View
479
Download
6
Category
Preview:
Citation preview
SADRŽAJ
1. Uvod...................................................................................................3
2. Predmet teorije komunikacije.........................................................4
2.1. Antičko nasleđe na polju komunikologije...................................6
2.2. Aristotelov model retoričike komunikacije.................................7
2.3. Model Harolda Lasvela...............................................................7
2.4. Bredlijev model govornog komunikacionog procesa.................8
3. Interpersonalno komuniciranje.....................................................9
3.1. Dinamički faktori interpersonalnog komuniciranja..................10
3.2. Oblici interpersonalnog komuniciranja.....................................11
3.3. prepreke u interpersonalnom komuniciranju.............................11
4. Komunikacija u radnoj sredini.....................................................13
4.1. Tipovi komunikacije u grupi.....................................................13
4.2. Komunikacija u organizaciji......................................................14
4.3. Vertikalna i horizontalna komunikacija u organizaciji..............14
4.4. Komunikacione mreže u organizaciji.........................................15
4.5. Komunikacija između organizacije i spoljašnje sredine............16
5. Verbalna komunikacija i poslovni razgovori...............................17
6. Zaključak.........................................................................................18
7. Literatura........................................................................................19
1
1. UVOD
DEFINICIJE KOMUNIKACIJE
Komuniciranje se, ponajpre , može definisati kao ,, razmena informacija,
simbolički, vrednosno i teleološki organizovanih kao poruke, izmedju dva , više i
neograničenog broja subjekata, neposredno ili posredstvom medija, u odredjenom
ambijentu i sa odredjenim efektima,, l Pod teleološkim momentom u prethodnoj
definiciji misli se na to da je komunikativno delovanje ljudi nužno svrsishodno.Rečju,
ono je utvrdjeno ciljem komuniciranja. Jer, komuniciranje radi komuniciranja ne postoji;
njegov cilj je mnogo viši - ,, Govoriti znači boriti se “
Harold Lasvel komunikaciju vidi kao proces permanentne razmene informacija.
Prema tome: Smisao komunikacije je sadržan u razmeni poruka, čije su funkcije
upozorenje, savet, informacija, ubedjivanje, izražavanje mišljenja i uživanje. Poruke
koje se razmenjuju u procesu komuniciranja retko su neutralne. Neke poruke su jasne i
očigledne, dok su druge skrivene i nejasne. Otuda se može reći da komunikacija po
pravilu uključuje razmenu više od jedne poruke istovremeno.
Komunikacija se može definisati i preko sredstava koja koristi. Razlikuju se:
1. forma ( forma je način na koji se nešto saopštava kao na primer, govor,
pisanje, crtež, gest);
2. medijum ( sredstva komunikacije koja kombinuju različite forme; knjiga,
npr. kao sredstvo koristi reči, grafikone i crteže) ;
3. mediji ( tehnološka sredstva masovne komunikacije kao što su štampa, film,
radio, televizija, internet).
S obzirom na to da su u procesu komuniciranja uključeni elementi socijalno-psihološke,
kulturne i političke prirode, teorija komunikacije razmatra ovaj fenomen sa više
aspekata. No, pre prelaska na osnovne pretpostavke teorije komuniciranja, nije na odmet
ukazati na njeno mesto u društvenim naukama.
Društvene nauke komunikaciji prilaze iz specifičnog ugla, pri čemu se pod
komuniciranjem podrazumeva sveukupnost odnosa izmedju pripadnika društva. Ta
sveukupnost veza ispoljava se u tri ravni, odnosno preko: 1. psihosocijalne, 2.
materijalne, i 3. masovne komunikacije.
2
Psihosocijalna komunikacija razmatra prenošenje psihičkih sadržaja sa jedne osobe ili
grupe na drugu ili grupu .
Materijalne komunikacije je prenošenje i razmena dobara izmedju pojedinaca ili grupa
odredjenog društva.
Masovna komunikacija se usredsredjuje na strukturu primanja i emitovanja poruka u
sredstvima javnog informisanja ( ,, mas medijima “).
Brojne i različite definicje mogu se svrstati, uglavnom u tri grupe:
1. Definicije koje istuču opseg komunikativnog procesa ( npr. odredjivanje samo
srukture interpresonalnog ili samo masovnog komuniciranja);
2. Definicije koje ističu koncept namere da se utiče na ponašanje recepijenta;
3. Definicje koje komunikaciju odredjuju preko kategorije koja proces opštenja čini
mogućim.
