Gruzija

Strašan je osjećaj kad vas prljavi,

već danima neobrijani Turčin,

vozač starog, trošnog autobusa,

nešto prije ponoći, nakon više od

5 sati vožnje i čekanja na granici

(koja je donedavno bila

razdjelnica Sovjetskog saveza i

„neprijateljskog“ zapadnog bloka)

nervozno izbaci u mračnom centru lučkog grada veličine Rijeke. Smještaja

nemamo, ne poznajemo ni jezik ni pismo, a sve što smo čuli o Gruziji bilo je

vezano uz Čečenske teroriste, bombaške napade, otmice, korupciju i česte

državne udare. Nabadamo nešto ruskog, ali nismo sigurni jeli pametno

koristiti ga, s obzirom da su dvije zemlje zatvorile međusobnu granicu,

diplomatski odnosi gotovo ne postoje, a negdje smo usput pročitali članak o

proruskoj separatističkoj pokrajini Abkhaziji i nedavnom oružanom sukobu

koji je stvorio više od 250.000 gruzijskih izbjeglica. Svemu tome dodajmo

činjenicu da je Josef Dzhugashvili, poznatiji kao Staljin, rođeni Gruzijac,

svoje prve revolucionarne (tada ilegalne) aktivnosti započinjao upravo u

crnomorskom gradu Batumiju, gdje trenutno koračamo neasfaltiranom

ulicom u potrazi za prenoćištem. I pitam vas, što bi čovjek mogao očekivati

od takvog grada, od takve zemlje? Izvući živu glavu činilo se kao vrlo

prihvatljiva opcija. Međutim, naša priča je dijametralno suprotna.

Kada bih je morao opisati u kratkoj rečenici, Gruziju bih predstavio kao

zemlju za nas neviđene gostoljubivosti, izvrsne hrane i vrhunskog vina.

I Staljin je bio nosonja

Istina, siromaštvo je vidljivo na svakom koraku. Nema sjajnih autocesta,

vlakovi su stari sovjetski, još iz 50-ih, a na kućama i stambenim zgradama

oronule fasade. Voze se uglavnom stare lade, volge ili moskvići. Na jedva

osvijetljenim ulicama samo prosjaci, psi i mačke. Tek središte glavnog grada

Tbilisija, grleći rijeku Mtkvari, svijetli i odiše europskim šarmom. Iako čak

60% stanovništva živi na pragu siromaštva, u društvu Gruzijaca, biti ćete

tretirani kao kraljevi. Ukoliko vas pozovu na poslovnu večeru ili ste već u

restoranu, a za susjednim stolom sjedi skupina Gruzijaca, nerijetko će se

večer odvijati na način kako oni žele. Nakon upoznavanja i zagrljaja (iako

vas prvi put vide), slijedi dodatna narudžba nekog od mnogobrojnih, ali

redom sjajnih mesnih specijaliteta.

Sve se to naravno zalijeva

nezaobilaznim vrhunskim vinima iz

njihove najpoznatije vinorodne

regije Kakheti. Ne daj Bože da

odbijete jednu od zdravica koje će

uslijedit, jer mogli bi se naći

uvrijeđenima. Hrana je Gruzijcima

cjelodnevni obred, možda i najvažniji dio nacionalne kulture, a vina su im i

ponos i strast. Tek nedavna otkrića 7 tisuća godina starih vinskih posuda,

dokazuju da kultura proizvodnje vina i kultiviranja grožđa potječu upravo iz

ovog područja, pa im zato i neki stručnjaci priznaju laskavi naziv

„pradomovine vina“. A tek plaćanje računa, to je pak posebna priča. Ne

očekujte da ćete uspjeti uopće izvući novčanik iz svojih hlača. Vi ste gost u

njihovoj zemlji, a nisu oni uzalud nadaleko poznati po gostoljubivosti.

Ljudi su zbilja najveće bogatstvo ove zemlje, stanovništvom i površinom

nešto veće od Hrvatske. Iako je komunikacija otežana (ukoliko ne pričate

gruzijski ili ruski jezik) dobrodošlica se osjeća na svakom koraku. Gruzijce je

lako prepoznati. Svi imaju velike

nosove, a svaki drugi imena je

George. Ako govori engleski a to je

uistinu rijetko, obično se predstavlja

kao „I am George from Georgia“.

