radnici.baradnici.ba/wp-content/uploads/2018/04/Lijevo-i-desno-ili...zu, pa i u restauraciju kapitalizma, pod uvjetom da naš unutrašnji društveni razvitak teče zadovoljavajuće

' f f '

Stipe ŠUVAR

IDESNO

1DESNO

1JEVOЖ

Uo.h k

ZAMAK KULTURE strana 839

StipeSuvarlijevo i desno ili desno i lijevo

UVODNA BILJEŠKA

U nekoliko posljednjih godina pisao sam, i govorio mnogo о stanju duhova u našem Kulturnom i naučnom životu, о idejnim bitkama, о desnim i lijevim orijentacijama, о postignućima i propustima našeg komunističkog pokreta . . . Bili su to m oji lajtmotivi. I beskrajno sam ih varirao. Kada je čovjek nečim zaokupljen, može biti jednostran i ponavljati se. To se i m eni događalo.

Nudim javnosti, poredane, varijacije о spomenutim i srodnim temama, a koje su sve napisane ili izgovorene u razdoblju od 1971. do 1975. godine. Dakako, mnoge su moje konstatacije posve određene trenutkom izricanja i ne mogu se prenositi na neki aposteriomi trenutak. Na prim jer, natuknice о liberalizmu danas zvuče »otrcano«, ali, koliko znam, 1972. sam ih prvi ili među prvim a počeo varirati.

Pitao sam se: ima li smisla skupljati iverje svojih u javnosti prosipanih reminencija i još ih jednom toj istoj javnosti podastirati? Učinilo m i se da bi smisao mogao biti u tome što postaje, možda, vid ljiv iji kontinuitet je dnog publicističkog ili, u sretiijim trenucima, sociološko-političkog bavljenja temama koje su naše i kojima smo ipak prisiljeni da se svi bavim o .. .

Zahvalan sam »Zam ku kulture« na ponuđenom i ustupljenom prostoru.

U Zagrebu, 19. jula 1975. god. Stipe Suvar


StipeSuvarLjevo i desno ili desno i ljevo

/

IDEJNA B O R B A I TU Đ E IDEOLOGIJE

SOCIJALISTIČKO SAM OU PRAVLJANJE I TUĐE IDEOLOGIJE

0 U procjepu između države kao adm inistrativnog arb itra i trž išta kao stihijnog regulatora društvenih odnosa, snage sam oupravljanja i njihova d ru štvena svijest još su nedovoljno oform ljene i prodorne; stoga još i trpe poraze u borbi s ideologijama građanske i birokratske restauracije. Sve ono što je u društvu antisamoupravno objektivno se jav lja i kao uporište tih ideologija.

Tuđe, antisocijalističke i antikom unističke ideologije dobivaju više slobodnog prostora za svoje djelovanje i utjecaj u našem društvu ne zbog toga što se u nas tobože prebrzo razvijala demokracija već naprotiv zbog toga što se javila stagnacija u razvitku društva na osnovama socijalističkog samoupravljanja i na toj stagnaciji i tendencija potiskivanja prije svega radničke klase iz odlučivanja о bitnim odnosima u društvu, о proizvodnim, a tim e i о iz njih izvedenim odnosim a/]

NE N A L A Z I SE SAVE Z KO M UNISTA POD STAK LENIM ZVONOM VEČ JE GLAVNO POPRIŠTE IDEJNE BORBE

U Savezu kom unista egzistiraju u m anjoj ili većoj m jeri svi interesi i pogledi koje susrećemo i u našem društvu. Nije Savez kom unista organizacija koja se nalazi pod staklenim zvonom, zaštićena od (infekcije snagam a i uvjerenjim a koje s istinskom komunističkom orijentacijom nem aju nikakve veze. Naprotiv, on je vodeća politička partija, jedina politička partija u ovom društvu, u kojoj je koncentrirana i borba reakcionarnih i naprednih tendencija, u kojoj čak i pojačano dolaze do izražaja sve one političke i ideološke snage i ideologije koje se inače susreću i sukobljavaju u našem društvu.

842 s tran a ZAMAK KULTURE

S tipeSuvar

U tom smislu, u Savezu kom unista postoje i snažni otpori neposrednom sam oupravnom odlučivanju i sam oupravnoj in teg rac iji d ruštva od dna do v rha, a u kojem će n a jzad bazična jed in ica b iti ona asocijacija proizvođača, u kojoj je M arx gledao sredstvo »ekonomije slobodnog i udruženog rada«. Rekao bih da su u pravo t i snažni o tpori u samom Savezu kom unista, koje su nosile b iro k ra tsk e snage ušančene u njem u, doveli i do neuspjeha b itke za ra dne ili ekonom ske jed in ice oko 1960, a mogli b i osu jetiti i sadašnja n asto jan ja da se oživotvore osnovne organizaoije udruženog rada. O tpori neposrednom sam o uprav ljan ju im aju svoju vrlo izrađenu i efikasnu ideologiju koja se poziva na opasnost »atomizacije« p riv red e i d ruštva, usporavanje tehnološkog napretka, sp rečavan je svakom suvrem enom dru štv u neophodne velike koncentrac ije i velike m obilnosti sredstava, inform acija i odluka, pa i n a to da većina ljudi, a posebno rad n ik a n isu sposobni da up rav lja ju , da ne razum iju n i politik u n i opće in te rese d ru štv a ^ N aravno, to su f losku le , je r sam oupravljan je n ije još ni im alo p rav u h isto rijsk u šansu d a ipokaže da n a jb rže i najuspješn ije razv ija proizvodne snage. T ehnokracija i b irokracija je stoga n a riječim a zdušno za sam ouprav ljan je , ali n e za neposredno već za svoje sam oupravljanje, takvo sam ouprav ljan je koje će značiti tek m anipulativn i m ehanizam za njezinu suverenost u odlučivanju.

D VIJE LIN IJE »SK R E TA N JA * U S K J

[ u Savezu kom unista su u cijelom razdoblju od oslobođenja, -ili barem od sukoba s Inform biroom naovam o p rita jen o egzistirale, a s vrejnena na vrijem e i snažnije izbijale n a površinu političkog života i dvije lin ije »skretanja«. Jedna, građansko-liberalistička lin ijaîšla\ je i ide za tim da Savez kom unista Jugoslav ije p retv o ri u p a rtiju sitnoburzoaskog socijalizma, ili u najboljem slučaju u političku p a rt i ju socijaldem okratskog tipa. P rije 21. sjednice Predsjedništva SK J 1971. ta je lin ija jačala i razara la P a rtiju , činila je nemoćnom. A d ru ga je lin ija dogm ajtsko-konzervativna, koja želi da P a r tija vlast ne »pušta« klasi i da država »uvede red « .^

О T R I B LO K A OPOZICIONE SV IJE ST I U S K J

U SK J d anas su laten tno p risu tn a t r i opoziciona bloka svijesti, nasup ro t onoj svijesti i politici koju bismo po trad iciji mogli nazvati generalnom linijom P artije . Sa s ta ja liš ta jed instva P a rtije to su im obilizirajući i razb ijački blokovi svijesti.

Jedan je blok svijesti konzervativne ljevice. Naoko je paradoksalno govoriti о konzervativnoj ljevici. Ali ona postoji i relativno je snažna, a pripa-


Ljevo i desno Ш desno i ljevo

daju joj ljudi i u P artiji i izvan n je koji su se zaustavili na jednom momentu razvoja socijalizma u nas, na balo kojem, može to biti 1943, 1945, 1948, 1965, 1966, 1971. I sve što se poslije događalo prosuđuju s onim trenutkom, da se tako izrazim, kad se njihova svijest zaustavila i dalje ne doseže. I oni veoma p ritišću na politiku P artije i iznutra i sa strane, traže da se korigiramo u svemu onome što je uslijedilo nakon što se njihova svijest zaustavila. I nadaju se da će se to korigirati kadli-tadli, da ćemo ta »skretanja« ispraviti.

Imamo, nadalje, d rugi blok svijesti, koji bih nazvao, blok svijesti vezan za tendencije sitnoburžoaskog socijalizma. Dok je nosilac prvog, da ga uvjetno tako nazovemo, konzervativni ljevičar, nosilac ovog drugog bloka je školovani skorojević, koji je u našoj P artiji naročito došao do izražaja u vrijem e bujan ja »izttma«. Zapravo, taj je skorojević nosilac tehnokratskog koncepta vladavine u društvu, kako bi se on izdigao za elitu vlasti i osigurao sebi određeno potrošačko obilje kao dokaz za uspješnost vlastite »karijere«.

Treći je blok opozicione svijesti novoljevičarski. Sto se tiče institucionalne snage u ekonomskom i političkom pogledu, pa i proširenosti u Partiji, on je beznačajan, ali nije za potcjenj'ivanje, je r utječe na dio m lade genera^, cije, i to n a n jen najdntelektualniji dio, u tječe na stan je svijesti m eđu in te ligencijom, koja je, najzad, kreaitor svih ideja.

Našu generalnu lin iju izražava orijentaoija na sooijalističko sam oupravljanje, i to je blok svijesti koji je daleko najjači u Partiji, ali se rad i о metodama borbe da ostali blokovi svijesti budu neprestano suzbijani i što je moguće više očišćeni iz Partije, i to otvorenom idejnom borbom.

OTVORENI SOCIJALIZAM I OTIM ANJE ZA N ASE DUSE

Orijentaciju na »otvoreni« socijalizam sm atram gotovo najkrupnijom tekovinom cjelokupnog dosadašnjeg socijalističkog razvitka naše zemlje. Činjenica je da se u Jugoslaviji, za sada jedino u svijetu, razvija »otvoreni« socijalizam koji dopušta slobodu putovanja preko granica i vrlo široku razm jenu dobara i ideja i s kapitalističkim društvom.

Naša se zem lja pred nešto više od jedne decenije široko fimčki d duhovno otvorila prem a svijetu, a posebno prem a zapadnom kapitalističkom svijetu, kako zbog našeg geopolitičkog položaja a aktualnih privrednih potreba, tako a zbog svega onog što nam je historija nam rla. A taj zapadni kapitalistički svijet je industrijski, tehnološki i civilizacijski još mnogo jači od nas. Njegov je sistem vrednota stoljećima izgrađivan, a ljudskim m asam a i danas — naročito ljudskim masama u zemljama u razvoju i zemljam a koje su nerazvijene,

844 stran a ZAMAK KULTURE

StipeSuvar

gdje često e lem en tarne tekovine životnog s tan d ard a i svakodnevne civilizacije nisu razvijene — izgleda a tra k tiv a n i na p rv i pogled poželjan, dok ih dubo ко ne uhvati u svoj žrvanj.

Naš razv itak u p ravcu »otvorenog« socijalizma — ponavljam , svakako poželjan i neizbježan ukoliko se ne pom išlja n a k ržav ljen je samog socijalizma — bio je praćen, što je također pozitivno, i klim om razgolićavanja našeg vlastitog d ruštva zbog u č inaka stih ijnog razv itka i čestih subjektivnih prom ašaja. U tom sm islu došlo je do odbacivanja m nogih dogmi i zabluda, kao i do velikih političkih i ideoloških lomova, što je, i jedno i drugo, b itno utjecalo na sv ijest širokih m asa, ljudi, a posebno, rekao bih, m ladih generacija.

Činjenica je da se naš socijalistički i kom unistički pokreit n ije dovoljno snalazio u odnosu n a te okolnosti o tv aran ja prem a sv ije tu i u smislu suzbijan ja onog — a u duhovnim sferam a ne može se sve suzbiti — što donosi slobodna razm jena id eja i dobara. Razm jenu tre b a m aksim alno pustiti, ali znati biti b itk u za v lastite poglede, za v las titu o rijen tac iju i znati prom jenam a u vlastitom dru štv u pa ra liz ira ti opasnost im portn ih infiltracija.

Mi smo, kao o tvoreno društvo, poprište borbe raznih snaga za svijest i duše ljudi, a b iti slijep p rem a toj č injenici znači biitd sflijep i p rem a vlastitoj sudbini i v lastitoj budućnosti.

N ikakva ideološka in filtrac ija n i u tjeca j sa stran e n e mogu inače bdti k ljučni e lem enti destrukc ije d ruštva ili eventualno njegovog zapadanja u k rizu, pa i u res tau rac iju kapitalizm a, pod uvjetom da naš u n u trašn ji društveni razvitak teče zadovoljavajuće. Ali i ovaj subverzivni m om enat m ora b iti p redm et naše neprestane brige, n e u sm islu da m i sve objašnjavam o tim e i sve plašimo time, nego u sm islu da znam o djelovati i na m aterijalnom i na duhovnom planu.

IZMEĐU B IR O K R A T SK E REPRESIJE I IDEJNE BORBE IZBO R SE NE P O STA V LJA

M oram o p rim jen jiv a ti s tav P rogram a Saveza kom unista Jugoslavije: »Mi jugoslavenski kom unisti, iskreno i sm jelo kao što smo uvijek činili, iznosimo svoje poglede i shvaćanja, u v jeren i da se u sukobim a ideja i n jihovim realizacijam a u praksi p rov jerava ju i po tv rđu ju životnost, istinitost i nadmoćnost, dakle, m arksistička naučnost svake koncepcije.« I u P latform i za priprem u sta vova i ocjena Desetog kongresa S K J to se ponavlja, ali na nešto restrik tivan način, kada se kaže da SK m ora da n jegu je slobodu m išljenja, »ali se mora odlučno suprotstav iti pokušajim a da se pod vidom teoretskih diskusija vodi politička akcija protiv Saveza komunista.«


Ljevo i desno ili desno i ljevo

Ovo »odlučno suprotstaviti« može značiti i apriornu anatem u i birokratsku intervenciju i represiju. A može značiti i prib iran je najboljih misaonih snaga Partije, da se argum entim a d snagom ideja tuku protivnici. Dakako, svi smo na riječima za ovo drugo, ali mnogi od nas često idu linijom m anjeg otpora, idu na b irokratsku represiju i slične metode, koje više štete nego koriste.

TEH NO KRATSKA IDEOLOGIJA I N A S BIJEG IZ O P ANAK A

Na prvom m jestu među tuđim ideologijama, koje se jav ljaju u našem društvu je tehnokratska ideologija. Njezin je najdublji izvor u shvaćanju da sva suvrem ena ljudska društva konvergiraju na osnovama sve veće tehničke racionalnosti i da to posvuda rađa isti tip društva i iste društvene odnose: univerzalnu tehničku civilizaciju, u kojoj proizvodnju preuzim aju strojevi, a kontrolu nad strojevim a, a tim e d nad društvom , im aju specijalističke elite. Društveni odnosi se m ijenjaju napretkom tehničke moći i efikasnosti. One dovode do nestanka bijede i sirom aštva i osiguravaju racionalno upravljan je društvom. Tehnički napredak i velika produkcija dobara tobože rješavaju sve društvene probleme. Oni donose dem okraciju d jednakost, ukidaju klasnu podjelu i radničku klasu i donose ikraj svih ideologija kao smiješnih, folklornih nazora о društvu. Prem a tome, iz tog je ugla smiješna i nekakva borba za socijalizam i komunizam kao borba za fikcije ideologija kojim a je došao kraj.

l_U pozadini tehnokratske orijentacije stoje neke sociološke i filozofske doktrine koje su najum niji ljudi građanskog svijeta form ulirali u toku posljednjih stotinjak godina, a osobito nakon prvog i drugog svjetskog rata, i kao odgovore i alternative m arksizmu. To su sve one teorije što univerzalnost i epohalnu posebnost industrijskog društva uzim aju kao sebi dovoljne. Iz industrijskog društva ulazi se, dakako, u postindustrijsko društvo. A Магх i m arksisti su dokazivali i dokazuju da se form iralo građansko društvo i da se iz njega revolucionarnim preobražajem , koji vršd p rije svega radnička klasa, ulazi u komunističko društvo.

Praktično ponašanje velikog dijela naših rukovodnih stru k tu ra u p rivredi i u drugim oblastima, kao i prodor funkcionaiistiičke misli, koja n ije ništa drugo nego gam irung tehnokratske orijentacije, u naše društvene nauke, u sfere kulture i um jetnosti dovoljno pokazuju da je prodor tehnokratske ideologije u naše društvo zabrinjavajući.

^Na toj ideološkoj platform i organizira se danas glavni otpor socijalističkom samoupravnom razvitku. Možemo očekivati, a to se već i pokazuje, da će na toj plaitfonmd biti dan i glavni otpor tzv. radničkim am andm anim a na Ustav SFRJ^N aim e, otpori neposrednom sam oupravljanju, a posebno sadaš-


StipeSuvar

njim nasto jan jim a da se stvo re osnovne organizacije udruženog rada, im aju svoju izrađenu i v rlo efikasnu ideologiju.

Neukost, nepism enost, javašluk, p a trija rhalnost, pom poznost političkog b irokrate , prom ašaji, neracionalnost i nepravde etatističkog uprav ljan ja , neorganiziranost i pasivnost radn ičke klase uz njezinu koncentriranost na osiguranje i odbranu egzistencijalnog m inim um a, koji joj često n ije zagarantiran , ne- poslovnost i p rim itivnost d ije la (sadašnjeg personala koji o rganizira proizvodn ju i poslovanje, nedovoljna p rim jena n auke i inovacija — sve su to pojave na koje u p iru p rstom zagovornici teh n o k ra tsk e orijen tacije u nas, sm atrajući da nas jed ino elita onih koji znaju i um iju u p rav lja ti proizvodnjom, praviti poslove i m la titi p a re može izvući iz krize privrednog i društvenog razvoja i definitivno u d a ljiti od opanka i pastirskog načina života. Za n jih je socijalizam to, a svi drug i socijalistički postu lati sru zastarjeli, nerealni, naivni i treba ih p rep u stiti p rofesionalnim »ideolozima« i »tam burašim a«.

U tom sm islu k arak teristično je u nas veličanje i zagovaranje velikih proizvodnih i tehničkih sistem a, kao d a su oni sam i po sebi dovoljni za socijalizam . N itko pam etan ne bi trebao b iti p ro tiv velikih sistema, pro tiv velikih koncentracija sredstava i kadrova, ali i n jihove mobilnosti. To je jedan od osnovnih p red u v je ta razvoja proizvodnih snaga u nas. M eđutim, nam a su potrebn i veliki sistem i u kojim a će b iti razv ijeno sam oupravljan je i u kojim a će većina proizvođača v ršiti odlučujući u tjecaj odozdo, a ne da njome m anipulira ju »štabovi« i »timovi« na vrhu. Ne tre b a ju nam n i veliki sistemi koji će se postav lja ti kao monopoli. T ehnokracija i b irokracija su na riječim a zdušno za sam ouprav ljan je ali ne za neposredno sam oupravljan je udruženih radnika već za svoje sam oupravljan je , takvo sam oupravljan je koje će značiti tek m a- n ipulativni m ehanizam za n jihovu suverenost u odlučivanju. Ako ne vodimo ra čuna о socijalističkom sam oupravnom k a ra k te ru tzv. velikih sistema, onda je dovoljno da u n jihovom organiziran ju i vođenju preuzm emo is&ušane recepte kapitalističkog d ruštva.

Tehnokratska ideologija nesum njivo je ideologija građanskog društva, čija bi pobjeda u nas poništila i onem ogućila socijalističke tekovine, a našu bi priv redu i društvo g u rnu la u naruč je velikih inozemnih centara tehnološke, a tim e i političke moći.

IDEOLOGIJA E TA TIZ M A I NJEZINE EVENTU ALNE SA N SE

Dakako, u nas n ije izgubila n a težini utjecaja ni ideologija etatizma, sa svim njezinim praktično-političkim derivatim a. Njezin je movens snažna, u ređena, u n ita rn a država, koja uprav lja privredom i kontro lira kulturu , određuje koliko će b iti slobode i dem okracije, o tk lanja sve problem e društva i ga-



rantira pravdu i jednakost. Što su naši društveni problemi veći, a i nezadovoljstva ljudi usprkos općem napretku u civilizaciji i s tandardu — izraziti ja, to i masovna svijest koja priželjkuje strogu i m udru ruku reda i m ira može jačati. Stoga na žilavost i opasnost ove ideologije, kao i na snagu njezinih protagonista u našem društvu, moramo također računati na duži rok. Socijalnu osnovu etatističke svijesti i njezina reproduciranja čine društvene s tru kture koje se naslan jaju na neprevladanu praksu b irokratskih m onopola i duše- brižništva, ili koje gube privilegije koje su stekle na takvom monopolu. A uslijed mnoštva historijskih i aktuelnih razloga, ona se može naslan jati i na raspoloženja nezadovoljstva u narodnim masama, koje može obuzeti jača nevjerica u socijalistički samoupravni pu t društvenog razvitka, ako zastoji i kolebanja na tom putu izazivaju dublje i šire društvene poremećaje.

Snage etatizm a održavaju se na odvojenosti sredstava i dohotka od proizvođača i radnih ljudi; one se u preobraženim oblicima koncentriraju u otuđene centre ekonomske i društvene moći; pouzdavaju se u svoje još očuvane monopole i u svoju suverenu arb itra rnu ulogu tam o gdje ona još sam oupravljanjem nije nagrižena i razorena, a nije u mnogo slučajeva. U otuđenim centrim a moći danas se am algam iraju etatizam i tehnobirokratizam , što nije čudno, jer im je bit ista: uzurpacija odlučivanja u društvu, tendencija razvlašćivanja radničke klase i radnih ljudi.

STA L JIN IZAM JE U ODREĐENIM UVJETIM A POLITIČKI IZR A Z ETA TIZM A

Tipični politički izrazi etatističke svijesti i raspoloženja su neo- staljinistički vapaji i pritisoi, kao i drugi oblici političkog konzervatizm a koji se inspirira neprevladanim sektaškim i dogmatskim shvaćanjim a о ulozi države i partije u našem socijalističkom društvu i koji k rite rije prošlih etapa našeg društvenog razvitka prim jenju ju na današnju etapu.

JjStaljinizam, koji zapravo znači praktično izopačenje m arksističke ideje vodilje о ulozi radništva u socijalizmu, praiksu ovjekovječenja opunomoćenika klase: radničke države, radničke partije, birokraoije i njihovog p retvaran ja u nove sile iznad klase i nad klasom, ujiag_ je još prisutan kao m entalno-psi- hološki sklop, a donekle I JcacTsklop realnih političkih odnosa. Naša je revolucija u svojoj b iti bila i ostalalanttistaljimStrička, a ono najosnovmiije u čemu je ona takva, dakle, antistaljinistička, sadržano je j i samoupravnoj orijentaciji. U slučaju poraza te orijentacije, ostaje i dalje kao~mbguća, i to vrlo realna, a lternativa — zasnivanje staljinizm a, odnosno neostaljdnizma (jer »klasičnog« staljinizma nigdje više nema!), kao »zaokruženoga društvenog sistema i sistema svijesti. Mi na tu opasnost moramo računati, ne zbog sam ozastrašivanja, već

848 strana ZAMAK KULTURE

StipeSuvar

rad i odlučne orijen tac ije n a deetatizaciju i debirokratizaciju društva, n a konačno p rev ladavan je sv ijesti i odnosa koji vuku na državno-partijsk i monopoli- zam i na socijalizam »čvrste ruke«. Po trebno je d a p ro tresem o učm ale bunkere neostaljinizm a i kom inform ovštine, iz kojih stalno na nas pripucavaju ne baš rije tk i p ro tagonisti dogm atizirane i konzervativne sv ijesti i nude nam eventualnu b iro k ra tsk u d ik ta tu ru kao tobože jed in i au ten tičn i socijalizam, a sebe kao bogom dane spasioce.

STRA N P U TIC E »ZL A T N E M LADEŽI* I P ITAN JE О SISTEM U VRED NO TA

Spom enuo bih, recimo, i specifične razonode potrošačkog društva, koje su u nas u ekspanziji, a koje su dostupne samo takozvanim višim slojevima om ladine, onim koji se mogu osloniti na svoj obiteljski background, u tom sm islu što su d jeca rod ite lja koji n a određeni način u nas čine društveni establi- šment. Ti v iši s lojevi om ladine danas se o rijen tira ju , npr. na d iako-'klubove, na butike, na sve ono što je drugoj om ladini nedostupno iz najjednostavnijeg razloga što za to treb a im ati džeparac koji je gotovo veći od ukupne zarade jednog prosječnog m ladog radn ika i uopće mladog čovjeka iz takozvanih n ižih društven ih slojeva.

Tu je naše d ruštvo otvorilo breše — stih ijn im razvojem a i mnogim propustim a organiziran ih socijalističkih snaga, pa prem a tome i krivnjom našeg kom unističkog pokreta u proteklom razdoblju — infiltraciji mnogih vrednota i pogleda na svijet, koji dakako ne mogu b iti naši, koji om ladinu odvlače na neke druge kolosijeke, neke druge d ruštvene orijentacije, koje se ne mogu sm atra ti socijalističkim .

Spom enuo bih, prim jerice, da su pogledi na sv ije t kod nas i tipično inferiorn i i provincijski kada se rad i i о odnosu prem a Istoku, prem a Zapadu, prem a tzv. trećem svijetu , prem a drugim kontinentim a, narodim a, rasam a, civilizacijam a. Mi sve, na jedan specifičan način, što se odražava dosta široko i na sv ijest om ladine, m jerim o kroz podvrgavanje k rite rijim a zapadne Evrope, i mnogim m alograđanskim krite rijim a života koji su tam o izrasli, i koji se i u nas, dakako, rasp ro stiru ne samo uvozom nekakve propagande nego i određenim s tru k tu ra ln im prom jenam a našeg društva koje izlaze u susret toj m asovnoj potrošačkoj k u ltu ri i civilizaciji.

Na drugoj s tran i naše m lade generacije donekle su opterećene spoznajom kako n a socijalističkom Istoku, u Sovjetskom Savezu i drugim socijalističkim zemljam a, a pogotovo u drugim dijelovim a svijeta, tobože nem a ništa što je vrijedno pažnje, nem a n išta progresivno, nem a ništa što je ljudski plodonosno i obećavajuće za ljudsku budućnost.



Posrijedi je jednostranost odgoja, jednostranost u tjecaja i infiltracije sistema vrednota, za koju možda u jednoj savjesnoj analizi sam komunistički pokret nije u cijelosti kriv, ali do toga su dovele mnoge pukotine i deform acije u našem dosadašnjem društvenom razvoju.

TKO JE PUHAO U JEDRA LIBERALNE DEMOKRACIJE?

[Naoko je paradoksalno da se uz tendencije preobraženog etatizm a i teh- nobirokratizma, ušančenog iza kulisa formalnog samoupravljanja, danas vežu i tendencije propagiranja i širenja liberalne dem okracije u našem društvu, pa i u Savezu komunista. Mnogi u afirm iranju liberalne demokracije vide jedinu mjeru i jedino iskušenje našeg socijalističkog puta. Sam oupravljačku demokraciju pak sm atraju fetišom ,]tlapnjom i prevarom . Ona ili nije moguća ili nije potrebna./Jedino je liberalna demokraoija dostojna čovjeka, uvažava ga i odgovara ljudskoj prirodiTjU njezinom punom procvatu završava historija, jer čovjek realizira svoje »prirodno pravo«, u borbi za čije je priznanje i niklo građansko društvo. Budući da je liberalna dem okracija najrazvijenija u dem okratskim republikam a i m onarhijam a Zapada, mi i nemamo drugi zadatak nego da je recipiramo, presađujemo, njegujemo u još prim itivnim uvjetim a balkanske hajdučije i otimačine.'

'Veliki sistemi, kao poligoni tehnobirokratske efikasnosti u privredi, a liberalna demokracija kao njihova kulisa u politici, za mnoge čovjekoljupce u nas jedina su moguća dostignuća našeg d ru š tv g ako ono neće da ga proguta kakav azdjatski despotizam ili da samo sebe uguši u historijskom nasljeđu balkanskog provincijalizma.

^Ако smo m arksisti, znamo, međutim, za historijsku ograničenost liberalne demokracije. U njoj ljudska većina samo prividno odlučuje, a danas su njezini oblici uglavnom i najprik ladniji oblici m anipulacije i represije, iza kojih stoje vlasnici kapita la .^

lU nas postoji slična tendencija: kao što vlasnik kapitala nudi i dozvoljava dem okratske »igrarije« i form alne slobode sve dok doista nije ugroženo njegovo pravo vlasništva nad kapitalom , tako i u nas tehnokrate i njihovi glasnogovornici u partijskoj politici i u javnom m nijenju stalno nude obilje demokracije pod uvjetom da ih se pusti da u pozadini ntirno upravljaju sredstvima i donose ključne odlukeJ(onaj tko upravlja proširenom reprodukcijom vlada i društvom).Tbtoga je od krupnih zadataka najprogresivnijih snaga u Savezu kom unista d u u društvu, kada se radi о b itkam a na idejnoj fronti, i u tome da ukazuju na himeručnost liberalne dem okracije kao naše perspektive i na potrebu da sve što je liberalna demokracija doista pozitivno dala bude apsorbirano sam oupravljačkom socijalističkom demokracijom, u kojoj odumire političko posredništvo između udruženog rada i društvenih sredstava.


StipeSuvar

II

N A Š A R E V O L U C I J A I L E N J I N S K O N A S U E Đ E

RIJEČ JE О H ISTO R IJSK O -PR AK TIC N O J VJERN O STI LENJINU

Mislim da griješim o kada pristupam o vezi između lenjinske misli i naše revolucije najv iše i li p rvenstveno sa sta ja lišta p itan ja о v jernosti Lenjinu. Da li smo m i len jin isti, a d rugi nisu, tko je veći len jin ista itd., to p itan je samo po sebi n ije važno. Ono uv ijek vodi citatologiji, nestvaralačkom , dogm atskom odnosu p rem a sam om e L enjinu i lenjinskoj misli. Mogli bismo izricati i pohvale i k ritike L en jinu i lenjinizm u, a p ri tom je važno s kojih to pozicija eventualno činimo, kao i da li svoje in te rp re tac ije možemo potvrd iti argum entim a i pozvati se na odgovarajuću d ruštvenu i h istorijsku praksu. U tom je sm islu za nas najvažnije da se pitam o, koliko je, u čemu i kako naša revolucija p rim jen jiva la i obogaćivala lenjiniizam i koliko je i sam a onaj veliki hi- storijsko-pralrtičm i duhovno-ku ltu rn i čin i djelo, kojem u je Lenjin bio u k ra jnjoj lin iji duhovni začetnik.

О ČETIRI PRISTU PA LENJINU I О AK TUELNOSTI PO V R A TK A LENJINU

U nas, kao uostalom i općenito u suvrem enom svijetu, postoje najm anje četiri p ristupa Lenjinu.

P rv i je buržoasko-liberalni i socijaldem okratski pristup koji uglavnom Lenjina i lenjinizam i sve ono što je u sv ije tu inspirirano njim a odbacuje kao v iše-m anje jedan duhovni izraz azijatskog despotizma u zemljam a gdje je socijalistička revolucija tobože greškom pobijedila i nema kamo dalje nego da propadne. N ekad i pod izlikom unapređivanja naše partijske teorije — to se, dakako, ne odnosi na program atske dokum ente naše P artije — u nas se vršila



i ozbiljna revizija odnosa prem a Lenjinu s te pozicije, a u pravcu odbacivanja Lenjina i lenjinizma. Pojavilo se dosta tekstova u časopisima, u knjigama, u publioistici, koji su izražavali takav pristup lenjinizmu. Taj se pristup ugnijezdio i na katedrama.

Drugi je pristup apstraktm o-ljevičarski i novoljevičarski. Poznato je da seLenjin bespoštedno obračunavao s tzv. lijevim komunizmom. A danas te pozicije ljevičarenja, kojem je on pripisao karak ter dječje bolesti, preuzima, u promijenjenim okolnostima, tzv. nova ljevica. I nije to posve bezazlena i ne- proširena duhovna pozicija i na našim fakultetim a i katedram a, m eđu našim m arksistima, koji sebe sm atraju najboljim marksistim a, pa ih i drugi ponekad drže takvima.

U nas je živ i živahan i dogm atsko-birokratski, pa ako hoćete staljinistički, p ristup Lenjinu i lenjinizmu. To je oblik revizije lenjinizma koji u nas još uvijek im a najveće šanse da se eventualno nametne, budući da ima određenu tradiciju i dosta pristaša. Jer, ne zaboravimo: naša revolucija niije uvijek bila u izvornom kontaktu sa Lenjinovom teorijom i politikom, već je u određenim fazama i određenim stvarim a njezin kontakt s njim a bio posredovan staljinizmom i birokratsko-dogm atskom revizijom samog lenjinizma. Dakako, radi se о konkretnim okolnostima u prošlosti naše P artije. Ne smijemo gajiti iluziju da smo se svega toga otarasili. Elementi staljinizm a žive i u našoj teoriji i u našoj praksi.

Najzad, tu je onaj pristup Lenjinu i lenjinizmu, koji je u nas najprošire- niji, onaj istinski, do kojeg nam je jedino stalo i na čijem bismo snaženju morali što više raditi. Uvjetno bih ga nazvao u duhu samog lenjinizma: revolucionarno-kritički pristup Lenjinu i lenjinizmu.

Sm atram da je u nas u neku ruku aktuelan apel za povratak Lenjinu, ako to sudimo po stan ju duhova. Dobar dio naših studentskih generacija, te silne vojske nove inteligencije, koja se obrazuje u našoj zemlji, malo i slabo ili nikako poznaje Lenjina i lenjinizam. Na drugoj strani, proširio se funkcio- nalizam i pozitivizam u društvenim naukama. Svi c itiraju Маха W ebera. svi znaju i za Durkheima. U modi je frankfurtska škola. Nisam protiv toga, ali sam protiv prešućivanja i negiranja Lenj'ina i lenjinizma. Na Lenjina se, na drugoj strani, pozivaju i naši dogmatici, a dakako ni dogmatski nam pristup Lenjinu i dogmatski »povratak« lenjinizmu ne treba. I zato je, u tom smislu, aktuelan zahtjev za istinski povratak Lenjinu.

LENJINIZAM N A SE REVOLUCIJE I VJERNOST LENJINU: DVIJE RIJECI О DIJALEKTIČKOJ VEZI

Nije dovoljno zaustaviti se na konstaftaoiji, da je naša revolucija uvijek, u svim detaljim a i u svakom historijskom momentu bila u dubljoj vezi s onim

852 s tran a ZAMAK KULTUR Б

StipeSuvar

što je Lenjin zacrtao. N ije to s tv a r nekakve osude ili zam jerke, n iti licitiran ja u v jernosti L en jinu i lenjinizm u. Je r, imam o pravo na konkretnu reviziju Le- n jinovih .i len jinskih stavova, ali h isto rijsk i a firm iranu u okv iru sv jetske borbe za socijalizam . I mi smo u tom sm islu dali značajan i velik doprinos m arksizm u-lenj inizmu.

L E N JIN SK I SM ISAO N A SE PO LITIKE N E SV RSTAN O STI, A L I IN SU FIC IJEN CIJA L EN JIN SK IH IN TER PRETACIJA

N aša politika nesvrstanosti, ali d angažiranosti u povezivanju sa zem ljam a u razvoju, p rak tična je prim jena L enjinova učenja о im perijalizm u, odnosno о snagam a koje ga u određenim historijsk im okolnostim a najodlučnije ruše. A m i smo n a tom p lanu u teo riji još dosta insuficijentni. P raktične aspekte »napipamo«, ali štošta ne proučavam o i ne uočavamo. Našu politiku nesvrstanosti u sv ije tu m ogli bismo teo retsk i mnogo lakše braniti, da je i teorijski izvodimo iz k a rak te ra epohe, koji je dijagnozirao Lenjin.

U p om anjkan ju jačeg teorijskog angažm ana na ovom pravcu, počeli smo uvoziti buržoaske teo rije о tom e da naučnotehnička revolucija rješava probleme čovječanstva i da je problem , i naš i svjetski, kako kroz industrijsko d ru štvo preći u postindustrijsko, a n e kako iz kapitalističkog preko socijalizma, kao prelaznog društva, u laziti u besklasno društvo.

D IK T ATU R U P R O LETA R IJA TA SAG LED AVAM O N A LEN JIN SKO M TRAG U

Pedesetih godina naglasili smo onaj duboki smisao Lenjinove »Države i revolucije«, odnosno njegove poruke, kojom on nastav lja na М агха i Engelsa, о odum iranju države. Ali zar n ije u nas bilo široko rasprostranjeno shvaćanje da je sam oupravljan je nešto drugo od d ik ta tu re pro le tarija ta i da ono čak znači slab ljen je d ik ta tu re p ro le tarija ta ili odustajan je od nje. Mnogi članovi P a rtije ni do danas nisu shvatili d ik ta tu ru p ro le tarija ta u Lenjinovom smislu, već je v iše-m anje shvaćaju kao tero r na poraženim klasam a. U Platform i za Deseti kongres S K J prvi je p u t eksplici'tno sam oupravljanje definirano kao oblik d ik ta tu re p ro le tarija ta. Rekao bih da smo ipak i tu nepreoizni, nepotpuni. Trebalo je reći: sam oupravljan je je b it i oblik d ik ta tu re p ro letarijata, b it barem za naš historijsk i momenat. Dakle, i u ovoj se sferi moramo ja če i više okrenuti teorijskom osm išljavanju i p rim jeni na naše prilike one teorijske linije koju je dao Lenjin, nastavljajući na М агха i Engelsa.



LENJINSKI KU RS SK J U DVIJE KLJUCNE DOMENE I — PITANJE DOSLJEDNOSTI

Cini mi se da se naročito u dva domena trebamo, i u teorijskom smislu i u praktičnoj .primjeni, i dalje insp irira ti lenjimskom mišlju.

Prvo, to je sfera teorije i prakse partije. Napadi na Lenjina i u nas najčešće dolaze zbog njegove teorije partije i prakse koja iz te teorije m ora proizlaziti. Lenjinska tem a par exsselance je, prim jerice, odnos spontanog i svjesnog u radničkom pokretu. To je problem odnosa partija-klasa, to je problem klase za sebe i klase po sebi, to je problem klasne svijesti, to je problem sindikata. Ne možemo kazati da smo u svemu, kada je riječ о toj sferi, ostali na lenjinskom kursu. Ne mislim na ropsku vjernost svakoj Lenjinovoj riječi, već na stvaralačku razradu d prim jenu. U našoj je P artiji od Đilasa do »izama«, s kojima se danas borimo, neprestano bila prisutna, pa je u godinama do 21. sjednice Predsjedništva SK J i uzela maha, i to nam je donijelo političku krizu iz koje smo jedva isplivali, tendencija socijaldem okratizacije Saveza komunista. A ona je imala oslonac i u nekim našim teorijam a koje su se udaljavale i od Lenjina i od Магха, a odnosile su se na socijalno-klasnu stru k tu ru društva, na ulogu radničke klase i na ulogu radničke partije, itd.

Druga je sfera, u kojoj je lenjinsko teorijsko i praktično-političko nasljeđe i za nas vrlo aktuelno, sfera vlasti, države i demokracije. Mi smo se vi- še-m anje i u teoriji i u praksi partije pridržavali lenjinskog nasljeđa, iako je tu bilo momenata posredovanih staljinizmom, sve do proklam acije sam oupravnog društva. I onda je trebalo razrađivati ulogu partije na lenjinskim osnovnim principima, ali u društvu koje razvija samoupravljanje. A to je nov historijski početak, u odnosu na koji ni Lenjinova misao i djelo ne pružaju neke konkretne orijentire. Jer, Lenjin sam oupravljanje nije razvijao niti je došao do tog praga. A u tome smo mi onda donekle zakazali. Na šestom kongresu K PJ ispravno je proklam irano da P artija neće više biti partija vlasti, već da će p r venstveno u samoj klasi poraditi na tome da vlast klase postane neposredna. I tu se javio podbačaj u stvaralačkoj razradi lenjinizma, koji smo, po mom m išljenju, platili i spomenutom tendencijom socijaldem okratizacije Saveza komunista. Nakon pada Rankovića, iskrslo je pitanje reorganizacije Saveza komunista. Tada za dlaku u našoj partiji nisu pobijedile snage koje su tražile likvidaciju p artije u tom e smislu što su tražile njeno povlačenje iz proizvodnog odnosa, a to znači i povlačenje iz klase, kako bi ona kao p artija djelovala samo od općine na gore, što znači kao partija koja je u rukam a i u službi povlaštenih društvenih slojeva.

Razvojem nakon 21. sjednice Predsjedništva SK J te su tendencije suzbijene, ali još ne posve.

854 s tra n a ZAMAK KULTURE

StipeSuvar

U

III

O INTELIGENCIJI JE RIJEČ

PONEŠTO О ANTIINTELEKTUALIZMU...

