Školska godina 2013./2014.

Bila sam s Kokom i Zlatkom na Eiffelovom tornju

Koko, Zlatko i ja smo se napokon popeli na Eiffelov toranj. Kakav je to

pogled bio.

Splet ulica, trgova, spomenika, mostova, drvoreda, parkova i još dalje dokle

pogled seţe. Buka prometa je odjekivala gore, glasnije od najjače ljetne

grmljavine.

Zlatko je Koku i meni pokazao u kojem se smjeru nalazi ujakova kuća.

„Hajde da pogledamo kroz dalekozor“, rekli smo Koko i ja. Zlatko je rekao: „Ne

moţete vidjeti tako daleko jer je Pariz velik.“ Mi smo svejedno htjeli pogledati.

„Dobro, gledajte“, mrzovoljno reče Zlatko. Koko je uhvatio dalekozor i gledao

Pariz. Odjednom je rekao Zlatku i meni: „Gledajte!“ Zlatko je oprezno odloţio

sliku na široku ogradu, zaţmirio na lijevo oko, a desno prislonio na dalekozor i

gledao. Pred prozorom prvog kata kuće na Aveniji La Bourdonnais, Zlatko je

ugledao neobičan prizor. „Gledajte,“ rekao je Zlatko, „nisu li to Jan i Michel?“

„Da, jesu“, rekao je Koko. „ Traţe li nas?“ upita Zlatko.

Posve smo zaboravili na sliku. Ali se odjednom Koko počeše lijevom rukom

iza desnog uha, tako nespretno da laktom udari u rub slike. Mona Liza, kao veliki

padobran, poleti u dubinu.

Silvija Vincek

Bio sam s Charliem u tvornici čokolade

Pošto je Willy Wonka zatvorio svoju tvornicu čokolade jer su mu radnici

krali recepte, nakon nekoliko godina ju je ponovno otvorio i odlučio da će 6

zlatnih ulaznica staviti u omote čokolada i ona djeca koja ih pronađu bit će

nagrađena posjetom u tvornicu na jedan dan.

I tako smo August Gloop, Charlie Bucket, Veruca Salt, Mike Telkač,

Violeta i ja pronašli ulaznice. Prvoga travnja svi smo zajedno s Wonkom ušli u

tvornicu čokolade. Kad smo ušli u tvornicu, nismo mogli vjerovati svojim očima.

Bio je to pravi svijet čokolade. U prvom dijelu tekla je debela rijeka od

rastopljene čokolade. August je uronio u rijeku i pojeo toliko čokolade da se

zamalo raspuknuo, no usisale su ga cijevi u kojima je naţalost zapeo. Zatim, u

drugoj sobi, bilo je sve prepuno ţvakaća, no jedna je bila posebna kao stvorena za

Violetu. Violeta ju je uzela. Okus je na početku bio fascinantan, no kasnije je

postao grozan pa se Violeta pretvorila u ogromnu borovnicu. U trećoj prostoriji

bilo je sve prepuno vjeverica koje su odvajale ukusne dijelove oraha od

pokvarenih dijelova koje su potom bacale u čokoladu. Naravno, Veruca si je

zaţeljela jednu, no otac joj je nije mogao dati pa je tako sama krenula po

vjevericu, uzela je, no ona ju je počela škakljati pa se Veruca poskliznula i pala u

veliki kotao pun čokolade. U četvrtoj prostoriji, koja je bila cijela nalik na TV,

bio je pravi raj za Mikea, ovisnika o TV-u. U toj prostoriji bio je jedan stroj koji

te mogao teleportirati u bilo koji TV u prostoriji. Naravno, Mike je skočio u taj

stroj, pritisnuo gumb i teleportirao se u TV iz kojeg nije mogao izaći. Ostali smo

još Charlie i ja. Slijedila je peta prostorija u kojoj je bio stroj za rastezanje. Ja

sam se slučajno spotaknuo i pao u njega. Postao sam 5 metara viši nego inače.

Sve nas je na kraju spasio vlasnik tvornice Willy i ponovno smo se okupili u

središtu tvornice i zajedno izašli iz nje te se svatko vratio s puno čokolade svojoj

kući. August u svoju Njemačku, Veruca svojem bogatstvu, Violeta svojim

ţvakama, Mike svojem vjernom TV-u, ja u svoju Hrvatsku, Charlie, koji je zadnji

ostao u tvornici, postao je nasljednik tvornice, a njegova cijela obitelj se doselila

u toplu tvornicu čokolade.

