1. POGLAVLJE - Znanje D.D....prije nego što počnete vizualno voditi ljubav s pennama alla votka«. Moja šefica, LoLo, tada je podcrtala riječi »vizualno voditi ljubav« i kraj

1

1. POGLAVLJE

Bolje sam pogledala nož koji sam držala u ruci.»Ovo je Shun. Vidite koliko je laganiji u usporedbi s Wüst

hofom?«Dok sam je iskušavala, ubola sam se u prst vrškom zakrivljene

oštrice. Držak je trebao biti otporan na vlagu, no u ruci mi je sve brže postajao vlažan.

»Čini mi se da je taj dizajn prikladniji za nekoga vaše građe.« Podignula sam pogled prema prodavaču, već se pripremajući za riječ kojom ljudi uvijek opisuju niske djevojke koje žude za tim da čuju riječ »vitka«. »Nekoga sitnog«. Nasmiješio se kao da bi mi to trebalo laskati. Vitka, elegantna, skladna — takav kompliment već bi me mogao natjerati na to da uvučem kandže.

Neka druga ruka, nekoliko nijansa svjetlija od moje, pojavila se u kadru i posegnula za drškom. »Smijem li ja isprobati?« Podignula sam pogled prema njemu: bio je to moj zaručnik. Ta riječ i nije mi toliko smetala koliko ona koja je slijedila nakon nje. Suprug. Ta je riječ već čvršće stezala korzet, gnječila organe, u grlu mi izazivala paniku, zajedno s onim prodornim oglašavanjem zvona za uzbunu. Mogla bih odlučiti ne pustiti držak. Nečujno mu zariti oštricu od nikla i nehrđajućeg čelika (Shun, u međuvremenu sam zaključila da mi se više sviđa) u trbuh. Prodavač bi po svoj prilici samo dostojanstveno uskliknuo »Oh!«. Ona majka koja je iza njega nosila dijete s krastom na nosu sigurno bi zavrištala. Jednostavno se vidjelo da je riječ o opasnoj kombinaciji žene

Najsretnija cura na svijetu_TVRDI final.indd 1 03/03/2016 14:48

Jessica Knoll

2

sklone dramatici koja se trenutno dosađuje, da bi zlurado i u suzama prepričala napad novinarima koji bi se kasnije sjatili na mjesto događaja. Okrenula sam nož prije nego što sam postala napeta, prije nego što sam mogla nasrnuti, prije nego što bi mi se svi mišići u tijelu, uvijek u stanju najviše pripravnosti, zgrčili kao da njima upravlja autopilot.

N»Uzbuđen sam«, rekao je Luke kada smo iz WilliamsSonome izišli na 59. ulicu, a dašak ledenog klimatiziranog zraka stao se gubiti iza nas. »A ti?«

»Sviđaju mi se one čaše za crno vino.« Ispreplela sam prste s njegovima, da mu pokažem koliko to mislim najozbiljnije. Nepodnošljiva mi je bila pomisao na »servise« i »komplete«. Bez sumnje ćemo na koncu imati šest tanjurića za kruh, četiri tanjura za salatu, a ja nikada neću uspjeti kompletirati njihovu malu porculansku obitelj. Tako će se duriti na kuhinjskome stolu, Luke će neprestano nuditi da ih pospremi, a ja ću se svaki put obrecnuti: »Još ne«, sve dok me jednoga dana, dugo nakon vjenčanja, ne obuzme manijakalno nadahnuće da sve to preselim izvan grada, upadnem u WilliamsSonomu poput pobješnjele i ratoborne Marthe Stewart, pa ondje tek tada otkrijem da više ne proizvode uzorak Louvre koji smo tako davno odabrali. »Možemo nekamo otići na pizzu?«

Luke se nasmijao i uštipnuo me za struk. »Kamo sve to ide?«Ruka mi se ukočila. »Mislim da je stvar u svem tom vježbanju.

Umirem od gladi.« Bila je to laž. Još mi je bilo zlo od onog debelog sendviča s usoljenom govedinom, ružičastog i prenakrcanog poput pozivnice na vjenčanje, koji sam pojela za ručak.

»Idemo u Patsy’s?« Htjela sam da te riječi zazvuče kao da mi je to netom palo na pamet, iako sam već neko vrijeme sanjarila o tome kako uzimam njihovu krišku pizze, kako se tanke niti bijeloga sira razvlače, ali ne pucaju, zbog čega ih moram uhvatiti prstima i povući, a dodatni komadić mozzarelle tako se odvaja od tuđe kriške. Taj erotski san ponavljao mi se u mislima još od četvrtka, kada smo odučili da ćemo u nedjelju napokon riješiti popis darova. (»Ljudi se već raspituju, Tif.« »Znam, mama, sredit ćemo to.« »Do vjenčanja je ostalo pet mjeseci!«)


Najsretnija cura na svijetu

3

»Nisam gladan«, Luke je uspravio ramena, »ali ako stvarno želiš…« Baš lijepo od njega.

I dalje smo se držali za ruke dok smo prelazili Aveniju Lexington, izbjegavali horde žena snažnih nogu u bijelim kratkim hlačama i udobnim i čvrstim cipelama koje su iz Victoria’s Secreta u Petoj aveniji odnosile sva ona blaga kojih nema u tim prodavaonicama u Minnesoti. Horde djevojaka s Long Islanda, kojima su se vezice gladijatorskih sandala isprepletale uz listove boje meda, nalik na kožne penjačice na kakvome stablu. Pogledavale su Lukea. Pogledavale su mene. Nisu nas dovodile u pitanje. Dugo sam i neumorno radila kako bih izgradila dostojnu suparnicu, Carolyn njemu kao JFKu Mlađem. Bilo je tek pet popodne kad smo prešli Treću aveniju, ušli u lokal i zatekli postavljene i usamljene stolove. Zabavni Njujorčani još su bili uz brunch. Nekoć sam i ja bila jedna od njih.

»Vani?« upitala je hostesa. Kimnuli smo, a ona je uzela dva jelovnika s praznog stola i rukom nam pokazala da pođemo za njom.

»Mogu li dobiti čašu Montepulciana?« Hostesa je ogorčeno uzdignula obrve, a ja sam vrlo lako mogla zamisliti o čemu razmišlja — to je konobarski posao — ali sam joj se samo umiljato nasmiješila: Vidite kako sam draga? Kako ste nerazumni! Stidite se.

Uzdahnula je i obratila se Lukeu. »Vi?«»Samo vodu.« Nakon što se udaljila: »Nije mi jasno kako možeš

piti crno kad je tako vruće.«Slegnula sam ramenima. »Bijelo mi jednostavno ne ide uz pizzu.«

Bijelo je bilo rezervirano za one večeri kad sam se osjećala prozračno, zgodno. Kad sam dovoljno snažna da se ne obazirem na dio jelovnika s tjesteninama. Jednom sam napisala savjet u The Women’s Magazineu: »Prema jednome istraživanju, sam čin fizičkog zatvaranja jelovnika nakon što ste odlučili što ćete naručiti može u vama povećati zadovoljstvo odabranim. Stoga se odlučite za taj zapečeni list i brzo zatvorite jelovnik prije nego što počnete vizualno voditi ljubav s pennama alla votka«. Moja šefica, LoLo, tada je podcrtala riječi »vizualno voditi ljubav« i kraj njih napisala »Urnebesno«. Bože, kako mrzim zapečeni list.