Ovo vjerojatno nema puno veze sa

činjenicom da je George W. Bush

prvi Američki predsjednik koji je

posjetio zemlju, te su njemu u čast preimenovali cestu do aerodroma u

Tbilisiju. Sada se i cesta zove George.

Ruski jezik i pismo u širokoj su upotrebi, a engleski pomalo postaje jezik

businessa i sve prihvaćeniji od strane mladih. Politička situacija je mnogo

sigurnija nego 90-ih, ali još uvijek daleko da je možemo nazvati stabilnom.

Nedavne mirne demonstracije ispred parlamenta

rezultirale su proglašenjem izvanrednog stanja i

prijevremenim izborima. Nezadovoljstvo u zemlji

nesumnjivo postoji. Korupcija, nepotizam i siva

ekonomija glavne su zamjerke vladajućoj

garnituri. Ipak, izbori u siječnju 2008 ponovno

su ustoličili Sakashvilija, proamerički

orijentiranog predsjednika, koji je na prošlim

izborima izabran kao najmlađi lider jedne

Europske zemlje (tada je imao samo 35 godina).

Zašto kažem Europske, jer od sve tri kavkaske,

Gruzija mi se nekako čini najeuropskijom (ako se

uopće dojam zemlje može na taj način opisati). Danas je ova država na

prekretnici. Ukoliko bude vodila pametnu politiku, visoke stope gospodarskog

rasta su zajamčene. Geostrateški je položena na optimalnoj trasi budućeg

naftovoda, koji bi trebao omogućiti prijevoz velikih zaliha kaspijske nafte do

crnomorskih i sredozemnih luka, s čime je naravno i dospjela u žarište

interesa moćnih sila. S jedne strane Amerikanci potiču bržu izgradnju, što je

i interes aktualne gruzijske vlasti, jer s tim rješavaju problem oskudice te

opskrbe naftom. S druge strane, bivša braća Rusi, pokušavaju stvoriti još

veću energetsku ovisnost regije koju su, ne tako davno, smatrali svojim

teritorijem (čime bi držali sve konce u svojim rukama). Gruzija pak želi

postati članicom Europske Unije (što nije realno očekivati u sljedećih desetak

godina). Ali činjenica je da se ubrzano radi na prilagodbi vojske NATO

standardima, te se priključenje Sjeverno-atlantskom savezu može očekivati

možda već sljedeće godine. Sve joj to sigurno ide u prilog.

Naš kratak boravak u ovoj zemlji odaje dojam da

ekonomija nije dobro, ali postoje naznake

oporavka. Na burzi vrijednosnica tjedno se

trguje tek sa 4-5 različitih dionica. Obujam

trgovanja je smiješno malen. Ipak, gospodarski

rast u 2006. bio je skoro 10%, a u sljedećim

godinama je čak i rastao. Gruzija se doima kao

zemlja velikih potencijala. Količine direktnih

stranih ulaganja povećavaju se čak na mjesečnoj

bazi. Za burzovne investitore moj savjet bio bi

što više ulagati u bankovni i energetski sektor,

telekomunikacije, te obavezno vinsku industriju.

Jer ako je talijanski kapital napravio jednu od najmodernijih svjetskih

tvornica vina (Badagoni), koja više od 70% proizvodnje izvozi, onda to mora

biti profitabilna industrijska grana. Turizam ovdje također obećava, naravno

ukoliko uspiju otkloniti epitet nesigurne regije. Visoke planine, atraktivne

špilje, kanjoni, planinske rijeke, spomenici kulture, tradicija, izvori tople

vode, te najljepši dio crnomorske obale, dugo godina su Gruziji osiguravali

naziv najpopularnijeg ljetovališta bivšeg Sovjetskog saveza. Ako je tako bilo

prije, zašto ne bi moglo biti ponovo.

