duž

obale zatona.

Šljunak je škripao pod nogama Alicije i Karla. Kućna vrata

otvorila su se i prije nego što su oni stigli do njih. Na

svijetlosti se jasno razabirala prilika jedne žene visokog stasa.

- Napokon, Karl! - uzviknula je. - Već sam se zabrinula za

tebe. Koga mi to dovodiš? - žena siđe sa niskog stepeništa.

Prije nego što joj je Karl stigao odgovoriti , ona je iznenađeno

uzviknula:

- Gle, pa to je gospođica Alicia!

- Da, majko, to je Alicia Sanders iz Danenberga. Potrebna joj

je naša pomoć . Neki pijani ljudi su je uznemiravali. Nadam se

da nemaš ništa protiv što sam je doveo ovamo.

Martha Framer se ponovno vratila na prag svoje kuće. Srdačno

je pružila ruku:

Pompea

-30-

- Želim vam dobrodošlicu, gospođice Alicia.

- Hvala - tiho je odgovorila djevojka. Zagledala se u pomalo

grubo lice Marthe Framer, u njenu smeđu kosu prošaranu

smeđ im vlasima i njene zelene oči .

U tim očima blistala je materinska toplina, iako joj je lice

ostalo malo ukočeno. Otvorila je širom vrata i rekla:

- Uđite, molim vas. Unutra je mnogo toplije. Odmah ću vam

spremiti vruć čaj sa malo ruma. To će vam svakako goditi .

Učinilo joj se da Karlova majka jedva čeka da iz dnevne sobe

nestane u kuhinju.

Alicia se osvrnula oko sebe. Soba je bila jednostavno ali

ukusno uređena. Na zidovima obloženim drvetom blistalo je

bakreno posuđe, a rustični namještaj prekrivali su li jepo

izvezeni stolnjaci i pokrivači . Sjela je na dugu drvenu klupu

uz samu vatru.

- Da li vam se sviđa kod nas? - upitao je Karl . On je primijetio

kako je Alicia pažljivo osmotrila sve oko sebe.

Djevojka je klimnula glavom.

- Da, jako. Voljela bih da i u Danenbergu postoji ovako topla, i

udobna prostorija. Č ini mi se da bih se tada mnogo bolje tamo

osjećala.

- Slobodno se izujte, gospođice Alicia. Smjestite se što

udobnije. Da li vam je još uvijek hladno? - pitao je Karl.

- Ne, hvala, ovdje je sasvim toplo - Alicia je zbacila cipele sa

nogu. Karl ih je stavio uz kamin, a zatim joj donio par udobnih

i toplih papuča.

Alicia nije skidala pogled sa mladića. Tek tada, na svijetlosti ,

uspjela je dobro vidjeti njegovo lice, lice koje je gotovo

zaboravila.

Nekada, kao djeca, privremeno su se sretali, ali se njenom ocu

nije sviđalo kada se ona igrala sa drugom djecom. Zbog loga

ona nije nikada ni odlazila u selo, niti je Karl došao u

Danenberg.

Možda čak uopće ne bi ni prepoznala Karla Framera da mu

Pompea

-31-

nije čula ime. Nijednom se nisu sreli za vrijeme njenih kratkih

posjeta. Uostalom, nikada nije ni imala mnogo dodira sa

stanovnicima sela..

- Koliko imate godina, Karl? - upitala je iznenada. Pogled joj

je bio uprt u mladićeve plave oči , u njegovu gustu plavu kosu i

rumeno lice.

- Dvadeset tri , gospođ ice Alicia.

- Karl je pet godina stariji od vas - začuje se glas Marthe

Framer. Ušla je u sobu sa poslužavnikom u rukama i položila

ga na stol ispred klupe.

Alicia je podigla ruku da svoju dugu kosu zabaci na leđa. Nije

ni znala zašto je u tom trenutku rekla:

- Kosa nam je iste boje, Karl. Martha Framer je gotovo

tresnula čajnik na stol. - Plava, kao i kod već ine ljudi u ovom

kraju - glas joj je zvučao ljutilo.

- Da, ali ja sam mogla imati i crnu kosu - djevojčin glas se

jedva čuo.

- Kao moja majka - rukama je nervozno okretala šalicu s

čajem. - Smijem li govoriti o njoj ? O .. . o . . .

- usne su joj zadrhtale.

Karl je sjeo na klupu kraj Alicije, a njegova majka na stolicu

preko puta nje. Oči s tarije žene bile su skoro sklopljene.

Karl umirujući spusti svoju ruku na djevojčinu. - Samo vi

govorite, gospođ ice Alicia. Samo vas molim da više ne

plačete.

Alicia digne pogled prema njemu.

- Zovite me samo Alicia, molim vas. 1 ja bih vas željela zvati

samo Karl, kako sam vas uostalom nekad i zvala.

- Naravno - nasmiješio se mladić i okrenuo majci . - Alicia je

bila u obiteljskoj grobnici. Zbog toga je ovako i uzbuđena.

- Da, bila sam u grobnici. Htjela sam naći crne bisere. - Alicia

se naslonila na zid. U očima joj se još uvijek ogledao strah.

- Crne bisere? - ote se Marthi Framer. Njene oči sada su bile

širom otvorene.

Pompea

-32-

- Majko! - iznenađeno je uzviknuo Karl i nagnuo se preko stola

prema njoj .

- Ništa, ništa - odgovorila je Martha, al i je teško disala. -

Samo vi nastavite, Alicia.

- Bila sam kao u groznici, skoro da više nisam znala što činim.

Te crne bisere danas sam prvi put i vidjela na slici svoje

majke.

Alicia je sada govorila vrlo brzo.

Divni biseri. Čak i na slici zanijeli su me kao nekom

čarolijom. Jack mi je pričao kako je moja majka vjerovala da

biseri imaju neke natprirodne moći .

Alicia se nagnula nad stol.

- Gospođo Martha, moja majka je bila uvjerena da će izbjeći

svaku smrtnu opasnost sve dok se ta niska bisera bude nalazila

uz nju. Nije mi samo jasno zašto je ona umrla kada je ta niska

bila kod nje i u San Remu. A Jack mi je rekao da se od bisera

nikada nije razdvajala. Alicia slegne ramenima.

- Eto, to me je i navelo da pođem i potražim te bisere. Nešto

me jednostavno gonilo u grobnicu, pred mramornu ploču sa

natpisom “Anabelle Sanders”. A onda . . . Alicia zavrti glavom

i pokrije lice rukama.

Karl joj blago skine ruke sa lica.

- Onda ste tražili od grobara da vam pomogne, Alicia? Oni

ljudi su tvrdili da je i on bio u grobnici .

- On je slučajno naišao. U stvari, možda me je i pratio. Naišao

je upravo kada sam se spremala da odem pošto sam shvati la da

nemam dovoljno snage da pomaknem mramornu ploču. Strašno

sam ga se uplašila. Ipak, za te ljude bila sam pljačkaš

grobova. S punim pravom su mi to bacili u lice.

Alicia je zurila u svoje ruke na stolu.

- Grobar je uklonio mramornu ploču. Njemu to nije bilo nimalo

teško. Imao je sav alat i petrolej lampu kod sebe.

Ali djevojka se više nije mogla suzdržati. Skoč ila je na noge,

sva blijeda u licu.

Pompea

-33-

- Lijes je bio prazan! - skoro je vrisnula.

Karl se već s tvorio kraj nje i pomogao joj da ponovno sjedne

na klupu. Rukom joj je obgrlio ramena.

- Smirile se, molim vas, Alicia - govorio je. - Vi sanjate,

fantazirale.

- Ne, ne fantaziram. Rekla sam vam istinu - lijes je bio prazan!

Martha Framer je također ustala, ali se sa obje ruke držala za

stol. - Zaboravila sam vas ponuditi da nešto pojedete. Odmah

ću donijeti. Sigurno ste gladni, Alicia. Nesigurnim korakom,

izašla je iz sobe.

Sin je gledao za njom. Na licu mu je bio ozbiljan izraz koji se

nije slagao sa njegovim mladenačkim crtama. Tiho je

progovorio:

- ja vam vjerujem, Alicia. Privukao je djevojku sebi i pogladio

je po kosi .

Ona ga je pogledala.

- Što se dogodilo sa mojom majkom, Karl? Da li je možda još

živa? Da li sam ja to naišla na neki trag njene tajne? Da li ću

uskoro naći objašnjenje i za čudno ponašanje svog oca?

- Pričekajte da se majka vrati, Alicia. Možda će ona moć i

odgovoriti na neka od tih pitanja.

Ali Martha Framer se dugo zadržala u kuhinji. Kada je

konačno ušla, u rukama joj je bio veliki lonac iz kojeg se

pušilo vrelo varivo.

- Svi ćemo jesti - rekla je Martha i spustila lonac na stol, a

zatim donijela tri tanjura i žlice. Svo vrijeme djevojci se čini lo

da ona u svaki pokret i u svaku riječ unosi mnogo napora.

Alicia je osjećala tla sada nije trenutak da postavlja pitanja.

Malo je riječi i bilo izgovoreno dok su jeli. Martha Framer je

jela vrlo polako, gotovo kao da sebe silom tjera na svaki novi

zalogaj. Ipak, poslije jela kao da se malo umirila. Pogledala je

u sina.

- Alicia se sada svakako više ne može vraćati u Danenberg,

Karl. Poslije onoga što se dogodilo bila bi u velikoj opasnosti .

Pompea

-34-

Sada zna da njena majka nije ovdje sahranjena. Moje slutnje su

se obist inile - dodala je tihim glasom.

Karl je klimnuo glavom.

- Imaš pravo, Alicia se sada ne može vratiti u dvorac. Ti i ne

znaš da ona ima još jednog neprijatelja

- gospođu Grace. Ona je nasljedila pola Danenberga.

- Gospođa Grace? - lice Marthe Framer naglo je ispunila krv. -

Zar je tako gospodin Keith htio?

Alicia klimne glavom.

- Da, tako stoji u njegovoj oporuci. Gospođa Grace i ja

naslijedili smo po polovinu imanja. Oporuka je upravo jutros

bila otvorena. Moj otac je mene i nju proglasio jedine

nasljednike. Martha Framer se ugrizla za usnu, ponavljajući za

sebe:

- . . . jedine nasljednike - prošla je rukom preko čela i pognula

glavu.

- To me doista iznenađuje. Nisam se nadala da će vaš otac išta

ostaviti gospođ i Grace.

Alicia se zagleda u nju.

- Zar vi niste znali da se je otac trebao oženiti gospođom

Grace? Da li je to itko u selu znao?

- Nikada mi to nitko nije rekao, Alicia. Prvi put to sada čujem.

jedino što sam znala o toj ženi je to da je bezobzirna. Svoga

brata Sama užasno terorizira i nitko je ne voli. Mnogi misle da

ona raspolaže nekim moćima i nastoji da joj se sklanjaju sa

puta.

- Pa zar su zbog toga i prema meni onako raspoloženi? - pitala

je Alicia. - Da nije možda gospođa Grace tim ljudima nešto

rekla o meni? Oni pred grobljem čak su spomenuli kako ih je

ona poslala.

- Može biti - progunđao je Karl. - Zbog toga vas i moramo

skloniti kod nas, Alicia.

- Ne, to je nemoguće. To nikako - uzviknula je Martha Framer.

Sin je pogleda iznenađeno.

Pompea

-35-

- Ali. majko? - rekao je začuđenim glasom.

- Znam što govorim, Karl. Znam u kolikoj smo opasnosti i mi i

ona ako ostane ovdje. - Martha je bila uzbuđenija nego ranije.

Dohvatila je Aliciju za ruku. - Vi ne poznajete ove ljude ovdje.

Dok ste živjeli ovdje kao dijete niste dolazili u dodir sa njima.

O vama su brinuli samo Jack i Freda. To su dvije vjerne sluge

koje su uvijek bile spremne pomoći vam. Ali pri tome nemojte

zaboraviti što je hladna klima stvorila od ostalih stanovnika

sela. I nemojte zaboraviti da oni tu žive već stotinama godina.

Gotovo su odsječeni od svijeta, ovdje između burnog mora i

strmih litica. Za već inu ljudi kraj svijeta počinje tamo gdje se

završava selo. Da li znate više od pet različ itih prezimena u

selu? Svi potiču od svega pet obitelj i , koliko se u početku i

naselilo oko Danenberga. Vjenčavali su se među sobom, a

svježa krv sa strane nije dolazila. Uostalom, sve novo što je

dolazilo u selo, svi stranci, primani su sa nepovjerenjem i

najčešće odbacivani.

- Kao i moja majka - uzdahnula je Alicia. - Ljudi pred

grobljem o njoj još uvijek govore kao o “strankinji”. A ona je

u Danenbergu provela tri godine svog života. Poslala je jedna

od Sandersovih. Martha Framer se tužno osmijeh nula.

- Ona je samo nosila ime Sanders. Za nas je uvijek ostala

strankinja zato što je došla iz dalekih krajeva. Imala je crnu

kosu, laman ten i oblač ila se sasvim drukčije nego mi.

- Ipak je mogla govoriti sa ljudima, dobro je znala jezik. Bila

je kćer Engleza, a samo joj je majka bila iz Indije. Tako mi je

bar Freda pričala - uzbudila se Alicia.

- Ljudi su je izbjegavali. Zbog toga ona nije mogla govorit i sa

njima, Alicia. Dugo su se čak i prema vašem ocu ponašali

odbojno. Nisu mogli shvatiti zbog čega je sa jednog od svojih

putovanja doveo tu strankinju. Ne, Alicia, ovdje u planinama

srednji vijek još uvijek nije prošao. još uvijek ovdje vjeruju u

vještice i duhove. A strancima i došljacima je najlakše priši t i

takve nazive, jer se razlikuju od ostalih.

Pompea

-36-

- Pa zar im moj otac to nije mogao objasniti? On, gospodar

Danenberga, čovjek od koga su svi oni zavisili? - Otac je ipak

volio majku. Ili možda nije, gospodo Framer? - Alicia je to

upitala bojažljivo, kao da se plaši odgovora.

- Vaš otac je jako volio vašu majku. Ali na svoj nač in -

posrednički i nadmoćno, jer on je bio takav čovjek i nije

mogao postati drukči ji . Nikada nije imao obzira prema drugim,

uvijek je dobivao sve što bi poželio - Martha Framer skloni

kosu sa očiju. - Ipak, radije ne bi govorila o tome. Bolje da

vidimo da što ćemo napraviti sa vama. jasno je da se u dvorac

ne možete vrati ti , sada kada gospođa Grace može dolaziti i

odlaziti po svojoj volji. Morate napustiti Englesku, Alicia. Što

prije, to bolje.

- Ali ja ne želim više natrag u internat . Sita sam ih. Imam

osamnaest godina i želim biti nezavisna - pobuni se Alicia.

- Možete biti nezavisni. Alicia. Ali to ćete najteže poslići

ovdje, u Danenburgu. Niste siromašni da biste se morali

mučit i .

- Ali, ja sada kod sebe nemam ništa, osim ovog što je na meni.

Advokat Matthew's mi je rekao da mu se mogu obratiti kad god

mi je potrebna pomoć . Mogu li bar to učiniti prije nego što

odem odavde? - Alicia je molećivo gledala u Framerovu.

I Karl je osjetio molbu u njenom glasu.