»Što nam onda još preostaje?« Luke se naslonio, sklopio ruke iza glave, kao da se sprema raditi trbušnjake, posve nesvjestan činjenice da tim riječima izaziva sukob. Otrov mi se odmah počeo skupljati u smeđim očima, pa sam ga žurno odagnala treptajima.


Jessica Knoll

4

»Puno toga.« Počela sam nabrajati stvari na prste. »Sve što se tiče papira i tiska — znači pozivnice, jelovnici, programi, oznake na stolovima i tako dalje. Ja moram pronaći nekoga za kosu i šminku i smisliti haljinu za kumu Nell i za pratilje. Moramo ponovno otići i u onu putničku agenciju — zbilja ne želim ići u Dubai. Znam…« podignula sam ruke prije nego što je Luke uspio i zaustiti — »da ne možemo cijelo vrijeme biti na Maldivima. Ne možeš se u beskraj izležavati na plaži, a da ne skreneš… Ali ne bismo nakon toga mogli biti par dana u Londonu ili Parizu?«

Luke je kimao, koncentrirana izraza lica. Bez obzira na doba godine, imao je pjegice na nosu, no sredinom svibnja već su mu se širile i na sljepoočice, gdje su ostajale do Dana zahvalnosti. Bilo mi je ovo četvrto ljeto s Lukeom, a svake godine gledala sam kako mu te silne dobre i zdrave aktivnosti na otvorenome — trčanje, surfanje, golf i surfanje na zmaju — samo umnažaju zlaćane mrljice na nosu, kao da se radi o stanicama tumora. Neko mi je vrijeme čak uspio mazati oči s tom odvratnom posvećenošću kretanju, endorfinu, korištenju svakog trenutka i dana do maksimuma. Čak mu ni mamurluk nije uspijevao iscijediti tu nepresušnu energiju. Subotom sam namještala budilicu za 13 sati, što se Lukeu činilo simpatičnim. »Tako si sitna, a treba ti toliko sna«, govorio bi mi dok bi me gurkao nosom i ustima, budeći me u rano poslijepodne. »Malena«, još jedan opis mojega tijela koji mrzim. Što još trebam učiniti da me netko nazove »mršavom« ili »vitkom«?

S vremenom sam sve priznala i sredila. Stvar nije u tome da mi trebaju nevjerojatne količine sna, nego u tome da ne spavam kad ljudi misle da spavam. Nikada nisam mogla ni zamisliti da bih se mogla prepustiti nesvjesnome stanju u isto vrijeme kada i svi ostali tonu u san. Mogu spavati — istinski spavati, a ne se samo onako grčevito odmarati kako to inače činim u tjednu — tek kad se sunčeva svjetlost rasprsne na Tornju slobode i otjera me na suprotnu stranu kreveta, kada čujem da Luke već nešto petlja po kuhinji, priprema omlete od bjelanjaka, kad se već prvi susjedi počnu prepirati oko toga tko je posljednji odnio smeće. Banalni, svakodnevni podsjetnici na to da je život toliko dosadan da nikoga ne može ugroziti. To monotono brujanje u mojim ušima… e tada ja spavam.

»Trebali bismo zacrtati da svaki dan obavimo jednu stvar«, zaključio je Luke.



5

»Luke, ja svaki dan obavim tri stvari.« U glasu mi se začula ljutnja koju sam kanila potisnuti. Osim toga, na nju nisam imala pravo. Zapravo bih trebala odraditi barem tri stvari na dan, no zapravo sjedim kao paralizirana pred računalom, samu sebe kudim zbog toga što ne radim tri stvari na dan, kao što sam samoj sebi obećala. Zaključila sam da je to stresnije i da odnosi više vremena nego da doista odradim te tri proklete stvari na dan, pa stoga imam pravo na bijes.

Na pamet mi je pala jedina stvar koju zapravo imam pod nadzorom. »Znaš li ti uopće koliko sam se puta morala natezati s tom osobom zaduženom za pozivnice?« Tu ženu — krhku Azijatkinju nervozna držanja koje me beskonačno ljutilo — opteretila sam nebrojenim pitanjima: Izgleda li jeftino kad se na pozivnicama napravi reljefni tisak, a na karticama za odgovor ne? Hoće li netko primijetiti ako za adrese na omotnici angažiramo kaligrafa, a tekst u pozivnicama damo otisnuti? Užasno sam se bojala donijeti odluku koja bi me nekako izložila. U New Yorku živim šest godina i imam dojam da pohađam produljeni magisterij s područja nastojanja da izgledam kao da sve obavljam bez muke i uopće ne razmišljam o novcu — samo što sada imam i tu auru nekoga tko živi u centru. U prvom semestru doznala sam da sandale Jack Rogers, koje se toliko štuju na faksu, zapravo svima nedvosmisleno govore: »Moj mali humanistički faks uvijek će biti središte svijeta!« Pronašla sam novu os, pa su i zlatni i srebrni i bijeli par završili u smeću. Isto je bilo i s minitorbicama Coach (odvratno). Zatim sam shvatila da je Kleinfeld, koji se doimao tako glamuroznim, pravom njujorškom institucijom, zapravo tvornica kičastih vjenčanica u koju ulaze samo ljudi iz predgrađa (M&Tji — naučila sam i taj izraz*). Odlučila sam se za maleni butik u kvartu Meatpacking, gdje je sve pomno popunjeno kreacijama Marchese, Reema Acre i Caroline Herrera. A svi oni mračni i prenapučeni klubovi sa snažnim izbacivačima i crvenim konopcima na ulazu, što žestoko pulsiraju od DJ Tiësta i hipsterâ? Urbani stanovnici koji drže do sebe tako ne provode petak navečer. Ne, mi umjesto toga plaćamo šesnaest dolara za tanjur endivije, zalijevamo je votkama s gaziranom vodom u obližnjem baru u East Villageu, cijelo vrijeme u niskim čizmicama Rag & Bone koje stoje 495 dolara i izgledaju jeftino.

* Bridge and Tunnelers, tj. oni koji na Manhattan dolaze iz drugih dijelova grada, mostovima i tunelima — nap. prev.