О antiintelekfcualizmu je u пае pisano. Uostalom, čine to i mnogi intelek tualc i koji zapravo ispovijedaju in telek tualizam , a polaze od apriornog uvje re n ja d a in te lek tu a lc i i in teligencija, in te lek tua ln i rad i stvaralaštvo u d ru štv u posvuda i u v ijek strada ju , p a se to pogotovo događa u našem društvu, koje im a tobože seljačku an tiin te lek tu a ln u trad ic iju a i v ladajući ljud i i vodeće d ruštvene instituc ije tobože n e vode i n e treb a ju inteligenciju. U vjerenje0 svem oćnom raza ra jućem lič in k u ântim telektualizm a osnovna je^_daH e,ldu- hovna pozicija in te lek tu alizm a mnogih! j

U našem društvu , dakako, im a m nogo toga što još nastoji da degradira1 in te lek tua ln i rad i nosioce in te lek tualnog ra d a i nosioce inte lek tualn ih zvan ja. Spom enim o, n a p rim jer, k ra jn je nebriž ljiv i potcjenjdvački odnos prem a novato rstvu i racionalizatorstvu, p rem a izum im a i onim a koji se kao entuzijas ti izumilaStvom bave. Svakako je nenorm alno da u zemlji, u kojoj se toliko žudi za napretkom d razvojem proizvodnih snaga, za širen jem civilizacije i civilizacijskih k u ltu rn ih dostignuća, za m odernizacijom svih sfera življenja, za što većom potrošnjom , pronalasci i p ronalazači uživaju nisko ili gotovo nikakvo i m aterijalno i m oralno uvažavanje i stim uliran je. Možda i u tome, barem dijelom, leži razlog prevelike ordjentiranosti naše p rivrede na uvoz licenci i pa tena ta iz inozem stva, p a i po java da nam dio ta lena ta i najk reativn ijih lju di odlazi u inozem stvo isključivo zbog toga što osjeća d a u domovini ne može pokazati svoje sposobnosti. Ako bism o se p ita li o tkuda taj nehaj, to nipodašta- vanje, ta v rsta štetočinstva, koje nanosim o sam im a sebi, dio odgovora mogli bism o naći i u održavanju po sili inercije našeg tradicionalističkog m entaliteta da smo doduše sposobni ratovati, b ran iti čast i dostojanstvo, oduprijeti se svakom đušm aninu, odricati se i b iti seljački postojani, ali da smo daleko m anje sposobni za k u ltu rn e i naučne pothvate, za razvijan je tehnike i korišten je i obogaćivanje tekovina civilizacije. I n ije to, kao što se često misli, izraz seljačkog analfabetizm a d nevjerovanja u inovacije, već prvenstveno izraz m alogra-



danskog osjećaja inferiornosti prem a Evropi i Zapadu, koji su nam stoljećima bježali u razvijanju civilizacije, znanosti, industrije, a i danas nam još u tome odmiču, uprkos našim velikim dostignućim a i sm anjivanju historijski naslijeđenog jaza u civilizacijsko-industrijskoj razvijenosti.

Sada su u modli i narudžbe studija i ekspertiza od stručnih i naučnih institucija, ali se i to često čini ne zbog toga da bi se doista nešto m ijenjalo i da bi se to što se u njim a predlaže i provodilo, već i opet da bi se pokazalo da je s nama, eto, sve u redu i da se i mi pouzdavamo u nauku. A zapravo u slučajevima form alnih narudžbi, da bi se onda isporučene studije stavile u ladicu, i te kako sebe potcjenjujemo i pokazujemo svoj u arhaičnom tradicionalizmu ukorijenjen stav potcjenjivanja svega onog što -m udraci pišu u knjigama, a nema veze sa životom«. A to onda i kod onih koji su u ulozi takvih »mudraca« izaziva porazna ponašanja: ni oni sami svoj zadatak ne uzim aju ozbiljno, znaju da njihove stud ije neće biti podvrgnute ni kritičkoj ocjeni ni praktičnoj provjeri, pa i napišu često bilo što i bilo kako. I usput razvijaju kod sebe jednu tipičnu osobinu intelektualizm a: pate tobože zbog odbacivanja i potcijenjenosti, a zapravo se osjećaju komotno, jer d n e m oraju ići iznad razine srtručnjačkog rutimerstva i pilagijatorstva, skrivanja u nemušte form ule i davan ja otužnih rješenja!

Anitiintelektualizam se u nas pokazuje i u im plicitnim uvjerenjim a da se treba čuvati pam etna čovjeka, je r će nam donijeti neku opasnost, je r će nam pričinjavati glavobolje, je r će nas u ovome dli onome postidjeti, je r će postavljati prevelike zahtjeve, je r »zastranjuje« i »skreće«, jednom riječju, je r je neugodan i opasan.

Iza tog uvjerenja, koje je dosta prošireno, stoji zapravo dugotrajno seljačko iskustvo s ljudim a iz vlastite sredine ili onima koji su dolazili odnekud da ih uvaljuju u nevolje, je r su širili pobunu ili šizmu, ali i s tra h m alograđanina da mu netko ne porem eti sve ono što je on tobože s mukom stekao i namakao.

. . . I NEŠTO VISE О INTELEKTUALIZM U

No, dosta о antiintelektualizm u! On je naša tem a samo uzgred, i poznatiji nam je. Lakše je ukazati na njegove korijene i posljedice. Intelektualdzam nije društveno ništa m anje opasan i neprihvatljiv , alLga_se mnogo više zaba- šuruje, je r mnogi i mnogi im/telektualci u nas boluju od njega i tu svoju boljku pokazuju i kada je skrivaju! __

Jedna provizorna lista značajki dnitelaktuaJfizma mogla bi bditi strađaln i- štvo, superiornost, izdvojenost, titu lam ost, iznimnost, nedohvatljivost.


StipeSuvar

Ako je istina da su d vorske lude u srednjem vijeku b ile preteče kasnijeg slo ja inteligencije, ko ja je izrasta la i um nažala se u građanskom društvu, onda bi m ogla b iti istina i to da m nogi nosioci in te lek tualnih 7nnimanj? u jednom m ladom i još uv ijek nedovoljno pism enom socijalističkom društvu, kao što je naše, nasljeđ u ju po sili duhovne inercije, ali još više zbog neprevladane d ru štvene podjele rada, sv ijest n sv n jn j jgnimnrvcti k o ja , я jedne strane, im a konstan tu о strada!niftt.vn a s druge, k o n s ta n tu n p ra v u n a priv ileg ije. Mnogi u šebi sam im a g ledaju in te lek tua lca jednostavno zbog toga što su se domogli kakvog ru tinskog zan im an ja izvan neposredne m aterija lne proizvodnje koja, uglavnom , još određuje život rad n ik a i seljaka. I iz te pozicije »intelektualca« tuže se n a nedovoljno uvažavanje, a i traže poseban status. K lasno društvo je n a našem tlu posebno izgradilo sv ijest о tragičnosti pozicije intelektualaca.

Često su v rhunsk i stvaraoci bili stradaln ici, a i danas im ruže ne cvjetaju, ali u u v jetim a novog društva, kada se velika m nožina ljud i sv rsta la u stručn jak e i um jetn ike, p reuzeta je, po inerciji duhovnog nasljeđa, i ta svijest о stradaln ištvu , p rem da je d ru štv en a pozicija velike većine daleko od bilo kakvog stradaln ištva, čak je vrlo konform na i konform istička. Ali gotovo svaki tzv. estradn i u m je tn ik (a u nas ih se nam nožilo nekoliko desetina hiljada) pričat će vam kako naša tobože p rim itivna sred ina nem a razum ijevanja za njegov tale- n a t i um ijeće, a jednako će se i mnogi knjigovođa, um išljajući da je i on neki veliki inte lek tualac , po tužiti da društvo nem a razum ijevanja za njega kao intelek tualca, p rem da mnogi knjigovođe u našem d ru štv u im aju osobni dohodak znatno veći od dohotka sveučilišnih profesora. Taj lažni osjećaj stradalništva, kao tipična c rta inte lek tualizm a, zapravo izražava potrebu za socijalnom mimikrijom , potrebu da se sve veći broj ljud i stav i u položaj društvene žrtve upravo u tren u tk u kada su doživjeli socijalnu prom ociju u tom smislu što su pob jegli iz u v je ta m ukotrpnog života radn ika i seljaka. A onda je, prirodno, tak av osjećaj nadopunjen osjećajem su p e r io rn o s ti u t nm sm is lu šio -se -vlastita profesija, kao in te lek tualna, j)ro g la šava d ruštveno najvrednijom i na jp o treb- mfoTTTža koju se treb a ,ž rtv o v a ti, ali оЗ dru štv a traž iti i posebno uvažavanje. N isu od te svijesti najčešće pošteđeni ni nosioci vrhunskih in te lek tu a ln ih zanim anja.

Možete susresti sveučilišnog profesora koji se s mnogo bijesa i prezira, doduše prikrivenog, i s nonšalantnom podsmješljivošću, sada tobože rezignirano, m iri s ustavnom reform om svog fakulteta : eto, ja i čistačica ne samo da postadosm o jednak i već ona im a i veća sam oupravna prava, ja sam u odnosu na n ju u mnogo neravnopravn ijem položaju. To je duboko ukorijenjena svijest povlaštenog čovjeka klasnog društva, koja se odupire izjednačavanju s »fukarom«, »masom«, »ruljom«, »svjetinom«, »prim itivnim svijetom «, odnosno s onima koje on tam o svrstava. A u p ita te li ga da li sebe sm atra pripadnikom radničke klase, u v rijed it će se i iznenađeno postaviti pro tupitan je: a po čemu ja to nisam pripadnik radničke klase?



U nas danas postoji p rava trka za stručnim i naučnim titulam a, zvanjima, priznanjima, što je s jedne strane vrlo progresivno i društveno poželjno, a s druge također upozorava na snagu intelektualizm a kao određene negativne konstelaoije svijesti, koja još nije razorena socijalističkim samoupravnim preobrazbama u društvu. Treba nam mnogo više ljudi i sa titulam a, ali je vidljivo da se u lov na titule ide i zbog njih samih, a ne zbog kvaliteta rada koje će one pokrivati. A d fakulteti se o tvaraju i tam o gdje doista još nema ni stvarn ih uvjeta ni stvarnih potreba. Doktorske titu le se također u mnogo slučajeva dijele bez adekvatne pokazane sposobnosti doktoranata. Ta glad za titulam a proizlazi iz društvene potrebe da se osigura pozicija intelektualca čisto vanjskim obilježjim a, a ne_i kvalitetom rad a, ljudskog angažmana i ličnosti.

U biti je slično i sa trkom po svijetu za specijalizacijama i titulam a. U nekim strukam a u nas već se form irao kriterij vrednovanja na toj osnovi: smatra se da netko ne može biti dobar sociolog, psiholog, atomski fizičar, pa d liječnik, ako nije po nekoj osnovi barem neko vrijeme boravio na američkim sveučilištima, u zapadnim klinikama i institucijama. Na stranu što je to i izraz naslijeđenog evropskog provincijalnog m entaliteta, a ne zaboravljajući na činjenicu da bi nas zatvaranje u naučnim i kulturnim kom unikacijama sa svijetom skupo stajalo i u biti onemogućavalo uspješan razvoj našeg društva, ali i u ovome se pokazuje snaga intelektualizm a kao više-manje tradicionalnog sklopa svijesti о izdvojenosti i iznimnosti intelektualnih zvanja kao takvih, bez obzira na njihov kvalitet i društvenu korisnost.

Sterilna produkcija, profesorijalna nauka koja um ire od dosade i prežva kačke učenosti, frazerska publicistika, institutsko »kreiranje« malo vrijednih i malo upotrebljivih studija i projekata, fam ilijarna i dodvaračka kritika, birokratizam i antibirokratskih intelektualaca, monopoli onih koji se na riječim a bore protiv monopola, jednom riječi, snižavanje kvaliteta duhovne produkcije u našem društvu, uz zadržavanje starih klasnih odnosa između sfere m aterijalne proizvodnje i sfere duhovne proizvodnje — u tome je, pored ostalog, cijena koja se plaća stanju duha koji sam nazvao intelektualizmom.

KORIJENI AN TIINTELEKTUALIZM A SU STARODREVNI

U našem društvu postoje duboki strukturaln i uzročnici određenog anti- intelektualizma. Ima to svoju dugu trad id ju . Pada md na pom et anegdota о Milošu Obrenoviću. Kada se naljutio na Vuka Karadžića, onda je zaprijetio: u Srbiji su samo dva pismena čovjeka, Vuk i moj sekretar, i to mi je previše! Još je u nas veoma prisutan m entalitet koji se diči nepismenošću svih obdiika. Doduše, antiintelektualizam nije prevladavajuća tendenoija u organiziranim


StipeSuvar

socijalističkim snagam a našeg društva. I tu g riješe oni dijelovi inteligencije, koji sada na osnovu nekih neizbježnih, a nepopularn ih m jera koje su pogađale »slobodu izražavanja«, dižu poviku о s tradavan ju . Je r, ne možemo dozvoliti svaku slobodu izražavanja . A sad se d ig la jedna h a jk a i ču ju se optužbe da naš kom unistički p o k ret ide duboko u staljinizam , odnosno da se u njega v ra ća, kao da je naš p o k ret ikad bio staljin ističk i.

A n tiin te lek tualizam je uv jetovan i određenom socijalnom strukturom . A im a u obilju i ljudskog atav izm a i prim itivizm a. P am etan se čovjek više smat ra sm etn jom nego ispomoći. A treb a reći da m nogi svoju pam et prokookaju. Posto ji i određena n egativna trad ic ija u odnosu kom unističkog i socijalističkog pokreta p rem a inteligenciji.

IM P R O V IZ IR A N A K L A S IF IK A C IJA N A SE INTELIGENCIJE IL I О K A R A K T E R IST IČ N IM PRO FILIM A

U jednoj m ogućoj, u ovom tren u tk u posve im proviziranoj klasifikaciji, mogli bism o kazati da postoji kao karak teris tičan profil u redovim a naše in te ligencije, p ro fil in te lek tua lca - narodnjaka, zatim in te lek tualca - profete, čovjeka čistih ru k u — m esije, zatim p rofil tehn ičara , čovjeka koji je in te lek tualac po tom e što zna m ehanizm e po kojim a funkcionira ju i rade sat, televizor ili auto, pa se često cijeli dan tim e bavi. Dakle, tehnička pamet, koju je g ra đansko društvo rodilo i ko ja je čovjeka preporodila u sm islu m aterijalne moći, a li ga je istovrem eno dovela na rub da on pokuša postati robot, a pošto je ipak »nesavršen«, robot ne može postati i onda postaje samo nešto tup lji čovjek.

O nda imam o profil, koji bih nazvao — profesorijaln i kovač nauke. P ro- fesorijalni, to je još s ta ri izraz za profesorsku, katedarsku nauku, nauku kao karijeru , n au k u kao zvanje — da ne objašnjavam . Takve nauke imam o u obilju, a na drugoj s tran i i te kako oskudijevam o u istinski znanstvenim proučavan jim a naše suvrem enosti.

Ili, najzad blizak tome, i uv ijek se od njega ne može distancirati, jest jedan profil, koji b ih nazvao — »uvoznik sv jetske pameti«.

Dakako, postoji i jedan profil intelektualca, koji se ne može ovako pe- žorativno ocrta ti, kako bi se mogli ovd profili. To je in telektualac koji samo shvaća da im a jedno svoje ljudsko m jesto pored svih drugih ljudd, koji još u tom sm islu d ruštvene podjele rada n isu in telek tualci — iako su na putu mnogi da postanu. I to svoje m jesto prav i običmiLm, ne izdvaja se, ne strši, nego teži da se u tapa što se tiče d ruštvene pozicije. Ne traži za sebe ni izuzetnost, ni iznimnost, već hoće da se izjednačuje u smislu položaja u društvu, u smislu društvenog ponašanja, ali jedino zna da može više pridonijeti u duhovnoj proizvodnji društva svojim radom , kreativnošću, m arljivošću. Dakle, imamo i takav profil. I on sve više iz ra s ta . . .



Ali da se vratim o na nabrojene prethodne profile.

Narodnjak je zapravo prosvjetitelj. Mi se najviše njem u divimo. Duhovni otac »narodne« inteligencije posvuda je: francusko 18. stoljeće, idejna priprem a buiržoaske francuske revolucije, najveće građanske revolucije. I sve ono što je u nas bilo kulturn i pokret, nacionalni pokret u 19. stoljeću, pa i u prvoj polovici 20. stoljeća, bdio je uglavnom prožeto idejom prosvjetiteljstva.

Obično je rezoniranje bilo ovakvo: naš je narod seljački, neuk, priprost, nepismen, treba ga spašavati, prosvjećivati, treba mu donijeti knjigu, t re b a . ..

Narod se tako ne preporođuje i u krajn jem smislu ne spašava. Narod spašava sam sebe kad se javd kao subjekt u historijskoj akciji. Iako to prosvjetiteljstvo ima svoju funkciju u historijskom slijedu zbivanja, iako nam je i danas potrebna borba protiv analfabetizma, i to može biti plem enita borba — da me se pogrešno ne shvati — ne mdslim na konkretne m odalitete neophodnog funkcionalnog prosvjetiteljstva, nego na prosvjetiteljstvo kao stav prem a d ruštvu, prem a klasi, prem a narodu, kao stanje svijesti. Taj narodnjak uvijek izigrava narodnog čovjeka, ali zapravo hoće da pokaže da je on nešto iznad naroda i da ga on spašava.

Onda imamo profetu — čovjeka čistih ruku. Ponešto smo о njem u rekli, kad smo rasuđivali i о nekim situacijam a u samom komunističkom pokretu. To je onaj koji bi htio da se distancira, a ne može! Ne može zato, jer se afirmira na potrebi da iskazuje svoju otm jenu profinjenost, duhovnu nadmoć, nema mu ništa ravna i on se samo iščuđava i našim prim itivnostim a, i bedastoćama naše birokracije, i pokvarenostim a »■ovozemaljskog« svijeta. I, kada bi mogli danas kod nas egzistirati masovno Isusi Kristi, kao što ih se godišnje po stotinjak u Americi pojavi, pa okupe oko sebe sekte, taj je pogodan za ulogu Isusa Krista.

Profeta — čovjek čistih ruku — uvijek je neokaljan, uvijek je u pravu, uvijek ima sigurnu ocjenu i uvijek je bezgrešan. Ne može mu se n išta predbaciti, jer su njegove ruke čiste. Ali može m u se ipak predbaciti, da su čiste ru ke također, u krajnjoj liniji, štetočinske ruke u realnim historijskim situacijama, pa i na našem tlu.

О tehničaru sam osnovno rekao.

Na redu je profesorijalni kovač nauke. Naša je sudbina još da uvozimo tzv. tehnologiju znanja. Sada se već sm atra da osnovno što razlikuje društva i zemlje nije ni stupanj industrijskog razvoja, ni količina kapitala ili sredstava kojima netko raspolaže, pa u krajnjoj lin iji n i snaga atom skih bombi, nosača aviona, topovnjača i podmornica i vojnih paktova na papiru i u realnosti, već je snaga u tome tko je najjači u onome što se am erikanizirano kaže »how-know«, kako nešto učiniti. To je ta (tehnologija znanja.


StipeSuvar

Mi smo tu u strahov ito neravnopravnom položaju prem a razvijenijim dijelovim a sv ije ta , i m oram o ići u sv ijet, m oram o se prem a n jem u otvarati, moram o m nogo učiti, m oram o mnogo preuzim ati. Ali, tu je onda negativno — uz druge negativnosti — i to što cvate profesorijaln i kovač nauke. Odleti na kakav kurs ili un iverz ite t u inozem stvo, na kakvu specijalizaciju, pokupi tam o znanje ili ga slabo pokupi i onda se ovdje ponaša kao uvoznik svjetske pameti. Tu se taj profesorijalni kovač nauke i uvoznik svjetske pam eti povezuje, stapa u jedan profil, u jedan tip.

I najzad, ekspanzija naše in teligencije kao čisto m ehanička činjenica je tu. O tvoreno je m nogo novih škola, m nogo novih faku lteta , 12 univerziteta, a uskoro će se osnovati još nekoliko. G dje će to završiti, još ne znamo. Ljudi su se treb a li n aoružati form alnim titu lam a, zvanjim a, specijalizacijam a, m agisterijim a, d isertacijam a, priznanjim a. T u je onda došla do izražaja tradicionalna snaga titu le , diplome, trk e za tim kićenim p erjem kod ljudi, iza čega često pojedinci sk riv a ju svoju nekreativnost, postaju pozeri, profesorijaln i kovači n auke, uvoznici sv je tske pam eti, a zapravo su često u sm islu k rite rija pravog in te lek tua lca — krea tivca i stvaraoca — paunovi koji nem aju baš takvo perje da se p relijeva u svim m ogućim bojam a da čovjek u n jem u može uživati.

To je, možda, jedna p restroga karak te rizacija nekih od tih profila, ali zašto ne hiti sv jestan da postoje?

N A TRA G U V L A D IM IR A D V O RN IK O V lC A ILI О SINTETIČKOM PROFILU N A ŠEG IN TELEKTU ALCA

Moguć je sintetički profil in te lek tualca u nîs. Za njega bismo mogli reći da je jednom nogom u prošlosti, a drugom nastoji zakoračiti u budućnost, i da je prilično ras trg an a ličnost, u tom sm islu jedan homo duplex. Jer, izvorišta su inteligencije na ovim balkanskim vjetrom etinam a, sa rije tk im izuzecima, u onim situacijam a koje je još opisao pokojni profesor, u svojoj m ladosti vi- dovdanske orijentacije, V ladim ir Dvorniković.

To je bio inte lek tualac iz naroda, kako se tada govorilo, od kakvog nepismenog seljaka ili sitnog obrtnika, koji je ovim ili onim čarobnim putem, kada se počela form irati građanska klasa, otišao u sv ijet na velike škole. To je priča о Ivici Kičmanoviću, a i mnoge druge priče. Taj intelektualac je b riljirao kada je zašao u svijet. On je negdje na faku ltetu u Beču, Pragu, pa kasnije u Zagrebu, Beogradu i L jub ljan i p a onda još kasm je u Panizu, pa danas na Benkeleyju, Humbolditu, Sorbonnii dolazio da prednjači svojom bistrinom svježinom, jednom tipičnom dinarskom ili balkanskom agonalnošću, dakle, natjecateljskom strašću. I onda su se gospođice iz tih razvijenih, ku ltu rn ih sredina divile, okretale: evo gorštaka, koji je izučio velike škole i kako on svima

ZAMAK KULTURE »tirana 861


nama imponira! I u njegovoj pokrajini, u rodnom kraju, prorokovali su mu veliku i lijepu budućnost, pa je on onda došao nazad u svoju domaju, u svoj zavičaj, dokopao se kakve funkaije, službe, službice, sinekure. I sad su svi očekivali od njega velika djela, a i on je bio duboko uvjeren da će ih pružiti. I, kakva je bila tipična sudbina? Tipična sudbina je bila da tih velikih djela nije bilo; on se oženio m anje lijepom ili lijepom kakvom lokalnom gospođicom, pa su tu bila djeca, pa problem steći trbuh ili kućicu. U kavanama se tužio na prim itivnog sreskog načelnika, na prim itivnog pisara, na birokratu koji mu ne da mira, na sredinu koja ga ne razumije. Svi su s njime suosjećali i nekako neosjetno je došla starost, došlo se pred grob i onda su bili i pokopi, možda i u stilu Krležine pjesme »Nad otvorenim grobom tu žni zbore«, a nakon njegove sm rti ljudi su za njega govorili: eto, bio je to genijalan čovjek, ili bio je to pam etan čovjek, koliko je on mogao pružiti da ga nisu omele prim itivne hajdučke, seljačke, balkanske i druge prilike i okolnosti!

To još imamo kao prošlost, takvu sudbinu, ali imamo i ovu budućnost: naša inteligencija je, usprkos ovome što joj se možemo svi rugati — a to je onda i autokritika — ipak vrlo vitalna, neistrošena inteligencija, inteligencija koja je još ipak pretežno u form iranju, a ne u nekoj svojoj dekadenciji, u formira,- nju u tom smislu što je čeka stapanje sa radničkom klasom, sa svijetom rada. Ona buja i nosi u sebi mnogo kreativne snage i za m ijenjanje tih sredina u kojima se ona brojčano umnaža.

Znate li vi što znači za jedan Čačak da ima danas 200 liječnika? Sto znači za jednu Kosovsku M itrovicu da ima 200-300 inženjera? Sto znači za jedno veliko poduzeće — a ima ih kod nas već dosta — da ima 500 i više fakultetski obrazovanih ljudi? To je snaga, koja ako ne ničim, onda mehaničkim, kvantitativnim prisustvom mora donositi ono što je njen udio u društvenoj podjeli rada, a to je širenje kvantum a intelektualnog rada u struk tu ri ukupnog ljudskog rada. A to je već onda duhovni napredak cijelog društva.

Inteligencija je jedan segment specijalista, koji ne treba takav da ostane, koji se mora pretopiti u sv ijet radnog naroda, ali sada ona je u tom smislu snažna i vitalna, u smislu činjenja tog koraka u budućnost. To nije u cjelini taj korak u budućnost, je r nasuprot onoj tipičnoj sudbini kakvu je podrugljivo opisao Vladim ir Dvorniković imamo tog intelektualca koji je ipak štošta, što je danas na špici svjetskog znanja, svjetske kulture i pobrao i osvojio i prisvojio, i razvija i tome daje doprinos.

Vidite, kad naši ljudi koji završe naše fakultete odu u inozemstvo, onda se u inozemstvu mnogi čude koliko imaju tem eljitiju i bolju naobrazbu. Naši fakulteti nisu, recimo, tehnički dobro opremljeni, ali daju dobro znanje. Uzmimo nekoliko slučajeva učestvovanja u »Apolo-programu«, slučajeve naših poznatih liječnika itd. To su možda sporadični dokazi da ima tu mnogo kreativne snage i vitalnosti.


StipeSuvar

Na žalost, jed n a je od naših relacija — to ne izbjegne n i jedna zem lja ukoliko nem a strogu kon tro lu g ran ica — i izvoz pam eti. Mi također u tome p laćamo skupu cijenu razv ijen ijim a od nas. Mnogi ljudi, koji se u našim skiiče- n im okolnostim a, u radn im organizacijam a, recimo, koje sam spomenuo, n e mogu iskazati, ne m ogu pokazati svoje potencijale, odu trbuhom za kruhom u svije t i najednom se pokaže da su veliki kreativci. P ostanu i veliki naučni rad nici, postanu šefovi čitav ih naučnih program a, firm i, kreatori, veliki profesori.

Mi m oram o u tom sm islu društveno s tv a ra ti što šire uv jete da ond tu k rea tiv n u snagu koju u sebi nose, pokazuju ovdje.

S T V A R N O S T INTELIG ENC IJE U PRO IZVOD NJI: IZMEĐU P A T E R N A L IST E I LU M PE N PRO LETERA

Dakako, im a još n iz m ogućih podjela. Spom enuo bih, recimo, problem in teligencije u proizvodnim radn im organizacijam a. Im am o je sada već dosta. U nekim poduzećim a imam o je i previše, je r n ije iskorištena i nije na pravim m jestim a. Toj in teligenciji n ije lako. Ona je u procjepu izm eđu radništva, koje je isto tako vrlo heterogeno, i rukovodećeg segm enta, koji je nerijetko blokira. Dok se nek i n a jnapredn iji, u sm islu kreativnom pa i u sm islu duhovnom, dijelovi rad n iš tv a s tapa ju s inteligencijom , drugi su još n a razini lm npenprole- tersike sv ijesti i zabušavan ja države kao A laj-begove slame, ittd.

Ako ta j dio in te ligencije također hoće da k reativno d jeluje, a d a i sam ne zabušava — poslije određenog vrem ena m nogi od tih in telek tualaca u ra dnim organizacijam a posta ju također zabušanti — onda oni m oraju naći je dnu relac iju p rem a ovako heterogeno s tru k tu riran o j radničkoj klasi, u tapa ti se u n ju. A ma koji način, kalko u njoj k rea tivno djelovati, preuzim ajući svoju dionicu u podjeli rada?

Na drugoj stran i, još su često na čelu radn ih organizacija ljud i bez fak ulte tske diplom e, što je, uz ostalo, i posljedica činjenice da su se u nas ru kovodeće s tru k tu re od oslobođenja naovam o ipak m anje form irale po k rite rijim a stručnosti, a više po k rite rijim a političkih ili nekih drugih zasluga.

Tu imam o dosta skučene mogućnosti kreativnog potvrđ ivanja u sv ijetu rada i p roizvodnje. I što se događa? Mnogi se razočaraju, prepuste se i sam i m a- lograđanizaciji življenja, i onda p rih v a taju koncept m alograđanske kulture. Oni u m alom m jestu nastoje da se njihove žene oblače u buticim a iz velikih gradova, za tv araju se u v lastite krugove, razvija ju svoje specifične razonode, nastoje da prisvoje ta j m alograđanski koncept življenja. To je jedan izlaz, često. A, jedan dio ostaje na nivou bundžija, neshvaćenih genija, koji prosipa i lomi snage i energ ije istje ru jući pravdu, a da ne uspijeva nešto t e m e l j i prom ijeniti u svojoj okolini, nego u k rajn jo j lin iji bude poražen.



Dakako, jedan dio, i to ne mali, uspijeva, vuče, postaje m otorna snaga u kreativnom smislu. Tamo gdje je najviše takvih, poduzeća su nam najbolja i u proizvodnom i u društvenom smislu.

Tu ima i jedan drugi momenat. U nas inteligencija dolazi u poduzeće, a da prethodno nije ni omirisala realni svijet rada. I dođe često formirana od srednje škole do fakulteta sa sviješću da ona treba b iti gospodin koji spašava situaciju, veliki stručnjak koji m ijenja svijet, a onda se sukobi sa realitetima. P lem enite nam jere su tu, jedna distanca je već donesena iz školovanja, i treba djelovati. I onda t i realiteti često na takvog mladog čovjeka, koji dođe da bude intelektualac u poduzeću, djeluju razočaravajuće. On onda ide na to da uvodi red, disciplinu i tehnokratsku prosvijećenost.

U tome se onaj stari rukovodilac, patem aldsta patrijarhalnog tipa nađe često na zajedničkom poslu s mladim školovanim stručnjakom , prv i da bi sakrio svoju tehničku inferiornost poziva se n a tehnokratski koncept, a drugi donosi iz škole stereotip da je znanje sve, da je tehnika sve, odvojeno od njihovog situ iran ja u proizvodni odnos, u društvene odnose. Onda, iz toga se rađa ta tehnokratska o rijen tacija u poduzeću, koja se na cijelom društvenom frontu reproducira. Njezin je osnov ipak tu, a u dalekoj duhovnoj njenoj pozadini je — građanska filozofija progresa, kao progresa tehnike, ekspanzije pod svaku cijenu: sve raste, sve ekspandira. (To sad građanski svijet podvrgava k ritici, preispituje se, je r je došao u nesavladive krize).

Dakle, uzmimo samo taj detalj vezan za intelektualca u proizvodnom poduzeću, koliko se toga može reći. Tako bismo mogli kazati i za mnoge segmente inteligencije, sa nužnim specifičnostima, u tzv. društvenim djelatnostim a; inteligencije koja djeluje u institucijam a obrazovanja — ima je 300.000 u Ju goslaviji, inteligencije koja djeluje u k u ltu ri u užem smislu, inteligencije koja djeluje u Arm iji — za n ju pogotovo vrijede specifičnosti. (Naša Arm ija ima mnogo inteligencije. Zapravo je oficirski kadar u nas danas kadar in telektualaca. Čak i oni koji su bili polupismeni seljačići u ra tu pa su dobili čin, danas su obrazovani intelektualci, jer ih je A rm ija školovala u pretežnom broju slučajeva).

Ili, recimo, inteligencija u naučnim institucijam a u užem smislu, u zdravstvu, u svim društvenim djelatnostim a. Za svaku od njih mogla bi se iskazati jedna posebna sociološka priča.

INTELEKTU ALNA OM LADINA ČEZNE ZA PRIVILEGIJ AM A !

Sloj intelektualne omladine u nas, školske i studentske, pretežno ima elitističku orijentaciju, a nerijetko i gotovanSku svijest. Kada mladi ljudi završe visoke ili više škole, pa dođu na radna mjesta, očekuju da za godinu, dvi-


StipeSuvar

je ili tri, m oraju dobiti i s ta n i visok dohodak i nabaviti najbo lja kola, steći sve pogodnosti n a koje radn ička om ladina uopće ne može računati. Osjećaj elitizm a u redovim a in te lek tu a ln e om ladine jav lja se i u specifičnom avangardi- zmu pod firm om lijev ih zahtjeva. T a je om ladina često zarobljena jedino sviješću о posebnosti in teligencije i о posebnoj sum njičavosti i prognaničkoj s tra sti u d ru štv u p rem a inteligenciji. A faktično ona n erije tko teži za privilegij ama elite i traži za sebe izuzetan položaj u društvu .

S tapan je radničke k lase i in teligencije već je tu . Ono je prezentno. Ono je u začecima, ali ipak kao zbivanje treb a tek da se odigra u kom pletnijem , to- ta ln ijem smislu.

In teligencija je u nas još i povlašteni sloj i dio raidiniičke iklase. Im a 'i je* dnog i drugog u njenom društvenom položaju. Ona je povlašteni sloj i po tome što ipak im a još uv ijek rela tivno d istanciranu ulogu kao nosilac -intelektualne proizvodnje u društvu , je r se in te lek tua lna proizvodnja nije dovoljno proširila na sve članove d ruštva. To je određeno stupnjem in telek tualizacije cjelokupnog ljudskog rada i ljudske proizvodnje . . .

U našim je partijsk im dokum entim a to p itan je načelno vrlo jasno postavljeno, samo što naši program atsk i dokum enti, kao i svi prograonatski dokum enti, uv ijek sadrže u sebi e lem ente toga da ono što priželjkujem o proglašavam o već postignutim . To bism o mogli nazvati norm ativni idealizam, idealizam u norm am a. I spor je u nas oko toga koliko je taj proces napredovao, a ne oko toga da li se on jav lja ili se javio.

Spor je, recimo, teorijski, kada je riječ о radničkoj k lasi i radnom narodu, da ne možemo s obzirom na našu socijalnu s tru k tu ru i društvenu podjelu rada kazati da se radnička klasa pretop ila u radni narod, odnosno da je ra dni narod postao identičan s radničkom klasom. Ali, postoji tendencija tog stapan ja i p ribližavanja.

To se odnosi i na inteligenciju. Ukoliko je socijalizam na djelu, a pogotovo njegova sam oupravna form a, njegova sam oupravna organizacija, onda m ora b iti na d jelu i to s tap an je inteligencije s radničkom klasom. Д ]Ј. progla-

Realni društven i odnosi pokazuju da to stapan je jes t u začecima, ali da nije gotova činjenica. Oko toga je spor i oko toga su nedoumice. P rem a tome, ako se postavi p itan je da li je u nas inteligencija dio radničke klase, rekao

IN TELIG EN C IJA I R A D N IČ K A K L A S A : О ST A P A N JU IL I M OŽD A U TAPAN JU

ш&котп smislu, već m ože



bih da jest, ali ako bih se na tome zaustavio, znao bih da nisam rekao punu istinu, možda ustručavajući se da je kažem zato što se sm atra da to nije poželjno danas tvrd iti u ime toga što svi sm atram o da moramo slijediti taj naš normativni idealizam, pa zatvarati oči pred realnim društvenim strukturam a, odnosima i tendencijam a napetosti između povlaštenih slojeva i radničke klase. A inteligencija je u tom smislu — još je to dobrim dijelom — povlašteni sloj, iako je u začetku proces njenog stapanja sa radničkom klasom, u onom klasičnom smislu radničke klase kakva je naslijeđena od građanskog društva.

866 e tran a ZAMAK KULTURE

StipeSuvar

IV

S T A R E IDEJE I D E S N E OR IJE NTAC IJE

B ILI BISM O LO SI M A R K SIST I, K A D A NE BISM O BIL I SV JE S N I SN A G E S T A R IH IDEJA

Bili bism o loši m arksisti, odnosno uopće ne bism o bili m arksisti, kada ne bism o bila svjesni snage sta rih ideja, m ilen ijsk ih inercijfe. lažne svijesti, što se s pokoljen ja na pokoljen je prenosi, pa zarobljava i naša sadašnja pokoljenja, a zaro b ljav a t će i buduća, te alko bismo m islili da nad svhn tim svijetom starih ideja m ožemo odnije ti pobjedu naprosto izgradnjom novih tvornica, u naivnom u v jeren ju da baza određuje nadgradn ju , a ne i obratno, ili pak zaoštravanjem verbalne, propagandne ofanzive pro tiv svega što označavamo kao antisocijali- stičko, a da to antisocijalističko precizno i sa k ra jn jim konzekvencam a ne odredim o i razgolitimo.

Naše robovanje duhovnoj zaostavštini prošlosti — ali ne onoj što se u građu je u budućnost, već i nas sam e vraća u prošlost — još je golemo i to je prvorazredn i fakat, kada se rad i о zadacim a tzv. idejne borbe danas, u svoj njezinoj širin i i na svim poprištim a duhovne proizvodnje društva.

U našem duhovnom podneblju, ili u našim duhovnim podnebljima, kako hoćete, još su i te kako aktuelne inspiracije onim što bih nazvao srednjovjeko- vno-građanskim fondom ideja, koje fo rm ira ju prosječnu ljudsku svijest, nacionalnu svijest, svijest tzv. elitnog intelektualca, a nerijetko i svijest socijalističkog aktiviste. A raspon je tog fonda doista velik — od kosovskog m ita ili m ita о tru b i Zrinskoga, ili od stereotipa о tobožnjem patrijarhalnom čojstvu, kakvog n igdje drugd je nem a i koje nas i dan-danas resi i koje od našeg čovjeka, eto, i dalje p rav i našeg čovu, pa sve do neiživljenog provincijalnog m entalite ta , koji nas i danas to liko nagoni na pom am nu grabežljivost u odnosu na konfekcijska čuda potrošačkog društva kapitalističke provenijencije i u isto vrijem e i na poniznost pred tobožnjom civilizacijsko-kulturnom superiorno- šću evropskog m alograđanina Zapada, kojeg mi sa zaostalog B alkana trebamo, eto, dostizati.



OBRAČUN S A SVIJETOM STARIH IDEJA OSTAJE K O N STA N TA

Obračun sa svijetom starih ideja stoga ostaje konstanta i predstavlja zapravo i naja'ktuelniji zadaitaik naše (kulturne politike. U revalorizaciji — s m arksističkih pozicija — kulturne baštine i reviziji, odnosno razaranju starih , a ponekad i prastarih gledanja na vlastitu prošlost, na to tko smo d kamo to idemo i kamo to možemo ići, malo smo uznapredovali, štošta dosad propuštali; neosjetno smo zarastali u m ahovinu građanskog pozitivizma, koji je bez dvojbe retrogradan.

Još u našem podneblju nisu pobijeđeni svijest tradicionalnog estetizi- ranja, lažna provincijalna tankoćutnost, folirantska skrivanja sitnih m alograđanskih duhova iza zabrinutosti za kulturu i kuknjave nad njezinim položajem, tobožnjim stradanjem i ugroženošću, a na drugoj stran i pojavili su se i apologete tipično tehnokratskih gledanja na ku ltu ru kao na surogat svijeta strojeva, kao na industriju zabave i snova, kao na parfem sku izmaglicu koja se širi sve od tam o gdje m ultinacionalne kompanije imaju svoja sjedišta pa do naših još buđavih balkanskih zavjetrina i »malih mista«. A i tu se radi о prozirnim nastojanjim a građanskog društva da održi svoje tržište i da i u nama nađe krotke konzumente, pa u našoj tradicionalističkoj senzibilnosti da prihvatimo »moderno«, a zapravo stare podvale, doista i nalazi plodno uporište.

DUH SREDNJOVJEKOVLJA JOS JE OKO N A S

Mi priželjkujem o da neprestana, bogata, svestrana m arksistička duhovna produkcija, odnosno reprodukcija najnaprednije društvene svijesti skine ionako neprozirne velove s raznih tokova naše suvrem enosti i da se pretače u svakidašnju borbenu i stvaralačku svijest m ilijuna ljudi — u skladu s Мат- xovim i Engelsovdm nalazom da ideje postaju m aterijalna snaga kada ovladaju masama — ali još mnogi tradicionalni sklopovi i kolotečine svijesti, s tvaranja, mnoge duhovne orijentacije ne samo da nisu izloženi m arksističkim uplivima nego nisu ni na razini marksizm u konkurentnih suvrem enih građanskih gledanja. Pripadaju predm arksističkom građanskom svijetu ideja, te mu i samo građansko prosvjetiteljstvo 18. stoljeća ostaje nedostižno. Iole detaljnija analiza stvaralaštva u društvenim naukam a i u raznim oblastim a ku ltu re i umjetnosti u nas lako pokazuje svu tu nagomilanost starih i p rastarih ideja, koje čak odražavaju i srednjovjekovni duh i svijest i prenose ih na nove naraštaje u socijalističkom društvu druge polovice 20. stoljeća.


StipeSuvar

D ESNICA SE PO SVU D A K IT I LIJEVIM PA R O L A M A

Bio b ih skeptičan prem a tv rd n ji da desni p okret ne može preuzim ati i uspješno koristiti lijeve parole. Ne sm ijem o izgubiti iz vida činjenicu da kod desnih pokreta, od kako su se oni fo rm irali u doba francuske revolucije pa do danas, s ta ln o postoji zaikon m im ikrije. Oni ne mogu politička prodirati i uspijevati, ako se ne k ite lijevom parolam a. D anas n igdje u sv ije tu ne postoji desnica koja i sam a ne govori о socijalizmu, a dakako socijalizmu daje svoj sadržaj.

N I TU ČENA, N I POTUČENA

Sto se tiče p itan ja tko je kako »tučen« i da li je »tučen« samo forum ski pa i samo tapšanjem po ram enu, rekao bih da je desnica u nas tradicionalno jača i da, na žalost,, n ije ozbiljnije tučena, pa ni potučena. Ona je jača zbog toga što p retežno kon tro lira k u ltu rn e institucije, što se u n jim a lijepo ugnijezdila, i što je tu tetošim o iz s trah a da ne povrijedim o svete nacionalne i druge vrednote, iza kojih se skriva. A in te lektualno, naša se desnica ne može pom? ći iz 19. stoljeća, pa m a koliko joj mi »crveni« tepali i tapšali je po ram enu. No, ni lijeve pozere u nas n itko n ije ozbiljno »tukao«, usprkos tome što su s vrem ena na vrijem e na nišanu raznih forum a.