Unatoč tome što Gruzija vapi za boljim životnim standardom, a siromaštvo je

prije pravilo nego iznimka, gostoljubivost koju čovjek ovdje doživi, ostavlja

trajna sjećanja i stvara neutaživu želju za povratkom

Gruzijski parlament - Tbilisi

Kip Staljina – Gori Folklorna plesačica – Tbilisi

Žena prodaje slatkiš napravljen od grožđa – vinorodna regija Kakheti

Novi Zeland

Dojam bi zasigurno bio mnogo

lošiji da nismo upoznali Vincenta

(Vicu) Radnonicha. Taj mladi

Novozelanđanin, hrvatskog

podrijetla, od našeg prvog

telefonskog kontakta i zamolbe za

pomoć oko dobivanja vize, poput

profesionalnog turističkog vodiča

isplanirao je svaki trenutak našeg

boravka na Novom Zelandu. U samo 12 dana doživjeli smo planine i more,

šume i rijeke, vulkane i termalne izvore, sela i gradove. Upoznali smo

mnoštvo zanimljivih ljudi, te proputovali oba otoka. Nije čudo što se

posjetitelji uvijek vraćaju kući sretni i zadovolji, neprestano šireći pozitivne

vibracije o vječito zelenoj, pomalo mističnoj zemlji s kraja svijeta.

Novi Zeland podsjetio me na prekrasnu, mladu i veselu ženu, koja svakoga

dočekuje sa osmjehom, raširenih ruku, a svojom pomalo djevičanskom

prirodom nesvjesno tjera u zaborav sve ono što ste do tada od prirodnih

ljepota pamtili. Njezina ljubav grije, a ljepota očarava. Možete pomisliti kako

je ova metafora pretjerana, ali ne možete osporiti činjenicu da ovdje upravo

žene imaju važnu ulogu u društvenom životu. I tako je bilo oduvijek. Još

1893. godine, prvi put u svijetu, Novozelanđanke dobivaju pravo glasovanja.

Stoljeće kasnije, također prve, pripadnice ljepšeg spola vode zemlju,

odnosno u isto vrijeme su izabrane na ključna državnička mjesta. Bilo je to

prije četiri godine. Danas je službeno na čelu države i dalje kraljica Elizabeta

Žene vladaju na kraju svijeta

II, a izvršne ovlasti, objedinjene u premijerskoj dužnosti, obavlja Helen

Clark. Možda je upravo veliki udio žena na ključnim pozicijama, te odluke

koje donose, razlog zašto Novi Zeland slovi kao pacifistička država, a njihova

putovnica jedna je od najtraženijih (mogućnost posjete mnogih država bez

potrebe za vizom).

Nešto više od 4 milijuna stanovnika

uživaju u zaista visokom životnom

standardu, te što je još važnije,

izrazito su zadovoljni kvalitetom

svoga života. Mjereno indeksom

sreće i zadovoljstva ova zemlja

spada u sam svjetski vrh, a

Auckland i Wellington jedni su od najpoželjnijih gradova za živjeti. Naravno,

nije uvijek bilo tako.

Gospodarstvo Novog Zelanda izrasla je doslovno od nule, na grbači seljaka i

radnika, većinom europskih doseljenika. Mnogi su se bavili stočarstvom i

ratarstvom. Kao posljedica toga, danas se

Novi Zeland prepoznaje po iznimno

profitabilnom agrarnom sektoru. Izvoze se

mliječni proizvodi, vuna visoke kvalitete,

meso te voće i povrće. Produktivnost po

radniku vrlo je visoka za djelatnosti

primarnog sektora. Zašto je tome tako?

Možda je jedan od razloga što domaće

životinje nemaju neprijatelja. Ne postoje

vukovi koji bi poklali npr. stado ovaca. Nema

niti zmija, otrovnih paukova a ni opasnijih

biljnih nametnika. Putujući prostranstvima ove zemlje, može se vidjeti

nepregledna stada ovaca ili goveda kako neometano pasu zelene pašnjake.

Naići ćete i na cijela brda zasađena vinovom lozom. A upravo su vinogradi,

mikro klima i konfiguracija tla,

zaslužni što Novozelandska vina

spadaju u sami svjetski vrh vinsko-

restoranskih karti. Ovdje se

proizvodi najbolji Sauvignon Blanc,

a svojih 5 minuta slave, upravo

zadnjih nekoliko godina dobio je i

Pinot Noir. Naši dalmatinski težaci

itekako su doprinijeli, svojim teškim

radom, uspješnoj priči ove zemlje. To se posebno odnosi na sektor vinske

industrije. Obitelj Babich bavi se proizvodnjom vina već više od 90 godina.