Jessica Knoll

6

Trebalo mi je šest opuštenih godina da dođem do točke u kojoj sam sada: zaručnik financijaš, na »ti« s domaćicom u Locanda Verdeu, najnovija torbica Chloé preko ruke (ne Céline, ali barem sam znala da ne bih trebala paradirati s čudovišnim Louisom Vuittonom kao da je osmo svjetsko čudo). Više nego dovoljno vremena da izbrusim zanat. Ali planiranje vjenčanja… to je već malo zahtjevnija stvar. Zaručiš se u studenome, pa onda imaš mjesec dana da proučiš materijale, da otkriješ da je ona farma u Blue Hillu — na kojoj si se namjeravala vjenčati — sada već passé, a glavni su hit sada preuređene stare banke koje naplaćuju dvadeset tisuća dolara. Imaš dva mjeseca da dobro proučiš časopise o vjenčanjima i blogove, da se posavjetuješ s gejkolegama u The Women’s Magazineu, da otkriješ da su vjenčanice bez naramenica kriminalno konvencionalne. Sada si u cijeloj priči već tri mjeseca, još moraš pronaći fotografa koji u portfelju nema mladenke napućenih usana (teže nego što izgleda), haljine za djeveruše koje uopće ne nalikuju na haljine za djeveruše, kao i cvjećara koji ti može i izvan sezone osigurati anemone, jer… božuri? Je li ovo kakvo amatersko vjenčanje? Jedan pogrešan potez i svi će odmah ispod ukusno preplanulog spreja za tamnjenje ugledati kiču sklonu sponzorušu talijanskog podrijetla koja ne zna da se sol i papar uvijek dodaju zajedno. Mislila sam da ću se u dobi od dvadeset osam godina već moći prestati dokazivati i malo opustiti. Ali ta borba iz godine u godinu postaje samo još teža.

»I još mi nisi dao svoje adrese za kaligrafa«, rekla sam, iako sam u sebi osjećala olakšanje što ću imati još više vremena da mučim onu nervoznu ženu azijskog podrijetla.

»Radim na tome«, uzdahnuo je Luke.»Neće biti poslane kad želimo ako mi to ne dostaviš ovaj tjedan.

Tražim te već mjesec dana.«»Imam pune ruke posla!«»A ja nemam?«Prepucavanje. Neusporedivo ružnije od žestoke svađe u kojoj se

razbija posuđe, nije li tako? Nakon toga se barem poseksate na kuhinjskome podu, a krhotine s uzorkom Louvre ostavljaju vam utisnute tragove na leđima. Nema tog muškarca koji će osjetiti veliku potrebu da vam strgne odjeću nakon što ga izvijestite, tonom prave gadure, da je ostavio govno koje sada pluta u zahodskoj školjci.



7

Stisnula sam šake, pa raširila prste, kao da bijes mogu ispustiti onako kako Spiderman ispušta paučinu. Jednostavno to izgovori. »Oprosti.« Usto sam još onako jadno uzdahnula. »Samo sam jako umorna.«

Nevidljiva ruka kao da je prešla preko Lukeova lica i izbrisala frustriranost koju je osjećao zbog mene. »Zašto ne odeš liječniku? Zbilja bi trebala piti Ambien ili nešto slično za spavanje.«

Kimnula sam, pretvarajući se da razmišljam o tome, ali tablete za spavanje samo su ranjivost u obliku gumba. A meni su zapravo trebale samo prve dvije godine naše veze, onaj kratki predah kad mi je, dok sam ležala u Lukeovu naručju, noć samo tako izmicala, a ja nisam osjećala potrebu da za njom jurim. Onih nekoliko puta kad bih se trgnula i probudila, vidjela bih da čak i dok spava, Lukeu na usnama lebdi blagi osmijeh. Lukeova dobrota bila je poput spreja za kukce kojim smo se koristili u vikendici njegovih roditelja u Nantucketu, toliko snažna da odvraća strah, onaj užasan osjećaj, onu uzbunjujuće mirnu i spokojnu sveprisutnost, da će se dogoditi nešto strašno. Ali negdje usput — no, dobro, približno u vrijeme kad smo se prije osam mjeseci zaručili, ako ćemo posve iskreno — nesanica mi se vratila. Počela sam odgurivati Lukea kad me pokušavao buditi kako bismo subotom ujutro trčali preko Brooklynskog mosta, što smo protekle tri godine radili praktički svake subote. Luke nije nekakvo jadno malo zaljubljeno štene — primjećuje tu regresiju, no, što je najnevjerojatnije, zbog nje mi je još samo dublje predan. Kao da se namjerio na izazov i želi me promijeniti, da opet budem kao prije.

Ja nisam odvažna junakinja koja tvrdi da ne poznaje vlastitu prigušenu ljepotu i neobičan šarm, no doista je bilo trenutaka kad sam se pitala što Luke uopće može vidjeti u meni. Zgodna sam — moram se oko toga truditi, ali raspolažem potrebnim sastojcima. Mlađa sam od Lukea četiri godine, što nije dobro kao osam, ali je ipak nešto. Usto, volim u krevetu raditi »čudne« stvari. Iako Luke i ja bitno drukčije definiramo »čudno« (on: s leđa i potezanje za kosu, ja: električni šoker za picu i loptica u ustima koja prigušuje moje krikove), po njegovim mjerilima imamo nastran spolni život koji nas zadovoljava. Stoga, da, dovoljno sam svjesna sebe da shvatim što Luke vidi u meni, ali u gradu ima bezbroj barova prepunih djevojaka kao što sam ja, dragih, prirodno plavih Kate, koje bi se samo tako spustile na sve četiri i repom zamahnule prema Lukeu. Kate, obična cura, vjerojatno je odrasla u kući od


Jessica Knoll

8

crvene opeke i s bijelim prozorskim kapcima, kući koja ne zavarava neukusnom oplatom krova sa stražnje strane, poput moje kuće. Ali neka takva Kate Lukeu nikada ne bi mogla pružiti ono što mu ja dajem i tu je moja prednost. Zahrđala i puna bakterija, ja sam oštrica što rezucka i uklanja savršeno zašivene rubove Lukeova života zvijezde američkog nogometa i ugrožavam ga, prijeteći uništenjem. A njemu se ta opasnost sviđa, sviđa mu se što postoji mogućnost da ga ugrozim. No zapravo ne želi vidjeti što sve mogu, te nepravilne, nazubljene rupe koje mogu otvoriti. Tijekom većeg dijela našeg odnosa samo grebem po površini, eksperimentiram s pritiskom, pokušavam utvrditi koliko je previše i kada će se pojaviti krv. Toga sam već sita.

Ona draga hostesa u restoranu tutnula je čašu na stol promišljeno neskladnim pokretom. Tamnocrvena tekućina prelila se preko ruba i stala skupljati oko donjeg dijela čaše kao da se radi o rani od metka.

»Izvolite!« zacvrkutala je, upućujući mi, uvjerena sam, svoj najodurniji osmijeh, koji na mojoj skali ne bi čak bio ni registriran.

I samo tako, zastor se rastvorio, svjetla reflektorâ postala nesnosno užarena: vrijeme je za predstavu. »O, ne«, izustila sam gotovo bez daha. Prstom sam kucnula po spoju dva prednja zuba. »Veliki komad špinata. Točno ovdje.«

Žena je dlanom naglo prekrila usta, a lice joj se zažarilo od vrata naviše. »Hvala«, promumljala je i brzo nestala.