2. PREDMET TEORIJE KOMUNIKACIJE
Bogdanić ( 1996.) u okviru savremene komunikologije izdvaja pet širih oblasti, a to su ;
1. Jezik i sistemi simbola,
2. Govorno komuniciranje,
3. Interpersonalno i komuniciranje u malim grupama,
4. Masovno komuniciranje
5. Organizacijsko komuniciranje.
Jezik i sistemi simbola – ova oblast bavi se istraživanjem razvojnog, interkulturalnog i
neverbalnog komunicianja.
3
Govorno komuniciranje – govorno komuniciranje obuhvata ispitivanje tradicionalnih
retoričkih tema kao što su javno komuniciranje, govorništvo,govorničke sposobnosti i
retoričke veštine.
Interpersonalno i komuniciranje u malim grupama – ova oblast obuhvata i
istraživanje sukoba, zastoja ili problema u komunikaciji, u okviru porodičnih,
partnerskih saradničkih i dr. odnosa.
Masovno komuniciranje - predmet ove oblasti teorije komunikacije, kao što i
samnaziv nagoveštava, odnosi se na masovno komuniciranje.U nizu tema istraživanja,
izdvajaju se: modeli, struktura i funkcije sredstava masovnog komuniciranja, problem
medijskih efekata i ciljeva, javno mnjenje, komunikativne tehnike i metode, itd.
Organizacijsko komuniciranje - pod organizacijskim komuniciranje podrazumeva se
izučavanje reklame, odnosa s javnošću, poslovnog komuniciranja, kao i analize strukture
i načina funkcionisanja, odnosno, organizacije komunikacionih mreža i sistema.
Organizacijsko komuniciranje, kako je definisano u prethodnom odeljku, vrlo je blisko
Cvetanovićevom poimanju poslovne kulture, koja se po njemu sastoji od :
1. poslovnog morala,
2. poslovnog ponašanja i izgleda
3. poslovnog komuniciranja
4. odnosa s javnošću.
Dobra komunikacija u organizacijama, prema tome, najčešće znači visoku
efikasnost i efektivnost komuniciranja. Efikasnost je ostvarivanje maksimalnih
rezultata uz minimalna ulaganja u resurse ( ljude i opremu). Efektivnost se medjutim
realizuje kroz obavljanje aktivnosti koje organizaciji pomažu da postigne svoje ciljeve.
Ili, još kraće: efektivnost znači da se ,,rade prave stvari“.
4
2.1. ANTIČKO NASLEDJE NA POLJU KOMUNIKOLOGIJE
Relevantna mišljenja o društvu i društvenim pojavama Starih Grka su u dobroj
meri uslovljena specifičnim društvenim okolnostima ondašnjeg doba. Robovlasnička
demokratija i način proizvodnje su refleksija političkog i ekonomskog sistema antičke
Grčke. Naime, postojale su dve osnovne klase; robovlasnici ( slobodni ljudi) o robovi,
kao i protivurečenosti izmedju sela i grada.Gradske sredine su predstavljale središte
svekolikog političkog, ekonomskog i kulturnog života. Politika se, u stvari, smatrala
najvažnijom društvenom delatnošću. Učešće u javnom životu, odnosno politici,
predstqvljalo je za antičke Grke dužnost, obavezu, čast i potrebu svakog slobodnog
gradjanina, a sve ovo zajedno otvaralo je put demokratiji. Perikle je o demokratiji
govorio kao o aktu hrabrosti.
Te razlike, temelje se na razlikovanju tri centralne kategorije, odnosno
discipline starogrčke filozofije- istine, dobrote i lepote – logike, etike i estetike.
Profesor Sreten Petrović ( ( 1995,147) u okviru antičke retorike izdvaja dve
najuticajnije struje:
1. ,,intelektualističko-sadržajnu“ ili ,,logičko-etičku“
2. ,,retorsko-formalističku“ ili ,,formalno-estetičku“.
