ki@

1

Danielle Steel

Zvijezda

Naslov originala: Danielle Steel - Star

Jedinom čovjeku koji je ikada unio grmljavinu, sijevanje munja i duge u moj život. To se događa jednom,

a kada se dogodi, onda je to zauvijek. Mojoj jedinoj ljubavi, cijelim srcem, voljenom Popeyu. Volim te.

Oliva.

ki@

2

1.

Ptice su se već dozivale kroz duboku tišinu ranog jutra Alexandrove doline dok je sunce lagano

provirivalo iza brda, pružajući zlatne prste spram neba koje je već za nekoliko trenutaka postalo

purpurno. Lišće na drveću je nježno šumorilo na slabom povjetarcu dok je Crystal šutke stajala

u vlažnoj travi, promatrajući veličanstveno nebo koje se rasprskavalo u treperavim bojama.

Ptice su na trenutak prestale pjevati kao da su i one osjetile strahopoštovanje pred ljepotom

doline. Bilo je tu bujnih polja, obrubljenih ogoljelih brda po kojima je lutala i pasla njihova

stoka. Ranč njezinog oca prostirao se preko dvije stotine jutara, na plodnom tlu uspjevali su

žito, orasi i vinova loza, a stoka koju su uzgajali donosila im je najveći prihod. Ranč Wyat bio je

unosan već sto godina, ali Crystal ga je voljela ne zbog onoga što im je donosio već zbog njega

samog. Ona kao da je nijemo općila s duhovima, za koje je samo ona znala da tamo postoje, dok

je promatrala visoku travu kako meko šušti na povjetarcu, osjećala toplinu sunca koje joj je

obasjavalo zlaćanu kosu i počinjala nježno pjevati. Imala je oči boje ljetnog neba, dugačke udove

koji su se graciozno pokretali kada je iznenada počela trčati po vlažnoj travi, uputivši se prema

rijeci. Sjela je na glatki sivi kamen, ledena voda joj je poigravala preko stopala dok je promatrala

sunčeve zrake kako se približavaju stijenju. Voljela je promatrati izlazak sunca, voljela je trčati

poljima, jednostavno voljela je biti tu, puna života, mlada i slobodna, sjedinjena sa svojim

korijenima i prirodom. Voljela je sjediti i pjevati u mirno jutro, punim glasom koji je ispunjavao

prostor oko nje u valovima, čaroban i bez pratnje glazbe. Kao da je postojalo nešto posebno u

tim trenucima dok je pjevala, u kojima ju je samo Bog mogao čuti. Na ranču je bilo radnika koji

su brinuli za stoku i Meksikanaca koji su obrađivali kukuruz i vinograde, a sve njih nadgledao

je njezin otac. Ali nitko od njih nije toliko volio zemlju kao ona i njezin otac, Tad Wyatt. Njezin

brat, Jared, mu je pomagao poslije škole, ali u svojoj šesnaestoj godini više ga je zabavljalo

posuditi očev kamion i otići u Napu s prijateljima. Bila je udaljena pedeset minuta vožnje od Jim

Towna. Jared je bio ljepuškast mladić; imao je tamnu kosu, poput očeve, i bio je vješt u kroćenju

divljih konja. Ali ni on niti njezina sestra Becky, nisu imali Crystalinu liričnu ljepotu. Becky se

danas udavala i Crystal je dobro znala da majka i baka već rade u kuhinji. Čula ih je dok je

potajno odlazila promatrati sunce kako se pojavljuje iza planina. Crystal krene ka sredini

potoka, puštajući vodu da joj dolazi do butina sve dok joj se stopala nisu ukočila i koljena

počela peckati, a ona se glasno smijala u to ljetno jutro, svlačeći tanku spavačicu preko glave da

bi je zatim bacila na obalu. Znala je da u blizini nema nikoga tko ju je mogao vidjeti dok je

graciozno stajala u potoku, potpuno nesvjesna svoje zapanjujuće ljepote, poput kakve mlade

Venere koja je iskočila iz potoka u Alexanderovoj dolini. Iz daljine je čovjek mogao pomisliti da

je zrela žena, dok je tako stajala pridržavajući jednom rukom svoju dugu blijedoplavu kosu na

tjemenu, i dok je obline njezinog izvanrednog tijela lagano gutala ledena voda. Samo su oni koji

su je dobro poznavali shvaćali koliko je mlada. Neki stranac bi sigurno stekao dojam da je

potpuno odrasla, da joj je osamnaest ili dvadeset godina, tijelo joj je bilo zrelo, oči ogromne i

plave dok je promatrala rano jutarnje sunce i sretno žmirkala pri njegovom sjaju; njezino

treperavo golo tijelo kao da je bilo isklesano iz najbljeđeg ružičastog mramora. Ali ona nije bila

žena, bila je djevojčica, još nije napunila ni petnaest godina, premda će ih ovog ljeta napuniti.

Nasmijala se u sebi kada se sjetila da će je tražiti, da će doći probuditi u njezinu sobu da kako bi

ki@

3

im pomogla u kuhinji, da će se njezina sestra razbjesniti što je nema, a iznervirana baka kvocati

bezubim ustima. Pobjegla im je, kao i obično. To je najviše voljela, pobjeći pred mrskim joj

obavezama i slobodno juriti po ranču, lutati visokom travom ili šumama u vrijeme zimskih kiša

ili pak jahati bez sedla i pjevati sama sebi dok juri preko brda ka tajnim mjestima koja je otkrila

u dugim šetnjama s ocem. Tu je rođena, a jednog dana, kada bude jako stara, stara kao baka

Minerva pa čak i starija od nje, tu će i umrijeti. Svaki djelić njezine duše volio je ovaj ranč i ovu

dolinu. Od oca je naslijedila strast prema zemlji, prema plodnoj smeđoj zemlji i bujnom zelenilu

koje je prekrivalo proljetna brda. U blizini je opazila srnu i nasmiješila se. U Crystalinom svijetu

nije bilo neprijatelja, opasnosti, nikakavih tajnih užasa. Njezino mjesto je bilo tu i nikada ni za

trenutak nije posumnjala da je tu nesigurna. Neko vrijeme je promatrala sunce koje se rađalo na

nebu, a onda lagano krenula natrag prema obali, lako prelazeći preko kamenja svojim dugim

nogama, dok nije dohvatila spavačicu i navukla je preko glave pustivši je da joj se onako mokra

priljubi uz tijelo, a splet bljedoplave kose prekrije pola leđa. Znala je da mora poći natrag, da su

do sada svi već pobjesnili. Prethodnog dana je pomagala u pravljenju dvadeset četiri pite od

jabuka, pekla je kruh, čerupala piliće, pomogla u kuhanju pripremajući sedam šunki, punila je

krupne zrele rajčice bosiljkom i orasima. Odradila je svoj dio i znala je da je cijeli posao obavljen

te da bi im sada samo smetala i da bi morala slušati Becky kako viče na brata. Ostalo joj je još

dovoljno vremena da se istušira, odjene i do jedanaest stigne u crkvu. Nije im bila potrebna. Bila

je sretnija dok je lutala poljima i šljapkala nogama po potoku u rano jutro. Zrak je već postao

topliji, a povjetarac počeo polako zamirati. Becky će imati lijep dan za vjenčanje.

U daljini je vidjela njihovu kuću i čula bakin drhtavi glas kako je doziva s trijema ispred

kuhinje. - Crysstalll!... - Riječ kao da je odjekivala posvuda unaokolo dok se ona smijala i trčala

prema kući, kao nekakvo dugonogo derište s kosom koja se vijorila za njom.

- Crystal! - Baka je stajala na trijemu dok se približavala. Baka Minerva je na sebi imala crnu

haljinu koju je nosila uvijek za važne kuhinjske poslove. Preko nje je zavezala čistu bijelu

pregaču, te je ljutito napućila usne kada je ugledala Crystal kako joj se poskakukujući

približava, dok joj se bijela vlažna pamučna spavačica pripija uz nago tijelo. Na toj djevojci nije

bilo ništa umjetno, nije bila prepredena, imala je samo tu zapanjujuću prirodnu ljepotu koje još

nije bila svjesna. I sama je sebe još smatrala djetetom, eonima daleko od tereta zrelosti.

- Crystal! Pogledaj se! Spavačica ti se potpuno providi! Nisi više dijete! Što ako te vidi netko od

radnika?

- Subota je, bako... nema nikoga. - Ona se tako otvoreno nasmije tom izboranom starom licu da

je bilo očito da ne osjeća ni sram ni kajanje.

- Trebala bi se stidjeti i trebala bi se već spremati za sestrino vjenčanje. - Promrmlja ona

nezadovoljno brišući šake u pregaču. - Trčiš okolo kao nekakva divljakuša u svitanje. A ovdje te

čeka posao, Crystal Wyatt. Ulazi unutra i pitaj majku da li joj treba pomoć.

Crystal se osmjehne i trčeći obiđe široki trijem, te se lako popne kroz prozor svoje spavaće sobe;

baka je za to vrijeme zalupila mrežasta vrata i vratila se da pomaže kćeri u kuhinji.

Crystal je jedan trenutak stajala sama u sobi i pjevušila prije no što je skinula spavačicu i s

lakoćom je bacila na vlažnu gomilu u kutu, a onda podigla pogled prema haljini koju će nositi

na Beckynom vjenčanju. Haljina je bila bijela, pamučna, posve jednostavna s nabranim

ki@

4

rukavima i malim čipkanim ovratnikom. Majka ju joj je sašila što je jednostavnije mogla, bez

ikakvih nabora i dodatnih ukrasa koji bi samo još pojačali njezinu ionako zapanjujuću ljepotu.

Izgledala je poput dječje haljine, ali Crystal to nije smetalo. Kasnije ju je mogla nositi na

crkvenim proslavama. U Napi su kupili jednostavne plitke lakirane bijele cipele, a otac joj je iz

San Francisca donio najlon čarape. Baka je svoje neslaganje izrazila gunđanjem, a majka je rekla

da je još premlada za njih.

- Još je dijete, Tade. - Oliviju je uvijek nerviralo kada bi učinila nešto što je prema njezinom

misijenju moglo pokvariti njihovu mlađu kći. Uvijek joj je donosio sitnice ili neki ludi dio odjeće

iz Nape ili San Francisca.

- Imat će osjećaj da je nešto posebno. - Crystal je obožavao od kada se rodila, bio je jedan djelić

njega koji bi ga uvijek zabolio kada bi je ugledao. Dok je bila beba imala je aureolu platinaste

kose i oči koje su uvijek gledale ravno u njegove kao da ima nešto posebno reći samo njemu i

nikom drugom. Bila je rođena sa snovima u očima i nečim magičnim u sebi što je ljude tjeralo

da zastanu i zagledaju se u nju. Svi su uvijek zurili u Crystal. Privlačila je ljude, privlačilo ih je

nešto što je nosila duboko u sebi podjednako kao i njezina ljepota. Nije ličila ni na koga iz

obitelji, bila je jedinstvena i bila je glazba za očevo srce. On joj je izabrao ime prvog trenutka

kada ju je ugledao u Olivijinom naručju samo nekoliko trenutaka nakon rođenja. Jasna i

savršena. Crystal. Ime joj je potpuno odgovaralo zbog njezinih svijetlih bistrih očiju i meke

platinaste kose. Čak su i djeca s kojima se igrala kao mala znala da je nešto posebno, različlta od

njih na neki nedodirljiv način. Bila je slobodnija, bistrija i sretnija od njih, nikada se nije potpuno

pokoravala pravilima i ograničenjima koja su joj drugi nametali, na primjer njezina uvijek

nervozna, nikad zadovoljna majka, ili njezina mnogo manje lijepa starija sestra ili brat koji ju je

nemilosrdno zadirkivao, pa čak i stroga baka koja je došla živjeti s njima iz Arizone kada je

Crystal imala sedam godina, a poslije smrti djeda Hodgesa. Čini se da ju je samo njezin otac

razumio, samo je on znao koliko je izvanredna, poput nekakve rijetke ptice kojoj povremeno

morate dozvoliti da slobodno poleti i visoko se vine iznad svega što je obično i ovozemaljsko.

Bila je stvorenje koje mu je osobno poslao Bog i zato je uvijek zbog nje kršio pravila, donosio joj

male darove, pravio zbog nje izuzetke, što je ostale neopisivo nerviralo.

- Crystal! - začuje se oštar glas njezine majke pred vratima sobe koju je dijelila s Becky gotovo

već petnaest godina. Vrata su se otvorila prije no što je stigla odgovoriti i na njima se pojavila

Olivija Wyatt; poslala joj je pogled pun nervoznog neodobravanja. - Zašto tu stojiš bez ičega na

sebi? - Bila je gola i prelijepa, ali Olivija nije voljela da je gleda takvu. Nije voljela razmišljati o

njoj na taj način, uskoro će postati žena, ali još ima taj nevini dječji pogled koji je upravo uperila

u majku kada se okrenula prema njoj; Olivija je već na sebi imala plavu svilenu haljinu koju će

nositi na Beckynom venčanju. Opasala je čistu bijelu pregaču, isto kao i baka Minerva. - Ogrni

se nečim! Otac i brat su ti ustali! - Strogo je pogledala Crystal i zatvorila vrata za sobom, kao da

oni stoje pred njima, čekajući da vide Crystalino golo tijelo. Iskreno govoreći otac bi ostao

zadivljen, i začuđen što vidi da više liči na pravu ženu no što je to u stvari bila, a Jared bi, kao i

uvijek, iskazao potpunu nezainteresiranost za sestrinu začuđujuču ljepotu.

- Oh mama... - Znala je kako bi se mama naljutila da ju je samo mogla vidjeti golu usred potoka

prije nekoliko minuta. - Neće oni ulaziti ovamo. - Nasmiješila se i nevino slegla ramenima, dok

ki@

5

ju je Olivija nastavljala grditi.

- Zar ne znaš koliko još ima posla? Treba pomoći sestri oko haljine. Baki treba pomoći da nareže

puru i šunku. Zar ne možeš ikada biti od bilo kakve koristi, Crystal Wyatt?

Obje su znale da to nije istina, ali rijetko kad je bila od bilo kakve pomoći ženama u kući već

uvijek ocu. Više je voljela da se vozi s njim na traktoru ili da mu pomaže u skupljanju stoke

kada nije imao dovoljno ljudi. Radila je neumorno za vrijeme strašnih oluja unoseći zalutalu

telad i uvijek je bila neopisivo nježna sa stokom. Ali to nije ništa značilo majci.

- Obuci se, - a onda je pogledala u čistu bijelu haljinu koja je visila na vratima ormara, - obuci

plavu prugastu haljinu dok ne pođemo u crkvu. Da se ne zaprljaš dok budeš pomagala baki.

Dok ju je majka promatrala, Crystal je obukla donje rublje i preko glave navukla staru plavu

prugastu haljinu. Na trenutak je opet izgledala kao dijete, ali njezine obline su već bile takve da

ih nije mogla sakriti ni izbljedjela haljina na pruge. Još je nije ni zakopčala, kada se vrata

otvoriše i Becky bane u sobu, nervozno se žaleći na brata. Imala je smeđu kosu poput majčine i

široko razmaknute smeđe oči. Lice joj je bilo ljepuškasto, ali obično, bila je visoka i imala je vitak

stas, koji je pomalo podsjećao na Crystalin, ali na njoj nije bilo ništa izuzetno i upravo je cvileći

objašnjavala Oliviji kako je Jared smočio sve ručnike u jedinoj kupaonici na ranču.

- Ne mogu čak pristojno ni osušiti kosu. On to radi svakog dana, mama! Znam da to čini

namjerno! - Crystal ju je bez riječi promatrala kao da se nikada ranije nisu srele. Premda su

petnaest godina živjele jedna pored druge, za njih se prije moglo reći da su strankinje nego

sestre. Rebecca je bila majčina kći, smeđa kosa i oči, nervozna, stalno se na nešto žalila. Upravo

se trebala udati za momka u kojega se zaljubila kada je bila Crystalinih godina i kojega je čekala

da se vrati iz rata. Sada, pošto je prošlo gotovo točno godinu dana od njegovog sretnog

povratka iz Japana, trebala se udati za njega. Imala je osamnaest godina i još je bila djevica.

- Mrzim ga, mama! Mrzim ga! - To se odnosilo na njezinog brata, a duga smeđa kosa joj je

onako mokra visila niz leđa, a suze joj pekle oči dok je ljutito gledala u majku i sestru, grdeći

Jareda.

- Od sutra više nećeš morati živjeti s njim. - Odvrati majka i nasmiješi se. Prethodnog dana

vodile su jedan dug razgovor, lagano se šetajući pored staje i majka joj je objasnila što će Tom

očekivati od nje njihove prve bračne noći u Mendocinu. Becky je već ponešto čula o tim

stvarima od prijateljica, od kojih se nekoliko udalo, nekoliko mjeseci nakon što su se njihovi

ljubljeni vratili s Pacifika. Ali Tom je želio prvo naći posao, a Beckyn otac je zahtijevao da ona

završi gimnaziju. Ona je to i ispunila prije pet tjedana i ovog vedrog, sunčanog dana kasnog

srpnja, njezini će se snovi ispuniti. Postat će gospođa Thomasa Parkera. To je zvučalo tako

odraslo i više nego zastrašujuće. Crystal se potajno pitala zašto se njezina sestra udaje za njega.

Becky s Tomom neće nikada stići dalje od Boonevilla. Njezin će život početi i završili se upravo

tu, na ranču na kojem su odrasli. I ona je voljela ranč, mnogo više od ostalih i željela se smiriti

na njemu jednoga dana nakon što bude vidjela djelić svijeta. Sanjarila je o drugim mjestima,

nekim drugjim stvarima, drugim ljudima osim onih s kojima je odrasla. Željela je vidjeti još

nešto od svijeta osim komada zemlje okruženog Mayacama planinama. Zidovi Crystaline sobe

bili su ispunjeni fotografijama filmskih zvijezda, Grete Garbo i Betty Grable, Vivien Leigh i

Clarke Gabla. Bilo je tu i fotografija Hollywooda, San Francisca i New Yorka, a jednom joj je otac

ki@

6

pokazao i razglednicu Pariza. Ponekad je sanjarila da ode u Hollywood i postane filmska

zvijezda. Sanjarila je o odlasku na tajanstvena mjesta, poput onih o kojima se došaptavala s

ocem. Znala je da su to samo snovi, ali voljela je razmišljati o njima. I duboko u srcu dobro je

znala da želi mnogo više od toga da cijelog života bude vezana za čovjeka kakav je bio Tom

Parker. Otac mu je ponudio posao na ranču, jer ga nije uspio nigdje drugdje naći. Napustio je

gimnaziju da bi se poslije Pearl Harbora prijavio u vojsku. Becky ga je strpljivo čekala, svake

nedjelje mu pisala i ponekad mjesecima čekala da dobije od njega odgovor. Kada se vratio

izgledao je tako muževno i bio pun priča o ratu. U dvadeset prvoj godini bio je pravi muškarac,

ili je bar Becky tako mislila. A sada, godinu dana kasnije, postat će njezin muž.

- Zašto nisi obučena? - Becky iznenada napadne sestru koja je bosa stajala u plavoj haljini na

pruge koju joj je majka rekla da odjene. - Trebala si biti već odjevena! - Bilo je sedam ujutro, a

oni neće krenuti u crkvu prije pola jedanaest.

- Mama želi da pomognem baki u kuhinji. - Rekla je to tihim glasom toliko različitim od

Olivijinog i Beckynog. Bio je to glas u kojem se gotovo nazirala promukla senzualnost njezinog

pjevanja. Pjesme su bile nevine, ali glas koji ih je izvodio bio je ispunjen instinktivnom strašću.

Becky baci svoj mokri ručnik na krevet kojeg su dijelile, a koji još nije bio namješten, jer je

Crystal pobjegla u polje promatrati izlazak sunca.

- Kako da se tu oblačim, u tom neredu? Crystal spremi krevet. - Naredi Olivija strogim glasom i

ode pomoći Becky da se počešlja. Sama je napravila veo za Becky, s malom krunom od bijelog

satena prošivenog sićušnim bijelim perlama, iz koje su se spuštali metri i metri krutog bijelog

tila kupljenog u Santa Rosi.

Crystal je poravnala posteljinu i navukla preko kreveta teški pokrivač koji im je baka napravila

još prije mnogo godina. Olivija je napravila novi za Becky, kao vjenčani dar. Već je bio odnijet u

malu kolibu na ranču u kojoj će stanovati; otac će dozvoliti Becky i Tomiju da tamo ostanu dok

ne budu u stanju sami nešto kupiti. Oliviji se sviđalo što će Becky ostati blizu nje, a Tomu je

laknulo što neće morati da iznajmljuju kuću koju još ne mogu plaćati. Crystal se činilo da Becky

uopće ne odlazi. Stanovat će manje od pola milje odavde, duž blatnjavog traga kojim se često

vozila s ocem na traktoru.

Olivija je pažljivo četkala Beckynu kosu dok su razgovarale o Cliffu Johnsonu i njegovoj ženi

Francuskinji. Doveo ju je kući kao ratnu nevjestu i Becky je nadugačko i naširoko razglabala o

tome da li ih pozvati na vjenčanje.

- Nije ona ni upola tako loša. - zaključi Olivija prvi put u godini dana, dok je Crystal nijemo

stajala promatrajući ih. U njihovom društvu se uvijek osjećala odbačena. Nikada je nisu

uključivale u svoje razgovore. Pitala se da li će majka sada, pošto Becky ode, svraćati više

pozornosti na nju i pozornije slušati ono što ona želi reći ili će Olivija provoditi cijelo svoje

vrijeme u Beckynoj kolibi. - Poklonila ti je vrlo lijep komad čipke za koji kaže da je pripadao

njezinoj baki Francuskinji. Jednog dana možeš nešto lijepo od nje napraviti. - To su bile prve

ljubazne riječi koje je bilo tko izrekao o Mireilli od kada je došla, otprilike prije godinu dana.

Nije bila lijepa, ali je bila ljubazna i očajnički se trudila da se uklopi, unatoč početnom otporu

svih Cliffovih prijatelja i susjeda. Bilo je mnogo djevojaka koje su kod kuće čekale momke da se

vrate i nisu im bile potrebne još i strankinje iz zemalja koje je bio zahvatio rat. Ali bar je bila

ki@

7

bjelkinja. Što nije bio slučaj s djevojkom koju je Boyd Webster doveo kući iz Japana. Tu sramotu

njegova obitelj nikada neće oprati. Nikada. Becky je zahtijevala od Toma da ne pozove Boyda i

njegovu ženu na vjenčanje. Vikala je, cvilila, bjesnila, pa čak i preklinjala. Ali Tom je uporno

ostao pri tome da mu je Boyd najbolji prijatelj, da su rame uz rame preživjeli četiri godine rata,

pa čak i ako je napravio glupu grešku oženivši tu djevojku, neće dopustiti da mu ne dođe na

vjenčanje. U stvari, zamolio je Boyda da mu bude kum, zbog čega je Becky još više pobjesnila.

Ali na kraju je ipak morala popustiti. Tom Parker je bio još tvrdoglaviji od nje. Svima će biti

neugodno zbog toga što će Hiroko biti s njima, ali ne zbog toga što nisu mogli zaboraviti otkuda

dolazi s onim svojim kosim očima i sjajnom crnom kosom. Čim bi je ugledali sjetili bi se

momaka koji su se izgubili na Pacificu. To je bila prava sramota, eto što je to bilo. Ni Tom je nije

volio, ali Boyd je bio njegov drug, njegov prijatelj i on mu je bio odan. Boyd je plalio visoku

cijenu te ženidbe. Otkada ju je doveo kući nitko ga nije htio zaposliti i svi u gradu su im

zatvarali vrata pred nosom. Konačno se nad njima sažalio stari gospodin Petersen i zaposlio ga

na crpnoj stanici, što je Boydu teško palo jer je svojom pameću mogao postići mnogo više. Prije

rata se namjeravao upisati na koledž, ali sada za to nije bilo nade. Morao je raditi kako bi

izdržavao sebe i Hiroku. Svi su mislili da će se obeshrabriti i otići. Bar su se nadali da hoće. Ali

Boyd je, na neki svoj način, bio zaljubljen u dolinu islo kao i Tad Wyatt i Crystal.

Crystal je oduševila Boydova lijepa mala Japanka čim je stigla. Hirokin nježan, istančan način

ophođenja, oklijevanje u govoru, nevjerovatna učtivost i oprezan engleski, privlačili su Crystal

poput magneta. Ali Olivija nije dozvoljavala Crystal da s njom razgovara, pa je čak i njezin otac

smatrao kako će biti najbolje držati se podalje od njih. U neke je stvari bilo bolje ne zabadati nos,

a ovih dana to su bili Websterovi.

- Šta radiš tu, zašto samo stojiš i zuriš u sestru? - Olivija je primijetila da ih Crystal promatra, i

odjednom se sjetila njezinog prisustva. - Još prije pola sata sam ti rekla da odeš u kuhinju i

pomogneš baki.

Bez i jedne riječi Crystal napusti sobu bešumno, onako bosa, a Becky nastavi nervozno brbljati o

vjenčanju. A kada je stigla u kuhinju, tamo su već bile tri žene koje su došle s obližnjih farmi i

rančeva. Beckyno vjenčanje bit će događaj godine i prvo toga ljeta. Prijatelji i susjedi stići će

izdaleka. Očekivali su dvije stotine gostiju pa su žene užurbano radile na posljednjim

pripremama za ogromni ručak koji će biti poslužen poslije crkvenog obreda.

- Gdje si ti, djevojko? - otresne se na nju baka i odmah joj pokaže na ogromnu šunku. Zaklali su

vlastite prasiće i sami osušili šunku. Sve što će biti posluženo bilo je domaće, čak i vino koje će

njezin otac točiti.

Crystal prione na posao bez ijedne riječi, ali već poslije nekoliko trenutaka netko je pljesne po

stražnjici. - Imaš lijepu haljinu, sestrice. Donio ti ju je tata iz San Francisca? - Naravno, bio je to

Jared koji joj se smiješio s visine. Premda je imao šesnaest godina još je nevjerovatno uživao u

tome da je zadirkuje i muči. Na sebi je imao nove sportske hlače koje su mu već bile prekratke i

bijelu košulju koju je baka glačala i škrobila dok nije postala tako kruta da je sama od sebe

mogla stajati. Ali još je bio bos, cipele je nosio u rukama, a novi sako i kravata nemarno su mu

bili prebačeni preko ramena. Godinama su se on i Becky borili kao pas i mačak, ali tijekom

posljednje godine sve više pažnje poklanjao je Crystali. Poslužio se komadom sočne šunke, a

ki@

8

Crystal ga lupnu po prstima.

- Odrezati ću ti ih ako ne budeš pazio. - Ona zamahnu nožem na njega, gotovo ozbiljno. Stalno

ju je ljutio. Volio ju je zadirkivati, poigravati se s njom, nervirati je. Često bi je gnjavio dok ne bi

zamahnula da ga udari, što je on uvijek lako izbjegavao, a onda bi je nimalo nježno lupio rukom

po uhu zato što je uopće pokušala tako nešto. - Bježi od mene... idi, gnjavi nekog drugog, Jar. -

Mnogo češće ga je zvala Jared. - Zašto i ti nešto ne pomažeš?

- Imam ja važnija posla. Moram pomoći tati oko vina.

- Aha... kako da ne... - Zareže ona na njega, vidjela ga je kako pije s prijateljima, ali prije bi umrla

nego ga odala ocu. Čak i kada su bili u svađi među njima je vladala neka neizgovorena veza.

- Potrudi se da nešto ostane i za goste.

- A ti se potrudi da ne zaboraviš cipele. - Opet ju je pljesnuo po stražnjici tako da je ispustila nož

i posegnula za njegovom rukom, ali prekasno, već je jurio niz hodnik prema svojoj sobi,

zviždeći. Zastao je pred Beckynom sobom na trenutak, a onda provirio unutra; zatekao ju je u

grudnjaku i gaćicama dok je namještala podvezicu. - Zdravo, mala... Auuu! Počeo je zavijati

kao vuk, a Becky je strašno vrisnula.

- Izbacite ga odavde! - Zavitlala je prema njemu četku za kosu, ali on je zalupio vrata prije no što

ga je ova pogodila. To su bili uobičajeni zvuci u udobnoj staroj rančerskoj kući, tako da nitko u

kuhinji nije obratio preveliku pozornost na Tada Wyatta kada je ušao, već odjeven za vjenčanje

u tamno plavo odijelo. Oko sebe je širio aureolu pouzdanosti, topline i tihe individualnosti.

Nekada je njegova obitelj bila bogata, imali su puno novaca, ali najveći dio su izgubili još prije

mnogo godina, čak i prije Velike krize. Morali su prodati tisuće jutara, ali on je uspio preobratiti

ranč i opet ga podići, vlastitim znojem i uz Olivijinu pomoć. Ali prije no što se oženio njome

vidio je nešto svijeta. Ponekad, kada bi odlazili na duge šetnje ili se negdje vozili u kočiji ili pak

čekali zimi da se krava oteli, pričao bi Crystal o tome. S njom je dijelio one stvari koje je odavno

zakopao u sebi i na koje je gotovo zaboravio.

- Tamo vani je veliki svijet, djevojčice... s mnogo lijepih mijesta... nema ih mnogo koja su bolja

od ovog... ali ipak ih treba vidjeti... - Pričao joj je o mjestima kakva su New Orleans i New York,

pa čak i o Engleskoj. Kad god bi ga Olivija čula, korila bi ga što puni Crystali glavu glupostima.

Olivija nikada nije bila nigdje dalje od Jugozapada, pa joj je čak i to bilo nekako strano. Dvoje

starije djece dijelilo je njezine poglede na svijet. Dolina im je bila dovoljna, kao i ljudi u njoj.

Samo je Crystal sanjala o još nečem i pitala se da li će to ikada vidjeti. I ona je voljela Dolinu, ali

u njezinom je srcu bilo mjesta za još nešto osim toga. Kao i njezin otac strasno je voljela Dolinu,

ali je ipak voljela sanjati o udaljenim mjestima.

- Kako je moja djevojčica? - Tad Wyatt ušeta unutra i ponosno pogleda svoju mlađu kći. Čak i

tu, u kuhinji punoj žena, u staroj plavoj haljini na pruge, Crystalina ljepota i to što je vidi dirne

ga u srce i on osta bez daha, što uopće nije mogao prikriti. Bio je zahvalan što se ona danas nije

udavala. Znao je da to ne bi mogao podnijeti. A i ne bi joj nikada dozvolio da se uda za nekoga

kao što je Tom Parker. Ali za Becky je on bio dobar. Becky nije sanjarila... na tajnim nebesima

njezina srca nije bilo zvijezda... ona nije imala tajne vizije. Želela je muža i djecu i kolibu na

ranču, i običnog čovjeka kao što je bio Tom, nimalo ambicioznog i bez snova, i upravo to će i

dobiti.

ki@

9

- Zdravo, tata. - Crystal ga je pogledala ravno u oči i blago mu se osmjehnula, njihovoj

beskonačnoj ljubavi nisu bile potrebne riječi.

- Da li ti je majka napravila lijepu haljinu za danas? - Želio je da bude tako, oduvijek je to želio.

Nasmiješio se kada se sjetio čarapa koje je poklonio Crystal da ih nosi na vjenčanju, premda je

Olivija smatrala da je to luckasto od njega.

Crystal kimnu, jer ju je i dalje promatrao. - Lijepa je. - Ali ni izdaleka kao haljine koje se viđaju u

filmovima. Bila je to samo haljina. Lijepa, bijela haljina. Najlon čarape će biti najbolji dio njezine

garderobe, nevidljive i prozirne i tako uzbuđujuće. Ali Tad je znao da je ona mogla obući bilo

što i opet izgledati ljupko.

- Gdje ti je mama? - On se osvrne po kuhinji, ali ugledao je samo punicu i tri ženine prijateljice i

Crystal.

- Pomaže Becky oko oblačenja.

- Već? Uvenut će prije no što uopće stignemo u crkvu. - Izmijeniše osmijehe, dan je već bio

topao, a u kuhinji kao da se pušilo.

- Gdje je Jared? Već čitav sat ga tražim. - Ali vidjelo se da je dobre volje dok je to izgovarao,

njega nije bilo lako naljutiti. Bio je strpljiv sa svo troje još od njihovog djetinjstva.

- Rekao je da ti treba pomoći oko vina. - Crystal se nasmiješi kada im se oči ponovo sretoše i ona

mu ponudi komadić šunke zbog koje je prije skoro nekoliko trenutaka korila brata.

- Vjerojtnije da će mi pomoći da ga popijem. - Oboje se nasmijaše i on krenu hodnik prema

Jaredovoj spavaćoj sobi. Jaredova strast su bili automobili, a ne rančevi i njegov je otac to znao;

jedina koja je zaista voljela ranč, bila je Crystal. Prošao je pokraj sobe u kojoj se Becky oblačila uz

majčinu pomoć i pokucao na vrata sinovljeve sobe. - Dođi mi pomoći da prenesemo stolove,

sine. Još ima posla vani. - Razmjestili su duge stolove i prekrili ih lanenim stolnjacima, koji su

korišteni još na vjenčanju njegove majke, prije pola stoljeća. Gosti će jesti u hladovini ogromnog

drveća koje je okruživalo kuću.

Tad Wyatt proviri u sinovljevu sobu i nađe ga kako leži na krevetu, zagledan u časopis pun

žena. - Možeš li odvojiti malo vremena i pomoći mi, sine? - Jared skoči na noge nervozno se

osmjehnuvši, nakrivljene kravate i kose sljepljene od tonika koji je kupio u Napi.

- Svakako, tata. Oprosti.

Tad je bio pažljiv i nije mu pokvario brižljivo dotjeranu frizuru, već mu je prebacio snažnu ruku

preko ramena. Bilo mu je čudno što se jedno od njih već ženi. Još je na njih gledao kao na

djecu... sjećao se Jareda kako uči hodati... juriti piliće... a i trenutka kada je s četiri godine pao s

traktora... sa sedam ga je učio voziti... a prvi put poveo u lov kada je bio tek nešto viši od

puške... Becky je nešto malo bila starija od njega, a sada se udavala.

- Baš lijep dan za vjenčanje tvoje sestre. - Podigao je pogled prema nebu, i osmjehnuo se sinu,

dok je naređivao Jaredu i trojici radnika s ranča gdje da postave stolove. Prošao je još sat dok

sve nije bilo onako kako je želio i kada se vratio u kuhinju na hladno piće zajedno s Jaredom,

Crystal više nije bila tamo, kao ni jedna od žena. Sve su sada bile u Beckynoj i Crystalinoj sobi,

diveći se haljini, uzdišući i uživajući u Becky koja im se konačno pokazala u čipki i prozračnom

sjaju. Bila je lijepa nevjesta, kao i većina djevojaka; sve su se gurale oko nje, želeći joj sve

najbolje, praveći tajanstvene opaske o prvoj bračnoj noći, dok nije porumenila i okrenula se

ki@

10

pogled joj se zaustavio na Crystali koja se u kutu uvlačila u svoju jednostavnu haljinu. Haljina

uopće nije bila uzbudljiva, ali upravo je ta njezina krajnja jednostavnost samo još viže isticala

njezinu ljepotu. Pažljivo je već bila navukla svoje dragocjene najlonke, a ravne lakirane bijele

cipelice nisu je činile nimalo višom, što i nije bilo potrebno. Sve žene su se okrenule i pogledale

je, stajala je nepomično u kutu s tom svojom blijedozlatnom kosom koja joj se spuštala u

snopovima, i malim vijencem od bijelih ruža gotovo da je sličila anđelu. U usporedbi s njom,

Becky je bila previše našminkana, previše namještena, i mnogo manje svoja. Crystal kao da se

ukočila u rijetkom trenutku između djetinjstva i zrelosti, na njoj nije bilo ničeg umjetnog, ničeg

sirovog, grubog, sve se uklapalo u tananu glatkoću njezine zapanjujuće ljepote.

- I... Crystal vrlo lijepo izgleda, - primjeli jedna od žena, kao da će od tih običnih riječi postati

manje blistava, ali to je bilo nemoguće, Crystal je bila ono što je bila i to ništa nije moglo

umanjiti, čak ni jednostavna bijela haljina koju je imala na sebi. Kada bi je čovjek pogledao

zaboravljao bi na sve drugo osim na njezin graciozan hod i nevjerojatno lice pod vjenčićem od

sitnog bijelog cvijeća. I Becky je nosila bijele ruže i žene u sobi morale su snagom volje natjerati

sebe da se okrenu i opet joj se počnu diviti. Ali nitko nije mogao poreći. Crystal je bila ljepotica.

- Bit će bolje da krenemo, - konačno reče Olivija i povede žene van gdje su ih već čekali njezin

muž i Jared. Pošli su odvojenim automobilima do crkve. Samo vjenčanje bit će skromno,

prijatelje su pozvali kasnije na ručak, ali tek ih je nekoliko bilo pozvano i u crkvu.

Tad je promatrao žene dok su silazile niz stepenice trijema, razgovarajući, smijući se, hihoćući

poput mladih djevojaka. To ga je podsjetilo na vlastito vjenčanje. Olivija je vrlo lijepo izgledala

u majčinoj vjenčanici, ali sada mu se to činilo tako dalekim. Život im nije bio baš lak, posebice je

teško bilo u vrijeme Velike krize, ali sada je to sve bilo za njima. Ranč je lijepo napredovao, djeca

su im gotovo poodrasla, bili su sigurni i sretni u svom malom svijetu u svojoj udaljenoj dolini. A

onda mu je odjednom zastao dah, kada se Becky pojavila na trijemu, stidljiva i ponosna, s velom

koji joj je skrivao lice, i buketom ruža u drhtavim rukama. Divno je izgledala i on osjeti bockanje

suza u očima kada ju je ugledao.

- Nije li lijepa poput slike, Tade? - prošapta ponosno Olivija, zadovoljna dojmom koji je njihova

starija kći očito ostavila na njega. Godinama se trudila da više zavoli Becky, ali uvijek je

Crystal bila ta koja bi mu zagrijala srce... Crystal... nepokorna i slobodno graciozna, uvijek mu je

bila za petama. Ali Becky je konačno uspjela.

- Izgledaš divno, mila. - Nježno je poljubio kći, prislonivši joj usne na obraz pod velom i stisnuo

joj ruku dok su se oboje savladavali da ne zaplaču, a onda je taj trenutak prošao i svi su već

hitali prema kolima koja će ih odvesti do crkve gdje će ona postati gospođa Thomasa Parkera.

To je bio veliki dan za sve njih, a posebice za Becky i dok je žurno obilazio oko automobila da

zauzme mjesto za upravljačem, iznenada je stao i osjetio iste one ubode u srcu koje je osjećao još

od prvog dana kada ju je ugledao. Stajala je stidljivo poput kakve košute u jednostavnoj bijeloj

haljini, nesigurna, stidljiva, sa suncem u kosi i očima boje neba; Crystal je stajala i promatrala

ga. Točno je znao šta osjeća prema njoj i nije se borio protiv toga, znao je što mu znači i što mu je

oduvijek značila. I ona je na trenutak zastala i oboje su se osmjehnuli. Osjetila se jakom, živom i

voljenom uvijek kada je bila u njegovoj blizini. Osmjehnuo se svom najmlađem djetetu dok je

ulazila u automobil u kojima je Jared vozio baku i jednim divljim pokretom ona mu baci jednu

ki@

11

od bijelih ruža, zahihotavši pritom; uhvatio ju je. Ovo je bio Beckyn dan, nije mu bila potrebna

Olivija da ga na to podsjeti, Crystal je bila ono što je bila. A za njega je bila sve na svijetu. Bila je

biser među biserima. Bila je jednostavno... Crystal.

2.

Obred u crkvi bio je jednostavan, ljupki mlada i mladoženja izmijenjali su zakletve u maloj

bijeloj crkvi u Jim Townu. Becky je bila lijepa i ponosna u vjenčanici koju joj je majka sašila, a

Tom nervozan i vrlo mlad u novom plavom odijelu koje je kupio za vjenčanje. Boyd Webster je

bio kum, imao je kosu boje bakra i pjegavo lice. Dok ih je promatrao iz prvog reda u crkvi,

razmišljao je o tome kako su svi mladi, gotovo još djeca.

Crystal je bila jedina djeveruša, stajala je sa strane i stidljivo gledala u Boyda trudeći se da ne

promatra znatiželjno i zadivljeno njegovu ženu koja je iza sjedila. Hiroko je na sebi imala

jednostavnu zelenu svilenu haljinu sa niskom bisera oko vrata i crne kožne cipele na kopčanje.

Boyd je želio da odjene kimono. Na njihovom vjenčanju u Japanu nosila je obredni kimono u

kojem je sličila lutki s tradicionalnim Kanzashiem u kosi, zlatnim bodežom i torbicom od

brokata punom novčića zataknutom za njezin zlatni obi. Ali sada je to sve bilo daleko za njima;

Beckyni najbliži i njezini prijatelji promatrali su kako postaje Tomova žena. Poljubio je mladu,

Jared je klicao, a Olivija je brisala oči čipkanom maramicom koju je imala i na vlastitom

vjenčanju. Sve je prošlo bez ikakve greške; neko vrijeme su ostali stajati vani, razgovarajući s

obitelji i prijateljima, te diveći se Becky. Kum je lupnuo po leđima Toma koji je sav blistao, svi

su se rukovali s njim, ljubili i uživali u jednostavnoj proslavi. Jared je bacio šaku riže na njih dok

su se vraćali u auto i u povorci krenuli nazad na ranč Wyatt, na brižljivo pripremljen ručak oko

kojega su se Olivija, Minerva i njihove susjede trudile već nekoliko proteklih dana.

Čim su stigli kući, Olivija se razletila po kuhinji davajući upute radnicima s ranča kojim redom

da iznose poslužavnike i plitke zdjele na stolove u dvorištu. Njihove žene su trebale pomoći u

serviranju i čišćenju slolova poslije jela; činilo se da se stolovi pretrpani hranom protežu u

nedogled, pure i purani, pečena govedina, rebra i šunke, grašak i slatki krumpiri, povrće i

salate, hladetina i začinjena jaja, kolačići i slatkiši, voćne pite i divovska bijela torta postavljena

na posebnom stolu. Činilo se da ima dovoljno hrane za cijelu vojsku; Tad je pomagao

muškarcima u otvaranju vina, a Tom se samo osmjehivao svojoj snahi, dok je Boyd stidljivo

stajao pored njih. Boyd je bio zgodan momak, dobra srca i blagih očiju, a Wyattove je oduvijek

volio. Njegova sestra, Ginny, je išla u školu s Becky, a Jarada i Crystal se sjećao još od malena,

premda je bio tek nešto malo stariji od njih. Ali sa svoje dvadeset dvije godine, i četiri godine

provedene u ratu, osjećao se mnogo, mnogo starijim.

- E pa Tome, i to si ostvario. Kako se osjećaš kao oženjen čovjek? - Boyd Webster razvuče usta u

širok osmijeh, dok se Tom osvrtao oko sebe ne skrivajući zadovoljstvo. Za Toma Parkera je

ženidba s jednom Wyattovom predstavljala korak naprijed. Veselio se što će živjeti na ranču i

sudjelovati u podjeli onoga što to sa sobom donosi, ako ne izravno, bar u stilu života. Tad ga je

već mjesecima pripremao, objašnjavao mu je kako se uzgaja kukuruz, stoka, kako se obrađuju

vinogradi. Orasi su predstavljali najmanje unosan posao na ranču, ali i oko njih je bilo dosta

brige. Kada bi nastupila sezona branja oraha, svi na ranču bi se uključili i radili dok im prsti ne

ki@

12

bi pocrnili od branja i krckanja oraha. Međutim, prvih nekoliko mjeseci Tom će pomagati svom

tastu u vinogradu.

- Aha, kladim se da ti to neće biti teško - počne ga zadirkivati jedan od prijatelja ispred kojeg je

bio tanjur do vrha napunjen šunkom i puretinom, - to se zove kušanje vina, zar ne, Tome?

Mladoženja se sretno nasmijao; oči su mu bile malo previše sjajne. Nedaleko odatle Becky je

hihotala okružena s djevojkama s kojima je odrasla. Većina od njih bile su već udane. Pošto je

rat konačno završio, a momci se vratili kući baš nekako u vrijeme kada su djevojke završavale

srednju školu, prošle je godine u dolini bilo na desetine vjenčanja, a neke od njih su već imale

bebe. Upravo su zadirkivale Becky kako će sigurno uskoro ostati u drugom stanju. - Neće dugo

proći, Becky Wyatt... vidjet ćeš... manje od mjesec ili dva, i već ćeš ostati u drugom stanju!

Djevojke su hihotale, a automobili i kamioni nisu prestajali stizati, dovozeći susjede, odjevene u

njihovu najbolju nedjeljnu odjeću, koji su korili djecu i opominjali ih da se lijepo ponašaju, da ne

deru odjeću divlje jureći s drugovima oko stolova. Za nepun sat, okupilo se dvije stotine

čestitara oko dugih stolova s hranom i upola manje djece, ona mala držala su se za sukanje

majki, plašeći se da odu previše daleko, bebe su se odmarale u naručjima, nekoliko dječaka su

očevi nosili na ramenima, a malo podalje od brižljivo postavljenih stolova, velika skupina djece

trčala su, igrala se skrivača istog trena zaboravljajući na upozorenja roditelja. Dječaci su jurili

oko drveća, nekoliko hrabrijih se popelo na grane, a djevojčice su stajale u velikim skupinama,

pričale i smijale se, a neke su se na smjenu ljuljale na ljuljačkama koje je Tad napravio prije

mnogo godina za svoju djecu. S vremena na vrijeme bi se na kratko pridružili svojim

roditeljima, ali moglo se reći da je svaka skupina bila zadovoljna što može zanemariti onu

drugu; roditelji su pretpostavljali da su im djeca sigurna, jer nisu daleko, a djeca su bila sretna

što im se roditelji zabavljaju i nemaju vremena da brinu o njihovim nestašlucima.

Kao i obično, Crystal je stajala u blizini grupe mlađih djevojčica, gotovo zaboravljena; tek

povremeno bi joj netko poslao poneki pogled pun zavisti ili divljenja. Djevojčice su je uvijek

oprezno promatrale, a dječaci su, posljednjih godina, bili kao opčinjeni njom, premda su to

ponekad čudno pokazivali, gurajući je i praveći se važni, pa su je čak i vukli za dugu plavu

kosu, ili se pretvarali kako se hoće nadmetati s njom; ponekad bi je previše gurnuli i jednom

riječju radili su sve što im je padalo na pamet samo da bi privukli njezinu pozornost, a da

pritom nisu s njom ni riječ progovorili. Djevojčice su se pak trudile da uopće s njom ne

razgovaraju. Bile su preplašene njezinog izgleda. Odgurnule su je od sebe, a da ona nije

razumjela zbog čega. To je bila cijena koju je plaćala za svoju ljepotu. Prihvatila je način na koji

su se ophodili prema njoj kao nešto što se nije moglo izmijeniti, ali još nije shvatila zbog čega.

Ponekad, kada bi je dječaci gurali, a ona je osjetila hrabrost, uzvratila bi im istom mjerom, ili bi

nekog od njih udarila, ili bi ih čak podmetnula nogu ako bi je nervirali. Jedino je na taj način

komunicirala s njima. Inače nisu obraćali pažnju na nju. Sve ih je znala još od malena, ali

posljednjih godina, kao da je postala za njih stranac. I djeca su kao i njihovi roditelji bila svjesna

njezine osebujnosti, njezine ljepote koja je ljude ostavljala bez daha. Ali nitko nije znao kako da

se ponaša s njom. Bili su to jednostavni ljudi kojima se činilo da je za proteklih godinu dvije ona

postala netko drugi. To su najbolje osjetili momci koji su se vratili iz rata poslije četiri godine;

zadivili su se kada su vidjeli što se dogodilo s Crystal. I kao mala je bila lijepa, ali ništa na njoj

ki@

13

nije nagovještavalo, kada joj je bilo deset, kakvom će ljepoticom postati. Ali dio njezinog šarma

sastojao se u tome što još nije bila svjesna dojma koji je ostavljala na muškarce oko sebe, što je

još bila strpljiva i dobre naravi kao u vrijeme dok je bila dijete. Sada je bila samo stidljivija, jer je

osjećala da na ljude oko sebe ostavlja drugačiji dojam, ali nije znala zašto je to tako. Samo se brat

odnosio prema njoj kao i do tada, s grubom naklonošću. Ali to što nije bila svjesna svog izgleda

činilo je njezinu nevinost samo još senzualnijom, a toga je njezin otac bio i te kako svjesan, pa joj

je još prije dvije godine rekao da se prestane kretati oko radnika na ranču. Znao je točno što su

mislili i zato nije želio da Crystal nesvjesno učini nešto što bi ih izazvalo. Njezina blagost i tihi

način na koji se kretala među njima bili su mnogo izazovniji nego da se pred njima pojavila kao

od majke rođena.

Ali Tad sada nije brinuo za nju, pričao je o politici, sportu, lokalnim tračevima i cijeni grožđa s

prijateljima. Za sve njih je ovo bio sretan dan, njihovi prijatelji su jeli, razgovarali, smijali se, a

djeca su se igrala u blizini, dok ih je Crystal promatrala.

I Hiroko se držala rezervirano, postrance, u hladu drveta, tiha i sama, ne skidajući oči s muža.

Boyd je razgovarao s Tomom okružen prijateljima, obnavljali su sjećanja na rat. Teško je bilo

povjerovati da se završio prije gotovo godinu dana. Kao da je cijeli jedan život bio za njima, pun

užasa i uzbuđenja, sklopljenih prijateljstava i izgubljenih prijatelja. Sada je tamo stajala samo

Hiroko, kao živi podsjetnik na ono što su bili i ono čega su se još sjećali. U njihovim pogledima

vidjelo se otvoreno neprijateljstvo i nijedna joj žena nije prišla. Čak ju je i njezina šogorica,

Ginny Webster, izbjegavala. Ginny je na sebi imala pripijenu ružičastu haljinu s dubokim

izrezom na grudima, preko koje je nosila jaknicu odgovarajuće boje sa sitnim bijelim točkastim

uzorkom koja se širila na kukovima tako da je isticala njezinu lijepo oblikovanu stražnjicu.

Smijala se glasnije od ostalih i flertovala sa svim Boydovim prijateljima, isto onako kao što je to

radila i prije kada bi ih Boyd dovodio kući poslije škole, a ona pokušavala da ulovi bratovljeve

drugove. Ali učinak koji je postizala i stil kojim se koristila bili su sasvim drugačiji od

Crystalinih. Bila je očigledni simbol seksa s onom svojom svjetlocrvenom kosom, pripijenom

haljinom i napadnom šminkom. O njoj su već godinama kružile raznorazne priče; muškarci su

voljeli da je na trenutak zagrle i spuste pogled niz njezinu haljinu do jedrih grudi. To je kod

mnogih od njih budilo sjcćanja. Još od vremena kada je napunila trinaest godina, Ginny je

uvijek bila velikodušna kada su njezine draži bile u pitanju.

- Šta to imaš, Ginny? - Mladoženja stade uz nju, a iz usta mu se osjećalo nešto jače od vina koje

je Tad služio. Nekolicina muškaraca pila je viski u staji i Tom im se, kao i uvijek, požurio

pridružiti. Promatrao ju je s očitim zanimanjem dok ju je stiskao uz sebe, a ruku joj zavlačio pod

jaknicu. Držala je Beckyn buket, ali on nije mislio na cvijeće kada joj je postavio ono pitanje.

Gledao je ravno u prorez među njezinim grudima. - Ti si uhvatila buket? Onda si ti slijedeća na

redu. - Razuzdano se nasmijao, otkrivši lijepe zube i izvivši usta u osmijeh koji je osvojio

Beckyno srce prije toliko godina. Ali Ginny ga je dosta dobro poznavala, znala je o njemu neke

stvari koje za pojedince nisu bile tajna.

- Rekla sam ti da ću se dosta brzo udati, Tome Parkeru.- Zahihotala je, a on ju je privukao još

bliže. Boyd je pocrvenio i okrenuo glavu od svoje sestre i prijatelja, pri čemu je ugledao svoju

sićušnu ženicu finu poput slonovače koja ih je promatrala iz daljine. Boyd osjeti bol u srcu kada

ki@

14

pogleda u Hiroku. Rijetko kad ju je puštao od sebe, ali danas, kao Tomov kum, nije mogao da

joj pokloni onoliko pažnje koliko je želio. I dok su se Ginny i Tom zadirkivali i smijali, Boyd se

neprimjetno izvukao i otišao potražiti Hiroku. Nasmiješila mu se dok je prilazio i on osjeti kako

mu je srce brže zakucalo kao i svaki put kada bi pogledao u njezine blage oči. Kada se nalazio

daleko od kuće, ona je bila ta koja ga je tješila i koja mu je ugađala i bila mu je posve odana od

prvog dana u dolini. Srce mu se kidalo kada bi vidio kako se ljudi neljubazno odnose prema

njoj. Unatoč upozorenjima prijatelja u Japanu, nije bio pripravan na opakost njihovih riječi, ni na

to da će im svi zalupiti vrata pred nosom. Više puta je pomislio na to da se odseli, ali ovo je bio

njegov dom i on nije htio bježati, bez obzira šta mu oni rekli ili učinili. Brinuo je samo za

Hiroku. Žene su bile tako neljubazne s njom, a muškarci još gori. Zvali su je Koreanka ili Jap.

Čak ni djeca nisu htjela razgovarati s njom, jer su im roditelji to zabranili. Kako su svi bili

daleko od njezine brižne obitelji pune ljubavi u Japanu.

- Jesi li dobro? - Osmijehnuo joj se, a ona je sagnula glavu i kimnula, a onda ga stidljivo

pogledala na način od kojeg mu se srce uvijek topilo.

- Dobro sam, Boydsan. Ovo je vrlo lijepa svečanost. - Nasmijao se njezinom izboru riječi, a ona

se zastidjela i potom zahihotala. - Ne?

- Da. - On se sagne i poljubi je nježno, ne obazirući se da li ga tko gleda. Volio ju je i ona mu je

sada bila žena i neka svi idu do đavola, ako nisu u stanju to shvatiti. Njegova crvena kosa i

pjegice bili su u oštrom kontrastu s njezinom kožom boje slonovače i kao ahat crnom kosom

koju je uredno pokupila u malu punđu na zatiljku. Sve je na njoj bilo jednostavno i uredno i

lijepo složeno. Ni njezina obitelj nije bila ništa manje začuđena nego njegova kada su im rekli da

će se vjenčati. Otac joj je zabranio da ikada ponovo vidi Boyda, ali na kraju, uvjerivši se koliko je

Boyd dobar, nježan i koliko voli djevojku, unatoč samima sebi i majčinim suzama, ipak su

popustili. Hiroko im u pismima ni jednom riječi nije spomenula kako su je grozno primili u

Alexsandrovoj dolini, pisala im je jedino o maloj kolibi u kojoj su živjeli, divnim krajolicima,

svojoj ljubavi prema Boydu, tako da je sve zvučalo jednostavno i lako. Kada je tek stigla ništa

nije znala o logorima za Japance za vrijeme rata, ili o bijesu i preziru na koji će naići u

Kaliforniji.

- Jesi li jela? - Osjećao se krivim kada je shvatio kako dugo ju je ostavio samu i odjednom mu je

sinulo, s razlogom, da ništa nije okusila. Bila je suviše stidljiva da bi bilo kome prišla od

dugačkih stolova oko kojih su se okupili susjedi.

- Nisam jako gladna, Boydsan. Toplo je.

- Odmah ću ti nešto donijeti. - Polako se navikavala na zapadnjačku hranu, premda je za njih i

dalje uglavnom kuhala na japanski način, koji je on toliko zavolio u Japanu i koji je naučila od

majke. - Odmah se vraćam. - Ponovo ju je poljubio i pohitao prema stolovima, koji su još bili

puni hrane koju su Olivija i njezina majka pripremile, a kada je krenuo nazad k njoj noseći

tanjur, iznenada je stao, ne mogavši povjerovati svojim očima. Noseći Hirokin zakašnjeli ručak,

Boyd je požurio prema visokom, tamnokosom rnuškarcu koji se rukovao s Tomom Parkerom.

Izdvajao se od ostalih gostiju kako po tamnoplavom kaputiću, bijelim hlačama i svijetlocrvenoj

kravati, tako i po aueroli koja je nagovještavala jedan svijet dokolice tako stran ovoj dolini. Bio je

samo pet godina stariji od Boyda i sada je izgledao drugačije, ali na Pacifiku su bili bliski

ki@

15

prijatelji. Spencer Hill mu je bio pretpostavljeni kao i Tomu, pa je čak došao na Boydovo i

Hirokino vjenčanje u Kyotu. Kada mu je Boyd prišao sa širokim osmjehom, Spencer se upravo

rukovao s Tomom i čestitao mu; bio je preplanuo i ležeran i činilo se da mu je i ovdje isto onako

ugodno kao i u Japanu u uniformi. Bio je to čovjek koji se svagdje dobro osjećao, a svojim

duboko plavim očima mogao je u trenu vidjeti sve oko sebe, već trenutak kasnije smijao se s

Boydom Websterom.

- Neka sam proklet... opet ti! Mali pjegavče! Kako je Hiroko? - Boyda je dirnulo to što joj se

sjećao imena; osmjehnuo se dok mu je pokazivao prema drveću ispod kojega je stajala.

- Dobro je. Baš je prošlo dosta vremena, kapetane... - Oči im se sretoše i u trenutku se prisjetiše

sveg onog bola kojeg su zajedno doživjeli, svih strahova, ali bilo je u tom sjećanju još nečeg, bilo

je bliskosti koja je nestala u nepovrat. Bliskosti rođene iz tuge, uzbuđenja, užasa, ali i pobjede.

Ali ta im je pobjeda sada nalikovalaa na tren u usporedbi s ostalim i svi su se oni zapravo sjećali

godina koje su joj prethodile. - Dođi je pozdraviti. - Spencer se ispričao ostalima i prepustio

Toma njegovim kohortama, koje su do tada već bile podosta opite i nestrpljive da se vrate u

staju po još viskija.

- Kako ti ide? Pitao sam se da li češ biti tu. To jest da li ste se već vas dvoje do sada preselili u

grad. - Često je razmišljao o tome kako bi za njih dvoje bilo lakše živjeti u gradu kao što je bio

San Francisco ili Honolulu, ali Boyd je čvrsto odlučio da se vrali kući u dolinu o kojoj je tako

često pričao.

Hirokine oči se razrogačiše od iznenađenja kada ga ugleda i ona mu se nakloni. Dok joj se

Spencer smiješio primijetio je da je isto onako sićušna i profinjena kao što je bila i prije godinu

dana na njihovom vlastitom vjenčanju. Ali sada je u njezinim očima nazirao još nešto, mudrost i

tugu koje u njima ranije nije bilo i Spenceru nije bilo teško pretpostaviti kako protekla godina za

nju nije bila laka.

- Izgledaš prelijepo, Hiroko. Tako mi je drago što vas oboje ponovo vidim. - On nježno prihvati

njezinu ruku, a ona pocrveni ne usudivši se podići pogled, jer ih je njezin muž promatrao.

Kapetan je bio tako pošten prema oboje, učinio je sve što je bilo moguće da ih obeshrabri da se

ne vjenčaju, ali na kraju, stao je na Boydovu stranu kao što bi uvijek stao na stranu svojih ljudi,

ili u bici ili izvan nje. Bio je to čovjek kojem su se njegovi ljudi uvijek mogli obratiti i oni su to

znali. Bio je snažan, inteligentan i ljubazan, ali i nemilosrdan kada bi ga iznevjerili, što su rijelko

činili. Malo je bilo onih koji su bili pod njegovom komandom, a nisu željeli slijediti njegov

primjer. Radio je naporno, borio se rame uz rame s njima i kao da ga ništa nije moglo zamoriti

dok su se borili za pobjedu, i sada je bilo tako čudno... sve je bilo gotovo, našli su se tu, na

suprotnom kraju svijeta, sigurni, ali ipak ništa od svega toga nije bilo zaboravljeno.

- Prošlo je dosta vremena, zar ne? - Spencerov pogled sretne Boydov i on u njegovim očima

primjeti da je ovaj postao stariji i mudriji; oboje su u ratu vidjeli mnogo bola. Bez uniforme je

zgodni kapetan izgledao mnogo mlađe nego posljednjeg puta kada su se sreli, kada je Boyd

odlazio iz Japana za San Francisco.

- Nisam znao da ćeš i ti danas biti ovdje - primjeti tiho Boyd, Spencer nije mogao ni naslutitii

koliko je bio sretan što ga vidi. On je bio prva osoba koja se ljubazno ophodila prema Hiroki od

kada je stigla prošlog rujna u Kaliforniju. - Tom mi ništa nije rekao.

ki@

16

- Sigurno je previše razmišijao o svojoj mladoj. - Spencer im se široko nasmije. - Pisao sam mu

da ću pokušali doći, ali ni sam nisam znao sigurno do prije nekoliko dana. Trebao sam već biti u

New Yorku. Ali izgleda da mi se ne ide iz Kalifornije. - On se osvrne okolo, a Boyd pruži Hiroki

tanjur i stade je nutkati da kuša, međutim, nju je mnogo više zanimao njihov prijatelj nego

hrana i ona pažljivo spusti tanjur na panj iza sebe.

- Da li ste ovdje na ljetovanju, gospodine? - U Boydovim očima se vidjela ljubav i poštovanje

koji su obilježili njihov odnos u Japanu; Spencer odmahnu glavom i glasno se nasmije.

- Ne, nisam i za boga miloga, Websteru, zar si zaboravio da se zovem Spencer?

Boyd Webster porumeni kao mak, što mu se redovno događalo, čak i u žaru bitke. Njegov

pretpostavljeni mu je zbog toga nadjenuo mnogo nadimaka i dvojica muškaraca se opet

nasmijaše. - Pomislio sam da bi me mogao poslati na vojni sud, ako bih te oslovio po imenu.

Hiroko se osmjehne, dok ih je promatrala sjetila se jednog sretnijeg vremena daleko, daleko

odavde, kada je bila kod kuće, a ne stranac koji nigdje nije dobrodošao.

- Vjerovao ili ne, opet sam se vratio u školu. Ništa pametnije mi nije palo na pamet poslije rata.

Upravo sam dao godinu na pravu. - Uspio je položiti dvije godine u jednoj, i slijedećeg ljeta će

diplomirati pravni fakultet na Stanfordskom sveučilištu.

- Na istoku? - Boyd je mislio da će čovjek kao Spencer Hill poći na Yale ili Harvard. Znao je da

ima novaca, ali ne i koliko. Spencer nikada nije pričao o takvim stvarima, ali svima je bilo jasno

da je obrazovan i da je porijeklom iz dobre obitelji; svi su načuli glasine da je porijeklom iz

važne obitelji na istoku, premda on to nikada nije spomenuo. Pohađao je koledž, to su svi znali,

i bio je oficir, ali sve ostalo je bilo obavijeno velom tajne, a dok su puzali kroz minsko polje

nikom od njih to i nije bilo važno.

Ali Spencer je odmahivao glavom dok je promatrao svog mladog prijatelja i razmišljao o tome

koliko je ovo mjesto bilo udaljeno od svijeta kojeg je poznavao. Činilo mu se da je nekoliko

svjetlosnih godina od profinjenosti San Francisca. Ovo ovdje bio je život u malom o kojem

nikada nije čak ni razmišljao, svijet rančera i farmera, ljudi koji su obrađivali zemlju. Život im je

bio težak i premda mu je bilo tek dvadeset dvije godine to se vidjelo na Boydovom licu.

- Ne, na Stanfordu sam. Zaustavio sam se ovdje na putu kući i zaljubio se u ovaj kraj. Upisao

sam se prije no što sam se vratio u New York. Znao sam da to nikada ne bih učinio ako bih

čekao da prvo stignem kući. Ovdje mi se sviđa. - Izgledalo im je nevjerovatno da je Stanford

udaljen odatle tek tri sata, što se njih tiče mogao se nalaziti i u drugoj državi. - Vratit ću se u

jesen. Obećao sam svojima da ću se preko ljeta vratiti na istok. Proveo sam tek nekoliko tjedana

s njima po povratku iz vojske, a onda sam krenuo na studij prava. Možda je to pomalo ludo u

mojim godinama, ali izgleda da je rat mnoge usporio. Neki su čak stariji od mene. A šta je s

tobom, Boyde? Čime se baviš? - Hiroko je tiho sjela i slušala njihov razgovor. Pitala se da li će

mu se Boyd požaliti. Nikada se nije žalio, bar ne pred njom, a ovih dana gotovo i nije imao s

kim pričati. Oboje su se začudili kada ga je Tom zamolio da mu bude kum na vjenčanju. Nitko

drugi ih nikada nije pozvao, pa čak ni razgovarao s njima, čak je ponekad stari gospodin

Petersen morao sam da ulijeva benzin, jer su neki odbijali da im Tom pomogne.

- Sve je u redu. Teško sam našao posao, jer smo svi u isto vrijeme stigli kući. Ali sada nam je

dobro. - Hiroko ga je promatrala, njezin pogled Spenceru ništa nije otkrio i on samo kimnu.

ki@

17

- Drago mi je. - Brinuo je zbog njih dvoje i više puta se ljutio sam na sebe što nije ostao u vezi.

Dok je bio u njegovoj jedinici, volio je Boyda mnogo i brinuo se što je oženio Hiroku. Drago mu

je bilo što se sve dobro završilo. Znao je da je bilo i drugih koji nisu dobro živjeli, ljudi koji su se

otuđili od svojih obitelji zbog ratnih snaha koje su doveli kući, a neki odavši se piču izvršili su

čak i samoubojstvo, ostavivši žene koje su doveli kući na milost i nemilost zemlji koja nije znala

praštati. Ali njih dvoje su dobro izgledali i još su bili zajedno, što je več bilo nešto. - Da li ikada

navraćate u San Francisko?

Boyd se osmjehne i odmahne glavom. Život im je bio dovoljno težak i tu gdje su bili, a ionako

ne bi imali novaca za benzin, ali on to Spenceru nije rekao. Bio je mlad i ponosan i bio je uvjeren

da će njih dvoje uspjeti.

- Trebao bi mi ponekad doći u posjet. Postat ću pravnik tek za godinu dana. Nevjerojatno, zar

ne? - Obojica se nasmijaše, ali Boyd nije bio iznenađen. Kapetan je od prvog dana kada ga je

upoznao odisao uspjehom, svi su ga voljeli, dobrovoljci i oficiri. Boyd je oduvijek vjerovao da će

on jednog dana postati poznat, a to što će postati pravnik bila je nedvosmisleno samo prva

stepenica na ljestvici uspjeha. Spencer se osvrnuo oko sebe, dok mu se Boyd smiješio, a onda im

se pogledi opet sretoše. - Kakva je Tomova nevjesta? Čini mi se da je dobra djevojka.

- I jest. Sestrina prijateljica. - Kada je to izrekao, obojica se nasmijaše. Spencer je mnogo toga čuo

o Ginny Webster. Neprestano je Boydu slala svoje fotografije u kupaćem kostimu i tražila od

njega da joj nađe vojnike kojima bi mogla pisati. U to vrijeme je još bila tinejdžerka, imala isto

svjetlocrvenu kosu kao i njezin brat, iste pjegice, ali i nevjerovatno zgodno tijelo.

- Wyattovi su dobri ljudi. Tom će raditi na ranču s Beckynim ocem. - Boydu je to zvučalo kao

Božji dar i iznenada se posramio, pomislivši kako je to ipak manje slavno od studiranja prava na

Stanfordu. Međutim, vidjelo se da ih on iskreno sve poštuje, dok je pogledom kružio okolo.

Ranč je ostavljao dobar dojam, bio je čist i napredan, a gosti koji su razgovarali u sjeni drveća

nalikovali su mu na pristojne, odlučne ljude. - Tad Wyatt je dobar čovjek. Tom je imao sreće.

Kao i ti. - Spencer je to izgovorio vrlo nježno, pogledavši toplo u Hiroko pa u Boyda, a u očima

mu se nazirao tračak zavisti. On ni za koga nije mario, nikoga nije volio niti je njega itko volio

kao što je Hiroko voljela svoga muža. Gotovo da im je zavidio na tome, ali njemu se nigdje nije

žurilo. U njegovom je životu bilo mnogo žena i ne može se reći da se nije dobro zabavljao. U

dvadeset sedmoj godini još mu se nije žurilo da se smiri. Prvo je želio neke druge stvari, da

završi pravo na primjer i da se vrati u New York. Otac mu je bio sudac i on mu je rekao da će

najpametnije postupiti ako postane pravnik. S diplomom pravnika i vezama koje će steći na

sveučilištu kao što je bio Stanford, čekao ga je ugodan život. A zahvaljujući njegovom izgledu i

lakom ophođenju mnoga će se vrata otvoriti pred Spencerom Hillom. Kao što je to oduvijek bio

slučaj; vodio je lijep život i gdje god krenuo, ljudi bi ga zavoljeli. Imao je integritet i stil i bio je

pametan kao sam vrag. To mu je više puta spasilo život na Pacifiku, kao uostalom i živote

njegovih ljudi. Neiskustvo je nadoknađivao domišljatošću i hrabrošću. - Da li bi se trebao

umiješati među goste?

Boyd se nasmije. - Svakako. Dođi, upoznat ću te sa svojom sestrom.

Konačno stade ga zadirkivati Spencer Hill. - Hoću li je prepoznati bez kupaćeg kostima? - Ali

dok su se lagano približavali ostalim gostima, odmah ju je uočio i to ne samo po svjetlocrvenoj

ki@

18

kosi tako sličnoj Boydovoj, već po tijelu stegnutom u usku ružičastu haljinu i odgovarajuću

jaknicu. Djevojka koja se smijala pripita, ona koja je još držala uveli buket što ga je Becky bacila,

a ona ga uhvatila jedino je ona mogla biti Boydova sestra, Ginny. Boyd ih je upoznao, a Ginny

je pocrvenila gotovo kao njezina haljina kada joj je Spencer stegnuo ruku i rekao nekoliko riječi

o tome kako je njezin brat bio hrabar na Pacifiku.

- Nije mi rekao da ste tako zgodni, kapetane. - Zahihota ona i stisnu se uz njega; mirisala je na

jeftini parfem i vino. Boyd ga je zatim predstavio svom ocu, ali bilo je očigledno da su odnosi

između starijeg čovjeka s kojim se Spencer upravo rukovao i njegovog sina vrlo zategnuti, a i

nije bilo teško pogoditi da je to zbog Hiroke.

Spencer je ostao malo s njima, prisjećajući se prošlih dana s Boydom i Tomom, a zatim se udaljio

da se posluži čašom domaćeg vina. Porazgovarao je s nekolicinom gostiju, a zatim se izdvojio

poželjevši malo biti sam u sjeni drveća, osjetivši da je ovaj seoski mir uzburkao u njemu osjećaje

koja su odavno bila zaboravljena. Njegov su život određivali gradski poslovi i studiranje u

Stanfordu, tako da je rijetko imao vremena da sam ode na neko mjesto slično ovome. Kao da je

napravio korak natrag u vremenu; starci su sjedeli ispod drveća za stolovima prekrivenim

bijelim lanenim stolnjacima čiji su se rubovi polagano njihali na povjetarcu, a djeca trčala i

vikala u daljini. Ako bi zatvorio oči, mogao bi zamisliti da se nalazi u Francuskoj, ili čak i u

nekom drugom stoljeću, da obitelji i prijatelji razgovaraju i smiju se, da se brda protežu iza njih;

stajao je tako ispod divovskog drveća i sanjario, a onda je odjednom osjetio da ga netko

promatra. Okrenuo se i ugledao jedno predivno dijete kako zuri u njega; bila je bosa i viša od

većine prisutnih žena, ali nije bilo sumnje da je još malena djevojčica. Dijete s tijelom žene i

velikim plavim očima čiji pogled kao da mu je dopirao do same duše dok ga je promatrala.

Dugačkom, gracioznom rukom sklonila je s lica grivu bijeloplave kose; poput malja ga je

zaprepaslila njezina ljepota. Stajao je nepomično i oči su im se srele, ali nijedno od njih nije

progovorilo; gledao ju je nesposoban da odvoji pogled od nje. Nikada nije vidio nikog tako

lijepog ili nevinog. Na sebi je imala jednostavnu haljinu i stajala je bosa u travi. Žudio je da

ispruži ruku i dodirne je.

- Zdravo. - Progovorio je prvi, a ona kao da mu se plašila odgovoriti. Želio joj se osmjehnuti, ali

njezine su ga oči paralizirale, bile su tako plave, nije se mogao sjetiti da je ikada ranije takve

vidio, oči boje ljetnog neba koje su u rano jutro podsjećale na lavandu. - Da li se danas lijepo

zabavljaš? - Pitanje mu se odmah učini glupim čim ga je izgovorio, ali nije joj mogao reći kako je

ljupka, a upravo je to jedino želio, dok ga je ona i dalje promatrala. A onda mu se lagano počela

osmjehivati i pažljivo mu prilaziti poput mlade košute koja se pojavljuje iz šume. Zanimalo ju je

tko je on, vidio joj je to u očima, ali se plašio da će je uplašiti i otjerati ako joj pođe u susret.

Morat će je pustiti da mu sama priđe, a tako je želio da ispruži ruku i privuče je bliže.

- Jesi li ti Tomov prijatelj? - Glas joj je bio dubok i glatak i isto onako svilenkast kao i blijedo

plava kosa koja kao da ga je preklinjala da je dodirne. Ali morao je ostati priseban. Bila je još

dijete i njega samog su iznenadili vlastiti osjećaji. Nije odisala očiglednom seksulanošću kao

Ginny Webster u svojoj pripijenoj ružičastoj haljini, već je bila nekako tanano senzualna, poput

krhkog cvijeta koji raste u divljini na vrhu planine.

- Bili smo zajedno u vojsci, u Japanu.

ki@

19

Ona kimnu, kao da je to nimalo nije iznenadilo. Znala je da ga nikada ranije nije vidjela. Istinu

govoreći, nikada nije vidjela nikog sličnog njemu. Taj je čovjek u sebi nosio nekovrsnu

uglađenost i pritajenu istančanost koji su je zadivili. Sve na njemu je bilo besprijekorno i skupo,

od savršeno skrojenog kaputića do savršeno bijelih hlača, svijetle svilene kravate i lijepo

oblikovanih ruku. Ali najviše od svega zadivile su ga njegove oči. Postojalo je nešto u njima što

ju je kao magnet privlačilo.

- Poznaješ li Boyda Webstera? - Znatiželjno je nakrivila glavu na jednu stranu, dok joj je kosa

slobodno padala preko ramena. - I on je bio u Japanu sa Tomom.

On kimnu, ne skidajući poglede s nje i pitajući se tko je, kao da je to bilo važno. - Poznajem ih

obojicu. - Nije joj rekao da im je bio pretpostavljeni. To nije bilo bitno. - Poznajem i Hiroku. A ti?

Ona lagano odmahnu glavom. - Niko ne smije s njom razgovarati.

On kimnu, bilo mu je žao što je tako, ali nije bio iznenađen. Toga se plašio od samog početka, a

sada je ovo nevjerovatno stvorenje potvrdilo da je bio u pravu. - To nije dobro. Ona je dobra

devojka. Bio sam im na vjenčanju. - Teško je nalazio riječi, jer bila je tako mlada, a i zato što se

sav grčio od žudnje dok ju je gledao, da bi se na kraju zapitao je li poludio. Bila je dijete, sam je

sebe uvjeravao, ili u najboljem slučaju možda mlada djevojka. Nije mogla imati više od

četrnaest, petnaest godina, pa ipak mu je u njezinom prisustvu zastajao dah.

- Jesi li iz San Francisca? - Morao je biti. Ljudi iz doline nisu mu ni slični, a ona nije mogla

zamisliti da netko dolazi iz nekog mjesta koje je udaljenije od San Francisca.

- Sada jesam. U stvari, ja sam iz New Yorka. Ali ovdje pohađam fakultet. - Nasmiješio se kada je

to izgovorio, a ona se nasmijala, što ga je podsjetilo na žubor planinskog potoka; prišla mu je još

malo bliže. Ostala djeca su se i dalje igrala u daljini i kao da im uopće nije nedostajala.

- Koji fakultet studiraš? - Pogled joj je bio jasan i živ i on je osjetio da se ispod njezine stidljivosti

krije neka briga.

- Pravni.

- Sigurno je težak.

- Je. Ali zanimljiv i meni se sviđa. A što ti radiš? - Bilo je to glupo pitanje i on je toga bio

svjestan. Što je ona u svojim godinama mogla raditi osim da ide u školu i igra se s drugaricama

iz doline.

- Idem u školu. - Ubrala je dugačku vlat trave i počela se njome igrati.

- Voliš li školu?

- Ponekad.

- Dobar odgovor. - Ponovo joj se osmjehnuo pitajući se kako li se zove. Vjerovatno Sally ili Jane,

ili možda Mary. Ovde ljudi nisu imali neobična imena. A onda, kao da će to njoj nešto značiti,

on se predstavi, a ona kimnu i dalje ga promatrajući oprezno i zadivljeno.

- Ja sam Crystal Wyatt. - Ime joj je savršeno odgovaralo.

- Jesi li u nekoj rodbinskoj vezi sa snahom?

- To mi je sestra.

Pitao se zašto li Tom nije nju pričekao, ali možda ovdašnji ljudi nisu shvaćali kako je

nevjerojatno bila lijepa, premda je u to teško bilo povjerovali.

- Ranč je prelijep. Vjerovatno je ovdje lijepo živjeti.

ki@

20

Ona se nasmije, otvorenije nego maloprije, kao da je nestrpljiva da s njim podijeli neku tajnu.

- Još je ljepše tamo u brdima, tamo prolazi rijeka koju ne možeš odavde vidjeti. Tata i ja

ponekad zajedno jašemo po brdima. Tamo je doista lijepo. Znaš li jahati? - Zanimao ju je, gotovo

isto onoliko koliko i ona njega, dok ju je slušao.

- Ne baš najbolje. Ali volim jahati. Možda ću jednog dana ponovo doći da me ti i tvoj tata

naučite. - Ona kimnu, kao da joj se ta ideja svidjela, a onda ju je netko pozvao. U početku nije

obraćala pažnju na te pozive, ali na kraju se ipak okrenula i požalila zbog toga. Bio je to njezin

brat. Spencer se rastužio. Konačno su je se sjetili. - Drago mi je što sam s tobom popričao. - Znao

je da će ga za koji trenutak napustiti, a on je tako želio ispružiti ruku i bar je jednom taknuti.

Plašio se da je nikada više neće vidjeti, želio je da zaustavi vrijeme kako bi se uvijek sjećao ovog

trenutka, ispod drveća... prije nego što odraste... prije nego što on ode... prije nego što život

stigne da je pokvari.

- Crystal! - Sada ju je već dozivalo nekoliko glasova u zboru. Nije se više mogla o njih oglušivati.

Doviknula im je da će odmah doći.

- Hoćeš li se stvarno jednog dana vratiti? - Kao da je osjećala isto što i on. Kao da nije željela da

je napusti, jer nikada još nije vidjela tako zgodnog muškarca, osim filmskih zvijezda čije je slike

vjesila po zidu u svojoj sobi. Ali on je bio nekako drugačiji, bio je stvaran. I razgovarao je s njom

kao da je odrasla.

- Volio bih da opet dođem. Sada kada znam da je Boyd tu, možda dođem autom i posjetim ga.

Ona kimnu, kao da se nijemo slaže s njim. - Doći ću da posjetim i Toma... - Glas mu utihne, prije

no što je uspio izgovoriti i tebe jer je znao da joj to ne može reći. Pomislila bi da je lud, a i nije je

želio zaplašiti. Možda je to bilo od vina, govorio je sebi, možda ona nije bila tako lijepa kao što je

on mislio, možda je jednostavno bio u takvom raspoloženju, možda je za sve bio kriv ovaj dan i

sjaj vjenčanja. Ali dobro je znao da je posrijedi više od toga, da je ona bila više od toga. A onda,

pogledavši ga posljednji put i stidljivo mu se osmjehnuvši, mahnula mu je rukom i vratila se k

ostalima. Dugo je ostao gledati za njom, vidio kako joj je brat nešto rekao i povukao je za kosu,

nakon čega je ona iznenada potrčala za njim i stala ga zadirkivati i nasmijavati kao da je

zaboravila da su se uopće sreli, ali kada se spremao krenuti vidio je kako se okreće prema

njemu i na trenutak zastaje, promatra ga, kao da mu je željela nešto reći, ali nije. Dok se on

vraćao ka Boydu i Hiroko, skrenula je pogled na ostale.

Vidio ju je opet prije polaska, stajala je na trijemu, razgovarala s majkom. Majka ju je očigledno

zbog nečega korila. Odnijela je tešku zdjelu u kuhinju i više se nije pojavila, a trenutak kasnije

on se već udaljavao, ne prestajući misliti na dijete koje je sreo. Nalikovala mu je na divlje

ždrijebe, lijepo, neukroćeno i slobodno, na dijete s očima žene. Nasmijao se u sebi. To je bilo

ludo. U svijetu daleko odavde čekao ga je život koji je trebalo proživjeti. Nije bilo nikakvog

razloga da ga privuče četrnaestogodišnja djevojčica u bujnoj divljini Alexandrove doline. Ama

baš nikakvog razloga, osim što ona nije bila obična djevojčica. Čak mu je i njezino ime govorilo

da je drugačija. Crystal. Ponovio ga je u sebi dok se udaljavao, prisjetivši se da je obećao Boydu i

Hiroki da će ih posjetiti poslije ljeta. Možda i hoće... možda stvarno hoće... čudno je bilo to što je

znao da mora.

Dok je Crystal pomagala majci da skloni posljednje plitke zdjele, uhvatila je sebe u mislima na

ki@

21

njega, zgodnog stranca iz San Francisca. Saznala je tko je. Čula je Toma kako govori o njemu,

svom pretpostavljenom u Japanu. Tomu je bilo drago što je došao na vjenčanje, ali sada je imao

važnijih briga. On i Becky su kroz kišu od riže otišli na bračno putovanje u Mendocino na obali

oceana. Tamo će ostati dva tjedna, a onda će se vratiti kući i početi zajednički život u kolibi na

ranču, pomagati ocu u poslu i rađati djecu. Crystal se to činilo tako dosadno sada kada je o tome

razmišljala. Tako očekivano i obično. U njihovim životima nije postojalo ništa magično, ništa

rijetko i neobično, ništa što bi podsjećalo na ljude o kojima je sanjarila, na filmske zvijezde o

kojima je čitala.

Pitala se da li će i ona biti takva jednog dana, udati se za nekog od momaka koje je znala, nekog

Jaredovog prijatelja, nekog od onih koje je sada još mrzila. Čudno, ali dok je o tome razmišljala,

osjećala je kako se dvoumi između dvije suprotnosti, poznatog svijeta kojeg je poznavala... i

onog koji je bio daleko odavde, prepun tajni i zgodnih stranaca, poput onog kojega je srela na

sestrinom vjenčanju.

Bila je već ponoć kada su završile s pranjem posuđda i raščistile posljednje ostatke svadbene

gozbe. Sve je bilo sklonjeno, a baka je već bila u krevetu. Kuća je bila nekako neobično tiha kada

je Crystal poželjela laku noć roditeljima, a otac je polako ispratio do njezine sobe, i poljubio u

obraz poslavši joj jedan nježan pogled.

- I na tebe će jednog dana doći red... kao što je došao na Becky.

Ona slegne ramenima, ne mareći za to, a Jared huknu dok je prolazio pored njih ka svojoj sobi.

Otac joj se opet osmjehne. - Hoćeš li sutra sa mnom na jahanje? Moram nešto napraviti, mogla bi

mi pomoći. - Bio je toliko ponosan na nju, mnogo više nego što je ona mislila, dok mu se

osmjehivala i potvrdno kimnula. - Voljela bih, tata.

- Probudit ću te u pet. Hajde sada na spavanje. - Promrsio joj je kosu, a ona je tiho zatvorila za

sobom vrata. Bila je to prva noć koju će provesti sama u sobi, bez sestre; sve je bilo tako mirno.

Konačno je imala svoje kraljevstvo. Ležala je na krevetu i razmišljala o Spenceru dok je tonula u

san. A u hotelskoj sobi u San Francisku, Spencer Hill je ležeći u svom krevetu, razmišljao o

Crystal.

3.

Tomova i Beckyna prva beba rodila se deset mjeseci od dana vjenčanja. Rođen je u kolibi na

ranču uz Minervinu i Olivijinu pomoć, a Tom je čekajući mjerio trijem glavne kuće. Bio je to

zdrav dječaćić kojm su dali ime William po Tomovom ocu, Williamu Henryju Parkeru. Becky je

bila strašno ponosna na njega, kao i Tom. To je bio jedini svijetli trenutak tw godine koja je inače

bila vrlo teška za Wyattove. Usijevi su im slabo rodili poslije jakih kiša, a Tada je srušila u

krevet upala pluća od koje se sporo oporavljao. Kada se beba rodila on je još bio slab, ali

pokušavao se pretvarati da je s njim sve u redu. Samo je Crystal znala kako je očajnički umoran.

Sada su odlazili na kraće šetnje, i vidjelo se da bi mu uvijek laknulo kada bi se vratili kući i on

mogao otići u krevet, ponekad čak i bez večere.

Konačno se počeo oporavljati negdje u vrijeme kada su bebu krstili, istog dana kada je Indija

stekla nezavisnost, a dva dana prije Crystalinog šesnaestog rođendana. Kršten je u istoj crkvi u

kojoj su se Tom i Becky vjenčali godinu dana ranije; Olivija je pozvala šezdesetak prijatelja na

ki@

22

ručak. Proslava je bila manja nego ona za vjenčanje, ali ipak je bila svečana. Ginny Webster je

bila krsna kuma, a Tom je zamolio Boyda da bude njegov krsni kum, o čemu su Wyattovi opet

dugo raspravljali. Hiroku su ljudi i dalje izbjegavali. Crystal joj je bila jedina prijateljica, pa čak

ni ona nije znala da je Hiroko bila u drugom stanju. A lokalni liječnik je odbio brinuti o njezinoj

trudnoći. Rođeni sin mu je poginuo u Japanu i on joj je otvoreno rekao da joj neće pomoći pri

porodu. Boyd ju je morao odvesti u San Francisco i tamo pronaći liječnika, a nije imao novaca

da je tamo često vodi. Dr Yoshikawa je bio ljubazan, dobar čovjek. Rođen je u San Diegu i

cijelog je života živio u San Franciscu, ali je ipak bio interniran zajedno s ostalim svojim

sunarodnjacima poslije Pearl Harbora. Četiri godine se brinuo o njima u logoru, pružajući im

ono malo pomoći što je mogao, jer je nabava bila ograničena. Bilo je to za njega razdoblje patnje

i velikih poteškoća, ali zato su ga ljudi, o kojima je brinuo i s kojima je živio, poštovali i bili

odani. Hiroko je čula za njega od jedine Japanke koju je poznavala u San Francicu i posjetila ga

je sva dršćući, poslije poniženja kojeg je doživjela kod liječnika o kojemu su svi u dolini imali

visoko mišljenje. Boyd je bio pored nje dok ju je dr Yoshikawa pregledao, a potom je počeo

oboje uvjeravati kako je sve u redu. Samo je on znao koliko joj je bilo teško što je strankinja u

zemlji gdje su je ljudi mrzili zbog boje njezine kože, kosine očiju i činjenice što je rođena u

Kyotu.

- U ožujku ćete već imati lijepu zdravu bebu, gospodine Webster - rekao je Boydu, a onda se

osmjehnuo Hiroki. S njom je razgovarao na japanskom, a Boyd je za vrijeme njihovog razgovora

primijetio da je odahnula. Kao da se poslije ovih nekoliko mjeseci vratila kući; stekao je njezino

povjerenje. Rekao joj je da se svako popodne odmara i preporučio joj da se odrekne japanske

hrane, što ju je natjeralo da zahihota.

Boyd joj je upravo pomagao u pripremi jednog od tih jela slijedećeg dana po povratku iz San

Francisca kada je Crystal pokucala na vrata. Svraćala je povremeno, tek da ih pozdravi i malo

pročavrlja, još od Beckyinog vjenčanja. Nitko nije znao da ih je posjećivala, a Boyd je bio

dovoljno mudar da ne oda njezinu tajnu.

- Hej, ima li koga? - Napolju je privezala jednog od očevih konja i oprezno ušla unutra, kose

pokupljene na tjemenu ispod kaubojskog šešira i u jeansu. Bila je čak još ljepša nego godinu

dana ranije, ženstvenija, ali još ju je krasila ona ista aureola nevinosti. Činilo se da i dalje uopće

nije svjesna svog izgleda, što je samo još više pojačavalo njezinu ljepotu. Na sebi je imala jednu

od starih Tadovih košulja, a kada je skinula šešir i bacila ga na stolicu te protrljala sljepoočnicu,

griva platinaste kose rasula joj se po ramenima.

- Zdravo, Crystal. - Boyd obrisa šake u kuhinjski ručnik, a Hiroko se osmjehne i ponudi je sa

sashimijem koji su upravo pripremali. - Jesi li već ručala? - Bila je subota i nije bilo škole. Otac se

odmarao, a ona nije imala nikakvog posla. Prije njih posjetila je Becky i malog Willia, kako su ga

zvali. Bio je to debeli, zdravi dječaćić i već se smiješio.

- Što je to? - Crystal je zadivljeno promatrala svježu ribu.

- Sashimi - odvrati Hiroko sa stidljivim osmijehom. Crystalina svijetla kosa i krupne plave oči

svaki put bi je opet iznenadili i onda bi pomislila da bi, kada bi se mogla ponovo roditi,

poželjela bi izgledati baš kao ona. Hiroko je često sanjarila o tome da operira oči u

zapadnjačkom stilu ali za to nisu imali novaca, a i Boyd bi je ubio što uopće razmišlja o tako

ki@

23

nečem. Volio ju je upravo takvu kakva je bila, volio je njezinu tananu japansku ljepotu.

Hiroko je bila samo tri godine starija od Crystal, ali bila je ozbiljnija i ta se ozbiljnost samo još

produbila usamljenošću kojom je bila okružena u dolini. - Da li bi voljela kušati sashimi,

Crystalsan? - Sada je već mnogo bolje govorila engleski. Uvečer je naglas čitala Boydu trudeći

se da što bolje izgovara riječi. Čak joj je i Crystal donijela neke svoje školske knjige, a Hiroko je

marljivo radila i brzo učila.

Crystal se smjestila u sićušnoj kuhinji i oprezno kušala jelo za koje su joj rekli da se sastoji od

svježe ribe. Bila je uvijek voljna sve isprobati i mnogo puta je s njima podjelila obrok, probajući

delikalese koje je Hiroko pripremila svojim vještim prstima.

- Kako ti je otac? - upitala je tiho Hiroko, a Crystal zavrti glavom i nabra očne kapke.

- Sada mu je bolje. Ovo je za njega bila teška zima. Svratila sam danas kod Becky, - i ona se

osmjehnu svojoj prijateljici, - beba stvarno postaje sve slađa. Primijetila je da su izmijenjali neke

čudne poglede. Boyd je ohrabrivao svoju ženu pogledom, a pjegice na blijedom licu postadoše

mu izraženije nego obično. Bio je toliko različit od Crystal, čiji je ten ljeti dobio zagasitu boju,

unatoč boji njezine kose i plavim očima. Ali on njezinu ljepotu kao da nije primjećivao. Za njega

je postojala samo Hiroko.

- Reci joj. - Osmjehivao se ženi, želeći da jedinoj prijateljici koju su imali priopće lijepe vijesti

koje za njih sada više nisu predstavljale moru pošto su pronašli dr Joyhikawu. Dijete su

očajnički željeli premda ih je mučila oskudica. Bili su jedino iznenađeni što im je toliko trebalo.

Prošlo je više od dvije godine prije no što je Hiroko začela. - Hajde... - nagovarao ju je Boyd, a

Hiroki je bilo neugodno; Crystal je čekala. Bila je premlada da bi se dosjetila što je posrijedi.

Crystal nije baš mnogo tih dana razmišljala o bebama, tako da ih je oboje gledala širom

otvorenih znatiželjnih očiju, ali Hiroko nikako nije uspijevala prevaliti preko usana tu važnu

vijest. Na kraju je ipak Boyd morao to učiniti umjesto nje. - U proljeće ćemo i mi dobiti bebu. -

Bio je vrlo ponosan dok je to izgovarao, ali se zato Hiroko stidljivo okrenula na drugu stranu.

Nikako se nije mogla navići na američki otvoreni način komuniciranja, na njegovu naviku da

odmah ljudima kaže stvari koje su bile krajnje privatne, premda je i sama bila isto onoliko

sretna koliko i on.

- To je divno - osmjehnu se Crystal. - Kada?

- Mislimo u ožujku. - Blistao je od sreće dok je promatrao svoju ženu, a Hiroko nutkala Crystal

da uzme još sashimija.

- To je tako daleko, zar ne? - Crystal se činilo kao vječnost. I Becky je mislila da nikada neće doći

dan porođaja. Žalila se dan i noć, stalno je kukala kako joj nije dobro i kako se loše osjeća. Na

kraju Crystal više nije mogla podnositi njezinu blizinu. Cak se i Jared umorio, a Tom je noću

sam izlazio s prijateljima. Samo je Olivija imala razumijevanja. Njih dvije su bile bliže nego

ikada ranije, ali Crystali to nije smetalo. Bila je najsretnija kada je vrijeme provodila s ocem. A

sve više je uživala i u posjetama Hiroki u toku prošle godine. Razgovarale su o prirodi, životu i

idejama, ali vrlo rijetko o ljudima. Hiroko nije imala prijatelje o kojima je mogla pričati, samo

obitelj u Japanu, ali je o njima vrlo rijetko govorila. Bili su tako daleko da su za nju bili gotovo

izgubljeni. Ali jednom je priznala da joj nedostaju njezine male sestre. Da bi joj nekako zahvalila

na povjerenju, Crystal joj je priznala da ponekad sanja kako igra u filmu. Hiroku je ta ideja vrlo

ki@

24

dojmila, smatrala je da je Crystal dovoljno lijepa da bi bila glumica. Ali Hollywood je bio tako

daleko od Alexandrove doline. Za njih nedostižan, tako da je slobodno mogao biti i na drugom

planetu.

I Hiroko i Boyd su prisustvovali Williamovom krštenju. Glasno je počeo drečati kada ga je

ministrant polio vodom po glavi. Na sebi je imao haljinicu koju je na krštenju nosio još Minervin

otac. Hiroko je problijedila kada su izlazili iz crkve, pa ju je Boyd nježno uhvatio za ruku,

upitno je pogledavši, a ona je samo kimnula. Ni jednom se nije požalila da joj nije dobro, još mu

je vrlo brižljivo pripremala sve obroke, ali gotovo ništa nije jela, već je samo gurkala hranu po

tanjuru; ujutro bi je ponekad čuo kako povraća. Crystaline oči se sretoše s njezinim prije no što

ju je Boyd izveo i njih dvije razmijenjaše osmijehe koje nitko nije primijetio. Svi su bili vrlo

zaokupljeni bebom.

Ručak je na ranču bio poslužen na isti način kao i za Beckyino vjenčanje, ali ovog puta je bilo

lakše jer je bilo manje ljudi. Žene su sjedile podijeljene u grupice i razgovarale o tome tko će se

uskoro vjenčati, a tko poroditi. Nitko još nije znao za Hiroku i mnogo im je više odgovaralo

šaptati o Ginny Websler. Primijetno se udebljala, a kružile su i glasine da spava s Marshallom

Floydom. Netko ih je čak vidio kako izlaze iz hotela u Napi.

- Trudna je, pazite što vam govorim - objavi zavjerenički Olivija, a Becky doda da je Ginny malo

nedostajalo da se nije onesvijetila prošle nedjelje na skupu u crkvi.

- Mislite da će je oženiti?

- Možda - odvrati jedna od žena. - Ali trebala bi požuriti, prije no što se još više zaobli. - Žene su

razgovarale, muškarci stajali odvojeno od njih, pili i jeli, a djeca se igrala isto kao i prošle

godine. Dvije godine od završetka rata, ništa se nije posebno izmijenilo, osim što su djeca bila

nešto starija. Ni Crystal više nije izgledala onako djetinjasto. Tijelo joj se zaoblilo, a noge postale

graciozne; imala je stas koji je sada već privlačio poglede muškaraca. Nije više nosila haljine

koje su ga skrivale kao nekada, a pogled joj je bio mirniji i mudriji. Cijele zime brinula je zbog

oca. Jared je u lipnju zavržio srednju školu i od sada će puno radno vrijeme raditi na ranču s

Tomom i ocem. Otac ga je htio poslati u koledž, ali se to Jaredu nije svidjelo. Petljao je oko auta

na ranču i odlazio se voziti s prijateljima. Imao je i djevojku u Calistogi.

- Krasan mladić - primijeti zadivljeno jedna od Olivijinih prijateljica, - slijedeći je on na redu,

pazite šta sam vam rekla. Čujem da se viđa s malom Thompsonovom. - Majka mu se ponosno

nasmiješi umjesto odgovora, ali joj preko lica pređe sjenka kada joj pogled padne na Crystal. Na

sebi je imala plavu haljinu boje njezinih očiju koju joj je otac donio iz San Francisca.

- Zgodna djevojka... prava ljepotica... - Jedna od žena primijetila je da Olivija promatra Crystal.

- Morat ćeš je uskoro zaključavati u staju - nastavi je zadirkivati žena, ali Olivija se pravila

naivna. Njezino najmlađe dijete za nju je i dalje bilo potpuni stranac. Toliko se razlikovala od

drugih djevojaka, a posebno od svoje sestre. Bila je tiha i vječno sama, za razliku od njih ostalih.

Morile su je neke dublje misli o kojima je rijetko govorila, ali kada bi to ipak učinila uvijek bi

naljutila majku. Djevojke ne trebaju brinuti o dubokim mislima niti sanjariti o mjestima o kojima

su ona i Tad razgovarali. Za sve je on bio kriv, on joj je napunio glavu tim stvarima. Njegova je

greška bila i to što je voljela slobodno trčati po brdima, jahati očeve konje i kupati se gola u

potocima, poput nekakve divljakuše, izgubivši se ponekad i na nekoliko sati.

ki@

25

Nije bila poput ostalih djevojaka, poput Becky ili svoje majke. Nikada nije bila takva, međutim

to se sada sve više primijećivalo. Dječake više kao da uopće nije primijećivala. Izgleda da je

najsretnija bila kada je ostajala sama ili kada bi satima pričala s ocem o ranču, knjigama koje je

pročitala ili o mjestima koja je Tad posjetio, a na koja je i ona željela poći. Jednog dana ih je

Olivija čak čula kako razgovaraju o Hollywoodu. Znala je da je to prava ludost. Neće biti

nimalo lako naći joj muža, unatoč njezine ljepote. Izgled sam po sebi nije bio dovoljan. Bila je

previše različita, a ako ništa drugo, onda ju je već sam njezin izgled odvajao od njih ostalih, žene

tjerao u oprez, a muškarce da je gledaju, ali ne na način zbog kojega bi Olivija bila počašćena.