Teodor Gašparić

Dječaci Pavlove ulice

U Botaničkom vrtu

Nakon završetka nastave, ostali dječaci Pavlove ulice i ja smo se sastali

pred školom. Htjeli smo otići u Botanički vrt da ostavimo crvenu ceduljicu našim

neprijateljima, dječacima crvenokošuljašima.

Odlučili smo da u Botanički vrt idemo ja, Nemeček, Boka i Čonakoš da

ostavimo cedulju na kojoj je pisalo: „Ovdje su bili dječaci Pavlove ulice!“ Krenuli

smo do Botaničkog vrta. Kada smo stigli, htjeli smo se popeti preko zida, ali je

bio previsok. Odlučili smo da ćemo obići vrt i prijeći tamo gdje je zid niţi.

Čonakoš je skupio ruke kako bismo ja, Nemeček i Boka mogli prijeći. Prvi je

prešao Boka pa ja zatim Nemeček i na kraju Čonakoš koji se uzverao po bagremu.

On je sa sela pa mu je veranje po drveću bilo poznato.

Osmotrio je cijeli Botanički vrt i skočio na tlo. Počeli smo se šuljati od grma do

grma kada smo čuli zviţduk. Umrli smo od straha. Malo smo zastali da vidimo što

je to bilo, ali smo shvatili da je to samo znak da se izmjenjuju čuvari na mostu.

Krenuli smo tako prema ruševini tvrđave na jednome brdu. Kako smo se kretali

prema ruševini, koristili smo vegetaciju kao zaklon. U tvrđavu smo ušli kroz jednu

rupu u zidu. Unutra smo u jednom kutu pronašli tomahavk sa srebrenom oštricom,

a u drugom kutu još sedam i našu zastavu. Čonakoš je predloţio da bi to trebalo

uzeti kao ratni plijen, a Boka se suprotstavi i reče da bi to bila krađa. Rekao je

neka ih samo razbacamo. Napravi smo to i izašli van. Boka je uzeo kazališni

dalekozor i pogledao što se na otoku događa.

Ondje je vidio tuţan prizor. Gereb je sjedio s crvenokošuljašima, ali to nije htio

reći meni i ostalim dječacima. Spustili smo se do jezera. Htjeli smo ga prijeći

čamcem, ali smo morali obići jezero da bi ga našli. Kada smo ga našli, Boka,

Čonakoš i ja smo ušli u njega, ali kad je Nemeček htio ući, čamac se zaljuljao i

Nemeček je pao u vodu. Brzo se digao i uskočio u čamac. Prošli smo jezero i

stigli na otok. Boka, Nemeček i ja smo se popeli na stablo. Gore smo sjedili i

špijunirali crvenokošuljaše. Kada su crvenokošuljaši otišli da pospreme oruţje,

Boka je skočio dolje i zakucao ceduljicu. On, Nemeček i ja smo skočili u čamac i

preveslali preko jezera. To su otkrili crvenokošuljaši i dali se u potragu za nama.

Mi smo se sakrili u lijevom krilu staklenika i tamo čekali crvenokošuljaše. Ja sam

se sakrio između raznovrsnih biljaka, Boka iza vrata, Čonakoš ispod polica. Police

su pale na njega, pa mu je Nemeček htio pomoći. Upalio je upaljač da bi se

Čonakoš izvukao. Boka mu ga je izbio iz ruke i rekao neka se sakrije u bazen kad

je ionako već mokar. Crvenokošuljaši su skoro pronašli Čonakoša, ali ih je Sebenić

odvratio i oni su otišli u drugom smjeru.

Mi smo se presretni vratili do zida i pobjegli kućama. Jedva smo dočekali

da sve to sutra na grundu ispričamo Pavlouličanima.

Niko Stolnik

Junaci Pavlove ulice

Borba pavlouličkih dječaka da očuvaju svoj teren za igru

Bio je to poseban dan, dan kada smo se mi pavloulički dječaci borili za

grund.