- Majko, Alicia bi mogla bar ovu noć provesti kod nas. Vidiš i

sama da je iscrpljena. Ne smijemo joj dozvoliti da ode u

ovakvom stanju. Alicia je zahvalno pogledala mladića. Po tko

zna koji put je osjet ila svu njegovu brigu za nju. Stidljivo mu

se nasmiješila, gledajući ga ravno u oči . On se ponovno

obratio majci:

- Majko, zar bi mogla biti tako okrutna?

Martha Framer se uspravila.

- U redu, neka Alicia ostane kod nas. Ali samo do jutra i ni

trenutka više. Ujutro ćeš je ti čamcem odvesti preko fjordova.

Odatle može krenuti na koju god stranu hoće.

Pompea

-37-

Djevojčin pogled ponovno je ispunio strah. - Preko fjorda?

KarI je ponovno obgrli oko ramena.

- Ne bojte se, mala moja - promrmljao je kada je njegova

majka izašla iz sobe. - Ujutro ćete napisati pismo za advokata

Matthewsa i u njemu reci gdje da vam pošalje novac. Navečer

ću vas ja prevesti preko fjorda do najbliže autobusne stanice.

Nikome ni na pamet neće pasti da ste vi krenuli upravo tim

putem. Moramo bit i jako oprezni, Alicia, sada dođite, da

pitamo majku gdje ćete spavati.

U tom trenutku i Martha Framer se vratila u sobu.

- Ti ostaješ dolje, Karl . Alicia može spavati u tvojoj sobi.

Krevet je već namješten.

Alicia je ustala.

- Hvala vam, gospođo Framer, vrlo ste ljubazni - u očima su joj

blistale suze. - Laku noć .

- Laku noć , Alicia. Lijepo spavajte

- Martha Framer je ostala u dnevnoj sobi, a Karl je pošao

otprati ti djevojku.

- Ne bih je nikako smjela ovdje držati duže - mrmljala je žena

za sebe osluškujući korake mladog para na stepeništu.

Karl je otpratio Alicia do vrata svoje sobice. Tek je tu

progovorio;

- Pokušajte spavati, Alicia, kako biste sutra navečer bil i

snažniji. Zbog oseke ćemo na fjord izveslati tek kasno noću.

Pružio je djevojci ruku.

U tom trenutku Alicia se propela na prste i obuhvatila ga

rukama oko vrata.

- Nitko još nije ovako dobar prema meni, niti me je ovako

štitio, Karl.

- Alicia! - Karlov glas je drhtao. Nekoliko trenutaka je

oklijevao, a onda snažno pritisnuo svoje usne na Alicijine. -

jako sam sretan što sam ti pomogao, Alicia - otvorio je vrata. -

Laku noć!

- Laku noć , Karl - Alicia je ušla u sobu i za sobom zatvorila

Pompea

-38-

vrata. Zastala je nasred sobe da osluhne. Karl je silazio niz

stepenice.

- Karl - vrtjelo se u djevojčinoj glavi. - Tko je on? Mladić ,

koga je u stvari, tek danas upoznala? Potjecao je iz planina, a

opet se razlikovao od ostalih stanovnika sela. Nije se odmah

neprijateljski postavio prema njoj, čak je bez imalo sumnje

prihvatio njeno objašnjenje o crnim biserima.

“I poljubio me je”! S takvim mislima Alicia se lagano svukla i

šćućurila pod debele pokrivače. Nije joj to bio prvi poljubac.

Sa prijatel jicama iz internata često je uspjevala da se izvuče u

šetnju, gdje su sklopljena mnoga poznanstva. Tako je upoznala

i mladića kojem se jako sviđala. Ipak, jedno drugom najviše su

rekli putem pisama koja su stizala gotovo svakog dana.

Večerašnji poljubac je stvorio kod nje poljubac da je već

odrasla i zaljubljena.

Ali tada nije bila u opasnosti i nikakav joj zaštitnik nije bio

potreban. Možda je upavo zato ovaj Karlov poljubac bio

sasvim drukčiji .

S tim mislima Alicia je zaspala. Njen strah bio je skoro

potpuno zaboravljen.

***

Prije nego što se Alicia ujutro probudila. Karl je krenuo u

dvorac Danenberg. Bio je još mrak, ali je mladić žurio jer je

znao da će se Jack brinuti što je sa djevojkom. Do sada je

vjerojatno i on doznao što se dogodilo u grobnici, pa će

svakako biti vrlo uznemiren.

Karl je izbjegao glavni ulaz, jer nije želio da ga Freda vidi .

Znao je da je u posljednje vrijeme postala sklona glupim

brbljarijama i nije htio da joj da novi povod za to. Alicia je i

bez toga imala dovoljno problema.

Ali se upravo Freda stvorila pred njim kada se našao pred

jednim sporednim vratima. Oštro ga je odmjerila svojim

Pompea

-39-

neobičnim pogledom.

- Sin Marthe Framer u Danenbergu? - zakreštala je. - To je

nešto novo.

Mladiću jurnu krv u glavu, kao i uvijek kada bi netko i

nenamjerno uvrijedio njegovu majku. U tom kraju još uvijek je

bio strašan grijeh roditi izvanbračno dijete. Zbog toga su ga

Fredine ri ječi tako i pogodile. Pokušao je savladati se i mirno

rekao: - Htio bih razgovarati sa Jackom, Freda.

- Sa Jackom! - kreštala je starica primičući se mladiću. - Sa

starim slugom, je li? Uostalom, tako mu i treba. Taj plemenit i

gospodin je posljednjih godina i bio običan momak u sjeni ,

ništa bolji od mene. Ali smo od jučer i nas dvoje nasljednici.

Gospodin Keith nas nije zaboravio. Ni nas, ni onu vješticu iz

Malera.

- Freda, to me nimalo ne zanima. Znate li gdje je Jack? Žuri mi

se, moram u ribolov - Karlov glas nije zvučao uvjerljivo.

- Zar ovako kasno u ribolov, mladiću? Uspavao si se, ostali su

već davno na moru. Da vidimo što te je zadržalo? - starica je

čvrsto stegla Karla za podlakticu.

- Nisi valjda čitavu noć proveo sa našom Alicijom? To ne bi

bilo dobro - uperila je koščati prst u njegove grudi. - Ti,

izvanbračni sin Marthe Framer i naša mlada gospođica.

- Umirite se, Freda. Neću više slušati te odvratne gluposti -

Karl se pokušao izmaknuti. Radije će otići odavde

neobavljenog posla nego da i dalje sluša staričino brbljanje.

- Ne budi tako uobražen, mladiću. Majka t i je obična krojačica,

ništa drugo. Premda je i ona uvijek bila tako uobražena i

smatrala da je bolja od ostalih. Znam ja sve. Neki kažu da je

stara Freda ishlapila, ali ja znam sve što se jučer dogodilo u

Danenbergu. Naša Alicia je poludjela, a ne ja. Ona je otišla u

Pompea

-40-

grobnicu i otvorila li jes svoje majke. To se moglo loše završi ti

po nju. Ali nemoj tvrditi da si je samo ti spasio gnjeva seljaka.

I Jack i ja smo bili tamo.

Karl se trgne. Freda je znala sve što se događalo, čak i to da se

Alicia nalazi kod njega i majke. To je također moglo pasti na

pamet i seljacima, a i gospođi Grace. Da li hi bilo bolje da je

poslušao savjet svoje majke i još prošle noći odvezao Alici ju

čamcem preko fjorda?

Na koga to opet kreštiš , Freda? - začuje se glas iz

unutrašnjosti dvorca. Na vratima se pojavio Jack i povukao

Fredu unutra.

Karl je odstupio nekoliko koraka dalje, a sluga je pošao za

njim.

Alicia je kod nas - promucao je mladić . - Htio sam vam to

javit i , Jack. Večeras ću je prevesti preko fjorda, tako da može

pobjeći iz ovog kraja.

- To je dobro - šapnuo je Jack, osvrćuć i se. - Ni trenutka duže

ne smije ostati ovdje. Zbog onoga što je učini la nalazi se u

smrtnoj opasnosti. Više od toga sada ne mogu reći .

Jackov pogled prešao je na vrata. Tu je stajala Freda glave

nagnute na stranu, očigledno u želji da dokuči bar nešto iz

razgovora.

Karl je Danenberg napustio brzim koracima.

Kada je stigao kuć i , zatekao je Aliciju za doručkom.

- Bio sam kod Jacka. Nisam želio da se brine za tebe, Alicia.

Djevojka ga je zahvalno pogledala.

- Stvarno si dobar prema meni, Karl .

U sobu je ušla Martha Framer.

- Karl, ti moraš odmah isploviti. Već je kasno. Inače danas

ništa više nećeš uloviti.

Karl je tužno pogledao u Alici ju, ali ništa nije odgovorio

majci.

- Da, mi smo siromašni, Alicia - reče. - Ako samo jedan dan

prođe bez ulova, moja majka mora to odmah nadoknaditi šijući

Pompea

-41-

do jutra. A ja to ne bih htio. Vidjet ćemo se popodne, Alicia.

- Baš bih voljela poć i s tobom, Karl - rekla je djevojka. U

očima joj se vidjela čežnja.

- Bit ćemo večeras dugo zajedno, Alicia. A poslije toga ćemo

ponovno zajedno preko fjorda. - Karl je prišao vratima. -

Molim te da činiš ono što ti moja majka bude rekla. Nitko te

kod nas ne smije vidjeti. I nemoj prilaziti prozoru. Kraj je

pust, ali bi netko ipak mogao vidjeti - mladić je s tim riječima

izašao iz kuće.

Alicia je ostala sama zadubljena u misli. I danas je Martha

Framer malo govorila, vješto izbjegavajući sva njena pitanja.

Ipak, dala joj je papire i nalivpero.

- Napišite pismo advokatu, Alicia. Obrazovaniji ste od mene i

bolje ćete znati što treba napisati kako bi vam poslao novac.

- To nije problem - odgovorila je Alicia, - Samo gdje da mi

pošalje novac? Možda ipak u Lausannu. Čak i ako se ne vratim

u internat , tamo imam dosta prijatelj ica. Neka od njih će

svakako primiti novac za mene. Ali odavde odlazim teška srca.

Najradije bih ostala u dvorcu Danenberg.

- O tome nemojte ni razmišljati, Alicia. Više niste dijete,

morate se zrelije ponašati . Ne smijete više dozvoljavati da vas

vode samo osjećaji. Kao jučer. To vam je bila velika greška,

Alicia.

- Ne, to nije bila greška - uspravila se djevojka. Oči su joj

izgledale još tamnije, glas čvrst. - Sada bar znam da moja

majka nije sahranjena u Danenbergu. Do sada mi tako nešto

nije ni na pamet padalo. Moj otac je priredio pravi pogreb.

Zbog čega? Da lije moja majka možda još živa? Alicia pritisne

ruke na grudi.

- Gospođo Framer, kako vrijeme prolazi , ja sam se uvjerila da

mi je majka živa. Od njene navodne smrti prošlo je šesnaest

godina. Moja majka bi sada imala još uvijek manje od

četrdeset godina.

- Da, bila je tri godine mlađa od mene, - Marta je iznenada

Pompea

-42-

prišla Aliciji i zagrlila je. - Večeras ćemo još jednom

porazgovarati o svemu, Alicia. Možda ću vam u nečemu moći

pomoći . Dugo sam se u sebi lomila da to učinim. Ali bih

željela da i Karl bude ovdje kada budemo govorili o vašoj

majci.

Alicia se jedva suzdržavala od suza.

- ja majku nisam ni upoznala - jecala je. - Vi ste mi sada kao

majka.

- To bih ti vrlo rado bila, Alicia, ah ti ja malo mogu pomoći -

Martha Framer je glavu djevojke privukla na svoje grudi. “Ima

crvenkastoplavu kosu Sandersovih”, mislila je, “i l ijepa je kao

i njena majka”.

*

Alicia je jedva dočekala večer. Č im se Karl vratio iz ribolova,

ona je požurila da mu kaže što joj je njegova majka obećala.

On se smješao u sebi. Ipak je uspio njegov mali plan da Aliciju

što duže zadrže u njihovoj kuć i . Međutim, sasvim suprotno

njoj, on nije želio da večer tako brzo prođe.

Poslije večere, Martha je iznijela čaj s rumom.Vatra je

pucketala u kaminu. Iako je u sobi bilo toplo, Alicia se stresla

na pomisao da će se uskoro naći vani, na hladnoj vodi.

Dugo je Martha Framer šutila, pogleda uperenog u svoj ručni

rad. Alicia i Karl su se pogledali, ali nijedno od njih nije

progovorilo.

A onda je iz svoje kutije Martha Framer izvukla jedan dug

zlatni lanac,

Na njemu se nalazio veliki crni biser!

Alicia je razrogačila oči i nagnula se naprijed.

- Crni .. . biser . . . - promucala je.

- Da, Alicia. jedan od crnih bisera sa ogrlice tvoje majke - glas

Marthe Framer je podrhtavao. - Karl zna za taj biser i njegovu

povijest . Danas ćeš je i ti doznati, Alicia. Ovo pripada tebi -

Pompea

-43-

pružila je lanac djevojci .

Drhtavim rukama Alicia je st isnula blistavu crnu lopticu.

- Tvoja majka mi je ovaj biser poklonila one noći kada je

pobjegla iz zamka Danenberg, Alicia.

- Kada je pobjegla? - Alicia je otvorila šaku i zagledala se u

biser.

- Zar je moja majka pobjegla iz Danenberga? - prinijela je

biser obrazu.

- Da, Alicia - Martha je prišla djevojci i ponovno joj privukla

glavu na grudi. - Te noći ja sam je prevezla čamcem preko

fjorda, isto kako će večeras i Karl prevesti tebe. Da, i ona je

otišla usred noći - uperila je pogled prema moru, kao da ga

vidi kroz zid kuće. - Čudno je kako se neke stvari u životu

ponavljaju. Sinoć je tebe ovamo doveo Karl , Alicia, a onda .. .

- I moja majka je pobjegla kod vas, gospođo Framer? - pitala je

Alicia.

- Ne, nije tako bilo. jadnica čak nije ni znala kuda je krenula.

Bila je kao nepovjerl jiva zvjerka koja od svačega bježi. ja sam

vani začula neki neobičan šum. Kada sam izašla, vidjela sam

da netko pokušava odvesti jedan čamac. Prepoznala sam tvoju

majku i prišla joj . Sve do tada jedva da smo i koju riječ

progovorile. Ipak, u tom času ona mi je povjerila da je

pobjegla iz dvorca. Bila je toliko uzbuđena da je jedva

govorila. Zbog toga sam je najpri je uvela u kuću. Karl je tada

bio dječak od sedam godina. Već je spavao.

- A zbog čega je moja majka morala bježati iz Danenberga? -

pitala je Alicia. Bila je blijeda kao smrt, a oč i su joj blistale.

- Zato što ju je tvoj otac htio zatvoriti u jednom tornju. Time

joj je prijetio. A i u svojoj sobi je dotad bila zatvorenica. Ipak,

nekako se je uspjela izvući iz sobe. Bezglavo je jurnula kroz

park, negdje pala i iščašila članak. jedva je hodala kada je

stigla do nas.

- Ali, zašto ju je otac htio zatvoriti? - ruke djevojke su i dalje

čvrsto stiskale biser.

Pompea

-44-

- To ja ne znam - Martha je izbjegavala djevojčin pogled.

Produžila je tek poslije nekoliko trenutaka. - Vjerojatno zbog

ljubomore.