Ne p rihvaćam podjelu na inte lek tualce i »najam nu« inteligenciju. Ako se rad i о vrhunskoj kreativnoj inteligenciji, složio bih se da postoje slabe spone izm eđu P a rtije i n je, ali ne isključivo k rivn jom »struktura« i »foruma« u P artiji, već i zbog elitističkog postav ljan ja i ponašanja vrhunske kreativne inteligencije, u čijoj je svijesti duboko usađena p ras ta ra konstanta о izuzetnosti i izuzeću, prem a onoj Danteovoj: о koliko k rv i stoji stih! Naša vrhunska inteligencija, dakako ne sva, više p ro testira što prem a njoj ne postoji dovoljna m ecenatska uviđavnost, nego što doista i sam a shvaća da je najdublji problem u klasnom elitizm u k u ltu re i um jetnosti, i da se na prevladavanju toga naše društvo n ije b itn ije pom aklo naprijed u odnosu na građansko društvo.

M A LO G R A Đ A N SK I JE POLUINTELIGENT JO S U VEĆINI

U našim uvjetim a m alograđanski se način života form irao u 19. stoljeću, kasnije je onda bujao, nadograđivao se. To korespondira sa tzv. nacionalnim rom antizm om u književnosti, u nauci, u politici, u kultuni shvaćenoj u svoj



njezinoj širini. Tada se kao protagonista nacionalne kulture form irao malograđanski poluinteligent. I ostao je dom inantan u s truk tu ri inteligencije svih naših nacija do dana današnjega. Bila je naša puka iluzija da će političkom pobjedom socijalizma doći do smjene takvog profila intelektualca ili, zapravo, poluinteligenta i da će na njegovo mjesto stupiti čovjek drugog profila, koji kreira jednu novu svijest. Tako u smislu duhovne inspiracije, u smislu duhovnog uporišta m alograđanštine mi imamo još uvijek relativno brojno zastupljen i relativno društveno dom inantan, čak i po vođenju kulturnih institucija ili onih institucija gdje se kreira duhovna proizvodnja društva, jedan profil tog čovjeka čiji su duhovni horizonta iz 19. stoljeća. Ni jedna njegova misao i ideja ne može prem ašiti taj vidokrug ili ako ga premaši, premaši ga pod uvjetom naglog prekida i sa nacionalnim i sa prošlošću, gradeći ga, pretežno, u ulozi stručnjka, specijaliste, tehničara, kao pristašu svjetskog tehnokratizm a i svjetske filozofije industrijskog progresa pod svaku cijenu.

Jedan dio inteligencije danas i u uvjetim a socijalizma u nas odljepljuje se od te s truk tu re nacionalističkog m alograđanina tako da prihvaća kozmopolitizam univerzalnog tehnokrate, koji onda prenosi na naše tlo. A nama nedostaje dominacija onog profila socijalističkog i komunističkog intelektualca koji će biti — ono što sam i ja češće spominjao, pozivajući se na Gramscija — organski intelektualac radničke klase, socijalističkog i komunističkog pokreta.

Dovesti u vezu naš socijalistički realite t sa tom m alograđanštinom, sa njenom duhovnom inspiracijom, sa polumteligentom kao protagonistom u duhovnoj proizvodnji društva, m ože se najviše n a osnovi toga što je taj naš socijalistički realitet i sam, i u m aterijalnom i u duhovnom smislu, još uvijek napola to staro građansko društvo. Naša je iluzija bila i jeste dobrim dijelom još sada da mislimo kako će se političkom pobjedom socijalizma sve ono što je povijesni smisao socijalizma već tim e ostvariti i da je time osnovni uvjet zadovoljen.

Mnogo su dublja k retan ja u društvu, i u m aterijalnoj i u duhovnoj proizvodnji, posrijedi, ili bi trebala biti na djelu, da bi došlo do dubljih prom jena u tom našem socijalističkom realitetu.

M ALOG RAĐ ANSKO SA SOCIJALISTIČKOM FRAZOM KAO ZASTAVO M

I mnogo toga u tom našem socijalističkom realitetu je također m alograđansko. Ono je samo uzelo na zastavu socijalističku frazu, sakrilo se iza sam oupravne kulise i maše time, a malograđansko je po svom biću, po svome društvenom izvorištu.

I u P artiji mi imamo toga m alograđanskog u tom smislu. Štoviše, mi smo i proživljavali, a vjerovatno ćemo i proživljavati društvene potrese upra-


StipeSuvar

vo zbog toga što je jed an bro j kom unista podlegao s tra s ti sitnovlasničkog m enta lite ta i zapravo se zalaže u d ruštvu , u svom dnevnom ponašanju, za idealesdtnoburžoaskog socijalizm a!

T u je onda aiktuedam izvor veze izm eđu nacionalizm a i tog m alograđanskog u našem socijalističkom realite tu .

О DE SNICI K A O LO JALNO M SLU G I Ii О LJE VIC I K A O SE K T A SK O M S T R A D A L N IK U

Može se dokazati da je K om unistička p a rtija Jugoslavije, kao ni jedna p a rtija u kom unističkom pokretu , izuzim ajući m ožda Boljševičku p a rtiju u Le- njimovom razdoblju i donekle danas K om unističku p a rt i ju Italije , b ila pridobila in te ligenciju za sebe.

Gotovo sve ono što je u našoj in teligenciji vrijedilo , bilo kreativno, ušlo je u NOB i revoluciju . Dio je izginuo, dio je stradao, dio se održao i otišao poslije ra ta n a funkcije ili se v ratio n a k u ltu rn i rad. Iz NOB je Kom unistička p a rt ija Jugoslav ije izašla sa vrlo čvrstim vezam a ne samo sa inteligencijom koja je bila lijeva po svojoj o rijen taciji nego i sa jednim dijelom lojalne građanske inteligencije.

I onda, nam a se dogodilo to da smo desnu inteligenciju, u tom duhovnom sm islu, m anje-v iše to leran tno ostavili-da rukovodi institucijam a, kated ram a i svim e što proizvodi ku luru . I ona se tu postavila naoko korektno, ali p rem a nam a gospodski prezrivo i u s tv ari n ije ušla u akciju za ono što hoćemo. O na se tako i d anas postavlja. Mi prem a n joj ne okrećem o oštricu, ne idemo na rask rin k av an je njenog gospodskog položaja i uloge. A obračuni su se u nas uglavnom odigrali u onom dije lu in te ligencije koja je p ristup ila pokretu, ali je iz ovih ili onih razloga od n jeg a otpadala. U sm islu Gram scijeve podjele ra di se о organskoj inteligenciji. Mi smo dakle, im ali »gubitke« u organskoj inteligenciji. T u je bilo m nogo grešaka na stran i pojedinaca, ali bilo je i p a rtijsk ih grešaka u odnosu n a njih.

D ESNICA JE SN A Ž N IJA , STO SE DUHOVNOG U TJECAJA T IC E ...

Sto se tiče duhovnog u tjeca ja — češće sam to tvrd io i pisao — u nas je in te lek tu a ln a desnioa jo š mnogo snažnija od svake v rete ljevice, ako se izuzme sam organizirani kom unistički pokret i organizirane socijalističke snage koje su n a vlasti. Govorim ovdje о ku ltu ri, о stan ju kulture , k u ltu rne svijesti.

ZA MAK KULTURE strana 871


Osobno se pribojavam toga da idejno-politički tukući protivnika koji je m anje snažan, ne zaboravljam o na protivnika koji je snažniji.

ŠTOVIŠE, VRH UNSKI SU STVARAOCI PLEMENITA BICA . . .

Vrhunski stvaraoci u ku ltu ri nisu, dakako, nikakva zla bića. štoviše, to su plemenita bića, možda i najplem enitija, kao što oni sami о sebi to najčešće misle. I imaju dobre namjere. Mislim da u n jih postoji jedna sprem nost i je dna susretljivost da se doista radi na transform aciji zatečenog. Oni su često ispunjeni kritičkom gorčinom. Samo, njihova se kritička gorčina zasniva na dvije inspiracije. Jedna je inspiracija da kulturn i stvaralac nije priznat u ulozi tradicionalnog mesije, a druga je inspiracija da je radni svijet daleko od kulture i da mu treba pomoći. Rekao bih da je problem u tome da radni svijet pomogne i ovima koji su vrhunski kulturn i stvaraoci da i oni shvate bit problema. A bit problem a nije u kulturnom prosvjetiteljstvu i u kulturnom mesijanstvu, već u prirodnom izrastanju ljudskih potreba kao potreba za vrhunskom kulturom u svakidašnjem životu svakog čovjeka, od onog koji je jcš nepismen, do onog koji je školovan za vrhunskog »fah-idiota«. I tu, što je ono što u društvenoj prodzvodmjli, bilo m aterijalnoj, bdio duhovnoj, konstituira tu potrebu, vidjeti što je to i kako to razvijati i stim ulirati osnovno je za preobrazbu relacija kulturn i stvaralac — radni čovjek, iako je, dakako, i radni čovjek uvijek b ar malčice i ku lturn i stvaralac, a kulturn i stvaralac, pa i v rhunski, također i radni čovjek. A to znači, da u ovome što mi težimo sada u kulturi briga ne budu samo vrhunske reprezentativne institucije i njihova sudbina i onda da svi dižemo paničnu poviku ako, recimo, nekoj od tih institucija koja radi vrlo tradicionalno, vrlo zatvoreno, proizvodi nešto za snobove, uzmanjka novca i onda mi izvedemo iz toga zaključak: propada ku ltu ra ili propada posebno hrvatska kultura ili neki sličan zaključak. Te institucije u prvom redu treba napraviti dinamičnima, pokretljivim a da budu prisutne odnosno djeluju u radnim sredinama, da djeluju u unutrašnjosti. I to ndje tehnički problem, to je više problem duhovne orijentacije.

О K NJIŽEVNIKU MALOG NARODA KAO M ESIJI I О INERCIJI SVIJESTI

Nekad je književnik u malom evropskom narodu, pa zvao se i hrvatski, slovenski ili srpSki, značio mnogo više nego danas. Tako reći bio je izbavitelj svojeg naroda, buditelj nacionalne svijesti, čuvar i stvaralac jezika. Pisao je za svoj polupismeni narod, za seoske učiteljice i vrsne gradske činovnike.


StipeSuvar

D anas je socija lna s tru k tu ra m nogo složenija. Pisac je dobio i takmace. N ajpropulzivnije g rupe in teligenoije danas se ne vezuju na nacionalne već na opće, taiko reći un iverzalne duhovne tendencije; tako, recimo, ekonomisti, sociolozi, psiholozi, tehn ička in teligencija svih grana. U toj je novoj s tru k tu ri kn jiževnik objektivno izgubio n a značaju, tim više je r i nacionalno pitan je n ije više p itan je zornica i budnica. A postoji neki refleks inercije da književn ik hoće još uvijek b iti — čuvar nacije. Kod toga ne ide za tim da svoj n a cionalni sv ije t poveže sa suvrem enim univerzaln im dim enzijam a čovječjeg duha, već se ra d ije v raća nekim idealim a X IX stoljeća k ad je imao ključni položaj.

Književnici sve više žive u nekakvom staleškom rezervatu, i tu se osjećaju kao d ru žb a k oju sve više potiskuju . Jasno, ona m alobrojna pera , ko ja su dovoljno jak a da se sam a d ruštveno p o tv rđu ju , ne m are za ta j ceh i za njegovo za tv a ran je u sebe. No, m nogi ljud i koje nazivam o književnioim a prosječni su, ug led n e stječu lite ra tu rom , već d je lu ju preko svog ceha i pokušavaju uznemi- rav a ti narod zato da bi ojačali ili očuvali svoj položaj tradicionalne in telektu aln e elite.

S m eta me što uvijek , kada je riječ о inteligenciji, postavljam o u prvi red pisca. Pisac je vrlo važan, m ora ga se c ijen iti i podupirati i u naše vrijem e i u današnjim okolnostim a nacionalnog života. No, s tv a r je u tom e što se inteligencija n e sasto ji iz nekoliko trad icionaln ih skup ina i d ruštava, već je vrlo razg ran a ta i u njoj postoje nove str iik tu re i novi slojevi koji se također ponašaju na različ ite načine.

M OŽD A INTELIG ENC IJA P R IP A b A RAD NIČK O J K LA SI, A L I U NJE Z IN IM SE RED OVIM A JO S REPRODUCIRAJU

I S V E T O S A V S K I I D O M AG O JE V SK O -K LER IK AL N I PROFILI

Nem am n išta pro tiv tv rd n ji da naša inteligencija jest i postaje u golem oj većim socijalistička i dfio radničke klase. Štoviše, i sam izričem takve tv rdnje. Ali se čini nespornim i to da društvena podjela rada još inteligenciju i izdvaja i odvaja od neposrednih proizvođača m aterijaln ih dobara i da su velik i dijelovi naše inteligencije još uvijek kao svojim životnim nazorom prožeti trad icionalističk im m esijanstvom i cehovskim elitizmom i da to ipak daje osnovni p ečat njihovom cjelokupnom društvenom angažmanu. Možemo prim jerice tv rd iti, da s tehničkom inteligencijom nemam o ozbiljnih političkih problem a, da je ona konstruktivna, da se uključuje u proizvodnju, da sama sebe osjeća dijelom radničke klase, ali mogli bismo u isto vrijem e potkrijep iti i tv rdnje da se ona još u v ijek pretežno obrazuje odvojeno od sv ije ta rada i da zauzim a s tav tehnokratskog p rosvjetitelja , da je privržena tipičnim vrednotam a



potrošačkog društva i da njezina konstruktivnost često znači nešto drugo: apo- litičnu lojalnost i apstinenciju od društvenog angažmana i zbog relativno uskih društvenih vidokruga.

Možemo na isti način rasuđivati i о humanističkoj inteligenciji, koja nam inače izgleda nekako malo sum njiva zbog ovih ili onih »skretanja«, ali zar se i ovdje još uvijek ne radi о poziciji tradioionalnog izopćenika koji sebi štošta umišlja, pa se i intelektualnim proletarijatom proglašava više po tome što se osjeća u ovome ili onome prikraćena, a m anje se radi о tome da je kod tog dijela inteligencije doista dokinuta mesijanska svijest i socijalna distanca prema radničkoj klasi.

Snaga starih ideja ogleda se i u reproduciranju te i takve izdvojenosti i svijesti kod dijelova inteligencije. Jer, inteligencija se proizvodi idejama koje joj se usađuju, da bi ih onda mogla sama prenositi, itd.

Ne smijemo žmiriti ni pred činjenicom da se u nas još reproduciraju i svetosavski i dom agojevsko-klerikalni duhovni profili, jednako kao što se mnoge pojedinačne svijesti pretežno form iraju isključivo u horizontu građanskog tehnokratizma, prim itivno-patrijarhalnog socijalizma ili, recimo, podaničke najamničke poniznosti prem a birokratskom ili kakvom sličnom autoritetu.

Mi razvijamo i teoriju sam oupravljanja i napredujemo, doduše vrlo m ukotrpno, u razvijanju sam oupravnih društvenih odnosa, ali nas i u tome i te kako pritišće brem e stare svijesti i m entaliteta, koje priječi da se štošta što proklamiramo i zapišemo kao samoupravnu normu p retvara u samoupavnu praksu. Na jednoj stran i tu je prisutnost au toritarne ličnosti i patrijarhalne strukture svijesti, koja rađa, pod plaštom sam oupavljanja, pa trijarhalno-pater- naliističku vlast i odnose, u kojikna još gospodare preobraženi haram baše. Na drugoj strani, radi se i о određenoj mistifikaciji, fetišizacijd sam oupravljanja kao društvenog odnosa i društvenog procesa, koje samo po sebi sve preobrće i stavlja na svoje mjesto, um jesto da ga tretiram o kao historijski ograničen društveni odnos i društveni proces, koji nose živi, konkretni ljudi, oslobođeni svakog religijskog, kanonizirajućeg m entaliteta u odnosu na ono što rade, što hoće i što mogu.

О ClSCENJU M ITO VA U NACIONALNIM KU LTU RAM A I О RADNIČKOM OVLAD A VANJU NACIJOM

Mnogo toga što u našim nacionalnim kulturam a danas egzistira, što se gaji čak kao nacionalna svetinja, po svome je sadržaju mitološko, ne samo g rađanskog već i feudalnog porijekla, puno m itomanstva, lažnih vrednota, lažnih interpretacija. M arksističke snage i socijalistički pokret u našoj zemlji nedovoljno su obračunali sa tim reakcionarnim nasljeđem u nacionalnim ku ltu ra-


S tipeSuvar

ma, koji nas v raća nazad, u k ljuču jući i svo ja tan ja nacionalnih k u ltu ra drugih naroda, u k ljuču jući k u ltu rn i hegem onizam . U tom prev ladavan ju reakcionarnog nasljeđa m i nem am o dovoljno ongianiiairan duhovni front, nism o dovoljno okupili m arksističku in te ligenciju n a zadacim a revalorizacije k u ltu rnog nasljeđa u svakoj nacionalnoj k u ltu ri, kako bi se odbacile lažne vrednote, lažne veličine, a izvuklo iz zaborava m nogo toga što je neopravdano tam o bačeno.

Ako u n u ta r nacije v lada radništvo , a to je povijesni smisao socijalizma, onda m i možemo očekivati da će teć i i dem okratizacija ku lture . A čim je u toku dem okratizacija 'kulture, onda n a d jelu m ora b iti proces sve punijeg ostv ariv an ja nacionalne ravnopravnosti i u sfe ri k u ltu re . Utoliko će ljudska svak idašnjica b iti »sve k u ltu rn ija« , a nacionalne k u ltu re će se tim više slobodno prožim ati, čuvajući svaka svoj povijesni d ignite t i razvija jući svoje progresivne crte.

О SU K O BU JE RIJEČ — S KIM E I OKO ČEGA

A u na^ se uporno lan sira ju teze о gušenju slobode stvaralaštva, о žda- novizm u i s ta ljin izm u kao im anentn im značajkam a k u ltu rn e politike našeg kom unističkog pokreta . Ako pogledam o detalje, i ju čer i danas u našem kom unističkom pokretu , u Savezu kom unista p risu tn i su sindrom i dogmatizma, pa i naprosto p rim itivn i m en ta lite t apoteoze v lasti i poretka. I ima incidentnih situacija, koje su izazvane b irokra tsk im i dogm atsko-konzervativnim pritiscim a, im a pogrešnih i kom prom itira jućih postupaka koji se p ravdaju idejam a i politikom Saveza kom unista Jugoslavije. Ali sve su to p eriferna odstupanja od lin ije P artije . Naš kom unistički p okret n ikad n ije bio n iti može biti u sukobu s onim k u ltu rn im radom i duhovnim pregnućim a, koji a firm ira ju hum ano i napredno, ne može b iti u sukobu s oslobodilačkom funkcijom ku ltu re i um jetnosti. A on jes t i m ora b iti u sukobu sa cijelim svijetom sta rih ideja, koji je još snažan i p risu tan u svim poram a našeg društvenog bića, koji još ima svoj h isto rijsk i raison d’etre, i alko je uzdrm an početnim jurišim a socijalizma.

A s ta ra svijest ne o stav lja im unim n i sam kom unistički pokret. Ona se i u n jem u ugnijezdila. I iznu tra ga nagriza, narušava njegovu idejnu čistoću, slabi n jegovu duhovnu ofanzivnost. To je ona perverzija historije, о kojoj je M arx pisao, kada je uskliknuo da trad ic ija svih m rtv ih generacija pritišće kao m ora mozak živih. Ali to je posebna priča.

U IM E SLOBODE S T V A R A L A Š T V A . . .

Sloboda s tvara laš tva n ije apstrak tna, već konkretno društveno-hdstorij- ski utem eljena. A naše je društvo neprestano širilo društveni prostor slobodi stvaralaštva. To je konstitu tivni elem enat socijalističke revolucije u ovoj zem-



lji. Zar bi revoluaija mogla teći kada bi u sebi samoj ukidala kreativni princip? I mislim da oko toga ne bismo trebali trošiti mnogo riječi, da ne bismo malo- građamma i smutljivcim a svih vrata trebali dokazivati d a je naš komunistički pokret i naše socijalističko društvo, odnosno sve ono što je u našem društvu doista socijalističko i djelu je u socijalističkom duhu bilo i jest za slobodu stvaralaštva. Tu ima podm etanja: prodaje nam se i rog za svijeću. U ime slobode stvaralaštva traži se popustljivost prem a mnogočemu što degradira i slobodu stvaralaštva, teži se održanju elitističke izdyojenosti, cehovske neprikosnove- nosti, privatistićkih krčm enja naftalinskih ideja i idejica, duhovne sterilnosti malograđanskog lažnog radikalizm a. Traži se sloboda nastupanja mitološke svijesti, obnove i uzdizanja provincijalnih fetiša, diuhiovnog podstreikavanja genocidnih raspoloženja pa i mogućih novih genocida na našim prostorim a i u našim podnebljima. A traži se i priznanje rutinske produkcije, konfekcijske robe, pomodnih tričarija kao stvaralačkih dostignuća, prem da je sve to a tak na stvaralaštvo.

О ZDANOVIZMU KAO ISTOČNOM GRIJEHU, ODNOSNO О DVIJE AN TIP AR TIJSK E I ANTISO CIJALISTlCKE TEZE

Mislim da su već dva i više desetljeća u nas na sceni dvije antipartijske i antisocijalistićke teze koje razorno utječu na klim u u kulturi, pa i na najšire javno mnjenje: prva, da je ždanovizam naš istočni grijeh, kojeg se nismo oslobodili i koji je još uvijek glavni uzročnik neslobode za stvaralaštvo i druga, da sve ono što je u nas stvaralačko, nemirno, ljudski buntovno kadli-tadli dolazi pod udar, biva ugušeno i da odatle i najstvaralačkiji ljudi b ivaju najureni i iz Partije, ili se od n je distanciraju, svojom prirodnom pozicijom s njom razilaze i protiv nje okreću.

Ova je teza u svojoj osnovi antikom unistička, a tim e i reakcionarna.

Recidiva staljinizm a i ždanovizma u nas još ima, ima ih u svijestima, u mentalitetima, u postupcima, ali se ždanovizam u nas n ije n i biio ukorijenio ni očvrsnuo toliko, pa ni vrem enski nije potrajao toliko d a je do danas kobni determ ine tor stanja u kulturi. P retjeru ju , i to nam jerno, oni koji neprestano iznose svoje uspomene na ždanovizam u nas i neprestano sve što im nije po volji objašnjavaju zadahom njegova trupla.

On je, ruku na srce, i za života u nas bio slabašan da b i još i danas, po- sthumno, bio bauk koji nesmiljeno kruži nadim nježnim kulltimmm prostorim a i proždire slobodu, genije, nacionalnu kulturu, sve naše svetinje i ideale, a buntovnike i heretike duha gura na rub p am eti...

876 stran a ZAMAK KULTURE

StipeSuvar

POČETNI N O N K O N FO RM IZA M G E NERACIJE M LADIH UBRZO SU PLA Ć A LE KR U H O BO RSTVO M

G eneracije m ladih u k u ltu ri, kritici, publicistici, novinstvu, znanosti dob rim su se dijelom fo rm irale bez istinskog doticaja s m arksističkom duhovnom orijentacijom , a svoj početni nonkonform izam plaćale su brzim prelaženjem u m alograđanski konform izam svih vrsta , i li na pozicije opsjenarskog opoaLok)- narstva . Stoga nas ne sm ije ni čuditi deficit u m arksističkoj kritici, a golema privrženost nekim drug im duhovnim o rijen tacijam a ili naprosto pukom pozitivizm u i kruhoboračkoj p rev rtljiv o sti i podm itljivosti d ijela ljud i od peira. B orba naročito za m lade generacije u tom kon tekstu čini m i se presudnom .

S A SLOBODOM DUHA IDE SE I U K O NTR AREVO LU C IJU

O vdje pojam kon trarevo lucije n e treba shvatiti u smislu nekakvog direk tnog organiziranog političkog kom plota. Radi se о stan ju duha, о stan ju svijesti, koje možemo defin ira ti kao masovno m alograđanski duh i svijest. A to izniče i iz h isto rijsk i n eprev ladan ih i iz ak tualn ih tokova naše društvene zbilje, obnavljan im tendencijam a da duhovna proizvodnja društva, da duhovn a sfera ostane u rukam a društven ih m anjina koje su se h istorijski razvile u društvenoj podjeli rada.

Socijalizam to ne može preko noći prevladati. Radi se, međutim , о tome, kojom su tem eljitošću i sa kolikim energ ijam a i naporim a organizirane socijalističke snage usm jerene n a p rev ladavan je tih duhovnih konstelacija, koje možemo sm atra ti m alograđanskim u ku ltu ri, pa i u sm islu m alograđanske duhovne kontrarevolucije. Recimo, m alograđanin autom atski propagira slobodu duha i slobodu ličnosti kao takvu, kao bogom danu, i on se u tom smislu ili povodi za nekim stoljećim a sta rim — koliko i samo buržoasko društvo — tezama о slobodi individue u duboko neslobodnom i klasno raspolućenom društvu. A u suvrem enim varijan tam a to je zapravo dosta m asovno k riještan je u smislu p ropag iran ja klasičnih parola liberalne dem okracije, liberalne inteligencije ili, što je još češći slučaj, to je tavorenje u određenim, historijski form iranim, provincijskim konstelacijam a duha, koje naša tradicionalistička inteligencija pronosi i u naše vrijem e i ima am biciju da to pronosi ii u budućnosti.

Na političkom planu takvo stan je duha izražava se u navijan ju za oprobana -rješenja naše desnice u smislu oslonca na Zapad, i to ne na bilo kakav Zapad, ta znamo kakav je Zapad p rirastao srcu naših m alograđana: u najboljem slučaju priželjkuje se socijaldem okratizacija kom unističkog pokreta i u



kapitalizam in tegrirana welfare state otvorena, dakako, moćnim, bogatim i efikasnim m ultinacionalnim kompanijama.

U tom smislu radi se о jednoj vrsti duhovne kontrarevolucije kao konstante s kojom se može izići na kraj samo ukupnom, bitkom za socijalistički preobražaj društva, ali i mnogo ofanzivnijom i razrađenijom kulturnom politikom samog komunističkog pokreta i svih organiziranih socijalističkih snaga.

I ZABRANE SU DOKAZI DEMOKRACIJE!

U jednom sistemu koji funkcionira kao savršeni sistem birokratskog socijalizma nema zabrana. Ništa ni ne ugleda svjetlo dana što bi trebalo zabraniti. Već je prethodno onemogućeno. Funkcionira sistem, prvo, autocenzure i, drugo, cenzure koja je pravovremena. Ponekad čak i p rije nego se zamisli stvar, već se ne smije ostvariti.

A u nas je to, što je naoko paradoksalno, dokaz razvitka socijalističke demokracije. Jer, da bi se moglo nešto zabraniti što nije po volji, to mora prije ugledati svjetlo dana.

Prem a tome, zabrane su u nas, u ovom kontekstu о kojem govorim, bile dokaz demokratizacije, kad je do njih došlo.

Drugo, zabrane se — po mome dubokom uvjerenju — ne isplate.U Jugoslaviji sada godišnje izlazi 10.200 knjiga i brošura u oko 25,000.000

prim jeraka, oko 2.000 listova, 1200-1300 časopisa. To su golemi tiraži. I nije istina da mi m anje čitamo. Nikad ljudi u ovoj zemlji nisu više čitali, samo je pitanje što čitaju. Tu je nekakva zabrinutost oko toga suvišna. Cak nikad u ovoj zemlji nije bilo ni više klavira nego što ima danas, ni više slikara, ni više slika. To se sve dš precizno dokazati. I nije stvar u tome. Sud zabrani 4-5 ili 10 stvari godišnje, a istovremeno prom akne na stotine stvari koje su idejno i opasnije. О nekom čudnom stjecaju okolnosti ovisi što će biti zapaženo da bude zabranjeno. Ako je netko -pod lupom, uzima ga se na zub češće, a netko prođe neopažen.

Zabrane su vrlo m alobrojne prem a onome što se producira. A idejno sumnjivih stvari ima mnogo. Već iz te usporedbe proizlazi da bi trebalo izbjegavati zabrane. Nije riječ о otvorenim pamfletima pod firmom um jetnosti. To tre ba zabranjivati.

A drugo, гдЬгапата se s tvaraju heroji, mučenici, često i »veliki« ljudi od duhovnih mizerija. Ispadaju netko i nešto, a u stvari su nitko i ništa. Več ih zbog toga ne bi trebalo dirati.

U nas ljudi počinju čitati neki časopis ili neku knjigu ili razgrabe nešto tek kad se zabrani. Već zbog toga ne bi trebalo zabranjivati. P rim jer: u »En-


StipeSuvar

cLklopediji m odernoj« izašla je jed n a vrlo loša novela nekog pisca, i onda je to zabranjeno . Ali zab rana n ije b ila efikasna. S tuden ti su, da nešto zarade, tri- -če tiri dana, nakon zabrane po Z agrebu p rodavali časopis. »Enciklopedija modem a« je tako rasprodana, što se ne bd desilo da n ije došlo do zabrane.

Takvih je slučajeva bilo još.Zatim , zabrane s tv a ra ju zabune u domaćoj i stranoj javnosti, je r su pe

rife rne po svom e značaju i po svom e dosegu. M islim da p ri tom potcjenjujem o socijalističku sv ijest m asa u ovoj zemlji. Sm atram o da jedna loša televizijska em isija, neka loša knjiga (idejno, politički loša) može nekog tko je socijalista, tko vodi raču n a о svom klasnom in teresu , tko im a rea ln u poziciju u životu, najednom zgrabiti, p reo k ren u ti i učin iti ga drukčijim .

Bila bii bo lja m etoda da lju d i od pera i od duhovne snage otvoreno an a liz ira ju što je što. T ada b i efekat, i politički i idejn i i m oralni, bio veći.

U vjeren sam da se m oram o o rijen tira ti na to, a da su zabrane izraz p rivrem ene neorganiziranosti našeg idejnog fronta. Je r, kola su nam jedno vrijem e na ovom području išla nizbrdo; n ije bilo organizirane idejne borbe i onda se trebalo snalaziti, treba lo je sav ladavati ekscese m alograđanske duhovne kontrarevolucije , ko ja u nas im a jak tok.

I, dakako, na jlak ša je m etoda od svih napadnu ti to teškim političkim rječnikom i kazati tužiocu i sucu da zabrani.

S A V E Z K O M U N ISTA I SLO BOD A S T V A R A L A Š T V A

Mnoge trad icionaliste užasava i sam o spom injanje reform e kulture, razm jene rada, potrebe u k ljuč ivan ja k u ltu re u cjelokupnu d ruštvenu reprodukciju Ota kakve li užasne term inologije!). Ali m i najzad moramo djelovati na dokidanju m jesta k u ltu re u klasnom dru štv u kao dalekog, nedostižnog ukrasa za ljudske m nožine, one koje su u/ključane u sv ije t rađ a kao u vanjsku sv ršiš hodnost i p riro d n u nuždu, a ne žive stvaralački, slobodne u djelatnosti, proizvodnji v lastitih uv jeta života.

To je poprište i borbe za slobodu stvaralaštva, to je jed ina društvena osnova da se tak v a sloboda ozbiljuje. Je r, sloboda um jetn ika da bude izolirani neshvaćenik, neuračunljiv i san jar, vizionar, heretik , stvaralac vječnosti i za vječnost, puka je tlapn ja, sam ozavaravanje, poza i isprazna gesta, ako ljudsko zajedništvo n ije ono u što će se njegov stvaralački čin i njegovo ostvarenje u tk a ti kao u svakodnevnicu življenja. Drugim riječim a, b itna je pretpostavka slobode s tv ara laš tv a u k u ltu r i (a može li postojati sloboda stvaralaštva izvan kulture , što b i to onda bilo?) upravo dem okratizacija kulture , unošenje svega onog što zovemo kultu rom i k u ltu rn im u svakidašnji život svih ljudi.

ZAMAK KULTURE strana Б79


Naš je komunistički pokret načela svoje kulturne politike iznio u Programu SKJ 1958. godine. Evo tih načela: u društvenom kretanju, ukoliko je ono socijalističko, sve veći značaj, uz idejne i moralne činioce, ima duhovno stvaralaštvo; slobodan razvitak prosvjete, nauke i ku lture na osnovama socijalističkog humanizma; socijalistička dem okratizacija naučnih, um jetničkih i svih drugih ustanova; oslobođenje kulturnog stvaralaštva od administrativnog up- iitarnja, od etatističkih i pragm atističkih koncepcija; izgrađivanje i usavršavanje samoupravljanja u kulturn im ustanovam a i organizacijama; m arksistička kritika kulturnog stvaralaštva i ku lturne baštine, uključujući i borbu »protiv neukog, primitivističkog i sektaškog potcjenjdvanja kulturnog fonda stvorenog u prošlosti«; intelektualno stvaralaštvo (treba da) se sve više oslobađa klasnih determinacija i ograničenja; um jetnost i ku ltura su vlasništvo naroda; Savez komunista razvija idejnu borbu u svrhu oslobađanja stvaralaštva u nauci i umjetnosti i odbacuje pragm atističko izopačavanje m arksističkih pogleda na njihovu ulogu u d ruštvu i p retvaranje u sredstvo dnevno-političkih interesa; Savez komunista je protiv apstrak tn ih koncepcija slobode stvaralaštva, koje idu na ruku reakcionarnim političkim težnjama; idejna uloga SK nije uloga dogmatskog suca u pogledu naučnih i um jetničkih pravaca, škola i stilova.

Dakako, u Savezu kom unista ima mnogo toga što danas priječi veće učinke u samoupravnom refo rm iran ju ku ltu re i š iren ju prostora slobodi stvaralaštva. Tehnokrata, koji nas usrećuje rastom, ekspanzijom pod svaku cijenu, tradioionalni političar u ulozi nesposobnog dušobrižnika i čuvara revolucije, te mnoštvo m ediokriteta koji se oko n jih vrzm aju kao njihova služinčad još su žive figure, i te kako prisutne i u P a rtiji i u njezinoj politici u odnosu na kulturu, umjetnost, stvaralaštvo. Im a i nezgrapnih m jera i prim itivističkih p ritisaka, koji se poduzim aju u ime Partije . Kao što na drugoj stran i ima mnogo, premnogo lelaka u pokretu podzemnih genija i u staleško-oehovskćum baruštinama, e da ova P artija nem a drugoga posla već da guši slobodu misli, slobodu stvaralaštva. Trebalo bi, doista, gušiti njihovu slobodu brbljanja, ali ne začepljivanjem usta, nego naprosto izvrgavanjem ruglu. A i u tom se smislu ljudi od pameti i pera, koji u nas, smislom svoga angažmana i osobnom političkom opredijeljenošću, pripadaju komunističkom pokretu, trebaju više boriti za slobodu stvaralaštva.

Sbo se palk tiče ma čije zabrinutosti za slobodu, upitao bih: zar je ikada u ovoj Hrvatskoj i ovoj Jugoslaviji bulo više slobode, pa i slobode stvaralaštva? A ako je i bilo čija je to sloboda bila?


StipeSuvar

V

О NACIJI, О JE Z IK U I О S T R A S T I M A

S K J I BO RB A PRO TIV IDEOLOGIJE NA C IO N A LIZM A

Jed n a je od ideologija koja n as je najv iše potresala u posljednjim godinama — a daleko smo od s tan ja u kojem neće postojati njezini društveni korijeni i uzroci, protagonisti, p ristaše i teze — ideologija nacionalizm a, u svim svojim političkim varijan tam a i u rasponu od velikodržavnog hegemonizma do ekstrem nog nacionalističkog separatizm a. Mi u H rvatskoj smo, uslijed poznatog stican ja okolnosti, posebno osjetili p rak tične posljedice njezina prodora. To je najopipljivdja, i po m ogućnosti u tjeca ja na mase, najopasnija ideologija res tau rac ije starog klasnog d ruštva ili pak učvršćenja b irokracije pod firm om obrane i p rom icanja nacionalnih interesa. Nacionalizam je jače i otvoren ije stupio na jav n u pozornicu našeg poliitičkog života u uvjetim a ikada je etatizam postao dezin/tegraUivan, d k ad a su birokracija i povlašteni slojevi, u strah u pred dubljom sam oupravnom reform om , pribjegli i form ulam a i postupcim a iz arsenala naše prošlosti, za koji smo m islili da je samom političkom pobjedom socijalističke revolucije konačno prevladan.

Došlo je do spoja »starog« nacionalizm a, koji nose m alograđanski slojevi, segm enti tradicionalističke inteligencije, ostaci političkih nacionalističkih pokreta iz novije prošlosti, posustali i politički kom prom itirani pojedinci iz našeg vlastitog pokreta, i »novog« nacionalizm a koji se rodio iz ambicije birokracije da bude advokat svoje nacije i da joj ponudi nacionalnu državu nasupro t nadnacionalnoj državi, kao onu form ulu, u kojoj će b irokratska pozicija ostati neokrnjena i čak ojačati. Dakako, e tatistička praksa i preživjeli centralističko-birokratskd odnosi u Jugoslaviji, praćeni u novijem razdoblju eksploatatorskim tendencijam a otuđenih centara ekonomske moći, uz sve objek tivne i historijsk i naslijeđene problem e i nejednakosti u međunacionalnim odnosima, stvorili su plodno tlo za nove nacionalističke strasti, rasp re i sukobe. Sada kada je Savez kom unista Jugoslavije jedinstveno ponudio nova rješenja,



što osiguravaju veću, razvijeniju ravnopravnost naroda i narodnosti naše zemlje u uvjetim a daljnjeg prodora i uspona sam oupravnih odnosa, i budući da se ta nova rješenja već uspješno prim jenju ju u praksi, smanjen je politički prostor za ofenzivu nacionalizma, iako b itka s nj'im nije još posvuda dovedena do kraja.

Osim toga, Savez kom unista obogatio je novim iskustvom о nacionalizmu svoju aktuelnu i dugoročniju orijentaciju protiv te ideologije, njezinih uziroka, nosilaca i posljedica; spoznao je i konstatirao da je upravo nacionalizam glavna platform a okupljanja i d jelovanja klasnog neprijate lja pa se i u tom kontekstu može očekivati da će njegova razorna snaga ubuduće m anje dolaziti do izražaja. Ali, m oramo znati da nacionalizam niče i iz prosječne društvene svijesti mase ljudi, koja se napaja tradicijam a nacionalističkih predrasuda, mitologija i racionalizacija i da i u Savezu kom unista ima i još će dugo biti dosta prikrivenih nacionalista i ljudi koji prem a nacionalizmu, iz najrazLičtiitijih razloga i pobuda, nisu otporni. Svaka nova, jača i žešća kriza u razvoju našeg društva, u društvenim proizvodnim odnosima, izbacivat će na površinu i nacionalističke snage i svijest i utoliko, usprkos političke pobjede nad ovim ili onim konkretnim nacionalizmom u nas, borba protiv nacionalizma ostaje tra jan idejno-politički zadatak Saveza komunista, i to podjednako u svim nacionalnim i društvenim sredinam a. Savezu kom unista grdno se osvetilo što je u proteklom razdoblju zapuštao teorijsku i idejnu ofenzivu protiv nacionalističke ideologije i što je podjednako odlučno, otvoreno i argum entirano nije vodio u svim nacijama i sredinama. Čini se, da ni danas tu slabost nije prevladao.

NACIONALIZAM JE 1 DUHOVNA SNAG A, KOJU JOS NISM O K A K O TREBA A N A LIZIR A LI

Mi smo na p rim jer bili prisiljeni, zbog političke opasnosti nacionalizma — ne govorim о Hrvartiskoj već о Jugoslaviji, svd smo tu m anje - više u istom sosu — da о njemru puno govorimo i da ga suzbijamo i relativno oštrom političkom akcijom. A on je svakako jedna duhovna snaga, stan je svijesti, koja i sutra i prekosutra može jače nastupiti, ako mu se u razvoju našeg društva otvore veće pukotine. A bili smo zatečeni siromaštvom vlastitog fonda spoznaja i о naciji i о nacionalnom i о nacionalističkom, pa i о razvoju naših nacija i nacionalnosti i u prošlosti i u sadašnjosti. Činilo nam se da tu i nema nekih problema, da je revolucija više-m anje jednom to riješila i da tekovine revolucije u tom domenu više-m anje čuvamo zaklinjanjem u parolu b ratstva i jedinstva. A pokazalo se da je nacionalizam ne samo duhovno još vrlo živ i p risutan, nego i da jest i ostaje najpogodnija platform a svake kontrarevolucije. I još se pokazalo da su glavni nosioci nacionalizma izrasli u Savezu komunista i da mnogi komunisti, bolje reći članovi Partije, nisu uopće imuni prem a nacionalizmu.


StipeSuvar

Čega je to, pored ostalog, izraz? Svakako i toga što m arksisti nisu u svom dom enu obavili n i re la tiv n o m ali d io posla koji bi m orali obaviti da bi zapriječili rep roduciran je nacionalističke svijesti kao još uvijek m asovne prosječne svijesti. I n ije istina da je nacionalizam proizvod besprincipijelnih b irokra ta i trad icionalističke inteligencije, a d a su radnici, seljaci i om ladina prem a njem u u praivtilu otporni. Oni k oji su pov lašten i i kojti su eli'ta ig raju doduše ulogu dniaija- to ra buđen ja nacionalizm a, prenosnilka, flonm ulatora, advolkalta itd.; možemo im još štošta na to v a riti na leđa, ali nackm alizanw SSF^duhovna snaga proizlazi obnavlja se iz svega onog što možemo im enovati negativnom duhovnom zao- stavštinom prošlosti, a dakaiko i iz k a rak te ra proizvodnih odnosa.

Naši novi n a ra š ta ji još uv ijek i h isto riju i književnost i štošta uče po kalupim a, koji su fo rm uliran i u doba buržoaskog nacionalnog rom antizm a i mi m arksisti smo to više preuzeli, nego što smo poduzeli rein terp retacije . Neke naše n a jrep rezen tativ n ije k u ltu rn e i naučne institucije još i danas d jelu ju više kao zatočnici duha m alograđanskog nacionalizm a, kakav je možda bio opravdan u XIX stoljeću, nego kao rasadišta m arksističke .kritičke m isli i duhovnog stvaralaštva.

