View
2
Download
0
Category
Preview:
Citation preview
www.dentopedia.info
Rajko Mitrovic, Vanja Petrovic, STOMATOLOSKI RAD
SA DECOM I PLAN TERAPIJE, Dentopedia 1/3 2015.
UNIVERZITET U BEOGRADU,
STOMATOLOŠKI FAKULTET
-SEMINARSKI RAD-
STOMATOLOŠKI RAD SA
DECOM I PLAN TERAPIJE
MENTOR: Doc. dr Vanja Petrović
STUDENT: Dr Rajko Mitrović
www.dentopedia.info 2
BEOGRAD, 2011.GODINA
UVOD
Svetska zdravstvena organizacija definiše stomatologiju kao nauku o umeću prevencije, dijagnoze
i lečenja bolesti, povreda i nepravilnosti zuba, vilica i usta. Dečija stomatologija je deo stomatologije koja
proučava fiziološka i patološka zbivanja u ustima i na zubima deteta. Dečija stomatologija može se
definisati i kao celokupna stomatologija primenjena na deci. Zadatak dečije stomatologije u prvom redu
jeste prevencija i lečenje kliničkih manifestacija patoloških procesa u ustima dece, na drugom mestu je
stvaranje poverenja u dece da prihvate stomatoločki rad, dok je na trećem mestu davanje saveta
roditeljima i deci kako je moguće sačuvati zdravlje usta i zuba.
Dečija stomatologija obuhvata rad sa decom u uzrastu od rođenja do navršene 15-te godine, mada
je opšte prihvaćeno da službi dečije stomatologije pripada uzrast do navršene 18-te godine života. To se
može objasniti činjenicom da se razvitak organa za žvakanje u potpunosti završava oko 18-te godine.
Danas se pridaje veliki značaj opštem zdravlju dece, što se postiže pravovremenom primenom svih
preventivnih mera: vakcinacijom, redovnom kontrolom, usmeravanjem na pravilnu ishranu, na razvitak i
dr. Međutim, dok roditelji poklanjaju punu pažnju brizi za očuvanje opšteg zdravlja, na oralno zdravlje
svoje dece gledaju kao da nije činilac opšteg zdravlja. Potpora ovoj tvrdnji je činjenica da je u većine dece
oralno zdravlje narušeno, često nažalost, u ozbiljnoj meri. U nas nije retkost da čak u ranom uzrastu deca
imaju ozbiljna oboljenja zuba i potpornog aparata. Deca se nalaze u intenzivnom somatskom i
psihološkom razvitku, a tome bitno doprinosi i pravilno žvakanje hrane, te će svako narušavanje zdravlja,
usta i zuba dovesti do poremećaja normalnog razvitka.
U početnim fazama oboljenja i nepravilnosti vilica i zuba prolaze bez bola i gubitka funkcije,
razvijajući se skoro neprimetno sa progresijom oboljenja javljaju se prve komplikacije (bol, otok), a
kasnije nastaju sve teže funkcionalne, estetske, fonetske i druge posledice čije je lečenje složeno. Iz ovih
razloga pored prevencije, rana dijagnoza oboljenja i blagovremena terapija su od izuzetnog značaja za
uspešno postizanje oralnog zdravlja dece.
www.dentopedia.info 3
Stomatološki rad sa decom
Istorijat
Istorija dečije stomatologije počinje u drugoj polovini XIX veka. Ipak ne bi se smelo zaboraviti da
je 1743. Godine Robert Bunon objavio svoju knjigu "Rasprave o bolestima zuba", gde se po prvi put
iscrpno raspravlja o dentalnim problemima tokom detinjastva. Bunon otkriva povezanost između ishrane
i zdravlja trudne majke i mineralizacije detetovih zuba. Takođe je proučavao uticaj zaraznih bolesti na
razvoj zuba i opisao je načela serijskih ekstrakcija. Važnost dobre ishrane u prevenciji dentalnih bolesti
puno su puta posebno isticane. Robert Bunon s pravom naziva "ocem stomatologije".
Jedan od prvih stomatologa koji se posvetio redovnom sprovođenju stomatološke nege za dečiju
populaciju bio je John Greenwood, koji je radio u New York-u 1780. godine. On je uveo niže cene
stomatoločkih zahvata za decu koja bi se zavela za redovne stomatološke tretmane. Takođe je poznato da
je C.F.Delabarre oko 1800-te godine sprovodio stomatoločke tretmane u prenatrpanim pariskim
sirotištima u ratnoj Francuskoj. Prvi poznati poziv za redovni program stomatološke nege za decu poslat
je 1851. godine od strane A.F.Talme. Talma je bio stomatolog kralja Leopolda I. od Belgije, a program je
bio temeljan na redovnim kontrolnim pregledima sve dece u uzrastu od 5-12 godina. Slični programi su
nakon toga uvedeni u mnogim zemljama.
Rastuće zanimanje za dečiju stomatologiju krajem XIX veka može se velikim delom dovesti u
vezu sa velikim epidemiološkim studijama o učestalosti karijesa u dečijoj populaciji čiji su rezultati bili
objavljeni između 1893. i 1895. godine. Ta istraživanja pokazala su da više od 80% dece ima kariozne
zube i da je samo nekoliko dece od hiljadu proslo kroz nekakav stomatološki tretman. O tim rezultatima
temeljno je raspravljano na svetskom stomatološkom kongresu, da bi se potom upozorilo na problem i
podstakle svoje zajednice u organizaciji javne stomatološke nege za decu. Tako prva opšta stomatološka
klinika za decu biva otvorena u Strazburu 1902. godine pod vođstvom Danca Ernsta Jessena. Ta prva
školska stomatološka klinika postala je model za razvoj dečijih stomatoloških klinika u mnogim
zemljama.
www.dentopedia.info 4
Ponašanje deteta u stomatološkoj ordinaciji
Uspeh u radu sa decom zavisiće pre svega od uzrasta deteta, psihofizičkog razvoja, pripremljenosti
deteta za stomatološku intervenciju, stava i odnosa stomatologa i stomatološkog tima prema detetu i
pratiocima, od sredine i ambijenta.
Stomatolog u radu sa decom ima priliku da posmatra njegov razvoj, da registruje zdravo dete,
odnosno zdrava tkiva i organe usne duplje, što je od posebnog značaja jer može da se brine o njihovom
zdravlju. Dečiji stomatolog treba da je obučen da raspoznaje zdrava tkiva i organe u usnoj šupljini kao i
poremećaje razvita i patoločke procese, odnosno mora naučiti da prepozna bolest ili poremećaje razvitk u
ranoj fazi, jer se u dečijem uzrastu najčešće sreću zdrava tkiva, ali i rani znaci poremečaja razvitka ili
bolesti.
Rad sa decom zahteva mnogo stpljenja, dosta fizičkih i psihičkih napora, kao i veći "gubitak"
vremena, koji često izgleda potpuno nekoristan ali je neophodan. Već pri prvom susretu mora se znati o
kakvom detetu se radi, kakav stav treba zauzeti da bi se obezbedila dobra saradnja i nesmetan rad. Korist
je obostrana: pacijent se oslobađa straha i napetosti, dobija kvalitetniju i bržu sanaciju, a stomatološki tim
lakši i ugodniji rad.
Stomatološki rad sa decom zavisi od njihovog uzrasta i ponašanja. U stomatološku ordinaciju
dolaze deca različitih uzrasta i stomatolog mora dobro da poznaje njihove karakteristike i psihičke
osobine. Od izuzetnog je značaja da stomatolog razume ličnost deteta, da svoj stav i ponašanje prilagodi
njegovoj ličnosti i da se sa puno ljubavi ophodi prema njemu. Treba uvek imati na umu da su reakcije
dece prvenstveno emotivne, spontane i nagle, čime se bitno razlikuju od odraslih.
www.dentopedia.info 5
Podela dece prema uzrastu
Dečija stomatologija vodi brigu o zdravlju usta i zuba dece od rodjenja do punih 18 godina života,
odnosno do završenog osmogodišnjeg školovanja. U tom periodu se , uglavnom, i završavaju glavne faze
razvoja orofacijalnog sistema (razvoj vilica i zuba, nicanje zuba). U prvih 14 godina deca prolaze kroz pet
jasno izdvojenih perioda vrlo dinamičnog razvoja: period novorođenčeta, odojčeta, malog deteta,
predškolskog i školskog deteta.