Bili smo iznenađeni kada smo ih pronašli u uredima. Obično su negdje po

svijetu, prezentiraju i šire distribucijsku mrežu. Samo su neka od hrvatskih

prezimena poput Delegat, Nobilo, Selak, Brajković zadužila Novozelandsku

vinsku industriju, a najveća i jedna od najmodernijih Villa Maria u vlasništvu

je obitelji Fistanić. Zbog svega toga, biti hrvatskog podrijetla u ovoj zemlji

znači biti cijenjen i poštovan.

Osim agrarnog sektora, Novi Zeland bilježi nevjerojatne rezultate u

brzorastućoj turističkoj industriji. Smatra se najvećom izvoznom granom, a

svaki deseti zaposlenik svoju plaću zarađuje u turizmu. Novozelanđani znaju

što realno mogu ponuditi, te kakve turiste žele. Stoga sve svoje marketinške

napore ciljano usmjeravaju. Oni nastoje privući turista koji je prvenstveno

interaktivni, motivirani putnik, odnosno osoba koja ne stoji na mjestu, već

učestalo traži autentične i nove doživljaje. Ekološki je orijentiran i aktivno

sudjeluje u prirodnom okruženju. Koristi se suvremenom tehnologijom, ima

liberalne stavove, te razmišlja globalno. Novi Zeland je već nadaleko poznat

po privlačenju turista koji, osim u

prirodi, uživaju i u ekstremnim

sportovima. Gradić Queenstown,

na Južnom otoku, jedan je od

svjetski najomiljenijih destinacija

avanturističkog turizma. Zbog

atraktivnog tla, zanimljive flore i

faune, ovdje se nerijetko snimaju

filmski hitovi. Najpoznatiji je

„Gospodar prstenova“, redatelja Petera Jacksona, inače Novozelanđanina.

Želja i cilj je izgraditi ekonomiju temeljenu na znanju. Novozelanđani su

obrazovani i iznimno cijenjen na svjetskom tržištu rada, a uz sve to vole i

putovati. Odljev mozgova sve je učestaliji problem ove ekonomije. Mladi

najviše posao traže na prostoru Velike Britanije. Stoga novozelandska vlada

aktivno vodi imigracijsku politiku. „Uvoze“ se stručnjaci iz drugih zemalja.

Radne vize dobivaju samo obrazovana i visoko-stručna radna snaga.

Toliko toga se još može napisati o ovoj zemlji. Ali neosporno je da svatko tko

je posjeti, uvjeren sam kako će biti oduševljen prirodnim ljepotama,

organiziranošću, te uvijek neizbježnim gurmanskim delicijama i vrhunskom

vinu.

Toranj – Auckland Prsten iz filma Gospodar prstenova

Brazil

„Ča će mi Copacabana, ča će Rio

De Janeiro, kad ja imam svoju

kalu, kad ja imam svoju malu,

tamo je moj cili svit“ – već dugo

vrimena piva Oliver. Nisam mu

vjerovao, a možda sam trebao.

Rio je najopasniji grad koji sam

posjetio. Na ulicama mnoštvo

beskućnika. Sve što imaju, su

kratke hlače i komadić kartona na kojem spavaju. Poslovica kaže: „kad

nemaš ništa, nemaš ni što izgubiti“. Strah im je nepoznat. Pitam vas, što

njima znači opljačkat i ubit turista, ako će riješit pitanje prehrane za nekoliko

dana? A nisu niski kao Azijati, već visoki i jaki, potomci afričkih robova.

Teško bih se suprotstavio kad bi izvadio nož i zatražio novce? Život ih nije

mazio, zakon ulice ih odgojio.

„Svaki dan prije nego krenem na posao, zovem šefa. Ako ne dođem kroz

dvadeset minuta ili se ne javim na mobitel, on zove policiju pretpostavljajući

najgore“ – priča nam Simone Oliveira. Mlada bankarka živi u četvrti poznatoj

po istoimenom stadionu Maracani, te kaže da se razbojstva ovdje događaju

svaki dan. Mnogi su osjetili hladnoću vrška pištolja prislonjenog na zatiljak,

dok su s bankomata isplaćivali cjelokupnu zaradu. Banke su gubile novce i

ulagale ogromne svote u sigurnosnu zaštitu.