P oslije oslobođenja u nas je učinjeno veoma mnogo na sređivanju, proučavanju, enciklopedijskoj o b rad i i čuvanju ku ltu rn e baštine, ali i relativno m alo na njezinom p reoc jen jivan ju u d uhu m arksističkog pogleda na povijest i svijet. Usudio b ih se reći da su više u tome učinili naši p rije ra tn i m alobrojni m arksisti nego legije našh današnjih socijalističkih sveučilišnih profesora i doktora nauka.

I čemu se onda iznenađujem o ako i dijelova novih generacija preuzim aju štošta iz nasljeđa duhovne kontrarevolucije?

SO C IJAL IZA M NE IZRIČE SM RTNU PRESUDU N A C IJA M A

M islim da se u našem 'komunističkom pokretu još n ije iživjela sta ljin istička dogma, koja se izražava u negaciji bilo kakvog značenja nacionalnog fenom ena u socijalizmu, u ignoriran ju same činjenice da narodi postoje, u mišljen ju da je nacija sam a po sebi nešto staro i preživjelo, što m ora dolaskom socijalizma »nužno« nesta ti s površine društva. To je ono što u našem kom unističkom pokretu, iako različito u pojedinim nacionalnim sredinam a, stvara plodno tlo ne samo za ignorantstvo u odnosu na naciju već i za unitarizam , za nihilizam u tre tiran ju nacionalnog p itan ja i posredno također za hegemomzam brojn ih i »jačih« naroda.


Lgevo i desno ili desno i ljevo

U tre tiran ju tih p itanja naša je m arksistička lite ra tu ra vrlo insuficijen- tna. О odum iranju nacija možemo više ili m anje živo Tazmišljati, no to je stvar daljnje budućnosti. Što se tiče odnosa među jugosloveudkim narodima, bit ćemo svjedoci i u budućnosti sporova, problem a, teškoća i nesporazuma. Bit socijalizma nije u tome da »poriče« postojanje međunacionalnih problema, već u tome, da ih na nov način rješava, u tome da u shvaćanje i sređivanje međunacionalnih odnosa unosi neke istinske tekovine, neka tem eljna načela demokratskog dogovaranja, sporazum ijevanja i usklađivanja.

No, ne radi se о tome da bi to obavljali samo nekakvi politički predstavnica. Uvjeren saan da bismo doživjeli nove bure i krize, kad bismo u sređivanju međunacionalnih odnosa zastali na sadašnjem stupnju, to jest na povremenim razgovorima između republičkih predstavnika. To je samo privremeni izlaz. Redovito i trajno rješavanje problem a u međunacionalnim odnosima ne može biti u tome da se, kada se recimo pojavi nešto između H rvatske i Slovenije, hitno sastanu sekretari centralnih kom iteta ili predsjednici vlada, i to srede. Takvo rješavanje m eđunacionalnih problem a u krajnjoj bi liniji vodilo samo novim m anipulacijam a, političkim zloupotrebam a i nepotrebnim sukobima.

Bitno je, m eđutim da se radne organizacije, proizvodni i drugi organizmi, ku lturn i i stvaralački potencijali mogu slobodno povezivati u okviru cijele Jugoslavije, bez obzira na nacionalne granice i pod uvjetom da u vrhovima tih povezivanja ne nastanu centri društvene i političke moći, koji bi, zatim, mogli postati poprište nacionalnih zloupotreba, već ovisno о tome gdje su smješteni ti centri. Jednostavnije rečeno, najbolja metoda u rješavanju teškoća i sporova, koji će se u našoj višenacionalnoj zajednici bez sumnje još desetljećima pojavljivati, jest dosljedno razvijanje mehanizama, koji znače sam oupravnu integraciju odozdo prem a gore. Jedino ćemo na toj osnovi moći postupno zanem arivati nacionalne i republičke granice.

STALJINISTIČK O NASLJEĐE U NACIONALNOM PITANJU

Staljinovo shvatanje da nacionalno pitan je u socijalizmu iščezava uslijed same njegove političke pobjede, što je direktno suprotno Lenjinovu gledanju, proizišlo je iz praktične potrebe da se u Sovjetskom Savezu m eđunacionalni odnosi suspendiraju s dnevnog reda politike i da se jedino kažnjavaju »skretanja« u toj domeni, te iz potrebe da se i tom suspenzijom olakša izgradnja svemoćne države i čvrstog birokratskog m onolita i, najzad, da se toj prvoj jakoj i monolitnoj državi socijalizma podredi, pod parolam a internacionalizma, sav m eđunarodni kom unistički i radnički pokret i sve nove socijalističke zemlje.


StipeSuvar

T akva tendencija i o rijen tacija im ala je i ima veoma š te tan odraz na postav ljan je kom unističkog pokreta u sv ije tu prem a naciji, nacionalnom samo- opredeljen ju itd . U nas je to također trad icija koja je uhvatila korijena i koja je duhovna i psihološka podloga unitarizm a, nihilizm a u odnosu na naciju, nepotrebnog psovanja nacije, žm irenja p red postojanjem i otvorenošću problem a u m eđunacionalnim odnosima. U p raktičnoj politici u poslijeratnoj Jugoslaviji plaćen je danak u tjeca ju takve orijentacije.

О POSTEPENOM U SV A JA N JU LEN JIN SKO G PRO GRAM A U N A CIO NALNO M PITAN JU

U nacionalnom p itan ju pak naša p a rtija do 1937. godine n ije bila na le- n jinskom program u. U p rav u je bio V ladim ir Bakarić, kada je jednom konstatirao, da je jedino T ito m eđu prv im generacijam a kom unista u nas ispravno, len jinski shvatio nacionalno pitan je. On je bio na licu m jesta i osjetio kako je to Lenjin rješavao. Od 1937. mi u nacionalnom p itan ju imamo lenjinski p rogram u pogledu sam oodređenja n acija i federacije, ali nemam o lenjinski p ro gram ili nam je L enjin nepoznat i u pogledu razvijan ja odnosa m eđu nacijama već u uv jetim a razvoja socijalizma. I to smo praktično osjetili tek obračunom s unitarizm om i centralizm om od Osmog kongresa S K J naovamo. Sto se tiče odnosa m eđu nacijam a u u v jetim a socijalizma, tek smo u posljednjih desetak godina u istinu na trag u Lenjina. Obogatili smo u tome m arksističku teoriju i socijalističku praksu. Ono što je Tito razrađivao 1942. о nacionalnom pitanju, to se odnosilo na etapu nacionalnog sam oodređenja u fazi borbe za socijalizam, ali ne ii na uvjerte izgradnje socijalizma. Novi se akcenti jav lja ju tek s drugim izdanjem rada E. K arde lja о slovenskom nacionalnom pitanju, itd.

N A C IO N A LIST IČ K A SV IJE ST IM A JOS PLODNO TLO

K ada analiziram o suvrem ena politička zbivanja u nas, pa i fenomen tzv masovnog nacionalnog pokreta u H rvatskoj, ne smijemo potcjenjivati ni zs nem arivati cjelokupni historijsk i sklop konzervativne društvene svijesti, koje samom činjenicom političke pobjede socijalizma, pa bila revolucija polovična ili potpuna, ne nesta je i ne p resta je se reproduairati. Održanje i k retan je konzervativne d ruštvene svijesti u našem podneblju i našim prostorim a ima svoju d u b lju logiku, koja se ne da brzo prom ijeniti ma kakvim revolucionarnim m jeram a. Doduše, tu dodatnu težinu ima činjenica da se u nas n ije provodila i ne provodi m arksistička revalorizacija povijesti, pa i m arksističko preispitivanje


Ujevo i desno ili desno i ljevo

svih tih sklopova društvene svijesti iz prošlosti. U tom smislu naša je m arksistička produkcija vrlo nedostatna i malo je činjeno na onoj trasi koju su zasnovali naši p red ratn i lijevi intelektualci i m arksisti.

Nama i danas može Keršovanijevo djelo »Povijest Hrvata«, pisano u tam nici srtare Jugoslavije, poslužiti kao uzor. Nismo se makli od duhovnih horizonata koje su p redratn i revolucionari otvarali, nismo se makli od krležijanskog apsolviranja te problem atike. V akuum m arksističke produkcije, ima, dakako, svoje vrlo opipljive političke i društvene konzekvence.

Svakidašnji uvjeti ljudskog života u nas još rađaju prosječnu ljudsku svijest, koja je nacionalistički struk tu rirana . Uostalom, čovjek u procesu socijalizacije preuzim a i misaone i k u ltu rne tradicije, koje su mnogo s ta rije i od socijalističke svijesti i od socijalističke prakse. U nas je nacionalni odgoj još uvijek jači od svakog drugog odgoja. Nacionalisti su i oni koji tv rde da nisu. Na p rimjer, kod m nogih ljudi srpske nacionalne pripadnosti u Jugoslaviji postoji čvrsto uvjerenje da je srpska nacija iživjela nacionalizam zato što je imala svoju državu, što se hrabro borila, što je zaslužnija za stvaran je Jugoslavije, a ipak je i to uvjerenje nacionalističko ako ne ni zbog čega drugog onda zbog toga što implicite sadrži podjelu naših nacija na one koje su zle jer im je nacionalizam ili urođen, ili ga još nisu iživjele i na one koje su ga iživjele, pa su dobre. To je jedna od, recimo, praktičn ih m anifestacija te masovne nacionalističke svijesti koja je u nas prisu tna jednako u svim nacijama.

NACIONALIZAM JE JOS ODREDNICA PROSJEČNE SVIJESTI

Susrećemo se s konstatacijom: Srbi su zaslužniji u revoluciji. A ja bih rekao, bez obzira koliko su i kako pojedini narodi Jugoslavije sudjelovali u narodnooslobodilačkoj borbi, ne smijemo odnose među njim a danas, uređivanje naše sadašnjosti i budućnosti, vezati uz veće ili m anje revolucionarne zasluge. Jer, ponašanje Srba u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, prem a kojim a je ustaška vlast vodila genocid, bilo je uvjetovano mnoštvom okolnosti — a sam genocid je bio najznačajnija — koje im aju svoj historijat, svoje zakonitosti kolektivne psihologije, svoje razloge u nacionalnom m entalitetu i tradiciji, u slo- bodoljublju, itd. Isto tako činjenice da su Albanci na Kosovu u narodnooslo- bodilačku borbu ulazili sporije i kasnije, ili da su H rvati u nekim krajevim a Hrvatske u NOB-u ušli već 1941. a u dTugima 1942, ili da su M akedonci ušli kasnije, imaju svoje historijske razloge i objašnjenja.

To je, na žalost, tem a po kojoj »čeprkaju« i neki naši historičari.Ne smije se n ijekati i prešućivati ničiji revolucionarni doprinos, ali se

ne smije iz toga izvoditi ni bilo kakav alibi za danas, n iti optuživati druge narode što možda nem aju takav doprinos.


StipeSuvar

Lengiin je svojedobno rekao: začeprkaj m alo ispod kože (komuniste i o tk rit ćeš velikoruskag šovinistu. M islim da to v rijed i i za m noge naše kom uniste. P o treb n a je izgrađena sv ijest i ljudska postojanost da se izdignemo iznad ograničenih nacionalističk ih racionalizacija svoga bića i svoga naroda, u njegovom su p ro ts tav ljan ju nekom drugom narodu i nekom drugom društvenom biću. Za sve ljude važi to: začeprkaj m alo ispod kože i o tk rit ćeš pripadnika čopora, plem ena; etnocentrizam , grupn i egoizam kroz kojli se ličooeft iskazuje, itd. — da ne psihologiziram .

U srpskoj sred in i posto ji an tih rvatsko raspoloženje, koje dolazi do izraža ja čak i u tezam a da su H rv a ti subverzivni i da su odgovorni za genocid u drugom svjetskom ratu . Isto tako, u hrvatsko j sred in i postoji jako amtisrpsko raspoloženje na tezam a istog kv a lite ta i istog sadržaja; sam o su adresati prom ijenjeni. N etko nađe ovaj izgovor, netko onaj, i svatko sastav lja sliku svoje h isto rijske pravde, č ija je logika ova: dobar je moj narod, loš je drugi narod. To je logika kojoj se vrlo često ne možemo o th rva ti. To su reakcije tzv. običnog čovjeka. One su u nas danas u velikoj m jeri izraz m anipulativn ih p ritisaka na njegovu svijest; jednako i u hrvatsko j i u srpskoj sredini. Posrijedi je i ponašanje m ass-m edija, posrijed i je prenošenje trad icionalne nacionalističke svijes ti na nove generacije, posrijed i su razne »igre« u ime kojih se svaka nacija, pa i srp sk a ili h rvatska, pod određenim h istorijsk im okolnostima može fašizSrati, usprkos svim progresivnim prom jenam a koje su već postignute.

Često sam slušao tv rd n ju da je narod nevin (narod kao masa, itd.), i da je uvijek posve ž rtv a okolnosti i žrtv a m anipulacije. U h istoriji je uglavnom bilo tako i danas je često tako, ali jedno je iz toga izvući zaključak: nacionalizam me se n e tiče je r n ije moj problem , a d rugo je izvući pouku da ne treba za tv a ra ti oči da je šovinizam tu, okolo, oko tog običnog, nevinog naroda, pa i u n jem u samom, i da po toj logici možemo ići ponovo u koncentracione logore i na klanice.

To je logika teze da samo nekoliko ljudi na vrhu izm išlja sve te »stvari«. V rlo je važno kod svega toga razlikovati — u sm islu u kojem nam je to poučno poručio A ndre M alraux — patrio tizam i nacionalizam. Patriotizam je: štovati, ljub iti, cijen iti svoj narod, b ran iti njegovo tlo, zemlju, a nacionalizam je — sve to činiti, a li kroz agresivnost, n a bilo koji način, prem a nekom drugom narodu.

»M ASPOK« JE Z A P R A V O ZNAČIO TENDENCIJU IZD IZA N J A N ACIO NALNE ELITE

О pravom sm islu i dosegu tzv. masovnog pokreta u Hrvatskoj mislim da ne može b iti spora: b ila je to politička tendencija da se elita sankcionira kao voditelj nacije, a rim e i d ruštva, a ta se nacionalna elita konstitu irala kao blok priv ileg iran ih slojeva.


Lijevo i desno Ш -desno i ljevo

Karakteristično je u tom smislu za »masovni pokret« da je on izrazito otpisivao radničku klasu kao snagu s kojom bi trebalo računati. Sm atrao je da oni komunista u Hrvatskoj koji još spominju radničku klasu u stvari slijede stoljetne a i tisućljetne taradacije hrvatskih obmana i zabluda, fikcija i mitova. U periodici što je izražavala političku i filozofijsku orijentaciju tzv. masovnog pokreta mogli smo čitati podrugljive retke s ovim pitanjem : »A tko još može ozbiljno računati sa tim tzv. neposrednim proizvođačima, što znači ta uškop- ljena klasa n a suvremenoj pozornici kada automacija, kibernetika, visokospe- oijalističkd ljudski rad nosi razvoj«. Logička konsekvencija takvog gledanja je bila da jedino visokoumna inteligencija treba da ima riječ arbitra, riječ dirigenta. Teorijski se zagovaralo vladavinu in telektualne nacionalne elite.

A \NA STO LI SE M ALOG RAĐ ANIN MOZE OSLONITI DOLI N A »SVOJU« NACIJU?

M alograđanin također m ora im ati svoj pogled na svijet i on ga doistai 'ima.

M alograđanin je zarobljen vlasničkom strašću, koju je do paraksizm a razvilo građansko društvo na motivu profita. A m alograđanin nikada nije bio veliki profiter, iako su njegove ambicije da bude veliki profiter — velike. I on se uvijek žderao u svojoj nemoći i morao je da dokazuje svoju plemenitost, da dokazuje svoj značaj. Na što se on u nas danas može osloniti? Na prom jenu društva u pravcu komunizma, socijalizma, jednakosti među ljudima; na dokidanje privatnog vlasništva on ne pomišlja ni onda kada se u to form alno zaklinje, je r to dokida njega kao biće? I ostaje mu traganje za osloncem, a nacija je zatečeni historijski oblik njegovog oslonca, u kojoj on onda nalazi svoje vlastito opravdanje.

NIJEDNA N A S A NA C IJA JOS NIJE BEZ NACIONALNIH ST R A ST I!

Nacionalne strasti mrisu iščezle i neće taiko brzo. Ima ih u obilju, i to — da se razumijemo — u svim našim nacijam a i nacionalnostima, a ovisi о modalitetim a historijske prošlosti i današnjice kakve su finese pojedinih naših nacionalizama.

U svojoj knjizi »Nacionalno i nacionalističko« varirao sam tem u da je u nas još uvijek i prosječna svijest građanina, prosječna svijest prosječnog čovjeka, ako se tako smijemo izraziti, koji pripada jednoj ili drugoj ili trećoj


StipeSuvar

nacija, često nacionalistička, nacionalizm om opterećena. Š tošta u duhovnoj t ra diciji, u sv ijesti ko ja se prenosi iz generacije n a generaciju , u onakvoj historiji k akvu učimo, u onakvoj književnosti k akvu čitamo, u onakvom usmenom pripov ijedan ju kakvo slušam o nosi nacionalistički prizvuk, nacionalistički podtekst, prožeto je nacionalističkim tezam a. I to se ne d& tako lako iskorijeniti.

Stoga budim o sigurna u jedno: kada god d ruštven i razvoj suvrem ene socijalističke Jugoslav ije zapadne u d ub lju krizu, nacionalizm i i n jihovi tra n sparen ti izb ija ju n a površinu. I kolibo god bude takv ih većih i jačih kriza u budućnosti, to liko će svaka od n jih također b iti p rožeta erupcijom nacionalističk ih s tra s ti I

KOD S V IH JE H ISTO R IA M A G ISTR A P R IS T R A N A . . .

U tom e kako se u nas uči povijest nem a ndšta neobično u usporedbi sa drugim narodim a. Ne uče n i danas u Sovjetskom Savezu mnogo drugačije pov ijest ruskog ili nekog drugog naroda nego u nas. I tam o se veliča P e tar Veliki, Cesi veličaju K arla IV, N ijem ci po trad iciji Fitiedricha Velikog i B ismarka, M ađari — A tilu i Košuta, B ugari — Asparuhova, F rancuzi — K arla Velikog i Naipoleona, a kod nas, recimo, Srb i — M iloša Obiliića, cara L azara odnosno kneza Lazara, iako n ije sigurno da je bdo car i knez, H rv a ti — valjda zato što nem aju boljih, osim svojih srednjovjekovnih k raljeva, Zrinskog a Jelačića. I tako, svatko traž i neke svoje velikane iz prošlosti i onda pomoću n jih dokazuje d a je narod kojem p rip ad a uv ijek bdo p lem enit narod, besprijekoran narod, da n ikada n ije ugrožavao druge, ali da su drugi uvijek ugrožavali njega.

Kod Ju žn ih S lavena je to razum ljivije, je r su bili — ono što se banalno kaže — na v je trom etin i u prostornom i vrem enskom sm islu i je r su bili relativno nem oćni u odnosu na mnogo snažnije okolne etnikum e, koji su ih nastojali razoriti i apsorb irati. K ada je došla e ra buržoaskih revolucija Južni su se S laveni nacionalno konstitu ira li u m ale narode. I onda su ti m ali narodi trebali kod sebe izgrađivati nacionalnu sv ijest kao obram benu svijest. Ta obram bena sv ijest živi do danas, živi kao kod svih m alih naroda. I tu se onda dokazuje v las tita besprijehom ost, p lem enitost i nemoć u osvajačkom smislu u odnosu na d ruge okojne, jače narode, koji su doista imali spram nas hegemonistička p resizanja.

Ta m i nism o rek li štošta, što je istina о našoj vlastitoj povijesti! Za to treb a im ati, pored svega ostalog, mnogo snage. I m oram o znati da m arksisti, ljud i socijalističkih u v jeren ja m oraju — ako ne danas, a onda u jednom procesu sazrijevan ja d ruštvene svijesti u uv jetim a početnog razvijan ja socijalizma — učiniti to što zovemo revaloaiizacija i p reispitivanje v lastite povajesti, v lastite tradicije, vlastite kulture , i to bespoštedno, ne da bismo sebe potcje-



nj i vala i odbaoivali, već da bismo, naprotiv, postali — da se i ja patetično izrazim — snažniji i v italn iji za danas i su tra koje nas čeka. A ta istina p retpostavlja i to, da svakog hajduka ne proglasimo borcem za pravdu, već da ga tretiram o i kao bandita, je r su mnogi hajduci bili banditi. I mnogo toga što se među našim narodim a događalo bilo je zapravo otim anje stoke jednih drugim a i pražnjenje torova rad i toga da bi se osigurale namirnice, da se u kršu preživi, itd.

JEDAN OD M ITOVA, S KOJIM SE NISMO OBRAČUNALI: M IT SL A V E N ST V A

Treba rask rstiti sa mitom slavenstva. Ono je imalo svoju historijsku ulogu, i to u nacionalnom konstitu iran ju i održavanju. Ali, davno je u nas rećeno, kom unisti su to rekli: ne ujed in ju je Jugoslaviju m it slavenstva, radi toga što smo podrijetlom Slaveni ili Južni Slaveni, nego bez obzira na tu historijsku srodnost iz daleke prošlosti, pa i jezičnu i ku ltu rnu srodnost danas, nas ujedinjuje ono što danas život nacija čini realnim , što ih upućuje na povezivanje, na zajedničku egzistenciju.

Tu onda ima štošta što nameće ne samo preispitivanje ocjena о Hunima, Tatarima, koji su doista danas za nas nevažni, nego — i о našim Muslimanima! Jer, kako mi učimo о turskoj vladavini, proizlazi da n išta tu rsko n ije valjalo, kao da je mletačko, austrijsko ili bizantsko a priori bilo bodje. Jer, to je bilo kršćanstvo, to su bile vladavine i okupacije vezane za kršćanstvo, pa su naši preci doista Iqrvcu lili za »krst časni«, ali to, dakako, ne znači da su imali »slobodu zlatnu«.

Prem a onome, kako se danas uči u školam a povijest, štošta što naši Muslimani danas nasljeđuju kao svoju kulturu , m i čak i ne znamo ili ne uviđamo ili um jetno odjeljujem o n jih od nas.

A da i ne govorim о h istoriji tzv. raskola Srbi — H rvati, Bizant — Rim. To je, uostalom, dovoljno poznato, a da о tome nije napisano n išta drugo nego ono što je napisao M iroslav Krleža bilo bi dovoljno.

IPAK SE U SPO ZN AJAM A О N A SlM NACIONALNIM REALITETIM A NAPREDOVALO

Prosječan Srbin — uzmimo njega za p rim jer — još pred tri-četiri decenije ili pred pola stoljeća bio je pun iluzija о identite tu naših dTUgih nacija i nacionalnosti. Za njega je H rvat bio ponekad katolički Srbin. Za Slovenca je-


StipeSuvar

dva d a je i znao, a n ije bio n i blizu pom isli da sm atra Crnogorce i M akedonce individualnostim a! D anas više ne možemo reći da je tako. B itka za socijalizam na ovim prostorim a, razvoj socijalizm a od pobjede NOB-e naovam o učinio je svoje.

Možemo kaza-ti da prev ladava jedna progresivna svijest i u redovim a srpske nacije о ind iv idualnostim a drug ih naših nacija i о njihovim pravim a i m ogućnostim a n a sv estran v lastiti razvoj u egzistencijalnoj povezanosti sa srp skom nacijom i svih n jih međusobno.

Uzmimo za p rim je r ind iv idualite t M uslimana. Mnogi dobronam jerni l jud i p ita ju i danas nas, koji bism o treb a li b iti teorijsk i tum ači i politički govornici, jesu ili M uslim ani indiv idualnost u nacionalnom smislu. Ali, ipak se rela tivno brzo a firm ira u našem d ruštvu svijest d a su oni doista to, a posebno da su se h isto rijsk i tako k onstitu ira li i da su se historijsk i tako i pokazivali ne jučer, već i p rek jučer, samo što naša sv ijest n ije h tje la to da uvidi, a opet ta sv ijest b ila je izraz određenih k lasnih i d ruštvenih konstelacija u prošlosti i danas.

Sve kada ne b i bilo drugog razloga da su se M uslimani konstitu ira li kao ind iv idualnost i da to m oraju danas biti, dovoljan je jedan: da su se srpski i h rvatsk i nacionalizam tu k li о n jih međusobno, о njihovu kožu i duše, i da su ih podjednako svojatali.

JO S DJELUJU M NOGI N A S l RASK O LN IC I

To što u nas različite ku ltu rn e d v jerske trad iaije još često egzistiraju kao kam en spoticanja um jesto da budu spona po onoj latinskoj »raznovrsnosti vesele«, izraz je činjenice da se u sklopovima naših svijesti koje su stoljećima izgrađivane i pronošene mije još odigrao ili barem n ije do k raja odiiigrao jedian p relom u sm islu m arksističke ili, ako hoćete, šire rečeno, suvrem enosti prim jerene revalorizacije sveukupne naše ku ltu rn e baštine, odnosno ku ltu rn ih baština svih naših naroda. Tu onda tra ju tradicionalne teze, koje su možda bile dom oljubne, Todoljubne i relativno progresivne kada su naši narodi posve bili o rijen tiran i n a sam oodržavanje i na nacionalno konstituiranje, a danas tra ju naprosto po sili ineraije, upravo zbog toga što nem a m arksističke revalorizacije baštine.

Stoga nas ne treb a čuditi što se u nas i danas ispod žita, ili m anje-više i otvoreno i napadno, svo jata ju nacionalne ku ltu re drugih, jedni drugim a p risvajaju, ili se ono što je doista zajedničko um jetno razdvaja i svojata samo za sebe. Na tome rade mnogi naši raskolnici, mnogi dični latinisti, m edivija- listi, nacionalni lingvisti i svi d rug i »isti« koji uporno dokazuju, pored ostalog, da su Srbi i H rv a ti ili netko drugi ili netko treći posve različiti, da su hiljadu-

ZAMAK KULTURE atrana 891


godišnje tradicije kod ovih ovakve, kod onih onakve, da je Drina ili neka druga ni jeka toliko duboka da je nikakva sila ne može prem ostiti kao kulturni jaz.

Ja sam se intimno tješio da će to stanje duha jen ja ti samim odum iranjem generacija koje su se u nas školovale u tom provincijskom, ponešto rom antičarskom nacionalnom i nacionalističkom duhu u daljnjoj i bližoj prošlosti, ali na žalost one dobivaju svoje prinove; dijelovi novih generacija postaju podložni takvim sklopovima naslijeđene konzervativne i reakcionarne društvene svijesti koja na planu nacionalnom djeluje razarajuće, dezintegriraj uče, svađalački, itd.

О JEZIKU, RODE, DA T I POJEM

Morali bismo m akar voditi politilku jetične tolerancije. Doduše, ona je proklamirana, ali se u javnom žijvotu nailazi i n a gruba šikaniramja, na proganjanja »nehrvatskih« riječi, na jedva prikrivene ispade tzv. lingvističkog nacionalizma.

Ljudi u nas uglavnom sve lošije pišu i sve mucavi je govore. I u školi i u svim oblicima i na svim razinam a kom uniciranja opravdana je borba za čistoću književnog jezika i ku lturu govora, ali u njoj ne smije biti nacionalističkog politikanstva i raznih političkih podm etanja.

Nekima su presudna pitanja: je li uk inut Novosadski dogovor? Hoćemo li i smijemo li donijeti »naš«, »hrvatski« pravopis? Kakva je jezička norma?

Svi znamo: Novosadski su dogovor potpisali ugledni pojedinca i nisu s njega svoj potpis skinuli. Iz retrospektive možemo reći da je taj dogovor možda bio isforsiran čin, ali da su ga hrvatsk i nacionalisti neopravdano napadali kao antihrvatski događaj, iza kojeg su tobože sta ja le isto taiko antihrvatske represivne snage.

A što se tiče pravopisa, jeriikoiznanci sm atra ju i uv jeravaju nas da on ndje najneophodnija, pa čak ni neophodna stvar u čuvanju i razvijan ju književnog jezika. Upozoravaju i na velike narode koji su dugo bili i jesu bez pravopisa. Pravopis bi se mogao raditi, aid n e na načelu pogroma tobože nehrvatskih riječi, ne po ukusu .političkog podzemlja d hrvatskih em igrantskih duša.

Nedostaju nam mnoge kapitalne stvari u znanosti о jeziku, a zlonam jer- nici galame samo о pravopisu! Trebam o poticati naučnu djelatnost u oblasti jezika, raditi na svdm tim značajnim stvarim a, pa i na pravopisu. A razum ije se, dok se eventualno ne donese novi pravopis, na snazi je dosadašnji.

Na nedužnim riječima, njihovom forsiran ju ili njihovom proganjanju naši se nacionalizmi i danas oglašavaju, s mnogo pritajenog bijesa (i s pod-


StipeSuvar

m uklim nam jeram a. Ne sm ijem o dopustiti da djecu u školam a pozivaju na red kada kažu »hiljada«, a ne »tisuća«. Je r, to je previše bijedno da bd se h rvatstvo tame dokazivalo, to nem a n i J j u d a k o g li rn 5ugng ^îraV d ah ja . Kao po tihom dogovoru, lek to ri i ind č u v a iT s ^ te _Si£oce^hrvatskog književnog jezika vo ju ju i danas »sustavno« za dvadesetak — tridesetak riječi, koje dokazuju, je r ih md H rvata tobože ne dijelim o sa Srbim a, i opstojnost tog jezika, i našu posto janost kao H rvata . A u S rb iji i n a srpskoj s tran i nailazim o opet na prog lašavanje određenih riječi kao »ustaških«. Zar, dovraga, nem am o pam etnijih poslova nego da se naganjam o oko »hdljade« d »tisuće«, »uvjeta« i »uslova«, »točke« a »tačke«. Zašto dopuštam o da se oko nedužnih riječi prosipa toliko nacionalističke žuči?

Po kojoj logici se n a zagrebačkoj televizija, na prim jer, skoro više ne može čuti riječ »hiljada« a »sistem« а fo rs ira ju se »tisuća« i »sustav«. Ili zašto bi »tok« bio apokrifan u odnosu n a »tijek«. Televizija Zagreb je nedavno »sustavno« činila i ovo: sovjetsk i narod p re tv a ra la je u sovjetsko pučanstvo, prevodeći tek st uz dokum entarn i film о bprbi Sovjetskog Saveza u drugom sv je tskom ra tu . Moglo bi se navesti još m nogo sličn ih prim jera .

D obre pouke ondma koji u H rvatskoj i u S rb iji ispovijedaju jezičnu neto leranciju p ruža ak tu a ln a jezična po litika i njezini rezu lta ti u SR Bosni i Hercegovini, gdje se danas slobodno, p rem a osobnom opredjeljen ju , može govoriti i p isati i »uslov« i »uvjet« i »općina« i »opština« i »kruh« i »hljeb« i »d iskutirati« i »ddskutovati« i »kritizirati« i »kritikovati«.

P ITA N JE JE Z IK A N A JD R A Ž E JE P ITA N JE N A ŠIH N A C IO N A LISTIČ K IH DESNICA

M islim da je p itan je jezika već po trad iciji ono p itan je oko kojega nacionalistička desnica, i m eđu H rvatim a i m eđu Srbim a, i u redovim a ostalih, može n a jlakše posvaditi ljude i uzbuditi duhove.

P lim a nacionalističkih svađa oko jezika bila je veoma narasla. M alograđanski je nacionalizam snažnije pokazao zube, u političkom smislu, 1967. godine, kada je u H rvatskoj objavljena »Deklaracija о nazivu i položaju h rv atskog književnog jezika«, a u Srbdjd n a n ju reagiirano »Pmjedlogiam za razm išljanje«. Sjećate se m itinga po H rvatskoj — s kolikom žestinom se reagiralo na sve to. Već je to bio sim ptom nezdravog stan ja. Je r, inače ne bi cijeli jedan pokret skočio n a noge da tako žustro reagira.

I, to se kuhalo, kuhalo — i svi znamo u kakvu smo situaciju došli uoči 21. sjednice P redsjedništva SK J: i p isanje »Hrvatskog tjednika« i velike nedoum ice u javnosti, i sukobi. I kako se politički s 21. sjednicom i nakon nje, počelo raščišćavati, jav ila se privrem ena tišm a. Ali ljud i koji su nacionalisti a



djeluju na području jezika, nisu se promijenili. Oni su tu. Na žalost, usudio bih se reći da mnogi na našim jezičkim katedram a boluju od tzv. lingvističkog nacionalizma.

Svima njim a moramo dati do znanja da pod firmam stručnosti grupice ljudi ne mogu voditi jezičnu politiku, koja b i posvađala 75% stanovništva Ju goslavije koje govori hrvatskim ili srpskim jezikom. Govorim samo о toj relaciji, a ne i relaciji jezične politike srpskohrvatskog jezičnog područja vis-a-vis dviju naših nadija koje im aju .posebne jezike (slovenska i makedonska), a i vis-a-vis nacionalnosti koje im aju svoje jezike. I tu se, dakako, da štošta reći.

Mislim da m oramo i sada političkim i stručnim kanalim a u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Goni organizirati suradnju, da sprečavamo eventualno podzemno ponovno bujanje jezične netolerancije, netrpeljivosti, lažnog čistunstva i štošta drugog.

О JEZIČKOM SOVINIZM U VEĆINE

Kada je riječ о državnom jeziku, u nas postoje određene napetosti, koje su u proteklim godinama u određenoj m jeri izazivale i političke ekscese. Naši »lingvistički nacionalizmi« su se međusobno dohvatili, pa su sa svoje strane prouzrokovali velike političke napetosti na srpsko-hrvatskim relacijama. Ali još je važniji odnos u našoj zajednici prem a jezicima m anjina u smislu bro jčanih m anjina, bilo da su nacije, bilo da su nacionalnosti. U dnevnom životu na m noštvu prim jera opazit ćete golemu netrpeljivost, recimo, kod naših tzv. prosječnih ljudi, Srba, i H rvata, kada nešto na TV m oraju slušaiti n a slovenskom, doduše sa titlovima. Oni to dočekuju s odbojnošću. S druge strane, kada Srbin, Hrvat, Crnogorac, M usliman — svejedno, dođe na tlo Slovenije sm atra nekako prirodnom činjenicom da svaki Slovenac treba s njim kom unicirati na hrvat- skosrpskom jeziku.

Ili, u našim osnovnim školam a ne postoji obaveza da se uči slovenski ili makedonski jezik. A u Sloveniji postoji obaveza školskoj djeci da uče h r- vatskosipski jezik.

Dakle, jezička ravnopravnost je posve strik tna, ustavna, ali u faktičnom životu, i kada je zagarantirana politička ravnopravnost u jeziku, ne mora biti posve ostvarena, je r tu d jelu ju realni odnosi tradicije i zakoni brojeva.

Ili, u srpskoj i hrvatskoj javnosti bilo je i podsmijeha, kada su u Makedoniji upozorili d a se posvuda u javnom životu treba upotrebljavati m akedonski jezik. Jednostavno se ne shvaća činjenica da je nacionalni jezik za Makedonce jedan od najvažnijih uvjeta njihovog nacionalnog održanja, da su ona posljednja nacija u Evropi koja je dobila svoj književni jezik i da se i tim


StipeSuvar

književnim jezi'kom žele čuvati od m ogućih bugarskih, srpsk ih i bilo čijih pretenzija , u peren ih protliv njihovog nacionalnog opstanka.

O TKU D A PRINO VE N A C IO N A LISTIČ K IH K A V A L K A D A ?

In telek tualcim a je sv o js tv e n o g a, sve oko sebe vide ugroženo,., u rasapu, p ropadanju , um iran ju , a i da na sebe g ledaju kao na stradaln ike, čistunce, profete. Im a li i m ože li i danas za svakog serijskog tradicionalnog in telektualca biti uzvišenije brige od one za v las titu naciju, ko ja tobože tone pod pritiskom civilizacijskog un ifo rm irajućeg galopa i ko ju sve druge nacije oko nje, pa i one od n je v rlo udaljene, ugrožavaju. T im e se on b rine i za sebe, je r htio bd b iti neka veličina, a kako d a to bude ako n ije nacionalna veličina, koja se zdušno i p redano bori za svete i velike nacdanalne stvari, ku ltu ru , tradliaiju, tlo, uspom ene n a pretke. D rugi lju d i ne mogu toliko kao in telek tualci b iti žrtve etnocentrizm a, je r m anje i zna ju о v rlinam a svoje nacije, a m anam a drugih nacija!

U nas su generacije školovanih lju d i p rije revolucije odgajane u kultu Svetog Save ili kneza Domagoja, pa i danas tako, ako ne napadno i otvoreno, a ono ispotiha i n jihov i preosta li p ripadn ici nastoje odgajati nove generacije. U idejnom sm islu desna in te ligencija još je n a ju tjeca jn ija snaga u našim kultu rn im , nastavnim d naučnim institucijam a . . . I možemo se do m ile volje lju titi: p a što je rad ila vlast, država, partija , zašto lih n ije m aknula? Nisu s tvari tako jednostavne, inercija duha je nevjero ja tno snažna, a naša m arksistička ofan- ziva n a sv ije t s ta r ih ideja i n ije b ila tako silna i razgranata. I tako dolaze prinove nacionalističkih kavalkada.

Im a u nacionalizm u pojedinih profila inteligencije i obijesti i obične podm itljivosti. P rija te lji su m i u jednom \srbijanskom grad u pričali, kako je ta m ošnjih dvadesetak liječnika na pravoslavnu sta ru godinu ušlo u dvorište medicinske ustanove s nacionalnim zastavam a n a b ijesnim svojim parip im a — visokoturažnim autom obilim a. J e li ih na to n a tje ra la obijest ild skorojevićev- ska p raznina ild nešto treće? A im ate u nas još i inteligenaije koja kuka nad stradan jem i siram ašenjem svoje naoiije a od n je usput prikup lja pršute, jag- njad, prasad, p u ran e i patike!

NA C IO N A LIZ M I SU »UTIHNULI« . . .

Nakon 21. sjednice P redsjedništva SK J došlo je do stišavanja trvenja u m eđunacionalnim odnosima. To ne znači da su ti odnosi postali nevažni, da u n jim a i dalje nem a problem a, i da se u određenom sticaju okolnosti ako



bi naš razvoj na kursu socijalističkog sam oupravljanja došao u iole veću krizu, ne bi ponovo zaoštrili. S nacionalizmom nije svršeno, i to ni s čijim. I moramo ponavljati da su svi opasni, a objektivno su najopasniji srpski i hrvatski. Oni su »utihnuli« a iščezavat će srazm jem o napretku socijalizma u nas, ali još smo daleko od nesta jan ja i p revladavanja svih njihovih objektivnih i subjektivnih uporišta i izvorišta.

NACIONALIZAM JOS JEST N A SA SUDBINA, ALI NIJE NEIZBJEŽNA

Nacionalizam još jest naša sudbina, ali nije fatalna, neizbježna sudbina. Sm atram da nacionalizmi u okriljim a naših naroda imaju neke specifičnosti, ali te specifičnosti raiisu tolike da bi te nacionalizme u njihovoj biti razlikovale od nacionalizama diljem planete, i kod malih i kod velikih naroda. (A to su različite stvari: veliki i mali narod. Lenjin kaže da je vgHtoTnarod velik koliko je velik žandarčina. To je jedna historijska reminiscencija, koja rie mora vrijediti za sadašnjost, prem da na žalost uglavnom vrijedi, a pogotovo ne mora vrijediti za budućnost).

О čemu se radi? Ne može socijalizam preko noći uništiti nacionalizam kao duhovnu snagu. On ga može politički ofenzivno ili represivno — ovisno о okolnostima — sprečavati kao političku razornu snagu. On je to činio i čini, i treba da čini. Druga je s tv ar p itanje metode. U to se u ovoj prilici ne bih upuštao. Ali nacionalizam je tu još kao masovna duhovna činjenica, često kao i prosječna ljudska svijest.

Recimo, gotovo smo svi mi i dandanas opterećeni, što bi se reklo: sa majčinim mlijekom to usisamo, nekim stvarim a koje iz nas progovaraju naprosto kao m entalitet, tradicija, običaj, ali kao negativni elem enat m entaliteta, tradicije, običaja. Reoimo, u takozvanom prosječnom Hrvatu, u većinskom još Hrvatu, kao stvar jednog odgoja n a pozicijama m alograđanskog nacionalizma koji nije danas nastao, koji ima svoj h istorijski kontinuitet, počiva jedna predodžba da su H rv a ti d rueim _narodim a u Jugoslaviji ^jpeiftoimi zbog tisučugodišnje k u ltu re i u tkahosti te k u ltu re 'u k u ltu ru Zapada Г vfeairesti za ZapadTaTScimo, u većini »prosječnih« Srba isto tako drijem a predodžba da su Srbi superiorni zato što su najveći junaci, što imaju najslavniju, najzaslužniju historiju. ' ~

Prem a tome, ne bih se usudio prognozirati da nacionalizam ne može i sutra, ovaj ili onaj ili svi zajedno, im ati određeni svoj politički program i pokušavati ga nam etnuti.

Dakako, osnovno je tu kako će se u nas dalje razvijati b itka za socijalizam u svojim ključnim odrednicama. Ako ona bude tekla zadovoljavajuće onda će nacionalizam doista mnogo teže dolaziti na političku površinu.


StipeSuvar

L ju d i koje sm atram o nacionalistim a sada su se m alo politički p rita jili, ali duhovno se, dakako, n isu prom ijenili. Sad, možemo b iti i ravnodušniji prem a činjenici d a netko nacionalizam im a kao svoju p riv a tn u stvar. Ne dajm o mu, m eđutim , da ga -politički eksponira do s tu p n ja koji b i nas ugrožavao kao socija lističku zajednicu. U tom bism o sm islu m ogli m im e duše reći da se u sferi k u ltu re i u S rb a i u H rv a ta m noge stvari, koje su tradicionalno nacionalističke i d an - danas ispod žita pronose, p lasira ju , d a kao duhovna konstelacija tra ju , i d a imi tu ni izdaleka još nism o u teorijskoj i idejnoj ofenzivi.