Period novorođenčeta traje od rođenja do kraja prvog meseca
života. Dete se rađa sa već razvijenim regleksom gutanja i
sposobno je da odmah primi hranu. U ovom periodu se mogu
otkriti urođeni rascepi usana i nepca, urođeni tumori, povrede
pri porođaju ili održavanju oralne higijene, prerano iznikli zubi i
sl.
Period odojčeta traje od navršenih mesed dana do kraja prve
godine života. U ovom periodu dete je potpuno zavisno dod
majke, u ishrani, toploti, udobnosti, ljubavi i zabavi, tako da je i
formiranje određenih navika, posebno u prvoj godini života u
zavisnosti od majke, a tek kasnije dete u svoj "dručtveni život"
uključuje i druge, bliže članove porodice. Zbog toga je od
izuzetne važnosti detetu obezbediti prirodan način ishrane,
dojenje i to najmanje do šestog meseca života, jer je majčino
mleko najbolja hrana i najbolje zaštita za odojče, a sam akt
dojenja je najbolji stimulans za razvijanje orofacijalnog sistema.
Pored toga, ako se dete hrani majčinim mlekom, smanjuju se
potrebe za dohranjivanjem i ranim stvaranjem navika na veštački pripremljenu hranu, posebno navika
korišćenja zaslađene hrane, čime se rano razvija navika na slaku hranu. Ukoliko se dete dohranjuje ili
hrani sa mlečnim formulama, treba voditi računa da i to bude što sličnije prirodniom načinu ishrane
(sastav mlečne formule, ishrana kašičicom, oblik i veličina otvora cucle, držanje flašice I sl.), a posebno
voditi računa da se hrana nepotrebno ne sladi (voda za piće I sl). Sredinom prve godine života počinje i
nicanje prvih mlečnih zuba, što predstavlja jedan od bitnih pokazatelja fizičkog razvitka deteta i zahteva
preduzimanje mera za očuvanje njihovog zdravlja (pranje,
fluor-profilaksa, adekvatna ishrana). Sa stomatološkog
stanovništa pored nicanju zuba u ovom periodu se mogu
formirati loše navike ( sisanje prstiju i raznih predmeta),
povrede mekih tkiva i zuba, kao i pojava karijesa na tek
izniklim mlečnim zubi.
Period malog deteta traje od kraja 1. do navršene 3. godine
života. Mala deca su jako vezana za roditelje, posebno
majku, traže njeno prisustvo i pažnju. Pred nepoznatim
ljudima su povučena, bojažljiva i treba im vremena da se
prilagode novim osobama i sredini. Vole da se igraju, da se
pohvale svojim igračkama, da se upoznaju sa novim stvarima. Vole sitne poklone kao što su kutijice,
sličice i sl. U ovom periodu kompletira se mlečna denticija, završava se nicanje mlečnih zuba i formiranje
mlečnih zubnih nizova. Komunikacija stomatologa sa decom u ovom uzrastu je teška. Potrebno je da u
ambulanti uvek budu u prisustvu jednog ili oba roditelja, a prilikom pregleda treba da sede jednom
roditelju u krilu. Potrebno im je dozvoliti da se dobro upoznaju sa ambijentom u stomatološkoj ordinaciji,
da se prošetaju kroz ordinaciju, provozaju na stomatološkoj stolici, dodirnu pojedine instrumente i slično.
www.dentopedia.info 6
Najbolje bi bilo da prva, pa i više poseta prođe bez stomatoloških intervencija, a ukoliko su neophodne da
budu kratke, bezbolne i što je moguće manje neprijatne.
Period predškolskog deteta traje od kraja 3. godine do polaska u školu. U ovom uzrastu deca su
samostalnija, bolje komuniciraju sa okolinom i
pogodnija su za saradnju, manje se plaše. Vole
društvo vršnjaka i starijih osoba. Vrlo su
radoznala, zapitkuju, pažljivo slušaju uputstva
lekara, interesuje ih sve u ordinaciji, osetljiva su
na priznanja i pohvale. A kao i kod male dece
prva poseta treba da je prijatna, usmerena na
upoznavanje i komunikaciju sa detetom. Roditelji
imaju veliku ulogu u pripremi deteta za posetu
stomatologu. Najbolje je ako roditelji dovedu
dete, koje ima sve zdrave zube na kontrolu i za
savet kako da ih sačuvaju zdravima.
Mala i predškolska deca su nestrpljiva te treba
voditi računa o zakazivanju, primati ih u
zakazano vreme, kako ne bi gubila strpljenje
dugim čekanjem na intervencije. Intervencije ne
bi trebalo da su duže od 20 minuta.
www.dentopedia.info 7
Period školskog deteta traje od polaska u školu do završetka obaveznog školovanja. Mogu se podeliti u
dve grupe: mlađa školska deca, starosti do punih 10 godina, i starija školska deca ili adolescenti, starosti
11-14 godina.
Mlađa školska deca se još više osamostaljuju, širi
se krug osoba sa kojima komuniciraju, javlja se
potreba za pripadanjem grupi, timu, osećaj moći i
ponosa, prijateljstva i poštovanja starijih. Učitelj
dobija posebno mesto i dete može dati veću važnost
i prednost njegovim idejama i rečima u odnosu na
roditelje. Stavaraju svoje idole, žele da postanu
sportski asovi, glumci, pridaju veliki značaj svoj
estetskom izgledu. Shvataju značaj zdravlja i značaj
higijenskih mera, svesna su važnosti i neophodnosti
stomatološkog tretmana. Bolje podnose
intervencije, čak i bolne, mogu duže čekati,
posebno ako su u grupi. Intervencije mogu duže
trajati, i do 40 minuta. Prisustvo roditelja u
ordinaciji je dozvoljeno, ali nije neophodno.
U ranoj adolescenciji, kada počinje pubertet, dolazi do značajnih fizičkih i psihičih promena, počinje
diferencijacija polova, nagli rast, deca su katkad uznemirena, nezadovoljna sobom, svojim izgledom,
naročito devojčice, pa im je potrebna puna podrška i razumevanje. Deca u ovom uzrastu prihvataju dobro
saradnju sa stomatologom, mada kad-kada može doći i do negativnih reakcija, pobune na već ustaljene
navike i ponašanja, recimo u održavanju oralne higijene, stvaranja loših navika (pušenje, alkohol).
www.dentopedia.info 8
Podela dece prema ponašanju Ponašanje dece u stomatološkoj ordinaciji zavisi, pored psihičke razvijenosti i od uzrasta, pola,
ukupnog zdravstvenog stanja, stanja zdravlja usta i zuba, predhodnih iskustava u stomatološkoj ambulanti,
urođenog ili stečenog straha, uticaja roditelja i sredine, socijalnog statusa.
Stomatolog mora imati na umu da postoji bitna razlika između stomatološkog tretmana odraslog
pacijenta i deteta. Odrasla osoba svesno dolazi sama u stomatološku ordinaciju očekujući određenu
uslugu, dok dete često ne dolazi svojom voljom, najčešće ga dovode roditelji, pruzaju mu se usluge protiv
njegove volje, pod pritiskom pa i ponovni dolasci kod stomatologa su često pod pritiskom roditelja. Već
sama ova činjenica može kod dece izazvati nepoverenje, podozrenje u dobre namere stomatologa, a greške
koje se tada učine prema detetu ne moraju se odmah ispoljiti, često se ispoljavaju znatno kasnije,
izbegavanjem poseta stomatologu, strahom od stomatološke intervencije (dentofobija).