Mala joj je utjeha bila što je majka najljepše djevojke u dolini. Bila je prelijepa, preslobodna, i

previše, previže različita. Dok su žene pričale, Crystal je sjedila na ljuljački koja je visoko letjela,

a ostala djeca su se igrala u blizini. Činilo se da ih uopće ne primjećuje, da ih čak ni ne vidi. U

posljednjih godinu dana postala je još veći usamljenik, umjesto da im postane sličnija. Ne

znajući šta će prije sa svojim životom, čak ju je i Jared ostavljao na miru. Primijećivali su je

jedino kada je pjevala, kao na primjer u crkvi u nedjelju ujutro. Imala je takav glas koji vas je,

bez obzira da li je voljeli ili ne, tjerao da zastanete. To je bilo sve što su ljudi ikada o njoj rekli.

Jedrila je kroz zrak na ljuljački, ne obazirući se na to šta bi ljudi mogli reći i gotovo ne

primećujući proslavu koja je bila u toku, pjevajući samo za sebe; a onda je ugledala njegov auto

kako se približava i prepoznala ga istog trena kada je iz njega izišao. Nije ga vidjela godinu

dana, ali bi ga bilo gdje prepoznala. Nije ga zaboravila, ali tek bi se tu i tamo usudila pitati

Boyda da li je dobio pismo od Spencera. Ipak je došao na krštenje, Crystal je šutjela i pustila da

se ljuljačka lagano zaustavi dok ga je promatrala kako se rukuje s ocem, a zatim odlazi potražiti

Boyda i Hiroku. Bio je isto onako zgodan kao i prošle godine, možda još i zgodniji. Spencer Hill

joj nijednog trenutka nije izlazio iz misli i srce joj je sada gotovo prestalo kucati kada ga je

ugledala.

Na sebi je imao ljetnje odijelo i slamnati šešir. Učinio joj se nekako odvažniji nego prošle godine;

vidjela ga je kako se smije nakon što je nešto rekao Hiroko. A onda se lagano počeo osvrtati

oko sebe, prelaziti pogledom preko prijalelja i na kraju ju je primijetio kako mirno sjedi na

ljuljački. Čak i s te udaljenosti znao je da gleda u njega, osjećao je njezin pogled na sebi dok joj je

lagano prilazio. Izraz lica mu je bio ozbiljan, a oči duboko plave kada se zaustavio sasvim blizu

nje. Zrak između njih bio je naelektriziran nečim što nijedno od njih nije razumijelo. Ono čega

su se oboje sjećali cijele godine, više se nije moglo poreći. Bila je to vrsta strasti koja se nije

mogla opisati riječima niti jednostavno razumijeti. Pa ipak, oboje su znali, da su stranci.

- Zdravo, Crystal. Kako si? - Ruke su mu se tresle i on ih gurnu u džepove, te se osloni o drvo s

čije je jedne grane visila ljuljačka, trudeći se da mu glas zvuči normalno, kako ona ne bi

primijetila što se u njemu događalo. Ali to uopće nije bilo lako. Nije napravila nijedan pokret,

samo ga je promatrala i na trenutak mu se učinilo da su svi ostali jednostavno nestali s proslave.

U blizini je rastao grm magnolije i zrak je bio ispunjen njezinim mirisom. A u daljini kao da se

čuo odjek bubnjeva.

- Pretpostavljam, dobro. - I ona je pokušavala da joj glas zvuči normalno, željela ga je pitati zašlo

se nije vratio, ali nije imala hrabrosti. Nijedno od njih nije znalo svoje osjećaje pretočiti u riječi.

Jedino je imala snage pogledati ga, promatrati njegovo besprijekorno odijelo, prisjećajući se da

ki@

26

je isto tako elegantan bio i prošle godine. Promatrala je njegovu tamnu savršeno njegovanu

kosu, preplanulo lice i oči koje su tragale za nečim što ona još nije razumijela, premda je znala

da ne može sama sebe natjerati da se odvoji od njega. Željela je cio život provesti stojeći pored

njega, udišući njegov miris i osjećajući njegov pogled na sebi. Sparno popodne postalo je

odjednom još toplije. Imao je osjećaj da mu se unutrašnjost rastapa i morao je sam sebe

podsjećati da pred sobom ima dijete. Ali oboje su znali da on želi da joj izjavi ljubav. Samo što

to, razumije se, nije mogao učiniti. Jedva ju je poznavao. Uznemirilo ga je to što je djevojka koju

je cijele godine pokušavao izbaciti iz svojih misli bila još ljepša nego što je se sjećao.

- Kako studij? - Njezin pogled ga je naprosto žario dok je to pitala. Prije godinu dana bila je

jednim dijelom dijete, a drugim sirena, sada poslije samo godinu dana, kao da je postala prava

žena.

- Upravo sam položio pravosudni ispit. - Ona kimnu, ali njezine oči su mu postavljale tisuće

pitanja na koja ni jedno od njih ne bi bilo u stanju odgovoriti. I premda se osjećao kao da mu

tijelom kruži rastaljena lava, izvana je odisao snagom, koja je govorila da ga ništa ne može

zaplašiti, ništa osim onoga što je osjećao prema njoj, ovom djetetu koje je jedva poznavao. Ali

ona na njegovom licu nije mogla vidjeti ništa od toga dok je promatrao kako joj se kosa leluja na

blagom ljetnjem povjetarcu. - A što je s tobom? - Više od svega želio je ispružiti ruku i dodirnuti

je.

- Prekosutra punim šesnaest godina - reče ona tiho i on osjeti tugu u srcu. Na trenutak, jedan

kratak trenutak, ponadao se da ga je sjećanje prevarilo, da je starija. Pa ipak, dosta se

promijenila u posljednjih godinu dana. Odrasla je i u toj svojoj plavoj haljini izgledala je vrlo

ženstveno. Sazrela je, ali je ipak još bila dijete i on se opet upita kakva ga je to ludost privlačila k

njoj. Nije danas ovamo došao samo da bi vidio Boyda. Došao je i nju vidjeti, nadajući se da će je

zateći, želeći je još jednom vidjeti prije no što napusti Kaliforniju. Ali kakvog je smisla imalo

mučiti sebe. Imala je šesnaest godina i bila još dijete. Pa ipak... njezine oči su mu govorile da

osjeća isto što i on. Predstavljalo je pravu ludost u dvadeset osmoj godini osjećati tako nešto

prema jednoj šesnaeslgodišnjakinji. - Hoćeš li slaviti rođendan? - upitao ju je kao da se obraća

djetetu, iako mu je ono što je vidio govorilo da se pred njim nalazi žena, nasmijala se i

odmahnula glavom.

- Ne... - Nije mu mogla objasniti da je imala tek nekoliko prijatelja, da su je devojke mrzile zbog

njezinog izgleda, premda njoj samoj to nije bilo jasno. - Tata kaže da će me možda slijedeći

mjesec povesti u San Francisco. - Htjela ga je pitati da li će tada biti tamo, ali nije. Ni jedno od

njih nije moglo izgovoriti ono što je stvarno željelo. Morali su se pretvarati da im nije stalo, da

ne razumiju što osjećaju jedno za drugo, unatoč razlici u godinama i beskonačnoj raznolikosti

njihovih života.

Kao da joj je čitao misli, odgovorio je na pitanje koje nije smjela postaviti. Rekao joj je kamo je

upravo krenuo. - Vraćam se u New York za nekoliko dana. Jedna firma u Wall Streetu mi je

ponudila posao. - Osjećao se glupo što joj to objašnjava. - To je dio svijeta financija - nasmije se

on i prenese težinu na drvo koje kao da ga je pridržavalo. U tom trenutku nije bio baš

najsigurniji da mu drhtava koljena neće pokleknuti. To je velika stvar. Poželio je da na nju

ostavi snažan dojam, ali uopće se nije morao truditi. To je već ionako učinio i to ne Wall

ki@

27

Streetom.

- Jesi li uzbuđen? - Pogledala ga je širom otvorenih očiju, kao da mu želi zaviriti duboko u dušu

i on se gotovo uplašio da bi mogla to i učiniti, jer nije bio siguran što bi ona tamo vidjela,

vjerovatno čovjeka zaplašenog onim što je osjećao prema ovoj djevojci... djevojci koja više nije

bila dijete, ali još nije stasala ni u ženu, ali koja ga je uzbudila više od bilo koje žene prije nje.

Nije bio siguran da li je to bilo samo zbog njezinog izgleda ili zbog tajanstva koje je nazirao u

njezinim očima. Nije bio siguran šta je posrijedi ili zašto, ali znao je da ona ima nešto rijetko u

sebi i da je drukčija od ostalih. Sjećanje na nju progonilo ga je cijele protekle godine unatoč

trudu kojeg je ulagao da je zaboravi. A sad, dok je stajao pokraj nje, osjećao je kako mu se tijelo

zateže od uzbuđenja.

- Valjda jesam. Ali i zaplašen. - Bilo mu je nekako lako da joj to prizna. - To je ugledno mjesto i

moja bi obitelj bila razočarana ako ne bih ispunio njihova očekivanja. - Ali obitelj mu je sada bila

najmanje važna. Sada je mislio samo na Crystal.

- Hoćeš li se ikad vratiti u Kaliforniju? - Pogled joj je bio tako tužan, kao da je već napušta; oboje

su taj gubitak osjetili još prije nego što su se doista rastali.

- Volio bih ponekad navratiti. Ali neko vrijeme to vjerovatno neće biti moguće. - Glas mu je bio

tih i tužan i na trenutak je požalio što je došao. Bilo bi mu lakše da je nije ponovo vidio. Ali toga

se nije mogao odreći, tjednima je već znao da je mora vidjeti, a ona ga je sada promatrala,

mudrim i tužnim očima u kojima se jasno nazirala usamljenost u kojoj je provodila većinu

vremena. Današnji dan predstavljao je dar na kojem će mu uvijek biti zahvalna. On je za nju

postao san, poput snova koje je sanjala o filmskim zvijezdama obješenim na zidove u njezinoj

spavaćoj sobi. Bio je isto tako udaljen i nestvaran, ali njega je ipak srela, premda joj je bio isto

onoliko nedostižan kao i one. Jedina razlika između njega i njih bila je u tome što je znala da

njega voli.

- Hiroko će u proljeće dobiti bebu. - Rekla je to da bi bar malo razbila čaroliju, a on je uzdahnuo

i skrenuo pogled, kao da pokušava udahnuti malo zraka i natjera sebe da misli i na nekog

drugog pored Crystal.

- Baš mi je drago - on joj se nježno nasmije, pitajući se kada će se ona udati i početi rađati djecu.

Ako jednog dana možda opet navrati sigurno će je zateći okruženu čoporom djece, uz muža koji

pije previše piva i subotom je vodi u kino i to ako bude imala sreće. Od te mu je pomisli gotovo

postalo mučno. Nije želio da joj se to dogodi. Zaslužila je mnogo više. Nije bila poput ostalih.

Bila je poput golubice zatvorene među paunovima koji će je, ako im se ukaže prilika rastrgnuti,

a možda čak i uništiti. Ona to nije zaslužila. Ali dobro je znao da joj on ni na koji način ne može

pomoći. - Bit će dobra majka. - Rekao je to za Hiroku, ali na trenutak se upitao nije li mislio na

Crystal.

Crystal samo kimnu i lagano se odgurnu. Na nogama je imala iste one ravne bijele lakirane

cipele koje je nosila prije godinu dana na Beckynom vjenčanju, ali ovog puta in nije izula. Na

nogama je imala i drugi par skupih najlonki.

- Možda ćeš jednog dana i ti doći u New York. - Rekao je to da bi sam sebe utješio, ali oboje su

znali da je to malo vjerovatno.

- Moj je otac jednom tamo bio. Pričao mi je o tome. - Spencer se osmjehne. Njegov se život toliko

ki@

28

razlikovao od njezinog. To mu je saznanje opet izazvalo bol u srcu. - Mislim da bi ti se svidio.

Volio bi da mu se ukaže prilika da joj ga pokaže... možda da je starija...

- Radije bih pošla u Hollywoood. - Podigla je pogled sneno prema nebu i na trenutak mu se

ponovo učinilo da pred sobom ima dijete. Dijete koje sanja o Hollywoodu i o tome da postane

filmska zvijezda. To je bio isto tako neostvariv san kao i njegov u kojem ju je volio, premda joj to

nije rekao.

- A koga bi voljela sresti u Hollywoodu? - Želio je saznati koje su joj najdraže filmske zvijezde, o

čemu priča, o kome sanjari. Želio je saznati sve o njoj, možda u nadi da će ga razočarati. Morao

je zaboraviti ovu djevojku, jednom i zauvijek, prije no što ode iz Kalifornije. Progonila ga je

cijele godine, više puta je razmišljao o tome da obiđe Boyda, ali kada je na kraju i krenuo, znao

je da to čini samo zbog toga jer je želio vidjeti Crystal. Plašeći se tananog ludila do kojeg ga je

dovodila, namjerno nije došao ranije, sve do sada... pred sam svoj polazak kući. Ali već je bilo

prekasno. Znao je da je nikada neće zaboraviti.

Razmišljala je o njegovom pitanju koga bi voljela sresti u Hollywoodu i konačno je s osmjehom,

ljuljujući se odgovorila: Clarka Gabla. I možda Gary Coopera.

- Dosta razuman izbor. A što bi željela raditi u Hollywoodu? - Nasmijala se, poigravajući se

vlastitim snovima, a i njim pomalo. - Željela bih glumiti u filmu. Ili možda pjevati. - On još nije

imao prilike čuti glas koji je proganjao ljude iz doline, pa čak i one koji je nisu voljeli.

- Jednog dana možda i hoćeš. - Oboje se nasmijaše. Filmovi su bili za filmske zvijezde, a ne za

stvarne ljude. A život za nju nije mogao biti stvarniji, bez obzira na to koliko bila lijepa. Znala je

da neće uspeti postati filmska zvijezda. - Dovoljno si lijepa da budeš filmska zvijezda. Krasna si.

Glas mu je bio nježan i ona se drugi put prestane ljuljati i zagleda se u njega. Bilo je nešto

zaprepaščujuće u načinu na koji je to rekao. Snaga njegovih riječi iznenadila je oboje i oni

zašutješe, nakon čega ona samo odmahnu glavom uz tužan osmijeh. Već je počela žaliti što će

uskoro otići.

- Hiroko je krasna, a ne ja.

- Da, je - složi se on, - ali i ti si. - Glas mu je bio tako tih da ga je jedva čula.

A onda, sasvim iznenada, osjetila je neku hrabrost, postavila mu je pitanje koje ju je mučilo još

od trenutka kada ga je jutros ugledala. - Zašto si danas došao? - Vidjeti Boyda... Hiroku...

Toma... Beckynu bebu... bilo je desetine uvjerljivih odgovora, a samo jedan razlog zbog kojeg je

stavrno došao. I dok ga je gledala ravno u oči osjetio je da joj mora reći istinu. Morala je saznati.

- Želio sam te vidjeti prije nego što odem. - Izgovorio je to nježno, a ona je samo kimnula. To je

bilo ono što je željela čuti, ali su je njegove riječi ipak malo uplašile kada ih je izgovorio. Ovaj

zgodan muškarac, iz nekog drugog svijeta, zapravo je došao da bi nju vidio. A ona nije mogla

točno reći što je on to htio od nje. Nije ni Spencer, zbog čega je cijela situacija bila samo još

čudnija.

Ona tiho siđe s ljuljačke i priđe mu, pogledavši ga tim svojim očima plavim poput lavande koje

nikada neće zaboraviti. - Hvala ti. - Stajali su tako jedno pored drugog, dugo, dok Spencer nije

krajičkom oka primijetio njezinog oca kako im prilazi. Mahao je Crystal i na trenutak, Spencer

se uplašio da je ljut, da je zavirio u mladićev um i da mu se nije svidjelo ono što je tamo vidio. U

stvari, on ih je već duže vrijeme promatrao i pitao se o čemu su to razgovarali. Bilo je nešto u

ki@

29

tom čovjeku što mu se svidjelo, a znao je da je ovaj samo u prolazu. Baš dobro što joj se čovjek

poput njega divio. Tad Wyatt je samo žalio što nije bilo više takvih ljudi u dolini. Ali na umu je

imao druge stvari dok im je prilazio s toplinom u očima i osmjehom koji je podsjećao na

Crystalin.

- Vas dvoje ste izgledali strašno ozbiljni odande. Rješavate svjetske probleme? - Zadirkivao ih je,

ali je cijelo vrijeme zapravo svojim mudrim starim očima promatrao Spencera. Svidjelo mu se

ono što je vidio, a i on mu se još prvi put svidio, ali bio je svjestan da je prestar za Crystal. Na

njezinom je licu uočio nešto čega ranije nije bilo, osim ponekad, jednom il' dvaput, kada ga je

pogledala s neskrivenom zadivljenošću. Ali ovaj put bilo je nešto drugo posrijedi, nešto zbog

čega je istovremeno bila i sretna i tužna. Tad Wyatt je iznenada shvatio da je njegova djevojčica

postala žena. Okrenuo se prema Spenceru i obratio mu se svojim dubokim, mirnim glasom.

- Predstavljate prijetnju, kapetane Hill. - Ponosno se nasmiješio Crystal. - Ne znam da li se

Crystal slaže sa mnom. Narod bi te volio čuti, malena. Pristaješ?

Ona pocrveni i odmahne glavom, a dugačka blijeda griva ošinu je preko dijela lica, dok je drvo

bacalo sijenke na drugu stranu, a sunce se uplitalo u njezinu platinastu kosu, što natjera oba

muškarca da zanijeme pred njezinom ljepotom. Ona podiže pogled prema ocu, a oči boje

lavande stidljivo su se osmjehivale. - Ima previše ljudi... to nije isto kao u crkvi...

- Nema nikakve razlike. Zaboravit ćeš na njih čim počneš pjevati. - Volio ju je slušati dok su

jahali preko brda, njezin glas imao je istu onu zastrašujuću eksplozivnost kao i veličanstven

izlazak sunca, a njezino pjevanje nikada ga nije umaralo. - Neki su muškarci donijeli gitare.

Samo pjesmu ili dvije, da raspoložiš društvo. - Umilno ju je gledao, a ona mu nije mogla ništa

odbiti, premda se stidjela pjevati pred Spencerom. Vjerovatno će pomisliti kako je glupa. Ali i

on se pridružio tatinom navaljivanju i kada su im se pogledi sreli, nastupio je dug trenutak

tišine među njima, trenutak koji je izrekao sve ono što se njih dvoje nisu usuđivali reći. A onda

je pomislila da bi to mogao biti njezin dar njemu, nešto po čemu će je se sjećati. Ona nijemo

kimnu i krene polako za ocem ka ostalima. Spencer se vrati do Boyda i Hiroke, a ona se još

jednom osvrne i vidi da je prati pogledom i čak i iz daljine, mogla je osjetiti u njegovom pogledu

ljubav koju je osjećao prema njoj. Ljubav koju nijedno od njih nije razumjelo, ljubav koja se

začela prije godinu dana i koja je izdržala cijelu godinu dok se opet nisu sreli. Bila je to ljubav

koja nikamo neće otići, koju će morati ponijeti sa sobom kada je on napusti.

Uzela je gitaru iz ruku jednog čovjeka i sjela na klupu, a druga dvojica joj se pridružiše i

osmjehnuše s divljenjem. Olivija ju je promatrala s trijema, nezadovoljna kao i obično kada bi je

Tad izdvojio da bi od nje napravio spektakl. Ali također je znala da ljudi vole slušati Crystalino

pjevanje. Čak su se i neke od žena smekšale kada su je čule kako pjeva u crkvi. A kada je pjevala

Amazing grace na oči su im navirale suze. Međutim ovaj put se odlučila za očeve omiljene

balade, one koje su zajedno pjevali kada bi odjahali u rano jutro i već poslije nekoliko munuta

ljudi su se okupili oko nje i nitko nije prozborio ni riječ dok su slušali njezin snažan, siguran glas

koji ih je naprosto očaravao. I njezin glas je bio isto onako nezaboravan kao i njezino lice i

Spencer se, sklopivši oči prepustio njegovoj čistoj, opojnoj ljepoti, dok ga je čista snaga njezinog

glasa začarala. Otpjevala je četiri pjesme, posljednji zvuci njezinog glasa kao da su nestali put

ljetnog neba poput anđela koji lete u nebesa. Na kraju, nastala je duga tišina pošto su svi

ki@

30

zapanjeno zurili u nju kao da je čuju po prvi put. A čuli su je stotinu puta, pa ipak bi ih uvijek

njezino pjevanje dirnulo. Zatim se prolomio pljesak, a Tad je stao brisati oči, kao i uvijek; poslije

nekoliko minuta okupljeni su se razišli i vratili razgovorima i piću, ali na trenutak je uspjela

svakog ponaosob natjerati da se u nju zaljubi. A Spencer nije jednostavno mogao ni s kim, dugo

nakon što je prestala pjevati, prozboriti makar jednu riječ. Želio je još malo s njom

porazgovarati, ali ona je nekamo otišla s ocem i on je više nije vidio do samog polaska, kada je

stajala uz svoje roditelje i rukovala se s onima koji su odlazili zahvaljujući im na ručku i

skupljajući djecu.

Spencer se također ljubazno zahvalio njezinim roditeljima, a onda se iznenada njezina ruka

našla u njegovoj i on se užasnuo od pomisli da će taj trenutak uskoro proći. Možda je nikada

više neće vidjeti. Pomisao na tako nešto pritiskala ga je kao kamen dok ju je gledao u oči i žudio

da je zadrži vječno pored sebe.

- Nisi mi rekla da znaš tako pjevati. - Prošaptao je nježno dok su je njegove oči milovale. Ali ona

se nasmijala, opet je izgledala mlada i vidjelo se da joj je neugodno zbog tog neočekivanog

komplimenta. Pjevala je za njega i sada se pitala da li je on to znao. - Možda bi i mogla dospjeti

u Hollywood.

Opet se nasmijala isto onako muzikalno kao što je bilo i njezino pjevanje. - Mislim da je to ipak

malo vjerovatno, gospodine Hill... stvarno mislim da to nije moguće.

- Nadam se da ćemo se opet sresti jednog dana. - Pogledi im se uozbiljiše i ona kimnu. - I ja. -

Ali oboje su znali da je to bilo malo vjerovatno.

Ipak se nije uspio svladati i ne reći: - Neću te zaboraviti, Crystal... nikada... čuvaj se. - Želim ti

sreću u životu... nemoj se udati za nekoga tko te ne zaslužuje... nemoj me zaboraviti... što joj

je još mogao reći, a da ne ispadne potpuna budala, teško da joj je mogao reči da je voli.

- I ti. - Svečano je kimnula. Znala je da on za nekoliko dana odlazi u New York i da im se putevi

neće ponovo ukrstiti. Zauvijek će ih razdvajati jedan cijeli kontinent, cijeli svijet, život.

A onda, ne izustivši više nijednu riječ, on se sagne i nježno je poljubi u obraz. Već trenutak

kasnije više ga nije bilo, napuštao je ranč, srca tvrdog kao stijena, Crystal je nijemo stajala dalje

od ostalih i promatrala ga.

4.

Na putu kući, Spencer je skrenuo prije mosta Golden Gatea i zaustavio auto pored puta. Morao

je prvo doći k sebi, potom na trenutak razmisliti da bi se prisjetio. Crystal ga je proganjala cijele

te godine i sada se to opet dogodilo, samo nekoliko sati pošto se rastao od nje. Sjećanje na

dolinu bilo mu je zamagljeno, jedino je mogao misliti na njezino lice... njezine oči... način na koji

ga je gledala... na njezin glas dok je pjevala balade. Bila je rijetka ptica i on je bio svjestan da ju je

zauvijek izgubio u šumi. Nije bilo načina da joj se ponovo vrati. Bilo je čak ludo i razmišljati o

tome. Imala je samo šesnaest godina i živjela je u udaljenoj kalifornijskoj dolini. Ništa nije znala

o životu kojeg je on vodio. Pa čak i da je znala, ne bi ga razumjela. Postojale su nepremostive

razlike njegovog načina života i onog njezinog. Što je ona znala o Wall Streetu u New Yorku i

obvezama koje su određivale njegov život. Njegova je obitelj od njega mnogo očekivala i nigdje

u njihovim planovima nije bilo mjesta za jednu djevojku sa sela, za djevojku koja je zapravo još

ki@

31

bila dijete i u koju se tek slučajno zaljubio. A gotovo je nije ni poznavao, podsjeti se on. Njegovi

roditelji to ne bi razumijeli. Kako su i mogli kada ni on sam to nije razumio? I kao što je ona

sanjala o Hollywoodu i filmskim zvijezdama, Spencer je imao svoje snove. Ali ti su se snovi

promijenili onog trenutka kada je njegov brat umro u Guamu. I tako sada ne samo da je morao

voditi vlastiti život, već je morao ispuniti i bratovljeve težnje. Njegova je obitelj to od njega i

očekivala, a on je morao to barem pokušati ostvariti. A što je Crystal znala o svemu tome? Ništa,

ona je samo znala sve o dolini u kojoj je odrasla. Znao je da je odmah mora zaboraviti.

Tužno se nasmiješio dok je promatrao zaljev i most, razmišljajući o njoj, podsjetivši sam sebe da

se ponašao poput kakve budale. Zaslijepila ga je lijepa djevojčica, koja mu je samo dokazala da

sada mora nastaviti živjeti svojim životom. Bilo mu je potrebno mnogo više od studija prava i

hamuburgera u Palo Altou i izvannastavnih djelatnosti da bi se zabavio. Pred njim je bio cijeli

svijet. Svijet u kojem nije bilo mjesta za Crystal Wyatt, bez obzira na to koliko ljupka bila i

koliko je on trenutno bio njome opčinjen. Vratio se do automobila, pitajući se što bi njegov otac

rekao kada bi mu priopćio da se zaljubio u šesnaestogodišnju djevojku iz Alexanderove doline.

- Zbogom, djevojčice - prošapta on sebi u bradu dok je posIjednji put prelazio preko Golden

Gatea. Te je večeri morao otići na jednu večeru. Bila je to obveza koju zbog oca nije mogao

zanemariti. Nije bio raspoložen, ali znao je da bar na kratko mora prestali misliti na nju. Ona

kao da više nije postojala. Ali bez obzira na sve, znao je da je nikada neće zaboraviti.

Ovih posljednjih nekoliko dana boravka u gradu odsjeo je u hotelu Fairmont, uzeo je sobu iz

koje se pružao veličanstven pogled, kao podsjetnik na ono što će mu uskoro nedostajati. Gotovo

da je požalio što nije potražio posao u San Franciscou, ali to mu nikada nije bilo u planu. Obećao

je roditeljima da će se vratiti kući i savršeno je dobro znao što se tamo od njega očekuje.

Neposredno prije početka rata otac mu je bio advokat, a onda je imenovan sucem, što je bio

najviši domet njegovih političkih težnji. Ali oduvijek je imao daleko veće planove sa svojim

sinovima, posebice sa Spencerovim starijim bratom, Robertom. Robert je poginuo u Guamu,

ostavivši za sobom udovicu i dvoje dece. Studirao je političke nauke na Harvardu i u životu se

želio baviti politikom. Govorio je o tome kako će postati kongresmen, a Spencer je sanjario o

tome da bude liječnik. Ali rat je sve to promijenio. Poslije četiri godine zaostatka, teško mu je

bilo čak i pomisliti da još godinama treba studirati medicinu, tako da se odlučio za pravo. Sudac

Hill ga je uvjerio da je to pravi izbor, a Spencer je znao da se njegov otac potajno nada kako će

stići do apelacionog suda. Kako bilo da bilo, teret dokazivanja sada je bio na Spencerovim

plećima. On je bio taj koji je morao nastaviti Robertovim stopama. Obitelj Hill bila je solidna,

preci njegove majke stigli su u Boston s hodočasnicima. Otac mu je bio skromnijeg podrijetla, ali

mukotrpno je radio da nešto postigne, sam se izdržavajući za vrijeme studija prava na

Harvardu. Sada im je bilo i te kako stalo da Spencer učini nešto važno sa svojim životom. A za

njih to važno nije uključivalo djevojku poput Crystal. Robert se, razumije se, dobro oženio. On

je uvijek činio ono što su oni željeli, dok je Spenceru oduvijek puštano na volju da čini šta mu je

drago. A sada, odjednom, pošto njegovog starijeg brata više nije bilo, osjećao je da im on to sve

mora nadoknaditi, tako što će poći putem koji mu nikada do tada nije odgovarao, morao se s

tim pomiriti i to mu je bila velika briga. Studiranje prava bilo je dio toga. Kao i povratak u New

York. I Wall Street... uopće se nije mogao tamo zamisliti, a upravo je u dvije, završio tri godine

ki@

32

na pravu, pripremajući se upravo za to. Wall Street ga je oduvijek podsjećao na nešto prokleto

zagušljivo. Kada bi ga bar mogao iskoristiti za nešto korisno, kao odskočni kamen za nešto više,

možda bi onda bio u stanju sve to podnijeti. Opet je pogledao kroz prozor dok je o tome

razmišljao, zureći u daljinu, misleći na mjesto na kojem je ostavio Crystal. Uzdahnuo je i vratio

se u sobu. Tepisi su bili debeli, namještaj nov, a iznad glave mu je visio divovski svijećnjak. Pa

ipak, ni na što drugo nije mogao misliti osim na ranč... brda... i djevojku na ljuljački. Ostale su

mu još dvije noći. Dvije noći prije no što bude morao zakoračiti u život koji je tako neočekivano

naslijedio od Roberta. Zašto do đavola nije mogao ostati živ? Zašto sada nije tu zbog njih, da

radi ono što su očekivali od njega, da radi u prokletom Wall Streetu... Izišao je iz sobe i snažno

zalupio vrata za sobom. U osam sati su ga očekivali u domu Harrisona Barclaya. Bio je prijatelj

Spencerovog oca, federalni sudac s odličnim političkim vezama. Čak se pričalo da bi se jednog

dana mogao uspeti i do Vrhovnog suda. I Spencerov otac je zahtijevao da ga posjeti. Spencer ga

je posjetio jednom prije godinu dana, a prije nekoliko tjedana ga je opet pozvao da mu priopći

kako je diplomirao na Stanfordu i da se vraća u New York gdje ga čeka posao u cijenjenoj

odvjetničkoj firmi. Harrisonu Barclayu je bilo neobično drago i pozvao ga je na večeru prije no

što otputuje. Njegov poziv prije je ličio naređenju i Spencer je znao da je to samo jedno od prvih

koja ga čekaju u životu i da bi se već sada mogao početi privikavati na njih. Vratio se u hotel na

vrijeme da se istužira, obrije i presvuče, a onda je pohitao u predvorje, premda uopće nije bio

raspoložen da se vidi bilo s kim, a najmanje s Harrisonom Barclayem.

Dom Barclayevih nalazio se u Divisaderu i Broadwayu, bilo je to vrlo lijepo zdanje od opeka.

Vrata mu je otvorio batler i dok je ulazio čuo je odjeke zabave koja je bila u toku, što ga je još

više oneraspoložilo. Na trenutak je čak pomislio da neće imati snage za sve to. Morat će

razgovarati, šarmirati i na njihove prijatelje ostaviti dojam inteligentnog čovjeka, a to je bilo

posljednje što je večeras želio raditi. Sve za čim je žudio bilo je da negdje sjedi u miru, da se

prepusti vlastitim mislima, snovima o djevojci koju je jedva poznavao... djevojci koja će

prekosutra napuniti šesnaest godina.

- Spenceru! - Sučev prodaran glas stiže do njega čim je kročio u sobu i Spencer se osjećao kao

školarac kojeg su uveli u prostoriju punu nastavnika.

- Dobra večer, gospodine. - Osmijeh mu je bio topao, a pogled ozbiljan dok je pozdravljao

očevog prijatelja i rukovao se s gospođom Barclay. - Drago mi je što vas vidim. Dobra večer,

gospođo Barclay.

Sudac Barclay ga istog trena povede okolo i stade ga predstavljati ostalim uzvanicama,

naglašavajući svima kako je upravo diplomirao pravo na Stanfordu. Spomenuo je tko mu je bio

otac, a Spencer se trudio da se ne ulaguje vidljivo. Odjednom je ovo bilo posljednje mjesto na

kojem je želio biti. Osjećao se gotovo fizički nesposoban da izdržati taj pritisak.

Tu večer je bilo pozvano dvanaestoro gostiju, ali je jedna gošća otkazala u posljednjem trenutku.

Bila je to žena kućnog prijatelja, također suca koja je uganula nogu na povratku s golfa, ali je on

ipak došao. Bio je stari prijatelj Barclyevih i znao je da oni neće imati ništa protiv, Priscilia

Barclay je ipak pomahnitala pošto je prebrojala goste. Zajedno s domaćinima bilo ih je

trinaestoro, a znala je koliko su dvoje od prisutnih gostiju praznovjerni. Ništa nije mogla ovako

kasno smisliti. Večera je trebala biti poslužena za pola sata, pa joj je jedino preostalo da pozove

ki@

33

kći da im se pridruži za večerom. Žurno je otrčala uz stepenice i zakucala na njezina vrata.

Elizabeth se spremala za neki prijem. Bilo joj je osamnaest godina i bila je nekako umjereno

privlačna. Na sebi je imala crnu koktel haljinu i nisku bisera. Te zime bit će predstavljena na

balu debitantkinja, ali prije toga, u jesen, krenut će na Vassar.

- Draga, potrebna mi je tvoja pomoć. - Majka baci pogled na ogledalo i ispravi svoje bisere, a

zatim rukom pređe preko kose, da bi na kraju molećivo pogledala kći. - Žena suca Armisteada

je uganula nogu.

- Oh, bože, je li dolje? - Elizabeth Barclay je bila hladna i staložena za razliku od svoje uzbuđene

majke.

- Naravno da nije. Nazvala je rekavši da neće moći doći. Ali on je svejedno došao. I tako će nas

sada biti trinaestoro za stolom.

- Pretvaraj se da ne primjećuješ. Možda ni ostali neće primijetiti. - Uskočila je u svoje crne

satenske cipele s visokom petom tako da je sada bila viša od majke. Elizabeth je imala dva

starija brata, jedan je bio u vladi u Washingtonu, D.C, a drugi advokat u New Yorku. Ona je bila

jedina kćerka.

- Ne mogu. Znaš i sama kakve su Penny i Jane. Jedna od njih će otići i onda ću imati manjak

dvije žene. Draga, zar mi nećeš pomoći?

- Sada? - vidjelo se da je iznervirana. - Ali spremam se u kazalište. - Trebala je ići u kazalište s

grupom prijatelja, premda se, morala je priznati, nimalo nije tome radovala. Večeras se

dogodilo, što je inače bilo vrlo rijetko, da nije imala zakazan sastanak i u posljednjem trenutku

su odlučili krenuti svi zajedno. - Je li nešto važno?

Majka ju je pogledala ravno u oči. - Doista si mi potrebna.

- Oh, zaboga. - Pogledala je na sat, a zatim potvrdno kimnula. U stvari, bilo joj je svejedno.

Ionako joj se nije išlo. Jutros se vratila tek oko dva sata s jednog od debitantskih balova na koje

je išla gotovo svake večeri od kada je prije mjesec dana diplomirala na Burkeu. Dobro se

zabavljala, a slijedećeg tjedna trebali bi se preseliti u kuću na jezeru Tahoe. - U redu, majko, javit

ću im. - Ljupko se osmjehnula i poravnala dvostruku nisku bisera sličnu onoj koju je nosila i

njezina majka. Bila je, u stvari, lijepa djevojka, ali nekako previše rezervirana za jednu

osamnaestogodišnjakinju. Izgledala je znatno starije. Već je godinama vodila razgovore s

odraslima i roditelji su se dosta namučili dok je nisu uključili u društvo vršnjaka i u razgovore

koje su oni smatrali zanimljivim. Jedan brat joj je bio deset, a drugi dvanaest godina stariji i već

dugo su je svi smatrali odraslom. Uz sve to navikla se da bude hladna i da u svakom trenutku

vlada sobom što se i očekivalo od jedne Barcleyeve. Bila je uvijek pažljiva, uvijek se dolično

ponašala i već s osamnaest godina, bila je prava dama. - Odmah silazim.

Majka joj se zahvalno nasmiješila i Elizabeth joj je uzvratila osmijeh. Kosa joj je bila gusta,

kestenjasta, ravno podšišana kao u paža, oči smeđe i krupne. Imala je mliječni ten i vitki struk i

odlično je igrala tenis. Ali u toj devojci kao da nije postojalo topline, isticala se pretjerano

dobrim odgojem i profinjenim umom koji joj je pribavio bezbrojne obožavaoce među očevim

prijateljima. Čak su je se i njeni vršnjaci plašili i poštovali je. Elizabethu Barcley nitko nije mogao

vući za nos. Bila je ozbiljna, znatiželjna, oštra jezika i nikada nije odstupala od svog mišljenja.

Uopće se nije postavljalo pitanje da li će u jesen poći na koledž. Trebalo je samo izabrati između

ki@

34

Radcliffea, Wellesleya i Vassara.

Deset minuta kasnije tiho je sišla niz stepenice, pošto je pozvala prijalelje i opširno se ispričala,

objasnivši jedino da je kod kuće iskrsla manja kriza zbog koje ne može doći. Jedine krize u

Elizabethinom životu bile su gost manje na večeri i nedostatak odgovarajuće haljine koja je

trenutno bila na popravku. U njezinom životu nije bilo pravih nesreća, razočarenja ili teškoća.

Roditelji su za nju sve činili, nije bilo toga što otac ne bi izgladio ili joj kupio. Pa ipak, nije bila

razmažena. Jednostavno je očekivala da živi na određen način i svi oko nje su se trebali ponašati

na odgovarajući način. Razlikovala se od svojih vršnjakinja. Njezino detinjstvo kao da se

završilo u njezinoj desetoj ili jedanaestoj godini. Od tada pa nadalje ponašala se kao odrasla,

netko koga bi svako poželio u opernoj loži ili na večeri. Ali to joj nije pričinjavalo zadovoljstvo.

ZadovoIjstvo nije imalo neku posebnu važnost za Elizabeth Barclay. Svrha da. Kao i misaoni

rad.

Gosti su upravo završavali aperitive kada je ona sišla i gledajući ocijenila poznata lica. Samo

jedan par nije poznavala i majka ih je predstavila kao stare očeve prijatelje iz Chicaga. A onda je

ugledala još jedno nepoznato lice i to vrlo privlačno, koje je tiho razgovaralo sa sucem

Armisteadom i njezinim ocem. Promatrala ga je dok je uzimala čašu sa šampanjcem sa srebrnog

poslužavnika koji joj je batler donio, a onda se osmjehnula i krenula preko sobe ocu.

- Baš večeras imamo sreće, Elizabeth. - Otac se nasmiješio i vragolasto je pogledao. - Našla si

malo slobodnog vremena i za nas u svom prenatrpanom rasporedu? Pravo čudo! - On je sav

sretan zagrli, a ona mu uzvrati osmijeh. Oduvijek su bili bliski i odmah se vidjelo da je on

obožava.

- Majka je bila ljubazna i pozvala me.

- Dobro je učinila. Suca Armisteada poznaješ, Elizabeth, a ovo je Spencer Hill, iz New Yorka.

Nedavno je diplomirao pravo na Stanfordu.

- Čestitam. - Hladno se osmjehnula i on osjeti poštovanje prema njoj. Svrstavala se u hladne

osobe i on pretpostavi da ima dvadeset jednu, dvadeset dvije godine. Uglađenost ju je činila

starijom nego što je bila, kao i očlgledna profinjenost samo još pojačana skupom crnom

haljinom, biserima i načinom na koji ga je gledala ravno u oči dok su se rukovali. Nalikovala je

djevojci koja je uvijek dobivala ono što bi poželjela. - Vjerojatno ste vrlo zadovoljni - doda ona

uz ljubazan osmijeh dok ju je on promatrao.

- I jesam. Hvala. - Pitao se kako provodi slobodno vrijeme, vjerovatno igra tenis i ide u

kupovinu s majkom ili prijateljicama, tako da su ga slijedeće riječi njezinog oca vrlo iznenadile.

- Elizabeth će na jesen krenuti u Vassar. Pokušali smo je nagovoriti da studira na Stanfordu, ali

uzalud. Odlučila je da poći na istok, a nas ostavi ovdje, da tugujemo za njom. Ali nadam se da

će je hladne zime uvjeriti da se vrati ovamo. I meni i majci će nedostajati. - Elizabeth se

nasmiješi na ove njegove riječi, a Spencer se iznenadi kada je čuo da je tako mlada.

Osamanestogodišnjakinje su se, nema sumnje, izmijenile u proteklih nekoliko godina. I dok ju je

promatrao posta svjestan bolne činjenice da je ona bila sve ono što Crystal nije.

- To je divan fakultet, gospođice Barclay - reče joj Spencer prijateljski, ali hladno. - Moja šogorica

ga je pohađala. Uvjeren sam da će vam se svidjeti. - Na osnovu ovih njegovih riječi pogrešno je

pretpostavila da je oženjen. Nije joj palo na pamet, da je mislio na bratovljevu ženu. Na trenutak

ki@

35

je bila razočarana. Bio je zgodan i oko sebe je širio neki neobjašnjivi magnetizam.

Batler je najavio večeru i Priscilla Barclay je povela svoje goste polako prema trpezariji. Pod je

bio od crnobijelog mramora, zidovi prekriveni drvetom, a lijep kristalni lusler visio je iznad

masivnog engleskog stola. U lijepim srebrnim svijećnjacima gorile su svijeće, a na stolu se

presijavao bijeli porculanski servis sa zlatnim rubom i kristalne čaše koje su hvatale svjetlost

svijeća i vraćale je na srebro. Salvete su bile teške i velike, s izvezenim monogramom Priscilline

majke i gosti su se lako smjestili za stol slijedeći ljubazna uputstva domaćice. Razumije se, na

stolu su bile i podsjetnice s njihovim imenima u malim srebrnim držačima. Elizabeth je bila

zadovoljna kada je vidjela da će sjediti pored Spencera. Odmah joj je bilo jasno da je majka na

brzinu napravila promjene.

Za predjelo su posluženi sušeni losos i sićušne ostrige Olympia. Kada je posluženo glavno jelo,

Elizabeth i Spencer su već naveliko razgovarali o svemu i svačemu. Bio je zadivljen njezinom

inteligencijom i informiranošću, činilo se da nije bilo te stvari o kojoj ona ništa nije znala,

snalazila se u svjetskim odnosima, unutrašnjoj politici, povijesti ili umjetnosti. Bila je izvanredna

djevojka i on je bio u pravu, odlično će prolaziti u Vassaru. Po mnogo čemu ga je podsjećala na

bratovljevu ženu, s tim što je Elizabeth bila čak sjajnija od nje. Na njoj nije bilo ništa upadljivo

niti razmetljivo. Kao da je sva bila satkana od finog uma i neobično lijepog ponašanja. Nije

zapostavila čak ni muškarca s njezine desne strane, a onda se opet obratila Spenceru.

- I što ćete sada raditi, gospodine Hill, svježe diplomirani pravniče sa Stanforda? - Promatrala

ga je znatiželjno i postojano i na trenutak mu se učinilo da je mlađi nego ona, a da je malo manje

pio, možda bi ga to i obeshrabrilo.

- Odlazim raditi u New York.

- Da li ste već dobili posao? - Zanimalo ju je, ali je bila i pomalo netaktična. Što da troši vrijeme.

Na neki čudan način to mu se kod nje svidjelo. Nije se morao upuštati ni u kakve igre, a ako je

ona mogla njemu postavljati pitanja, onda je mogao i on njoj. To je u stvari bilo lakše od flerta.

- Da, imam posao. Kod Andersona, Vincenta i Sawbrooka.

- Zadivljena sam. - Srknula je malo vina i nasmiješila mu se.

- Znate za njih?

- Čula sam oca kako ih spominje. Najveća firma u Wall Streetu.

- Zadivljen sam - zadirkivao ju je on, ali jasno stavljajući do znanja da ozbiljno misli. - Strašno

puno znate za djevojku od osamnaest godina. Nije čudo što idete na Vassar.

- Hvala. Već godinama obilazim ovakve stolove navečer. Izgleda da se to ponekad i isplati. - Ali

bilo je tu mnogo više od obilaženja stolova. Bila je vrlo bistra i da je bio bolje raspoložen, možda

bi mu se čak i svidjela. Nije zračila nikakvim tajanstvom, poezijom, niti magijom, već se

odlikovala oštroumnožću i nevjerojatnom neposrednošću koja ga je zainteresirala. I na neki

hladni, plemićki način, bila je čak vrlo privlačna. I to sve više kako se večera bližila koncu, a on

nastavljao piti vino Harrisona Barclaya. Baš čudan način da se završi dan koji je počeo

krštenjem u Alexanderovoj dolini. Ali Crystal tu nije mogao ni zamisliti. Bez obzira što za nju

osjećao, ona se tu ne bi uklopila. U ovoj sredini nije mogao zamisliti ni jednu drugu djevojku

osim ove, s tim neposrednim smeđim očima i odlučnim ponašanjem. Ali srce ga je i dalje, dok ju

je slušao, bolilo za Crystal.

ki@

36

- Kada odlazite iz San Francisca?

- Za dva dana. - Izgovono je to sa žaljenjem u glasu, ali iz razloga koji nijedno od njih nije u

potpunosti razumjelo. Nije nikako shvaćao zašto ga razjeda taj tupi bol od kada se tog

poslijepodneva vratio u San Francisco. A ona je smatrala da nema ničeg uzbudljivijeg do

odlaska u New York. Jedva je čekala rujan.

- Šteta. Nadala sam se da biste možda mogli doći i posjetiti nas na jezeru Tahoe.

- Volio bih. Ali čeka me strašno puno posla. Za dva tjedna počinjem raditi, tako da neću imati

puno vremena da se sredim prije no što me potope u more papira u Wall Streetu.

- Jeste li uzbuđeni? - Njezine su ga oči napeto probadale i on odluči da joj iskreno odgovori.

- Istinu da vam kažem, nisam baš siguran. Još pokušavam dokučiti razlog zašto sam otišao na

pravo.

- Šta ste inače željeli studirati?

- Medicinu, da nisam otišao u vojsku. Pretpostavljam da je rat svima promijenio živote... nekima

čak gore nego meni. - Trenutak je ostao zamišljen, misleći na svog brata. - Ja sam imao sreće.

- A ja mislim da ste vrlo sretni što ste pravnik.

- Stvarno? - Opet se zabavljao. Bila je zanimljiva djevojka i odmah mu je bilo jasno da u

Elizabethi Barclay ne postoji ni trun slabosti niti neodlučnosti. - Zašto?

- I ja bih voljela studirati pravo. Poslije Vassara.

Bio je zadivljen, ali ne bi se moglo reći i mnogo iznenađen. - Onda i trebate otići na pravo. Ali

zar se ne biste radije udali i rađali djecu? - Za njega je to predstavljalo mnogo prirodniji izbor i

malo je bilo vjerovatno da bi joj i jedan muškarac dopustio da se posveti i jednom i drugom. Bila

je to godina 1947, vrijeme u kojem se trebalo odlučiti ili za jedno ili za drugo. Njemu se činilo da

je cijena previsoka. Da je bio na njezinom mjestu on bi radije izabrao muža i djecu, ali Elizabeth

baš nije bila sigurna.

- Možda. - Na trenutak je bila mlada i nesigurna, a onda je slegnula ramenima, upravo su služili

desert. Njezino slijedeće pitanje ga je zadivilo. - Kakva je vaša žena, gospodine Hill?

- Molim? Ja...oprostite... otkud vam pomisao da sam oženjen? - Bio je zaprepašten, a onda se

nasmijao. Zar joj je izgledao tako star da joj je bilo nezamislivo da još nije oženjen? Ako je to bilo

posrijedi, kako li je onda izgledao tek Crystal, ranije toga dana. Još je mislio na nju, čak i dok je

razgovarao s Elizabeth Barcley, s kojom je, nema sumnje, lako bilo razgovarati. Ali misli su mu i

dalje bile daleko, a dio srca kao da ga je izdao.

Elizabeth se prvi put zbunila i on primijeti da je pocrvenila ispod te svoje pažljivo počešljane

kestenjaste kose. - Učinilo mi se da ste rekli... da ste spomenuli šogoricu malo prije... pa sam

pretpostavila... - On se nasmije dok se ona trudila da mu mucajući objasni, a zatim odmahnu

glavom, dok su mu plave oči blistale na svjetlosli svijeća.

- Ipak nisam. Mislio sam na bratovljevu udovicu.

- Je li poginuo u ratu?

- Da.

- Vrlo mi je žao.

On kimnu dok su ih služili kavom nakon čega su se, na poticaj Priscille Barclay, dame povukle.

Tiho je zahvalila kćeri dok su izlazile iz sobe.

ki@

37

- Hvala ti, Elizabeth, da tebe nije bilo našli bismo se u velikoj nevolji.

Ona se veselo osmjehne majci i na trenutak zagrli stariju ženu. Priscilla Barclay je još bila lijepa,

premda je imala preko šezdeset godina. - Lijepo sam se zabavljala. Svidio mi se Spencer Hill. A

posebno mi se svidio kada mi je malo prije rekao da nije oženjen.

- Elizabeth! - Majka joj se pretvarala da je šokirana, ali u stvari nije bila i Elizabeth je to znala.

- Prestar je za tebe. Vjerojatno ima već trideset.

- Prava razlika. I bilo bi zabavno sresti ga u New Yorku. Radit će kod Andersona, Vincenta i

Sawbrooka. - Njezina majka kimnu i ode porazgovarati s ostalim damama, a malo kasnije im se

pridružiše i gospoda. Društvo se potom ubrzo raspalo, Spencer je zahvalio Barclayevima što su

ga pozvali, a zatim je poželio laku noć i njihovoj kćeri.

- Mnogo sreće u školi.

- Hvala. - Pogled joj je bio topao i on po prvi put zaključi da mu je draga. Bila je privlačnija od

Robertove žene i znalno mudrija. - Sretno na novom poslu. Uvjerena sam da ćete postati slavni.

- Pokušat ću se sjetiti toga za mjesec ili dva, kada budem čeznuo za lagodnim životom u

Stanfordu. Možda se sretnemo u New Yorku ponekad. - Ona mu se ohrabrujući osmjehne, a

onda im se približi njezina majka da mu se zahvali što je došao.

- Morat ćete malo pripaziti na Elizabeth dok bude u New Yorku.

On se osmjehne, misleći kako je gotovo nevjerojatno da će se ikada više sresti, ali on je kao i

obično bio uljudan. Kolegica brucošica je bila premlada za njega... i naravno, tu je bila i Crystal.

- Javite mi se kada dođete u grad.

- Hoću. - Toplo mu se osmjehnula i opet je na trenutak izgledala mlađa, a već trenutak kasnije

on je otišao. Vratio se u Fairmont, misleći na nju i sigurnost s kojom je vodila zanimljive

razgovore. Možda je bila u pravu, reče on sebi. Možda bi trebala studira pravo. Potrošila bi

život kao nečija žena, igrajući bridž i ogovarajući s drugim ženama. Ali te noći, kada je konačno

zaspao negdje pred zoru, nije sanjao Elizabeth... već djevojku platinasto plave kose i očiju boje

ljetnog neba... djevojku koja je pjevala kao da će joj srce prepući... u njegovom je snu sjedila na

ljuljački, promatrala ga, a on je nije mogao nikako dodirnuti. Često se budio iz sna te noći tako

da je uspio tek nekoliko sati odspavati. Ustao je u cik zore i promatrao kako se sunce lagano

rađa iznad luke, a slotinu milja dalje, Crystal je koračala kroz polja bosonoga, misleći na njega

dok je išla prema rijeci umilno pjevajući.

5.

Spencer je slijedećeg dana imao mnogo posla, povezujući olabavljene niti i posjećujući

nekolicinu prijatelja s kojima se želio oporostito i poželjeti im sreću. A onda mu je odjednom

bilo strašno žao što ih napušta. Zažalio je što se odlučio vratiti u New York te je obećao sam sebi

da će se jednog dana vratiti. Za njega je to bio dan pun melankolije tako da je rano otišao u

krevet i već slijedećeg jutra otputovao u New York. Upravo na Crystalin šesnaesti rođendan.

Roditelji su ga dočekali i on se osjećao potpuno glupo što su ga pozdravili kao nekakvog

pobjednika. Došla je čak i Barbara, Robertova žena, i njezine dvije kćeri. Potom su otišli na

kasnu večeru u kuću njegovih roditelja, ali je Barbara morala ranije otići prije no što joj kćeri

zaspu za stolom.

ki@

38

- I onda, sine? - upita otac iščekujuči kad su ostali otišli kući, a majka se povukla na spavanje. -

Kako se osjećaš ponovo kod kuće? - Žudio je za kakvim ohrabrujućim odgovorom. Spencer je

predugo bio odsutan, šest godina, četiri je proveo u ratu, a zatim dvije na Stanfordu, sada kada

se vratio u New York gdje je i pripadao, Williamu Hillu je bilo lakše. Došlo je vrijeme da se

Spencer sredi i postane netko upravo onako kao što bi Robert napravio da je ostao živ.

- Još nisam siguran što osjećam. - Spencer je bio iskren. - Uglavnom je sve isto kao i prošli put

kada sam bio kod kuće. New York se nije promijenio. - Ali nije dodao ono što je stvarno mislio...

- ali ja jesam.

- Nadam se da ćeš ovdje biti sretan. - William Hill je to rekao kao usput, uopće ne sumnjajući da

tako i neće biti.

- Siguran sam da hoću, oče, hvala ti. - Ali u stvari bio je nesigurniji više no ikada prije. Jedan

njegov dio žudio je da se vrati u Kaliforniju. - Da, vidio sam suca Barclaya prije polaska.

Pozdravlja te.

William Hill zadovoljno kimnu. - Dogurat će on do Vrhovnog suda, pazi što ti kažem. To me

uopće ne bi iznenadilo. I sinovi su mu dobri ljudi. Stariji je neki dan bio u mojoj sudnici. Odličan

je advokat.

- Nadam se da će netko to i za mene reći jednog dana. - Spencer sjedne na kauč u očevoj radnoj

sobi i s umornim uzdahom provuče prste kroz kosu. Bio je to dug dan, dug tjedan... duga

godina... a onda se iznenada snuždi, jer se sjetio s čim se sve treba suočiti.

- Učinio si pravu stvar, Spencere. Nikada nemoj u to sumnjati.

- Kako možeš biti tako siguran? - Ja nisam Robert, tata... ja sam ja... ali Spencer je znao da mu to

ne može reći. - Što ako zamrzim Andersona, Vincenta i Sawbrooka?

- Onda ćeš prijeći u pravni odjel nekakve korporacije. S diplomom pravnika možeš raditi gotovo

sve šlo želiš. Biti advokat, baviti se poslovima, pravom... politikom... - Izgovorio je posljednju

riječ pun nade, jer to je potajno priželjkivao, a Spencer će jednog dana biti kao stvoren za to.

Upravo kao i njegov brat prije njega. Robert, njihova nada koja se prerano ugasila. - Barbara

dobro izgleda, zar ne?

- Da. - Spencer tiho kimnu, pitajući se da li ga otac uopće poznaje. - Kako je?

- U početku joj je bilo teško. Ali mislim da se oporavlja. - Odvrati on i okrene se od njega kako

Spencer ne bi primijetio suze u njegovim očima. - Prepotstavljam da se svi polako oporavljamo.

Zatim se opet okrene prema Spenceru te se nasmiješi. - Iznajmili smo kuću na Long Islandu.

Majka i ja smo mislili da bi ti dobro došla promjena. Barbara i djeca će tamo provesti ostatak

kolovoza.

Čudno mu je bilo što se vratio u krilo obitelji, kojoj više nije bio siguran da pripada. Imao je

dvadeset dvije godine kada je otišao u rat, a od tada se toliko toga promijenilo. Toliko toga se

dogodilo što je i njega promijenilo. A sada kada više Roberta nije bilo, osjećao se kao da se

vratio ne da bi vodio svoj život, već Robertov.

- To je bilo lijepo od tebe, tata. Ali ne znam koliko ću imati slobodnog vremena kada započnem

raditi.

- Imat ćeš vikende.

Spencer kimnu. Očekivali su da opet bude dječak, njihov mlađi sin. Osjećao se kao da je izgubio

ki@

39

vlastiti život negdje na putu iz Kalifornije.

- Vidjet ćemo. Moram ovog tjedna pronaći stan.

- Možeš ostati ovdje, dok se ne snađeš.

- Hvala, tata. - Podigao je pogled i otac mu se po prvi put učinio starim, starac koji je i dalje

oživljavao one nade što su umrle sa Spencerovim bratom. - Cijenim to. - A onda znatiželjno

upita: - Viđa li se Barbara s nekim? - Konačno, prošle su tri godine, a ona je bila zgodna

djevojka. Savršeno je odgovarala Robertu. Ambiciozna, hladna, inteligentna, lijepo odgojena,

savršena žena za budućeg političara.

- Ne znam - odgovori iskreno otac. - Ne razgovaramo o tome. Morao bi je ponekad izvesti na

večeru. Vjerojatno je još vrlo usamljena.

Spencer kimnu. Želio je vidjeti i nećakinje, ali trenutno su mu druge stvari bile na pameti.

Osjećao se kao iscrpljen iščekivanjima kojima su ga iznenada opteretili.

Bio je iscrpljen kada se te večeri bacio u krevet. Kao smlavljen pod teretom onoga što ga je

čekalo, tako da je osjećao potrebu da zaplače dok je lagano tonuo u san. Osjećao se poput djeteta

koje se izgubilo na putu kući. Jcdina stvar u koju je bio siguran bila je da pod hitno mora

pronaći stan i početi voditi svoj život.

6.

Sjećanje na ljeto lagano je blijedilo dok je Crystal pomagala na ranču i s vremena na vrijeme

svraćala da se poigra a Beckynom bebom. Tom nikada nije bio kod kuće ili je nadgledao

vinograde s Tadom ili je bio u gradu s prijateljima. Jared je svaki slobodan trenulak provodio s

djevojkom u Calistogi. Kao da je odjednom ostala sasvim sama, nije imala s kim provoditi

vrijeme niti s kim razgovarati. Sve je češće odlazila Hiroki u posjete. Crystal ju je nalazila kako

tiho čita, šije ili crta perom i tintom, pa je čak i Crystal naučila kako se pišu haiku stihovi. Bila je

blaga i dobrodušna i spretna u vještinama jedne kulture koja je zadivila Crystal. Naučila ju je

praviti male origami ptice i pokazala joj kako je nju njezina majka učila aranžirati cvijeće. A to

svoje očigledno blistavo znanje i umijeće nije pokazivala na upadljiv zapadnjački način, već

tiho, diskrelno i posve tanano. Kao i Crystal, i ona je bila vrlo usamljena. Još nije uspjela steći

prijatelje među Boydovim rođacima, tako da je konačno postala svjesna koliko joj duboko

zamjeraju što se udala za Boyda i počela je sumnjati kako se to nikada neće promijeniti. Zato je

još više bila zahvalna Crystali na njezinom društvu i njih dvije su postale dobre prijateljice za

vrijeme Hirokine trudnoće.

A kada je škola počela, Crystal je sve čežće odlazila do nje i duge sate provodila pored vatre,

radeći domaće zadatke. Nije joj se vraćalo kući. Majka je ionako stalno bila kod Becky, a baka ju

je uvijek zbog nečeg korila. Jedini koji joj je ikada poslao ljubaznu riječ bio je njezin otac, ali on

se opet razbolio. Crystal je priznala Hiroki poslije Dana zahvalnosti da je vrlo zabrinuta za

njega.

Stalno je bio umoran i blijed i cijelo vrijeme je kašljao. To ju je užasavalo. Čovjek kojeg je cijelog

života smatrala nepobjedivim, iznenada je počeo popuštati. Vratila mu se upala pluća i već

tjednima nije odlazio na jahanje. Crystal je stalno osjećala potrebu da se zalijepi za njega. Znala

je da će njezin život biti zapečaćen ako ga ikada izgubi. Bio je njezina kohorta, saveznik, njezin

ki@

40

pouzdan branilac, svi drugi su jedva čekali priliku da se ustreme na nju, da je okrive za sitnice i

da je kore zbog svega po čemu se razlikovala od njih. Ona nije željela činiti stvari koje je činila

Becky. Nije željela cijelog dana sjediti u kuhinji, piti kavu i mijesiti kolače, nije željela ogovarati s

ostalim ženama ili se udati za čovjeka kakav je bio Tom i rađati mu djecu. Tom Parker se

udebljao za gotovo dvije godine i stalno je iz sebe širio miris piva, osim nedjeljom kada bi miris

piva bi zamijenjen viskijem.

Crystal je znala da se razlikuje od ostalih. Instinktivno je oduvijek osjećala da je drugačija i bila

je svjesna da to i njezin otac zna. Kao i Hiroko. Odavno je već priznala nježnoj Japanki da

ponekad sanja o filmu. Ali sada nije mogla nikako napusliti oca. Ni za što na svijetu ga ne bi

napustila. Ali jednog dana... možda jednog dana... nikada nije prestala sanjati o Hollywoodu...

kao ni o Spenceru. Ali nikada Hiroki i Boydu nije priznala što osijeća za njega, premda je s

njima o svemu drugom razgovarala. Oni su joj bili jedini prijatelji i često bi odjahala do njih.

Hiroko je bila jedina prijateljica koju je ikada imala i Crystal ju je odavno zavoljela. Hiroko ju je

hrabrila i obasipala toplinom koju nigdje drugdje, osim kod oca, nije nalazila.

Priznala joj je da se plaši kako nikada neće uspjeti olići iz doline, da joj se nijedan san neće

ostvariti. Ali i ona je voljela dolinu. Ono što je osjećala za nju nepovratno je bilo upleteno u

njezinu ljubav za oca. Voljela je zemlju i drveće, valovita brda i planine iza njih. Voljela je čak i

njezin miris, posebno u proljeće kada je sve bilo svježe i novo, a kiše svemu davale

svijetlosmaragdnu boju. Provesti ovdje cijeli život ne bi predstavljalo najgoru moguću sudbinu

pa čak kada bi to značilo da bi se morala odreći snova o filmu. Ali nipošto se nije željela udati za

čovjeka poput Toma Parkera. Od same pomisli na to hvatala ju je jeza.

- Da li je grub s tvojom sestrom? - Hiroko se ponekad zanimala za druge. Za Hiroku su svi oni

bili stranci, pa čak i muževljeva sestra, koja se neposredno pred porod konačno udala.

- Čini mi se da je zao prema njoj kada se napije. Nije mi to ona rekla. Prije nekoliko tjedana

imala je ožiljak na oku. Rekla je da se zaplela i udarila u naslon stolice. Premda mislim da je

mami rekla istinu. - Njih dvije su i dalje isključivale Crystal. Svi su to radili. Bila je opasno lijepa

i to je ugrožavalo sve žene koje su je poznavale, osim ove koja je bila toliko drugačija.

Predstavljale su čudan par, jedna visoka i mršava, druga sićušna, jedna sa sjajnom crnom

kosom, druga s dugačkom grivom kao u palomina. Jedna odgojena da bude slobodna i

darežljiva na riječima i pokretima, druga povučena i suzdržljiva. Potjecale su iz različitih

svjetova i našle se na ovom mjestu da bi postale sestre.

- Možda ćeš jednog dana otići u Hollywood, a Boyd i ja ćemo ti doći u posjet. - Obje se

nasmijaše dok su išle putem koji je vodio od kuće Websterovih, pričajući o svojim snovima.

Hiroko je priželjkivala lijepu kuću i mnogo djece. Crystal je željela pjevati i otići tamo gdje je

ljudi neće odbacivati. Hiroku i Crystal povezivalo je nešto što im je bilo zajedničko. Premda iz

različitih razloga, ipak obje su bile izopčenice.

Hiroko se voljela kretati, ali nije voljela izlaziti sama, a Crystali je uvijek prijala šetnja s njom.

Ponekad su znale satima pričati, Hiroko je primijećivala i najsitnije detalje za vrijeme njihovih

šetnji, najsitnije cvijeće, najmanju biljku, najnježnijeg leptira, a onda bi ih kasnije crtala. Obje su

voljele prirodu. Crystal ju je sada već dovoljno dobro poznavala, toliko da ju je već mogla

zadirkivati.

ki@

41

- Ti primijećujež sve te stvari samo zato, Hiroko, što si bliže zemlji od mene. - Hiroko bi se

zahihotala i obje bi poželjele da mogu otići u grad, ali dobro su znale da se nigdje ne smiju

zajedno pojaviti. To bi izazvalo nepodnošljivu oluju. Boyd ju je pozvao da otputuje s njima u

San Francisco, ali plašila se nestati na tako dugo, majka bi to sigurno primijetila, a možda bi u

međuvremenu i ocu bila potrebna.

Oko Božića već je bio toliko slab da nije ustajao iz kreveta, tako da Crystal nije obišla

Websterove nekoliko tjedana, a kada je krajem siječnja došla, nije morala ništa reći, sve joj se

vidjelo na licu. Tad Wyatt je umirao. Sjedila je u Hirokinoj kuhinji i plakala u zagrljaju starije

djevojke. Mislila je da će joj srce prepući dok ga je gledala kako se iz dana u dan kopni. Svi na

ranču su cijelo vrijeme plakali. Baka, Olivija, Becky. A Jared je stalno izbivao, nije mogao gledati

oca kako umire. Crystal bi satima sjedila uz njega, nutkajući ga da jede, nježno mu šapučući dok

bi ga umotavala u sve veći broj pokrivača, a ponekad samo sjedeći dok je on spavao, a njoj se

suze nijemo kotrijale niz obraze dok ga je promatrala. Stalno je želio da Crystal bude pored

njega, Crystal je dozivao dok je buncao, Crystal je tražio kada bi opet otvorio oči. Rijetko kada

ženu, a nikada Becky. One su mu sada bile strane, kao što je Crystal bila njima. Ona ga je

njegovala s mnogo ljubavi, čak je i pomagala majci da ga okupa. Ali zbog ljubavi koju mu je

pružala, majka ju je još samo više gurala od sebe. Smatrala je da ljubav kojom obasipaju jedno

drugo nije normalna i da nije bio tako bolestan, ona bi to sigurno i glasno rekla. Umjesto toga

jedva da je i razgovarala s Crystal, što Crystali više i nije bilo važno. Njezina strast prema ocu

gotovo da je zamaglila i sjećanje na Spencera.

Becky je opet bila trudna, a Tom je pokušao voditi ranč premda je uglavnom cijelo vrijeme bio

previše pijan da bi bilo šlo mogao raditi. Crystal bi se svaki put snuždila kada bi ga vidjela kako

se približava glavnoj kući. Svaki put se morala smiriti kako mu ne bi rekla što misli o njemu, ali

zbog oca je šutila. Nije ga željela uznemiriti, željela je da sve ostane po starom, ali kada je došla

veljača znala je da to više nije bilo moguće.

Nijemo je sjedila pokraj njegove postelje dan i noć, držeći ga za ruku, nikada ga ne ostavljajući

samog, osim da se okupa ili na brzinu nešto pojede u kuhinji. Plašila se da bi mogao umrijeli

ako ga ostavi samog. Prestala je ići u školu, uopće nije napuštala kuću, samo bi ponekad izlazila

na trijem udahnuti malo sviježeg zraka ili bi žurno otišla do rijeke prije no što bi se smračilo.

Tom ju je jednom slijedio zlobno se cereći dok ju je promatrao kako sjedi na čistini, izgubljena u

mislima posvećenim ocu i Spenceru. Poslije njegovog dolaska na krštenje malog Willia više od

njega nije dobila nikakvih vijesti, ali nije ih ni očekivala. Boydu se javio za Božić, izgleda da je

bio sretan u New Yorku i da mu se svidio posao i napisao je da će im se javiti ako ikada dođe u

Kaliforniju. Ali sada je bio predaleko da bi joj pomogao. Nitko joj nije mogao pomoći, osim

Boga. Dan za danom se molila da joj dozvoli da zadrži oca, ali u dnu srca znala je da se to neće

dogoditi.

Zauzela je te noći svoje mjesto u stolici pokraj očevog kreveta i počela ga promatrati dok je

drijemao, negdje poslije ponoći otvorio je oči i pogledao oko sebe. Izgledao je mnogo bolje nego

u posljednje vrijeme, um mu je bio bistar i on se osmjehnuo Crystali. Majka je spavala na kauču

u dnevnoj sobi, a Crystal je već danima spavala u stolici pored njegovog kreveta, ali čim se on

pomaknuo ona se probudila i ponudila mu gutljaj vode.

ki@

42

- Hvala, malena. - Glas mu je zazvučao nekako snažnije. - Trebala bi otići u krevet.

- Još nisam umorna - prošapta ona pri nejasnoj svjetlosti, željela je ostati. Mogao bi umrijeti ako

bi ga napustila, a ovako će možda poživjeti... možda... ako ostane sjediti uz njega. - Hoćeš li

malo juhe? Baka je za večeru skuhalu pureću juhu, dobra je. - Plava kosa spuštala joj se na

ramena poput zavijese od paučine i on ju je promatrao sa svom onom ljubavlju koju je čuvao

samo za nju tokom šesnaest godina. Želio je ostati pored nje zauvijek, kako bi je štitio. Znao je

kako su drugi neljubazni prema njoj, ljubomorni i sitničavi, čak i njezina rođena majka, a sve

zbog toga što je Crystal bila toliko lijepa. Čak su je se plašili i mladići iz doline, bila je prelijepa

da bi bila stvarna, a ipak je bila i te kako stvarna. Dobro ju je poznavao i bio ponosan što je

izrasla u tako dobru osobu. Bila je hrabra, imala je petlje i bila je pametna, pored toga što je bila

lijepa. Već je mesjecima sumnjao kako posjećuje Hiroko i premda ni sam nije bio načisto da li

mu se to prijateljstvo sviđa ili ne, nije je pokušao spriječiti. Često ju je želio pitati kakva je

Hiroko u stvari, ali odlučio je da to ne čini. Imala je pravo na svoj život, na nekoliko tajni. Inače

nije imala nikakvih zadovoljstava. Odbio je juhu, ali ju je zato nastavio promatrati, moleći se da

život bude milostiv prema njoj, da jednog dana pronađe dobrog čovjeka i da bude sretna.

- Nikada se ovog nemoj odreći, malena... - Jedva je prošaptao i ona ga u prvom trenutku nije

razumijela.

- Čega to, tata? - Glas joj je bio nježan kao i njegov, a njezini prsti isprepleteni s njegovim toliko

jači.

- Ranč... dolinu... ti ovdje pripadaš.. kao i ja... želim da vidiš svijet... da se ne zakopaš ovdje... -

Izgleda da je teško disao - ... ali ranč će te... uvijek... čekati.

- Znam, tata. - Nije željela sada o tome razgovarati. Kao da se opraštao od nje, a ona nije htjela

pustiti da ode. - Pokušaj odspavati malo.

On odmahnu glavom. Nije bilo vremena za to. Već je ionako predugo spavao, sada je želio

samo razgovarati sa svojim najmlađim djetetom, svojom ljubimicom, svojom malenom. - Tom

ne zna upravljati rančem. - I sama je toga bila svjesna, ali nije rekla ocu, već je samo kimnula. - A

jednog dana, Jar će poželjeti da se bavi nečim drugim, on ne voli zemlju... onako kako je volimo

ti i ja... kada budeš vidjela malo svijeta i majke više ne bude, Crystal, želim da se vratiš ovamo...

pronađeš nekog dobrog čovjeka, nekoga tko će biti dobar prema mojoj djevojčici - nasmiješio joj

se, a njoj se oči napuniše suzama dok mu je stiskala ruku - ... i lijepo proživiš ovdje ostatak

života...

- Ne govori tako, tata... - Jedva je uspijevala da kroz suze prozbori jednu riječ, dok je svoj obraz

prislanjala uz njegov i nježno ga poljubila u čelo. Bilo je hladno, vlažno i ljepljivo i ona se zavali

u stolicu da ga opet pogleda. - Ti si mi dovoljan, ne želim nikoga drugog. - U jednom ludom

trenu poželjela mu je reći za Spencera, da je srela nekog tko joj se sviđa... i to previše... u koga bi

se mogla zaljubiti. Ali on je bio samo san, kao i filmske zvijezde na zidovima njezine spavaće

sobe. Spencer Hill nikada nije bio sastavni dio života Crystali Wyatt. - Odspavaj sada malo. - Što

mu je drugo mogla reći kada je već poslije ovih nekoliko riječi ostao bez daha i bio iscrpljen. -

Volim te, tata. - Prošaptala je ona dok su mu se kapci treperavo spuštali, onda su se opet

podigli, on je pogleda i nasmiješi se.

- I ja tebe volim, djevojčice. Uvijek ćeš biti moja... mala djevojčica... slatka, slatka Crystal...

ki@

43

Izgovorivši to opet sklopi oči, izgledao je tako mirno dok je spavao, a ona ga držala za ruku i

promatrala. Zavalila se u stolici ne ispuštajući njegovu ruku iz svoje i nekoliko trenutaka kasnije

i ona je utonula u san, iscrpljena od toga što je dan za danom bdjela nad njim, kada se

probudila, nebo je bilo sivo, a u sobi hladno i otac joj je umro držeći je za ruku. Njegove

posljednje riječi, posljednje misli i posljednji pozdrav bili su poslani Crystali. Razrogačila je oči

kada je shvatila da ga više nema, zatim mu je nježno spustila ruku na krevet i pošto ga je

pogledala posljednji put očima zamagljenim od suza, izašla iz sobe, zatvorila vrata i ne rekavši

nikome ni riječ, što je brže mogla otrčala do rijeke. Nije skrivala suze dok joj se tijelo trzalo od

jecaja, ostala je tamo dosta dugo, a kad se vratila majka joj je naricala u kuhinji, a Minerva je bez

riječi kuhala kavu. Otkrili su da je umro.

- Otac ti je mrtav. - Izgovorila je to gotovo bijesno kada je Crystal ušla, lica umrljanog suzama.

To je prije ličilo na optužbu nego na žaljenje, kao da ga je Crystal mogla spriječiti da ne umre.

Ona kimnu, plašeći se da im kaže kako je to znala prije no što je izašla, pitajući se opet da li je

išta mogla učiniti da ga održi u životu. Sjetila se njegovih riječi od sinoć... Želim da se vratiš...

Znao je koliko je voljela ovo mjesto, ono je bilo dio nje, kao što je bilo i dio njega i uvijek će biti.

U mislima će oca uvijek vidjeti tu, u ovoj kući, ali još češće kako jaše po brdima ili vozi traktor

kroz vinograde.

Jareda su poslali u grad i pogrebnik je kasnije toga jutra došao po Tada, a njegovi prijatelji i

susjedi su došli odati mu posljednju počast dok su mu žena i punica stajale pored odra, rukujući

se i plačuči. Olivija je zahvalno pogledala Toma kroz suze... dok je Crystal pokušavala prekinuti

svoju mržnju prema njemu. Pri pomisli da će od sada on upravljati rančom sva se stresla. Ali

Crystal čak nije mogla ni razmišljati o tome, sad joj je jedino na pameti bio čovjek kojeg je

voljela. Njezin otac. Više ga nije bilo, a ona je ostala sama, uplašena i ožalošćena među

strancima.

Pogreb je bio slijedećeg dana, sahranjen je na čistini u blizini rijeke. Crystal je to mjesto dobro

poznavala. Crystal je često tamo odlazila sjediti i razmišljati ili plivati i za nju je bila prava

utjeha što je znala da joj je otac tu u blizini i da pazi na nju. Znala je da će uvijek biti pored nje.

A toga poslijepodneva nestala je na kratko i otišla posjetiti Hiroku. Trebala se poroditi za

nekoliko tjedana. Lagano je ustala kada je Crystal gotovo nečujno ušla u njihovu dnevnu sobu.

Bilo joj je dovoljno da joj vidi oči, a i Boyd joj je rekao da je Tad Wyatt umro. Toliko je htjela

posjetiti Crystalu, ali znala je da je to neizvodljivo. Ne bi je pustili unutra da je vidi. A sada je

bila tu, poput nekog slomljenog djeteta, počela je jecati i ispružila ruke prema Hiroki. Srce joj se

kidalo dok je jecala. Život bez oca nikada neće više biti isti. Ostavio ju je među ljudima za koje je

instinktivno znala da je nikada nisu voljeli.

Crystal je ostala kod Websterovih satima, a kada se vratila na ranč, bio je već mrak i majka ju je

čekala. Ukočeno je sjedila na kauču, sama u dnevnoj sobi i ljutito je pogledala Crystal kada je

ušla unutra, sva pogrbljena od bola i iscrpljenosti.

- Gdje si bila?

- Morala sam otići odavde. - To je bila istina. Nije više mogla podnositi pritisak, kao ni ljude koji

su dolazili iz sata u sat, donoseći darove i hranu kako bi im pružili pomoć u njihovom bolu. Ali

njoj nije bila potrebna hrana, već njezin tata.

ki@

44

- Pitala sam te gdje si bila.

- Vani mama. Nije važno. - Do Websterovih je odjahala na konju. Bili su predaleko da bi išla

pješice, a i bila je preumorna da bi uopće pokušala poslije svega što se dogodilo u posljednjih

nekoliko dana.

- Vucaraš se s nekim mladićem, zar ne? - Crystal je iznenađeno gledala u majku. Tjednima nije

nigdje izašla, očevo uzglavlje napuštala je samo da ode u kupaonicu.

- Svakako da ne. Kako to uopće možeš reći? - Oči joj se ispuniše suzama zbog neljubaznih riječi

koje su bile tako tipične za njezinu majku.

- Znam da nešto smijeraš, Crystal Wyatt. Znam kada izlaziš iz škole. Uglavnom se ne vraćaš

kući do mraka. Zar misliš da sam budala? - Bila je toliko bijesna da bi se iz njezinog ponašanja

teško moglo zaključiti da je upravo izgubila muža. Iz ucviljene udovice pretvorila se u ljutu

zmiju.

- Mama, nemoj... molim te... - Oca su pokopali tog jutra, a već su je počeli mrziti i optuživati.

- Završit ćeš kao Ginny Webster. Sedam mjeseci u drugom stanju i presretna što se konačno

udala.

- To nije istina. - Jedva je govorila kroz suze, ni o čemu drugom još nije mogla razmišljati osim

na oca kojega je izgubila i sada nije mogla vjerovati da je to njezina vlastita majka optužuje.

Govorila je, razumije se, o Crystalinom izbivanju kada je posječivala Hiroku.

- Oca ti više nema da prikriva tvoje laži. Nemoj misliti da mene možeš prevariti. Ako pokušaš

divljati, Crystall Wyatt, slobodno se pakiraj. Neću dozvoliti da ovdje divljaš. Ovo je cijenjena

obitelj i nemoj to zaboraviti! - Crystal je bijelo gledala u nju dok je majka odlučno krenula u

sobu u kojoj joj je umro muž držeći njezinu kći za ruku. Kćer koja je ostala sama i koja nije imala

više nikoga tko bi je branio. Stajala je u dnevnoj sobi, osluškivala tišinu i žalila za ocem. A onda

je lagano otišla u svoju sobu i spustila se na krevet koji je nekada dijelila sa sestrom. Pitala se

zašto je toliko mrze. Nikada joj nije palo na pamet da je to zbog toga što ju je on volio. Bilo je još

nešto pored toga, njezin izgled... način na koji se kretala... način na koji ih je vidjela. Dok je

obučena ležala na krevetu u mraku znala je da ništa neće biti isto kao prije. Ostavio ju je samu s

njima i kada je počela plakati u tihoj sobi, osjetila je strah.

7.

Hirokina beba je zakasnila. Nije se rodila u ožujku, več trećeg travnja. Crystal je posjetila Hiroko

prošlog poslijepodneva i primijetila da je ova umorna i da joj je neudobno, ali za razliku od

Becky, ona se nikada nije žalila. Uvijek je bila prijateljski raspoložena, ljubazna i željno je

iščekivala Crystal. Prošlo je šest tjedana od smrti njezinog oca i ona je gotovo svakog dana

posjećivala Hiroko. Na ranču se nije ugodno osjećala, jer ju je majka stalno nešto kritizirala ili se

na nju izderivala. Zbog toga se Crystal osjećala usamljenom i to više no ikada ranija. Osjećala je

da majku nešto muči ili je možda bila jednostavno usamljena bez Tada i nije znala kako

drugačije to pokazati. Jednog dana je to rekla Hiroki i njezina prijateljica se složila s njom, ali

Boyd joj je kasnije u povjerenju rekao da je Olivija uvijek odbacivala Crystal, još kao dijete, on se

sjećao trenutaka kada bi je udarila zbog najmanje sitnice, dok je uvijek javno tetošila Rebeccu.

Sumnjao je da je Crystal zbog toga bila Tadova ljubimica, a toga su i drugovi i drugarice njihove

ki@

45

djece bili svjesni. To je u dolini bila javna tajna.

Hiroko i Crystal su provele mirno poslijepodne i u sumrak se Crystal vratila kući. Majka joj je

izišla u grad s Becky, a Crystal je pomogla baki da iznese večeru na stol. Od očeve smrti

primjetno je omršavila. Nikada nije bila gladna, kao ni tu večer, otišla je u krevet i već u zoru je

ustala, osedlala očevog konja i odlučila otići do Websterovih. Bila je subota i nije morala ići u

školu, a i znala je da joj je prijateljica ranoranilac. Ali kada je stigla tamo, Boyd ju je pričekao već

na vratima. Bio je zabrinut i iscrpljen. Hiroko je imala trudove još od sinoć, ali nikako se nije

mogla poroditi.

Pozvao je liječnika iz grada, ali je on odbio doći, rekavši da gospođa Webster nije bila njegov

pacijent. Bio je to onaj isti čovjek koji je nije htio ni prije osam mjeseci pregledati i od tada nije

promijenio mišljenje. Boyd je shvatio da će je morati sam poroditi. Nije bilo načina da je prebaci

u San Francisco. Dr Yoshikawa mu je dao knjigu da je za svaki slučaj pročita, ali stvari se nisu

odvijale onako kao što je očekivao. Hiroko je trpila strašne bolove, a on je mogao vidjeti bebinu

glavu, ali premda se trudila, beba nikako nije izlazila. Na brzinu je sve objasnio Crystal koja je

već čula Hiroko u spavaćoj sobi kako stenje.

- Jesi li zvao starog dr Chandlera? - Otišao je odavno u penziju i bio je gotovo slijep, ali bar je bio

netko. U Calistogi je živjela neka babica, ali ona je već ranije odbila brinuti se o Hiroki.

- U Texasu je, kćeri u posjetu. Pokušao sam ga sinoć pozovati s crpne stanice. - Ozbiljno je

razmišljao kako da je preveze u San Francisco, ali plašio se da ne izgube bebu.

- Mogu li je vidjeti? - Mnogo puta je bila prisutna pri dolasku na svijet stoke, ali nikada nije

vidjela ženu pri porođaju i bila je svjesna užasa od kojega su joj se nakostriješile dlačice po

kralježnici dok je išla za Boydom ka spavaćoj sobi. Hiroko je ležala sklupčana na krevetu,

ščučurila se i divlje dahtala, kao da očajnički želi istisnuti novorođenče, ali je bespomoćno

podigla pogled ka Crystali kada je pala nauznak na jastuke.

- Beba neće izaći... - Bol ju je još jednom prostrijelila dok ju je Crystal promatrala, a Boyd je

držao za ruke, Crystal je osijetila sažaljenje prema svojoj prijateljici, koja se bezuspješno borila.

Pitala se da li će umrijeti beba ili što je bilo još gore... Hiroko.

Crystal bez razmišljanja ode u kuhinju oprati ruke i vrati se a gomilom čistih ručnika. Posteljina

je bila poprskana krvlju, crna dugačka kosa prekrila je Hirokino lice kada se opet napela, ali

uzalud. Crystal joj se nježno, ali samouvjereno obrati premda se nije tako osjećala.

- Hiroko, dozvoli da ti pomognemo... - Zagledala se prijateljici u oči, želeći da ova preživi i u

sebi se moleći za njezinu bebu. Sjetila se konja kojima je pomogla da dođu na svijet, borila se

sama sa sobom i molila da joj njezino znanje bude od koristi. Ionako se nikome drugom nisu

mogli obratiti. Nitko iz grada ne bi došao, ostali su sami Boyd i Crystal i sitna Japanka koja se

sva tresla. Suze su joj se slijevale niz obraze, ali ni glasa nije pustil, kada je Crystal pogledala i

vidjela bebinu glavu. Imala je crvenkasto smeđu kosu, negdje između Boydove i Hirokine.

- Beba neće izaći... - Zajeca ona u strahu kada joj Boyd reče da se pokuša još jednom napeti, ali

kada je to učinila, Crystal je vidjela da se glava novorođenčeda malo pomaknula.

- Hajde, Hiroko... krenulo je... opet se napni... - ali ona je bila već preslaba da bi ponovo

pokušala kada je bol nestao, a Crystal je tada shvatila što nije bilo u redu. Beba je bila okrenuta

licem nagore umjesto nadolje. Morat će je okrenuti. Radila je to sa životinjama, ali pomisao da

ki@

46

će to morati raditi i svojoj prijateljici ju je užasnula, ipak se okrenula ka Boydu i tiho mu sve

objasnila. Također je znala da bi beba mogla umrijeti ako je ne okrenu, isto kao i Hiroko. Za

bebu je možda već bilo kasno. Crystal je znala da moraju požuriti. Njezinu prijateljicu su uhvatil

novi trudovi, ali joj ona ovog puta nije rekla da se napne, već je umjesto toga nježno gurnula

svoje ruke u nju i uhvatila bebu u Hirokinoj utrobi, jedva se usuđujući disati, pažljivo je

okrenula bebu dok je Hiroko vrištala, a Boyd je držao. Opet je osjetila bol i opet se napela, kao

da je željela da izbaci Crystaline ruke iz sebe, ali kada ih je Crystal povukla, glava je krenula

naprijed, a onda se Hiroko iznenada snažno napela ni sama ne znajući odakle joj snaga za to.

Bol je bila zasljepljujuća kada je beba počela izlaziti, a Crystal je pobjedonosno viknula čim se

cijela glava pojavila; premda je tijelo novorođenčeda još bilo unutra, dijete je zaplakalo. Suze

počeše padati niz Crystaline obraze dok se trudila da oslobodi bebu, u sobi je zavladala napeta

tišina dok se Hiroko opet napinjala, ali ovog puta je istovremeno i plakala i smijala se slušajući

svoju bebu kako plače, a onda iznenada, beba je bila slobodna. Bila je to mala djevojčica i svo

troje se zadivljeno zagledaše u nju. Posteljica je izašla za njom i Boyd je se oslobodio, sve po

knjizi. Ali knjiga je do tada bila beskorisna. Crystal je spasila bebi život i sada ju je onako

sićušnu promatrala sa strahopoštovanjem. Ličila je na majku, a Hiroko je plakala od sreće dok ju

je držala u naručju.

- Hvala ti... hvala... - Bila je preumorna da bi bilo što drugo rekla, već je sklopila oči i dalje držeći

svoju malu djevojčicu, a Boyd je plakao dok ih je promatrao. S ljubavlju je gledao u svoju ženu,

a onda je nježno dodirnuo bebin obraz prije no što se okrenuo prema Crystali.

- Ti si ih spasila... obje... - Ronio je suze radosnice, a Crystal je tiho izašla iz sobe. Sunce je već

visoko odskočilo i ona se iznenadila kako je dugo ostala. Prošli su mnogi sati dok se trudila da

spasi prijateljicu i njeno novorođenče.

Poslije nekog vremena Boyd je izašao vidjeti gdje je. Sjedila je na travi i razmišljala o tome kako

je priroda bila lijepa. Nikada nije vidjela ništa tako lijepo kao njihovu bebu. Kao i Hiroku i ona

kao da je bila izrezana od slonovače, s kosim majčinim orijentalnim očima, ali imala je i nešto od

Boyda i Crystal se nasmija u sebi kada se zapita da li će jednog dana imati pjegice kao njezin

otac. Dok je promatrao ženinu prijateljicu činilo se da je odjednom odrastao i na licu mu se

vidjelo da joj je beskrajno zahvalan.

- Kako je? - Crystal je i dalje bila zabrinuta, još je uvijek žalila što nisu mogli pozovati liječnika.

Uvijek je postojao rizik od infekcije.

- Obje spavaju. - Nasmiješio se i sjeo pored Crystal. - Tako su lijepe.

Crystal mu vrati osmijeh. Bili su dvoje djece koja su toga jutra odrasla. Život nikada neće biti

onaj stari nakon što su prisustvovali čudu rađanja i u tom trenutku im se činilo da je to od

neprocjenjive važnosti. Kako ćete je nazvati?

- Jane Keiko Webster. Želio sam da bude samo Keiko. Ali Hiroko je htjela da ima i američko

ime. Možda je u pravu. - Izgovorio je to tužno, a onda podigao pogled prema dolini u kojoj su

oboje odrasli. - Keiko joj se zvala sestra koja je poginula u Hirošimi. - Crystal kimnu, čula je o

tome od Hiroko.

- Ona je prelijepa djevojčica, Boyde. Budi dobar prema njoj. - Bile su to neobične riječi. Imao je

dvadeset četiri godine i znali su se od detinjstva. Becky se nekada palila na njega, ali na koncu iz

ki@

47

toga ništa nije bilo i Crystali je još i danas zbog toga žao. Bio je nježan, pristojan čovjek i posve

drugačiji od Toma Parkera. Sneno se zagledala u brda dok je razgovarala s njim, bio je lijep

proljetni dan i sunce je sjalo punim sjajem. - Moj je tata uvijek bio jako dobar prema meni. Bolju

osobu od njega nisam srela. - Oči su joj se ispunile suzama kada se okrenula prema Boydu i

obrisala ih rukavom košulje.

- Mnogo ti nedostaje.

- Da. I... pa, stvari su se sada jako promijenile. Mama i ja nikada nismo bile bliske. Ona je

oduvijek više voljela Becky. - Rekla je to kao da navodi neku činjenicu kratko uzdahnuvši dok

se spuštala na toplu travu. A onda se osmjehnula, prisjetivši se nečeg: - Pretpostavljam da je

oduvijek mislila kako me je tata iskvario. Valjda i jeste. Ali ne mogu reći da mi je to ikada

smetalo. - A onda se nasmijala i na trenutak je opet izgledala vrlo mlada, ali on ju je jako žalio.

- Trebala bi se vratiti k njima. Da joj spremim nešto za jelo? - Nije znao točno što bi trebala

napraviti i Crystal mu se osmjehne.

- Kada bude gladna. Mama kaže da je Becky jela kao zmaj poslije porođaja, ali ona se s Williem

nije namučila. Reci joj da se ne napreže. - I ona ustane. - Doći ću opet poslijepodne ili sutra, ako

se uspijem iskrasti. Majka je uvijek za nju imala neki posao. A kako je Becky opet bila u drugom

stanju, naređivala joj je da pospremi i njezinu kuću ili da joj pomogne oko rublja. Ponekad se

osjećala kao robinja, dok je ribala Beckyn hodnik, a ona i majka su u kuhinji pile kavu.

- Čuvaj se - nekako ju je čudno gledao dok je odvezivala konja, a onda je pocrvenio, čega je bio

svjestan i poljubio je u obraz. - Hvala ti, Crystal - glas mu je bio promukao od osjećanja koja su

ga prožimala, - današnji dan nikada neću zaboraviti.

- Ni ja. - Iskreno ga je pogledala dok je pridržavao uzde njezinog starog pinta, bila je visoka

gotovo kao i on. - Poljubi Jane umjesto mene. - Vinula se u sedlo i u jednom čudnom trenutku

pomislila na Spencera. Osjećala je da je sada, pošto su zajedno pomogli bebi da se rodi, vrlo

bliska Boydu i poželjela mu je reći.Ali što mu reći? Da je zaljubljena u muškarca koji ju je

sigurno zaboravio? Konačno, vidjeli su se samo dvaput, ali ipak dok je jahala kući i smiješila se

u sebi sjećajući se usnule bebe u Hirokinom naručju, opet je počela sanjariti o njemu. To je bilo

sve što je imala, snove o njemu, sjećanje na oca i slike filmskih glumaca na zidu u spavaćoj sobi.

8.

- Gdje si ti cijeli dan? Svugdje sam te tražila. - Majka ju je dočekala u kuhinji kada se vratila

nakon Hirokinog porođaja. U jednom ludom trenutku poželjela je da joj kaže što se dogodilo.

Ono što je tog jutra doživjela bilo je prekrasno, uzbuđujuće i isto toliko zastrašujuće. Nije još

imala ni sedamnaest godina, a shvatila je što znači biti žena.

- Jahala sam. Mislila sam da ti nisam potrebna.

- Sestra ti se ne osjeća dobro. Želim da odeš do nje i pomogneš joj. - Crystal kimnu. Becky

nikada nije bilo dobro, ali ona to nikada naglas ne bi rekla. - Trebaš da čuvati Willia. - Opet ista

priča.

- U redu.

U sudoperu je bilo posuđe koje je Olivija njoj ostavila da ih opere pa je nakon toga krenula

pješice preko polja do kolibe. Tom je slušao radio, a soba je vonjala po pivu, dok se mali Willie

ki@

48

gegao okolo u potkošulji i pelenama. Soba je bila u groznom neredu, a Becky je čitala neki

časopis i pušila u krevetu u njihovoj spavaćoj sobi. Crystal se ponudila da im skuha ručak, a ona

je samo kimnula ni ne podigavši pogled, Crystal se vratila u kuhinju da joj napravi sendvič.

- Napravi i meni jedan, hoćeš li dušo? - Doviknu joj Tom polupijano. - I dodaj mi još jednu bocu

iz hladnjaka? - Ušla je u hodnik da mu doda pivo i pokupila uz put Willia. Pravio je kolač od

blata u pepeljari s mlijekom iz poluprazne boce. Počeo je sretno gugutati kada ga je Crystal

zagrlila. Neugodno je zaudarao i Crystali bi jasno da se nitko nije potrudio cijelo jutro da mu

promijeni pelene. - Gdje si bila? Čuo sam da te je mama po svuda tražila.

Na sebi je imao potkošulju s kratkim rukavima na kojoj su se vidjeli polumjesečasti tragovi

znoja ispod ruke, a i sve ostalo na njemu bilo je nekako smrdljivo dok ju je promatrao.

Izgledala je odlično, pomislio je. Njegova je žena bila debela i umorna i uvijek se na nešto žalila,

njih dvije kao da nisu bile ni u kakvom rodu.

- Bila sam u posjetu kod prijatelja - odvrati ona neobavezno, držeći njegovu bebu u naručju.

- Imaš novog momka?

- Ne, nemam - odbrusi mu ona vraćajući se u kuhinju. Noge su joj se protezale u nedogled u

tijesno pripijenom jeansu i on se divio njezinoj stražnjici dok mu je pripremala sendvić.

Vratila se kući tek za večeru nakon što je kod Becky pospremala, napravila ručak i okupala

Willia. Smučilo joj se kada je vidjela kakav je bio. A uskoro će dobiti i drugo dijete koje će

također puštati uokolo da šeta prljavo i divlje, pola dana plačući jer je gladno, pošto Becky nije

bila raspoložena da spremi večeru. Tom je izašao prije no što je otišla i Crystali je postalo lakše.

Nikada nije voljela kako ju je gledao kao ni što ju je uvijek zapitkivao o mladićima Nikada nije

imala ni jednog mladića. Jedino je naivno sanjarila o Spenceru. Ostali su je se previše plašili i to

joj je odgovaralo. Ni s jednim od njih nije imala ništa zajedničko. Njihovi životi bili su ograđeni

ovom dolinom. Nisu imali pojma da je tamo vani svijet, niti su čeznuli da ga pronađu. Za

razliku od Crystal koja je i dalje čeznula za nečim višim što joj Alexanderova dolina nije mogla

ponuditi.

Becky se nije potrudila da joj zahvali prije nego što je otišla, a kada se vratila u glavnu kuću

majka joj je naredila da oguli krumpir za večeru. Napravila je i to, ali kada je završila otišla je

ravno u krevet, preumorna čak i da pomisli na večeru. Malo je razmišljala o Hiroki, prije no što

je zaspala, zarekavši se da će je obići sutra poslije crkve. Morala je smisliti način da pobjegne od

majke i sestre. Uvijek su za nju pronalazile neki posao. Dok joj je otac bio živ sve je bilo mnogo

drugačije. Za dva mjeseca pretvorili su je u običnu radnicu kakvih je bilo mnogo na ranču, u

nekoga tko je obavljao njihove poslove i spremao za njima, nekoga na koga su se mogle istresti i

ignorirati pa je čak primijećivala i mržnju u majčinim očima kada je mislila da je Crystal ne

gleda. Odbacila ju je, a Crystal nije znala zašto. Nije im učinila ništa nažao, osim što je voljela

oca.

Škola je završila u lipnju i njoj je ostala još samo jedna godina do diplome. Ali što nakon toga?

Život se neće promijeniti. Radit će do iznemoglosti na ranču i gledati Toma kako uništava ono

što su njezin otac i djeda podigli, ranč koji je Tad toliko volio. Tom je te godine namjeravao

preorati vinograde, jer prvi put nakon mnogo godina nije uspio prodati grožđe, također je

prodao i veći dio stoke, pod izgovorom da oko nje ima previše posla. Novac je položio u banku

ki@

49

na svoj račun, ali time je znatno oslabio priliv novca na ranč, što su svi osjetili.

Becky se porodila neposredno nakon što je Crystal završila razred. Ovog puta dobila je

djevojčicu koja je jako sličila na svog oca. Ali Crystalino srce je i dalje bilo naklonjeno Hirokinoj

bebi. Krstili su je u crkvi u San Franciscu i zamolili Crystal da joj bude krsna kuma. Morala se

poslužti bezbrojnim lažima da bi se pred majkom opravdala zašto je cijelog dana nije bilo, ali

ipak je otišla s njima; zadivilo ju je ono što je tamo vidjela i kada su krenuli natrag u

Alexanderovu dolinu osjećala se preporođenom.