Jednog kišovitog dana bili smo u školi ja i moji prijatelji s grunda:

Baoraobaš, Čele, Čoonakoš, Gereb, Boka i još mnogi drugi. Jedva smo čekali da

završi nastava i da odemo na grund pripremiti se za bitku. Škola je završila, a dan

je postao lijep i sunčan. Došli smo na grund. Boka je postavio sve naše jedinice

kako treba. Ostavio je Kolnaoia i mene da mu budemo pomoćnici. Boka, ja i Kolnaoi

gledali smo dolaze li Pastori. Najednom smo vidjeli kako Feri Ač dolazi sa svojom

vojskom po Pavlovoj ulici, a s druge strane u Marijinoj ulici vidjeli smo starijeg

Pastora koko vodi svoju vojsku. Bili smo jako uzbuđeni. Vojska iz Marijine ulice

došla je na grund. Tamo su naši čekali Kolnaoiev znak za juriš. Kad je zatrubio,

Baoraobaš i ostali u toj jedinici počeli su ih gađati bombama od vlaţnog pijeska.

Kad više nisu imali municije, mi smo im priskočili u pomoć. Dok je Kolnaoi trčao da

da znak drugoj jedinici, Pastor mu je podmetnuo nogu. Kolnaoi se počeo hrvati i

kad ga je svladao, zatvorio ga je u drvenu kolibu, a kasnije smo i ostale zatvorili.

Feri Ačova druga jedinica je čekala znak trube za ulazak u borbu dok vojska iz

Marijine ulice ne pobijedi. Feri Ač je bio iznenađen što ih dugo ne zovu i počeo

je misliti da su izgubili, a onda se sjetio da su ih moţda zatvorili u kolibu. Boka je

nakon toga trčao prema drugoj jedinici da reče da mogu napasti jer se Kolnaoi,

koji je to trebao napraviti, još hrvao. Feri Ač ga je spazio i počeo trčati za njim.

Sad je počela prava bitka. Gađali su se do iznemoglosti. Zatim je Feri Ač rekao

da krenu prema kolibi da oslobode svoje. Boka je mislio da je to kraj.

Tada se pojavi Nemeček koji se bacio na Ferija, i bacio ga na zemlju kao

David Golijata, i tako smo uspjeli pobijediti i to zahvaljujući običnom vojniku,

kasnije prozvanim kapetanom Nemečekom.

Dominik Kelemen

Kako je tata osvojio mamu

Kako sam pomirila mamu i tatu

Jednoga dana mama se naljutila na tatu. Bila je ljuta na njega zato što je

samo bio u radionici i izrađivao svoj dvanaesti patent i zapravo nas nije cijeli dan

vidio. Mama je na njega bila ljuta i zato što je dosad napravio već jedanaest

patenata, a ni jednoga nije prodao.

Tako smo jednoga dana ručali i tata se jako ţurio u radionicu i mama i tata

su se posvađali. Mama je tati rekla da ako ode iz stana da će otići sa mnom baki,

a tata je samo otišao. Naravno, mama je napravila ono što je rekla. Spremila je

svoje i moje stvari i otišle smo baki. Kada sam došla k baki, morala sam je samo

slušati i puno učiti. Mama je tati rekla da mene moţe viđati svake srijede i svake

druge subote. Tata i ja smo se tako viđali i imali smo puno lijepih trenutaka.

Jedne subote su se moj tata i Bernardin tata dogovorili da idu na pecanje, a

Bernarda i ja smo im se pridruţile. Inače, Bernarda je moja dobra prijateljica. Ja

sam joj ispričala što se dogodilo s mojim roditeljima pa smo se dogovorile kako

ćemo ih pomiriti. Bliţio se moj rođendan, a ja sam inzistirala da rođendan

proslavim kod tate i mama je pristala. Tata, Bernarda i ja smo se dogovorili kako

će tata pripremiti ručak, a Bernarda će ispeći kolače. Tako je došao i dan mog

rođendana i dobila sam puno darova. Tada smo mama i ja krenule tati. Došle smo u

stan, a mama je u čudu pitala tatu je li sve to sam napravio, lijepo postavio stol i

uredio sebe.

Bernarda i ja smo se dogovorile da će ona i njezini roditelji doći kasnije da

se moji roditelji za ručkom pomire. Tako je i bilo. Moji roditelji su se pomirili, a

ja sam bila sretna što su opet zajedno.