Lijevo i desno ili desno i ljevo

viU Č E M U S E R A Z L IK U JE M O , M A D A LJEVIČARI

GDJE SU N A JK RE AT IVN IJE SNAG E N A SE KULTURE,A GDJE DUHOVNO M RTVA INTELIGENCIJA?

Već pola stoljeća na j kreativni je snage naše ku ltu re idejno su i politički vezane za naš kom unistički pokret. I bez obzira na disciplinu, organiziranost, greške i nesporazume, činjenica je da su te snage slobodu stvaralaštva demonstrirale baš dostignućima, koja su u osnovi vezana za komunističku duhovnu orijentaciju. To stoji za Jugoslaviju, a posebno to stoji za Hrvatsku. I to je činjenica koja vrijedi i danas i iz koje izniču značajne tekovine u raznim sferama um jetnosti i kulture. Dakako, tim e nisam mislio reći da se možemo pohvaliti snažnom i borbenom komunističkom inteligencijom. Ovdje se, često, radi о podm etanjima one inteligencije koju zovemo tradiCkMialistočkom. Naime, često nasjedamo tezam a te inteligencije. А о njoj trebam o znati i to, da ona, bez obzira na to koliko je prita jeno opoziciona ili je možda i građanski lojalna, suputnička d kruhoboračka, p a i onda kada se form alno učlani u P artiju , ima doduše još vodeće pozicije i u tjecaj u većini kulturn ih institucija, ali da je duhovno već poodavno m rtva — ako to n ije bila već i u trenucim a svog nastajanja, historijskog nasta jan ja i jav ljan ja — u smislu stvarnog doprinosa velikim idejam a i progresivnim strem ljenjim a našeg vremena, a tim e i u smislu, ako hoćete, održanja i jačanja i duhovne snage vlastite nacije.

GOTOVO SVE STO JE U NA ŠO J KULTURI I UMJETNOSTI U POLA STOLJEĆA BILO STV A R ALAČ K O VEZANO JE ZA

NASTU PA NJE NAŠEG KOMUNISTIČKOG POKRETA

Komunizam je na našem tlu bio duhovno snažan i u samim svojim počecima, kada je još bio politički relativno slab, opterećen raznim dječjim bolestima, nedovoljno prožet intelektualnom zrelošću i revolucionarnom konkret-

80S s tra n a ZAMAK KULTURE

StipeSuvar

nošću m arksističko-len jin ističke misli. I on je ušao u okrša je sa golemim n aslagam a provincijalne, nacionalno-rom antičarske i m alograđansko-filantropske svijesti, koje su u n a s b ile kulise procesa prvob itne akum ulacije kap ita la i u jedno plodovi in te lek tualnog sluganstva sve b ro jn ije sitnograđanske inteligencije. Ideja kom unizm a im ala je epohalnu snagu, pa je i u nas tu id e ju usvajalo i pronosilo sve ono što je bilo duhovno na jk rea tivn ije , ljudski najnem irn ije, s nervom za b u n t i s osjećajem za plebejske interese. Na tom planu brojčano slabije, u odnosu na legije m alograđanskih intelagenata, ali duhovno nadmoćn ije g rupac ije naše 'tzv. lijeve in teligencije, političk i m an je ili više vezane za kom unistički p okret i m imo k rite rija form alne učlanjenosti, učinile su vrlo mnogo na duhovnoj p rip rem i revolucije, na tom e da su ideje socijalne pravde i ljudskog dostojanstva, te perspek tiva d ruštva koje ne bi donijelo okamenje- nost u pa tr ija rh aln o j a u ta rk iji seljačkog života — kao što su to iluzorno nudili narodnjačko-iseljačfki, popovdko-fiškalski a kaplarsko-načelndčka tribun i i »pokreti« — već civilizacijski n apredak pod dizginom radn ika i seljaka, u NOB-i n a jzad bile prihvaćene od m ilijunskih m asa.

O bračun s torn našom pieteocijal’isttčkiom, svetosa viskom, domnagoj evskom i m ahm čevskom , ro jalističkom i pastirsko-fru laškom , dom oljubnom i nazdravi- čarskom sviješću otpočele su generacije kom unista izm eđu dva ra ta i dovele ga up ravo do razine koja je u uvjetim a, kada je K P J svestrano provela i рта- ktično-političke p riprem e, b ila tak v a i tolika da su narodne m ase same p risvojile novu d ruštvenu Viziju, koja je u obračunu građena, te su u ratnom požaru i revoluc ionarnoj samodj elatnosbi same stresle sa sebe, odbacile mnoge spu/tavajuće, okivajuće, opijum ske m itove i laži jednog nezrelog i stagnanitnog. građanskog sv ije ta što je na našim prostorim a tavorio u polukolonijalnoj anonimnosti.

I gotovo sve što je u našoj k u ltu ri i um jetnosti u pola i više stoljeća stvoreno kao odista snažno, tra jn o i p rogresivno bilo je i jest vezano za nastupan je i d jelovanje našeg kom unističkog pokreta, koji je na političkom planu rušio buržoaziju i njezine institucije, m ijenjao proizvodne snage i odnose, a na duhovno-kulturnom planu tukao se, s više ili m anje uspjeha, p rotiv cijelog sv ije ta sta rih ideja, koji zarobljava sv ijest narodnih masa.

REVOLU CIJA JE B IL A I JE ST N A DJELU, USPRKOS SA LO N SK IM OCJENAM A

Susrećem o danas m udroslovna, esejistički izbrušena stajališta, naoko no- nkonfarm istička i antidogm alska, da je NOB, kao i svaiko ratovanje, značila u najm an ju ru k u jedan b ru ta lan slijed zbivanja, u kojem ku ltu ra i um jetnost nisu m ogli doći do riječi. Tobože, kaid oružje govori, m uze šute. Kategorički se za-



stupa teza da u NOB-i mije stvorena milkaikva simrteza um jetnosti i revolucije, odnosno da ako je i bilo kakve sinteze, u njoj nije bilo um jetnosti. Radilo se tobože о rudim entarnim artističkim shemama, о nekoliko stihova-kriikova, о nekoliko patetičkih tužaljki, itd.

Ne moramo ni dokazivati da su takve teze stupddne, n iti truditi se da ih argum entacijom pobijamo. Ta su m išljenja utem eljena na tradicionalističkoj svijesti, ona su školnički superiorna i njihovim izricanjem svakako glava s ramena pasti neće, kao što je padala stotinam a hiljada onih koja su u NOB-i ginuli s nekom proživljenom, ра m akar patetičnom parolom na usnama, s nekim stihom-krikom i sa nekom shem atski sročenom porukom s partizanskih kurseva.

Nije li upravo NOB m ilijune ljudi jednom za svagda otrgla od stoljetnih milenijskih taloga km etsko-rajinske svijesti i idiotizm a i bezizlazja epsko-pastirskog tavorenja? Doduše, ona sama nije bila niti je mogla biti potpun raskid s prošlošću i tradicijom, ali u njoj je sve oslobodilačko i progresivno u našoj prošlosti i tradiciji plebejskim doprinosom i proživljavanjem ugrađeno u samosvijest masa kao revolucionarnog subjekta, i tim e zadobilo i novo рте- kretničko značenje. Nije li NOB i mnoge predestinirane malograđane preobrazila u revolucionare, a naše seljake i radnike izdigla do samostalnog stvaranja vlastite historije? I što bi bila ku ltu ra i um jetnost, koja nije u samom historijskom revolucionarnom događanju? Zar se doista revoluciji kao krvavo opipljivom činu i neprestanoj m ijeni može sučeliti salonsko estetiziranje, tobože nadmoćno njoj, to jest revoluciji, čistotom svoje refleksije, antidogm atskom misaonom slobodom i neu'kalupljenošću, prom atrački nadmoćno svim tim krvavim protuslovljim a i tragičnim sukobima u samim tokovima Tevolucije i zar se u takvom sučeljavanju na papiru može dati za pravo tom tobože antidogmatskom estetiziranju, a revoluciji izricati presuda u tom smislu da je um jetnost bila iz nje izgnana, da je ku ltu ra u njoj bila najaporednija stvar? Nije li nas baš NOB-a svrsta la među one koji sami s tvaraju svoju historiju i nismo li na njezinom tragu najnapredniji stvaraoci novog svijeta — humanističkog socijalizma, kojim će sami neposredno uprav ljati proizvođači m aterijalnih i duhovnih dobara? Zar NOB-a baš u tome i po tome n ije bila sinteza revolucije i um jetnosti i um jetnost revolucije? I tu ne mogu ništa prom ijeniti, u smislu historijske istine, naknadna školnička m udrovanja s pijedestala slobodnog superiornog prosuđivača!

Trebalo bd jednom već u nas analitički bespoštedno i dokum entirano progovoriti i о tzv. sukobu na književnoj ljevici uoči oružane revolucije, u njezinome toku i nakon njezine pobjede. Jer, na neopravdane aplauze nailaze teze koje pokušavaju našu revoluciju, pa i njezinu idejnu i političku priprem u uočd rata, kao i poslijeratnu fazu okrstiti kao dogmatsku, po (kulturu i um jetnost sterilnu i štoviše štebočinslku. U našem komunističkom pokretu među snagama revolucije bilo je i tada, kao što ima i danas, staljinističkog dogmatizma,


StipeSuvar

ali u p rav o po revolucionarnom s tv a ra la š tv u jednoj od najp lodnijih a po svo- jev rsnosti i hum anizm u tražen ja novih društven ih r ješen ja jednoj od n a jp ri- znatajđih revolucija našeg vrem ena, kao što je jugoslavenska socijalistička revolucija, olako p rip ris iv a ti dogm atsku politiku u stvarim a um jetnosti može se samo iz pozicije liberalnog građanskog in te lek tualca koji štošta ne shvaća, odnosno m nogo toga ne shvaća u zb ivanjim a s nam a i oko nas. Kako to da se ta revolucija p rv a sukobila sa staljinizm om i p rv a n ad n jim postigla m oralnu, in te lek tu a ln u i po litičku pobjedu, ako je njezinom biću bio im anentan i sukob s um jetnošću, odbacivanje principa slobode stvaralaštva, gušenje intelek tualnog i svakog drugog nem ira i nem irenja? Kako je NOB m ogla pobijediti, ako je duhovno bila ste rilna i ako su je predvodili dogmatici?

N ISU U N O B-I K U LTU R A I UM JETNOST BILI U K R A S

Sve što n a p lan u rušen ja s ta rih ideja i danas činimo, d irek tan je produžetak tem eljitog obračuna u NOB-i. N isu u NOB-i k u ltu ra i um jetnost bili n ik ak av ukras, n iti se m ogu svesti na opuse pjesnika, slikara, m uzičara, glumaca, koji su koračali partizanskim stazam a. G lavna k u ltu rn a dim enzija NOB-e bilo je bezim eno k u ltu rn o s tvara laštvo naroda, nove potrebe, nova svijest miliju n a nepism enih i polupism enih, oni satovi učenja, sricanje obične i m arksističke abecede zajedno, oni raskidi s bogom, kakav je imao N ikoletina B ur- sać, k ada je prestao v jero v a ti u dragog boga jednostavno zato što je vjerovao svom e kom andiru , a kom andir m u je, dakako, текао da boga nema!

N A SU KU LTU RNU PO LITIKU U G RO ŽAVAJU N A P LA VIN E H IST O R IJSK I M RTV E SV IJE ST I

P roblem n ije u tom e da naš kom unistički pok ret en bloc ugrožava slobodu s tv ara laš tv a već napro tiv u tom e da njega i njegovu dosljednu kulturnu politiku i dan-danas ugrožavaju naplavine one h istorijsk i m rtve svijesti, koje se rep roducira ju iz p ro tuslovlja i nedorečnosti procesa i rješenja rane faze sam oupravnog socijalizm a na našem tlu.

D jelu ju pokreti podzemnih genija; politikanstvo pod firm om kulturnog djelovanja i s tvaralačkog čina još je ofenzivno; falange m alograđanskih polu- in te ligenata još n astupaju ; m i se susrećemo i sa izrazito antikom unističkim »porukam a« i rovarenjim a u literarnom i drug im oblicima stvaralaštva i »stvaralaštva«, p a još uvijek i sa pokušajim a da se devalvira NOB-a. I bila je ilu zija da će sve te pojave iščeznuti samom političkom pobjedom socijalizma.



A m ediokriteti i podlaci, uza sve to, švercaju se za sljedbenike i provo- dioce partijske ku ltu rne politike.

U nastupanju pro tiv svega toga moramo biti- nesmiljeni, ali ne u sudsko- zakonskom smislu, osim ako se ne rad i о flagrantnom političkom komplotu, već u smislu ubitačne argum entacije, idejne borbe, građenja nove svijesti ljudi.

KOM U NISTIČKA INTELIGENCIJA U N A S B ILA JE CETA M ALA, A L I OD ABRANA

Mi imamo i imali smo kom unističke inteligencije, je r bez toga ne bi bilo ni komunističkog pokreta. Ali m oje je duboko uvjerenje da mi još nemamo dom inantne komunističke inteligencije, odnosno da ona nije dominantna. Ona izgleda jača utoliko što je komunistički pokret na vilasti u našoj zemlji i što je on svojom duhovnom i svojom organizacionom snagom proveo i organizirao socijalističku revoluciju koja teče, kako bi rekao Tempo.

Tu je dovoljno da se kaže da je u historijskom smislu komunizam na našem tlu i bio snažan i jeste snažan u ovo pola stoljeća i nešto više kako kao pokret djeluje. Socijalističke su ideje čvrsto uhvatile korijene dosta davno i mala, odabrana, brojčano nejaka družina naprednih mozgova, kojim a je lenjinska zastava zasvijetlila, koji su Магха počeli čitati, sve do naših dana b ila je u tom smislu dom inantna, je r se radi о društvenoj koncepcija koja u realnim historijskim procesima pobjeđuje.

Ali, kada razm išljam o о konkretnim stvarim a о kojim a smo ovdje razgovarali, о revalorizaciji vlastite povijesti, о kulturnoj tradiciji, о duhovnoj klimi u postojećim kulturn im institucijam a, о konceptu m alograđanštine i tko iza njega stoji, onda, na žalost, m oram o doći do zaključka da je ona inteligencija, ko ju je Gramsci nazvao tradicionalnom i koja je društveno naslijeđena u jednom duhovnom smislu, često još dom inantna na značajnim pa i na jznačajnijim punktovim a za form uliran je ideja i za utjecaje na masovnu d ruštvenu svijest, a pogotovo na svijest novih naraštaja koji pridolaze.

KOM UNISTIČKI SE POKRET SU K O BLJAVA S A VLASTITO M INTELIGENCIJOM!

Da se razum ijemo: kom unistički pokret u nas ima većih problem a s onim dijelom inteligencije koji je uz njega, nego s onim koji n ije uz njega i onda kad se pravi da je uz njega.


S tipeSuvar

Sam o ona in te ligencija koja kom unisičkom p okretu p ostav lja neugodna p itan ja može d a m u p rav i problem e. A s onom koja je na otvoreno reakcionarnoj poziciji lakše je izaći n a k raj, osim u sm islu d a postoji n jen a snaga kao snaga h isto rijske duhovne inercije. Š to se tiče »Pečata« i »Braxisa«, p a i eventu a M h budućih »Pečata« i »Prazliisa« — n e možemo kazati, računajući na logik u Zbivanja u prošlosti i današnjostn, da tih p o java neće b iti i u budućnosti — tu je posrijed i sukob izm eđu u top ijske sv ijesti i k onkretne h istorijske svijesti u jednom ite istom pdkrertu. | In te lek tua lac u užem sm islu je čovjek; .knjige, kako hi rekao jed an n aš ugledni političar, on je često »fcnji- gorovac« . I k ao čovjek knjlige, ion p ro jic ira ta j svoj sv ije t kn jige i n a postojeće odnose u društvu) On više v jeru je knjiz i nego životu oko sebe; on se često i sam osjeća ojađen i nem oćan p rem a njem u) jednako kao što oni koji su do guše u dnevnim bitkam a, potajno kod sebe, priznali ili ne, htje li to p rizn a ti ili ne, razv ija ju s tra h od kn jige ili od toga da u n ju zavire kada bi doista m orali, a m orali bi svakodnevno!

Na toj osnovi sukoba izm eđu realite ta , revolucionarnog rea lite ta ako hoćete, i jed n e u topijske svijesti, m i i imam o nesporazume. Dakako, da se razum ijem o: m oram o b iti bespoštedni p rem a određenim trikovim a pojedinaca, k o ji p ripada juć i toj osnovnoj duhovnoj o rijen taciji kom unizm a i m arksizm a, pok ret ko ji ih je omogućio, koji ih form ira, čiji su oni ipak izraz, iako možda i dev ijan tn i izraz, en bloc izvode n a optuženičku klupu. A u ime čega? U ime toga da se taj p o k re t prom ijeni! P a i on sam teži da m u revolucionarni učin ak bude veći i onda kada izgleda d a tak o nije.

P rem a tome, g eneralna osuda p o k reta ne može d a ti d rugi rezu lta t nego težn ju za njegovim rušenjem u ime nekog drugog realnog historijskog pokreta. A koji je to? N isu valjda tak av p okret slabašni, osam ljeni intelektualci, koji se z a tv a ra ju u svoje rezervate! Oni n ikad n isu pokret, n iti mogu biti pokret ni klase, ni p o k ret m asa, ni p okret koji im a realnu političku težinu u historiji!

LIJE V A B I INTELIG ENC IJA D O ISTA B ILA FANTOM D A NIJE/KOM UNISTIČKOG PO KRETA

A m i imam o i jednu polarizaciju te inteligencije, koju — gledajući površno — možemo sm atra ti kom unističkom i socijalističkom . Na k ra ju krajeva moda je posvuda u sv ije tu da se i ono što je reakcionarno i konzervativno, a pogotovo ono što je sam o na razini puke građanske lojalnosti ili saputništva kakav je poslije O ktobra u Sovjetskom Savezu dobila naziv određena duhovna tendencija Što se u književnosti, i ne sam o u n jo j, pojavila — k iti lijevim i kom unističkim . Tako i m i u našoj Kom unističkoj partiji, oko n je i uza n ju omaimo l ju d i koji su lo ja ln i saputnici, ali nisu u dubini svoga opusa i svoga učinka



preuzela komunističko, nego se time kite. Kite se često i u najdubljem vlastitom uv jeren ju da su to i d a su talkvi.

Zatim imamo taj famozni pojam lijevog, lijeve inteligencije. Mene često zapitkuju о tome. Ta lijeva inteligencija bi bila fantom d a komunistički pokret ne vodi realan društveni proces preobražaja zatečenih ljudskih odnosa i društvenih stru k tu ra na ovome tlu. Što bi mogla ta inteligencija? Što ona uopće može kao nekakav osamljenik, koji prezrivo iz zapećka ili sa nekog brežuljka prosuđuje kako stvari oko nas ne teku idealno i kako se ideali, о kojima je ona pročitala iz knjiga ili ih je sama form ulirala u knjigam a, ne ostvaruju. Onda je objektivno takva inteligencija — h tje li mi to ili ne htje li priznati, bilo nam to teško ili ne bilo konstatirati — desna sa pozicija b itke za socijalizam danas u našoj zemlji. Ona je lijeva sa stajališta građanske klase, jer odgovara i po sili inercije onom što se zove lijevom inteligencijom u građanskom društvu u smislu, lijevog građanskog liberalizma. (Doduše, lijevom in teligencijom tamo se zove i onaj dio inteligencije koji je direktno uključen u komunistički, socijalistički i sindikalni pokret, u realni pokret radničke klase, koji se bori za rušenje tam ošnjeg postojećeg društva i za izgradnju novih odnosa.)

Prem a tome, moramo tu raščlaniti i ovaj front koji sm atram o frontom komunističke inteligencije, ne sm atrajući aproori da je sve komunističko što se za komunističko i m arksističko izdaje. Na žalost, već zbog toga u analizi pomalo ispadne da su snage slabije, nego što nam se na prv i pogled čini, iako u onom najdubljem historijskom smislu postoji pokret koji tu razvija uspješno jednu vitalnu, jednu snažnu socijalističku revoluciju. Jer, vjerovatno nema mnogo revolucija u našem stoljeću koje su pokazale takvu vitalnost kao revolucija n a našem tlu, rela tivno malom i ograničenom u svjetskim razm jerim a i relativno zaostalom, je r za nas ne vrijedi zakon velikih brojeva, on nam ništa ne govori.

PONEŠTO О PREPREKAM A *LIJEVOJ« PUBLICISTICI

Već sam jednom, izražavajući svoje priznanje najboljim perim a naše prijeratne lijeve publicistike, pitao: zar je dovoljno tum ačenje, koje ponekad čujemo, da je ta publicistika bila tako stvarna i u tjecajna zbog toga što je b ila usm jerena na rušenje k u ltu rne i idejne stru k tu re tadašnjeg građanskog d ruštva, dok je danas pred publicistikom mnogo teža zadaća izgrađivanja kulture i idejne s tru k tu re mladog socijalističkog društva. Ali zar n ije ostalo mnogo toga za rušenje i zar socijalizam svakodnevno ne rađ a i svoje vlastite protivu- rječnosti i ne trp i brojne deformacije. Područje za konkretnu, otvorenu, bes-


StipeSuvar

kom prom isnu k r itik u svega postojećeg — ali ne i k ritik u svega poetojećeg s n ek ih donJkihotsknh i ap strak tn o hum anističk ih pozicija, n e im ajući u vidu stvarne, konkretne, h isto rijsk i om eđene m ogućnosti l ju d i — danas je m nogo šire, i neprestano se Siri. P a ipak , d anas osjećam o odsustvo snažne, razgrana te i konk re tn o u sm jerene lijeve publicistike.

K oji su tom e razlozi?

M eđu m nogim a, v jero jatno je v rlo značajan i ta j da k u ltu rn a revolucija u jugoslovenSkom socijalističkom d ru štv u još n ije pobijedila analfabetizam . A analfabetizam n ije sam o neznan je č itan ja i p isanja uopće, nego i neosjećanje svakodnevne po trebe čitanja, stalnog dodira s duhovnim tekovinam a, i još mnogo toga. A nalfabetizam je u n as još dom inantna s tru k tu ra duha, i pored ■toga što 4,3 m iliju n a lju d i ide u škole, a više od 400 hiljacLa ljud i je završilo više škole i faku ltete . Naoko, to n e b i m oglo b iti lim itira jući činilac publicistici. A li on to jest, je r č ita i p iše sam o m ala elita, p a i public istika u jednoj k u ltu ri elite n e može im ati zam aha.

D rugi opći razlog dijelom je određen ovim prvim , ovom dom inantnom struikburam analfabetizm a. U situacija k ada analfabetizam n ije znatn ije p rev ladan, m asovna k u ltu ra često ne poprim a svoje p rav e sadržaje nego se i sama ko n stitu ira kao surogat, koji svakidašnjicu p re tv a ra u niz svakidašnjih nestv arn ih b lještav ila i iluzija. Tako dolazi do opijan ja publike »zabavnim« i »onim što odm ara«, pa se odbacuje svaki duhovni napor kao »dosadan«. To naravno, n e m ože b iti plodno tlo istinske publicistike.

Najzad, opća sm etn ja poletu i razvoju publicistike je i još nerazrušeni m en ta lite t robovan ja h ije rarh iji. D ruštvena i tehnička podjela rada uvijek će tra žiti h i j e ra rh ij e, a m eđu lju d im a će uvij ek postoj aiti au to rita tivn i poj eddnci i grupe. P osto jan je h ije rarh ija , dalkleoiije nešto po sebi »-klasno«. Međtutim, ukoliko je h i je ra rh ija vezana za d ru štv en u vlast, moguće su i u prav ilu postoje privilegije i zloupotrebe. U n as besum nje još postoje i zloupotrebe i p rivilegije i mogućnosti represalija , vezane uz h ije rarh ijsk e ljestvice. S druge strane, nisu još stvoren i — osim deklarativno , — uv jeti slobodne k ritik e svih privilegija i zloupotre b a vezanih za h ije rarh ije . To onda p riječi pimi razvoj javnog razm išljanja о svim društven im pojavam a, a u tom sklopu i publicistike.

S V I B I LIJEVO JO S OD DO BA FRANCU SKE REVOLUCIJE

L ijevi čovjek, lijevi inte lek tualac , lijevi pohret, ljevica, lijevo, to su političk i pojm ovi koji su se fo rm irali još u doba francuske revolucije i do danas t ra ju i označavaju sve one i sve ono što se zalaže za neke građanskoliberalne,



socijalističke, komunističke i općenito najprogresivnije društvene ideje i odnose. A, dakako, u realnim situacijam a u društvu često je vrlo teško odvojiti stvarnog ljevičara, lijevog čovjeka, lijevog intelektualca od onog koji je desno, јет danas u pravilu nem a ljudi којј se vole izdavati za desničare i otvoreno opredjeljivati za desno. Svi se prik rivaju i pozivaju na lijeve parole. Tu su kriterija razdvajanja vrlo suptilni i treba ih praktično prim jenjivati od situacije do s itu ac ije . . .

AK O S K J NIJE LIJEVO, NE MOZE TO BITI NI BILO K A K V A »LJEVICA«

Ljevicu koja je frontalno suprotstavljena Savezu kom unista n e sm atram ljevicom. Ona n ije neki organizirani subjekt, s kojim SK ulazi u prešutne sporazume. Ako, pak, sam Savez kom unista ne stoji lijevo, onda ni sva ljevica u nas nije lijeva. Jer, oni koji se posebno i u SK i izvan njega eksponiraju kao ljevičari doista nem aju bitno različite pozicije u odnosu na Program SKJ; i oni su za sam oupravljanje i hum anistički socijalizam. Sporovi su oko konkretnih tokova društvene stvarnosti. Kritizirajući sve postojeće »ljevičari« ne moraju više ni činiti, a SK kao organizirani pokret ne može iskočiti iz vlastitog prostora i vrem ena, on je nužno realan i realističan, pa i institucionalan, sa sklonošću p e rtid firan ju vlastitih trenutn ih dostignuća. Ljeviičarstvo je u misaonoj sferi pronošenje utopije, a u društvenoj praksi m ukotrpno prim icanje nikad dostižnom utopijskom. Na tome niču sukobi i nesporazumi između P a rtije, odnosno njezinih »struktura« i »foruma« i pojedinih naših lijevih in telektualaca. Uostalom, n ije u nas baš neko veliko stradalništvo i herojstvo istraja- vati u zanosu lijeve fraze, pa i lijeve teorijske kritike, iako i sam mislim i tv rdim da je još zbog cjelokupnog s tan ja duha d duhova u ovom našim južnoslavenskim, balkanskim i perifem oevropskim prostorim a, pa i zbog praktičnog ponašanja političkih i ku lturn ih elita, lakše i m anje rizično i mnogo probitačnije biti desničar i eksponirati se u desno.

»NOVA LJEVICA« I STAR E ISTINE

U našem je društvu posljednjih godina, kao uostalom i u svijetu, na djelu i ideologija »nove ljevice«. Usprkos heterogenosti redova »nove ljevice« 1 svoj različitosti njezinih inspiracija i pobuda, činjenica je da se ona jav lja kao reakcija na određenu posustalost, nedosljednost, pa i sklerozu tradicionalnih organizacija ljevice, njihovom sporom prilagođavanju revolucionarnim potencijalim a današnjice. Na drugoj strani, tragajući za novim revolucionar-


StipeSuvar

nim snagam a, »nova ljevica« traž i svojevrsne odgovore na p itan ja koja muče i »staru« ljevicu.

Pojedine form acije »nove ljevice« pretežno im aju zajedničko i to da gube v je ru u revolucionarne potencijale, m otivacije i sposobnosti radničke k lase, sm atra juć i je defin itivno prilagođenom kapita lističkom ili b irokratsko-so- c ijalističkom sistem u i n a ovaj ili onaj način korum piranom , klasom čija je sv ijest dez in teg rirana i ko ja je i sam a zaokupljena am bicijom d a se p reto p i u »srednju klasu«. »Nova ljevica« stoga najčešće p ropag ira oslan janje na tzv. m arg inalne d ru štv en e slojeve, na rad ika lne dijelove m lade generacije, n a neprilagođenu h um anističku in te ligenciju i n a d iskrim inirane rasne i nacionalne m anjine. U sv jetsk im razm jerim a, ona se najv iše pouzdava u revolucionarnost narodn ih m asa »trećeg svijeta«.

No m i m oram o resp e k tira ti i onu »novu ljevicu«, koja je uvrijeristička, antibirokratsfka, istin sk i revolucionarno angažirana, a kojoj p rip ad a ju i neki n a jug ledn iji in te lek tua lc i i h u m anisti našeg vrem ena.

N aša »nova ljevica«, u rasponu od pro testnog odbacivanja postojećih instituc ija i postojeće k u ltu re kroz h ip ijevsku refleksiju i dokolicu, p a do ra dikaln ih grupica koje borbeno istupa ju p ro tiv našeg sadašnjeg političkog pore tk a s anarh ističk ih i trockističk ih pozicija, im a to zajedničko d a p riznaje sam oupravni socijalizam kao hum anističku perspektivu , a li osporava da se u nas doista ostvaru ju , m a i u početnom stupnju , oblici s tvarnog radničkog sam oupravljan ja.

Dakako, m nogo je toga š to u nas rad i i pokušava »nova ljevica« ili iluzija ili poza. Ne treb a p rec jen jiv a ti n jezinu snagu i n jezine šanse, ali Savez kom unista m ora jasno defin ira ti svoj odnos prem a njezinom jav ljan ju i djelovanju, pogotovo u sv je tlu činjenice da ona može lažnim avangardizm om privući dijelove m lade generacije kao i to da pokazuje tendencije konstitu iran ja u opozicione cen tre političke moći, koji Savezu kom unista i cjelokupnoj njegovoj politici izriču p resude bez priziva.

Savez kom unista n e može p riznati n ikakve tendencije političkog organiz iran ja mimo n jega i p ro tiv njega, pa о m a kako žestokoj revolucionarnosti se radilo. Kao kom unisti, dužni smo d a djelujem o u duhu spoznaje da oslobođenje radničke klase m ora i može b iti djelo same klase, a ne n ikakvih zavjereničkih grupica koje v je ru ju u »nove snage« revolucije.

S d ruge strane, Savez kom unista, u svojoj politici, u svom program u, u svojoj revolucionarnoj dosljednosti i borbenosti m ora davati p rostora revolucionarnom patosu i nezadovoljstvu i naše stvaralačke inteligencije i naše m lade generacije. O n ta j patos i to nezadovoljstvo treba i da respektira i da prihvaća, ali n a lin iji svog p rogram a i u sklopu organiziranih socijalističkih snaga koje slijede taj program . Rilo je i im a u Savezu kom unista dosta sekta- štva i olakog diskvalificiran ja ljud i i po java koje opravdano ili neopravdano vežemo za »novu ljevicu«.


Ljervo i desno ili desno i ljevo

Istupajući pro tiv lažnog avangardizma, komunisti će b iti uspješni jedino ako priznaju istinski avangardizam i ako su prije svega oni sam i istinski avangardisti. Opasna je tendencija da se svaka kritika i svako nezadovoljstvo Savezom komunista, a pogotovo postupcima, pa i odlukama njegovih pojedinih rukovodilaca, pa i cijelih rukovodstava, guši kao neprijateljska, opoziciona, tobože lažna i zlonam jerna s tobože lijevih ekstrem ističkih pozicija, kao i da se u lažne avangardiste i sm utljivce trpa i ozbiljne i m arksizm u privržene ljude.

Uopće, moramo im ati mnogo više sluha za sve što je lijevo, za lijevu misao, za lijevo u kulturi, za lijevu inteligenciju pa i za »novu ljevicu« u našim prilikama. P rim itivni antiinfelektualizam i sklonost beznadnih konzervativaca, kojih u našem komunističkom pokretu na žalost ima dosta, da na toj osnovi love vještice, ako bi ih Savez kom unista tolerirao, mogli ba nanijeti neprocje- jenjive štete našoj komunističkoj akciji pro tiv političke i (intelektualne desnice, koja je i jača i opasnija od svakog ljevičarenja. Ali, m i moramo držati jasnu demarkacionu liniju i prem a lijevoj frazi i lijevoj pozi, prem a nastojanjim a da nam se neodgovorni politički pam fleti podastiru kao vrhunski dometi m arksističke misli.

О »PRAXISU «.I О ONOME STO JE (BILO)OKO NJEGA

»Praxis« se kao časopis jedne grupe ljudi na našim filozofskim i sociološkim katedram a pojavio u onom razdoblju kada je u našem društvu vladala osobita teo rijska živost podlije donošenja P rogram a SKJ. I u ovih deset godina — bez obzira da li će dalje izlaziti ili ne — »Praxis« je dao određeni teorijski doprinos kritici stailjiimlizma. Taj doprinos »Praxisa«, dakako, ne bi bio moguć, da naš komunistički pokret n ije ušao u praktrično-paBtičIki i idejno- -duhovni sukob sa staljinizm om kao organiziranom snagom u svijetu i u nas.

Prem a tome, »Praxisa« i duhovnih orijentacija na njegovom tragu ne bi bilo, ne bi bili ni mogući, da naša revolucija nije izvršila praktičnu političku kritiku staljinizma. Na (tome je onda i izrasla naša duhovna potreba da analiziramo što je to staljiinizam. I krug ljudi, ko ji je pokrenuo »Praxis« d oko njega djelovao, u to se uključio i dao određeni doprinos. I na tome je stao, nikamo više nije uspio ni znao ići i onda je dolazio, sve više, u sukob s određenom partijskom politikom. K ritike su se namnažale, nepovjerenje raslo, izolacija povećavala i rasplet je na vidiku. Osobno mogu za tim samo žaliti.

Iznio bih i ovdje opaske, koje sam na račun »Praxisa« inače iznosio i na sastancim a partijske organizacije kojoj pripadam i gdje »Praxis« izlazi. Ne kod svih, nego kod dijela tekstova i jednog broja suradnika u »Praxisu« — a i jedna opća urednička n it ipak je u tome dolazila do izražaja — u najm anju ruku bile su sporne i jesu ove teze:

90S s tran a ZAMAK KULTURE

StipeSuvar

prvo, sam ouprav ljan je je m anje-v iše u n as јоб uvijek m anipulacija;drugo, P a r ti ja je, naša P a rtija , još sta ljin istička;treće, v last je, naša vlast, karizm atska;

četvrto , u nas je na vlasti, i d a lje buržoazija, ako ne ona prava, a ono neka koja je tu nanovo stvorena, naša se b irok racija p retvorila u buržoaziju, itd.;

peto , s tvara lačk i m arksizam to sm o mi, jedna oaza u Jugoslaviji, nas nekoliko, ovaj naš časopis, kao posljednji i jed in i p astir; a imam o i nešto p rija te lja u sv ije tu , uglavnom n a Zapadu i nekolicinu na IsToku, koji su također m altre tiran i i šikanirani. Dakle, s tvaralačk i m arksizam , to smo mi, nas malo u »Praxisu« i oko njega, a ne ono što P a r tija čini u ovoj zem lji već više od 50 godina, uz sva lu tan ja , lomove i prom ašaje;

šesto, akadem ska sloboda je nekažnjiva.

Dao b ih letim ičnu k ritik u upravo ove 'posljednje teze.

S vaka b i sloboda zapravo m orala b iti nekažnjiva, osim naravno slobode d a ubiješ drugog čoveka i da gaziš m ora ln i in teg rite t drugih, da ih socijalno i duhovno eksploatiraš.

Ali, mi dobro znam o da u realn im h istorijsk im uvjetim a u Jugoslaviji ponekad i akadem ska sloboda m ora b iti kažnjiva. P rim je r je slučaj prof. Đurića. Tu se na jednom d eta lju pokazala čvrsta grupna, da ne kažem grupaSka solidarnost. M eni je osobno žao što je Đurić išao u zatvor. Ali on je na Pravnom e fak u lte tu u Beogradu, p red velikim auditorijem , a u situaciji koja je u Jugoslav iji 'inače b ila zatrovana, kad smo se plašili pom alo i ekscesa na lin iji b ratoubilačkog rata , o tp rilik e rekao: Srb i su pedeset godina ginuli za druge, um jesto da su se o rijen tira li n a stv a ran je svoje nacionalne države.

To može b iti akadem ska sloboda, ali iza te akadem ske slobode vrebaju ustaške i četničke kam e. Nismo se mi još posve udaljili n i od I&flgm&h ~ЬШ0=~' ubilačkih ratova. K ad bi zem lja dosaa u dublja društvena iskušenja, opet bi вау~тдаак-ргбЭ1оаЫ i^bin na površinu, ne m ožda u tako eruptivnom vidu kao 1941, je r mnogo je tu socijalizam prom ijenio, a li snagfi m raka i prim itivnog m en ta lite ta još imamo dosta.

M islim da su to teze i pojave, u kojim a je »Praxis« politički griješio, da upotrebim najb lažu kvalifikaciju . Rekao sam svojedobno i od toga ne odstupam, da bd štošta što je u »Praxisu« izlazilo i sam potpisao. Aid radli se о ovim tezam a, tekstovim a i о n jihovim autorim a, koji ne samo da se ne mogu podržavati već se m oraju i oštro osuditi.

Spor, dakle, može b iti samo u povodu određenih teza koje su našle m jesto u »Praxisu«, a im aju izrazito idejno i političko značenje. Savez komu-



ništa ne samo da ih ne može prihvatiti, već mora odlučno odbaciti. I teoretski sposobni komunisti morali bi se angažirati na tome.

Na žalost, zbog mnogih okolnosti, nije došlo do angažmana najjačih na- šuh pera u tome. Neki kao politički autoriteti ne mogu baš ići na to. Drugi pak, koji su više intelektualni autoriteti, došli su u razne škare, zapali u razne oportunizme, opteretiti se različitim obzirima.

Mislim da prave idejno-teorijske diskusije о »Praxisu« i oko »Praxisa« nije ni bilo. Bilo je, doduše, kvalifikacija ovih teza, ali ne i ubitačnog izvođenja svih konzekvenci. Umjesto toga išli smo na sporadične zabrane ovog ili onog. I, evo, sada se Više nazad ne može.

Ljudi iz »Praxisa« se brane: »Praxis« se nikad nije bavio politikom. Mislim da je »Praxds« krahirao upravo zbog toga što se bavio politikom, dajući iprostora spomenutim tezama, pa se sve više svodio na nivo političke pam- fletistike. I tu je promašio. On nije imao istraživačke snage. Ti ljudi nisu orijentirani kao listraživačd. »Praxis« je u svojoj kritici d ruštva birao incidente pa mu se uzvraćalo prozivanjem Zi incidente.

Pojedinci iz »Praxisa« su dokazivali da su dali odlučujući, b itan doprinos marksističkoj filozofiji. Spom injali su u diskusijama: možete sve ugušiti, ali dvadesetak naših knjiga otišlo je na Zapad i po tome je marksizam u Jugoslaviji afirm iran.

Nema sumnje da je »Praxis« dao određeni doprinos i marksističkoj filozofiji, aid batniji je — to je odnos slona i mušice — doprinos jugoslovemškog komunističkog pokreta izgradnji socijalizma u svijetu i afirmaciji marksizma u svijetu. U najm anju je ruku neskrom no tako se postavljati. B itna je p ra ktična kritika staljinizm a, iz koje je proizišao i »Praxis«.

Md političke publicistike imamo na pretek, ali joj je kvaliteta niska. A to vrijedi i za veći dio tekstova u »Praxisu«. Teorija je i te kako važna, ali mora korespondirati s historijskim realitetom . Jer, radi se о tome da su filozofi svijet različito tumačila, а da ga treba m ijenjati. A danas se on u Jugoslaviji u ovom trenu tku m ijenja stvaranjem osnovne organizacije udruženog rada i izgradnjom elem enata socijalizma i u jednom Obrovcu. Ako se na tome angažirate, onda to nešto znači.

Uzmimo, kako se »Praxis« odnosio prem a glavnom političkim i društvenim prom jenam a u nas. Osim u kritici nacionalizma, p ri čemu je došao do izražaja jednostran angažman, u »Praxisu« nije bilo nekog angažmana na liniji raskrinkavanja one društvene stvarnosti koja je rušena Brionskim plenumom. Da su se praksisti u tu kritiku uključili na liniji Partije, bilo bi dobro. Ali ostali su na apstraktnom nivou.

Sto se tiče politike u međunacionalnim odnosima, »Praxis« je ostao na poziciji: nacija je buržoaska kategorija, a nacionalizam mračno zlo. To nije,


StipeSuvar

a objek tivno može ići i na m lin tom e da se nova Jugoslavija iščahuni u ono što je bila s tara , d a je jiek o m e bilaj io m , a nekom e podstanarstvo.

P rem a tome, u »Praxisu« n ije bilo dovoljno sluha za nove progresivne procese u nas, i m ožda se rad i о jednoj v rsti političke sljepoće.

N e može se tv rd iti da posto ji sukob P a r tija — »Praxis«, već posToji odnos »Braxiisa« p rem a P a r ti j i i odnos možda pojedinih ljud i iz forum a prem a »Praxisu». Uopće se ne može p o stav lja ti reflaoiju P a r tija — »Praxiis«.

»Praxis« i o rijen tac ija d ije la naših filozofa i sociologa oko n jega izra žavaju jed n u duhovnu poziciju koja je m eni ljudsk i razum ljiva. Radi se о ogorčenju jednog b ro ja naših in te lek tu a laca koji su došli u e litnu poziciju kao in te lek tualci, š to društvo n ije idealno. A to je jedna v rsta naivnog idealizma, koji m ože im a ti i im a i reakc ionarne posljedice.

