27
onu situaciju u kojoj se zatekao primordijalni ademovski duh dok je lebdio kopna i mora
meridijanu zemaljske kugle prebivao. Istini za volju, suvremeni humanum je u daleko kompleksnijoj egzistencijalnoj situaciji nego li je to bio njegov rajski rodoslovnik. Ovaj potonji
-egzistencijalnim bremenom tradicije, ni one
tradicionalnosti kojoj ni imena nije kadar dati, a koja, s druge strane, gotovo da i
On, napros- homo modernus (Ibn Al-Waqt).
(1) Lice njegova duha se geometrijskom progresijom profilira u svojoj izvanjskoj kulturnoj, religijskoj
horizontalnog provincijaliziranja. On je duboko zabasao u neku vrstu neprevladivog duhovnog strabizma
prvom je homo modernustradicij
smrt tradicije. On nnepovijesnog kairosa, koji je
, ijesnoga Mahdija, Buddhu Nirgunu . . . . .
Kao homo modernus tradicionalnog heksamerona
Deusa Ludensa, koji svoj orni ples izvodi u silazno-
bilo koja paradigma na temelju koje prepoznaje u kojoj vertikali je ukotvljen njegov duh, kojoj istini revnuje njegov um, kojoj horizontali pripada njegova
jednoga trena - u protivnom njegov n moderan - i u tom jedinom trenu u njegovoj nutrini odjekne strahotna egzistencijalna i
Traditia u sebi nosi, tako da se u njemu jednodobno posvijesti svetopovijesna vizija suhufske, zebursketevratske, kur'anske, biblijske, zen-
Znakovi vremena
28
marijansk
parametrima kulturno-da i ne govorimo. Takav profil homo modernusu
novom ruhu, u novom duhu koji nema nikakve veze sa Bogom ili sa Objavom, sa metafizikom i etikom, ali ni sa svojim vlastitim kulturno-povijesnim i tradicijsko-
moralnim padom adamovske metapovijesti. Moralni pad homo traditionis-homo modernusa
vi
vertikalno i horizontalno, sapijencijalno i egzistencijalno, po dubini svoga duha i e, u svojoj sveto/geografskoj prostornosti i sveto/povijesnoj
vremenitosti Traditiu, homo traditionis je -tradiciju koja je primjerena mentalitetu i
Traditia, nalik izgubljenom Raju, zaboravlj
relativiziranja primjetljiva je na samom licu primordijalne adamovske osobnosti homo traditionis-neprevladive naprsline u njegovoj vertikali i njegovoj horizontali, u metapovijesti
homo traditionis-religijske perspektive, "svoju" svetu povijest proglasio univerzalnim
" jezikom literarno uosobljenu razbijenu primordijalnu tradiciju navijestio kao puninu nebeskog objavljenja, "svoj"
"svoje lice" proglasio jedinim licem pod kapom nebeskom koje snagom zrcala posve vjerno
u njemu puls
-danas snagom beskrajne provinci
29
kulturno-civilizacijskih iskustava, u simbolizam neizbrojnih religijskih genija, u
prebogate svetopovijesne fenomenologije svom vlastitom egzistencijalnom odrazu koji odjekuje unutar neke druge egzistencijalne i sapijencijalne perspektive osim unutar one perspektive i onog svjetopogleda u kojem on sam jest. Izuzetak jedino
izbrisala nijedan narrazliku od njega, onaj prvotni je, naprosto, svoju takovrsnu egzistencijalnu
snagom dogmatske definicije
Augusti
adamovski duh u nama sekularni j
autoriteta kakav je Crkva, sudbinski je raspolutio primordijalnu osobnost homo traditionis i onoga koji nije
drugo doli homo modernus
epohama koje dijele vijekovi, govore jezike koje uzajamno ne razumiju, toliko
jedna religsebe povijesnu odgovornost za gornji polaritet i biva rodoslovnikom dvostrukog
bilo kojem svom svetopo
zabune, treba odmah kazati da onaj
svake konstitutivne
Kerygme, koja ima za cilj da postane sasvim novom tradicijom Crkve. No, i jedan e i
Kerygme
Znakovi vremena
30
plodove takovrsnog duhovnog-
homo traditionis-a, europocentrizam, kao pandan crkvenom panecclesijanizmu
prepoznatljivog u licu homo modernusaKerygme
nije samo u raskoraku sa samim sobom u smislu neprevladive egzistencijalne eka; naprotiv, ni
najprirodnija podudarnost (Insan An-Nakli) i moderniteta (Insan Al-Haditi), u ma kojoj tradiciji i u ma kojem geografskom,
-
(Homo mundi Homo Dei
povijesnim tokom i vlastitom mudrosti i voljom uspostavljati najsvetiju tradiciju
krunsko stvorenje -Danas, kada je Tradicija je iznova
moralnim padom
vremensko-prostornog aiona
apsko-islamskom svijetu, a o njegovu
31
nacionalnoj, nacionaliziranoj i oj religiji, kulturi, tradiciji, politici. 5) O razlozima koji su do toga doveli gotovo da
ijtihada) koju je u islamu donio jedan halifa, a ( Justinijanovo zatvaranje akademija u kojima
vehabizma ili selefizma kao jedinog predstavnika auten
svim drugim narodima pod kapom nebesk
, izgubio mjeru, vjeru, onoga i onoga Traditia kao takva izgubila je
Traditia kao takva je u dobroj mjeri postala upitnom, gdjegdje posve zaboravljenom, jer jedno je, primjerice, Isaova/Isusova