Glavna emotivna reakcija deteta u susretu sa novom sredinom ili situacijom je strah, kao zaštitna,
prirodna reakcija. Pri prvoj poseti deteta stomatološkoj oridinaciji vidljive su dve vrste straha: strah od
nepoznatog (sredina, ordinacija) i strah od bola. Strah od nepoznatog može se prevazići upoznavanjem
deteta sa opremom i objašnjavanjem šta će mu se raditi, a strah od bola pažljivim radom bez bola i
obmana.
Da bi mogao sa uspehom da obavi svoj deo polsa dečiji stomatolog mora dobro da poznaje
psihološke karakteristike deteta, da prepozna i predvidi ponašanje deteta u stomatološkoj ambulanti i da
prema tome prilagodi svoj stav i ponašanje. Kod nas je prihvaćena Heinrich-ova podela na pet psiholoških
tipova dece: normalno, uzdržano, plašljivo, pretenciozno i jogunasto dete.
Normalno dete ima uobičajeno, očekivano ponašanje, koje se ispoljava određenim
nepoverenjem i strahom od nepoznatog, ali takođe i željom za upoznavanjem nove sredine. Pri prvoj
poseti, ulazeći u ambulantu, osvrće se, drži ruku roditelja, pomno posmatra oko sebe, ispituje novu
sredinu. Na pitanja odgovara, ali mu je potrebno vreme da se prilagodi. Uključuje se u razgovor uz
roditelja i samostalno. Od stava osoblja i lekara, u velikoj meri zavisi formiranje njegovog stava i odnosa
prema stomatologu, stomatološkim intervencijama i prema zdravlju usta i zuba.
Uzdržano dete vrlo je mirno, ulazi u ambulantu krijući se iza roditelja, često ga drži za ruku
ili odeću, na pitanja ne odgovara, povlači se u sebe, teško uspostavlja kontakt sa okolinom. Na
stomatološkoj stolici je mirno , dozvoljava rad, pregled, pa čak i bolne intervencije, često bez reči, bez
protesta. Iako je pogodno za rad, treba nastojati da se oslobodi, da mu se poseta stomatološkoj ambulanti
učini što prijatnijom i da se po mogućstvu počne aktivna saradnja.
Pretenciozno dete je povoljno za rad u grupi gde se ističu pojedinci koji žele da pokažu
drugoj deci svoju snagu, hrabrost i izdržljivost. Ovakve pacijente je važno prepoznati u grupi, u razredu,
pri sistematskim pregledima i obradi školske dece, jer izbor plašljivog deteta izaziva suprotne efekte.
Ovakvo dete dolazi u ambulantu samo ili sa roditeljima, može reagovati sasvim drugačije, razmaženo ili
jogunasto, jer nema pred kim da se pokazuje i dokazuje.
Plašljivo dete može se lako prepoznati. Pribija se uz pratioca, plače ili ćuti, ne dozvoljava
da mu se priđe, traži da izađe napolje ili da ide kući. Nece da sedne na stolicu, ne dozvoljava rad, plače.
Nepromišljene pretnje bolnicom, lekarom, injekcijama, vađenjem zuba, doprinose da mali pacijenti sa
strahom prilaze svakoj zdravstvenoj ustanovi, pa i stomatološkoj ambulanti. Saradnja zdravstvenih radnika
i roditelja je od presudnog značaja za prevenciju straha. Svojim objašnjenjima i ophođenjem roditelji treba
da steknu poverenje deteta, ali ga ne smeju varati u pogledu intervencije. Pripreme za odlazak stomatologu
vrše roditelji u dogovoru sa stomatologom, pokušavajući da saznaju uzroke straha, da objasne razlog
posete stomatologu i šta se od deteta očekuje u toku posete. Ova priprema se može kombinovati i sa
odgovarajućom premedikacijom, naravno uz konsultaciju sa stomatologom i po potrebi i ordinirajučim
pedijatrom. Stomatološka intervencija , ako nije neophodna, ne radi se u prvoj poseti već se odlaže za
www.dentopedia.info 9
kasnije, kada je dete psihički pripremljeno i spremno. Ako se pri prvoj poseti preuzimaju određene
intervencije one moraju biti bezbolne i prijatne, koliko je to moguće. Posebno treba obratiti pažnju na to
da se strah kod deteta ne pojačava ako se njegova očekivanja ostvare.
Jogunasto dete je možda i najneophodnije za rad u stomatološkoj ambulanti jer odbija
svaki kontakt i rad u ustima. Jogunasto dete je najčešće rezultat nepravilnog vaspitanja i negativnog
uticaja sredini u kojoj živi. Obično je jedinče, okruženo starijim osobama, razmaženo, kome je sve
dozvoljeno. Obično ga dovode više pratilaca, jedan ili oba roditelja, rođaci i sl. Dete grdi roditelje, viče na
njih, ne želi da uđe u ambulantu, u stanju je da se valja po podu, da plače, da preti, ljuto je na pratioce što
su ga doveli, ali i na osoblje koje je u ambulanti, učiniće sve da bude izbačeno iz ambulante.Strpljenje i
prijateljsko ponasanje lekara i osoblja najcesce nije od koristi.Ukoliko i sednu na stomatolosku stolicu,
jauču, zapomažu, lupaju nogama,otimaju se, ne dozvoljavaju da im se pogleda u usta, traže, da ih nešto
pitaju, te da razgovaraju sa roditeljima odlažući na taj način intervenciju. Pre nego sto se pokuša sa
savladavanjem otpora ovakvih pacijenata, treba oceniti da li se radi o akutnom napadu straha ili o
jogunastom detetu. Pratilac mora dati saglasnost da se eventualne mere prinude preduzmu kako bi se dete
prilagodilo za rad. Kao prva mera, često je sasvim dovoljna za prelazak na normalan rad, je udaljavanje
suvišnih, a nekada i svih pratilaca deteta iz ambulante. Ukoliko ova mera nije dovoljna može se primeiti
mera "prijateljskog" ubeđivanja. Ova mera se sastoji u tome da bez grubosti, nervoze, jedna ili više osoba
drže dete, ruke i noge, a lekar mu palcem i kažiprstom stegne nos i blago dlanom pritisne usta, ali samo
nekoliko sekundi 5-10s. Istovremeno se detetu mirno, staloženo, ali glasno prica da tako mora da bude ili
ce tako raditi sve dok ne dozvoli rad u ustima. Kada dete dozvoli rad, priča se menja, prelazi se na
prijateljsko ophođenje, ali odlučno i uz obavezu da se uradi nesto u ustima. Najbolje je da to bude neka
bezbona intervencija. Po završenoj intervenciji dete treba pohvaliti, ohrabriti i dogovoriti se za sledeći
dolazak za rad bez prisile. Obično sledeće posete prolaze bez većih teškoća.