Ljeto je te godine bilo prelijepo, Crystal je napunila sedamnaest godina i dosta vremena je

provodila s Boydom, Hirokom i njihovom djevojčicom. Mala Jane je i dalje vrlo sličila na

Hiroko, ali bilo je u njoj i nešto od Boyda, poneki izraz, osmijeh i crvenkastosmeđa kosa koja je

predstavljala savršenu mješavinu boja kosa njezinih roditelja. Crystal bi lijeno ležala na travi

satima, pod nekim stablom u njihovom vrtu, igrajući se i stiščući bebu, osjećajući njezinu

toplinu dok je gugutala. Ti posjeti su bili jedina svijetla točka u njezinom životu. Kući je odlazila

tek kasno poslijepodne, na vrijeme da pomogne majci i baki oko večere. S vremena na vrijeme

ju je i majka, kao i Tom, optuživala da ima mladića i govorila joj kako bi trebala pomagati sestri

oko djece, ali njoj su na pameti bile druge stvari, kao uostalom i Becky. Svi u dolini su govorili

da se Ginny Webster spetljala s Tomom. I Crystal je sumnjala da u tome ipak ima istine. Pitala je

jednom Boyda zna li on nešto o tome, ali on je samo slegnuo ramenima i rekao da ne treba

vjerovati u sve što ljudi pričaju, ali istovremeno je pocrvenio do korijena svoje riđe kose. Znači

bila je istina, što Crystal nije posebno iznenadilo, ali se pitala da li bi se usudio na tako nešto da

je njezin otac bio živ. Sada to nije bilo važno, Tada više nije bilo i Tom Parker je mogao raditi što

god je htio.

Tom i Becky su krstili bebu krajem ljeta, nekoliko dana pred Crystalin polazak u školu. Ali sada

Spencer nije došao, niti je njezina majka priredila veliku zabavu. Pozvali su nekoliko pnjatelja

na ručak poslije crkve, a Tom se napio i rano otišao, dok je Becky plakala u kuhinji s majkom.

Crystal je polako odšetala do rijeke želeći sjediti blizu očevog groba. Teško je bilo povjerovati da

je samo godinu dana ranije bio živ, da se ona ljuljala na ljuljački i razgovarala sa Spencerom.

Shvatila je da je tada bila još dijete, ali ne i sada. Prošla godina bila je preteška, gubici preveliki,

a bol preduboka. Imala je samo sedamnaest godina, ali Crystal Wyatt je bila žena.

9.

Poziv mu je bio poslan na ured i dok ga je čitao Spencer se osmjehnuo. Njegov je otac bio u

pravu. Prije nekoliko tjedana pročitao je vijest o tome u novinama. Harrison Barlay je imenovan

za člana Ustavnog suda i Spencer je pozvan na proslavu u povodu njegovog imenovanja.

Za njega je prošla godina bila uspješna, mnogo je radio, ali je bio okružen ljudima koji su mu se

sviđali. Anderson, Vincent i Sawbrook su bili konzervativni, ali i sam se iznenadio koliko su mu

se svidjeli. Dobro je napredovao. Već je bio pomoćnik jednog od partnera. Otac je njime bio

zadovoljan. U početku su se njih dvojica često sukobljavali, posebice oko Barbare. Njegovi

roditelji su iznajmili kuću na Long Islandu onog ljeta kada se vratio kući u kojoj je Barbara

provela veći dio kolovoza sa svojim kćerima. Alicia i William Hill računali su da će i Spencer

tamo dolaziti. Na kraju ih više nije mogao izbjegavati. Proveo je tamo dva vikenda, s Barbarom

ki@

50

koja mu je ugađala i roditeljima koji su ga znatiželjno promatrali. Čekala ga je da se vrati, rekla

je njegova majka. Ona te voli, priključio se i otac. I Spencer je konačno eksplodirao. Ona je

čekala Roberta, a ne njega i nije on kriv što je njegov brat poginuo na Pacifiku. Bila je dobra

djevojka i on je volio svoje nećakinje, ali ona je bila žena njegovog brata. Spenceru je bilo

dovoljno to što je postao pravnik. Nije dugovao svojim roditeljima i pokojnom bratu to da se

oženi još i njegovom udovicom.

Barbara je napustila kuću u suzama, a onda je uslijedila ružna scena s roditeljima. Ubrzo potom

Spencer je otišao s Long Islanda, ne namjeravajući se ikada više tamo vratiti i nije se s njima

viđao sve negdje do kasne jeseni. Barbara je tada već bila u Bostonu, zajedno s djevojčicama i

nedavno je čuo od nekog prijatelja da se viđa sa sinom jednog od najutjecajnijih političara.

Napravila je, razumije se, odličan izbor i nadao se da je sretna. On je jedino želio da mu dobro

ide i da živi svojim životom. Volio je New York, ali još mu je nedostajala Kalifornija. Više puta

se uhvatio u mislima na Crystal. Ali to se sve rjeđe događalo. Bila je predaleko i nije bila

stvarna. Bila je samo jedna rijetka i prelijepa vizija, poput divljeg cvijeta pred kojim čovjek

zastane da bi mu se nakratko divio u planinama, znajući da ga nikada više neće vidjeti, ali i da

ga neće zaboraviti. Dobio je od Boyda pismo kada mu se rodila kćerka, ali u njemu nije pisalo

ništa o Crystali, također su ga obavijestili da su Tom i Becky dobili još jednu bebu. Ali sve mu je

to sada izgledalo strašno daleko. Za njega je to bio dio rata, dio jednog drugog života. Bio je

zaokupljen poslom kod Andersona, Vincenta i Sawbrooka i morao je mnogo učiti o novim

poreznim zakonima. Njega je u stvari zanimalo kriminalističko pravo, ali nitko od njihovih

klijenata nije imao problema takve vrste. Pomagao je oko prodaje imanja i rješavanja zamršenih

oporuka, što je također bio zanimljiv posao o kojem je mogao razgovarati s ocem.

Kada je toga dana došao na večeru kod roditelja saznao je da su i oni primili poziv. Međutim

otac je bio prezaposlen i nije mogao poći na proslavu.

- Hoćeš li ti ići?

- Sumnjam, tata, jedva ga poznajem. - Spencer mu se osmjehne. Otac mu se dobro držao.

Upravo je radio na jednom važnom kriminalističkom slučaju i on je jedva čekao da čuje nešto

više o od onoga što je o tome pročitao u novinama.

- Trebao bi poći. Ne bi bilo loše da s njim ostaneš u vezi.

- Pokušat ću, ali ne znam da li će me pustiti s posla. - Spencer se osmjehne, kada se osmjehivao

teško je bilo povjerovati da ima dvadeset devet godina. Bio je preplanuo, jer je vikende

provodio na plaži i dosta je igrao tenis. - Osjećat ću se glupo, tata. On me gotovo ne poznaje. A i

nemam vremena da idem u Washington.

- Naći češ već vremena. Uvjeren sam da će i oni iz firme željeti da odeš tamo. - Uvijek ta

odgovornost i obaveze. To mu je ponekad smetalo. Ovdje je život bio tako pun onog što se od

čovjeka očekivalo. To je bio dio zrelosti, dio stupanja u stvarni svijet, ali on nije uvijek bio

siguran da mu se to sviđa.

- Vidjet ću. - Ali na njegovo veliko iznenađenje, nekoliko dana kasnije, partner za kojega je radio

rekao je gotovo isto što i njegov otac. Spencer je spomenuo poziv jednom prigodom kada su

navratili na piće u River klub i njegov mentor je predložio da odu na proslavu Harrisona

Barclaya.

ki@

51

- Trebate biti počašćeni što vas je pozvao.

- Jedva ga poznajem, gospodine. - Isto to je rekao i svom ocu, ali stariji partner je odmahnuo

glavom.

- Nije važno. Jednog dana vam može zatrebati. Nikad te stvari ne smijete smetnuti s uma. U

stvari, toplo vam preporučam da odete. - Spencer kimnu, što je značilo da prihvaća savjet, ali

osjećao se glupo kada je prihvatio i poziv. Firma je čak otišla tako daleko da je umjesto njega

rezervirala sobu u Shorehamu, tako da je otputovao u Washington dan prije proslave u povodu

imenovanja. Soba koju su mu rezervirali bila je prozračna i velika i on se isceri dok se spuštao u

udobnu kožnu naslonjaču, a zatim naruči da mu donesu viski u sobu. Lijepo je bilo voditi

ovakav život, a možda će biti i zabavno opet vidjeti Barclayeve. Sumnjao je da će i Elizabeth biti

tamo. Nije o njoj ništa čuo pošto je otišla na Vassar. Vjerojatno je tamo našla neku drugu ribu

koju je trebalo uloviti, a ni on se nije mogao požaliti da mu je nedostajalo društvo dama. Izlazio

je s desetak žena tokom prošle godine. Izvodio ih je na večere u 21, Le Pavillon i Waldorf.

Posjećivali su prijeme, kazališta, igrale tenis s njim u Connecticutu i East Hamptonu, ali ni do

jedne od njih mu nije bilo posebno stalo. I te tri poslijeratne godine, činilo se da su svi žurili s

vjenčanjima. On to nije osjećao kao nešto neodložno i neophodno u ovom trenutku, jer je još

mnogo toga trebao rasčistiti sam sa sobom. Sve mu se nekako činilo da bavljenje pravom za

njega ne predstavlja i kraj puta. Svidjelo mu se više no što je i mislio, ali potajice je sebi priznao

da tom pozivu nedostaje uzbuđenja. Još je pokušavao smisliti kako da svoj poziv uklopi u nešto

izazovnije i zahtjevnije. U svojoj dvadeset devetoj godini smatrao je da ga čeka još mnogo

zabave u životu prije no što se smiri pokraj nekoga za cijeli život. Prvo je morao pronaći onu

pravu, a takve za sada nije bilo.

Tek se sada počeo hvatati korak poslije prekida zbog rata i bratovljeve smrti. Bol koju je

prouzročila njegova smrt počela je lagano jenjavati. Robert je bio mrtav već četiri godine, a

njegovi roditelji su ga još često spominjali, ali Spencer se više nije osjećao dužnim da ga

zamijeni. Sada je bio svoj čovjek i bilo je trenutaka kada se osjećao kao da je na vrhu svijeta i da

sve konce drzi čvrsto u rukama. Ponekad je bio usamljen, ali to mu nije posebno smetalo. Volio

je biti sam. I unatoč činjenici da je pravo završio nekako preko volje, počeo je uživati u onome

što je radio.

Slijedeći dan osvanuo je sunčan i lijep. Spencer je tog prohladnog rujanskog jutra otišao u

Vrhovni sud na formalno polaganje zakletve. Bio je vrlo zgodan u tamnom prugastom odijelu i

s tamnom kravatom, sjajnom kosom i plavim očima. Nekoliko se žena okrenulo za njim, ali on

kao da to nije primijećivao. Kasnije se uspio na trenutak približili sucu Barclayu i čestitati mu

prije no što ga je gomila progutala i ponijela dalje. Nije vidio nikoga koga je znao i bilo mu je

žao što otac nije mogao s njim poći.

Tog poslijepodneva obišao je Washingtonov spomenik i Lincoln Memorial, a onda se vratio u

hotel da nešto na brzinu pojede i da se spremi za prijem na koji je bio pozvan te večeri.

Barclayovi su priređivali formalnu večeru s plesom u hotelu Mayflower.

Spencer je izašao iz hotela s crnom kravatom i zaustavio taksi kojim je otišao na prijem, a zatim

je strpljivo čekao u redu da se pozdravi s domaćinima. Priscilla Barclay ga je toplo dočekala.

- Baš lijepo od vas što ste došli, gospodine Hill. Jeste li vidjeli Elizabeth?

ki@

52

- Hvala. Nisam.

- Vidjela sam je prije nekoliko minuta. Uvjerena sam da će se razveseliti. - Zatim se pozdravio i s

njezinim mužem i hitro produžio dalje kako bi napravio mjesta ostalima u dugom redu iza sebe.

Otišao je do bara i naručio scotch s vodom, a onda počeo promatrati okupljene. Većina

muškaraca bili su postariji, a žene su na sebi imale skupe haljine. Bio je to zanimljiv skup

najpoznatijih i najutjecajnijih ljudi u zemlji i on iznenada osjeti kako ga preplavljuje uzbuđenje.

Srknuo je piće kada je prepoznao još jednog suca iz Vrhovnog suda, a zatim je počeo promatrati

jednu mladu ženu koja je razgovarala sa starijim muškarcem, kada se okrenula shvatio je da je

to kćerka suca Barclaya. Izgledala je mnogo starije nego prije godinu dana i na neki način je bila

ljepša, prepoznala ga je i osmjehnula mu se, a on se sjetio kako je bila bistra kada su se prošli

put sreli, a uz to i privlačna. Bila je ljepša no što je se sjećao, pa joj je prišao s osmijehom, a

njezine smeđe oči kao da su zasijale novim sjajem. Kestenjasta kosa joj je bila nešlo kraća, a na

sebi je imala upadljivu bijelu satensku haljinu koja je još više isticala njezin preplanuli ten stečen

na jezeru Tahoe i on iznenada postane svjestan činjenice da je bila vrlo privlačna, mnogo više no

što mu je ostalo u sjećanju.

- Zdravo, kako ste? Kako je na Vassaru?

- Dosadno. - Podigla je pogled i nasmiješila mu se gledajući ga ravno u oči, dok se on i dalje

osmjehivao. - Mislim da sam prestara za koledž. - Vassar je za nju bio djetinjast. Već poslije tri

mjeseca joj je svega bilo dosta i poželjela se posvetiti nečem drugom, a čekale su je još tri godine.

Sada na početku druge godine, pitala se da li će uspjeti isplivati do kraja. - Poughkeepsie je

očajan.

- Poslije Kalifornije i New York je ponekad takav. Zime su užasne, zar ne? - On se nasmija. I sam

se strašno žalio prošle godine, ali opet se navikao, a i svidjelo mu se uzbuđenje koje je posvuda

vladalo u New Yorku za razliku od učmalog Poughkeepsiea.

- Baš lijepo od vas što ste došli. Uvjerena sam da je otac dirnut - primijeti ona uljudno, a Spencer

se gotovo nasmije. Teško je bilo zamisliti da bi suca Barclaya mogao dirnuti dolazak mladog,

nevažnog advokata kada je bio okružen ovakvim mnoštvom ljudi, stotinama suradnika i

prijatelja.

- Lijepo od njega što me je pozvao. Sigurno je vrlo zadovoljan zbog ovog imenovanja.

Ona mu se osmjehnu pijuckajući gin i tonik. - I je. Kao i moja majka. Ona voli Washington.

Ovdje je rođena, znate.

- Nisam to znao. Pretpostavljam da će i vama ovdje biti ugodno. Možete li izostajati iz škole? -

Dok ju je to pitao divio se glatkoći njezinih ramena i zaključio da mu se sviđa njezina nova

frizura.

- Ne dovoljno često. Prošle godine sam samo nekoliko puta bila u New Jorku. Ali pokušat ću da

bar preko raspusta ovdje provodim vrijeme s njima. To će biti mnogo lakše nego putovati do

Kalifornije. - Nastavili su pričati još neko vrijeme, a kada su gosti počeli zauzimati mjesta,

Spencer pogleda u raspored i vidi da su ga smjestili za njezin stol. Pretpostavio je da se za to

pobrinula njezina majka, nemajući pojma da je sama Elizabeth to zahtijevala kada je otkrila

njegovo ime na listi uzvanika. Ostavio je na nju snažan dojam prošle godine i bila je vrlo

razočarana što je nije potražio u Vassaru. - Kako vam se sviđa pravnička firma u New Yorku?

ki@

53

Više se nije sjećala koja je to bila, ali zapamtila je da je bila jedna od važnijih.

- Sviđa mi se. - Osmjehnu se on dok joj je pridržavao stolicu, a ona mu se nasmija.

- Kao da ste iznenađeni.

Njegove oči joj uzvratiše osmijeh dok je sjedao pored nje. - I jesam. Nikada nisam bio siguran da

li želim biti advokat.

- A sada jeste?

- Manje više jesam. I dalje mislim da me čeka nešto teže ili izazovnije, ali do sada ništa od toga.

Zapravo posao mi pruža veliku udobnost. - Ona kimnu, a onda se ponosno osmjehnu svom ocu

za susjednim stolom.

- I evo dokle se s tim poslom može dogurati.

- Bojim se da to ne važi za svakoga. Ali za sada sam zadovoljan onim što radim.

- Da li ste ikada razmišljali o politici? - Upita ga ona onog trena kada je stiglo predjelo. Bio je to

jastog serviran s bijelim vinom. Spencer je pogleda zabavljajući se. Oči su joj i dalje bile

prodorne i čovjek je uvijek imao dojam da ga pretražuju, nije se plašila postavljati ozbiljna

pitanja. To mu se kod nje svidjelo i prošle godine, a i sada je ostavilo snažan dojam. Nije se

plašila prihvatiti bilo što, a tome se on divio. Elizabeth je preuzela inicijativu i gurala je naprijed.

Bila je to žena koja je znala upravljati sobom i okolinom i on je sumnjao, da je to isto radila, kada

bi joj se pružila prilika, i sa ljudima oko sebe. Promatrala ga je sa zanimanjem, jer se i sama

zanimala za politiku, zbog oca.

- Moj brat je želio poći tim putem ili je bar mislio da želi. Ali ja ne smatram da je to za mene. -

Nevolja je bila u tome što on još nije znao šta je to bilo za njega.

- Da sam muškarac, upravo bih se time bavila. - Zvučala je tako samouvjereno i on joj je malko

zavidio dok se smijao. Nema sumnje da je bila odvažna. Sjetio se da mu je prošli put kada su se

sreli rekla kako bi voljela biti advokat.

- Što studirate u Vassaru?

- Slobodne umjetnosti. Književnost. Francuski. Povijest. Ništa zanimljivo.

- Što biste više voljeli raditi? - Zainteresirala ga je svojom oštroumnošću i neposrednošću.

Elizabeth Barclay očigledno nije bila nježna ljubičica.

- Napustiti školu i raditi nešto korisno. Razmišljala sam o tome da na neko vrijeme pređem u

Washington, ali otac se nakostriješio kada sam mu to spomenula. Želi da prvo završim koledž.

- To mi zvuči razumno. Ostale su vam jož samo tri godine. - Ali i njemu se to učinilo strašno

dugo dok ju je promatrao.

- Da li ste od tada još koji put bili u Kaliforniji?

- Ne, nisam. - Rekao je to sa žaljenjem u glasu. - Stvarno nisam imao vremena, a prošla godina

mi je tako brzo prohujala. - Ona kimnu, kada je o nekim stvarima riječ i njoj je brzo prošla, a

istodobno uzmu li se u obzir druge stvari, nije prošla brzo. Vratila se u San Francisco da bi

debitirala na Cotillionu za Božić i zbog bala koji su njezini roditelji priredili u njezinu čast u

Burlingame Country Clubu nešto ranije. I razumije se, bila je ljeti na jezeru Tahoe. Ali nju su

više zanimale zimski posjeti New Yorku i Washingtonu. Roditelji su je već pozvali za Božić u

Palm Beach.

Dok su čekali na glavno jelo, orkestar je zasvirao i Spencer ju je pozvao na ples kod prvih

ki@

54

taktova Imaginationa. Spencer ju je nježno poveo na plesni podij. Divno je plesala i on je

promatrao njezinu sjajnu kestenjastu kosu i preplanula ramena. Sve na njoj ocrtavalo je zdravlje,

blagostanje i moć. Rekla mu je da će slijedećeg ljeta s roditeljima ići u Evropu, na Ile de France,

te ga pitala da li je ikada tamo bio, a on joj je odgovorio da nije. Otac je obećao da će ga poslati u

Evropu kada završi koledž, ali izbio je rat i on se odmah prijavio i umjesto u Evropu otišao na

Pacifik. Također je spomenula da će za nekoliko tjedana doći u New York posjetiti jednog od

braće. Ian Barclay radio je za firmu koja je bila čak slavnija od one u kojoj je Spencer bio

zaposlen.

- Poznajete ga? - Podigla je pogled prema njemu i čekala odgovor, učinila mu se vrlo mlada i

vrlo lijepa i počeo je osjećati posljedice scotcha. Sviđalo mu se da dodiruje njezinu kožu i prvi

put je osjetio miris njezinog parfema dok su nastavljali plesati.

- Ne, ne poznajem ga. Ali poznaje ga moj otac. - Sjetio se da je otac spomenuo kako je Ian

Barclay bio u njegovoj sudnici. - Morat ćete me upoznati s njim. - Tada je prvi pul predložio

nešto što je nagovještavalo da će se opet vidjeti.

- Voljela bih. - Koračala je pobjednički i pomalo kraljevski dok su se vraćali za stol da nastave

večeru i razgovor s prijateljima njezinih roditelja i na kraju večeri činilo mu se da ju je malo

bolje upoznao. Igrala je tenis, voljela skijati, govorila je pomalo francuski, mrzila pse, a djeca je

nisu posebno zanimala. Za vrijeme deserta mu je priznala da od života očekuje nešto više, a ne

samo igranje bridža i rađanje djece. Postalo mu je jasno da je luda za ocem i da se želi udati za

nekog sličnog njemu, za čovjeka koji se nekamo uputio, kako se izrazila, a ne za nekoga tko će

sjediti u stolici blagostanja i puštati da život pored njega prolazi. Željela se udati za važnog

čovjeka. Bila je još mlada za tako odlučne tvrdnje, nije još napunila ni dvadeset godina, ali

dobro je poznavala svoj um, a i bila je često u prigodi da sreće vrstu muškaraca koji su joj se

sviđali. I na trenutak, dok su zajedno napuštali plesnu dvoranu, on shvati da bi joj se Robert

mnogo više sviđao od njega.

- Želite li da odemo negdje na piće? - Iznenadio se kada je začuo svoj glas, ali sviđao mu se

razgovor s njom.

- U redu. Gdje ste odsjeli? - Njezine smeđe oči zagledaše se ravno u njegove. Ničega se nije

plašila, a najmanje Spencera.

- U Shorehamu.

- Možemo nešto popiti u baru. Idem se samo javiti majci. - Pošto je to učinila, njih dvoje nakon

nekoliko minuta odoše, većina gostiju se već razišla, uostalom bio je već jedan sat poslije ponoći,

a i njezina majka nije imala ništa protiv da je pusti sa Spencerom. Bio je ugledan i zgodan i znala

je da mu može povjeriti svoju kćer. Mahnula im je dok su odlazili, ali Spencer nije želio

prekidati ozbiljan razgovor s portparolom. Tiho su se izvukli i uhvatili taksi kojim su se vratili u

hotel, a zatim se smjestili za jedan tihi stol u kutu bara. Primijetio je da se nekoliko glava

okrenulo kada su ušli. Bili su vrlo uočljiv par.

Naručio je šampanjac i potom su nastavili još neko vrijeme razgovarati, o New Yorku,

njegovom poslu i Kaliforniji. Povjerio joj je koliko mu se tamo svidjelo i da bi volio jednog dana

tamo živjeti, premda nije znao kako, jer je bio zaposlen u advokatskoj firmu u Wall Streetu.

Nasmijala mu se jer je ona jedino željela da se, kada završi koledž, preseli u New York ili možda

ki@

55

u Washington, jer će njezini roditelji od sada tamo provoditi veći dio godine. Pričala mu je

također kako želi imati vlastitu kuću u Georgetownu.

Iz načina na koji je o svemu tome govorila jasno se dalo zaključiti da joj nikada ništa nije

nedostajalo. Nikada joj nije ni palo na pamet da se može dogoditi to da nešto ne dobije. Ali to

mu je već bilo jasno kada ju je prvi put sreo u njihovoj kući u San Franciscu. Kuća je bila i

luksuzna i prelijepa i nije bilo teško zaključiti da ju je život do sada mazio. I njezini roditelji

potjecali su iz bogatih obitelji.

- Morate nas posjetiti na Tahou. Moj je djed izgradio prelijepu kuću na jezeru. Zavoljela sam je

još kao mala. - Ali čudno, kada je to spomenula, on se sjetio Alexanderove doline i upitao je da li

je ikada tamo bila. - Nisam, ali sam jednom bila u Napai, u posjetu nekim tatinim prijateljima.

Nema se tamo bog zna što vidjeti, osim vinograda i nekoliko viktorijanskih kuća. - Činilo se da

je sve to njoj bilo vrlo dosadno, ali zainteresirala se kada je Spencer počeo opisivati dolinu koja

je bila sjeverno od grada, jer je u njegovim očima primijetila nešto što je probudilo njezinu

znatiželju. Vidjela je da spominjanje doline budi u njemu neka sjećanja koja nije bio spreman

podijeliti s njom. - Imate li tamo prijatelje?

On zamišljeno kimnu. - Dvojicu koji su služili sa mnom, žive tamo. - Ispričao joj je o Boydu i

Hiroko, a njezin pogled postane tvrdi dok ga je slušala.

- Što mu je trebalo da je ženi. Nitko neće zaboraviti što se dogodilo u Japanu. - Sada je govorila

kao iskvareno i bezosjećajno derište, što mu je išlo na živce. Upravo se s takvom vrstom reakcije

Hiroko sretala od prvog dana kada je došla u Kaliforniju.

On progovori vrlo tiho, jedva skrivajući bijes. - Pretpostavljam da ni Japanci neće zaboraviti

Hirošimu.

- Zar niste rekli da vam je brat poginuo na Pacifiku? - Prostrijelila ga je pogledom, a on ju je

pogledao ravno u oči.

- Je, poginuo je. Ali ja ih zbog toga ne mrzim. I mi smo tamo ubijali. - To su bili pacifistički

pogledi njoj posve strani, koji se nisu slagali s mišljenjem njezinog oca. Bio je vatreni

konzervativac i smatrao je da je bombardiranje Hirošime bilo ispravno. - Mrzio sam sve što smo

tamo radili, Elizabeth. U ratu nema pobjednika, pobjeđuju možda samo vlade. Narodi obiju

strana uvijek gube.

- Ne slažem se. - Nakostriješila se i on pokuša smiriti situaciju.

- Pretpostavljam da biste voljeli stupiti i u vojsku. - Isto kao što je željela biti advokat ili

političar.

- Moja majka radi za Crveni križ i ja bih da sam dovoljno stara.

On uzdahnu. Bila je još tako mlada i naivna i pod jakim utjecajem mišljenja svojih roditelja.

Imao je svoje mištjenje o ratu koje se u mnogo čemu razlikovalo od mišljenja njegovog oca.

Spencer je bio sretan što je rat završio, ali još se sjećao prijatelja koje je izgubio, ljudi koji su

služili s njim... i svog brata. Pogledao je Elizabeth i osjetio se dovoljno starim da bi joj mogao biti

otac, premda ih je dijelilo tek deset godina. - Život je čudna stvar, zar ne, Elizabeth? Nikada se

ne zna kojim će putem krenuti. Da moj brat nije poginuo, ja možda nikada ne bih studirao

pravo - on se prigušeno nasmija - i možda nikada ne bih vas sreo.

- Čudan način razmišljanja. - Uspio ju je opet zainteresirati. Bio je iskren i nježan, također

ki@

56

inteligentan, ali ne i ambiciozan koliko bi ona željela. Kao da je jednostavno uživao u životu koji

je prolazio pored njega, čekajući da vidi kojim će ga putem ponijeti.

- Zar ne smatrate da smo kovači svojih sudbina?

- Ne uvijek. - Vidio je toliko od stvarnosti da mu je bilo teško u to povjerovati. Da je sam kovao

svoju sudbinu, život bi mu možda bio posve drugačiji. - Zar mislite da vi sami svoju kujete? I on

je bio opčinjen njome kao što je i ona bila opčinjena njime. Bili su tako različiti.

- Vjerovatno. - Rekla je to samouvjereno i on joj se divio zbog te samouvjerenosti i odlučnosti.

- Vjerujem da ćete to i napraviti, samo ako budete imali prilike.

- Zar vas to iznenađuje? - Bila je tako sigurna u sebe, tako smirena i potpuno je vladala sobom

čak i poslije ove duge večeri.

- Pa, i ne baš. Sličite mi na nekoga tko uvijek dobiva ono što želi.

- A vi? - Glas joj je postao mekši. - Da li ste se ikada razočarali u nešto, Spencere? - Pitala se da li

je izgubio nekoga do koga mu je stvarno bilo stalo ili je možda raskinuo zaruke, ali nije.

Nasmiješio se prije no što joj je odgovdrio, razmišljajući o tome. - Nisam bio razočaran. Samo

preusmjeren, moglo bi se reći - a onda se glasno nasmijao dok im je ulijevao posljednje kapi

šampanjca. Bar će uskoro zatvoriti i morat će je vratiti roditeljima ili bar u njihov apartman u

svakom slučaju. Oboje su znali da će se ova večer tako završiti. - Kad sam se vratio kući roditelji

su željeli da se oženim bratovljevom ženom, njegovom udovicom, bolje da kažem. S tim su me

dočekali.

- Zašto niste? - Željela je saznati sve o njemu.

On je iskreno pogleda. - Nisam je volio. A to mi je važno. Ona je bila Robetova žena, ne moja. Ja

nisam on. Ja sam netko sasvim drugi.

- Tko, Spencere? - Milovala ga je glasom u mračnoj prostoriji dok je pretraživala njegove oči, -

što vi želite?

- Nekoga koga ću voljeti... poštovati... o kome ću brinuti. Nekoga s kim ću se smijati kada sve

krene naopako... nekoga tko se neće plašiti da mi uzvrati ljubav... nekoga kome sam potreban. -

Bio je tako ranjiv dok joj je to govorio i nije bio siguran zbog čega joj se povjerio. Pitao se da li će

se Crystal ikada uklopiti u to. Bilo je gotovo nevjerojatno. Čudno kako je nikako nije mogao

zaboraviti. Bila je nevjerojatno lijepa djevojka, iz daleka. O njoj je samo znao da je lijepa i nježna

i kako se osjećao u njezinoj blizini. Nije znao što skriva u sebi niti kakve su joj misli, niti kakva

će biti kada odraste. Ali nije znao ni što se skriva u Elizabethi, ali sumnjao je da to nije bila

nježnost. Bila je izgrađena od čvršćeg materijala i nikako je nije mogao zamisliti da će njoj itko

ikada biti potreban, osim možda njezin otac. - Kada bi sve bilo po vašem, šta biste poželjeli,

Elizabeth?

Nasmiješila se i na iskrenost odgovorila iskrenošću. - Nekog važnog. To sve govori, zar ne?

Nasmijao se, ali njezine riječi su pogodile pravo mjesto. Bila je upravo onakva kakvom ju je

smatrao. Čvrsta, pametna, zanimljiva, puna života, ambiciozna i nezavisna.

Spencer je otpratio Elizabeth do njezine sobe i poželio joj laku noć u hodniku, kada je otvorila

vrata okrenula se i poslala mu topao osmijeh. - Kada se vraćate u New York?

- Sutra ujutro.

- Ostajem ovdje još nekoliko dana. Pomoći ću mami da nađe kuću. Ali početkom slijedećeg

ki@

57

tjedna već ću biti u Vassaru, Spencere... - a zatim je dodala tako tiho da ju je jedva čuo -...

nazovite me.

- Kako da vas nađem? - Pomislio je i to prvi puta da bi je stvarno mogao pozovati, premda nije

bio siguran zašto bi to želio učiniti. Bila je pomalo prejaka za njega, ali bilo bi zabavno izvesti je

koji put na večeru ili u kazalište. Ona ga sigurno nigdje ne bi osramotila, a i lijepo je bilo pričati

s njom, a i neodređeno ga je privlačilo izvesti kćerku jednog suca Vrhovbnog suda.

Priopćila mu je u kojoj je spavaonici, a on je obećao da će zapamtiti. Zatim joj je zahvalio na

lijepo provedenoj večeri. - Bilo mi je lijepo. - Zastao je oklijevajući, jer nije znao što bi još trebao

napraviti, a ona je stajala na ulazu kao da se tamo osjećala najugodnije.

- I meni. Hvala vam. Laku noć, Spencere. - Zatim su se za njom vrata tiho zatvorila i više je nije

video, lagano je krenuo prema liftu pitajući se da li će je stvarno nazvati.

10.

Partner za kojeg je Spencer radio bio je vrlo zadovoljan njegovim izvještajem o svečanosti u

povodu imenovanja i o priređenoj večeri. Firmi je godilo kada bi njezini mladi advokati imali

prigodu da dođu u kontakt s nekom važnom osobom. Činjenica da je njegov otac bio sudac

također mu nije donijela kod njih negativne bodove. I otac je bio zadovoljan kada im je ispričao

kako je sve prošlo. Međutim, nije govorio o Elizabeth, jer mu se činilo da to nije bilo važno, a i

nije želio rasplamsati njihove nade.

I na kraju, pošto je malo o tome razmislio, odlučio je da je ne pozove.

Ali, mjesec dana kasnije, Elizabeth je uzela stvari u svoje ruke došavši u New York u posjet

bratu. Potražila je njegov broj u telefonskom imeniku i pozvala ga. Pozvala ga je u subotu i on

se vrlo iznenadio kada joj je čuo glas. Upravo se spremao izaći na partiju skvoša s prijateljima iz

ureda.

- Zovem u nevrijeme? - Zvučala je, kao i uvijek, vrlo zrelo i on se osmjehnuo pogledavši kroz

prozor i žonglirajući reketom.

- Nipošto. Kako ste?

- Dobro. Vassar se malo popravio ovog semestra. - Nije mu rekla da izlazi s jednim profesorom.

Mladići njezinih godina su joj oduvijek bili dosadni. - Da li biste večeras išli u kazalište? Imamo

kartu više.

- Jeste li ovdje s roditeljima?

- Ne. Kod brata sam i njegove žene. Gledat ćemo Ljeto i dim u kazalištu Muzička kutija. Jeste li

već možda gledali tu predstavu?

- Nisam - nasmiješio se - ali bih je volio vidjeti. - K vragu, bit će joj i brat tamo, nema opasnosti.

Nije vjerovao sebi kada je ona bila u pitanju. Nije se želio upustiti s nekim tko je bio toliko

zaokupljen svojom budućnošću. Još se sjećao njezinog odgovora kada ju je upitao što traži od

života, a ona kao iz topa ispalila, nekog važnog.

- Prije kazališta ćemo večerati u Chambordu. Hajde da se tamo nađemo. Recimo, u šest?

- Dobro. Vidimo se tamo. Hvala, Elizabeth. - Nije bio siguran da li bi trebalo da se ispriča što je

nije pozvao, ali zaključio je da će biti najbolje da to ne spominje. A ona mu je, nema sumnje, u

ki@

58

svemu išla na ruku. Najbolji restoran, najbolja predstava i poznanstvo s njezinim glasovitim

bratom, Ianom Barclayem.

Spencer je stigao u restoran točno na vrijeme i istog trena ju je prepoznao u dobro skrojenom

crnom večernjem odijelu i s crnim samtenim šeširićem na vrhu vrlo privlačne nove frizure.

Izgleda da je poklanjala mnogo pažnje svom izgledu, što mu se kod nje sviđalo. Dobro je

izgledala i bila šik i uvijek je ostavljala dojam. Za djevojku koja još nije napunila dvadeset

godina, imala je dosta stila, kao uostalom i njezin brat Ian. Spencer se uvjerio da je vrlo

inteligentan, premda pomalo previše zagrižen za svoje političke ideje. Ali unatoč tome,

Spenceru se svidio. Žena mu je bila vrlo privlačna Engleskinja, a Englesku je upoznao dok je

letio s RAFom. Bila je kćerka lorda Winghama i Elizabeth se potrudila da Spencer to sazna.

Život joj je bio ispunjen važnim imenima i slavnim ljudima močnih zanimanja. Na neki čudan

način i sam se odjednom osječao snažnim samo zbog činjenice što je u njezinom društvu, imao

je dojam da je nešto od te moći moglo prijeći i na njega. Svi su oni bili tako vraški sigurni u to

tko su i kamo idu i sada mu je bilo potpuno jasno zašto je i njoj to bilo toliko važno. Ian i Sarah

su pričali o tome kako će Božić provesti u St. Moritzu i o ljelnom odmoru koji su proveli u

Veneciji. Poslije Venecije posjetili su Rim i bili u privatnoj audijenciji kod pape Piusa, jer je on

poznavao njezinog oca. Bila je aristokratski neusiljena i kao da je očekivala da svi poznaju iste

ljude koje je i ona znala.

Predstava im se sviđala, Spencer ih je poslije pozvao u Stork Club i svi su plesali i razgovarali i

smijali se i na kraju se vratili u apartman Barclayevih na Sutton Placeu. Još nisu imali djece,

Sarah je ionako bila mnogo zainteresiranija za konje. Pričala je o konjima skakačima i konjima

koji se koriste za lov, nakon čega su ga pozvali da im se ponekad pridruži na jahanju. Bilo mu je

vrlo ugodno i ovaj put kada je rekao Elizabeth da će je pozvati, to je ozbiljno i mislio. Osjećao je

da joj nešto duguje poslije ove ugodno provedene večeri, a to je bilo upravo ono što je željela

postići.

Pozvao ju je dva tjedna kasnije, a učinio bi to i ranije, kako je objasnio, da nije imao strašno

mnogo posla u uredu. Nije ga izgrdila što se nije javio. Dogovorili su se da se nađu slijedećeg

vikenda. Opet je posjetila brata i Spencer ju je izveo na večeru i ples u Stork Club. Nije mu

namjera bila da na nju ostavi dojam, ali Elizabeth nije bila djevojka koju ste mogli izvesti bilo

gdje, za nju su bila samo najbolja mjesta. Pričao joj je o slučajevima na kojima je radio, uglavnom

su to bile parnice vezane za posao ili poreze. Posao je bio zanimljiv i ona je imala inteligentne

opaske. Te noći, kada ju je dopratio kući i dok su stajali pred apartmanom njezinog brata,

poljubio ju je.

- Bilo mi je divno - reče ona tiho, a u očima joj se nazirala neka toplina namijenjena samo njemu,

koja nije prošla neprimijećena.

- I meni. - Ozbiljno je to mislio. Bila je ugodna za društvo i izgledala je fantastično u srebnoj

haljini koju joj je šogorica donijela iz Pariza.

- Što radiš slijedećeg tjedna?

- Imam ispite. - Nasmijala se. - Kako je to glupo, zar ne? Miješaju se u moj društveni život.

Oboje se nasmijaše i on predloži da za dva tjedna opet dođe u New York.

Došla je, opet su izašli, a ovaj put poljubac je bio malo vatreniji. Brat i šogorica tog vikenda

ki@

59

nisu bili prisutni, bili su u lovu u New Jerseyu, pa je pozvala Spencera na piće za laku noć.

Dugo su sjedili na kauču, ljubili se i razgovarali. Kasnije se osijećao krivim. Bila je premlada da

bi se s njom poigravao i smatrao je da to ničemu ne vodi. Njezin svijet mu je bio previše stran.

Nije bio zaljubljen u nju, ali ga je fizički privlačila i bio je svjestan da mu se sviđa. Sviđao mu se

osjećaj moći koji je tako slobodno protjecao njezinim svijetom, ali ipak je osjećao određen

nedostatak topline. Sve je bilo do u tančina proračunato i hladno. Ali našavši se kao turist u tom

svijetu, morao je priznati da je bilo zabavno.

Elizabeth mu je priopćila da za Dan zahvalnosti ide s roditeljima kući u San Francisco. Obećao

joj je da će je nazvati kada se vrati. A kada je to učinio pozvala ga je u Palm Beach za Božić.

- Neće li to biti malo nezgodno pošto će ti i roditelji biti tamo? - Po glasu mu se vidjelo da je

začuđen, ali ona mu se samo nasmijala. - Ne budi, lud Spencere. Sviđaš im se.

- Ipak ću morati ostati. Mojim je roditeljima uvijek teško za Božić. - A i Barbara im je javila da

neće dovesti djecu iz Bostona. Ušla je u ozbiljnu ljubavnu vezu i željela je da djeca budu s njom.

Znao je da će roditelji biti vrlo usamljeni, a Božić ih je uvijek više sjećao na sina kojeg su izgubili

nego na onoga kojeg nisu. Sve mu je to prošlo kroz glavu, dok je odmjeravao ovaj njezin

neočekivani poziv.

- Zašto ne bi došao kasnije? Bit ću tamo do poslije Nove godine. Možeš biti u našoj kući, imamo

desetine soba za goste. - Nije mu se učinilo, upotrebila je množinu i nije pretjerivala.

- Vidjet ću da li mogu dobiti slobodne dane, pa ću ti javiti.

Nazvao ju je prije no što je otputovala za Floridu i na svoje iznenađenje, prihvatio je poziv. I

dalje mu nije bilo jasno šta će on s njom, ali što god bilo posrijedi, nije bilo neugodno.

Božić je protekao bez ikakvih iznenađenja i poslije dva dana, počeo je njegov jednotjedni odmor

koji je namjeravao provesti u Palm Beachu s Barclayevima. Bili su prijazni i ljubazni, a kuća im

je bila puna gostiju poput njega, tamo se našao i Elizabethin stariji brat Gregory. Radio je za

ministarstvo financija i bio je tipični konzervativni bankar. Bio je oženjen, ali žena nije bila s

njim i nitko nije pokazivao ni najmanju želju da o tome razgovara, tako da Spencer nije

navaljivao. Bio je prezaposlen oko Elizabeth. Bili su na svim prijemima u gradu, nakon kojih je

zaključio da nikada u životu nije vidio toliko dijamanata. I sama Elizabeth je svake večeri imala

drugu haljinu, kao i lijepu malu tijaru koju su joj roditelji poklonili prošle godine za njezin prvi

javni nastup.

- Pa - pitala ga je jednog dana dok su ležali na plaži, - da li se zabavljaš?

Nasmijao se. Uvijek je bila s njim neposredna i on je zaključio da mu se to sviđa. S njom se

čovjek nije mogao poigravati, okolišati, niti ju je trebalo ikada pitati što je pod tim mislila, uvijek

mu je jasno govorila. - Svakako. A što ti misliš? Ovo je raj. Mogao bih ostati ovdje i nikada se ne

vratiti na posao ili u New York.

- Odlično. Onda ću ja napustiti školu i možemo pobjeći na Kubu. - Još su jednu noć proveli

plešući i kockajući u casinu. Bio je to nevjerojatni tjedan i Spencer je morao priznati da mu se

svidio. Bio je to lak i ugodan život, okruživali su ga civilizirani ljudi koji su imali što reći i lijepe

žene prekrivene dijamantima. Lako bi se mogao na sve navići, ali s kojim ciljem? To je bio njezin

život, ne njegov. Međutim, za neko vrijeme, bilo je zabavno.

- Da li ti se škola malo više sada sviđa? - Okrenuo se na lakat da bi je pogledao. Izgledala je

ki@

60

izvanredno u crvenom kupaćem kostimu i ovako preplanula tako da su joj kestenjasta kosa i

tamne oči dolazile još više do izražaja. Bila je vrlo lijepa djevojka i sviđala mu se.

- Ne previše. I dalje imam osjećaj da tamo samo gubim vrijeme.

- Sada mi je i jasno zašto. - Pogledao je prema batleru koji se približavao noseći limunadu i punč

od ruma na srebrnom poslužavniku, zatim je opet vratio pogled na nju. - Strašno je teško

ostaviti sve ovo i vratiti se u školu, a onda se još i sjetiti zašto si je uopće željela pohađati.

- Reći ću ti istinu - ona mu se sretno nasmiješi, - i nisam željela.

- E, ne možeš postati pravnik ako ne završiš koledž. - On se osjmehnu i posluži limunadom dok

je ona pijuckala punč od ruma i osmjehivala mu se ispod oboda šešira.

- Onda vjerojatno neću biti pravnik. - Rekla je to kao da ga zadirkuje i on se nasmija.

- A što biste umjesto toga, gospođice Barclay? Da se kandidiraš za predsjednika?

- Možda ću se udati za predsjednika.

On je pogleda poluozbiljno. - Dobro bi ti stajalo.

- Da li bi ti volio da se jednog dana kandidiraš za predsjednika, gospodine Hill? - Osjećao se

pomalo neugodno zbog pravca u kojem je krenuo razgovor, ali joj se samo nasmiješio i

odmahnuo glavom igrajući se limunadom. Bila je jaka djevojka, a njezina obitelj je bila moćna. S

njima se nisi mogao dugo poigravati. A Spencer se na određen način i plašio. Ispod maske

hladnoće koju je navlačio zbog nje, nalazila se nježna duša kojoj je bilo stalo i do drugih stvari.

Stvari o kojima Barclyevi nisu ni sanjali.

- Nikada nisam imao ambiciju postati predsjednikom.

- Onda, senator. Bio bi veličanstven u javnoj službi.

- Zašto to misliš?

- Voliš ljude, vrijedan si, pošten i iskren, a i bistar si. - Opet se osmjehnula. - I poznaješ prave

ljude. - Nije bio siguran da mu se svidjelo ono što je upravo rekla te je zašutio i zagledao se u

ocean. Pitao se nije li otišao predaleko s njom. Možda je pogriješio što je uopće dolazio u Palm

Beach, ali sada više ništa nije mogao izmijeniti. Za dva dana se vraćao u New York i možda se

poslije ovoga neće neko vrijeme viđati s njom. Promatrala ga je dok je sve to prebirao po glavi,

da bi se na kraju glasno nasmijala. - Zašto si tako nervozan, Spencere. Neću te napasti. Samo

sam glasno rekla ono što mislim.

- Ponekad to činiš na vrlo uznemirujuć način, Elizabeth. Povremeno imam dojam da uvijek

dobiješ ono što želiš. Mislim uvijek. - A on nije želio da to bude on. Bar ne za sada. Ne prije no

što bude prema njoj osjećao nešto više nego što sada osjeća. A sve mu se činilo da do toga

nikada neće doći. Bili su dobri prijatelji. Ali bili su previše različiti.

- Šta ima lošeg u tome ako čovijek dobiva ono što želi?

- Ništa, sve dok se i svi ostali slažu da je upravo to ono što i oni žele. - Rekao je to tiho dok ga je

ona promatrala prodornim pogledom.

- A da li je to ono što i drugi žele? - Upitala je to tako zajedljivo da je gotovo zadrhtao.

- Hajdemo malo plivati. - Nije joj želio odgovoriti. Nije bio spreman reći ono što je željela čuti i

nije znao da li će ikada biti. I dalje se zanosio mislima o ženi kojoj će biti potreban, nježnoj i

ljubaznoj, toploj, ženi koja će znati voljeti. Ponešto od toga moglo se reći i za Elizabeth, ali ne

baš mnogo. Za nju su se mogle reći druge stvari. Stvari s kojima se još nije mogao pomiriti.

ki@

61

- Nisi mi odgovorio na pitanje. - Podigla je pogled prema njemu dok je stajao pored nje i bilo

mu je jasno da nema izbjegavanja. Ništa joj osim istine nije mogao reći. Elizabeth se s ničim

manjim nije zadovoljavala ni kada su drugi bili u pitanju, a kamoli Spencer.

- Još ne znam.

Ona kimnu, kao da razmišlja o njegovom odgovoru, a onda ga opet pogleda ravno u oči.

- Mislim da bismo bili dobar par, ti i ja. Imamo snagu i um i mogli bismo zajedno napraviti neke

zanimljive stvari. - Izrekla je to kao da je posrijedi neki poslovni ugovor, što ga je

oneraspoložilo.

- Kao na primijer? Da upravljamo nekom korporacijom?

- Možda. Da se bavimo politikom. Ili da jednostavno budemo ono što su Ian i Sarah.

S njihovim konjima, prijateljima, lovovima, klubovima i zamkom njezinog oca. - Elizabeth - opet

je sjeo i zagledao se u nju, - ja nisam kao oni. Ja sam drukčiji. Želim neke druge stvari.

- Što na primjer? - Bila je zbunjena.

- Na primjer, djecu. Ti nikada čak ni ne razmišljaš o tome da imaš djecu, je li tako? - Bila je

iznenađena. Djeca joj nikada nisu bila važna. - Možemo i njih imati

Kao dijamante ili trkače konje ili pak investicije. Kada je govorila o djeci kao da je govorila o

stvarima koje se mogu spremiti u ormar. Ali u životu ima i mnogo važnijih stvari.

- Kao na primijer? - pita on ponovo zadivljen načinom na koji je promatrala stvari. - Što je

važnije do toga?

- Ne budi smiješan, Spencere. Ispunjenje, dostignuće, stvaranje mjesta pod suncem.

- Kao što je to učinio tvoj otac? - Ove njegove riječi predstavljale su prikrivenu kritiku, ali je ona

nije čula.

- Tako je. Jednog dana mogao bi biti na njegovom mjestu, ako poželiš.

- Nevolja je u tome - promatrao ju je žalosno, - što nisam siguran da to želim. Možeš li to

razumijeti?

- Da - ona lagano kimnu, - mislim da se plašiš. Mislim da se plašiš da te opet ne zamijene s

tvojim bratom. Ali li nisi on, Spencere, ti si ti i tamo vani ima mnogo stvari koje tebe čekaju,

trebaš samo krenuti i uzet ih. - Ali on još nije bio siguran da će ikada dovoljno mariti za tako što

da bi se za to potrudio. Ali s druge, pak, strane, nije mogao ni zamisliti da cijelog života rješava

sporove oko poreza u firmi Anderson, Vincent i Sawbrook. A što će raditi kada odraste? Još nije

donio nikakvu odluku vezanu za budućnost.

- Želim da odluke koje donesem budu ispravne.

- Islo to i ja želim. Ali mislim da na stvari gledam jasnije od tebe.

- Zašto si toliko sigurna? Tebi je dvadeset godina. Još ne znaš ama baš ništa o životu.

Odjednom se razljutio. Ona ga je to izdaleka prosila, riječima koje su zvučale kao da ga

nagovara da kupi neko vlasništvo, kuću, auto ili neki predmet. A on je želio biti taj koji će to nju

pitati, ako se na tako nešto odluč. Ali nije to učinio i sve mu se više činilo da to nikada ni neće

učiniti. Nije je volio.

- Znam više o životu nego što ti misliš. Bar znam kamo sam krenula, što se za tebe ne bi moglo

reći.

- Možda si u pravu. - Opet je ustao i zagledao se u ocean. - Idem plivati. - Ušao je u vodu i nije

ki@

62

se vratio više od pola sata, više nije navaljivala, ali ono što je rekla dobro ga je uzdrmalo. Poslije

toga dobro se čuvao da ne kaže nišla što bi moglo biti pogrešno protumačeno. Ali prije no što je

otišao, došla je u njegovu sobu i opet je počela. Ovaj put nije mogao izbjeći njezin pogled.

Spencer ju je promatrao osjećajući da ga lovi.

- Hoću samo da znaš da te volim.

- Elizabeth, nemoj... molim te... - Boljelo ga je što i on njoj ne može reći da je voli. - Ne čini to.

- Zašto ne? I ozbiljno sam mislila ono što sam rekla prije neki dan na plaži. Mislim da bismo

zajedno mogli mnogo napraviti.

On se nasmija i prođe rukom kroz kosu. - Ja sam taj koji bi trebao tebe zaprositi, mala,

obavijestit ću te kada se na tako nešto odlučim.

- Stvarno? - Izazivala ga je pogledom dok mu se približavala.

- Možeš se kladiti. - Zatim ju je privukao i poljubio. Bila je tako prokleto prodorna da ju je

poželio zavesti samo da bi joj pokazao tko je gazda, tko drži konce u rukama i ako bi se njega

pitalo, to neće biti Elizabeth Barclay. Ali njegovi planovi se opet izjalove. Biti s njom značilo je

igrati se vatrom, tako da kasnije uopće nije znao tko je koga zaveo, već samo da su vodili ljubav

i da mu se svidjelo. Njezino tijelo ga je ispunilo žudnjom i strašću, a nije ga napuštala ni ona

neodoljiva želja da zavlada njome, pa makar to bilo samo u krevetu. Bila je zanimljiva

ljubavnica, a također je shvatio, premda o tome nije s njom razgovarao, da nije bila djevica.

Odvezla ga je na aerodrom, a on ju je dugo promatrao, ne znajući što da radi. Morao je

razmisliti, a za to mu je bilo potrebno vrijeme, također je željno čekao da se vrati u New York.

- Vraćam se u školu slijedećeg tjedna.

Nježno ju je poljubio i poželio opet s njom voditi ljubav, bijesan na sebe što je makar na trenutak

opet bio u njezinoj vlasti. Nije ni bio svjestan koliko je jača od njega.

- Nazvat ću te.

Mahnuo joj je dok je ulazio u avion, a potom ju je kroz prozor vidio dok su kružili pistom, kako

stoji u ljetnjoj haljini i s velikim šeširom, tražeći ga pogledom, čak i kada su se vinuli u zrak.

Osjećao se kao da joj nikada više neće moći pobjeći. Više nije bio ni siguran da to želi. Više ni u

što nije bio siguran, a najgore od svega bilo je to što mu je nedostajala kada su sletjeli u snijegom

pokriveni New York.

11.

Te godine je Božić na ranču protekao u tmurnom raspoloženju. Bio je to prvi Božić poslije očeve

smrti, a s njim kao da je nestalo i sve radosti iz njihovih života. Zajedno s djecora Becky je došla

provesti dan s njima, a Tom se pojavio upravo na početku večere i oko njega se širio zadah pića.

Ulazeći, otvoreno je pogledom gutao Crystal. Kada je ponovo otišao, Becky je briznula u plač i

optužila Crystal da očijuka s njim, što je Crystal užasnulo. Nije joj čak ni mogla reći koliko joj je

bio odvratan.

Slijedećeg dana cijela obitelj je zajedno otišla u crkvu, majka je gorko plakala sjećajući se muža

kojeg je izgubila, misleći na to kako joj se život od tada promijenio. Jedinu radost za Crystal bila

je utjeha koju je uvijek pronalazila kada je pjevala u crkvi. Nakon toga vratili su se kući i Crystal

se neprimjetno izvukla i odnijela darove Boydu i Hiroki. Mala Jane je već imala osam mjeseci i

ki@

63

puzala je po cijeloj dnevnoj sobi, sretno je gugutala i pokušavala se popeti u Crystalino krilo

dok su je oni promatrali. Imali su malo božićno drvo ispod kojeg Crystal spusti darove. Za

Hiroko je isplela pulover, bio je to njezin prvi pokušaj, i šal za Boyda, za Jane je kupila lutku

koju je ova sretno počela glodati. Za Crystal je pravi Božić bio ovdje. Ovo je bila kuća ispunjena

ljubavlju i toplim srcima, za razliku od njezine vlastite u kojoj je vladala sumorna tišina. Becky

je znala da je Tom vara, a čula je i glasine o Ginny Webster, međutim, činilo se kao da se trudila

da za sve okrivi Crystal. Uporno je tvrdila da njezina sestra očijuka s njezinim mužem, a Olivija

ju je više puta optužila da ga ohrabruje, što je Crystali tjeralo suze u oči. Ničim nije zaslužila

njihova zadirkivanja, ali bila je izgleda nemoćna da im se oduprije.

Ni Jared nije bio iznimka u tome. Od nekog prijatelja je čuo da posjećuje Boyda i njegovu ženu i

više pula joj je zaprijetio da će to reći majci. Imala je osjećaj kao da je svi mrze, a taj osjećaj toliko

je rastao da je taj teret sve teže podnosila. Jedina utjeha bile su joj posjete Websterovima.

- Ne znam šta sam im učinila - otvoreno se jadala Crystal jednu večer kada je otišla k njima

nakon groznog dana na ranču, - zašto me mrze? - Radila je sve poslove koje bi od nje tražili da

napravi, mnogo je radila, rijetko se tome protivila, pa ipak su odlučili da joj zagorčaju život.

- Zato što si drugačija - odgovorio je tiho Boyd, dok je Hiroko držala bebu. - Ne ličiš ni na koga

od njih, ne misliš kao oni. Nikada ni nisi. - A oca više nije bilo da je zaštiti. Znala je da je to što je

upravo rekao bilo točno, ali nepravda ju je sve više boljela. Šta im je skrivila? Ništa. Ali rođena

je s tom prekrasnom ljepotom. Bila je poput divlje ljetnje ruže u polju korova, a oni su je odlučili

uništiti.

Brišući nos razmišljala je o tome i znala je da nije imala kamo poći. Znali su to i Boyd i Hiroko

jedanko kao i Crystal. Jedino što je mogla učiniti bilo je da ode iz doline, ali željela je prvo

završiti srednju školu. Obećala je to ocu. I dalje je razmišljala o tome da ode u Hollywood. Ali

još je bilo prerano za to. Prvo je morala maturirati, ako uspije do tada preživjeti. Ali znala je da

hoće. Nije namjeravala dozvoliti ljudima kao što su bili njezina majka i Tom Parker da

upravljaju njezinim životom. To joj neće dozvoliti upornost koju je naslijedila od oca. Za sada će

se pomiriti s tim položajem. Ali znala je da će, čim završi školu, otići. Nije bilo važno gdje, samo

da napusti dolinu. Za to joj je bio potreban novac, a sada kada više nije bilo njezinog oca, bez

obzira na to koliko voljela dolinu, znala je da je mora napustiti. Ostali su predstavljali preveliku

silu koju nije mogla dovijeka ignorirati. Znala je da se mora izvući prije no što je neko od njih

povrijedi. A da bi otišla, morala je zaraditi dovoljno novca.

U siječnju se zaposlila, bila je konobarica u gradu. Majka je čak i zbog toga pobjesnila. Nazvala

ju je bludnicom i ološem, optužila je da se zaposlila samo zato da bi mogla sretati muškarce, a

ona je samo posluživala za vrijeme večere. Povremeno joj je navraćao šogor i gnjavio je. Kada je

on bio u restoranu, a kadgod je to bilo moguće, odlazila bi u kuhinju prati posuđe. Gosti koji su

dolazili na večeru bili su prijateljski raspoloženi i dobro je zarađivala na napojnicama, a također

je dobila i veliki broj bračnih ponuda. Pravila se da ne shvaća što joj to predlažu, a kada nije

imala izbora glatko ih je odbijala. Vlasnik restorana ju je volio i pazio da nitko ne pretjera. Bila je

dobra djevojka, a volio je i njezinog oca. O Tomu Parkeru, međutim, nije imao neko posebno

mišijenje i nije mu se sviđalo kako se odnosio prema njoj. Često je ponavljao Crystali da ga se

kloni kada je pijan i često ju je sam vozio kući kada bi pao mrak, te čekao da vidi da li je sigurno

ki@

64

stigla do glavne zgrade na ranču.

Novac je držala skriven ispod kreveta i do kraja travnja na taj način uštedjela je već četiri stotine

dolara. Bila je to njezina karta za Hollywood ili bar za slobodu i zbog toga čak bi život riskirala.

Često je noću na mjesečini brojala novac, ali prije toga bi prvo zaključala vrata sobe. Kupovala je

vrijeme dok ne bude mogla otići. Još samo malo. Ali svaki dan činio joj se dug kao život.

Mala Jane je već napunila godinu dana i Crystal je tog sunčanog nedjeljnog jutra odjahala na

svom starom pintu u posjetu k njoj. Cijeli dan je provela s njima i već je bilo kasno kada je

krenula natrag, ali to je nije brinulo jer je put odlično poznavala. Na kraju je odlučila krenuti

prečicom preko polja kako bi se nadisala svježeg zraka i otpjevala nježno nekoliko najomiljenijih

starih balada. Prvi put nakon dužeg vremena, osjećala se doista dobro. Otac je umro prije više

od godinu dana i bol je malo nestala. Osjećala se snažnom, mladom i živom i mogla je

razmišljati samo o budućnosti.

Ali kada je privezala konja u njegovom boksu u staji i skinula mu sedlo, pjevušeći, čula je neku

buku iza leđa i uplašeno se okrenula. Bio je to Tom, sjedio je na vreći hrane za konje i pio.

- Jesi li lijepo provela dan, sestrice? - Gutao ju je očima i ona skrenu pogled, praveći se da ga ne

primijećuje, ali ruke su joj se tresle dok je spremala uzde. Čula ga je kako joj se s leđa približava.

- Gdje si bila na tom starom konju? Imaš momka u gradu?

- Nemam. - Okrenula se prema njemu, ali joj se nimalo nije sviđalo ono što je vidjela. Oči su mu

bile crvene, a koliko je mogla primijetiti boca poluprazna. - Bila sam u posjetu kod prijatelja.

- Opet kod one Japančeroske? - Čuo je nešto o tome i rekao Becky, koja ju je odmah odala majci.

- Ne - slaga ona, - kod prijateljica iz škole.

- Doista? Kao na primijer? - Glas mu je bio grub od pića, a njezin, premda se sva tresla, bio je

hladan.

- Nije važno. - Krenula je prema izlazu iz staje, ali ju je on grubo zgrabio za ruku. Uhvatio ju je

na prepad tako da je poletjela unatrag i zgazila ga, posrnuvši kako bi održala ravnotežu.

- Čemu žurba?

- Moram kući, mami. - Pokušala ga je gledati ravno u oči, ali se uplašila. Premda je bila gotovo

iste visine kao i on, Tom Parker nije mogao biti njezin partner. Volio se hvaliti prijateljima da je

jak kao bik, pa čak i veći tamo gde je trebalo.

- Mama... kako je to slatko - rugao joj se, - ide kući mami. Njoj je svejedno. Ionako je kod Becky.

Glupa kučka je opet zaglavila. Blagi Bože čovjek bi pomislio da je već do sada naučila. Gotovo

da to uopće više ni ne radimo, a kada se ipak dogodi, ona zatrudni.

Crystal suosjećajno kimne, pokušavši se izvući, ali on joj je čvrsto stezao ruke i bilo je očigledno

da je ne namjerava pustiti, bar ne u tom trenutku.

- Rekao sam ti da ostaneš tu gdje si, nisam li? - Ona kimnu, nijema od straha. Premda je imala

sedamnaest godina, nikada je nijedan muškarac nije dodirnuo, a malu joj je utjehu predstavljalo

to što je znala da bi ga otac ubio da je bio živ. - Hoćeš gutljaj?

- Ne, hvala. - Dok je odmahivala glavom, lice joj je bilo poput vapna blijedo od straha.

- Hoćeš, hoćeš. - Obje njezine ruke stezao je jednom rukom, a drugom joj je gurao bocu u usta.

Nagnuo ju je toliko da je prosipao piće po njezinoj košulji, ali ipak joj je dosta usuo i kroz

stisnute usne unatoč tome što se opirala svom snagom.

ki@

65

- Prestani! Ostavi me na miru... pusti me!

Nasmijao se vidjevši koliko joj je neugodno i kako joj se oči pune suzama, a onda ju je iznenada

bacio na gomilu sijena spremljenu za konje.

- Skidaj se.

- Tome... molim te... - Ustajući počela se povlačiti pred njim, ali on ju je uhvatio za noge i opet

povukao na pod na kojem je klečao, odbacivši bocu iz koje su otjecale posljednje kapi viskija

ispunjavajući staju svojim jeftinim mirisom. - Molim te... nemoj... - Nije mu rekla da je djevica.

Nije znala što da mu kaže. Plakala je dok joj je kidao bluzu.

- I onako ćeš je skinuti, zar ne, sestrice? Hajde, budi dobra prema svom bratu.

- Nisi mi ti brat... prestani. - A onda ga je, boreći se za život, tresnula stisnutom šakom. Udarila

ga je ravno u oko, a on je zastenjao, ali ju je ipak zgrabio i snažno ošamario. Tako jako da je

ostala bez daha.

- Kučko! Rekao sam ti da se skineš! - Jednom rukom joj je skidao traperice, a drugom je držao

prikovanu za tlo. Cijelom težinom legao je preko nje tako da je mislila da će joj slomiti ruke. Bilo

joj je svejedno. Morat će je ubiti prije no što mu dozvoli da je uzme. Borila se poput divlje

zvijeri, ali nije mu bila dorasla, neprestano ju je bacao na tlo, psujući i nazivajući je pogrdnim

imenima, a onda se začuo prigušeni zvuk paranja tkanine.Skinuo joj je traperice i ugledao

njezine blijede butove koji su nekontrolirano drhtali.

- Ne, nemoj... Tome... molim te... - Jecala je dok joj je kidao donje rublje i dalje čvrsto držeći

svojom rukom njezine obje ruke iznad glave. Klečao je između njeznih razmaknutih nogu, dok

ju je slobodnom rukom povlačio, a onda je, dok je ona i dalje jecala i preklinjala, skinuo hlače,

tek koliko je bilo potrebno da ga vidi kako nasrće na nju. Nimalo nije oklijevao kada je pronašao

cilj, već je nemilosrdno prodirao u nju, prignječivši je svaki put na pod dok je ona vrištala i

stenjala od bola. Ponovo ju je udario i ovog puta je počela krvariti. Krv joj je kapala iz usta, tako

da je, dok ju je silovao, ležala u lokvi krvi. Leđa su joj bila sva izgrebana od slame i drvenog

poda. Ležala je dahćući od bola i užasa kada je konačno svršio, a onda je još jednom snažno

ošamario. Više nije imala snage da se bori. Nije imalo smisla. Ležala je skvrčena i pretučena, a

on je ustao i navukao hlače. Podigao je bocu, otpio gutljaj, a onda se nasmijao pogledavši s

visine Crystal.

- Bit će bolje da se opereš prije no što kreneš kući, sestrice. - Opet se nasmijao i zalupio stajska

vrata krenuvši natrag ženi, ostavivši okrvavljenu Crystal na podu staje svu slomljenu i sa

željom da umre. Ležala je i jecala dok joj suze nisu presahle. Ničeg više nije bilo. Željela je

umrijeti. Prošlo je dosta vremena prije no što se lagano pridigla na koljena i posrćući došla do

crijeva kojim su pojili konje. Pustila je vodu da teče po njoj dok je povraćala, a onda je oprala

lice i ruke; zatim je spustila pogled na poderane traperice, ostatke donjeg rublja i krv koju je

razmazao po njoj dok ju je silovao. Opet je klonula na koljena, i tiho zacvilila. Nije se

mogla vratiti kući. Nije im mogla objasniti što se dogodilo. Već bi pronašli način da je okrive.

Oteturala je na drhtavim nogama opet do boksa starog pinta, uhvatila ga za grivu i izvela iz

štale. Vinula mu se na leđa na hladnom noćnom zraku, te krenula polako preko polja natrag ka

Websterovima. Rastala se od njih prije samo dva sata. Kada je opet ugledala svjetla njihove kuće

počela je jecati. Cijelo ju je tijelo boljelo, bila je sva krvava i napola gola. Pint se zaustavio u

ki@

66

njihovom vrtu, a ona je skliznula s njegovih leđa. Boyd ju je vidio kroz prozor i potrčao van, a

Hiroko odmah za njim.

- Crys... oh, moj Bože... oh, moj Bože... - Pomislio je da ju je netko pokušao ubiti. Izgubila je

svijest i srušila im se pred noge.

12.

Boyd je unio Crystal unutra, a zatim su je položili na njihov krevet. Boyd je prihvatio bebu, a

Hiroko je sjela pored nje brišući je toplim ručnicima. Nježno joj je dodirivala modrice, a kada joj

je vidjela leđa, noge i natečena usta, zaplakala je.

Pravo čudo da je nije ubio. Crystal je ležala i plakala u krevetu u kojem se rodilo i njihovo dijete,

a kojem je ona pomogla da dođe na svijet. Sutradan ujutro došla je u kuhinju, sjela i prazno se

zagledala u njih. Nije bila spremna ni s kim drugim biti osim s njima. Postali su njezina obitelj.

Kada joj je Boyd pružio šalicu kave opet je počela plakati.

- Odvest ću te kamionom kući. Možeš reći mami gdje si bila. A onda idemo do šerifa.

Ona očajno odmahnu glavom. Bolio ju je svaki djelić tijela, a nije ni spavala cijelu noć. Gotovo

ništa nije vidjela onim okom po kojem ju je udario. Da nije bilo one njezine svijetle kose teško bi

itko u njoj prepoznao Crystal. Ali znala je da ne može otići šerifu. Kada bi to učinila, Tom bi je

ubio. - Ne mogu.

- Ne budi luda - zareži Boyd na nju. I sam je želio ubiti Toma.

- Ne mogu to prirediti Becky i majci.

- Jesi li poludila? Taj te je čovjek silovao.

Crystal je opet zaplakala, a Hiroko ju je uhvatila za ruku. - Mora biti kažnjen. Boyd je u pravu.

Ali Crystal ih je samo nijemo oboje promatrala kroz suze. To je sada bila i njezina sramota.

Zbunjivala su je raznorodni osjećaji koji su je prožimali. Bila je ljuta, uplašena, slomljena i tko

zna zbog česa je osjećala vlastitu krivicu. Da li je sama za to kriva? Nije li ga možda nesvjesno

godinama mamila? Ili je to bila samo još jedna kazna za dobar izgled? Nije bila sigurna, ali to

više i nije bilo važno. Dogodilo se. To je bio sada još jedan od razloga zbog kojeg je morala što

prije napustiti dolinu koju je nekada voljela, a koju je sada zamrzila. U njoj će ostaviti samo

gubitak, bol, tugu i Websterove.

- Ne smiješ mu dozvoliti da se izvuće, Crystal. - Ovaj put je Boyd progovorio sasvim tiho. Ali u

sebi je ključao od bijesa. - Odvest ću te kući. - Prošle večeri nisu pozvali njezinu majku. Ništa

nisu poduzeli osim što su se brinuli o Crystali. Ostavila je konja kod njih i ušla u kamion s

Boydom. U toku cijele vožnje do kuće nije progovorila niti jednu riječ. Razmišljala je o tome što

će sada. Hiroko je ostala kod kuće s Jane, a prije no što je Crystal krenula čvrsto ju je zagrlila,

međutim Crystal joj nije uspjela reći niti riječ. Zanijemila je od bola, srama i užasa.

Boyd je ušao s njom unutra. Baka je bila u kuhinji. Pogledala je u Crystal koja je stajala u

dnevnoj sobi u trapericama koje joj je Boyd posudio, s licem u modricama i kosom zamršenom

od sinoć, a zatim otrčala po kćerku. Crystal je sada bila čista, ali ipak neuredna. Trenutak

kasnije, majka je utrčala u sobu, umotavajući se u kućnu haljinu.

- Gdje si, do đavola, bila? Oh moj Bože... - A zatim je pogledavši u Boyda, upitala: - Što ćeš ti

ovdje? - Od kada se oženio s Hiroko nije bio dobro došao u njezinoj kući, osim kada su bila

ki@

67

krštenja i vjenčanja. Inače ga nisu pozivali.

- Doveo sam je kući. Prošlu noć je provela kod nas. - Ni najmanje mu se nije sviđao pogled

Olivije Wyatt, u njemu nije bilo sažaljenja, već samo optužbi. Nije prišla Crystali koja je nijemo

stajala i tupo zurila u nju, već joj je Boyd pomogao sjesti, a njezina majka se zadovoljila time da

ih samo promatra.

- Što si napravila da ti se to dogodilo?

Boyd se okrenuo prema Oliviji Wyatt bijesno je prostrijelivši pogledom, a zatim joj je rekao ono

što Crystal nije mogla prozboriti. - Silovao ju je vaš zet.

- To je laž! - Svalila se ona na oboje, a zatim se izderala na Boyda. - Odlazi odavde. Ja ću to

srediti. - Potom je Crystal došla na red. - Kako se usuđuješ reći mu tako nešto o mužu svoje

sestre?

Podigla je prema majci pogled pun nijeme zaprepaštenosti. Majci uopće nije bilo važno što joj se

dogodilo. Crystal se više nije mogla zavaravati. Ta ju je žena mrzila. Možda ju je oduvijek

mrzila. Ali sada to više nije bilo važno. Za Crystal je sve bilo završeno. Odrasla je za samo jednu

noć i upravo se prekinula i poslednja veza koja ju je vezala za obitelj.

Boyd je gledao u Oliviju ne skrivajući bijes. - Pogledajte je! Trebala bi biti u bolnici, ali sinoć se

plašila tamo otići. - A on se plašio da ne izazove samo još veću nesreću ako je natjera.

- Ona je probisvijet. S kim si jučer bila? Sinoć uopće nisi dolazila kući.

- Došla sam kući... Tom je bio u staji... nije me htio pustiti. Bio je pijan. - Glas joj je bio

bezizražajan kao i oči. Nešto u njoj je umrlo prošle noći. Nešto u njoj što ju je tjeralo da, unatoč

svemu, voli majku, ali to je sada zauvijek bilo mrtvo. Izdali su je.

- Trebala bi te izbaciti. Idi u svoju sobu.

Boyd nije mogao povjerovati svojim ušima, okrenuo se Crystali i zagledao se u nju s još većim

sažaljenjem. - Crystal, vrati se k meni. Nemoj ostati ovdje.

Ali Crystal je samo odmahnula glavom. Morala je ovdje još nešto napraviti i nije namjeravala

otići dok to ne učini. Što god da je to značilo, koliko god platila, ali namjeravala je ostati sve dok

ne bude spremna da zauvijek ode odavde. Sumnjala je da i to majka zna i da joj je drago. Nije

znala zašto, ali osjećala je da majka želi da ona napusti ranč. Učinit će to. Kada dođe taj

trenutak. Kada bude spremna.

Boyd ju je promatrao. - Crystal, molim te... nemoj ostati ovdje. - Ali Crystal se nije ni

pomaknula. Zurila je u njega, ali ga nije vidjela, mislila je samo na ono što mora napravitii, a

majka je ljutito otišla do vrata i otvorila ih.

- Rekla sam ti da se gubiš odavde Boyde Websteru, ili me možda nisi čuo?

Stajao je raširenih nogu kao da će joj se oduprijeti. - Nikamo ja ne idem.

- Moram li pozvati šerifa?

- Baš bi mi bilo drago da to učinite, gospođo Wyatt.

- Sve je u redu, Boyd... - Konačno je progovorila Crystal. - Sa mnom će biti sve u redu. Idi kući...

Nije ju želio ostaviti. Ali njezine oči su mu govorile da mora to učiniti. - Bit će sve u redu... samo

ti idi kući... - Glas joj je bio tih, ali snažan, a pogled tužan. Imao je dojam da ga promatra neka

mnogo, mnogo starija osoba.

Oklijevao je još malo, a onda lagano krenuo prema vratima, osvrnuvši se još jednom i pogledao

ki@

68

Crystal.

- Doći ću opet kasnije. - Zalupio je vratima i trenutak kasnije čula je kako se njegov kamion

udaljava brujeći. Majka je krenula prema njoj sipajući optužbe, ali nije bila spremna na ono što je

Crystal tada učinila. Kada je majka navalila na nju sipajući otrov i podigavši ruku da ošamari

ranjenu djevojku, Crystal ju je zgrabila za ruku i tako čvrsto stegla da se ova trgnula i istog trena

uplašeno povukla.

- Da me nisi dodirnula, jesi li razumjela? Dosta sam vas trpila, mama... i tebe i Toma i sve ostale!

Glas joj je podrhtavao, a oči sijevale. Sve ih je mrzila, mrzila zbog onoga što su joj učinili, zbog

uskraćene ljubavi i bola kojeg su joj stalno nanosili. Ono što joj je Tom sinoć napravio bio je

vrhunac svega. Na trenutak se upitala da li bi se Tom ikada usudio taknuti je da se majka

drukčije odnosila prema njoj od očeve smrti. Znao je da se zbog toga nitko nije brinuo... i da se

nišla neće promijeniti. Ali za njega i te kako hoće. Prošla je pored majke i krenula k ormaru u

kojem je otac držao puške. Sve su još bile na broju, osim one koju je Jared koristio. Kada je

izvadila jednu, majka je zavrištala. U tom trenutku ušao joj je i brat i sasvim smeten zagledao se

u histeričnu scenu.

- Što se to, do đavola... Crys... za Boga miloga, seko, što to radiš? - Primijetio je njezin divljački

pogled i na trenutak pomislio da će pucati u majku, jer Olivija je nekontrolirano vrištala, a baka

sve to promatrala u nijemom užasu.

- Ne miješaj se, Jar! - Na trenutak je uperila pušku u njega, vidjevši kako ga gleda pomislio je da

je poludila.

- Daj mi to! - Ispružio je ruku prema puški, ali ona je njome odgurnu, dovoljno jako da mu stavi

do znanja kako se ne šali.

- Ubiće Toma! - viknu majka, a Crystal se okrene prema njoj s takvim bijesom kakav nitko od

njih nije očekivao, bijesom koji se u njoj gomilao mjesecima, rođen iz bespomoćnosti i očajanja,

iz žalosti za ocem i potpune nemoći, jer je morala gledati kako Tom uništava sve što je on

teškom mukom stekao. Ali nijedno od njih to nije razumjelo.

- Da znaš da si u pravu! - Pogledala je Jareda ravno u oči, stresavši sa sebe u tom trenutku sve

ostatke djetinjstva. Tako zakipjela od ljutine bila je gotovo lijepa, premda joj je kosa bila sva

zamršena, a lice u modricama. - Ako te zanima zašto, idi pogledaj u staju.

- Što je, do đavola, opet učinio? - Jared se zabrinuo. Verojatno se opet napio i ubio jednog od

konja. Ali još više ga je brinulo što je njegova sestra namjeravala napraviti za uzvrat.

- Zašto njega ne pitaš? - Njezine oči boje lavande podsjećale su na ledene sige dok je gledala čas

u majku čas u brata.

Ali Olivija je opet povikala. - Ne vjeruj joj! Laže!

- Zašto misliš da lažem, mama? - Crystalin glas je bio nekako čudno tih i činilo se da opet vlada

sobom, premda je i dalje držala pušku usmjerenu u njih. Više nije bila njegova žrtva, ubit će ga

zbog onoga što je učinio. Pomislivši to, odmah se osjećala mnogo bolje. - Zašto misliš da on to

nikada ne bi napravio? Zašto sam uvijek ja za sve kriva? - A onda je počela plakati, ali to su bile

suze bijesa pomiješane sa suzama tuge. Bilo je tako bolno konačno priznati da je vlastita majka

ne voli. - Sjećaš se... - Ruke su joj se tresle dok je držala očevu pušku, na smjenu je okrečući

prema Jaredu i majci, odlučna da im ne dozvoli da je spriječe u njezinoj namjeri. - Sjećaš se...

ki@

69

kada sam bila mala, mama... tada si me voljela, zar ne?.. govorila si da te nikada nisam slagala,

kao Jar ili Becky... i nisam... nikada te nisam slagala... i ja sam tada tebe voljela... - Na trenutak je

gotovo zateturala. - Zašto me sada toliko mrziš? Od kada je tata umro ponašaš se kao da sam ti

nešto učinila... a nisam... nikada ti ništa nisam učinila... je li tako? - Pitanje je postavila svima u

sobi, ali odgovora nije bilo. Međutim, kada je zarežala da joj odgovori, majčin glas je izražavao

svu onu mržnju za koju je sumnjala da je ona u sebi skriva.

- Znaš ti dobro što si učinila. Opčinila si oca slatkim riječima, je li tako... cijelo vrijeme si mu

pjevala... jahala si okolo s njim kao kakvi mali probisvijet.. a na kraju... vjerojatno si doista bila

slatkoriječiva... - S gorčinom je promatrala Crystal, koja i dalje nije shvaćala zašto je majka toliko

bijesna na nju i zašto je gura od sebe.

Olivijine riječi nisu imale nikakvog smisla. - O čemu to govoriš?

- Znaš ti dobro o čemu ja govorim, ti mala namigušo. Dobila si ono što si željela, zar ne? Ali od

mene nećeš ništa dobiti, bar ne dok sam živa - a onda je odjednom preplavi užas, dok je i dalje

zurila u kćer. Očigledno je mislila kako će je Crystal sigurno ubiti, jer je nervozno prstom

dodirivala obarač. Ali Crystal je jurnula prema vratima, dok je Jared sav smeten zurio u majku.

Kada je shvatio da je Crystal projurila pored njega, potrčao je za njom, ali bila je prebrza za

njega, oduvijek je brže trčala od njega. Trčao je za njom kroz polja, ali ona je i dalje mahala

puškom pa je čak i opalila u zrak kao upozorenje, doviknuvši mu da je ostavi na miru. Postalo

mu je jasno da se nešto dogodilo, ali još nije shvaćao što. Znao je da je mora zaustaviti, prije no

što učini nešto Tomu ili čak Becky i djeci. Ponašala se doista nerazumno, a on nikako nije mogao

shvatiti što ju je natjeralo da poludi.

Tom ih je čuo mnogo ranije no što su stigli do kuće, a kada ju je ugledao kako leti preko polja s

puškom, skinuo je svoju sačmaricu s police u blizini vrata i čekao je. Već je opalila dva metka u

zrak, tako da su joj ostala još četiri. Becky je izletela za Tomom uz vrisak i histerično ga

hvatajući za što je stigla. Nije znala šta je posrijedi, ali je instinktivno osjećala da će se dogoditi

nešto užasno.

- Što to radiš? - Becky se tresla sva užasnuta, a on ju je grubo gurnuo iza sebe i naredio joj da se

vrati u kuću i da ostane unutra s djecom. Poslušala ga je, ostala je pognuta u dnevnoj sobi.

Crystal se zauslavila nedaleko od njega i držeći pušku drhtavim rukama uperila je u njega. Za

njom je stigao i Jared gotovo bez daha.

- Spusti to, seko. - Obratio joj se tiho, strepeći od onoga šta bi mogla učiniti, ali Tom se samo

iscerio. Bio je pijan, kao i obično, ali ruke su mu bile zastrašujuće mirne dok je držao sačmaricu

uperenu u Crystal.

- Baš mi je drago što te opet vidim, Crystal. Je li ovo službeni posjet ili si krenula u lov s

Jaredom? Bio je sasvim miran, dok je Jared bespomoćno stajao pored nje.

- Tome, spusti pušku. Oboje, prestanite. - Jared je bio užasnut. Oboje su očigledno poludjeli, a

onda je, pogledavši sestru, iznenada shvatio što joj se dogodilo, pa je na trenutak i sam poželio

oduzeti joj pušku i sam ubiti šogora, ali znao je da mu to ne bi pošlo za rukom. Držala ju je

uperenu u Tomovu glavu, a zatim ju je s uživanjem spustila prema njegovim preponama.

- Došla sam ti zahvaliti za ono sinoć. - Glas joj je podrhtavao dok su oboje držali puške uperene

jedno u drugo. - Nikada nikome to više nećeš učiniti, zar ne, Tome? - Željela ga je uplašiti,

ki@

70

natjerati ga da zaplače, da preklinje, moli kao što je ona sinoć, ali on joj se samo smijao, još

osjećajući okus njezinih usana na svojima koje kao da su postale dio njegovog ružnog osmijeha.

A onda, bez ikakvog upozorenja ona mu opali između nogu, ali promaši. Ne pričekavši da vidi

da li ga je pogodila, on opali u nju iz obje cijevi. Jedan metak joj proleti pokraj uha. Kada se zbog

tog groznog zvuka užasnuta okrenula, vidjela je Jarcda kako pada pored nje.

Metak ga je pogodio ravno u glavu i ostao je na mjeslu mrtav. Krv je prsnula na sve strane, a

Crystal je klekla pored njega. Odnekud iz daljine čuo se vrisak, kasnije se samo sjećala da se

Tom smijao nad njom i da je Becky vriskala, dok je Crystal ljuljuškala Jareda u krilu, jecala i

stiskala ga, ali njega više nije bilo. Ona je za to bila kriva. Kao da ga je sama ubila... bio je

mrtav... mrtav... Tom je tiho prišao i uzeo pušku njezinog oca, a zatim ušao u kuću i pozvao

šerifa.

13.

Šerif je došao nakon pola sata, a Jared je i dalje ležao u polju u Crystalinom naručju. Odveli su je

i postavili joj gomilu pitanja kojih se kasnije tek nejasno sjećala. Sjećala se kola prve pomoći koja

su došla po Jara, majke koja je histerično vriskala i Becky koja je jecala i pridržavala je. Sjećala se

djece koja su zurila u nju i šerifa kako joj govori da je učinila nešlo užasno, a potom je ona

pokušala objasniti mu kako nije ona ubila Jareda. Ali oni su to znali. I onda je sve došlo na

vidjelo i ono što je Tom učinio, pa su otišli u staju pogledati i ispitati. Pronašli njezinu krv na

podu. Zatim su je odveli u bolnicu, a Boyd i Hiroko su otišli s njom. Potpisali su izjavu o stanju

u kojem je sinoć došla k njima i slikali su joj modrice. Šerif je nije zatvorio već joj je dozvolio da

ostane s Wcbsterovima koji su s njom otišli i na saslušanje. Trebali su je optužiti za pokušaj

ubojstva, ali Tom je tražio da povuku tužbu protiv nje, jer bi to značilo da će njega optužiti za

silovanje i ubojstvo. Sudac je onda sve to nazvao nesretnim slučajem, a Tom je bio optužen za

silovanje maloljetnice. Ipak, na kraju su sve optužbe povučene i zaključeno je da je Jared

poginuo nesretnim slučajem. Svi su zajedno napustili sudnicu i Crystal nije vidjela Toma niti

majku do Jaredovog pogreba. Sjedila je otraga u crkvi s Boydom i Hiroko, a do tada su već sve

lokalne novine brujale o onome što se dogodilo.

Bili su prisutni svi Jaredovi prijalelj, kao i djevojka iz Calistoge s kojom se viđao. Svi su plakali,

uključujući i Toma, koji je optužujući pogledao Crystal kada je napuštao crkvu. Crystali se trbuh

prevrnuo kada je vidjela da je i on među onima koji će nositi Jaredov kovčeg, ali Olivija je tako

željela. Za njegovu smrt krivila je Crystal, a ne Toma. Položili su ga u jednostavan grob pored

oca. Crystal će taj dan pamtiti do kraja života. Stajala je zureći tupo u nebo, razmišljajući o

obojici i o tome kako je život nekada bio drugačiji. Sada je sve bilo gotovo. Za sve njih. Ostali su

samo bijes, osjećaj krivice i laži i tuga što je izgubila oca i brata. Kada ju je Boyd odveo odatle,

zastala je na trenutak da pogleda majku.

- Ne vraćaj se više na ranč, Crystal. Nema ti više oca da te brani, a ja znam kakva si. Svi mi to

znamo. Ti si ubojica i protuha i ne pripadaš ovdje, bez obzira što tvoj otac mislio prije no što je

umro. - Zloba s kojom se odnosila prema najmlađoj kćeri bila je bezgranična, ali Crystal samo

odmahnu glavom, njezin bijes je prošao. Ostatak života proživjet će u uvjerenju da je njezin bijes

bio cijena života njezinog brata. Sada bi sve učinila da je to mogla promijeniti, čak bi i Toma

ki@

71

pustila nekaženjeno. Ionako se nije moglo ispraviti što je on učinio, niti promijeniti. Nitko joj

nije mogao vratiti ono što joj je oduzeo, kao što nije bilo moguće vratiti Jareda u život. Njegov se

život završio, a njezin je bio zauvijek obilježen tom gorčinom.

- Nećeš se morati boriti protiv mene, mama. - Rekla je to sasvim tiho. - Ja se ni ne želim vratiti.

Ne želim više nikada vidjeti ovo mjesto. Tvoje je. Odlazim.

- A kako bi bilo da to lijepo staviš i na papir za mene i tvoju mamu? - javi se Tom iza njezinih

leđa, a od njegovog mirisa gotovo da je povratila. Ujedno, pravila se da ga ne primijećuje.

- Neće ti biti potrebno ništa napismeno. Sutra odlazim. - Ionako nije ništa ostavljala, osim

komada zemlje koji je nekada voljela. Ljudi do kojih joj je bilo stalo više nije bilo, a oni koji su

ostali bili su za nju stranci.

- Nemoj se vratiti. - Zabrunda tiho Tom, a tada im priđe Boyd i uhvati je za ruku.

- Hajdemo, Crystal. Pođimo. - Čvrsto ju je uhvatio za ruku i odveo odatle. Suze su joj se tiho

slijevale niz obiaze i Hiroko ju je milovala po ruci dok su se udaljavali, a ona zurila kroz prozor

kamiona. Šutjeli su, jer sve je bilo rečeno. Jaredov život se završio, a životni put ostalih se

nepovratno promijenio. Tek je zakoračio u mladenačko doba i otišao. Crystal nije ni riječ

progovorila dok su se vozili kući, a kada su stigli do Websterovih, otišla je sama u dugu šetnju.

Koračala je kroz visoku travu iza njihove kuće, prešla je mnogo milja slijedeći potok, nježno

pjevajući samo za sebe... pjesme koje su njezin otac i brat nekada voljeli, a kada je zapjevala

Amazing Grace, sjećanje na njih ju je jednostavno cijelu preplavilo. Sada više nije bilo nikoga da

je sluša, nikoga kome je stalo do nje, a što je bilo još gore, nikoga da je voli. Dok se vraćala ka

Boydovoj i Hirokinoj kući, osjećala se usamljenijom nego ikad ranije, da se na trenutak zapitala

hoće li uopće preživjeti. Ali znala je da mora ići dalje. Morala je krenuti u druge svjetove, na

druga mjesta. Sama. Ali sa sjećanjima na njih koja je nikada neće napustiti. A sjećajući se Jara

uvijek će je, dok bude živa, prožimati i osjećanje krivice. Da nije krenula tražiti Toma ponijevši

očevu pušku, on bi još bio živ. Na neki način kao da ga je ona sama ubila i bila je svjesna da će

zauvijek morati živjeti s tim osjećajem. To nikada ništa neće promijeniti, niti će se bol smanjiti.

Njezinu krivicu ništa neće moći izbrisati, bez obzira što joj se dogodilo u životu, u sebi je

vjerovala da je ona bila kriva za bratovljevu smrt, kao da je sama povukla okidač.

Dok se polako vraćala natrag kroz visoku travu, pjevala je pjesme koje su kao djeca zajedno

pjevali, a suze su joj tekle niz obraze. Podigla je spram neba pogled pun usamljenosti i tuge.

- Zbogom, Jare... - A zatim je prošaptala riječi koje mu odavno nije rekla. - Volim te...

14.

Crystal je ostala kod Boyda i Hiroko još nekoliko dana. Namjeravala je otići dan nakon pogreba,

ali toliko je bila skrhana bolom i osjećajem krivice da jednostavno nije imala snage za tako nešto.

Bilo joj je potrebno nekoliko dana da se oporavi. Igrala se s Jane i odlazila sama u duge šetnje, a

Hiroko ju je puštala. Točno je znala što joj je bilo potrebno.

Crystal je nakratko svratila kući prije pogreba da pokupi svoje stvari i da iz madraca uzme ono

malo novca što je skupila. Boyd i Hiroko su je pokušali nagovoriti da ostane dok ne završi

školu, ali ona je znala da to jednostavno ne bi mogla. Nije imala snage da se sretne bilo s kim iz

škole, preko noći je postala mnogo zrelija od njih. Trebala je maturirati za šest tjedana, ali sada

ki@

72

joj to više nije bilo važno. Morala je smjesta otići i ona je to znala.

- Ali kamo ćeš otići? - Zabrinulo je upita Hiroko dok su završavali večeru dva dana otkako se

preselila k njima.

- U San Francisco. - Već je bila odlučila. Imala je pet stotina dolara. Za to je mogla naći sobu i

imala je na umu da negdje nađe posao kao konobarica. Radit će onoliko dugo koliko joj bude

potrebno da zaradi dovoljno novaca za put do Hollywooda. Sada više nije imala što izgubiti i

znala je da mora pokušati.

- Premlada si da bi sama živjela u gradu. - Boyd ju je zabrinuto gledao, a u Hirokinim očima su

zablistale suze, ali Crystal je bila uvjerena da će uspjeti i da će se snaći, dijete u njoj je bilo

ubijeno, kao što je Tomov metak ubio Jareda.

- Koliko si imao godina kada su te poslali u rat?

- Osamnaest.

Ona mu se tužno osmjehne. - To je sigurno bilo mnogo teže nego preseliti se u San Francisco.

- Nije u tome stvar. Nisam imao izbora.

- Nemam ni ja. - Izgovorila je tiho. Kosa joj je bila spletena u dugu pletenicu, modrice su već

polako počele nestajati, ali joj je oko bilo okruženo svim bojama. Ali čak i ovako u modricama

bila je prelijepa. Sada je zračila i nekom tihom snagom koja se nije mogla poreći. Došlo je

vrijeme da krene dalje i ona je to znala bolje od bilo koga drugog. Njezin boravak u dolini

zauvijek se završio.

Boyd ju je odvezao do stajališta autobusa i sa njom pričekao njegov dolazak. Obećala je da će

mu javiti adresu i da će pisati. Oboje su morali potiskivati suze dok ju je čvrsto stezao u

zagrljaju. S Hirokom se oprostila kod kuće i rastanak s njom joj je još teže pao.

- Čuvaj se, mala - rekao joj je Boyd. Bila mu je kao sestra, a on i Hiroko jedina dva stvorenja koja

je još imala. Bili su jedina obitelj do koje joj je stalo, jedina obitelj koju je uopće imala i zato joj je

bilo strašno teško da ih napusti, ali tamo vani ju je čekao cijeli svijet, svijet pun novih nada i

obećanja. Bila je dovoljno mlada da za sebe stvori negdje novi život, život bez ljudi kao što je bio

Tom Parker.

Mahnula je Boydu ulazeći u autobus i poslala mu poljubac, dok su ga ostali putnici zavidno

gledali. A onda je utonula u šutnju i promatrala dolinu kako prolazi pokraj nje i unatoč bolnim

sjećanjima koje je nosila sa sobom, osjetila je uzbuđenje.

Svijet je bio pun uzbudljivih mjesta koja je željela vidjeti, a San Francisco je bio samo prva

stanica, tko zna kamo će je ponijeti vjetrovi sudbine nakon njega.

15.

Autobus se zaustavio u Thirdu i Townsendu, izašla je i osvrnula se okolo. Svi su nekamo žurili,

bilo je uzbudljivo i prljavo. Samo je dva puta ranije bila u San Franciscu, jednom s ocem još kao

mala i drugi put s Hirokom i Boydom kada su krstili bebu. Ali ovo je bio drugačiji dio grada,

otrcan i ružan. Po ulicama su ležali pijanci, kola su jurila tamo-amo, osjećao se zadah piva, vina

i neopranih tijela, ali nju nije napuštao dojam da je krenula u pustolovinu. Na autobusnoj stanici

je kupila plan grada i novine pa je sjela da oboje pregleda, dok su je prolaznici gledali. Bila je

jednostavno obučena i vukla je stari kovčeg, ali i pored svega svi su se okretali za njom. Znala je

ki@

73

da mora pronaći sobu prije mraka. Ali pitanje je bilo gdje, a ona nije imala pojma odakle da

počne s traženjem. Naišla je na nekoliko oglasa koji su nudili sobe u najam i nekoliko pansiona

u Kineskoj četvrti, ali nije znala kako da počne. No morala je krenuti od nečega. Izabrala je dvije

adrese i prišla uz rub ceste da zaustavi taksi. Vozača je pitala koja je od dvije četvrti sigurnija.

Čim ju je vidio u onoj njezinoj plavoj haljini i sa konjskim repom odmah mu je bilo jasno da

dolazi iz unutrašnjosti. Bila je mlada i on nikada nije vidio nikoga toliko lijepog. Pitao se što li

traži ovako sama u San Franciscu, imao je unuku njezinih godina i nimalo mu se ne bi sviđalo

da sama luta po Thirdu i Townsendu.

Uzeo je novine od nje i predložio joj da pokuša s oglasima koje Crystal nije čak ni primijetila.

Bila je to talijanska četvrt u blizini Telegraph Hilla, negdje u North Beachu.

- Pokušajmo ovdje. Izgleda da je mjesto bolje od druga dva, a i ne bi trebalo biti preskupo. - Nije

ni primijetila da nije uključio taksimetar. Mogao je sebi dozvoliti da časti jedno ovakvo dijete.

Nije namjeravao od nje uzeti niti novčić, bila je tako mlada i lijepa i poželio je da joj pomogne.

- Došla si u posjet prijateljima? - Palo mu je na pamet da je možda pobjegla od kuće, ali nije

ostavljala dojam kao da se skriva od bilo koga. Ličila je baš na dijete koje se prvi put sreće s

velikim gradom, dok ju je gledao u retrovizoru. Odgovorila mu je da nije došla nikome u posjet,

oprezno pogledavajući u njegovom pravcu, dok su nastavljali pričati, a ona se trudila da bude

što samouvjerenija. Nije željela shvatiti koliko je bila zelena. - Odakle si?

- Iz Alexanderove doline. Sjeverno od Nape. - Rastužila se kada je to izgovorila. Kao da su već

prošli dani, a ne samo nekoliko sati, od kada je otišla odande.

- Došla si vidjeti San Francisco?

- Ne - odvrati ona tiho, gledajući kroz prozor. - Došla sam živjeti ovdje. - Bar za neko vrijeme. A

onda tko zna? Svijet je čekao da pred njom otvori sva svoja vrata, kao što joj je otac obećao. Pa

ipak bol što je napustila stari svijet još je bio svjež dok su se vozili prema North Beachu.

Prešli su ulicu Market i krenuli prema istoku. Provezao ju je pored stupova Embarcadera, a

zatim nazad naviše kroz Kinesku četvrt i iza nje u North Beach na adresu koju su odabrali. Bila

je to mala, jednostavna kuća s čistim zavjesama na prozorima, a na trijemu su sjedile dvije

starice, živahno razgovarajući, kosa čvrsto stegnutih u pundže i s pregačama preko crnih

haljina. Na trenutak su je podsjelile na baku Minervu, ali odmah je tu misao potisnula iz glave.

Njezin boravak u dolini se završio i za sobom je ostavila sva sjećanja i ljude. Zahvalila se vozaču

i pitala koliko mu je dužna.

- Ništa... u redu je... - rekao je to nekako osorno, ali vidjelo se da mu je neugodno, međutim,

ostao je uporan, nije joj dozvolio platiti. Ipak bila je još dijete, tako lijepa i tako mlada, bio je

sretan što ju je mogao gledati. Zahvalila mu je, a on ju je ostao gledati dok se približavala

dvjema staricama noseći kovčeg. Zatim se odvezao dalje, zviždući i nadajući se da će se snaći.

Bila je mlada, ali bila je prava ljepotica i ostavljala je dojam djevojke koja se zna sama brinuti o

sebi. I dvije starice su to primijetile kada ih je pitala za sobu. Trenutak su zurile u nju prije no

što su joj odgovorile, a onda su razmijenile nekoliko riječi na talijanskom.

- Oprostite? - Odjednom im se učinila još mlađom kada je spustila kovčeg, a aureola

svjetloplave kose joj uokvirila lice. Žene su zurile u nju, a ona se pitala o čemu li razmišljaju.

- Soba?... Znate li da li se ovdje izdaju sobe?

ki@

74

- Kako to da nisi u školi? - Sumnjičavo ju je odmjerila starija, poigravajući se pregačom. Imala je

krupne crne oči i izborano lice.

- Maturirala sam prošle godine - slaga ona, a žena je nastavi promatrati. - Mogu li vidjeti sobu?

Nije im namjeravala dozvoliti da je zaplaše.

- Možda. Jesi li zaposlena? - Oslonila se o stepenište, a Crystal se osmjehnula, pokušavši

pokazati samopouzdanje koje još nije osjećala. Što ako joj svi budu tražili da bude zaposlena da

bi joj dali sobu, što će onda? Počela ju je hvatati panika, ali ipak je odlučila reći istinu, bar dio

istine. Morala je.

- Nisam još. Upravo sam stigla. Dat ću se u potragu za poslom čim pronađem sobu.