»Praxis« je u određenom sm islu stršio i zato što su d rugi previše bili pasivni u nekim stvarim a. N ije imao protuteže.

On je griješio i u tom e što je gajio određeni s til generalizacija.N adalje, bio je opsjednut i političkim vodstvom . Od toga, doduše, svi

pom alo patim o. M islimo d a je k ljuč s tan ja u d ru štv u i razvoja d ruštva u nekoliko ličnosti koje n jim e rukovode ili uopće u kom poziciji rukovodećeg kadra.

U »Praxisu« je njegovana i pozicija ezoteričnog čistunstva, a n a to se nadovezivala i tendencija hom ogenosti g rupe pod svaku cijenu. I to je onda i pozicija da budeš a rb ita r sa strane, čistih ruku.

U kratko, rad i se о g rup i in te lek tualaca koja je ponikla u našem kom unističkom pokretu , ko ja je b ila pretežno u partizanim a, koja je b ila skojevska, a došla je u poziciju e litn ih katedaršk ih m arksista, koji stalno dijele bespri- zivne ocjene i p resude društvu, pokretu , P artiji.

Iz te je onda pozicije proizišla i pam fletistika, um jesto svestrane analize činjenica, proizišli su e lem enti socijalne demagogije, proizišao je stav da je »Praxis« uv ijek u pravu, a P a r tija i druŠTVo pro tiv njega, proizišla je određena obuzetost obram benim stavom , itd.

Tim e sam rekao о grijesim a »Praxisa«.A sada b ih rekao d a je, po m ojem m išljenju, n a s tran i partijske politike

bilo ozbiljnih prom ašaja i da sve to n ije trebalo završiti ovako kako će završiti.

Da preciziram : u čemu smo griješili?

Nije sa »Praxisom« provedena p rava diskusija i n ije se pravovrem eno pokušalo m etodom da se ljud i za pokret privlače, a ne d a ih se sve dublje i dublje tje ra u izolaciju. I, evo, rasp le t je za g rupu profesora iz Beograda onaj koji jest.

ZAMAK KULTURE đtrana 911


Ne bih htio da dijelim lekcije ali bi bilo dobro da rasplet ne bude jednostran, nego da se i na Beogradskom univerzitetu komunisti mnogo јабе uhvate u koštac sa tam ošnjom trad ition aim om svetosavskom i vidovdanSkom desnicom, koja je tam o jaka jednako kao što je u nas na Zagrebačkom sveučilištu jaka naša nacionalističko-malograđanska desnica i jedan dio masonske desnice.

Ne smijemo zaboraviti n a jače i važnije protivnike.

NIJE SVE LIJEVO ST A SE LIJEVO K R STI

U prenesenom smislu, u smislu koji u nas upotrebljavaju i politička žurnalistika i politička propaganda, a koji je, uostalom, tradicija iz prijerat- nog vremena, mi možemo govoriti da lijevoj inteligenciji pripadaju ne samo oni koji su u pokretu organizirani na ovim pozicijama, nego i oni koji su mu na određeni način suputnici i simpatizeri.

U drugim historijskim okolnostim a borbe za socijalizam, recimo u uvjetima ilegalne borbe za socijalizam u nerazvijenoj zemlji, ta lijeva pozicija suputnika i Simpatizera znači jedno, a u današnjoj našoj situaciji drugo. Danas nema potrebe da se bude suputnik i simpatizer, treba biti »unutra«. Time nisam rekao da obavezno treba biti u našoj Partiji. Za nas bi bilo loše kada bismo m arksističko i komunističko u našoj zemlji podstovetild s organizacionim dcisegom Saveza komunista, s njegovim članovima i onim što oni čine. U tom smislu ima danas mnogo »lijevih« ljudi koji d jeluju sa socijalističkih pozicija, koje možemo sm atrati i m arksistim a i borcima za socijalizam, a da nisu članovi Saveza kom unista Jugoslavije.

Ukoliko oni im aju ak tivnu poziciju na kursu revolucije, onda čine onu lijevu inteligenciju za kaju sam rekao da je jedino sm atram lijevom. Ako se igraju suputnika — a jedan ddio se igra — onda to znači otprilike ovo: osnovna je preokupacija tih ljudi, a ujedno ih to i dovodi u poziciju blisku onoj duhovne desnice (vi znate da pojam i »ljevica« i »desnica« potiče iz francuske revolucije d da se u svaikaj zem lji i svakoj historijskoj etapi drukčije upotrebljavao) tradicionalnog shvaćanja pozicije intelektualca i inteligencije. To je onaj osjećaj da si intelektualac, da tli već zbog toga neće bdti dobro, da će te uvijek netko progoniti, da će te napadati i da m oraš stradati.

Kada ljevičar to zastupa i ima takvu svijest, mi ga u uvjetim a građan- ifcog druŠTva možemo sm atrati ljevičarem, a u uvjetim a našeg društva on je Imitacija lijevog buržoaSkog intelektualca. I na toj osnovi događaju se i »kratki spojevi«, greške i pojedinačne sudbine d a se netko zaputi putem od previše kategoričkog ljevičara do nekakvog našeg malog Solženjicma ili slično.


S tipeSuvar

N am a je p o trebna su p tiln ija k ritik a d sup tiln ije raščlanjivanje. Ne može se sve — prem da se često rad i о lijevoj pozi i frazi — što om ladina u sebi nosi, a uzela je kao lijevu frazu i paro lu , proglasiti za desničarsko. Tu mi, u n a jm an ju ruku, povređujem o jedan dio om ladine, koliko god on bio značajan ili ne. A d jed an dio lju d i bez po trebe odbacujem o od P artije .

NEŠTO SE K R IJE IZ A LIJEV IH F R A Z A

Iza lijev ih fraza i pozivanja na tezu о k ritic i svega postojećeg k riju se elitističk i in teresi i amlbddije, težnje da se stekmu i održe privilegije i položaj p ravedn ih advokata socijalizm a i radničke klase, slobode i dem okracije za sve i svakoga, bez obzira na k lasne razlike i interese. Savez kom unista m ora u idejnoj borb i i idejno-političkoj konfrontaciji razgolićavati ne samo him erič- nost već i anitisocajalističku i antikoam tm stičku suštinu sličnih »desnih« i »lijevih« k ritik a u ime i s pozicija in telek tualističkog elitizm a i ap strak tne slobode m išljenja.

D V IJE »LJEVICE« I IN TE L EK TU A LN A O M LAD INA

D anas u nas susrećem o zapravo d v ije v rste ljevice, u kojim a ima mnogo toga devijantnog. Jed n u bism o uvjetno mogli zvati »nova ljevica«, a ona je u određenom duhovnom srodstvu s takvom »novom ljevicom« na Zapadu, i d rugu »stara ljevica«, a ona je zapravo ostala u duhovnoj vezi sa staljinističkom logikom i praksom sodijalđzma, i u svojoj je b iti dogmatskobdirokTatska. Rekao b ih d a je p rv a zastupljena m eđu tzv. hum anističkom inteligencijom i m eđu studentskom omladdnam, а drugi i u redovim a, kako današnjih, tako još više nekadašn jih članova Saveza kom unista. »Nova« i »stara« ljevica su pretežno d ijam etralno suprotn ih nazora, ali im aju i dodirne tačke u gledanju na socijalizam , kao na d ru štv o u kojem je odm ah moguće ostvariti socijalnu jednakost i kao na d ruštvo koje p a rt i ja ili, štoviše, neko rukovodstvo, pa čak i jedan ili nekoliko najodgovornijih rukovodećih ljudi, može uređivati po svojoj volji i želji.

M islim da se na račun tih »ljevica« koje, dakako, nisu neke organizirane farm acije, iako pojećkmcd i grupice mogu d jelovati i organizirano, može uputiti m nogo oštrih k ritičk ih riječi. I n jih se može i treba idejno razobličavati ako ne zbog drugog, a ono barem zbog pom anjkanja sm isla za ono što je Lenjin, dajući k ritiku ljev ičarenja u m ladom kom unističkom pokretu iza Oktobra, označio kao revolucionarni realizam .



Za »novu ljevicu« često je vođenje računa о zakonitostima društvenog razvitka, о tome da se društvo ne može voluntaristički preuređivati naprosto jedna slijepa i pokvarena »real-politiika«, pa u tom smislu navoljevičari s velikim prezirom i govore о »real-političarima«, zagovarajući pri tome a priori antimstitucaonalizam, antibrinokratizam, čistoću spontanih gibanja i si. A srta- roljevičari u nas mnogo toga što sadrži partijska politika jednostavno odbacuju kao oportunizam i kao odstupanja od socijalizma, zapravo od fikcija u njihovim glavama о društvu reda i pravde, koje, eto, mi nemamo, a u nekim drugim zemljama tobože postoji.

Politički smisao ekscesnog ljevičarenja preoizno je naznačio drug K ar- delj, kada je kansattirao d a se ono »obično zaivršava i mora završiti jednim ili drugim oblikom birokratskog despotizma«. Takvo ljevičarenje i u našem dru štvu može izazvati određene ekscesne situacije, ali ne predstavlja i realnu snagu koja samostalno ugrožava ili uzima vlast; ono nije nikakva konzekventna ideologija niti se oslanja na iole homogene klasno-socijalne snage, ono nema uporišta u sferi privrede niti u najvažnijim i najlorganiziranijim organizacijama i institucijam a društva. Cesto se radi i о demoralizaciji pojedinaca, nihilizmu, negatorskoj m alograđanskoj pozi i о poziciji elitističke superiornosti, о uživljavanju u ulogu pravednika čistih ruku. A, najzad, radi se i о zbrci u glavama, о eklekticizmu, napabirčanosti, о »smješancijam a« marksizma i d ru gih teorijskih orijentacija, о pomodnom prividnom nonkomformizmu i о povici bezopasnih blefera.

Međutim, u iluzornom ljevičarstvu, osobito kod antiadine, reflek tiraju se i dublji porem ećaji u našem društvenom kretanju. Ono je i reakcija na ozbiljne krizne trenutke i prom ašaje u politici organiziranih socijalističkih snaga. U njemu ima i prirodnog nezadovoljstva, osobito mladih naraštaja, zatečenim stanjem i (odnosima i plem enitog revolta protiv tendencija restauracije ili održanja birokratsko-socijalističkih i reakcionarno-građanskih odnosa i oblika svijesti u našem društvenom biću i kretanju. Sto je politika Saveza komunista dolazila na veće plićake — a ona je proteklih nekoliko godina stalno dDlazila u velike plićake — to je i ovakvom ljevičarenju sigurno pogodovalo, to je i ljevičarsko opozicijonarstvo više dolazilo do izražaja.

U krajnjoj lin iji sam Savez kom unista snosi najveću odgovornost i za one oblike svijesti i ponašanja kod mladih naraštaja koji p redstavljaju ova ili ona zastranjenja. Nesum njiva je činjenica da je Savez kom unista u proteklom razdoblju gubio kon tak t s dijelovim a omladine, kao i da su nesocijalističke tendencije koje su snažnije počele dolaziti do izražaja u našem društvenom razvoju, a na kojim a su politički pali i dijelovi rukovodećih stru k tu ra Saveza komunista, snažnije utjecali i na omladinu, stim ulirajući i u njezinim redovima pojave dezorijentacije, apolitičnost, privatizaciju svijesti. Tehnobirokrat- ske uzurpacije ozbiljno su sužavale polje društvenog angažiranja mladih.


S tipeSuvar

N aš razv itak u p ravcu »otvorenog« socijalizma, kao i nagom ilavanje otpora sam ouprav ljan ju , STvarali su v rlo složene i konflik tne situacije i u odnosu na izras tan je i fo rm iran je novih naraš ta ja , a m noge su okolnosti vodile i još vode njihovoj potisnutosti u d ruštvenom životu i sužavan ju m ogućnosti da one pokažu svoje nem iren je postojećim , svoj m ladenački nem ir i m ladim a svojstven patos nezadovoljstva u oblicim a konstru k tiv n e i odgovorne revolucionarnosti, pa su dolazili dto izražaja i m om enti desperatskog kritic izm a i naivnog bunta, kao i n a tru h e otvorenog cinizma. U nas je dolazilo do odbacivanja m nogih dogmi i zabluda, kao i do velik ih političkih i ideoloških lomova, što je, i prvo i drugo, u tjecalo n a sv ijest m ladih generacija, odnosno stvaralo je i s tv a ra velik u konflik tnost te svijesti. Nove generacije um nogome danas stječu vrlo frag m en tarn e p red stav e о d ruštvu , a i dom inacija kritizersTva i u Savezu kom unista i u d ru štv u sk riva od n jih cjelinu pozitivnih transform acija, pa se tim e kriitizensfka sv ijes t u novim generacijam a multiipflikdra.

M eđu in te lek tualnom om ladinom posebno se nepovoljno izražava zaos ta jan je cjelokupnog sistem a obrazovanja za d ruštven im potrebam a, što dijelove te om ladine STavlja u zrakoprazan p rostor i s tvara kod n jih osjećaj besperspektivnosti. To je onda dodatna podloga i neprilagođenom političkom ponašanju .

No, usprkos svim kritičk im ogradam a, bilo bi vrlo nesm otreno ne vidjeti ispod svakojakog om ladinskog ljev ičarstva , kada nam ono i n ije po volji, i revolucionarni potencija l i socijalističku usm jerenost većine, na koju Savez kom unista može i treb a računati.

O m ladina je, kao što znamo, seizm ografski osjetljiva na otvorene d ru štvene problem e, p a je to došlo, usprkos in filtrac ije i raznih n ep rija te ljsk ih elem enata, do izražaja i u studentsk im zbivanjim a 1968. Dovoljno je podsje tili n a ocjenu, k o ju je ta d a dao d ru g Tito, da ije ogrom an dio studentske om ladine, 90 posto studenata, poštena om ladina, a i na činjenicu da su poznate Sm jernice P redsjedn ištva i Izvršnog kom iteta CK SK J tada u m nogim svojim form ulacijam a odrazile zahtjeve koje su studen ti postavljali i koje mi sada u realnom ku rsu p artijsk e politike ugrađujem o poslije 21. sjednice P redsjedn ištva SK J, a naročito poslije Pisma. Cak su i desničarska m anipuliran ja dijelom s tu d en a ta n a našem Sveučilištu u 1971. godini zapravo počivala na zlou po trebam a zdrav ih socijalnih i nacionalnih osjećaja, doduše ne kod svih, ali kod m nogih.

N apom injem ovo, da b ih naglasio i potrebu da kao m arksisti i 'komunisti suptilno, angažirano i odgovorno pristupam o svim idejnim i političkim s tru jan jim a m eđu studentim a i n a Sveučilištu uopće i d a znam o diferencirati i naše k rite rije , tak tiku , sankcije. Je r, u nas se još uvijek više daju opće diskvalifikacije »ljevičarenju«, nego što se poduzim a analiza njegovih uzroka, njegovih socijalnih nosilaca i utjecaja , a onda se n a toj osnovi ne pronalaze i najbolje, politički najpogodnije m etode njihovog suzbijanja.



A m i do takvih analiza, za koje su nužne i debate i slobode konfmrvti- гапја i orijentacija na strp ljiv idejni rad, naročito među omladinom, koja prihvaća slične nazore i orijentacije, ne možemo doći, ako se reagira zabranam a i ostaje naprosto na političkim osudama, koje izriču forum i i rukovodioci. Nećemo, onda, izgraditi n i naj ispravni ju politiku koja uključuje i momenat pre- odgajanja, pridobijanja, vezanja ljudi za našu Partiju , jer često i najčešće se ne radi ni о kakvim klasnim neprijateljim a, posebno među mlađim ljudima koji se odaju tom i takvom ljevičarenju.

To, dakako, uključuje i praktičnu toleranciju prem a greškama, a bespoštednu teorijšku i idejnu argum entiranu kritiku.

Ne možemo i ne smijemo težiti da mladi budu puki poslušnici, naši broj- leri, imitacija nas četrdesetogodišnjaka ili šezdesetogodišnjaka. I moramp biti strpljivi, moramo razvijati teorijski rad, uporno se boriti za naša uvjeren ja argumentima: tako ćemo najlakše izlaziti na kraj i sa tendencijam a nepromišljenih zalijetanja i prividnog avangardizma, s pozerstvom, pa i salonskom re- volucionamošću na Sveučilištu.

U CEMU SE DIFERENCIRAMO, M ADA LJEVIČARI

Nisam siguran da je u nas danas veći, pa m akar bdo i elitni kapacitet, onaj intelektualac kojli na nekom stranom sveučilištu, recimo na Beikeleyju, Humboldtu, Sorbonni, Columibiji, gdje doduše postoje ljevdčanski studenti i profesori, propovijeda da je u Jugoslavija staljinizam, karizm atska vlast i da nemamo demokracije, jer nam je historija bila nesretna, a m entalitet nam je još primitivan, od onog intelektualca koji negdje u Obrovcu, Lapcu, Plavu, Der- venti, m ukotrpno djeluje, pa čak objašnjava čobaninu stvari koje se tiču izgradnje socijalizma. Tu se, mislim, diferenciram o pod parolom lijevog i ljevičarenja. Ne radimo isto i ne ponašamo se isto.

Nema posebnog odnosa P artije i inteligencije. P artija priznaje svaku inteligenciju koja se u tom smislu uključuje u klasu. A ona inteligencija koja hoće voditi b itku s P artijom zbog toga što nije dovoljno priznata na liniji da ке održi kao elitna, privilegirana m anjina — treba da ima problem a! Drukčije ne može biti.

ZAŠTO SUTE I STO RADE NEKI LJUDI?

Neki ljudi koji su nekada znali svojim britk im perom i svojim cjelokupnim opusom vojevati za orno čemu u kulturi teži Partija i to ne u smislu oslobađanja kulture, njezinog ozbdljenja u svakodnevnicu ljudskog mnoštva,


S tipeSuvar

postali su, na žalost, salonski kom unisti koji svakom e dijele p rijazne osmijehe, p a onako, u če tiri -oka, i o h rab ru ju m alograđane u n jihovom bijesu n a tobožnje gušenje s tv ara laš tv a , n a tobožnja p ro g an jan ja p lejade naših dom aćih genija. A d rug i su rezignirali, o tpali, »skrenuli« zbog glupih nesporazum a, a ne zbog tem eljitog duhovnog rask ida s idealim a našeg kom unističkog pokreta , za koji su k rvno vezana.

Spom enuo b ih i činjenicu, koja mi izgleda neosporna, da je nešto što je tipično u p onašan ju d ijela inte lek tualaca, pa i kada ih sm atram o partijsk im in te lek tua lc im a ili in te lek tualc im a koji su duhovnom orijen tacijom vezani za naš kom unistički pokret, da oni ponekad u m išlja ju sebi da P a r tiji mogu p rired iti suđen je i da im je to g lavni zadatak — m islim na jedno m oralno-poli- tičko suđen je — da je ok riv lju ju za ovo ili ono. A P a r tija onda reag ira tako što ih isk ljuču je iz svojih redova.

A bilo je, dakako, i nepo trebn ih nesporazum a, porem ećeni su neki sistemi kom unikacije izm eđu p artijskog tk iv a i određenih osjetljivih segm enata inteligencije, i osobno sm atram da je jedan dio lju d i otpao od P a rtije n a štetu svoju i na š te tu P a r tije i da se to u nizu slučajeva moglo izbjeći i tim e da je p a rtijsk a po litik a u konkretn im m om entim a i s ituacijam a b ila nešto d rugačija.

JED N I VEC SUTE, DRUGI NE PRIDOLAZE

N eki su počeli dosta davno šu tje ti i uporno šute.Im a indiv idualn ih sudbina, za koje nam može biti žao što se tako dogo

dilo, ali činjenica je da nam je kom unista — ku ltu rn i stvaralac, kom unista n aučni stvaralac , kom unista — sveučilišni profesor, kom unista u institu tu često neosjetno u poslijeratnom životu dolazio u vlastitu — da se tako izrazim — zam ku. Počeo je razm išlja ti i о P a rtiji i о društvu i о dnevnoj politici tako kao da to n ije njegova stvar, već je njegova stv a r da vidi da li je to dobro, pa ako n ije dobro da to osudi, a ako mu ne daš da to neprestano osuđuje, onda zašuti.

Postoji i d rug i m om enat: spopala nas je — da se tako izrazim finoća. A rad i se о ovom e: na sastancim a i na partijsk im zborovim a govori se vrlo oštro i načelno о stvarim a. Ali dođete u r e a l n e d ruštvene situacije, kada reakcionaru tre b a te pokazati d a je realkcioner koji se kiiti slobodcJjubivašću, i patapšait ćete ga po ram enu i kazati: znaš, dobro ti misliš. A na partijskom sastanku ćete ga osuđivati. Neki su ljud i ušli i u te škare. Dakle, privatno tapšu re- akcionere a javno ih napadaju.

Dalje, mnogo je grešaka na stran i partijskog operativnog dijela.



Među piscima, likovnim umjetnicima, kazališnim radnicima, muzičarima, uzmimo um jetničku inteligenciju u užem smislu, pa i među prosvjetnim radnicima, relativno je malo članova Partije, m anje negoli u redovima radničke klase, neposrednih proizvođača, a da se i ne govori о našoj birokratskopo- litičkoj s truk tu ri u užem smislu. Od pet zaposlenih u državnoj upravi četiri su u Partiji. Od 13 industrijskih radnika jedan je u Partiji. A došli smo u situaciju da od 100 k u ltu rn ih ili naučnih radnika jedan ili dva su u Partiji.

I onda, gledajte starosnu s trukturu . U P artiji su iz redova stvaralaca pretežno oni koji su još nosili pušku, koji su bili partizani, ili pak oni koji su u članstvo SK prim ljeni u prvim poslijeratnim godinama.

Mlade generacije ku lturn ih stvaralaca su navirale, a nisu ulazile u P artiju. Nismo li mi prem alo s n jim a radili, ali ne u smislu mecenatstva i birokratskog pokroviteljstva? Nisu bili uvlačeni u rad i politiku Partije. Postalo je posve nenorm alno da književnik, ili neki drugi um jetnik ide u političkoj funkciji u neku općinu i da tamo tumači politiku Partije. On može doći na književno veče. A zašto bi to bilo nemoguće? Jedan Cangalović zna izvrsno govoriti о stvarim a koje nisu samo pjevanje. Nismo ih koristili kao partijske aktiviste, nisu radili ni sudjelovali dovoljno u našoj politici. To se jedino ne odnosi toliko na najveća imena, koja su po principu reprezentacije b irana u centralni ili u neki drugi komitet.

Tu je nastalo mnogo k ratk ih spojeva. Posrijedi je bio slab partijsk i rad s mladim generacijam a stvaralačke inteligencije. P artija ih je ostavljala da budu plijen tradicionalne sv ijesti i snaga u traženju tradicionalnog položaja i uloge inteligencije.

Neophodan je velik organizatorski rad P artije na okupljanju ljudi, na izgrađivanju povjerenja ljudi. Nekad nam je čovjek na granici: da ga spasite za pokret ili da ga definitivno za pokret »odstrijelite«. I sve zavisi о tome što ćete u tom trenu tku učinUti. Ako mu ponudite šansu da se pokaže i iskaže, možete ga spasiti za pokret. Ako u tom trenutku na njega pljucnete, odgum uli ste ga od pokreta. I otići će u »bivše ljude«, u političko podzemlje, u opoziciju, pa i onda kad šuti, šuti kao razočaran i uvrijeđen. Tu mnogo stvari ne radimo kako bi trebalo. Mi se za kulturnog radnika, stvaraoca, za neki njegov problem zainteresiram o tek ako nešto »sumnjivo« napiše, idejno »Skrene«. Tek onda će nam postati i poznat, ukoliko inače nije afirmiran. Njegovo će se ime pročuti ako ga »prozovete« zbog nekog ekscesa.

Morali bismo se tru d iti da ih što m anje prozivamo za ekscese, a da ih što više uprežemo u kola partijske dnevne politike. Ima na hiljade zadataka na kojima se oni mogu iskazati.


StipeSuvar

N1 BEZ PA R TIJE , N I BEZ ČO VJEKA

Trocki je m alo p re tje rao k ad a je form ulirao devizu trockista: »Bez P a rtije m i smo ništa, sa P a rtijo m m i smo sve«. P a r ti ja kao m itska sila, ko ja ne p rizn a je pojedince, ne može b iti efikasna n i u sm islu pom icanja h istorije kolosijecim a progresa, n i u sm islu ljudskog oslobođenja. Ali, ukoliko pojedinac seb e ne ugrad i u organiziran i pokret, ukoliko svoj etos ne s tv ara iz patosa pok reta , on osta je sebično zakeralo u zapećku historije. A alko pojedinac u pok re tu nem a p rav o n a svoje m išljenje, i n a d jelovanje u sk ladu sa svojim m išljen jem , u k lju ču ju ći i o d rican je i sam ozataju, što onda o sta je od čovjeka i čem u on d a p o k ret, što je onda ta j pokret, t a p artija?



VI

P R O T IV D O G M A T I Z M A

DOGM ATSKI PRISTUP I ZD ANO VISTlC KI POSTUPCI NISU EFIKASNE METODE

Nasuprot dogmatskoj tendenciji, imamo na drugoj stran i i tradicionalno, tipično građansko, liberalističko shvaćanje slobode stvaralaštva kao slobode pojedinca, kao apstrak tne slobode u smislu: govori i čini što hoćeš u sferi kulture. U svakom slučaju, u kulturi, u kulturnom stvaralaštvu moguće je i te kako radiiti vrlo reakcionarne stvari, politički vrlo opasne stvari. Kako to sprečavati?

Dogmatski pristup i ždanovistički postupci nisu efikasne metode. Najefikasnija je m etoda ona koju je Program Saveza kom unista Jugoslavije odredio, a to je metoda idejne borbe u kulturi.

Sto to znači?K ritičari, komunisti, m arksisti, revolucionari, progresivni ljudi, upor

no pokazuju i dokazuju što je što. Raščlanjuju, argum entiraju, bore se i zalažu za određene vrednote, za određene kategorije, a ne d jelu ju kao dogmaitSki suci koji propisuju škole, stilove, tendencije stvaranja, itd. Analiziraju ljudski smisao kulturnih i um jetničkih tvorevina i dbdvanja, u tječu na socijalističko javno mnijenje, na svijest ljudi. I onda ta socijalistička m asovna svijest ljudi pravi pritisak na kulturno stvaralaštvo, pritisak da se ideje progresa i kulturne vrednote socijalizma ugrađuju u kulturno stvaralaštvo.

DOGM ATIZAM : DIJETE DNEVNOG POLITIČKOG PRAGM ATIZM A

Dogmatizam je zapravo izraz težnje da se sve što se u kulturi zbiva podvrgne dnevnom političkom pragmatizmu. A to nije moguće. Jer, ono što želi-


S tip eS uvar

m o postići u poOitici ne m ora uv ijek b iti n i idealno ni moguće, p a težiti d a se to au tom atsk i re f lek tira u k u ltu rn o m stv a ra la š tv u i k u ltu ri znači zapravo — b a r u ponečem u — ugroziti k u ltu rn o s tv ara laš tv o i k u ltu ru .

U tom sm islu m i m ožemo — da odm ah spom enem i ta j term in — ždanovizam uzeti kao sinonim za strogu dnevnu političku kontro lu n ad kulturnom sferom , u sm islu p rav a određenog političkog ap arata, političke organizacije da precizno d a je opis zad a tak a i kaže: ovo se sm ije, ovo se n e sm ije, a ako to što se ne sm ije netko ipak učini, onda su sankcije te i te. Sankcije su uglavnom, u tom slučaju, adm in istrativne, represivne, sa napadom na političku slobodu čovjeka, itd .

NIJE, D A K A K O , SA M O INTELIG ENC IJA G R E ŠN A

Govorio sam о polu in teligentu , о inte lek tualcim a, a postoji kod nas sklonost — to sad objašnjavam , da se i m eni ne bi to zam jerilo — da se za sve o k riv lju je in te ligencija. M eđutim , sve se to m an ifestira i kod drugih. Samo je za one koji ne zn a ju p ro m atra ti naše društvo , v lastito društvo u kojem žive i dje lu ju , bilo iznenađenje što su i nek i naoko vrsni, gledajući po form alnim krite rijum im a, kom unisti, pa i po litički rukovodioci, pali na ljepak nacionalističke ideologije, up reg li se u t a kola, počeli joj s lužiti na ovaj ili onaj način. A to n e b i treba lo b iti iznenađenje, je r je tu bio posrijed i m om enat osiguranja svoga života kroz zaposjedanje punk tova moći na jedan tipično m alograđanski način.

T akav m isli: postići ću i čuvati svoju sitnu karijeru , p risvo jit ću uz tu k a rije ru neke sinekure, neću n išta risk ira ti da to izgubim , pa ako izbije na površinu društvenog života neka politička tendencija, kojoj na p rv i pogled nisam sklon, Iznenadit ću se i sam koliko ču joj postati p rivržen baš u toj ra čunici da sačuvam ono što sam stekao ili da postignem ono što nisam postigao u ovoj pro jekciji s igurne k arijere , održanja svog sitnog interesa, njegova b ra n jen ja pod svaku cijenu.

A u d ruštvenom životu, p a i u partijskom životu, dnevnom, ima štošta što ide na ru k u tome, je r se traž i od ljud i često ovaj ili onaj način konform izm a i on i se tom e prilagođavaju .

D a se razum ijem o, možemo u načelu reći da su sve klas« i slfljev inageg d ru štv a podlojžni i reakcionarn im tendencijam a. Ne smijem o iđ ea liz ira tr-nil se- ljaštvo, n i rad n iš tv o fllzm ite činjenicu d a je ^ la v n in a ustaške vojske i glavnina četm štva b ila sastav ljena od seoskih golja. Alko bism o shem atski razm išljali ne shvaćajući dobro Lenjina, zaključili bismo, da je to seoski p ro le tarija t ild po- luproletarijait, koji je trebao b iti u socijalističkoj revo luc iji A doista jedan je dio to i bio — mi smo im ali i Čavke, i Samog, i besprizorne kog i su došli u re-



valued ju i bdJd heroji — aid imala smo dosta seoskih golja u ustašam a i četnicima i njim a je onda rukovodilo nešto malo gospode i nešto tih seoskih đilko- ša, koji su se također ižđikali u zapovjednike, stožem ike, političare nacionalističkih pokreta.

Ili, uzmimo radništvo. Ako ne ništa drugo, onda i u redovima radništva — ako postoji određena društvena klima — može doći do nacionalističkih pojava zbog priče koju dugo sluša da mu je loše. A n ije mu sjajno. Ako u tu priču ubacite tezu da m u je loše zato što neka druga nacija tlači njegovu naciju i p ljačka je, i u radništvu će tin ja ti i bu jati i nacionalizam.

Vidite, uzmimo one koji su politički dolazili na taipet, te su i suđeni kao nacionalisti ili su upadali к nam a kao d iverzanti — to su često ljudi koji im aju radnička zanim anja. Dakle, ne smijemo nikoga idealizirati.

О Z A R SU SUM NJIVE DRAGOCJENE FRESKE?

Prim jerice, podsjetio bih n a detalj kada je dignuta uzbuna što su se u našim naju tjecajn ijim novinam a reproducirale srednjovjekovne freske. Ne može se akvalificirati kao reakcionarno to što se reproduciraju Ијере i dragocjene srednje vjekovne freske! Doduše, n ije sve to neovisno od konteksta. Jer, ako određene kulturne institucije, pa i novine, u okviru neke naše nacije neprestano reproduciraju ili lansiraju ili nameću oaio što u Ikrdlu te nacije reproducira samo tradicionalističku svijest, onda je <to društveno relevantno p itanje koje spada u sferu idejne borbe u kulturi. A samo za sebe nije. Freske same po sebi za to nisu ni zaslužne ni krive.

TRADICIONALNA SVIJEST I U PAR TIZANU GLEDA HAJD UKA

Kada sam spomenuo tradicionalnu svijest, mislio sam i na ovo: da partizane još i u filmu i drugdje tretiram o onako kako smo tre tira li i hajduke. To je pristup: uvijek smo mi bili ovdje na ovom prostoru, na vjetrometini, gdje su nas šibale bure i oluje, uvijek smo bili dobri, junaci, znali smo se boriti za svoju grudu i bio je p rije hajduk, na njegovo m jesto je došao partizan. A kako dalje? Ne može se više doći na pozornicu suvrem enosti n i samo pričom о borbi za naš opstanak i razvoj ni sa hajdukom ni sa partizanom prikazanim kao hajdukom. I u tome je za mene ključno pitan je relacije revolucije i filma.


S tipeŠuvar

K A K O 'NE B I TRE BALO OM LAD INU »U P O ZN AV ATI« S NARODNOOSLOBODILACKOM BORBOM

D anas je u Jugoslav iji oko 60% stanovn ištva m lađe od tridese t godina. P rem a tome, rad ilo se od sv rše tka drugog svjetskog ra ta naovamo. I kada govorim o о NOB-i na bilo koji način, bilo k o jim izražajnim sredstvim a, m islim da p rvenstveno govorim o — njim a. M anje govorim o ili m anje bismo trebali govoriti onim a koji su b ili sudionici NOB-e, bilo kao njezini nosioci, bilo kao njezin i nep rija te lji, je r u s ta rijim generacijam a im a i jednih i d rugih.

Sada m i više NO B-u p rikazujem o takso, da se bojim o d a to ne bude u rask o rak u sa sjećan jim a živih učesnika i da se ne ogriješim o i о njihove ponekad prilično nepouzdane m em oare. Više vodimo račim a о tome i najviše nas je toga s trah . Je r, može onda odm ah neki d ruštveno u tjeca jan pojedinac da nam spočitne an tisocijalističko ponašanje, može nas n eka društveno^politička organizacija prozvati. K ritičku pažnju , zbog raskoraka izm eđu onog što hoćemo i onog što postižemo, u tom sm islu, po m om e m išljenju, posebno zaslužuju škola i školski udžbenici, spomenici NOB-e, partizanske proslave i filmovi.

Škola i njezin i udžbenici svode NOB-u još uvijek, na sedam ofianziva, borbe i diverzije. A ona je b ila složeno zbivanje, u kojem je bilo na p rim jer i u redovim a p a rtizan a i kukavičluka, uz herojstvo, bilo je i sektaštva, tra gičnih zabluda, uz uzlete ljudske sv ijesti i p lem enitosti. Ne m oram o о tome voditi raču n a rad i m alograđanske težnje za »demistifikacijom« NOB-e, već u p ravo rad i privrženosti m ladih n a ra š ta ja njezinim tekovinam a. Je r, ogoljela slika NOB-e ne uspostav lja kod m ladih stv arn i duhovni kontaikt s n jenim porukam a.

N em a sređene sta tis tik e о spom enicim a NOB-e, ali se procjenju je da ih je već oko 35.000, od onih velikih i uspjelih , do m alih spomen-ploča po ulicama i školam a. Mri. te spom enike još giradfimo. G lavne još nfismo sagradila. Petrovu G oru treb a p re tv o riti u jed an cijeli spomenik. Sutješka se još izgrađuje, Kozara isto tako treb a d a bude spom en-park. Im a tih m jesta još, i po trebne su još velike d ruštvene investicije, i n ije sporno da ta treb a učiniti. Mi smo sa zakašnjenjem počeli podizati najveće i najvažnije spomenike, koji neće biti m rtv i i statični, već živ jeti svojim životom, mem orijalriim, rekreativnim , do- punsko-privrednim . I to je dobro.

Ali, pogledajm o koliko imam o i neuspjelih spom enika, na kojim a partizan i n a lik u ju na ukočene kršćanske svece. A najv iše se griješi u tome, što mi spom enike ne podižemo kao funkcionalne objekte, 'koji će nam služiti danas i su tra , recim o kao spom en-dom kulture , spomen-dom omladine, spomen- -škola.

Mi m oram o slav iti godišnjice i datum e iz revolucionarne prošlosti, a kad kažemo »moramo« ne miislim reći da nas netko na to prisiljava. E tika revolu-



cije nam nalaže d a ih slavimo ne samo danas nego i ubuduće i u slijedećem stoljeću. Ali nisam siguran da baš sva'ka desetina, svalki vod, svaka četa, m ora Slaviti trideset prvu, p a trideset drugu, trideset treću godinu svog osnutka, i p r i 'tom slaviti Italko d a to i mnogo stoji, d a se n a to troše i značajna sredstva. Mogu to ljudski razum jeti sa sta ja lišta onih koji su, kao partizani bili u toj četri, koja su u n joj krvarili, ra to v a li Oni treba da se okupljaju , oni su sada otišli na periferiju života u našem društvu, u penziju, često su i slabog zdravlja, ne baš sja jn ih m aterijaln ih prilika — jer imamo 240.000 m aterijalno ugroženih boraca koji su na nivou sirotinje, iako kod nas neupućeni misle da se za borce previše daje — pa za n jih mnogo znači kad dobiju poziv, kad se nađu, itd.

Ali tu se malo pretjeralo. Znam da je proslava godišnjice jedine naše brigade nedavno s ta ja la 240 m ilijuna dinara. I nije tu u prvom planu čak ni visina iznosa, koliko m oralno-odgojni efekat.

Omladini se pri tom mogu nam etati čak i određeni kompleksi, nije u to uvučena, ne prepoznaje to kao svoje. Ona mora particip ira ti i u prošlosti samo ako se može u istom času mnogo više iskazati sama kao revolucionarni subjekat danas. Kompleks se nameće putem poruke: bili smo mi heroji, vidite kakvi smo bili, a onda iza toga dolazi ona pouka koja se uvijek otvoreno i ne form ulira: a vidite kakvi ste vi danas. A onda je to često i pouka i na razini roditelji i djeca, gdje roditelj uvijek ispadne pretekom godina zaglupljujući malograđanin, koji vrši a ten ta t na svijest svoje djece.

I, najzad, tu su i filmovi о NOB-i. Baš zato što ih se gleda masovno — knjige iz NOB-e i pjesm e se ipak toliko ne čitaju i ne pjevaju koliko se gledaju filmovi — film je um jetnost koja najviše može sa NOB-om upoznavati nove naraštaje. I to filmu treba da ostane i ubuduće.

Čini mi se da smo dosad imali tiri vala filmova о NOB-i. Prv i je val bio romasvtičarsko-naivni, film »Slavioa« i drugi, odm ah po izlasku iz revolucije, kad smo svi još bili opijeni tom plebejskom revolucijom i kad se taj njen zanos ratni, poratni, obnoviteljski, još n ije bio stišao.

I onda je došla naša spoznaja da moramo dati kom pletniju istinu о NOB-i i revoluciji. A zbog snage građanske svijesti i zbog svega onoga što smo u duhovnoj s truk tu ri društva naslijedili, pomolila se m alograđanska teza о »demistifikaciji« NOB-e. I dobili smo, u sklopu malograđanske duhovne kontrarevolucije, tzv. crni val, u kojem se vršilo i »demistiiiciranje« NOB-e, da bi se pokazalo da ona nije bila tako herojska i tako pozitivna. Pri tom je u nas i u filmu m alograđanski duh nastojao ispovijedati svoj tradicionalni kompleks, a taj je kompleks da Evropi i cijelom svijetu pokažemo, kako smo mi, eto, još i prim itivni i nedemokrate, kako se u nas i ne gradi nekakav socijalizam, kako


S tipeSuvar

je i NOB-a b ila m anje-v iše ha jdučka borba, u kojoj je svako svakog klao, bez obzira da li je bio četnik, u staša ili partizan .

I najzad, dobili smo i treć i val film ova о NOB-a. Bježeći od takvih tendencija »crnog vala« — a ja n isam za opći napad na sve ono što se podvelo pod crn i val — naši film ski stvaraoci sada p rave film ove о NOB-i u kojim a dob rih lju d i im a i m eđu p artizan im a i m eđu neprijate ljim a, a i loših ljudi ima na jednoj i na drugoj s tran i. A li pretežno se p rav i film -strip о NOB-i, p a rtizanski strip . D aju se i mozaici velik ih epopeja, u kojim a se g lavni efekti oček u ju od piro tehnike.

POPU POP, BO BU BOB, A PRIM ITIVCU P RIM ITIVA C !

P rije te nam opasnosti da neki ljud i i jedina sv ijest koja i u P a rtiji ima uporište v rše p ritisak — pod firm om borbe za idejnost, za revoluciju, za čuvan je njezin ih tekovina, njezin ih vrednota, za m arksistički odgoj novih na raš ta ja, za to d a se sve s tv ari i pojave stave na svoje m jesto, da se kaže popu pop, a bobu bob — da nas v raća ju prem a postupcim a i form ulam a koje u našem kom unističkom p okretu n ikad nisu im ale neko veće uporište, a koje su u međunarodnom radničkom p okretu poznate pod im enom ždanovizm a i s ta ljin i- zma. Mi m oram o biti budni i na tom poprištu . Tim tendencijam a ne smijemo n i u jednom tre n u tk u ni u čem u povlađivati.

Svatko u nas im a p ravo na d ruštvenu kritiku , pa i na k ritiku um jetn ičkih tvorevina i rezulta ta . K ritiku može upućivati i bilo koja organizacija Socijalističkog saveza iz bilo kojeg našeg sela, ali da to autom atski ne shvaćamo kao au ten tičn i izraz in teresa i g ledanja d ruštvene baze, nego da to uzimamo kao povod za diskusiju , ne povlađujući apriori svakoj takvoj mogućoj k ritici da nešto u k u ltu ri i um jetnosti n ije u redu.

Ne radi se tu о p itan ju stručnosti i kvalifioiranosti, nego se rad i о d ruštvenom sadržaju : zašto smo i zašto se m oram o boriti. I kao što god smo za sve ono što u k u ltu ri a firm ira ljudsko, hum anističko, socijalističko, tako smo isto dužni da se borim o za razb ijan je p rim itivne sv ijesti i m entaliteta, kojih, dakako, im a u obilju i u društvenoj bazi i iznad i izvan nje. Zbog toga je na jvažnija jav n a kritička djelatnost, funkcioniranje javnog socijalističkog mišljen ja, u kojem će se jav lja ti i najm isaoniji, kreativno najjači ljudi, a ne sta jati po stran i i izigravati salonske, fine kom uniste, koji, eto, neće da se hvataju u koštac i sa određenim sim ptom im a prim itivističkog ponašanja i gledanja.