„Uveden je zakonski limit podizanja gotovine sa bankomata. Od deset

navečer do šest ujutro u cijelom Brazilu možeš podignuti maksimalno 200

Kad nemaš ništa , nemaš ni što izgubiti

kn. I zaista, stopa pljački se drastično smanjila“ – nastavlja svoju priču

Simone.

Plaža Copacabana, kip Isusa Krista

i Glavica šećera najistaknutiji su

simboli Rio De Janeira. Ali za

mnoge Brazilce prva asocijacija na

Rio su Favele. Zgusnuto izgrađeni

kvart, prepun nastambi od različitih

materijala (najčešće cigle bez

fasade, kartona, lima ili drveta),

simbolizira dolazak siromašnog,

ruralnog stanovništva u grad. Knjige su napisane, filmovi snimljeni te Favele

predstavljene kao legla bandi i utočišta narko-mafije. „Držite se dalje od

Favela, ubit će vas“ – glavna je preporuka koja piše u mnogim knjigama

vodičima.

Nismo ih poslušali. Simone nas odvela u jednu od najpoznatijih Favela u

južnom dijelu grada. Na vrhu brežuljka kuće bez prozora i vrata, ulice uske,

a pokoja televizija u trošnim potleušicama

zamjenjuje rasvjetu. Sablasno mjesto,

pomislim. A onda iznenađenje. Najviša kuća

pretvorena je u kafić. Živa muzika, ritmovi

sambe, jeftina piva i caipirinha, te feijoada

(lokalno jelo od riže, graha i mesa). Do jutra

se pleše, nema stajanja, a s balkona

nezaboravan pogled na zaljev i svjetla

grada.

Nedostatak sigurnosti problem je cijelog

Brazila. U većim gradovima kuće su opasane

bodljikavom žicom kroz koje prolazi visokonaponska struja. Zgrade imaju

visoki zid, nadzorne kamere i po nekoliko čuvara. Stupanj povjerenja među

ljudima je nizak.

„Čim padne mrak, prometna pravila

prestaju vrijediti. Crveno svjetlo

znači usporavanje, puštanje

prednosti, te brzi stisak gasa i

jurnjava kroz križanje. Ako staneš,

riskiraš da te zaskoče s pištoljem i

ukradu auto. Policija savjetuje

prolazak kroz crveno svjetlo“ –

kaže Renata Aquino iz Curitibe,

simpatičnog kolonijalnog grada na jugu Brazila. Njena obitelj nije bogata.

Otac je vojno lice, te imaju dovoljno da prežive mjesec. Mogu si priuštit

odlazak na ljetovanje jednom godišnje. Renata kaže kako se zbog toga ipak

smatraju bogatijim staležom. Većina nikad nije vidjela snijeg ili izašla izvan

granica zemlje. I baš u vrijeme našeg boravka u Brazilu, svjedočili smo

„otkriću“ Amazonskog plemena, koji se nikad nije susrelo sa civilizacijom

kakvu mi poznamo. Snimke poglavice, koji viče i maše rukama pokušavajući

otjerati helikopter, prenijele su najveće televizijske kuće svijeta.

Drugi najveći problem ove velike

zemlje su ogromne razlike između

bogatih i siromašnih. Taj jaz je

manje uočljiv u razvijenom, južnom

dijelu Brazila. Poslije drugog

svjetskog rata mnogo se sjevernih

Europljana naselilo na područje

Porto Alegre-a, Cutiribe i Sao

Paola. Ljudi su ovdje hladniji, ozbiljniji i više poslovno orijentirani. Ulice su

čišće, gradska središta uređenija i nešto sigurnija.

Brazil je najveća ekonomska sila Latinske Amerike i deseto svjetsko

gospodarstvo. Razvijena je poljoprivreda, industrija i sektor usluga. U tim

djelatnostima su i glavni izvozni aduti Brazila. Rusija, Indija i Kina, uz Brazil

ocjenjena su kao brzorastuća gospodarstva velikog potencijala (tzv. zemlje

BRIC-a). Mnogo je direktnih stranih investicija.