U sobi je zavladala tišina. Iz daljine se samo čulo udaranje

morskih valova o obalu.

Alicia se sjetila optužbi gospođe Grace. Ona je sa mnogo

prezira govorila o njenoj majci . Sve je jač i u njoj bio osjećaj

da je žena u crnom možda ipak bila u pravi.

- A zbog čega je moja majka mene ostavila u dvorcu? - upitala

je. - Pa ja sam joj bila jedino dijete, sigurno me je voljela. Zar

se je mogla tako lako rastati od mene?

- Ne, tako svakako nije bilo, Alicia, Ti si bila jedini razlog

zbog kojeg je ona oklijevala poći . Čak je nekoliko puta

zahtjevala da je povedeni natrag u dvorac. Međutim, uvjerila

sam je da joj gospodin Keith svakako neće dopustiti da ode ni

sama, a sa djetetom još manje. jako sam dobro poznavala

njegovu nepopustlj ivost. Bila bi greška dozvoliti tvojoj majci

da mu se vrati. jedino gdje sam joj mogla pomoć i bi lo je u

bjegu, jer sam znala da bi inače do kraja života ostala robinja

tvoga oca. Nitko joj ne bi pomogao. U ovom kraju nitko se ne

bi usudio suprotstaviti jednom Sandersu. Stoljećima su oni

ovdje predstavljali jedini zakon - Martha Framer je zavrtjela

glavom. - Ne, nisam mogla dozvoliti tvojoj majci da se vrati u

dvorac. Čak ni zbog tebe. Zato je tvoja majka čvrsto obećala

da će doći po tebe. Nadala se da će joj bar u tome netko

pomoći .

- Ali me ipak nije uzela, gospođo Framer. Zbog čega? - lice

djevojke bilo je rumeno od uzbuđenja.

- Na to ti pitanje ne mogu odgovoriti , Alicia. jednom mi je

pisala iz San Rema, ali poslije toga više ništa nisam čula o

njoj.

Vjerojatno se ubrzo razboljela i umrla. Nitko nije doznao

nikakve pojedinosti o sudbini tvoje majke. Svi smo, međutim

prisustvovali veličanstvenom pogrebu koji je tvoj otac priredio

Pompea

-45-

po povratku iz San Rema.

- Sa praznim lijesom - tiho je rekla Alicia.

Ali Martha Framer nije čula te ri ječi . Govorila je i dalje.

- Ti bi vjerojatno htjela znati kako je taj crni biser došao u

moje ruke, Alicia. Dok je tvoja majka sjedila baš na ovoj klupi

i pila čaj , njeni prsti nesvjesno su se igrali niskom bisera.

Mora da je jedan nervozniji pokret doprinjeo da se lanč ić

prekine. Tvoja je majka vrisnula, a biseri su se zakotrljali po

podu. Odmah smo ih pokupili, a tvoja majka ih je stavila u

kožnu vrećicu koju je imala uz sebe. Pritom mi je rekla:

- Nikako ne smijem izgubiti ove crne bisere. Oni su moja

amajlija, oni će me zaštiti ti od svega. Ne bih se ni usudila

pokušati na bijeg da oni nisu bili uz mene. Nevjerojatno koliko

je ona vjerovala u tu nisku bisera.

- Kada vam je poklonila taj biser? - upitala je Alicia. - Odmah

ovdje, u kući?

- Ne. Tek kad smo izveslale na fjord. Noć je bila slična ovoj.

Morale smo čekati na plimu, ali sam uspjela sretno odvesti

tvoju majku na drugu obalu. Kad sam joj

pomogla da izađe iz čamca, ona me je zagrlila i zahvalila mi. A

onda je otvorila svoju vreć icu i izvadila jedan biser. - U znak

zahvalnosti, gospođo Framer, - rekla je, a u glasu su joj se

osjećale suze. - Ovaj crni biser će i vas i vašeg dječaka štiti t i

od svake opasnosti . Svakome tko mi i ubuduće bude pomogao

na mom teškom putu poklonit ću po jedan ovakav biser. A ako

mi jednoga dana ostane još samo jedan, i on će bit i dovoljan

da me zaštiti . A njega ću ostaviti svojoj maloj Aliciji . - Da,

tako je govorila tvoja majka kada smo se rastale na obali -

Martha je pokazala na biser u djevojčinoj ruci. - Pošto ti tvoja

majka nije mogla pokloniti drugi, ti zadrži ovaj biser, Alicia.

Uzbuđena, Alicia je zavrtjela glavom.

- Ne, ovaj biser pripada vama, gospođo Framer. Tako je htjela

i moja majka. Vi ste joj svakako spasil i život, ili ste joj bar

pomogli u velikoj opasnosti . U najboljem slučaju, okončala bi

Pompea

-46-

svoje dane u tornju. Pokušat ću naći još nekoga kome je moja

majka poklonila takav biser. Možda ću tako naći i nju. A ako

tada kod nje stvarno bude još samo jedan crni biser , i on će

biti dovoljan da nas zaštiti obje. ja sam sve više uvjerena da je

moja majka živa.

Karl je zamišljeno promatrao djevojku.

- Nemoj se previše oslanjati na tu nadu, Alicia. Što ako doživiš

još jedno razočaranje?

- ja osjećam da mi je majka živa - na djevojčinim usnama

lebdio je miran osmijeh. - Da, osjećam to. Više nisam potpuno

sama na svijetu. Moram nać i svoju majku. Martha Framer je

ustala.

- Pripremit ću t i topliju odjeću, Alicia. - Nisi baš

najprikladnije obučena za veslanje preko fjorda. Alicia priđe

prozoru. U rukama joj je još uvijek bio zlatni lanč ić sa crnim

biserom. Zagledala se u more. Pjena na talasima blještala je

pod mjeseč inom. Udarci talasa o obalu zastrašili su djevojku. I

Karl je ustao, prišao Aliciji i privukao je sebi .

- Moram te odvesti odavde, mala Alicia, iako bih te najradije

zadržao u kući . Ipak, moram misli ti na tvoju sigurnost. Nemoj

nikada zaboraviti da ćemo ti majka i ja u svemu pomoći i

ostati tvoji prijatelji . Gdje god da se nalaziš, bit će dovoljno

samo da nas nazoveš. Spreman sam da doći na svaki tvoj

poziv, Alicia.

- Hvala ti , Karl - Alicia je spustila glavu na mladićeve grudi. -

Ti si snažnij i od mene i ja ću dio tvoje snage ponijeti sa

sobom. Ona će mi pomoći da pronađem majku - propela se na

prste i poljubila Karla.

- Uskoro više neću bit i sama.

- Ne, ti više nikada nećeš biti sama, Alicia - pogladio je Karl

Framer djevojku po kosi.

Alicia je u ruci i dalje držala lančić

koji joj je gospođa Framer dala.

- Da li si čuo, Karl - upitala je - što je rekla moja majka?

Pompea

-47-

Svatko tko joj pomogne na njenom putu ona će pokloniti po

jedan crni biser.

- Da, čuo sam, Alicia. 1 već znam što ti sada misliš. Uz pomoć

t ih bisera pratit ćeš njen trag sve dok je ne pronađeš.

Alicia se nasmijala, a crne oči su joj zablistale.

- Da, Karl , upravo to mislim. I čvrsto sam uvjerena da ću kad

tad naći majku. Ona nije umrla u San Remu kako je moj otac

tvrdio. Na putu sam da otkrijem tu tajnu i neću stati dok je ne

saznam.

Vrata dnevne sobe su se otvorila i ušla je Martha Framer.

Preko ruke je nosila kaput, vunene pokrivače i voštano platno.

To će ugrijati Aliciju dok Karl bude veslao preko fjorda, jer je

noć bila hladna, a more nemirno.

Pogledala je na zidni sat .

- Imaš još tri sata, Alicia. Mogla bi malo i odspavati - gurnula

je djevojci u ruku mali novčanik. - Uzmi. To će ti bi ti

dovoljno bar da započneš putovanje. A kad dobiješ svoj novac

od advokata, lako ćeš nam vratiti . I još nešto: ovaj novčanik i

putovnicu stavi u ovu kožnu torbicu i stavi je oko vrata. Istina,

sa Karlom ti na fjordu ne prijeti nikakva opasnost, ali je kod

nas ribara običaj da svo vrijeme stvarimo držimo uz sebe, kad

god nekud krenemo.

- Hvala vam, gospođo Framer - reče Alicia, zagrlivši ženu.

Zaista ne znam što bih učinila bez vas i bez Karla. I više od

svega bih voljela živjeti u ovako maloj i udobnoj kući , mirnim

i zadovoljnim životom, slično vama. uU dvorcu Danenberg sve

je mračno i tužno.

- Nije uvijek bilo tako, Alicia - rekla joj je Martha Framer. - ja

se sjećam i drugačij ih vremena. ja sam bila mala, a tebi su

baka i djeda još bili živi. Dvorac je tada bio u dobrom stanju,

park uređen, a sve je blistalo od čistoće. Freda i Jack će se

svega toga sjet iti i bolje od mene. Oni su već tada bili u

dvorcu. Mi smo iz sela uvijek hitali u dvorac da doznamo čega

ima novog u svijetu, od gostiju koji su često dolazili . Za nas

Pompea

-48-

su najljepši bili vrtni balovi, kada je čitav park bio blještavo

osvijetljen. Tako nešto mi djeca smo rijetko viđali. Bili smo

uvjereni da Sandersi žive pravim životom iz bajke.

- Kada se to sve promijenilo? - pitala je Alicia.

- Poslije smrti bake i djede zavladala je tišina u dvorcu. Umrli

su brzo jedno za drugim. U to doba tvoj otac je najčešće bio na

putovanjima.

- I sa jednog od tih putovanja on je doveo i moju majku.

- Da - odgovorila je Martha Framer.

- To mu ljudi iz sela nikada nisu oprostili . Tvoj otac je to

primijetio. Možda se od toga još više otuđio od nas, ne znam.

Međutim, kada si se ti rodila, godinu dana po vjenčanju, činilo

se kao da se život u dvorcu ponovno budi. Samo što je to

kratko trajalo. Posli je te svečanosti gosti su prestali dolaziti .

Od tad se čulo samo za svađe u dvorcu. Kada je tvoja majka

pobjegla, gospodin Keith je otpustio svu poslugu, osim Frede i

Jacka. Dvorac više nije imao tko održavati i on je počeo

propadati. I otac ti se potpuno povukao i nikada više nije

nikuda išao. Uostalom, tada se već i t i s jećaš, Alicia. Č ini mi

se da si imala deset godina kada te je otac poslao u prvi

internat.

- Da, sve do desetog rođendana sam živjela u dvorcu. Pokraj

svog oca, ali ne i sa njim - Alicia je podigla pogled.

- Skoro sam nešto zaboravila. Nešto prije bijega tvoje majke u

dvorac je ipak stigao jedan posjetitelj. Zvao se Enco Gverini i

bio je slikar.

- Neki Tali jan? - upitala je Alicia.

- Da, Talijan. Želio je naslikati portret tvoje majke, vjerojatno

po nalogu gospodina Keitha. - Martha Framer je sjela na

klupu. - Gverini je bio neobičan čovjek. Nekoliko puta sam

razgovarala sa njim. Često je sjedio dolje na obali i slikao.

Govorio je da ga je u ovaj kraj privukla divlja ljepota planina i

fjordova.

A zbog čega si rekla, majko, da je bio neobičan čovjek? -

Pompea

-49-

upitao je Karl.

Ona je slegla ramenima.

- Ne bih točno znala reci , ali sam stekla takav dojam. Bio je

sušta suprotnost gospodinu Keithu, izuzetno društven i

obrazovan čovjek. Ne bi me nimalo iznenadilo da je njegova

umjetnost privukla gospođu Anabelle.

Alicia se trgne.

- Mislite da bi moja majka .. . sa tim slikarem ...

- Da mu je bila više od prijateljice? To si htjela pitati , Alicia?

Na to ti ne bih mogla odgovoriti . Takvo nešto ona mi nikada

nije rekla. Sasvim sam sama došla do zaključka da je Enco

Gverini mogao mnogo bolje razumjeti gospođu Anabellu od

tvog oca. Alicia je buljila u crni biser u svojoj ruci. Mislila je

na sliku svoje majke šesnaest godina zaključanu u prašnjavoj

sobi. Svi detalji tog portreta bili su izrađeni sa mnogo pažnje i

Ijubavi. Čak i crni biseri. Morala je to biti slika koju je radio

Enco Gverini.

- Da li je moja majka uopće spominjala Enca Gverinija? -

upitala je.

- Vrlo malo. Ipak, sigurna sam da znam kada je došlo do

konačnog raskida između tvojih roditelja. Tog popodneva

vidjela sam Enca Gverinija i tvoju majku. Stazom od dvorca

sišli su do fjorda.

- Moja majka i slikar Enco Gverini

- Alicia pusti da se biser otkotrlja iz njene ruke. - A od tada

ima skoro šesnaest godina .. .

Gospođa Anabelle Sanders nepomično je zurila u pjenušavo

more. Gotovo nesvjesno je čvršće privukla debelu maramu na

ramena.

- Hladno vam je, Anabelle. Da se vratimo u dvorac - Enco

Gverini je zabrinuto pogledao mladu ženu. Anabelle zavrti

glavom. Zamišl jeno je promatrala zabrinuto lice slikara,

njegove krupne crne oči .

- Vi mi nešto želi te reći , Enco? Morala je to jednom izgovoriti ,

Pompea

-50-

da se konačno oslobodi strašnog tereta koji joj je pritiskivao

dušu.

Gverini joj priđe korak bliže.

- Možda nije ni potrebno da vam išta govorim, Anabelle. Vi

ćete sve znati , zar ne? - položio je ruku na njeno rame.

Žena je oklijevala nekoliko trenutaka, a onda odgovorila;

- Da, ja to znam, Enco - nervoznim pokretom ramena gotovo je

zbacila njegovu ruku sa sebe. - Ali to ne može biti .

Gverini je nepokretno zurio u njene usne, u usne te sitne,

graciozne žene tamnog tena, u čijim se krupnim očima

ogledala tuga.

- Mi se volimo, Anabelle.

- Ja sam udana - žena mu je okrenula leđa i laganim korakom

krenula stazom prema dvorcu.

Enco Gverini je gledao za njom. Tek nešto kasnije krenuo je i

on i brzo je sustigao. Uhvatio ju je za ruku i zadržao.

- Vi vašeg muža više ne volite, Anabelle. Dovoljno sam dugo u

dvorcu Danenberg da bih to primijetio.

Anabelle je pognute glave gledala u stazu ispred sebe.

- Da, Enco, u pravu ste. ja moga muža ne volim. - Poslije tih

riječi iznenađeno se trgla. I sebi je to tek po prvi put priznala.

- Gospodin Keith je ubio Ijubav u meni - te ri ječi pale su tako

teško i sporo, kao valovi koji su pod njima udarali o obalu.

- Znam, Anabelle. Gospodin Keith ne zna vidjeti ljepote ovog

svijeta. Možda čak više ni ljepote svoje žene. Niste odabrali

čovjeka koji vam odgovara. On je tvrđi od ovih st ijena iz

njegovog kraja. Ne zna pokloniti Ijubav, zna samo gospodarit i

i zapovijedati. Dugo sam razmišljao prije nego Sto sam se

odlučio za ovaj razgovor, Anabelle. Nisam više mogao šutjeti .