Aristotel, kolos starogrčke filozofije smisao i funkciju retorike je sagledao negde
na sredini izmedju ove dve struje, ističući značaj i lepotu govora ali, isto tako i logično
izlaganje. Aristotel ukazuje na tri momenta koja su imanentna fovorništvu:
1. Etos ( karakter govornika),
2. Patos ( ( emotivni element govora)
3. Logos (govornička sredstva)
5
2.2. ARISTOTELOV MODEL RETORIČKE KOMUNIKACIJE
Prve teorijske zamisli o komuniciranju javljaju se još u drevnoj Grčkoj. Antički
mislilac Aristotel – sinonim antičke mudrosti- bio je prvi koji je analitički proučavao
ovaj problem. U svom poznatomdelu ,,Retorika“ Aristotel navodi tri osnovna elementa
procesa komuniciranja od kojih polazi i savremena komunikologija u predstavljanju
verbalnog tipa komuniciranja. Ti elementi su: govornik – govor - publika.
Kao faktore koji presudno utiču na efikasnost nekog govora Aristotel
identifikuje: 1. sadržaj, 2. raspored, 3.način na koji se govor drži. Aristotel naglašava
da ,,nije dovoljno da se zna šta treba kazati, nego i da se to kaže na odgovarajući način“.
Sredstva ubedjivanja koja proizilaze iz samog govorništva Aristotel naziva
unutrašnjim ili imanentnim. Ta sredstva Aristotel imenuje kao: 1. etos, 2. patos, 3. logos.
Prvi tip ubedjivanja tiče se karaktera samog govornika, pri čemu slušaoci treba da budu
ubedjeni u ,, moralnu „čistotu onoga ko govori.
Drugi tip ubedjivanja odnosi se na same slušaoce jer se na njih ,, može uticati
tako što ćemo ih uz pomoć govora dovesti do efekta“.
Treći tip ubedjivanja tiče se same logike govora, odnosno korišćenja retorskih,
stilskih i dr. figura.
To je samo onaj ko poseduje sposobnost zaključivanja, moralno svojstvo i vrlinu.
Naime, da pokaže suštinu same strasti, iz koje izviru i na koji način one nastaju u samom
čoveku.
2.3. MODEL HAROLDA LASVELA
Američki sociolog Harold Lasvel ( l948.) predložio je model komunikacionog procesa
sa stanovišta funkcija koje on obavlja u društvu. Lasvel navodi sledeće tri funkcije: 1.
nadziranje ( surveillance) okoline, kako bi se članovima društva skrenula pažnja na
opasnosti i mogućnosti okoline: 2. korelacija različitih delova društva u odgovoru na
okolinu; i 3. prenošenje ( transnmission) kulture s jedne generacije na drugu.
Lasvelov linearan komunikacioni model vidi komunikaciju kao prenošenje
poruka, naglašavajući pre efekat nego značenje poruke.
6
2.4. BREDLIJEV MODEL GOVORNOG KOMUNIKACIONOG PROCESA
Bert Bredli kod govornog tipa komunikacije prepoznaje šest karakteristika:
1.Dinamičnost
2.Trajnost
3. Složenost
4. Nepovratnost
5. Nesledstvenost
6. Neponovljivost
Zbog značaja Bredlijevih uvida za praksu poslovnog komuniciranja prenosimo u
nastavku detaljan opis Bredlijevog vidjenja govorne komunikacije.
1. Komunikacija je dinamična i u njoj elementi deluju individualno i medjusobno.
Ona nije jedinstven čin, već se sastoji iz većeg broja akcija koje izazivaju
različite efekte,a koji zauzvrat daju različite rezultate.
2. Komunikacija je trajna i svaki njen deo je trajan. Razumevanje sveta počinje
rodjenjem i traje do smrti. Za to vreme se komunicra sa drugima i zato ovaj proces nema
ni početka ni kraja, jer traje i posle direktne komunikacije.
3. Ona je složena ne čini je samo sistem stimuilans-odgovor, odnosno kad je reč o
verbalnoj komunikaciji, govor-slušanje. Teško je nekom drugom preneti ideju i
u najboljem slučaju možemo nekog stimulisati da o tome razmišlja.
4. Komunikacija je nepovratna, jer se proces ne može vratiti nazad. Kad je
jednom poruka poslata i kad je primljena efekat koji je ostvarila postaje faktor
za dalje poruke.
5. Komunikacija je nesledstvena, jer njeni elementi nisu nužno ni u kakvom sledu
ili poretku.
Model pokazuje izvor pre poruke, pa ipak poruka može d se razvije u mozgu izvora
daleko pre nego što je u drugom postavljena.