- Odakle si?

- Nekoliko sati sjeverno odavde.

- Mama i tata znaju da si ovdje? - Kao i taksista i ona se pitala nije li pobjegla od njih, ali Crystal

odmahnu glavom uputivši joj pogled koji starici ništa nije govorio.

- Moji roditelji su mrtvi. - Rekla je to s takvom mirnoćom i snagom da je žena na trenutak

zanijemila. A onda je lagano ustala, ali ne skidajući pogled s nje. Nikada nije vidjela djevojku

koja je izgledala poput nje, svijetle kose, dugih nogu, prelijepo oblikovanog lica. Izgleda kao

filmska zvijezda, rekla je to, čim ju je ugledala, svojoj prijateljici na sicilijanskom.

- Pokazat ću ti sobu. Da vidimo hoće li ti se sviđati.

- Hvala. - Crystal je bila tiha i zaokupljena sama sobom dok je podizala kovčeg.

Soba je bila mala i zagušljiva. Na katu su bile četiri sobe i vidjelo se da je ova žena nekada tu

živjela. Starica je sada izdavala ukupno šest soba sa zajedničkom kupaonicom.

Starica je stanovala u jedinoj sobi koja je imala vlastitu kupaonicu. Bila je u prizemlju, pokraj

kuhinje, koju su stanari mogli koristiti uz doplatu od pet dolara mjesečno. Cijena sobe bila je

četrdeset pet dolara mjesečno, bila je gotovo prazna i gledala na zgradu iza nje. Ali Crystal je

smatrala da vrijedi toliko. Nije znala kamo bi inače pošla. A bila je i čista. Na vratima se nalazila

teška reza i ona je osjetila da će ovdje biti sigurna, pokraj ove starice koja je strogo vodila računa

o dolascima i odlascima svojih podstanara.

- Plaćaš mjesec dana unaprijed, u gotovini. Ako se hoćeš iseliti, reći ćeš mi dva tjedna ranije.

Premda je nikada nitko nije obavijestio unaprijed. Dolazili su i odlazili, a ona se brinula da kuća

bude uredna i primala je samo pristojne ljude. Nikada pijanice, prostitutke, niti muškarce koji

su dovlačili ženske. Željela je samo čiste, tihe ljude kao što je bila Crystal. Na trećem katu su

trenutno stanovala dva starija muškarca i jedna djevojka, a na katu na kojem je bila i Crystalina

soba živjele su još tri djevojke i jedan mladić koji je prodavao osiguranja. - Ako ne nađeš posao,

ne možeš zadržati sobu, osim ako imaš dovoljno novaca da je plaćaš premda ne radiš.

- Pronaći ću posao što prije budem mogla. - Crystal ju je gledala ravno u oči. Izdvojila je četiri

desetice i pet puta po jedan dolar iz novčanika. Bio je to novac koji je zaradila primajući

narudžbe u restoranu i bila je sretna što ga je sačuvala. Ostale djevojke njezinog uzrasta trošile

su ga na najlonke, kina i sodu, ali Crystal je ostavljala na stranu gotovo svaki novčić koji je

zaradila i krila ga od majke. - Ima li ovdje u blizini restorana koji traže osoblje?

Starica se nasmija. Bilo ih je mnogo, ali znala je da ni u jednom neće zaposliti Crystal. - Govoriš

talijanski?

ki@

75

Crystal odmahnu glavom osmjehnuvši se pritom. - Ne.

- Onda ćeš morati pogledati negdje drugdje. - Ovdje ne zapošljavaju djevojke kao što si ti. - Bila

je prelijepa i mlada, a oni su samo uzimali Talijane muškarce za konobare u restoranima North

Beacha. - Možda u centru.

Međutim, kada je Crystal slijedećeg poslijepodneva krenula tražiti posao, nigdje je nisu htjeli

uzeti, premda bi uvijek spomenula da je već radila sličan posao. Samo bi se nasmijali i većina

čak nije htjela ni da joj dozvoli da ostavi broj telefona gospođe Castagne. Obeshrabrena se

vratila kući noseći sendvič koji je usput kupila. Gospođa Castagna je sjedila kao i obično na

stepenicama, motreći stanare koji su dolazili i odlazili i brbljajući na svom dijalektu s ljudima

koje je znala.

- Jesi li našla posao? - Pratila je Crystal pogledom dok se ova lagano uspinjala stepenicama.

Noge su je boljele od neudobnih cipela, a plava haljina je uvelo visila na njoj oponašajući svoju

vlasnicu. Drhtala je na svježem zraku dok se magla uvlačila unutra. Bio je svibanj, ali ovdje je

bilo mnogo hladnije nego u dolini i ona se još nije mogla privići na to. Uključila je malu peć na

plin ubacivši novčić. Gospođa Castagna se pobrinula da njezini stanari ne dobiju ništa

besplatno. Nije ona nikoga htjela izdržavati. Odgojila je desetoro djece u toj kući, sada su bili

odrasli i odselili su. Njihove sobe su joj dobro došle, kuća joj je donosila pristojnu zaradu. S

Crystal su stvari drukčije stajale, ona je nervoznim prstima prebrojavala svoju zalihu koja se

brzo topila, sjedeći na jedinoj stolici u sobi i gledajući raspelo iznad krevela. Jedini ukras bio je

crtež u boji Djevice Marije, što ga je nacrtala jedna od kćeri gospođe Castagne koja je, kako je

Crystal kasnije saznala, bila u samostanu. Ostala njezina djeca bila su poženjena i poudana i

imala djecu i često su dolazila nedjeljom kući.

Crystal je dva tjedna obilazila ulicu do ulice i već ju je počela hvatati panika, jer nikako nije

mogla naći posao. Dok se jednu večer kasno vraćala kući počela se pitati da li će ga uopće naći.

Pokušala je pronaći posao u Kineskoj četvrti, kao blagajnica, pa čak i kao peračica posuđa, ali

svugdje bi joj se samo nasmijali kao i dva dana prije toga u North Beachu. Uvijek je bila

pogrešne boje, pogrešnog spola i govorila je pogrešan jezik. Ali te večeri, krenula je kući pješice

kroz poznatu Barbary Coast. Tamo su bili smešteni noćni klubovi i restorani, parovi su išli

ulicom držeći se ispod ruke, smijući se i pričajući. Za razliku od North Beacha, ovdje je bilo

svijetlo i živo i mnogo, mnogo raskošnije. Na sebi je imala plavu suknju i bijelu bluzu, i bijele

lakirane ravne cipele koje je nosila već godinama i pulover kojeg je posudila od gospođe

Castagne. Bio je crn, kao i sva njezina odjeća, i deset brojeva veći, ali starica se sažalila nad njom

kada je vidjela kako se uvečer trese od zime. Jedina topla stvar koju je imala bila je jakna od

janječe kože koju je nosila kada je ranim jutrom odlazila na jahanje s ocem. Njezina garderoba je

daleko zaostajala za onom kakvu su nosile žene u San Franciscu. Ali njoj je bilo svejedno. Jedino

je željela naći posao, bilo kakav, makar morala ribati podove. Bilo je to daleko od njezinih snova

o Hollywoodu, ali morala je jesti i plaćati gospođi Castagni. Morala je nekako zarađivati za

život. Slijedećeg tjedna je namjeravala iskušati sreću u hotelima, ali željela je još jednom iskušati

sreću u nekom restoranu, a onda se našla ispred lijepe fasade s jednostavnim natpisom KOD

HARRYJA. Sve je ovdje bilo napadno, a pokraj glavnog nalazio se i manji natpis koji je

obaviještavao zainteresirane da se unutra odvija i program.

ki@

76

Crystal je oklijevajući ušla, ne primijećujući poglede parova koji su izlazili. Bili su dobro

obučeni i većina žena imala je na sebi vrlo dekoltirane haljine. Dugo je stajala i promatrala

muškarca na sceni koji je uz pratnju dva muzičara pjevao Too Darn Hot od Cola Portera. A

onda je glavni konobar pohitao k njoj i odsječeno je upitao što želi.

- Ne možete samo tako ući ovamo ako vas nitko ne čeka. - Prostitutkama je pristup kod Harryja

bio najstrože zabranjen kao i grebatorima koji bi stali na ulaz i besplatno gledali program, ali

čak je i njemu odmah bilo jasno da Crystal nije bila prostitutka. U tom svom prevelikom

puloveru i iznošenoj odjeći više je ličila na siroče. - Što želiš?

Pogledala ga je ravno u oči i pokušala smiriti koljena koja su podrhtavala. - Posao. Bilo kakav.

Prat ću posuđe, primati narudžbe, bilo što... strašno mi je potreban posao. - Upravo joj se

spremao nešto reći, a onda ju je podrobnije pogledao. Bila je tako lijepa da ga je nešto steglo oko

srca dok ju je gledao, a njezin pogled ga plijenio. Spremao se da je odbije, a onda se pitao da li bi

se Harryju sviđala. Pogledao je na sat razmišljajući da li je gazda još gore, ali bilo je prekasno i

znao je da on više nije tamo.

- Da li si već radila u restoranu? - Ispravio je leptir-mašnu ne skidajući oči sa stolova, ali pogled

mu se stalno vraćao na nju. Čovjek je dobivao želju da život provede gledajući u to njezino lice.

Ali ona kao da uopće nije bila svjesna dojma koji je ostavila na njega. Bila je otvorena i u

određenom smislu hrabra, premda je trenutno bila očigledno jako nervozna, tako da mu se na

prvi pogled sviđala. - Jesi li radila kao konobarica?

- Da. - Iz straha da je ne odbije, nije mu rekla da je samo primala narudžbe.

A onda ju je detaljnije pogledao. - Koliko ti je godina?

- Osamnaest. - Slagala je ne trepnuvši.

Ali on počne vrtiti glavom, bacajući pogled prema vratima kroz koja je ušla. - Moraš imati

dvadeset jednu, da bi ovdje radila. Takav je zakon.

- Onda imam dvadeset jednu... molim vas... - Glas joj je bio nježan, a nevjerojatno plave oči su

mu se osmjehivale i on se počeo topiti od miline. - Molim vas... nitko neće saznati.

- Blagi bože - gotovo je zastenjao, - šef će me ubiti. - Osjetila je da popušta.

- Bit ću vrijedna. Kunem se da hoću. Uzmite me na probu nekoliko dana... tjedan... koliko

hoćete... - Opet ga je probadala pogledom i on shvati da je neće moći odbiti. Bila je prelijepa,

tako ranjiva i tako mlada i nešto mu je govorilo da joj je posao stvarno potreban i da će biti

vrijedna. Neka sve ide do đavola, može reći Harryju da nije znao. Lako je mogu izbaciti ako ne

bude dobra. Opet ju je pogledao i primijetio da ne skida pogled s njega čekajući što će reći.

- U redu, u redu. Dođi sutra poslije podne. Jedna od djevojaka će ti dati uniformu. Našminkaj

se. Ovako izgledaš kao klinka. I za boga miloga - zareži on, - riješi se tog pulovera.

- Hoću, gospodine. - Razvukla je usta u osmijeh kao neko derište, a onda mu se osmjehnula, dok

on nije pogled odvajao od nje. Nikada još nije vidio nikog toliko lijepog... a imala je samo

osamnaest godina... Ništa mu drugo nije preostalo nego da se moli da Harry to ne sazna, inače

će ga ubiti.

- Budi ovdje točno u četiri.

- Hoću, gospodine. Hvala vam. - Promuklo mu je zahvalila. Pravo čudo da je još nitko nije

prigrabio. Mogli su od nje napraviti igračicu, pa čak i striptizetu, koliko je dobro izgledala. Ali

ki@

77

za to je bila suviše nevina. Međutim, u Crystali Wyatt se skrivalo mnogo više od onoga o čemu

je on razmišljao, dok je jurila kroz vrata da se ne predomisli, trčeći se vratila do gospođe

Castagne.

Prva stvar koju je učinila bila je da joj vrati pulover najtoplije se zahvalivši i da je obavijesti da je

pronašla posao. Izrekla je to s ponosom i samopouzdanjem kao da je upravo postala

predsjednik General Motorsa.

- Kakav ti je to posao? Je li pristojan? - sumnjičavo ju je gledala gospođa Castagna. Ta je djevojka

bila prelijepa i to joj je moglo samo škoditi. Muškarac koji je prodavao osiguranja već je počeo

visiti po hodnicima nadajući se da će naletjeti na Crystal dok bude išla u kupaonicu. Ali Crystal

kao da ga nije primjećivala. Bila je tiha i lijepo se ponašala. Nije se motala okolo očijukajući s

muškarcima niti se ponašala jeftino. Bila je pristojna i uglađena. Boravila je u sobi, pa čak nije

koristila ni kuhinju. Gospođa Castagna nije znala objasniti zašlo joj se ta djevojka sviđala.

- Dobila sam posao u restoranu - odvrati Crystal ponosno, a starica joj se osmjehnu. Bila je

ljupka i podsjećala ju je na jednu od njezinih unuka.

- Što ćes raditi?

- Primat ću narudžbe.

- To je dobro. - Starica je hinila grubost, ali već su svi znali da joj se djevojka sviđa. Bila je dobra

i uopće joj nije zadavala nikakve muke. - Pobrini se da ti sigurno plate. Stanarina ti ističe za

deset dana. A i ovog mjeseca je već kasno da mi otkažeš. Svima njima će ona utjerati strah u

kosti. To ih drži u pokornosti. Ali Crystal se samo osmjehnula. Čitala je staricu kao otvorenu

knjigu, a i ona se njoj sviđala. - Znam, gospođo Castagna. Ali ja se ne namjeravam seliti.

- Dobro, dobro. - Mahnula joj je i vratila se u kuhinju, a Crystal se udaljila.

Slijedećeg dana prešla je pješke desetak blokova do Harryjevog restorana na Barbary Coastu,

vrlo uzbuđena i cijelo vrijeme je razmišljala o poslu, pitajući se da li će se mnogo razlikovati od

onoga koji je već obavljala.

Pojavila se točno u četiri sata, pokupljene kose u urednu punđu, usana namazanih ružem koji je

toga jutra kupila u Woolworthu. Bio je crven i presvijetao za njezin mliječni ten, ali kada se

pogledala u ogledalu zaključila je da izgleda mnogo starije.

Maitre koji ju je sinoć zaposlio predstavio se kao Charlie i predao je u ruke jednoj starijoj, ali

vrlo privlačnoj konobarici po imenu Pearl. Nasmijala se i rekla da joj je pravo ime Phyllis, ali da

je nitko tako nije zvao još od djetinjstva. Rekla joj je da u ovom restoranu radi već godinama i da

je davno prije toga bila igračica. Sada pomaže Harryju, umjesto njega izbacuje izvođače koji se

ne pojave na poslu i pjeva kada to od nje traže. Harryja je poznavala već godinama, ali nije

spomenula Crystali da mu je davno bila ljubavnica. Pažljivo je odmjerila Crystal, pronašla joj

čistu uniformu i pokazala joj kuhinju.

- Gužva počinje oko osam. Smiruje se oko deset, a onda opet nahrupe na posljednju predstavu u

ponoć. - Crystal je tek tada shvatila da je ovo mjesto bilo neka mješavina restorana i noćnog

kluba i uhvati je veliko uzbuđenje dok se osvrtala okolo. Nadala se da će je zadržati. Pearl ju je

pozvala na ručak s njima i ostalima koji su tu radili kao ispomoć, prije no što otvore. I dok je

slušala ugodno čavrljanje oko sebe, zaključila je da joj se ovdje sviđa. U kuhinji su se okupili

konobari i konobarice, dostavljači, kuhari i žene koje su prale posuđe. Lokal je bio mnogo veći

ki@

78

nego što je u prvi mah pomislila, ali bilo je dobro što to nije znala, jer se inače nikada ne bi

usudila ući unutra i potražiti posao. A onda se, uz osmijeh, sjetila da uopće ne zna koliko će joj

plaćati. Pearl joj je rekla da može zadržati napojnice, a ako se koji gost napije i počne da joj

dosađuje treba samo reći Charliju ili nekom od šankera.

- Lijepo je ovdje raditi - objasni joj Pearl, - ne dozvoljavaju da itko pljuje po nama. Harry je

strašan momak. - Crystal joj je u očima pročitala da ga za njega vežu lijepe uspomene. A onda ju

je, na Crystalin užas, upitala. - Jesi l' djevica? - Crystal je zurila u nju u tišini, ali se Pearl istog

časa nasmijala. - Ne, nisam mislila na to, do đavola, tko uopće i je? - Premda je Crystal djelovala

kao da bi mogla biti. - Htjela sam reći da li si ikada radila na jednom ovakvom mjestu?

Crystal se nasmija s olakšanjem, kada joj postane jasno što je pita. Sasvim tiho i zavjerenički,

objasnila je Pearl. - U stvari, radila sam tamo kod kuće u restoranu gdje se služila večera.

Pearl se isceri i potapša je po vitkoj ruci. - Znači, morat ćeš puno učiti, dušice. Drž' se ti samo

mene i ja ću te naučiti. - Crystal je zahvalila svojoj sretnoj zvijezdi što joj je poslala Pearl, a to se

pokazalo kao posebno korisno kasnije kada je počela gužva. Teško je bilo primati narudžbe,

kada ju je Charlie cijelo vrijeme promatrao, a gosti očekivali da upamti sve što su naručili, ali

ona se trudila da ništa ne zaboravi. Kada je poslužila i posljednju večeru, znala je da se dobro

pokazala, što joj je i Pearl potvrdila. A zaradila je i dvadeset jedan dolar napojnice. Gotovo

polovicu mjesečne stanarine. Poželjela je da otrči kući i pohvali se gospođi Castagni.

- Da te povezem? - Pearl je imala neka stara kola i tako su njih dvije te noći zajedno krenule,

pošto je Crystal sa zahvalnošću prihvatila poziv. Noge su je strašno boljele i već je razmišljala o

kupovini novih cipela prije sutrašnjeg odlaska na posao.

- Hvala na vožnji. - Pobjedonosno se osmjehnula svojoj novoj prijateljici kada su se zaustavile

ispred kuće gospođe Caslagne u ulici Green.

- Kad god budeš htjela. Ovdje stanuješ? - Pearl znatiželjno pogleda u kuću. - Živiš s roditeljima?

- Ne - Crystal odmahnu glavom. - Iznajmila sam ovdje sobu.

Pearl kimnu, razmišljajući o tome kako je mogla naći i nešto bolje. Bila je od onih djevojaka koje

bi muškarci bogato plaćali samo da im dozvole da razgovaraju s njima u nadi da će steći

njihovu naklonost.

- Laku noć - doviknu ona i mahnu, a potom otključa vrata, a Pearl se udalji u starom Chevyju.

Prvi put poslije nekoliko tjedana, Crystal je te noći mirno spavala, bila je iscrpljena. Ali imala je

posao i zaradila je tu večer pravo malo bogatstvo. Dok je tonula u san zaključila je da joj se San

Francisco sviđa. Bio je daleko od kuće, ali ispunio je sva njezina očekivanja.

16.

Crystal je upoznala Harryja nakon dva tjedna od zaposlenja u njegovom restoranu. Posao je bio

težak, ali su je zato dobro plaćali, a napojnice koje je dobivala svake večeri fantastične. Ljudi s

kojima je radila prijateljski su se odnosili prema njoj, a mnogi su je, osjetivši koliko je mlada,

uzimali pod svoje okrilje i smatrali gotovo kćerkom. Prvi put nakon očeve smrti, ljudi su bili

ljubazni prema njoj i osjećala je da je dobrodošla. Odjednom kao da je procvjetala. Nitko nije na

nju vikao, nitko je nije odbacivao zbog onoga tko je i što je bila. Cijelo vrijeme je pjevušila, a

onog trena kada bi došla na posao gotovo bi zablistala od sreće. Harry je mnogo toga čuo o njoj.

ki@

79

Zainteresirala ga je ta djevojka za koju su svi govorili da je bomba. Bio je uvjeren da pretjeruju,

ali onog trena kada ju je ugledao, shvatio je da to uopće nisu bila pretjerivanja. Prvo ju je

promatrao s drugog kraja prostorije, a poslije ga je Crystal vidjela kako razgovara s Pearl, ali

nije imala vremena da lupa glavu oko toga o čemu su razgovarali. Poslije kraćeg vremena, Pearl

joj dade znak i Crystal osjeti blagu nervozu dok im je prilazila. Dok je išla k stolu za kojim su

njih dvoje sjedili i razgovarali pitala se da li on zna da nije napunila još ni osamnaest godina i da

li će je otpustiti.

- Crystal, ovo je Harry. Naš Šef. - Sva uplašena rukovala se s njim, ali njezin osmijeh nije odavao

unutrašnje strahove koji su je mučili, dok je Harry zadivljeno zurio u nju. Bila je čak i ljepša no

što su mu je opisali. Bila je nevjerojatna.

- Zdravo, Harry. - Glas joj je bio dubok i nježan, a on nije skidao pogled s nje. Gledati nju bilo je

isto kao naći dijamante u kadi.

- Čujem da si dobra na poslu. - Čuo je on mnogo više od toga, ali to joj nije rekao. - Sviđa ti se

ovdje?

- Da. Mnogo. - Stidljivo se osmjehnula Pearl, koja joj ponosno uzvrati osmijeh. Zauzela se za nju

i na trenutke joj se činilo kao da joj je kći.

- Pearl kaže da znaš malo i pjevati. - Sve mu je bilo jasno, međutim nije želio da je već na

početku uplaši. - Da li si ikada razmišljala o nastupu? - Crystal odmahnu glavom kao da je to

zabavlja. - Možda bi ti se sviđalo. - Crystal je oklijevala, prvo je pogledala Pearl. - Perl bi te

mogla naučiti pjesmu dvije i s tim tvojim licem, mogli bismo te jednu večer pustiti na pozornicu

da vidimo kako će ti se svidjeti. - Trudio se da govori nonšalantno kako je ne bi uplašio, ali već

je smislio plan o kojem je govorio Pearl prethodnih pola sata. Glupo je bilo puštati je da ulijeće i

izlijeće iz kuhinje noseći tanjure kada je već tako dobro izgledala.

- Želiš li pokušati? - Hrabrio ju je pogledom i Crystal je na trenutak osjelila kako je preplavljuje

uzbuđenje. Voljela je pjevati, a kada je pomislila da bi to mogla raditi pred publikom u

restoranu sva se naježila. Željela je da ga zagrli što joj pruža priliku, ali potrudila se da ostane

sasvim hladna kada je kimnula.

- Voljela bih. - A onda se nasmijala onih svojim mekim, promuklim glasom. - Što ako me počnu

gađati pokvarenim jajima?

- Morat ćemo te brzo skloniti. - On se osmjehnu. Harry se svidio Crystal, bio je dobar čovjek. -

Da vidimo da li će te Pearl moći naučiti neke stvari? I ona prilično dobro pjeva, a i prokleto je

dobra plesačica, to jest bila je, prije no što je povrijedila članak. - Sreo ju je prije mnogo godina,

dok je radila u kazalištu Fox. Dugi niz godina bili su ljubavnici, premda sada više nisu. Kasnije

joj je dao posao, jer više nije mogla plesati, a što je drugo i mogla raditi nego primati narudžbe,

međutim i dalje je bila njegova slaba točka. To se vidjelo po načinu na koji ju je gledao i na koji

je pričao o njezinom plesanju. - Neka ti Pearl pokaže neke stvari, važi, mala?

- Važi. - Izgovorila je to zadržavši dah, osmjehujući se Pearl, dok je on odlazio. Pitala se što će se

dogoditi ako ne uspije. Pričekala je da se on dovoljno udalji kako je ne bi mogao čuti, a onda je

pitala Pearl. - Misliš li da bih ja to mogla? - Strašno je željela uspjeti. Pearl je zamišljeno kimnula,

pitajući se da li bi Harry mogao podleći Crystalinim čarima. Bila je tako lijepa, ali nije učinila

ništa da ga ohrabri. Nije ni morala.

ki@

80

- Ne brini. Bit će sve u redu. A kada čuju taj tvoj glas, svi će odreda poludjeti. Naučit ču te

nekoliko trikova i nekoliko plesnih koraka. Dopast ćeš im se. Dođi sutra u dva, pa ćemo se malo

zabavljati uz klavir. - Pogledala je u djevojku, zavideći joj na njezinoj mladosti, ali previše joj se

sviđala da bi je odgurnula od sebe.

- Nemaš ništa protiv? - Crystal ju je promatrala sa zahvalnošću, a Pearl se nasmijala.

- Svakako da ne. Volim to raditi. - A onda je slegnula ramenima i nostalgično se osmjehnula. -

Sve za Harrvja.

Slijedećeg poslijepodneva Pearl joj je pokazala nekoliko jednostavnih koraka. Crystal je

oduševila njezina gipkost i gracioznost.

- Baš si dobra. - Oči su joj se sjale od divljenja što dirnu Pearl koja gotovo stidljivo odmahnu

glavom.

- Nisam više. Nekada sam bila. Ali toliko je mnogo vremena prošlo od kada sam slomila članak.

Nisu ga dobro namjestili i za mene je to bio kraj. Ali i prije toga sam bila samo koristkinja.

Cijeli sat provele su plešući na pozornici. Pearl joj je pokazala kako da se kreće, kako da drži

mikrofon, kako da se kreće u ritmu glazbe, a onda ju je pozvala da sjedne na stolicu pored

klavira. - A sada da te čujemo kako pevaš. Ja ti za to nisam potrebna. Samo kreni. Pjevaj nešto

što voliš i prepusti se pjesmi. - Dogovorile su se da to bude pjesma koju je njezin otac volio da

mu Crystal pjeva. Pearl ju je pratila po sluhu, a Crystal se prepustila glazbi. U početku je pjevala

nježno, oklijevajući, svjesna onoga što radi. A onda iznenada, počnu je preplavljati sjećanja na

oca i rane godine njezinog života i ona kroz glas počne izražavati svu bol i nježnost koje je

osjećala. Oči su joj bile zatvorene, a niz obraze su joj se kotrljale suze kada je završila. Pear je

nijemo sjedila i zurila u nju sa strahopoštovanjem. Bila je mnogo bolja nego što je Pearl mogla i

pretpostaviti. Crystalin glas je bio jasan i snažan, publika će ostajati bez daha.

- Blagi Bože. Nisam znala da tako dobro pjevaš. Trebala bi otići u L.A i snimiti ploču.

Crystal slegnu ramenima i obriše suze s obraza. Tada počeše dolaziti i ostale konobarice.

- Možda jednog dana. - Ali i dalje je sumnjala da će se to ikada dogoditi. Pearl je obećala da će

doći i slijedećeg dana da proba s njom i obje s puno poleta krenuše na posao. Kao da su samo

njih dvije znale za važnu tajnu. Tu je večer Pearl priopćila Harryju upravo ono što je želio čuti.

- Izvukao si premiju. Ona toga još nije svjesna, a ja je ne želim zaplašiti, ali fantastična je. Ima

glas koji će te oboriti s nogu. S malo vježbe mogla bi jednog dana postati stvarno netko. Trebaš

je čuti. - Harry je izgledao zadovoljan, a slijedećeg dana se iskrao iz ureda kako bi je čuo. I na

njegovim obrazima su zablistale suze. Dok se vraćao uz stepenice cijelo vrijeme se zadovoljno

smješkao.

Pearl je vježbala s njom cijeli svibanj i dio lipnja i jednog utorka kada je obično bilo manje

gostiju, Pearl i Crystal odlučiše da je spremna. Uvježbala je više od dvadeset pjesama i Pearl je

smatrala da je njezino izvođenje glatko i razoružavajuće. Harry je znao da će ona tu večer

pjevati pa se povukao u kut i nervozno iščekivao što će se dogoditi. Djevojka kao ona pronalazi

se jednom u životu.

- Sretno - prošapta on, više za sebe, kada se popela na pozornicu u blijedo plavoj satenskoj

večernjoj haljini koju joj je Pearl posudila.

Popela se na pozornicu oprezno, poslavši Pearl pogled pun iznenadnog užasa, pitajući se da li

ki@

81

je pogriješila što je uopće pristala pokušati, ali njezin joj je mentor pokazao znak pobjede, a

ostali su se povukli u kutove čekajući početak. A onda ju je iznenada pronašao snop reflektora i

glazba je počela. Crystal je istog trena zaboravila da je bilo tko od njih u sali i počela je pjevati

svim srcem. Zapjevala je pjesmu Billie Holiday God Bless the Child svi su slušali, a njezini

prijatelji su jednostavno zurili. Bila je točno onakva kakvom ju je Pearl opisala, a Harry se nadao

da će biti. Bila je nevjerojatna. Njezin je glas plijenio po sali svojom neočekivanom snagom i

žestinom. Natjerala im je suze na oči, a kada su joj počeli pljeskati nisu se znali zaustaviti. Dok je

pljesak trajao, Crystal je konačno spoznala da je upravo na mjestu kojem pripada. Sanjala je o

ovakvom jednom trenutku i konačno ga je doživjela. U ovom joj trenu čak ni Hollywood nije

bio potreban, već samo ovi ljudi, ovo mjesto, ovaj tren.

Harry ju je kasnije častio bocom šampanjca i pozvao nju i Pearl za svoj stol, zračeći dok je

promatrao Crystal. - Da li si ikada sanjala da ćeš postati pjevačica kada porasteš, mala?

- Nisam, gospodine. - Sanjala je da postane fimska zvijezda, ali ne i pjevačica.

Potapšao ju je po ruci, sipao još jednu čašu iskričavog vina, pa prvo namignuo Pearli, a zatim se

opet osmjehnuo Crystali. - Zovi me Harry.

Dok je tako sjedila osjećala je trnce po cijelom tijelu. Svidjelo joj se. San joj se ostvario i odmah je

zaboravila sve agonije proteklih mjeseci. Dok se tu večeri vraćala kući osjećala se kao Pepeljuga.

Više nije bila obična konobarica. Bila je netko. Bila je pjevačica. Nije se prestajala osmjehivati

dok se penjala stepenicama. Vrata su glasno zaškripila kada ih je otvorila. Dočekalo ju je

poznato, namršteno lice gospođe Castagne. Voljela je da se pretvara kako ih sve muči, ali

Crystal joj je ipak bila miljenica.

- Što te to čini tako sretnom? Našla si momka? - Njezin glas stade odzvanjati stepenicama, a

Crystal se nagnu preko ograde i nasmiješi joj se.

- Nešto još bolje od toga... - Nije znala kako da joj to objasni.

- Večeras sam počela raditi nešto novo. - Sjećanje na večerašnje trenutke kod Harryja dok je

pjevala i na beskrajan pljesak izmami joj sretan osmijeh.

Ali gospođa Castagna se samo još jače namršti. - To nije ništa loše, zar ne? - Za ovo kratko

vrijeme koliko je Crystal živjela kod nje, ona se sama imenovala njezinom majkom, ali Crystal

samo odmahnu glavom i ponovo se nasmiješi starici. - Razumije se da nije.

- Pa što onda radiš?

- Večeras su mi dozvolili da pjevam. - Sva je sjala dok je to izgovarala, a starica u crnom se

propisno iznenadila. Nikada joj nije ni palo na pamet da bi Crystal mogla imati neki talent. Bila

je lijepa i mlada i negdje je radila kao konobarica. Plaćala je sobu na vrijeme i povremeno bi

gospođi Castagni donosila cvijeće kada bi primila ček.

- Kakvo je to pjevanje? - Starica je i dalje bila sumnjičava.

- Znate već, onako kako se pjeva u noćnim klubovima.

- Ne znam. Ne zalazim na takva mjesta. - Jasno se vidjelo da tu vrstu pjevanja ne odobrava. -

Siđi ovamo i sve mi lijepo ispričaj.

Crystal je bila umorna, ali nije je imala srca odbiti. Lagano je sišla niz stepenice, dok joj se

svijetla kosa slijevala u valovima niz ramena. Na sebi je opet imala svoju odjeću, a Pearlina

plava haljina visila je pažljivo smještena u pretincu kod Harryja.

ki@

82

Gospođa Castagna ju je čekala u podnožju stepeništa, a Crystal ju je gledala dok je silazila

poput kakve djevojčice koja se vraća prvog plesa u koledžu. Pogled joj je još bio sanjalački i

sretan.

- Izgledaš kao da si učinila nešto loše, gospođice Crystal Wyatt. Šta su te to tamo natjerali da

radiš?

- Ništa oni mene nisu natjerali. Dozvolili su mi da pjevam, na pozornici, u predivnoj plavoj

satenskoj haljini koju su mi dali da obučem.

- Dobro pjevaš? - Gospođa Castagna zaškilji očima, kao da će tako uspijeti vidjeti nešto više, ali

sve što je zapazila bilo je samo to da je Crystal vrlo sretna.

- Pretpostavljam. Publici se izgleda sviđalo.

Gospođa Castagna kimnu kao da odmjerava da li je to točno, a onda opet pogleda Crystal. -

Dođi ovamo i pokaži mi. - Okrenula se na peti i krenula prema vratima svog malog stana, dok

je Crystal koju je sve ovo zabavljalo, išla za njom. Sjela je u svoju omiljenu fotelju i iščekujući

zagledala se u Crystal. - Pjevaj mi. Reći ću ti da li mi se sviđa. - Crystal se počne smijati i sjedne

na stolicu.

- Ne mogu tek tako pjeva ti. Nije to isto.

- Kako nije? - Nije se dala smesti starica. I ja imam uši. Pjevaj.

Crystal se ponovo osmjehnula, jer ju je odjednom podsjetila na baku kakva je bila dok je Crystal

bila mala. I Minerva je voljela da je sluša kako pjeva, ali ona je voljela slušati himne. 'Amazing

Grace' joj je bila omiljena. - Šta biste željeli da vam otpjevam? Moja baka je voljela 'Amazing

Grace.' Mogla bih to. - Kakvo se to zapanjujuće pregovaranje odvijalo u toj maloj sobi, dok je

gazdarica napregnuto zurila u nju. Ali njezin ukus je bio mnogo profinjeniji od Minervinog.

- Da li si to večeras pjevala?

- Ne... pjevala sam neke druge stvari...

- Dobro. Onda i meni pjevaj to isto. Čekam.

Crystal je na trenutak sklopila oči, zapitavši se da li će moći. Primorala je sebe da se prisjeti kako

se osjećala na pozornici tu večer... onog uzbuđenja... zamaha... opojnosti glazbe... a onda je

lagano počela pjevati jednu od svojih omiljenih balada. Bila je to posljednja pjesma koju je

otpjevala i koja je svima zaokupila pažnju. Sada ju je pjevala bez svjetlosti reflektora, glazbene

pratnje i bez plave haljine, ali pokazalo se da to uopće i nije bilo važno. Opet je važna bila samo

pjesma, njezine riječi koje je voljela još od djetinjstva. Gospođa Castagna kao da je nestala,

obuzeo ju je osjećaj da to s njom tu sjedi njezin otac i ona otpjeva pjesmu od početka do kraja.

Kada je završila, čarolija njezinog glasa kao da ih je obje nosila sa sobom dok je nestajala. Kada

je ponovo pogledala u gospođu Castagnu, primijetila je suze na njezinim obrazima i to ju je

dirnulo. Neko vrijeme obje su šutjele, a onda starica kimnu.

- Dobro pjevaš... odlično... nisi mi rekla da znaš.

- Niste me pitali. - Crystal joj se nježno osmjehnula, osjetivži opet umor i to mnogo veći od onog

kada je stigla kući. Uzbuđenje koje je doživjela tu večer pretvaralo se u gorko slatku nostalgiju.

Sjećala se oca i ranča i vremena kada je njemu pjevala. Gospođa Castagna ju je promatrala kao

da shvaća što se u njoj događa. Ustala je potom, bez ijedne riječi i ukočeno otišla do drevnog

kredenca. Ostala je trenutak nagnuta nad njim, a onda se vratila noseći bocu i dvije čaše.

ki@

83

- Popit ćemo malo vina. Da proslavimo. Jednog ćeš dana biti vrlo slavna.

Crystal se nasmijala promatrajući je kako otvara bocu. Bila je polupuna, čuvala ju je za posebne

prigode. Crystal primijeti da je unutra bio šeri.

- Imaš predivan glas. To je Božji dar. Moraš ga čuvati, jer to što imaš je doista dragocjeno.

- Hvala. - Malo je nedostajalo da ne zaplače dok je prihvaćala čašu sa slatkastim pićem, a

gospođa Castagna joj kratko nazdravila s toliko važnim izrazom lica. - Prava si sretnica, ne

može svatko tako pjevati. Bravo, Crystal... Bravo!

- Hvala. - Kucnule su se i gospođa Castagna je prva gucnula s izrazom pravog zadovoljstva, a

kada su obje ispile po malo šerija, ona spusti čašu. - Koliko ti plaćaju za to?

- Ništa. Hoću da kažem isto kao i prije. Jednostavno, zabavno je... sviđalo mi se. - Dok je sada o

tome razmišljala posramila se. Nije željela da je plaćaju za ono što radi iz ljubavi, ali kada je to

izgovorila, osjetila je da zvuči glupo.

- Obogatit će se zahvaljujući tebi. Dolazit će ljudi sa svih strana da te čuju.

- Ljudi ionako dolaze kod Harryja. - Crystali je smetalo staričino oduševljenje, ali starica je

mudro pogleda, uze ponovo čašu i otpije još malo šerija.

- Reći ćeš im da tražiš veću plaću. Imaš glas poput anđela.- Crystal pomisli da pretjeruje, ali

publici se, nema sumnje, sviđala.

- Jesi li me čula? Reći ćeš im da od sada tražiš mnogo veću plaću. Puno novaca, ne otpatke.

Jednog ćeš dana biti slavna. A kada se to dogodi, nemoj zaboraviti da sam ti ja to prorekla. -

Promatrala. je Crystal kako ispija šeri s osmijehom. Razgovarala je s njom kao da je jedna od

njezinih unuka, ali nijedna od njih nije bila tako talentirana kao Crystal. A onda joj je poslala

jedan nježan pogled. - Hoćeš li mi nekad opet pjevati?

- Kad god poželite, gospođo Castagna.

- Dobro. - Ustala je sa zadovoljnim izrazom lica. - A sada hajd' u krevet. Umorna sam.

- Hvala na šeriju. - Rekla je to nježno i odjednom poželjela da je poljubi. Prošlo je toliko vremena

od kada nikoga nije poljubila, niti je itko nju zagrlio... još od smrti njezinog oca... od kada je

otišla od Websterovih. Ali starica ju je nekako svečano promatrala i nije ju ni na koji način

ohrabrila da to učini. - Laku noć... i još jednom hvala.

- U krevet...! - Zatim je zamahnula štapom na nju. - Čuvaj glas... moraš se odmarati!

Crystal se opet nasmijala, poželjela joj laku noć i tiho zatvorila vrata za sobom. Polako se popela

stepenicama. Dok se svlačila, razmišljala je o njoj. Premda se pravila da je gruba, bila je to jedna

vrlo nježna stara duša i Crystal ju je voljela. Sjetila se i Pearl koja je isto tako bila ljubazna prema

njoj, ali kada je ugasila svjetlo i legla u krevet, misli joj odlutaše u dolinu. Osjećala je da je

daleko, daleko od doma i poslije svog uzbuđenja koje je tu večer doživjela, odjednom je osjetila

nostalgiju. Kada je sklopila oči, sjetila se jednog davnog dana... kada je sjedila na ljuljački... i

razgovarala sa Spencerom. Prošle su dvije godine otkako ga nije vidjela. Pitala se gdje li je sada i

da li je se sjeća. To je bilo malo vjerojatno, ali u san je ipak utonula čvrsto uvjerena da ona njega

nikada neće zaboraviti.

17.

Partneri Anderson, Vincent i Sawbrook priređivali su svake godine glupu večeru u klubu, ali

ki@

84

za mlađe članove firme sudjelovanje je bilo obavezno. Spencer je poslje kraćeg razmišljanja

odlučio pozvati Elezabeth Barclay. Vidio se s njom svega pet-šest puta od Palm Beacha. Bila je

vrlo zauzeta u školi i dolazila je u New York otprilike jednom mjesečno, navodno da posjeti

brata. Ali uvijek bi pozvala Spencera kada bi stigla u grad i on ju je mnogo češće izvodio na

večeru nego što nije. Spencer nije mogao reći da mu nije ugodno u njezinom društvu. Bilo mu je

i to više no što je želio, ali uvijek bi večer završili u krevetu i uvijek bi uspjela da kod njega

stvori dojam da je pod pritiskom. Bio je svjestan da ona želi više no što joj je on mogao pružit i

zato nije želio ozbiljnije da se veže za nju, niti da je razočara. Još ga nisu napustile vlastite ideje

o tome kakvu djevojku traži, a Elizabeth nije odgovarala, premda nije uvijek bio baš uvjeren u

to kada je bio s njom, a posebice nakon vođenja ljubavi. Ispod njezine hladne vanjštine skrivala

se divlja senzualnost od koje bi podivljao, ali on je želio i nešto više od toga. Želio je upravo ono

što joj je rekao još na početku, ženu kojoj će biti potreban, koja će ga voljeti onakvog kakav je,

nježnu, ljubaznu i suosjećajnu, ženu u koju će biti zaljubljen od glave do pete. Nije želio nekoga

tko će ga preoblikovati po uzoru na neku zamišljenu osobu, a sumnjao je u to da je u

Elizabethinom slučaju to portret njezinog oca.

Ali ipak ju je odveo na večeru koju su priređivali partneri i na ples poslije večere i na kraju su

opet kao i obično vodili ljubav, a on je pokušao sebe uvjeriti kako ga to što spava s njom ne

može uvući ni u kakvu dublju vezu. Poslije Palm Beacha i sama je spomenula nešlo slično, ali

nije ga uspjela uvjeriti kako to ozbiljno misli.

Bio je kasni lipanj i ona je završila drugu godinu u Vassaru. Slijedećeg tjedna vraćala se u San

Francisco, a odatle je trebala otići na jezero Tahoe gdje bi provela ljeto.

- Zašto ne bi i ti došao? - pitala ga je nevino.

- Ne mogu zbog posla.

- Ma možeš, Spencere, ne budi lud. - Bila je od onih žena koje nikada ne prihvaćaju ne kao

odgovor. Imala je dvadeset jednu godinu i bila je ljepša nego ikada. Često ga je zadirkivala što

nikako nije htio upoznati je sa svojim roditeljima. Ali on je znao da više neće moći, ako to učini,

da ih skine s grbače, posebno oca. Ona je bila upravo onakva djevojka kakvu su oni priželjkivali

za njega, ali premda mu je bilo trideset godina znao je da još nije spreman da se smiri u bračnoj

luci.

- Ne mogu svi dobiti odmor ljeti, draga moja - zadirkivao ju je on dok su ležali u krevetu. Znao

je da će uskoro morati ustati, kako bi je vratio u bratovljev stan, premada je Spencer bio siguran

da on zna za njih i nije bio baš uvjeren da to nije saznao upravo od Elizabeth. - Zatrpan sam

poslom.

- I moj otac je zatrpan poslom, pa opet će uzeti dva mjeseca odmora. - Ležala je u krevetu i

sretno gledala u Spencera. Uživala je u seksu i vodila je računa da ne ostane u drugom stanju.

Uopće nije imala namjeru zatrudnjeti. Čak je i to ponekad nerviralo Spencera. Uvijek je mislila

na sebe, nikada nije ulazila u rizik ako ona to nije željela, a njemu bi mnogo više značilo da se

plašila da ne ostane u drugom stanju. Ali Elizabeth Barclay nije imala slabu točku.

- Ja nisam tvoj otac - osmjehnu se on - ili možda to još nisi primijetila?

I dalje ga je nagovarala da se počne baviti politikom, ali on joj se samo smijao. Imao je dosta

posla u firmi i tu večer je bila iznenađena kada je vidjela koliko ga stariji partneri poštuju.

ki@

85

- Pričekaj nekoliko godina, gospodine Hill. Tvoja zvijezda tek treba zablistati.

- Možda... ali naslućujem i druge mogućnosti na obzorju. - Preokrenuo se i opet vodio ljubav s

njom. Ovaj put kao i mnogih ranijih, bilo je zadovoljavajuće, bar fizički ako ne drukčije i

ponekad je zbog toga osjećao krivicu. Smatrao je sebe pravim pokvarenjakom što spava s njom,

a nije u nju zaljubljen. Nešto mu je govorilo da bi ipak trebao biti, ali on to jednostavno nije bio.

Osjećao je požudu, govorio je sebi, i možda je to za sada bilo dovoljno.

- Što misliš onda o Tahou? - opet ga je podsjetila paleči cigaretu. - Dođi na tjedan, možda dva,

ako se uspiješ izvući. Otac će biti dirnut kad te vidi.

- Nisam baš siguran da bi bio dirnut kada bi sada mogao nas vidijeti.

- I ne bi - nasmiješi se ona i puhne dim u njegovom pravcu, - u pravu si. Ali tata je vrlo

staromodan.

- Kako je to neobično. - Spencer razvuče usta u osmijeh. Bila je nevjerojatna.

- Kao uostalom i ti.

- Stvarno? Ja staromodan? - Bio je iznenađen. - Otkud ti to?

- Uvijek imam osjećaj da čekaš da te pogodi munja prije no što odlučiš da je nešto ispravno. Što

se mene tiče, gospodine Hill, meni je ovo dovoljno dobro. To je sve što ćeš dobiti na ovom

svijetu, da znaš, drugarstvo, dobru ševu, dobre prijatelje, posao koji voliš. Ne moraš čekati na

violine, harfe i anđeoske glasove. Život uopće nije takav.

Ali nevolja je bila u tome što je on još u to vjerovao, a ona nije. - Možda si u pravu. - On nježno

pređe rukom preko unutrašnje strane njezinih butina, ali nije ga uvjerila. I dalje je vjerovao u

harfe, violine, gromove i munje. Dobro ga je poznavala i to je bilo utješno. Ali s vremena na

vrijeme još ga je proganjalo dijete koje je poslednji put vidio prije dvije godine, dok je sjedilo na

ljuljački u plavoj haljini, gledajući ga kao da želi zauvijek utisnuti njegov lik u svoje srce. Još se

sjećao boje njezinih očiju, njezine kože kada joj je dodirnuo ruku. Ali također je znao da je to

ludo.

Elizabeth ga je pažljivo promatrala i on se nervozno pitao može li mu čitati misli. - Spencere,

dragi, strašan si u krevetu, ali si i sanjalica.

- Trebam li ti zahvaliti na onom prvom, a ispričavam se za drugo? - Još mu je ponekada smetalo

što je tako otvorena. S Elizabthom nije bilo poezije, čarolije, već samo čvrste činjenice. Možda bi

trebala postati advokat.

- Ne ispričavaj se, samo dođi na jezero Tahoe.

- Ako dođem, tvoji roditelji će misliti da ćemo se zaručiti. - I to ga je brinulo. S Elizabeth Barclay

čovjek se nije mogao poigravati.

- Za to ću se ja pobrinuti.

- Što ćeš im reći?

- Da si imao nekog posla u San Franciscu i da sam te pozvala na jezero. Kako ti to zvuči?

- Moglo bi proći, osim kod tvog oca kojem ne možeš servirati takve stvari, je li tako?

- Tako je, ali nisam ni ja baš glupa. Obećavam da ništa neću odati.

Nije se želio s njom pogađati, a još je manje želio da se pogađa sam sa sobom. Ali dok je

razmišljao o tome i oblačio se, sinulo mu je da bi mogao, ako pristane da dođe, otići do

Alexanderove doline i posjeti Websterove. I možda će opet vidjeti Crystal. Ali istog trena je

ki@

86

potisnuo tu misao.

- Razmislit ću - rekao je dok ju je promatrao kako se briše nakon tuširanja.

- Dobro. Reći ću majci da dolaziš. Šta kažež na kolovoz?

- Elizabeth, rekao sam ti da ću razmisliti! - Samo se osmjehnula, a on se morao nasmijati. Bila je

nevjerojatna. Bila je nježna poput mješalice za cement, ali dok ju je gledao kako navlači čarape

morao je priznati da je imala dobre noge i opet je izgubio kontrolu. Tog ju je jutra vratio u

bratovljev stan tek oko četiri sata. Bio je iscrpljen kada ju je poljubio za laku noć i obećao da će je

nazvati.

18.

Spencer je bio u avionu i zurio kroz prozor, putujući u Kaliforniju. Konačno je pristao da dođe,

pošto ga je Elizabeth nekoliko puta pozvala iz San Francisca. Neprestano je ponavljala da će im

biti zabavno i da će doći i oba njezina brata kao i nekoliko prijatelja. Nije da Spencer nije želio

doći, prije bi se moglo reći da se plašio što će raditi kada tamo stigne. Već nekoliko mjeseci je

osjećao kako profinjeno upravlja njim, podsvjesno ga uvjeravajući u točnost onoga što je rekla u

Palm Beachu, poslije Božića. Rekla je da predstavljaju dobar tim i da im život ne može više

mnogo ponuditi. Još nije bio potpuno uvjeren, ali morao je priznati da su u krevetu bili dobar

par, a i bilo je prokleto malo žena koje su bile bistre kao ona. Počeo je izlaziti sa svakom koja bi

naišla, kao da je želio sebi dokazati da bolje od nje nije bilo. Ni s jednom nije čuo glazbu i

poeziju o kojima je sanjao. Grmljavinu i sijevanje munja kako je to ona zvala. Ali sve što je uspio

pronaći bile su žene s kojima se smrtno dosađivao, koje nisu razumjele polovicu od onoga o

čemu im je govorio i koje su mislile da je Napoleon samo desert. Bilo mu je muka od svih njih,

nijedna nije u sebi nosila onu njezinu vatru, a i laskalo mu je što ga toliko želi. Poslije gotovo

godinu dana koliko je izlazio s njom, morao je priznati da mu s njom nikada nije bilo dosadno.

Ali obećao je sam sebi da u Kaliforniji neće napraviti nikakvu ludost. Uspio je dobiti samo

tjedan dana, a želio je još otići i do Boonevilla da posjeti Boyda i Hiroko... a možda će... samo

možda... naletjeti i na Crystal. Znao je da je već napunila osamnaest godina i pitao se koliko se

promijenila za prošle dvije godine i da li je još lijepa kao ranije, isto onako čarobna i posebna.

Još se sjećao načina na koji ga je gledala i svaki put kada bi je se sjetio osjetio bi blagi grč u

trbuhu. Znao je da bi ga Elizabeth ismijala kada bi joj rekao za Crystal. U usporedbi s Elizabeth,

Crystal je bila dijete i neosporno je to još i sada. Vjerojatno je za ove dvije godine ipak postala

nešlo zrelija. Poželio ju je opet vidjeti, premda mu je biio teško zamisliti taj susret.

Planirao je iznajmiti automobil i odmah krenuti prema jezeru, čim avion sleti u San Franciscu.

Rekla mu je da je to vožnja od šest sati, ali on nije želio gubiti vrijeme u gradu. Pošto je na

raspolaganju imao samo šest dana, htio je stići tamo što prije. Čim je ušao u aerodromsku

zgradu, požurio je prema šalteru rent a cara, ali je zastao kada je čuo poznati glas iza sebe.

- Želiš stopirati? - Okrenuo se i ugledao je kako mu se smiješi. Na sebi je imala bijele hlače i

crveni pulover kao i ogrlicu od perli koju je uvijek nosila. Smeđa kosa bila joj je savršeno

počešljana ispod slamnatog šeširića, a na ušima su joj svjetlucale sićušne dijamantne naušnice

koje je dobila od majke. Elizabeth ga je došla dočekati na aerodromu to ga je dirnulo. Imala je

stila i to mu se kod nje sviđalo. Ali onda, sasvim iznenada, naljutio se sam na sebe, uvijek je sve

ki@

87

što bi učinila odmjeravao, tražeći skriveni smisao u njenim rečima. Sve što je radila radila je, za

razliku od njega, doista racionalno. Cijelog života bio je romantik. Ali dok je bio s Elizabeth, za

takve stvari nikada nije bilo mjesta. To jednostavno nije bilo važno.

- Što ti radiš ovdje? - pitao ju je nespretno, ali to je pitanje postalo suvišno kada ju je poljubio.

- Došla sam po tebe. Pretpostavila sam da ćeš biti preumoran da voziš. Kako si letio? - Nije rekla

Nedostajao si mi... volim te... ali bar je bila tu i to je nešto značilo.

- Hvala ti što si došla, Elizabeth. - Nježno ju je pogledao svojim dubokim plavim očima boje

Pacifika. - To će za tebe biti duga vožnja, zar ne?

- Ostala sam sinoć u gradu. - Uvijek je bila praktična i znala je organizirati stvari i to je bila jedna

od njezinih osobina kojoj se najviše divio.

Žurno krenuše podići njegov prtljag držeći se za ruke, a ona ga je zadirkivala što je ponio

aktovku.

- Bar mi nije bilo dosadno za vrijeme leta.

- Šteta što nisi doletio ovamo sa mnom, smislila bih već nešto da te zabavim. - I to mu se kod nje

sviđalo, bila je prava mala uspaljenica. - Jesi li možda ponio štapove za golf?

- Ne. Samo reket za tenis. - Gurnuo ga je u kovčeg s odjećom.

- Nije važno. Moja braća ti mogu posuditi svoje. - Iskreno govoreći, mrzio je golf, ali nije ju želio

povrijediti. Svi muškarci u njezinoj obitelji igrali su golf. - Planirali smo i čoporativni izlet, a

mama uporno zahtijeva da priredimo ples u staji i noćnu vožnju u kolima sa sijenom.

- Zvuči zanimljivo. Podsjeća me na ljetnje kampiranje. Da li ću dobiti majicu s prišivenom

naljepnicom s mojim imenom, skautski nož i porciju za ručak?

- Oh, zaveži. - Poljubila ga je u vrat i on krenu za njom noseći torbu ka kolima koja je ostavila

vani. Bio je to novi Chevrolet karavan s drvenim bokovima koji su namjeravali ostaviti na jezeru

za korištenje u toku ljeta. Upoznala ga je sa svim novostima u obitelji i završila s tim da su Ian i

Sarah stigli dan ranije. Bili su dobro raspoloženi i nakon dva tjedna na jezeru, krenut će u

Evropu posjetiti Sarahine roditelje u njihovom dvorcu u Škotskoj. To je bio njihov ljetnji dom i

kada je Elizabeth o njemu govorila čovjek bi još i pomislio da je u njemu strašno ugodno. Svi su

oni živjeli na visokoj nozi. Kada je ubacio kovčeg u auto ponudio se da on vozi.

- Sigurno nisi preumoran? - Na trenutak je pomislio da joj je stalo, pa joj se nasmiješio,

odjednom osjetivši da mu je drago što je došao, unatoč svim strahovanjima.

Međutim, uopće nije bio pripremljen na veličanstvenost njihovog ljetnjeg doma. Bilo je to velika

zgrada od kamena, okružena besprijekorno održavanim zemljištem i sa šest kabina za goste.

Takozvane kabine bile su veće od kuća većine ljudi. Stigli su poslije ponoći, ali batler ih je

svejedno pričekao s toplom čokoladom i sendvičima koje je Spencer odmah slistio, a nešto

kasnije ušli su Ian i Sarah, s Elizabethinim starijim bratom, Gregom. Svi su bili dobro

raspoloženi nakon ponoćnog kupanja u jezeru, a Sarah ga počela uvjeravati kako je voda bila

ledena. Slijedećeg dana spremali su se na pecanje, pa su pozvali Spencera da im se pridruži.

Bio je to bezbrižan, sretan život, ispunjen smijehom i zanimljivim ljudima. Pristigli su i gosti iz

San Francisca. Svaku noć priređivane su raskošne večere, tako da su se svi okupljali u ogromnoj

blavogaonici i zajedno sjedeli za dugačkim stolom. Elizabeth je divno izgledala pri svjetlosti

svijeća i Spencer je uživao u nekoliko dugih razgovora s njezinim ocem. Čak je odigrao i partiju

ki@

88

golfa s njim, stalno se ispričavajući što tako slabo igra. Ali sucu Barclayu to, čini se, nije smetalo.

Volio je razgovarati s njim i smatrao je da je njegova kći napravila mudar izbor. Svima je jasno

stavljao do znanja koliko mu se Spencer sviđa.

Spencer je bio razočaran kada je tjedan dana prošlo. Mislio je krenuti dan ranije, ali je, u stvari,

želio ostati. Čak se nije želio vratiti u New York niti u svoju advokatsku firmu.

- Zašto ne tražiš još tjedan dana? - Predložila je Elizabeth dok su ležali u njihovom čamcu,

sunčajući se. Ali Spencer joj se nasmijao kada ju je pogledao. Unatoč svojoj inteligenciji, izgleda

da je mislila kako su svi ljudi važni kao i njezin otac.

- Mislim da ne bi bili oduševljeni.

- Teško mi je što odlaziš. - Izgovorila je to tiho i u jednom čudnom trenutku čak ga je i nekako

tužno pogledala. - Bit ću usamljena kada odeš.

- Okružena s obitelji i s deset tisuća prijatelja? Ne pričaj glunosti, Liz. - Ali morao je priznati da

će i ona njemu nedostajati. Čak je odustao i od plana da posjeti Websterove u Alexanderovoj

dolini. Jednostavno nije bilo vremena, bilo mu je tako ugodno sa svima njima. Čak toliko

ugodno da je počeo razmišljati o tome kako je doista voli. - Kad se vraćaš u New York?

Ušuljavali su se jedan drugome u sobu u glavnoj kući i sada se odjednom rastužio kada se sjetio

da će cijeli mesec morati da provesti bez nje.

- Poslije Dana rada. A onda ću se morati vratiti u tu prokletu školu. - Preokrenula se na trbuh i

zagledala se tužno u njega. Bili su u jednom od dva glisera Barclyevih.

- Kažeš to kao da se vraćaš u zatvor. - On se nježno nasmija, a ona mu uzvrati osmijeh i dotaknu

mu usne svojim nježnim prstima.

- Zar nije? Bez tebe se upravo tako ponekad tamo osjećam. - Odjednom je poželio da ona živi u

New Yorku. Postalo mu je jasno da želi biti s njom. Čudno ju je pogledao, zapitavši se da li ga je

munja konačno pogodila. Sjedio je i osluškivao vlastite unutrašnje glasove, pitajući se da li će

udariti i grom.

- O čemu si malo prije razmišljao? - Oči joj se suziše dok ga je promatrala, zabrinuvši se zbog

onoga što mu se motalo po glavi. Uvijek je bio tako neuhvatljiv.

- Razmišljao sam o tome koliko ćeš mi nedostajati. - Jezero Tahoe ga je konačno bacilo na

koljena, bilo je to najljepše mjesto koje je vidio, s visokim borovima, nepreglednim jezerima i

predivnim planinama u pozadini. Ovdje je sve izgledalo jednostavno, tako zdravo, prirodno i

sretno. Volio je takva mjesta i želio da se ovaj tjedan nikad ne završi, jer ga je i ona promatrala s

novootkrivenom nježnošću. Sviđao joj se njegov pogled i ono što je rekao.

- I ti ćeš meni nedostajati, Spence. - Osmjehnuo se zbog smiješnog nadimka, ali nije bio ništa

smješniji od Liz koji joj uopće nije odgovarao.

Zatim ju je, ne izgovorivši prethodno ni riječ, povukao k sebi i poljubio. Izgledao je zbunjen i

iznenađen kada se konačno odvojio od nje i rekao joj upravo ono što je čekala da čuje još od

njihovog prvog susreta. - Mislim da sam se zaljubio u tebe.

Sretno se nasmijala. - Dugo ti je trebalo, nema što.

I on se nasmijao. - Uvijek nađeš prave riječi. Konačno sam shvatio da sam zaljubljen u tebe, a ti

se žališ da sam to trebao mnogo ranije.

- Već sam počela razmišljati o tome kako ću ostati usjedilica.

ki@

89

- U dvadeset prvoj, mislim da te to još ne bi trebalo brinuti. - A onda je shvatio šta je upravo

rekla i znao je da će morati učiniti nešto sa svojim osjećajima. Nije ju mogao zauvijek ostaviti u

neizvjesnosti. Već je dosta prošlo, a i osjećao je da joj je mnogo bliži nego ikada ranije. To je bilo

ono pravo, govorio je sebi, ona je strašna djevojka i kao što je imala običaj reći, mogli su zajedno

mnogo toga učiniti. - Hoćeš li se udati za mene, Elizabeth?

- Je 1' ti to mene doista prosiš? - Bila je dirnuta, a on se prevrnuo i uspravio na jedno koljeno

smješeći joj se.

- Da. Hoćeš li?

- Svakako, da! - Vrisnula je od sreće i zagrlila ga i gotovo je prevrnula čamac.

- Stani malo! Nemoj nas podaviti! Ovo se ne bi trebalo završiti kao tragedija.

- I neće, ljubavi. Obećajem ti. Sve će se završiti vrlo sretno. - I on je bio uvjeren u to dok ju je

ponovo ljubio, da bi zatim konačno pokrenuli čamac i vratili se na obalu, da obavijeste njezinu

obitelj. Ali kada su pristali osjećao se pomalo glupo. Teško je bilo dijeliti najintimnije trenutke s

cijelom obitelji. U životu s Barclyevima nije uopće bilo privatnosti.

Njezinog oca su zatekli u dnevnoj sobi, u razgovoru s Washingtonom. Dočekao ih je s

osmijehom i spustio slušalicu. Po izrazu njegovog lica Spencer je znao da on nešto sumnja.

Elizabet je izgledala kao da je progutala cijelo jato kanarinaca.

- Izvoli, Elizabeth? - Nasmiješio im se. Već je otkrio da je luda za Spcncerom.

Nije pričekala da njezin fiance progovori. Željela je da od nje to sazna. - Spencer me je upravo

zaprosio. - Sjala je od sreće, a onda se okrenula ka svom budućem mužu kao da od njega

očekuje da to potvrdi.

- Trebao sam to već odavno učiniti, gospodine. Imamo li vaš blagoslov?

Harrison Barclay brzo ustane i protrese Spenceru ruku, blagonaklono ih gledajući, a posebno

svoju kći. - Već odavno ga imate. Želim vam puno sreće. - Zatim ju je zagrlio i oboje ih ozbiljno

pogledao. - Kada namjeravate to da obavite?

- Bojim se da do toga još nismo došli. Morat ćemo porazgovarati o tome.

- Da je po mom, volio bih da Elizabeth prvo završi školu, ali pretpostavljam da je od mladih

golupčiča previše tražiti da se suzdrže dvije godine. Što kažete na jednu? Mogli biste se vjenčati,

recimo... u lipnju, i Elizabeth bi se mogla posljednju godinu prebaciti na Kolumbiju, to u slučaju

da planirate ostati u New Yorku.

- Koliko znam, da. Slažem se za lipanj. - Spencer je bio zadovoljan, a Elizabeth blago razočarana.

- Zašto moram nastaviti školu? - zacvili ona, gotovo poput nekog djeteta, ali otac joj odlučno

odvrati. - Zato što si previše mudra da je ne završiš, a Vassar je odlična škola. Do lipnja ima

samo deset mjeseci. Priredit ćemo ti zaruke u jesen, kada ćemo ih i formalno objaviti, a poslije

toga ćeš imati dovoljno posla oko planiranja vjenčanja s majkom. - Kao da je znala kada treba da

se pojavi, njegova žena uđe u sobu, sva ozarena. - Priscilla, imamo nešto divno da ti priopćimo.

Prelazio je pogledom s kćerke na Spencera dok je ona čekala. - Djeca su se upravo zaručila.

- Oh, draga... - Priscilla Barclay brzo zagrli kćer, a zatim poljubi budućeg zeta koji je stajao s

osjećajem da ga je zahvatio val i odnio na pučinu. Za tren oka se zaručio. Trebao se oženiti u

lipnju. To je zapravo i sam htio.

Svi su uzbuđeno čavrljali. Za vrijeme ručka prenijeli su novosti i ostalima. Ian je bio oduševljen,

ki@

90

a Sarah ushićena. Spencer je zatim nazvao svoje roditelje. Dogovorili su se da prijem u povodu

zaruka naprave u San Franciscu, dan poslije Dana Zahvalnosti. Spencer ih je uvjeravao da će

namoliti roditelje da dođu. A Elizabeth je objavila da će se vjenčati u katedrali Grace. I dalje je

gunđala što će morati još jednu godinu provesti u školi, ali Spencer ju je udobrovoljio

podsjetivši je da može doći u New York svakog vikenda.

Za njega je to bio naporan dan i dok ju je te noći čekao u krevetu osjećao je kako ga svladavaju

vlastiti osjećaji. Jedva je imao snage voditi ljubav s njom i gotovo joj je zaspao u naručju. Morao

je uložiti veliki napor da ostane budan kako bi je podsjetio da se na vrijeme vrati u svoju sobu.

Slijedeće čega se je sjećao bilo je jutro. Elizabeth ga je odvezla do grada i na aerodrom. Željela je

provesti nekoliko dana u gradu zbog kupovine. On se i dalje osjećao kao ošamućen dok ju je

ljubio na rastanku i ukrcavao se u avion. Sjedio je i promatrao San Francisco kako nestaje pod

njim dok je kretao prema New Yorku. Tada mu je konačno svanulo. On će se doista oženiti

Elizabethom Barclay.

19.

Kao što se moglo i očekivati, Spencerovi roditelji su bili zadovoljni vijestima. U stvari, bili su

ludi od sreće i obećali su da će doći u San Francisco za Dan Zahvalnosti na zaruke. Odmah po

Spencerovom odlasku počeli su da se kovati planovi za proslavu i sve je vodilo k tome da će

Barclayevi pozvati najmanje pet sotina ljudi.

- Ona je sigurno divna djevojka, dušo - rekla je njegova majka. - Kad ćemo je upoznati? - Bila je

malo povrijeđena što ih već ranije nije s njom upoznao, ali Spencer je obećao da će je dovesti

kada se vrati iz San Francisca.

Slijedeći tjedni su brzo prohujali. Kao da je prošlo svega nekoliko trenutaka i on je već očekivao

Elizabeth na Idlewildu i vozio je ka Poughkeepsiju. Kupio je i prsten kod Tiffanyja. Lijep

dijamant okružen safirima, to je bilo najviše što je mogao sebi dozvoliti, a ona je cijuknula od

radosti kada ga je vidjela. Kamenje nije bilo veliko, ali je bilo visokokaratno i prsten je bio lijep.

- Spencere, upravo takav sam željela. - Stavio joj ga je na prst u kolima, nakon čega olučiše da na

nekoliko sati odu do njegovog stana prije no što je odveze u Vassar. Elizabeth se hihotala dok su

ležali u njegovom krevetu i prstenom odbijala svjelost prema njemu. Odjednom je izgledala

tako mlada i sretna. - Toliko si mi nedostajao. Ostatak ljeta bio je grozan.

- I ja sam ovdje bio usamljen. - Kada ju je vidio mnogo se bolje osjećao. U stvari, mučile su ga

drukčije misli. Nekoliko noći nije spavao od straha pitajući se što je to učinio i zašto, premda ga

je jedan od najbližih prijatelja uvjeravao da je to normalno. Sada kada ju je opet ugledao, bio je

uvjeren da je pravilno postupio.

Satima su vodili ljubav, a kada ju je ostavio u Poughkeepsiju i sutra ujutro krenuo natrag osjetio

se strašno usamljenim bez nje. Trebala je slijedećeg vikenda doći u New York i upoznati njegove

roditelje.

Sviđala im se na prvi pogled. Bila je upravo onakva djevojka kakvu se njegov otac nadao da će

naći i na njega su posebni dojam ostavile njezine veze. Sasvim normalno je govorila o ljudima o

kojima su oni samo čitali. Majku je oduševio njezin ukus u odijevanju, inteligencija, otmjenost.

Bio je to izbor na kojem su mu oboje pljeskali. Njegov se otac već svima hvalio kako će Spencer

ki@

91

oženiti kćerku suca Barclaya.

Elizabeth je kasnije dolazila u New York gotovo svakog vikenda i u studenom su svi zajedno

odletjeli za Kaliforniju. Barclayevi su priredili prelijepu obiteljsku večeru, trudeći se da se novi

članovi ugodno osjećaju. Dva para starijih uživali su u druženju, a dvije majke su se

nevjerojatno dobro slagale. Bio je to očigledno brak do kojega je moralo doći. Ian i Sarah su

doletjeli za Dan Zahvalnosti na zaruke, međutim, Gregorv je imao previše posla u

Washingtonu, što je Elizabeth nije mnogo rastužilo. Ona i Greg i nisu bili posebno bliski. On je

izgleda živio svojim životom. Prestao je sudjelovati na obiteljskim okupljanjima i s njima

provoditi odmore. Tada su već svi znali da se Greg razvodi i da mu nije nimalo lako.

Prijem održan slijedećeg dana bio je veličanstven. Na koktel večeri okupilo se četiri stotine

gostiju, tako da je dom Barclayevih bio ispunjen sve samim dostojanstvcnicima San Francisca,

među kojima je bio i gradnoačelnik. Nakon prijema otvoren je ples koji je potrajao do kasno u

noć. Elizabeth je Spenceru tu večer u crnoj samtenoj haljini izgledala ljepše no ikada. Privijao ju

je uz sebe dok su plesali i sretno je gledao.

- Sretna, ljubavi?

- Kao nikada prije. - Voljela ga je predstavljati svojim prijateljima. Bio je nevjerojatno zgodan.

Sve djevojke koje je poznavala su joj zavidile. Dok je on čavrljao s njima, Elizabeth je znala da joj

sve luđački zavide.

Mladi su se sutradan otišli provozati, a za ručak se zaustavili u Sausalitu. Bila je subota i svi su

bili dobro raspoloženi, premda i umorni nakon naporne noći. Kasnije su planirali da svi izađu

negdje na večeru, a nakon toga možda i na ples. Roditelji su namjeravali provesti mirno večer u

klubu Bohemian. U ponedjeljak će se svi opet razići, mladi sa starijim Hillovima poći će u New

York, a sudac Barclay i njegova žena u Washington. Imali su na raspolaganju samo dva dana i

noći i željeli su uživati u njima.

- Strašna zabava, zar ne? - Upitao je Ian svog budućeg šogora, dok su promatrali zaljev iz

Sausalita.

- Nezaboravna. - Spencer se još osjećao kao da sanja. Sve mu je to izgledalo nestvarno, ljudi,

mjesto. Na trenutak je opet pomislio kako bi trebalo posjetiti prijatelje u Alexanderovoj dolini.

Ali ni ovaj put nije imao vremena. Ovo je bila pravi vrtoglavi posjet.

- Pričekaj samo da vidiš vjenčanje koje majka priprema. - Sarah je trebala biti Elizabethina

počasna matrona.

Kasno tog poslijepodneva vratili su se u kuću da se malo odmore i bili su odlično raspoloženi

kada su tu večer izašli. Sarah je na sebi imala veličanstvenu satensku haljinu, a Elizabeth tamno

plavu koktel haljinu od šifona koju je kupila u I. Magniniu. Rekla je da ističe njezin zaručnički

prsten, na što joj se Spencer osmjehnuo i poljubio je.

Večera je bila izvrsna, a poslije nje otišli su u Top of the Mark na piće i da se dive pogledu.

Spencer je promatrao svjetlucavu noć i stezao Elizabethinu ruku. Prizor je bio prelijep, ona je

bila prelijepa djevojka, a on ju je volio. Ostali su tamo do jedanaest sati, a kada su krenuli Ian je

spomenuo da je čuo za odlično malo mjesto za ples. Nije bilo daleko odatle i čak su imali i

program. Svi se istog trena složiše da je ideja odlična, potrpaše se opet u automobile i uputiše na

adresu koju im je Ian dao. Noćni klub je izgleda bio vrlo ugodan i unatoč tome što je već sve

ki@

92

bilo puno kada su došli, Maitre im je dao stol primivši bogatu napojnicu od Spencera. Mali

sastav svirao je Some Enchanted Evening i Spencer je poveo Elizabeth na podij za ples čvrsto je

stegnuvši. Volio ju je osjećati uz sebe, a kada su sjeli zadržao je njenu ruku u svojoj dok su se

svjetla počela gasiti. Pojavila se djevojka s mikrofonom u ruci. Na sebi je imala plavu satensku

haljinu, a plava kosa joj je gotovo skrivala lice. Snop reflektora ju je pronašao i počeo se širiti.

Spencer je zadržao dah i zagledao se u nju. Kada je počela pjevati, dok mu se srce stezalo, mislio

je da će se onesvijestiti. Bila je to Crystal.

Bila je još ljepša nego je se sjećao, a dok ju je slušao kako pjeva uopće nije mogao razmišljati.

Izgledala je deset godina starija nego ranije, a njezino tijelo u plavoj satenskoj haljini

nagovještavalo je obline koje nije ni naslutio prošli put. Ali nije on zurio u njezino tijelo, već u to

lice koje ga je proganjalo, oči kojih se živo sjećao, oči boje kolovoškog neba. Njezin glas mu je

razdirao dušu, a tugu i bol je osjetio gotovo instinktivno. Jedva je disao dok ju je promatrao, ni

ne primjećujući da ga Elizabeth gleda. Želio je zadržati ovaj trenutak za vječnost, ali na kraju je

ipak nestala i svjetla su se upalila. Sastav je opet zasvirao plesnu glazbu. Međutim, Spencer nije

mogao razgovarati ni s kim od njih. Jedino je želio ispružiti ruku i dodirnuti Crystal. Kada ga je

Elizabeth pogledala primijetila je da je strašno blijed. Već je odavno povukao ruku, ni neznajući

da to čini, dok je zaneseno gledao Crystal.

- Poznaješ li tu djevojku? - Mrštila se, uznemirena načinom na koji je promatrao djevojku koja je

pjevala. I ona je pažljivo promatrala djevojku, ali nije primijelila da ga je ona prepoznala. Nije ga

ni mogla, jer je svjetlo, dok je doista osjećajno i iskreno pjevala o izgubljenoj ljubavi i propalom

životu, bilo u nju usmjereno i ona nije znala da je s druge strane bio Spencer.

- Ne... ne... ja... odlična je, zar ne? - Otpio je dobar gutljaj scotcha dok je Ian pričao sa Sarahom.

- Vrlo je lijepa, ako je to ono što si htio reći. - Elizabeth je bila ljuta i pitala se nije li bio pijan,

premda je mislila da nije. Ali šta god da mu se dogodilo, malo prije je bio kao začaran, a sada je

izgledao smeten. Pozvao ju je ponovo na ples, ali je nakon toga bio neobično tih pa su ubrzo

otišli. Bilo je jedan i trideset iza ponoći kada je Ian rekao da je umoran i svi su se složili da je

vrijeme da krenu.

Spencer je vodio laku konverzaciju s njima u kolima, ali Elizabeth je osjećala da je odsutan

duhom. Pričekala je da uđu u kuću, a onda ga je opet pitala, zagledavši mu se ravno u oči: -

Spencere, da li si poznavao onu pjevačicu u restoranu u koji nas je Ian odveo?

- Ne. - Izgovorio je to tiho, svjestan da je mora slagati. Za nju to ne bi imalo smisla, uostalom

nije imalo ni za njega. Nikada nije. Ali onaj čudan osjećaj ga nije napuštalo. Bio je još jači. - Samo

liči na nekoga koga sam ranije poznavao.

- Mene nikada nisi tako gledao. - Tada se prvi put stvarno naljutila na njega, a on nije znao što

da joj kaže.

- Ne budi luda. - Pokušao je prekinuti razgovor i poljubio je za laku noć. Te noći nije došla u

njegovu sobu, što mu je i odgovaralo. Gotovo cijeli sat proveo je stojeći uz prozor, zureći u

zaljev i misleći na Crystal. Bila je toliko ljepa i više no što je se sjećao, a iz nje je izbijao vapaj.

Znao je da je to samo pjesma, pa ipak je osjećao što se krilo iza nje. Tjeskoba i bol, usamljenost...

još ga je čuo... usporedo s grmljavinom i sijevanjem munja. Osmjehnuo se zamišljajući glasove

anđela, violine i harfe. Sve je to bilo ludo i on je toga bio svjestan. Ali kada je te noći sklopio oči,

ki@

93

vidio je samo Crystal.

20.

U nedjelju ujutro Spencer se rano spustio na doručak i upustio se u neobavezni razgovor sa

sucem Barclayem i Ianom posluživši se kajganom, hrskavom slaninom i kavom. Kao i njezina

majka i Elizabeth je doručkovala u svojoj sobi i svog budućeg muža nije vidjela do podneva. Ni

jedno od njih nije spomenulo prošlu večer, tako da ga ona više nije pitala za Crystal, ali on je

osjećao određenu napetost među njima sve do večeri.

Prije povratka u New York slijedećeg dana, bila je to njihova posljednja večara s njezinima.

Spencera je gotovo uspaničio kada je shvatio da mu je to posljednja prilika da vidi Crystal. Cijeli

dan je o tome razmišljao i na kraju je poslije podne obavio jedan telefonski razgovor. Rekli su

mu da će Harryjev klub raditi tu večer. Istog trena je donio odluku, osjećao se užasno što će

morati slagati Elizabeth, ali znao je da mora. Kada je izašao iz male prostorije u kojoj su držali

telefon, nonšalantno se osmjehnuo i rekao joj da je nazvao prijatelja s fakulteta.

- Želiš li ga pozvati na piće? - Do tada se već opustila. Spencer je cijeloga dana bio dobar i

pažljiv preman njoj, tako da je zaključila da se prošlu noć budalasto ponašala. Nije imala zbog

čega brinuti, vjerojatno je malo previše popio, pa mu se djevojka sviđala.

Ali Spencer odmahne glavom. - Rekao sam mu da ću navratiti poslije večere. - Međutim, nju

nije pozvao da pođe s njim. Ionako se morala spakirati, a i željela je popričati s majkom o

vjenčanju. Morale su se dogovoriti oko mnogo toga prije no što se Elizabeth vrati u Vassar. Za

vrijeme rane večere, Spencerov otac joj je nazdravio. Bilo im je ugodno ovako na okupu poslije

predivnog vikenda. Činilo se da je vjenčanje eonima daleko. Mrzila je i samu pomisao da će

morati završiti godinu, premda ju je Spencer uvjeravao da će to brzo proći.

Spencer je izašao u devet sati i taksijem se odvezao do restorana. Sjedio je šutke i zurio kroz

prozor cijelo vrijeme vožnje, osjećajući užasnu krivicu. Tek što se zaručio, a već je trčao vidjeti

drugu djevojku. Nije čak ni mogao zamisliti da bi joj priredio tako nešto, ali znao je da mora

vidjeti Crystal prije no što ode, barem pokušati vidjeti je. Možda se čak promijenila više no što je

mislio, možda je bila samo prelijepa glupača ili je možda postala drolja. Želio je da je tako, želio

je da je jeftina, dosadna i glupa. Želio je da nije ništa od onoga što je on sanjao da je. I konačno,

želio je da smogne snage da je zaboravi. Ali prvo ju je morao vidjeti, samo jednom, govorio je

sebi nako što je platio vozaču i žurno ušao kod Harryja.

Naručio je scotch i čekao njezinu pojavu. Odlučio je da joj ne priđe dok ne završi s pjevanjem.

Želio ju je još jednom čuti kako pjeva. A kada je izašla, još jednom ga je ostavila bez daha.

Pjevala je za njegovu dušu, a on je sjedio i gledao. Kada je otišla s pozornice, zamolio je glavnog

konobara da joj odnese poruku. Podsjetio ju je na njihove susrete u Alexanderovoj dolini, na

vjenčanju njezine sestre, a potom na krštenju njezinog djeteta. Čudno se osjećao kada mu je

iznenada sinulo da ga se ona možda i ne sjeća. Međutim, ušla je u restoran i počela ga tražiti

pogledom. Izgledala je kao da je vidjela duha, a kada je ustao shvatio je da ga sve ove godine

nije zaboravila, kao uostalom ni on nju. Na sebi je imala jednostavnu bijelu svilenu haljinu i s

onom svojom dugačkom platinastom kosom razasutom po ramenima ličila je na anđela. Dugo

je stajala i promatrala ga prije no što je progovorila. Glas joj je bio dublji no što ga se sjećao, a

ki@

94

ona visoka i graciozna s očima koje nikada nigdje više nije sreo, očima punim ljubavi i bola,

očima košute, sjetio se, koja se pojavljuje iz šume. Ispružio je ruku, prihvatila ju je, a on je mislio

da će se istopiti od njezinog dodira. Morao je prisiliti sebe da je pusti. Jedina mu je želja u tom

trenutku bila da je privuče u zagrljaj. Bio je to onaj isti osjećaj kojeg je i ranije izazivala u njemu,

ali tada je bila još dijete.

- Zdravo, Crystal. - Primijetio je da mu je glas zadrhtao kada je progovorio i pitao se da li je i

ona to čula. - Prošlo je dosta vremena.

- Da. - Stidljivo mu se osmjehnula. - Ja... nisam očekivala da me se još sjećaš. - I on je mislio isto,

ali nije joj rekao da je nikada nije zaboravio.

- Svakako da te se sjećam. - Pokušao je razgovarati s njom kao s djetetom, ali to više nije išlo. Na

Crystal u tijesno pripijenoj haljini koju joj je Pearl pomogla odabrati, a koju su kupile novcem

koji im je Harry dao za kostime nije više bilo ničeg djetinjastog. Isplatilo se. Ljudi su počeli

dolaziti u restoran, samo da bi vidjeli Crystal. - Možeš li na tren sjesti sa mnom?

- Svakako. - Sjela je pored njega, jer je do ponoći bila slobodna.

- Kada si došla u San Francisco? - Pokušavao je da se sjeti koliko joj je bilo godina i zaključio da

nije mogla imati mnogo više od osamnaest, premda je sada izgledala mnogo starije. Osjetio je da

je život nije mazio. Primijetio je to u načinu na koji je pjevala, a sada i u njezinim očima dok je

odgovarala. U njima se nešto skrivalo, nešto užasno i bolno, a on je to osjećao i nije mu morala

ništa reći. Kao da je znao, kao da je oduvijek znao sve u vezi s njom. Kao da je bila dio njega.

Isto kao i prije dvije godine, neodoljivo ga je privlačila. A to je bilo upravo ono čega se plašio.

- Došla sam ovamo prošlog proljeća - odvrati ona. - Prvo sam posluživala, a zatim sam cijelog

ljeta pjevala.

- Pjevaš mnogo bolje nego što sam zapamtio.

- Hvala. - U njegovom društvu uvijek je osjećala stid. Jedina joj je želja bila da ostane tu da sjedi

i da ga osjeća pored sebe. - Nije mi teško. Vjerojatno zato što to volim. - Međutim, riječi koje su

izgovarali bile su ništavne. Nisu skidali pogled jedno s drugog, pitajući se šta ono drugo misli.

Nije se mogao zaustaviti, morao je saznati kako joj je i zašto ga je proganjalo taj osjećaj da joj se

nešto dogodilo.

- Jesi li dobro? - Glas mu je bio nježan. Dirnulo ju je to pitanje. Nitko je nikada nije to pitao, bar

ne na način na koji je on to učinio. Dugo, dugo je nitko to nije pitao, tako da joj u očima

zablistaše suze, a zatim samo kimnu. - Dobro sam.

A on nastavi s pitanjima, osjetivši da to nije sve. - Zašto si se preselila u San Francisco?

Dugo je oklijevala, onda je uzdahnula, zabacila kosu na leđa i na trenutak je opet izgledala kao

dijete, ista ona djevojčica koja je razgovarala s njim ljuljajući se na ljuljački na jednom drugom

mjestu, u jednom drugom životu. - Umro mi je otac. Tada su se za mene promijenile mnoge

stvari.

- Da li je tvoja mama prodala ranč?

Ona odmahnu glavom i gotovo se zagrcnu izgovarajući slijedeće riječi. - Ne, Tom sada vodi

poslove.

- A što je s tvojim bratom? - Spencer ga se još sjećao kao kuštravog momka dugih nogu, koji je

volio zadirkivati sestru. Sjećao se kako je povukao Crystal za kosu, a ona ga udarila, ali sve je to

ki@

95

bilo dobronamjerno. Tada su oboje još bili djeca, ali sada više ne.

- Jared je umro prošlog proljeća. - Jedva je uspjela izgovoriti te riječi dok je Spencer zurio u nju.

Baš joj se sve skupilo, ali ona mu nije sve rekla. Nije mu ispričala kako je Jared umro. Niti zašto.

Da je ona za to kriva. Još je smatrala sebe odgovornom za njegovu smrt.

- Žao mi je... je li to bio nesretan slučaj? - Nemoguće je da se razbolio. Bio je tako mlad. Spenceru

se srce opet steglo kada je vidio da oklijeva, da bi zatim kimnula. Gledala je u svoje ruke da ne

bi morala u njega, a onda je lagano podigla pogled i zamalo ga nije oborila snagom onoga što je

vidio u njezinim očima. Bili su to bijes, mržnja i strah i izgubljeni snovi. Sve zajedno bilo je tako

snažno da je šutke uzeo njezinu ruku u svoju i zadržao je.

- Tom ga je ubio. - Njezin pogled ga je pogadao poput munja.

- Blagi Bože... da li su zajedno bili u lovu? Što se dogodilo?

- Ne. - Lagano je odmahnula glavom, nije mu baš sve mogla reći. Nije mu mogla ispričati kako

ju je Tom silovao. Nikome to nije rekla osim Boydu i Hiroki, znala je da tu priču više nikada

neće ponoviti. S tom sramotom morat će živjeti do kraja. - Ja sam kriva. - Izgovorila je tiho.

Osjećaj krivnje bio je tako snažan da nije mogla ni plakati. - Nešto se dogodilo između Toma i

mene i malo sam poludjela. - Duboko je udahnula, kao da se bori da dođe do zraka, a Spencer

joj samo još čvršće stegnuo ruku. - Htjela sam ga pronaći ponijevši očevu pušku. Tom je opalio u

mene i pogodio Jareda.

- Oh, moj Bože... - Promatrao ju je u užasu, ni ne usuđujući se zamisliti što ju je to moglo nagnati

da krene za šogorom ponijevši očevu pušku. Ali istog je trena shvatio da ona još za to krivi sebe.

- Šerif je rekao da je Jared nastradao nesretnim slučajem. Otišla sam nekoliko dana nakon

pogreba. - Ispričala je to jednostavnim riječima, ne spomenuvši, razumije se, da joj se život od

tada potpuno promijenio. Dok je on posjećivao prijeme u Washingtonu, na jezeru Tahoe i u

Palm Beachu, Crystal je izgubila oca i brata. Užasavala ga je čak i sama pomisao na to i bio je

zadivljen što je uopće uspjela preživjeti i zahvalan što ju je pronašao u San Franciscu.

- Mama i ja se nismo baš slagale poslije tatine smrti. Mislim da je sada uvjerena kako sam ja

ubila Jareda. Na neki način i jesam. Ja sam za to kriva. Nisam trebala da krenuti za Tomom, ali...

Oči joj se odjednom ispuniše suzama. Nije mu mogla sve objasniti. Žudio je da je zagrli i poljubi

dok ju je slušao. - Majka i ja se nikada nismo slagale. Mislim da me je mrzila, jer sam bila jako

bliska s ocem.

- Imaš li vijesti o njoj od kada si otišla?

- Ne. - Ona odmahnu glavom. - S tim je gotovo. - Hrabro se osmjehnula. - Sada sam ovdje. Ovo

je moj život. Ono je prošlost. Moram misliti na ono što ovdje radim. Ne mogu se vratiti. Sve sam

to ostavila za sobom. Sve je to prošlost.

Nijemo se zagledala u Spencera. A onda se sjetila da ga pita da li je posjetio Websterove. - Jesi li

vidio Boyda i Hiroko?

On pokajnički odmahnu glavom, već drugi put nije stigao otići do doline. - Nisam. Namjeravao

sam, ali došao sam samo na nekoliko dana. Jesu li dobro, da li ti znaš?

Ona mu se tužno osmjehnu i on osjeti kako ga opet hvata grč u trbuhu. Nekada je bila

nevjerojatno dijete i postala je nevjerojatna žena. Njezina senzualnost ga je zapanjivala, a

nježnost i ženstvenost ga poticali da ostane pokraj nje zauvijek kako bi je štitio. Osim svega,

ki@

96

zračila je nekom nevjerojatnom snagom. Ta joj je snaga pomogla da preživi. - Prošlog tjedna

sam dobila pismo od Hiroko. Opet je u drugom stanju. Pretpostavljam da bi ovog puta voljeli

dječaka, ali i Jane je tako slatka. - Zatim mu je ispričala nekoliko pričica o njihovom djetetu,

nakon čega se morala vratiti na pozornicu, obećao je da će je čekati. Mogao je satima s njom

razgovarati. Nije ju želio ostaviti. Nikad više. Osjećao je da joj je potreban. I želio je uvijek biti u

blizini kada joj bude potreban.

Ovaj put kao da je pjevala samo za njega, njezin glas je prodirao u njega poput bludnih prstiju.

U njoj su se miješale seksualnost i nevinost zbog kojih su muškarci osjećali potrebu da je

dodirnu. Bio je gotovo jedan sat kada je sišla s pozornice. Nakon toga su još sat do zatvaranja

razgovarali. Ponudio se da je otprati kući. Pričekao je da se preodjene, a kada se pojavila u

vunenoj suknji, bijeloj bluzi i kockastom haljetku koji je pronašla u nekoj jeftinoj trgovini, kao

da je opet zavirio u prošlost. Opet je ličila djevojčici, ali gledala ga je očima žene. Žene o kojoj je

sanjao tri godine i koju nikada nije zaboravio. Žene koja je njega sanjala, cijelo vrijeme svjesna

koliko ga voli.

Lagano su se vratili do kuće gospođe Castagne u kojoj je i dalje stanovala, a zatim su dugo ostali

vani stajati, razgovarajući o njegovom životu u New Yorku, njegovim prijateljima, svemu i

svačemu samo da je zadrži da ne ode, a onda, kao da su oboje cijelu večer na to čekali, privukao

ju je k sebi i poljubio.

- Spencere... - Prošaputala je na hladnom noćnom zraku dok ju je on stezao u zagrljaju želeći je

zagrijati, ali osjetiti njezino tijelo uz svoje, - sve ove godine sanjala sam o tebi... ponekad bih

govorila sebi da bi sve bilo drugačije da si ti bio tu. - Ali preživjela je, čak i bez njega. Poštovao

ju je zbog toga. A i počela je stvarati nešto od sebe. Pitao se da li još mašta o tome da ode u

Hollywood, ali to joj pitanje nije postavio.

- Volio bih da sam bio tamo. - Nježno joj položivši prst na bradu podigao je njezino lice prema

svome. - Nikada te nisam zaboravio. Često sam mislio na tebe... samo nisam vjerovao da me se

još sjećaš. Pretpostavio sam da si se promijenila, možda čak i udala do sada - to je bila njegova

posljednja maštarija. Nikada mu nije palo na pamet da bi mogla biti sama, da bi je mogao naći

kako pjeva u noćnom klubu u San Franciscu. Bio je oduševljen što ga je prst sudbine doveo do

nje. Mogao se čak vratiti u New York ne saznavši da je tu i ne vidjevši je. Ali sada kada ju je

vidio, pojma nije imao što da radi. Došao je u SanFrancisco da se zaruči s Elizabeth Barclay. A

upravo je stajao ispred jedne kuće u Ulici Green i polako se zaljubljivao u Crystal Wyatt.

- Volim te, Spencere. - Prošaptala je to kao da se plaši da joj se nikada više neće pružiti prilika i

on osjeti kako mu se srce topi. Kako joj je mogao reći za djevojku kojom će se oženiti?

Obujmio je ruke oko nje i priljubio je uz sebe. Želio je da je tako zadrži zauvijek. - I ja tebe

volim... oh Bože, Crystal... volim te... - Kako joj je mogao to reći? Nije joj mogao ništa obećati već

je samo zadržati još koji trenutak, a onda se slijedećeg jutra vratiti s Elizabeth u New York. Da li

je to uopće morao? Zašto nije mogao ostati s Crystal? U tome nije bilo ničeg lošeg. A onda je u

jednom iskričavom trenutku shvatio da ju je oduvijek volio. Bez obzira koliko ga to stajalo,

morao joj je reći. - Volio sam te od našeg prvog susreta. - Dovoljno je bilo da to samo izgovori pa

da osjeti veliko olakšanje, kao da je tri godine čekao da je pronađe i kaže joj to. Sada više ništa

nije bilo važno. Ništa i nitko.

ki@

97

Odmakla se od njega da ga pogleda, osmjehivala mu se. Dijete koje je sreo na ljuljašci izraslo je

u ženu i dok ju je držao u naručju, postajao je svjestan koliko je očajnički voli. To se nije moglo

izraziti riječima, to je bilo izvan pameti. Izvan svega. Ona je bila sve što je želio.

- Cijelo vrijeme često sam mislila na tebe... bio si tako zgodan onda kada si došao na ranč u

bijelim hlačama i s crvenom kravatom. - Nije se čak ni sjećao što je imao tada na sebi, ali ona je,

isto onako kao što se on sjećao bijele haljine u kojoj ju je ugledao prvi put i one plave drugi put.

Činilo se mu čita misli. Tada osjeti njegovo očajanje, podigla je pogled i upitala ga. - Kad se

vraćaš u New York?

- Sutra ujutro. - Kako je to sada ludo zvučalo. Sve što je želio to je bilo ostati s njom ovdje.

Zauvijek. Ali prvo je morao preurediti cijeli život. I suočiti se s Elizabethom. Ali to sada nije bilo

važno. Ništa nije bilo važno. Osim Crystal. Upravo je nju čekao cijelo ovo vrijeme. A sada je

znao i zašto. Ovo je bilo ono što je želio. Sve je imalo smisla dok ju je držao u naručju.

- Hoćeš li se opet vratiti u Kaliforniju? - Srce joj je luđački tuklo dok mu je postavljala to pitanje.

- Da. - Oči im se sretoše i oni ostaše dugo zagledani jedno u drugo. Znao je da će se vratiti.

Morat će joj mnogo toga objasniti. Ali bio je spreman hodati i po usijanom ugljenu samo da bi

bio s njom.

- Vratit ću se čim budem mogao. Prvo moram u New Yorku srediti neke stvari. Ali nazvat ću te.

Zatim ju je zamolio da mu da svoj broj telefona i opet ju je poljubio osjetivši slatkoću njezinih

usana i naslutivši budućnost koja je bila pred njim. Bila je to budućnost kojoj se radovao, ne

neka od koje je strahovao. U vrelini trenutka nisu ga brinule nikakve sumnje.

Na brzinu je nažvrljao ime firme u kojoj je radio i broj telefona, a zatim je zapisao njezinu

adresu, pa ju je opet privukao u zagrljaj, posljednji ovu večer. Nije želio od nje otići. Osjećao se

kao da je za poslednjih nekoliko sati, cijela njegova budućnost bila riješena i ovaj put je to bila

budućnost koju je priželjkivao.

- Ne želim otići... - prošaptao joj je u kosu dok ju je i dalje čvrsto držao, a ona je sklopila oči,

prisjećajući se kako je ugodno kada te grli netko koga voliš. Osjećala se sigurnom i sretnom

samo zbog toga što je bila s njim, ali gotovo da se nije usuđivala povjerovati u sve ono što je

čula. Kao da joj se ostvarivao san i sve je bilo tako dobro da ju je uplašilo. Što ako se ne vrati?

Ako nestane? Ali znala je da on to ne bi učinio. Odvojila se od njega pri čemu su oboje osjetili

gotovo fizičku bol. Pogledala ga je zatim kao da ga želi zauvijek ukopati u um da ga zadrži

zauvijek uz sebe. Ili bar onoliko koliko će mu biti potrebno da joj se vrati. Uopće nije znala kako

će to dočekati.

- Volim te, Spenceru.

- Nemoj onda biti toliko tužna.

- Plašim se. - Bila je iskrena s njim. Instinktivno je osjetila da može.

- Čega se plašiš?

- Što ako se ne vratiš?

- Hoću. Obećajem. - Mislio je to svim svojim srcem. Svaki dio njegovog tijela bio je živ i pun

nade. Ona je bila sve što je želio. - Volim te, Crystal. - Otpratio ju je do vrata i opet poljubio.

Pripila se uz njega, a već trenutak kasnije je nestala, prošavši na prstima pored stana gospođe

Castagne. Čuo ju je kako trči uz stepenice, a onda je jedan prozor obasjala svjetlost. Prišla je

ki@

98

prozoru i mahnula mu, a on je poslije toga, poput čovjeka koji je pronašao svoj san, pješke

krenuo ka kući na Broadwayu. U jednom ludom trenutku pomislio je da uđe u Elizabethinu

sobu i sve joj ispriča. Ali znao je da prvo mora razmisliti i s njom razgovarati po danu kako ne

bi pomislila da je pijan ili lud. Nije bio lud. Znao je da nikada prije nije bio razboritiji i znao je

točno što želi. Trebao je samo razmisliti kako to i dobiti.

21.

Slijedećeg jutra su već svi bili za doručkom kada je sišao. Njegovi roditelji, Elizabeth i svi

Barclayevi. Bio je to savršeni trenutak da im kaže ono što je imao na umu. Ali kada je ušao u

blagovaonicu svježe obrijan i blijed pošto je samo dva sata uspio spavati, jedva se uključio i u

njihov živ razgovor.

- Vjerojatno si sinoć došao strašno kasno - kao uzgred prošapta Elizabeth dok je održavala

razgovor između njegovog oca i njezine majke. Svi su bili spremni krenuti na aerodrom i ovo je

Hillovima i Barclayevima bio posljednji zajednički obrok. Svi su govorili o planovima za

vjenčanje, a on je osjećao neodoljivu potrebu da se na sve njih izdere, ali uspio se nekako

svladati. A onda odjednom postane mu jasno da nije ni vrijeme ni mjesto da im kaže za Crystal.

Spencer je shvatio da Elizabethi duguje bar toliko da je prvu obavijesti i to nasamo.

Ulio je sebi čaj u šalicu iz srebrnog čajnika i pustio ih da nastave s pričom dok je on ostao šutke

sjediti. Ian je to ubrzo primijetio i nasmijao mu se. Nije mogao izdržati da ga malo ne zadirkuje.

- Je li moj budući šogor mamuran? Znam ja kakvi su prijatelji pravnici. Svaki put kada se

sastanem s njima, tako se napijem da Sarah uvijek prijeti kako će se razvesti od mene.

- Nije točno! - Pobuni se Sarah toplo mu se osmjehnuvši. - To sam rekla samo jednom kada su te

uhapsili. - Cijelo društvo okupljeno oko stola se nasmija od srca, osim Spencera koji je izgledao

neoposivo nesretan.

- Razvedri se, sine. Bit će ti već bolje, a i možeš naručiti piće u avionu. - Ali on nije želio piće, već

Crystal.

Ubrzo su se oprostili od Barclayevih. Oni su letjeli ravno u Washington. Bilo je pravo čudo da se

sudac Barclay uopće uspio izvući s posla. Rijetko kad je makar jedan dan bio odsutan iz

Vrhovnog suda, ali ovo je bilo važnije. Odletio bi čak i na Mjesec zbog zaruka svoje malene.