Nisam mogao otići jer sam znao da će vam svakog dana bit i

sve teže uz tog čovjeka. - Enco Gverini je ispružio obje ruke i

privukao ženu sebi. - Anabelle, ja vas volim. Više od svoje

umjetnosti, više od svog života. Anabelle, pođite sa mnom.

- To ne mogu, Enco. ja imam dijete.

Pompea

-51-

- Povest ćemo i malu Aliciju, Anabelle.

- To nam ne bi uspjelo, Enco. Čak i kada bi se pristao rastali od

mene, moj muž nikada ne bi dozvolio da uzmem i Aliciju. još

prije nego što ste vi došli, ja sam ga molila da mi dozvoli da

odem sa djetetom. Ismijao me je.

Anabelle se oslobodila Encovog zagrljaja. Tako je brzo

produžila stazom da ju je on jedva uspio stici. Uostalom, u

ovom trenutku ju nije želio pogledali u oči . Bolje je ako je

pusti da malo razmisli. Možda u ovom trenutku nije ni shvatila

što joj je rekao, možda je govorila samo ono što joj je upravo

palo na pamet. Možda će svakog trenutka zastati i reći mu da

se predomislila, da će poći sa njim, bilo kuda. Samo što dalje

od dvorca Danenberg, što dalje od čovjeka koji ju je svakog

dana mučio i koji je u njoj uništio Ijubav prema njemu, i

zaista, Anabelle je zastala na vrhu slaze. Od tamo se pružao

pogled na dvorac. Tamni zidovi sa vitkim tornjevima, stisnuti

između l itica i mora koji su se ovdje neprijateljski

odmjeravali .

Anabelle se okrenula Encu.

- To ne smijemo napraviti - rekla je čvrstim glasom. - Ne

smijemo se izložiti gnjevu gospodina Keitha. - ja se njega ne

bojim, Anabelia. Zato što ga još uvijek ne poznajete dovoljno,

Enco.

Enco je podigao ruku i beskrajno nježno prešao njom preko

njene crne kose. - Volim te, Anabelle.

- Ovdje nas netko može vidjeti iz dvorca - Anabelle je brzo

produžila dalje. - Večeras ćemo se ponovno vidjeli, Enco. Za

večerom - dodala je.

- ja neću doć i - pokušao ju je zadržali posljednji put. -

Zbogom, Anabelle. Vi ste tako htjeli.

- Zbogom, Enco - Anabelle je potrčala. Suze su joj tekle niz

obraze.

Pompea

-52-

*

- Želite li još malo kave? - upitao je sluga Jack.

- Hvala, Jack - odgovorio je Storage i s mukom ustao.

Pogledao je na sat. - Krajnje je vrijeme da pođem.

- To si dobro primijetio rekla je gospođa Storage oštrim

glasom. Prezrivim pogledom odmjerila je zarumenjeno lice

svog muža. Volio je popiti koju čašu više, naroč ito kad ga

ponude ovako plemenitim vinom kakvo je bilo ovo u dvorcu

Danenberg.

- Bilo bi nam drago kada biste još malo ostali - rekla je

gospođa. U njenom glasu nije se moglo primijetili da je to

izgovorila samo zbog najobičnije ljubaznosti.

- Hvala, gospođo - rekla je gospođa Storage. - Kod nas se,

srećom, zna kada je vrijeme da gosti pođu. U drugim krajevima

svijeta, kako čujem, taj l ijep običaj je zaboravljen.

Anabelle se jako trgnula. Gospođu Storage je iskoristila još

jednu pril iku da je uvrijedi .

- Kako vi želite, gospođo Storage.

I Anabelle je ustala i ispravila svoj sari, s lakim osjećajem

krivnje. Muž joj je već nekoliko dana skretao pažnju da ga ne

oblači kada ima goste, ali ona nije odoljela. Kad god bi se u

dvorcu loše osjećala. taj komad njene odjeće iz njene

domovine pomogao bi joj da se razvedri . Materijali jarkih boja

ne samo da su je podsjećali na Indiju, već joj se čini lo da

nekako razbijaju tmurnu atmosferu u dvorcu.

Gospodin Keith je otpratio goste do predvorja. Tu ih je već

čekao njihov vozač koji će Storagove odvesti kući .

Za to vrijeme Anabelle je stala pred svoj portret u salonu.

Zamišljeno ga je promatrala. Tu sliku Enco je naslikao za nju.

Enco, koji joj je danas rekao zbogom, iako su se voljel i. Ipak,

nije bilo zajedničke budućnosti za njih dvoje.

Pompea

-53-

Usprkos riječima rastanka, ona se nadala da će Enco doći u

dvorac na večeru. Ali on nije došao. Možda se pakirao,

spreman da otputuje rano ujutro?

Anabelle je rukom pritisnula srce. Kako će izdržati život bez

Enca? Ovdje, u dvorcu Danenberg u vlasti svog muža? Zašto

nisam .skupila hrabrosti da pođem s Encom? - pitala se. 1 sebe

je iznenadila riječima:

- Da. skupit ću hrabrosti . . .

Trgla se i naglo okrenula.

Njen je muž u međuvremenu ušao u salon i sada joj prilazio

onim teškim i sporim korakom, koga su se svi u dvorcu bojali.

- S kim to razgovaraš? - upitao je. Glas mu je bio hladan.

Anabelle se zbunila.

- Ne znam. Samo sam glasno razmišljala, Keith.

Svijetle oči gospodina Keitha se suziše. To je njegovom

mršavom licu sa dugim riđim zaliscima davalo ružan izraz.

- Samokontrola će za tebe uvijek ostati nepoznata riječ ,

Anabelle. Nego, hoćemo li još po jednu čašu vina prije

spavanja?

- Ne, hvala - Anabelle je nervozno koračala po salonu. Ruke su

joj bile skrštene na grudima. Pogled joj je bio uperen negdje

daleko, kroz zidove dvorca.

Ali to čovjek koji je sebi sipao novu čašu vina nije primijetio.

Okrenuo se, istina, njoj, ali je samo rekao:

- Nisi se baš i večeras morala obuči u tu krpu - pokazao je na

njen sari.

- Dobro znaš da ovim ljudima ovdje u njemu ličiš na papagaja.

- Ali, ovo je jedan od mojih najskupljih sarija, Keith -

zbunjeno je odgovorila Anabelle. - A nekada ti se sviđalo kada

si me vidio u sariju - tiho je dodala.

Gospodin Keith se bacio u jednu fotelju i glasno nasmijao:

To je bilo davno, Anabelle. Davno? - upitala je mlada žena. -

Nešto više od tri godine.

Da, hoćeš reći da to nije dugo?

Pompea

-54-

Osim toga, bilo je to u Indiji, a ne u lingleskoj. Nimalo se nisi

potrudila da nam se prilagodiš, iako si mi to obećala.

Drhtavim rukama, Anabelle je skupila svoj sari na grudima.

- Nisam znala da će ovdje biti tako hladno. Hladno u svakom

smislu. Ni na pamet mi nije padalo da će sa mnom svi

postupati kao sa strankinjom. A nisam znala ni da će se tvoja

Ijubav ovako brzo ohladiti . U Indiji si bio sasvim drukčij i ,

Keith.

- Na putovanju, pogotovo u stranoj zemlji , čovjek se drukči je

ponaša. Trebala bi to znati .

- Ne, to nisam znala, Keith. Bila sam ti zahvalna za tvoju

Ijubav. Oca sam rano izgubila, a nešto prije našeg susreta i

majku. Ti si došao iz Engleske, odakle je i moj otac.

On mi je toliko pričao o Engleskoj da sam već mislila da

poznajem tu zemlju i njene ljude. Mislila sam da si ti čovjek

koji će me od svega štititi .

Žena je pognula glavu.

- A i voljela sam te. A ti si sada sve to uništio. Tvojom

tvrdoćom i nepopustljivošću, onim što ti nazivaš Ijubav. A to

je bila samo tjelesna Ijubav, ništa više. Nikada od tebe srdačne

riječi , nikada običnog pitanja; kako ti je, kako se osjećaš?

Gospodin Keith se još dublje zavalio u fotelju.

Nezainteresirano je gledao Anabellu.

- Skoro je ponoć , Anabelle. Najbolje bi bilo da pođeš u krevet.

- Ne, ne želim ić i spavati - Anabelle je zastala ispred muža. -

Moram privesti kraju ovaj razgovor koji sam toliko puta

započinjala.

- U redu, kad tako hoćeš, Anabelle. 1 bilo je krajnje vrijeme da

se oslobodiš svojih mladenačkih snova. Imaš dvadeset tri

godine i mogla bi se ponašati kao odrasla žena. Ti si sada

gospođa Sanders i moraš se ponašati u skladu s tim imenom .

Anabellino lice je porumenjelo od uzbuđenja.

- Zbog čega, Keith? Zbog toga što u ovom dvorcu nisam

vidjela l jubazan osmijeh, nisam čula ljubaznu riječ , niti sam se

Pompea

-55-

jednu večer ugodno osjećala! Pričali su mi da su tvoji roditelji

sasvim drukč ije živjeli. Njemu su dolazili gosti, dvorac je bio

obnovljen, išli su na putovanja i voljeli se do posljednjeg

trenutka.

Gospodin Keith se samo ironično nasmijao.

- Dobro su t i ispričali, Anabelle. Međutim, meni se to nije

činilo tako lijepo kao što ti misl iš. Bio sam još dječak, ali me

je muka hvatala kad bih vidio svoje roditelje da čavrljaju i

smješkaju se kao djeca, ili da šetaju držeći se za ruke, iako su

već bili starci! još tada sam se zakleo da se nikada neću tako

smiješno ponašati . A ja sam čovjek od riječi , što si svakako

već primijetila. I nemoj me više pokušavati razuvjerit i . U

dvorcu Danenberg živjet će se onako kako ja budem

zapovijedio. Ti, a kasnije i dijete, ponašat čete se onako kako

ja budem zahtjevao od vas. Anabelline grudi su se uzbuđeno

dizale i spuštale. Ipak je uspjela progovoriti .

- Pod takvim uvjetima moja mala Alicia ne može živjeti. A ni

ja - dodala je malo tiše. - Zbog toga odlazim.

Gospodin Keith se opet zavalio u fotelju.

- A kuda? Natrag u Indiju? - glasno se nasmijao. - Možda onim

budističkim svećenicima od kojih si dobila te perle? - pokazao

je na nisku oko njenog vrata.

Anabelle spusti ruku na blistave crne bisere.

- Molim te da se više ne rugaš mojim crnim biserima.

- Ma ne, nikako. Kako mi je to samo palo na pamet? Pa, da, t i

si uvjerena da te ta staklarija štiti kako su ti oni starci sa

obri janim glavam govorili - glas Keitha Sandersa postajao je

sve ciničniji .

- Da, biseri me štite, Keith. A svećenici su mi pomogli kada su

mi svi ostali okrenuli leđa. Bila sam na smrt bolesna, ležala

sam izgladnjela u prašini na ulici . Svećenici nisu dozvolili da

umrem. Izliječil i su me i poklonili ove bisere da me ubuduće

štite.

- Šteta. Da su te ostavili na ulici, sada te ne bi bilo da mi

Pompea

-56-

dosađuješ svojim glupostima i praznovjerjem vezanim za taj

bezvrijedni nakit! - gospodin Keith je skočio i pružio ruku

prema njenom vratu. Anabelle je ustuknula.

Ne, nemoj mi ih uzimati. Molim te, Keith, nemoj dirat i moje

bisere. Oni su mi potrebni koliko i zrak koji dišem.

- Oni ti više ne mogu pomoći , Anabelle - vrtio je Keith

Sanders glavom. - Reci mi, gdje su bile čarobne moči t ih

bisera kada si rađala dijete? Zašto ti oni nisu pomogli da

dobiješ sina? Nisu, rodila si djevojč icu. Zar je već došlo

vrijeme da jedna žena u svoje ruke preuzme dvorac

Danenberg? To se ne smije dogoditi, jer to se nikada ranije

nije dogodilo - mrko je pogledao svoju ženu. - Alicia ima

skoro dvije godine. Što je sa našim drugim djetetom.

- Nisam ja kriva, Keith. Uostalom, imamo još dovoljno

vremena. Meni je dvadeset tri godine, tebi tek četrdeset .

- Točno, meni je četrdeset. Nemam više vremena čekati sina.

Želim ga odmah, što prije, ne mogu više čekati . Dakle, ako

netko nekome treba predbacivati , to sam svakako ja. Dakle, što

bi još htjela?

Dozvoli mi bar da otputujem na neko vrijeme, Keith - molila je

Anabelle.

Ne! - riječ je hladno odjeknula u velikom salonu. - Odmah

odlazi u krevet i pokušaj shvatiti da takvi postupci ne priliče

ženi Keitha Sandersa, Ostaješ u dvorcu Danenberg i živjet ćeš

onako kako ja budem zahtjevao - gotovo je izgurao ženu iz

salona i kroz hodnik do njene sobe.

Tu ju je gurnuo u jednu fotelju, - Od sada u Danenbergu živjet

ćeš kao leptirić . Inače, u dvorcu ima mnogo slobodnog

prostora .. . Anabelle je drhtala cijelim tijelom.

- Budi tiši, molim te - mucala je. - Probudit ćeš Aliciju.

- Aliciju? - iznenadio se Keith. - Znači , ponovno si je donijela

u svoju sobu? Kada ćeš jednom shvatit i da kod Sandersovih

djecu čuvaju isključivo dadilje? Nisi ti žena seljaka, da dijete

mora spavati s tobom u postelji!

Pompea

-57-

- Molim te, nemoj mi sada uzimati dijete. To ne bih mogla

podnijet i. Moram kraj sebe imati nekog tko me voli i kome

sam potrebna. Keith je prišao vratima i otvorio ih.

- Ovo neka bude posljednji put da dijete spava s tobom.

Zalupio je vrata za sobom i zaključao ih.

Anabelle je bila previše uzbuđena da bi odmah shvatila

značenje tog postupka. Tek nekoliko minuta kasnije sjet ila se

da je čula i zvuk okretanja ključa u bravi.

- Pa to je ludo - pomislila je. Keith je svakako nije imao

namjeru zaključati .

Pritisnula je kvaku. Vrata su doista bila zaključana.

U njoj se iznenada javio gnjev, osjećaj koji do tada nije

poznavala. Zaželjela je vrištat i, da rukama lupa po vratima.

Ali joj je pogled u tom trenutku pao na kut sobe kraj kamina.

Tu je u kolijevci mirno i duboko spavala dvogodišnja Alicia ,

malih ručica. Nije htjela buditi dijete usred noći galamom i

lupanjem.

*

Još uvijek u gnjevu, Anabelle je pala u jedan naslonjač i u

njemu dugo sjedila kršeći ruke.

Što da sada učini?

Znala je da nešto konačno mora poduzeti. Uzaludno je čekati

da se Keith promijeni. Za njega je žena bila biče koje se u kuci

drži samo radi statusa obitelji i produženja loze. On joj više

nikada neće pokloniti trunčicu Ijubavi niti će shvati ti da ona

čezne za nježnošću. Enco!

Anabelle je nemoćno zajecala, pokrivši lice rukama. Pri je

samo nekoliko sati, odbila je Encov poziv da pođe sa njim,

odbila ga je žrtvujući se na oltaru braka. Taj osjećaj gorč ine

bio je sada nepodnošljiv.