Laura Šprem

Paunaš

Moj najbolji prijatelj hitnuo je kamen iz praćke stotinjak i više metara

daleko. Recimo, od ciglane, preko bare, na krov vrtlarove kućice. Daske,

prekrivene nepromočivim papirom, tupo bi oglasile da je kamen pogodio cilj. Stari

Martin izašao bi tada pogrbljen kroz velika vrata i prijeteći mahnuo kvrgavim

štapom. Oko glave mu je kruţio oblačić dima iz orahove lule.

Za dobru praćku najbolja je jedna vrsta automobilske gume koju smo zvali

sirovom. Pronalazio ju je na smetlištu automehaničarske radionice. Često sam

gledala kako pravi praćku, a ponekad je i meni dao da malo gađam jabuke na

stablu. Svi su ţudjeli za njegovom praćkom. Ja ţutih pletenica i očiju plavih kao

različak, ja koja sam imala crvenu haljinu s bijelim točkicama, ja koja sam mu

dala Gričku vješticu, ja koja sam za njega bila najljepša djevojčica na svijetu, ja

sam mu rekla: „Ne daj praćku Gricku i Sigi!“ Nije ju dao, srušili su ga na pod,

poderali mu čitanku i razbili mu nos. Ja sam pobjegla plačući. Drugog jutra došla

sam u školu i saznala da nema nastave. Odjurila sam do svog najboljeg prijatelja i

već izdaleka vidjela da on nešto radi u voćnjaku. Prišla sam mu i vidjela kako

zemljom prekriva paunaša. Odjurila sam kući, ali prije toga sam mu rekla da je on

najgori čovjek kojeg sam ikada upoznala jer je ubio goluba.

Lana Bošnjak

Paunaš

Tito je mogao hitnuti kamen iz praćke stotinjak i više metara. Od ograde

ciglane preko bare pa na krov vrtlarove kućice. Za dobru praćku najbolja je jedna

vrsta automobilske gume koju smo zvali sirovom. Bila je boje meda. Mogla se

pronaći na smetlištu Gavranićeve automobilske radionice. Pivarci i Potočani imali

su praćke crne i crvene od obične gume. Rašlje su bile najbolje od ljeskovine, a

koţa za kamen od jezika starih cipela.

Siga i Gricko bili su glavni praćkaši na Malčanskom brodu i traţili su ga, u

ime jačega, da im preda praćku. Tito je potajno volio Anicu, najljepšu djevojčicu

na svijetu. A ona mu je rekla: „Ne daj praćku!“ I on ju nije dao. Siga i Gricko su

mu poderali čitanku i razbili nos. Anica je otišla plačući. On se osjećao poraţenim

i osramoćenim. Mesar Baţdar imao je mesnicu u visokoj zgradi na početku Široke

ulice, ali tada nije stajao na vratima kao obično. Pogledao je gore prema visokom

krovu. Gore je virila golublja glava. Napeo je praćku i htio ga samo prestrašiti, ali

ga je pogodio u glavu. Bio je to snjeţnobijeli paunaš kakvog je oduvijek htio imati.

Drugog jutra golubu je stalo srce. Odnio je Bijeloga iza drvarnice i zakopao ga.

Bilo mu je teško, poţelio je i sam umrijeti jer za to saznala Anica, djevojčica u

koju je bio zaljubljen.

. Nikola Korpar

Paunaš

Moje je ime Gricko. Idem s Titom u četvrti razred. On je jako dobar u

gađanju praćkom. Zaljubljen je u djevojčicu Anicu, ima smeđeg goluba Zirka.

Jednog dana hodao je ulicom, sve su mesnice bile zatvorene. Kada je pogledao

gore, visoko na krovu virila je sitna golubinja glava. Ulica bijaše pusta, spustio je

torbu uza zid i napeo praćku. Kada je pustio kamen iz praćke, on je odletio i

udario u nešto što se zakoprcalo u oluku i zatim poletjelo dolje. On je jako, jako

dobro gađao.

Dotrčali smo do te bijele lovine, on je stavio goluba ispod kaputa i otrčao

kući. Cijelo vrijeme je govorio u sebi: „Samo da ostane ţiv, samo da ostane ţiv!“.