Takodje prepreke mogu početi blokadu poruke pre nego što izvor krene da je šalje. Čak
fidbek može početi pre nego što izvor započne poruku, mada se to na modelu ne vidi.
7
3. INTERPERSONALNO KOMUNICIRANJE
Interpersonalno komuniciranje je najrasprostranjeniji i elementarni oblik
društvenog komuniciranja. Njegovo osnovno svojstvo je recipročnost razmene poruka
izmedju dve ili više osoba,neposrednim ili posrednim putem, uz recipročnu izmenjivost
uloga komunikatora i recepijenta i neposrednu povratnu vezu u procesu razmene
poruka.Interpersonalno komuniciranje može se shvatiti kao produžetak intrapersonalnog
komuniciranja ( koncipiranog kao dijaloški organizovanog razgovora) i kao posrednički
nivo u recepciji poruka u procesu masovnog komuniciranja.
Na interpersonalno komuniciranje utiče niz interakcijskih i kontekstualnih
faktora. Medju njima su prema Mirku Miletiću najznačajniji:
1. Socijalni kontekst u kojem se ostvaruje
Elementarnost i rasprostranjenost interpersonalnog komuniciranja, prisutnog u
svakodnevnici svakog od nas, proističu iz samog karaktera čoveka, shvaćenog kao
socijalnog bića. Jer, ne komunicira se radi samog komuniciranja već da bi se postigao
odredjeni cilj, odnosno postigla svrha komuniciranja.Šušnjić navodi da su to sledeće tri
filozofske pretpostavke :
1. Ontološka
2. Gnoseološka
3. Aksiološka
Prva pretpostavka polazi od toga da je čovek nesavršen, te mu je zbog toga
potreban drugi, da bi u punom smislu razvio svoju ličnost;
Gnoseološka pretpostavka ističe čovekovo traganje za istinom o sebi koja je
uvek nepotpuna. Konačno, aksiološka pretpostavka polazi od toga da je u srži
interpersonalnog komuniciranja želja da se kroz razgovor stvori nova vrednost. Jer,
samo putem razgovora može se doći do istine – jedne od vrednosti.
8
3.1. DINAMIČKI FAKTORI INTERPERSONALNOG KOMUNICIRANJA
Povratna veza je značajan dinamički aspekt inerpersonalnog komuniciranja, ali
ne i jedini. Od ostalih dinamičkih elemenata ovog oblika komuniciranja treba istaći:
1.Subjekte komuniciranja
2.Interakcijske uslove ostvarivanja recipročnosti uloga
3.Ciljeve razmene poruka
4.Komunikativnu kompetentnost učesnika komunikacije
Aspekt interpersonalnog komuniciranja koji je odredjen mentalno-psihičkom
strukturom ličnosti.Zbog toga se može govoriti o na prvi pogled neuočljivom, procesu
interpersonalne komunikacije poznatim kao persuazivni proces. Suština persuazivnog
procesa je ,,nastojanje da se razmenom poruka deluje na mišljenja, osećanja i čula
sagovornika, ali i sebe samog, kako bi se ostvarilo prethodno ili simultano postavljen
cilj komuniciranja.
Persuazivnim procesom se nastoji, posebno, delovati na stavove u smislu
nihovog :
1.Potvrdjivanja,
2. Korekcije,
3.Menjanja,
Pretpostavka ovakve orijentacije je to da su stavovi, kako ti ističe Miletić ,, samo
relativno trajne mentalne dispozicije, nastale kao rezultat perceptivnog, emotivnog i
kognitivnog iskustva čoveka, te da ih ta relativnost vodi od dispozicija ka varijablama“.
Komunikativna kompetentnost u interpersonalnom komuniciranju je odredjena
nizom čovekovih sposobnosti ( veština) kojima se ostvaruje prilagodjavanje konkretnoj
situaciji kako bi se ostvarili strateški ciljevi komuniciranja. Najčešće se, u ovom smislu
prepoznaju sledeće tri sposobnosti:
1. Empatija- sposobnost uživljavanja u ulogu drugog, a da se pri tome ne izgubi
sopstvena individualnost.