www.dentopedia.info 10
Prva poseta stomatologu Prva poseta treba da bude tako isplanirana i izvedena da bude jedno prijatno iskustvo za dete, u
toku kojeg će stomatolog imati priliku da se upozna sa detetom i njegovim stomatološkim problemima, a
takođe i dete da upozna novu sredinu, stomatološku ordinaciju i članove stomatološkog tima. Naravno,
ako dete dolazi u ambulantu sa bolom ili nekim drugim akutnim stanjem, prva poseta se mora
modifikovati, mora mu se ukazati pomoć ali osnovni cilj prve posete se nikada ne sme zanemariti. Zbog
toga je neophodno prvu posetu dobro isplanirati, pripremiti i naravno na adekvatan način izvesti. Kod
prilagođavanja deteta treba voditi računa o sledećem:
1. Dete primati u tačno zakazano vreme, roditelje zamoliti da ne dolaze ranije kako ne bi
nepotrebno čekali jer deca brzo gube strpljenje
2. Mlađoj deci zakazivati u prepodnevnim časovima
3. Potruditi se da stomatološke intervencije ne traju dugo (posebno kod mlađe dece u prvim
posetama)
4. S roditeljima uspostaviti dobar odnos
5. Koristiti kratke i bezbolne profilaktičke intervencije (uklanjanje mekih naslaga, fluorisanje
zuba, zalivanje fisura) kao uvod u terapijske intervencije
6. Uspostaviti odnos poverenja sa pacijentom i ne obećavati bezbolnost ako se to ne može
obezbediti
7. Roditeljima ljubazno objasniti da će se njihovo dete bolje ponašati ako oni nisu prisutni u
ambulanti
8. Ako je roditelj prisutan (ne treba dozvoliti da više pratilaca bude u ambulanti u isto vreme),
zamolite ga da svojim komentarima, iako misli da tako hrabri dete, ne prekida uspostavljeni
odnos s detetom
9. Neophodna je smirenost pri radu
10. Objasniti detetu što detaljnije šta će da mu se radi izbegavajući reči koje ga mogu
uznemiriti (injekcija, igla, ubod, i sl.) i koristiti neke koje su za dete prihvatljivije (mala
boca, ujed komarca)
11. Objasniti detetu u osnovnim detaljima opremu, pokazati svetlo reflektora, neke instrumente
(ogledalce), pustiti da na prstu ili noktu oseti rad mašine, okretanje gumice za poliranje,
mašinske četkice kako bi imali osećaj da aktivno učestvuju u radu i donošenju odluka
12. Potruditi se da tokom svake sledeće posete uradi nešto više nego u prethodnoj (uklanjanje
naslaga, zalivanje fisura, plombiranje karijesa u nekoj jamici)
13. Ako u toku rada iz nekog razloga mora da se napusti pacijent, dete ne sme da ostane samo i
bez aktivnosti (neka ispira usta rastvorom fluorida, vežba na modelu pranje zuba)
14. Bolne i neprijatne intervencije kod dece planirati za kraj tretmana
www.dentopedia.info 11
15. Pohvaliti dete za hrabrost i saradnju jer time se stiče njegovo poverenje i razvija osećaj
samopostovanja
Prijem dece kod stomatologa Prijem dece kod stomatologa može biti pojedinačni, kada roditelji dovode decu na konsultacije ili
zbog određenih intervencija, i grupni, organizovan dolazak dece sa obdaništem ili školom radi pregleda i
organizovanog preventivnog i terapijskog rada. Za pojedinačni prijem dece potrebno je dobro poznavanje
psihofizičkih karakteristika deteta, dobra saradnja sa roditeljima i adekvatna priprema deteta za
stomatološke intervencije. Dete u grupi često menja individualno mišljenje i ponašanje. Zbog želje da
bude prihvaćeno kao ravnopravan član grupe, razvija se takmičarski duh među decom i želja da se dokažu
ko će biti bolji i hrabriji. Od značaja je prepoznati lidera u grupi i njega uzeti kao prvog, jer njegov
pozitivan stav može ohrabriti kolebljive i plašljive. Međutim ako se pogreši u izboru pa se kao prvi
pacijent uzme plašljivo i plačljivo dete, efekat će biti suprotan. Daleko veći broj dece će reagovati sa
strahom i nepovoljno za stomatološki tretman. Veliki doprinos za pripremu dece za grupni prijem i
stvaranje pozitivnog odnosa prema oralnom zdravlju mogu dati vaspitači i učitelji, te je potrebno ovu
saradnju negovati i stalno unapređivati.
www.dentopedia.info 12
Saradnja stomatologa i roditelja Kontakt stomatologa sa roditeljima deteta treba da je mnogo ranije, u suštini najbolje je da se taj
kontakt ostvari u prvoj godini života, pre nego sto detetu uopste niknu zubi, kako bi se roditelju dala
uputstva kako da detetu očuva zdravlje usta i zuba. Roditelji, ali i rođaci i prijatelji pred decom ne treba da
govore o negativnim iskustvima u zdravstvenim ustanovama bilo kog tipa, pa ni u stomatološkim, o strahu
od određenih intervencija, a posebno ne bi trebalo da plaše decu injekcijama, vađenjima zuba i sl. Sama
primena mera prevencije oralnih bolesti, redovno održavanje lične oralne higijene pred detetom, davanje
primera detetu kao i održavanje oralne higijene kod deteta, redovna fluor profilaksa i stvaranje pozitivnih
navika u ishrani deteta, daju dosta povoda za razgovore roditelja sa detetom i objašnjavanje značaja
zdravlja usta i zuba, značaja povremenih kontrola zdravlja uopste, pa i zdravlja usta i zuba. Roditelji treba
detetu da objasne gde će ići, da mu ukratko opišu sredinu na koju će naići, bez ulaženja u detalje same
posete ili intervencija koje bi tamo mogle da se dese. Posebno ne govoriti im da se tamo ništa neće desiti,
da oni neće dati stomatologu da mu nešsto uradi i sl. Nije neobično da roditelji u ordinaciji, pred
stomatologom, ubeđuju dete kako mu se ništa neće raditi, neće ga boleti i sl. a istovremeno traže od
stomatologa da upravo uradi sve obrnuto: da uradi što više, da se ne obazire na dečije ponašanje… Kada
izađu iz ordinacije često negiraju stavove stomatologa pred detetom ili uopste ne razugovaraju o tom
problemu. Najgore je da posle neuspele posete, zbog neugodnosti koju roditelji osećaju zbog nesaradnje
deteta, ne razgovaraju sa detetom, ili još gore grde ga, viču ili preduzimaju neke kaznene mere ili ošamare
dete čime se buduća komunikacija deteta i stomatologa još više otežava. Zbog toga je neophodno ozbiljno
i detaljno razgovarati sa roditeljima o datom problemu i naći zajednički način kako da se prevaziđe. Često
se desava da je uzrok nedovoljna priprema deteta, odnosno prebrzi prelazak na terapijeske intervencije,
nekada i pod pritiskom roditelja, a nekada zbog neophodnosti da se hitno interveniše (bolovi, otok,
povreda) pa se kod kooperativnog deteta razvija strah. Treba tražiti način da se povrati poverenje, npr.
davanjem signala kada ga zaboli (podizanje ruke) kako bi dete shvatilo da mu stomatolog ne želi nauditi.
Na taj način se mogu zadobiti simpatije i poverenje i učiniti da stomatološke intervencije budu mnopgo
prihvatljivije za male pacijente.
\
www.dentopedia.info 13
Ponašanje stomatološkog tima
Osnovni cilj stomatološkog rada sa decom je da obezbedi detetu što prijatniji stomatološki
tretman, tako da dete postane dobar pacijent, da dobro prihvati stomatološki tretman i na taj način sebi
obezbedi dobro oralno zdravlje tokom života. U svakom slučaju detetu je neophodno obezbediti tretman
koji biste želeli da obezbedite da je vaše dete na tom mestu. Nisu dozvoljeni kompromisi u terapiji
mlečnih zuba sa obrazloženjem da se brzo menjaju i da nisu od značaja. Ignorišući značaj mlečnih zuba,
stomatolog indirektno šalje poruku pacijentu da zubi nisu važni. Jedan od važnih preduslova za
savladavanje straha kod dece je opremanje i izgled čekaonice i ordinacije za decu. Čekaonica za prijem
dece treba da je svetla, prostrana, opremljena nameštajem prilagođenom dečijem uzrastu, sa dosta slika,
prepoznatljivih dečijih junaka iz bajki i crtanih filmova, prilagođenih zdravstvenovaspitnih poruka i
materijala koji se mogu uzeti i poneti kući. Treba da je izdvojena od odraslih tako da deca ne slušaju priče
i iskustva odraslih pacijenata. I sama ordinacija treba da je svetla, prijatno nameštena sa dosta slika.