Bio je to snjeţnobijeli paunaš. Paunaša je Tito stavio u drvarnicu, u korpu s

piljevinom. Tito je paunaša samo ošamutio. Dao mu je ime Bijeli. Sutradan se Tito

probudio ranije nego obično. Donio mu je vodu i mrvice kruha. Tito je mami kazao

da je bolestan, da ne bi trebao ići u školu, ali se nije izvukao i morao je krenuti.

Ali, kada je došao do prvog ugla, prikrao se kroz voćnjak natrag do drvarnice.

Nije ga mogao napustiti. Molio ga je neka digne glavu, ali golub nije mogao. Uzeo

ga je u ruke, njegovo srce kucalo je baš kao i Titovo, ali je odjednom stalo. Odnio

je Bijelog u voćnjak, iskopao malu rupu i stavio ga u nju. Odjednom se pojavila

Anica vičući: „Danas nema škole, danas nema škole!“. Zastala je pred Titom i

zagledala se u bijelu pernatu grudu. „Ti si ga ubio“, rekla je, „ti nisi dobar, nisi!“.

Gledao je za njom i jedna mu je kap kliznula preko usne.

Luka Matić

SRETNI DANI

Kako su se mama i tata zaljubili

Moji prijatelji Pero i Jurica su htjeli da se Perina mama i Juričin tata

zaljube.

Ja sam bio stručnjak za planove i pomagao sam im. Prvi je plan bio da im

roditelji dođu u školu na razgovor zbog neke gluposti. Pero i Jurica su bacili

petarde ispod klupe i roditelji su im došli u školu te su se Perina mama Marija i

Juričin tata Boţidar upoznali. Rekao sam Peri i Jurici da Jurica kaţe svome tati

da je Marija za njega rekla da je fin gospodin, a Pero da kaţe svojoj mami da je

Boţidar za nju rekao da je lijepa i otmjena ţena. Nakon desetak dana u školi je

bio organiziran disko-klub. Rekao sam Peri i Jurici da kaţu svojim roditeljima da

deţuraju u školi za vrijeme disko-kluba i oni su se sloţili s tim. Marija i Boţidar su

deţurali i pričali, a djeca su se zabavljala. Marija je nakon disko-kluba pozvala

Boţidara i Juricu na nedjeljni ručak. Nakon ručka je Boţidar pozvao Mariju i

Peru na Sljeme i tako su se druţili svakog tjedna. Kada su Pero, Marija, Jurica i

Boţidar trebali ići u kino, rekao sam Peri neka kaţe mami da će gledati drugi film

kod kuće, a Jurica neka kaţe tati da mora raditi zadaću pa su samo Marija i

Boţidar otišli. U utorak su samo Marija i Boţidar otišli u kino i, kada su otišli u

kino, javio sam dečkima da im roditelji sto posto hodaju.

Ujutro je Marija rekla Peri da ju je Boţidar zaprosio. Zatim su se vjenčali,

a Pero i Jurica su postali braća.

Luka Hrgarek

Bajka o ribaru i ribici

Bio je lijep i sunčan dan. Voda je bila topla i čista, taman za odmor i

uţivanje. Sa mnom su plivale moje prijateljice s kojima sam pričala o dečkima i

sladoledu.

Dok sam mirno plivala po svojoj uvali, odjednom sam se zaplela u ribarevu

mreţu. Kad me je izvukao na svoj čamac, smilovala sam se tom starcu i obećala

mu ispuniti tri ţelje ako me vrati u moje sinje more. Ribar me pusti i reče da ne

treba ništa. Kad je došao doma, ispričao je svojoj staroj što mu se dogodilo na

moru, a ona ga je počela grditi zato što nije ništa traţio od mene.

Sutradan se vrati starac u uvalu jer ga je njegova starica grdila da je mogao

traţiti barem kruha. Dozivao me je, a ja sam ga čula, došla do njega i poslala ga

kući s obećanjem da ću mu ispuniti ţelju.

Nakon nekoliko dana ponovo se ribar vratio u moju uvalu i opet me stao dozivati, a

ovaj put je ţelja njegove starice bila novo korito. Poslala sam ga kući i ispunila

njegovu molbu.