U južnom dijelu, na tromeđi sa

Argentinom i Paragvajem, nalaze

se slapovi Iguazu. Zasigurno jedan

od najljepših prirodnih fenomena

na svijetu. 275 slapova prelijeva se

u provaliju, oduzimajući dah

svakom posjetitelju. Uistinu

jedinstven doživljaj koji razvija

osjećaj strahopoštovanja prema

silnoj količini vodene mase i čudu prirode. Ono što ipak najviše veseli je

rijedak primjer međudržavne granične suradnje za dobrobit svih. Priroda je

zaštićena, broj turističkih dolazaka je ograničen i kontroliran. Slapove se

može vidjeti sa Argentinske i Brazilske strane. Obilazak bi uistinu preporučio

svakome.

Bez obzira na visoke stope kriminala i rasprostranjeno siromaštvo, preporuka

je posjetite Brazil. Tu žive iznimno gostoljubivi, veseli i tolerantni ljudi.

Rio de Janeiro – park Rio de Janeiro – oronila zgrada

Kolumbija

Priznajem, nije mi bilo svejedno

kada je vozač autobusa, na granici

Ekvadora i Kolumbije, pokazao u

kojem pravcu trebamo pješačiti do

kontrolne točke. Sunce je bilo na

zalasku, a poznate priče o

otmicama, gerilskom ratovanju,

kokainu i oružanim obračunima

narko-kartela, ne ostavljaju

ravnodušnim niti najhrabrije. Na granici žamor lokalnih švercera, mnoštvo

taksista i mini bus-eva. Nismo se dugo zadržavali. Kraći prijevoz do prvog

većeg grada, dolazak na kolodvor, te nastavljamo dalje noćnim autobusom.

U cijeloj Južnoj Americi željezničkih pruga i vlakova gotovo da i nema. Ali

zato je autobusni prijevoz adekvatna zamjena. Udoban, brz, pouzdan i

komforan. I upravo kada se činilo da je sve prošlo lakše od očekivanog,

usred noći vojska je zaustavila autobus. Rutinska kontrola, kažu.

Improvizirana drvena baraka, vojnici naoružani do zuba, a s obje strane

ceste džungla. Uz pratnju dresiranih njemačkih ovčara, u polu snu, izašli smo

noseći osobne stvari na pretragu. Raširenih nogu i ruku naslonjenih na

autobus, očekujući pretres i slušajući neugodne jutarnje krikove tek

probuđenih prašumskih ptica, pomislio sam, u kakvom će mi sjećanju ostati

ova zemlja kad je ovako loše počelo. Danas, nakon 35 država koje sam u

zadnjih godinu dana posjetio, ljudi se iznenade kad im odgovorim da je

Kolumbija uvjerljivo najzanimljivija.

Silikonska dolina u ritmu Salse

Stigli smo u Cali, grad kojeg često

nazivaju svjetskom prijestolnicom

Salse. Ovaj ples će zasigurno

osvojiti svakoga, prvenstveno

ljepotom i virtuoznošću pokreta, te

jednostavnošću kombiniranja

plesnih figura. Salsa je vjerojatno

danas najrasprostranjeniji Latino-

američki ples. Tečajevi su jeftini, a

vježbati se može u barovima koji su posvuda. Ali nije Cali poznat samo po

Salsi. Mnoge kalifornijske djevojke koje sanjaju Holivudsku karijeru, posjete

ovaj grad barem jednom u životu. Zašto pitate se? Pa ne zovu ga uzalud i

glavnim gradom estetske kirurgije. U ovoj silikonskoj dolini zaista posluju

neki od najboljih estetskih kirurga. Većinom školovani na prestižnim

američkim sveučilištima, operaciju će obaviti često puta kvalitetnije i po

višestruko nižim cijenama nego u SAD-u. Ljepota jest u Kolumbiji bitna i o

njoj se vodi računa. Mnoge lokalne djevojke također vrše estetske korekcije,

što je opće prihvaćeno te cjenovno

pristupačno i siromašnijima.

Dovoljno je prošetati nekim od

velikih šoping centara i uvjerit ćete

se u remek djela kolumbijskih

kirurga.

Samo pola sata vožnje od Calia

nalazi se Palmira. Simpatični gradić

bogat kulturnim i povijesnim

znamenitostima, danas je poznatiji po najvećoj svjetskoj tvornici šećera.