Osoblje treba da je prijatno, lepo obučeno, poželjno je da radna uniforma ne bude bela. Detetu treba
objasniti i pokazati stomatološku opremu, instrumente, rad sa njima. Treba koristiti princip kaži-pokaži-
uradi. Pošto se deca naročito plaše rada mašine, posebnu pažnju treba posvetiti objašnjenju njenog rada.
Zvuk mašine treba uporediti sa nekim zvukom koji dete voli: automobilskog ili avionskog motora, raznih
insekata, pri tom koristiti mali broj obrtaja što treba koristiti i kasnije u radu. Dete ne treba grditi bez
obzira šta je u toku posete učinjeno, dete treba pohvaliti i ohrabriti i zakazati sledeću posetu. Mala deca se
na kraju posete mogu nagraditi i nekim sitnim poklončićima za njihovo ponašanje i hrabrost ali to ne sme
da liši ili da bude shvaćeno kao potkupljivanje pacijenta, ne treba mu unapred ništa obećavati. Stomatolog
mora biti miran, staložen, vedar, nasmejan, mora voditi računa o intonaciji i dikciji jer mali pacijenti prate
svaki pokret, mimiku lica i izraz očiju. Mora da zaboravi na svakodnevne brige i probleme i da se sav
posveti poslu koji obavlja.
www.dentopedia.info 14
Plan terapije Plan stomatološkog zbrinjavanja izuzetno je važna karika u obezbeđivanju i unapređivanju oralnog
zdravlja deteta. Plan mora biti vremenski ograničen sa jasnim vremenskim intervalima u kojima će se
pojedine faze realizovati, sa definisanim merama za sprečavanje oralnih bolesti i održavanje postignutih
rezultata, terapijskim intervencijama i merama rehabilitacije. Sa planom treba do detalja upoznati roditelje
ili staratelje deteta, a po njihovom prihvatanju i saglašavanju, plan se upisuje u stomatološku terapiju, a
roditelj potpisuje saglasnost da se predložene mere mogu izvesti. Istovremeno to znači i obavezu roditelja
da ostvari deo mera i aktivnosti koje su u njegovoj nadležnosti (obezbeđivanje i kontrola izvođenja
dogovorenih preventivnih mera, pripremu deteta i redovno dovođenje na dogovorene stomatološke
intervencije i kontrolne preglede)
Plan se uvek radi individualno, za jednog pacijenta, ali se planiranje donekle razlikuje u zavistnosti
da li se radi o pacijentu koji dolazi na lični zahtev ili kao deo organizovane grupe u okviru sistematskog
pregleda. Plan treba da objedini tri programa: primarne prevencije (preventivni i profilaktički plan), ranu
dijagnostiku i terapiju prisutnih oralnih oboljenja (sekundarnu prevenciju) i rehabilitaciju obolelog organa
za žvakanje (tercijarnu prevenciju).
Planiranje stomatološkog zbrinjavanja dece radi se u tri faze
I faza: priprema deteta za stomatološko zbrinjavanje
II faza: utvrđivanje potreba za stomatološkim zbrinjavanjem deteta
III faza: izrada predloga plana
-kvalifikacija i stručna osoposobljenost stomatološkog tima, tj. koji deo plana može da se
ostvari na nivou primarne zdravstvene zaštite, za koji deo plana će se angažovati specijalističke službe
(spec. dečije stomatologije, ortodoncije, oralne hirurgije, protetike) ili je neophodno kliničko ili bolničko
lečenje
-kakvo je stanje opreme i snabdevenost određenim medikamentima ili materijalima i da li
je u tim uslovima moguđa realizacija predviđenog plana, da li su potrebne njegove modifikacije ili izmene
vodeći računa da to ne ugrozi kvalitet stomatološkog zbrinjavanja deteta.
-uzrast i psihološki tip deteta, mogućnosti komunikacije i saradnje i motivisanosti deteta da
se određeni plan zbrinjavanja realizuje i postignuti rezultati održavanju.
-stav i motivacija roditelja ili staratelja da sarađuju u realizaciji plana i održavanja rezultata
stomatološkog zbrinjavanja
-stanje opšteg zdravlja, da li dete boluje od neke akutne ili hronične bolesti koje zahtevaju
odlaganje lečenja ili posebnu pripremu za stomatoločke intervencije, posebni zahtevi u stomatološkom
tretmanu u odnosu na osnovnu bolest (uklanjanje
potencijalnih žarišta ili izvora infekcije), poseban plan, radikalnije intervencije i sl.
-stanje oralnog zdravlja uopšte, odnosno da li postoje neka akutna stanja koja treba
prioritetno zbrinuti, zapuštena oralna oboljenja koja bi zahtevala dugotrajne intervencije sa nesigurnim
ishodom i sl.
-prisutna denticija (mlečna), stalna ili mešovita. Terapija pulpitičnih mlečnih zuba predviđa
se samo ako je saradnja sa pacijenom dobra i ako je mali broj pulpitičnih zuba. Gangrenozne mlečne zube
www.dentopedia.info 15
u principu treba ekstrahovati. Ako je saradnja sa detetom dobra može se planirati sanacija ostalih mlečnih
zuba, ali tek po sanaciji zuba potporne zone.
-Ako je prisutna stalna denticija preduzimaju se sve mere da se sačuva čto veći broj
zdravih, vitalnih zuba, što znači da se indikacija za ekstrakciju zuba kod zdrave dece značajno
pooštravaju, odnosno šire se indikacije za lečenje komplikacija karijesa. Međutim i tu treba biti oprezan i
ne lečiti beznadežne sučajeve.
-Kod mešovite denticije apsolutnio prioritet dati stalnim zubima. Mlečne zube sa
komplikacijama karijesa ili sa nesaniranim karijesom do godinu dana pre fiziološke smene treba
predvideti za ekstrakciju
-Vrste zube u denticiji
-vrsta i progresija oboljenja i efekti predviđenih terapijskih intervencija. Prioritetu planu
sanacije oralnih oboljenja treba da imaju ona oboljenja koja imaju realne izglede za dugotrajan uspeh
(superficijalni karijes, duboki karijes) a zube sa komlikacijama karijesa, posebno gangrenozne zube treba
lečiti samo ako se radi o malom broju komplikacija (jedan do dva zuba)
-Mogućnosti pacijenta da se odaziva na terapijekse i kontrolne dolaske. Kod nekih
pacijenata tretman mora da se završi u jednoj poseti (kod zbrinjavanja u opštoj anesteziji) ili u kratkom
vremensom periodu i plan sanacije treba tome prilagoditi. Posebno važno kod pacijenata koji nemaju
mogućnost da dolaze na kontrolne preglede (hendikepirane osobe, duža odsustva i sl.), plan mora
predvideti da se sanacija definitivno završi u toj poseti. Ako se dijagnostiuje duboki karijes, koji bi u
redovnoj proceduri mogao da se tretira direktnim prekrivanjem i ponovnom intervencijom posle nekoliko
meseci, kod ovih pacijenata je najbolje zbrinuti metodom vitalne amputacije i definitivnim plombiranjem.
-Odnos pacijenta i roditelja prema predloženim merama i saradnja u stomatološkom
zbrinjavanju i održavanju postignutih rezultata. Ukoliko je saradnja i motivacija slabija plan mora biti
radikalniji.
Stomatološki rad sa decom se mora sprovoditi po prethodno jasno definisanom i detaljno
pripremljenom planu, s obzirom da kod dece postoji dinamičan rast i razvoj oralnih struktura, sa izrazito
anatomo-histološkim karakteristikama koje se menjaju u zavistnosti od uzrasta deteta. U planiranju rada sa
decom, stomatolog ne sme da bude opterećen pojedinačnim zahtevima roditelja za parcijalno rešavanje
trenutno postojećih simptoma kod deteta.