Poslije par dana evo opet jadnog starca u svom čamcu u mojoj uvali. „Pa kakva je

opet nevolja da si opet došao“ , pitam ga, a starac veli da ga je opet starica

grdila, da je poludjela i da sad hoće novu kuću. Rekla sam neka krene kući, pomoli

se Bogu i zahvali za sve darove koje su dobili, a da će njegova molba biti

ispunjena. I on ode.

Nije prošlo mnogo, tuţni se starac opet vrati meni, ispričao mi se i moli me da mu

opet pomognem jer hoće stara da bude vojvotkinja i da ima dvorac i bijele kočije,

neće više da bude obična seljanka. Saţalila sam se na starca, ispunila sam mu i tu

ţelju i uputila ga kući.

Nakon nekog vremena evo opet starca, ovaj put stara hoće da bude carica. Ţalila

sam jadnog starca i ispunila mu ţelju, a on se vrati u carske dvore svojoj staroj

carici. Ali ni tu nije bio kraj njezinim ţeljama. Vrati se opet jadan starac sa

ţeljom stare da bude vladarica i da joj ja budem sluškinja. Nisam mu ništa

odgovorila, zaronila sam nazad u dubinu i jednostavno trepnula svojim zlatnim

očima.

A kod kuće ga je čekala stara koliba i starica pored napuklog korita.

Stefany Štefanec

STRAH U ULICI LIPA

KAKO SMO POMOGLI MUNGOSU

Mungos Nevada bio je dječak koji se htio uključiti u naše društvo. Šapica,

Cvrkutalo, Praporac, Veslonoţac i Latica bili su moji prijatelji i svi smo ţivjeli u

Ulici lipa.

Bojali smo se Mungosa jer je nosio „revolver“, a i ponašanje mu je bilo jako

ruţno. Mungos, odnosno Darko jer mu je to bilo pravo ime, imao je nekoliko

problema. Mama i tata su otišli na ljetovanje bez njega jer je on morao učiti i

ispraviti jedinice. Bio je ljut, otišao od kuće i ukrao omotnicu s novcem. Mungos je

lik koji mi se nikako ne sviđa. Ne sviđa mi se jer nosi revolver, a nitko osim njega

ne zna da je revolver dječja igračka. Ne sviđa mi se ni zbog ponašanja prema

Šapici, a i voli zapovijedati. Najodaniji prijatelj mi je Šapica, on je poput mene,

povučen, tih, za svakoga će sve napraviti. Takvi bi trebali biti pravi prijatelji.

Odani, uvijek spremni pomoći, ponekad podmetnuti vlastita leđa da zaštite

prijatelja. Kad smo čuli o Mungosovim problemima, odlučili smo mu nekako

pomoći. Kako smo mu pomogli? Pomogli smo mu tako da smo pronašli profesora iz

naše ulice koji je bio voljan pomoći Darku. Podučavat će ga matematiku i fiziku i,

ako se bude imalo potrudio, proći će popravni. Dok je on učio za popravni, sjetili

smo se još jedne ideje, napisat ćemo mu pismo u kojem mu opraštamo njegovo

ponašanje. Latica je imala najljepši rukopis pa je ona pisala, a mi dečki smo joj

govorili što da napiše. Pismo je glasilo ovako:

Dragi Darko,

nadamo se da ćeš ispraviti ocjene, ako ti treba i mi ti uz profesora moţemo

pomoći učiti. Ti si jedan običan dječak poput nas. Zapravo nisi ni ti tako strašan

kako si na početku izgledao. Mi znamo da je negdje u tebi sakriven dječak koji

ţeli naganjati loptu po igralištu, igrati se skrivača s prijateljima. Mi, društvo iz

Ulice lipa, ţelimo da budeš naš prijatelj. Opraštamo ti tvoje „divljačko“ ponašanje.

Na popravnom ćemo biti uz tebe i bodriti te.

Tvoje „novo“ društvo iz Ulice lipa.

Šapica, Veslonoţac, Praporac, Cvrkutalo, Latica i Dominik!

Dominik Vojnović

Svašta u mojoj glavi

Ponovno smo krenuli u školu. Bio sam sretan jer ću se druţiti sa starim

prijateljima. Dani su prolazili, bio sam sretan. Došao je i taj dan. Čim sam se

probudio znao sam da će ovo biti poseban dan. Ustao sam radostan i krenuo u

školu. Bio je sunčan dan. Na likovnome smo crtali jesen i njezine plodove, sve dok

u razred nije došla nova učenica Dubravka.