Prerada šećerne trske obavlja se velikim i bučnim strojevima, a nakon

dobivanja rafiniranog šećera ostatak škarta se spaljuje. Vjerujte, nije nimalo

ugodno vidjeti, a još manje disati gusti dim koji neprestano izlazi iz visokog

dimnjaka. Stanovnici su ogorčeni, ali nemaju puno izbora jer znaju da

tvornica zapošljava većinu radno-aktivnog stanovništva regije i prehranjuje

mnoge obitelji.

A jeste li se ikada zapitali kako izgleda biljka

od koje se dobiva kava? Dan obično

započinjem kraćim espressom, a da nikada

nisam pomislio što stoji iza tog svako-

jutarnjeg užitka. U regiji kave (zone de

cafeteria) mnogo je zelenila i vlage, a visine

su od 800-1200 metara. Toplo je tokom cijele

godine, pa su uvjeti idealni za kultiviranje

najpoznatije vrste - Arabica. Crvene bobice

na grmolikoj biljci beru se ručno, najviše u

travnju i svibnju. Poslije sedam godina plod

biljke postaje premalen i komercijalno

neisplativ, pa se plantaža zasađuje novim nasadima. „Nakon što se odvoji

vanjska crvena ljuska, bijela zrna kave ispiru se u vodi, prostiru po

plasteniku dok ih sunce ne osuši“ – objašnjava nam Rodrigo, voditelj najveće

farme kave u regiji. Nedugo zatim kava je spremna za prženje i konačno

pakiranje. Oni koji odluče posjetiti Kolumbiju i požele isprobati kompleksnost

okusa visokokvalitetne kave, neka obavezno svrate do jednog od

mnogobrojnih Juan Valdez Cafe, kojeg često nazivaju kolumbijskim

StarBucksom.

Pablo Eskobar i njegov, nekad najveći, kartelu droge, svjetski je „proslavio“

treći po veličini kolumbijski grad Medellin. Donedavno poprište obračuna

privatnih vojski narko-mafije, danas uživa epitet poslovnog središta i ludih

noćnih zabava. Ovaj grad vječitog proljeća ima novi metro, gradsko središte

je čisto i uređeno, a novoizgrađene knjižnice su strateški postavljene po svim

kvartovima te plijene pozornost modernom arhitektonskom unikatnošću.

Preporuka onima sa viškom novca i željom za sigurnim ulaganjem; kupite

nekretninu u elitnom kvartu ovog sveučilišnog grada i pričekajte nekoliko

godina prije prodaje.

Glavni grad i kulturno središte

države je Bogota. Kao i većina

važnijih gradova smještena je u

Andama na visinskom platou od

preko 2500m. Muzeji, kazališta i

crkve dominiraju središtem, a

upravo zbog zavidne razine

kulturnih znamenitosti, često je

nazivaju Atenom Južne Amerike.

Najljepši obalni grad zove se Cartagena. Zaštićen kao svjetska baština

UNESCO-a, ovaj kolumbijski Dubrovnik omiljeno je stajalište velikih kruzera.

Upravo idealno mjesto za razgledavanje kolonijalne arhitekture i uživanje u

morskim specijalitetima. Većina

stanovnika su preci afričkih robova.

Ritam i ples osjete se na svakom

koraku. Posjetite neki od noćnih

klubova u Cartageni ili Santa Marti,

te obavezno zaplešite Reegeaton. U

samo nekoliko godina otkad je

nastao, ples se zbog specifičnog

ritma i nevjerojatne erotičnosti,

epidemijski proširio po cijeloj Južnoj

Americi.

Ljepote nacionalnog parka Tayrona mogu se usporediti sa najljepšim

Karibskim plažama. Netaknuta priroda, toplo tirkizno more i duge pješčane

plaže. Još uvijek neotkriveni robinzonski raj, odsječen od civilizacije,

posjećuju uglavnom mladi, ljubitelji prirode, te oni koji požele na trenutak

pobjeći od svakodnevnog stresnog života.

Osim bogatstva i raznolikosti prirodnih i kulturnih ljepota, u Kolumbiji najviše

oduševljavaju upravo ljudi. Ljepota, srdačnost, komunikativnost i

pristupačnost gotovo svake osobe podsjećaju na neka idealna vremena u

kojima postoje neinteresni međuljudski odnosi, a smiješak, veselje i ples

svakodnevna su pojava.

Medellin – noćna panorama