Lukeove oči bile su dva zbunjena plava kruga pri lijenoj svjetlosti večernjeg sunca. »Nije imala ništa među zubima.«

Krajnje polagano nagnula sam se nad stol, posrkala vino s ruba, da zaštitim bijele traperice. Ni u snu se ne pokušavaj zajebavati s bogatom bijelom kučkom u bijelim trapericama. »Među zubima nije. S druge strane, u dupetu…«

Lukeov smijeh bio je ravan frenetičnome pljesku cijelog stadiona. Zadivljeno je odmahnuo glavom. »Znaš da si ponekad jako zlobna?«

N»Cvjećar će ti za raščišćavanje idući dan sve naplatiti po satu. U ugovoru se moraš izboriti za fiksnu cijenu.« Ponedjeljak ujutro. Naravno da sam se u jebenom liftu morala naći s Eleanor Tuckerman, r. Podalski,



9

kolegicom urednicom u The Woman’s Magazineu, koja je, kad poput pijavice nije za radnog vremena isisavala moj dar, preuzimala uobičajenu ulogu najvećeg autoriteta za sve povezano s vjenčanjima i bontonom. Eleanor se udala prije godinu dana, a o tom događaju i dalje razgovara s onakvim teškim i smrtno ozbiljnim poštovanjem s kakvim biste inače spomenuli 11. rujna ili smrt Stevea Jobsa. Pretpostavljam da će tako biti dok je muž ne napumpa i dok ne rodi naše novo nacionalno blago.

»Ozbiljno?« Tu riječ naglasila sam kao da sam gotovo bez daha od užasa. Eleanor je urednica reportaža, meni izravno nadređena, i četiri godine starija. Sve takve djevojke žele samo da ih gledaš razrogačenih očiju, bambijevski nedužno, i da ih preklinješ da s tobom podijele mudrost.

Eleanor je kimnula, smrtno ozbiljna. »Mailom ću ti poslati svoj ugovor, pa da vidiš kako je najbolje postupiti.« I da vidiš koliko smo love istovarili, nije dodala, iako je to bila glavna svrha svega.

Oduševljeno sam rekla: »To bi mi užasno pomoglo, Eleanor«, pa sam joj pokazala tek izbijeljene zube. Zvonce lifta označilo je moju slobodu.

»Dobro jutro i vama, gospođice FaNelli.« Clifford je zavodljivo zatreptao. Eleanor nije ni pogledao. Clifford je već dvadeset i jednu godinu na recepciji The Women’s Magazinea i ima raznorazne, često apsurdne razloge za to da mrzi većinu ljudi koji svakodnevno prolaze kraj njega. Eleanor je u njegovim očima kriva jer je užasna, ali i jer je jednom počeo kružiti e-mail u kojem je pisalo da u smočnici ima kolača. Clifford, koji se nije smio udaljiti od telefona, proslijedio je poruku Eleanor i zamolio je da mu donese kolač, kao i kavu s toliko mlijeka da poprimi boju deve. Eleanor je u tom trenutku igrom slučaja bila na nekom sastanku, a kad je pročitala poruku, kolača više nije bilo. Ipak mu je donijela toliko željenu kavu boje deve, no Clifford se naljutio i otada joj se gotovo uopće nije obraćao. »Debela krava vjerojatno je pojela posljednji kolač, umjesto da ga donese meni«, rekao mi je otrovnim tonom nakon tog »incidenta«. Eleanor je praktički najanoreksičnija osoba koju znam i popadali smo na koljena koliko smo se smijali.

»›Jutro, Clifforde.« Kratko sam mu mahnula, a zaručnički prsten zablistao je pod nizovima fluorescentnih svjetala.


Jessica Knoll

10

»Pogledaj ti samo tu suknju.« Clifford je zazviždao, zadovoljno zagledan u pripijenu kožnu suknju broj dva u koju sam se uspjela uvući nakon jučerašnje katastrofe s ugljikohidratima. Kompliment je bio podjednako namijenjen i meni i Eleanor. Clifford je silno volio pokazivati koliko može biti drag i dobar, samo ako ga nikada ne naljutiš.

»Hvala, srce.« Otvorila sam vrata Eleanor.»Jebeni peder«, promumljala je dok je ulazila, dovoljno glasno da

je Clifford čuje. Pogledala me da vidi što ću učiniti. Ne reagiram li, to je gotova stvar i povratka više nema. Nasmijem li se, izdat ću Clifforda.

Nemoćno sam uzdignula ruke. Dobro pripazila da mi se u glasu začuje neiskrenost: »Jednostavno vas oboje obožavam.«

Nakon što su se vrata zatvorila i Clifford nas više nije mogao čuti, rekla sam Eleanor da uskoro idem dolje odraditi jedan razgovor. Mogu joj usput donijeti nešto za jelo ili neki časopis s kioska?

»Čokoladicu Kind i novi GQ ako ga imaju«, rekla je Eleanor. To će grickati cijeli dan. Jedan orah za međuobrok sredinom prijepodneva, sušena brusnica za objed. Ali zahvalno mi se nasmiješila, a to mi je, dakako, i bio cilj.

NVećina mojih kolegica automatski briše one elektroničke poruke s naslovom »Mogu te izvesti na kavu?« koje pišu savjesni dvadesetogodišnjaci, istodobno i užasnuti i žalosno pretjerano samouvjereni. Svi su oni odrasli gledajući Lauren Conrad u The Hillsu i razmišljali: Kad odrastem, želim raditi u nekom časopisu! Uvijek se razočaraju kad uvide da nemam veze s modom (»Čak ni s ljepotom?« upitala je razočarano jedna od njih, u krilu držeći majčinu YSLovu torbicu kao da je riječ o novorođenčetu). Uživam ih zadirkivati. »Na poslu od besplatnih stvari dobivam jedino korekture knjiga tri mjeseca prije nego što ih izdaju. Što trenutno čitaš?« Po tome kako istog trenutka problijede odgovor je više nego jasan.

The Women’s Magazine odavno je poznat po tome da kombinira profinjeno i prozaično. Tu i tamo imamo ozbiljne novinarske tekstove, a povremeno i dijelove kolikotoliko uglednih knjiga, prikaze rijetkih menadžerica koje su uspjele probiti zamišljenu hijerarhijsku granicu, a



11

objavljujemo i osvrte na aktualne »ženske teme«, kao što su kontracepcija i pobačaj, a ta ublažena terminologija jako iritira LoLo, jer, kao što voli reći: »Ni muškarci ne žele dijete svaki put kad ševe.« U konačnici, to ipak nisu razlozi zbog kojih milijun devetnaestogodišnjakinja svaki mjesec kupi primjerak našeg časopisa. A moje ime češće će se pojaviti uz npr. »99 načina da mu premažete baguette«, nego uz intervju s Valerie Jarrett*. Glavna urednica — otmjena aseksualna žena po imenu LoLo, šefica prijetećeg držanja, što meni itekako odgovara, jer u svakom trenutku imam dojam da mi je posao ugrožen, pa stoga i važan — odaje dojam da joj se istodobno i gadim i da kod nje izazivam strahopoštovanje.