2. Zauzimanje društvenih perspektiva drugog učesnika komuniciranja
3. Vladanje simboličkim sistemima
9
3.2. OBLICI INTERPERSONALNOG KOMUNICIRANJA
Interpersonalna komunikacija može se razvrstati prema situaciji u kojoj se ona
odvija.Zorica Tomić prepoznaje pet oblika interpersonalne komunikacije a to su:
1.Formalna ili neformalna
2.Javna ili privatna
3.Distancirana ili intimna
4.Ritualna ili otvorena
5.Funkcionalna ili ekspresivna
3.3. PREPREKE U INTERPERSONALNOJ KOMUNIKACIJI
U interprsonalnoj komunikaciji pojavljuju se različite prepreke koje smanjuju
njenu efektivnost i efikasnost. Najčešće se ove barijere dele na tri grupe problema i to:
1.mehaničke
2.semantičke
3.psihološke barijere
Mehaničke barijere blokiraju komunikaciju u fizičkom smislu.Prepreka može
biti buka ili oštećenje tehničkog pomagala.
Semantičke barijere se odnose na problem neprecizne upotrebe reči.
Psihološke barijere prisutne su u praksi, oblikuju kako sadržaj onoga što se
saopštava tako i interpretaciju poruke u povratnoj vezi.
Pored navedenih opštih barijera za uspešnu interpersonalnu komunikaciju na
efektivnost ovog oblika komuniciranja u poslovnoj sredini utiču:
-filtriranje, emocije, prenatrpanost informacijama, defanzivnost, jezik, nacionalna
kultura.
Filtriranje se može definisati kao namerna manipulacija informacijama kako bi
one izgledale privlačnije za primaoca. Obim filtriranja zavisi od odredjenog broja nivoa
u organizaciji i od organizacione kulture, premda se u narednom poglavlju razmatraju
različiti tokovi komunikacije u organizacijama ( vertikalna, horizontalna, dijagonalna).
Ovde treba istaći da je filtriranje izraženije u organizacijama sa jače razvijenim
vertikalnim tokovima komunikacije. Organizaciona kultura sa svoje strane može da
deluje i povoljno, i nepovoljno, na filtriranje.
10
-Emocije, odnosno raspoloženja primaoca, utiču na to kako će se primljena
poruka protumačiti. Jasno je da se jedna te ista poruka može protumačiti na različite
načine, zavisno od toga da li je recepijent u tom trenutku smiren ili usplahiren.
-Pretrpanost informacijama predstavlja sve izraženiju barijeru u interpersonalnoj
poslovnoj komunikaciji. Kako i ne bi kada u nekim preduzećima ili ustanovama
menadžer posle višednevnog odsustvovanja može da očekuje i preko 1000 novih
poruka. Statistike pokazuju da prosečni poslovni korisnik elektronskog komuniuciranja
odvaja dnevno jedan i po čas za ,, sredjivanje“ svojih elektronskih poruka.
Kada se ovome pridodaju telefonski razgovori, faks-poruke i sastanci.
-Defanzivnost, koja izvire iz osećanja ugroženosti, uveliko smanjuje mogućnost
da se postigne medjusobno sporazumevanje.
-Jezik i nacionalna kultura, kao barijere za interpersonalnu komunikaciju detaljno
se razmatraju u narednim poglavljima.
.
METODE INTERPERSONALNE POSLOVNE KOMUNIKACIJE
Interpersonalna poslovna komunikacija se realizuje primenom različitih metoda.
Poduža lista metoda obuhvata komunikaciju ,,licem u lice“ telefonom, na sastanicima
grupe, formalnim prezentacijama, memorandumima, tradicionalnom poštom,
elektronskom poštom, kompjuterskim konferencijama, audio i video trakama
telekonferencijama i videokonferencijama i dr.
INTERPERSONALNA KOMUNIKACIJA I PREGOVORI
Pregovori su najzahtevniji oblik poslovnog komuniciranja. Kod pregovaranja
dolaze do izražaja sva znanja i veštine komuniciranja. Pregovaranje se sastoji od
elemenata pregovaranja kao što su:
1. Moć ubedjivanja
2. Traženje alternativnih mogućnosti.
Pri tome se uglavnom navode četri pregovaračke tehnike:
- Pregovori na silu, kompromisni pregovori, kompetivni pregovori, tzv. ,,win-
win“ pregovori.