Ustala je nervozno se počela šetati po sobi. Morala je nešto

poduzeti. Tek te večeri , tek u posljednjih nekoliko minuta, ona

Pompea

-58-

je shvatila da se Keith više ne može promijeniti. On joj nikada

neće dati ono što je ona očekivala, nit i će joj uč initi i najmanji

ustupak.

Enco!

Da, ona će poći s njim, ona će pobjeći od muža!

Ta odluka, to konačno rješenje svih njenih problema donijelo

joj je veliko olakšanje.

Pritrčala je velikom ormaru i iz njega na brzinu izbacila

nekoliko potrebnih stvari.

Ali se iznenada ukoč ila na mjestu. Alicia!

Sto će se dogoditi sa njenom kćerkom?

Ispustila je haljinu koja joj se u tom trenutku našla pri ruci i

opreznim koracima prišla kolijevci.

Alicia je spavala lako zarumenjenih obraza, plave razbarušene

kosice. Anabelle se nagnula nad nju i nježno je poljubila u

čelo. Dijete je u snu uzdahnulo i okrenulo se na drugu stranu.

Dugo je Anabelle stajala kraj kolijevke opuštenih ruku.

Iznenada se bacila na koljena kraj koli jevke i tako je čvrsto

stegla rukama da je drvo zapucketalo. Što da uč ini? Voljela je

dijete i nije ga željela ostaviti. Naslonila so čelom na drvo i

zajecala:

- Ti si mi jedina sreća, Alicia. Dugo je vremena prošlo dok se

Anabelle nije smiri la i natjerala sebe da iz sobe izađe u

kupaonu koje se nalazilo uz njenu sobu. Rashladila je vodom

užareno lice i pogledala se u ogledalo. još uvijek je bila

lijepa, usprkos onoj tvrdoj crti oko usta koje prije samo

nekoliko sati nije bilo. Crni biseri blistali su se na njenom

sariju.

- Pomozite mi! - promrmljala je Anabelle i poljubila bisere.

Ponijet će Aliciju. Zbog čega dijete ne bi moglo biti sretno i

bez bogatstva i udobnosti? Alicia je moja - pomislila je

Anabelle.

Ali je istog trenutka shvatila da se takvim mislima samo

zavarava. Nije smjela izložili dijete neizvjesnom životu koji je

Pompea

-59-

bio pred njom. Alicia je imala pravo na udobno djetinjstvo, na

dobro obrazovanje i položaj u društvu koji odgovara kćeri

Keitha Sandersa. Nijednu od tih stvari ona nije smjela oduzeti

djetetu zbog svog egoizma.

Osušila je lice i odlučnim korakom se vratila u sobu. Svukla je

sari i uzela jedan topao i udoban kostim zelene boje. još

nekoliko komada odjeće nabacala je u malu putnu torbu.

Putovnica i nešto novca stavila je u džep kostima. Imala je

malo novaca, ali će joj i to dobro doći .

Putnu torbu je spustila kraj prozora, a onda još jednom prišla

djetetu. još jednom su je obuzele sumnje, ponovno se borila sa

suzama dok je gledala djete koje je mirno spavalo.

- Alicia, moja mala Alicia - tiho je mrmljala.

Dijete se trglo u snu.

Sa rukama na licu, Anabelle je priskočila prozoru. Ali snaga ju

je ponovno izdala i ona je nekoliko trenutaka stajala neodlučno

sa rukom na prozoru.

U tom trenutku začula je korake u hodniku. Bili su to Keithovi

koraci. Više nije smjela oklijevati. Morala je otići što prije.

Ruke su joj pale sa lica. Pogledala je oko sebe na nered u sobi .

Što da radi? Bilo je previše opasno iskoč iti kroz prozor. Ali se

nije imala gdje sakri ti od gnjeva muža kada bude otkrio da se

sprema za bijeg.

U panici, Anabelle je ostala kraj prozora, kao životinja koja

hipnotizirana očekuje posljednji skok velike zvijeri . U hodniku

je zavladala tišina.

Zadržavajući dah, Anabelle je gledala u vrata. Primijetila je da

se kvaka na njima malo pomaknula. Da li to Keith samo

provjerava jesu li vrata još uvijek zaključana? Anabelle ne

nesvjesno grizla svoju usnicu.

Kvaka na vratima se smirila. Lak šum pred vratima, a zatim

ponovno

Keithovi koraci . Udaljavali su se. Anabelle se trgnula iz

ukočenosti. Kao reakcija na to, došla je grozničava aktivnost.

Pompea

-60-

Brzo je otvorila prozor i stavila putnu torbu na njega, a zatim

ga i sama opkoračila. Nekoliko trenutaka promatrala je litice

pod kojima je ležalo selo Danenberg. Na nebu je sjao pun

mjesec, osvijet ljavajući okolinu blijedom svijetlošću. Ali to

nije potrajalo dugo. Nemirni oblaci brzo su ga sakri li .

Anabelle se ugrizla za usnu. Zbacila je putnu torbu sa prozora.

Šum njenog pada tupo je odjeknuo u noći . Lagano je ispružila

noge ne popuštajuć i grčevit stisak ruku. Strah od muža mješao

se sa strahom od pada. Tek poslije prvog koraka i sama je

shvatila da je odabrala veću opasnost .

Nekoliko koraka dalje nalazio se veliki prozor salona u kojem

je nedavno razgovarala sa mužem. Bio je još uvijek

osvijetljen. Prošlo je nekoliko minuta pri je nego što se usudila

malo pomaknuti glavu i proviriti u salon.

Keith je sjedio za stolom i upravo sipao novu čašu vina. Zatim

je ustao i prišao ormaru.

Sada će ostaviti bocu, pomisli la je Anabelle, i pri tom mi

okrenuti leđa. Za to vrijeme moram preći preko prozora.

To joj je uspjelo u tri duga koraka. Od tog mjesta više nije bilo

daleko ni do krova sporedne zgrade. Ali kada je stigla do log

krova morala je malo predahnuti . Pred očima su joj lebdjele

tamne sjene. Nešto je protrčalo ispod njezinih nogu. Nije

uspjela zadržati krik. Miševi! Ipak, to što je prepoznala

životinje, nije joj donijelo nikakvo olakšanje. Ne zato što bi se

bojala , miševa, već zato što je shvati la da je kriknula i da ju

je netko mogao čuti .

- Moram odmah sići na krov. Tu ću moć i leć i i bar neću bit i u

opasnosti da padnem, - pomislila je.

Stisnula je zube i skoč ila. Crijepovi na krovu su zapucketali

pod njenim nogama. Ali je ona samo trenutak kasnije bila u

sjeni zida dvorca, skoro ispod samih prozora salona. jedva je

uspjevala nekako utišati svoje bučno disanje. Trgao ju je šum

odozgo. Podigla je pogled. Keith je otvorio prozor salona i

nagnuo se prema van. Pogled mu je bio uprt u noć .

Pompea

-61-

Č inilo joj se da je prošla čitava vječnost dok se prozor nije

ponovno zatvorio. Od pomisli da bi Keith sad mogao poći u

njenu sobu, prođoše je žmarci. Skoro je pretrčala preko krova i

dokopala se grana jednog velikog hrasta koje su na tom kraju

gotovo prekrivale cri jepove. još samo da nekako siđe.

Ali nije imala vremena da dovrši tu misao. Noge joj skliznuše

niz vlažni krov, ruke ispustiše tanke grančice za koje se

uhvatila.

Propala je kroz krošnju drveća i našla se na zemlji .

Ošamućena, ona je ostala ležati. Rukom je oprezno opipala

desni članak i osjetila jaku bol. Bio je vjerojatno iščašen. Ipak,

morala je dalje do svoje putne torbe, a zatim što dalje od

dvorca Danenberg. Pokušala se je uspraviti na noge, ali ju je

snaga izdala. Pokušala je ponovno i ovog puta uspjela. Ipak,

na desnu nogu samo se s mukom oslanjala.

Tumarala je preko travnjaka. Putna torba trebala se nalaziti

blizu jednog žbunja, točno ispred prozora kroz koji je torbu i

bacila.

Duboko dišući , Anabelle je stigla do žbunja, i u njegovoj je

sjeni mogla nekoliko trenutaka predahnuti. Ali, gdje joj je

putna torba? Nigdje je nije mogla nać i . U tom trenutku

poželjela je da mjesečina ponovno bar na trenutak osvijet li

park.

- Nemojte se bojati, nemojte vikati , gospođo Anabelle!

Anabelle se prestrašeno trgla. Odakle je dopro taj glas? Muški

glas. Možda gubi razum, možda joj se to samo pričinilo?

Ali čovjek je već iskorač io iza žbunja.

- Jack! - sa olakšanjem je uzviknula Anabelle. - Oh, Jack .. . da

li ste to došli da me vratite u dvorac?

- Nisam, gospođo Anabelle. Dođite! - Jack je izvukao putnu

torbu iz žbunja i povukao ženu.

Pompea

-62-

Nemamo vremena - pokazao je prema mraku.

- U mojoj sobi gori svijetlo . . . sve je izgubljeno!

- Nije - Jack ju je poveo za ruku, a ona mu se prepustila. I bol

u članku lakše je podnosila oslanjajući se na njegovu ruku.

Osim toga, on je nosio njenu putnu torbu.

Kroz sjenu drveća Jack ju je doveo do jednih otvorenih vrata.

Anabelle stegne slugi ruku.

- Vi ste ova vrata otvorili? – upitala je.

- jesam, čim sam vas vidio na zemlji. Dalje morate ići sami,

gospođo Anabelle. Više vam ne mogu pomoći . Može se

dogoditi da me gospodin potraži kad otkrije da niste u svojoj

sobi. Moram zatvoriti ova vrata i odmah se vratit i u svoju

sobu. Želim vam sreću, gospođo Anabelle! - Jack je za njom

zaključao vrata i odmah zatim nestao.

Anabelle se ipak mnogo bolje osjećala.

Tumarala je putem koji je vodio kraj sela Danenberg. Cesto je

zastajala da se odmori i putnu torbu premjesti u drugu ruku, al i

je ipak bila vedrija od pomisli da je najteži dio njenog puta već

prošao.

I uskoro će joj i Enco pomoći ili je zaštititi od Keitha. Pred

njom se već nazirala kućica u kojoj je sl ikar stanovao. Nju je

iznajmio čim je došao u ovaj kraj, kao da je osjećao da bi bilo

previše opasno da stanuje u dvorcu Danenberg.

Nije se nimalo začudila kada je vidjela da kroz prozore kućice

ne dopire ni tračak svijetlosti . Ponoć je davno prošla. Enco

svakako već spava. Vjerojatno planira da ujutro ustane rano.

Anabelle je pokucala na prozorsko okno. Čekala je da se

unutra upali svijet lo.

Ali, čekala je uzalud, iako je pokucala još nekoliko puta, sve

jače i jače. Počela je vikati.

Konačno je odlučila da prići vratima. Bila su otključana.

Sa strahom je ušla u mračnu kuću i još jednom izgovorila ime

čovjeka od kojeg je očekivala pomoć . Ponovno je uhvati strah.

Pompea

-63-

Drhtavom rukom potraži prekidač .

Soba je bila prazna, krevet bez posteljine. Enca nije bilo tu.

Sto da radi? Napustila je Danenberg računajući na njegovu

pomoć . još je jednom pogledom pretražila sobu. Na stolu je

opazila jednu kuvertu. Na njoj je stajalo njeno ime. Uzela ju

je, otvorila i pročitala.

- Najdraža Anabelle, bili ste u pravu kad ste odbil i poći sa

mnom. Ipak, otkril i ste svoju Ijubav prema meni. Moram vas

zamoliti za oproštaj , nisam imao pravo uzimati ženu mužu i

majku djetetu. U dvorcu Danenberg imate siguran i miran

život, uz mene bi vam budućnosti bila neizvjesna. ja sam

nepouzdan čovjek kome zbog slikarske vještine opraštaju

mnoge slabosti .

Nadam se da ćete shvatit i zbog čega više ne mogu ostati ovdje.

Uostalom, jedno drugom smo već rekli zbogom.

Uvijek ću vas voljeti, Anabelle. To pravo nitko mi ne može

oduzeti. Uvijek vaš, Enco Gverini. Anabelle je ispustila pismo.

Zatim ga je podigla sa poda i stavila u džep. Izašla je iz kuće i

naslonila se na najbliže drvo.

Znala je da joj više nema povratka u dvorac, čak ni sada kad

od Enca ne može očekivati pomoć . Pogled joj pređe okolinom.

Obližnji put vodio je u pravcu najbliže željezničke stanice.

Tim putem nije smjela poći . Ostao joj je još samo pravac preko

fjorda. Sa njegove druge strane nalazila se autobusna stanica,

sa koje se također moglo stići do slijedeće željezničke stanice.

Njen pogled skliznuo je preko tamne vodene površine. Tu na

obali sigurno će neki čamac. Morat će sama veslati. Nitko ne

smije znati da je ona otišla tim putem, inače će to i Keith

doznati.

Lagano je tumarala dalje, iako joj je hodanje svakog trenutka

postajalo sve teže i teže. Sada, kako pred sobom više nije

imala cilj , kuću u kojoj je Enco živio, malo je klonula i

duhom. Hrabrost joj se, međutim, vraćala kad god bi se

okrenula i iza sebe ugledala mračnu sjenu dvorca.

Pompea

-64-

Kada je konačno stigla do fjorda.

klonula je iscrpljena na kamenitu obalu. jedan čamac se

nalazio u blizini, al i je ona najprije morala skupiti snagu da

dospije do njega. Čeznutljivo je gledala u osvijetljene prozore

obližnjih kuća. Tu se još nije spavalo. Međutim, ona nikoga

nije poznavala, nije znala smije li se povjeri ti nekom od

stanovnika sela. Bojala se da će oni stat i na stranu gospodara

dvorca, jer je tako zahtjevala tradicija. Krit izirati nekoga od

Sandersovih bilo je ravno zločinu.

Malo se odmorivši , Anabelle je napokon prišla čamcu.

Pokušala ga je odvezati, ali su njeni prsti bili previše nježni za

debelo i vlažno uže vezano mornarskim čvorom. Iscrpljena,

klonula je na sjedište u čamcu. Tu je bar bilo suho, jer je svoju

haljinu već smočila gazeći po vodi da uđe.

Pogled joj je ponovno odlutao do najbliže kuće. Možda tu

stanuju ribari koji će uskoro isploviti sa svojim mrežama?

Da, sigurno je bilo tako, jer su se vrata kuće upravo otvorila.

Međutim, na njima nije bio muškarac, već jedna žena koja je

zastala na pragu i osvrnula se oko sebe. Laganim korakom

približavala se obali .

Anabelle je nepomično sjedila u čamcu. Nije se imala gdje

sakriti . Da bježi? Pred njom je bila voda. Bježati natrag,

značilo bi dospjeti ravno u ruke toj ženi. Ukočenim

prstima Anabelle je ponovno pokušala razvezati čvor.

- Što radite u čamcu? - začula je oštar ženski glas.

Anabelle je podigla pogled.

- Gospođa Anabelle! - Zaboga, otkud vi ovdje!

- Nemojte me odati, molim vas - zajecala je Anabelle. - Hoću

pobjeći preko fjorda .. . bježim iz dvorca.

- Ah, tako .. . žena je nekoliko trenutaka promatrala Anabelle, a

zatim rekla: - Dođi te najprije u kuću

- kada je vidjela da Anabelle oklijeva, ona je dodala: - Nema

nikoga. Živim samo sa sinom, a on spava - pružila je ruku.