U početku su me nekako strpali u koš autora koji pišu o seksu, vjerojatno zbog mog izgleda. (U međuvremenu sam naučila prikrivati sise, ali iz mene kao da ipak nekako izbija nekakva prirođena vulgarnost.) U toj ulozi na koncu sam završila jer sam u tome zapravo nekako dobra. Pisati o seksu nije jednostavno, a većina urednica, redovitih pretplatnica The Atlantica, ionako se nikad ne bi udostojala prihvatiti tako nešto. Ovdje svi daju sve od sebe ne bi li pokazali kako malo znaju o seksu, kao da se spoznaja o tome gdje ti se nalazi klitoris i ozbiljno novinarstvo nekako međusobno isključuju. »Što je BDSM?« upitala me jednom LoLo. Iako je znala odgovor, ipak je slavodobitno uzdisala dok sam objašnjavala razliku između partnera koji dominira i onoga koji je podložan. Ali pristajem na njezinu igru. LoLo zna da se časopis iz ne rasproda zbog prikaza utemeljiteljice demokratske političke organizacije EMILY’S List, te da joj takva prodaja itekako treba. Tijekom prošle godine govorkalo se da će LoLo zamijeniti urednika The New York Times Magazinea kad mu istekne ugovor. »Ti si jedina osoba koja o seksu može pisati zabavno i inteligentno«, rekla mi je jednom. »Samo izdrži još malo, a ja ti obećajem da u ovo doba sljedeće godine više nećeš morati pisati o felaciji.«

Mjesecima sam se držala te male najave, meni dragocjene poput onog malog sjajnog parazita koji sam imala na prstu. A onda je Luke jednom došao kući i objavio da pregovara o prelasku u podružnicu u Londonu. Bonus bi mu se bitno povećao, iako je i ovako već bio više nego konkretan. Nemojte krivo shvatiti, voljela bih jednoga dana živjeti u Londonu, ali ne prema tuđim uvjetima. Luke je ostao zatečen kad je na mojem licu jasno vidio koliko sam shrvana.

* Aktualna savjetnica predsjednika Obame — nap. prev.


Jessica Knoll

12

»Pa ti pišeš«, podsjetio me. »Možeš pisati bilo gdje. U tome i jest čar…«

Počela sam kružiti kuhinjom, objašnjavajući stavove. »Ne želim postati slobodnjak, Luke. Preklinjati da mi udijele neki posao u stranoj zemlji. Želim ovdje raditi kao urednica.« Pokazala sam prema tlu, prema mjestu na kojem smo sada. »A tu je i The New York Times Magazine.« Dlanovima sam već obavila tu mogućnost, bila mi je tako blizu, i stresla se.

»Ani.« Luke me uhvatio za ručne zglobove i spustio ih. »Znam da to moraš nekako izbaciti iz sebe. Svima dokazati da možeš i nešto više, a ne samo pisati o seksu ili čemu već ne. Ali, onako, realno… Što to znači? Radit ćeš ondje godinu dana, a onda me početi gnjaviti s time kad ćemo imati dijete i nakon toga uopće se više nećeš htjeti vratiti na posao. Budimo racionalni. Trebam li — trebamo li« — oh, upotrijebio je »mi«, pozvao se na »nas« — »doista propustiti ovu priliku zbog nekakvog privremenog hira?«

Znam da Luke misli da ipak nisam posve kao ta Tipična Kate kad je riječ o djeci. Željela sam prsten i poluformalno vjenčanje i fantastičnu vjenčanicu, imam bogatu dermatologinju u Petoj aveniji koja će mi ubrizgati što god poželim, a Lukea često odvlačim i u ABC Carpet & Home, da vidi one komplete tirkiznih svjetiljaka i sagove Beni Ourain. »Ne bi to izvrsno izgledalo u predvorju?« uvijek pitam, na što Luke svaki put okrene etiketu s cijenom i glumi da je doživio srčani udar. Čini mi se da se pouzdaje u to da ću ga ja stalnom gnjavažom navesti na očinstvo, kao što je bio slučaj sa svim suprugama njegovih prijatelja. On će uz pivo uvijek glumiti da mu to nikako ne odgovara — »Točno bilježi i planira sve faze ciklusa« — a svi oni pružat će mu jednako lažnu potporu. Točno znam kako ti je, čovječe. No, duboko u sebi, drago im je što ih je netko u sve do gurnuo, jer i oni to žele, po mogućnosti sina, ali uvijek mogu ići i na drugo dijete ako ona u prvom pokušaju ne rodi nasljednika. Samo što tipovi to nikad ne moraju priznati. A tip poput Lukea? On ne bi ni očekivao da bi ikada bio prisiljen kucnuti po ručnome satu i reći: »Vrijeme izmiče.«

Problem se sastoji u tome što ga ja neću gurnuti u to. Klinci me iscrpljuju.

Bože, već i sama pomisao na trudnoću, na porod, totalno me izbezumljuje. Ne mogu reći da je to pravi napadaj panike, nego više



13

nešto poput vrtoglavice, stanja koje se kod mene prvi put pojavilo prije četrnaestak godina, a u kojem odjednom imam osjećaj da sam na nekakvom užasno brzom vrtuljku isključenome usred vožnje. Kao da se malopomalo zaustavljam, a tišina između sve slabijih otkucaja mojega srca postaje sve dulja i dulja, dok tako na klizaljkama izvodim posljednje krugove svoga života. Svi oni pregledi, liječnici i sestre koji me dodiruju — zašto se prstima toliko zadržava baš ondje? Nešto osjeća? Je li to neka kvržica? Ta vrtnja možda nikada neće prestati. Ja sam od onih neobuzdanih, odvratnih hipohondara koji mogu izludjeti čak i najstrpljivijeg i najdobronamjernijeg liječnika. Jednom sam izbjegla prst sudbine i sad je samo pitanje vremena, želim im objasniti, navesti ih na to da shvate da je moja neuroza opravdana. Spomenula sam tu vrtnju Lukeu, pokušala mu reći kako mi se čini da nikada ne bih mogla iznijeti trudnoću, jer bih se toliko brinula. Samo se nasmijao, stao me nosom i ustima maziti po vratu i presti: »Tako si slatka što bi se toliko brinula za dijete.« I ja sam se nasmiješila. Naravno da sam mislila i na to.

Uzdahnula sam i pritisnula tipku za predvorje, pričekala da se dizalo otvori. Moje kolegice s visoka gledaju na takve susrete s tim neupućenim i nespretnim djevojkama, jednako kao što s visoka gledaju na pisanje o međici, ali meni je to čista zabava. U devedeset posto slučajeva, riječ je o najzgodnijoj djevojci u sveučilišnome sestrinstvu kojemu pripada, i ima najraskošniju garderobu, kao i najveću zbirku traperica J Brand. Nikada se neću zasititi one sjene koja im u trenu zastre lice kad vide moje hlače Derek Lam spuštene nisko na bokovima i neurednu punđu koja mi se diže s vrata. Djevojka će potegnuti struk svoje ukusne haljine koja će joj odjednom izgledati tako ozbiljno i zrelo ženski, pogladiti pretjerano izravnanu kosu i shvatiti da je u sve to ušla posve pogrešno. Ta djevojka prije deset bi me godina mučila, a sada ujutro jurim iz postelje, samo da nad njom mogu pokazati silnu moć.