Ljevo i desno ili de9no i ljevo

S V I SMO MI, POD ODREĐENIM UVJETIMA, ČUVARI REVOLUCIJE

Postoji i k ritika neupućenih koji za sebe apriori svojataju pravo čuvara revolucije — a po m eni revoluciju čuvaju oni koji je razvijaju, a ne oni koji su na nečem i negdje već zaostali — okreću se prem a prošlosti i nužno postaju konzervativni. Svi smo mi, dakle, čuvari revolucije jedino ukoliko je razvijamo dalje. Radri se i о istupim a bukača, viikača, »ldnijaša« koji su na liniji i u svakom trenutku, pa ma о čemu se radilo, i ma koliko stvari razum jeli ili ne razumjeli. Ta bukačka kritika vuče na određene vrste društvene represije, a naš komunistički pokret niti je za to, n iti može biti. Mislim da takva kritika daje hrane i m alograđanskim optužbam a da je staljmrizam uskrsnuo, da zabranjujemo mnoge stvari. To su, dakako, lažne optužbe. Evo prim jera: poslije političkog obračuna s nacionalizmom, u 1972. godini u Hrvatskoj je izašlo oko šest i po hiljada knjiga i drugih publikacija. A pod udar zakonskih paragrafa došle su dvije takve jedinice, od ukupno, ponavljam, šest i po hiljada. Ipak, u nas je u posljednje vrijem e — ja ću biti iskren — došlo do nekoliko postupaka i poteza, koji se ne mogu uzeti kao pravilo, već više kao izrazi određene nespremnosti organiziranih socijalističkih snaga u našoj zemlji da u svakom trenutku reagiraju onako kako je i u Program u Saveza kom unista zapisano. . . Recimo, ima slučajeva da ljudi traže zabranu određene knjige, skidanje s televizije određene emisije, ili neke emisije za koju se zna da je priprem ana, a da oni koji to traže nisu to ni čitali, ni gledali. Moramo, uostalom, imati povjerenja u radnog čovjeka, u mase, u široku javnost. Ne može jedan loš film, jedna loša knjiga skrenuti čovjeka sa socijalističkih pozicija. Bffi ili ne b iti na socijalističkim pozicijama određeno je mnogo hitnijim stvarim a u životu i društvu. Slažem se s tim e da je to vrlo osjetljivo, naročito s obzirom na nove naraštaje. Ali, baš ako to čime smo nezadovoljni iskoristimo za javnu debatu, pokažemo što je što, i što tu n ije u redu, onda smo tek postigli ono za čim težimo i rast će socijalistički utjecaj. Ovako ne postižemo željeni cilj, nego dajemo hranu malograđanskom kuloarskom m išljenju i tezam a reakcionarnih snaga da, eto, ne razvijamo socijalističku dem okratiju, da težimo represijam a u kulturi itd . . . Mi, dakako, ne m oramo biti osjetljivi na to što govore m atograđani, ali moramo biti osjetljivi na odjek glasina i raspoloženja u masama, u narodu.

PROTIV BIRO K RATSK E SAM OVOLJE, A ZA »M IJEŠANJE« ARGUM ENTIM A

Moramo biti odlučno protiv b irokratske političke kontrole intelektualnog stvaranja. Takva kontrola kao opasnost neprestano drijem a u našem društvu, pa se njezini simptoma i danas sporadično javljaju , ali to nije naš glavni


S tip eSuvar

problem . Ono što nas najv iše ugrožava u k u ltu ri jes t reakcionarno nasljeđe, dom inacija m alograđansk ih k rite rija . P a r ti ja se upravo i p rvenstveno zbog toga m ora »m iješati«. P ojave b iroka tske sam ovolje, nadm enosti i h irovitosti u odnosu p rem a k u ltu r i i u m je tnosti ne m ogu se poistovećivati s politikom P a rtije. B iro k ra t u nas n ije va ljda sinonim za kom unista, on je degeneriran i kom unista , (pa i kad n ap rav i glupi potez i lan sira ga u ime P a r tije n e dopustimo da m alograđanski polu in teligent, proglašavajući sebe žrtvom , a neki b irokra tski potez sam om esencijom p a rtijsk e politike, d isk red itira sam u P a rtiju , ono što je ona već učinila i čini u sv rh u s tv a ra n ja i razv ijan ja zbiljskih društvenih u v je ta slobode i p rocva ta duhovnog s tv ara laš tv a u ovom našem podneblju i na ovim našim prostorim a.

»M iješanje«, za koje ja i te kako plediram , .to su o tvorene rasprave о to m e što je što. To je s trasno i ujedno razložno zalaganje kom unista za svoja uvjeren ja . To je m arksistička k ritik a i m arksistička revalorizacija k u ltu rn e baštine. To je borba za poštivan je socijalističkih k rite rija . A m arksisti u nas i progresivna lju d i često žmire, -prave se vrlo učtlivi kao da ne razumniju trikove i podm etanja. O stavljam o sam e m alograđane u u v jeren ju da smo tobože glupi i da n e razum ijem o stvari, а о čemu se rad i m i i te kako razum ijem o, jedino što ne d jelu jem o ili ne djelujem o dovoljno i n ajp rim jeren ijim metodama.

IDEJNO -POLITIČKU BORBU N E \M 02E VO DITI J A V N I TU ŽILAC

Idejno-političku borbu u nas ne može voditi javn i tužilac. On će reagira ti onda kada nađe d a je učinjeno krivično djelo, a ne i onda kada se rad i о političkim postupcim a i sadržajim a javnog života koji nisu u sk ladu n i sa interesim a ni sa politikom organiziran ih socijalističkih snaga, ali stvarno ne p red stav lja ju opasnost za društven i poredak. Isto tako, nitko valjda ne pomišlja n a to da se p a rtijsk i kom iteti i politička rukovodstva upliću u sastav ljan ja kazališnog, film skog ili televizijskog program a, u realizaciju izdavačkih pla nova, u odluke nadležnih sam oupravnih organa о nam jeni i visini društvenih sredstava za pojedine po trebe i akcije u oblasti k u ltu re . No, opravdano je da i ona javno reag ira ju u Slučajevima grubih političkih ekscesa i zloupotreba u sferi k u ltu re , zauzim ajući politički stav i dajući političku ocjenu.

Mi kom unisti ne sm ijem o sm etnu ti s um a da će još dugo u d ruštvu bditi politički opozicionih tendencija i da će se one izražavati i u k u ltu ri i um jetnosti. N jih se najbolje i najuspješn ije može suzbijati javnim djelovanjem i vlastitim argum entiran im tum ačenjim a. M arksizam je, usprkos svojoj raznolikosti, pa i sm jerovim a p ragm atičk ih dogm atskih osirom ašenja, najplodotvorniji i n a ju tjeca jn iji pogled na sv ije t naše epohe. I n ikad n ije -bio utjecajn iji nego što je danas. M arksistička m isaona angažiranost ne traž i pomoć iišutkivača a har-



angera, bučnih a ispraznih frazera. A'ko smo m arksisti na dostojnom intelektualnom i moralnom nivou, onda smo i u idejnoj borba jaltai i najjači.

M alograđanski poluinteligent, koji je masovna pojava u našoj kulturi, prvi uživa u atm osferi sitn ih afera i raspaljivog politikanstva; on voli da sebe vidi kao žrtvu, stradalnika, prognanika, patn'ifikog slobodoumnika, koji, eto, ne smije slobodno stv ara ti i čije genijalne tvorbe ne mogu ugledati svjetlo dana.

Naša ku ltu rna politika m ora biti lenjinistička. U njoj ne smije dolaziti do manipulacije ljudim a u ime kratkoročnih političkih, politikantskih i najra- ziičitijih grupno-staleških interesa. Na radnog čovjeka, građanina, ne smijemo gledati kao na zblenjemu ovcu kojom svatko može m anipulirati i ikoga će samim time što čilta, gleda i sluša nešto što možda im a antisooijaliističkd podtekst odmah i prihvatiti antisocijalističke poruke.

Moramo se protiviti i tendencijam a da se s političkih skupova i govornica vrše prozivke ljudi i djela, a bez prethodne pažljive kritike i ocjene tih djela od strane onih koji su doista kom petentni u umjetničkoj i znanstvenoj kritici. Sada se susrećemo s pojavam a da pojedinci pa čak i grupe u ime foruma i organizacija oštro osuđuju autore i djela, a da nisu upoznati s m eritumom stvari, da nisu ni čitali nd slušali, već eto, reagiraju da bi pokazali svoju tobožnju revolucionarnost. Osim toga, ne bismo smjeli podupirati sklonost da se proizvoljna tum ačenja nameću kao politički m eritorna. Nekome se pričini da je nešto »sumnjivo«, p a na osnovu svog ukusa i um išljene povrijeđenosti proziva, traži zabrane, svojata avangardnost borca za socijalizam. Određenim lju dima d sredinam a to može b iti i dobro pokriće za inertnost u unapređenju kulturnog života u svojoj sredina i za posvem ašnju nebrigu о kultumntim sadržajima u svakidašnjem životu radnog čovjeka. Lakše je priključiti se, s aferaš- kim_ mentalitetom, osudama »deformacija« u tzv. reprezentativnoj kulturi nego u vlastitoj sredini iskorjenjivati analfabetizam , siromaštvo duhovnog života i naslage svih mogućih prim itivizama.

P artija m ora o tvarati mogućnosti za dijaloge. Šutnja je nepoželjni ja od govorenja. Mi se nemamo čega ni stid je ti ni bojati. Komunistički je pokret u svega nekoliko desetljeća u našoj zemlji učinio vrlo mnogo n a afirmaciji svijesti i dostojanstva čovjeka i na prevladavanju atavističkih poriva i prim itivnog m entaliteta što su ih nam rla stoljeća. Raspravljajm o о svemu što ljude zaokuplja. I sprečavajm o moguća raspretavanja slijepih strasti smirenom, hum anom politikom, dosljednošću, otvorenošću, misaonom snagom i praktičnom po- duzimljivošću u duhu najboljih tradicdja komunističkog pokreta i m arksističke misli u nas i u svijetu.

PRAVO I N A CRNE ISTINE

Nitko istinski progresivan u nas ne može biti za lakirovku, uljepšavanje društva u kojem živimo. D ruštvena stvarnost u nas obiluje i crnim istinama.


StipeS uvar

I ne m ožemo b iti n i p ro tiv um jetn ičkog fiksiran ja crn ih istina. Ali jedno je to, a drugo pam fletistika i dehum aniziraj uća tendenaioznost pod firm om um jetnosti.

Bilo hi i v rlo nepoželjno, da ne kažem o težu riječ, kada bi se u nas »raskrinkavao« neki au to r zbog rečenica koje npr. izgovara neki ju n ak njegova dje la kao fašista, reakc ionar ili prim itivac. D akako d a takva »-kritika« nem a niš ta zajedničko s m arksističkom um jetn ičkom kritikom .

D A N A M SE Z A SA V E Z N IK E NE NAM ETNU M ED IO K RITETI

Boreći se za m ijen jan je odnosa u k u ltu ri i za kom unističke vrednote, za s tv ara laš tv o koje n as obogaćuje ljudskošću, m oram o paziti da nam se za saveznike ne n am etn u razni m ediokrite ti koji — što je m ediokritetim a inače svojstveno — v reb a ju n a svoje šanse, na svoje tren u tk e grom oglasnosti i zaklin jan ja u ideale, u čijoj službi već ograničenošću svog nestvaralačkog i ispraznog bića, ne m ogu biti. P ro tiv m ed iokrite ta i m ediokrite tstva u k u ltu ri ne mogu se boriti sam i m ediokriteti. Oni su slični bez obzira n a zastave. S pravom je, u tom kontekstu , upozoreno da u odnosim a kakve u sadašnjem tren u tk u zatičemo, zapravo u e ta tističk im odnosim a koji u k u ltu ri još dom iniraju, sloboda s tv a ra la š tv a može da se u m nogo čem u pojav i i kao sloboda m ediokriteta, kao sloboda p ro fite rs tv a i održanja lažnih veličina. P rincip slobode s tv aralaštva podrazum ijeva d je la tn o st i d jelovanje organizirane svijesti društva. D ruštveni au tom atizam u h istorijsk im okolnostim a neprevladanog Masnog d ru štv a podređu je s tv ara laštvo robovanju silam a kap ita la i otuđene moći, d ržavnim in teresim a i e litističkim monopolima. Angažm an u š iren ju d ru štvenog prosto ra za stvara laštvo znači u jedno i angažm an n a razaran ju postojećih odnosa u našem d ru štv u i k u ltu ri koji pogoduju d ik ta tu činovnika. P ri tom e činovnik može povikati: d ržite lopova, hineći kao da upravo on nije p rv i na udaru . B arjak ideološke h a jk e — za koju naš kom unistički pokret nije i ne može biti, aid on jes t i m ora b iti za o tvorenu i p rincipijelnu idejnu borbu — mogli bi sprem no preuzeti razni uhljebljenici u kulturi, nosioci nestvaralačkog prosjeka, koji najv iše vape za državnom pomoći i m ecenatskom zaštitom i koji bi upravo u sam oupravnom ugrađ ivan ju ku ltu re u cjelokupan udru ženi rad treba li izgubiti svoje zaštićene parazitske pozicije, sagrađene u etatističk im odnosima. Oni bi mogli traž iti za sebe alibi, pozivajući se na svoju političku pravovjernost, a u stvari prirodno težeći obrazu i nam etanju vlastitih parc ija ln ih interesa.



PROTIV AU TO RITETA FORUMA, A ZA AUTORITET M IŠLJENJA

Osuđujući pojedini pam fletaki ispad, koji se tu i tam o krije pod krinkom marksističke analize i pristupa, mi ne bismo, kao komunisti i m arksisti, smjeli pribjegavati nedozvoljenim generalizacijama. Jer, ipak ne smijemo smetnuti s uma da je m arksistička misao upravo u našoj zemlji i sredini doživjela određenu renesansu i procvat, više no i u jednoj drugoj socijalističkoj zemlji u današnjem trenutku . K ategoričke presude u ime foruma, u ime partijskoga aparata, ili pak dnevnih taktičkih potreba političke akcije, ne mogu nadomjestiti argum ente, k ritičku uvjerljivost, m isaonu prodornost, pa i veliki stvaralački trud onih koji hoće da na poprištu marksizm a prosuđuju i о njem u samome. A utoritet foruma, mislim da to ne treba dokazivati, p ri tom je surogat autoritetu m išljenja.

Nama, dakako, ne treba onaj i onakav »marksizam« koji se svodi na opravdavanje, pa čak i apdLogiju i apoteozu svih takova i m jera dnevne partijske i društvene politike. Jer, taj i -takav m arksizam je i bez duše i bez uma; cm je Stetočćinska; on razoružava i odbija i nove naraštaje, budući da ona. ne mogu u njem u naći uporište vlastite stvaralačke orijentacije u m ijenjanju svijeta na principim a socijalizma, na principim a hum anizma koji je historijski moguć i opipljiv.


StipeSuvar

VII

Z A M A R X A ILI Z A W E B E R A

K A K O SU S T V A R I S M A RK SIZM O M S T A JA L E I K A K O STOJE?

V jero ja tno je u H rvatskoj nešto v iše nego drugd je došla do izražaja težn ja da se e lim in ira m arksizam iz sistem a odgoja i opće naobrazbe. No, ta je težn ja p risu tn a svuda u Jugoslaviji. P rv i uzrok leži u tome što se dio rukovodećih p a rtijsk ih s tru k tu ra po svojem načinu života i po svom intelektualnom fo rm atu ud a lju je od m arksizm a. Dok su se borili za vlast, kom unisti su učili, in te lek tua lno se osposobljavali, d jelovali su kao borbena duhovna m anjina, koja m ora prddobijati mase. A li k ad su došli n a vlast, neki su se više posvetili lovu i ribolovu nego m arksizm u. Želim reći da se u našem rukovodećem partijskom k ad ru jav lja neko ru tinerstvo , pragm atizam , usm jerenost na svakodnevni empirizam . D rugi uzrok leži u -tome što u socijalnoj s tru k tu ri P a rtije dom iniraju sredn ji slojevi. »Srednjim slojevim a«, m eđutim n ije n im alo sta lo do obnavljan ja i a firm iran ja m arksizm a. T reći je uzrok u atm osferi, koju stv a ra kom ercijali- zacija k u ltu re , poplava k iča i korova, p red kojom ozbiljna misao bježi u rezervat.

U sredn jim i na visokim školam a još ono m alo m arksizm a što je ostalo reducirano je na p redavan ja, ko ja s pravim , istinskim marksizm om im aju malo veze.

P o n av lja ju se shem e iz »dijam ata«, a ponegdje v arira ju i pasusi iz četv rtog poglavlja Staljinovog »Kratkog k u rsa historije SKP(b)« ili pak neki opći sociološki pojmovi, a koji se iznose više m ehanički nego m arksistički analitički. To m lade generacije ne privlači, već ih odbija. Od takvog m arksizm a nem aju n ikakve koristi. Takav je m arksizam direktno štetan, je r u usporedba s n jim postaje priv lačniji čak teizam, tj. naivne v jerske predstave koje teolozi i svećenica sp retno um otavaju u veo intedektualnoSti. 4



Svemu tome valja također dodati da je prosvjeta u cjelini izgubila na društvenom statusu i ugledu, dok je socijalni i m aterijalni položaj prosvjetnih radnika prouzrokovao da je m eđu njim a napredovala negativna selekcija. Najsposobniji m ladi ljudi nisu se opredijelili za prosvjetu već su iz n je b ježali U najslabijem su položaju upravo društvene nauke, koje su također pastorčad u srednjim školama i n a sveučilištu. Na taj način, oni školski predm eti koji mogu najviše djelovati n a intelektualni svijet mladog čovjeka, na prim jer književnost ili povijest, ostaju u rukam a onog dijela inteligencije koja je bila odgojena u tradicionalizmu i intelektualnim horizontima XIX stoljeća.

U nas se sada više rad i na obnovi marksizm a odnosno marksističkog odgoja. Bilo bi dobro da pam etni ljudi napišu dobre udžbenike, da stvore kvalitetnu literatu ru za mladog čovjeka koji naše društvo gleda i doživljava otvorenim očima. Ne smijem o mu prikazivati »lakiranu« stvarnost, nego datfi kritičku nemilosrdnu analizu, iz koje će lako izvući zaključak, da je taj naš socijalizam, jugoslovenski, balkanski, ili seljački ili kakav već hoćete, u mnogo čemu očajno slab, ali da se zaputio pravcem socijalističkog sam oupravljanja i da je to još uvijek neusporedivo bolja perspektiva nego da pristupim o Varšav- skom Ш Atlanskom paktu. To je naša jedina vertikala. Pa, potrudimo se da je Sto bolje razvijamo.

Sto je najvažnije? Da о tome piSu najbolji marksisti, da poboljšamo sastav kadra koji na srednjim i visokim školama predaje sociologiju, filozofiju i srodne predm ete, te da P artija , koliko god je to moguće, utječe na to kako bi te predm ete počeli predavati sposobni m ladi ljudi.

О »M ARKSIZM U« I M ARKSIZM U

Danas su u nas prisu tna barem tri pristupa, tri orijentacije u marksizmu, od kojih onda dvije moramo odbacivati i u tom smislu govoriti о »marksizmu« (navodnom marksizmu).

Dogmatsko-apologetski marksizam reducira prom atranje svijeta a d ru štva ma nekoliko ogoljenih kanona ii zapravo se srazava n a svojevrsnu teologiju. Njegove pristaše na naše društvo gledaju kao na savršeni poredak, a u svim pojavam a i odnosima u društvu koji ih ne zadovoljavaju ili vide prste imaginarnog neprijate lja ili ih tumače kao propuste subjektivnih snaga. Ta i takva vrsta m aiksizm a na žalost prevladava u našem sistemu javnog odgoja i obrazovanja. Nisam siguran da mnogi i danas ne propagiraju takav marksizam. A naš je posao u tome, da takav »marksizam« zapravo istjeram o iz škola a ne da ga širimo, jer može samo odbojno djelovati na senzibilitet i tragalačku prirodu novih naraštaja.


'S tipeSuvar

A p stra k tn o -kritičk i m arksizam reducira se n a osudu postojeće stvarnosti zbog toga što ona ne odgovara idejam a i idealim a. Polazeći od hegelijanske m aksim e: ako se č injenice n e slažu s idejam a, ako se stvarnost ne podudara s m islim a, tim gore po stvarnost, nosioci takvog »marksizma« u nas ne samo da p ad a ju u iskušenje d a odbace i osude sve socijalističke snage u našem d ru š tv u zbog tobožnjeg izdajstva m arksističk ih ideala, nego i da uplove u vode razn ih e litis tičk ih obm ana о društvu , koje bi se lijepo razvija lo sam o onda ako bi n jim e u p rav lja li m udri i neporočni ljudi, koji su dakako, u velikoj m anjini. O datle pa do anarh ističkog i kvazislobodarSkog ponašanja očajnika nije n i ko rak daleko. A da se i ne govori о tom e kako će to u tjeca ti na m lade: da bježe u rezervate , da izig ravaju neprilagođenu elitu, da žm ire p red djelovanjem koje je h isto rijsk i m oguće kao progresivno djelovanje, da m isaono opovrgavaju d ruštvo a p rak tičk i sab o tira ju od sud jelovan ja u njegovom m ukotrpnom m ijen jan ju .

M arksizam kao Kritika svakidašnjeg života, što je jed in i sadržaj koji retože o sv a ja ti m ozgove i s rca i novih n a raš ta ja , p rije svega znači i m orao bfi značiti analizu, razgolićavanje konkretnog društva, u kojem čovjek živi, analizu i razgolićavanje onog što se čovjeku i što se sa čovjekom svaki dan zbiva, da bć se čovjek svjesno uhvatio u koštac sa društvom i svakidašnjicom , pa i sa sam im sobom, i da bi zb ilju m ijen jao p rem a hum anističkim vizijam a, po ljudskoj m jeri, ali u konkretno m ogućim histo rijsk im okolnostim a. Taj i ta k av m arksizam jedino može b iti insp irativno d jela tan , i ne može se reducirati n iti na u ljepšavan je društva, n iti na njegovo odbacivanje zbog toga što nije u sk ladu s našim najčistijim vizijam a, s našim idealim a koji se već danas ne m ogu ozbiljiti, ali mogu su tra pod uvjetom da to danas m ijenjam o.

P osto ji u nas veliki deficit u m arksizm u te vrste, zapravo jedinom istinskom i plodonosnom m arksizm u.

A ko je smisao naših n asto jan ja za širen jem m arksizm a i u novim gen eracijam a — m ada ее trebam o kloniti iluzije da će svi ljudi, pa i svi mladi ljudi, p a čak i n jihova većina b iti m arksisti po izgrađenom uv jeren ju ne samo u dogledno vrijem e, nego balo kad ubuduće — u širen ju takvog analitičflcokri- tičkog, n a konkretno ak tiono ljudsko djelovanje, na m ijen jan ju d ruštva i svije ta prem a p rincip im a socijalizm a i kom unizm a usm jereno m išljenje i razm iš ljan je, onda, dakako, m oram o i u praktičnom i u organizacionom smislu, i u sm islu idejne i političke borbe, učin iti sve da krčim o p u t i njegovom prodoru u nove naraš ta je .

B IT I O PREZAN PREM A M ARK SISTIČ K IM ŽO NGLERIM A

Imam o već dosta, p reviše pozivanja na m arksizam od strane onih koji ne pokazu ju i bojom se ne mogu na pokazati snagu i sposobnost kreativnih



marksista. Radi se о žonglerima marksističkom frazeologijom, a čini mi se nerijetko i о onima koji misle da su našli alibi za svoju sterilnost, galameći na druge po onom pravilu: držite lopova! Moramo biti oprezni, veoma oprezni prema navodnim m arksistim a, koji danas izranjaju iz pomrčine i dižu svoj glas patosa i povika: evo, m i smo tu, mi smo oni pravi, ali smo bili potisnuti, diskvalificirani, onemogućeni. A pogledajte ne njih već njihova djela, pa ćete vidjeti da tih djela ili nem a ili da su koještarije, kojima se može — kada je na prim jer riječ о obrazovanju studenata i učenika — više mlade odbiti od marksizma nego privući njemu.

Morali bismo zavesti jednu vrstu poreza i na svojevrstan marksistički šund, koji se na toj osnovi plasira. U protivnom platit ćemo račun time što ćemo još više zaglušiti uši m ladih generacija i u njihove glave u tuviti tek po koju osiromašenu dogmu, kanon, svojevrsan religijsko-patetični kategorijalni aparat, čiji je jedini smisao da marksizam kao pogled na svijet kompromitira.

О BESM ISLU »M AR K SIZM A« KOJI NE OS JECA TLO POD SOBOM

Danas je. u nas dosta proširena kritika P artije u ime marksizma. Pojedinci i grupe i u samoj P artiji i izvan nje, koje javno m njenje sm atra marksistima, ili oni barem sebe drže marksistim a, dokazuju pomoću Магха, a i bez njega, da naša Partija , da naš komunistički pokret i nije više marksistički orijentiran, štaviše, da to možda nikad nije ni bio, da je P artija čak i pro tiv onog pravog, istinskog m arksizma, koji je stvaralački, kritički, bespoštedan, te da podupire samo navodni marksizam, onaj zaglupljujući sadržaj ispraznih dogmi, koje jedino služe za propagandni arsenal i za skrivanje stvarnih tokova društva koji tobože znače praktično opovrgavanje marksizma.

Mislim da svođenje m arksizm a na borbu protiv P artije u našim današnjim uvjetima ipak znači jednu vrstu izdaje samog marksizma.

Koliko god P artija nije bezgrešna i kolliko god ona ,pravi konkretne promašaje, koliko god su i mnogi njezini članovi najobičniji filistri, koliko god Partiji ne treba tepati, pogotovo je r je ona zapravo organizirani pokret na vlasti, toliko »marksizam« koji ignorira praktična dostignuća naše revolucije, koji dovodi u p itanje njezin osnovni sadržaj i orijentaciju, pa i zasluge P a rtije za taj sadržaj i orijentaciju, predstavlja, najblaže rečeno, skolastičku diverziju. Jer, ono što je bilo i jest jezgro samog marksizma: da čovjek može m ijenjati drušitvo; da na vlast treba da dođe radnićka klasa i dokine i vlast i klase; da svi ljudi mogu, stvarajući vlastitu povijest, izboriti zajedništvo u upravljan ju svojim stvarim a, čemu je uvjet da ne vladaju jedni drugima; da ljudska većina najzad može doći do riječi — ne samo da je naš komunistički


S tip eSuvar

,p o k re t usvajao kao insp irac iju već je u k o nkretn im histo rijsk im uvjetim a m aksim alno učinio n a p rak tičn o j realizaciji m arksističk ih spoznaja, i to u oružanoj socijalističkoj revoluciji, u sam oupravnoj o rijen tac iji i u ljudskom osmišlja v a n ju d ru štv en ih tofeova u nas, usp rkos tom e što možemo b iti i duboko nezadovoljni m nogim prak tičn im tokovim a našeg života, za koje smo i m i kom un isti p rvenstveno odgovorni. P itam , koji je političk i po k ret u svijetu , ko ji se poziva na m arksizm u, učinio više od našeg?

T akav m arksizam , koji odbacuje pokret, u čijem je k r ilu ponikao, u svakom je slučaju, rekao bih, društveno pe rv e rzan i ponešto izražava i m azohističke porive u sam om našem pokretu , ali kada posebno u ovoj prilic i о tome govorim , m islim n a njegovo određeno štetočdnsko značenje u -odnosu na d ru štvenu sv ijest i d ruštveno ponašanje novih generacija. Je r, kod tih generacija p rvenstveno fo rm ira negatoraku, k ritizersku , kontem plira juću sv ijest um jesto k o n k re tn ak ritičk e i akciano u sm jerene d ruštvene sv ijesti i ponašanja — na tom e onda često p ad a ju ljev ičari i ljev ičarenja , pa se to i u nas događalo i događa.

M A R K S IZ A M E LITA JE M A R K SIZ A M Z A ELITE!

M arksizam elita, koliko god bio suptilan , m ora uvenuti kao nježna blijed a biljčica. K ao da sm o u tom -pogledu zaboravili na klasičnu m arksističku devizu, da kada ideje ovladaju m asam a p o sta ju m aterija lna snaga. U nas su m arksističke ideje, doduše, ovladale m asam a kroz sam oupravljački p okret i svijest, ali se nd sam ouprav ljan je ne može rep roducirati spontano i stihijno, i tim e se <i sam o m ože izv itoperiti. Stoga je, čini mi se, b itk a za idejnu svijest, za teorijsko osposobljavanje masa, a pogotovo novih generaaija, presudna, je r e lite n e m ogu voditi društvo, a da ne teže d a ovjekovječe svoju privilegiju uprav ljan ja .

M A L A Š T E T A , A JO S M A N JA K O R IST OD K A T E D A R SK O G M A R K SIZ M A

Dakako, m i imam o i k a tedarsk i o tm jenog m arksizm a koji vrlo suptilno tum ači М агха, a li n e p riznaje ovom d ru štv u iole značajnije socijalističke tekovine i našim se društvom bavi pretežno d a b i upozoravao na incidente, deform acije, odstupanja, itd. Tako se insp irira samo novoljevičarSlri tran s dijela m ladih i d ije la izolirane hum anističke inteligencije. I to je sva šte ta i korist od takvog -marksizma.



MNOGO M ARKSOLOGA, SVE VISE FUNKCIONALISTA,JOS UVIJEK DOVOLJNO DOGM ATIKA, A MALO M AR K SISTA

U proteklim desetljećima u nas je došlo i do velikog prodora funkcio- nalistićke metode -proučavanja društvenih pojava, posebno u sociologiji, ekonomiji, psihologiji, pa i u filozofiji, što je bilo zakonomjerno, jer kaiko je i u nas narastao tehnobirakratski monopol, tako je on tražio i sebi prim jerenu nauku, efikasan naučni instrum entarij promicanja svojeg pogleda na svijet. M arksisti će u nas m orati voditi dosta tešku bitku da suzbiju, ili barem ograniče prodor funkrionalističkog načina mišljenja, koji nema sposobnosti da uđe u dubinu društvenih pojava i d a uočava društvene protivurječnosti.

Kada sam spomenuo da m arksologa imamo, a m arksista manje, mislio sam i na činjenicu da na sveučilištim a i drugdje imamo na hiljade i hiljade profesionalnih proizvođača i tumača marksizma, ali da, na prim jer, iako se vrlo mnogo sparimo о biču i stru k tu ri naše radničke klase nemamo, ili barem meni nije poznata, n iti jednu ozbiljnu em pirijsku studiju о tome kako stoji stvar sa radničkom klasom u samom poduzeću i u cijelom društvu. Iako mnogo govorimo о socijalnim nejednakostim a, koliko znam nemamo n iti jednu ozbiljniju em pirijsku studiju о socijalnim nejednakostim a.

Da ne spominjem posebno kako je kod nas, što je vrlo važno, veoma nerazvijena politička ekonomija socijalizma, što je u stvari naprim jerenija sociologija socijalističkoga društva.

K reativni domet m nogih m arksista po pozivu je skroman ili nikakav. Imamo n a stotine i tisuće socijalističkih doktora nauka i magistara, ali ne i zadovoljavajuću produkciju Studija о sam oupravljanju. Gotovo da su stranci dali bolje studije od nas.

U nas cvjetaju -prave resavske škole prepisivača, prepričavalaca i preživača. Izlazi mnogo knjiga, ali u mnogima se na neki način prosipa prazno u šuplje, i ostaje daleko od zbiljskih problem a društva i njegovog razvoja. Radi se često i о pukoj apologetskoj produkciji ili pak о pravno-norm ativnom egm- bicionizmu, koji norm e uzima kao stvarnost.

Zabrinjavajuće je i s tan je m eđu predavačim a društvenih predm eta na nedruštvenim fakultetim a i višim školama. Prevladava, čiim m i se, dogmatsko ukalupljeno tum ačenje bez uvida u naše procese i odnose.

I NA U KA , BOZE MOJ, ZN A BITI I SLIJEPA I GLUHA!

Kao što dobro znate, postoji slijepa i gluha nauka i tehnokratske nauka, i nauka koja n ije u s tan ju da vidi p rs t ispred nosa, -a pravda se da je nauka.


StipeSuvar

P rem a tome, m oram o b iti oprezni p rem a tezi koja govori da nauka uvijek m ora p reth o d iti politici. A li ono što je potrebno, za Sto se potrebno boriti, to je d a politilka uv ijek bude osm išljena analizom, naučnom analizom stvarnosti, i to m arksističkom naučnom analizom. N ije nam stalo do bilo koje politike. J e r, v i m ožete dobro voditi p ragm atističku politiku , naslonjenu na filozofiju pragm atizm a, pozitiv ističku p o litik u naklonjenu n a filozofiju pozitivizma. A m i hoćemo socijalističku politiku, naslonjenu na filozofiju m arksizm a. I u tom sm islu n au k a bi stvarno treb a la prožim ati politiku.

B it ću o tvoren : m islim da se u nas dogodio određeni rascjep, koji nas izbacuje i n a neke plićake.

N auka i po litika su se u nekim s tv arim a — m islim na m arksističku n au k u — razdvajale . N auka je sve više b ježala na univerzitete, u institute, za k a ted re i tam o je doživjela sudbinu ka tedarskog m arksizm a, koji se upustio u m an je-v iše p litk e k ritik e d ruštva.

A s d ru g e strane, u politici po trebe dnevnog života, teška revolucionarna m isija da se održi d ru štv en i i politički k u rs u novoj Jugoslaviji i da se p u t sam o u p rav ljan ja nastavi, n ije os tav lja la dovoljno vrem ena za razm išljanje.

B ili smo idealisti. M islili smo da je dovoljno dobro s tv a r zamisliti, pa d a ćemo je brzo ostvariti. A onda smo bali idealisti u tom e što smo sm atrali d a je sv ije t s ta ro g d ruštva, građanskog d ruštva i u društvenim odnosim a i u našim sv ijestim a više liščezao nego što je stvarno iščezao. I zalije ta li smo se. T u je naša nauka, m arksistička nauka, m islim podbacivala, n ije dovoljno dava la svoj prilog.

Ali, tu im a još jed an m om enat. A naliz ira jte naš kom unistički pokret. M islim na lju d e u njem u. Kao što je to i V. Bakanić objašnjavao, teorijski nove ideje fo rm ulira jedna m anjina. Tako m ora biti. A važno je u kojim uvje tim a i s ko jih pozicija se ona izbori za to. Možda m islite da smo kolektivno svi »izmislili« radničke am andm ane i OUR-e. To je u najdubljem sm islu izišlo iz analize našeg socijalističkog k retan ja , ali to je teorijsk i uobličila jedna m an jin a . M islim da nam je ta m anjina posta la p retan k a i da se prvenstveno svodi n a na jbo lje i n a jp ro b ran ije naše revolucionare, koja su bili i jesu, 30 ili 40 godina, u ulozi glavnih teo re tičara i p rak tičara našeg socijalističkog i kom unističkog pokreta. A u novim generacijam a, u p a rtijsk i je apara t u lazilo i mnogo lju d i koji ne znaju razm išljati, koji n isu dobro marksistička obrazovani. О tom e je jednom govorio d rug Dolanc. I tu je onda naš problem. Dok je L enjin im ao p rv u socijalističku v ladu na kugla zemaljskoj tako sas tav ljen u da je am erički kom unista W iliam s napisao: »Ne, buržoazija nikad n ije b ila u s ta n ju da stvori tako obrazovanu i tako pam etnu vladu. Lenjinov je k ab ine t duhovno jači nego bilo kakva k a ted ra i bilo kakva vlada u svijetu«. Doduše, bilo je to vrijem e O ktobra, ali je činjenica da se od L enjina naovamo, u politbdiToima, u centra ln im kom itetim a i u paftijškom apara tu (a on je р п tom k ljučan u p raktičnoj politici, p rem a tom e ako on griješi u praktičnoj po-



litici može griješiti i zbog teoriske neizgrađen-osti) desilo mnogo nepoželjnog i zbog opadanja prosječne teorijske sposobnosti onih koji su obavljali praktične dužnosti.

Spoj -teorije i prakse je vrlo težak. Traži izuzetne ličnosti. Jer, obično netko uđe toliko u teoriju da je nesposoban za m ijenjanje praktičnog života. A netko ode u m ijenjanje praktičnog života toliko da ne razmišlja, ne stigne razmisliti о tome što čini. I nam a se u Jugoslaviji počelo događati to da smo često, kao komunisti i socijalisti, uvjereni u mnoge stvari da su istinski socijalističke i komunističke, a kad im »uđete pod kožu« pokaže se da nem aju veze s izvornim smislom marksizm a i komunizma i socijalističke ideologije.

U tome je problem odnosa teorije i prakse. Mislim da moramo u onom segmentu Pa-rtije, koji je najvažniji u dnevnim bitkam a Partije, veoma jačati teorijsku moć, priprem ljen ost, sposobnosti.

Nije, dakako, problem što u nas član centralnog kom iteta ili član poli- tbiiroa ili netko tko ima visoku državnu i društvenu funkciju kritizira neki roman ili knjigu. Štoviše, poželjno je da to čini. Samo je pitanje da li to zna činiti i kako to čini. Nikad ne bih postavljao pitanje funkcije. Međutim, ako to činiš samo silom funkaije i daš samo uobičajene političke kvalifikacije iz jednog frazerskog dnevnog repertoara, omd-a ljude oko sebe preplašiš, a ne razuvjeriš. A trebalo bi obrnuto: razuv jeriti ih, a ne preplašiti.

Mislim da su u svemu tome prisu tn i naša problema odnosa teorije i p rakse. Nauka se u nas n a katedram a, u institutim a zatvorila u neki svoj ru tinski svijet, odatle često -psuje društvo -ili prepisuje Ustav i rezolucije, pa ih nezgrapno, još lošije nego mi u dnevnim političkim krugovim a, komentira. Nazvao sam to resavskim školama, pa su se pojedinci ljutili. A ima u nas na stotine socijalističkih doktora nauka koji nisu u stan ju objasniti elem entarne stvari u društvenoj s tru k tu ri i zbivanjima. Napisali su, doduše, naoko mnogo učen/ih knjiga. A nam a ne treba mnogo bilo kakvih učenih knjiga, nego mnogo knjiga koje plijene intelektualnom snagom i istinskom analizom i našeg društva i svjetske suvremenosti.

О PROCVATU PROFESORUALNE NAUKE, A TO ZN ACl 1 О PROCVATU POZ1T1VIZMA

U nas je došlo do relativno velikog rasta, upravo do bujanja, one nauke koju je M arx pežorativno nazvao profesarijalnom. Ona je još pretežno tra dicionalno organizirana i pretežno prim enjuje tradicionalne kriterije vrednovanja i pozitivističku metodu. Ona još preuzima ono što je građansko društvo pružilo, razvij a-juči nauku. P ri tome je nevažno da li se pojedinci pozivaju na Магха i m arksizam ili ih zaobilaze i prešućuju. For-


S tip eSuvar

m akto pozivanje na m arksizam n e m ijen ja b i t pozitivizm a. U toj profesori- jalnoj nauci još p rev lad av aju k lansk i odnosi, m onopoli, p rivatizacija. Osnovno je za n ju da se nekako rep ro d u cira i š iri svoju institucionalnu m režu i da stvara šanse za naučnu i alkademSku k arijeru .

U analizi našeg d ru štv a i suvrem enog sv ije ta p ro fesorija lna n au k a je uglavnom ste rilna . O na se na to rela tivno m alo orijen tira . Ona, doduše, proučava ličnost, organizaciju , ekonom iju, k u ltu ru , itd., ali n a p ro v jeren i pozitivističkom aientističk i način, in sistira juć i i n a p ro v je rav an ju notorn ih sitnih činjenica.

U in stitu tim a i d ru g d je uglavnom prev ladava činovnički, m ediokritetsiki m en ta lite t sveden n a logiku: tre b a p rež iv je ti, treiba ponešto i rad iti i odraditi, a titu le , zvanja , s in ek u re dolaze p retek o m vrem ena, bez obzira da li je pojed inac d o ista dao doprinos nauci ili je v iše-m anje uspješno sim ulirao naučnog radnika.

IL I M A R X I LEN JIN IL I W EBER I DU RKH EIMI

M nogi od nas zn a ju na p am et Lenjlinovu definiciju klase, ali s tru k tu ru v lastitog d ru štv a nism o proučavali ili sm o sve m anje proučavali. Išli smo ili na teo riju radnog naroda, koja je b ijeg od lenjimSke teo rije k lasa ili smo išli na funkcdonal'stičku teo riju stra tifikac ije , (koja je uvezena od am eričke sociologije, a am erička sociologija je opet n ad ah n u ta WeberoVim i Durkheim ovim , a ne M arxoviim pogledim a n a podjelu ra d a i n a S truk tu ru društva.

N E B I N A S N I (FILOZOFOKRATI USREĆILI

Veće koriščanje znanosti u vođenju društva , u p lan iran ju i predviđanju budućnosti svakako je neophodno. Samo, čuvajm o se i znanstvenika, koji sve više podsjeća ju na v rače u suvrem enim izdanjim a. P itagora je bio vrlo m udar i v rlo znanstven u svojem dobu, pa je zaveo k rvavu d ik ta tu ru . Ne v jeru jem u P latone koji bi najbo lje vladali. T reba se boriti za to da v ladaju svi ljud i sami sobom, svojom društvenom zajednicom . »Tehnologija« v ladanja u d ruštvu je u velikom raskoraku s tehnologijom prerad e prirode, koja je pobjegla daleko naprijed , pa je upravo taj raskorak najveća opasnost naše epohe. Zbog zaosta losti društvenog stro ja p rije ti nam uništen je od dostignuća ljudskog ovladavan ja prirodom ! V last filozofa i znanstvenika vjero jatno bi b ila najopasnija v last na principu v ladav ine elita. Je r, pored ostalog, opasan je i sam njihov osjećaj superiornosti. Izlaz, dakle, n ije da sve složenij'im društvom upravlja jedna sve m udrija m anjina, već da se svi lju d i osposobe za zajedničko upravljan je.