Tek tada je Anabelle ustala da izađe iz čamca.

Pompea

-65-

- jeste li povrijeđeni? - upitala je žena kada je primijet ila da

ona šepa.

- Jesam, boli me članak. Ali ću moći ako .. . ako mi ponesete

torbu i dozvolite da se malo oslonim na vas.

- To mi neće bit i teško - glas žene bio je nježan, ali je rame na

koje se Anabelle oslonila bilo čvrsto. Brzo su stigli u kuću i

Anabelle je klonula na klupu pokraj kamina.

- Sjednite, odmah ću vam donijeti toplog čaja. Svakako će vam

prijati .

- Hvala - Anabelle se osvrnula oko sobe. Sve je blistalo od

čistoće, a u kaminu je pucketala vatra.

Ni na čaj nije dugo čekala. Dok ga je pila, žena je kleknula

pred nju. Bila je još mlada sa dugom smeđom kosom i lijepim

licem. Zelene oči pažljivo su je gledale.

- Zovem se Martha Framer, vi me možete zvati samo Martha.

Već sam navikla da mi se svi tako obraćaju, čak i ljudi iz

dvorca. Tako, a sada da pogledam vaš članak - nježnim je

prstima opipala nogu, a zatim podigla pogled. - Samo ste ga

malo iščašili , ništa strašno.Stavit ću vam odmah obloge, pa će

i bol brzo proći .

- ja moram ići , Martha. Ne smijem ovdje dugo ostati . Naravno,

najprije vam moram reći što se sve dogodilo.

- Nije potrebno - tog trenutka glas Marthe Framer bio je

pomalo oštar.

- Da budem iskrena, već dugo se pitam koliko ćete vi još

izdržati onakav život u dvorcu. Međutim, morao se pojaviti

drugi čovjek u vašem životu da biste skupili hrabrost da

napustite Danenberg. Anabelle je iznenađeno pogledala u nju.

- Otkuda vi znate da . . .

- ja ništa ne znam. Ipak, shvatila sam da ste sa slikarem Encom

Gverinijem odlično slažete. Često sam vas i viđala zajedno, u

šetnji oko dvorca ih kraj obale. I danas. Premda me se to,

naravno, nimalo ne tiče - ispravila se i otišla po lavor sa

vodom. - Ono što se zbiva u dvorcu Danenberg mene nimalo ne

Pompea

-66-

zanima.

- Enco Gverini je otišao - tiho je rekla Anabelle.

- Da, to znam. Mislila sam da ćete i vi poći sa njim. Ali , kada

sam vas vidjela samu u čamcu, shvatila sam da se nešto drugo

dogodilo. - Martha je močila maramicu i nježno je obavijala

oko povrijeđene noge.

- Molim vas, Martha, sjednite kraj mene - rekla je Anabelle. -

Moram vam sve ispričati. Ne znam da li ćete mi povjerovati ,

ali nekome se moram povjeriti . Bit će mi mnogo lakše .. .

- Samo vi govorite - Martha je sjela na klupu kraj nje. - Nemate

se čega bojati, jer sve što kažete ostat će među ovim zidovima.

Nemam nimalo razloga da gospodinu Keithu pomažem u

potrazi za njegovom ženom.

Anabelle je počela pričati . O svom životu u dvorcu Danenberg,

o neslaganju sa mužem, o svom bijegu.

Martha Framer ju je šutke slušala. Tek nekoliko minuta pošto

je Anabelle završila, ona je ponovno progovorila:

- A vaše dijete? Da li ste mislili na malu Aliciju?

Tek tada su potekle suze niz Anabellino lice.

- Htjela sam povesti Aliciju, ali sam shvati la da je za nju bolje

da ostane u dvorcu. To mi je strašno teško palo. Ipak,

zahtijevat ću da mi ju daju, samo ako uspijem u bijegu -

Anabelle je stegnula Marthinu ruku. - Vi mi vjerujete.

Martha je klimnula glavom, a zatim ustala sa klupe.

- Pođite sa mnom, gospođo Anabelle.

- Kuda? - začuđeno je upitala Anabelle. Maramicom je

pokušavala osušiti lice.

- Pokazat ću vam nešto što će vam dokazati da vam vjerujem. -

Martha je Anabelle stepeništem povela u potkrovlje. Tiho je

otvorila jedna vrata. Svijetlo iz hodnika palo je u sobicu sa

dva kreveta. U jednom od njih vidjela se dječja glavica.

- Ovo je moj Karl - rekla je Martha Framer i nježno uklonila

dječaku kosu sa čela. - Ima sedam godina i već ide u školu. Ne

znam kako bih izdržala ijedan sat bez njega. Zbog toga vam i

Pompea

-67-

vjerujem da ćete malu Aliciju uzeti sebi čim to budete mogli.

Pođimo ponovno dolje, gospođo Anabelle.

Dok je Martha pomagala povrijeđenoj ženi da siđe, na usnama

joj je lebdio blag osmijeh. Č im je Anabelle sjela, progovorila

je:

- Vašem Karlu je sedam godina, ali je on stalno uz vas. Mojoj

Aliciji su tek dvije godine i njoj je majka još potrebnija. Muž

mi je rekao da nisam seljanka i da ne smijem svoje dijete

držati u postelj i . Sutra .. . odnosno to je već danas, on mi je

htio uzeti malu Alici ju. O njoj će se brinuti isključivo dadilja.

Martha Framer se nasmijala.

- Da, seljaci su za gospodina Keitha

samo njegove usluge. I ja sam kći sel jaka. Međutim, kada se

kći nekog seljaka dopadne gospodinu Keithu, zna se on i te

kako pomučiti oko nje.

Anabelle se trgnula i iznenađeno je pogledala:

- Hoćete reći da je moj muž vodio razvratan život, da je sirote

djevojke iz ovoga kraja . . . ne, ne mogu vjerovati!

- Ipak, tako je bilo. Ljudi to znaju. A mnogima je njegovo

zanimanje bilo i dobrodošlo. Gospodin Keith je svoje grijehe

obično naplaćivao novcem. A do novca je u ovim planinama

teško doći . - Martha prinese ruku čeku. - Ali, bolje da sada

razmislimo što ćemo sa vama. Prišla je prozoru i pogledala

prema obali.

Anabelle se nije mogla suzdržati.

- Martha, je li Karl vaše izvanbračno dijete? - upitala je tiho.

Žena se naglo okrenula.

- Da, al i Karl ne zna ime svog oca. A nemojte me ni vi pitat i

za to ime, gospođo Anabelle. ja ću vas čamcem prevesti preko

fjorda. Međutim, morat ćemo čekati još tri sata, jer ćemp tek

pred jutro moći bezbjedno preć i . Struja oseke sada je previše

jaka.

Vi ćete me prevesti? Zar biste to učinili za mene? - Anabelle

je ustala i prišla prozoru. Prislonila je svoj obraz uz obraz

Pompea

-68-

Marthe Framer. - Hvala vam, Martha. Ovo vam nikada neću

zaboraviti .

- Nema na čemu, gospođo Anabelle

- Marthin glas ponovno je zazvučao oštro. Možete čak i

odspavati do polaska.To će vam koristi ti , a ovdje se nemate

čega bojati. Vrata ove kuće za gospodina Keitha su zatvorena.

Tri sata kasnije Martha je probudila Anabelle. Kroz prozor je

već dopiralo prvo sivilo zore.

- Sada ću vam staviti čvrst povez na č lanak, gospođo Anabelle.

- Marthi se iznenada jako žurilo.

Na stolu su već stajalo vrela kava i doručak. - Ali pri je toga

ipak nešto morate pojesti .

Anabelle je zahvalno sjela za stol. Martha joj je pravila

društvo uz kavu.

Anabelle je još jela kada je ona otrčala uz stepenice i vrati la

se s vunenim pokrivačem i voštanim platnom. - Ovo je da se ne

biste smočih na fjordu, gospođo. jako je hladno. Ovo će vam

svakako biti potrebno.

Anabelle je pribor za jelo spustila na stol i dohvatila svoju

nisku crnih bisera. - Sada mi vi pomažete, Martha, a posli je

toga se moram osloniti samo na zaštitu svojih bisera.

Ustala je. Malo se zanijela i morala se je pridržati za stol.

Lako je kriknula. Nagli pokret je prekinuo nisku i biseri su se

rasuli po stolu i podu.

- Odmah ću ih pokupit i - nasmiješila se Martha i kleknula na

pod. I Anabelle joj je pomagala. Malo se povratila od straha,

ali joj je glas još uvijek drhtao kada je progovorila:

- Ne smijem izgubiti ove bisere, jer me oni štite od svega. Ne

bih smjela izaći kroz onaj prozor da ih nisam imala uz sebe.

Iz džepa je izvadila malu kožnu vreć icu i u nju stavila bisere.

Ali Martha joj nije dozvolila da ponovno utone u misli.

Uhvatila ju je za ruku i povela iz kuće. Njoj nije bilo nimalo

teško da razveže čvor i odgurne čamac od obale.

Snažnim zaveslajima vesla potjerala je čamac preko fjorda. još

Pompea

-69-

jednom je Anabelle ugledala dvorac u sve jačoj svijetlosti

dana. Međutim, čak ni iz ove daljine on joj se nije činio

privlačnijim. Nijednog trenutka joj nije palo na pamet da je

Keith možda još uvijek traži . Mislila je samo na svoje dijete

koje je sigurno još spavalo iza tih debelih sivih zidova. Nokte

je gotovo zarila u drvo čamca. Pogled nije skidala sa dvorca,

sve dok Marthini zaveslaji veslom nisu postali kraći i rijeđi .

- Kuda ćete sad poći , gospođo Anabelle? - upitala je Martha.

- U San Remo.

Objasnila je ženi da Enco Gverini živi u San Remu.

Čamac je već stigao do druge obale i Martha je iskočila na

obalu.

- Sada moramo požurit i . U ovo doba izlaze ribari i netko bi nas

mogao vidjeti. Ipak, brzo ćete stići do autobusa - stisla je ruku

Anabelle. - Sretan vam put, gospodo.

Ali Anabelle nije ispustila njenu ruku. Iz džepa je izvadila

vreć icu sa biserima, drhtavom rukom izvadila jedan i pružila

ga Marthi.

- U znak zahvalnosti , gospođo Framer - rekla je. U glasu su joj

se osjećale suze. - Ovaj crni biser će i vas i vašeg dječaka

štititi od svake opasnosti - njen pogled pređe preko mora. -

Svatko tko mi na ovom teškom putu pomogne, poklonit ću po

jedan ovakav biser, sve dok mi na kraju ne ostane samo jedan.

I on će me moći zaštititi , a onda ću ga pokloniti mojoj maloj

Aliciji .

- Hvala vam, gospođo Anabelle - Martha je bila dirnuta. - Neka

vas sreća prati - Martha se vratila u čamac. još jednom se

okrenula i prekinula veslanje. Anabelle više nije bila na obali.

***

Anabelle je stigla do autobusa u trenutku kada se vozač upravo

spremao zatvoriti vrata. Dozvolio joj je da i ona uđe, ne

obrativši neku posebnu pažnju na nju.

Pompea

-70-

Trenutak kasnije Anabelle se našla na maloj željezničkoj

stanici . Njen je strah bio sve slabiji kako je vri jeme odmicalo.

Njen muž neće pretpostavit i da je ona ovako brzo uspjela

udaljili se iz okoline dvorca. Ipak, kasnije će je svakako tražiti

i dalje. Možda čak i u San Remu, čim shvati da je i slikar

otišao u isto vrijeme kad i ona.

Ipak moram u San Remo, jer drugog izbora nemam, mislila je

Anabelle. Moram Encu, on mi je potreban, on će mi pomoći .

jednog dana ču povesti i Alicijn.

*

Alicia Sanders je zarila svoje duge prste u plavu kosu i

naslonila glavu na ruke.

- I tako je moja majka prije šesnaest godina otišla u San Remo.

Od tamo vam se jednom javila, gospođo Framer. Ali, što se

poslije toga događalo?

Gledala je u crni biser koji je Martha Framer stavila na dug

zlatni lančić .

Martha Framer je skoro jecala.

- Poslije toga ne znam ništa. Freda mi je jednom rekla da je

gospođa Anabelle pisala dva mjeseca poslije dolaska u San

Remo, gospodinu Keithu. U pismu ga je molila da tebe da njoj,

Alicia. Da li je tako zaista bilo, il i je Freda sve izmislila,

To ti ne bih mogla reći . Tvoja majka te drugačije nije ni mogla

uzeti, Alicija. jedini način bio je da ponovno zamoli gospodina

gospodina Keitha, u nadi da će se možda predomisliti .

On je otputovao u San Remo. još mnogo ranije svima je

ispričao kako je njegova žena u San Remo otputovala na

liječenje. Nije mogao podnijeti sramotu što ga je žena

napustila.

Alicia je ustala.

- Da, moj otac je otputovao u San Remo. 1 Jack je bio sa njim.

Od tamo su se vrati li sa praznim lijesom. Što se dogodilo u

Pompea

-71-

San Remu? To moram saznali. Moram saznati gdje je sada

moja majka. Prišla je Karlu i položila mu ruku na rame.

- Karl, jako sam ti zahvalna što ćeš mi pomoći da pređem

preko fjorda. Samo znam da u blizini dvorca više ne smijem

ostati. Moram bježati, kao što je pobjegla moja majka. Ipak,

prije loga bih htjela još jednom razgovarati sa Jackom. Već je

krenula prema vratima. Martha Framer joj je prepriječila put i

zadržala je.

- Alicia, ti skoro dva dana čekaš da te Karl odvede na sigurno

mjesto; a sada ponovno srljaš u opasnost! Hoćeš natrag u

dvorac Danenberg? Ne, to ti neću dozvoliti .

- Noć je, gospođo Framer. Nitko me neće vidjeti. U ovo doba u

selu svi spavaju. I krčma je već odavno zatvorena.

- A kako ćeš ući u dvorac i probudil i Jacka?

Oči mlade djevojke su blistale.

- Ući ću u dvorac na sporedan ulaz. Kroz njih sam izašla i kada

sam išla do grobnice. jer nisam smjela na glavni ulaz. Bojala

sam se da me Jack ili Freda na vide. Ključ od tih vrata sakrila

sam pod jedan žbunj i sigurno ću ga tamo ponovno nać i .

Moram razgovarali sa Jackom. Gospođa Grace još nije u

dvorcu. Karl položi ruku na rame svoje majke.

- Ne bismo smjeli zadržavati Aliciju, majko. Jack zna sve.

Zbog svog obećanja gospodinu Keithu nije smio ništa reći .

Osim toga, bilo bi glupo da Alicia ode u San Remo i uzalud se

raspituje za svoju majku, a da Jack svo to vrijeme možda točno

zna što je bilo s njom - Karlov glas postajao je sve uzbuđeniji.

Alicia ga je zahvalno promatrala. Zamolila je još jednom:

- Dozvolite mi da pođem, gospođo Framer. Sigurno ću se

vratiti na vrijeme da me Karl preveze preko fjorda.

Martha Framer je klimnula glavom.

- Dobro, ali neka i Karl pođe sa tobom.

Karl hitro poljubi majku u obraz.

- To sam i sam htio predložiti, majko.