11
4. KOMUNIKACIJA U RADNOJ SREDINI
Komunikacija u grupi obuhvata najčešće sledeće aktivnosti:
- izdavanje zadataka i uputstva, davanje saveta od zaposlenih na rukovodećim
položajima u grupi, traženje objašnjenja i dostavljanje saopštenja od članova grupe koji
rade prema nalozima i uputstvima pretpostavljeinih. Inače, prema sadržaju moguće je
razlikovati tri kategorije komuniciranja:
1. Kominikacije u vezi sa obavljenim tekućih poslova i zadataka;
2. Komunikacije o opštim pitanjima rada i organizacije ada i grupe;
3. Komunikacije koje su izraz socijalno-emocionalnih potreba članova grupe ;
,, Mogu se razlikovati komunikacije prema tome izmedju kojih članova i da li
predsavljaju evaluaciju tekućih grupnih zadataka ili su izraz reagovanja na razne teme i
situacije od značaja za članove grupe“.
Jedan od važnih aspekata ove strukture su komunikacione mreže. Njima se dolazi do
saznanja o tome sa kime članovi grupe opšte neposredno pri ostvarivanju zadataka i
uopšte tokom boravka u grupi.
4.1. TIPOVI KOMUNIKACIJE U GRUPI
Prema Livitu, jednom od prvih autora koji su sistematski proučavali
komunikacione mreže, moguće je razlikovati četiri tipa ovih mreža u maloj grupi od 5
članova. To su:
1 ,,a“ Kružna komunikaciona mreža ili krug, ( svaki od članova grupe
može neposredno da komunicira samo sa po dva susedna člana).
2 ,,b“ Lančana komunikaciona mreža ili lanac ( jedan od članova
zauzima centralni položaj, pa samo on može neposredno da
komunicira sa dva susedna člana).
3 ,,Y“ Jedan od članova grupe može da komunicira sa tri susedna člana,
a ostali samo sa po jednim članom grupe ili sa dva člana grupe.
4 ,,d“ Komunikacija mreža u vidu točka, samo jedan član koji je u
centru, komunicira neposredno sa svim članovima grupe, dok svi
ostali članovi grupe nemaju mogućnosti neposredne komunikacije.
12
Drugi istraživači, posle Livita, predložili su nove vrste komunikacionih mreža.Kristi i
saradnici koristili su kružnu komunikacionu mrežu poznatu kao poprečni krug.
4.2. KOMUNIKACIJA U ORGANIZACIJI
U organizacijama komunikaciona mreža je uvek posredna i ima hijerarhijski
karakter. Decentralizovani tipovi komunikacione mreže su u organizacijama prisutni
samo u njenim pojedinim delovima. U cilju veće uspešnosti komunikacije, broj
komunikacionih prenosnih mesta svodi se na najmanju moguću meru.
4.3. VERTIKALNA I HORIZONTALNA KOMUNIKACIJA U ORGANIZACIJI
Pravci i sadržaj komunikacije su daleko važniji u organizaciji nego u grupi.
Opšti pravci komunikacije u organizaciji su: 1. Vertikalni 2. Horizontalni pravac.
Vertikalna komunikacija se po sadržaju odnosi na zadatke i ciljeve organizacije,
dok horizontalna sa druge strane služi zadovoljenju socijalno-emocionalnih potreba
članova organizacije.
Vertikalna komunikacija obično teče od rukovodećih ljudi prema perifernim
delovima organizacije, gde se izvršavaju poslovi.Vertikalna komunikacija može da teče
i od pojedinca i grupa koji obavljaju izvršne poslove prema ustaljenim procedurama i
normama ka centrima koji odnose ili prenose naloge.
Horizontalna ili lateralna komunikacija velik je i značajan deo komuniciranja u
organizaciji. Horizontalnom komunikacijom u smislu pravca njenog toka, naziva se
komunikacija medju osobama jednakih po statusu u jednoj radnoj jedinici. Sadržaj
horizontalnog komuniciranja može biti raznolik; ponekad taj sadržaj predstavlja i pretnju
za rukovodeće strukture.
Osim vertikalne i horizontalne komunikacije može se govoriti i o dijagonalnoj
komunikaciji. Slanje elektronskih poruka umnogome povećava brzinu i efikasnost
dijagonalne komunikacije.
13
4.4. KOMUNIKACIONE MREŽE U ORGANIZACIJI
Vertikalni i horizontalni tokovi komunikacije kombinuju se na različite načine,
odnosno realizuju preko komunkacionih mreža.