VIII

K U L T U R A U SOC IJALIZM U

K R A T K A REM INENCIJA О HISTO RIJSKOJ UZAJAM NOSTI KULTURE I INTELIGENCIJE

P ojmovi »elitna« i »aristokratska« ku ltu ra n isu istoznačni. To su povijesno sukcesivni tipovi kulture. A ristokratska se ku ltu ra p reobrazila u elitnu pojavom in teligencije, kao jednog sve brojnijeg^društvenog m eđusloja ili sloja, koji više n ije indenitičan sa samom vladajućom klasom. Inteligencija j e do pojave građanskog društva, sa vrlo složenom društvenom podjelom rada, bila dio vladajuće klase, ili štoviše poklapala s e s tom klasom. To se odnosi i na dvorske budale^kao najkvalite tn ije intelektualce u srednjem Vijeku, na popove, zvjeodoznance i medike. Svi su ti »intelektualci* bili direktno in tegrirani u vladajuću klasu.

U građanskom društvu javlja se inteligencija, koja je sve brojnija, a nije identi&na sa samom vladajućom klasom, nego~<;toji po strand. Doduše, ona je u duhovnoj službi vladajuće klase, a dijelom u ц ји i uključena, ali je i u otvorenoj opoziciji; dio inteligencije jav lja se kao »dezerter« iz vladajuće klase i svu svoju energiju stav lja u službu oslobođenja potlačenih, u službu hum anističkog revolucionarnog prevrata.

OBRAZO VANJE I ZN ANO ST JOS SU U TRADICIONALNIM KOLOTEČINAM A

Obrazovanje je m ožda fundam ent kulture koju hoćemo. A obrazovanje je u nas do dan-danas također ostalo tradirionalno^ sa svojim tradicionalnim vredhotamaTRekao bih da prosječna građanska, ljudska svijest u nas uglavnom još uvijek svoja izvorišta ima u 19. stoljeću, kada su konture sistema vrednota na našem tlu izgrađene u građanskom smislu kao potreba nacionalnog roman- tizina^ Nacionalni romantizam izgradio je vrednote koje se po sili tnerćlj^ 'do


S tipeSuvar

dan-danas rep roducira ju , p a na jednoj s tran i proizvode ili pukog apolitičnog m alograđan ina ako više n ije trad icionaln i rodoljub, ili ako je rodoljub na tra dicionalnoj osnovi onda od n jeg a proizvode zaslijepljenog nacionalistu. Stoga je refo rm a obrazovanja k ljučna sa sta ja liš ta vrednota. T rebalo bi zapravo pos tići to, da sv ije t rada, m u k o trp n i ljudski sv ije t rad a _m odelira obrazovanje p rem a v lastitim po trebam a da se hum anizira . A to onda provedeno na p rak tičan jezik znači d a se u nas nove generacije n e školu ju sa statusom predodređenog gospodina i onog koji bježi iz radničke klase pa dođe najzad u radnu ak tivnost i u životnu sred inu s am bicijom gospodskog skorojevića i m esije koji izigrava neku posebnost i nekakvu inteligenciju , već d a pobijedi praksa obrazovanja uz rad i izn icanja lju d i u tim stvaralačk im životnim ulogama, bilo u m aterija lno j, bilo u duhovnoj sferi ne s am bicijom da se bježi iz klase, iz sv ije ta rada, nego da se iznu tra oni m ijen ja ju i dokidaju.

Slično v rijed i i za znanost. Znanost je u nas danas opet m ješavina tra dicionalnog institucionalizm a i tu rističkog globtroterSkog hohštapleraja, koji isto tako svoje osnovne inspiracije ne crpi iz sv ije ta rada i ne udovoljava potreb am a sv ije ta rada. .Sve što se zbiva u k u ltu ri ne može b iti bez prom jena u obrazovanju i nauci tem eljitije transform irano. Je r, u na jširem smjsliTT~obfi^ zovanje i n au k u m oram o u tom sm islu uk ljučiti u ku ltu ru . № je, dakako, dovoljno s tv o riti in teresne zajednice, je r one također mogu b iti m ani- pu lativ n i sistem i za p riv a tn e m onopole, p a to d a faktično opet odlučuje о svem u jed n a fo rm alna uska grupa, elita, a d a ljud i iz radničkih sredina samo sta- t ira ju i g lasaju о raspodjeli sredstava koja se m anje-v iše i dalje p rib iru preko budžeta. Tu moraimo mnogo više činiti d izvan samog koncepta interesnih zajednica i sh v a titi p rave zadatke i u in te resn im zajednicam a, ako ne mislimo da napravim o sam o jedan institucionaln i prom ašaj.

NE M A M ALO K A Z A L IŠ T A , A L I NE M A N I DEM O KRATIZA CIJE KU LTU RE

Mi smo naslijed ili m režu trad icionaln ih ku ltu rn ih institucija koja je b ila uglavnom koncen trirana u onakve gradske centre kakve smo imali i služila tank im slojevim a inteligencije i građanskoj klasi ko ja u nas n ije bila naročito razvijena. Poslije oslobođenja te su se institucije razmnožile. Mi smo zem lja koja u sv ije tu im a rela tivno najviše, s obzirom na broj stanovnika, profesionaln ih kazališta, opera i filharm onija — aiko se ne varam im a ih više od 100; imam o više od 300 m uzeja, ga le rija i drugih ustanova. Ta je mreža, dakle, razm nažana ali je ostala u svojim klasičnim ulogam a i statično raspoređena. Za našu k u ltu ru u tom sm islu još vrijedi određena m etropolitaniza- cija, kako se to obično naziva. A većina našeg stanovništva živjela je u tra -



dicionalnoj seoskoj, narodnoj 'kulturi u unutrašnjosti, u tridesetak hiljada naših sela kao m alih zatvorenih zajednica. I sada je socijalizam ta sela probudio, svijet je krenuo prem a gradovima, prekid s usmenom seoskom kulturom bio je dosta žestok, ali više vanjski d form alan, a tradicionalne institucije nisu se demokratizirale i nisu prom ijenile svoje sadržaje, ostale su i dalje nedostupne. I u taj vakuum uletjela su sredstva masovnog inform iranja kao prenosioci kulturnih tekovina, i to, što je u svijetu zakonomjerno, ne najčešće vrhunskih kulturnih ostvarenja, već njihovih rašećerenih surogata. A mi nismo imali utvrđen sistem vrednota koje treba prenositi preko sredstava masovnog inform iranja u sadržajim a m asovne kulture, i čini mi se da ni danas ne znamo u tom smislu što hoćemo. Prem a tome, ne snalaze se ni oni koji su u ulozi prenosnika i distributera m asovne kulture u televizijskim studijam a, u radio- -sbudijama, u velilkim novinama, m alim novinama, na radio-stanicama, od kojih mnoge lokalne na najprim itivniji način inzistinaju na trgovini narodnim i kvazinarodnim pjesm ama i »popularnim« gradskim pjesmama.

Nije bdio, dakle, sistema vrednota kojim a bi se znali rukovoditi i oni kojima je to profesija, koji to plasiraju. A n ije bilo ni utvrđenog društvenog mehanizma koji bi sprečavao vulgarni komeraijalizam, u koja na kraju krajeva moraju ići oni koji to plasira ju ako nisu na drugi naćin m aterijalno osigurani. To znači potrebne su nam dvije s tvari: jasan sistem vrednota i izgrađena d ruštvena politika elim iniranja stihije tržištaT ^ruštvenih dotacija, stvaranja fondova, đ a s e iz_ društvenih sredstava pokrije ono što se inače ne može pokriti ili se ne sm ije pokriti kroz vulgarni komerdijalizam na tržištu. A jednom i drugom moglo bi služiti kao onaj glavni institucionalni okviir to što u kulturi hoćemo stvaranjem sam oupravnih interesnih zajednica.

M A SAM A DALEKO, A ELITI I SNOBOVIM A DOSTUPNO

Mi amo, čini se, do dan-danas ostali i jesmo još uveliko m s ufidi/j entm u tome što nismo dobro razradili sistem socijalističkih vrednota _u ku lturi j što smo u kulturi viže težili širen ju i~pržvajanju takozvanih tekovina industrijske civilizacije, nego njihovom sm ještanju i osmišljavanju^.u mogući sistem socija lističkih kuKurm h v rednota

Zatim, imali smo narastan je mreže kulturn ih institucija, ali i nasljeđivanje njihove tradicionalne uloge. Imamo mnogo više kazališta, орета, filharmonija, muzeja nego p rije revolucije. Nije, dakle, istina da imamo malo tih institucija. Ali istina je da one još uvijek rade na više-manje tradicionalan način, te da su i dalje pretežno dostupne eliti i snobovima.


S tipeS uvar

104 U N A SLIJEĐ E N O J JE K U LTU R I I S A M O U P R A V U A N JEISP A D A LO SM IJEŠN O

N aša je k u ltu ra , kao sek to r, kao d jela tnost još uglavnom stru k tu rira n a kao paslij edema k u ltu ra starog klasnog d ru š tv a . Još postoji n jezina zatvorenost u trad iciona lne institu c ije , ko je su prilično nepokretne, ko je pokazu ju m alo inven tivnosti u p rav cu v las tite dem okratizacije. U_ toon sm islu k u ltu ra je dos tu p n a sam o užim dijelovim a d ruštva , često m alograđanskog i snobovskog prdfila, pa~~je~utakvoj naslijeđenoj k u ltu ri i ono što sm o do sada pokušavali razv ija ti kao sam ouprav ljan je ispadalo prilično , smiješno. To je onda bilo pom alo izopačeno sam oupravljan je , ko je je pogodovalo privatizaciji, klanovim a, m onopolim a, od ržavan ju cehovskog i staleškog m en ta lite ta u k u ltu ri i općenito zatvorenosti k u ltu re p rem a cje lin i društvenog bića.

D akako, proces dem okratizacije k u ltu re , usprkos svemu, uznapredovao je, ali je više bio rezu lta t p rom jena u društvenoj podjeli rad a i prodora tzv. in d u strijsk e civilizacije nego sm išljenog d jelovanja socijalističkih snaga u smislu k u ltu rn e revolucije, о kojoj je svojedobno L en jin govorio, u sm islu a firm iran ja i š iren ja novih ljudsk ih vrednota , v rednota koje o s tvaru ju h istorijske in te rese radničke klase.

OTPORI I K L A SN E PRIVILEG IJE U K U LTU RI

T reba spom enuti d a smo m i u ‘k u ltu ri .postigli veliki napredak kada b i se s tv a ri gledale s aspekta kvan titeta . M eđutim , u kvalitativnom sm islu naše d ru štvo n ije n ap rav ilo n iš ta v iše do početne korake u transform aciji ku ltu re : da pos tan e način živdta, svakodnevnast svih p ripadn ika d ruštvene zajednice. Novi U stav da je d o bru g eneralnu orijen taciju , ali s tv a r je p tom e kako će se org an iz ira ti socijalističke snage u našoj zem lji da b i p raktično postavile i ostv arile tak v u orijen taciju .

Dok na toj osnovi ne bude izvršena d ub lja transfo rm acija u kulturnoj sferi, p rirodno će se p o jav ljiva ti o tpori socijalističkom program u i postavljen im ciljevim a. N jihovi socijalni nosioci b it će, kao što su b ili i do sada, ош koji uživaju k u ltu rn e priv ileg ije , koje p ak proizlaze iz k lasne prirode d ruštven e podjele rada. K onkretno to znači d a će nosioci t ih Otpora b iti oni koji u k u ltu rn o j sfe ri posjeduju m onopole, cehovsku 1 stalešku poziciju, mogućnost priva tizac ije k u ltu rn ih institucija, m ogućnost da m an ipu lira ju kulturom i k u ltu rn im po trebam a i da u k u ltu ri nam eću dehumamizatorski sadržaj svojstven preživjeloj građanskoj civilizaciji, sadržaj koja nud i lažno izobilje dobara, no duhovno osirom ašuje čovjeka.



Naš komunistički pokret i socijalističke snage u naSoj zemlji nisu uradile dovoljno na planu m arksističke revalorizacije (kultu rn ih baština i svih naslijeđenih takova ranijeg"klasnog poretka. To nam "se osvećuje u tra jan ju mitološke i m istifikatorske svijesti i u održavanju pa čalk i jačanju onih pojava i odnosa u duhovnom životu koje su karakteristične za građansko društvo, odnosno u robovanju pojedinim grupacijam a, institucijam a, provincijalnim i konzervativnim kriterijum im a i konceptima.

Da bi m arksistička kritilka doživjela procvat i polet, neophodno je ne samo mnogo više uvažavati sve vrste društvene kritike kao neizostavnu komponentu duhovnog stvaranja , već i postići dublje prom jene masovne društvene svijesti koja je još uvijek zarobljena ne samo nataloženim prim itivnim m entalitetom i tradicionalnim shvaćanjim a, već i stiješnjemim prilikam a svakodnevnog čovjekovog života. To -drugim riječim a znači da budemo i k ritični i k ritičari. Tada će profesionalna k ritika im ati plodno tlo za svoje stvaralačke i m arksističke in terpretacije ku ltu rn ih pojava, odnosa i k retanja.

Treba reći da smo izgubili dio generacije m ladih kritičara koji su, m arksistički neobrazovani, lako nasjedali tezi da je m arksizam m rtav, da о njem u više nema što da se kaže i da on kao takav ne može biti plodno tlo za bogatu duhovnu orijentaciju. Zbog toga su oni većinom bili privrženici tradicionalnog koncepta estetičars/kog. sterilitefa i konfekcijskog poritivizm a u kritici. Zato je borba za form iranje i afirm iranje novih generacija kritičara koji će znati i umjeti da se služe moćnim duhovnim oružjem m arksizm a jedna od najvažnijih zadaća, iza koje m ora s ta ja ti i Savez komunista.

KU LTU RA M ANJINE I KU LTU RA UDRUŽENIH RAD NIKA ILI PITAN JE О NEGACIJI NEGACIJE

Ukoliko čovjek ne egzistira kao djelom ični radnik u M arxovu smislu, kao izolirani proizvođač, izolirani prodavač nečega, izolirani kupac nečega, izolirani konzument ku ltu re već kao društveno biće koje svoju stvaralačku poziciju u svijetu rada izražava u cjelini društva, an time i k u ltu ru koju smo zatekli kao k u ltu ru u građanskom smislu, kao sektor, ukras, tržišnu potrebu i manipulativm i sadržinu m ijenja u ku ltu ru udruženih radnika, koja sadrži punoću življenja, dostupnost najdragocjenijih tekovina ljudskog duha i mašte. To onda znači i p risvajanje k u ltu re od udruženih radnika, a znači i dokidanje svake elite u kulturi, svakog posebnog sloja dušebrižniika u ku ltun , dokidanje i onakve kulture koja je kao institucionalna, ukrućena, od svijeta rada i cjeline društvene reprodukcije, odvojena sfera, služila društvenoj manjini. To, dakako, ne znači da se »dokidaju« genijalni pjesnici, Skladatelji ili kipari, a ne anači ni to da ćemo svi to moći biti.


S tipeSuvar

M A SO V N A K U LTU R A — PRIRO D AN IZ R A Z G R AĐ A N SK E INTELIG ENCIJE

^ o ja n j^ a s o v n e J c u l tu r e j zapravo je — i oko toga se b ije idejna borba — korela tivan pojm ovim a: m asovno društvo, m asovna potrošnja, m asovna demo

k r a c i ja, m a ^ v n a -p otrebaT~masa u sm islu mnoziheTjuidi, i indicira^pojavljivanje na sceni ‘suvrem enosti golem ih ljudsJST T fiaša 'koje je kapitalističk i način p roizvodnje preveo iz tradicionalnog apatičnog seoskog života i u gradovim a još namnožiio. Te su m ase stav ljene u položaj da s jedne strane njihovom potrebam a i ljudskim perspektivam a kom andira kapitalističko tržište, a na drugoj stran i vladajuće klase i uopće d ruštvene m anjine na osnovu klasne h ije rarh ije i moći odlučivanja. K lasna se h ije rarh ija , naravno, izvodi iz p rava prisvajanja, iz nekog vlasništva, a postoji d ržava i sve ono što zovemo organizirano nasilje što tu vladavinu održava.

M asovna k u ltu ra je u s tvari sadržaj onog što se kroz m anipulativne sistem e i preko trž išta n u d i to j golemoj, i u takvom položaju, ljudskoj masi, kao njezin duhovni svijet, kao njezina duhovna potreba. M asa traži upravo ono što joj se nudi, je r ono što joj se nudi form ira n jezine potrebe. Ona nem a ljudsku poziciju u kojoj bi sam a izgrađivala svoje potrebe u smislu duhovnog života koji bi bio svakidašnji društveni, ljudskošću oplem enjeni život.

P rem a tom e, u na jdubljem smislu , .masovna je . k u ltu ra način života kap ita lističke civilizacije. I n a koji je način razoriti? (Upozorit ćemo i na drugo značenje m asovne kulture , prem a tome, uv ijek m oram o im ati na um u njezina dva značenja.)

Ona s e može razoriti samo m ijenjan jem onih odnosa_ p roizvodnje i d ru - S tven o g ~ ~ ^Ž tek o ii je u tem elju ju i dovođenjem ljudske^većine u položaj su-

jD jekta u sv ije tu rada, sub jek ta m aterijalne i duhovne kreacije, u položaj k re a tora vlastitog sv akidašnjeg života.

I to ie naš kurs. To je smisao socijalizm a koji ovdje gradimo.

Nasniprrvt definiranoj m asovnoj k u ltu ri egzistira tradicionalna elitn a ili aristokraiteici~~kuT tura., kao k u ltu ra ljudske m anjine, koja postoji od tren u tk a n astanka ljudskog društva. To je k u ltu ra aristokracije, političke i duhovne. Ona u neku ru k u sabire cijelu k u ltu ru društva, pa prem a tom e i k u ltu ru narodnih m asa koje su živjele u takozvanoj agrarnoj civilizaciji, ali je dostupna jednoj m anjini. Da budem jasniji: to je ku ltu ra koju stvara jedna m anjina u ulozi intelektualnog stvaraoca u društvenoj podjeli rada. Ta je elitn a k u ltu ra onda došla u ruke sloja ili m eđusloja inteligencije u kapitalističkom društvu, koji se razm nažao kao duhovni poslužitelj građanske klase. Naime, građanska je klasa — tim e se suočavam o s pitanjem : odakle svoj korijen vuče tradicionalizam inteligencije i čime je njeno traddaumjalno ponašanje i u



našem društvu historijski uvjetovano — um nažala inteligenciju koja će opravdavati i izgrađivati njene duhovne horizonte.

Inteligencija se u tom smislu u građanskom društvu naslanjala na inteligenciju 'koja je prije toga bila identična sa samom vladajućom klasom. U srednjem su vijeku najbolji intelektualci bili dvorske lude, svećenici i mislioci koji proučavaju nebo, koji unapređuju m atem atiku i medicinu, ali intelektualci su bili i vitezovi koji su pjevali pjesme. Feudalna klasa je imala svoje zabave, kazališta, crkve, škole. U tom aristokratskom društvu, inteligencija i politička aristokracija bile su m anje-više identične.

U građanskom svijetu tvom ićar n ije i duhovni stvaralac, jednako kao što radnik nije duhovni stvaralac, već tvorn ičar preuzim a ulogu mecene u kulturi.

Inteligencija, sve brojnija u građanskom društvu, našla se onda u procjepu između služenja buržoaSkoj klasi i v lastitih stvaralačkih potreba. Ona viče na m asovnu kulturu koju na k raju krajeva sama proizvodi i d istribuira u društvu.

Aristokratiizam kulturn ih institucija i osjećaj izdvojenosti i duhovne superiornosti inteligencije sukobili su se sa masovnom produkcijom kapitalističkog tržišta, što je rezultiralo povikom na masovnu kulturu.

Ali t a takozvana m asovna ku ltu ra je i p rirodan izraz građanske inteligencije — Jedna bez druge ne~bijriogle opstojati^

Prem a ~£offi£7 do w iu an jem 'T led n e^ druge mi postižemo ono što bismo možda mogli nazvati dem-okratskom kulturom , ili postižemo kultu rnu revoluciju u socijalizmu u onom smislu о kojem je govorio Lenjin.

INTELIGENCIJA U M AKLU ANO VSKO M SVJETLU

Mc Luhan nam dočarava svjetsko selo koje stvara televizor. Globus nam se svakog dana useljava u sobu — preko televizijskog ekrana i novinskog stupca. Aid to je ipak svijet posredovan bez našeg izbore, bez naše mogućnosti da drugačije u njem u sudjelujem o osim pasivnim prim anjem slika i poruka.

Ono što danas zovemo revolucijom, bilo u kulturnom bilo u socijalnom smislu, n ije ništa drugo nego istiskivanje posrednika koji im aju moć m anipulacije, jer, napomenuh, vlast više nije direktno glavosječilačka, nego m anipulat i v e , služi se svijetom strojeva, da ljudim a uputi svoje poruke, da ih prila- gođava sebi, da provede duhovnu dominaciju i da se ovjekovječi. I onda ima i svoj sluganski aparat: slojeve intelegencije, arm ije novinara, reportera, spikera, režisera, šm inkera i kostimografa. Doduše, S. M. Lipsert samo ponekog novinara svrstava među intelektualce, ali n ije ovdje riječ о kreativnom već о pcvslužnom: velika većina svekolike inteligencije nema danas drugu ulogu do one uslužnika u m anpulativnim sistemima, zapravo p rasta ru ulogu u klasnom društvu — sluge vlastodršoa.


S tipeSuvar

108 О M A SO V N O J K U LTU RI I О U VJE TIM A N JEZ IN AD O K ID A N JA

Tradicionalne elitiste, a ris to k ra te d u h a užasava i sam sklop riječi koji sadrži u sebi pojam mase. Im ate bijes O rtega у Gasseta u »Pobuni masa«, im ate na drugoj s tra n i sociopsilhološku v isekćiju »Usam ljene gomile« D avida Ries- m ana. M a s a ie j ihvaćena kao neorganizirano ljudsko mnoštvo^ s kojim se m an ipu lira рге!коП са^а1Јд5бко0 tržišta. T ak v a jn asa_ traž i m asovnu kulturu .

Prem a tome, ako nam je do dok idan ja k u ltu re u smislu masovne kultu re , onda je to zapravo po treba da se dokinu manSpulativui sistemi m anjina koji toj am orfnoj m asi nude kao tobože n jene autentične potrebe ono što žele p las ira ti rad i š iren ja i odTŽanja kapitalističkog tržišta.

Socijalizam je tu situaciju naslijedio i ne može iskočiti iz svoje kože, jer, najzad, i ovdje postoji tržište, višak vrijednosti i vtišak rada. P rem a tome, m ijen jan je ljudsk ih produkcdonih odnosa, m ijen jan je odnosa u sv ije tu ljudske proizvodnje, ljudskog rada, revolucioniranje te društvene »baze« u smislu da udruženi radnici počinju u p rav lja ti p rije svega svijetom sveg rada, uvjetim a svog svakidašnjeg života, plodovim a tog rada, da ih počinju kontrolirati, samo iz sebe izaziva preobrazbe i u sferi ku ltu rn ih potreba, utoliko što onda čovjek n ije više izgubljeni pripadn ik am orfnih ljudskih gomila, već subjekt sa svojim ljudskim indiv idualitetom koji se onda udružuje, društveno pokazuje i nije ni neki izolirani proizvođač, izolirani prodavač nečega, 'izolirani kupac nečega, izolirani konzum ent kulture , već društveno biće koje se od te svoje stvaralačke pozicije u sv ije tu rada izražava u cjelini d ruštva i tim e i tu k u ltu ru koju smo zatekli u građanskom sm islu kao m asovnu ku ltu ru m ijen ja u k u ltu ru koja je dostupna svima, a koja sadrži sve najdragocjenije ljudske tekovine od p radavne porvjesti čovjeka pa preko svega onog što su srednjevekovnd vitezovi stvarali, do svih tekovina u k u ltu ri koje možemo s jedne strane sm atra ti destrukcijom klasnog društva, a s druge strane afirm acijom hum anog kao cjeline. I to onda znači prisva jan je k u ltu re od udruženih radnika, i to onda znači »likvidirati« poseban sloj dušebrižnika u kulturi, a i k u ltu ru shvaćenu kao institucionalnu, ukrućenu, od sv ije ta rada i cjeline društvene reprodukcije odvojen u sferu koja služi sam o jednoj društvenoj m anjini.

AK O N A M JE DO U K ID ANJA LAŽN E M ASOVNE K U LTU R E ...

U vakuum u na jednoj strand iščezavala je sta ra seoska ku ltu ra a na drugoj n ije dovoljno izgrađivana nova Civilizacijska ku ltu ra koja bi bila prožeta socijalističkim vrednotam a — došlo je do Sirenja »masovne kulture« kao uni-



verzalmog surogata stvarnog kulturnog života ljudi koji je korespondentan 109 tržištu proizvođenja um jetnih potreba.

Prenosnici i d istributeri takve masovne kulture i u nas, u radio i televizijskim studijim a, u velikotiražnim i m alotiražnim novinama, u filmskim i diskografskim kućama, u cijeloj tzv. industriji ku lture bili su dezorijentirani i prepuštali su se tobožnjem d ik ta tu tržišta ku lturn ih usluga, koje su sami stvarali. Zapostavili smo bitku za nove, socijalističke kulturne potrebe i vrednote, a nije bilo n i izgrađenog društvenog, mehanizma, kojim bi se suzbijao vulgarni komercijalizam, na koji — na k ra ju krajeva — m oraju ići oni koji ku lturu »plasiraju«.

To n ije bio put ni zasnivanja nove socijalističke kulture, ni dem okratizacije kulture. P rava, autentična k u ltu ra i dalje je ostajala u sjajnoj izolaciji, rezervirana za m anjinu.

Ako nam je do dokidanja lažne m asovne kulture, one ku ltu re koja čovjeka tobože čini kulturn im a osiromašuje ga — a do toga nam jest i m ora biti — onda je neophodna politika istinske dem okratizacije ku ltu re u sm islu rad- nikovog ovladavanja i kulturom i reprodukcijom kulture kao svojim svakidašnjim životom.

Radi se о historijskom zadatku da se u uvjetim a socijalizma i u k u ltu ri dokinu m anipulativni sistemi u rukam a m anjine, koja amorfnoj masi u sferi proizvodnog i rutinskog rada nudi kao tobože njezine au tentične potrebe ono što se želi plasirati rad i održavanja kapitalističkog tržišta.

N A SA JE REVOLUCIJA B ILA N A JK U LTU RN IJA REVOLUCIJA SA S T A JA L IŠ T A LJUDSKE VIZIJE

Kako je moguće izvesti neku revoluciju, a da ta revolucija u najdubljem smislu nije neka ku ltu ra i niije m aterijalizacija određenog pogleda na svijet, određene ljudske vizije?

Ako sa tog stanovišta prom atram o našu revoluciju , možemo s punim pravom reći d a .ie ona bila najk u ltu rn ija revolucija sa sta ja lišta ljudske vizije,.. Težnja к ljudskijem životu koja je u n ju bila ugrađena, b o ja 'se p retvarala u akdije masa, koja je stvarala N ikoletinu Bursaća i Jovicu Ježa, to je bila srž revolucije. Radilo se о prom jeni duhovnog horizonta m ilijunskih masa u revoluciji.

I, sada je važno, d a li m i tom trasom revolucije dosljedno nastavljam o. A uporedo s tim, naravno, imamo mnogo pojavnog što nije dobro, gdje mi pravim o prom ašaje i propuste. Bilo je mnogo smiješnih s tvari i ima ih, mnogo konflikata, mnogo nesporazuma. To n ije nebitno, ali n ije ni ključno da bi potkri-

948 s trana ZAMAK KULTURE

StipeSuvar

110 jepilo tv rd n ju da postoji tobože rascjep i nepom irljivost izm eđu revolucije i ku ltu re . Ne m ože b iti revolucije na d jelu ako ona n ije ku ltu rna. U tom smislu m i d anas m oram o u našoj zem lji raz jašn java ti sve ove stvari. U nas idejna b itk a p ro tiv k o n tra revo luc ije u k u ltu rn i m ora b iti izvedena iz te i takve revolucionarne vizije.

A kon trarevo lucija je n a djelu i onda kada se naziva revolucijom, ukoliko teži za povratkom prošlosti u d ruštvenim odnosima i društvenoj svijesti. To bi m ogla b iti na jš ira definicija kontrarevolucije. Revolucija je, naprotiv, uv ijek okrenu ta p rem a budućnosti, p reuzim ajući iz prošlosti ono što je ljudsko, ali odbacujući okove prošlosti koji n isu ljudska. U tome je ta razlika (između revolucije i kontrarevolucije .

Sa tog s ta ja liš ta imam o i u razdobljim a revolucije mnogo tih, po svojoj biti, kontrarevo lueionarn ih m anifestacija i u um jetnosti i ku lturi, i u redovim a revolucionarn ih snaga.

Mi smo im ali pod firm om obrane- s tvara laštva proširenu i jednu kontra- revolucionarnu tezu, objektivno kom trarevolucionam u.

P a r tija je dmzistirala svojedobno, n ije važno d a И 1939, 1940. ili 1947. ili 1948. na nekakvim tim ofejevskim pravilim a u k u ltu ri. I onda su i neki značajn i ljud i u našem pokretu počeli iz toga izvlačiti zaključak da je P artija gušila um je tn o st i ku ltu ru , ne shvaćajući zapravo da je sama revolucija značila afirm aciju 'kulture i revolucionarni k u ltu rn i preobrt.

KO M U NIZAM JE S V R H A I KU LTU RNE PO LITIKE!

Danas nas građanski mislioci — a to je ozbiljna tem a i za marksiste, prem da mnogi mankSisti to potcjen ju ju — plaše ekološkom katastrofom . Zapravo, rad i se о lom ljivosti sv ijeta bogatstva, koji proizvodi građansko društvo.

G rađanska filozofija progresa, koja u biti još zarobljava i socijalističko društvo, tem elji se na nagom ilavanju dobara koja će čovjek posjedovati. A socijalistička filozofija progresa, ko ja još nije dovoljno izgrađena, trebala h: se tem eljiti n a antibogatstvu, na bogatstvu koje ne gom ilate radi privatnog posjedovanja i rad i postvarenja, rad i toga d a vam stvari određuju vaš ljudski značaj, vašu veličinu, da novac dovodi do onog što bi Магх nazvao bratim ljen jem nemogućnosti, d a od lažnog čovjeka stvara pravog čovjeka, itd.

P rem a tome, čovjek m ora spoznati da ga gom ilanje stvari vodi u bespuće i da se na tome filozofija ljudskog progresa ne može graditi. Čovjek mora spoznati, naprotiv , da je za njegovu budućnost i opstanak bitno gomilanje m ogućnosti da se potvrđuje kao kreativna ličnost u ljudskim odnosima, u pro-



izvođenju svijeta m aterijalnih i duhovnih dobara i za sebe i za druge, a pod uvjetim a u kojima on prem a drugome ne istupa kao neprijatelj u tom takm ičenju za gomilanje stvari.

I, revolucioniranje ljudskog društva na toj osnovi nije ništa drugo nego ostvarivanje ideala komunizma. Komunizam je, prem a mnogima, religija koja um jesto viđenja zagrobnog života i božanstava na nebu, vidi ljudsku harm oniju i savršenstvo na zemlji i u budućnosti. Na toj je osnovi, na prim jer, i Bertrand Russell uspoređivao kršćanstvo i komunizam, »Komunistički manifest« i »Bibliju«, apostole i politbiroe, božje zapovijedi i direktive i rezolucije, jer se tu zaista mogu praviti neke analogije.

Međutim, čovjek mora prem a komunizmu strem iti i njegova povijest nije ništa drugo n ego mukotrpno koračanje prem a tome.

Ako čovjek ne bi imao tu jednu viziju pred sobom, pitanje je što bi ga održalo kao čovjeka. U tom smislu ideja komunizma svakako je jedna ljud i skija zamjena za religiju, jer je i ona bila jedna vizija, jedno viđenje čovjeks kakcTĆia seb eô tv rđ u je , ali kroz оцај fantastični, izokrenuti svijet, antropo- m orfoziranje svem ira u sferi m isli i mašte.

Sada čovjek teži da taj kozmos sebi podredi (to je opet jedan posjednički izraz) kroz svoju sve veću produktivnu moć, i d a onda uredi ljudski svijet tako da ljudske stvari ne kom andiraju ljudim a, nego da ljudi zajednički uprav ljaju ljudskim stvarim a. I tu je, u toj dubini perspektive ljudske, glavno prem a čemu i u našem kulturnom razvoju d kulturnoj politici moramo stremiti.


StipeSuvar

S A D R Ž A J

U VOD NA B IL JE ŠK A

ID EJNA B O RB A I TUĐE IDEOLOGIJE____________________________________ 3

Socijalističko sam oupravljan je i tuđe ideologijeNe nalaza se Savez kom unista pod staklenimzvoiom već je glavno poprište idejne borbeDvije lin ije »skretanja« u SK JО t r i bloka opozicione svijesti u SK JOtvoreni socijalizam i o tim anje za naše dušeIzm eđu b irokratske represije i idejne borbe izbor se ne postavljaTehnokratska ideologija i naš bijeg iz opanakaIdeologija etatizm a i njezine eventualne šanseS taljinizam je u određenim uvjetim a politički izraz etatizm aStranputice »zlatne m ladeži« i p itan je о sistem u vrednotaTko je puhao u jed ra liberalne dem okracije?

N A S A REV O LU CIJA I LEN JIN SKO NA SLJEĐE___________________________12

Riječ je о h istorijsko-praktičnoj vjernosti Lenjinu0 četiri p ristupa Lenjinu i о aktuelnosti povratka Lenjinu Dvije riječi о dijalektičkoj veziLenjinski smisao naše politike nesvrstanosti, ali insuficijencija L enjinskih in terp retaaija D ik tatu ru p ro le tarija ta sagledavamo na Lenjinskom tragu Lenjinski kurs SK J u dvije ključne domene1 — pitan je dosljednosti

О INTELIG ENCIJI JE RIJEČ_____________ _1£

Ponešto о antiintelektualizm u . . .. . . I nešto više о m telektualizm u

K orijeni antiintelektualizm a su starodrevni



Improvizirana klasifikacija naše inteligencije ili о karakterističnim profilima Na tragu Vladimira Dvornikovića ili о sintetičkom profilu našeg intelektualca Stvarnost inteligencije u proizvodnji:Između paternaldste i lum penproletera Intelektualna om ladina čezne za privilegij ama!Inteligencija i radnička klasa: О stapanju ili možda u tapanju

STARE IDEJE I DESNE ORIJENTACIJE

Bili bismo loši m arksisti, kada ne bismo bili svjesni snage starih idejaObračun sa svijetom starih ideja ostaje konstantaDuh srednjovjekovlja još je oko nasDesnica se posvuda kiti lijevim parolamaNi tučena, ni potučenaM alograđanski je poluinteligent još u većiniMalograđansko sa socijalističkom frazom kao zastavomО desnica kao lojalnom slugi i о ljevicikao sektaškom stradalnikuDesnica je snažiija, što se duhovnog u tjecaja tičeŠtoviše, vrhunski su stvaraoci plem enita bića0 književniku malog naroda kao mesiji i о inerciji svijesti Možda inteligencija pripada radničkoj klasi,ali u njezinim se redovima još reproduciraju1 svetosavski i domagojevsko-klerlikalni profili0 čišćenju mitova u nacionalnim kulturam a1 о radničkom ovladavanju nacijomО sukobu je riječ — s kime i oko čega U ime slobode stvaralaštva . . .0 ždanovizmu kao istočnom grijehu, odnosno о dvije an tipartijske i antisocijalističke tezePočetni nonkonformizam generacije m ladih ubrzo su plaćale kruhoborstvom Sa slobodom duha iide se i u kontrarevoluciju1 zabrane su dokazi demokracije!Savez kom unista i sloboda stvaralaštva


StipeSuvar

О NA C IJI, О JE ZIK U I О S T R A S T IM A ______________________________ 42

SK J i borba p ro tiv ideologije nacionalizm aN aaionalizam je i duhovna snaga, koju još nism o kako treba analiziraliSocijalizam ne izriče sm rtnu presudu nacijam aS taljinističko nasljeđe u nacionalnom p itan juО postepenom usvajan ju Lenjinskog program aNacionalistička svijest ima još plodno tloN aaionalizam je još odrednica prosječne svijesti»Maspok« je zapravo značio tendenaiju izdizanja nacionalne eliteA na što li se m alograđanin može osloniti doli na »svoju« naciju?N ijedna naša nadija još n ije bez nacionalnih strasti!Kod svih je h istorija m agistra p ris tran a . . .Jed an od m itova, s kojim se nism o obračunali: M it slavenstva Ipak se u spoznajam a о našim nacionalnim realitetim a napredovalo Još d je ju ju m nogi naši raskolnici О jeziku, rode, da ti pojemP itan je jezika najdraže je p itan je naših nacionalističkih desnicaО jezičkom šovinizmu većineO tkuda prinove nacionalističkih kavalkada?Nacionalizmi su »utihnuli« . . .Nacionalizam još jest naša sudbina, ali nije neizbježna

U CEMU SE RAZLIK UJEM O, M A D A LJE VIČ A R I________________________ 59

Gdje su n a jk rea tivn ije snage naše kulture, a gdje duhovno m rtva inteligencija?Cotovo sve što je u našoj k u ltu ri i um jetnostiu pola stoljeća bilo stvaralačko vezano je zanastupanje našeg kom unističkog pokretaRevolucija je bdla i jest na djelu, usprkos salonskim ocjenamaNisu u NOB-i ku ltu ra i um jetnost bili ukrasNašu ku ltu rn u politiku ugrožavaju naplavine historijski m rtve svijesti Kom unistička inteligencija u nas bila je četa mala, ali odabrana Kom unistički se pokret sukobljava sa vlastitom inteligencijom!Lijeva hi inteligencija doista b ila fantom da nije komunističkog pokreta Ponešto о preprekam a »lijevoj« publicistici



Svi bi lijevo još od doba Francuske revolucijeAko SKJ nije lijevo, ne miože to biti ni bilo kakva »■ljevica-«»•Nova ljevica-« i stare istineО »praxisu« i о onome što je (bilo) oko njegaNije sve lijevo šta se lijevo krstiNešto se krije iza lijevih frazaDvije »ljevice« i intelektualna omladinaU čemu se diferenciramo, mada ljevičariZašto šute i što rade neki ljudi?Jedni već šute, drugi ne pridolaze Ni bez partije, ni bez čovjeka

PROTIV DOGM ATIZM A__________________________________________________81

Dogmatski pristup i ždanovistički postupci nisu efikasne metode Dogmatizam: dijete dnevnog političkog pragm atizm a Nije, dakako, samo inteligencija grešna О zar su sumnjive dragocjene freske?Tradicionalna svijest i u partizanu gleda hajdukaKako ne bi trebalo omladinu »upoznavati« s narodnooslobodilačkom borbom Popu pop, bobu bob, a prim itivcu primiitivac!Svi smo mi pod određenim uvjetima, čuvari revolucije Protiv birokratske samovolje, a za »miješanje« argum entim a Idejno-političku borbu ne može voditi javni tužilac Pravo i na crne istineDa nam se za saveznike ne nam etnu m ediokriteti Protiv autoriteta foruma, a za autoritet m išljenja

ZA M A R X A ILI Z A W EBERA____________________________________________ 92

Kako su stvari s marksizmom stajale? i kako stoje О »Marksizmu« i marksizmu Biti oprezan prem a marksističkim žonglerima О besmislu »marksizma« koji ne osjeća tlo pod sobom Marksizam elita je marksizam za elite!Mala šteta, a još m anja korist od katedarskog m arksizma Mnogo marksologa, sve više funkcionalista,


StipeSuvar

još uvijek dovoljno dogm atika, a malo m arksista I nauka, bože moj, zna h iti i slijepa i gluha!0 procvatu profesionalne nauke, a to znači1 о procvatu pozitivozmaIli М агх i Lenjin ili W eber i Durkhedm Ne bi nas n i filozofokrati usrećili

KU LTU RA U SO C IJALIZM U _____________________________________________ 101

K ra tk a rem inencija о h istorijskoj uzajam nosti k u ltu re i inteligencije O brazovanje i znanost još su u tradicionalnim kolotečinam a Nem a malo kazališta, ali nema ni dem okratizacije ku ltu re M asam a daleko, a eliti i snobovima dostupno U naslijeđenoj je k u ltu ri i sam oupravljan je ispadalo smiješno O tpori i k lasne privilegije u k u ltu riK ultu ra m anjine i k u ltu ra udruženih radn ika ili p itan je о negaaijii negacije M asovna k u ltu ra — prirodan izraz građanske inteligencije Inteligencija u m akluanovskom svjetlu О m asovnoj kultura i о uvjetim a njezina dokidanja Ako nam je do uk idan ja lažne m asovne ku ltu re . . .Naša je revolucija b ila najk u ltu rn ija revolucijasa sta ja lišta ljudske vizijeKom unizam je svrha i ku ltu rne politike!

Documents

radnici.baradnici.ba/wp-content/uploads/2018/04/Lijevo-i-desno-ili...zu, pa i u restauraciju kapitalizma, pod uvjetom da naš unutrašnji društveni razvitak teče zadovoljavajuće