Uspeh svakog lečenja zavisi od pravilno postavljene dijagnoze i pažljivo isplanirane terapije. Plan
terapije sastoji se u lečenju neposrednog urgentnog stanja i sistematskog lečenja.
Lečenje neposredno urgentnih stanja kao što su bol, otok, trauma i dr; sastoji se u obaveznom
ukazivanju prve pomoći, pa se nakon toga u sledećim posetama panira sanacija postojećih stanja.
Sistematsko lečenje se sastoji u pažljivo planiranim prioritetima sanacije. S obzirom da dete
prolazi kroz različite periode svog psihofizičkog razvitka (odojče, malo dete, predškolsko dete, školsko
dete, mlađi i stariji adolescent) pri čemu se stanje u ustima jako brzo menja, sistematsko lečenje odnosno
sanaciju zuba treba uskladiti sa uzrastom deteta.
U mlečnoj denticiji, prioritet imaju zubi koji najduže ostaju u vilici (drugi mlečni molari, očnjaci,
prvi mlečni molari). Prvo se saniraju zubi koji su najviše ugroženi (duboke karijesne lezije), a kada su u
pitanju podjednaki intenziteti oboljenja, prvo se saniraju kaviteti na aproksimalnim (zbog neposredne
blizine pulpe), pa onda na okluzalnim površinama zuba.
Kod mešovite denticije prvo se saniraju svi stalni zubi po istom principu, pa se onda pristupa
sanaciji mlečnih zuba po pomenutim prioritetima.
Kod stalne denticije sa podjednakim intenzitetima oboljenja postoje razčičita mišljenja o redosledu
sanacije. Pojedini autori smatraju da prioritet treba dati prednjim zubima, jer se ispuni češće menjaju, veći
www.dentopedia.info 16
je uspeh endodontskih zahvata, a svaki gubitak prednjeg zuba iz estetskih razloga zahteva protetsku
nadoknadu. Za razliku od njih, drugi autori favorizuju prvo sanaciju zuba bočnog prostora, koji su od
velike funkcionalne važnosti, a pacijenti su manje motivisani da ih saniraju. Prioritet u sanaciji prednjih
zuba može se pravdati faktorom motivisanja pacijenta esetetskim izgledom.
Kod stalnih zuba sa različitim stepenom oboljenja, prioritet se daje zubima sa dubokim karijesom u
cilju sprečavanja dalje progresije karijesa, a u intervalu do definitivnog zbrinjavanja preduzimaju se
profilaktičke mere i sanacija superficijalnog karijesa. Komplikacije karijesa se zbrinjavaju posle ukazane
prve pomoći.
Stomatološko zbrinjavanje obuhvata:
1. očuvanje postojećeg zdravlja
2. plan preventivnih i profilaktičkih mera
3. ranu dijagnozu
4. dijagnozu i terapiju komplikacija karijesa
5. radikalnu sanaciju
6. rehabilitaciju
7. redovnu kontrolu
Faze planiranja stomatološkog zbrinjavanja:
1. priprema deteta za stomatološko zbrinjavanje
2. utvrđivanje potreba za stomatološko zbrinjavanje
3. izrada predloga plana
4. donošenje plana rada
www.dentopedia.info 17
Stomatolosko zbrinjavanje dece ometene u psihofizičkom razvoju
Hendikepirano dete je ono koje u odredjenom vremenskom periodu nije u stanju da fizički
ili mentalno potpuno ucestvuje u normalnim aktivnostima svojih vršnjaka,uključujući one
socijalne,rekreativne,edukativne i govorne prirode.Sa stomatološkog aspekta,hendikepirano dete je ono
kod koga se usled različitih medicinskih, fizičkih, mentalnih ili emocionalnih poremećaja, mora sprovesti
stomatološko zbrinjavanje koje zahteva posebnu pripremu i tretman, tj. ne moze biti stomatoloski tretirano
na uobicajen nacin.
Etioloski faktori koji dovode do ometenosti u psihofizickom razvoju su raznovrsni,a od
vrste,jačine i vremena dejstva,zavisi i vrsta i tezina ometenosti.Svi ovi faktori mogu biti
prenatalni(genetske aberacije,infekcije trudnica i fetusa,fetalni alkoholni sindrom,poremećaji endokrinih
zlezda,inkompatibolnost Rh faktora i sl.),perinatalni(traume pri porođaju,različite infekcije,cerebralne
traume,hemoragije,hipoksije,anoksije,hipoglikemije i sl.) i postnatalni(cerebralne infekcije,traume i
vaskularne nepravilnosti,trovanja,malnutricije,epilepsija,somatska oboljenja i sl.)
Sve kategorije ometenosti psiho-fizičkom razvoju se generalno mogu podeliti u tri
osnovne: mentalni, fizički i medicinski hendikep.
Mentalni hendikep(retardacija ili subnormalnost) je stanje zaustavljenog ili nekompletnog
razvitka uma sa stepenom inteligencije ispod proseka (prosečni IO je između 90-110). Osobe sa
koeficijentom inteligencije između 70-89 su na granici mentalne retardiranosti dok su one sa IO između
51-70 lako mentalno retardirane osobe. Umereno mentalno retardirane osobe imaju IO između 36-50, a
teško između 21-35.
www.dentopedia.info 18
Fizički hendikep je onaj koji detetu fizičkim stanjem onemogućava da potpuno učestvuje
u aktivnostima svog uzrasta, uključujući one socijalne, rekrativne i govorne prirode (mišićna distrofija,
urođeni defekti udova, cerebralna paraliza, spina bifida i sl.)
Medicinski hendikep se sa stomatološkog aspekta definiše kao ono stanje gde opšte
zdravlje osobe predstavlja rizik za rutinski stomatološki tretman i zahteva posebnu pripremu i postupak
pre, u toku, i posle stomatološkog tretmana (stomatološki pacijenti rizika). U ovu grupu spadaju deca sa
urođenim ili stečenim srčanim manama, krvnim diskrazijama, bubreznim oboljenjima, dijabetesom,
autozmom, šizofrenijom, emocionalnim poremećajima, ektodermalnom diplazijom, epilepsijom.
Prema izveštajima SZO-a u proseku 10% stanovništva u svetu je mentalno ili fizički
hendikepirano. Prema podacima ZZZZ-a Republike Srbije oko 5% predškolske i 8% školske dece
pokazuju neku smetnju u razvoju. Najveći procenat mje mentalno retardirane dece (40%), zatim dece sa
poremećajem govora (30%), telesno invalidne dece (11%), nagluve dece (8.4%), slabovide dece (5.6%),
gluve dece (1.6%) i slepe dece (0.4%). Sa aspekta stomatologije nepovoljno je što su najviše zastupljena
deca sa mentalnom retardacijom, jer je sa njima obicno najteže uspostaviti saradnju prilikom primene
preventivnih i terapijskeih intervencija.
Ustanovljeno je da je kod hendikepirane dece lošija oralna higijena i jače izraženo oboljenje
parodoncijuma, dok je prevalencija karijesa slična, stim što hendikepirana deca imaju više aktivnog,
nesaniranog karijesa, a manje plombiranih zuba.
Brojni su razlozi koji uslovljavaju ovakav nalaz oralnog zdravlja kod ovakve dece. Najbitniji su:
slaba motivisanost roditelja ili staratelja da sačuvaju oralno zdravlje hendikepiranog deteta (okupiranost
osnovnim oboljenjem, nepoznavanje značaja usta i zuba), otežana saradnja sa stomatologom kao i
nedovoljno razvijena stomatološka služba.