-carigradski simbol vjere, Hadit i Sunna
formativnom razmu'tazilizam, sufizam wahabizmom, tradicionalizmom, revivalizmom salafizmomMojsijevim duhovnim testamentom Jevrejima (
nabiim tanaimispovijedaju hamoraim
jedne religijske, kulturne ili civilizacijske forme, uvijek valja imati na pameti potrebu da
homo traditionis- homo modernus-
tradicije, i to u jednakoj mjeri u s
-filozofski modulirane paradigme rane apostolske Kerygme, nikada nije bitno preodgojila tradicionalno paganski evropski
Znakovi vremena
32
suprotstavlja, u smislu sekularno predoziranog modernizma, metafiziku bez
odgovornosti i morala, umjetnost bez duha i, slijedno tome, bez ikakve
prostor, za napredak i prosperitet, za univerzalnost i kontinuum prerano izgubila i krijes ustrajnog rasta i napredovanja u mudrosti prepustila drugima, koji su sve najbolje duhovne tekovine te mudrosti prevrednovali u one najgore i, umjesto da
e protiv njega do
poput nesavl
vu neobuzdanog paganskog duha sekularizirane
a (Ef 1,9) odgovara
no
ibrahimovske religijske tradicije, nisu priznali mjesto pod zvjezdanim nebom hijeropovijesne lin
vlastiti primjer nedosljednosnajplemenitijoj, najcjelovitijoj i najizvornijoj koju je Bog ikada otkrio svjetovima.
e kraljeve, a gdjekada i same pape kao
ideje promovirali kroz razvijanje najbolje metafizike, fizike, matematike, geografije, astronomije, etike, biologije, sociologije, filozofije, filozofije prirodnih
a i Turske, rasprava -
jednog mezheba nad drugim, o tome da li je Poslanik islama (a.s.) nosio zavrnute ciji, jer
33
ostajanjem kod njenih izvora u smislu umrtvljena slova na papiru. Nikakav taklid
onog et taklidaIjtihad -
onog na Istoku jednako ta
duhovne
homo traditionis i homo modernus nikada ne smiju biti dva zakrvljena neprijatelja
par excellence. Da bi se ozbiljio taj susret modernog i
svojoj vlastitoj tradiciji vratiti sve oduzete joj i svo pokradeno joj vrijeme, to
mjeri nego sav ostatak
druge
i njego
homo traditionis-a i homo modernus-svrhu. (8)
1. F. Schuon, De l'Unite transcendante des religions, Paris, 1979.
2. Sayid Mujtaba Rukni Musawi Lari, Westwrn civilisation through Muslim Eyes, chap. Evaluation of Modern Occidental Civilisation, Qomm, 1977,
Znakovi vremena
34
pp. 5-6; Ziauddin Sardar, The Future of Muslim Civilisation, London, 1979; Muslim Civilisation Through The Western Eyes, London, 1977).
3. Tomas Gerholm, Two Muslim intellectuals in the postmodern West -Akbar Ahmed and Ziauddin Sardar, u Islam, Globalisation and Postmodernity, ed. by Akbar S. Ahmed and Hastings Donnan, London - New York, 1994, p. 203).
4. Rene Guenon, Introduction generale a l'etude des doctrines hindoues, chap. Que faut-il entendre par tradition?, Paris, 1987, pp. 67-71, osobito p. 69).
5. Ralph Lerner i Muhsin Mahdi, Medieval political philosophy, New York, 1983.
6. Fereshteh Ahmadi i Nader Ahmadi, Iranian Islam and the Concept of the Individual, Uppsala, 1995.
7. M. Attas, Islam and Secularity, Kualalumpur, 1987.
8. R. Mileau, Musulmans et Chretiens: des freres ennemis?,neobjelodanjeni tekst (49 stranica) francuskog teologa, islamologa i ekumeniste.
BETWEEN TRADITION AND MODERNITY
Resid Hafizovic, Ph. D.
Spiritual situation of modern man to a great extent reminds on the situation within which was caught primordial Adam's spirit while was floating between clay and water or between lost heavenly and not yet discovered earthly Paradise. That was, certainly, age of painful homeless whose damnedness follows Adam'soffspring of today whichever meridian of globe he was inhabiting. Out of truth, contemporary man is in much more complexed existential situation than it was his paradisiac parent. The latter one had not been charged with epistemological and existential charge of tradition, neither the good one nor the bad one, while the former deadly moans under the charge of some kind of traditionality for which he is inapt even to chose its name, and which one, from the other hand, is not more a symbol of his origin, nor a sign of his earthy phenomenology. He is, simply, neither a traditional man, nor a man of tradition. On the contrary, he is a man of an instant, the instantaneous nameless man - homo modernus (Ibn Waqt). (1) The face of his spirit is developed with geometrical progression in its outwardly cultural, religious, civilisation's national, traditional distinction and manyfoldeness in general. The eternal tranquility of his single primordial spirit with giddy