Menadžeri se odlučjuju za odredjeni tip koimunikacione mreže u zavisnosti od
cilja koji se želi ostvariti.Efektivnost komuikacije se može procenjivati uzimanjem u
obzir četiri kriterijuma: 1. brzine, 2. tačnosti, 3.verovatnoće pojavljivanja lidera,
4.važnosti zadovoljstva članova. U koliko bi se insistiralo na zadovoljstvu članova,onda
bi najbolja mreža bila ona koja uključuje sve kanale komunikacije.
Očigledno je da nijedna mreža sama za sebe ne može ,,pokriti“ sve moguće
potrebe, odnosno udovoljiti zahtevima za efektivnom komunikacijom, ispostavljenim u
organizacijama. Na osnovu dosadašnjeg izlaganja može se zaključiti da u poslovnoj
komunikacionoj situaciji, komunikacija ima četiri osnovne funkcije a to su:
-kontrola, motivacija, emocionalno iskazivanje, informacija-
Svaka funkcija je od podjednakog značaja.Jer, ,,da bi grupe efektivno poslovale,
potrebno je da održe neki oblik kontrole nad članovima, da motivišu članove da rade, da
obezbede način za emocionalno izražavanje i donose odluke“.
MENADŽERI, POSLOVNA KOMUNIKACIJA I KULTUROLOŠKE RAZLIKE
Komunikacija je, kao što moglo sagledati, od velike važnosti za ogromnu većinu
zaposlenih i različite organizacije, posebno one u oblasti usluga. Kada je reč o
menadžerima, njihova medjusobna komunikacija je otežana i razlikama koje postoje
izmedju različitih nebadžerskih stilova u oblasti, pre svega, odlučivanja. S obzirom na to
da kulturološke razlike ispoljavaju jak uticaj na poslovnu komunikaciju, da bi se ovo
pitanje sagledalo celovito treba, najpre ukazati na osnovne kulturološke dimenzije sa
osobinama specifičnim za različite kulture. U tom smislu se prepoznaju četiri
kulturološke vrednosne dimenzije:
- vrednosna dimenzija duž kontiniuma individualizam-kolektivizam;
- vrednosno poimanje razlika u moći;
- vrednosno poimanje izbegavanja neizvesnosti;
- vrednosno poimanje rodnih razlika ;
Kada je reč o prvoj kulturiloškoj vrednosnoj dimenziji polazi se od toga da su u
individualističkim kulturama grupni ciljevi podredjeni individualnim.
14
Druga kulturološka vrednosna dimenzija polazi od toga da ljudi na osnovu svog
konkretnog mesta ( položaja) u hijerarhiji organizacije, odnosno moći kojom raspolažu
pristupaju komunikaciji izmedju osoba različitih satusa prema kulturološkim obrascima.
Praksa interpersonalne poslovne komunikacije pokazuje da ovo često prouzrokuje
nerazumevanje izmedju komunikatora i recepijenta, odnosno menadžera i podredjenog
službenika.
Izbegavanje neizvesnoti je kulturološka vrednosna dimenzija koja umnogome
oblikuje komunikacijsku praksu. To i ne iznenadjuje uporede li se osobine kultura sa
niskim i visokim stepenima izbegavanja neizvesnosti. Izbegavanje neizvesnosti, koje ne
bi trebalo poistovetiti sa izbegavanjem rizika, prisutno je u različitim društvenim
delatnostima i oblicima društvene svesti. Kako istraživanja potvrdjuju da muškarci i
žene imaju različite stilove komuniciranja, to ovaj problem zaslužuje punu pažnju.
4.5. KOMUNICIRANJE IZMEDJU ORGANIZACIJE I SPOLJAŠNJE SREDINE
Značaj ovog vida procesa komunicianja za organizaciju je očigledan kada je reč
o njenom ukupnom funkcionisanju. Jer, organizacija je, kako to ističe Mijat Damjanović
,,najčešće u stanju da procenjuje i uspešno stupa u odnose sa svojom sredinom baš kroz
različite kanale tzv. ,,spoljne komunikacije“
Spoljašnji komunikacioni proces podrazumeva inerakciju organizacije sa
različitim elementima iz spoljašnjeg okruženja. Medju tim elementima načešće se
prepoznaju:društvo,zakonska regulativa,sindikati, deoničari, javno mnjenje, kupci i
dobavljači i konkurencija. U analitičkom istraživanju interakcije organizacije sa
spoljašnjim okružejem polazi se od dve osnovne kategorije. To su: korporativni identitet
i korporativni imidž.