To je bila najljepša djevojčica koju sam ikad vidio. Srce mi je zakucalo sto

na sat. Bila je predivna, prelijepa crna kosa isprepletena u pletenice s crvenom

mašnom na kraju pletenice. Očiju plavih i dubokih. Papir i riječi nemoćni su da

iskaţu njezinu ljepotu, a tek njezin izraz lica, imala je osmijeh ljepši i od sunca.

Čim sam je ugledao, zaljubio sam se u nju. Kist mi je ispao iz ruke, ruka mi je

počela sama slikati. Ovo su bili najljepši dani u mojem ţivotu, sve do jednog dana

kad joj je pozlilo i pala je u nesvijest. Učitelj je odmah zvao hitnu i odvezli su je

u bolnicu. Ustanovili su da je teško bolesna i da joj moţe pomoći samo lijek iz

Švicarske koji je jako skup. Njezina majka je jako plakala jer nije znala gdje će

uzeti toliki novac. Cijele noći nisam spavao, nego sam razmišljao kao bih joj

pomogao. Nakon dugog razmišljanja, sjetio sam se da bih mogao pisati memoare.

Memoare sam pisao po cijele dane. Nakon dva mjeseca sam ih napisao i odnio ih

Dubravki na čitanje. Drugi dan me pozvala neka dođem po memoare.

Krenuo sam k njoj i zatekao je u vrtu kako čita memoare. Prišao sam k njoj, a ona

me pitala: „Voliš li me zaista? U ovim memoarima na tri mjesta spomenuo si da me

voliš.“ Ja sam hrabro izustio da je to istina. Nakon toga mi je rekla da i ona

mene voli već dugo, ali mi to nije imala hrabrosti reći. Tog trenutka bio sam

najsretniji čovjek na svijetu. Dala mi je memoare i krenuo sam kući, predao sam

memoare tati, a tata ih je poslao u Zagreb.

Nakon mjesec dana za memoare sam dobio gotovo dvaput više novaca nego

što je bilo potrebno za Dubravkino liječenje. Ali bez obzira na novac, meni je

jedino bilo bitno da Dubravka ozdravi i da me voli.

Patrik Oreški

TROJICA U TRNJU

U bakinoj kući

Hrvoje je otišao k baki nahraniti ţivotinje jer je ona bila u toplicama. Dugo

ga nije bilo pa smo ga Braco, Tut i ja otišli traţiti.

Kraj vrata bakine kuće bio je prozor s dvije lončanice s kaktusima. Tut je

tamo, skačući oko kuće, ugledao ključ. Tko će ga drugi uzeti nego ja. Ali kada sam

izvlačio ključ, ubo sam se. Braco uze ključ s mojega dlana i gurne ga u ključanicu

i otvori vrata. Ušli smo u kuću. Kuća je bila malena, ali dobro opremljena i uredna.

Njuškali smo po kući kad je Tut najednom rekao da dođemo. U smočnici je našao

stepenice koje vode do tavana. Braco se popeo stepenicama i otvorio veliki drveni

poklopac tavana. Krajičkom oka je virio i gledao oko sebe. Tada je opazio limeni

otvor na crijepu krova kroz kojega je dopiralo dosta svjetla. Rekao je meni i Tutu

da moţemo doći gore. Tamo smo ugledali leţaj. Bio je to stari madrac s dekom i

starim kaputom na njemu. Hrvoje je sigurno tu spavao prošle noći. Ja sam čak

ugledao znak u prašini koji je Hrvoje nacrtao prstom. Razgledali smo cijeli tavan,

ali više ništa nismo našli u vezi s Hrvojem pa smo se spustili dolje. Izašli smo u

dvorište gdje nas je čekala Biba. Nismo mogli shvatiti zašto bi Hrvoje spavao na

tavanu. Tada je Braco dodao da ga je sigurno bilo zbog nečeg strah. Braco nam je

pojasnio da ga sigurno nije bilo strah duhova, nego nekih ljudi. Ali nismo znali

koga. Malo smo se osvrtali oko sebe traţeći trag kad najednom Tut pozove mene,

Bibu i Bracu da dođemo vidjeti Hrvojev znak na sandučiću. Braco priđe sandučiću

pa ga otvori. Unutra je bio papirić. Ja sam ga razmotao pa smo ga svi promatrali.