Djevojka s kojom sam se tog jutra trebala naći osobito me zanimala. Spencer Hawkins — ime za kakvo bih bila spremna ubiti — završila je moju srednju školu, Bradley, i nedavno diplomirala na Trinity Collegeu (kao i sve one), a usto se »toliko divi« mojoj »snazi unatoč svim preprekama«. Kao da sam jebena Rosa Parks ili tako nešto. I znate što, pogodila je pravo mjesto — ja padam na ta njezina sranja.

Uočila sam je čim sam izišla iz dizala — spuštene kožne hlače (dobre, ako nije prava koža), savršeno uravnotežene s besprijekornom


Jessica Knoll

14

bijelom bluzom i tankim srebrnim potpeticama, Chanelova torbica koja visi s podlaktice. Da nije bilo tog okruglog i pomalo neuglednog lica, možda bih se i okrenula i pravila se da je nisam vidjela. Ne nosim se dobro s konkurencijom.

»Gospođica FaNelli?« rekla je nesigurno. Bože, kako jedva čekam da postanem Harrison.

»Bok.« Stisnula sam joj ruku toliko snažno da joj je zazveckao lančić na torbici. »Imamo dvije mogućnosti za kavu — na kiosku imaju Illy, a u obližnjem kafiću nude Starbucks. Biraj.«

»Kako god vi želite.« Dobar odgovor.»Ne podnosim Starbucks.« Nabrala sam nos, pogledala je i

okrenula se na peti. Čula sam kako mahnito lupka potpeticama, ne bi li uhvatila korak sa mnom.

»Dobro jutro, Loretta!« Općenito sam najiskrenija kad se obraćam toj prodavačici na kiosku. Loretta ima teške opekline po cijelome tijelu — nitko ne zna kako — i oko nje se širi snažan ustajao miris. Kad su je prošle godine tek zaposlili, ljudi su se tužili — prostor je tako malen i još radi u blizini hrane. Doista nimalo privlačno i ukusno. Dakako da je tvrtka postupila plemenito kad ju je zaposlila, no ne bi li bilo bolje da je, na primjer, počela raditi u centru za poruke u podrumu? Jednom sam čak čula kako se Eleanor u vezi s time žali nekoj kolegici. Otkako je Loretta počela raditi, kava je uvijek svježa, posude s mlijekom uvijek pune — čak i posuda za mlijeko od soje! — a najnoviji brojevi raznih časopisa vješto su izloženi na policama. Loretta čita sve što joj se nađe pod rukom, štedi na klimi i taj novac usmjerava u štednju za putovanja, a jednom mi je pokazala neku lijepu manekenku u jednom časopisu i rekla: »Mislila sam da si to ti!« Bit će da joj je bilo opečeno i grlo, jer joj je glas promukao. Tada mi je gurnula sliku pod nos. »Čim sam je ugledala, pomislila sam: Pa to je moja prijateljica.« Od te riječi stegnulo mi se grlo i jedva sam zadržala suze.

Dobro pazim da te djevojke uvijek odvedem do kioska. »Redovito si pisala za sveučilišni list?« Obično dlanom obavijem bradu, potičem ih da mi ispričaju još više o tome kako su razotkrile fakultetsku maskotu, o homofobnim konotacijama kostima, iako sam već odlučila koliko ću im pomoći, i to na temelju njihova odnosa prema Loretti.

»Dobro jutro!« rekla mi je ozareno Loretta. Bilo je jedanaest sati i na kiosku nije bilo nikoga. Loretta je čitala Psychology Today.



15

Spustila je časopis i otkrila mnoštvo nepravilnih ružičastih, smeđih i sivih mrlja koje su joj prekrivale lice. »Ova kiša…« uzdahnula je, »koliko je god mrzim, nadam se da će padati cijeli tjedan, pa da nam vikend bude divan.«

»Ah, znam.« Loretta je obožavala razgovarati o vremenu. U njezinoj domovini, Dominikanskoj Republici, ljudi za vrijeme kiše plešu na ulici. Ovdje to ne bi bilo dobro, rekla je. Ovdje je kiša prljava. »Loretta, ovo je Spencer.« Pokazala sam prema svome najnovijem plijenu, čiji se nos već nabirao. To joj nije nužno bio minus, čovjek ne može kontrolirati sve tjelesne reakcije kad se suoči sa smradom tragedije. Barem ja to dobro znam. »Spencer, ovo je Loretta.«

Loretta i Spencer razmijenile su nekoliko ljubaznih riječi. Te su djevojke uvijek uljudne, nikada im ne bi ni palo na pamet nešto drugo, no u njihovu držanju obično je bilo nečega nategnutog što mi je služilo kao upozorenje. Neke nisu ni pokušavale sakriti kakvi su šupci čim bismo se opet našle nasamo. »O, Bože moj, to ona tako smrdi?« upitala me jedna, pa je dlanom prekrila usta, da priguši smijeh, dok me istovremeno zavjerenički gurnula ramenom, kao da smo prijateljice koje su iz Victoria’s Secreta upravo ukrale hrpu tanga.

»Nudi se kava, nudi se čaj, pa biraj.« Ja sam uzela čašicu za kavu i stala iz automata ulijevati tamni mlaz, dok je Spencer stajala iza mene i razmišljala.

»Čaj od metvice jako je dobar«, rekla je pronicljivo Loretta.»Doista?« upitala je Spencer.»Da«, rekla je Loretta. »Zbilja osvježava.«»Znate«, Spencer je svoju torbicu klasičnog uzorka pridignula

na rame, »nisam baš od onih koji piju čaj. Ali vani je tako vruće, pa mi se ta zamisao nekako sviđa.«

O-hooo. Možda je taj ugledni Bradley napokon ispunio svoju izjavu o misiji: »Škola Bradley posvećena je obrazovnoj izvrsnosti i razvoju suosjećanja, kreativnosti i poštovanja kod svih učenika.«

Platila sam napitke. Spencer je ponudila da će podmiriti račun, ali ja sam to odlučno odbila, kao i svaki put, iako mi se pritom svaki put ukazuje ista zamišljena situacija: kartica mi je odbijena, a taj račun od samo 5,23 dolara zasjenjuje cijelu veliku predstavu: tu elegantnu, uspješnu i zaručenu ženu, koja je sve to postigla ni manje ni više nego već


Jessica Knoll

16

kao dvadesetosmogodišnjakinja. Račun za Amex išao je ravno Lukeu, što mi je bilo dosta neobično, ali ne toliko da s time prestanem. Zarađujem sedamdeset tisuća dolara godišnje. Da živim u Kansas Cityju, bila bih jebena Paris Hilton. Novac zahvaljujući Lukeu nikada neće biti problem, no ipak imam taj neki djetinji strah od riječi »odbijeno«, maminih nevještih izlika koje bi izgovarala pred blagajnicom, razočaranih ruku koje se tresu dok gura karticu u novčanik prepun sličnih suučesnika na kojima je dosegnut limit.

Spencer je otpila gutljaj čaja. »Ovo je prefino.«Loretta je zablistala. »A što sam ja rekla?«Pronašle smo stol u praznoj kantini. Sivkasto kapljičasto svjetlo

osvjetljavalo nas je sa stropnih prozora, a ja sam primijetila da Spencer na preplanulome čelu ima tri bore, toliko tanke da se moglo raditi i o vlasima.