Elizabeth je jedva progovorila koju riječ s njim dok se nisu ukrcali u avion, a onda ga je ozbiljno

pogledala. Osjećala je da nešto nije u redu s njim, jer ga nikad nije vidjela tako tihog i nesretnog.

- Nešto nije u redu? - Savršen početak za razgovor, ali on nije imao hrabrosti da se upusti u

njega. Njegovi roditelji su sjedeli nasuprot njima, a Ian i Sarah neposredno iza njih, a i želio ju je

poštedjeti još i toga da joj vijest saopći u njihovom prisustvu.

Neuvjerljivo je odmahnuo glavom, a Elizabeth je okrenula glavu ka pozoru. Bila je ljuta na

njega, ali ništa ga više nije pitala. Malo kasnije je primijetio da je zaspala. Osjećao se krivim dok

ju je gledao. Ali ne toliko da bi se i oženio njome. Nije ju volio. Sada mu je to postalo jasno. Bio

je previše zaljubljen u Crystal.

Još je osjećao njezinu satenastu kosu na svom obrazu, njezine usne na svojima... dodir njezine

ruke... mislio je da će poludjeti prije no što slete. Obećao je da će večeras odvesti Elizabeth u

Poughkeepsie. Užasavao se pomisli da ostane nasamo s njom. Znao je da joj mora reći istinu, ali

ki@

99

nije ju želeo povrijediti. A morao je. Kada je pomislio kako će samo njegovi roditelji biti

začuđeni, a Barclayevi bijesni zbog njegove izdaje, rastužio se još više. Ali morao se s tim

suočiti. I htio je to učiniti.

Kada su stigli u New York, njegovi roditelji su zajedno s Ianom i Sarah uzeli taksi, a on je otišao

po automobil kojeg je ostavio na aerodromu. Smjestio je Elizabethine torbe u prtljažnik zajedno

sa svojima. Nekoliko milja vozili su se u tišini, a onda Elizabeth to više nije mogla podnositi.

- Spencere, što ne valja? Što se sinoć dogodilo? Prije no što si izašao s tobom je bilo sve u redu.

A sada više nije. - To im je oboma bilo jasno, ali samo je on znao zašto. A znao je i da njoj mora

reći.

U jednom ludom trenutku Elizabeth se sjetila djevojke koja je pjevala kod Harryja u subotu

uvečer, kao i izraza na njegovom licu, pa se pitala ima li to neke veze s njegovim sadašnjim

raspoloženjem. Ali to je bilo nemoguće. Ili možda je? Izgledao je kao da će se onesvijestiti na

stolici kada ju je ugledao. - Postoji li nešto o čemu bih i ja trebala biti obaviještena? - Promatrala

ga je, a on je još dugo zurio ispred sebe prije no što je progovorio, prethodno bez najave sišavši s

puta, zaustavivši auto i okrenuvši se prema njoj. Na blijedom licu ocrtavala mu se strepnja, a i

osjećao se kao da je sišao s uma. A ona je neobično mirno čekala odgovor.

- Ne mogu se oženiti s tobom. - Nije mogao povjerovati kako je upravo izgovorio te riječi. A još

je nevjerojatniji bio Elizabethin izraz lica. Zainteresirao ju je, ali odjednom više uopće nije bila

zabrinuta.

- Da li bi bio ljubazan i reći mi zašto?

- Mislim da ne mogu. - Nije joj htio reći kako je ne voli. To bi bio previše okrutan udarac i ne bi

bilo fer. Nije ona bila kriva što nije Crystal. Nije bila kriva ni što nije čuo grmljavinu niti vidio

munje kad ju je prvi put ugledao. Mogla mu je mnogo toga ponuditi. Bila je inteligentna,

privlačna, potjecala je iz dobre obilelji, znala ga je zabaviti i sviđala mu se. Ali on je ipak nije

volio. - Samo znam da ne mogu. Nikada ne bismo bili sretni.

Pogledala ga je, a on je u jednom kratkom trenutku pomislio da izgleda kao da se zabavlja. - To

je najgluplja stvar koju sam ikada čula. Nikada mi nije ni palo na pamet da si kukavica.

- Kakve to ima veze jedno s drugim? - Izgledao je još jadnije nego ranije, a ona je zapalila

cigaretu i nastavila ga promatrati.

- Kako ne bi imalo? Ohladio si se od straha, Spencere Hillu i nemaš petlju to priznati i izgurati

do kraja. Spreman si sve otkazati i zbrisati kao neki zec. Svi se uplaše... pa što? Priberi se,

pobogu. Budi muškarac. Napij se, isplači se s prijateljima i suoči se s onim što te čeka. Misliš da

se ostali muškarci ne osjećaju kao ti? - Ali ostali muškarci nisu bili zaljubljeni u Crystal. A

Elizabeth je bila zastrašujuće hladna dok ga je promatrala. - Uzmi tjedan dana slobodno, vrati

dah, pa ćemo razgovarati o tome kada slijedećeg vikenda dođem u New York.

- Elizabeth... nije to tako jednostavno. - I dalje se samo povlačio. Nije joj želeo reći da je opet

vidio Crystal... da se zaljubio u nju kada je imala četrnaest godina. Pomislila bi da je lud. A

iskreno govoreći u tom se trenutku upravo tako i osjećao, dok je pokušavao objasniti ženi s

kojom je bio zaručen.

- Je, ako želiš da bude. - Odmaknula mu se i ugasila cigaretu. - Hajde, pretvarajmo se kao da

uopće nismo o tome razgovarali?

ki@

100

On očajnički uzdahnu i osloni se o naslon sjedala, zureći rastreseno kroz prozor. - Mislim da si

još luđa od mene.

- Odlično. Znači da ćemo se odlično slagati, Spencere, je li tako?

- Ne, nećemo, do đavola! - Ponovo se okrenuo prema njoj. - Nisam ono što ti želiš i nikada to

neću biti. Ne želim iste stvari kao ti. Ne žudim za slavom i bogatstvom, ne želim postati 'netko'.

Nikada neću biti onakav kakvog me ti želiš vidjeti. Neću to.

- A kako stvari stoje sa mnom, kada već pričamo o svemu tome? Što meni nedostaje, jer oko

toga se sve i vrti, zar ne? Govorimo o onome što ja nisam, a ne o tome šta ti nisi. - Oduvijek je

bila bolno iskrena i dovoljno mudra da protumači ono što vidi čak i kada nije znala razloge.

- Nisam ti potreban. - Bio je to doista slab razlog za raskid zaruka, da se čak i Spencer glupo

osjećao kad je to izgovorio.

- Razumije se da jesi. Ali ne moram to stalno ponavljati, je li tako ili ti to možda očekuješ od

mene? I slučajno te volim, ako ti je to uopće važno. Ali nikada neću ići okolo i pretvarati se kako

vjerujem u duge i čuda i vizije anđela koji sviraju harfe i koji mi govore da te volim. Sviđaš mi

se. Mislim da si pametan, zabavan, da možeš daleko dogurati, ako samo pružiš sebi priliku, a

kada jednom stigneš tamo bit će nam sjajno. I to je sve što ja želim. Je li to toliko grozno?

- Nije grozno. Ništa nije grozno. Ni ti nisi grozna. I ti se meni strašno mnogo sviđaš... ali

potrebno nam je više od toga. - Govorio je preglasno u skučenom prostoru auta, ali ona kao da

to nije primjećivala. Molio je za svoj život, a ona to izgleda nije shvaćala. - Meni su potrebne

violine, harfe i duge. Vjerujem u njih. Možda sam samo beznadežni romantičar, ali ako sada

pristanemo na nešto manje od toga, za deset godina... pet... dvije... gorko ćemo zažaliti.

- Slučajno nam je i seksuaini život prokleto dobar. Nemoj to zaboraviti.

Nasmiješio se čuvši kako bez okolišenja govori o tome. A uz to je još bila u pravu. Cijela

situacija u kojoj se našao bila je još luđa, jer je bio ludo zaljubljen u djevojku s kojom nikada nije

spavao. I dok je slušao Elizabeth i sebe, odjednom se pitao nisu li svi njegovi snovi o Crystal

predstavijali puku iluziju. S njom se sve svodilo na harfe, violine, snove, sjećanja i vizije. S

Elizabeth je čvsto stajao na zemlji. A bilo mu je potrebno i jedno i drugo. Bar je on tako mislio.

- Ili ti seks možda nije važan, Spencere? Ne bih baš rekla po onome što sam uočila. - Smijala mu

se, a on nije izdržao da joj se ne osmjehne.

- Rekao bih da ipak je.

- Bar si iskren. Nisi jako hrabar, ali si bar iskren. - A onda se nagnula i poljubila ga u vrat i

prešla rukom preko njegove butine. - Zašto se ne bismo zaustavili kod nekog motela i razmotrili

tu stvar?

- Zaboga, Elizabeth, ozbiljno mislim. Upravo sam ti rekao da ne želim da se oženim s tobom, a ti

hoćeš u motel. Zar me nisi čula? Zar me ne slušaš? Zar ti nije stalo? - Pomahnitao je.

- Svakako da mi je stalo. Ali neću početi mahati maramicom. Mislim da se ponašaš kao

desetogodišnjak i neću ti ugađati. Mislim da ti se sinoć nešto dogodilo zbog čega si gotovo

napunio gaće, ali čak nisam ni sigurna otkud to znam. I u nekoj vrsti religijskog žara ili nečeg

isto tako glupog, želiš poći u brda. E pa, ja ne želim čuti ni riječ o tome. Odvezi me u školu, vrati

se kući i otrijezni se, a onda me ujutro pozovi. - Nije se moglo poreći da je bila hladnokrvna. Na

određen način ju je poštovao zbog toga, ali ga je to i na smrt zaplašilo. Upravo zbog toga nije ju

ki@

101

želio oženiti, već Crystal. Elizabeth ga je počela promatra dok je sasvim očajan palio auto.

- Osjećaš li potrebu da mi ispričaš što se sinoć dogodilo? Je li u tome stvar? Nađi svećenika,

neka ti on da oprost. Pa onda nastavimo dalje živjeti kao normalni ljudi.

- To nema nikakve veze s tim.

- Mislim da ima i mislim da si i ti toga svjestan. I znaš što, Spenccre? - Upalila je još jednu

cigaretu i zagledala se smireno kroz prozor. - Ja o tome ne želim ništa čuti. Prebrodi tu tvoju

crise de conscience, kako to Francuzi zovu, privatno, nemoj dok ona traje uništavati naše živote.

- Uništit ćemo svoje živote ako se vjenčamo. Vjeruj mi, dobro znam što govorim. - Bio je

ozbiljan, ali i dalje je nije mogao uvjeriti.

- Nevjerstvo samo po sebi nije dovoljan razlog za razvod, bez obzira na to šta zakon kaže. Ako

je u tome stvar, ako si sinoć sa svojim prijateljima pošandrcao, ne opterećuj mene svojim

prljavim pričama. Otrijezni se kao svaki drugi normalan pristojan čovjek koji poštuje sam sebe,

slaži me, kupi mi neki lijep nakit i prestani cviliti.

Spencer se okrenu prema njoj jako zaprepašteno. - Ti to ozbiljno?

- Ne baš. Ali uglavnom. Još nismo u braku. Ako povremeno poludiš, neću praviti scene.

Međutim, kada se vjenčamo, vjerojatno neću tako blagonaklono gledati na to.

- Pribilježit ću. - Bila je nevjerojatna i on se odjednom opet počeo ponašati kao da će oženiti nju,

a ne Crystal. - Suvremena, nema što.

- U tome je cijela stvar, zar ne?

- Ne točno. - I dalje je odbijao da joj ispriča za Crystal. To se nje nije ticalo. Pa ipak, ona je to od

njega tražila, ocijenivši ono što se dogodilo kao provod za jednu noć i izrazivši spremnost da

pređe preko svega. Sada mu je bilo još teže da s njom razgovara. - Mislim da to ima veze s

našim potpuno različitim pogledima na život. U nekim stvarima ja želim više od tebe, a u

drugima pak ti želiš mnogo više no što ću ja ikada željeti. A iz toga, draga moja, neće proizaći

brak u kojem cvjetaju ruže.

- Tako nešto ne postoji. - Opet su jurili autoputom i ona mu se primakla bliže.

- E tu se ne slažem s tobom, ja mislim da postoji.

- A ja mislim da si lud. - Kad je to izgovorila spustila mu je ruku na prepone, auto zakrivuda, a

on je pogledao u užasu. - Elizabeth, prestani!

- Zašto? Ranije ti se uvijek sviđalo. - Zabavljala se. Ismijavala ga je. I odbijala je ozbiljno shvatiti

ono što joj je govorio.

- Da li je išta od onoga što sam ti rekao doprlo do tebe?

- Sve. Ali iskreno govoreći, ljubavi, mislim da je sve to sranje. - Opet ga je poljubila u vrat i

unatoč svemu on osjeti kako mu se krv nekontrolirano uzburkala. Osjetio je ludi nagon da vodi

ljubav s njom kako bi je uvjerio. Ali u što? Da je sve bilo gotovo? Zašto mu nije htjela

povjerovati? Što je ona to znala, a on nije? Bila je nevjerojatno svojeglava i tvrdoglava.

- Nije sranje. Ozbiljno to mislim.

- U ovom trenutku možda i misliš. Ali sutra će ti biti neugodno. Poštedit ću te te neugodnosti

tako što neću povjerovati ni u jednu riječ koju si izrekao. Zar to nije sportski od mene?

Opet je sišao s puta da bi je pogledao, ali morao se nasmijati sam sebi. Plašio se da bi mogla

učiniti nešto u očajanju, a umjesto toga nju nimalo nisu dirnule njegove riječi. Bila je potpuno

ki@

102

mirna. A najgore od svega je bilo to što mu se to kod nje svidalo. - Ti si mnogo luđa od mene.

- Hvala. - Rekavši to nagnula se prema njemu i čvrsto pritisnula svoje usne uz njegove,

proguravši mu jezik između usana i istovremeno mu lagano otkpočavajući šlic. Pokušao se

izvući, ali jedan njegov dio to nije želio.

- Elizabeth, nemoj... - Ali ona ga je ljubila i milovala u isto vrijeme tako da nije uspio odoljeti bez

obzira koliko situacija bila neobična. Nije čak mogao ni povjerovati u ono što se događalo, ali

već trenutak kasnije ležali su na sjedalu, divlje se uvijajući da se oslobode odjeće. Suknja joj se

našla oko pojasa, a gačice oko članka na nozi. Para na prozorima bila je jasan dokaz njihove

strasti. Bilo je kratko i žestoko. Spencer je potpuno izgubio kontrolu, a kada su se kasnije

dovodili u red, osjetio je potištenost. Ali zato je Elizabeth bila raspoloženija više no ikad.

- To je bilo ludo. - Prekoravao je sebe da se ponašao kao pravi luđak. Možda je čak doživio

nervni slom.

- A ja mislim da je bilo baš dobro. Ne budi takav uškopljeni usranko. - Nastavila mu se

podsmjehivati sve do Poughkeepsija. Kada su stigli u Vassar, strastveno ga je poljubila, unatoč

njegovom opiranju i obećala mu da će ozbiljno razgovarati slijedeće nedjelje kad dođe u New

York. I umjesto da osjeća olakšanje, krivicu, tugu ili jad, vraćajući se u New York, Spencer se

osjećao očajnički glupo. I tek je navečer, dok je ležao u krevetu i razmišljao opet o Crystal,

shvatio koliko će problema imati s Elizabeth. Pošto ga je navukla da je zaprosi, sada sigurno

neće prihvatiti ne kao odgovor. A on je želio samo otići u Kaliforniju i pobjeći s drugom ženom.

Sve mu je to ličilo na komičnu operu, ali s tom razlikom što je bila prokleto ozbiljna. Čak je bio u

iskušenju da pozove oca i porazgovara s njim, ali bio je uvjeren da bi i otac mislio da je poludio.

Na trenutak ni sam nije bio siguran.

Slijedećeg jutra htio je pozvati Crystal, ali još joj nije imao što reći. Ona čak nije ni znala da je

zaručen. Osjećao je da joj duguje bar to, da je ne zove dok ne raščisti s Elizabeth. Tada se još više

razbjesnio sam na sebe što je vodio s njom ljubav u kolima na putu za Poughkeepsie. Sada mu je

samo još bilo potrebno da Elizabeth ostane trudna, pa da zbrka bude potpuna. Ali znao je od

ranije da je ona ulazila u rizik samo kada je znala da se to ne može dogoditi. Ali čak i bez toga,

Spencer se našao pred nepremostivom dilemom. Cijelog slijedećeg tjedna nije mogao jesti,

spavati, nije se mogao koncentrirati na posao. Samo je mislio na Crystal i svoje još neraskinute

zaruke. S vremena na vrijeme bi se pitao nije li Elizabeth u pravu, možda brak u kojem cvjetaju

ruže stvarno nije bio moguć. Konačno, nije im bilo loše, ni u krevetu, a ni izvan njega, bila je

pametna i dobro su se slagali... ali Crystal je bila mnogo više od toga... bar je on mislio da je...

premda je morao priznati da ju je jedva poznavao. Krajem tjedna više uopće ni o čemu nije

mogao misliti. Sve je toliko puta odvagnuo i to doista pažljivo, da više ništa nije imalo nikakvog

smila. Kao ni ranije. Znao je samo to da ga već godinama progoni romantična vizija koju je imao

o Crystal, koja je potpuno odudarala od svijeta realnosti u kojem je živjela žena s kojom je još

bio zaručen.

Cijelog tjedna je izgledao užasno, pa se čak jedan prijatelj iz ureda pokušao našaliti na njegov

račun. - Vjreojatno si proveo težak vikend, Hille.

Spencer se osmjehnu, ali sutradan dok su igrali skvoš bio je tako rastrojen da je izgubio obje

partije. Kada su otišli na piće bio je toliko potišten, da je morao s nekim popričati. George

ki@

103

Montgomery je nedavno stupio u firmu. Bio je Spencerovih godina i pred njim je bila sjajna

budućnost. Bio je nećak starijeg partnera firme, Brewstera Vincenta.

Podigao je iznenada pogled prema njemu, očajnički želeći da mu se povjeri. George je osjetio da

ga nešto jako muči. - Što te izjeda?

- Mislim da sam lud.

- Pretpostavljam da si u pravu, ali tko nije? - Osmjehne mu se George i naruči im još po jedno

pivo. - Imaš li neki poseban razlog što si to tek sada primijetio?

Nije znao što da mu kaže. Kako uopće da mu počne pričati o Crystal? - Za vikend sam u San

Franciscu naletio na staru prijateljicu.

Georgu je odmah sve bilo jasno čim ga je pogledao. - Djevojku?

Spencer sav očajan kimne. - Nisam je vidio godinama, mislio sam da sam je zaboravio... a onda

odjednom... Bože, ne znam čak ni kako da ti to objasnim.

- Završio si s njom u krevetu - pomože mu George, iscerivši se. Nešto slično mu se dogodilo dva

dana prije no što se oženio. - Ne brini, samo si se uplašio. Preboljet ćeš ti to.

- A ako ne prebolim? Što onda? Osim toga, samo da znaš, nisam spavao s njom. - Rekao je to

više u želji da sačuva njezin ugled nego svoj, kao da je bilo važno. George je čak nije ni

poznavao.

- Moja sućut. Ne brini, Spencere. Zaboravit ćeš je. Elizabeth je strašna djevojka. Mogao si proći

mnogo gore, ovako ćeš biti u rodbinskim vezama sa sucem Barclayem. - Zar su svi samo na to

mislili? O tome koliko je važno to što će biti blizu njezinog oca?

Spencer podiže pogled prema njemu i George shvati da je stvar bila ozbiljna. - Rekao sam

Elizabeth da želim raskinuti zaruke.

George zvizne i spusti čašu. - U pravu si. Ti si lud. Što je ona rekla na to?

Spencer samo odmahnu glavom. - Ne želi ni čuti. Misli da je posrijedi uobičajen strah i da

trebam prestati cviliti. - Situacija bi svima mogla izgledati smiješna, osim Spenceru.

- Ne možeš reći da nije fer. Zna li za tu drugu djevojku?

Spencer sav očajan odmahnu glavom. - Nisam joj rekao. Ali mislim da nešto naslućuje. Premda

ne shvaća koliko je to sve ozbiljno.

George ga odlučno pogleda. - I nije.

- Je. Zaljubljen sam u nju... mislim u onu drugu.

- Prekasno je za to. Razmisli. Pomisli kakva bi se buka podigla kada bi raskinuo zaruke.

- A ako to ne učinim? Da provedem ostatak života misleći na nekog drugog?

- To nećeš. Zaboravit ćeš je. - Zvučao je tako sigurno, ali Spencer nije bio baš u to uvjeren. -

Morat ćeš.

- I drugi ljudi raskidaju zaruke. - Spencer je bio nervozan, a da stvari budu još gore, već danima

nije spavao, što ga je samo još više pritiskivalo.

- Ali ne raskidaju zaruke s kćerkom suca Barclaya. - George je to izrekao s takvom uvjerljivošću,

da je to iznerviralo Spencera. Na sve je ostavljalo prokleto veliki dojam to tko je ona bila,

međutim, Spenceru to nikad nije bilo važno. Zaprosio ju je jer mu se sviđala, jer je bila

inteligentna, puna života i zato što je mislio da bi mogli voditi zanimljiv život i na kraju, zbog

toga jer je uvjerio sebe da je voli. Ali nikada nije o njoj razmišljao na taj način. To mu je bilo

ki@

104

jasno od početka. Zato je cijele godine i oklijevao da je pita hoće li se udati za njega. A onda je

odjednom zaključio da bi mogao. Ali prevario se i što sad? I dalje nije znao odgovor.

- Zašto je to sve toliko važno, George? Kakve to veze ima tko joj je otac?

- Šališ se? Ne ženiš bilo koju djevojku, ženiš se određenim stilom života, imenom, utjecajnom

obitelji. Ne možeš samo tako ući i izaći iz jednog života kao šštoje njezin. Već će pronaći način

da ti to naplate, pa čak ako to i ne učine, tvoje će ime biti zaprljano odavde do Kalifornije. -

Kada je to izrekao, Spencer se sjetio roditelja. Bit će strašno razočarani, ali nije se mogao oženiti

s njom samo da bi njima ugodio.

- Mogu živjeti s tim, ako moram. - Ali da li je mogao? A što ako Crystal nije bila ona prava? Što

ako je sve to bila samo mladenačka zanesenost? Konačno, gotovo da je nije ni poznavao. - Stvar

se svodi na ovo, da li volim Elizabeth ili ne? Istinu govoreći, George, ne znam. Kako je mogu

voljeti kada sam od glave do pete zaljubljen u nekog drugog?

- Mislim da to moraš izbiti sebi iz glave i urazumiti se. Hajdemo, plaćam večeru. Popij nekoliko

čašica, pođi u krevet i za Boga miloga nemoj joj to više spominjati. Za nekoliko dana ćeš se

osjećati bolje. Vjerojatno je u pitanju upravo ono što je i ona mislila. Uplašio si se. To se svima

događa. - Ali Spencer nije bio baš siguran u to. Te je noći bar mirno spavao, a ujutro je vidio u

The New York Timesu bilješku o svojim zarukama i jednu lijepu Elizabethinu fotografiju

snimljenu u Washingtonu na očevoj promociji. Sve je opet postalo stvarno i dok je išao na posao

pitao se nije li George bio u pravu, nije li trebalo jednostavno Crystal izbiti iz glave. Ali što će joj

za Boga miloga reći? Da je pogriješio? Da je ipak ne voli? Da se mora oženiti s nekom drugom?

A što će biti s Crystal? Bio joj je potreban, to jest, netko joj je bio potreban. To neće biti fer prema

njoj, a pri pomisli da je se mora odreći, srce ga je zaboljelo. Ali ništa joj nije morao reći.

Tog je dana u San Franciscu Crystal vidjela vijest o zarukama u novinama. On se toga uopće

nije sjetio dok se rvao sa svojom dilemom. Upravo je ručala s ostalim osobljem, kada joj je Pearl

dodala Chronicle, znatiželjno je pogledavši. Ali ona nije bila toliko iznenađena koliko Crystal

kada je ugledala Spencerovo nasmiješeno lice u novinama.

- Nisu li oni bili ovdje prije neku večer? Mislim da sam ih služila. - Pearl se zamislila. Uvijek su

na nju ostavljali veliki dojam oni o kojima je čitala u novinama. - Mislim da je bila subota. Ona je

bila nekako puna sebe, ali sjećam se da je on bio vrlo fin. Poludio je za tobom. Trebala si mu

vidjeti lice dok si pjevala.

Crystal je osjetila kako joj ruke postaju ledene, a prsti su joj drhtali dok joj je vraćala novine.

Dovoljno je pročitala. Pisalo je da će se Spencer Hill, iz New Yorka, vjenčati s kćerkom suca

Barclaya, Elizabeth i da su obje obitelji doletjele u grad za Dan Zahvalnosti da proslave zaruke

na prijemu za četiri stotine uzvanika u zgradi na Broadwayu. Hedda Hopper je izjavila da je

prijem bio nezaboravan, da je bio poslužen kavijar i šampanjac i da je buffet zasjenio čak i onaj

iz Bijele kuće. Za mlade su svirali Artie Shaw i njegov sastav sve do ranog jutra. Svadba je

zakazana za lipanj, a vjenčanicu gospođice Barclay sašit će osobno Priscilla iz Bostona. Crystal je

s nevjericom zurila u svoj tanjur. Nije joj ni spomenuo da se zaručio. Rekao joj je samo da je voli.

I da će se vratiti u Kalifornju. Slagao ju je. I dok se svega sjećala što joj je govorio, srce samo što

joj se nije raspuklo od bola. Vjerovala mu je.

- Jesi li ikada ranije čula za njega? - raspitivala se Pearl, pažljivo žvačući hranu. U posljednje

ki@

105

vrijeme se nešto udebljala, ali i dalje je bila odlična plesačica.

- Ne - odmahnu Crystal glavom i ode isprazniti tanjur. Bio je pun, ali ona više nije bila gladna.

Te je noći izgarala pjevajući, pokušavajući ne mjsliti na njega, ali za to nije bilo nade. On je bio

sve i sva na što je mogla misliti, a dva dana kasnije kada ju je nazvao, malo je nedostajalo da ne

prihvati poziv, ali gospođa Castagna je bila uporna. - Međugradska. - Povikala je, zadivljena, a

Crystali su se ruke tresle dok je uzimala slušalicu. - Da?

- Spencer, ovdje.

- Čestitam. - Srce samo što joj nije prestalo kucati kada je izgovorila tu riječ, a njemu je odmah

sve postalo jasno. Barclayevi su vijest o zarukama dali i u lokalne novine. Želio joj je to sam reći,

ali sada je bilo prekasno. Već je znala.

- Vratio sam se u New York da raskinem, kunem ti se. One noći kada sam se vratio čak sam joj

to i rekao.

- Pretpostavljam kako ste oboje zaključili da ti to u stvari nisi ozbiljno mislio.

- Nije bilo tako... ja... ne znam kako da ti objasnim.

- Ni ne moraš. - Željela je biti ljuta na njega i bila je, pa ipak sada, dok ga je slušala, osjećala je

samo beskrajnu tugu. Izgubila je toliko ljudi do kojih joj je bilo stalo, on je bio samo još jedan od

njih. Otišao je. Otišao je zauvijek iz njezinog života. Kao i ostali. Ali ovaj put je moglo biti

drugačije. - Ništa mi ne duguješ, Spencere.

- Nije u tome stvar... Crystal, volim te... - Ništa joj gore nije mogao reći pošto je vidjela obavijest

o zarukama. - Ne želim otežavati stvari. Želim samo da to znaš. Možda su naši životi bili suviše

daleko jedan od drugoga. Nikada nismo imali prilike da se bolje upoznamo... - Kakav bijedan

izgovor. Instinktivno je znao da bi se odlično slagali, da su savršeno jedno drugom odgovarali.

Ali odlučio se za hladnu realnost umjesto za nježnu iluziju. - Sve se toliko zapetljalo kada sam

se vratio ovamo. - U to vrijeme mu je izgledala strašno nestvarna, ali dok je sada s njom

razgovarao telefonom žudio je da je ponovo zagrli i osjeti uz sebe.

A ona je, na drugom kraju veze, dok ga je slušala, tiho plakala. Željela ga je mrziti, ali nije.

- Sigurno je izuzetna osoba.

Trenulak je oklijevao, želeći joj reći istinu, reći koliko mu je ona više značila od Elizabeth, pa

ipak to nije bilo stvarno. Nije moglo biti. On to nije mogao dozvoliti. - To je sasvim drugačije od

onoga što smo ti i ja osjećali. Nema u tome one čarolije.

- Ali zašto se onda ženiš s njom? - Ništa više nije razumjela. Sve ju je to strašno zbunjivalo.

- Da budem iskren, nisam siguran. Možda zato što je bilo previše složeno da to ne učinim.

- To baš nije neki razlog da se čovjek oženi. - I sam je to znao, tako da nije znao šta bi joj

odgovorio.

- Znam. Znam da ovo zvuči ludo, ali pisat ću ti... da vidim kako si... da li te mogu nazvati

ponekad? - Mučila ga je pomisao da bi je mogao opet izgubiti. To više nije smio dozvoliti.

Morao je znati da li je s njom sve u redu i naći joj se pri ruci ako joj zatreba, ali ona to nije htjela.

Suze su joj se opet kotrljale niz obraze kada je odmahnula glavom. - Bolje nemoj... uskoro ćeš se

oženiti. Ionako između nas nikada ničeg nije ni bilo. Samo san. Ne želim te više čuti. Samo bi

me podsjetilo na ono što smo mogli imati. - To je bilo točno, ali osjetio je još veću potištenost

saznavši da ne želi više imati ikakve veze s njim.

ki@

106

- Hoćeš li me nazvati ako ti išta bude potrebno?

- Kao na primjer? - Osmjehnula se kroz suze. - Što kažeš na ugovor za snimanje u Hollywoodu?

Imaš li koji?

- Svakako... - I on se nasmiješio kroz suze. - Sve za tebe. - Sve osim onoga što su oboje željeli više

od samog života. A on je zeznuo stvar kad je zaključio da je Elizabeth ona prava. Poslije

razgovora s Crystal više nije bio siguran u to. Možda je bila u pravu što mu je rekla da je više ne

zove. Poželio je da se ukrca u slijedeći avion samo da bi bio s njom, ali ni jednoj to nije mogao

prirediti, morao je pokušati da sa Elizabeth sve ispadne dobro. Bar toliko joj je dugovao. A nije

želio ni Crystal tako nešto učiniti. - Pretpostavljam da ću uskoro viđati tvoje ime na svijetlećim

reklamama... ili ću kupovati tvoje ploče. - Ozbiljno je to mislio. - Jednog dana, možda. - Ali ona

nije sada o tome razmišljala. Mislila je samo na njega i koliko će joj nedostajati. - Drago mi je što

sam te ponovo vidjela... unatoč svemu ovome... vrijedilo je. - Bar je imala nešto o čemu je mogla

sanjariti. Bar ga je vidjela. Bila u njegovom naručju. Dodirivala ga. A i rekao joj je da je voli.

- Ne znam kako uopće to sada možeš reći. Osjećam se kao obični baraba... a posebno zbog toga

što si sve saznala iz novina.

Ona slegnu ramenima. Možda to sada i nije bilo važno. Možda ništa više nije bilo važno. On

nikada nije bio dio njezinog života. Bio je samo san, od početka do kraja... ali divan san. Zatim

je, žaleći što ne može biti jaka, opet počela plakati, ali tako joj je bilo teško reći mu zbogom,

znajući da je to zauvijek. - Nadam se da ćeš biti sretan.

- I ja se nadam. - Po glasu bi mu se reklo da baš nije bio uvjeren u to. - Obećaj da ćeš me nazvati

ako ti nešto bude potrebno. Ozbiljno to mislim, Crystal. - Znao je da više nema nikoga, osim

Websterovih, a oni joj nisu mogli biti od velike pomoći.

- Sa mnom će biti sve u redu. - Osmjehnula se, boreći se sa suzama. - Žilava sam ja.

- Da... znam to... samo bih želio da ne moraš biti. Zaslužuješ nekog sjajnog tko bi vodio računa o

tebi. - Želio je da doda, volio bih da ja budem taj, ali to bi bilo previše okrutno, i sasvim

besmisleno za oboje. Svjestan da više nije ostalo što reći. - Zbogom, Crystal, volim te. - U očima

su mu se pojavile suze i jedva je čuo njezine posljednje prošaptane riječi.

- I ja tebe volim, Spencere... - Veza se prekinula, nestala je. Zauvijek.

Napisao joj je jedno pismo u kojem joj je rekao koliko mu je žao i koliko mu je značila i koliko se

namučio da sve to pretoči u riječi, ali pismo se vratilo neotvoreno, bez odgovora. Nije znao da li

se preselila, ali vjerojatno nije. Bila je samo dovoljno mudra da ne započinje nešto što ni jedno

od njih nije moglo završiti. Znala je da sve to mora ostaviti za sobom. Nije bilo lako. To je bila

najteža stvar koju je ikad učinila, osim napuštanja ranča i doline, ali primorala je sebe da ga

pokuša zaboraviti. Nije čak više htjela ni pjevati pjesme koje je pjevala onu večer kada se vratio

da je vidi.

Sve ju je podsjećalo na njega, svako jutro, svaki dan, svaka noć, svaka pjesma, svaki zalazak

sunca. Svaki budni trenutak provodila je misleći na njega. Proteklih godina imala je samo svoje

snove, ali sada je imala mnogo više od toga što joj je život činilo samo još beskrajno bolnijim.

Upoznala je točnu boju njegovih očiju, miris kose, njegove usne, dodir njegovih ruku, zvuk

glasa dok je šaptao. A sada je sve to morala zaboraviti. Imala je cijeli život pred sobom i nikoga

koga bi voljela, ali imala je darove koje joj je Bog darovao, kako ju je često podsjećala gospođa

ki@

107

Castagna i Pearl koja ju je opet podsjećala da Hollywood još čeka na nju. Ali sada, bez Spencera,

ništa od toga nije izgledalo osobito važno.

22.

Za Spencera su se stvari konačno opet sredile. Mnogo je mislio na Crystal, ali čvrsto je odlučio

da do kraja ispuni ono na što se obavezao. Za Božić je otišao s Elizabeth u Palm Beach i opet je

počeo hvatati korijene u stvarnosti. Neprestano je mislio o tome kako bi trebalo pisati Crystali,

ali to više nikada nije učinio. Znao je da Crystal želi da je ostavi na miru, a on je osjećao

preveliku krivicu da bi išta poduzeo. Elizabeth je prešla preko svega, bila je previše velikodušna

da bi opet spomenula tu njegovu grešku.

Božić su lijepo proveli unatoč svemu i vratili su se s Floride odmorni i preplanuli. Do vjenčanja

ih je dijelilo samo još šest mjeseci.

Cijelo to vrijeme Elizabeth ga je vodala po prijemima u New Yorku i kratila mu vrijeme čestim

odlascima u posjet njezinim roditeljima u Washingtonu. Tog proljeća nije uopće imao vremena

razmišljati o bilo čemu, ali Crystal mu je neprestano izjedala misli i to češće nego ranije, a on se

svim silama tome opirao. Nije imalo nikakvog smisla gubiti razum zbog nje. Gotovo svakog

dana ponavljao je sebi da je pravilno postupio.

Gospođa Barclay je otišla u San Francisco početkom svibnja, kako bi nadgledala završetak

priprema. Trebali su se vjenčati u katedrali Grace, što je bila Elizabethina želja, a prijem se

trebao održati u hotelu St. Francis. Željela je da ga prirede kod kuće, ali je također htjela preko

sedam stotina ljudi, tako da nisu imali drugog izbora nego da za to odaberu neki hotel.

Predvidjeli su četrnaest djevera i dvanaest djeveruša. Čekalo ga je vjenčanje o kakvima je samo

čitao u novinama, ali nikad ni na jednom nije bio.

U San Francisco je odletio u lipnju, s Elizabeth, dan nakon završetka njezine škole. Dala je treću

godinu i u jesen se trebala prebaciti na Kolumbiju, kako bi mogla diplomirati nakon vjenčanja.

To je bio jedini uvjet koji je njezin otac postavio prije no što je pristao na vjenčanje. Želio je da

Elizabeth diplomira i bilo mu je samo žao što cijeli studij neće završiti na Vassaru. Ali Elizabeth

je samo željela biti sa svojim mužem. U avionu su bili dobro raspoloženi i Spencer je znao da ga

po dolasku u Kaliforniju čekaju bezbrojni prijemi. Do vjenčanja su imali još tjedan dana.

Zakazano je bilo za sedamnaesti lipanj, a na medeni mjesec su trebali otići na Havaje. Jedva je

čekala i još prije tjedan dana zaneseno je izjavila da stavlja Spencera na dijetu prije vjenčanja.

Nemilosrdno ju je zadirkivao zbog toga u avionu, govoreći kako više ne može biti odgovoran za

svoje postupke. Ali mogućnosti su im bile još ograničenije nego ranije. Njezin otac mu je

rezervirao sobu u klubu Bohemian, kao i svim djeverima koji nisu bili odavde, a među njima i

Georgu iz Spencerove kancelarije. Još se sjećao kako mu je George samouvjereno govorio da

pravilno postupa, a sada je i on u to vjerovao. Sve dok nije sletio u San Francisco.

Opet je počeo danonoćno misliti na Crystal. Sada mu je bila tako blizu i on ju je očajnički želio

vidjeti. Ali nekako se ipak uspijevao oduprijeti. Pio je više nego obično i sam sebi savjetovao da

to ne čini. To bi bilo doista okrutno prema njoj i on se dušom i srcem zadubio u planove oko

vjenčanja i posvetio divnim prijemima koji su svakog dana priređivani u njihovu čast.

Išli su na prijeme u Atherton, Woodside i na nekoliko u San Franciscu, a Barclaycvi su priredili

ki@

108

večeru uoči vjenčanja u klubu Pacific Union. Spencer je momačku večer proslavio dan ranije.

Ian mu ga je priredio. Naručio je čak i nekoliko striptizeta, šampanjac je tekao u potocima i

Spencer se uspješno odupro želji da na putu kući svrati do Harryja i ponovo Crystali izjavi

ljubav. Nepovezano je to pokušao objasniti Ianu, ali onda se sjetio da to ne bi smio učiniti. - Sve

je u redu, sinko - iscerio se Ian, - mi šampanjac uvijek pijemo iz kristalnih čaša. - Smjestili su ga

u krevet u klubu gdje je odsjeo, a slijedećeg dana na probnoj večeri Spencer je dobro pazio da se

ponovo ne napije. Kao uostalom i svi drugi. Elizabeth je zračila u ružičastoj satenskoj večernjoj

haljini. Nikada nije bila ljepša. Majka joj je kupila nekoliko ekskluzivnih toaleta u Washingtonu i

New Yorku, kosa joj je bila nešto duža i imala je francuske uvojke, koji su otkrivali nevjerojatne

dijamantne naušnice koje su joj roditelji darovali za vjenčanje. Spencer je dobio sat Patck

Philippe i kutiju za cigarete od platine ukrašenu safirima i dijamantima. On je njima poklonio

zlatnu kutiju u koju je bio ugraviran stih iz pjesme za koju je znao da mnogo znači sucu

Barclayu. A Elizabethi je dao ogrlicu od rubina i naušnice koje su išle uz nju, a koje će morati

nekoliko godina otplaćivati. Znao je koliko je voljela rubine, a i bila je naviknuta na najbolje.

Dok joj se tu večer osmjehivao u klubu Pacific Union, postalo mu je jasno da ih je zaslužila.

Vjenčanje se trebalo održati sutra u podne i djeveri su napustili klub Bohemian u limuzinama

koje su stvorile konvoj. Mlada je stigla u crkvu u Rollsu svog pokojnog djeda, iz 1937. koji je još

bio u savršenom stanju. Barclayovi su ga jedino koristili u izuzetnim prilikama, Elizabeth je sva

sjala od sreće dok su je dvije služavke i batler smještali u auto i pažljivo savijali njezin četrnaest

stopa dug šlep. Otac je zurio u nju u nijemom divljenju. Imala je krunu od čipke, ukrašenu

sićušnim biserima, a u njoj, pažljivo ukomponirana, bila je njezina elegantna mala tijara. Tanak

francuski veo u naborima je padao oko nje poput magle, a čipkana haljina s visokim ovratnikom

isticala je njenu krhkost. Haljina je bila nevjerojatna, dan je bio nevjerojatan, trenutak

nezaboravan, dok ih je vozač vozio u katedralu Grace, a djeca na ulici pokazivala prstima na

mladu. Izgledala je predivno i njezin otac morao je potiskivati suze dok su svečano hodili sve

bliže napjevu Lohengrina, a dječji hor pjevao kao skup malih anđela.

Spencer ju je promatrao kako se približava, dok mu je srce snažno tuklo. Ovo je bio trenutak na

koji su čekali. Konačno je došao. Sve je bilo napravljeno. A kada mu se nasmiješila kroz veo, bio

je uvjeren da je postupio kako treba. Izgledala je ljupko. I za nekoliko trenutaka postat će

njegova žena. Zauvijek.

Zatim su krenuli natrag prolazom između klupa, praćeni djeverušama i djeverima, osmjehujući

se prijateljima, a zatim su se morali u nedogled rukovati. Tek poslije jedan sat napustili su

crkvu, a u jedan i trideset stigli su u hotel Sveti Francis. Tamo su ih čekali novinari. Takvo

vjenčanje San Francisco nije vidio već godinama, tako da su ulice zakrčile skupine ljudi koje su

čekale na dolazak limuzina. Bilo je očigledno da je ona važna ličnost. Pohitali su u hotel, gdje su

cijelo poslijepodne plesali, jeli i pili. Spenceru je više puta palo na pamet kako njegovo vjenčanje

pomalo liči na politički prijem. Bilo je ljudi koji su došli iz Washingtona i New Yorka. Čak

i nekoliko drugih sudaca Vrhovnog suda, kao i svi viđeniji demokrati iz Kalifornije. Čak su

primili telegram od predsjednika Trumana osobno.

U šest sati se konačno otišla presvući i skinuti haljinu koju nikada više neće obuć. Trenutak je

tužno gledala u nju, sjećajući se beskrajnih sati proba, pažljivih dotjerivanja, a sada će morati da

ki@

109

je odloži, da je čuva za svoje kćeri. Kad je sišla, na sebi je imala bijelo svileno odijelo i predivan

šešir od Chanela. Gosti su ih zasipali ružinim laticama dok su odlazili. Do aerodroma su se

dovezli u starom Rollsu. Za Havaje je trebalo poletjeti tek u osam, tako da su svratili u restoran

na piće. Elizabeth je pogledala muža i pobjednički se osmjehnula.

- E pa mali i to smo obavili.

- Bilo je predivno, draga. - Nagnuo se i poljubio je. - Nikada neću zaboraviti kako si izgledala u

onoj haljini.

- Bilo mi ju je teško skinuti. Bilo mi je nekako čudno poslije svih onih briga i uzbuđenja oko nje,

da je više nikada neću obući. - Raznježila se i bila nekako nostalgična i te noći je spavala na

njegovom ramenu za vrijeme leta, a on se sretno osmjehivao, uvjeren da je voli. Putovali su na

Havaje, a poslije toga trebali su se pridružiti njezinim roditeljima na jezeru Tahoe na tjedan

dana, prije no što se sudac Barclay vrati u Vashington, a oni u New York da potraže stan.

Odlučili su da se ona useli kod njega dok ne nađu ono što su željeli. Željela je živjeti na Park

Avenue, što je bilo preskupo za njegov džep, ali ona je uporno zahtijevala da i sama sudjeluje u

plaćanju stana. Kada je napunila dvadeset jednu godinu dobila je vlastiti fond, ali on se osjećao

neugodno zbog toga. Kako se još nisu dogovorili, odlučili su da će biti najednostavnije da se

useli k njemu dok se stvari ne srede. A i nije imala vremena tražiti stan, jer je bila u Vassaru.

Bio je uvjeren da će sve ići glatko, dok je ona spavala i oni se postojano približavali Honoluluu.

Odsjeli su u Halekulani na Waikikiu i dani su prolazili za tren, dok su ležali na plaži i nekoliko

puta na dan se vraćali u sobu da vode ljubav. Njezin otac im je sredio da za to vrijeme budu

članovi kluba Outrigger Cane i jednom ih je pozvao da vidi kako su, unatoč ženinom

protivljenju. Ona je smatrala da bi ih trebalo ostaviti na miru, ali on je želio saznati kako su i

jedva je čekao da dođu na jezero Tahoe.

Vratili su se dvadeset trećeg lipnja, sretni i preplanuli od sunca. Sudac Barclay je na aerodromu

ostavio za njih auto i Spencer je vozio do jezera, istog onog dana kada je Pearl u novinama

pokazala Crystal slike s njihovog vjenčanja. Namjeravala je to odavno učiniti. U članku se

spominjala Elizabethina nevjerojatna haljina i šlep dug četrnaest stopa. Crystal je osjetila bol u

grudima dok je čitala pojedinosti i dugo vremena je provela zureći u sliku na kojoj je Spencer

držao Elizabeth za ruku i smiješio se.

- Zgodan su par, zar ne? - Pearl još nije zaboravila da su prošle zime posjetili klub. Odlično je

pamtila lica i imena, tako da se još sjećala kako je u novinama čitala i o njihovim zarukama,

negde oko Dana Zahvalnosti.

Crystal joj nije odgovorila. Samo je presavila novine i vratila joj ih, pokušavši zaboraviti kako ga

još voli. Dan je bio sumoran i te noći je rano olišla kući. Vidjelo se da joj nije dobro, a Harryju je

rekla da ima užasnu glavobolju. Tu večer su ionako imali dovoljno zabavljača, a većina stalnih

gostiju ionako nije bila u gradu. Harryjev klub je postao vrlo popularan i to dobrim dijelom

zahvaljujući njoj i njezinoj sve većoj slavi kao pjevačici.

Dok je te noći ležala u krevetu, pokušavajući zaboraviti slike koje je vidjela u novinama,

Elizabeth i Spencer su sjedili pokraj jezera i razgovarali. Njezini roditelji su već otišli u krevet,

bilo je kasno, ali uvijek su imali toliko toga reći jedno drugom. Upravo su razgovarali o nekim

stvarima koje je njezin otac rekao o McCarthyjevom lovu na vještice. On je mislio da su mnoge

ki@

110

optužbe bile neopravdane i Elizabeth ga je sada zadirkivala, nazivajući ga sanjarom.

- To je sranje, Elizabeth. Komitet Kuće trči okolo i optužuje nevine ljude da su komunisti. To je

ponižavajuće!

- Kako možeš biti tako uvjeren da su nevini? - Osmjehivala se. Potpuno se slagala sa svojim

ocem.

- Za Boga miloga, ne može cijela zemlja biti crvena. A osim toga, to se nikoga ne tiče.

- Kako to možeš reći znajući za nemire na Dalekom lstoku? Komunizam je najveća prijetnja

današnjem svijetu. Zar želiš da dođe do još jednog rata?

- Ne. Ali mi trenutno ne razgovaramo o ratu. Već o stavovima u našoj zemlji. Što se dogodilo sa

slobodom izbora? Što je s Ustavom? Nije volio s njom razgovarati o politici. Više mu se sviđala

dok su vodili ljubav, držali se za ruke ili jednostavno sjedili na mjesečini. U svakom slučaju, ne

slažem se s tvojim ocem. - Već su satima o tome razgovarali, a iza njih je bio i dugi put s

Havaja, kao i vožnja do jezera, tako da je bio iscrpljen. - Hajdemo u krevet.

- I dalje se ne slažem s tobom - nasmijala se.

- Možda, ali bar ćeš imati na što drugo misliti, osim na politiku. - Osmjehnula se i krenula za

njim natrag kući, ali on je te noći bio preumoran da bi s njom vodio ljubav, a i uznemiren što se

vratio u San Francisco. Uvijek kada bi bio u tom gradu sjetio bi se Crystal.

Ali slijedećeg dana, dok su se skijali na jezeru, nije je se nijednom sjetio, kao ni za vrijeme večere

na koju su bili pozvani i neki prijatelji Barclayevih. Dan poslije toga svi su bili zaprepašteni

vjestima iz Koreje. U prvi mah su to nazvali policijskom akcijom vlade, ali Spenceru je to više

mirisalo na rat. Odmah je počelo regrutiranje mladića i pozivanje rezervista. Kada je čuo vijesti,

odmah je shvatio što to za njega znači, okrenuo se ženi koja se užasnula kada je čula.

- Što si učinio? - Razrogačila je one svoje smeđe oči i samo što nije zaplakala.

- Mislio sam da je svejedno, a i želio sam zadržati status. - Ostao je u rezervi, a sada su pozivali

rezerviste. Svaki čas mogli su ga poslati u Koreju.

- Možeš li sada istupiti?

- Sada je kasno. - Nije ni bio svjestan koliko je bilo kasno. U uredu ga je već čekao telegram u

kojem su ga pozivali da se vrati u oružane snage. George Montgomery ga je nazvao tog

poslijepodneva i Spencer je to tužno javio Elizabethi. Nije se plašio otići. Čak je, nekim čudom,

želio otići, ali bilo mu je strašno žao zbog nje. Bili su u braku svega dva tjedna i on je već morao

otići u Koreju. Naređeno mu je da se javi u Fort Ord u Montereyu i na raspolaganju je imao dva

dana da dođe do tamo. Elizabeth je bila u šoku, a sudac Barclay vrlo ozbiljan kada je čuo

novosti.

- Želiš li da te pokušam izvući, sine?

- Ne, gospodine. Hvala vam. Već sam služio na Pacifiku. Ne bi bilo pravedno da izbjegavam

svoju dužnost. - Kada su takve stvari bile u pitanju nikada se nije dvoumio, ali Elizabeth se

krvavo prepirala s njim te noći. Tek su se vjenčali i nije htjela da ga izgubi. Ali Spencer je ostao

nepokolebljiv. - Uvjeren sam da će se vrlo brzo završiti, mila. Nije u pitanju rat, već policijska

akcija.

- To je jedno te isto! - Cvilila je ona. - Zašto ne dozvoliš tati da ti to sredi? - Bjesnila je na njega,

čak je i od oca tražila da joj pomogne, ali on ništa nije htio poduuzeti dok ga Spencer ne

ki@

111

zamoli. U stvari, divio mu se zbog onog što je činio. Jedino mu je bilo žao kćeri. Samo što je

skinula vjenčanicu, a on je već odlazio u rat. Čak je i njemu to izgledalo prokleto nefer, ali jedino

dobro koje je moglo proizaći iz toga, bar je on tako mislio, bilo je to što će od nje tražiti da se

vrati u Vassar, pošto će Spencer ionako biti odsutan. Preostala joj je samo jedna godina, a i imat

će što raditi dok Spencer bude u Koreji. Obavio je potrebne telefonske razgovore s Vassarom

slijedećeg dan. Kada joj je javio da je za nju sve sredio, uspio ju je samo još više uznemiriti.

Elizabeth je jecala u svojoj sobi žaleći se zbog okrutnosti sudbine. U nekoliko dana sve što je

željela iscurilo joj je kroz prste. Uspjela se udati za njega, a on je sada odlazio u rat, a ona se

vraćala u školu, kao da se ništa nije dogodilo, kao da se njihovo vjenčanje nije ni održalo. Otac

joj čak nije ni dozvoljavao da ostane u New Yorku i živi u Spencerovom stanu.

- Spencere, ne želim da ideš.

- Draga, moram. - Nježno je vodio ljubav s njom i potajno priželjkivao da nije uvijek toliko

pažljiva. Volio bi da ostane u drugom stanju. Imala bi bar o čemu razmišljati, nešto iščekivati, a i

on bi imao nečem još značajnijem da se vrati kući. Ali uvijek je upotrebljavala dijafragmu, a u

presudnim danima u mjesecu, čak je i njega tjerala da koristi prezervative. Nikada nije ulazila u

rizik, ali ovaj put se nije s njom prepirao. Imali su drugih briga. On se morao javiti u Fort Ord, a

ona se za nekoliko dana vraćala s roditeljima u Washington.

- Zar ne mogu ostati s tobom bar dok si u Montereyu?

- Neće mi čak dozvoliti ni da te vidim. Nema svrhe. Vrati se s mamom i tatom i opusti se malo

prije povratka u školu i dok se okreneš, ja ću već doći kući. Kad god hoćeš možeš otići u New

York vikendima i biti u stanu. - Za nju je to sve bilo kao košmar, a njemu je na neki način bilo

strašno žao, premda je jedva čekao da ode. Na određen način je uživao u ratnom prijateljstvu, a

prošla godina koju je proveo za radnim stolom u Wall Streetu bila je prilično dosadna, premda

to nikome nije rekao. Nema sumnje da nikome ne bi priznao, a ponajmanje njoj, ali osjećao je

uzbuđenje pri pomisli da će ići u Koreju.

Odvezla se s njim do Montereya i posle dugog, proplakanog rastanka, vratila se na jezero

svojim roditeljima. Za dva dana trebala je odletjeti u Washington. U to vrijeme Spencer je već

naveliko polazio tečaj za obnavljanje znanja iz borbenih vještina. Nije čak bio u prilici ni da je

pozove prije no što je otišla, a Elizabeth je, dok je sjedila između svojih roditelja vraćajući se na

istok, ronila gorke suze za mužem. Majka ju je suosjećajno milovala po ruci i dodavala joj nova

pakovanja maramica, a otac je put uglavnom prespavao. Bio je umoran, a na povratku ga je

čekalo mnogo posla. Za sve njih to će biti vrlo dugo ljeto. Elizabeth se samo nadala da rat u

Koreji neće potrajati. Željela je početi život sa svojim mužem.

23.

Spencer je u Fort Ordu ostao sedam tjedana, svladavao je prepreke i uvježbavao vojne vještine.

Nije se prestajao čuditi koliko toga je zaboravio za pet godina, ali kako su tjedni prolazili,

osjećao je da opet postaje sve čvršći i zdraviji, činilo se da je njegovo tijelo manje toga zaboravilo

od njegovog uma. Svaku večer srušio bi se iscrpljen na krevet, preumoran za bilo kakav pokret,

preumoran za razgovar, jelo ili da nazove ženu. Morao je uložiti napor da je pozove svakih

nekoliko dana kako ne bi previše brinula. Ali Elizabeth nije bila toliko zabrinuta, više se žalila.

ki@

112

Bila je bijesna na njega što je otišao, a mogao je ostati kod kuće, da ide s prijema na prijem. Ona

nije tako zamišljala prve dane braka. Ali tko je mogao znati da će doći do rata u Koreji koji će

sve promijeniti. Na neki neobičan način, za njega je rat bio izbavljenje, ali izbavljenje za koje nije

mislio da će ga poželjeti. Kada ju je oženio bio je siguran da je to ono što želi, ali sada, ponekad

kada bi je nazvao, imao je osjećaj da razgovara s potpunim strancem. Pričala mu je o prijemima

na koje je odlazila s očevim prijateljima i o večeri u Bijeloj kući s Trumanovima. I Elizabeth je

prolazila kroz neko neobično razdoblje, bila je udana, ali kao i da nije. Otišla je kod nekih

prijatelja u Virginiju, a slijedećeg tjedna majka ju je trebala vratiti u Vassar.

- Strašno mi nedostaješ, mili. - Zvučala je nekako mlađe nego ranije i on se osmjehnuo.

- I ti meni. Uskoro ću biti kod kuće. - Ali ni jedno od njih nije znalo kada će to biti. Mogli su

proći mjeseci ili godine, a već i sama pomisao na to bi je rastužila. Nije željela da se vrati u

Vassar, nije željela da on ode i više puta ga je pokudila što je ostao u rezervi, ali sada je bilo

prekasno. Šteta je učinjena, vratio se u vojsku.

Dobio je dva tjeda odsustva prije no što isplovi, ali mu je rečeno da mora ostati u krugu od dvije

stotine milja, u slučaju ako odluče da ga ranije pošalju. Nije osjećao ni najmanju želju da to kaže

Elizabethi, jer ona će željeti da dođe, a on je smatrao da nema svrhe. Nekako u to vrijeme morat

će se vratiti u Vassar, tako da će se oboje samo nepotrebno opet na rastanku uzbuditi, a ako ga

ranije pozovu da se vrati, ona će se gorko razočarati. Na kraju joj je ipak rekao za odsustvo i ona

se složila da nema smisla da dolazi, kada će je svaki tren možda morati ostaviti. Predložila je da

za to vrijeme bude u kući u San Franciscu, na što je on samo zamišljeno kimnuo.

- Jesi li sigurna da tvoji roditelji neće imati ništa protiv? - Nije se želio nametati pošto u kući

nitko nije trenutno boravio. Nije želio da pomisle kako koristi priliku da se uvali.

- Ne pričaj gluposti, sada si član obitelji. Pitat ću u mamu ako baš želiš, ali sigurna sam da će se i

ona složiti. - Kada ju je Elizabeth pitala, Priscilla Barclay je požurila na telefon, inzistirala je da

Spencer bude u toj kući. Kada Barclayevi nisu boravili u kući o njoj su se brinuli domar i jedna

stara Kineskinja koja je kod njih radila već godinama.

- Osjećaj se kao kod kuće. - Bilo joj je strašno što mora opet u rat, ali još više od njega žalila je

kćer. Elizabeth se jadno osjećala od kada se rastala od Spencera u Kaliforniji. Laknut će im kada

je pošalju natrag u školu. Bar će imati čime zaokupiti pažnju dok bude čekala da joj se muž vrati

iz Koreje.

Spencer je iznajmio auto i odvezao se u grad, a zatim se uselio u jednu od elegantnih gostinjskih

soba. Na raspolaganju je imao dva tjedna bez ikakvih obaveza, osjetio je pravo olakšanje kada je

napustio dečke s kojima je proveo posljednje vrijeme i taj svijet vojničkih čizama i metalnih

pločica oko vrata. Brinulo ga je ono što je čuo o toj akciji u Koreji. Sve mu je to bilo nalik na mali

prljavi rat, a njemu se baš i nije vraćalo na Pacifik. Bio je devet godina stariji nego prvi put kada

je kretao u rat i u trideset prvoj nije više jedva čekao da se iskaže i razmeće hrabrošću. Sada je

imao previše toga zbog čega je vrijedilo živjeti, tako da mu se junačka smrt u nekoj čudnoj

zemlji nije činila posebno privlačnom, premda je bilo trenutaka kada je osjećao uzbuđenje što će

opet biti slobodan. Kada je saznao novosti pozvao je pravničku firmu u kojoj je radio, svi stariji

partneri su bili krajnje ljubazni, poželjeli mu sreću i stavili mu do znanja da će ga čekati, to jest

da će ga posao čekati, kada se ovo završi. Ali i o tome će morati razmisliti. Poslije ove pauze

ki@

113

više nije bio siguran da se želi vratiti u Wall Street. I dalje ga je daleko više zanimalo

kriminalističko pravo, a tamo se nečem sličnom nije mogao nadati. U svakom slučaju morat će s

Elizabeth porazgovarati o tome, prije negoli donese bilo kakvu drastičnu odluku. Međutim,

sumnjao je da će ona željeti da se on vrati u istu firmu u Wall Streetu.

Spencer je otišao na jednu dugu šetnju po gradu prvog poslijepodneva kada je došao u San

Francisco. Bilo je toplo kolovoško poslijepodne i Crystal je toga dana napunila devetnaest

godina. U restoranu je s prijateljima podijelila malu rođendansku tortu, a Harry joj je dao

slobodnu večer, čak je kupila i bocu šampanjca da nazdravi s gospođom Castagnom. Nedavno

se preselila u jednu od boljih soba, pošto je čovjek koji je prodavao osiguranja pozvan da se javi

u vojsku i bio poslan u Koreju. Soba je bila nešto veća i prozor je gledao na sićušni kut nečijeg

vrta. Inače se ništa drugo nije značajnije promijenilo. I dalje je pjevala kod Harryja i imala je

dosta uspjeha, pa čak je dobila i nekoliko pohvala u novinama. Pozvali su je također da pjeva na

nekoliko pomodnih prijema.

Boyd i Hiroko su je dva puta posjetili, zajedno s malom Jane, kada je Hiroko dolazila na pregled

kod dr Yoshikawe. Beba im se rodila prije mjesec dana, ali ovaj put nije bilo nikog da joj

pomogne. Bio je dječak, ali krenuo je s nogama naprijed i umro je prije no što je Boyd uspio da

dovede pomoć. Morao je da ode čak do babice u Calistogu i da ostavi Hiroko samu s Jane. Imali

su sreće što je babica uopće pristala da dođe, nije joj rekao da mu je žena Japanka, i što joj je

spasila život. Ali i poslije mjesec dana još je ležala u krevetu, a Crystal je obećala da će doći i

obići je, ali plašila se povratka u dolinu, čak i samo da posjeti prijateljicu. Znala je da Tom i dalje

održava vezu s Boydovom sestrom, ali joj je Hiroko u posljednjem pismu javila da se prijavio za

Koreju. Pozvali su i Boyda, ali posljednjih nekoliko godina patio je od astme, tako da su ga ovaj

put odbili, što i nije bilo tako loše. Hiroki bi bilo strašno teško da ju je morao ostaviti sa

susjedima koji su se i dalje neprijateljski odnosili prema njoj. I poslije pet godina od završetka

rata ništa se nije promijenilo. Mržnja koju su osjećali prema njoj nije izblijedila. Bili su

zlopamtila hladnih srca, posebno sada, kada je počeo sukob u Koreji. Za njih je to sve bilo isto,

Koreanac, Japanac, većina ih nije znala razliku.

Crystal je ležala na krevetu, pošto se pozdravila s gospođom Castagnom, poslije dvije čaše

šampanjca bila je izuzetno sretna dok je razmišljala o svom životu. Pitala se gdje li je sada

Spencer, ako se opet prijavio u rat. Premda to i nije bilo važno. Otišao je iz njezinog života. Više

nije postojao. Osim u njezinom srcu u kojem je uvijek bio. Nije mogla odoljeti, a da se ne zapita

da li je sretan u braku. Pokušala je da u ovom trenutku ne razmišlja o njemu, ali to nikada nije

bilo lako, a poslije šampanjca lako joj se uvukao u misli i ona je popustila, kao da tim

razmišljanjem o njemu sama sebe časti za rođendan.

Tu je noć u njezinoj sobi bilo izuzetno toplo, tako da je odlučila poći u šetnju u North Beach.

Ljudi su sjedili u restoranima i stajali po pločnicima i pričali na talijanskom. Djeca su trčkarala

okolo, lovila se i bježala od majki u vreloj noći, što ju je na trenutak podsjetilo na vlastito

djetinjstvo i Jareda koji ju je zadirkivao. Na sebi je imala traperice, staru košulju i kaubojske

čizme, a kosa joj je bila pokupljena u pletenicu koja je joj je padala niz leđa, krenula je u

prodavaonicu na uglu da kupi sladoled.

- Sretan rođendan - promrmljala je sebi u bradu i polako krenula natrag prema kući gospođe

ki@

114

Castagne. Sladoled joj je kapao, a ona se borila da se što manje zaprlja, sama sebe podsjećajući

na dijete dok se naginjala naprijed kako joj sladoled ne bi kapao po čizmama i osmjehivala

djevojčici koja ju je promatrala. Visokog, tamnokosog vojnika koji ju je promatrao iz daljine nije,

međutim, primijetila. U velikoj kući je bio usamljen i tu večer je mnoge milje prepješačio, misleći

na nju i svoju ženu, pavši prvi put poslije mnogo vremena u iskušenje da se vrati i vidi Crystal.

Ali zadovoljio se tim da samo prođe pored kuće za koju je znao da je u njoj nekada stanovala,

onda kada ju je sreo neposredno poslijle Dana Zahvalnosti. Pretpostavio je da je na poslu, kao

što je i trebala biti, tako da mu je srce zakucalo kao pomahnitalo kada ju je ugledao. Imao je

dojam da je opet ugledao san, djevojku u plavim trapericama i kaubojskim čizmama, koja je

stajala iznad šahta i jela sladoled, nije bio siguran da li joj treba prići. Dok je zurio u nju

izgledala mu je poput djevojčice. Osjetila je da je promatra, okrenula se i sledila, a sladoled joj je

ispao iz ruke. Ispravila se i zagledala se u njega, a zatim pojurila prema kući gospođe Castagne,

međutim, uspio je da prije nje stigne do ulaznog stepeništa.

- Crystal, stani... - Nije znao što da joj kaže, ali sada je bilo prekasno. Znao je da je mora vidjeti.

- Spencere, nemoj... - Okrenula se prema njemu, a u očima joj se nazirala sva žudnja koju je

osjećala i on je u tom trenutku postao svjestan kakvu je grešku napravio što ju je ostavio. Ne

izustivši ni riječ ispružio je ruku i dotakao njezinu, Crystal je željela da mu se odupre, ali nije

mogla. - Crystal... molim te... - Preklinjao je. Bio je svjestan samo toga da mora s njom

razgovarati, makar na trenutak, vidjeti je, držati je u naručju i biti u njezinoj blizini. Podigla je

pogled prema njemu i oboje shvatiše da je sve još tu, gdje su ga ostavili, samo još jače. Bez i

jedne riječi privukao ju je u naručje, a ona mu se ovog puta nije oduprijela.

Bilo mu je jasno da je ispao prava budala što je poslušao Elizabeth i Georga, a i sebe. Pogriješio

je što se oženio njome, kada je jedino želio Crystal. Pokušao je postupiti ispravno, a unatoč

svemu, nije to učinio. U ovom je trenutku jedino želio ovu djevojku platinaste kose i očiju boje

lavande. Djevojku koju je volio već četiri godine.

- Što ćemo sada, Spencere? - prošaputala je u njegovom naručju.

- Ne znam. Pretpostavljam da ćemo uzeti ono što nam se pruža, i nastaviti da uzimamo onoliko

dugo dok budemo mogli. - Kao da su privrženost koju su osjećali jedno prema drugom pokupili

tamo gdje su je ostavili. Dok je promatrao Crystal ni jednom se nije sjetio Elizabeth.

- Zašto si se vratio ovamo? - Mislila je na mjesto gdje je živjela, a ne na San Francisco.

- Morao sam. Želio sam te ponovo vidjeti ili barem mjesto na kojem sam te posljednji put vidio.

- I što onda? - Tužno je podigla pogled prema njemu, dok su je napuštali snaga i volja da mu se

odupre, ostavljajući za sobom samo ljubav koju je osjećala prema njemu još od njihovog prvog

susreta. - Sada si oženjen. - O vjenčanju je čitala u novinama. - Gdje je... tvoja žena? - Bilo joj je

težko da izgovori tu riječ, ali je ipak uspjela sebe prisiliti da je kaže. Sada je lako mogla zamisliti

što bi se dogodilo da je raskinuo zaruke. Oboje su o tome razmišljali dok ju je promatrao i držao

je za ruku žudeći da je poljubi.

- U New Yorku je. - Nije čak želio ni da izgovori njezino ime u Crystalinom prisustvu. - Za

nekoliko dana odlazim za Koreju, imao sam malo slobodnog vremena... ja... Bože, Crystal, ne

znam što da ti kažem... osjećam se kao posljednja baraba. Pogriješio sam. Sada sam toga

svjeslan. To je prokleto teško reći neposredno poslije vjenčanja. Mislio sam da postupam

ki@

115

ispravno. Uvjerio sam sebe u to. Želio sam vjerovati da je tako, ali dok tebe gledam, osjećam

vrtoglavicu... cijeli moj život okreće se naopako. Trebao sam prošlog studenog pobjeći s tobom i

poslati do đavola ono što svi smatraju da je 'ispravno' i plemenito. Samo što smo se zaručili...

mislio sam... oh Bože... ništa više ne znam. - Vidjelo se da pati.

Ali ona ga ošine pogledom, u njezinim očima boje lavande nazirao se bijes. Zarežala je na njega,

ali on je nije krivio zbog toga. - A gdje sam ja u svemu tome, Spencere? Igrat ćemo se dok si na

odsustvu?... kada dobiješ slobodni vikend?... kada se uspiješ izvući? Što će biti sa mnom? S

mojim životom, kada me ostaviš? - Zarekla se da ga više ne želi vidjeti, da to neće učiniti čak ni

ako bude u prilici, u što je oduvijek sumnjala. Nije imalo smisla. Izabrao je i ona je odlučila da

poštuje njegov izbor, čak ako on to i ne bude činio. Zato mu je i vratila neotvoreno pismo. - Na

što si točno mislio? - Vidjelo se da je bijesna, ali Spenceru to nije bilo važno, samo ga je još više

privlačila. - Da se malo zabaviš prije odlaska? E, pa na to slobodno zaboravi. Idi do đavola... ili

se vrati k njoj... to ćeš ionako učiniti, kao i prošli put.

Pogledao ju je sav nesretan, nije mogao poreći ono što je upravo rekla, iako je to htio. Želio je da

joj obeća da se neće vratiti Elizabeth, ali bili su vjenčani i on nije znao što da učini da to

promjeni. Nije joj mogao reći da je s njihovim brakom gotovo prije no što je uopće i počeo. Ali

upravo je na to mislio i želio. Želio je zauvijek ostati s Crystal. - Ne mogu ti ništa obećati.

Trenutno ti ne mogu ponuditi ništa osim sebe samog. A to vjerojatno nije mnogo... Ali to je sve

što imam, to i činjenica da te volim.

- Što to treba značiti? - Oči su joj bile pune suza dok ga je promatrala, a glas dubok i hrapav. - I

ja tebe volim. Pa što onda? Gdje će nas to odvesti šest mjeseci od sada?

- Za sada... - Tužno se osmjehnuo, nije ju želio povrijediti, a i pitao se nije li pogriješio što je

došao, ali jednostavno nije mogao odoljeti. - Za sada ti mogu obećati samo gomilu pisama iz

Koreje... možda ćeš ih ovog puta pročitati. - Okrenula se od njega kako ne bi primijetio da plače.

Bio je tako zgodan i ona ga je već tako dugo voljela, a kada je opet podigla pogled prema njemu,

shvatila je da u dubini srca uopće ne brine što je oženjen. Bio je njezin, u tom trenutku i bit će još

neko vrijeme i možda je jednostavno trebalo uzeti ono što im se pružalo i zadržati to, dok ne

ode za Koreju.

Crystal pognu glavu, razmišljajući o onome što je rekao, a onda se lagano ponovo okrenu i

pogleda ga. - Voljela bih da ti mogu reći da odeš... - Nije završila rečenicu.

- Otići ću ako to želiš. Učinit ću sve što želiš... i sanjati o tebi do kraja života... Da li je to ono što

želiš, Crystal? - Pogledao ju je i dodirnuo joj obraz svojim dugačkim nježnim prstima dok je tiho

govorio. Volio ju je. Sve bi za nju učinio. To je bila upravo onakva ljubav o kojoj je prije

određenog vremena govorio Elizabethi. Ljubav kakvu njih dvoje nikada nisu doživjeli, i nikada

ni neće, sada je to znao.

Ona samo odmahnu glavom, prodirući kroz njega pogledom u kojem se vidjelo nijemo

obožavanje. - Ne, to nije ono što želim. - Bila je iskrena, kao i uvijek, jedva ju je čuo, ali sav je

uzdrhtao kada je to izgovorila. - Možda je ovo sve na što imamo pravo... ovih nekoliko dana...

nekoliko posuđenih trenutaka... - Nije izgledalo mnogo, ali to je bilo sve što su imali i oboje su

smatrali da vrijedi pokušati.

- Možda ćemo jednog dana imati i nešto više od ovoga... ali to ti još ne mogu obećati. Ništa ti ne

ki@

116

mogu obećati. Ne znam što će se dogoditi. - Bio je uznemiren, ali je želio biti pošten prema njoj.

Nekako čudno mu se osmjehnula, uhvatila ga za ruku i lagano krenula uz stepenice kuće

gospođe Castagne. - Ja znam.

Ponovo se osjećao kao posve mlad mladić dok je za njom ulazio u kuću i dalje je držeći za ruku i

promatrajući grivu zlatne kose i njezino vitko tijelo koje se uspinjalo stpenicama neposredno

ispred njega. Okrenula se samo jednom da stavi prst na usta dajući mu znak da bude tih.

Izvadila je ključ iz džepa traperica i propustila ga u sobu. Nije željela da ih gospođa Castagna

čuje. Sigurno bi im priredila scenu. Nije voljela da djevojke dovode muškarce u sobe, niti

muškarce da dovode žene. To se s vremena na vrijeme događalo, ali kada bi saznala, što se

gotovo redovno događalo, jer ih je čekala da se vrate kući u svojoj sobi u prizemlju, strašno bi se

usprotivila.

- Skini cipele - prošapta Crystal, skidajući kaubojske čizme iz kojih proviri par crvenih čarapa

koje su nekada pripadale njezinom bratu. Potom se osmjehnula Spenceru i sjela na rub kreveta;

opet je izgledala kao posve mala djevojčica. Bilo je trenutaka kada se sasvim lako prisjećao

djeteta kakvo je nekada bila, a onda bi sasvim iznenada postajala ponovo vrlo poželjna djevojka.

Lagano se spustio na krevet pored nje, cijelo vrijeme joj nježno šapćući. Stidljivo se osmjehnula

kada joj je dodirnuo kosu, a potom je poljubio. Bio je to nježan poljubac, poljubac pun žudnje i

zahvalnosti što je pristala i prihvatila ono malo što joj je mogao pružiti. - Toliko te volim... -

polako joj je šaputao u kosu, - tako si lijepa... dobra... - Sve ga je boljelo koliko ju je želio i svom

svojom snagom morao je da se opire kako joj ne bi strgnuo odjeću. Ali kada je ukočene prste

zavukao u prorez njezine košulje primijetio je da se trgla. Povukao se, pitajući se što je to učinio,

ali ona ga je odmah potom vatreno poljubila i primorala sebe da mu dozvoli da je dodiruje.

Pažljivo ju je promatrao, strahujući da je ne uplaši, uvjeren da je nevina. - Plašiš li se?

Odmahnula je glavom i sklopila oči, a on ju je nježno položio na krevet i počeo lagano svlačiti.

Zastao je upravo onoliko koliko mu je bilo potrebno da navuče zastore, ležala je gola i divna na

svom uskom krevetu, tada se i on svukao i pomogao joj da se zavuče pod pokrivač. Sjetio se

koliko je bila stidljiva dok je bila mala i nije želio da je posrami, zaplaši ili povrijedi. Želio je da

joj u svemu ugodi, želio je da to bude trenutak koji će oboje kasnije uvijek cijeniti. Bila je čak i

ljepša no što je sanjao, a kada je konačno prodro u nju oboje su tiho zastenjali. Migoljila mu se u

naručju, a on je nije prestajao ljubiti, grliti i nježno joj šaputati koliko je voli. Dugo su ostali

zagrljeni, a kada je došao kraj, privukao ju je još bliže k sebi, kao da će postati jedno tijelo i jedna

duša ako je bude dovoljno dugo držao u naručju, koje ništa neće moći rastaviti.

Ležala je pospano u njegovom zagrljaju i on se namršti kada primijeti jednu jedinu suzu kako joj

se kotrlja niz obraz. - Crystal... je li sve u redu? - A onda osjetivši strašnu krivicu. - Da li žališ?

Nije imao što da joj ponudi, nije imao pravo... ali znao je koliko je voli.

Odmahnula je glavom i nasmiješila mu se kroz suze, a zatim prošaptala. - Ne žalim... volim te.

- Što onda nije u redu?

- Sve je u redu. - Ponovo je odmahnula glavom, ali sjećanje na Toma ju je na trenutak svu

obuzelo, premda je ovo bilo nešto doista drugo.

- Ispričaj mi. - Povukao ju je još bliže k sebi, a njezine suze počeše kapati na njegovo golo rame.

Obrisala ih je, ali one nastaviše samo još brže dolaziti. Zabrinuo se i obujmio je rukama. Toliko

ki@

117

joj je bio potreban, bila je tako ranjiva, mlada i nije imala nikog tko bi se brinuo o njoj osim

njega. To nije bilo u redu, jer će je i on uskoro morati napustiti. - Neću te pustiti dok mi ne

ispričaš o čemu razmišljaš.

- Razmišljala sam o tome koliko sam sretna. - Osmjehnula mu se kroz suze, ali joj nije

povjerovao.

- Gotovo da si me prevarila. Ali mogao bih se zakleti da si plakala. - Volio je da biti s njom, volio

je opojni miris njezinog tijela i njezinu svilenu kosu. Volio je sve na njoj. - Nešto ti se dogodilo, je

li tako? - Glas mu je bio tako nježan da je još jače zaplakala. Sumnjao je, ali se nije usudio pitati

je. Međutim, priču o tome kako je pošla za Tomom Parkerom ponijevši očevu pušku nije

zaboravio.

Gledajući ga tužno, samo je kimnula.

- Želiš li da pričamo o tome?

Odmahnula je glavom poput djeteta. - Ne mogu... bilo je suviše grozno...

- Vjerujem da je. Ali to sada nije važno, malena ljubavi. Što god da je bilo, prošlo je. A možda će

ti biti lakše ako mi ispričaš.

Dugo ga je oklijevajući promatrala, pitajući se što će misliti o njoj ako mu kaže da ju je Tom

silovao. A onda, u početku oklijevajući, ali konačno uvjerena da mu može vjerovati, ispriča mu

užasnu priču. Ležao je nepokretno, držeći je u zagrljaju, pustivši je da mu sve kaže dok se

pripijala uz njega i jecala. Spencerove oči su sijevale dok ju je slušao, ali glas mu je bio nježan i

ljubazan i ona osjeti sigurnost ležeći u njegovom naručju.

- Trebala si ga ubiti. Prava šteta što to nisi učinila. Mislim da bih ja to učinio da sam bio tamo.

Ozbiljno je to mislio, ali ona divlje odmahne glavom. Sada je znala da to ne bi bilo u redu. Ali za

Jareda je bilo kasno.

- Pogriješila sam... da nisam... da... - Nije imala snage da to ponovi, čak ni pred Spencerom. - Da

to nisam učinila, on ne bi ubio Jareda... Oh, Spencere... za sve sam ja bila kriva... ja sam ga ubila.

Nije prestajala jecati u njegovom naručju, a on ju je ljubio i grlio. - Nisi ti kriva. Ništa ti nisi

kriva... to je bio nesretan slučaj, za koji je bio kriv Tom, a ne ti. On ga je ubio, Crystal, ne ti. On te

je silovao i ni za to nisi ti kriva. - Duša mu je gorila i od same pomisli na ono što se dogodilo, a

ruke su mu se same od sebe stezale dok su mu pred očima promicale slike... pod staje... iscereno

lice nad njom... njegova brutalnost... i kako joj ubija brata.

Poslije određenog vremena Crystal sva slomljena podiže pogled prema Spenceru. - Željela sam

ga ubiti. Željela sam ga povrijediti isto onako bolno kao što je on mene povrijedio... a to je nije

bilo u redu... i Jared je zbog toga umro. - On je platio ceh, kao i ona, izgubila je brata, dom,

obitelj. Bila je to prokleto velika cijena za grijehe Toma Parkera i Spenceru odmah bi jasno da bi

on povukao obarač da je bio na njezinom mjestu, a bio je mnogo bolji strijelac od nje.

- Moraš na sve to zaboraviti. Ništa više ne možeš promijeniti. Preostaje ti samo da odlučiš kako

to više nećeš vući svuda sa sobom.

- To nikada neću moći. Ono što sam učinila usmrtilo je mog brata.

- To nije točno. - Sjeo je u krevetu, a ona se sklupčala pokraj njega. Prebacio joj je ruku preko

ramena. - Ti, Crystal, ništa nisi učinila. Razumiješ li?

Ponovo je odmahnula glavom i on je instinktivno osjetio da je nikada u to neće uvjeriti. To će je

ki@

118

cijelog života progoniti i u potaji će vjerovati da je sama kriva što ju je Tom silovao, iz razloga

koje nije znala objasniti, kao što se iz očiglednih razloga osjećala kao da je sama ubila brata. To

uvjerenje joj je promijenilo život, a Spencer nije želio i dalje na nju utjecati.

- Od sada moraš gledati ispred sebe i moraš razmišljati o svemu dobrom što te još čeka.

Predivno pjevaš i jednog dana možeš napraviti veliku karijeru. - A onda nastavi osmjehnuvši se.

- Sada imaš i mene. - Na trenutak... dan... ili možda za cijeli život.

Uzvratila mu je osmjeh i nježno ga poljubila u obraz, a on joj uzvratio poljubivši je strastveno u

usta. Dok su se ljubili, oboje su se pitali što će se dogoditi, što će im budućnost donijeti, to jest

da li će im išta donijeti. Sve ovo što se događalo među njima bilo je sasvim novo. Poslije dužeg

vremena uspjela se smiriti, prestala je plakati i privila se uz njega.

- Zar stvarno misliš da bih jednog dana mogla postati slavna? - Teško je u to bilo povjerovati, ali

sviđalo joj se kako zvuči, a i on je izgleda bio uvjeren u tu mogućnost, što joj je posebno bilo po

volji.

- Da, mislim. Stvarno. Imaš nevjerojatan glas. Jednog ćeš dana biti velika zvijezda, Crystal.

Doista u to vjerujem.

- Ne znam kako. - Hollywood joj se činio udaljen mnogo svjetlosnih godina od San Francisca,

ali nije zaboravila na svoje snove i sviđalo joj se ono što je radila.

- Ne žuri. Tek si na početku. Za tebe život tek počinje. Kada budeš u mojim godinama, ljudi će

čekati na ulici da bi te čuli. - Ona se na to nasmija i počne ga zadirkivati dok ga je njezina duga

plava kosa milovala po ramenu. - Hvala, djede...

- Malo poštovanja prema starijima. - Ali njegova ruka koja ju joj je dodirivala butinu tražila je

njezinu punu pažnju i trenutak kasnije opet je ležala u njegovom zagrljaju, zaboravivši na sve

drugo dok mu se predavala svim srcem. Željela je samo ono što su upravo doživljavali, čak je i

Hollywood blijedio pred onim što je doživjela sa Spencerom.

Tu je noć spavala u njegovom naručju, tiho dišući, lica kao u djeteta, s glavom na njegovom

ramenu, što mu je pričinjavalo neobično zadovoljstvo. Znao je da je upravo ovo ono za što je

živio.

Ujutro su otišli u dugu šetnju i na doručak. Razdragano mu je pričala o Harryjevom restoranu i

o tome koliko voli tamo pjevati. Kao da su oduvijek bili zajedno, Spencer joj se smiješio i slušao

je. Stidljiva djevojčica je nestala i pred njim je bila žena o kakvoj je oduvijek sanjao.

Izgledali su kao mladenci i nitko nikada ne bi mogao ni naslutiti da je on bio oženjen drugom

ženom. Crystal je sva sretna čavrljala, a on se smijao i saginjao da je poljubi. Divio se svemu što

bi rekla. Za promjenu, nije govorila o politici ili o stvarima oko kojih se prepirao s Elizabeth.

Pričala je o stvarnom životu i stvarima koje su njima oboma bile važne, o Spenceru i Cryslal.

Poslije toga su se vratili u sobu i opet vodili ljubav, a tog poslijepodneva kada ju je otpratio na

posao, zaprepastio se koliko mu je nedostajala. Svaki sat koji je proveo bez nje bio mu je mučan,

vratio se do Barclayjevih po stvari kako bi se preselio k njoj za vrijeme boravka u San Franciscu.

Dok se pakovao na trenutak se sjetio Elizabeth. Ali ona mu u tom trenutku uopće nije bila

važna. Ništa mu nije bilo važno. Osim Crystal.

Ostavivši Crystal tu večer na poslu, javio se Elizabeth, smatrajući dužnošću da to učini.

Probudio ju je iako je bilo tek pola jedanaest. Rekla mu je da se dosađuje i učinilo mu se da je

ki@

119

tužna kada ga je upitala kada kreće za Koreju.

- Još nemam vijesti. Pozvat ću te kada saznam. - A onda joj je rekao da će prijeći kod prijatelja,

jer je u kući Barclayjevih suviše usamljen. Osmjehivala se dok je s njim razgovarala, a on joj je

obećao da će je za nekoliko dana ponovo nazvati. Ako bude željela neka ostavi poruku za njega

kod kuće. S vremena na vrijeme zvat će da provjeri ima li kakva poruka za njega. Glas mu je bio

hladan, ali ona to izgleda nije primijećivala.

Pola sata kasnije ponovo je izišao iz kuće. A na Elizabeth je potpuno zaboravio, kao da je otišla

iz njegovog života. Kao da nikada i nisu bili u braku. Odbio je da razmišlja o tome, dok je tu

večer slušao Crystal kako pjeva, znajući da pjeva samo za njega. Kada je završila, pješice su se

vratili do kuće u ulici Green. Nikada nije bio sretniji u životu, a ona je bila tako ljupka u haljini

cvjetnog dezena. Svoje satenske toalete ostavljala je na poslu. Nosila ih je samo kada je pjevala,

sada je ponovo bila mlada, s puštenom kosom i bez šminke dok ga je promatrala sa smirenim

osmjehom na licu. Kao da je zaboravila na svu tugu od kada je on ponovo ušetao u njezin život.

Njihov cijeli svijet svodio se na njih same.

- Spencere - nježno ga je oslovila, - hoćeš li mi pisati kada odeš?

- Svakako. - Ali oboje su znali da će se morati suočiti s njegovim brakom kada se vrati. A

Spencer još nije znao što će učiniti. Živio je od danas do sutra i Crystal nije ništa više od toga

tražila od njega. Ovaj put joj nije obećao ništa što nije mogao ispuniti, ništa od nje nije krio.

Znali su samo za ono što su trenutno imali, a u toku dva kratka tjedna, to je bilo savršeno.

24.

Spencer se vratio u Monterey trećeg rujna i dva dana kasnije trebao je odletjeti za Taegu preko

Tokija, ali prije no što je otišao, vratio se u San Francisco da još jednu noć provede s Crystal.

Harry joj je dao slobodnu večer, tako da su sate i sate proveli u šetnji i priči držeći se za ruke.

Nisu željeli da se ta noć ikada završl i žudjeli su da zapamte svaki trenutak koji su proveli

zajedno. Ni jedno od njih nije imalo za čim žaliti. Savršeno su se slagali.

- Nije ti žao, reci? - Uvijek je brinuo kako je njoj, ali za nekoliko sati neće moći za nju gotovo

ništa učiniti. Morat će biti jaka za vrijeme njegovog odsustva, a možda i zauvijek nakon toga.

Ali njoj snage nije nedostajalo. Jedino je žalio što nije bilo nikoga tko bi na nju pazio, onako kao

što bi on, da može, volio.

- Ne, nije mi žao. Previše te volim da bih zbog nečeg žalila.- Osmjehnula mu se. Bila je smirena i

kao da je za ova dva tjedna provedena s njim strašno odrasla. Bilo joj je lijepo s njim, a noći koje

su proveli zajedno bile su ispunjene ljubavlju. - Premda ćeš mi strašno nedostajati. - Pogledavši

ga zabrinuto, doda. - Čuvaj se, Spencere... nemoj dozvoliti da ti se nešto dogodi.

- Neće mi se ništa dogoditi, ludice. Bit će sve u redu. Vratit ću se dok trepneš okom. - Ni jedno

od njih nije znalo što će se dogoditi kada se vrati iz Koreje. Jednostavnih odgovora kao da nije

bilo, a možda ih nikada i neće biti. Pitao se neće li možda, kada bude daleko od obje, moći

jasnije proučiti stvari. Znao je da će na kraju ipak nešto morati poduzeti. Nisu mogli ovako

nastaviti u nedogled. Crystal nije još ništa obećao u vezi s budućnošću niti je to ona od njega

tražila. Od njega je željela samo ono što joj je pružio za prošla dva tjedna od kada ju je sreo na

ulici dok je jela sladoled kojim je sebe častila za rođendan.

ki@

120

Opet su se vratili u njezinu sobu i vodili ljubav posljednji put, u njezinim su očima zablistale

suze kad se počeo oblačiti. Bilo joj je teško što ga je morala gledati u uniformi, kradomice je sišla

niz stepenice za njim kada je krenuo natrag za Monterey, ostavši stajati u spavačici i bosa na

ulaznom stepeništu.

- Vrati se unutra. Nazvat ću te kada stignem. - Ponovo je šaptao. Cijela dva tjedna uspješno su

izbjegavali gospođu Castagnu.

- Volim te. - Zagrcnula se od suza izgovarajući te riječi, a on ju je zagrlio, želeći da njezin lik

zauvijek utisne u sjećanje i tijelo, želio je da se sjeća njega i ova dva tjedna koje su zajedno

proveli, u slučaju da se nikada više ne vrati. Konačno, išao je u rat i sam Bog je znao što će se

dogoditi.

- Volim te, Crystal. - To je bilo sve što joj je mogao reći, dok je žurio niz stepenice i nestajo iza

ugla gdje je ostavio auto. Trenutak kasnije, mahnuo joj je odlazeći, a ona se tiho popela u sobu

koja je bez njega bila tako prazna. Otišao je i ona je znala da ga možda nikada više neće vidjeti,

premda ga sigurno nikada neće zaboraviti. Bio joj je previše vrijedan i nije bilo nade da će ga

njezino srce ikada zaboraviti, bez obzira što se dogodilo.

Pozvao ju je kada je stigao u Monterey. Kucnuo je trenutak. Trebao je krenuti tog jutra u pola

jedanaest. Poslije nje pozvao je Elizabeth i morao se zadovoljiti time da joj ostavi poruku. Bila je

na predavanju i to mu je bilo pravo olakšanje. Danima ju je izbjegavao, pozivajući je samo kada

je morao. Teško mu je bilo glumiti, previše ga je dobro poznavala. Odmah bi uočlla nevolju,

točno je znala kakvog je raspoloženja, proučavala svaku rečenicu. Ali bar do sada, iako je znao

da bi se trebao užasno osjećati zbog toga, uspjevao ju je zavarati. To nije uopće namjeravao, ali

svi njegovi planovi pali su u vodu onog trenutka kada je ugledao Crystal. Morao je biti s njom,

sve dok je mu je htjela dozvoliti da ostane pokraj nje. A svaki trenutak s njom bio mu je

dragocjen.

I dok je iz Montereya poletio za Hickam Field na Havajima, Spencer je pogledao kroz prozor i

vidio posljednje obrise Zapadne obale, jedino mu je Crystal bila na pameti. Djevojka iz njegovih

snova, žena koju je nerazumno volio.

U istom tom trenutku ona je promatrala nebo, znajući da daleko na jugu on upravo odlazi u rat.

Molila se za njegovu sigurnost, sklopila oči, a zatim se, potiskujuci suze, vratila tiho u sobu koju

je dva tjedna dijelila sa Spcncerom. Odjednom joj se činilo kao da su u pitanju bili samo trenuci.

Toliko toga ostalo je neizrečeno, toliko toga su željeli učiniti, a nisu imali vremena. Htio je da

odu do doline, ali Crystal je bila protiv toga. Koliko god da je željela vidjeti Boyda, Hiroko i

Jane, nije imala ni najmanju želju da naleti na majku, sestru ili Toma. Nije osjećala potrebu da se

tamo vrati, čak ni dva tjedna kasnije kada ju je Boyd pozvao s pumpne stanice da joj priopći

kako joj je baka umrla.

Baku Minervu namjeravali su sahraniti na ranču, blizu njezinog oca i Jareda. Umrla je u snu i

Boyd joj je rekao kako je čuo da se njezina mama strašno uzbudila zbog toga, ali Crystal je samo

stisla zube i zahvalila mu što joj je javio, rekavši da ipak neće doći.

- Hvala ti što si mi javio. - Završilo se još jedno poglavlje. Još jedan od njih je otišao. Od obilelji

su joj još samo ostale Becky i majka, a one su za nju bile mrtve. - Kako je Hiroko?

- Opet je na nogama. Ali... mnogo je propatila... Znaš... - Žalila je za bebom koju je izgubila i

ki@

121

poslije dva mjeseca ništa je još nije moglo utješiti. Ovaj put joj je liječnik rekao da više neće moći

imati djece. Imat će samo Jane... malu Jane Keiko... bebu kojoj je Crystal uz Boydovu pomoć

pomogla da dođe na svijet. Njezino kumče.

- Zašto ne dođete u posjet? - Nije mu rekla da je vidjela Spencera. To je bila njihova tajna.

- Možda i hoćemo. - A onda kao da oklijeva, - Znaš da je Tom otišao, zar ne? Prije dva tjedna je

otišao za Koreju. Mislim da ti je sestra vrlo uznemirena zbog toga. Tako bar tvrdi moja sestra. A

ja mislim da je presretna što se riješila te bitange. - Nije se mogao svladati, ali Crystal je ostala

potpuno hladna. Sve ih je mrzila, sve osim Boyda, Hiroko i Jane. Odavno ih je pretekla.

- Tko vodi ranč?

- Tvoja mama i Becky, pretposlavljam. Imaju dovoljno radnika za sada, dok ih sve ne pozovu u

vojsku. - Sve je govorilo u prilog tome da će opet biti sve kao za vrijeme prošlog rata. Poslije

samo pet godina zatišja to je bilo doista okrutno. Ali bar Boyd neće nikamo otići. Bilo joj je

drago zbog Hiroko da su ga odbili. - Crystal, kako si?

- Dobro. Vučem se okolo i izgaram u pjesmi. - Bilo je mnogo više od toga, ali ona to nije željela

nikome reći, pa čak ni Websterovima. - Navratite.

- Pokušat ćemo. Crystal... doista mi je žao tvoje bake. - Gotovo da je zaboravila zbog čega ju je

nazvao, a i on je, ali stari Petersen ga je pozivao da se vrati na posao i morao je brzo završiti

razgovor.

- Hvala, Boyde. Pozdravi Hiroko i Jane. I javi mi ako budete dolazili u San Francisco.

- Hoćemo. - On prekine vezu, a ona ostane zuriti u prazan hodnik gospođe Castagne.

- Nešto se dogodilo? - Pojavljivala se svaki put poput nekog duha kada bi joj se učinilo da je

razgovor bio zanimljiv.

Crystal se okrene prema njoj i uzdahne. - Umrla mi je baka.

- Strašno. Je li bila jako stara? - Gospođa Castagna ju je žalila. Bila je tako usamljena, a tako

mlada, lijepa i pristojna.

- Mislim da je imala gotovo osamdeset. - Ali izgledala je kao da joj je sto. Nikada više neće

vidjeti svoju unuku, ali Crystal nije željela sada o tome razmišljati. Bilo je prekasno. Bake

Minerve više nije bilo. A ona je imala već dovoljno briga, Spencer je bio u Koreji.

- Hoćeš li ići kući na sahranu? - Sve je željela znati.

Crystal odmahnu glavom. - Mislim da neću.

- Nisi u dobrim odnosima sa svojom obitelji, je li tako? - Nitko je nikada nije zvao, niti joj pisao,

osim nekih Webstera, niti je ikada bilo gdje išla, osim posljednjih tjedana sa svojim mladićem

kojeg je skrivala u sobi. A gospođa Castagna se pravila da to ne zna jer ju je voljela.

- Rekla sam vam da su moji roditelji mrtvi. - Gospođa Castagna je kimnula, premda u to nikada

nije povjerovala. Međutim, Crystalin pogled starici koja ju je promatrala ništa nije otkrivao. Bila

je čak starija od Minerve, ali puna života i još dugo nije namjeravala umrijeti.

- Kako ti je prijatelj? - Crystal joj u prvi mah nije odgovorila. Znala je da misli na Spencera, ali

ničim se nije odala dok je kretala uz stepenice prema svojoj sobi.

- Dobro je.

- Otišao je nekamo?

Zastala je na vrhu stepeništa i tužno je pogledala, tako da je starici sve bilo jasno. - Da. U Koreju.

ki@

122

Starica kimnu i vrati se u kuhinju kako bi gledala kroz prozor. Zanimao ju je. Znala je da boravi

gore, ali Crystal je tako dugo bila sama da ih je ostavila na miru, što je za nju bilo doista

neuobičajeno. Crystal joj već više od godinu dana nije pravila nikakve neprilike, a i on joj se

činio pristojnim mladićem. Nije bilo lijepo što je spavala s njim, ali djevojka koja je izgledala kao

ona, bez roditelja, bez ikoga tko bi se brinuo o njoj, nije se trebalo čuditi. A on je bio jedini

muškarac s kojim je ikada vidjela Crystal. Sudeći po izgledu i ponašanju bio je dobar i pristojan

čovjek. Baš šteta što je otišao u rat. I ona se kao i Crystal nadala da će preživjeti. A gore, u svojoj

sobi, Crystal je ležala na svom uskom krevetu, kojeg je dijelila s njim, i plakala, moleći se da ga

opet vidi, da preživi i vrati se kući k njoj, možda ovaj put zauvijek.

25.

Slijedećih šest mjeseci svima njima činili su se beskonačnim, Crystal je noć na noć pjevala u

restoranu, Elizabeth je odlazila na predavanja, a Spencer je bio u Koreji. Objema im je pisao što

je češće mogao, ali ponekad bi ga uhvatila panika kada bi slao pisma. Što ako pogriješi, ako

pomiješa pisma, ako napiše Elizabethinu adresu i Crystalino ime, a njegova žena ipak dobije

pismo? Ponekad je bio tako umoran da se to lako moglo dogoditi, ali ipak nijednom nije

pogriješio. Samo je mnogo brinuo zbog toga. I neprestano je mučio sebe u želji da donese

odluku.

Rekao je Crystal što osjeća, koliko žudi za njom i koliko je voli. Ali ništa joj nije obećao za poslije

rata. Još nije bio načisto što napraviti s Elizabethom, niti da li želi ili ne da se razvede od nje.

Dobro je znao koliko voli Crystal, a također da će se morati jedne od njih dvije odreći, jer nije

mogao ovako nastaviti u nedogled. Ali i Elizabethi je nešto dugovao. Počeo je nešto s njom i nije

bila njezina krivica što je nije volio. Za to nitko nije bio kriv. Međutim, to je, nema sumnje,

kompliciralo stvari, a trenutno je bio previše zaokupljen time da preživi rat da bi donio bilo

kakvu odluku. Znao je da će to morati pričekati dok se ne vrati kući, a u međuvremenu pisao je

Elizabethi o onome što je vidio, o narodnim nožnjama, spomenicima, običajima, ljudima. Znao

je da će nju to, zajedno s političkim implikacijama, zadiviti. Nije se moglo reći da je Crystal bila

manje svjesna stvari koje su se oko nje događale, već su ih naprosto zanimale različite stvari, a

njemu je mnogo potrebnije bilo Crystalino srce. Elizabeth mu je pisala o tome kako joj je studij

dosadio, što je već znao na pamet, kao i o večerama koje su njezini rodilelji priredili za vrijeme

raspusta. Nekoliko puta je posjetila Iana i Sarah u New Yorku, ali oni su bili zauzeti otvaranjem

lovne sezone u Connecticutu, tako da su trenutno sve vikende provodili u Kentuckyju kupujući

nove konje za Sarah. I više puta Elizabeth je ponovila koliko joj je drago što nije ostala u drugom

stanju. To je bilo upravo suprotno od onoga čemu se Crystal nadala, ali pošto je situacija već

sama po sebi bila toliko zapetljana, Spenceru je laknulo kada je saznao da nijedna od njih nije

trudna.