Pružio je Aliciji ruku. Zajedno su krenuli prema vratima, al i

Pompea

-72-

im se Martha još uvijek nije maknula s puta. Uzela je zlatni

lančić s crnim biserom i stavila ga Aliciji oko vrata.

- Uzmi bar za sada crni biser tvoje majke, dijete moje.

- Hvala vam, gospođo Martha - i Alicia je poljubila Karlovu

majku, a potom se okrenula vratima. - Idemo, Karl.

Martha Framer priđe prozoru. Promatrala je kako dvoje

mladih, idu stazom držeći se za ruke.

- Morala sam poslati Karla sa njom

- mrmljala je. - Srećom, oni će misliti kako da stignu do

dvorca i Jacka. Ne bi smjeli postati bl iski. Moj dečko ne smije

bili nesretan. Kao ni Alicia.

*

To je taj žbunj - prošaputala je Alicia. - Bojim se samo da

neću uspjeti pronaći ključ .

- Naći ćeš ga, Alicia - rekao je Karl čvrstim glasom. Znao je da

mora ohrabriti djevojku. U posljednja dva dana doživjela je

toliko strašnih stvari da je već morala bit i umorna.

- Ovdje .. . trebalo bi bili ovdje - njeni prsti pretraživali su

travnjak ispod žbunja. - Oh, Karl! - iznenada je uzviknula i

obgrlila mladića oko vrata. - Ući ćemo u dvorac.

Karl je čvrsto stegnuo djevojku. Malo ga je iznenadio njen

zagrljaj i zato ju je samo blago poljubio u obraz.

Oprezno su prišl i sporednim vratima.

- Vrlo je mračno. Nikakvo čudo, uostalom, u ovo doba! Ali je

Freda prava sova. To joj Jack često govori kad je hoće

naljutiti . Ona uvijek tvrdi da je svake noć i muči nesanica.

- jesu li Jackova i Fredina soba jedna pokraj duge? - upitao je

Karl, dok je otključavala vrata.

- jesu. U hodniku koji iz glavne zgrade vodi do sporedne. Dođi ,

ovdje će nam biti potrebna tvoja džepna lampa. Sva sreća što

si se sjetio da je poneseš, Karl.

- Obično je uvijek držim u džepu. Petrolejka je za to previše

Pompea

-73-

glomazna.

- Naravno, nju ne možeš staviti u džep - nasmijala se Alicia .

Međutim, brzo se uozbiljila. - Nadam se da Jack ne zaključava

svoju sobu. Uskoro ćemo stići do nje.

- Pst! - Karl je stavio prst na usta i lagano pri tisnuo kvaku. Sa

olakšanjem je odahnuo, odgurnuo otključana vrata i povukao

Aliciju za sobom unutra. - Ti ga pozovi, Alicia! - Ugasio je

džepnu lampu, kako iznenadna svijetlost ne bi prestrašila

Jacka.

- Jack! - tiho ga je pozvala Alicia, Jack je nešto promumljao i

pomaknuo se u postelji . Trenutak kasnije ponovno se začulo

njegovo hrkanje.

još jednom ga je Alicia pozvala po imenu.

Prokletstvo, Freda, pa ti si stvarno poludjela! - uzviknuo je

Jack. - Ni noću mi ne daš mira? Lutaj po dvorcu cijelu noć ,

ako hoćeš, ali u moju sobu ne ulazi!

Alicia je drmnula Karla laktom. Na trenutak je potpuno

zaboravila na opasnost koja joj prijet i u dvorcu i iskreno se

zabavljala Jackovim gnijevom. Međutim, ipak ga je morala

prekinuti:

- Nije Freda, Jack. To sam ja - Alicia. I Karl je sa mnom. Upali

već jednom tu lampu, Karl.

- Gospođica Alicia! - uzviknuo je Jack, prije nego što se

svijetlo upalilo. Ukočeno je sjedio u krevetu i buljio u dvoje

mladih kao da vidi duhove.

Alicia mu priđe.

- Ostani u krevetu, Jack. Moram razgovarati s tobom - sjela je

na stolicu kraj kreveta i mahnula Karlu da priđe.

Gospođice Alicia, kako ste ušli u dvorac? - Jackov glas je

drhtao. - Kako vam je to uspjelo?

- Kako sam ovamo ušla, to je moja tajna, Jack. Morala sam te

vidjeti. Nemam mnogo vremena. Karl ti je već rekao da će me

još ove noći prevesti preko fjorda - stegnula je ruku starom

slugi. - Molim te, Jack . . . Starac izvuče svoju ruku iz Alicij ine

Pompea

-74-

i pogleda u Karla.

- Ključ je u vratima. Molim vas, Karl, zaključajte ih. Nema

nikoga u zamku osim Frede i mene, al i od nje čovjek nije

siguran ni iza debelih zidova.

Karl je zaključao vrata i ponovno se vratio do kreveta.

Alicia nije oklijevala ni trenutka.

- Jack, ti si mi pred slikom moje majke rekao da mi ne smiješ

odati njenu tajnu. Međutim, ja sada znam da njeno tijelo nije

pokopano u dvorcu Danenberg.

- Da, znam da to znate, gospođice. Zar ne mislite da bi bolje

bilo da to uopće niste saznali?

- Ne, ne bi bilo bolje, Jack. Imam namjeru naći majku.

Jack navuče pokrivač do brade. Lijepo se vidjelo da bi

najradije pokrio i glavu.

- Gospođice Alicia, sada samo vi i grobar znate da je l ijes vaše

majke prazan. Ljudi koji su vas sreli, srećom, to nisu otkrili .

Grobar je u strahu li jes vratio na njegovo mjesto i zatvorio ga.

Ne bih volio da stanovnici sela saznaju da je lijes prazan. Za

sve je kriv gospodin Keith koji nije želio da se dozna da mu je

žena pobjegla.

- Opet moj otac! - lupila je Alicia nogom o zemlju. - Kada ćeš

malo misliti i na mene, Jack? Valjda ja prije svih imam pravo

da saznam što se dogodilo sa mojom majkom?

- Time bih vam samo nanio bol, gospođice Alicia - Jack je

tužno gledao u nju. - još ste mladi. Trebali bi uživati u životu,

a ne da kopate po tužnoj prošlosti.

Alicia se nagne prema njemu.

- Ti si mojoj majci pomogao da pobjegne, Jack. Ne, nemoj to

poricati. Prije odlaska ona je sve ispričala Marthi Framer. Ti si

se sažalio na moju majku i zato .. . Jack stavi ruku na čelo.

- Da, pomogao sam joj. Bilo mi je žao, nje, kao sad vas,

gospođice Alicia. Bio sam sluga još kod roditelja vašeg oca.

Znate onu našu izreku: čiji kruh jedeš, njegovu pjesmu i

pjevaš. Ipak, mnogo mi je teže bilo dok sam služio vašeg oca.

Pompea

-75-

Možda je i on bio nesretan čovjek. Možda je on vjerovao da ne

smije voljeti, da mora biti tvrd zato što je muškarac, uz to još i

plemić . Ipak, bio sam mu vjeran i držao sam se zadate riječi .

- Ipak, morate Alicij i reći istinu - umješao se Karl .

Stari sluga je dugo šutio. Karl je bio nestrpljiv. Naglo je ustao,

pritisnuo prekidač i upalio svijetlo u sobi. Pogledao je na svoj

sat.

- Jack, svojom šutnjom dovodite Aliciju u opasnost. Nemamo

vremena za gubljenje, moramo požuriti na fjord. Ionako me ta

plovidba brine. Dok smo dolazili u dvorac, vjetar je postajao

jači . Znate i sami kako bura na fjordu može brzo puhati .

Hoćete li vi biti krivi ako Alicia ovdje još duže ostane? Dok

gospođa Grace ne otkrije gdje se nalazi?

U Jackovim očima pojavi se strah i on brzo digne ruku:

- Zaboga, ne govorite tako, Karl . A gospođu Grace mi nikako

ne spominjite - duboko je uzdahnuo. - Ispričat ću vam što se

dogodilo poslije bijega vaše majke,

gospođice. Vi već znate da sam joj malo i ja pomogao. Č im

sam zaključao vrata za njom, požurio sam natrag u dvorac. još

iz predvorja čuo sam gospodina Keitha na stepenicama. U

posljednjem trenutku uspio sam uletiti u svoju sobu. Samo koji

trenutak kasnije on je pokucao na moja vrata. Vikao je da je

gospođa Anabelle pobjegla. Morao sam mu pomoći u traženju,

po čitavom dvorcu i po parku. Mislio je da nije mogla dalje

otići , čak je mislio da uopće nije ni otišla iz dvorca.

Pred jutro mi je strogo naredio da o gospođinom bijegu nikom

ne govorim ni ri ječi . To mi je bilo razumljivo. Čovjek njegova

kova nije mogao priznati da mu je žena pobjegla. Svima je

govorio da je gospođa otputovala na liječenje. Ljudi su neko

vrijeme svašta govorili , ali su kasnije to prihvatili kao istinu.

Uostalom, bilo im je i svejedno što će se s njom dogoditi .

Ispod svog jastuka Jack je izvukao veliku maramicu i njom

obrisao oznojeno čelo.

- Zar nije dalje tražio moju majku?

Pompea

-76-

pitala je Alicia.

- Ne, jer to ne bi priličilo njegovom dostojanstvu - odgovorio je

Jack. - Čak ni meni više nije spominjao Gospođu Anabelle.

Gotovo kao da nikada nije ni živjela u dvorcu Danenberg.

Međutim, nedugo zatim je došlo njeno pismo. Vaša

majka je u njemu molila gospodina da joj dozvoli da dođe u

dvorac i da vas povede sa sobom. Vaš otac mi je pokazao to

pismo, a zatim me zamolio da i ja pođem s njim u San Remo.

Jack se zavalio na jastuk i sklopi oči .

Alicia se igrala crnim biserom na lanč iću. - 1 ti si s njim

otputovao u San Remo, mojoj majci .

- Da, gospođice Alicia. Bilo je to prije šesnaest godina .. .

*

Nebo nad Rivijerom bilo je blistavo plavo, a topli zraci sunca

grijali su nepregledne gomile veselih ljudi duž plaža.

Najednom od prozora malog hotela “La Rosa” stajala je

Anabelle Sanders. Divila se palmama agavama duž obale iza

kojih se blago talasalo more.

- Sa pučine pogled joj je ponovno skrenuo na ljude koji su

šetali obalom. Koliko je puta i sama tuda prošla, sve u nadi da

će jednom ugledati Enca Gverinija. Ipak, sreća nije bila na

njenoj strani. Međutim, ono traganje za Gverinijem nije

prepustila samo slučaju. Svakog dana odlazila je na gradski

trg, obilazila mnoge ulice i nekoliko puta čak odlazila do

naselja u blizini grada.

Vratila se do sredine svoje sobice. Spustila se u jedan

naslonjač i rukama pokrila lice. Kako je prazan postao njen

život. 1 koliko je samo čeznula za svojim djetetom, još više

nego za Encom.

Usprkos tome, prikupila je hrabrosti da napiše Keithu pismo.

Kada će joj odgovoriti? Možda nikada. Da li je odluč io da je

potpuno zaboravi? Il i se možda izmijenio Poslije njenog

Pompea

-77-

odlaska? Zar nije moguće da se rastanu mirno, kao toliki drugi

bračni parovi? Mogao bi joj prepustiti Aliciju i da je dolazi

obići . A kad odraste, i Alicia bi mogla posjećivati svog oca.

Uzbuđena, ponovno je ustala. Ne, tome se nije smjela nadati.

Sada kada je bila daleko od njega, vidjela je Keitha u sasvim

drugačijem svijetlu.

Kucanje na vratima ju je prenulo. Na njen poziv ušla je

sluškinja i najavila da ima posjetu.

- Posjetu? - Anabellino lice zar umenjelo se od iznenađenja.

Rukama je pritisnula grudi. Enco? Il i Keith?

- Dva gospodina, segnora - rekla je djevojka i izašla.

Preko njene glave Anabelle je već opazila posjetitelje.

- Keith! - zamucala je, a zatim - Jack?

- Dobar dan, gospođo - rekao je Jack i skinuo šešir, a zatim se

maknuo u stranu da propusti svog gospodara.

Čim je sluškinja nestala u hodniku. Keith je zapitao hladnim

glasom.

- Mogu li ući , Anabelle?

- Da .. . svakako - zbunila se žena. Brzo mu se sklonila s puta.

- Pričekajte me u predvorju, Jacke

- naredio je Keith. Onda ćete pomoći gospođi oko pakiranja.

Jack je klimnuo glavom. Kao da nije imao snage da izgovori

uobičajeno: "Da, gospodine”.

- Kod pakiranja? - iznenadila se Anabelle. - Ne misliš valjda

da bih se s tobom vratila u Danenberg? Keith je zatvorio vrata

za slugom i prišao ženi.

- A zar bih ja tek tako potegao iz Engleske u Italiju ako ne

zbog toga? Krajnje je vrijeme tla se vratiš svojim obavezama u

dvorcu.

- Ali, Keith .. . - bespomoćno je progovorila Anabelle. - Zar ti

nisi primio moje pismo? Ono o Aliciji? Ah, naravno, primio si

ga, inače ne bih ni bio ovdje.

Keith se glasno nasmijao.

- Što, ti si misli la da na drugi način ne bih mogao otkrit i gdje

Pompea

-78-

se ti zabavljaš? Bilo je jako glupo, draga moja, što si

otputovala u San Remo. Svatko tko je znao za vezu između

tebe i Gverinija najprije bi te ovdje potražio. A ja sam to vidiš,

znao. Nego, zar me nećeš ponuditi da sjednem.

- Oprosti , Keith. Znaš da se nikad nisam naučila lijepo

ponašati.

- No, to doista nisi - Keith je sjeo bez poziva. - Nikada od tebe

neće bit i dama.

Anabelle je u gnjevu podigla ruke.

- Dama! Dama! Tu riječ više ne mogu ni čuti. 1 što je to

dama? ja hoću biti samo čovjek - i prava žena. A to mi nisi

dozvolio da budem. A ono što si rekao za Enca Gverinija - on

nije bio ljubavnik. Niti je to kasnije postao. Istina je da me je

privukao svojim razumijevanjem. On je čovjek koji misli i

osjeća kao ja, koji se brine i za mene. a ne samo za sebe.

Uostalom, zbog čega ti to sve govorim? Neću se vratiti s

tobom.

Moram priznati da me iznenađuješ, Anabelle. Doputovao sam

samo zato da bih te odveo tamo gdje ti je mjesto. Ženidba sa

tobom bila je najveća greška u mom životu, ali se svaka greška

mora platiti . ja sam i na to spreman. Dajem ti još jednu pri liku

da mi se vratiš . - Keith se zadovoljno češkao po bradi.

- Ti meni daješ još jednu priliku? I lime hoćeš plati ti za

najveću grešku u svom životu? - Anabelle se nagnula naprijed

da bi bolje vidjela l ice svog muža. - Zar još uvijek sa mnom

razgovaraš t im tonom? Zar još nisi svjestan da se želim

razvesti od tebe?

- Da se razvedeš? - zavrtio je Keith glavom. - Iskorištavaš

moje strpljenje, Anabelle. Sandersi se razvode samo kad oni to

žele, a ne kada to žele njihove žene.

- Ali, Keith, sve se to može mirno riješiti . Tvoj ponos ne mora

biti ni najmanje povrijeđen. Spremna sam čak da svu krivnju

preuzmem na sebe, ako mi prepustiš Aliciju. Znam da ti do

djeteta nije mnogo stalo. Uvijek si žalio što ti nisam rodila

Pompea

-79-

sina.