»Doista sam vam zahvalna što ste se ovako našli sa mnom«, rekla je na početku.

»Nema problema.« Otpila sam gutljaj kave. »Znam kako je ponekad teško uopće primirisati u ovu djelatnost.«

Spencer je energično kimnula. »Užasno teško. A sve moje prijateljice krenule su u financije. Posao ih je čekao još prije nego što su diplomirale.« Poigravala se koncem vrećice s čajem. »Ja sam u ovome od travnja i sad se već doista počinjem pitati bih li se trebala okušati u nečemu drugom. Tek tako da imam neki posao, jer ovo već postaje neugodno.« Nasmijala se. »Onda bih se napokon mogla preseliti ovamo i uz posao početi tražiti nešto drugo.« Upitno me pogledala. »Mislite da bi to bio pametan potez? Brine me da me, bude li mi u životopisu pisalo da sam u nekoj drugoj djelatnosti, izdavači časopisa neće ozbiljno shvaćati, ali s druge strane brine me i da bi se, ne dobijem li bilo kakav posao, potraga za ovakvim poslom mogla toliko razvući da će izdavačima više smetati to što nemam baš nikakvo stvarno iskustvo.« Spencer je uzdahnula, frustrirana zbog te imaginarne dvojbe. »Što mislite?«

Mene je zapravo šokiralo što već ne živi u gradu, u nekom stanu na uglu 91. i Prve, dok se tatica brine za stanarinu i režije. »Gdje si bila pripravnica?« upitala sam je.

Spencer je postiđeno spustila pogled u krilo. »Nisam odradila pripravnički staž. Mislim, jesam, ali u jednoj književnoj agenciji. Želim



17

pisati, što zvuči tako glupo i nerealno kao da kažem da želim biti astronaut, ali nisam imala pojma kako to ostvariti, pa mi je jedna profesorica predložila da se u toj djelatnosti malo okušam s poslovne strane, da steknem osjećaj kako sve to funkcionira. Tada mi nisu ni pali na pamet časopisi, koje volim, i obožavam The Women’s Magazine, kao mala sam ga potajno uzimala mami.« To je toliko česta anegdota da više uopće ne znam trebam li joj vjerovati ili je to jednostavno pričica koju ljudi samo tako pričaju. »U svakom slučaju, nikad mi nije palo na pamet da sve to netko zapravo piše. Onda sam malo počela istraživati svijet časopisa i sada znam da sam stvorena za to što vi radite.« Kad je ušutjela, već je bila sva zadihana. U toj djevojci bilo je toliko strasti. Ali bilo mi je drago. Većina djevojaka taj posao želi kako bi se mogle poigravati odjećom i družiti sa zvijezdama, ući u Boom Boom Room jer im je ime na stalnome popisu. To su neke od zgodnih povlastica ovoga posla, ali meni su uvijek bile sporedne u odnosu na to da na otisnutoj stranici časopisa vidim: »Autorica: Ani FaNelli«. U odnosu na to da dobijem svoj primjerak s porukom: »Urnebesno« ili »Pronašla si savršen glas.« Tu sam stranicu donijela kući, a Luke ju je magnetom učvrstio za vrata hladnjaka, kao da sam dobila peticu iz zadaćnice.

»Znaš da ćeš kako se budeš uspinjala u hijerarhiji, kao urednica sve manje pisati, a sve više uređivati.« To mi je jednom na razgovoru za posao rekao neki urednik i to me pokolebalo. Tko bi još želio manje pisati, a više uređivati? Danas, nakon šest godina u svijetu časopisa, to shvaćam. The Women’s Magazine nudi ograničene prilike u smislu pravih novinarskih izvještaja i bilo je tek malo prilika u kojima sam čitateljicama mogla savjetovati da se odluče posvetiti nekoj teškoj temi s dečkom dok sjede uz njega, a ne njemu nasuprot. »Stručnjaci kažu da muškarci lakše prihvaćaju kad nemaju osjećaj da im se izravno protivite.« Ipak, trenutačno mi je trebalo ono nešto što bljesne, kao znak prepoznavanja, u očima sugovornika kad im kažete gdje radite.

»Ali ja stalno viđam vaš potpis«, rekla je Spencer.»Kad ga prestaneš viđati, znat ćeš da ja ovdje vodim glavnu riječ.«Spencer je stidljivo okretala šalicu među dlanovima. »Znate, kad

sam vam prvi put vidjela ime u impresumu, nisam bila sigurna da ste to vi, baš vi. Zbog imena. Ali onda sam vas vidjela u emisiji Today i premda vam je ime malo drukčije, a vi izgledate toliko drukčije — no to ne znači da uvijek niste bili zgodni«, obrazi su joj se sada počeli jako žariti, »znala sam da ste to vi.«


Jessica Knoll

18

Samo sam šutjela. Ipak će morati pitati.»To ste učinili zbog onoga što se dogodilo?« Pitanje je izgovorila

mnogo tiše.Ovako izgleda mala plesna točka koju spremno nudim svima koji

mi postave to pitanje: »Dijelom. To mi je predložio jedan profesor na faksu, kako bi me ljudi prosuđivali prema vlastitim zaslugama, a ne prema onome što ljudi znaju o meni.« Nakon toga uvijek skromno slegnem ramenima. »Nije baš da većina ljudi doista pamti kako se zovem. Pamte Bradley.« Prava je istina ovo: da nešto nije u redu s mojim imenom počela sam uviđati prvog dana škole. Oko mene su bili sve sami Chaunceyji i Grieri, nebrojene obične, jednostavne i skladne djevojke po imenu Kate, nigdje na vidiku nije bilo ni jednog jedinog prezimena koje bi završavalo samoglasnikom, pa se TifAni FaNelli isticalo poput kakvog rođaka iz duboke provincije koji vam se pojavi na vratima za Dan zahvalnosti i popije vam sav skupi viski. To mi nikada ne bi palo na pamet da nisam išla u Bradley. S druge strane, da nisam išla u Bradley, da sam ostala na svojoj strani pruge u Pennsylvaniji, možete biti uvjereni da bih sada sjedila ispred nekog vrtića u BMWu na leasing i skupo manikiranim noktima lupkala po upravljaču. Bradley je bio poput maćehe koja zlostavlja dijete — spasila me od sustava, no samo zato da bi me mogla podvrći svojim izopačenim igricama potaknutima metamfetaminom. Nema sumnje da je moje ime izazvalo određeno čuđenje u fakultetskoj administraciji kad su ga vidjeli na mojoj prijavi. Uvjerena sam da su upravitelji i dekani napola ustajali i dovikivali tajnicama: »Sue, je li ovo ona TifAni FaNelli iz…« te naglo zašutjeli kad su na prijavi vidjeli da sam doista pohađala Bradley, te tako sami odgovorili na vlastito pitanje.