Stomatološka zdravstvena zaštita hendikepirane dece
Priroda hendikepa i socijalno okruženje onemogućuju složenije stomatološke procedure, zbog čega
su indikacije za ekstrakciju zuba proširene.
Uspešnost stomatološkog zbrinjavanja hendikepirane dece zavisi više od stomatologa nego od pacijenta.
Stav, ponašanje, briga, pažljiv pristup i zainteresovanost stomatologa su od izuzetne važnosti. Pre
tretmana neophodno je da se stomatolog upozna sa istorijom bolesti, kao i da dobije saglasnost roditelja ili
staratelja kojima će objasniti šta će se i zasto uraditi. Kod medicinski hendikepiranog deteta ( urođena
srčana mana, hemofilija, dijabetes, i sl.) pre stomatološke intervencije pacijent se mora upititi lekaru koji
prati i leči osnovno oboljenje, kako bi ovaj po potrebi izvršio pripremu i u pisanoj formi dao saglasnost za
stomatološku intervenciju ( ekstrakcije zuba, plombiranje i sl.). Ukoliko to nije urađeno, stomatološki
tretman, a posebno onaj invazivnog karaktera ne treba ni počinjati jer će stomatolog biti odgovoran za
nastanak neželjenih komplikacija i pogoršanja osnovne bolesti.
Cilj prve posete je da se utvrdi stanje oralnog zdravlja, stepen oralne higijene, navike kao i to da li
se stomatološki tretman može uraditi rutinski, kao i kod zdrave dece (lakši oblici hendikepa, jednostavne i
kratke stomatološke intervencije), pod sedacijom (otežana saradnja, pojedinačne, duže intervencije), ili
pod opštom anestezijom (izostanak saradnje, veći broj i složenije stomatološke intervencije). Nakon toga
treba pažljivo napraviti plan stomatološkog tretmana. Sa aspekta stomatološkog zbrinjavanja deca
ometena u razvoju mogu se podeliti u tri grupe: deca sa fizičkim hendikepom, deca sa hendikepom u
komunikaciji i mentalno hendikepirana deca.
Deca sa fizičkim hendikepom koji ne zahvataju glavu i vrat ne predstavljaju problem za
stomatološku sanaciju. Fizički hendikepirana deca kod kojih je zahvaćen vrat i glava neophodno je da pri
radu stomatologa roditelj ili sestra pridržava glavu deteta, a često je potrebna i primena fiksatora otvorenih
usta.
Deca sa hendikepom u komunikaciji se u principu zbrinjavaju kao i zdrava. Neophodno je imati
dovoljno strpljenja i u komunikaciju uključiti treće lice koje može tumačiti znakove pacijenta i preneti mu
zahteve stomatologa. Stomatološki tretman je najednostavnije primeniti kod dece sa govornim manama
i tikovima, jer su u stanju da razumeju govor ili napisanu instrukciju, da odgovarajuće reaguju i tako
www.dentopedia.info 19
uspostave dobru komunikaciju. Nešto teži stomatološki pacijenti su deca koja nemaju moć primanja
informacija (slepa i gluva deca). Imepativ u radu sa slepom decom je da se upoznaju sa svim zvucima u
ordinaciji (mašina, kolenjaci, sisaljka, aspirator) i mirisima koje će osetiti a pre preduzimanja bilo kog
tretmana mora im se objasniti šta će se dešavati.
Deca sa defektom sluha mogu čitati sa usana, te je neophodno da im stomatolog svojim laganim
govorom lice u lice omogući da ga razumeju ili da koristi znakove u komunikaciji. Kada je neophodna
direktna komunikacija, pritisak prsta ili neki drugi vidljivi gest, nakon dogovora sa detetom može se
koristiti da pacijent otvori, zatvori ili ispere usta.
Mnoga deca sa cerebralnom paralizom imaju i poremećaj u komunikaciji jer nekontrolisani
pokreti glave, tela i ekstremiteta čine njihov govor nerazumljiv. U komunikaciji stomatologu značajno
mogu pomoći roditelji ili staratelji deteta. Kod dece sa izraženim nevoljnim pokretima neophodno je da
pratilac ili stomatološka sestra u toku rada pridržavaju ruke, noge i trup pacijenta ili se moraju koristiti
specijalne trake kojima se dete fiksira za stolicu.
Kod autistišne dece gotovo da je nemoguća komunikacija i zato iako najveći procenat poseduju
normalnu inteligenciju, stomatološki tretman najčešće zahteva primenu opste anestezije.
Stomatološko zbrinjavanje mentalno hendikepirane dece predstavlja največi problem ali i izazov
za stomatologa. Neinvazivne stomatološke metode kao što su: mašinsko uklanjanje naslaga, uklanjanje
kamenca ili lokalna aplikacija fluorida je moguče uraditi kod većine mentalno hendikepirane dece.
Brojnoj deci sa Daunoim sindromom, uz primenu lokalne anestezije, mogu se normalno plombirati i
ekstrahovati zubi, a čak ortodontski i protetski zbrinjavati.
Mentalno hendikepiranoj dec mlađeg uzrasta koja ne prihvataju saradnju, kratka stomatološka
intervencija se može uraditi uz pomoć roditelja ili staratelja koji u stomatološkoj stolici drže dete u krilu,
svojim rukama fiksiraju ruke i telo, a svoje noge prebace preko dečijih. Stomatološka sestra jednom
rukom pridržava glavu deteta, a drugom drži otvarač za usta. Na ovaj način može se uraditi pregled usne
šupljine, neke preventivne mere (uklanjanje naslaga, fluorisanje zuba i sl.), drenaža ili ekstrakcija zuba.
Mentalno hendikepirana deca sa krvnim diskrazijama ili nekim drugim oboljenjima zahtevaju
mnogo radikalniji stomatološki pristup. Ovo se naročito odnosi na decu smeštenu po institucijama koje
sem ambulantne stomatološke intervencije uglavnom svode na sprečavanje bola ekstrakcijom zuba.
Međutim kod sve hendikepirane dece koja ne sarađuju, sanacija zuba i druge stomatološke intervencije
koje zahtevaju duži rad, najbolje je raditi pod sedacijom ili u opštoj anesteziji.
Sedacija u zbrinjavanju hendikepirane dece Večina hendikepirane dece prihvata stomatološke intervencije, ali manja grupa (5-10%) koja
odbija saradnju (deca sa autizmom, mentalnom retardacijom, raznim psihozama i td.) zahtea primenu
sedacije.
Sedacija predstavlja primenu psiho-sedativa koji vrše depresiju CNS-a sa očuvanim verbalnim
kontaktom sa pacijentom.
Cilj sedacije je da se savlada strah hendikepiranog deteta, anksioznost i ostvari poverenje u
stomatologa. Sedaciju treba vršpiti u saradnji i konsultaciji sa lekarom koji leči i prati osnovnu bolest
hendikepiranog deteta.
Sedacija se može izvesti na više načina: oralnim, intramuskularnim, intravenskim ili inhalacionim
putem. Od medikamenata se koriste razni psiho-sedativi (benzodiazepini) u dozi prilagođenoj uzrastu. Za
inhalacionu anestezju koristi se azot-oskidul sa kiseonikom. Primena sedacije u mnogim zemljama
predstavlja deo standardne prakse tokom sprovođenja stomatološkog tretmana. Njena upotreba često je
prekomerna, posebno kod pacijenata koji imaju blaži oblik anksioznosti,koji bi mogli biti zbrinuti
strpljivim pristupom na bihejvioralni način. U spadaju:
sistem pohvale i nagrade
kontrola glasom
reci-pokažoi-uradi
www.dentopedia.info 20
distrakcija podrazumeva tehniku odvlačenja pažnje pacijentu sa objekta koji on može
doživljavati kao neprijatan
Prema dubini, sedacija može biti: minimalna, umerena i dubka
Minimalna sedacija (anksioliza) predstavlja stanje minimalne depresije svesti izazvane
farmakološkim sredstvima, prilikom koje je očuvana sposobnost pacijenta da samostalno i kontinuirano
diše, kao i da normalno reaguje na taktilne nadražaje i verbalna uputstva. Prilikom korišćenja ove tehnike
veoma je važno da doze medikamenata budu i "sigurnoj zoni", kako ne bi izazvala neželjeni gubitak
svesti.