Korporativni identitet, predstavlja sagledavanje sebe samog, odnosno
doživaljvanje sopstvenog ličnog identiteta.
Imidž je s druge strane, način na koji javnost vidi organizaciju i njene proizvode
ili usluge.Imidž ima uticaj na percepcije potrošača, odnosno na verovatnoću odlučivanja
o kupovini odredjenog proizvoda ili usluge.
Identitet organizacije se stvara u okrilju specifične organizacione kulture.Grej i
Balmer ističu da reputacija podrazumeva daleko veće napore od onih koji su uobičajeni
za uspešnu komunikaciju. Konačno deo ovog komunikacionog procesa koji se odnosi na
interakcije organizacije i odredjenih elemenata okruženja poznat je pod nazivom tržišna
15
komunikacija. Osnovni cilj tržišnog komuniciranja je da se pomogne pomeranje
potrošača, od stanja nepoznavanja prema poziciji odluke i akcije kupovine. Poznato je da
tradicionalna marketing funkcija podrazumeva aktivnosti tržišne komunikacije u obliku:
- prodaje, reklamiranja, unapredjenja prodaje.
Ipak u korišćenju sredstava komunikacije uslužne organizacije se uglavnom oslanjaju na
masovnu propagandu i ličnu prodaju.
5. VERBALNA KOMUNIKACIJA I POSLOVNI RAZGOVORI
Veštine verbalnog komuniciranja, uključujući upravo razmotrene retoričke sposobnosti
na primeru političke komunikacije, potrebne su i u realizaciji poslovnog razgovora.
Rečju poslovni razgovor ima formalnu strukturu koja se sastoji uz pet faza. To su:
1. Započinjanje razgovora,
2. Informisanje,
3. Argumentisanje,
4. Neutralisanje prigovora
5. Donošenje odluka.
Najvažniji cilj prve faze je stvaranje korektnog odnosa prema sagovorniku. To
podrazumeva:
-uspostavljanje kontakta sa sagovornicima, stvaranje prijatne atmosfere za
razgovor , privlačenje pažnje, pobudjivanje interesa za razgovor, preduzimanje
inicijative u razgovoru kada je to potrebno.
Informisanje, kao deo poslovnog razgovora, predstavlja komunikacioni proces
izmedju nas i našeg partnera u kome se trudimo da ostvarimo povoljnu informacionu
bazu za nas a delimično i za partnera, za sledeću fazu razgovora –argumentisanje,,
Osnovne komponentne faze informisanja su:
-postavljanje pitanja, slušanje, upoznavanje reakcija partnera i podsticaj za
argumantaciju , informisanje partnera.
Argumentisanjem se menja potpuno ili delimično stav i mišljenje partnera,
odnosno priprema teren za izvlačenje jasnih i konciznih zaključaka. Retoričari navode
šest grupa saveta kojih bi se trebalo pridržavati kako bi se postigla valjana
argumentacija.
16
6. ZAKLJUČAK
Dakle, iz priloženog se vidi da je komunikacija jako bitna kako u narmalnoj
sredini, tako i u radnoj tj. poslovnoj sredini. Da bi komunikacija bila uspešna potrebno je
obratiti pažnju na govor, način na koji se taj govor drži, kako bi recepijent poruku koja
se šalje razumeo i reagovao na način koji je svojstven. Efikasnost komunikacije zavisi
od crta ličnosti. Da bi se postigla saradnja među poslovnim partnerima potrebna je dobra
komunikacija. Za postizanje dugoročne efektivnosti organizaciji je potreban
preduzetnički duh, odnosno proaktivnost, treba se stvoriti klima saradnje izmedju svih
stejkholdera kako bi se zadovoljile potrebe klijenata. Komuniciranje radi komuniciranja
ne postoji ; njegov cilj je mnogo viši - ,, Govoriti znači boriti se “
17
7. LITERATURA :
1. Dr Aleksandra Vuković, Dr Milovan Vuković, Kultura komunikacije, januar
2010.
2. Dr Milovan Vuković; Kultura komunikacije, decembar 2006.
18
Recommended