Na njemu je bio nacrtan brkati čovjek, a na papiru je pisalo: „SLIJEDITE

OVOG ČOVJEKA.“ Na poleđini papira je pisalo: „ZMIJA TETOVIRANA NA

LIJEVOJ PODLAKTICI.“

Leon Korpar

Trojica u Trnju

Jednog dana šetala sam ulicom i vidjela kako dva čovjeka izlaze iz barake

gdje su radnici ostavljali svoj alat.

Nije mi se činilo ništa čudno pa sam otišla dalje. Vraćajući se kući, vidjela

sam da su u baraku ušli Tut, Braco, a zatim i Hrvoje. Cijelog poslijepodneva nisam

vidjela Tuta, Bracu i Hrvoja i već sam se zabrinula gdje su jer ih je i Hrvojeva

mama traţila kod mene. Tada sam se sjetila kako sam ih vidjela da ulaze u baraku

i poslije sam s prozora svoga stana vidjela kako se ona dvojicu muškaraca vraćaju

u baraku. Brzo sam otišla na policiju i sve rekla policajcu. Rekli su mi da ih brzo

odvedem do barake. Kada smo stigli, ispred barake smo ugledali onu dvojicu

muškaraca kako u ruci drţe torbu punu novaca. Policija je uhitila lopove i odvela

ih. Vrata barake bila su obijena daskama, a u baraci su se nalazili Tut, Braco i

Hrvoje svezanih ruku i nogu.

Policija je odvezala dječake i pustila ih.

Silvana Lončar

ZALJUBLJEN DO UŠIJU

U razredu imamo najboljeg učenika Marija. Ima sve petice. Moţda tri ili

četiri četvorke.

Ipak, nešto sam primijetila. Sjedim s tim dječakom u klupi i primijetila sam

da njegove oči svako malo bjeţe k Lani, djevojčici koja sjedi u klupi do moje.

Posumnjala sam da je zaljubljen. To se i vidjelo. Sve više je htio biti u njezinom

društvu. Naţalost, od sve te silne zaljubljenosti uspio je skupiti i silne jedinice.

Već je bio proglašen školskim rekorderom po broju jedinica. Ubrzo nakon toga

dobio je i javnu opomenu od ravnatelja jer je ubacio kineski papar u Grgino jelo,

dječaku koji je puno vremena provodio s Lanom. Sve je to učinio zbog Lane. A

onda, jednog dana, Mario je pobjegao. Nitko nije znao gdje je. Osim, naravno,

bake kojoj je i pobjegao u Novu Gradišku. Za njegovo ljubavno pismo saznali smo

tek kad smo pronašli Marija. Mario u pismu Lani objašnjava kako ju voli, a ona je

njemu također otkrila da ga voli. Mario je tada pucao od sreće. On je ispravio sve

jedinice, a Lana je postala njegova djevojka. Još i danas vidim kako se osmjehuju

jedan drugome pod satom.

Drago mi je što se sve vratilo u normalu, a Mario ponovno postao najbolji

učenik.

Iva Lončar

Zaljubljeni do ušiju

Zdravo, zovem se Leona. Idem u 5. razred. U naš je razred stigao novi

učenik Mario. Doselio se iz Nove Gradiške. Odličan je učenik, ali nije štreber.

Između nas je neka simpatija, ali nam je teško priznati. Odjednom

postaje jako loš učenik, čak je dobio i ukor. Ni na izlet s nama nije išao. U

ponedjeljak, kada smo došli u školu, njega nije bilo. Bilo mi je čudno. Pavo, njegov

prijatelj, dao mi je pismo. Pismo je bilo od Marija. Jedva sam čekala doći doma i

pročitati ga. U njemu mi je izjavio ljubav. Bila sam sretna i tuţna. Napisala sam i

ja njemu pismo u kojem sam mu napisala da ţelim da se vrati, ispravi jedinice i da

tek onda moţemo pričati o ljubavi. Mario se vratio, ispravio ocjene i mi smo

postali par.

Super nam je zajedno, svaki dan uţivamo šećući, pričajući i maštajući. Baš

je lijepo biti zaljubljen i imati nekoga pored sebe…

Leona Glavica