Umerena sedacija (svesna sedacija) je medikamentima izazvana depresija svesti tokom koje je
očuvana sposobnost pacijenta da reaguje na verbalna uputstva iz slabljenje odbrambenih refleksa.
Duboka sedacija je medikamentima izazvana depresija svesti tokom koje pacijent veoma slabo
reaguje na nadražaje, ali svrsishodno reaguje na ponovljene bolne nadražaje. Mogućnost spontanog
disanja može biti umanjena. Pacijentima je ponekad potrebno obezbediti prohodnost disajnih puteva.
Titrirana sedacija je termin koji objašnjava termin davanja rastuće količine leka sve dok se ne
postigne željeni nivo sedacije.
Ciljevi stomatološkog tretmana u sedaciji su:
redukcija straha i percepcija bola od strane pacijenta tokom tretmana
olakšano prihvatanje tretmana
sprečavanje razvoja straha od stomatologa
adekvatno sprovođenje terapeutskih procedura
Indikacije za obavljane stomatološkog tretmana u sedaciji su:
pacijenti sa izraženom ansioznošću
pacijenti sa posebnim potrebama
pacijenti sa izraženim nagonom za povraćanjem koji može ometati stomatološki tretman
nemogućnost postizanja punog dejstva lokalnog anestetika
kooperativna deca koja ne mogu da tolerišu dugotrajniji, zahtevniji stomatološki tretman
Pre intervencije u sedaciji neophodno je konsultovati lekara koji vodi osnovno oboljenje, a
poseban oprez potreban je kod pacijenata sa težim oblicima sistemskih oboljenja.
Roditeljima se moraju dati precizna obaveštenja o režimu ishrane i uzimanju terapije pre
intervencije kao i o tretmanu postoperativnog krvarenja. Uobičajene preporuke su da pacijent ne sme da
konzumira bistre tečnosti 2-3 sata pre intervencije, dok čvrstu i kašastu hranu ne bi trebalo da uzima 3-4
sata pre intervencije. Deca predškolskog uzrasta treba da piju tečnosti koje sadrže šećer do dva sata pre
tretmana kako bi se izbegao nizak nivo šećera u krvi. Pacijenta do stomatološke ambulante treba da
doprati odrasla osoba koju dete dobro poznaje, a isto važi i za postoperativni period.
Medicinska dokumentacija treba da sadrži detaljnu medicinsku anamnezu, podatke o prethodnim
stomatološkim intervencijama, stomatološki pregled, indikacije za primenu sedacije, pisanu saglasnost
nadležnog pedijatra kao i pisanu saglasnost roditelja za intervenciju.
Za svesnu sedaciju u stomatološkoj praksi koristi se azot-oksidul, to je gas sa anksiolitičkim i
sedativnim dejstvom koje ostvaruje putem depresije CNS-a uz minimalne efekte na respiratorni sistem.
Ukoliko je potrebno, dodatno se mogu koristiti benzodiazepini, među kojima su najkorisniji midazolam i
diazepam. Azot-oksidzl se ne sme upotrebljavati kod pacijenata sa opstrukcijom gornjih disajnih puteva
jer pacijent treba da diše na nos tokom intervencije, psihotičnih pacijenata, pacijenata na hemoterapiji i
pacijenata sa porfirijom. Procedura inhalacione anestezije podrazumeva administraciju čistog kiseonika 2-
5 minuta pre početka intervencije. Nakon toga se uvodi azot-oksidul, a koncentracija u smeši se povećava
svakog drugog minuta. Minimalna doza azot-oksidula iznosi 30%, dok je maksimalna preporučena doza
od 50-70%. Doza treba da bude niža kod lakših stomatoloških zahvata i da se povećava kod težih. Nakon
www.dentopedia.info 21
završetka tretmana i obustavljanja administracije azot-oksidula, dodatnih 3-5 minuta se aplikuje čist
kiseonik.
Primena sedacije indikovana je za pojedinačni stomatološki tretman. Za potpunu sanaciju usne
duplje treba koristiti mogućnost stomatološkog tretmana u opštoj endo-trahealnoj anesteziji.
Opšta anestezija
Opšta anestezija podrazumeva medikamentima izazvan gubitak svesti tokom kog pacijent ne
reaguje čak ni na bolne nadrazaje.Ukoliko su hendikepirana deca starija i fizički jača tako da se držanjem
ne mogu obezbediti uslovi za bezbedan stomatološki tremtan, a pri tom imaju izraženu oralnu patologiju,
najadekvatnije je primeniti opštu anesteziju. Stomatološki se pod opštom anestezijom najčešće zbrinjavaju
autistična, mentalno retardirana i deca sa cerebralnom paralizom.
Intravenska, odnosno inhalaciona anestezija se kod hendikepirane anestezije može primeniti
izolovano(ređe), a za kratke stomatološke intervencije kao što su vađenje jednog ili dva stalna zuba, ili
nekoliko mlečnih, incizije apcesa, i sl; ili (češće) kao sastavni deo kombinovane anestezije.
Kod hendikepirane dece gde se u jednoj seansi želi uraditi kompletan stomatološki tretman,
neophodna je primena kombinovane ili balansirane opšte anestezije.Kombinovana opšta anestezija se
najsigurnije izvodi primenom endo-trahealnog tubusa pri čemu je za rad u ustima najbolja nazotrahealna
intubacija. Hospitalizacija se vrši dan ranije, a najmanje 6 sati pre intervencije dete ne sme ništa da unese
u organizam oralnim putem, da ne bi u toku intervencije došlo do povraćanja i aspiracije povraćenog
sadržaja u disajne puteve.
Sanacija usta i zuba hendikepirane dece pod opštom anestezijom zahteva salu sa kompletnom
anesteziološkom i stomatološkom opremom, kao i timski rad stomatologa, specijaliste za dečiju i
preventivnu stomatologiju, stomatološke sestre, anesteziologa i anestetičara. Po potrebi se uključuju i
drugi profili (oralni hirurg-kada je isplanirano uklanjanje prekobrojnog zuba, ciste i sl.). Uobičajeni način
tretmana pod opštom anestezijom je da se u jednoj seansi uklone meke naslage i kalkulusi, zaliju fisure i
plombiraju zubi, endodontski leče samo vitalni prednji zubi i na kraju ekstrahiraju zubi.
Komplikovanije restaurativno plombiranje, endodontski tretman kao i protetski zahvati se rade
veoma retko.
Nakon završetka tretmana dalju brigu o pacijentu preuzima anesteziolog (izvođenje iz opšte
anestezije, buđenje, uspostavljanje releksa, oporavak i tako dalje.) Dete se nakon oporavka, ako se ne jave
komplikacije, otpušta iz bolnice, a kontrolni pregled se zakazuje za nedelju dana. Roditeljima se daju
informacije o izvršenim intervencijama, daljem rezimu ishrane i uzimanju lekova.
Na krau treba istaći da stomatološki tretman hendikepirane dece predstavlja važan deo u
komplekon rehabilitaciji i lečenju, ali ipak predstavlja manji deo problema i zato treba da doprinese
poboljšanju njihovog opšteg stanja, a ne i da zadovolji stomatološke ideale.
Literatura:
1. Dečja stomatologija-grupa autora, Beograd 2005. godina
2. Dečja stomatologija-praktikum, grupa autora, Beograd 2010. godina
3. Pedodoncija- Goran Koch, Sven Poulsen, Zagreb 2004. godina
4. www.google.com- pictures
Recommended