Elizabethina pisma podsjećala su na izveštaje o stanju kod kuće. Crystalina su mu grijala dušu i

pomagala mu da ustraje.

Elizabeth je diplomirala u lipnju i roditelji su se, razumije se, našli uz nju. Pozvala je i

Spencerove roditelje i zvučala je neizmjerno zadovoljna sama sobom što je i to konačno prošlo.

Pismo je dobio za vrijeme boravka u Pusanu gdje je mislio da će umrijeti od vlage i vrućine,

ki@

123

pomažući svojim ljudima da se probiju uskim stazama između polja riže. Vodili su ogorčene

bitke i često mu je padalo na pamet da im tu uopće nije mjesto. Znao je da će on i Elizabeth

morati proći kroz prave bitke kada se vrati kući, ako još budu u braku. Dok je razmišljao o

ovome pisao joj je nešto sasvim drugo, a ona pojma nije imala kakve mu se misli vrzmaju po

glavi, niti što se dogodilo između njega i Crystal prije negoli je napustio San Francisco.

Tog ljeta, kada je Elizabeth otišla na jezero, što je uvijek činila, Crystal je konačno odlučila

posjetiti dolinu. Dugo je o tome razmišljala, a pošto je Tom Parker otišao odlučila je okušati

sreću. Trebala se suočiti samo još sa svojim bolnim sjećanjima na oca i Jareda. Čudno se osjećala

dok je boravila u dolini izbjegavajući ranč, ali nijednom nije poželjela vidjeti majku ili Becky.

Nekoliko dana ostala je kod Websterovih i povratak joj je prijao, izležavala se na suncu i udisala

mirise doline. Čak je primorala sebe da se proveze pored ranča koji je bio zarastao u travu i

izgledao napušten. Svi radnici s ranča do tada su već bili pozvani u vojsku i od Boyda je čula da

majka dnevno unajmljuje Meksikance da im obrađuju vinograde i kukuruz. Ona i Becky su na

kraju prodale svu stoku. A Spencer je bio taj koji joj je kasnije pisao da je Tom poginuo pri

pokušaju ponovnog osvajanja Seula i dok je čitala pismo, Crystal s osjećanjem krivice shvati da

joj je drago. Nikada mu neće zaboraviti što joj je ubio brata. Pitala se kako je to Becky primila i

da li će ostati na ranču sa svoje troje djece i majkom. I njoj je palo na pamet da bi ga mogle čak i

prodati. Teška joj je bila i sama pomisao da se to može dogoditi, ali ona više ništa tu nije mogla.

Sada je to bio život koji su vodili drugi, a ne ona. Ponekad joj je bilo teško zamisliti da je ikada

tamo živjela.

Za Božić su Boyd i Hiroko konačno došli da je čuju kako pjeva. Bili su sretni i dobro su

izgledali. Jane su ostavili kod kuće sa ženom starog gospodina Petersona koja je jedva čekala da

mala bude kod nje. Imala je tri i pol godine i vrlo je bila nalik Hiroki, sudeći po slikama koje su

joj pokazali. Više od svega zadivio ih je Crystalin izgled. Postala je još vitkija, što je samo još jače

isticalo njezin divan stas. Odlazeći često u kino naučila je mnogo novih trikova. Najomiljeniji

filmovi bili su joj An American in Paris i Born Yesterday, a i Pearl ju je i dalje povremeno

podučavala pjevanju i plesu. Međutim, ona je do tada već nadmašila svoju prijateljicu.

Boyd i Hiroko su bili iznenađeni snagom njezinog glasa. Crystal je pretvorila Harryjev noćni

klub u zlatni rudnik. Čak se njome hvalio i pred svojim prijateljima, tako da se nije iznenadio

kada su u restoran došla dva agenta iz L.A. i dali Crystali svoju podsjetnicu, zamolivši je da ih

nazove. Rekli su joj da ih potraži ako dođe u Hollywood i predložili joj da navrati na probno

snimanje. Bio je kraj veljače i Crystal je bila izvan sebe od uzbuđenja dok je pokazivala Pearl

podsjetnicu, ali još se nije osjećala spremnom da pođe u Hollywood. Potajice, u stvari, htjela je

pričekati Spencera na istom mjestu gde ju je ostavio. U slijedećem pismu mu je ispričala za

agente, a on ga je dobio mjesec dana kasnije, u ožujku, dok je boravio u blizini trideset osme

paralele.

Pitao se da li će otići u Hollywood i potraži ih. Jedan njegov dio želio je to učiniti, a drugi je htio

pričekati da se vrati iz Koreje prije no što počne novi život. Znao je da to nije fer od njega, ali

pošto je bio tako daleko, plašio se da će je izgubiti. Bila je mlada i predivna i imala je pravo

živjeti punim životom. Očajnički se plašio da će početi život bez njega. Ali od toga uopće nije

trebalo strahovati. Dok ga je čekala, samo joj je do Spencera bilo stalo.

ki@

124

Sada joj se rijeđe javljao, ali iz pisama je saznala da su se uvjeti pogoršali i da stalni pokušaji da

se stvori primirje nisu bili plodonosni, tako da je iz dana u dan bilo sve više mrtvih i sve više

razočarenja. Spencerova pisma bila su sve mračnija. Kao i ostali i on je želio da se taj rat završi, a

činilo im se da će trajati zauvijek. Crystal se zapanjila kada joj je napisao da je Elizabeth došla da

ga posjeti u Tokio za vrijeme njegova odsustva. Pisao je o njoj kao o nekome koga je slučajno

upoznao, ali Crystal je osjetila strašnu ljubomoru i pri samoj pomisli da je bio s njom. Zašto i

ona nije mogla poći u Tokio? Tako je dugo već bio odsutan, a ona ga je odano čekala i dalje

stanujući kod gospođe Castagne i pjevajući u Harryjevom klubu. U njezinom životu nije bilo

drugih muškaraca. Nikog nije željela. Samo Spencera. I nijedan muškarac kojeg je ikada

upoznala nije se mogao uspoređivati s njim. Imala je dvadeset jednu godinu i bila neopisivo

lijepa, a njega je voljela više od svega. Jedina mana mu je bila ta da je bio oženjen. Pearl ju je kao

svaka dobra prijateljica hrabrila da nađe nekog drugog, ali uzalud. Crystal nitko drugi nije

zanimao, premda je imala dosta ponuda. Muškarci koji su dolazili k Harryju da je čuju kako

pjeva ludili su za njom, neprestano je pozivajući da s njima izađe, ali ona to nikada nije učinila.

Bila je vjerna Spenceru.

Iz godine u godinu kao da je postajala sve ljepša i ljepša i tog ljeta Harryju se činilo da nikada

nije bolje izgledala. Dok je pjevala obavijao ju je neki sjaj koji je izazivao muk u prostoriji.

Njezinu ljepotu samo su još više isticale njezina nježnost i ljupkost. Harryja je zanimalo kako to

da u njezinom životu ne postoji nijedan muškarac i ponekada se pitao ne viđa li se kradomice s

nekim, ali Crystal nikada nije govorila o svom ljubavnom životu, tako da je Harry nikada ništa

nije pitao.

A u Washingtonu, Elizabeth je počela raditi, pomagala je Istražnom Komitetu za protuameričke

aktivnosti. Potpuno se predala svom poslu koji je bio vrlo perspektivan. Samostalno su

promijenili tokove nekoliko života u Hollywoodu, a u svibnju, Elizabeth se posebno naljutila

zbog svjedočenja poznate dramske spisateljice Lillian Hellman. Odbila je svjedočiti pod

izgovorom da bi, premda ona osobno nije komunist, njezino svjedočenje moglo je utjecati na

živote ljudi s kojima radi i koje voli. Elizabeth je vodila duge noćne razgovore s ocem o tome i o

svemu je obavještavala Spencera u pismima, trudeći se da mu objasni čime se bavi i što misli o

McCarthyju. U pismima koja joj je pisao pazio je da ne dodirne tu temu i uglavnom se

raspitivao o tome kako su ona i njezini roditelji, ali ne i kako joj je na poslu. Mrzio je ono što je

radila. Znala je da se on s tim ne slaže, ali morala je da radi ono u što je vjerovala, a posao joj se

uostalom sviđao. I ni za što na svijetu ga ne bi napustila, osim možda kada bi se Spencer vratio

kući i ponovo počeo raditi u Wall Streetu. Međutim, namjeravala je da ga nagovori da se preseli

u Washington. A u jesen 1952, odlučila je da zauvijek otkaže njegov stan. Kupila je kuću u Ulici

N u Georgetownu od novca iz svog fonda i većinu Spencerovih stvari spakovala u smeđe kutije.

Bila je to lijepa kuća od opeka i savršeno joj je odgovarala. Nalazila se u blizini boljih trgovina u

Aveniji Wisconsin, tako da je s majkom odlazila da kupuje starine kada je imala vremena, a te

zime u časopisu Look izišle su slike njezine kuće i ona ih je poslala Spenceru. Dok je čitao

članak, odjednom je shvatio da se ni na jednoj fotografiji ne vidi ništa njegovo. Pitao se što li je

učinila s njegovim stvarima. I prožeo ga je osjećaj da poslije rata više neće imati dom u koji će se

moći vratili. Nije čak znao ni gdje su živjeli, nije mogao sebi predstaviti tu kuću, osim onih

ki@

125

dijelova koje je vidio u časopisu. A na slikama je izgledala tako sterilna i savršena. Nije čak

mogao ni zamisliti da vodi ljubav s njom u maloj kitnjastoj spavaćoj sobi u kojoj je pozirala.

Kada je vidio te slike, samo je osjetio još veću potrebu za Crystalom i njezinom sobom kod

gospođe Castagne, što je dovelo do toga da opet postane lud od brige što će učiniti kada se rat

završi. Da li je imao bilo kakvu obavezu prema Liz? Ili je trebao vodili računa o sebi i učini ono

što je želio?

Elizabeth je i te godine, kao i obično, provela Božić s roditeljima u Palm Beachu, a poslije toga je

opet odletjela u Tokio vidjeti Spencera. Plašio se ovog susreta i morao je cijelo vrijeme podsjećati

sebe da mu je ona ipak žena. Dok su ležali jedno pored drugog u krevetu, jedva je smogao

snage da je dodirne. Samo je pričala o svom poslu i Jo McCarthyju.

- A da pričamo o nečem drugom - predloži on pristojno. Bio je umoran i mršav i nije želio

slušati o ratu što ga je vodila protiv zamišljenih komunista u McCarthyjevo ime. Njezin posao

se sastojao u provjeravanju, a kada ju je čovjek slušao mogao je pomisliti da je McCarthyjev

anđeo osvetnik, što ga je samo još više rastužilo. Znao je tko su pravi komunisti i bilo mu je

dosta borbe s njima. U Koreji je sada bio već više od dvije godine i želio je da se vrati kući, ali

postojeće primirje ponovo je narušeno, tako da je počeo vjerovati kako se nikad neće izvući iz

Koreje. Od nje je želio samo malo topline i udobnosti. Ali ona nije bila prava žena za to, što mu

je postajalo sve jasnije. Jedva ga je primjećivala, razmišljala je samo o svom poslu, prijateljima i

roditeljima. Njemu to sve uopće nije bilo nalik braku, a ipak bio je oženjen njom, a ne s Crystal.

A kada je pokušao s njom razgovarati o ratu i svom razočarenju, glatko ga je prekinula kao da

to uopće nije bilo važno.

- Vratit ćeš se u Wall Street prije no što trepneš. - U prvi mah joj nije odgovorio, ali joj je zato

kasnije rekao kako je razmišljao o tome da li da se uopće vrati tamo, tek da bi ispitao teren.

- Mislim da se neću vratiti. - Zadovoljno je kimnula. To se odlično uklapalo u njezine planove.

Ionako je željela da se za stalno preseli u Washington. Tamo joj se sviđalo.

- I u Washingtonu ima dosta odličnih advokatskih firmi. Sviđat će ti se, Spencere.

- Kada dođem kući želio bih dobro promisliti o budućem životu. - Ozbiljno ju je pogledao,

došavši na trenutak u iskušenje da joj kaže za Crystal. Predugo se već pretvarao i to ga je

iscrpljivalo. Ali ovo nije bio pravi trenutak. Umjesto toga predložio je da izađu da malo lutaju

ulicama Tokija i uživaju u luksuzu hotela Imperial.

Većina vojnika na odsudstvu ostala je na jezeru Biva, ali njezin im je otac rezervirao hotel. Želio

je da se prvoklasno provedu. Elizabeth je voljela spominjati očevu darežljivost. Neprestano mu

je pričala o starinama koje im je njezin otac kupio za novu kuću, o malom francuskom

svjećnjaku, perzijskom tepihu. Spenceru je od svega toga bilo muka. Dok ju je slušao osjećao se

kao varalica, jer se pretvarao da ga sve to zanima, da je zadovoljan i zahvalan. Potpisao je da će

cijelog života biti zahvalan, sada mu je to bilo jasno, a dobro je znao da to nije bilo ono što je

želio. To ga je ponižavalo i osjećao se manje vrijednim jer se, kada su novac i moć bili u pitanju,

nije mogao s njima mjeriti. A Elizabethi i njezinim roditeljima samo je to bilo važno. Međutim,

on nije osjećao ni najmanju želju da se nadmeće s njima. Želio je voditi vlastiti život u svijetu u

kojem će ga poštovati. Ali nije mogao sada o tome govoriti, nekoliko dana prije no što će se

vratiti u rat u Koreji. Sve o čemu je govorila sada je izgledalo posve nevažno. Viđao je žene i

ki@

126

djecu kako umiru, plakao je nad mrtvim bebama koje je nalazio pored puta i sahranjivao.

Predugo je već živio s poljuljanim idealima i dalekim snovima. A kada je pokušao da joj priča o

tome, nije ga čak htjela ni poslušati. Bila je posve usmjerena na samu sebe i potpuno nesvjesna

agonija kroz koje je prošao za prošle dvije godine. Na kraju je čak zažalio što je došao i našao se

s njom. Zakleo se da to više neće ponoviti ako se rat nastavi. Pričekat će da se vrati u Sjedinjene

Države kako bi raščistio razlike koje su ih razdvajale. Ovdje je to sve izgledalo previše

nestvarno, previše neobično i na neki čudan način bilo previše bolno.

Ovaj put se još potišteniji vratio u rat. Kao da se otuđio od svih, tako da se u njemu javila

strašna mržnja protiv Koreje i bijede koju je u njoj morao podnositi. U početku je pokušao o

tome pisati Crystali, ali kada bi ponovo pročitao ono što je napisao, uvijek bi odlučio da pismo

ne pošalje. Izgledalo je da samo cvili, da se ponaša kao kukavica, što ne priliči pravom

muškarcu. Tako je ona umjesto tih pisama tek povremeno, doista rijetko, dobijava kratke

poruke da je još živ, koje su se završavale jednostavnim izjavama da je još voli. Više nije bio u

stanju ni s kim kontaktirati, pa čak ni s Crystal. Nije znao opisati koliko je stravično bio umoran,

koliko ga je mučila dizenterija, kako se demoralizirao zbog stalnog ubijanja, koliko ga je ljutilo

umiranje prijatelja. Konačno se sve u njemu pobunilo i on je prestao pisati.

Kada se to dogodilo, sudac Barclay je potegao vojne veze da provjere što je s njim i tako saznao

da je čitav, ali prezaposlen vođenjem rata. Međutim, Crystal se nije imala kome obratiti. Znala je

samo da joj je prestao pisati, tako da je u početku mislila da je poginuo ali kada je provjerila,

njegovo ime nije našla ni na spisku poginulih, niti na spisku ranjenih, niti nestalih u akciji.

Negdje je bio živ, ali joj više nije pisao. Mjeseci su prošli prije no što je prihvatila da nije mrtav,

da se pisma ne gube, da joj je jednostavno prestao pisati. I tako je pretpostavila da se njihova

ljubav ugasila. U početku joj je bilo teško u to povjerovati, poslije svega što su jedno drugom

rekli i što su doživjeli, ali poslije nekoliko mjeseci nije se više imala iza čega skrivati, bilo je

gotovo. Vjerojatno je opet vidio ženu, i odlučio ostati oženjen. Ali barem joj je to mogao reći,

mogao joj je barem nešto nagovijestiti umjesto što je utonuo u šutnju. U početku ju je strašno

boljelo i onako zbunjena, ona ga je žalila. Žalila ga je gotovo isto onoliko kao da je poginuo i

određeno vrijeme je to čak tako i doživljavala. Čak je uzela i dva tjedna odmora i sama otišla u

Mendocino. Tamo je mnogo razmišljala, a kada se vratila bila je uvjerena da mora krenuti dalje,

s njim ili bez njega.

Pozvala je agente, one koji su joj ostavili posjetnicu prije nekoliko mjeseci i poslije kratkog

razgovora, pristala je doći u Hollywood na audiciju.

Priopćila je to Harryju onu večer kada se vratila na posao, u početku je bio iznenađen, ali

oduvijek je znao da je samo pitanje vremena kada će je netko otkriti i pružiti joj šansu na koju je

čekala cijelog života i koju je uostalom zaslužila. Sada više nije imala na što čekati. Trenutak je

došao i znala je da ga mora ščepati.

- Tko su ti mladići? - Harry nikome nije vjerovao i u toku svih ovih godina ponašao se

zaštitnički prema njoj kao da joj je otac, tjerajući pijance, kao i muškarce koji su joj neprestalno

pokušavali dosađivati. - Znaš li bilo što o njima?

- Samo to da su agenti u L.A.u - prizna ona. Još ju je krasila aureola nevinosti.

- E onda ćeš sa sobom povesti Pearl, može ostati s tobom dokle god ti bude potrebna. Ako ne

ki@

127

uspiješ, vratit ćeš se ravno ovamo s njom. Jednog dana pokazat će ti se nova prilika. Želim da

pričekaš pravu ponudu.

- Dobro, gospodine. - Osmjehnula mu se, kao nekakva djevojčica, dirnuta što će i Pearl poći s

njom. Pomisao na Hollywood ju je i dalje plašila, ali bila je uvjerenija no ikada da je to bilo

upravo ono što je željela. Ljudi su joj godinama govorili da će jednog dana postati zvijezda,

Boyd, Harry, Spencer, Pearl i sada je poželjela pokušati.

Harry joj je priredio oproštajnu proslavu i dao im dovoljno novca da odsjednu u pristojnom

hotelu, a ona je veći dio ušteđevine potrošila na novu garderobu. Bilo joj je teško napustiti

Harryja. Kao da je napuštala dom. Tu je našla prijatelje i sigurnost, a sada je kretala u svijet za

slavom i bogatstvom. Sve bi je to užasnulo da nije toliko željela uspjeti.

Bilo joj je teško napustiti i gospođu Castagnu. Ostavila je putnu torbu, ali je otkazala sobu.

Starica je zaplakala i ponudila je oproštajnom čašom šerija. Crystali se srce kidalo što ju je

morala napustiti, ali obećala je da će joj pisati iz Hollywooda o zvijezdama koje će tamo sresti.

- Ako vidiš Clarka Gablea, pozdravi ga u moje ime! - podsjeti je ona pijuckajući oproštajni šeri. -

I pazi na sebe! Jesi li me čula! - Crystal ju je na odlasku poljubila, a dok se opraštala s Harryjem

nije skrivala suze.

- Ako ti zatreba novac, mala, pozovi me! - Ali on je već toliko za nju učinio. Ne bi se nikada

usudila još nešto zatraži od njega, a i odlučila je da to ne čini. Osim toga, ako uspije na probnom

snimanju, možda će uskoro dobiti i ulogu. Imala je velike nade kada su ona i Pearl krenule tog

utorka poslije podne vlakom, jer je tako bilo jeftinije. Već su ranije rezervirale sobu u hotelu u

L.A.U i Crystal je slijedećeg jutra imala zakazan sastanak s agentima.

Koljena su joj se tresla dok je ulazila u njihov ured u jednostavnoj bijeloj haljini i bijelim

cipelama, s pokupljenom kosom i s vrlo malo makeupa na licu. Djelovala je čisto i nevino i bila

je nevjerojatno lijepa. Sada je imala dvadeset jednu godinu i čak je bolje izgledala nego što su je

se sjećali. Dok su zurili u nju, nisu mogli povjerovati u svoju sreću.

Međutim, Crystal nije znala, ali je zato Pearl namirisala, da su oni bili iz reda manje uspješnih

agenata u Hollywoodu. Ipak, bili su u stanju osigurati joj probno snimanje slijedeći dan i

ugovoriti sastanak s nekim kojega su željeli da ona upozna. On je bio netko tko joj je mogao biti

od velike koristi, samo ako mu se prohtje.

Posljednjih dvanaest djevojaka koje su mu poslali odbio je. Ali čak će se i Ernesto Salvatore

složiti da je ova bila ljepotica.

Na smrt se uplašila probnog snimanja, ali bilo je uzbudljivo i pošto se počela opuštati, sasvim

dobro ga je napravila. Ona i Pearl su ostatak dana provele u razgledavanju. Pošle su na obilazak

domova filmskih zvijezda i posjetile Graumanovo kinesko kazalište. Šetale su gore-dolje po

Sunsetu i zastale na Hollywoodu i Vineu gdje je Crystal kroz smijeh pristala da je Pearl

fotografira. Ona i Pearl su hihotale primjećujući kako prolaznici zure u nju pitajući se da li je

starleta. Odjednom su je počeli primjećivati, dvije djevojčice su je čak zamolile za autogram,

uvjetrene da je ona netko a Crystali se to sviđalo.

Vratile su se do zgrade u kojoj su agenti imali ured. Zamolili su je da se vrati pred kraj dana, ali

joj ništa podrobnije nisu rekli. Na sebi je imala crnu haljinu koju joj je Pearl izabrala, sjajne

lakirane crne cipele s visokom potpeticom, kao i uštirkanu podsuknju koja joj je širila suknju.

ki@

128

Haljina je bila bez bratela tako da je isticala ružičastu kožu njezinih ramena. Na njoj nije bilo ni

trunke sala. Sve je bilo glatko, svilenkasto i savršeno. Pearl je tražila od nje da stavi i veliki šešir

i pokazala joj kako da u njega smjesti svu kosu jednim gracioznim pokretom. Točno joj je

pokazala i kako da ga skine.

Kada su Pearl i Crystal ponovo stigle u ured agenata, tamo ju je već čekao čovjek o kojem joj je

agent govorio. Bio je visok i tamnoput i dobro je izgledao. Na sebi je imao tamno, dobro

skrojeno odijelo, bijelu košulju i usku kravatu. Sve na njemu je govorilo da je netko važan.

Crystal je nagađala da ima oko četrdeset pet godina, a onog trenutka kada je on nju pogledao,

postalo mu je jasno da je otkrio zlatan rudnik.

Tog jutra je već imao prilike vidjeti njezin probni snimak. Vidjelo se da ne zna ništa o poslu i da

je sirova, ali imala je ugodan glas, a s tim izgledom mogla je biti i gluhonijema što se njega tiče.

Konačno su i agenti bili u pravu. Ova ovdje bila je prava ljepotica.

Sviđao mu se njezin osmjeh i način na koji se kretala i dok joj se kruta crna suknja uvrtala divio

se nogama koje će je proslaviti. Kad ga je pogledala, Crystal je skinula šešir točno onako kako ju

je Pearl naučila. Napravila je to krajnje graciozno i njezina plava griva joj se rasula poput

anđelovih krila preko ramena, tri muškarca zanijemiše. Čovjek u tamnom odijelu se osmjehe i

ustane da bi se predstavio. Ova djevojka je zavređivala Ernesta Salvatorea. Lagano je krenuo

prema Crystali, a ona u njegovim očima primjeti nešto što ju je zainteresiralo. Imala je dojam da

je u stanju pogledom prodrijeti kroz nju i zaviriti u dubinu njezine duše gdje je krila najintimnije

tajne. Ali ona nije imala što kriti pred njim. Ništa i nikoga.

- Zdravo, Crystal - počne on tiho, - zovem se Ernesto Salvatore. Ali možeš me zvati Ernie.

Rukovao se s njom, pa pogledom okrznuo Pearl, pitajući se da li je ostarija crvenokosa bila

njezina majka. I ona je imala dobre noge, primijetio je dok ih je pažljivo prekrstila, ali ni upola

onako dobre kao Crystal. Njezine su bile duge i podsjetila ga na ružu s dugom stabljikom.

Sviđao mu se njezin nevin izgled. Bilo joj je potrebno samo još malo šminke i poduke. Netko tko

će je naučiti kako da se služi glasom, netko tko će joj pokazati kako da se kreće, određeno

vrijeme morat će uzimati i satove glume, a onda Zuum! Na sam vrh! Ali ni njoj ni agentima

nije rekao ništa o tome. Crystal ga je nervozno promatrala pitajući se tko je i zašto ju je želio

vidjeti.

- Možeš li doći u moj ured u ponedeljak ujutro? - Trenutak je oklijevala, razmišljajući da li da

mu vjeruje, a onda je kimnula.

- Mislim da ću moći. - Pearl se osmjehnula primjetivši kako je bila hladnokrvna, a primjetila je i

pogled odobravanja u Salvatoreovim očima dok ju je promatrao. Rekao joj je gdje je njegov

ured, dao joj podsjetnicu i zadovoljno kimnuo agentima. Ovaj put su konačno napravili dobar

posao. Poslije cijelog tuceta promašaja i nekoliko nedavnih doista loših djevojaka, konačno su

pronašli pravi dijamant.

Salvatore je bio dobro poznati osobni menedžer, neke doista velike zvijezde su počele s njim,

premda ih nije bilo osobito mnogo. Bio je umješan i u nekoliko vrlo neugodnih skandala.

Napuhanih samoubojstava žena koje je zastupao i s kojima je održavao ljubavne veze. Bilo je tu

i drugih neugodnosti kojih se radije nije sjećao. Ali što je bilo mnogo važnije, Ernie Salvatore je

predstavljao vrh ledenog brijega koji je neke plašio, međutim održavao je veze s vrlo moćnim

ki@

129

ljudima. Čovjek bi to osjetio kad bi ga samo pogledao. Ali ne i Crystal. Ona je bila previše

naivna da bi naslutila bilo što čudno u vezi s Erniem Salvatoreom.

- Možeš li se preseliti u L.A.? - Gledao je Crystal ravno u oči. Pitao se tko je bila i odakle je

dolazila. Izgledala je tako mlada i nevina, pa ga je zanimalo tko li je štiti, pokraj ostarjele

crvenokose koja je s njom došla na sastanak. Ali nije ga baš osobito zanimalo odakle je. Već će

on nju preobratiti. Stvorit će od nje ono što je oduvijek željela biti. Zvijezdu. I to veliku.

Ako mu ona to dozvoli.

- Da, mogu se preseliti u L.A. - Cijelog života sanjala je o tome da dođe u Hollywood i sada će

raditi sve što bude morala. U granicama razuma. Nije više imala nikoga kome je morala

polagati račune... čak ni Spencera.

Salvatore je imao dubok, žestok glas koji nije trpio prigovor i ona ga je zadivljeno promatrala

dok je prilazio da je izbliza pogleda. Sviđalo mu se ono što je vidio. Bila je bez mane. - Koliko ti

je godina?

- Dvadeset jedna - odvrati ona smireno. - U kolovozu ću napuniti dvadeset dvije.

Čak nije bila ni maloljetna. Sve je bilo savršeno. Bila je nevina, čista i bila je upravo ono za čim je

godinama tragao. Igrat će na sve ili ništa. Već je znao i u koji film će je ubaciti. Morat će samo

pozvati režisera i izbaciti zvijezdu, ali za Ernesta, to je bila sitnica i on je čvrsto odlučio da taj

telefonski razgovor obavi odmah sutradan ujutro.

Rekao joj je što traži od nje. Želio je da ode u kupovinu, da kupi sebi odjeću, dosta odjeće,

govorio je otkidajući gomilu čekova. I da se u ponedjeljak ujutro pojavi u njegovom uredu.

Tamo će je čekati režiser i već je zamišljao kako će već poslije podne početi raditi na filmu. Samo

se molio da bude u stanju da upamti replike, ali učitelj glume će je već podučiti nekim trikovima

koji će joj biti od pomoći. Pitao se da li će i druga žena ostati uz nju, pa se konačno okrenuo

prema Pearl i upitao je da li je ona Crystalina majka.

Osmjehnula se, polaskana pitanjem i odmahnula glavom. - Ne, ja sam joj samo prijateljica.

- A što je s tvojom majkom? - Okrenuo se prema Crystali. - Gdje je ona? - Djevojke poput nje

uvijek su imale goropadne majke koje su mu zadavale mnogo muke. Sve je bilo mnogo lakše

kada nikoga nisu imale. Osobito ako bi kasnije iskrsla nekakva neprilika.

- Mrtva je - odvrati tiho Crystal svojim baršunastim glasom.

- A otac?

- I on je mrtav. - Tužno ga je gledala i on joj je povjerovao. Sve je bilo čak i bolje no što se nadao.

Mogao je raditi s njom upravo ono što je želio. Čak mu se sviđalo i njezino ime. Dobro je

zvučalo čak i za Hollywood. Crystal Wyatt. Obići će mnoga mjesta. Svima im se zatim zahvalio

i otišao, a poslije nekoliko minuta pošle su i Pearl i Crystal. Crystal je bila sva smušena i

zabezeknuto je zurila u Pearl. - Što sve to znači?

- Mislim - odvrati ona ushićeno je gledajući, - da to znači da si uspjela. Čekaj samo dok kažem

Harryju! - Međutim, Crystal je u prvi mah bila čak razočarana. To je bilo upravo ono što je

željela, pa ipak sada je znala da se neće vratiti u udobnost Harryjevog restorana. Našla se vani u

pravom svijetu i odjednom se pomalo uplašila onoga što je tamo čeka. Ernie Salvatore nimalo

nije bio nalik Harryju.

- Što u stvari radi osobni menedžer? - upitala je Crystal Pearl, ponovo razmišljajući o njemu.

ki@

130

- Nisam baš sigurna. Mislim da je to neka vrsta agenta.

- Izgleda zastrašujuće, zar ne? - Crystal nikada ranije nije srela nikog sličnog njemu i još nije bila

svjesna da li joj se sviđa.

- Ne budi luda. - Usprotivi joj se Pearl. - Mislim da je vrlo zgodan. - Ali Pearlin ukus se vrlo

razlikovao od Crystalinog. A nju je još progonilo sjećanje na Spencera.

Vikend su provele razgledajući Beverly Hills iz automobila kojeg je vozač vozio, a koja su se

tajanstveno pojavila pred hotelom, poslao ih je Ernie Salvatore. Dva puta su išle u kino i

posjetile La Brea Tar Pits. U ponedjeljak Crystal se pojavila u jednoj od haljina koje je kupila

Ernievim novcem. On je to nazvao predujmom kada joj ga je davao. Ali ona je i dalje zbog toga

bila pomalo nervozna. Dao joj je pet stotina dolara i premda je bila uzbuđena zbog predstojeće

kupovine u koju će poći s negovim novcem, to ju je ujedno i plašilo. Zašto je sve to radio? Što je

želio od nje? Sjetila se odvratnih priča koje je čula o agentima i menedžerima iz Hollywooda, ali

je ipak pokušala uvjeriti sebe kako se, u stvari, njezin san počeo ostvarivati, pa zar nije? Ako več

nije mogla imati čovjeka kojega je voljela, onda je barem mogla ostvariti svoj davni san da

postane zvijezda, a Ernie će joj u tome pomoći.

Kupila je četiri haljine, torbu, dva para cipela i tri šešira i još joj je ostalo gotovo dvije stotine

dolara. Sva odjeća bila je odabrana s ciljem da istakne njezin nevin izgled, ali i da neodređeno

nagovijesti spolnost. Po koji prorez, koji je otrkivao, veo koji je pokrivao, otkopčano dugme.

Potpetice su bile vrlo visoke, a suknje bogate i dovoljno kratke da se vide noge kojima je

Salvatore zamalo zapljeskao. I obećani režiser koji ju je čekao u Ernievom uredu bio je zadivljen

kao što je Salvatore i očekivao. I onako je Erniu dugovao nekoliko usluga, tako da je ishod bio

zagarantiran. Obećao je da će otpustiti svoju zvijezdu, ako Crystal bude sposobna bar govoriti i

zapamtiti tekst. Međutim, uloga je bila vrlo jednostavna, kao i cijela priča.

- Dobila si je, mala. - Režiser se osmjehnuo. - Snimanje počinje slijedećeg tjedna, u ponedeljak.

Imaš na raspolaganju tjedan dana da proučiš scenarij i da se spremiš.

Ona je zadivljeno zurila u njega. San se konačno počeo ostvarivati. I to sve zahvaljujući Erniu.

Odjednom se našla u nekom nestvarnom svijetu i imala je osjećaj da se kreće ispod površine

vode.

Režiser je ubrzo otišao, prethodno obećavši da će joj poslati scenarij, a nekoliko minuta poslije

njegovog odlaska, Ernie joj je pružio ugovor.

- Što ću s tim? - Bijelo ga je gledala. Stvari su se odvijale malo prebrzo. Željela je o ovome s

nekim porazgovarati, ali nije imala s kim. Pearl je bila zabezeknuta kao i ona, pa čak ni Harry

nije bio dorastao Erniu Salvatoreu. Agenti su joj već rekli da je on bio jedan od najboljih

menedžera u gradu i izručili su je njemu bez žaljenja. Nije bilo sumnje da su je oslobodili svih

obaveza koje je mogla imati prema njima. Ali nešto joj je govorilo da mu ne bi trebalo vjerovati.

Bilo joj je žao što nije mogla o svemu ovome porazgovarati sa Spencerom, ali on je živio u

jednom drugom svijetu i ona je njegovu šutnju konačno protumačila kao napuštanje. Premda je

i poslije gotovo tri godine, još žudila za njim. Još je nekako bila dijete kada je prije tri godine

otišao, ali čak joj je i on rekao da bi trebala pokušati u Hollywoodu. Možda bi joj se divio ako bi

konačno uspjela. Možda će jednog dana vidjeti njezino ime na svjetlećoj reklami... možda će joj

se jednog dana vratiti kada postane zvijezda... ali čak je i to zvučalo ludo. Otišao je, vratio se

ki@

131

Elizabethi. Koliko je znala, do tada se već morao vratiti u Sjedinjene Države, ali je nijednom nije

pozvao. Njezini dani sa Spencerom bili su prošlost i od sada je morala misliti na svoju dugo

očekivanu karijeru. Konačno. Osjećala se kao da je Božić.

Salvatore joj je dodao nalivpero s uvježbanim osmjehom i nježno je potapšao po ruci. - Ne plaši

se, draga moja. Postat ćeš velika zvijezda. Ovo je samo početak.

- Je li ovo ugovor za film? - I dalje je bila zbunjena, ali se pitala kako ga je tako brzo nabavio.

Otkud je znao da će dobiti posao? Da ga nije možda režiser donio sa sobom?

- To je ugovor između nas dvoje. Na taj način moći ću brinuti o svim ugovorima za sve filmove

koje budeš snimala. Tako je mnogo jednostavnije. Nas dvoje sklopimo ugovor i ja se onda

brinem oko svih gluposti umjesto tebe.

- Kakvih to gluposti? - Gledala ga je ravno u oči i on se polako prestajao zabavljati. Bila je bistra.

Ali isto tako je čeznula za onim što joj je mogao ponuditi i on je to znao. Kupila je odjeću, cijeli

vikend se vozikala okolo u limuzini i kao i sve ostale djevojke slične njoj, umirala je da zaigra u

filmu. Svi aduti bili su na mjestu. Sada je samo trebala potpisati ugovor. I potpisat će ga. Bio je

uvjeren u to. Sve bi ga potpisale.

- Ti, Crystal, u stvari, ne želiš da te ja gnjavim sa svim tim stvarima, je li tako? - Zatim se

nasmijao, kao da se ponašala doista djetinjasto. - Imaš povjerenja u mene, draga, zar ne? - Kako

je mogla reći da nema? Agenti su rekli da je on jedan od najvećih. Pogledala je Pearl, koja joj je

gotovo neprimjetno kimnula. Poslije toga, Crystal je prihvatila nalivpero, bacila pogled na

ugovor kojeg nije razumjela i potpisala ga. - Savršeno. - Uzeo joj je pero iz ruke, zadržao njezinu

ruku u svojoj i poljubio je, a onda lagano pogled podigao prema njoj i ona osjeti trnce duž

kralježnice. Uznemiravao ju je način na koji ju je gledao. Ali kada se odmakao, sama sebe je

ukorila zbog gluposti. Znao je što radi i očigledno je bio dobar u tome. Našao joj je ulogu na

filmu, je li tako? Ali također je isposlovao da nekog drugog otpuste zbog toga, zar ne? Potisnula

je tu misao dok joj je govorio da je seli u drugi hotel, bolji od onog kojeg joj je Harry rezervirao.

Ovaj je bio u Westwoodu.

- Mogu li to sada sebi priuštiti? - Nije čak ni znala kakvu je ulogu dobila, ali Ernie se samo

nasmijao njezinim brigama.

- Naravno da možeš. - A onda je pogledao prema Pearl. - Hoćete li i vi ostati? - Ali njegov

pogled joj je na fini način govorio da nije dobrodošla i ona je to osjetila.

- Ja... pa... - Nervozno je pogledala u Crystal. Kao da je u posljednjih nekoliko minuta postala

beskorisna. - Vjerojatno ću se vratiti u San Francisco. - Pogledala ih je oboje kao da se ispričava i

primijetila da je Crystal razočarana. To je uočio i Salvatore, pa im se objema nasmiješio dok je

odlagao ugovor. Zaključao ga je u ladici u kojoj je, kako je uvjeravao Crystal, čuvao

najdragocjenije stvari.

- A zašto ne ostanete do slijedećeg tjedna kada Crystal počinje raditi? Od tada će ionako biti

strašno zauzeta. A bojim se da će i ovaj tjedan morati raditi. - Zatim se očinski okrenuo prema

njoj i objasnio joj da će morati početi vježbati izgovor. Morat će i pohađati satove glume,

naravno, ali mnogo toga će također naučiti na snimanju, samo ako obrati pažnju. Pearl se složila

da ostane do slijedećeg vikenda, a Ernie je obećao da će ih prije mraka preseliti u novi hotel.

Predložio je da se vrate u svoj hotel i spakiraju, nakon čega će ih vozač odvesti do novog hotela.

ki@

132

I ako mu dopuštaju, on će im se pridružiti kasnije tog poslijepodneva, svratit će na piće. Pet

minuta kasnije ponovo su bile u automobilu i Crystal je bila neobično šutljiva. Razmišljala je o

onome što joj se upravo dogodilo i još nije mogla u sve to povjerovvati. Pearl nije prestajala

čavrljati, o tome kako je zgodan, ugodan, kakva joj se prilika pružila i kako će dok se okrene

postati velika zvijezda. Crystal nije znala zašto, ali mu nije vjerovala. Ništa nije rekla dok nisu

stigle u hotel, a onda se, dok su se pakirale, okrenula prema Pearl.

- Stvarno misliš da je on u redu?... Hoću da kažem... oh, ne znam... - Sjela je zatim na stolicu i

odbacila cipele s visokim potpeticama, poželjevši da tu večer može izaći u trapericama. Ali već

ju je upozorio da od sada pa nadalje mora voditi računa o svom izgledu. Mora nositi lijepu,

seksi odjeću, mora se šminkati, uvijek imati frizuru i mora biti viđena na svakom prijemu na

koji je pozovu. A on će se pobrinuti da na sve bude pozvana. Sve je to zvučalo uzbudljivo, ali

odjednom se počela pitati zašto je želio to sve činiti za nju. Priopćila je Parli da je sve to plaši, ali

ova joj je odgovorila da je luda.

- Naravno da je on u redu. Šališ se? Jesi li se osvrnula po onom njegovom uredu? Vjerojatno je

samo uređenje stajalo milijun zelenbaća ili približno toliko. Misliš li da bi imao takav ured da

nije netko? Mala, upala ti je žlica u med, a ti još toga nisi ni svjesna. Sve ovo on radi, jer dobro

zna da ćeš jednog dana postati velika zvijezda. Jedina osoba kojoj to još nije jasno si ti, ludice. -

Osmjehnula se svojoj mladoj prijateljici, a Crystal joj od srca uzvrati osmjehom. Pearl je uspjela

vratiti joj raspoloženje, a poslije razgovora s Harryjem, kojega su nazvale prije no što su

napustile hotel, osjećala se sjajno. Rekao joj je da se njome jako ponosi i da ima sreće što joj je

tako dobro krenulo. Konačno, zbog toga je i došla. Dobila je upravo ono što je željela. Bili su u

pravu. Bila je luda što se brinula. Nije imala zbog čega brinuti. Trebala se samo opustiti i

uživati.

Apartman u novom hotelu podsjećao je na one iz filmova, kao i predvorje u crvenom samtu i

bijelom mramoru. Bio je to mali hotel, u dobroj četvrti i očigledno vrlo upadljiv. Pearl joj je rekla

da je dobro što će je ljudi viđati u njemu i predložila je da se nekoliko puta dnevno preslvači i

prošeta predvorjem. Crystal se nasmijala, ali je ipak tog poslijepodneva odlučila da proba i dvije

žene su se nekontrolirano smijale dok se Crystal tri puta presvlačila i silazila u predvorje,

navodno da baci pismo, da zatraži još jedan ključ za prijateljicu i da pita da li je netko ostavio

paket za nju.

- Je li te itko primjetio? - Uzbuđeno ju je pitala Pearl. Nije htjela ići s Crystalom, a Crystal se nije

mogla prestati smijati pošto se vratila da se odmori i navuče traperice. Ponijela ih je za svaki

slučaj, zajedno s kaubojskim šeširom i Jaredovim crvenim čarapama, koje je još ubrajala u svoje

najveće blago.

- Aha. - Nije se prestala smijati ni dok je spremala haljinu i skidala najlonke. - Primijetio me

recepcioner. Vjerojatno misli da sam faćkalica.

- Čekaj samo dok počne ići u kino zbog tvojih filmova, i te kako će onda znati tko si! - Rekla je to

tako ponosno da se Crystal lagano okrenula prema njoj i prešla preko sobe da je zagrli. Bila joj je

tako dobra prijateljica u prošle četiri godine. Osjećat će se neobično kada Pearl ode.

- Hvala ti. - Crystal je to izgovorila vrlo nježno.

- Za što? - Upita je gotovo grubo Pearl, pokušavši grubošću prikriti koliko je voli. Crystal joj je

ki@

133

zamijenjivala kći koju nikada neće imati i mislila je da će umrijeti od tuge kada u nedjelju bude

odlazila u San Francisco.

- Hvala ti što si vjerovala u mene. Nikada ne bih stigla dovde da nije bilo tebe i Harryja.

- To je najveća glupost koju sam ikada čula. Agenti su te pronašli u restoranu. Mi s tim nemamo

nikakve veze.

- I te kako imate. Harry mi je dao posao, ti si me podučavala. Naučila si me svemu što znam o

tome kako se pjeva na pozornici. Sve ove godine vjerovala si u mene, a sad si me dovela ovamo.

Ako mene pitaš, to je prokleto mnogo.

- Ne budi luda. Važno je da ti ovdje bude lijepo. - Okrenula se, osmjehnula i otišla do zlatnog

bara i poslužila se pivom iz hladnjaka, a zatim sjela na visoku crnu plišanu barsku stolicu i

nazdravila Crystal s bocom u ruci. - Za tebe, mala... - A onda zamahnuvši u širokom luku po

apartmanu koji je za njih rezervirao, - I za Ernia.

- Za Ernia! - Prihvati Crystal, natočivši coca colu, sad mu je bila mnogo naklonjenija nego jutros.

Više nije točno znala zbog čega je brinula, ali znala je da je bila zabrinuta. Očigledno bez

razloga.

Došao je u šest sati na piće, kao što je i obećao i zatekao Pearl dosta nakresanu, a Crystal u

trapericama. Crystal se osjećala kao da su je uhvatili da nije napisala domaći rad. Znala je da je

trebala sjajno izgledati, paziti kako se ponaša, jer već ju je obavijestio o moralnim klauzulama u

filmskim ugovorima. A svega nekoliko sati nakon potpisivanju ugovora, zatekao ju je u

trapericama. Međutim, on joj se samo nasmijao, a i Pearl ga je izgleda zabavljala, tako da je

Crystal zaključila kako je on u stvari mnogo bolji no što joj se to u prvi mah učinilo. A kad ga je

pažljivije pogledala dok je otvarao šampanjac koji je donio, oprezno je priznala da je, u stvari,

prilično zgodan. Ali toliko se razlikovao od Spencera. Spencer je bio častan, zgodan, mladi

ratnik. Ovaj čovjek je djelovao kao da se probijao kroz evropske salone. Tako ga je bar Pearl

opisala poslije nekoliko čaša šampanjca. Rekla mu je da je ljubazan i pristojan, a već poslije

nekoliko minuta, Ernie je prestao obraćati pažnju na nju i pažnju je poklanjao Crystali. Obraćao

joj se nježnim glasom i govorio joj koliko je sretan zbog ugovora. Također joj je gurnuo

u ruku podeblju omotnicu. Omotnica je bila od sivog skupog papira i na njoj su bili otisnuti

njegovo ime i adresa.

- Zaboravio sam ti jutros ovo dati. Strašno mi je žao, Crystal. Obično ne pravim ovakve greške.

Osmjehnuo se s izrazom lica koji je govorio da je navikao da mu drugi praštaju. Crystal nije ni

sanjala na što je on sve bio navikao.

- Što je to? - Oprezno je otvorila omotnicu i iznenadila se kada je vidjela ček, a kada ga je

izvadila, primijetila je da ga je on potpisao. Zašto joj je davao još novaca, već joj je dao pet

stotina dolara predujma ali predujma za što, pitala se ona, a kada je podigla pogled primjetila

je da se osmjehuje.

- To je novac koji ti dugujem jer si potpisala ugovor. - Ne očekuješ valjda da se veliki poslovi

zaključuju samo poljupcima, zar ne? Premda moram reći da bih ja to više volio. - Crystali je bilo

neugodno. Nije uopće razumjela u kakvim su to oni poslovnim odnosima.

- To ti meni duguješ? - Pitala ga je sva ozarena i zadovoljna. Još nije ni počela snimati film, a već

je zarađivala. I uz to je živjela poput kraljice u hotelu u koji ju je on smjestio. Tko je rekao da u

ki@

134

Hollywooodu nije lako? Vjerojatno da je bio lud... ili možda nije poznavao Ernia Salvatorea.

Probila se ravno na vrh, upravo onako kako joj je Pearl predskazala.

- Dugujem ti, u stvari, draga moja, dvije i pol tisuće. Ali rekao sam ti već da je onih pet stotina

koje si od mene dobila bio 'predujam', tako da sam sumu na čeku za toliko umanjio. - Nije želio

da pomisli kako mu previše duguje, bar ne za sada, jer bi je to moglo uplašiti i otjerati. A on to

ni u kom slučaju nije želio. Morala je steći dojam da zarađuje, što je i činila. Tog je

poslijepodneva dobro zaradio na njoj i to na njezinom prvom filmu. Od tog novca isplatit će joj

manji dio, a ostalo će strpati u džep, što je i stajalo u ugovoru koji je tog jutra potpisala u

njegovom uredu. Preporučit ću te mojoj banci, Crystal. Sutra ujutro možeš tamo otvoriti račun.

Nikada ranije nije imala račun u banci, tako da se uzbudila pri pomisli na to, pa je ponovo otpila

malo šampanjca koji joj je on ulio, poslije kraćeg vremena ustao je i poželio im ugodnu večer.

Osmjehnuo se Crystal koja ga je otpratila do vrata i poljubio je u obraz prije odlaska i ona više

nije vidjela ništa čudno na njemu, čak joj se počeo i sviđati.. A kome se ne bi sviđao, kao što reče

Pearl. Bio je tako dobar prema njima. Divan hotel, apartman, šampanjac, Crystal se smijuljila

dok je mahala svojim prvim čekom po njegovom odlasku.

- Ne znam da li bi ga trebala unovčiti ili uramiti. - Ali slijedećeg jutra, lako se odlučila za ono

prvo. Pošto ju je toga jutra pozvala Erniova sekretarica, otišla je u njegovu banku, a zatim je

prešla ulicu i ušla u draguljarnicu i kupila Pearl narukvicu s privjescima na kojoj joj je jednog od

prošlih dana zastao pogled. Primijetila ju je, jer su svi privjesci imali veze s filmom. Tamne

naočale, megafon, sićušni reflektori s dijamantima, zlatna rešiserska stolica i mala ploča čiji se

gornji dio podizao i spuštao kao kod onih koje će koristiti za vrijeme snimanja Crystalinog

prvog filma. Pearl je bukvalno zavrištala kada joj ju je stavila oko zglavka i ostatak

poslijepodneva provele su smijući se, pričajući i izigravajući turiste. Ernie im je opet ponudio

limuzinu, a njima nije uopće palo na pamet da je to radio kako bi imao točan uvid u sve što je

Crystal radila. Činilo se da je to krajnje ljubazno od njega, a i vozač je bio vrlo ugodan.

Tog poslijepodneva posjetio ju je čovjek koji se trebao pozabaviti njezinom dikcijom i jako se

iznenadio kada je čuo kako dobro pjeva uz pratnju klavira koji je bio u apartmanu. Bilo mu je

krivo što u ovom filmu neće imati prilike zapjevati. On ju je trebao podučiti i načinu na koji će

morati odigrati ovu dramsku ulogu, a također joj je dao nekoliko savjeta u pogledu scenarija,

rekavši joj na kraju da ne brine. Prije no što su se okrenule, protekao je cijeli tjedan i Pearl je

otišla, poslije mnogo suza, zagrljaja i datih obećanja da će je zvati. Crystal se odjednom našla

sama u Hollywoodu. Njezini snovi su se ostvarili, slijedećeg dana počet će snimati film, pošla je

u šetnju da razbistri um na hladnom noćnom zraku i uhvatila sebe u mislima na Spencera.

Pitala se gdje je, što radi i s kim je. Da li je još u Koreji, da li se vratio kući i da li mu je uopće

nedostajala. Koliko god se trudila, postalo joj je napokon jasno da ga nikad neće moći izbrisati iz

glave, niti zaboraviti dva čarobna tjedna koja su proveli zajedno. Bez obzira na sve što joj se

bude dogodilo u životu, znala je da će ga uvijek voljeti. Još je bio živ u njezinom sjećanju isto

kao i onog dana kada je otišao i onih dana koji su tome prethodili... i kada joj je bilo četrnaest

godina i ona se zaljubila u njega na prvi pogled, na sestrinom vjenčanju.

- Vidi, vidi, kakvo ozbiljno lice. Sjeti se ovog trenutka kada budeš morala odigrati dramsku

dionicu. - Začula je glas tik iza sebe, iznenađeno se okrenula i našla se licem u lice Erniem.

ki@

135

Bila je svega nekoliko blokova udaljena od hotela, ali miljama daleko u mislima i nije ga čula da

joj se približava. - Pomislio sam da si vjerojatno usamljena bez prijateljice, pa sam navratio da

vidim kako si. Na recepciji su mi rekli da si izašla u šetnju. Mogu li ti se pridružiti?

- Svakako. - Bio je tako ljubazan prema njoj da mu se nije mogla suprotstaviti bez obzira što

učinio. Iskreno govoreći, zaista se osjećala vrlo usamljeno. A razmišljanje o Spenceru nikada joj

nije pomagalo. Uvijek kada bi se sjetila kako je jednostavno nestao iz njezinog života, kao da je

zadobila novi udarac. To im se već nekoliko puta dogodilo... nestao je poslije Beckynog

vjenčanja i pojavio se tek na krštenju njihovog djeteta... pa ga nije bilo do susreta u San

Franciscu za Dan Zahvalnosti kada se zaručio, a vratio se tek pred polazak za Koreju. Ali ovaj

put je bilo drugačije. Prije nije vodila ljubav s njim. Nije ga voljela onako kako ga sada voli.

Međutim, više nije imalo nikakvog smisla razmišljati o tome. Ništa nije mogla učiniti. Odrekao

je se, prestao joj pisati, pa čak i odgovarati na njezina pisma, a znala je da ga je prestala zanimati

davno prije toga. Od pisama ispunjenih ljubavlju u kojima joj je stalno ponavljao koliko mu

nedostaje, srozali su se na pozdrave kakvi se šalju na razglednicama, a onda muk.

- Jesi li uzbuđena zbog sutrašnjeg dana? - Ernie joj se dobroćudno smješkao podsjetivši je na

film.

- Vrlo. - Bila je iskrena s njim i njemu se sviđala aureola svježine i uzbuđenja koja ju je obavijala.

Bila je to ugodna promjena poslije izvještačenih starleta s kojima je obično izlazio.

- Bit ćeš odlična. Možda ćemo ti slijedeći put osigurati ulogu u nekom glazbenom filmu, tek da

im pokažemo što znaš. - Čuo ju je kako pjeva na probnom snimanju i bio je svjestan da je

odlična. Ali prvo je želio lansirati njeno lice, a onda se pozabaviti ostalim kvalitetama i odlično

je znao što radi.

- To bih jako voljela. - Nedostajalo joj je pjevanje, već poslije nekoliko dana pošto je otišla iz San

Francisca.

- Učitelj dikcije kaže da si fantastična.

- Hvala. - Osmjehnula mu se, tako da je osjetio kako mu cijelo tijelo drhti dok ju je gledao. A

onda mu nešto padne na pamet, dokle god bude izigravao njezinog ispovjednika ili

dobronamjernog tutora, može je pozvati i na večeru.

- Da li si već bila u Brown Derbyju? - nevino ju je pitao, premda je od vozača saznao da nije.

Svakog dana mu je podnosio izveštaj o njezinom kretanju. Želio se uvjeriti da nije nikakva mala

drolja koja spava s kim stigne i koja bi mogla uništiti i njegov i svoj ugled. Ali do sada je ostala

potpuno čista, možda i zato što je bila s prijateljicom iz San Francisca. Međutim, vjerovao je da

će takva ostati i nadalje. Jednom ili dvaput se čak pitao da nije možda djevica. Spadala je u tu

vrstu djevojaka i njemu se to sviđalo. Bit će mu mnogo lakše da je odnjeguje ako je takva.

- Ne, nisam. - Osmjehnula mu se nevino u svoj svojoj zapanjujućoj ljepoti. Pri svakoj svjetlosti, u

bilo čemu obučena, počešljana ili u trapericama, ova djevojka je obarala s nogu.

- Da li bi večeras voljela tamo otići na večeru? Ali upozoravam te, ako izađemo, namjeravam te

vrlo rano vratiti kući. Moraš se dobro naspavati prije no što sutra počneš raditi.

- Da, gospodine. - Oči su joj svjetlucale kao božićno drvce. - To bih doista voljela. - Zabavljala ga

je njezina spretnost. Bit će dobra.

Pogledao je na sat, brzo proračunao vrijeme, pa se ponudio da je otprati do hotela i dođe po nju

ki@

136

za jedan sat. Na sebi je imao sive flanelske hlače i laki sako od tvida, želio se presvuči prije no

što je izvede. - Vratit ću se po tebe u osam. I namjeravam te vratiti i staviti u krevet prije deset,

pa makar bio i potop. - Na žalost, samu. Ali Ernie je bio previše pametan da bi odmah nasrnuo

na nju. - Kako ti to zvuči?

- Odlično! - Nagnula se da ga poljubi u obraz kao što bi poljubila djedu, a on se gotovo

posramio kada ju je ostavio i odvezao se mercedesom. Imao je više automobila i jednu limuzinu

je cijelog tog tjedna stavio njoj na raspolaganje. Ionako je više volio mercedes, a noćas je želio

biti s njom nasamo. Bilo mu je drago što je tako ispalo kada je došao po nju i vidio je u predivnoj

bijeloj svilenoj haljini, s malim odgovarajućim bolerom. Izgledala je nevjerojatno i njemu je bilo

neobično drago što ju je pozvao na večeru. Kao uostalom i većini gostiju koji su se tu večer

zatekli u Brown Derbyju.

Ušla je vodeći laku konverzaciju s njim o svom životu u dolini, a onda se ukopala na mjestu,

postavši svjesna da svi zure u nju. Kako su tek počeli zuriti kada su primijetili s kim je došla.

Nema sumnje da je imao pravi osjećaj za pronalaženje najlepših djevojka u gradu. To nitko nije

mogao osporiti, a ova je bila najbolja do sada. On kao da je poznavao sve prisutne, a Crystal

samo što se nije onesviiestila kada je ugledala čovjeka koji je bio nalik Franku Sinatri kako

prolazi pokraj nje. Ernie ju je polako poveo prema njihovom stolu, pozdravljajući se sa svima

odreda i predstavljajući je imenima o kojima je nekada samo sanjala.

- Izgledaš uplašeno. - Nježno joj se obratio i nasmiješio. Oduševilo ga je reagiranje prisutnih, a i

ona se odlično snašla. Bijela haljina je tjerala ljude da zastanu i zagledaju se u nju, a osobito kada

ju je nagovorio da skine bolero i otkrije duboki izrez. Obično nije igrala na tu kartu, u stvari,

uglavnom se trudila da bude zakopčana do grla, ali Pearl je navalila da kupi tu haljinu i ona se

odlučila da je obuče kada izađe na večeru u Brown Derby. Sada joj je bilo drago što je to učinila.

Ernie joj je rekao da mu se jako sviđa. Što je večera više odmicala, on ju je sve više iznenađivao.

Bilo joj je ugodno s njim.

Bio je ugodan i ljubazan i vrlo lijepo se znao ponašati. U onome što joj je govorio nije bilo

zadnjih misli. Konačno, nije on bio nikakav robovlasnik, već samo menadžer, kako je sebe

nazivao. Priznala mu je da je cijelog života željela postati filmska zvijezda. Tu je priču već

mnogo puta čuo, ali se osmjehivao kao da je tada čuje prvi put. Za barom je stajao Cary Grant, a

Rock Hadson je nakratko navratio da se vidi s nekim, ali je na kraju dugo ostao, Crystal se

oduševljeno osvrtala okolo. Sve ovo je bilo mnogo više od onoga čemu je uopće smjela nadati.

Osjetila je suze u očima dok ga je promatrala, a on se odmah zabrinuo.

- Nešto nije u redu?

- Ne mogu vjerovati da se ovo meni događa.

Osmjehnuo se. Volio je kad su bile takve. Svježe i mlade. Volio bi da je zadrži duže tu noć, da je

bolje upozna, ali želio je da sutradan bude odmorna za snimanje. To je bilo važnije. Ona je za

njega bila više od obične djevojke. Bila je investicija.

Pili su kavu i pričali kada joj je rekao kako želi da bude viđena u gradu u društvu pravih

muškaraca i diskretno je spomenuo spisak onih koji će je nazvati. Neka imena je prepoznala i na

trenutak je pomislila da se šali, ali kada ga je pogledala u oči, shvatila je da je to doista misli

ozbiljno. - Zašto sve ovo činiš za mene? - I dalje ga nije razumjela. Zašto baš ona? Ali on je znao

ki@

137

točno što radi.

- Jednog dana ćemo zahvaljujući tebi oboje biti bogati. - Osmjehnuo se kao da je pronašao

dijamant u kavi. - Postat ćeš vrlo slavna.

- Otkud znaš? - Po čemu se to ona razlikovala od ostalih djevojaka? Uopće nije bila svjesna

svoga izgleda, posebno ovog novog u haljinama koje ju je natjerao kupiti i ovako pažljivo

našminkana. Daleko je dospjela od flanelskih košulja i kaubojskih čizama, ali trenutno joj nisu

nedostajale.

- Do sada se još nijednom nisam prevario - tiho se pohvalio i potapšao je po ruci zatraživši

račun, a onda joj je, dok su čekali, postavio pitanje koje ga je mučilo od trenutka kada ju je sreo.

- Koliko si romantično upletena? - pogledala ga je zamišljeno, a on se osmjehnuo. - Drugim

riječima, imaš li dečka? - Razumjela ga je i prvi put, ali je nazmisijala.

- Ne, nemam. - Glas joj je bio tih, a lice tužno dok je mislila na Spencera.

- Jesi li sigurna?

- Da.

- Dobro onda. Ali imala si ga? - Ona kimnu.

- I gdje je on sada? - Želio je se uvjeriti da je slobodna i da neće biti nikakvih nevolja. Nije da ne

bi bio u stanju da izađe s njima na kraj, ali ne bi volio da mora.

- Nisam sigurna gdje je - nastavi Crystal. - U Koreji ili se vratio u New York. Ali to više i nije

važno. - Ipak je morala potiskivati suze dok je to govorila.

A onda se udobno smjestila na stolici i promatrala Ernia kako se javlja prijateljima koji su

prolazili pokraj njih. Bio je privlačan, graciozan i imao je stila što je sve više počelo osvajati

Crystal. Nikada nije imala prilike upoznati nikog sličnog njemu. Također je primijetila da nosi

samo jedan prsten, krupan od zlata s povećim dijamantom. Odijelo na njemu bilo je skupo, a

bijela košulja bila je djelo majstora za kostime iz Las Vegasa, ali je izgledala kao da je

napravljena u Londonu. Taj je čovjek imao stila i vidjelo se da pazi na svoj izgled, Crystal je bila

svjesna njegove sirove senzualnosti, ali bilo je u njemu još nečeg, prodornosti koja ju je još

pomalo plašila. Dobro je to prikrivao, ali čovjek bi odmah osjetio da je Ernesto Salvatore bio

čovjek koji je uvijek dobivao ono što želi. Ali od toga svega nije bilo ni traga kada se okrenuo

prema njoj prijateljski se osmjehujući.

- Jesi li spremna? - Dobronamjerno ju je pitao ustajući i povevši je pokraj barem desetak

poznatih lica. Neka od njih su mu se javila, ali on se ovaj put nije zaustavio. Jednostavno ju je

odveo do vrata praveći se da ne primjećuje ljude koji su zurili u nju i nekoliko minuta kasnije ju

je ostavio u hotelu. Zahvalila mu je i on je otišao, a ona se popela u sobu da se dobro naspava

prije no što sutra krene na posao.

Ipak, u krevetu nikako nije mogla zaspati, ali ovaj put nije razmišljala o Spenceru. Mislila je na

svog novog menadžera, međutim, premda je morala priznati da je bio šarmantan, što je Pearl iz

prve zaključila, Crystal nije znala zašto, ali taj čovjek ju je plašio.

26.

Crystal je počela snimati i kao što joj je učitelj obećao, bilo je lakše no što je mislila. Radilo se

dugo i naporno, ali svi su bili voljni da joj pomognu. Svakoga dana učila je tekst, ujutro čvrsto

ki@

138

odlučivši da će rano poći u krevet, ali svaku večer bi se ponovo začudila i zbunila brojem

muškaraca koji su je pozivali. Ernie ih je sve spomenuo, tako da je znala da je zovu, jer im je

naređeno, ali uvijek su bili pristojni, ugodni i šarmantni. Dolazili su po nju u večernjim

odjelima, skupim automobilima, glumci, pjevači i poznati plesači. Neke od njih je čak vidjela i

na filmu. Izvodili su je na razna mjesta. Kod Chasena, u Cocoanut Grove i u Mocambo. Sve je

bilo kao bajka i svaki put kada bi u pismu pokušala da sve to opiše Pearl nedostajale bi joj prave

riječi. Pisala joj je o prijemima koje je posjećivala, ljudima koje je tamo sretala i ponekad se pitala

da li joj je Pearl uopće vjerovala. Njezine priče bile su nalik na one koje izlaze u časopisima o

filmu, s tom razlikom što su bile istinite. Sve od reda. Pisala joj je i o filmu.

Negdje na polovici filma, pozvao ju je Ernie osobno. - Zabavljaš se?

- Izlazim svaku večer. - Nasmijala se ostavši bez daha, nasmijavši i njega.

- Kako to da si onda sada kod kuće?

- Bila sam strašno umorna, otkazala sam za večeras. Mislim da se ne bih mogla još jednom

obući. - Spremao se to da prokomentira, ali ipak joj je vjerovao smatrajući da još nije spremna za

tako nešto. Odlučio se ipak za jednostavan komentar kako je ne bi zaplašio.

- Čak ni samo jednom? Za mene?

- Oh, gospodine Salvatore... - Glas joj se izgubio. Bila je iscrpljena. Svakog dana morala je ustati

u četiri sata, a u pola šest već biti na mjestu snimanja zbog šminkanja i probe kostima.

- Što bi s 'Erniem'? Jesam li nešto zgriješio?

- Nisi, oprosti. - Glas mu je bio tako umiljat i ona mu je toliko dugovala, što je značilo da ga ne

može odbiti. Jednostavno je poželjela da je nije nazvao. Bila je doista iscrpljena.

- Ne ispričavaj se, samo zapamti za slijedeći put. Da li bi voljela da odemo na neko tiho mjesto

na večeru? Ne moraš se čak ni oblačiti za izlazak.

Ona odahne s olakšanjem, osjetivši ipak zadovoljstvo što ju je nazvao. Osmjehnula se

pogledavši kroz prozor. - Mogu li se pojaviti u trapericama?

- Bit ću počašćen. Ponesi i kupaći kostim, ako ga imaš.

- Kamo ćemo? - Po glasu se vidjelo da ju je zainteresirao i da je tek neznatno zabrinuta.

- Na Malibu. Na jedno tiho mjesto koje znam. Moći ćeš se opustiti i rano ću te vratiti kući.

- Sviđa mi se. - Na brzinu se obukla, počešljala kosu i skupila je u čvrstu pundžu, zatim navukla

traperice, jednu od starih košulja koje je ponijela od kuće i na kraju uskočila u kaubojske čizme

koje je nosila već godinama. Kada se pogledala u ogledalo, ponovo je prepoznala stvarnu

Crystal i osjetila neopisivu ugodnost što nije dotjerana i našminkana.

Došao je po nju svojim Rollsom deset minuta kasnije i ona odmah primijeti da je i on u

trapericama. Zadovoljno se nasmijao kada ju je vidio. - Ljudi su tako glupi. Baš bih volio da te

ovakvu kakva si sada, gurnem u neki film, Crystal, ali to nitko ne bi shvatio. - Uočio je da na

nogama ima autentične čizme, isto tako i traperice, te se sjetio njenih priča o dolini za vrijeme

večere u Brown Derbyju.

Ovaj put se ugodnije osjećala u njegovom duštvu nego ranije. Pošto nije bila u skupoj odjeći

nisu bili u pomodnom restoranu u kojem bi sve zurili u nju i trudili se da je posluže, uopće joj

nije palo na pamet da ga pita kamo idu. Određeno vrijeme su čavrljali, pričali o njezinom

djetinjstvu i njegovom provedenom u New Yorku, a onda je odjednom primijetila da su se

ki@

139

zaustavili na prilazu kući koja se nadnosila nad oceanom. - Gdje se mi to nalazimo?

- U mojoj kući na Malibuu. Jesi li ponijela kupaći kostim? Unutra imam bazen. Ocean je ovde

previše hladan. - Na trenutak je zadrhtala od straha, iako on nije učinio ništa što ju je moglo

zabrinuti. Ali emocionalni ožiljci koje je za sobom ostavio Tom Parker nisu još potpuno

izblijedili i ona se istog trena zapitala što bi Spencer mislio o njoj kada bi saznao da je ovamo

došla s Erniem. Ali to više nije bilo važno. Ionako je bio oženjen. Ovo je bio njezin život i ničiji

više. Potisnula je Spencera iz misli i krenula za Erniem prema ulaznim vratima, koja on potom

otključa. Unutra nije bilo nikoga i on primijeti da je Crystal uplašena. - Ne plaši se, malena. -

Nježno joj se osmjehnuo. - Neću te povrijediti. Samo sam pomislio da bi ti prijalo da se jednu

večer opustiš. - Bio je u pravu, upravo to joj je bilo potrebno, ali nije bila sigurna da li je ovdje

sigurna. Instinkti su joj govorili da ne ulazi unutra, ali znala je da bi se glupo osjećala ako bi

napravila gužvu bez razloga, uostalom bio je tako ugodan i do sada vrlo ljubazan prema njoj.

Krenula je za njim našavši se u predivnoj kući staklenih zidova i visokih tavanica, u prostoriji u

koju su ušli pod je bio prekriven debelim bijelim tepisima, a okolo su bili raspoređeni dugački

kaučevi presvučeni bijelom kožom. Prostorija je izgledala veća nego što je u stvari bila,

zahvaljujući pametno postavljenim ogledalima. S druge strane ogromnih prozora, sunce je

lagano zalazilo za Pacifik. Prizor je bio veličanstven i sve joj se odjednom činilo mnogo

stvarnijim. Ovaj zalazak sunca podsjetio ju je na zalaske na ranču kojima je sudjelovala u jedno

sretnije vrijeme zajedno s ocem.

- Želiš li nešto popiti? - Otišao je do bara i otvorio vrata hladnjaka skrivenog iza ogledala, ali

ona odmahnu glavom. Čvrsto je riješila ostati trijezna.

- Ne, hvala.

- Možda sodu? - Zatražila je coca colu i on se osmjehnuo. Bila je pravo dijete skriveno u tom

veličanstvenom tijelu. Nikada nije vidio tako lijepu djevojku i nije se prestajao diviti sam sebi

što ju je uspio pronaći. - Ili ne piješ ili nemaš u mene povjerenja?

Oklijevala je trenutak, a onda se nasmijala. - I jedno i drugo, čini mi se.

- Pametna si ti djevojčica. - Sebi je nasuo votku s tonikom i pozvao je da se smjesti na kauč. Još je

pokušavala da odgonetne gdje je bazen, ali sada kada su bili unutra, kuća je izgledala mnogo

veća. Izvana joj se učinila vrlo malom.

- Naručio sam večeru. Uvjeren sam da je negdje dobro skrivena. Imam čovjeka koji navraća

svaki dan. Ali vrlo rijetko koristim ovo mjesto. Živim na Hillsu. - Znao je da je ona još u hotelu.

- Možeš doći ovamo kada god to zaželiš, Crystal. - Dirnula ju je njegova ljubaznost. Toliko toga

je učinio za nju. Bilo joj je teško da shvati zašto je to radio. Da bi zaradio novac, razumije se, ali

bilo je u tome još nešto. Brinuo se i za sitnice, slao joj cvijeće, male darove, birao joj pratioce, a

sad još i ovo, večer na obali u trapericama. To je bilo upravo ono što bi i sama poželjela. U tim je

stvarima bio nenadmašan. Najbolji. Znao je savršeno čitati ljude.

Položila je glavu na naslon kauča, dok je sunce zalazilo iza njihovih leđa, i sretno uzdahnula.

- Mislim da je ovo najljepši dan koji sam ovdje provela.

- Odlično. Da li bi voljela da malo plivaš prije večere ili da to ostavimo za poslije? Možda bi

htjela da prošetamo po plaži?

Osmjehnula se opušteno. - Voljela bih prošetati. - On odloži piće i otvori vrata koja su vodila na

ki@

140

terasu, a hladni povjetarac počne se uvlačiti unutra, krenuo je za njom niz stepenice do pijeska,

a onda je potrčala, sretna što osjeća vjetar na licu i u kosi i prvi put poslije dosta vremena bila je

doista sretna. Opet je bila nalik djetetu dok je hodala i trčala i dok je skidala čizme kako bi

umočila prste u ocean. Polako se smrkavalo, ali on ju je tiho pratio, sa zadovoljstvom je

promatrajući, poput ponosnog roditelja. Vratila se do njega s vjetrom na obrazima i lica

ozarenog od svježeg zraka.

- Je li ti hladno?

- Dobro mi je. - Vidio je da joj je ipak hladno, pa je skinuo sako i prebacio joj ga preko ramena.

Mirisao je na kolonjsku vodu koju je upotrebljavao, a koju ona ranije uopće nije primijetila, a

sada je odjednom shvatila da joj se sviđa. Pitala se da li se ikada ženio i da li ima djecu, tko je u

stvari bio iza maske koju nije skidao, ali on o sebi jednostavno nikada nije govorio. Kao da je tu

bio samo da bi njoj udovoljavao, poslije šetnje vratili su se u kuću i on je otišao potražiti večeru.

Pronašao je svježeg jastoga s odličnom majonezom i veliku salatu od špinata. U srebrnoj posudi

s ledom čekala ih je boca šampanjca i tvrdo kuhana jaja punjena kavijarom.

- Da li si bila u prilici da jedeš kavijar? - Ona odmahne glavom, samo je čula za njega, a on joj se

očinski osmjehnuo. - Možda ti se u početku neće sviđati. S nekim stvarima je tako. - Kušala ga je

kako bi mu udovoljila, ali je zaključila da i nije tako loš. Premda su joj se jastog i šampanjac

mnogo više sviđali dok su sjedih za niskim stolom u udobnim stolicama. Pila je malo i on je nije

ni na što primoravao. Imao je vremena, puno vremena i nije je želio prije no što ona poželi

njega. A znao je da će vremenom doći i do toga. Previše mu je dugovala da do toga ne bi došlo.

Razgovarli su o tome gdje je živjela, o njezinom ocu dok je bio živ, o svemu onome što je njoj

bilo važno i on ju je slušao kao da je cijeli svijet zavisio od onoga što je ona trebala reći. Pola sata

poslije večere, toplo joj se osmjehujući, opet joj je ponudio da odu na plivanje. - To će ti pomoći

da se opustiš.

Nasmijala se njegovom izboru riječi. - Ako se samo još malo opustim, zaspat ću na podu. - Bio je

to dugačak, naporan dan koji ju je iscrpio. A od svježeg morskog zraka joj se prispavalo.

- Plivanje bi mi baš prijalo ako se već na početku ne utopim od onoliko pojedenog jastoga.

- Ne brini, spasit ću te.

Zahvalno mu se osmjehnula, nesvjesna dojma koji je ostavljala na njega dok je opušteno sjedila

u trapericama, čizmama, staroj košulji i s tom svojom svjetlo zlatnom kosom. - Mislim da si me

već jednom spasio.

- Nadam se da je tako. - Njezin se dobrotvor osmjehnuo i pokazao joj gdje da se presvuče, dok

on ode upaliti svjetla u bazenu. Trenutak kasnije pojavila se u bijelom kupaćem kostimu

ostavivši ga bez daha. Nije ni sanjala kako je razarajuće izgledala, što je u neku ruku bilo dobro.

Volio je to kod nje. A dopast će se i publici. Na to nikad nije zaboravljao.

- Nadam se da je dovoljno toplo. - Promatrao ju je kako ulazi u bazen, a zatim otišao da se

presvuče dok je ona sretno plutala. Bazen je bio ogroman, a voda topla i ona pomisli kako se

nikada u životu nije ugodnije osjećala. Sretno je podigla pogled prema njemu kada se pojavio

omotan u luksuzan bijeli ručnik. Bio mu je čvrsto vezan oko struka i dok ga je ona promatrala,

on ga odveže, a ona izgubi zrak. Bio je gol. Diskretno se okrenula na drugu stranu, plašeći se da

ga ne postidi, ali ga je začula kako se smije. - Ne brini, Crystal. Neću te silovati. Za to nikada

ki@

141

nisam bio optužen. - Ali zato je bio optuživan za mnoge druge stvari o kojima ona ništa nije

znala. S lakoćom je skliznuo u bazen, a ona je počela nečujno plivati, plašeći se da ne ugleda

nešto što ne bi trebala vidjeti. Prolazeći pokraj nje, on primijeti. - Zašto i ti ne skineš

kupaći kostim? Ovdje je tako toplo, kao da si u kadi. - Izgovorio je to bez ikakvih primisli,

jednostavno se prirodno ponašao, pa čak je nije ni pokušao dodirnuti dok mu se ona

osmjehivala pokušavši odglumiti ravnodušnost, premda je bila vrlo nervozna jer je znala da je

gol. - Ne, hvala. I ovako mi je dobro.

- Kako hoćeš, draga moja. - Bio je prirodan i vrlo lukav i nikada nije požurivao predmet svoje

trenutne pažnje. Sve bi, prije ili kasnije dolazile k njemu, iz ovog ili onog razloga.

Trenutak kasnije, s lakoćom je izašao i nonšalantno ostao stajali pokraj bazena, a njoj nije

promaklo da je odlično građen. Bio je visok, vitak, skladan i plivao je svaki dan. Imao je tijelo

mnogo mlađeg muškarca, ponudio joj je još šampanjca, ali ona se nije usudila pogledati u

njegovom pravcu, a on se ponovo pitao nije li djevica. To bi, nema sumnje, bila prava

neugodnost, ali ne i nepremostiva neugodnost. Za nju bi se svakako vrijedilo žrtvovati, ali dok

ju je promatrao morao se osmjehnuti. Praćakala se okolo poput ribe, trudeći se iz petnih žila da

prikrije nervozu. - Da li bi se ugodnije osjećala ako bih malo smanjio osvjetljenje? Znam da se

ponašam nemoguće. Ali mrzim kupaće kostime. Morat ćeš mi oprostiti.

- Svakako. - Pokušala se ponašati kao odrasla osoba, onako kako je mislila da bi se filmska

zvijezda trebala ponašati, ali osjećala je sve veći nemir. Prije no što mu je uspjela odgovoriti do

kraja, on sasvim smanji osvjetljenje u prostoriji. Ostavio je samo prigušenu svjetlost u bazenu i

upaljene svjetiljke blizu tavanice koje su podsjećale na svijeće.

- Je li ovako bolje?

- Mnogo. - Slaže ona.

On popije malo šampanjca i ponovo sklize u vodu, te zapliva ravno prema njoj pa je ispod vode

čvrsto rukama obujmi oko struka. Istog trena se ukočila i zagledala mu se ravno u oči.

- Što ćeš mi učiniti? - Užasnula se.

- Napraviti od tebe filmsku zvijezdu. - Prošapta on nježno, ali se ona upita što li će tražiti u

zamjenu za to. Možda su one priče o Hollywoodu bile istinite, ali ona se molila u sebi da se ovaj

put ne potvrde... molim te Bože... ne i ovaj put... - Neću te povrijediti, Crystal. Imaj u mene

povjerenja. - Ona kimnu, nesposobna da riječ izusti dok ju je držao, a on lagano, doista lagano

krene prema njoj i poljubi je. - Vrlo si lijepa... vjerojatno si najljepša žena koju sam ikada vidio.

Opet ju je poljubio, a ona poče plakati.

- Molim te... nemoj... molim te... - Tako se jako tresla da ga je to dirnulo.

- Oprosti, malena. Nisam te htio uplašiti. Samo želim da budeš sretna. - Zurila je za njim dok se

udaljavao prema rubu bazena, izašao i opet se omotao ručnikom, zaprepašteno je gledala za

njim otvorenih usta. Sviđala mu se, divio joj se, nije ju namjeravao silovati. Odjednom se

osjećala beskrajno budalasto, pa je doplivala do njega i sjela pored njega na rub gdje je pijuckao

šampanjac.

- Oprosti... - Znala je da mu mora objasniti svoje ponašanje. - Prije četiri godine sam silovana...

plašim se ja... ja, mislila sam... - Zaplakala je, a on ju je nježno zagrlio i prošaptao. - Oprosti.

Mene se ne trebaš plašiti. Sve dok budeš iskrena sa mnom, ja te neću povrijediti.

ki@

142

U toj izjavi skrivala se prijetnja, ali Crystal je odjednom osjetila takvo olakžanje da to nije uočila.

Zahvalno se oslonila na njega i dopustila mu da joj drži čašu sa šampanjcem dok je lagano

pijuckala.

- Sve je ovo novo za mene. I sve se dogodilo na brzinu. Polovicu vremena uopće ne znam što da

mislim. Žao mi je ako sam se ponijela kao glupača.

- Sve je u redu. - Blagonaklono joj se osmjehnuo. - Ti si slatka glupača i sviđaš mi se. - Ove

njegove riječi podsjetile su je na Spencera, on bi tako nešto i mogao reći, dirnulo ju je njegovo

razumijevanje. - Želiš li se vratiti natrag, Crystal? Znam da moraš rano ustati. Ili bi možda

voljela još malo plivati?

Bilo joj je neophodno da se opet opusti, poslije ovako glupog ponašanja, tako da ga je otvoreno

pogledala i njega iznenadi dubina plavetnila njezinih očiju, bila je tako divna. - U stvari, željela

bih još malo plivati. Mogu li? Žuriš li?

On se nasmija i odmahne glavom. - Ma kakvi.

To je značilo da je ovaj put skinula obrambeno držanje i više joj nije izgledao prijeteći kada je

odmotao ručnik i vratio se u vodu. Određeno vrijeme je plivala pljuskajući okolo, a onda legla

na leđa i ostala plutati, kada je okrenula glavu on je već bio pokraj nje. Okrenuo se na trbuh

kako je ne bi opet posramio, a onda se nježno nagnuo naprijed i opet je poljubio, ovaj put se nije

izmakla. Osjećala je da mu toliko barem duguje zbog maloprijašnje scene u kojoj je od sebe

napravila budalu, ali dok ju je ljubio, nježno joj je milovao grudi i ona se začudila kada je

shvatila da joj se to sviđa. Počela se udaljavati od njega, ali on ju je pratio, ne nasrćući,

jednostavno je graciozno plivao pokraj nje, dodirujući je rukama koje je zavukao u njezin kostim

kada ju je opet poljubio. Željela je prestati, a onda je u trenutku čiste ludosti shvatila da to u

stvari ne želi. Otplivala je do stepenica koje su vodile iz bazena i pokušala doći do daha, a onda

ga je osjetila iza sebe. Polako ju je počeo skidati mokri kostim s elegantnog tijela. Htjela se

okrenuti i pogledati ga, ali on se priljubio uz njezina leđa dok je rukama stručno prelazio preko

njezinog tijela. Zabacila je glavu unatrag u iznenadnom strahu i tiho zajecala.

- Ernie, nemoj... - Ali njezine riječi ovaj put nisu uvjerljivo zvučale, a on je nije prestajao

dodirivati svojim nevjerojatno nježnim prstima. Bio je stručnjak, a ona tek iskušenica. Sama je

ušetala u njegovu zamku, a da trenutno toga i nije bila svjesna. - Oh Bože... nemoj... molim te...

Prestao je kao na njezinu komandu, posve iznenada, a ona je zadrhtala cijelim tijelom dok se

okretala prema njemu, u iščekivanju, nakon čega se bez i jedne riječi pripio uz nju i uzeo je tu

ispod vode. Zaprepašteno je razrogačila oči, ali već poslije nekoliko sekundi, preplavilo ju je

zadovoljstvo. Voditi ljubav s njim bilo je nalik simfoniji, a kada je nastupio krešendo, Crystal je

bila ta koja ga je privukla k sebi, želeći da nikada ne prestane. Međutim, kada joj se osmjehnuo,

strašno se posramila. Nije mogla njega kriviti za ono što je učinio, kada je to i sama željela. Nije

željela njega, već ono što je činio njezinom tijelu, a što nikada ranije nije iskusila. Čak ni sa

Spencerom.

- Ljutiš li se na mene? - Bio je zabrinut, a ona se namrštila, nije se ljutila na njega, već na sebe.

- Ne - promuklo je prošaptala. - Ne znam što mi bi... ja...

- Polaskan sam. - Ovlaš ju je poljubio i opet joj dodirnuo bradavice i već za nekoliko trenutaka

opet je žudila za njim. Proveo je sate u bazenu s njom, vodeći ljubav, a u ponoć ju je polako

ki@

143

odnio gore. Spavaća soba je bila sva u bijelom samtu i debelim krznima, lisica, medvjeda, krevet

je bio prekriven bijelim nercom na koji ju je položio dok se s nje cijedila voda i počeo je pažljivo

brisati ručnikom, prelazeći prvo preko svih pravih mjesta prvo ručnikom koji mu je bio omotan

oko pojasa, a zatim nježnim prstima i na kraju usnama i jezikom koji je ulazio i izlazio iz nje

poput svitaca. Pustio ju je da počne vrištati za njim prije no što ju je opet uzeo i cijelu tu noć

proveli su prepužtajući se svojim strastima. Nikada ranije nije doživjela ništa slično. Sa

Spencerom, prije no što je otišao, bilo je drugačije. Ovo sada bilo je nalik na zastrašujuću moru i

bez obzira koliko je puta uzimao, Crystal je stalno željela još. Bio je kao droga, pomislila je u

jednom trenutku, ali on to nije bio. Imao je nevjerojatnu moć, iskustvo i želju da je nauči nečem

novom. Kada su konačno prestali, osjetila je strah.

- Što mi to radiš? - Bila je iscrpljena, a za pola sata morala je krenuti na posao. Nikada prije nije

iskusila ništa slično.

- Sve ono što najviše volim, ljepotice moja. - A onda joj se gotovo opako osmjehnuo. - Hoćemo li

još jednom?

- Ne... ne... - Odmahnula je glavom. Nije to sebi znala objasniti, ali znala je da mora pobjeći od

njega, kako ne bi poželjela da sve počne iz početka. Prvo se istuširala toplom pa hladnom

vodom i on ju je ostavio na miru. Kada je obučena izašla iz kupaonice dočekale su je kava koja

se pušila, toplo pecivo i ona se zagledala u njega. - Zašto sve ovo činiš za mene?

Nasmijao se i pomilovao je prstom po obrazu, nastavivši se sretno osmjehivati. - Jer si moja. U

svakom slučaju dok to budeš željela. Kako ti to zvuči? - Zvučalo je zastrašujuće i pogrešno. Ali

opet, osigurao joj je karijeru kakvu je oduvijek priželjkivala, brinuo se da joj nađe pratioce za

izlaske, čak joj je kupio i novu odjeću. Upravo joj je darovao noć ni nalik bilo kojoj drugoj koju je

doživjela. Pa što je u tome bilo loše? Međutim, znala je da nešto nije bilo u redu. I osjećala je

strašnu krivicu. A kada se sjetila Spencera, srce samo što joj nije prepuklo. Sjećanje na ono što su

njih dvoje doživjeli sada kao da je bilo zablaćeno. Među njima je sve bilo nevino i podređeno

ljubavi. A ovo je bilo nešto drugo. Osjećala se kao drolja. Ona ovog čovjeka nije voljela, ali on je

prema njoj bio dobar i ako ju je na određeno vrijeme želio, što je u tome bilo loše? Zar je ovo što

je učinila stvarno bilo sve pogrešno? Bilo je ljudi koji bi joj sigurno rekli da se poigravala vatrom

kao i onih drugih koji bi rekli da je on doista ljubazan čovjek. I jedni i drugi bili su u pravu. On

je bio mnogo toga. Ali trenutno joj nije želio zlo, opet ju je nježno poljubio, a kada je krenula na

posao, rekao joj je da uzme Rolls.

- Kako ćeš se ti vratiti?

- Pozvat ću vozača da dođe ovamo po mene. Ne brini, malena. Sa mnom će biti sve u redu. - I

opet ju je nježno poljubio, a svaki put kada bi je dodirnuo podsjetio bi je na ono što joj je radio

prošle noći. To je bilo nešto posve različito od onoga što joj je Tom Parker učinio na podu staje...

ali još se više razlikovalo od onoga što su ona i Spencer doživjeli... u ovome nije bilo ljubavi, ali

Ernie je trenutno bio tu, bio je dobar prema njoj... i drugo ništa i nije bilo važno?... Spencer je

otišao. Zauvijek.

27.

Kada se Crystal to poslijepodne vratila u hotel, čekao ju je paketić. Ponijela ga je gore i pažljivo

ki@

144

ga otvorila, kada je vidjela što je unutra oči su joj se razrogačile od poniženja i začuđenosti.

Ernie joj je poslao dijamantnu narukvicu. Nije znala što će s njom, čak se plašila i da je stavi.

Sjedila je, držala je i tresla se. Još se nije oporavila od onoga što je prošle noći učinila. Nikada

ništa slično nije napravila, nije ga željela više vidjeti, ali kada ju je tu večer nazvao bio je nježan i

ljubazan i kao da je osjećao što ju je mučilo premda mu ona to nije rekla.

- Da li ti se sviđa narukvica? - Pitao ju je to kao kakav dječačić koji je majci donio cvijeće.

- Ja... da... Ernie... nevjerojatna je. Ali ne mogu je zadržati. - Osjećala se kao plaćena drolja. Među

njima nije bilo nimalo ljubavi, sve se svodilo na ono što je činio s njezinim tijelom, a to je bilo

doista zapanjujuće.

- Zašto da ne? Lijepe djevojke zavrijeđuju lijepe stvari. - Bar joj nije rekao da ju je zaslužila. -

Mogu li navratiti?

- Ne... ja... - Počela je tiho plakati, jer se još plašila kako njega tako i svojih vlastitih reakcija. Nije

znala što se to s njom dogodilo prošle noći. Cijelog tog dana na snimanju nagrizalo ju je osjećaj

krivice dok je pokušavala ne misliti na Spencera.

- Malena, neću te povrijediti. - Glas mu je bio tužan i ona se sažalila. Nije bila njegova krivica što

se ona nedolično ponašala. Bar je ona tako mislila. Ni na što je nije primoravao. Namamio ju je

milovanjima i svojim spretnim prstima. - Samo sam želio malo popričati s tobom.

- Vidimo se u predvorju.

- Odlično. Stižem za pola sata

Pojavio se u hlačama i čistoj bijeloj košulji i s kašmirsikim puloverom prebačenim preko

ramena, prišao joj je i ovlaš je poljubio u obraz, dok su se glave okretale prema njima. On je bio

dobro poznata ličnost u Hollywoodu, a ona je bila prelijepa žena.

Naručio je piće za oboje, a ona se osjećala neugodno i bilo ju je stid. Međutim, on nježno uzme

njezinu ruku u svoju i upita je kao da je točno znao o čemu je razmišljala. - Zašto se osjećaš tako

grozno zbog onoga što se dogodilo prošlu noć? To je nešto sasvim normalno i bilo je divno. Ti i

ja možemo biti prijatelji. - Ali prijatelji ne vode ljubav u bazenu cijele noći, tako da ga je Crystal i

dalje promatrala očima punim suza.

- Ne znam što se dogodilo. - Poželjela mu je ispričti koliko voli Spencera i koliko dugo ga je

čekala. Ali ipak to nije učinila. Koliko joj je značio prije no što ju je napustio. To više nije bilo

važno. Imala je pravo na vlastiti život, ali ne s čovjekom poput Ernia. Bio je za nju previše bogat,

previše iskusan, previže moćan i ona je to dobro znala. - Mislim da me je zahvatilo neko ludilo.-

Bio je to slab izgovor, ali to je bilo sve što mu je mogla reći dok je pijuckao piće i smiješio se,

diveći se opet njezinoj nevjerojatnoj ljepoti. Imala je lice zbog kojeg su se ljudi zaustavljali i

zurili u njega, a muškarci osjećali potrebu da ispruže ruku i dodirnu je. Jučer je pregledao

njezine snimke i odmah uočio da je kamera voli.

- I mene je zahvatilo nekakvo ludilo. Nema u tome ništa loše, Crystal. Tako si lijepa, da sam

izgubio kontrolu nad sobom. Možeš li mi oprostiti? - Znao je kako treba s njom, i dalje ga je

oprezno promatrala. - Zato sam ti i poslao narukvicu. Da se ispričam za prošlu noć. - Znao je da

osjeća veliku krivicu i želio je da narukvicu prihvati kao ispričnicu, a ne isplatu. Znao je što je

njoj važno. Mnogo se razlikovala od starleta koje je obično izvodio, koje su jedva čekale da

ponude svoja tijela u zamijenu za njegove usluge. Ali ova ovdje je bila sasvim drugačija. Bila je

ki@

145

pristojna i mila i razlikovala se od ostalih. Njemu se to sviđalo. - Oprosti, Crystal... - Tako ju je

iskreno gledao, da se već počela osjećati nešto bolje. Možda su oboje malo poludjeli, cijelo

vrijeme je pokušavala uvjeriti sebe kako je za ono što se dogodilo bila u istoj mjeri odgovorna

kao i on, ali ona još nije poznavala Ernia Salvatorea. - Jednog dana ćeš gledati na tu narukvicu

kao na suvenir iz holivudskih ranih dana. Moći ćeš je pokazivati djeci.

Oklijevala je, ali izgledao je krajnje povrijeđen kada je pokušala vratiti narukvicu, tako da ju je

na kraju ipak uspio uvjeriti da je zadrži. - Možemo li početi sve iz početka?

Lagano je kimnula, jer nije bila sigurna da je to ono što želi, ali opet je pomislila kako mu duguje

zahvalnost kada joj je počeo pričati koliko je lijepa na snimcima koje je vidio. Konačno, stigla je

dotle zahvaljujući njemu, ostali su dugo sjediti i pričali su o filmu. Već ju je uspio ubaciti u još

jedan film.

- Tako brzo? - Bila je zapanjena i vrlo zahvalna. - Kada počinje snimanje? - Još je oklijevala i bila

stidljiva, a i očajnički se trudila da zaboravi kako je izgledao dok je stajao pokraj bazena bez

ručnika.

- Otprilike tjedan dana nakon završetka ovoga. Pretpostavljam početkom travnja. - Zatim joj je

rekao tko će sve glumiti u njemu. Ostala je bez riječi. Sva imena su joj bila poznata, a neka od

njih bila su vrlo slavna.

- Ti to ozbiljno?

- Svakako. - Ali nije joj rekao koliko ga je stajalo da je ubaci u taj film. - Ovaj put se radi o manjoj

ulozi, ali mislim da bi ti mogli dozvoliti pjevati. Sama uloga je vruća roba. Već i to što ćeš se naći

u istom filmu sa svima njima donijet će ti mnogo. - Za njega kao da nije bilo tajni kada je bilo

riječ o njezinom lansiranju u svemir i davao je sve od sebe. Već slijedećeg jutra vidjela je svoje

ime u novinama. Spominjali su slijedeći film u kojem će igrati. Znači bila je istina. Stvarno joj je

osigurao novu ulogu.

Poslije članka u novinama o njezinom novom filmu izveo ju je na večeru, a već slijedećeg dana

pojavila se njihova zajednička fotografija u novinama, a ispod nje je pisalo: Osobni menedžer

Ernie Salvatore i njegova nova prijateljica, Crystal Wyatt. Kao da je čitala o nekom drugom, tako

da je ostala dugo zuriti u fotografiju u nijemom čuđenju. Jedan primjerak poslala je Harryju i

Pearl koje je i dalje zvala svakih nekoliko dana. Strašno su joj nedostajali, ali ni upola onoliko

koliko joj je nedostajao Spencer. Stalno se pitala hoće li joj se ikada više javiti, ali u dubini srca

bila je uvjerena da neće. Dok je razmišljala o tome, osjetila se očajnički usamljenom bez njega.

Jedini prijatelj kojeg je trenutno imala bio je Ernie.

Slao joj je cvijeće, kupovao darove i često slao vozača s Rollsom da je poveze poslije snimanja,

što joj je bilo doista neugodno. Ali više je nije pokušavao zavesti. Čekao je da mu sama dođe, jer

je znao da će na kraju ipak doći, na ovaj ili onaj način. Dva tjedna poslije prvog posjeta Malibuu

opet ju je pozvao. Malo je oklijevala, premda se sada već mnogo ugodnije osjećala u njegovom

društvu, tako da je mislila kako se ništa neće dogoditi. Ovaj put se nisu kupali u bazenu, već su

šetali plažom. Za nekoliko tjedana trebalo je početi snimanje novog filma, tako da su imali o

čemu razgovarati. Iznenada se okrenuo prema njoj i osmjehnuo. Pomislila je kako u njemu ima

nešto očinsko. Uzeo ju je u okrilje i umjesto nje donosio sve odluke. Poslije četiri godine u toku

kojih je morala sama o sebi brinuti, to je za nju bilo novo iskustvo i morala je priznati da joj se ta

ki@

146

njegova briga sviđala.

- Htio sam te nešto pitati, Crystal. - Oklijevao je, opet su promatrali zalazak sunca i on ju je

uhvatio za ruku. - Da li bi htjela neko vrijeme provesti sa mnom?

- Ovdje? - Pomislila je da je pita hoće li s njim provesti vikend, jer jedino o čemu je mogla misliti

bila je noć kada je vodio ljubav s njom, tako da je opet pocrvenila sjetivši se toga.

Opet se osmjehnuo, još je bila tako nevina i mlada. Iako je imala gotovo dvadeset dvije godine,

još je bila dijete, barem kada je rijcč o holivudskim standardima. - Ne samo ovdje, ludice. I na

Beverly Hillsu. Mislio sam da bi ti to moglo pomoći u karijeri, bilo bi ti ugodnije nego u hotelu,

a i manje skupo. - Pokušao je da joj to objasni s praktične strane, a ne s one prave. Predlagao joj

je da mu postane ljubavnica.

- Ne znam... ja... - Pogledala ga je onim svojim očima plavim kao lavanda, čak su uspjele

smekšati i tvrdi orah kakav je bio Ernie Salvatore. - Ernie, što to treba značiti? Već si i previše

bio dobar prema meni. Ne bi trebalo... Ne bih željela da to iskorištavam. - I dalje nije shvaćala,

obgrlio ju je oko struka.

- Pokušavam ti reći da želim da prijeđeš k meni. Želim biti blizu tebe. - Nastupila je tišina,

nijemo ga je promatrala, a onda se tužno zagledala u sunce koje je zalazilo. Gdje je sada

Spencer? Kamo je otišao? Zašto joj on nije ovo nudio umjesto Ernia? Hollywood je surov.

- Nudim ti svoju zaštitu.

Što je više mogla tražiti? Pa ipak, znala je da ga ne voli. Lagano je odmahnula glavom. - Ne

mogu.

- Zašto?

Iskreno ga je pogledala, izlažući opasnosti svoju karijeru, ali ga nije mogla slagati. Već je previše

učinio za nju, tako da nije mogla biti nepoštena. - Ne volim te.

Nije joj rekao da mu to ništa ne znači. On nije tražio njezinu ljubav. Već ostali dio nje, njezino

tijelo da ga noću grije, njezino lice da prodaje u novim filmovima. Počeo je dobro zarađivati na

njoj, kako za sebe tako i za druge, mnogo važnije ljude koji su ga podržavali. On je predstavljao

jednu zanimljivu skupinu ljudi, ali koliko je bilo poznato, on je bio važna ličnost. A ona će mu

biti od koristi. To je znao od prvog trenutka kada ju je ugledao.

- Možda će ljubav doći vremenom. Mi smo prijatelji, zar ne?