- O tome ne želim razgovarati - Nagnuo se nad ženu i oslonio

se rukama na njenu stolicu, tako da je imala dojam da će se

svakog trenutka sruč iti nad nju.

Osjetila je strah iz njegovog hladnog pogleda.

- Jesam li bio dovoljno jasan? Razvod ne dolazi u obzir. Možeš

se odluč iti: ili ćeš se vratiti u dvorac, zauvijek ili ćeš -

umrijeti .

Anabelle je prestrašeno kriknula. Pokušala ga je odgurnuti i

ustati, ali nije imala snage za to. Nije se ni pomaknuo sa

mjesta.

- Da umrem? - prostenjala je. Klimnuo je glavom.

- Da, to je jedini način da se rastanemo. Dakle, što si odluč ila?

- Keith, ne smiješ me ubiti - prošaputala je Anabelle, ali je bila

uvjerena da je taj strašni čovjek došao upravo zato.

On se ispravio i suho nasmijao.

- Što, uplašila si se da ću te ubit i? Ne pada mi to ni na pamet,

draga moja. Možeš slobodno prestati bacati pogled na prozore

i vrata. Ne moraš bježati . Više ne sumnjam u tvoju hrabrost.

Međutim, nisam došao čak u San Remo da bih ti

izrazio svoje komplimente - Keith je ponovno sjeo. - Sada me

dobro slušaj i potrudi se da se ne prekidaš.

- Prekrižio je noge i zavalio se. - Shvatio sam da se ne želiš

vratiti . Ni sam to ne želim - kao čovjek kojeg je žena

napustila. Odmah po tvom bijegu pronio sam vijest da si otišla

na liječenje. Dakle, to ti liječenje neće pomoći i t i ćeš ovdje u

San Remu umrijeti. U Danenbergu se već zna da su me pozvali

iz bolnice da te posjetim. Natrag ču donijeti samo tvoj lijes i

prirediti veličanstven sprovod.

- Ali Keith .. . molim te . . .

On brzo podigne ruku.

- Nemoj me prekidati , već sam te jednom zamolio. Sve ovo što

sam rekao mislit će drugi. Lijes koji će dobiti svoje mjesto u

obiteljskoj grobnici bit će prazan.

Pompea

-80-

Anabelle ga je iznenađeno pogledala.

- jesi li poludio, Keith?

- Otkuda t i ta pomisao, draga moja? Nikada se nisam bolje

osjećao. Možeš biti potpuno mirna. Ti ćeš nastaviti živjeti t im

svojim jeftinim životom. Međutim, ipak te moram zamoliti za

još nekoliko stvari .

- A to bi bile? - pitala je Anabelle.

- Da više nikada ne pokušaš stupiti u vezu sa mnom ili sa bilo

kim drugim iz dvorca Danenberg, da se više ne nazivaš

gospođom Sanders i da više nikada nogom ne stupiš na

englesko tlo.

- Ne možeš to zahtjevati od mene.

Keith - tihim glasom je rekla žena.

- Zbog čega? Mogla bi se, recimo, vratil i u svoju domovinu.

Možda ćeš se poželjeli ponovnu udaju.

- A da se prije toga ne razvedem? I što će biti sa Alicijom?

- Glupo pitanje! Naravno, i za nju ćeš bit i mrtva kao i za sve

ostale.

- Ne, to ne bih mogla podnijet i! - kriknula je Anabelle.

- Ipak ćeš morati - iz svog džepa izvadio je komad papira.

- ja sam već sve pripremio za slučaj da odabereš drugo

riješenje. Dovoljno je da potpišeš ovdje. Ne moraš čak ni

čitali, sve što je napisano već sam ti rekao.

- A što ako ne pristanem potpisati?

- Anabelle je drhtala cijelim tijelom.

- Onda ću te si lom odvesti sa sobom u Danenberg. Ipak, ne bih

želio živjeli s tobom, jer znam da me mrziš - gurnuo joj je

nalivpero u ruku. - More je ispred dvorca duboko. Anabelle. I

zna čuvati tajnu.

U Anabellinim oč ima ogledao se smrtni strah dok se

potpisivala. Keith je bez riječi savio papir, gurnuo ga u džep i

izašao iz sobe. Slugi Jacku je tek u posljednjem trenutku

uspjelo da se bar malo odmakne od vrata na kojima je činio

ono što mu nikada prije loga nije ni na pamet padala -

Pompea

-81-

prisluškivao.

Pompea

-82-

Karl Framer je već dugo držao djevojčinu ruku u svojoj.

- još jedna teška krivnja moga oca .. . moja majka je živa -

mucala je Alicia.

- Ali, zbog čega ste i vi morali ići u San Remo, Jack? - upitao

je Karl. - Istina, plemiću kakav je bio gospodin Sanders

priličilo je da vodi slugu na put, ali u San Remu bi za njega

svakako bilo bolje da je to izbjegao.

Starac je rukama prit iskao grudi.

- Gospodin je još prije polaska bio uvjeren da se gospođa neće

vratiti sa njim. Računao je s tim da ću mu ja biti potreban. Č im

smo izašli iz hotela, naredio mi je da najprije nađem nekog

liječnika koji će za novac izdati lažnu smrtovnicu. Također

sam morao nabaviti lijes i da se pobrinem oko njegovog

prijevoza. Gospodin nije štedio. Našli smo čovjeka koji je na

lijesu napravio dvostruko dno i u njega ulio toliko betona

koliko je odgovaralo gospođinoj težini. Nismo imali nikakvih

teškoća da lijes prenesemo preko granice, Carinici su nam čak

izjavljivali saučešće - Jack se malo nasmiješio.

- U Danenbergu je priređena veličanstven pogreb. Svećenik je

održao divan i dirlj iv govor. ja sam u tim trenucima žalio što

nisam mrtav i da se nalazim u tom lijesu, toliko sam se stidio.

Karl je ustao.

- Moramo krenuti , Alicia.

- Da, krenite, gospođice Alicia - molio je Jack. - I oprostite

mi, ako možete.

Alicia se nagnula da ga poljubi u sjedu kosu.

- Možda si slušajući naredbe svoga gospodara spasio život

moje majke. A možda ću jednom ponovno doći u Danenberg sa

svojom majkom. I ja sam jedna od Sandersovih, ali neću

oklijevati da sve ovo iznesem na vidjelo. Svojim lažnim

ponosom, moj otac je svima donio samo nesreću.

- Da, tako je bilo - rekao je Jack. - U tome je njegova krivnja.

Alicia i Karl pošli su prema vratima. Za sobom su čuli Jackov

Pompea

-83-

tihi glas. - I on je zbog te krivnje ispaštao.

Ovoga puta Alicia je ključ ostavila u vratima, a ne pod

žbunjem.

- Idemo, Karl, što čekaš? - Nasmiješila se mladiću.

- Psst! - odgovorio je on. - Zar nisi čula - Kao da je u selu

neka galama? U ovo doba?

- Da, sada i ja čujem glasove. Idemo brzo, Karl! - dohvatila je

mladića za ruku i povukla ga za sobom. Ali je već posli je

nekoliko koraka Karl zastao da još jednom osluhne. Tek kada

je primijet io njen strah.

Ponovno je krenuo dalje. Međutim, svo vrijeme je šutio.

Malo su se umirili tek kada su ugledali svijetlo u maloj kući na

obali.

Martha Framer im je otvorila.

- Ostali ste duže nego što je trebalo - rekla je. - Strašno sam se

zabrinula. Prije pola sata pomisli la sam da se vraćate, jer sam

izvana čula korake. Međutim, sigurno sam se prevarila. -

Djevojci je dodala voštano platno. - Uzmite ovo, brzo. Ne

smijete više odugovlačiti . Morate preko prije nego što se

razdani.

Alicia skine lančić sa crnim biserom i stavi ga Marthi oko

vrata.

- Hvala vam, štit io me je dok sam bila u dvorcu. Karl će vam

ispričati što sam saznala od Jacka. Možda ću se vrati ti sa

svojom majkom, gospođo Framer!

- Ništa ljepše od toga ne bih ti poželjela, dijete moje! -

uskliknula je žena i zagrlila je.

Karl je već stajao na vratima, ali je ustuknuo čim ih je otvorio.

- Eno je! - začuo se muški glas. - Ovdje se sakrila. Gospođa

Grace je bila u pravu.

Obje su žene pritrčale vratima, ali je već bilo kasno. Tri

čovjeka bila su skoro na samom pragu.

- Pljačkašice grobova! - urlali su. - U more sa vješticom! I ona

je strankinja kao i njena majka!

Pompea

-84-

- S puta! - povikao je Karl , pokušavajući ih odgurati. Ali , čim

bi jednog odgurnuo, drugi bi se za to vrijeme već vratio na

prag.

U tom trenutku se umiješala i Martha Framer.

- Što vam je, l judi? Da li ste svjesni što činite? Od kada se to u

ovom kraju upada ljudima u kuću? Nisam li ja jedna od vas?

- Ti jesi, Martha, ali ova mala vješt ica nije. Došla je iz dvorca

i provalila u grobnicu. Takvo nešto nećemo dozvoliti .

Martha Framer se okrenula sinu:

- Vodi je unutra. ja ću ih zadržati. - Potom se ponovno obratila

ljudima:

- I koliko vas je? Zar vas nije sramota da tako vičete? U redu,

možete ostati tu pred vratima, ali unutra ne možete. Ne želim

da opet uplašite jadnu djevojku.

- Otkada se ti tako zalažeš za nekoga iz dvorca, Martha? -

pitao je jedan od ljudi.

- Ovdje nije riječ o meni. Htjela bih od vas čuti zbog čega

progonite ovo dijete. Ona to svakako nije zaslužila.

Čovjek slegne ramenima i pognu glavu.

- U redu, ne moraš mi ni reći . Gospođa Grace vas je nahuškala,

je li tako? Zar joj nije dovoljna polovica nasljedstva? Da ne bi

htjela cijeli dvorac Danenberg?

- Gospođa Grace pripada nama, Martha.

- Ma nemoj? - nasmijala se Martha Framer. - Otkad to? Koliko

ja znam, ona je u Meleru tek godinu dana. I sve mi se čini da

je rođena negdje daleko na zapadu.

- Ali njen brat Sam je naš čovjek.

- Pričaš gluposti. Nemam ništa protiv Sama. Nije mu nimalo

lako u Meleru, i bez njegove sestre. A ona se uobrazila zato

što se udala za gospodina i misli da je time postala dama .. .

Svo vrijeme dok je riječ ima umirivala ljude, Martha je

osluškivala šumove iz sobe. Tamo je vladala tišina. Alicia i

Karl su se izvukli kroz zadnji prozor i sada su vjerojatno već

bili na obali.

Pompea

-85-

*

Karl je odmah shvatio što njegova majka smjera. Bio je već na

putu do čamaca sa djevojkom. Ipak, morali su ići oprezno da ih

ne bi čuli. Alicia se neprestano spoticala pa ju je morao

pridržavati.

- Tiše, Alicia, još malo pa smo stigli . Majka je ovo odlično

smislila.

- Ipak se bojim, Karl , strašno se bojim. Čak iako si ti uz mene.

Već sviće, sigurno će nas ugledati. Previše smo se zadržali kod

Jacka.

- Oni neće očekivati da ćemo mi pobjeći preko fjorda, Alicia.

Uvjereni su da se još uvijek nalazimo u kući . još samo par

koraka i stigli smo. U čamcu će te već proći strah. - Karl se

nagnuo da odveže čamac. - Ulazi brže, Alicia.

Tek je tada Aliciji malo laknulo. jednim skokom našla se u

čamcu. Karl je uskočio za njom. Međutim, odmah je ponovno

iskočio na obalu.

- Što to radiš, Karl? - upitala je iznenađeno.

- Povest ćemo i drugi čamac - odgovorio je mladić ne okrećući

se.

- Zbog čega? Požuri , molim te!

- Zbog čega? Pa da nas ne bi mogli slijediti - nasmiješio se

Karl. Drugi čamac je privukao bliže da bi ga vezao za prvi.

Ali nije stigao to učiniti . Dva čovjeka su se iz mraka bacila na

njega i oborili ga na pijesak.

- Karl! - vrisnula je Alicia. U ruke je nesvjesno uhvatila veslo.

- Veslaj , Alicia, veslaj! Brzo! - povikao je Karl.

Očajnički se borio da se uspravi, ali su ljudi bili snažni.

Zadržali su ga na zemlji.

Alicia je za to vrijeme pokušavala pokrenuti čamac, premda

veslanju nije bila vična. Nekoliko puta je zarila veslo u vodu,

ali se čamac nije ni pomaknuo.

Pompea

-86-

Međutim, to nije dugo potrajalo. Visoki valovi lagano su

odvlačili čamac prema sredini fjorda. Sa strahom je shvatila da

neće moći upravljati čamcem i da će on postati igračka valova

i sve jačeg vjetra. Veslo joj je ispalo iz ruke. Bila je iscrpljena

poslije neprospavane noći i mnogih uzbuđenja.

Valovi su postajali sve viši, a vjetar je čamac okretao u krug.

Djevojka se samo s mukom održavala u čamcu, čvrsto se držeći

za rub. Nije ni primjećivala da svaki novi val unosi sve više

vode na dno čamca.

“Čamci, ribari!”, proleti joj kroz glavu. Već je svanulo,

nemoguće da će dugo ostati sama usred fjorda. Netko će je

valjda primijetiti .

Tek tada je postala svjesna da joj je u ruci još uvijek zlatni

lančić sa crnim biserom. Nije ni primijetila kada ga joj je

Martha Framer u posljednjem trenutku gurnula u šaku.

- Imam jedan crni biser, majko. On će me zaštiti ti od

opasnosti.

*

Iz misli ispunjenih strahom nju je prenulo tek neko neobično

zujanje koje je postajalo sve snažnije. Podigla je glavu i

uklonila mokre pramenove kose sa oči ju. Nedaleko od nje u

omaglici ukazala se jedna velika sjena.

- Brod! - uzviknula je Alicia. - U pomoć! U pomoć! - povikala

je iz sve snage.

Ustala je i podigla obje ruke, osnažena iznenadnom nadom. S

tom nadom, međutim, mješao se i strah. Brod je išao na nju.

Što ako je ne primjete i nalete na nju?

I zaista, malo je nedostajalo da se to dogodi. Pramac broda

prošao je samo nekoliko metara ispod čamca. Visoki val

prevrnuo ga je i djevojka se našla u vodi.

Međutim, pomoć je već stizala. jedan mornar joj je sa palube

bacio pojas sa spašavanje. Samo koju minutu kasnije i brodski

Pompea

-87-

čamac je bio u vodi.

Sa nekoliko zaveslaja mornari su stigli do Alicije.

Po vodi su zaigrale prve zrake sunca. Rađao se novi dan, a sa

njim i nova nada za Aliciju. Djevojčine planove vjerojatno ne

bi promjenilo ni saznanje da je gospođa Grace znala veliku

tajnu njenog oca i da ga je (im ucjenila da dobije dio

nasljedstva. Više bi je pogodila činjenica da joj je Karl brat ,

rođen poslije mladenačke greške njenog oca i Marthe Framel.

Alicia je imala samo jedan cilj - da nađe majku, sa ili bez Enca

Gverinija, svejedno.

KRAJ