Nisam se usudila izazivati sreću i prijaviti na neko od najuglednijih sveučilišta, ali mnogi njihovi priljepci bili su zainteresirani za mene, govorili su mi da su plakali dok su čitali moj sastavak, prepun ekstravagantnih elemenata i dramatičnih izjava o svemu što sam spoznala o tome opakom životu, iako sam tek bila počela živjeti. O, bio je to srcedrapateljan tekst, na to sam dobro pazila. Tako sam se na koncu, zahvaljujući imenu i školi koja me naučila da je trebam mrziti, našla na Wesleyanu, gdje sam upoznala svoju najbolju prijateljicu, Nell, najljepšu WASPicu* čiji je žalac bio namijenjen svima, osim meni, a osim toga, upravo mi

* White Anglo-Saxon Protestant — obično pripadnici viših društvenih slojeva, bijelci protestanti anglo-saksonskog podrijetla; riječ wasp znači »osa« — nap. prev.



19

je ona, a ne neka mudra profesorica, predložila da odbacim ono Tif i postanem samo Ani, s izgovorom »Ani«, budući da bi »Annie«, koje se izgovara »Eni« jednostavno bilo preobično za nekoga tko tako dobro poznaje svijet kao ja. Promjena imena nije imala nikakve veze sa skrivanjem prošlosti, nego samo s time da nekako postanem osobom kakvom ni po kome nikada nisam trebala postati: Ani Harrison.

Spencer je približila stolicu stolu, koristeći prisnost tog trenutka. »Mrzim kad me ljudi pitaju kamo sam išla u srednju školu.«

S takvim se razmišljanjem nisam mogla složiti. Bilo je faza kad sam obožavala govoriti kamo sam išla u srednju školu, obožavala kad mi se pružala prilika da pokažem koliko sam napredovala. Stoga sam slegnula ramenima, bezizražajna lica, pokazivala joj da ne moramo biti bliske samo zato što smo išle u istu školu. »Meni to ne smeta. Imam dojam da je upravo to dio mojeg identiteta.«

Spencer je iznenada shvatila da se nagnula preblizu, da je to jedna od stvari u kojima se ne slažemo, te da je bila pomalo arogantna kad je pomislila da se u tome možemo složiti. Povukla je stolicu unatrag i dala mi malo slobodnog prostora. »Naravno. I ja bih na vašemu mjestu vjerojatno imala takav dojam.«

»Sudjelujem u snimanju onog dokumentarca«, rekla sam, samo da joj pokažem koliko mi to ne smeta.

Spencer je polagano kimnula. »Htjela sam vas to i pitati. Naravno da žele da sudjelujete u tome.«

Pogledala sam TAG Heuer na ruci. Luke mi je već cijelu godinu obećavao Cartierov sat. »Ja ti savjetujem da svakako pokušaš doći do nekog pripravničkog mjesta, čak i ako se ne plaća.«

»Od čega bih onda plaćala stanarinu?« upitala je Spencer.Pogledala samo onu Chanelovu torbicu obješenu preko naslona

stolice. Kad sam je bolje promotrila, uočila sam da se pojedini šavovi paraju. Nije iz obitelji novopečenih bogataša, pomislila sam, novac je pohranjen u zakladama. Ugledno prezime, kuća pristojne veličine u Wayneu i ni novčića viška koji bi mogla dati prosjaku u podzemnoj.

»Navečer možeš konobariti. Ili svaki dan putovati.«»Iz Philadelphije?« To nije toliko bilo pitanje, koliko podsjeća

nje na činjenicu odakle bi trebala doći, kao da je ludost što to uopće predlažem. U prsima sam osjetila žarenje iziritiranosti.


Jessica Knoll

20

»Ovdje smo imali pripravnice koje su putovale iz Washingtona«, rekla sam. Polagano sam otpila gutljaj kave, a onda glavom upitno pokazala prema njoj. »Nije li to samo oko dva sata vožnje vlakom?«

»Valjda«, rekla je Spencer, nimalo uvjereno. Time me razočarala. Sve do tog trenutka razgovor se odvijao razmjerno dobro.

Pružajući joj priliku da se iskupi, podignula sam ruku i dotaknula profinjeni zlatni lančić koji sam nosila oko vrata. Nisam mogla vjerovati da sam izostavila najvažniji dio.

»Jesi li zaručena?« Na moj veliki ponos i radost, oči su joj se razro gačile kao u kakvom crtiću: velika i sjajna smaragdna kugla, između dva svjetlucava dijamantna, na prstenu od jednostavne platine. Prsten je nekoć pripadao Lukeovoj baki — ispričavam se, bakici — a kad mi ga je dao, ponudio je i da isto drago kamenje premjestimo na neki dijamantni prsten. »Mamin zlatar kaže da se mnoge djevojke danas odlučuju za takav stil. Valjda je moderniji.«

I upravo ga zato ja nisam željela preurediti. Ne, nosit ću ga upravo onako kako ga je nosila i draga i slatka Bakica: istodobno i suzdržan i raskošan. S vrlo jasnom porukom: Ovo je obiteljsko naslijeđe. Ne samo da imamo novac, nego i potječemo iz vrlo imućne obitelji.

Ispružila sam prste, gledajući prsten kao da sam na njega posve zaboravila. »Ah, znam. I službeno sam stara.«

»To je najnevjerojatniji prsten koji sam ikada vidjela«, rekla je Spencer. »Kada se udajete?«

»Šesnaestoga listopada!« Ozareno sam je pogledala. Da se Eleanor našla u blizini i da je vidjela te gluposti zarumenjene zaručnice, bila bi nakrivila glavu i nasmiješila se kao da želi reći: »Ma kako si samo slatka«. A onda bi me podsjetila da vrijeme, premda listopad nužno nije kišni mjesec, zna biti nepredvidivo. Imam li rezervni plan za slučaj kiše? Ona je u rezervi imala šator i premda ga nije morala upotrijebiti, samo je rezervacija stajala deset tisuća dolara. Eleanor je sva prepuna takvih malih zgodnih činjenica.

Odgurnula sam stolicu i ustala. »Moram se vratiti poslu.«Spencer je ustala poput munje i ispružila ruku. »Tisuću puta hva

la, TifAni, hoću reći«, dlanom je prekrila usta, a cijelo tijelo zatreslo joj se od smijuljenja kojim je podsjetila na kakvu gejšu, »Ani. Ispričavam se.«



21

Ponekad se osjećam poput lutke na navijanje, kao da trebam povući ruku na leđa i okrenuti zlatni ključić da iz sebe izvučem nekakav pozdrav, smijeh ili što je već u tom trenutku društveno prihvatljiva reakcija. U slučaju Spencer uspjela sam se usiljeno nasmiješiti u znak pozdrava. Više se nikada neće zabuniti u vezi s mojim imenom, osobito nakon emitiranja dokumentarca, nakon što mi kamera zumira bolno, iskreno lice, blago raspršujući i posljednje tragove nedoumica u vezi s time tko sam i što sam učinila.


Documents

1. POGLAVLJE - Znanje D.D....prije nego što počnete vizualno voditi ljubav s pennama alla votka«. Moja šefica, LoLo, tada je podcrtala riječi »vizualno voditi ljubav« i kraj