Ona kimnu i dalje promatrajući zalazak sunca. Bio je dobar prema njoj, bolji od ikog, ali ono što

je tražio bilo je mnogo više od onoga što mu je bila spremna pružiti. Međutim sve što je za nju

učinio, bilo je tako zamamno, odjeća, automobil, filmovi, dijamantna narukvica. - Mogu li malo

razmisliti? - Neki bi zadrhtali i od same pomisli da odbiju Ernia Salvatorea, ali on je ostao

strpljiv i ništa manje ljubazan dok su se vraćali prema kući. Usuo joj je čašu vina i ona ga je

pijuckala dok su slušali glazbu. Osjećala se tako smireno pored njega. Nikada je nije ni na što

primoravao, jednostavno je bio tu i na neki neobjašnjiv način kao da joj je čitao misli. Željela je

biti filmska zvijezda. To je još bio djetinjasti san, pa ipak dobro je znala da joj on to može

osigurati. Ali zbog toga nije željela žrtvovati svoj integritet i živjeti s čovjekom kojeg nije voljela.

Što je drugo imala? Istinu govoreći, nije imala ništa. Samo san. I sjećanje na čovjeka koji je otišao

prije tri godine i koji se nikada neće vratiti, bez obzira na to koliko ga ona voljela.

- Želiš li se vratiti kući? - Uvijek je bio spreman učiniti ono što je ona željela i dok mu se

ki@

147

osmjehivala, nagnuo se i poljubio je. Prvi put je to učinio od one noći prije dva tjedna kada su

vodili ljubav. Već dva tjedna držao se rezervirano i ništa nije od nje tražio. Ni sada ništa nije

tražio. Već joj je nudio svoje srce i svoj dom, a Crystal je mislila da je to već beskrajno mnogo.

Opet ju je poljubio, nježno, lagano je dodirujući. Počela se povlačiti, ali on je nije puštao, već ju

je samo jače privukao, pokazavši nevjerojatnu snagu. - Ne idi - prošapta on, - molim te... -

Gotovo se sažalila. Davao je tako mnogo, a tražio sasvim malo. Dopustila mu je da je ljubi i već

nakon nekoliko trenutaka, njezino tijelo počelo je odgovarati njegovom i ovaj put je Crystal bila

ta koja mu je skinula odjeću, poslije čega su vodili ljubav na ogromnom bijelom kožnom kauču

iznad kojeg su na stropu bila postavljena ogledala, a iza njih zalazilo je sunce.

Ovaj put ni zbog čega nije žalila, niti je bila iznenađena. Znala je što je učinila i zašto. Osjećala je

da mu to duguje, zbog svega što je učinio. Znala je da ga ne voli, ali ništa drugo i nije postojalo,

niti je bilo tko drugi za nju postojao. Sada je ovo bio njezin život. Hollywood sa svojim sjajem i

blještavilom, a on je bio njegov sastavni dio. Više nije imala snage da se bori protiv toga. Ionako

mu je već previše dugovala, a on joj je mogao toliko toga pružiti. Život joj je uvijek bio težak,

tako da je već bila umorna. S Erniem će joj život u svakom slučaju biti lakši.

Tu noć ostali su u Malibuu. Nikome nije morala polagati račune, osim sebi samoj, niti je imala

razloga da se vraća u hotel. Koga je bilo briga što je ona radila, tko će uostalom znati. Ni Harry.

Ni Pearl. Pa čak ni jadna stara gospođa Castagna. A kada se tri dana kasnije vratila u hotel da

pokupi poštu zatekla je Spencerovo pismo koje joj je Pearl poslala. Poslije toliko dugo vremena

konačno joj se javio, pokušavši objasniti svoju dugu šutnju. Pisao joj je o tome koliko mrzi rat, i

kako ga je na neko vrijeme napustila nada, ali da je još voli. Međutim, sada je bilo prekasno. Već

je pristala da se preseli Erniu. A Spencer joj ovim pismom nije rekao ništa što već nije znala. Još

je bio u Koreji, nije znao kada će se vratiti i dalje je bio oženjen. Imala je pravo kada je otišla u

Hollywood. Možda će sa Spencerom uvijek stvari ostati na istom. Ali taj luksuz da njega voli

nije više sebi mogla priuštiti. Prodala je dušu Ernestu Salvatoreu. Spenceru nije odgovorila.

Ernie joj je pomogao da preseli stvari u njegov dom na Beverly Hillsu i njezin se život preko

noći promijenio. Imao je kuharicu i dvije pomoćnice, a ona je dobila sobu za oblačenje

presvučenu ružičastim satenom koja je bila nalik na one iz filmova Joane Crawford. Kada je

htjela spremiti svoju odjeću, otkrila je da su ormari već puni odjeće koju je kupio za nju, a preko

stolice je bila raširena bogata nova bunda od bijelog nerca. Navukla ju je preko traperica i

počela kikotati poput neke djevojčice dok se vrtjela i gledala u ogledalu. Pozvala je Pearl i sve joj

ispričala, pa i to da se preselila Erniu. Pearl ničim nije pokazala da je iznenađena ili šokirana.

Već bi se prije moglo reći da je bila malo ljubomorna.

Svugdje su odlazili zajedno, u najbolje restorane, na najveće prijeme, na premijere i otvaranja,

kao i na dodjelu Akademijinih nagrada, neposredno prije no što je počela raditi na novom

filmu.

- Ovako ćeš i ti jednog dana - šapne joj on kada je Shirley Booth, koja je proglašena za najbolju

glumicu, pojurila na pozornicu da primi svog Oscara za ulogu u Come Back Little Sheba. Gary

Cooper je dobio Oscara za ulogu u filmu High Noon. A film Singin' in the Rain s Gene Kellyjem

proglašen je za najbolji. Za nju je sve to bilo kao san, san koji je sanjala još od djetinjstva koje je

provela u dolini.

ki@

148

- Sretna? - Upitao ju je jedne noći pošto su vodili ljubav, a ona je smireno kimnula. Bila je sretna,

bez obzira koliko to čudno zvučalo ima li se u vidu da ga nije voljela. Brinuo se o njoj, ugađao

joj, vodio računa da svi budu ljubazni s njom, tako da su se svi, kada je počela snimati novi film,

prema njoj odnosili kao prema kraljici. Bila je netko. Bila je djevojka Ernia Salvatorea. Premda je

ona željela i više od toga. Htjela je postati dobra glumica i pjevačica, premda je sada rijetko

pjevala. To je pripadalo nekom drugom životu. Uglavnom se usredoločila na glumu. Ali ono što

joj je Erni pružao bilo je vrlo ugodno. Naporno je radila s učiteljem dikcije, a učitelj glume je

sada dolazio u kuću podučavati je finesama glume. Imala je dobro pamćenje i znala je odabrati

trenutak kada je trebala izgovoriti tekst. Uvijek je dolazila na vrijeme i nikada nije pravila

gužvu. Voljeli su raditi s njom, jer se trudila i uvijek dolazi pripremljena. Malo po malo,

glumačka zajednica ju je upoznavala i počinjala je poštovati. A većina njih znala je također i za

Ernia. Noću bi po nju dolazio Rolls, a ponekad bi je Ernie čekao otraga s bocom šampanjca u

srebrnoj posudi s ledom i s dvije čaše. Bio je to način života o kojem je nekada samo čitala, a

sada je i ona njime živjela. I to najbolje što se moglo. San se ostvario. Postala je ono što je

oduvijek željela i trenutno nije brinula o tome koliko je morala žrtvovati da bi do toga došla.

Svoj drugi film završila je krajem svibnja i Ernie ju je poveo u Mexico na nekoliko dana. Rekao

je da tamo ima nekog posla, a ona je uživala u novim i različitim prizorima. Slatka djeca

tumarala su bosonoga ulicama, nasmiješenih, sretnih lica i velikih očiju, nošnja je bila šarolika, a

predijeli zanimljivi. Sviđalo joj se, premda i dalje gotovo ništa nije znala o Erniu. Kada su se

vratili u L.A., uz osmijeh joj je pružio scenarij, dok se saginjao da je pojubi vrativši se iz ureda.

Bio je vitak i elegantan kao i uvijek i ponekad joj se činilo kao da su vjenčani. Već se bila navikla

na njega, bilo joj je ugodno s njim i nikada je nije primoravao da kaže nešto što ne misli. Njemu

to nije bilo važno.

- Što je to? - Razvukla je usta u osmijeh. Tu večer spremali su se u Cocoanut Grove na večeru i

ples.

- Tvoj Oscar. Izgleda da si uspjela, mala. - Bio je to scenario, doduše za drugi studio, ali s

ulogom napisanom za nju, koju joj je on osigurao. Glas se širio. Nije silazila sa stranica novina,

svojim novinarima plaćao je pravo bogatstvo da skrenu ljudima pažnju na Crystal. Bilo gdje da

ju je izveo, ljudi su s nevjericom zurili u nju. Nitko tako ne izgleda. Čak ni u Hollywoodu. Još je

podsjećala na košutu koja se pojavljuje iz šume, s tijelom koje je plijenilo svačiju pažnju. Naučio

ju je kako da se oblači, kako da hoda, kako da uđe u prostoriju i natjera sve da prekinu ono što

su radili. Morao je priznati, imala je urođeni dar za to. Jednoga dana postat će velika zvijezda.

Vrlo velika. U to više nije sumnjao, a posebice ne sada kada mu se na stolu našla ova ponuda, a

uskoro će ih biti još. Ionako mu je pripadala. Ako bude morao, jednog dana će joj čak i reći.

Scenarij je bio za film čije će snimanje početi u srpnju. Žena koja je potpisala za sporednu ulogu

porječkala se s glavnom zvijezdom, pa su je morali otpustiti. Očajnički su se trudili da nađu

zamjenu, a Crystal je savršeno odgovarala. Osim toga, već je stekla laskavu reputaciju da je s

njom lako raditi, a prije ste u Hollywoodu mogli naći dijamante nego takvu jednu glumicu.

Imala je šanse da se brzo popne do vrha.

Bilo je čak trenutaka kada se Ernie pitao da li je voli, premda mu to nije bilo važno. On je kroz

sve to već odavno prošao. Imao je četrdeset pet godina, razvodio se pet puta i imao dvoje djece,

ki@

149

negdje u Pittsburgu, oboje su bili stariji od Crystal, a posljednji put ih je vidio kada su bili bebe.

Sate je provela čitajući scenarij i praveći bilješke. Uloga je bila dobra i bila je zadivljena da im je

ona uopće pala na pamet. Imala je više teksta nego u prošla dva filma. Ovaj film je po svemu

sudeći trebao biti mnogo teži, trebalo je u njega uložiti mnogo osjećaja i bila je svjesna da će

morati mnogo raditi sa svim svojim učiteljima, ali scenarij joj se ipak sviđao. - Ernie, divan je -

rekla mu je kada ga je pronašla u bazenu. I tamo je imao telefon, jer je cijelo vrijeme sklapao

poslove, telefonirao i potpisivao papire. Nisu ga ostavljali na miru ni u aperitiv baru. Ponekad

je tamo provodio cijele noći u bungalovu s poslovnim partnerima dok pogodba ne bi bila

postignuta.

- Dobar je to film, Crystal. Mnogo će ti značiti.

Na tren ga je zabrinuto pogledala dok se spuštala na stolicu. - Misliš li da ja to mogu?

Nasmijao joj se i poljubio punu ruku njezine meke plave kose. Frizerki je na snimanju bila

potrebna čitava vječnost da je podigne, ali je ona glatko odbila da se ošiša. Bila je jedina djevojka

u Hollywoodu koju je znao, kojoj je bilo važno da li će dobro odigrati ulogu. Većina ih je

uglavnom željela da se dokopa uloge zbog vlastite koristi, ni ne razmišljajući o kvaliteti onoga

što pružaju, ali Crystal nije bila takva. Uz njezin izgled to je bila druga stvar koja ju je izdvajala

od ostalih. Kladio se na pobjednika. - Odlično ćeš ti to napraviti.

- Morat ću raditi kao konj da bih zapamtila cijeli tekst.

- Ne brini. - Tu su večer izašli proslaviti, a već slijedećeg dana počela je mukotrpno raditi na

scenariju i tako nastavila sve dok snimanje nije počelo.

Počeli su devetog srpnja i prva dva tjedna gotovo i nije spavala. Sve do poslije ponoći radila je s

učiteljima. A ustajala bi svako jutro u četiri sata. U pet bi je vozač već vozio u studio. S njom u

filmu bili su još William Holden i Henry Fonda. Prvi put kada ih je srela osjetila je silno

strahopoštovanje. Prijateljski su se odnosili prema njoj i svi su je poštovali, ali ona nikako nije

imala vremena da sklapa prijateljstva. Previše je naporno radila da bi imala vremena za priču ili

zadržavanje poslije posla. Učitelji su čak dolazili i u njezinu garderobu za vrijeme pauze za

ručak.

Jednom je na snimanju čak vidjela i Clarka Gabela, koji je došao posjetiti prijatelja i njoj se

učinilo da nikada nije vidjela zgodnijeg muškarca. Uvečer je uzbuđeno ispričala Erniu o tome, a

on se nasmijao. - Pričekaj samo jož nekoliko mjeseci. Tada će on pričati prijateljima kako je vidio

Crystal Wyatt!

Nasmijala se na ove njegove riječi. Ernie se uvijek trudio da se osjeća važnom. Ali ovih dana

jedva da ga je i viđala. Na snimanju je bila previše zauzeta, a nije imala vremena za izlaske.

Osjećala se kao pustinjak, nalazila se zabarikadirana u svojoj garderobi, gdje je kao i uvijek

učila. Onda je netko zalupao na vrata. Bilo je to četiri dana kasnije. Začula je uzbuđene povike i

otvorila vrata da vidi šta se događa.

- Gotovo je! Gotovo!

- S filmom? - Bila je zapanjena i pitala se šta je krenulo naopako. Tek što su počeli, a u planu je

bilo da se ovaj snima duže od ostalih. Rekli su joj da planira kako će raditi i u rujnu.

- Rat! - Jedan od radnika sa scene stajao je pred njom dok su mu se suze radosnice kotrlje niz

lice. Tamo je imao dva brata i Crystal konačno shvati o čemu on to govori. Ostala je bez daha.

ki@

150

- Rat u Koreji je završen! - Zagrlio ju je. Njoj se oči također ispuniše suzma. Već mjesecima ga je

pokušavala zaboraviti. Na njegovo pismo iz travnja uopće nije odgovorila. Ali i on će se sada s

ostalima vratiti kući. Spencer... čovjek kojeg je izdala kada se preselila Erniu... sada će se vratiti

kući. Ali kome? Još je bio u braku s Elizabeth. A ona je živjela sa Erniem. Ako mu Pearl ne kaže,

neće uopće znati gdje da je potraži. U jednom čudnom trenu, dok je promatrala ostale kako se

smiju, pričaju i plaču, pitala se što da sada učini.

28.

Elizabeth je stajala iza ograde, trudeći se da vidi njegovo lice, dok su je sa svih strana gurali oni

koji su došli pozdraviti preživjele ratnike. Bile su mu potrebna tri tjedna da se izvuče iz vojske.

Premda je ona željela da ga pričeka u Japanu da bi na nekoliko dana odletjeli u Honolulu,

vojska je, međutim, zahtjevala da se vrati u San Francisco, onog trenutka kada nogom stupi na

terra firma bit će slobodan. Pred njega su došli i njezini i njegovi roditelji, a oko njih stoline žena

su nestrpljivo razgovarale. One su imale sreću. Bezbroj je bilo onih koje su ostale tugujući kod

kuće. Njima se nitko neće vratiti. Ali Spencer je uspio preživiti. Jednom je bio ranjen, ali lakše,

tako da se već tjedan dana kasnije vratio u jedinicu. Sudjelovao je u jednom ružnom ratu,

policijskoj akciji koja je odnijela mnogo života, u drugom po redu ratu za dvanaest godina.

Uzeo je mjesec dana odmora koje je namjeravao provesti s njom i njezinim roditeljima na jezeru.

Barclayjevi su pozvali i njegove roditelje da im se pridruže, premda on o tome još ništa nije

znao. Također su mu pripremili i iznenađenje, ogromnu proslavu u kući u San Franciscu.

Dok ga je Elizabeth promatrala kako žurno izlazi iz aviona, poravnala je šešir i nervozno

nastavila čekati. Prošlo je dosta vremena od kada ga nije vidjela, ali sada će sve biti posve

drugačije. Njihovi posljednji boravci u hotelu Imeprial bili su doista čudni, jer je bio vrlo napet,

ali sada će opet zakoračiti u stvarni život na koji će se, nema sumnje, morati dosta prilagođavati.

Prije rata nisu ni imali, u stvari, prilike živjeti zajedno, a on je zatim bio odsutan tri godine. Za

to vrijeme ona je postala vrlo samostalna i s dvadeset četiri godine već je pošteno zaglibila u

politiku. Svagdje je imala entrace i za vrijeme njegovog odsustva upoznala je u Washingtonu

neke vrlo zanimljive ljude. Ali kada ga je ugledala, politika joj uopće nije bila na pameti. Učinio

joj se vrlo visok i mršav dok je pogledom prelazio preko okupljenih ljudi, a onda lagano krenuo

prema njima, razgovarajući s nekoliko svojih mladića. Još je nije ugledao. Vidjela ga je kako se

rukuje s njima, poslije čega su oni pojurili da pronađu svoje žene, a on krenuo dalje kroz gužvu

dok se ona probijala prema njemu. Njegova je majka zaplakala kada je prvi put poslije tri

godine vidjela sina, ali on još nije bio svjestan da su oni svi tu. Tužnim očima gledao je po

okupljenim ljudima oko sebe i ona je primijetila nekoliko sijedih u njegovoj kosi kojih ranije tu

nije bilo. U trideset četvrtoj godini bio je još zgodniji nego onog dana kada ga je Elizabeth prvi

put srela na večeri koju su priredili njezini roditelji. A onda je iznenada iznenađeno zastao kada

je vidio njezino lice ispod velikog slamnatog šešira, ispustio ranac i potrčao prema njoj,

privukao je k sebi i zavrtio, prema njemu zatim pojuriše i njegovi roditelji. Čak su se i sucu

Barclayu pojavile suze u očima dok je čvrsto stezao Spencerovu ruku, a Priscilla uopće nije krila

suze dok ga je grlila.

- Baš smo sretni što si nam se vratio živ i zdrav.

ki@

151

- Hvala vam. - Sa svima se izljubio, međutim, njegova majka je primijetila u njegovim očima

nešto čega tamo ranije nije bilo, što ju je zabrinulo. Bila je to ona vrsta tuge koju je iskusila kada

je poginuo njezin stariji sin. Izgledao je kao da je u ratu nešto izgubio, vjeru, uvjerenje, sigurnost

koju je ranije imao. U ovaj rat nikada nije vjerovao.

Svi su se potrpali u limuzinu koja ih je čekala i odvezli se u kuću na Broadwayju, putem

pričajući, smijući se i plačući. Dvije starije žene nekoliko puta su jedna drugu pogledale s

otvorenom simpatijom, nježno se osmjehnuvši. Obje su imale sinove, a to ponekad nije bilo

lako. Samo je Elizabeth bila sva razdragana dok je držala muža za ruku, dok ju je on drugom

grlio. Za razliku od njezinih i njegovih roditelja koji ga nisu vidjeli od početka rata prije tri

godine, njih dvoje su se nekoliko puta sreli u Japanu. Za sve njih to je bilo dugo, dugo vrijeme,

koje je najviše traga ostavilo na Spenceru. Zabacio je glavu unatrag i zatvorio oči, obrativši se

svima i nikome posebno, dok je Elizabeth vodila živ razgovor sa svojom majkom.

- Ne mogu vjerovati da sam kod kuće. - U stvari, još nije bio kod kuće, ali i ovo mu je bilo

dovoljno blizu toga. Vratio se u Ameriku i pokraj njega je bila njegova žena. A to je bio problem

koji je tek trebao riješiti. Mučio ga je još od odlaska iz San Francisca.

- Dobro došao kući, sine. - Otac ga je potapšao po ruci i gotovo se zagrcnuo u suzama kada ga je

Spencer uhvatio za ruku i čvrsto je stegnuo.

- Volim te, tata. Blagi Bože, nadam se da ova zemlja neko vrijeme neće započinjati nikakvu

svađu. Meni je dosta.

- Nadam se da ovaj put nisi ostao u rezervi, - zadirkivala ga je Elizabeth uz osmijeh, a on se

glasno nasmijao.

- U to se možeš kladiti. Slijedeći put morat će pozvati nekog drugog. Ja ću sjediti kod kuće i

debljati se dok će moja žena rađati djecu. - Rekao je to napola u šali, ali i u namjeri da ispita

teren. Bilo je mnogo stvari o kojima je morao s njom ozbiljno porazgovarati, a upravo ova mu je

bila vrlo važna. Elizabeth ništa nije primijetila, samo se osmjehnula, ali ništa se nije promijenilo

kada su ubrzo, pošto su stigli u kuću na Broadwayju, zatvorili za sobom vrata svoje spavaće

sobe. Bacio je uniformu na pod žudeći da je vidi kako gori i pošto se istuširao oprezno je prišao

Elizabeth. S mnogo čime je raskrstio dok ga nije bilo, ali ne i sa svim. Elizabeth mu je sada bila

mnogo stvarnija, jer od Crystal vrlo dugo nije imao nikakvih vijesti, tako da se opet počela

povlačiti u njegove snove. Premda mu je nedostajala nije znao što da učini s Elizabeth i

njihovim brakom. Za ove tri godine ona se mnogo promijenila i on je dosta toga želio saznati o

njoj, a osobito to da li želi djecu ili ne. Odavno je odlučio da se s njom više neće igrati skrivača.

Želio je da zna točno kakva je i što želi i ako mu to ne bude odgovaralo, njihov brak će se

raspasti. Morao joj je pružiti priliku, ali imao je pravo na ono što je on želio, a baš nije bio

siguran da je to Elizabeth Barclay. Previše je ljudi vidio kako umiru, previše patnje da bi sada

trošio život s pogrešnom ženom. Život je bio prekratak, a kada je nekom trideset četiri godine,

onda je već jednu polovinu potrošio. Smisao života mu je postao previše dragocjen da bi i

trenutak proveo sa ženom s kojom nije želio živjeti. Dok je tog poslijepodneva sjedila u kadi

poslije čega se trebala spremiti za večeru, on skrenu razgovor u tom pravcu.

- Što misliš o tome da se ovih dana pobrinemo za koje dijete? - Iznenađeno je podigla pogled

prema njemu i samo se nasmijala.

ki@

152

- Misliš na neko neodređeno dijete ili na dijete koje bih ja trebala roditi? - Njezin brat i Sarah su

konačno otvoreno izjavili da ne žele djecu i nju nimalo nije iznenadila njihova odluka.

- Mislim na naše dijete. - Dok je čekao na njezin odgovor nije se osmjehivao. To je bila još jedna

od stvari na koje nije htio čekati.

- Nisam o tome mnogo razmišljala u posljednje vijreme. Ta mi se misao nije motala po glavi

pošto si bio odsutan. - Osmjehnula se i graciozno pomakla noge kroz pjenu. - Zašto? Zar to

moramo odmah danas riješiti? - Bila je nervozna, a i smetalo joj je što je gleda dok se kupa, nije

na to bila navikla.

- Možda. Mislim da nam nešto govori i sama činjenica što to moramo 'rješavati', a tebi?

- Meni ne. To nije stvar zbog koje se čovjek treba zalijetati.

- Kao tvoj brat i Sarah? - Shvatio je da traži povoda za svađu s njom. Želio je da donese odluku i

to uskoro. U protekle tri godine zamalo nije poludio misleći na dvije žene cijelo vrijeme.

- Oni s ovim nemaju ništa, Spencere. Mislim na nas. Imam dvadeset četiri godine, još nisam

prešla zenit, hvala Bogu, a i u Washingtonu obavljam vrlo važan posao. Nemam namjeru da to

ugrozim zbog djeteta. - Dobio je odgovor. Ali ljutio ga je način na koji je to rekla.

- Mislim da pogrešnim stvarima poklanjaš prvenstvo.

- Ti na to gledaš drugačijim očima. Za tebe je to samo nešto slatko što te čeka kada se vratiš kući.

Za mene to predstavlja veliku žrtvu. U tome je razlika i to velika.

- Da, je. - Ustao je i omotao se ručnikom, a ona se osmjehnula pomislivši kako je smiješan u tom

ružičastom ručniku. - Ne bi ti to trebalo predstavljati žrtvu, Elizabeth. Trebalo bi to biti nešto što

oboje želimo.

- E pa, ne želimo. Ti želiš, a možda ću jednog dana i ja željeti, ali ne sada, ovo nije pravo vrijeme

za to. Posao mi je previše važan. - Već mu je bilo dosta njezinih priča o poslu i dobro je znala

koliko je mrzio McCarthya.

- Zar ti je posao stvarno toliko važan? - Nije morao ni pitati, znao je da je. Jedino mu je o njemu

pričala u Tokiju kada bi se sastali za vrijeme njegovog odsustva.

- Je. - Gledala ga je ravno u oči. Nije se plašila da bude iskrena s njim, nikada se toga nije plašila.

- Posao mi je vrlo važan, Spencere.

- Zašto?

- Jer mi pruža osjećaj samostalnosti. - A to je bilo nešto što mu se nije sviđalo kod žena, pa ipak...

bilo je nečeg u njoj... a još se nije na nju ni navikao. Proveli su u braku samo dva tjedna prije no

što je otišao. Ali bilo je u njoj nekog izazova koji ga je mamio da je pokori, premda je u dubini

srca znao da Elizabethu nitko nikada neće pokoriti. - Uzela sam neplaćeno da bih došla ovamo i

da te dočekam, ali kada stignemo kući, vraćam se na posao, Spencere, nadam se da ti je to jasno.

- Da, vjerojatno mi je jasno? - Dok ga je promatrala upalio je cigaretu. Rat je ostavio duboke

tragove na njemu i mnogim drugima. Uspješno ga je pregrmio iako je imao teško razdoblje kada

se prestao javljati Crystali. Ali bilo je trenutaka koje nikada neće zaboraviti, kao kada su mu

ljudi umirali na rukama, nepotrebno, u ime borbe koja ionako nije bila njihova. To mu je

izjedalo dušu i sada kada se vratio kući nije jednostavno mogao sve ostaviti za sobom. - Uzgred

budi rečeno, gdje nam je kuća? Koliko sam shvatio napustili smo New York. Kakav je onda moj

položaj? Pretpostavljam da sam bez posla?

ki@

153

- Tamošnji posao ti se ionako nije sviđao. - Nije je nimalo dirnuo. Bila je tvrd protivnik. - Sam si

mi to rekao u Tokiju.

- Moguće. Ali ne bih imao ništa protiv da zarađujem za život. Ja nisam baš toliko 'nezavisan', da

to tako nazovemo, kao ti. Potreban mi je posao, Elizabeth.

- Uvjerena sam da će te otac vrlo rado upoznati s bilo kim. I ja imam nekoliko viđeja, na primjer

nešto u vladi. Savršeno bi ti odgovaralo.

- Ja sam demokrat. Oni ovih dana baš nisu u modi.

- To je i moj otac, a i ja sam. U Washingtonu ima mjesta za sve. U tome i jest stvar. Živimo u

demokratskom društvu, a ne pod diktaturom, za Boga miloga. - Ovo je bilo glupo, proveo je

kod kuće svega četiri sata i već su se svađali oko politike i njezinog posla, a on je samo želio da

se skrasi sa ženom koju voli i koja njega voli i da mu bude ugodno. Ali ovdje se nije osjećao

nimalo ugodno. Nije imao dom, ni posao i odjednom je bio kao izgubljen bez vojske. Bio je

zbunjen, cijelo vrijeme se samo želio vratiti kući, a sada kada se vratio, bio je nesretan.

Obukao se i sišao, a dva sata kasnije ostao je zabezeknut. Na večeru je bilo pozvano dvije stotine

ljudi koje nije poznavao. To je trebao biti prijem iznenađenja njemu u čast, ali njegov otac je

osjetio da on još nije bio spreman za tako nešto. Prevalio je udaljenost od Seula do San Francisca

u jednom skoku i sada se trebalo prilagoditi na ogromne razlike. Spencer tu noć nije mogao

spavati, pa je izašao u dugu šetnju, osluškujući trube za maglu i zavijanje u North Beachu. Svaki

put kada bi začuo neki zvuk duž puta, poskočio bi u strahu od snajpera.

Našao se ispred kuće gospođe Castagne i zagledao u njezine prozore, dok mu je srce ludački

tuklo. Ovo je bio trenutak o kojem je toliko dugo maštao. Kroz prozore nije dolazila svjetlost, ali

on je osjetio želju da utrči unutra i iznenadi je. Međutim, dok je tamo stajao, ponovo ga je počelo

mučiti pitanje zašto nije odgovorila na njegova pisma.

Pritisnuo je kvaku na ulaznim vratima drhtavom rukom, ali ona su bila zaključana, morao je

pozvoniti. Dugo mu nitko nije odgovorio, a onda se pojavila neka žena, sanjiva, umotana u

kućni ogrtač.

- Da? Što želite? - Obratila mu se kroz zatvorena vrata, ali je on ipak uspjevao nazrijeti njezin lik

kroz staklo. Bila je sredovječna i ne baš osobito privlačna.

- Želio bih posjetiti gospođicu Wyatt. - Na sebi je imao uniformu tako da joj je bilo jasno da je

vojnik.

Žena je trenutak razmišljala, a onda je odmahnula glavom. Mislila je da je upoznala već sve

stanare, a onda se sjetila. - Ona ne stanuje ovdje.

- Stanuje. - Samouvjereno je kimnuo, a onda mu pade na pamet da se možda preselila. Uplašlo

se od pomisli da neće saznati gdje je trenutno. - Stanovala je na katu, u sobi u kutu. - Pokazao je

prstom u pravcu sobe. Ali to je bilo prije tri godine. Možda mu zato nije odgovarala na pisma.

- Odselila se prije no što je moja majka umrla. - Trgnuo se. Nije više bilo ni gospođe Castagne.

Sve se promijenilo. Tako dugo je čekao ovaj trenutak, a ona je otišla, odnijevši sa sobom sve što

mu je bilo poznato.

- Znate li možda kamo se odselila? - I dalje su razgovarali kroz vrata koja žena nikako nije htjela

otvoriti. Bilo je kasno i ona ga nije poznavala. Za nju je on bio pijan, možda manijak i nije ga

imala namjeru pustiti unutra. Bila je to jedna od neudanih kćeri gospođe Castagne, koja je sada

ki@

154

vodila posao, grubo i vrlo oprezno. Podigla je stanarinu i čak je razmišljala da proda kuću.

Zaključila je zajedno s braćom i sestrama da bi im se više isplatilo da podijele novac.

- Ne znam kamo je otišla, gospodine. Nikada je nisam čak ni upoznala.

- Da li je možda ostavila novu adresu? - Žena odmahe glavom i mahne mu rukom,

nedvosmisleno mu stavivši do znanja da želi da ode kako bi se mogla vratiti u svoj stan.

Krenuo je niz stepenice, a onda ponovo podigao pogled prema zatamnjenim prozorima. Otišla

je, a on nije znao gdje da je traži.

Poslije toga je svratio kod Harryja, uvjeren da će je tamo pronaći, ali kada je stigao upravo su

zatvarali. Maitre je skinuo sako, dva čovjeka su ribala pod i sve stolice bile su podignute na

stolove.

- Žao mi je, gospodine, ali za danas je gotovo. - Bio je bijesan kada je vidio Spencera kako ulazi.

Vrata su trebala biti zatvorena, ali netko je očigledno zaboravio da ih za sobom zaključa.

- Znam... izvinite... je li Crystal ovdje? - Odjednom se uplašio da postavi pitanje. Što ako nije?

Što ako joj se nešto dogodilo? Cijelo ovo vrijeme bavio se samo sobom i bijedom vlastitog

postojanja. Iznevjerio ju je. A sada je sam Bog znao što je bilo s njom.

Ali glavni konobar je odmahnuo glavom, jedva čekajući da Spencer ode. - Preselila se u L.A.

Zamijenila ju je strašna curica. Dođite opet sutra uvečer. - Jedina curica koju je on želio bila je

ona koju je volio, ona koja mu je pomogla da opstane u Koreji.

- Ja sam njezin stari prijatelj. Upravo sam se vratio iz Seula... znate li možda gdje da je potražim

u L.A.U? - Možda je konačno stigla do Hollywooda. Od te pomisli se uzbudio, ali trenutno ju je

samo htio pronaći. Imali su o mnogo čemu razgovarati, mnogo toga jedno drugom reći, a i

dugovao joj je objašnjenje za dugu šutnju. Ali čovjek je samo odmahnuo glavom,

nezainteresirano i posve neosjećajno. Vojnici koji su se vratili iz Koreje nisu bili njegov problem.

- Ne. Harry sigurno zna. Ali on je na odmoru. Vraća se za dva tjedna. Nazovite ga kada se vrati.

- A što je s... - Pokušavao se sjetiti imena, a kada mu je to konačno pošlo za rukom, osjeti

ogromno olakšanje. Cijela ova večer bila je tako jadna. - Pearl... je li ona tu?

- Bit će ovdje sutra u četiri sata. Možete je tada pozvati. Slušaj, prijatelju, moramo zatvoriti.

Svrati opet sutra. - A onda velikodušno doda. - Čujem da snima filmove. Mislim na Crystal.

Šteta što više ne pjeva. Bila je najbolja. - Kratko se osmjehnuo, pokušavši se ponašati prijateljski

dok je neumoljivo vodio Spencera prema vratima, a zatim mu kimnuo u znak pozdrava.

Trenutak kasnije, Spencer je bio vani, ne saznavši ništa što bi mu pomoglo pronaći Crystal.

Otišla je. U Hollywood. O tome je uvijek sanjala. S Elizabeth se morao suočiti sam i sam odlučiti

što učiniti sa svojim brakom. Možda je tako i bilo bolje. Možda je i bilo najbolje da prvo donese

konačnu odluku pa da se tek onda vidi s Crystalom. Pomisao na to ga je pritiskala dok se

polako vraćao kući na Broadwayju. Kada je ušao u sobu, Elizabeth je čvrsto spavala. Nije ni

znala da je izlazio. Djelovala je smireno u krevetu i on ju je promatrao pri slaboj svjetlosti koja je

dolazila iz kupaonice. Pitao se o čemu je sanjala, ako je uopće sanjala... pitao se da li je ikada

sanjala. Bila je tako poslovna i sve svodila na suhe činjenice. Čak su i njegov povratak tretirali

kao društveni događaj, nešto što je trebalo organizirati i isplanirati. Nije u tome bilo nimalo

nježnosti, blagih dodira ili držanja za ruke. Nije vodio ljubav s njom od kada se vratio i uopće to

nije ni želio.

ki@

155

Pošto je ponovo ugasio svjetlo uvukao se u krevet pokraj nje i ostao ležati osluškujući njezino

disanje. Zatim se okrenuo na bok i zagledao se u nju u mraku, nježno je milujući po kosi,

razmišljajući o tome kako ona zaslužuje mnogo više no što joj je on mogao pružiti. Otvorila je

malo oči, osjetivši ga pored sebe, ali i dalje je napola spavala.

- Budan si? - Podigla je glavu, pokušavši vidjeti koliko je sati, ali bila je previše uspavana da bi

mogla vidjeti. - Koliko je sati? - sneno je promrmljala.

- Kasno je... spavaj... - prošapta on, a ona mu okrene leđa i samo kimnu.

- Laku noć, Elizabeth. - Želio joj je reći da je voli, ali nije mogao sebe natjerati da izgovori te riječi

i sve o čemu je mogao misliti dok je ležao u krevetu, bila je činjenica da je Crystal u Hollywoodu

i da on još ne zna gdje da je traži. Slijedećeg dana namjeravao je pozvali Pearl u restoran i molio

se da ona zna gdje je. Ali odlučio je da ne stupa u vezu s Crystal dok ne sredi vlastiti život. Za to

mu neće biti potrebno mnogo vremena i smatrao je da fer postupa prema njoj. Ali sve ga je

boljelo od žudnje za njom. Bio je tako usamljen od kada se vratio, a toliko dugo je čekao ovaj

dan koji je konačno došao, ali našavši se konačno kod kuće, jedino u što je bio posve siguran

bilo je to da se osjeća kao stranac.

Zaspao je tek pred zoru i počeo sanjati jeku pušaka u daljini... a kroz svu tu buku netko mu se

obraćao... netko mu je šaptao... govorio mu nešto što nije mogao razumjeti od pucnjave... ali dok

se očajnički naprezao da razabere riječi, plakao je u snu, bio je uvjeren da to čuje Crystalin glas.

29.

Slijedeći dan je otkrio što su sve isplanirali za njega. Na Tahou su trebali provesti tri tjedna, prva

dva s njima će biti i njegovi roditelji i Barclayevi su mislili prirediti nekoliko večera kako bi ih

zabavili.

- Trebaš kupiti neku odjeću prije no što kreneš na jezero - rekla mu je Elizabeth. Imao je samo

uniforme, radnu vojnu odjeću, čizme, pločice, što je sve zajedno teško odgovaralo stilu života

koji su vodili na jezeru Tahoe. Pošla je s njim i osjećao se poput djeteta dok mu je pomagala u

izboru stvari, zahtijevajući da sve kupi na račun njezinog oca. Zabilježio je iznos i kada su se

vratili kući uvjeravao je suca Barclaya kako će mu, čim se sredi i ponovo otvori račun u banci,

poslati ček. Dozvolio je Elizabethi da zatvori njegov račun u banci u New Yorku kada je

otkazala stan i preselila se u Georgetown.

- Neka te to ne brine, sine - nasmijao se Harrison Barclay. - Znam gdje te mogu naći.

Sve je teklo glatko i bilo isplanirano do savršenstva. Na jezero Tahoe su se odvezli u konvoju,

Elizabeth u karavanu sa Spencerom, a dva starija para u limuzini. Zaustavili su se u Sacramentu

da ručaju, a zatim nastavili do jezera, gdje ih je sve čekalo spremno. Gotovo svakog dana imali

su goste na ručku njemu u čast, a navečer bi bilo prisutno i po pedeset ljudi, poslijepodne su

odlazili na plivanje. Prošlo je deset dana prije no što je uhvatio priliku da ode s ocem na pecanje.

Sjedio je u gliseru i zurio u vodu, a William Hill ga je tužno promatrao.

- Teško ti se priviknuti, zar ne, sine?

Spencer uzdahne. Za njega je bilo pravo olakšanje što su bili sami. U Elizabethinom društvu

stalno je bio napet i unatoč tome što su bili nevjerojatno ljubazni prema njemu, Barclayevih mu

je bilo dosta. - Da, vrlo. - Iskreno je pogledao u oca i kimnuo. - Nisam mislio da će biti ovako

ki@

156

kada se vratim.

- Što si mislio, kako će biti? - Bio je mudar čovjek dobra srca i želio mu je pomoći. Teško mu je

bilo gledati ga tako nesretnog.

- Ne znam, tata... Nemam dom kojeg bih mogao nazvati svojim. Tri godine proveo sam u tuđoj

zemlji, a sada sam u tuđoj kući, s prijateljima koji nisu moji i radim ono što nekto drugi želi...

Previše sam star za to. Želim otići kući, a nemam kuću.

- Imaš. Imaš divan dom, majka i ja smo bili tamo prošli Božić.

- Baš ste sretni. Živim u kući koju nikada nisam vidio, ispunjenoj namještajem kojeg nisam ja

kupio i to u gradu kojeg jedva poznajem. - Njegov opis stanja bio je tako sumoran i toliko je

sažaljevao samog sebe da se njegov otac morao nasmijati i podsmjehnuti. - Stvari ne stoje tako

loše kako se to tebi čini. Daj sebi priliku. Nije prošlo ni dva tjedna kako si se vratio.

Spencer provuče prste kroz kosu, a njegov se otac osmjehne primijetivši taj tako dobro poznati

pokret rukom. Bio je neopisivo sretan što se vratio, živ i zdrav, da uopće nije brinuo zbog

trenutnog reagiranja svoga sina i prema njegovom mišljenju, posve se normalno ponašao. On i

Alica su o tome razgovarali prošlu večer i ona mu je predložila da pokuša popričati sa

Spencerom.

- Ne znam tata. - Razmišljao je da li da mu kaže za Crystal, ali on to u stvari nije želio. Ona je

bila njegova i ono što je prema njoj osjećao bilo je doista osobno. Sada je barem znao gdje je.

Pearl mu je dala njezin broj telefona u L.A., i on je taj papirić čuvao kao oči u glavi. Za

posljednja dva tjedna desetak puta je dizao slušalicu, ali bi se zatim primorao da je spusti. Još

nije bilo vrijeme. Još ništa nije sredio, a znao je da mora. Elizabeth se ponašala kao da je sve u

redu što mu je samo još više otežavalo stvari.

Kao da je osjetio da ga muči još nešto, William Hill je odlučio postaviti sinu vrlo delikatno

pitanje. - Da li još voliš Elizabeth? - Bila je kao stvorena za njega i ne bi volio vidjeti kako se

njihov brak raspada, samo zato što je Spencer bio nervozan i nestrpljiv. Međutim, prošlo je

dosta vremena prije no što je njegov sin odgovorio.

- Ni u što više nisam siguran. Čak nisam ni siguran da je poznajem.

- Dugo te nije bilo, sine. U tvojim godinama, pa čak i u mojim, tri godine izgledaju kao vječnost.

- Ja želim djecu. Ona ih ne želi. To je jedna od osnovnih stvari, tata.

- Još je vrlo mlada. Daj i njoj priliku. Odi kući, sredi se, trebate se opet navići jedno na drugo, pa

tek onda pokušaj srediti stvari. Promijenit će se. Poslijednje tri godine bila je prepuštena sama

sebi i za nju je nastupila velika promjena kada si se vratio.

Ali Spencer samo iskrivi lice u grimasu gađenja. - Nikada ona nije bila prepuštena sama sebi.

Uvijek je imala svog taticu. Taj bi mi kupovao i gaće kada bih mu to dopustio. - Mislio je na

njihovu nedavnu kupovinu u gradu, a njegov se otac nasmijao.

- U životu ima i većih problema od toga. Dobri su oni ljudi, Spencere i žele da oboje budete

sretni.

- Znam... oprosti... vjerojatno misliš da sam nezahvalan. Samo sam prokleto zbunjen. - Opet se

zagledao u vodu jezera, a zatim vratio pogled na oca. Ovaj put progovorio je mekšim glasom,

ali mu je zato pogled ostao odsutan i tužan i to je bilo ono što je mučilo njegovog oca još od

njegovog povratka. - Postojao je netko prije no što sam otišao, tata... netko koga poznajem već

ki@

157

dugo. Nije mu rekao da joj je bilo četrnaest godina kada ju je upoznao.

William Hill s puno tuge pogleda sina. - Je li bilo ozbiljno?

- Da. - Spencer ni trenutka nije oklijevao s odgovorom. - Vrlo. Vrlo se razlikuju... koliko se samo

dvije žene mogu razlikovati...

- Jesi li je vidio od kada si se vratio?

Spencer odmahnu glavom, ali planirao je to učiniti. Samo za to je živio.

- Nemoj. Samo ćeš sebi iskomplicirati život. Oženjen si ljupkom djevojkom, potrudi se da tako i

ostane. Drži se onoga što si započeo.

- Da li se život svodi samo na to? - Sijede u njegovoj kosi zasijaše na suncu, a William Hill se

iznenadi kada ih primijeti, premda ih je uočio već i ranije.

- Ponekad. Ponekad se brak svodi na čuvanje onoga što imaš, bilo da to želiš ili ne.

- Ne izgleda mi baš mnogo zabavno.

- Ponekad i nije. - On ispruži ruku i dodirne njegovu. - Poslužaj starca, Spencere, ne izvrći svoj

život naopačke. To bi bila užasna greška. Drži se Elizabeth. Ona je dobra djevojka i ti si je

oženio. Duguješ joj nešto pošto te je cijelo vrijeme čekala. - I sam je to znao. To je bio jedini

razlog što se uopće vratio njoj, pošto je tri godine sanjao o Crystali.

Otac je tada upecao ribu, tako da su određeno vrijeme bili zabavljeni s tim, a onda ga je otac

opet ozbiljno pogledao, dirnut što mu se Spencer povjerio. Nadao se da ga je usmjerio na pravi

put. - Dobro razmisli i određeno vrijeme budi strpljiv. Sve će se srediti. Nikada sebi nećeš

oprostiti ako je sada iznevjeriš. I na to misli. Toj drugoj djevojci ništa ne duguješ. Oženio si

Elizabeth. I sada moraš to poštovati. - Sve je to imalo smisla, ali nimalo nije pomagalo njegovoj

potištenosti, koja je samo rasla dok je palio motor i dok su kretali prema doku, samo je nijemo

kimnuo.

- Hvala ti, oče. - Poslao mu je jedan dug pogled prije no što su se vratili u kuću, jer je prvi put

osjetio da ga otac voli zbog onoga što je bio, a ne samo kao zamjenu za Roberta.

- Jeste li nešto ulovili? - Elizabeth je bila vrlo raspoložena kada su se vratili. Voljela je jezero i

uživala je u susretima sa starim prijateljima, kao i u gužvi oko Spencera.

- Par starih cipela. - Osmjehnuo se, izgledao je bolje nego prošlih dana. Nakon razgovora s ocem

osjećao je manji pritisak. - Tri ribe... - Nagnuo se prema njoj, a ona je u šali začepila nos... - i

poljubac za moju ženu. - Bar mu je dozvolila da je poljubi. Zatim su ušli u kuću i Elizabeth je

mazala nokte dok se on tuširao. Kada mu je rekla kod koga tu večer idu na prijem, on ju je

zamišljeno pogledao. - Hajde da večeras ostanemo kod kuće.

- Ali dragi, ne možemo. Očekuju nas. To su očevi prijatelji.

- Reci da te boli glava ili da me opet muče ratne rane. - Dječački joj se osmjehnuo, želio je tu noć

provesti s njom. Ni trenutka nisu bili sami od njegovog povratka, ali njoj to kao da nije smetalo.

- Sutra. Obećajem. - Ali slijedeću večer je došao njezin brat i ona je smatrala da moraju izaći s

njima kako ne bi pomislili da su nepristojni. Slijedećeg dana išli su na neki svečani prijem.

Osjećao se kao u zatvoru u kojem su ga pojili šampanjcem umjesto vodom. Osjećao se doista

usamljen pokraj nje, okružen cijelo vrijeme ljudima. Pokušao joj je to objasniti dok su ležali na

plaži, ali ona se čvrsto držala svog mišljenja da je luckast. - Kako možeš biti usamljen okružen

svim tim finim ljudima?

ki@

158

- Jer još nisam spreman na to. Želim biti sam s tobom, da se opet upoznamo. - Ali ona je odbila

to shvatiti. Istog trena shvatio je što mora učiniti. Odlučio je za vikend otići u L.A. Konačno je

znao što će reći Crystali. Donio je odluku. A kada se vrati namjeravao je od Elizabeth zatražiti

razvod. Želio joj je to priopćiti kada odu s jezera. Nije želio veliku ružnu scenu pred njihovim

roditeljima, nije želio taj rizik.

- Ali moji roditelji su pozvali neke ljude zbog tebe. - Bila je bijesna. Pozivali su ljude zbog njega

gotovo svaku večer.

- Oprosti. Ali ja tu ništa ne mogu. Moram u Los Angelesu obaviti neki posao. - Izgovorio je to

hladnim glasom. Znao je točno šta će napraviti.

- O čemu se radi? - Sumnjičavo ga je pogledala. Trenutno je bio bez posla.

- Moram se pobrinuti za neka ulaganja koja sam izvršio kada sam završio pravni fakultet.

- Zar to ne može pričekati?

- Ne, ne može. Ni jednu minutu. Ovo je važno, Elizabeth. Moram. - Nije nazvao Crystal prije no

što je krenuo. Nazvat će je kada dođe i iznenaditi je.

Elizabelh se i dalje durila kada je otišao, a u vrijeme dok je ručala s roditeljima, on je već

ostavljao auto ispred njihove kuće u San Franciscu, nakon čega se taksijem odvezao do

aerodroma. Let je trajao dva sata i tamo je stigao u sparno kasno kolovožko poslijepodne.

Taksijem se odvezao do grada i uzeo sobu u Beverly Hills hotelu novcem koji je posudio od oca.

Istog trenutka kada je bio u sobi okrenuo je broj koji su mu dali kod Harrvja. Javila se sluškinja i

spomenula nekog Salvatora što ga je natjeralo da se osmjehne. Izgleda da je uvijek iznajmljivala

sobe kod Talijana. Zatražio je Crystal Wyatt i rečeno mu je da je na poslu. Pearl mu je rekla da

snima novi film. Bio je uzbuđen zbog toga i osjećao se kao potpuno nov čovjek kada je pitao

gdje je može naći. Kao da mu se cijeli život odjednom sredio, sve stvari došle na svoje mjesto.

Osjetio je kako se smiruje i kako opet upravlja vlastitom sudbinom. Barem je znao da je donio

pravu odluku.

- U MGMu - odvratila je žena i u svojoj naivnosti dala mu broj studija. U žurbi ga je zapisao, a

zatim izjurio iz hotela i vozaču taksija dao adresu koju je pronašao u telefonskom imeniku.

Vožnja je dugo potrajala, a njemu je srce cijelo vrijeme tuklo kao ludo dok je mislio samo na to

kako će je opet vidjeti. Tako se osjećao samo kada je Crystal bila u pitanju. Znao je da će joj

morati mnogo toga objasniti i da se ispričava što se ponašao tako ludo. Znao je da joj mnogo

toga duguje, ali pred njima je bio cijeli život i imat će dovoljno vremena da joj sve nadoknadi.

Dok je sjedio na stražnjem sjedalu taksija, osmjehivao se u sebi, razmišljajući o njoj i njihovoj

budućnosti.

Ulaz u MGM ga je ostavio bez daha, vozeći se prema studiju osvrtao se okolo poput turist sve

dok ih ne zaustavi stražar. Rekao mu je da želi vidjeti Crystal Wyatt i koji film snima. Stražar

mu je odgovorio da mu treba propusnica da bi ušao. Ali kada mu je rekao gdje je bio i koliko

dugo, stražar se pokolebao, a zatim pogledao preko ramena. Sin mu je tamo umro i nema toga

što ne bi učinio za vojnika. - Nemojte nikome reći da sam vas ja pustio unutra - reče on dok im

je rukom davao znak da prođu, a Spencer mu zahvaljivao. Vozač taksija se uputi prema studiju

prema kojem ih je stražar poslao, dok su oko njih prolazile desetine glumaca obučeni u

nezaboravne kostime. Bilo je tu kauboja i Indijanaca, gangstera i predivnih djevojaka u kupaćim

ki@

159

kostimima i pripijenim haljinama. To je bio sasvim drugačiji svijet od onog kod Harryja u San

Franciscu. Kada je platio taksisti, na trenutak je zastao i osvrnuo se oko sebe, a zatim oprezno

ušao na ozvučenu pozornicu. Bila je to jedna ogromna zgrada veličine nekog skladišta za

avione, u daljini je vidio ljude okupljene oko jakog osvjetljenja i nekog čovjeka koji je vikao na

njih, dok je okolo vladala tišina. Ostao je stajiti u mjestu, a kada su poslije deset minuta

napravili pauzu, prišao je malo bliže. Kao u snu vidio ju je okrenutu leđima, ali čak i s ove

udaljenosti istog trena ju je prepoznao. Bila je to Crystal. Poželio je potrčati i zagrliti je dok mu

je srce luđački udaralo, ali ipak je oprezno krenuo prema njoj, ne želeći nikog omesti u radu, a

ona se, kao da je osjetila njegovo prisustvo, okrenula i oboje su se ukočili. Nimalo se nije

promijenila, bila je samo još ljepša nego prije tri godine. Dijete je konačno nestalo i za sobom

ostavilo ovu vrlo posebnu ženu. Kosa joj je bila začešljana prema potiljku, a na sebi je imala

bijelu haljinu bez bretela i bijele satenske cipele, a sve je to bilo posuto sićušnim svjetlucavim

iskricama. Izgledala je kao da dolazi iz neke bajke, suze su mu dolazile na oči i zamućivale mu

vid dok mu se lagano približavala. Još ni riječ nije izustila, samo je zurila u njega, poput žene iz

sna, a onda se našla u njegovom zagrljaju i ljubila ga, a on je mislio da će mu srce prepući.

Nikada je nije volio više nego u tom trenutku. Preživio je rat samo da bi se njoj vratio, da bi je

opet zagrlio. U San Franciscu je samo to tražio, ali nije našao. Ali zato je pronašao ovdje, gdje je i

znao da će naći, s Crystalom.

- Oh Bože... da samo znaš koliko si mi nedostajala... - Sva tjeskoba koju je osjećao, sva

usamljenost, sva bijeda počeše ga opet rastrgavati dok ju je grlio, a suze im se slijevale niz lice.

Bila je svjesna onoga što je učinila i to joj je kidalo srce. Uvjerila je sebe da neće doći, ali on je

došao. Opet se vratio. A ona je živjela s Erniem Salvatoreom. Međutim, sada nije mogla misliti

na Ernia. Ni na koga drugog nije mogla misliti. Samo na Spencera koji ju je privijao uz sebe i

ljubio, dok mu je dodirivala lice požudnim usnama i nježnim prstima. - Oh dragi, samo tebe

volim... - Odvojio se od nje i nasmiješio. - Tako si lijepa. - Nježno joj se osmjehnuo kao neki

ponosni otac. - Jesi li sada filmska zvijezda?

Bilo joj je neugodno, pa ga je opet poljubila. - Nisam još, ali napredujem. Ovo je izvanredan film.

Ispričala mu je tko još glumi u njemu i on je ostao bez riječi. Sve je, u stvari, sama napravila dok

njega nije bilo. Prešla je u Hollywood i počela snimati filmove. Dodirnula mu je usne prstom i

prošaptala. - Sada će nastaviti snimanje. Hajdemo u moju garderobu. - Krenuo je za njom na

prstima do prostorije u kojoj se presvlačila, jela i satima učila. Bila je mala, čista i uredna i jedna

žena je upravo vadila njezin kostim za slijedeću scenu, Crystal joj se osmjehnula i rekla da može

ići, a onda se opet okrenula prema Spenceru. - Slijedeći sat sam slobodna. - Očima je

pretraživala njegovo lice, želeći saznati zašto je došao, gdje je bio, kada se vratio kući i da li je

još oženjen.

- Da li se ovo stvarno događa? Jesi li to ti? - Promatrala ga je sa strahom, prisjetivši se

beskonačnih mjeseci kada joj se nije javljao. Dok su sjedili i držali se za ruke, pokušao joj je sve

objasniti, usamljenost, bol, svoju zbuljenost, očajanje što je tamo bio, osjećaj da ništa više nije

važno osim neprolazne bijede i razaranja koji su mu stalno bili pred očima.

- Kao da ništa što je ovdje bilo više nije bilo stvarno... određeno vrijeme čak ni ti,

pretpostavljam. Prožimao me osjećaj da se nikada neću ovamo vratiti. Nisam čak mogao ni s

ki@

160

kim razgovarati. A pisma su samo pogoršavala stvari. Svi su se trudili da mi pišu kako je ovdje

sve normalno i kako su svi sretni, produbljujući kontrast između njihovih i mog života. Mislim

da su i ostali momci osjećali nešto slično. Mnogo smo o tome pnčali vraćajući se avionom kući.

Do tada nitko nije htio o tome reći ni riječ. Nitko nikada nije želio priznati kako nam je grozno

bilo, da smo to činili možda ne bismo bili u stanju izdržati. - Nikada u životu nije bio tako

hladan, nije osjećao toliko beznadnost i nije bio tako nesretan. - Pretpostavljam da je sada sve

gotovo... samo, nije lako zaboraviti. - Tužno ju je gledao dok je to govorio.

- Mislila sam da si odlučio prekinuti sa mnom. - Glas joj je bio tih i tužan, jer joj se zbog toga

promijenio cijeli život. To ju je dovelo u Hollywood i gurnulo u naručje Erniu. Pretpostavila je

da nema šta izgubiti, a on je bio tako dobar prema njoj. Toliko je za nju učinio, tako da je mislila

kako mu strašno mnogo duguje. Pokraj njega sve je izgledalo tako lako.

Spencer osjeti kako ga prožima tuga kada je čuo kako izgovara te riječi. - Nikada ne bih učinio

ništa slično, a da ti to sam ne kažem. Tada jednostavno nisam znao što da radim... Elizabeth mi

nije prestajala pisati, a ja sam se osjećao prokleto krivim. Očekivala je da joj se vratim, da

nastavimo gdje smo stali, ali znao sam da to neće ići. Nekoliko puta smo se sreli u Tokiu, pa je

čak i to utjecalo da se stvari samo još više pogoršaju kada sam se vratio. Kao da sam vikende

provodio s nekom nepoznatom osobom. I sada je tako. Kod kuće sam već dva tjedna i sve više

ludim. - Tako ju je iskreno pogledao da je Crystal odvratila pogled. Sada se ona osjećala krivom.

Ona je bila Erniev dužnik.

- Pokušao sam te pronaći istu noć kada sam se vratio - nastavi on, - otišao sam do gospođe

Castagne, ali neka žena mi je tamo rekla da si se odselila, pa sam otišao do Harryja, ali već je

bilo zatvoreno... - Očajanje mu se ogledalo na licu dok joj je to pričao. Nije se iznenadila što nije

zatekao gospođu Castagnu. Na njezino posljednje pismo od prije nekoliko mjeseci, odgovorio je

razglednicom njezin sin koji ju je obavijestio da je njegova majka umrla, Crystal se rastužila

kada je to čula. Voljela ju je. - Na kraju mi je Pearl dala tvoj broj, pa sam te jutros nazvao čim

sam stigao. Tvoja gazdarica mi je rekla gdje si i evo nas sada ovdje. - Osmjehnuo se, poput

dječaka za praznik, a Crystal mu nije odmah rekla da to nije bila njezina gazdarica već sluškinja

ili točnije, Ernieva sluškinja.

- Što ćeš s Elizabethom? - Mislila je da će joj srce iskočiti kada ga je to pitala, a jedan njezin dio se

molio da je odlučio da se ne razvede od nje. To bi njoj olakšalo stvar, barem za određeno

vrijeme. Nije jednostavno mogla napustiti Ernia jer ju je ubacio u film i nakon svega što je za nju

učinio. Ali kao što Spencer nije volio Elizabeth, tako ni ona nije volila njega.

Spencer joj je posve smireno odgovorio. Cijeli plan je razradio na putu do nje. Namjeravao joj je

reći čim se vrate u Washington. Zatim je mislio da spakira svoje stvari, ono što je od njih ostalo,

i prvim se avionom vrati u Kaliforniju. Ionako nije imao posao. Svejedno je bilo gdje će ga

potražiti, u Los Angelesu ili u Washingtonu ili New Yorku. Advokat bi bio gdje bi mogao naći

posao. A kada se zaposli i razvede, namjeravao se oženiti s Crystalom, ako ga bude željela. Sve

je bilo tako nevjerojatno jednostavno.

Osmjehnuo joj se kada je završio. Bio je previše sretan da bi se čak i osjećao krivim. - Razvest ću

se od Elizabeth. Pretpostavljam da joj je to trebalo odavno reći. Mislim da mi je to bilo jasno još

prije tri godine, prije no što sam otišao, ali nisam joj mogao to napraviti. Tek što smo se vjenčali.

ki@

161

Ne znam. Međutim, bio sam prokleta budala što to onda nisam učinio. Sada jednostavno ne

mogu više nastaviti s lom šaradom. Grozno je to što ću joj učiniti jer me je tako dugo čekala -

sjetio se što mu je otac rekao na jezeru, - ali mislim da je njoj potpuno svejedno. Njoj je jedino

stalo do njezinog posla i prokletih prijema. - Bilo je još ponešto, ali ne mnogo, barem sudeći

prema onome što je opazio vrativši se iz Koreje. - Sada je na jezeru i za nekoliko dana vraćamo

se u Washington. - Pogledao je Crystal ravno u oči. - Samo što nije golovo. Mogu se vratiti

ovamo za tjedan ili dva i čim nađem posao, tražit ču razvod, a poslije toga se možemo vjenčati...

Bio je uvjeren da će se Elizabeth razumno ponašati i pristati na razvod. A onda se odjednom

zabrinuo? Što ako ga Crystal više nije voljela? Premda je to bilo malo vjerojatno sudeći po

onome kako ga je ljubila. Ipak je oprezno dodao - ako me još želiš. Iako Elizabeth pristane na

razvod. Ali bio je uvjeren da hoće kada joj kaže šta misli o njihovom braku.

Crystal ga je dugo promatrala, a onda su joj se oči napunile suzama, samo je šutjela. To je bilo

upravo ono što je željela prije toliko godina, o čemu je sanjala dok ga nije bilo i što je mislila da

nikada neće dočekati. Mislila je da je izabrao Elizabeth i da se čak nije ni potrudio javiti joj to..

- Pa?... - upita on, gledajući kako joj se suze kotrljaju niz obraze, a nije bio siguran da li su to

suze radosnice ili suze razočarenja. Zagrlio ju je i privio uza se dok je plakala, a on se

osmjehivao, gledajući preko njezinog ramena. - Ne plači, mila. Sve će biti u redu. Obećajem.

Brinut ću se o tebi... kunem se da hoću. - To je jedino oduvijek i želio. Nježno se tada odvojio od

nje, a ona ga je gledala i odmahivala glavom. Još mu je toliko toga morala reći.

- Možda sada ti nećeš htjeti mene. - Morala mu je reći za Ernia.

- A zašto, molim te? Osim ako se nisi udala dok me nije bilo. - Razvukao je usta u osmijeh,

uvjeren da to nije učinila, ali čak i to nije nepremostiva prepreka. Možemo provesti zajedno u

Renou šest tjedana, a onda se tamo vjenčati, čak i ako si se udala. Zadirkivao ju je, ali ona ga je

promatrala kao da će joj srce svakog trena pući. Ovo je bilo gore od toga. On će konačno biti

slobodan, a ona je bila vezana za Ernia. Da joj je samo pisao... da je ostao s njom u vezi... da joj je

objasnio... a onda se sjetila pisma na koje mu nije odgovorila. Mislila je da je previše kasno i nije

htjela sebe mučiti niti se s njim više igrati skrivača. Sve je to previše dugo trajalo, tako da je

pomislila kada joj je pisao kako se sreo s Elizabethom dok je bio na odsustvu u Tokyu da je

odlučio ostati u braku s njom.

- Spencere... - Tražila je riječi kojima će mu objasniti, ali znala je da neće biti lako. - Živim s

nekim. Sa svojim menadžerom, u stvari... duga je to priča... i ne znam što da ti kažem. - Zurio je

u nju, nesretan, čekajući što će mu odgovoriti, ali ovome se nije nadao. Nije znao što ga čeka. Bio

je svjestan da će možda biti ljuta, nezainteresirana ili posve drugačija. Ali nije očekivao da će ga

još voljeti i pored toga živjeti s nekim dugim. A to mu se nimalo nije sviđalo. - Kada sam stigla u

Hollywood, dvojica agenata kod kojih sam došla, upoznali su me s njim. Rekli su mi da je

najbolji u gradu i za tili čas, našao mi je ulogu u filmu. - U stvari, počela sam raditi samo tjedan

dana nakon dolaska. Mnogo je za mene učinio, kupio mi je odjeću, pronašao hotel, čak ga je i

platio... - Nije mu spomenula Malibu niti dijamantnu narukvicu. - Potpisala sam ugovor s njim i

on sada obavlja sve poslove umjesto mene, Spencere, toliko mnogo mu dugujem... ne mogu ga

tek tako ostaviti... to ne bi bilo fer... - Govorila je kao da je njegova robinja i on nije mogao

vjerovati svojim ušima.

ki@

162

- Voliš li ga?

Utučeno je odmahnula glavom. - Ne. Odmah na početku rekla sam mu za tebe. Ali rekla sam

mu da je među nama gotovo. Tada sam tako mislila. Mjesecima nisam od tebe imala vijesti i

pomislila sam da si opet s Elizabethom... - Glas joj je zadrhtao jer je opet počela plakati, a

Spencer je poput lava u kavezu počeo šetati po garderobi.

- Samo sam mislio na to kako preživjeti, ako te to uopće zanima. - Pogledao ju je posve

razočarano. Cijelo vrijeme dok se on mučio i patio od ozeblina, živio u rovovima po korejskim

područjima, a ona je mislila da je on ne voli.

- Oprosti... tako te dugo nije bilo... i... ovdje je sve bilo drugačije. Strašno sam željela uspjeti u

Hollywoodu. - Bila je poštena, ali od toga Spenceru nije bilo nimalo lakše, uopće mu se nije

sviđalo ono što je čuo. - Toliko da si prodala čak i tijelo zajedno sa svim ostalim?

- Prokletstvo - ustala je, trenutno nije bila ništa manje bijesna od njega, - kada si otišao iz

Sjedinjenih Država bio si oženjen ili si možda zaboravio na tu nevažnu pojedinost? Čekala sam

te, Spencere Hillu, gotovo tri proklete godine, a pola tog vremena uopće se nisi potrudio ni da

mi napišeš pismo. Posljednja tvoja pisma nisu bila duža od deset riječi koje si mogao bilo kome

poslati. Nas nisi spominjao, kao ni budućnost, a ni što namjeravaš poduzeti. Očekivao si da

sjedim i da te čekam, a ja sam upravo to i radila i to prokleto dugo. Ali željela sam i ja stvoriti za

sebe neki život. Imala sam pravo na nešto više, a ne samo da sjedim kod gospođe Castagne do

kraja života i čekam Mesiju. - Nije joj odgovorio, jer je govorila istinu. On to nije mogao poreći.

- I tako sam došla ovamo i Ernie me je uzeo pod svoje okrilje. On je moćan, Spencere. Jednoga

dana možda od mene napravi veliku zvijezdu. Ne namjeravam zauvijek s njim ostati, ali niti da

ga tako naglo ostavim samo zato što ti to kažeš. Dugujem mu mnogo više od toga i ne želim od

prijatelja stvarati neprijatelja. Bio je dobar prema meni i ja mu nešto dugujem. Konačno, kada

bih učinila nešto slično, jednoga dana mogao bi mi nauditi.

- Misliš fizički? - Spencer ju je užasnuto pogledao, ali Crystal brzo odmahne glavom.

- Ne, naravno. Mislim profesionalno. Koliko se ja razumijem, mogao bi pokidati ugovor.

- Ne budi toliko sigurna u to. Nije on budala. On je poslovan čovjek i dobro zna što ima u šaci.

Kakav si to ugovor uopće potpisala? - Brinuo ga je taj ugovor, ali trenutno je imao važnijih

briga.

- Standardni. - Pokušala je to izgovoriti kao da zna što znači, ali u stvari, gotovo ništa o tom

ugovoru nije znala. Ernie joj je stalno govorio da to nije njezina briga.

- Što to znači?

- On je tampon zona između mene i studija. Oni se obraćaju njemu i on sve sređuje s njima u

moje ime. - Bila je to dobro smišljena igra koju je ona glatko progutala.

- Tko te plaća? On ili studio izravno? - Spencer je bio vrlo sumnjičav. Već je imao prilike da čuje

za takve ugovore, s menadžerima koji su jednostavo proždirali cijela bogatstva velikih zvijezda,

tako da samim glumcima na kraju nije ostajalo ništa.

- Ernie ispisuje čekove. Na taj način mi smanjuje porez.

- Da li si vidjela makar jedan ugovor s nekim studjem, ili ček koji su oni za tebe isplatili?

- Nisam, naravno. - Crystal se uznemirila. - On sve te poslove obavlja umjesto mene. To je

njegov dio posla.

ki@

163

Spencer se upravo toga plašio. - Onda možeš biti posve sigurna da on na tebi zarađuje

bogatstvo, a ti, ljubavi moja, dobijaš sitniš od onoga što oni za tebe plaćaju.

- To nije istina! - Požurila ga je zaštititi, ali i sama je znala da njezin ugovor s Erniem nije pravi

predmet rasprave. - Kako bilo da bilo - malo se primirila i sjela, te tužno pogledala Spencera.

- Ne mogu ga tek tako ostaviti. Mogu, ali on to neće shvatiti ako se sutra jednostavno odselim, a

i ne bi bilo fer prema njemu. Kao što ne bi bilo fer ni da si ostavio Elizabethu na cjedilu dva

tjedna nakon vjenčanja. - Igrala je na hladnokrvnost i dobro je to znala. Ali isto tako je osjećala

da prema Erniu ima nekih obaveza, čak i ako to Spencer nije mogao razumijeti. Bio je previše

pristojan prema njoj da bi mu u trenu okrenula leđa zbog Spencera.

- Da li to, Crystal, znači da je među nama gotovo? Da želiš s njim ostati? - Glas mu je

podrhtavao dok ju je to pitao, ali ne od bijesa već od užasa.

Oči joj se ispuniše suzama prije no što mu je odgovorila. Željela je izaći iz garderobe držeći

Spencera za ruku i otići do najbliže crkve gdje bi se vjenčali. Ali također je znala da to ne može

učiniti. Barem ne za sada. Još određeno vrijeme. Željela je posve pažljivo Erniu priopćiti novosti.

Malo prije je bila u pravu, on joj je mogao postati velik neprijatelj ako se naljuti. Na što bi i imao

pravo ako bi ga poslije svega što je učinio jednostavno ostavila na cjedilu.

- Potrebno mi je vremena. Vremena da razgovoram s njim, da završim ovaj film, da mu kažem

da mi je potrebno živjeti sama ili nešto slično. Ali to sve ne mogu završiti za tjedan dana,

Spencere. Tebi je trebalo tri godine s Elizabeth. Daj mi mjesec dana ili barem dva. Želim ovo

obaviti što je bezbolnije moguće. Trenutno sam usred filma.

- Zašto ti je potrebno toliko dugo? Zato što se plašiš da bi ti mogao uništiti karijeru ili zato što ga

voliš? - Još nije bio načisto što je osjećala prema tom čovjeku i zašto je mislila da mu toliko

duguje. Nije znao koliko Ernie zna vješto manipulirati ljudima, niti kako je vješto manipulirao

njezinim osjećajem odgovornosti, njezinim strahovima i njezinom savjesti.

- Zato što smatram da mu to dugujem. Ako ništa drugo, a ono kao znak pažnje. Ne možeš

jednostavno tek tako napustiti čovjeka koji je toliko učinio za lebe. A ja želim da mi bude

menadžer i kada ga napustim.

- To ti ne bi bilo baš pametno, Crystal. Za Boga miloga, ima toliko drugih.

- Nisu tako dobri kao Ernie. - I u to ju je uspio uvjeriti, što je Spencera opet naljutilo. Imao je

dojam kao da će zauvijek ostati u vlasti tog mladića.

- Zvučiš kao Elizabeth kada govori o McCarthyju. Blagi Bože, došao sam iz rata s jedinom

željom da se sredim i vodim normalan život, a svi su do koljena zaglibili u svoje karijere. Osim

mene. Baš slatko, zar ne? - Sažaljevao je sam sebe, ali Crystal ga nije krivila zbog toga. Bila mu je

zahvalna što ju je još želio pošto mu je ispričala za Ernia. Netko drugi na njegovom mjestu bi se

jednostavno okrenuo i otišao.

- Naći ćeš ovdje posao. Možda čak u nekom studiju. Svi oni imaju cijele čete advokata. - Htjela

mu je predložiti da mu Ernie nešto nađe, ali se nije usuđivala, a i moralo bi proći određeno

vrijeme prije no što bi mogla zamoliti Ernia da to učini.

- Što želiš da radim dok te budem čekao, Crystal? - Nije shvaćao pravila, a ona je nježno

ispružila ruku prema njemu spremajući se da mu odgovori.

- Samo budi strpljiv. Žao mi je zbog svega ovoga. - Bilo joj je neugodno pa je spustila pogled, a

ki@

164

on se nagnuo i poljubio njezinu svilenkastu kosu, a zatim ju je uhvatio za bradu i podigao joj

lice kako bi je mogao vidjeti.

- Ne brini zbog toga. Zaslužio sam. Mogao sam proći i mnogo gore. Mogla si mi reći da se

nosim. Imam prokletu sreću što me još želiš.

- Volim te... - Prošaptala je dok ju je držao u naručju, zatim se začulo tiho kucanje na vratima,

kojim su joj stavljali do znanja da za deset minuta treba nastupiti u slijedećoj sceni. Tužno je

podigla pogled prema Spenceru, ne želeći da on već ode, ali morala se vratiti na posao, a poslije

toga smisliti kako sve ovo priopćiti Erniu. - Što ćeš sada?

- Da li možeš barem malo vremena provesti sa mnom, ili je to previše komplicirano? - Posve je

dobro znao iz vlastitog iskustva s Elizabethom i Barclayevima da to nije nimalo jednostavno.

- Mislim da neću moći. - Bila je tužna, a on ju je opet poljubio, dok je ona razmišljala o tome

kako bi bilo lijepo da je nikada više ne napusti.

- Onda ću se vratili u San Francisco. Pozvat ću te za nekoliko dana. Molim te, požuri -

zadirkivao ju je. Nije bio sretan što je sve ovako ispalo, ali na određeno vrijeme se mogao

pomiriti s tim. Na neki način je sam bio kriv što se to dogodilo i nije je osuđivao. Moglo je biti i

nešto mnogo gore. Mogla se zaljubiti u nekog drugog i udati. Do đavola, mogla je imati već

dvoje djece. Ovo što se dogodilo nije bilo baš ugodno, ali barem ga je još voljela.

Dugo i strastveno ju je ljubio prije no što je otišao, a njoj je bila nepodnošljiva i sama pomisao da

ga opet gubi, ali ovaj put to će biti samo na kratko. Sada je barem znala gdje je. Mogla ga je

nazvati, a i on je obećao da će nju pozvati i obavijestiti kako stvari napreduju u njegovom

životu. Namjeravao je da se, kada sve kaže Elizabethi, za nekoliko tjedana vrati u Kaliforniju, da

počne tražiti posao, a do tada će ona biti već pri kraju filma i nadao se da će početi rješavati

problem Ernia. Kao prvo morat će pronaći stan, sada je imao toliko stvari o kojima je morao

misliti. Oboma je to ulijevalo nadu, Spencer ju je opet poljubio i čvrsto privio k sebi želeći

zapamtiti opojni miris njezinog tijela.

- Tako mi je teško što te opet moram napustiti - reče on blago.

- I meni. - Osmjehnula se. Ali ovaj put to neće potrajati dugo, a kada se opet nađu, to će biti

zauvijek.

- Uskoro ću se vratiti. - Obećao je i kimnuo. Slijedećeg mjeseca oboje će imati puno toga

napraviti, mnoge prepreke premostititi prije no što opet budu mogli biti zajedno.

Nakon posljednjeg poljupca izašao je iz garderobe zajedno s njom, ostala ga je promatrati kako

se udaljava s nježnošću u očima u kojima je svatko lako mogao pročitati njihovu priču. Mahnuo

joj je i ona mu je uzvratila bez riječi kako ne bi uznemirili glumce koji su snimali i nijedno od

njih nije primijetilo Ernia koji ih je promatrao iz pozadine scene.

30.

Spencer se poslije podne vratio u hotel i otkazao sobu. Nije baš planirao ovako provesti vikend i

još se nije mogao smiriti od šoka što ona živi s nekim drugim, ali morao je biti fer, jer i on je još

živio s Elizabethom. A bio je također svjestan da je djelomično i on kriv što je Crystal izgubila

nadu i spetljala se s Erniem. Kako bilo da bilo to mu se nije sviđalo i jedva je čekao da sve dođe

na svoje mjesto. Brinuo ga je i taj njezin ugovor. Sumnjao je da se iza svega toga krije još mnogo

ki@

165

toga o čemu joj Ernie ništa nije rekao.

Tu se noć avionom vratio u San Francisco, unajmio automobil i uopće ne vodeći računa o

pravcu, krenuo prema sjeveru. Ona mu je ispunjavala misli i jedino o čemu je mogao razmišljati

bilo je to kako je izgledala dok ju je ljubio u maloj garderobi. Svi oni isti osjećaji još su bili tu,

samo još jači.

U Napu je stigao u deset sati i nastavio dalje. Htio je stati kod nekog motela, a onda je ugledao

putokaze i postalo mu je jasno zašto je krenuo tim putem. Plaćao je danak prošlosti, djetetu

kakvo je bila kada ju je upoznao. U jedanaest sati provezao se kroz grad i zaustavio kod ranča.

Vrata su bila zatvorena, a kuću je skrivalo drveće, pitao se da li je ljuljačka još na istom mjestu.

Prošlo je šest godina od njegovog posljednjeg boravka ovdje. A sedam od kada ju je prvi put

vidio.

Zastao je kod motela i pokušao pronaći Websterove u telefonskom imeniku, ali ih nije našao, a

više se nije sjećao gdje su stanovali. Uostalom, nije došao ovamo njih vidjeti. Došao je zbog nje i

onoga kakva je nekada bila. Prije Hollywooda, prije rata, prije Elizabethe i prije čovjeka s kojim

je živjela, prije svih njih... kada ju je prvi put vidio u bijeloj haljinici na sestrinom vjenčanju.

Tada je sve bilo tako jednostavno.

Ostao je dugo sjediti u autu prije no što ga je opet upalio. Sada je morao misliti na vlastiti život, i

sebi i njoj dao je mjesec dana. Odjednom mu to više nije izgledalo tako mnogo, kao ranije toga

istog poslijepodneva. Negdje je stao kako bi večerao, u gradu kojeg nije poznavao, a nakon toga

trebalo mu je šest sati da stigne na jezero Tahoe. Dok se sunce rađalo upravo je vozio preko

Donner Passa i ni o čemu drugom nije mogao razmišljati osim o djevojci koju je ostavio u

MGMu, o ženi koju je volio i kojom se namjeravao oženiti.

Parkirao je auto i ušao u kuću, a zatim je na prstima krenuo uz stepenice do njihove spavaće

sobe u kojoj je Elizabeth spavala. Dok se svlačio, ona se promeškoljila i pospano ga pogledala.

- Vratio si se? - Još se nije sasvim razbudila.

On kimne, plašeći se bilo što reći. Bio je previše umoran za razgovor. Obećao je sebi da će

pričekati dok ne odu s jezera Tahoe. - Spavaj - bilo je to sve što joj je rekao, ali ona se uspravila u

krevetu i pažljivo se zagledala u njega.

- Mislila sam da se nećeš vratiti do nedjelje.

- Završio sam stvari brže no što sam se nadao. - Previše brzo, a opet nedovoljno. Želio je da

vikend provede s Crystal.

- Gdje si bio? - Elizabeth ga je promatrala dok se svlačio, a on je izbjegavao njezin pogled i na

kraju se uvukao u postelju i legao pokraj nje. - Rekao sam ti. Los Angeles. Imao sam tamo neka

posla.

- Je li bilo uspješno? - Glas joj je bio hladan i bila je potpuno budna.

- Manje više. Nisam se uspio vidjeti sa svima s kojima sam želio, pa sam se vratio ranije.

Ona kimnu premda nije bila sigurna da li bi mu trebala vjerovati. Već danima je osjećala da se

nekako promijenio, zapravo još od samog povratka, i pitala se šta namjerava. - Želiš li da

pričamo o tome?

- Pa, ne baš. Vozio sam cijelu noć. - Zatvorio je oči, nadajući se da će i ona zašutjeti, ali nije.

- Zašto nisi ostao u kući u San Franciscu?

ki@

166

- Htio sam se vratiti.

- Baš lijepo od tebe. - Nije bio siguran da li je u njezinim riječima bilo sarkazma ili ne, a

posljednje što je tog trenutka želio, bilo je da je pita. - Da li se sada bolje osjećaš? - nastavila je

čavrljati kao da je sredina poslijepodneva, a Spencer promrmlja i otvori oči zagledavši se u nju.

- Pobogu, Elizabeth. Pričat ćemo o tome ujutro.

- Pa, sada je jutro. - Sunce je već bilo zagrijalo i ptice su počele pjevati.

- Da, bolje se osjećam. - Mnogo bolje jer je vidio Crystal.

- Želiš li da pričamo o tome? - Istraživala je teren, a ako tako nastavi sigurno će i pronaći ono što

traži.

- Ne baš. Nema se o čemu pričati. - Ne još. Ne dok su njihove obitelji u okolnim sobama. Cijela

dva tjedna nisu bili ni trenutka sami, a on je želio barem to u trenutku kada joj bude priopćavao

da želi razvod.

- Mislim da trebamo o mnogo čemu popričati. Nisam glupa, znaš. - Dok se izvlačio da sjedne

pokraj nje, pitao se ne zna li možda za Crystal. Ali nije mogla znati, osim ako nije iznajmila

nekoga da ga prati. - Znam da ima mnogo stvari koje te muče. Tvoj otac i ja smo o tome

razgovarali prije neki dan. Nije lako onome tko se vrati iz rata. Znam. Ali nije bilo ni meni lako.

Odjednom ju je počeo žaliti, a i pitao se koliko joj je njegov otac otkrio. Zažalio je što se i on

umiješao i s Elizabethom o tome razgovarao. - Sve ove godine bila si pravi drug. - Potražio je

cigarete, želeči joj još nešto reći, kao na primjer da je još voli. Ako ju je ikada volio. Više ni u to

nije bio siguran. Ono što je osjećao za Crystal zamračilo je sve ostalo, a i njegov odnos s

Elizabethom oduvijek je bio posve drugačiji.

- Opet ćemo se naviknuti jedno na drugo. - Rekla je to vrlo nježno dok ga je gledala i on je

osjećao da ta nježnost nije lažna. Osjećao se kao da ju je izdao. Kao što i je i to odavno. Sada je

bio posve siguran da se nisu trebali vjenčati.

- Jesi li sigurna da to stvarno želiš? - Navodio je razgovor na ono što joj u stvari nije želio reći

dok ne napuste jezero, ali ona ga je primoravala i za koju minutu morat će joj reći.

- Mislim da jesam. Zato sam te i čekala cijelo ovo vrijeme. Slučajno mislim da ti to zaslužuješ -

nasmiješila se, a njemu je bilo samo još gore od toga. Njegov je otac bio u pravu. Ipak joj je nešto

dugovao. Ali ne za cijeli život. To nitko od njega nije mogao tražiti. To je bila previsoka cijena za

godine koje ga je čekala.

- Strašna si ti žena, Elizabeth. - Ali i previše strašna. Ona je bila mnogo više od onoga što je on

želio trpjeti. Imala je vlastite ideje, načine, vlastitu kuću i obitelj koja ju je okruživala i on se s

tim trebao zadovoljiti. U svemu tome nije bilo mjesta za njega ili se barem on tako osjećao. S

Crystalom je mogao izgraditi novi život. Za nju bi sve učinio. Mogao je sudjelovati u rađanju

njezine karijere, započeti nov život, imati djecu. A njemu je sve to bilo važno. - Ne znam što da

ti kažem. - Okrenuo se prema njoj i na njegovom licu je sve jasno bilo ispisano. - Mislim da ja

ovako više ne mogu. Mislim da se uopće nismo trebali vjenčati.

- Sada je malo kasno za žaljenje, zar ne misliš? Poslije toliko vremena? - Bila je ljuta i

povrijeđena, ali ne i iznenađena. Već je danima čekala na ovo. Znala je da će do toga doći još

prije no što je razgovarala s njegovim ocem. Sudac Hill joj je rekao da je Spencer malo izabačen

iz ravnotcže i da će morati biti vrlo strpljiva s njim. Međutim, ona je smatrala da je već dovoljno

ki@

167

dugo bila strpljiva. Tri godine.

- Nije me bilo tri godine. Prije toga bili smo zajedno dva tjedna. Promijenili smo se. Oboje. Ne

želim više iste stvari koje sam nekada želio. A ti imaš svoj posao. Jedva smo se i znali prije no

što sam otišao, a za prošle tri godine postali smo stranci.

- Što ja tu mogu. Stvari jednostavno tako stoje. Ali pošto sam te čekala tri godine, neću sada da

od svega dići ruke, ako je to ono što namjeravaš predložiti. - Osjetio je kako ga obuzima

malodušnost dok ju je promatrao. Pogled joj je bio tvrd kao stijena.

- Zašto? Zašto ne? Čemu nastavljati? Samo ćemo jedno drugo unesrećiti. - Pokušao je s njom

razumno razgovarati, ali odmah mu je bilo jasno da ga nije željela slušati.

- Ne nužno. Imamo toliko toga jedno drugom ponuditi. Uvijek smo imali i oduvijek sam

smatrala da je tako.

- A ja sam oduvijek sumnjao. Rekao sam ti to kada smo se zaručili.

- A ja sam ti odgovorila da mi je svejedno. Imamo upravo ono što je potrebno za dobar brak.

Uspješne karijere, oštroumnost, zanimljive živote, to su stvari na kojima se zasnivaju najbolji

brakovi.

- Ne tamo odakle ja dolazim. Šta je s ljubavlju, nježnožću, odanošću, djecom? - Koliko su, pak,

odani on i Crystal bili jedno drugom? Oboje su živjeli s nekim drugim. Pokušao je ne misliti na

to dok je razgovarao s Elizabethom. Ali koliko god su malo imali i to je bilo više od onoga što će

on i Elizabeth ikada poželejti da imaju.

- Pročitao si previše romana. Previše dugo si bio izvan stvarnog života, Spencere. Ne sporim da

su te stvari važne, ali one su zavjese, a ne temelji kuće. - Sve o čemu je govorila on je već znao.

Samo je potvrđivala da su previše različiti. Nisu im bile važne iste stvari. On je želio ljubav. A

ona veliki posao.

- Što osjećaš prema meni? - Iznenada se okrenuo prema njoj pogledavši je s puno patnje u

očima. - Mislim stvarno? Što osjećaš noću dok ležim pored tebe u krevetu? Strast, ljubav, želju,

prijateljstvo? III si možda isto onoliko usamljena kao i ja? - Od kada se vratio samo su jednom

vodili ljubav i to doista neuspješno.

- Žalim te. - Gledala ga je ravno u oči, a glas joj je bio vrlo hladan. - Mislim da tražiš nešto što ne

postoji. I to oduvijek. - Što bi se dogodilo da joj kaže da je već pronašao? Nije joj to želio reći.

Želio ju je ostaviti, ali ne i nepotrebno je povrijediti. To nije želio. Želio si je samo vratiti svoj

život. Ali ona to očigledno nije imala na umu. - Mislim da si sanjalica... i da treba početi živjeti u

svijetu koji te okružujc, svijetu u kojem mi živimo, Spencere. Svijetu punom uspješnih ljudi s

uspješnim karijerama. Svi oni rade korisne stvari, a ne sjede držeći žene za ruke i bdijući nad

djecom.

- Onda ih sažaljevam, a i tebe, ako tako gledaš na stvari.

- Moraš se pribrati, naći posao u Washingtonu, početi sklapati prijateljstva, viđati se s ljudima

koji nešto znače...

- Poput onih koje tvoj otac poznaje? - Grubo ju je prekinuo sijevajući očima. Smučili su mu se i

dosadili, kao i njihova naprestana potraga za sve većim uspjehom. Nije davao ni pišljiva boba

za ono što je njima bilo važno. Posebice sada, poslije tri godine provedene u Koreji.

- Da, poput njih. Što njima nedostaje?

ki@

168

- Ništa. Samo se meni ne sviđaju.

- Trebaš biti sretan što uopće razgovaraju s tobom. - I ona je na njega bila ljuta. Nije se osjećao

ugodno ni na jednoj proslavi na koju su otišli i njoj je bilo dosta toga. - Trebaš biti sretan što sam

se udala za tebe. I još sretniji što sam previše pametna i neću se razvesti od tebe. Jednog dana

ćeš već postati netko, a ja ću se pobrinuti da to stvarno napraviš. Jednog dana ćeš mi, Spencere

Hillu, biti zahvalan zbog toga.

Zurio je u nju, a onda se nasmijao. Smijao se dok mu se suze nisu počele kotrljati niz obraze.

Nije poznavao ženu koja je više od nje mislila samo na sebe, a uz to je još bila uvjerena da je u

pravu. Ali ona je također bila sila s kojom je trebalo izaći na kraj.

- Što, u stvari, planiraš stvoriti od mene, Elizabeth? Što misliš o predsjedniku? Ili kralju? To bi

moglo biti zabavno... u stvari, to bi mi se možda i sviđalo.

- Ne budi lud. Možeš postati što god hoćeš. U Washingtonu su ti otvorena sva vrata, sve do

Kabineta, trebaš samo dobro odigrati ovu partiju karata.

- A ako odbijem igrati?

- Na tebi je da odlučiš. Ali stojim iza onoga što sam rekla. Ako je razvod ono što želiš, znaj da ti

ga neću dati. - Još je nije stigao pitati, a već je dobio odgovor.

- Zašto bi ti željela da ostanemo u braku, ako ja to ne želim? - Nije shvaćao, ali ona mu je jasno

stavila do znanja što ona osjeća i još i podvukla kada je ustala i ledeno se zagledala u njega.

- Neću dozvoliti da me poslije toliko vremena osramotiš. Čekala sam te i sada moraš za to

platiti. Kada bolje razmisliš, cijena i nije tako visoka. Mogao si i gore proći. - Zatim je dodala,

onako uzgred. - Osim toga, slučajno te i volim. - Te bi ga riječi možda i dirnule da ih je

izgovorila drukčije i malo ranije.

- Nisam baš siguran da uopće znaš značenje te riječi.

- Možda i ne znam. - Nije ju time dirnuo. - Ali ti bi me, Spencere, mogao naučiti. - Rekavši to,

otišla je u kupaonicu i zaključala se. Čuo je kako puni kadu i pola sata kasnije, opet se pojavila,

čista, u bijelim hlačama i u savršeno izglačanoj bijeloj, svilenoj košulji, u bijelim cipelama, s

niskom bisera oko vrata i s naušnicama od bisera i dijamanata. Bila je lijepa, ali ništa na njoj nije

ga dirnulo niti mu zagrijalo dušu. - Silaziš li na doručak, ili želiš malo odspavati? - Oboje su

znali da sada više neće moći zaspati, ali izgledao je grozno. Neprospavana noć mu se osvetila, a

ni jutro nije bilo mnogo bolje. Kada mu je rekla da se ne želi razvesti od njega kao da mu je

zabila nož u srce u kojem je samo Crystal bila.

- Sići ću uskoro.

- Dobro. Houstonovi nas danas očekuju na ručku. Uvjerena sam da ti je drago zbog toga.

- Dirnut sam. - Ali na neki čudan način, osjetio je veliko olakšanje poslije razgovora s njom. Bar

se više nije morao pretvarati kako jedva čeka da nastave sa zajedničkim životom. Znao je na

čemu je i na nesreću, znao je što ona o svemu tome misli. Opet ju je pogledao dok se spremala

da izađe iz sobe. - Ozbiljno to misliš, Liz? - Glas mu je bio nježan. Želio je shvatiti koliko je bilo

beznadežno to što je željela da ostanu zajedno.

- Šta? Da ostanem s tobom? - On kimnu. - Da, ozbiljno to mislim.

- Zašto? Zašto ne možeš priznati da je sve od početka do kraja bilo pogrešno? Čemu

prisiljavanje?

ki@

169

- Rekoh ti, neću dozvoliti da od mene napraviš budalu. Osim toga, to bi bacilo ljagu i na mog

oca.

- To je najgori razlog koji sam ikada čuo.

- Onda smisli neki koji ti se više sviđa. Ali to je moje mišljenje. I smatram da ćemo poslije

određenog vremena oboje biti sretni što smo ga se držali. - Nije mogao povjerovati u ono što je

čuo, ali ona je, ne izustivši više ni riječ, izašla iz sobe i sišla na doručak, a Spencer je ostao u

krevetu da razmišlja o Crystal.

I ona je imala vlastitih briga te noći. Snimanje se završilo tek oko deset. Razbio se jedan

reflektor, a poslije toga se raspao i glavni dio scene. Satima su se motali uokolo, tako da je bila

ponoć kada je stigla kući, Ernie ju je čekao.

- Šta si danas radila? - Bio je smiren dok ju je promatrao kako se svlači. Bila je umorna kao pas i

cijelu večer je razmišljala o Spenceru i onome što je morala napraviti.

- Ništa osobito. Reflektor se razbio i zaglavili smo zbog scene. Trajalo je satima. I svi su se

unedogled žalili na vrućinu, dugo čekanje i lošu večeru.

- I to je sve? - Polako joj je prišao, ispod kućne haljine bila je naga.

- Da. Zašto?

Zgrabio ju je za kosu i naglo joj povukao glavu unatrag, uvrčući je što je jače mogao dok se ona

borila za zrak u želji da pobjegne od njega. - Nikada me nemoj lagati!

- Ernie!... ja... - Ali riječi joj se slediše na usnama. U očima mu je pročitala da zna da je Spencer

bio s njom u studiju. - Posjetio me je stari prijatelj... to je sve... - Opet ju je povukao za kosu, a

njoj se oči ispuniše suzama zbog straha i bola.

- Ne laži me! To je bio mladić iz Koreje, je li tako? - Bio je oštrouman, a i vrijeme se poklapalo.

Odmah je sve shvatio kada mu je sluškinja rekla da je zvao neki muškarac, pa je otišao na

snimanje da provjeri da li je netko s njom. Stigao je upravo na vrijeme da ih vidi kako nestaju u

njezinoj garderobi. Dugo je čekao prije no što su se opet pojavili, gledajući jedno u drugo poput

ljubavnika koji se odavno nisu vidjeli.

- Da... da... - Ostala je bez daha dok joj je on i dalje uvrtao kosu. - On je to bio... oprosti... nisam

pretpostavila da ćeš se zbog toga uzbuditi...

- Glupa kučko. - Snažno ju je ošamario i odbacio na pola sobe. - Ako se opet vidiš s njim ili ga

nazoveš, razgovaraš s njim, dogodit će mu se nešto vrlo ružno. Jesi li shvatila, gospođice

Poštenje?

- Jesam... Ernie, molim te... - Užasnula se. Nije znala da zna i ovakav biti.

- A sada se skidaj. - Izgubila je dah kada je vidjela izraz na njegovom licu, a on čak nije bio ni

pijan. Ali od njegovog pogleda osjetila je neopisiv strah kada je krenuo preko sobe prema njoj s

jasnim ciljem. Strgao joj je haljinu i ona je ostala stajati drhteći naga pred njim. - Upamti ovo,

sada pripadaš meni! Nikom drugom! Meni... jer te ja imam! Je li ti to jasno? - Ona kimnu, suze

su joj se slijevale niz obraze, a on ju je opet ošamario. Bez ikakvog daljeg uvoda bacio ju je na

obližnju stolicu i skinuo svoj kućni ogrtač smijući se njezinom strahu. - Tako je. Učinit ću

upravo ono što želim, jer te posedujem. - Uzeo ju je s takvom silinom, takvom brutalnošću, da je

ovaj put zavrištala ne od zadovoljstva, već zbog bola, a kada je svršio, jednim jedinim pokretom

bacio ju je na pod i ostavio jecajući. Učinio je isto šta i Tom Parker, na određcn način ovaj put je

ki@

170

bilo i gore, jer je Erniu vjerovala. Trebala je otići sa Spencerom tog poslijepodneva. Sada je to

znala, ali bilo je previše kasno. Međutim, nije ni bila svjesna koliko je bilo kasno, a i užasno se

plašila onoga što je mogao učiniti Spenceru, ako je ozbiljno mislio kada je ono rekao. A ona ne bi

ništa učinila što bi moglo Spencera dovedesti u opasnost. Čak i ako bi to nju ubilo.

Pogledao ju je onako sklupčanu na podu i nasmijao se dok je ona i dalje plakala, ne usuđujući se

podići glavu. - Ustaj! - Podigao ju je tako što ju je opet povukao za kosu, dok je ona

razrogačenim očima šarala oko sebe. - Ako se ikada više s njim vidiš, Crystal Wyatt... ubit ću te.

Otišao je u krevet, a ona do kupaonicu da se ispovraća, kada se pogledala u ogledalo, susrela je

svoj prazan pogled. Pružio joj je sve i sada je mislio da je ima. Jedno je bilo sigurno, znala je što

će se dogoditi ako ga zbog Spencera pokuša ostaviti.

31.

Spencer i Elizabeth su se vratili u Washington zajedno s njezinim roditeljima šestog rujna. Za

njega je posljednji tjedan bio do kraja mučan. Napetost među njima ga je ubijala. Ali ona se

nastavila pretvarati kao da je s njihovim brakom sve u redu. Nije znao kako do nje prodrijeti, ali

za mesjec dana, želio se vratiti u Kaliforniju i biti s Crystalom. Namjeravao je da pitanje razvoda

pokrene čim dođu u Georgetown. Opet ga je iznenadila svojim odbijanjem da se razvede. I on i

Crystal bili su naivni kada su mislili da će ih se njihovi partneri lako odreći, tako da je Spencer

sada samo razmišljao o tome kako uvjeriti Elizabethu da mu da razvod.

Ali kada su došli u Washington, ona je bila tako ponosna na malu kuću, toliko zauzeta oko

svojih prijatelja i posla da ju je jedva viđao. Uzela je domaćicu koja im je kuhala i čistila i njemu

se činilo da su pozivani na sve prijeme u gradu. Spencer je tonuo u beznađe. Imao je osjećaj da

se davi u moru ljudi, noću i danju, a svaki put kada bi pokušao razgovarati s njom, uspjevala bi

izmaći. Na kraju je, drugog vikenda koji su provodili kod kuće, eksplodirao je za vrijeme

doručka. Upravo mu je rekla da je prihvatila poziv njezinih roditelja da dođu na ručak, misleći

da bi mu se dopalo da igra golf s njezinim ocem.

- Za Boga miloga, Elizabeth, ovako dalje ne može. Dokle ćeš se pretvarati da je sve u redu? - Za

njega je sve bilo isto kao i na jezeru Tahoe, a i mnogo prije toga.

- Već sam ti rekla što osjećam, Spencere. Što nam je, tu nam je. Doživotno. Mogao bi se prestati

boriti i početi uživati. - Bila je hladnokrvna i sve je konce držala u rukama kao i uvijek, a njega je

to izluđivalo.

Sjeo je i provukao prste kroz kosu na svoj uobičajeni način na koji ona još nije počela gledati sa

simpatijom. U stvari, to ju je nerviralo. Ali bila je spremna sve prihvatiti. Ovo je bio njihov život

i on je bio njezin muž.

- Moramo razgovarati. - Pogled mu je bio neumoljiv. Bila je pristojna žena i on je cijenio ono što

je učinila za njega. Ali to nije bilo ono što je želio. Sada je to znao. Bio je u to uvjeren. I on nije

želio ostati u braku koji se svodio na pretvaranje i paradiranje.

- O čemu želiš da razgovaramo? - Ton joj je bio leden. Smučila joj se ta njegova nemoć da se

prilagodi. Koliko je ona mogla ocijeniti, imao je sve što je mogao poželjeti. Lijep dom, sluškinju

koja ga je dočekivala, zanimljivu ženu s dobrim zaposlenjem i znao je važne ličnosti u pravnim

krugovima. Ali Spencer na to nije tako gledao. Nije mislio na budućnost.

ki@

171

- Moramo razgovarati o našem braku.

Sada joj je i pogled postao leden. Sve je to već čula i uopće nije bila zainteresirana opet počmjati

tu temu. Nije mu namjeravala dati razvod. Morat će odrasti i suočiti se s tim. - Nemamo o čemu.

- Znam - odvrati on skrušeno. - Upravo u tome i jest problem.

- Problem je u tome što ti i dalje odbijaš pomiriti se sa stanjem kakvo jest i boriš se protiv njega,

kada prestaneš, sve će biti mnogo bolje. Pogledaj moje roditelje. Misliš li da je njima uvijek bilo

lako? Uvjerena sam da nije. Prebrodili su sve krize. To možemo i mi, ako stvari konačno

prihvatiš onakve kakve jesu i kreneš dalje. - U njoj nije bilo ni trunke samilosti.

- Što se tiče tih 'stvari' - poče on, trudeći se da ostane miran, - mogu ti samo reći da ovo ne

smatram brakom.

- Ne slažem se s tobom. - Bila je ljuta, ali ne i tužna. Već joj je bilo dosta razgovora na tu temu.

- Ne volimo se. Nikada se nismo ni voljeli. Da li ti je to uopće važno?

- Svakako da je. Ali to će doći kasnije. - Izgovorila je to toliko nezainteresirano da ga je do kraja

izvela iz takta.

- Kada? Što misliš kada će to đoći, Elizabeth? Kada nam bude šezdeset pet, kao mirovina, ili

neki bonus? Ili postoji u samom početku, ili ne. Ja je nisam osjetio. Pokušao sam sebe uvjeriti da

sam zaljubljen u tebe, ali nisam bio. Želio sam raskinuti odmah nakon zaruka i to sam ti rekao.

Pustio sam te da me na ovo nagovoriš i ispao sam prokleta budala, što sam također znao. Nije

bilo fer ni prema tebi ni prema meni i sada plaćamo ceh što si bila tako proklelo tvrdoglava.

- Kako ti to plaćaš ceh? - Sada je već bila ljuta i konačno je to pokazala. - Tako što ti je udobno,

što imaš ženu kojom se možeš ponositi i svekra koji je jedan od najutjecajnijih ljudi u zemlji?

- Ne dajem ja na to ni pišljiva boba i ti to dobro znaš.

- Nisam baš sigurna. A ti? Zašto si se onda oženio sa mnom, ako nisi bio zaljubljen?

- Odlično pitanje. Uvjerio sam sebe da sam zaljubljen u tebe. Mislio sam da možemo uspjeti, ali

ne možemo i moramo se s tim suočiti.

- Ti se suočavaj s tim. To je tvoj prokleti problem. Samo cijelo vrijeme cviliš. Prestani već jednom

i učini nešto.

- Upravo to i želim, prokletstvo! - Lupio je pesnicom po stolu ispred sebe, došavši u iskušenje

da je nečim gađa. - Želim razvod pa da se oboje izvučemo iz ovoga i počnemo živjeti kao

normalna ljudska bića.

- Spencere, ovo nas nikuda neće odvesti. Vjenčani smo i tu se ništa neće promijeniti. U dobru i

zlu, dok nas smrt ne rastavi. I zato se prestani ponašati kao neka drolja i navikni se na to.

Pomakni malo dupetom, pronađi posao. Radi što god ti drago, ali jedno shvati. Razvod ti ne

dam. - Osjetio je kako ga obuzima očajanje dok ju je slušao. A jedino je želio da se vrati u

Kaliforniju gdje je bila Crystal.

- Što misliš, koliko dugo možemo ovako?

- Zauvijek. Ako budemo morali. Na tebi je da odlučiš u kojoj mjeri ćeš nam zagorčavati život.

- Zar ne želiš nešto više od ovoga? Ja želim. Želim nekoga s kim ću moći razgovarati. Nekoga

tko će željeti iste stvari koje ja želim. Život, ljubav, sreću i djecu. - Samo što nije zaplakao. -

Elizabeth, želim biti sretan.

- I ja. - Ravnodušno ga je promatrala, a onda joj je nešto palo na pamet. Ranije se toga nije sjetila,

ki@

172

ali nije zaboravila način na koji je promatrao djevojku u noćnom klubu slijedeće noći nakon

zaruka u San Franciscu i kako joj je dva dana kasnije rekao da se ne želi oženiti. - Spencere -

pogledala ga je ravno u oči, - postoji li neka druga? - Na to pitanje nije joj mogao odgovoriti.

Nije u tome bila stvar. Već u činjenici da su pogriješili i s time su se morali suočiti. Što se poslije

toga dogodilo nje se nije ticalo.

- Ne, ne postoji. - O tome joj nije namjeravao pričati. Nije želio prave razloge potisnuti u drugi

plan.

- Sigurno? - Poznavala ga je bolje no što je on želio priznati, ali ipak je odmahnuo glavom,

čvrsto odlučivši da je slaže što se tiče Crystal.

- Nije važno. Ono o čemu sam ti govorio mnogo je važnije od toga. Jednostavno nećemo uspjeti.

Ali uspjela je da mu je naći slabu točku i on to nije mogao uvjerljivo poreći, tako da joj je

odjednom sve bilo jasno.

- Jest važno. Imam prava znati ako postoji neka druga.

- Da li bi to išta promijenilo? - Pažljivo ju je promatrao.

- Razvod ti ne bih ni tada dala, ako je to ono što te zanima. Ali to bi mi reklo nešto o tebi. Čini

mi se da su sve ove gluposti na koje se žališ samo paravan za nešto drugo, je li tako?

- Već sam ti rekao da nije stvar u tome.

- Ne vjerujem.

- Elizabeth, urazumi se, molim te. - Što joj je mogao reći? Da postoji jedna djevojka? Da je ona

najljepša žena koju je ikada vidio i da se zaljubio u nju kada je imala četrnaest godina? I da se

sada žele vjenčati?

- Moj te je otac želio danas predstaviti nekim utjecajnim prijateljima. - Jednostavno je prešla

preko svega što je rekao. - Mislim da bi trebali krenuti.

- Blagi Bože, upravo razgovaramo o našem daljnjem životu. Zašto odbijaš urazumiti se?

- Zato što ti pod tim podrazumijevaš razvod, Spencere. A ja ne. I neću ti dozvoliti da se izvučeš

iz ovoga. Sada znaš kako stvari stoje. Neću dozvoliti da me javno osramotiš. Ne želim se

razvesti. Želim ostati udana. - Oduvijek je željela biti udana za njega i dobila je upravo ono što je

željela. Gotovo. Što se nje ticalo, to je i onako bilo sve što je čovjek mogao dobiti u životu.

Gotovo. Njoj je to bilo dovoljno, premda njemu nije i nije ga namjeravala lako pustiti s udice.

- Zar želiš živjeti u ovakvom braku?

- Da. - Uopće nije oklijevala. - Jedan od očevih prijatelja mislio ti je danas ponuditi posao.

Trebao bi ga upoznati.

- Dosta mi je prijatelja tvoga oca, a i tvoga oca.

- On je jedan od istaknutih demokrata i u pitanju je posao u vladi. - Nastavila je kao da ga nije

čula, a Spencer je poželio zavrišati. - Misli da bi mu ti mogao biti od koristi.

- U ovom trenutku ne želim bilo kome biti koristan. Osim samome sebi. I tebi. Želim da

ražčistimo ovu zbrku.

- Nema zbrke, Spencere. Barem što se mene tiče. Ne namjeravam te pustiti da odeš, tako, lijepo

zaboravi na to.

Dok ju je promatrao postalo mu je jasno da ona to ozbiljno misli. Nikada neće pristati na razvod.

Bio je u zamci. Možda vječnoj. - Ti to ozbiljno, zar ne?

ki@

173

- Svakako. - Hladno je pogledala na sat. - Trebamo tamo biti u podne. Predlažem ti da se počneš

oblačiti.

- Nisam dijete, Elizabeth. Ne želim da mi se govori što da radim, kada da se oblačim, kada da

jedem i kada da idem na prijeme. Odrastao sam muškarac i želim živjeti sa ženom koja me voli.

- Oprosti. - Ustala je i hladno ga odmjerila. Uništio je svaku nadu za ljubav, ali ona ga i dalje nije

željela pustiti. Bila je uvjerena da u njegovom životu postoji druga žena. Ali tko god da je bila,

neće ga dobiti. - Morat ćeš se pomiriti s tim, je li tako? - Zatim je tiho izišla iz sobe i sat kasnije

sišla u šuštavom mornarsko plavom odijelu, s mornarsko plavom torbom od krokodilske kože i

plitkim cipelama od lakirane kože koje joj je otac darovao za rođendan. Mrzeći sebe što je

popustio, Spencer je bio spreman. Na sebi je imao sivo odijelo, a izraz lica mu je bio kao da je

pošao na sahranu.

Ugodno je pričala s njim, kao da se između njih ništa nije prepriječilo. Osjećao se kao da mu se

život upravo završio. Bar onaj dio koji je bio važan. Prožimalo ga je beznađe. A prijatelj njezinog

oca bio je, što se moglo i predvidjeti, ozbiljan i utecajan. Ponudio je Spenceru posao u vladi koji

bi ga sigurno zanimao da je namjeravao ostati u Washingtonu i da je želio posao koji mu je

ponuđen isključivo radi Barclayevih. Međutim, ponuđeni posao bio je odličan. Bila je to prva

ponuda koja ga je zainteresirala, tako da je čovjeku rekao da će razmisliti. Više iz pristojnosti

nego što je to stvarno mislio. Jedino je želio razgovarati s Crystalom. Ali kada ju je pozvao,

kasno tu večer, pošto je Elizabeth otišla u krevet, saznao je da ni Crystal nije prošla ništa bolje.

Ernie je pazi na nju dan i noć i jednom ili dvaput učinilo joj se da je netko prati. Čak se plašila i

razgovarati sa Spencerom preko telefona, ali srećom Ernie nije bio kod kuće kada je Spencer

nazvao. Rekla mu je samo da joj je Ernie prijetio. A u stvari plašila se za Spencerov život. Znala

je da je Ernie ozbiljno mislio sve što je rekao.

Ernie je ovih dana često dolazio na snimanje, sjedio u njezinoj garderobi, prisluškivao telefonske

pozive, mada su bili rijetki. Bilo joj je dozvoljeno jedino da ide na posao i vraća se kući Erniu.

Nije ju više tukao, niti silovao, nije ju uopće dirao. Nije ni morao. Dovoljno je bilo to što joj je

rekao da će ubiti Spencera. Dan nakon što ju je silovao vratio se kući s ogromnom dijamantnom

ogrlicom. Opako joj se osmjehnuo, a na posjetnici je pisalo: Smatraj ovo pojasom nevinosti. Voli

te, Ernie. Sasvim dobro je znala šta bi joj se dogodilo ako bi ga pokušala ostaviti zbog Spencera.

Oboje bi ih ubio. Bila je u to uvjerena. Sam joj je to rekao.

Znala je šta mora učiniti. Morala je pustiti Spencera, za njegovo dobro. Čak mu nije mogla ni

reći zašto. Previše se plašila da mu kaže istinu, plašila se da se ne osveti, ili vrati u Kaliforniju i

pokuša je spasiti od Ernia.

- Kako je tamo? - Primijetila je da je Spencer bio iscrpljen kada ju je pozvao. Već je bila prošla

ponoć i on je bio na izmaku snaga poslije bezuspješnog nastojanja da uvjeri Elizabeth da mu da

razvod.

- Teško. - Tiho odvrati Crystal. Nakon dužeg vremena prvi put je s njim razgovarala i oči su joj

se već punile suzama dok je mislila na ono što mu mora reći. Morala je. Za njegovo dobro.

- To je umjerena izjava godine, zar ne? - Pokušao se našaliti, ali oboje su bili potišteni što se

odmah dalo zaključiti. On je prvu veliku grešku napravio kada je odlučio ipak ožcniti Elizabeth

premda je znao da je ne voli. Slušao je druge, a ne sebe. I mislio da pravilno postupa. Čak je

ki@

174

pokušao sebe uvjeriti da je voli i da je ono što osjeća prema Crystal samo zaluđenost.

- Jesi li razgovarao s Elizabethom?

- Jesam. Ali ništa nisam postigao. Ona odbija surađivati i ako je ne premlatim ili uhvatim u

krevetu s nekim drugim, neću imati na osnovi čega pokrenuti brakorazvodnu parnicu ako ona

ne pristane. Ali neću odustati. Daj mi samo malo vremena, Crystal, već ću je uvjeriti. - Još nije

znao kako, ali morat će naći načina. Međutim, Crystaline slijedeće riječi su ga zatekle potpuno

nespremnog. Pogodile su ga poput kugle za rušenje zgrada.

- Nemoj se truditi. Ernie i ja smo razgovarali o svemu i... - Malo je nedostajalo da se zagrcne, ali

je primorala sebe da nastavi normalnim glasom. Bila je to najteža uloga u njezinoj dosadažnjoj

karijeri, međutim, bila je uvjerena da od toga kako će je odigrati zavisi Spencerov život, tako da

je morala biti uvjerljiva, bez obzira na to što će poslije misliti o njoj. To više nije bilo važno.

Počela je shvaćati Ernievu ulogu u Hollywoodu. Čula je što ljudi pričaju o njemu na snimanju

kada su ga viđali s njom. A glasine o njegovim vezama su je zaplašile. Ispod uglađene vanjštine

krilo se mnogo više i izgleda da su ga štitili vrlo opasni ljudi. Za njih je Crystal bila velika

zarada. - On smatra da bi moja karijera mnogo pretrpjela ako bih ga sada ostavila. - Zatim je

nastavila. - Publicitet bi mi mogao mnogo naškoditi.

Spencer je mislio da će mu srce prestati kucati dok ju je slušao. - Što mi to pokušavaš reći?

- To da... - Prisilila je sebe da joj riječi zvuče posve hladno, što je bilo neubičajeno za nju. Njezin

je glas uvijek bio ispunjen toplinom i strašću, isto kao i njezino pjevanje. - Da ne dolaziš ovamo.

Nisam spremna ni na kakve promjene.

- Ostaješ s njim? Zbog onoga što bi ljudi mogli reći? Jesi li poludjela?

- Nisam - bila je tako uvjerljiva da joj se srce kidalo dok je izgovarala tu riječ, ali bolje da ga ona

ovako povrijedi nego da dopusti Erniu da to obavi uz malu pomoć svojih miljenika. - Mislim da

sam malo poludjela kada sam te vidjela. Nisam se mogla obuzdati... prošlo je toliko vremena...

ne znam. Možda sam samo glumila... kao u filmu o davno izgubljenom ljubavniku i djevojčici

koja ga je nekada voljela. - Suze su joj se slijevale niz obraze, ali glas joj nijednom nije zadrhtao.

- Da li mi ti to pokušavaš reći da me ne voliš?

Progutala je knedlu, misleći samo na njegovo dobro, a ne na sebe i isprazni život koji je čeka

ubuduće. - Mislim da je to sve odavno prestalo... mislim da smo se oboje jednostavno zanijeli

kada smo se sreli.

- Ne uvaljuj meni to sranje! Ništa mene nije 'zanijelo'. Preživio sam tri godine u tom ružnom

malom ratu samo da bih se tebi vratio i da bih ti rekao da te volim. - Samo što nije počeo na nju

vikati, ali morao je paziti da ne povisi glas. Elizabeth je gore spavala i on je nije htio probuditi.

- Možda sam previše dugo čekao. Možda sam često ispadao budala. Sam Bog zna da sam

zeznuo svima nama živote, ali jedno je sigurno, a to je da se nisam 'zanio' niti sam glumio kada

sam te ugledao. Volim te. Spreman sam da se izvučem i oženim tobom, čim razriješim ovu

zbrku ovdje, i želim da mi jasno i glasno kažeš što želiš.

- Želim da ti kažem da je... gotovo. - Nastupila je beskonačna tišina na oba kraja, a onda se

začuo njegov dubok i hrapav glas.

- Ti to ozbiljno? - U grlu mu je zastao jecaj, ali uspio ga je potisnuti dok je čekao na njezin

odgovor.

ki@

175

- Da. - Jedva je uspjela izustiti. - Da, ozbiljno mislim. U ovom trenutku mi je karijera najvažnija...

a i Erniu previše dugujem.

- Da li te to on primorava da mi sve ovo govoriš? - A onda mu iznenada nešto sine. - Je li on

pokraj tebe? - To bi sve objasnilo. Ona to nije mogla ozbiljno misliti. Vidio joj je izraz lica i znao

je da ga još voli. Barem je tako mislio.

- Naravno da nije. Ne bi me on ni na što primoravao. - To je bila samo još jedna u nizu laži koje

mu je upravo izrekla kako bi ga zaštitila. - Ne želim da dolaziš ovamo. Mislim da se više ne

trebamo viđati, pa čak ni kao prijatelji. Nema smisla, Spencere, gotovo je.

- Ne znam što da ti kažem. - Plakao je, ali nije htio dozvoliti da ona to čuje. U jednom trenutku

mu se učinilo kao da je uzaludno preživio rat.

- Vodi računa o sebi. I Spencere...

- Molim? - Izgovorio je tu riječ kao da je netko upravo umro.

- Ne želim da me više zoveš.

- Shvaćam. Kako ono kažu, želim ti sretan život. - Nije bio ogorčen, već slomljen. - Ali želim još

ovo reći, ako ti ikada budem potreban, tu sam. Samo me pozovi. A ako se predomisliš... - Glas

mu je zamro dok su razmišljali jedno o drugom, ali morala mu je ubiti svaku nadu, to je sada

bilo najvažnije.

- Neću. - Lice joj je bilo smrtno blijedo, ali on to nije mogao vidjeti. Učinila je ono što je znala da

mora učiniti i sada joj je na cijelom svijetu ostao samo Ernie. Bila je to zastrašćujuća misao o

kojoj trenutno nije bila u stanju razmišljati. U ovih nekoliko posljednjih trenutaka još je mogla

ostati vezana za Spencera, čak i ako on to nije znao. Nije željela još prekinuti vezu. Željela mu je

čuti glas, slušati ga, još malo biti uz njega. - Što ćeš učiniti s Elizabethom? - Tek da nešto kaže,

ali u stvari ju je i zanimalo.

- Ne znam. Kaže da me neće pustiti. Možda i neće, a možda će joj vremenom dosaditi. Sigurno

je samo to da naš brak nije nikakav.

- Zašto te onda želi? - Suze su joj se slijevale niz obraze dok se trudila nastaviti razgovor.

- Ne želi ukaljati obraz. Čini mi se da je oduvijek samo ovo i željela. Nekoga tko će igrati golf s

njezinim ocem i koga će vodati po pijemima. - Pojednostavio je stvari, ali ne mnogo, bar je on

tako mislio. U svakom slučaju njihov odnos nije bio ni nalik onome što je doživio s Crystal.

Kako god to čudno zvučalo, premda je s njom proveo tako kratko vrijeme, osjećao je da Crystal

bolje poznaje od svoje žene, bolje no što će nju ikad poznavati. - Ne znam što ću sada. - Ostati u

Washingtonu ili se vratiti u New York, ostaviti je ili prihvatiti posao koji mu je upravo bio

ponuđen. To više nije bilo važno. Osjećao se kao robot. - Pretpostavljam da je to uvrnuto, kako

se kaže... ili se možda ne kaže?

- Da, kaže se. - Trenutak je šutjela, žudeći mu reći da ga voli. Mrska joj je bila i sama pomisao da

će ga ostaviti u uvjerenju da ga ona više ne voli. - Pretpostavljam da je to... uvrnuto, mislim.

Misli na sebe, Crystal... čuvaj se... - A onda, prije no što je prekinuo vezu, uslijedile su riječi od

kojih joj gotovo srce nije prepuklo. - Uvijek ću te voljeti. - Spustio je slušalicu i ostao sjediti u

maloj radnoj sobi koju je Elizabeth uredila za njega, plačući kao malo dijete koje je izgubilo

majku. Satima je tamo sjedio i plakao, sjećajući se nje i trenutaka koje su zajedno proveli,

pokušavajući uvjeriti sebe da ona zna što čini. Teško mu je bilo povjerovati da je to ono što sada

ki@

176

želi, karijeru umjesto njega. Znao je koliko su joj bili važni njezini snovi o Hollywoodu, ali ovo

nekako nije bilo nalik njoj. Međutim, znao je da mora poštovati njezine želje. Toliko joj je barem

dugovao. Jedino mu je ostalo pitanje kako nastaviti život bez nje.

A u Kaliforniji, Crystal je sjedila, a ruke su joj se tresle. Cijelo tijelo joj je bilo ledeno, premda je

znala da je učinila jedinu moguću stvar, osjećala se kao da je upravo uništila sve što joj je ikada

bilo važno. Ne znajući prodala je dušu jednom zlom čovjeku i sada je morala plaćati ceh zbog

kojeg će žaliti do kraja života. A ništa od toga nije bilo toliko vrijedno.

Dugo je ostala zuriti u prazno, jer nije mogla shvatiti da ga više nema. Kao da je umro, to jest

kao da ga je ona ubila. To ju je podsjetilo na vrijeme kada je Jared umro, prazninu, krivicu,

osmaljenost koja ju je ophrvala.

- Zbog čega si tako vesela? - Iznenađdeno je podigla pogled. Nije ga čak ni čula kada je ušao u

sobu, ali Ernie je stajao ispred nje, s ljutitim izrazom lica. - Nešto nije u redu? - Ona odmahne

glavom. Nije čak željela razgovarati s njim. - Baš dobro. Obuci se onda. Večeras idemo na

premijeru. A poslije toga želim te predslaviti nekim producentima.

- Ne mogu... - Podigla je prema njemu oči ispunjene suzama. - Ne osjećam se dobro.

- Ma osjećaš se. - Ulijevao je za barom piće i dodao joj ga. Otpila je gutljaj i odložila ga, ne

osjetivši se nimalo bolje. Piće joj neće pomoći. Ništa neče. Ernie joj se ohrabrujuće osmjehivao.

- Dobra si ti djevojčica. A sada idi se obući. Moramo krenuti za pola sata. - Prazno ga je

pogledala, ustala i lagano krenula prema njihovoj spavaćoj sobi, dok ju je on pratio pogledom.

Ona to nije znala, ali bio je zadovoljan njome. Prisluškivao je ovaj telefonski razgovor na

aparatu kojeg je skrivenog držao u uredu.

Tu je večer izašla s njim i na svakom koraku nailazila na fotografe. Fotografe koji su je snimali

onako zamamno lijepu oslonjenu o Ernievu ruku. Bila je tiha i blijeda, ali to nitko čak nije ni

primijetio. Malo su zakasnili na premijeru, ali Ernie nije zbog toga brinuo. Time su samo

privukli još malo dodatne pažnje na sebe. Tapšao ju je po ruci dok su ulazili i bio je sretan kada

se sviđala producentima. Jedva je nekoliko riječi prozborila s njima ili s njim. Izgubila se u

nekom drugom svijetu, svijetu koji više nije postojao. Onom koji je jednom dijelila sa

Spencerom.

32.

Negdje oko Dana Zahvalnosti Spencer je prihvatio posao u vladi koji mu je ponudio prijatelj

suca Barclaya. Nije imao visoko mišljenje o sebi u to vrijeme, ali osjećao je da mora nešto raditi

kako ne bi otupio. Nije mogao i dalje samo sjediti kod kuće i čekati da se nešto promijeni. Ništa

se neće promijeniti. Elizabeth ga neće pustiti, a Crystal mu je rekla da ne želi da se zbog nje vrati

u Kaliforniju.

Jedina dobra stvar u svemu tome bila je to što mu se posao sviđao, što je i njega samog

iznenadilo, tako da se već negdje oko Božića uhodao, samo što je i dalje osjećao da je jedan

njegov dio umro kada se odrekao Crystal. To ga je natjeralo da prione poslu, da glavu ne diže

danju i noću i na kraju je otkrio da mu se politika mnogo više sviđa nego što je očekivao.

Washington je bio uzbudljiv i zabavan i on bi bio sretan da nije bilo njegovog ispraznog odnosa

s Elizabethom. Svaka nada za uspostavljanje bilo kakvog bliskog odnosa s njom uzdrmana je

ki@

177

kada je zatražio razvod. Prepirke koje su došle jasno su pokazale da je on ne voli i da ona njemu

ne vjeruje. Osjećao se vezanim za nju iz sasvim pogrešnih razloga.

Bila je suputnik pun života kada je to željela, bila je inteligentna, oštroumna i zabavna. Ali

njihov se život neizmjerno promijenio kada joj je priznao da je ne voli. Bilo je to glupo od njega,

ali učinio je to iz očajanja rukovodeći se pukim osjećajima i nadom da će oženiti Crystal.

Elizabeth to nikada nije spomenula, ali dobro je znao da mu nikada neće oprostiti. Od njihove

rane strasti više nije bilo ni traga, te premda su opet počeli voditi ljubav to je sve bilo nekako

suzdržano, kao da oboje žale što to uopšte rade i kao da osjećaju određenu ogorčenost zbog

toga. Međutim, svi koji su ih poznavali mislili su da pred sobom imaju sretan, zadovoljan,

dobro prilagođen par. Svoje uloge su savršeno igrali. Samo su oni znali koliko su se jedno u

drugo razočarali. Ona je bila zadovoljna njegovim poslom, a za nju je to bilo najvažnije. S

Crystalom je sada mogao doći u dodir jedino u mračnim dvoranama kinematografa. Jednog

dana dok je Elizabeth radila do kasno otišao je vidjeti Crystalin prvi film, a kada su se vratili iz

Palm Beacha, pročitao je da je dobila ulogu u velikom filmu.

Još se nije probila na sam vrh, ali svuda su je tražili, a on je dobro znao da su se svi studiji koji

su željeli snimati s njom film morali nagoditi s Erniem. Zarađivala je gomilu novca za njega i

ljude koje je predstavljao i to je bio razlog zbog kojeg joj je zaprijetio smrću ako ga napusti. Štitio

je svoju investiciju. U novinama je pisalo da treba početi snimiti novi film u lipnju, a u

međuvremenu, često se pojavljivala ruku pod ruku s Erniem ili nekom poznatom filmskom

zvijezdom koje joj je Ernie namještao zbog što većeg publiciteta. Redovno se pojavljivala u

novinama, tako da je sve veći broj ljudi upoznavao njezin lik.

Dobro joj je krenulo, ali Spencer bi se svaki put stresao kada bi pomislio kakav joj je život s

Erniem. Gadilo mu se o tome razmišljati i trudio se da takve misli istisne iz glave.

Kada je počela snimati novi film u lipnju, u Palm Springsu, Spencer je bio u Bostonu sa svojim

novim šefom, gdje je sklapao politička poznanstva. Među njima je bio jedan mladi senator o

kojem se dosta govorilo i nekoliko drugih s kojima su imali zakazane sastanke, nakon toga su se

vratili u Washington. Elizabeth je u jesen napustila posao. Odlučila je studirati pravo. Sa

Spencerom je bila zadovoljna. Dobro je napredovao, a i njezin otac je bio istog mišljenja. Spencer

je radio upravo ono što je ona željela. Zbog toga je postala blagonaklonija prema njemu. Razvod

više nije spominjao i ona je pretpostavila da se konačno opametio.

Jednog hladnog poslijepodneva u studenom zazvonio je telefon, Elizabeth je još bila na

predavanjima, a Spencer se upravo vratio iz ureda. Poslijepodnevne novine još nije stigao

pročitati, tako da nije čuo vijesti. Skamenio se kada je podigao slušalicu i začuo isprekidano

jecanje. Službenica s telefonske centrale mu je dala vezu i jedino je znao da je međugradska.

Prošlo je nekoliko minuta prije no što joj je začuo glas i srce samo što mu nije stalo kada je

shvatio da je to Crystal. Nije je vidio već više od godinu dana.

- Crystal... jesi li to ti?

Na drugoj strani žice nastupila je tišina i čulo se samo pucketanje. Na trenutak je pomislio da se

veza prekinula, a onda je opet začuo njezin glas, histerično je plakala i nešto nerazgovjetno

govorila. Palo mu je na pamet da je povrijeđena i osjetio je očajničku potrebu da je pronađe.

- Gdje si? Odakle zoveš? - uzalud je vikao, a onda je opet začuo njezin plačni glas. Jedina

ki@

178

razumna riječ koju je do sada izgovorila bilo je njegovo ime. Ostalo je bilo potpuno

nerazumljivo. Pogledao je na sat i shvatio da je u Kaliforniji tri sata poslijepodne. - Crystal...

slušaj dobro... pokušaj se smiriti... pokušaj razgovarati sa mnom. Što se dogodilo? - Očigledno

mnogo toga. Već je i on bio spreman zaplakati, iz velikog očaja. - Crystal! Čuješ li me?

- Da - promrmljala je i opet počela jecati.

- Što se dogodilo, mila? Gdje si? - Potpuno je zaboravio gdje je. Mislio je samo na djevojku s

druge strane žice. Poželio je biti pokraj nje i da joj pomogne i hvala Bogu da ga je nazvala. Ako

ju je taj kučkin sin samo povrijedio, ubit će ga.

Polako se počela smirivati i na kraju je čuo kako duboko udiše zrak. - Spencere... potreban si

mi... - Zatvorio je oči, čekajući njezine slijedeće riječi. - U zatvoru sam.

Istog trena se prenuo i cijelo tijelo mu se napelo. - Zbog čega?

Nastala je duga pauza, jecaj od kojega se gotovo ugušila, a onda opet tišina. - Zbog ubojstva.

Soba se zavrtjela oko njega kada je čuo te riječi. - Šališ se? - Ali dobro je znao da je ozbiljna i jeza

mu protrese cijelo tijelo.

- Ja to nisam učinila... kunem se... netko je sinoć ubio Ernia... U Malibuu... - Pokušala mu je

objasniti, ali još je bila previše uzbuđena, tako da je nije razumio. Instinktivno je zgrabio olovku

i počeo zapisivati ono malo što bi razumio. Bila je u zatvoru u L.A., a njegovo tijelo su pronašli

toga jutra u kući u Malibuu. Zatim su došli na Beverly Hills pokupili je i zatvorili pod

optužbom da ga je ubila.

- Imaju li razloga da misle kako si ti to učinila?

- Ne znam... ne znam... jučer smo se posvađali na plaži... netko nas je vidio. Udario me je -

Spencer se zgrči, gotovo je osjetio udarac, - i ja sam zamahnula na njega, ali to je sve... navečer

sam otišla, a on je ostao. Rekao je da očekuje neke prijatelje, poslovne partnere jer su trebali

sklopti neki posao. Ne znam tko su. - I dalje je bilježio.

- Da li možda netko drugi zna?

- Ne znam.

- Oko čega ste se svađali? - Dok ju je ispitivao i bilježio njezine odgovore ponašao se kao

advokat, a ne netko tko je očajnički zaljubljen u nju.

- Opet oko ugovora. Htjela sam ga raskinuti. Posuđivao me je raznim studijima poput

automobila. Sva je zarada išla njemu, i meni se to smučilo. Nije mi čak dozvoljavao ni da sama

biram filmove u kojima ću igrati. Samo me je iskorištavao... - Opet je počela jecati, konačno je

shvatila kakav je, ali bilo je previše kasno. Nije mogla pobjeći od njega, a Spencera je već ranije

izgubila. - Mrzila sam ga... ali nikada ga ne bih ubila. Kunem se.

- Možeš li to dokazati? Da li te je itko vidio na Beverly Hillsu? Da li si negdje izašla? Zvala

prijatelje?

- Ne. Nitko. Ništa. Užasno me je boljela glava pošto me je udario na plaži, pa sam otišla u

krevet. Sluškinja je imala slobodnu večer, a vozača nisam vidjela. - Shvatio je da su je zbog toga

uhapsili. Imala je motiv, ali ne i alibi, nikoga tko bi potvrdio njezinu priču. - Spencere - opet je

zvučala kao djevojčica, - znam da ne bi trebala ovo tražiti od tebe... vjerojatno ćeš mi reći da se

nosim do đavola... ali nemam nikog drugog... hoćeš li mi pomoći? - Nastupila je tišina i on je

čuo kako briše nos. Znao je što mora učiniti. Znao je to od trenutka kada joj je začuo glas.

ki@

179

Nikakvu odluku nije morao donositi, izbora nije imao, sutra ide u Kaliforniju.

- Dolazim sutra. Morat ću pronaći nekoga da te brani.

- Možeš li ti? Oh, Bože, Spencere... tako se bojim. Što ako ne uspijem dokazati da nisam tamo

bila? - Kao da je razgovarao s nekom djevojčicom kojoj je opet darovao srce. Toliko se zanio u

razgovor da nije čuo ženu kada je ušla. Stajala je u predvorju i slušala njegov razgovor s Crystal.

- Ne brini. Dokazat ćemo. Ali da znaš, ja se ne bavim kriminalističkim pravom. Trebamo ti naći

najboljeg. Ne šali se s tim, Crystal... molim te... - Plašio se da ne bi napravio neku glupost, jer je

ulog bio previše velik. Njezin život. A posredno i njegov.

- Samo želim da ti to napraviš... ako imaš vremena... - To joj do ovog trenutka uopće nije palo

na pamet, ali razgovor s njim ju je malo smirio i morala je misliti i na to da hoće li on imati

vremena ili ne da je brani. Pretpostavila je da se zaposlio, tako da se možda neće moći izvući.

Ali njega nije to brinulo. On se do tada nije bavio kriminalističkim pravom, koliko god da ga

ono zanimalo i koliko god da je nju volio.

- O tome ćemo pričati kada dođem. Da li će ti u međuvremenu nešto biti potrebno? - Opet je

vikao zbog smetnji na vezama.

- Da - nasmiješila se kroz suze, - pila. - Uspjela je i njega nasmiješiti.

- Takvu te volim. Izvući ćemo te iz ovoga. Ne daj se. Uskoro dolazim. I Crystal... - osmjehnuo se

razmišljajući o njoj i u tom trenutku ugledao Elizabeth kako ga promatra tako da mu je odmah

bilo jasno da ne može završlti rečenicu. - Drago mi je da si me nazvala. - Bilo je i njoj, ali osjećala

je grižnju savjesti zbog toga jer mu je pre godinu dana rekla da je ostavi na miru. Međutim,

nikog drugog nije imala. A njega je još voljela.

- Rekla sam im da si ti moj advokat. Je li to u redu?

- Svakako. Reci im da sam to upravo potvrdio. I nemoj im ništa drugo reći. Ništa! Čuješ li me?

- Da. - Oklijevala je. Več su joj postavili gomilu pitanja. Cijelog dana su je ispitivali, sve dok nije

počela histerično vikati i kada su joj konačno dozvolili da pozove svog advokata.

- Ozbiljno to mislim. Nemoj im ništa reći. Želim o svemu prvo ja s tobom razgovarati. Jasno?

- Da. - Sada je zvučala mnogo sigurnije.

- Dobro. - Bio je zadovoljan. - Vidimo se sutra. Izvući ćemo te, ne gubi nadu.

Zahvalila mu je i opet počela plakati, a trenutak kasnije završili su razgovor. Dugo je ostao

zuriti u telefon, a kada se okrenuo vidio je da ga Elizabeth i dalje promatra. - Što to bi?

Dugo su se gledali u oči prije no što je on odgovorio. Znao je da joj mora reći istinu ili barem

veći njezin dio. Ionako će sve saznati iz novina. Crystal je već bila dovoljno slavna, tako da će

novinari ovo sigurno napuhati. - Stara prijateljica se našla u nevolji, u Kaliforniji. - Duboko je

udahnuo i namrštio se. - Idem sutra tamo.

- Smijem li pitati zašto? - Zapalila je cigaretu ne skidajući svoj ledeni pogled s njega.

- Da vidim kako joj mogu pomoći.

- Smijem li pitati tko ti je ta prijateljica?

Trenutak je oklijevao prije no što je odgovorio. - Zove se Crystal Wyatt. - Ime joj ništa nije

govorilo, ali pogled njegovih očiju je.

- Mislim da je ranije nikada nisi spomenuo. - Pažljivo se spustila na kauč, gotovo ni na tren ne

skidajući pogled s njegovog lica. Instinktivno je znala da je to bila žena koja se ispriječila između

ki@

180

njih. - Kakva ti je ona prijateljica, Spencere? Stara ljubav?

- Djevojčica koju sam nekada znao. Sada je odrasla i u gadnoj je nevolji. - Nije sjeo pokraj nje, a

između njih se glatko mogao naći i ledeni zid, nijednom od njih to ne bi smetalo.

- Oh? I kako joj namjeravaš pomoći?

- Možda ću je braniti ili ću joj naći dobrog advokata.

- Za što je točno optužena?

Pogledao je ženu ravno u oči. - Za ubojstvo.

Nastala je tišina, koju ona naruši kimanjem. - Shvaćam. Ozbiljno je, zar ne? Ali da li ti je uopće

palo na pamet, ser Galahade, da se ti ne baviš kriminalističkim pravom?

- Rekao sam joj. Idem vidjeti koga joj mogu pronaći.

- To možeš i odavde. - Po glasu i po načinu na koji je gasila cigaretu vidjelo se da je napeta.

Međutim, Spencer odmahne glaovm. - Ne, ne mogu. - Znao je da mora biti tamo. Da je mora

vidjeti. Zvala ga je iz očaja i on je nije namjeravao iznevjeriti. To mu je bila jedina prilika da joj

pomogne. Radilo se o njezinom životu i bez obzira koliko ga to stajalo, za nju će sve učiniti, čak

će je i sam branili ako bude morao.

- Odlazim sutra ujutro.

- Ja to ne bih radila da sam na tvom mjestu. - U glasu joj se osjećala prikrivena prijetnja. Ali

njega ništa nije moglo pokolebati.

- Moram.

Glas joj je bio neobično miran. - Ako odeš, razvest ću se od tebe. - Upravo to je želio prije godinu

dana, a sada mu je prijetila razvodom. Ali bez obzira što ona učinila ili rekla, Spencer je znao da

će otići.

- Žao mi je što to čujem.

- Zaista? - Svakog trenutka bila je sve hladnija prema njemu. - Ionako to želiš. A što je sa

gospođicom Wyatt? - Ime joj se zauvijek urezalo u mozak. - Što će ona osjećati kad to čuje?

- Jedino što je ona u stanju sada osjećati, Elizabeth, je užasan strah. - Dlanovi su mu se uznojili.

Konačno su stigli do prekretnice. To se dugo spremalo. - Ne znam koliko me dugo neće biti.

- Ozbiljno sam ono mislila. Ne želim da me javno poniziš praveći budalu od sebe tamo dolje.

- O tome možemo razgovarati kada se vratim. - U ovom trenutku razvod mu nije bio toliko

važan.

- Ne slažem se, Spencere. Bit će bolje da dobro razmisliš prije no što kreneš. - Tišina koja je

zavladala u sobi bila je tako gusta da se mogla sječi. - U posljednje vrijeme sam stekla dojam da

imaš određene političke ambicije, a razvod ti ne bi baš osobito pomogao ako kreneš u tom

pravcu.

- To mi zvuči kao ucjena.

- Nazovi to kako hoćeš. Zar ne misliš ipak da bi o tome vrijedilo razmisliti?

- Nemam izbora. - Prošao je prstima kroz kosu, na sljepoočnicama su već počele javljati sijede.

Imao je trideset pet godina i voleo je Crystal već osam godina, a sada joj je bio potreban. Neće je

iznevjeriti, bez obzira što mu Elizabeth učinila. - Elizabeth... potreban sam joj.

- Da li si zaljubljen u nju? - Znala je da je postavila glupo pitanje, dovoljno ga je bilo pogledati u

oči.

ki@

181

- Bio sam. - Sada je prvi put bio iskren s njom. Bilo je previše kasno za laži. Njihov brak je bio

velika greška od samog početka. Nikada nije prestao željeti ono što nisu imali. Ono u čemu je

samo kratko uživao s Crystal.

- A sada?

- Ne znam. Dugo je nisam vidio. Ali ne idem tamo zbog toga. Već zbog toga što nema nikog

drugog tko bi joj mogao pomoći.

- Baš dirljivo. - Elizabeth je ustala i krenula prema stepeništu koje je vodilo prema njihovoj

spavaćoj sobi. - Razmisli o onome što sam ti rekla. Prije no što odeš. Predlažem ti da joj nađeš

drugog advokata.

Ipak je, kada je ona otišla, pozvao avionsku kompaniju i rezervirao kartu. Lagano se popeo uz

stepenice, pitajući se što će biti s njima. Međutim, oni sada nisu bili važni. Sada mu je jedino bilo

važno da oslobodi Crystal. S tim se nije trebalo šaliti. U pitanju je bio njezin život. Bar se riješila

Ernesta Salvatorea. Ali po koju cijenu. Bio je svjestan da bi mogla zaraditi smrtnu kaznu ili, u

najboljem slučaju, doživotnu robiju.

Popeo se i spakirao, a zatim pozvao šefa i rekao mu da mora u Kaliforniju zbog jedne privatne

stvari. Izašao mu je u susret, a Spencer mu je obećao da će se javiti čim bude saznao kako stvari

stoje, zatim je ušao u spavaću sobu i vidio da Elizabeth čita novine. Nekako čudno ga je

pogledala, a kada je bacio pogled na novine uvjerio se da čita članak o Ernievom ubojstvu,

iznad kojeg je bila ogromna Crystalina reklamna fotografija. Na njoj je bila mnogo manje lijepa

nego u prirodi, ali ipak je obarala s nogu, s tim velikim šeširom i duboko izrezanom haljinom,

dok joj se svijetla kosa slijevala niz ramena. Njezine oči su gledale ravno u čovjeka i poslije

jednog dugačkog trenutka Elizabeth je podigla pogled. Na licu je još imala onaj čudan izraz. Već

je negdje ranije vidjela te oči, a kada je pogledala Spencera sjetila se i gdje.

- To je ona djevojka iz noćnog kluba, zar ne? - Sjetila se. To je bio dio Crystaline privlačnosti.

Kada je jednom vidiš nikada je ne zaboraviš. On lagano kimnu. Istina je došla na vidjelo. Od

samog početka lagao joj je o Crystali, ali to je bilo onda kada je još uvjeravao sebe da je

zaljubljen u Elizabeth Barclay. Lagano je kimnuo promatrajući je, ispunjen tugom, žaljenjem i

osjećajem krivice. Ali njihov brak je od samog početka šepao i oboje su to znali. - Čudno -

promrmlja Elizabeth, - oduvijek sam sumnjala da je ona u pitanju. Još se sjećam izraza na tvom

licu one večeri. Izgledao si kao da te je pogodila munja.

On se tada osmjehnue. To su bile iste riječi koje je tako davno upotrijebio, kada joj je opisivao

što želi. Još tada je mislio na nju, kada je Elizabeth u Palm Beachu objašnjavao kako želi čuti

kako pucaju gromovi i sijevaju munje.

- Ideš? - Opet ga je pogledala. - Da.

Kimnula je i ugasila svjetlo. Dok je te noći ležao pokraj nje, ni o čemu drugom nije mogao

razmišljati osim o Crystali koja je bile u kalifornijskom zatvoru.

33.

Vrata se otvoriše uz gadno škripanje i njega uvedoše u jednu malu prostoriju s velikim

prozorom, izgrebanim drvenim stolom i dvije stolice, stražar zatim izađe i zaključa za sobom

vrata. Užasavao se već i samog boravka u toj prostoriji, a kada su uveli Crystal u plavom

ki@

182

zatvoreničkom odijelu i s rukama na leđima, stegnutim lisicama, jednostavno se ukočio i

zanijemio. Oči su joj bile razrogačene od straha dok ga je gledala, a njemu se srce kidalo dok su

joj otključavali lisice i oslobađali ruke, da bi ih zatim ostavili same. Pošto je službeno bio njezin

advokat, nije se čak usudio poljubiti je. Preostalo mu je samo da je gleda dok ga je opet

obuzimala ista ona ljubav koju je oduvijek prema njoj osjećao, kada su im se pogledi sreli, više

ni trenutka nije sumnjao da ga ona još voli. Prošla godina kao da je isparila, pokraj nje se opet

osjećao snažan.

Međutim, sumnjao je da je prostorija ozvučena pa je govorio tihim glasom ne skidajući pogled s

nje, pružio je ruku prema njoj, ali joj nije rekao što u tom trenutku osjeća. Čvrsto se uhvatila za

njega, a oči su joj se ispunile suzama. Toliko joj je nedostajao, prošla godina je bila prava mora.

- Kako si?

Ona samo kimnu i sjedne, ne puštajući ga, a on pričeka da prođe nekoliko minuta prije no što joj

je počeo postavljati pitanja. Priča koju je čuo od nje ga je užasnula. Salvatore ju je držao poput

nekog roba, neopisivo dobro zaštićenog, u poslovičnom zlatnom kavezu, ali ostaje činjenica da

je posljednjih mjeseci ona bila njegov zatvorenik, tako da je mogla raditi samo ono što bi joj on

dozvolio. Filmovi, prijemi, javna pojavljivanja, izlasci. Ostalo vrijeme držao ju je kod kuće, pod

strogim nadzorom. A ona se cijelo vrijeme svađala s njim oko toga. Ipak, ona za njega nije bila

prava opasnost. U njezinom životu nije bilo drugih muškaraca od kada je Spencer otišao.

- Da li vas je itko ikada čuo da se svađate?

- Posluga - kimnu ona. - Vozač.

- Netko od njegovih prijatelja?

- Njih nekoliko, da. Većinu je vodio u Malibu. O poslovima mi nikada ništa nije govorio. -

Također je sumnjala da se viđao i s drugim ženama. Posljednjih mjeseci ju je nekoliko puta

seksualno napadao, a jednom ju je tako udario da dva tjedna nije mogla snimati zbog masnice

na oku, što je čak procurilo i u novine. Napisali su da je doživjela nezgodu i da joj lice previše

izgrebano da bi nastavila snimanje. Za to vrijeme snimala je zvuk, jer je u novijim filmovima

počela i pjevati.

Spencer je bio sav očajan. - Zašto me nisi pozvala?

- Rekao je da će te ubiti ako te ikada više pozovem. Vidio te je i shvatio tko si. Zato... - Oklijevala

je. - Zato sam ti prošle godine i rekla da je među nama gotovo. Plašila sam se za tebe. - Tužno ga

je promatrala, svjesna da mu je učinila veliku bol, ali njemu srce samo zatreperi od sreće. I onda

ga je voljela, ali je prekinula kako bi ga zaštitila. Toplo ju je pogledao i osmjehnuo se, zatim mu

je ispričala da je Ernie prijetio kako će i nju ubiti, i to više puta, a posebice u posljednje vrijeme

jer se neprestalno svađala s njim oko ugovora. Sav novac je odlazio njemu. Sve do posljednje

pare. Meni je davao samo za odjeću kao da je bila prostitutka, a on njezin svodnik, ali Spencer

to nije rekao naglas, samo je sjedio i slušao je, bilježio ono što bi smatrao važnim. Postavljao joj

je pitanja u vezi datuma, događaja, ljudi i mjesta. Za nju je to bilo užasno vrijeme, život joj se

sastojao od mora. - Nekada sam smatrala da mu strašno mnogo dugujem. Nisam uopće

shvaćala što je radio. - Podigla je pogled prema Spenceru čije se srce topilo od miline dok ju je

slušao. Osobito sada kada je saznao zašto nije željela da se on vrati u Kaliforniju.

- Pretpostavljam da je oduvijek smatrao da me ima. Za njega sam bila samo stvar. Nešto što je

ki@

183

jeftino kupio i na čemu je zarađivao velike novce, nešto poput dobre investicije. U početku je

sve uvijek tako prikazivao da sam mislila kako on sve što radi, radi, u stvari, za mene.

Ogorčeno je pogledala Spencera. - Mislila sam da mu nešto dugujem. A on mi je oduzeo sve što

sam mogla dati, čak i tebe. - Spencer se toga i te kako sjećao.

- Što je onda bilo?

- Mnogo smo se svađali.

- Javno?

- Ponekad. - Ništa nije skrivala od njega. - Rekla sam mu jednom da ću raskinuti ugovor i

potražiti nekog drugog agenta. Gotovo me je zbog toga ubio. Sve mi se čini da je imao nagodbu

s nekim drugim i da se plašio kako će taj reagirati. Ali to nikada nisam saznala, jer nikada više

nisam vidjela svoj ugovor, a onog dana kada sam ga potpisala bila sam toliko glupa da ga

nisam niti pročitala. - Čak sam se prestala dopisivati i s Harryjem i Pearl. - Salvatore ju je na

kraju izolirao od svih. Bilo joj je dopušteno jedino da ide na posao. Dobivala je sve značajnije

uloge i snimala sve bolje filmove. Njegova investicija se dobro isplaćivala. Bila je kao konj koji

niže pobjede u trkama...

- Da li si se svađala s njim onu noć kada je umro?

- Samo na plaži što sam ti već spomenula. Ali tada sam mu uzvratila. Snažno. Mislim da mu je

uho krvarilo, ne znam točno, vratila sam se u kuću i nije me bilo briga. Mrzila sam ga, Spencere.

Bio je zao čovjek i mislim da bi me stvarno ubio.

- Da li ga je itko vidio krvavog? Ili kako si ga udarila?

- Susjed, mislim. Šetao se sa psom po plaži. Policiji je rekao da je vidio kako sam Ernia napala

štapom. Ali nisam, u jednoj ruci sam držala komad naplavljenog drveta, ali udarila sam ga

drugom. - Spencer je kimnuo i nešto zabilježio, a dalje ju je pažljivo slušao dok je stražar

koračao ispred prozora.

- Što je onda bilo?

- Vratila sam se u kuću, došao je za mnom i udario me.

- Je li ti ostala kakva modrica?

Ona odmahne glavom. - Ne, taj put nije. Uglavnom je vodio računa da ne ostane. Nije želio da

ne idem na posao. Ako ne bih radila on i njegovi prijatelji mogli bi izgubiti novac.

- Tko su oni? Znaš li? - Samo je odmahnula glavom. - Što je onda bilo? - Već je pažljiva gradio

priču. Želio je sakupiti sve podatke prije no što pozove advokata koji će je braniti. Želio je

najboljeg i brinulo ga je što nikada nije branio nikog optuženog za neki kriminalistički čin. Njoj

je bio potreban netko mnogo bolji od njega. I on će joj naći najboljeg.

Crystal je uzdahnula i ispuhala nos u čisti bijeli rupčić kojeg joj je ponudio, zahvalno ga je

pogledala, zatim duboko udahnula i zatvorila oči pokušavši se sjetiti. - Ne znam... hodala sam

po kući... dugo smo se prepirali. Razbila sam lampu.

- Kako?

- Gađala sam ga.

- Jesi li ga pogodila?

- Ne - jadno se osmjehnula kroz suze, - promašila sam ga. - Njezinog osmjeha zatim nestade. -

Poslije toga mi je rekao da očekuje nekoga i da se vratim u kuću na Beverly Hillsu.

ki@

184

- Da li je rekao koga je to očekivao?

Opet je odmahnula glavom. - To mi nikada nije govorio.

- Da li te je itko vidio kada si odlazila?... susjed? Sluškinja?

- Nikoga nije bilo. Bili smo sami.

- U koliko sati si otišla?

- Negdje oko osam. Sutradan sam morala biti na poslu. Toga dana bila sam slobodna. Ali jedino

me je zanimao krevet. Rekao je da će noć provesti u Malibuu. Zatim... više ga nisam vidjela.

Mislila sam da je sve u redu. U pet sam krenula na posao, kao i obično, odvezao me je vozač.

Kod slijedećih riječi se zagrcnula. - Policija je došla na mjesto snimanja u devet... rekli su... rekli

su da je mrtav. Pronađen je s pet rana od metaka u glavi i misle da je umro negdje oko ponoći.

- Da li su pronašli pištolj?

Opet je kimnula, bila je uplašena. - Da... more ga je izbacilo na obalu. Netko ga se pokušao

osloboditi, ali pretpostavljam da ga nisu bacili dovoljno daleko... a na plaži su pronašli ženske

otiske nogu... Spencere... - Počela je jecati. - Kunem se da ga nisam ubila.

Stegnuo joj je ruke. - Da li si taj pištolj već ranije vidjela?

Kimnula je. - Pripadao je Erniu. Vidjela sam ga nekoliko puta u njegovom radnom stolu, ali

mislim da se uplašio sumnjajući da bih ga ja mogla upotrijebiti, tako da ga je sklonio, nisam ga

više vidjela, do... do jučer ujutro kada mi ga je policija pokazala.

- Znaš li još nekog tko ga se mogao dočepati?

- Ne znam... ne znam... - Spenceru je bilo jasno da je cijele prošle godine doživljavala brojne

provokacije, ali također je znao da to nije moralo značiti i da ga je ubila. To je mogao učiniti bilo

tko, jer Spencer je pretpostavljao s kim je sve Salvatore održavao veze. Možda je to bio netko

koga je prevario u nekom poslu, žena koju je šutnuo, muškarac kojeg je prevario na kartama,

potčinjeni koji ga je mrzio ili čak njegovi šefovi. Ali Spencer je također bio svjestan činjenice da

pravi ubojica nikada neće biti pronađen, ako pripada podzemlju, jer će svi tragovi biti pažljivo

prikriveni. Namjestili su Crystal da se sve na njoj slomi. Svezali su joj oko vrata savršenu omču.

Začuo je njezin šaputavi glas u toj ružnoj prostoriji. - Što misliš da će se dogoditi?

Bilo mu je mrsko odgovoriti na to pitanje. Ako je već nisu oslobodili, znači da bi mogla zaraditi

doživotnu ili proći još gore. Nije čak želio ni razmišljati o tome. Znao je samo da to ne smije

dozvoliti da se dogodi. - Neću te lagati. Bit će gusto. Imala si prilike da to učiniš, a imala si i

motiv, ali ne i alibi. Kombinacija koja zaudara. Previše je ljudi znalo za tvoje nevolje s njim, do

đavola, svatko bi takvog jednog čovjeka mrzio. Nadam se da te je netko vidio tu večer kako

odlaziš ili kako dolaziš u kuću na Beverly Hillsu. Jesi li sigurna da te baš nitko nije vidio?

- Mislim da nije. Ne znam tko me je mogao vidjeti.

- Razmisli malo. Morat ćemo pronaći odličnog istražitelja. - Već je odlučio da sve sam plati.

Znao je da ona nema ni prebijene pare. Salvatore je sve zadržao za sebe.

- Što ćeš sada napraviti? - U njezinim očima vidio se strah. Morala se vratiti u ćeliju i to ju je

užasavalo. Svi stražari su zurili u nju, a nekoliko zatvorenica već je pokazivalo zamamno

zanimanje za njihovu malu filmsku zvijezdu kako su je zvali. Crystal Wyatt je bila senzacija u

L.A. zatvoru i Spencer ju želio izvući što brže odatle. Ali njegovi napori da plati kauciju nisu

urodili plodom. Pokušao je preinačiti optužbu koja je glasila ubojstvo prvog stupnja, u ubojstvo

ki@

185

iz nehata, ali nije uspio tako da je morala ostati u pritvoru do suđenja. Morala je uložiti svu

snagu da istraje, upravo to joj je rekao, a zatim se vratio u hotel da obavi bezbroj telefonskih

razgovora. Pozvao je dva prijatelja sa studija koji su mu dali imena najboljih advokata koji su se

bavili kriminalističkim pravom u L.A.U. Ali većina nije bila baš oduševljena da se prihvati

slučaja, nisu znali što da misle, a nekolicina je čak natuknula da su goropadnik i njegova lutkica

bili malo previše nesolidni. Kada je završio s telefoniranjem bio je više nego bijesan, stajao je

nasred sobe i prelazio pogledom po stvarima. Odluku je već donio, nije je mogao predati u ruke

nijednom od njih. Sam će preuzeti slučaj i sada mu je preostalo samo da se moli da je pravilno

postupio. Sve je bilo na kocki. Njezin život i njihova budućnost.

Tu večer pozvao je Elizabeth i vladin ured u kojem je radio i rekao im da ostaje zbog suđenja.

Njegov šef nije bio nimalo oduševljen, a Elizabeth je pobjesnila. Posve dobro se sjećao prijetnji

koje mu je poslala prije no što je pošao, ali sada to uopće nije bilo važno. U pitanju je bio

Crystalin život i on ga je čvrsto odlučio braniti.

- Koliko će to vremena potrajati, Spencere? - upitala ga je kada joj je kazao da je naimenovan za

njenog pravnog zastupnika.

- Ne znam. Za trideset dana ističe pravo da joj se sudi, a suđenje se može otegnuti tjednima.

Mislim da ću se ovdje zadržati najmanje dva mjeseca, možda i duže. - Uzdahnuo je i ispružio se

na kauču na kojem je ležao dok su razgovarali. Taj dan kao da nije imao kraja, jedino je uspio da

iz Crystal izvuče njezinu verziju događaja i to je bilo sve.

Elizabeth je pobjesnila kada je čula koliko će vremena provesti u Kaliforniji. - Pretpostavljam da

ne namjeravaš doći kući za Božić. - Do Božića je bilo samo mjesec dana i kao i obično, trebali bi s

njezinim roditeljima ići u Palm Beach.

- Mislio sam da više nisam tamo poželjan.

- I nisi, ali što, do đavola, misliš da ću reći roditeljima? - Znači u tome je bila stvar. Još joj je

očajnički bilo važno da sačuva obraz, mnogo važnije od očuvanja braka. Međutim, ionako više

nisu imali što spašavati, sada kada je znao istinu o Crystali.

- Mislim da im nećeš morati ništa reći. Ovo će mjesecima puniti novinske stupce. - Nekoliko

reportera ga je već slikalo kada je napuštao zatvor, pa je očekivao da svoju sliku već slijedećeg

jutra vidi u novinama.

- Divno. A što je s tvojim poslom? Pretpostavljam da o tome nisi razmišljao. - I to mu je osigurao

njezin otac. Izgleda da je njemu sve dugovao, uključujući i njegovu kći.

- Rekao sam im da moram uzeti odsustvo, vlada će još biti tamo kada se vratim, a ako me

otpuste, što se tu može. Morat ću nešto potražiti kada se vratim, je li tako? - Ako se ikada vrati.

- Ali sve to će morati pričekati.

- Govoriš o tome kao da je to sve posve jednostavno.

- Nije. Ali trudim se da izvučem sve što mogu iz i onako vrlo loše situacije. U pitanju je život te

djevojke, Elizabeth. I ja joj neću okrenuti leđa.

- Vidim i zašto - oklijevala je, a on je uzdahnuo, - mogla bi te ubiti.

- Laku noć, Elizabeth. Nazvat ću te za nekoliko dana.

- Nemoj. Bit ću na predavanjima, a slijedeći vikend idem s prijateljima na skijanje. Nakon toga

ću s roditeljima provesti Dan Zahvalnosti.

ki@

186

- Pozdravi ih. - Rekao je to napola sarkastično, ali njoj to nije bilo smiježno. Pretjerao je i već je

gotovo odlučila da mu ne dozvoli da se vrati, čak i ako to bude želio kada se sve završi.

- Idi do vraga.

- Hvala ti. - Bar bi tamo mogao biti s Crystal.

Dane je proveo radeći s njom, provjeravajući njezinu priču, podvrgavajući je nemilosrdnom

ispitivanju, ali nijednom nije odstupila od onoga što mu je prvi put ispričala, tako da je trećeg

dana bio konačno siguran da joj može vjerovati. Pojavio se na nekoliko saslušanja umjesto nje i

iznajmio istražitelja da sve provjeri, ali ispalo je upravo onako kao što je rekla, nitko je nije vidio

ni kada je odlazila ni kada je dolazila, a jedini postojeći svjedok je izjavio da je Ernia na plaži

udarila štapom, pa je čak išao tako daleko da je dodao kako mu se učinilo da je bila potpuno

ravnodušna kada je vidjela da krvari. To baš nije bilo povoljno za nju. A nije se mogla zaobići ni

činjenica da je imala i priliku i motiv, a uz sve to nije imala alibi za noć kada se dogodilo

ubojstvo.

Iz dana u dan bila je sve mršavij i svaki put kada bi je vidio pomislio bi kako su joj tog dana oči

veće nego prošli put. Bila je iznenađena onim što joj se događalo, a na Božić je gotovo

presvisnuo kada ju je morao ostaviti u zatvoru, da s ostalim zatvorenicama podijeli prešanu

puru. Još se nisu usuđivali da jedno drugom kažu što osjećaju. Ali prije no što je otišao držao ju

je za ruku i oboje su jedno drugome mnogo toga rekli pogledima. Riječi im nisu bile potrebne,

nikada im nisu bile potrebne. Savršeno su se razumjeli.

Suđenje je zakazano za deveti siječnja, poslije svega nekoliko prekida. Naravno da on nije

predlagao nikakva odlaganja. Želio je da sve završi što je prije bilo moguće. Odlučili su se za

samoobranu. To joj je bila jedina nada i želio je da u porotu izaberu što više žena.

Pozvao je Elizabeth u Palm Beach na Badnju večer, ali je ona odbila razgovarati s njim. Priscilla

Barclay je bila hladna i posve uvrijeđenim glasom mu je rekla da je čitala o njemu u novinama.

Kakve koristi bi imao od toga da joj pokuša objasniti. Isto je bilo i s njegovim roditeljima kada ih

je nazvao prvog dana Božića.

- Što to, do vraga, radiš? - Otvoreno ga je upitao sudac Hill. - Ti se ne baviš kriminalističkom

praksom. Upropastit ćeš tu djevojku. - Upravo toga se i sam plašio.

- Nisam mogao naći nikog pristojnog u tako kratkom vremenu.

- To nije razlog da se poigravaš s takvim jednim slučajem.

- Ne poigravam se, tata. Dajem sve od sebe.

- Elizabethi sigurno nije milo.

- Nije.

- Ne razumijem. - Otac je u nedoumici odmahivao glavom, a Spencer im je poželio sretan Božić.

Često se pitao da li je to djevojka koju je Spencer spomenuo kada se vratio iz Koreje. Nešto mu

je govorilo da je, a ako je bio u pravu, onda će biti gužve s Barclyevima. Pitao se da li Spencer

zna što radi. Spencer ga je jednom ili dvaput nazvao da pita za savjet. Smatrao je da je

samoobrana jedina nada i to mršava.

Biranje porotnika potrajalo je deset dana, ali na kraju je Spencer dobio što je želio. Sedam žena i

pet muškaraca i svi oni će se uhvatiti za priču o tome kako ju je Salvatore zlostavljao. Spencer je

čak otišao da joj sam kupi odjeću koju će nositi u sudnici kako bi na prisutne ostavila dojam

ki@

187

kakav je ostavila na njega prije toliko godina kada ju je prvi put vidio, dojam nevinosti i čistote.

Uopće se nije morala pretvarati da je zaplašena, bila je užasnuta dok je sjedila pokraj njega za

stolom obrane. Tužilac je izložio slučaj bez ikakvog uvijanja, jednostavno i surovo. Predstavio ju

je kao djevojku koja je u Hollywood došla spremna na sve samo da se probije, uključujući i

spavanje s čovjekom dva puta starijim od sebe, koji se očigledno kretao u vrlo visokim

krugovima. Nisu pokušavali prikriti što je bio, već su pokušavali iskoristiti. Područni tužilac je

stručno obavio posao. Upro je prstom u Crystal koja je sjedila na drugom kraju sudnice.

Predstavio ju je kao kurvu koja skuplja skupu odjeću, pohlepno žudi za visokim stilom života,

krznima i dijamantnim narukvicama. Istakao je da je dobro prolazila dok je živjela sa žrtvom.

Imala je i uspješnu karijeru. I to zahvaljujući čovjeku kojega je hladnokrvno ubila, prema

njihovom mišljenju bila je drugorazredna zvijezda, kojoj je on nabavljao uloge, ispalo je da je

sve što je postigla isključivo njegova zasluga. Cijeli njezin život oslikali su kao povijest nasilja,

navodeći da potječe iz zemljoposjedničke obitelji koju je napustila kada joj je brat nastradao,

da je od kuće otišla sa sedamnaest godina, da je nekoliko godina radila u sumnjivom noćnom

klubu u San Franciscu, a zatim došla u Los Angeles s namjerom da zavede svakog tko bi joj

mogao pomoći da se uzdigne. Kada joj on više nije bio od koristi, i kada je poželjela raskinuti

ugovor s njim, ubila ga je.

Spencer se dobro pripremio i nije štedio novaca da dovede svjedoke koji će govoriti njoj u

korist. Pearl je pričala o njezinoj nevinosti, o tome koliko je mukotrpno radila, o njezinom

dobrom vladanju. Harry ju je oslikao ne kao pjevačicu u sumnjivom baru, već kao ljupkog,

mladog anđela. Crystal je plakala dok su oni svjedočili, zahvalno ih gledajući. Istražitelj kojega

je Spencer iznajmio iskopao je sve glavne konobare, sluškinje i garderobere u Hollywoodu koji

su prisustvovali scenama kada ju je Salvatore zlostavljao. Napomenuo je da je čak silovana u

kući u Malibuu, zatim da je potpisala ugovor koji nije razumjela, zatim je nabrojao svakojake

uvrede, napade i zlostavljanja, pa je čak spomenuo da je još kao dijete silovana, dok je ona

sjedila oborene glave zureći u svoje ruke, prisjećajuči se onoga što joj je Tom Parker napravio na

podu staje. Govorio je o njoj kao o djevojci koju život nije mazio, ali koja je uvijek uspijevala

preživjeti, kao o djevojci koja je mukotrpno radila i mnogo postigla, koja nikada nikoga nije

povrijedila, sve dok je Ernie nije opet pokušao silovati, dok je nije počeo tuči, da joj prijeti, tako

da ga je ubila u samoobrani. Nije imalo smisla tvrditi da ga nije ubila. Znao je da bi izgubio

slučaj ako to pokuša, pa je umjesto toga Ernia predstavio kao čudovište. Čudovište koje je

pokušalo uništiti ovu djevojku, bez obitelji, bez prijatelja, bez ikoga na svijetu tko bi je uzeo u

zaštitu. Natjerao ih je da omrznu Ernia zbog onoga što joj je učinio. Posljednjeg dana je po

vlastitoj želji zauzela mjesto za svjedoke, izgledala je tako mlada, nevina i zaplašena u

jednostavnoj sivoj haljini koju je imala na sebi, tako da su je svi porotnici zaneseno gledali. Kada

je održao završno slovo, Spenceru je samo preostalo da se nada da ih je pridobio.

Ovaj slučaj im je gotovo slomio srca, pa ipak su dva dana odugovlačili s donošenjem presude,

pregledavajući dokaze, međusobno se svađajući. Dvojica muškaraca su smatrali da je treba

optužiti za ubojstvo prvog stupnja, Spencer je koračao zajedno s Crystalom hodnicima čekajući

presudu, a cijelo to vrijeme se jedva usuđivao pogledati je. Ako izgubi, njezin život će biti

zapečaćen. Za njega je bilo pravo mučenje to što je morao da u ovim trenucima bude pokraj

ki@

188

nje. Jedva je uopće govorila, samo ga je gledala onim svojim ogromnim plavim očima, a kada ih

je podvornik pozvao da uđu u sudnicu, koljena su joj se tako jako počela tresti da je jedva

uspjevala održati korak sa Spencerom. Sudac joj je naredio da ustane, a zatim se okrenuo

predsjedavajućem i zamolio ga da pročita odluku porote. Crystal je zatvorila oči i čekala. Ni o

čemu nije mogla misliti. Optužena je za ubojstvo prvog stupnja, alternative nije bilo, ili će biti

proglašena nevinom ili krivom. Da li je planirala to učiniti? Da li je namjeravala? Da li je bila

svjesna onoga što čini kada ga je hladnokrvno ubila? Ili joj je možda prijetio, da li je možda

spašavala goli život, da li ju je na kraju sam natjerao da opali? Ako je, bila je nevina, premda će

svijet zauvijek misliti da ga je ubila. Stresla se i pri samoj pomisli na to i iz tjedna u tjedan.

Spenceru je ponavljala da ga nije ubila, da čak i nije bila tamo kada je ubijen. Ali Spencer je

dobro znao da tu temu ne smije počinjati. Sve što je mogao bilo je da nju, a ne Ernia predstavi

kao žrtvu.

- Nalazite li da je oplužena kriva ili ne za ubojstvo prvog stupnja, gospodine predsjedavajući?

Na kraju se sve svelo na tu jednu rečenicu, a onda je nastupila beskonačana pauza.

Predsjedavajuči je pročistio grlo, pogledao je, dok se Spencer trudio da mu pročita presudu s

lica. Da li je bio zadovoljan sobom? Ili je porota žalila zbog onoga što će morati napraviti? Nije

mogao dokučiti. - Nevina je, vaša visosti. - Opet je poslao Crystali jedan stidljivi osmijeh, a

sudac Vrhovnog suda je čekićem udario po stolu, Crystal se takoreći srušila u Spencerov

zagrljaj. Samo što se nije onesvijestila. U obrazloženju su iznijeli da je u pitanju jasan slučaj

samoobrane. Bila je slobodna. Premda će cijelog života za sobom vući ljagu ubojice. Dozvoljeno

joj je proživjeti život onako kako želi i Spencer ju je bez razmišljanja zagrlio. Dva mjeseca se nije

usuđivao dodirnuti je, a sada ju je držao u zagrljaju dok je ona jecala, a publika u sudnici

divljala. Unutra su pušteni i reporteri čiji su blicevi počeli sijevaju, sud je raspušten, a Spencer s

njom što je brže mogao krenuo van iz zgrade. Tamo ih je čekao automobil s vozačem, ali prvo

su se morali probiti kroz gomilu okupljenih ljudi. Ovo suđenje bilo je prava senzacija i tko god

je u doista počinio to ubojstvo, zauvijek je bio siguran. Crystal su namamili u klopku, ali bila je

oslobođena. Spencer je uspio.

Nije prestala plakati ni kada su sjeli u auto i krenuli. I ono nekoliko stvari koje je imala kod sebe

ostavila je u zatvoru. Nije ih željela vise vidjeti. Nije željela nikada više vidjeti ni Hollywood kao

ni stvari koje joj je Ernie darovao. Željela je samo otići što dalje, zaustavili su se samo na

nekoliko minuta kod njegovog holela da se spakira i već sat kasnije vozili su se iznajmljenim

automobilom za San Francisco.

- Još ne mogu povjerovati - prošaptala je dok su jurili prema sjeveru. - Slobodna sam. - Svijet joj

nikada nije bio tako lijep. Dvije godine otkad je došla u Hollywood, napustila ga je jednog

poslijepodneva u veljači zajedno sa Spencerom.

34.

Kada su se dvadeset milja udaljili od grada, Spencer je zaustavio auto i sišao s autoputa. Ostao

je sjediti zagledan u Crystal dok se ona nije nasmiješila. Sve je bilo gotovo, košmar se okončao,

on joj je spasio život; razvukao je usta u osmijeh i privukao je u zagrljaj takvom snagom da je na

trenutak ostala bez zraka.

ki@

189

- Blagi Bože, Crystal, uspjeli smo.

I smijala se i plakala sve u isto vrijeme, a zatim se malo odmakla od njega kako bi ga pogledala

prije nego što je opet uronila u njegov zagrljaj, svjesna da ga nikada više ne želi napustiti.

- Ti si uspio. Ja sam samo sjedila sva ukočena od straha.

- I ja sam se plašio - priznao joj je šapatom dok ju je privijao uz sebe. Na kraju se zavalio u

sjedištu i nastavio da je promatra onako kako se to nije usuđivao od svog dolaska u Kaliiorniju.

U blizini više nije bilo nikoga tko bi ih mogao vidjeti. Konačno su bili sami. Još od kako su

napustili njegov hotel stalno je pogledavao na retrovizor kako bi se uvjerio da ih ne prate

reporteri. - Nikada u životu nisam se više uplašio. - Nije čak želio ni misliti na to što bi se

dogodilo da je proglašena krivom. Ali nije. I sada je sve bilo gotovo. Oboma im je bilo potrebno

malo odmora, da dođu do daha i on je želio da određeno vrijeme provede s njom kako bi

konačno sredili svoje živote. A onda se iznenada nasmijao. U takvoj su žurbi napustili grad da

čak nije znao ni kuda su krenuli. - Kamo želiž da pođemo? - Instinktivno je pošao za San

Francisco.

- Ne znam. - Još je bila u šoku. Četiri sata ranije, život joj je visio o koncu, a sada su pred sobom

imali još toliko godina. Lice je okrenula prema zimskom suncu, na sebi je još imala jednostavnu

haljinu koju joj je kupio. - Jedino želim da još malo ovdje sjedim i udišem zrak. Nisam se nadala

da ću opet izaći van. - Nije joj rekao da je bilo trenutaka kada je i on sumnjao u to. Nazvao je oca

iz hotela da mu kaže da je dobio parnicu, otac mu je čestitao i jedva je čekao da o tome čita u

novinama. Upitao je Spencera kada se vraća, a on mu je odgovorio da još ne zna. Morali su da

vrate dah, oboje i bilo je tako lijepo opet se naći izvan dohvata policije i reportera. Izluđivali su

ga za vrijeme suđenja, sjedila je zavaljena u sjedištu i on ju je pitao da li će joj nedostajati.

Hollywood? Malo je razmišljala, a onda odmahnula glavom. - Pa i neće. Posao... pjevanje...

gluma da. To mi se jako sviđalo. Ali sve ostalo je strašno isprazno. - Platila je previsoku cijenu

za to. Zamalo je to platila životom, zahvaljujući Erniu. Premda je bio mrtav, gotovo ju je je ubio.

- Ionako se nikada više neću moći vratiti.

- Zašto ne? Moći ćeš jednog dana, ako to budeš željela. - Premda bi razumio i ako ne poželi.

- Ne, neću moći. Moralna klauzula im neće dozvoliti da angažiraju ubojicu. - Nasmijala se, ali

prazno, a on je upalio motor dok je ona gledala kroz prozor. Svijet joj nikada nije izgledao tako

ljupki, a najviše su joj u oči dolazile boje. Sve je bilo tako zeleno i plavo i tako lijepo, dok je

promatrala Spencera. - Dugujem ti život. Ali to već vjerojatno znaš. - Dodirnula mu je ruku i

pomaknula se bliže njemu na sjedištu, opet je izgledala kao neka djevojčica. Napetost je nestala,

raspustila je kosu i samo joj se u očima još mogao nazrijeti neopisivi užas. Nježno joj je dodirnuo

obraz, nagnuo se i poljubio je.

- Toliko te volim. Umro bih da ti se nešto dogodilo. - Privila se uz njega kao neko izgubljeno

dijete, a on ju je zagrlio i privukao bliže.

- Ne znam što bih da... - Međutim, nije čak imala snage ni završiti rečenicu, a on je pazio kamo

vozi ne puštajući je.

- Nemoj više o tome razmišljati, Crystal. Sve je gotovo. - Dok su se vozili prema San Franciscu,

razgovarali su o tome kamo će ona sada poći. Još nije bila odlučila. Jedino je znala da želi što

brže otići iz Los Angelesa i to što dalje. Zatim je željela svratiti do Harryja i Pearl i biti sa

ki@

190

Spencerom. Imali su o mnogo čemu razgovarati, osobito sada kada je znao da prošle godine nije

raskinula zato što ga nije voljela, već zbog Ernievih prijetnji.

U San Francisco su stigli u deset sati navečer i otišli su ravno do Harryja. Pali su jedni drugima

u zagrljaj i dugo plakali, Harry ih je častio pićem, a zatim ju je Spencer odveo u Fairmont. Uzeo

je dvije sobe, u slučaju da netko pozove štampu. Bile su spojene što mu je bilo posebno drago.

Zastala je na vratima i zagledala se u njega, s osjećanjem da će joj koljena svakog trena otkazati

poslušnost. Podigao ju je u naručje i položio na krevet. Nije je puštao satima, opet su otkrivali

ono čega su se oboje tako dobro sjećali. Kada je konačno zaspala, ugasio je svijetlo i ona se nije

probudila do jutra. Dočekao ju je budan s kavom i kroasanima, nasmiješio joj se dok se

protezala, a zatim opet zavukao u krevet pokraj nje.

- Dobro jutro, uspavana ljepotice. Kako se danas osjećaš? - Dok je ona spavala pozvao je svoj

ured i dugo razgovarao sa svojim šefom. Ono što mu je rekao nije ga iznenadilo i Spenceru nije

bilo žao. Smatrao je da je senzacija koju je Spencer izazivao u toku dva posljednja mjeseca

nespojiva s poslom u vladi i da ih je Spencer osramotio. Nadali su se da će ih Spencer

razumijeti, a bilo im je i žao što će morati uznemiriti suca Barclayja. Međutim, Spencer je osjetio

neopisivo olakšanje kada je to čuo. Crystali uopće nije spomenuo taj razgovor. Znao je da bi je

to uznemirilo. Primio je još samo jednu poruku i to vrlo tajanstvenu od mladog senatora iz

Kalifornije. A najneobičnije je bilo to što ga Spencer uopće nije poznavao.

Ležali su u krevetu i opet započeli razgovor o suđenju, a zatim joj je za vrijeme doručka

pokazao novine. Našli su se na svim naslovnim stranama toga dana, tako da je Crystal počeo

hvatati strah da će je prepoznati čim izađe na ulicu. - Vraški način da postaneš slavan.

Osmjehivala mu se dok su dijelili kroasane i odličnu kavu, a zatim je on predložio nešto što ju je

natjeralo da se zamisli. Poželio je da se odvezu do doline i posjete Boyda i Hiroko. Ali Crystal

nije željela krenuti. Znala jeda će to za nju biti previše bolno.

- Ne želim opet vidjeti ranč. - Znala je da to ne bi mogla podnijeti. Bila je uvjerena da Becky već

odavno ne stanuje tamo, kao ni Tom, ali majka je još sigurno bila tamo. Za to mjesto vezivalo ju

je previše ružnih uspomena. Ali ipak je priznala da bi sve moglo biti drugačije, sada kada je

Spencer pokraj nje. - A što je s tobom? - Zabrinuto ga je pogledala. - Zar ne moraš poći kući?

Znala je da se nije javljao Elizabeth otkako su stigli u San Francisco. Nije znao što da joj kaže.

Već tjednima nisu razgovarali. S tim se želio suočiti kada se završi suđcnje. A sada nije želio

ostaviti Crystal.

- Nikamo ne žurim. - Još joj nije rekao da je ostao bez posla. To je ionako bila mala cijena za

Crystalinu sigurnost. Toga poslijepodneva su se šetali po keju, a prije toga je ona kupila nešto

odjeće. Od novca kojeg je zaradila u L.A. nije joj ostalo ništa, sve je to Ernie pokupio, a sve svoje

stvari ostavila je u kući na Beverly Hillsu. Nije ih željela, nije ih željela imati, niti ih prodali.

Međutim, uskoro će morati naći posao. Nije mogla dozvoliti da je Spencer dovijeka uzdržava.

Opet je bila na početku, bila je bez doma i bez prebijene pare. Kada je stigla kod gospođe

Castagne imala je više. Ipak, njezin san o Hollywoodu se ostvario i određeno vrijeme je uživala

u njemu, a trenutno je imala Spencera. Na trenutak ili na dan. Znala je da će se on morati vratiti

u Washington. Ali bila je zahvalna na svakom trenutku koji su u međuvremenu mogli zajedno

provesti. Za vrijeme suđenja, samo su o tome razgovarali. A pod budnim okom stražara i dok

ki@

191

su bili okruženi fotografima, nije se čak usuđivao ni dodirnuti je. Sada su pred njima bili dani u

kojima su mogli jedno u drugom uživati.

Vratili su se u hotel kasno, kada je primijetila da ljudi zure u nju u predvorju, poželjela je

večerati u sobi. Sada ju je već previše ljudi znalo, a većina iz posve pogrešnih razloga. Toga

dana su o mnogo čemu pričali, o Washingtonu, o njegovom poslu i tamošnjem životu. O tome

koliko mu se sviđalo bavljenje politikom i rad u vladi, pa joj je čak priznao da ga je to

iznenadilo. Ona je njemu pričala o ljudima koje je srela u Hollywoodu, o zvijezdama, napornom

poslu. Rekla je da joj se posao, unatoč Erniu, sviđao. - Mislim da bih jednog dana postala dobra

- tiho je rekla pošto je naručio večeru, sjedili su umotani u kućne ogrtače koje su toga dana

kupili kod I. Magnina. Dijelili su stolicu u kutu i osjećali bliskost koja je preživjela sve što se

između njih ispriječilo.

- Bila si dobra i prije no što si otišla tamo. - Još se sjećao njezinog glasa i načina na koji je pjevala

kod Harryja. - Možda češ jednog dana kada se duhovi smire moći vratiti.

- Mislim da to neću željeti. - Glas joj je bio nježan, a oči tužne. - Svijet je tamo nemilosrdan. - Ali

ako ne ode u Hollywood, što onda? Ništa drugo nije znala raditi, osim pjevati i glumiti. A sada

se plašila promoliti nos. Nema toga tko je ne bi prepoznao. Harry joj je ponudio stari posao,

onog dana kada su svratili, ali ona ga nije htjela prihvatiti.

- Neće se ljudi vječno sjećati tog suđenja. Uskoro će postati stara vijest - a onda se sjetio poziva

onog senatora i pitao se što li je želio.

Večera im je poslužena na srebrnim pladnjevima. Spencer ju je promatrao kako uzima hranu.

Nježno joj je dodirnuo ruku i upitao je na što misli.

Osmjehnula mu se, očiju zamagljenih od suza, a onda se nasmijala. - Upravo sam razmišljala o

tome kako bih voljela otići kući. Ali nevolja je u tome što nemam kuću. - I on se nasmijao. To je

bilo točno. Nije imala kamo otići i nikoga tko bi je kod kuće čekao. Pearl joj je ponudila sobu, ali

Crystal joj se nije željela nametati, a nije ni znala hoće li ostati u San Franciscu. Mnogi njezini

planovi zavisit će od Spencera.

- Hajdemo na nekoliko dana do doline. Ne moramo ostati. Možemo samo svratiti da vidimo

Boyda i Hiroko, a zatim produžiti dalje. Potrebno ti je vrijeme da razmisliš. Prožla su tek dva

dana, Crystal. Hajdemo sutra tamo.

Dugo je oklijevala, gledajući ga, da bi na kraju ipak kimnula. - A ti? Ne možeš se zauvijek

motati okolo i voditi računa o meni.

U polumračnoj sobi nježno je prošaputao. - Volio bih upravo to.

- U Washingtonu te čeka tvoj život, Spencere, je li tako? Bar ono što je ostalo od njega pošto sam

te odvukla na tri mjcseca. Pretpostavljam da te čeka pravi pakao. - Mislila je na Elizabeth, a i nije

do kraja shvatala njihovu nagodbu. Nije znala kako stvari stoje između njih. Gotovo nikada je

nije spominjao. Ali znala je da su još u braku. Ernia više nije bilo, bila je slobodna, ali Spencer

nije. Lik njegove žene visio je i dalje između njih ili je barem bio u Crystalinom umu. Spencer ju

je jednom nazvao i ostavio sluškinji poruku da je u San Franciscu, ali nije spomenuo da je u

Fairmontu. Još nije bio spreman na razgovor s njom. Jednostavno nije želio da je uhvati panika

ako slučajno nazove hotel u kojem je boravio u L.A. i otkrije da se odjavio istog dana kada je

izrečena presuda. Znao je točno što bi ona pomislila, a on to nije želio ni priznati ni poreći. Kako

ki@

192

su stvari trenutno stajale između njih, nje se to uopće nije ticalo. Sjećao se kako mu je prijetila

prije no što je otišao i pitao se hoće li konačno pristati na razvod.

Konačno je priznao Crystali da je izgubio posao, priopćio joj je to nonšalantno dok je ona sva

užasnuta zurila u njega. - Nisi valjda!

- Jesam!

- Moj Bože! Oboje smo bez posla! - Nasmijala se, ali je osjećala neopisivu krivicu. Još tog jutra joj

je pričao o tome koliko mu se dopada posao u vladi i bavljenje politikom, pa se pitala što će

sada raditi. Rekao joj je i za senatorov poziv i ona je odmah počela navaljivati da ga već sutra

nazove. - Da li uopće namjeravaš otvoriti advokatski ured?

- Mogao bih. Ili ću dorasti da budem sudac kao moj otac. Osmjehnuo joj se, sada je sve to bilo

posve nevažno. Bilo je samo bitno da je ona sigurna i da su zajedno. Za devet godina među

njima se ništa nije promijenilo. Još ga je progonila i noću i danju i jedina stvar u koju je trenutno

bio siguran bila je ta da je nije želio napustiti.

Tu su noć dugo razgovarali o njegovim neodređenim političkim stremljenjima, njezinim

filmovima, a zatim o djeci i psima, Boydu i Hiroki. Radovala se što će ih sutra ujutro vidjeli,

slutnjama koje su je mučile zbog posjeta dolini. Iznajmio je novi auto i namjeravali su rano ih

otići posjetiti. Jedva je čekala da vidi Jane. Nije ju vidjela od kada je napustila San Francisco.

Sada je imala sedam godina i vjerojatno se uopće neće sjećati Crystal.

Zatim su konačno otišli u krevet i opet vodili ljubav i mnogo nježnih sati nije je puštao iz

naručja. Činilo im se da vrijeme koje su izgubili nestaje dok su jedno pokraj drugog, tako da su

spavali poput bezbrižne djece.

35.

Slijedećeg jutra krenuli su prema sjeveru. Crystal je sjedila pokraj njega tiho pjevušeći pjesmu s

radija, izgubljena u vlastitim mislima, a on se smiješio razmisijajući o tome kako je s njom lako

bilo živjeti. Ništa nije zahtijevala od njega, jedno drugom nisu priređivali razočaranja, njihovi se

pogledi na svijet nisu sukobljavali, nisu se međusobno optuživali. Neizbježno se sjetio Elizabeth

svjestan ogromne razlike među njima. Crystal je bila poput sna, stalno izvan dohvata, nekoliko

centimetara predaleko tako da je nije mogao dodirnuti, a ipak uvijek tako živa pred očima,

oduvijek je bila upravo ono što je želio.

Prešli su Golden Gate i nastavili prema sjeveru. Sunce je već bilo visoko na nebu. Sve je bilo

zeleno i novo, oprano zimskim olujama koje su za sobom ostavile brda smaragdne boje da

svetlucaju pod nebom boje njezinih očiju. Smireno ga je pogledala i oboje se nasmiješiše. Bilo im

je dovoljno samo da budu zajedno, nisu čak morali ni razgovarati dok su se voziji.

Pokazala mu je put i ovaj puta se sjetio gdje su Websterovi živjeli. Srce joj je tuklo kao ludo dok

je prelazila preko sićušnog vrta i pritiskala zvono. Dugo su čekali, a onda im jedna djevojčica

otvori vrata. Crystal osjeti kako joj suze naviru na oči.

- Zdravo. - Dijete podiže pogled prema njoj i njima odmah bi jasno da je to Jane. Imala je

majčine orijentalne oči i tamno crvenu smeđu kosu, istu kao na dan rođenja. - Tko si ti?

- Zovem se Crystal, ja sam prijateljica tvoje mame.

U djetinjim očima nije se nazirao strah, Spencer uhvati Crystal za ruku. - Ona je unutra, kuha

ki@

193

ručak.

- Možemo li ući? - dijete kimnu i skloni se u stranu, soba je ostala ista kakve je se Crystal sjećala.

Malo toga se promijenilo. Što je značilo da su još bili siromašni, ali bogati ljubavlju. Ugledala je

Janine fotografije i japanske otiske koje je Hiroko donijela iz Japana, soba je bila čista i u njoj je

bilo cijelo blago Websterovih. Crystaline oči su bile pune suza dok je prelazila onih nekoliko

koraka do kuhinje, zastavši na vratima da pogleda prijateljicu. Hiroko je pjevala za svoju dušu

na japanskom, a onda se okrenula, očekujući Jane. Razrogačila je oči, uzdahnula, a zatim su

jedna drugoj pale u zagrljaj.

Dugo su ostale zagrljene, godine su proletjele u trenutku jedna za drugom, kao što je to bilo

slučaj sa Spencerom. Tako dugo se nisu vidjele, ali među njima se ništa nije promijenilo.

- Toliko sam brinula za tebe, Crystal. - A onda je vidjela Spencera koji ih je promatrao, pa se

nasmiješila što ih vidi zajedno. Na kuhinjskom zidu još je visila slika s njihovog vjenčanja na

kojoj su bili on i Boyd. - Odlično izgledaš! - Opet ju je poljubila, brišući suze. A onda su

odjednom svi troje počeli uglas govoriti, dok je Jane zurila u njih, pitajući se tko su ti ljudi.

Hiroko joj je zatim objasnila da joj je Crystal pomogla da dođe na svijet, što je i za Spencera bila

novost, tako da je samo u čudu promatrao Crystal.

- Eto vidiš - počeo ju je zadirkivati, - možeš postati babica.

- Ne računaj na to - osmjehnu se ona. Zatim su ona i Hiroko započele beskonačni razgovor, a

Spencer se igrao s Jane. S njima im je bilo tako ugodno. Stari gospodin Peterson je umro i Boydu

ostavio pumpnu stanicu. Hiroko ju je zapitkivala o njezinoj karijeri na filmu, nakon čega su tiho

razgovarale o suđenju. U jednom trenutku začuli su kamion i u kuhinju je uletio Boyd,

nestrpljiv da vidi tko im je to došao u posjet. Vani je primijetio auto. Zastao je na dovratku, sve

ih obuhvatio pogledom, a onda ju je čvrsto zagrlio i snažno Spenceru protresao ruku.

- Čitali smo o tebi. - Laknulo mu je kada ih je oboje vidio. - Baš sam se pitao hoćete li navratiti.

Spencer mu je tada ispričao da je ovuda prolazio i prije dvije godine, ali nije ih uspio pronaći.

Stanovali su malo dalje od sporednog puta kojeg bi opet promašio da Crystal nije bila s njim.

Hiroko je za sve njih spremila ručak, a Crystal joj je pomagala, osjećajući se tako ugodno, kao i

uvijek, u toj sićušnoj kuhinji.

Nakon određenog vremena Boyd krene s novostima. Becky se opet udala i sada je živjela u

Wyomingu s još dvoje djece. Nakon ovih riječi je zastao, jer nije znao koliko je Crystal bila

spremna čuti u ovom trenutku.

- Mama ti je ozbiljno bolesna - izgovori on tiho. Još joj je samo ona ostala. Međutim, Crystal je

nije željela vidjeti, a već je ranije spomenula Spenceru da ne želi posjetiti ranč. Za nju bi to bilo

previše bolno, previše tužno nakon toliko godina. Prošlo je šest godina od njezinog odlaska, šest

godina od Jaredove smrti i za nju ovdje više nije bilo ničega, osim očevog i Jaredovog groba.

Ipak je Boydu postavila nekoliko pitanja, pitajući se da li se majka preselila. - Nije, još je tamo.

Na onom što je ostalo. Još prije dosta godina prodali su pašnjake. Nisu više držali stoku. Mislim

da su vinogradi još rodni, bar sam čuo da ljudi tako kažu. Dugo već nisam tamo bio. Ali znam

da doktor Goode provodi kod nje dosta vremena. Boluje od prošlog srpnja - opet je zastao,

pogledavši prvo Spencera, a onda nju. - Mislim da neće još dugo, Crystal. Ako ti sada to išta

znači.

ki@

194

Ona tužno odmahne glavom. - Za mene je to sve prošlost.

On kimnu. To mu je bilo jasno. - Namjeravao sam ti pisati, jednom ili dvaput, u slučaju da je

želiš vidjeti prije no što umre.

Crystal odmahne glavom pokušavajući odagnati iz misli dane djetinjstva. Za nju su i oni kao i

ranč bili prošlost. - Mislim da nema svrhe, a vjerujem da me ni ona ne bi željela vidjeti.

Nijednom mi se nije javila od kada sam otišla. Je li Becky ovdje? - Pomislila je da je možda došla

iz Wyominga, ako je majka na samrti.

- Bila je ovdje za Božić kratko vrijeme, sestra mi je rekla. Ja je, međutim, nisam vidio. Sada nije

tu. - Crystal kimnu, osjelivši određeno olakšanje kada je saznala da njezina sestra nije tu. Becky

joj ništa nije značila, a ako ćemo govoriiti istinu nikada i nije. Oni koje je voljela bili su mrtvi,

osim ovih ovdje koji su sada s njom sjedili i pričali u predsoblju Websterovih. Poslije ručka su

svi otišli u dugu šetnju, prije no što se Boyd vratio na posao. Obećali su da će svratiti i

pozdraviti se s njim prije no što odu iz grada. Spencer i Crystal još nisu bili odlučili kamo će

otići. Pomislio je da bi se možda voljela provozati ovim vinskim područjem i odsjesti u nekoj

maloj, ljupkoj krčmi. Ali kada su se konačno oprostili od Hiroko, Spencer je na jednom mjestu

pogrešno skrenuo, a Crystal je odjednom preblijedila. Vozili su se rančem. I on ga je prepoznao,

te ju je pažljivo pogledao.

- Želiš li da stanemo? Nitko neće znati da smo bili ovdje. Ako ti je mama toliko bolesna sigurno

ne luta okolo. - Jedva primjetno kimnuvši ona pokaže prema putiću zaraslom u travu.

- Vodi ravno prema rijeci. - Plašila se za auto, pa su izašli i on ju je uhvatio za ruku. Dugo su

hodali prije no što su stigli do male čistine na kojoj se Crystal bez riječi zaustavila, vidio je na

njoj tri groba. Tu su bili pokopani Jared, njezin otac i baka, kao da su nju čekali, a ona je šutke

stajala brišući oči. Dok su se vraćali kroz visoku travu, Spencer ju je zagrlio sjećajući se

Beckybnog vjenčanja i bosonoge Crystal u bijeloj haljini, dok su joj cipele negdje ostale ležati

odbačene, sjajne kose koja je sijala poput bijelog zlata obasjana suncem. A onda se lagano

odvojila od njega. Zagledala se u kuću u kojoj se rodila. To joj je misli opet vratilo ocu i bilo joj je

teško gledati.

- Želiš li ući unutra? Poći ću s tobom. - Pažljivo ju je promatrao, znajući koliko pati.

- Ne znam što bih joj rekla poslije toliko vremena.

- Pozdrav je uvijek dovoljan za početak.

Okrenula se i nasmiješila. - Pametnjakoviću. - Nasmijali su se i krenuli odatle, ali u tom

trenutku su se mrežasta vrata zalupila i oni vidješe bolničarku kako odlazi. Doktor Good je

stajao odmah iza mrežastih ulaznih vrata, pa je Crystal na trenutak pogledala Spencera. On joj

ohrabrujući kimnu, međutim, ona je i dalje oklijevala, na kraju je ipak krenula prema kući koja

je nekada bila puna ljudi koje je voljela, a sada predstavljala samo sjećanja koja su počela

blijediti.

- Hajde - prošapta on, a ona ga uhvati za ruku i već trenutak kasnije krene uz ulazno stepenište.

Ruke su joj bile vlažne, a doktor Good se zabezeknuto zagledao u nju. Prepoznao ju je i

iznenadio se što je došla. Tako dugo je nije bilo, a i otišla je nakon jednog strašnog skandala.

- Kako si znala? - upita on.

- Što? - Crystal ga je gledala osjećajući se opet poput djevojčice.

ki@

195

- Samo što nije izdahnula. Sada je budna, ako želiš ući. - A Crystal pomisli neće li njezin

iznenadni dolazak biti za nju preveliki šok poslije svih ovih godina.

- Nisam je vidjela šest godina. Nisam baš sigurna da će me željeti pokraj sebe u ovakvom

trenutku.

- Kada su ljudi svjesni da umiru mijenjaju se. - Govorio je tiho, pitajući se tko je muškarac pokraj

nje. - Jesi li se udala? - Ona odmahne glavom, a on joj više ništa ne reče. Nije znao gdje je bila

niti čime se bavila. Bio je previše zauzet njegovanjem bolesnih. Načuo je da je otišla u

Hollywood da postane filmska zvijezda, ali u ovom trenutku nije baš bila nalik na neku filmsku

zvijezdu. Njemu je izgledala ista, nešto malo starija, možda malo mršavija, ali lijepa kao i uvijek.

- Uđi i pozdravi se s njom. Sada ti ne može učiniti ništa nažao. - Crystal polako uđe u kuhinju

gotovo očekujući da tamo zatekne baku, ali unutra sada nije bilo nikoga. Prostorija je bila slabo

osvjetljena i sve u njoj je izgledalo staro i umorno. Godinama ničije brižne ruke nisu nišla

popravile. Činilo se kao da je pustila da sve i unutra i vani krene u sunovrat. Spencer je pošao

za njom duž hodnika do majčine sobe i ostao čekati vani, dok je Crystal tiho pokucala i ušla.

Olivija, od koje gotovo ništa nije ostalo, ležala je u krevetu. Jednostavno se istrošila tako da su

od nje ostale samo oči koje su zurile u Crystal.

- Zdravo, mama.

Olivija je bila iznenađena, ali ne onoliko koliko je Crystal mislila da će biti. Kao da je znala da će

ona doći, a ne bi marila i da nije došla.

- Kako si? - Nisu spominjale dan kada je otišla ni bol koju joj je zadala, Jaredovu smrt, niti ono

što je Tom učinio. Jednostavno je ležala i gledala u svoje posljednje rođeno dijete, čekajući da

umre i pridruži se ostalima.

- Dobro sam. - Njezina majka nije znala za suđenje. Sada više ništa nije znala, a i onako joj nije

bilo stalo. Već mjesecima se njezin svijet ograničavao na ovu sobu.

- Čula sam da si otišla u Hollywood. Je li to točno? - Crystal kimnu. - Jesam. Provela sam tamo

određeno vrijeme.

- Što sada radiš?

- Došla sam ti u posjet. - Osmjehnula se, ali majčine oči joj nisu uzvratile osmijeh, bila je previše

umorna.

- Pretposlavljam da si čula za ranč. Pretpostavljala sam da će te potražiti kada umrem. Becky je

rekla da će Boyd Webster znati gdje da te nađu.

- Cijelo vrijeme je znao gdje sam. Što u vezi ranča? Namjeravaš li ga prodati?

- To sada ovisi o tebi. Za mene je to uvijek bio preveliki teret, ali tvoj otac je tako odredio i ja tu

ništa nisam mogla osim da ovdje živim do svoje smrti. A onda je tvoj. Becky je neko vrijeme bila

jako ljuta. Ali sada joj je dobro. Ima dobrog čovjeka. Znaš li da je Tom poginuo u Koreji?

- Čula sam. - Međutim, u pameti je ponavljala riječi koje je njezina majka maloprije izgovorila.

Pažljivo je sjela u stolicu za ljuljanje pokraj kreveta i oprezno posegla prstima prema majčinoj

ruci. Olivija se nije pobunila, jednostavno je svoju ruku suhu poput grančice ostavila u

Crystalinoj. - Što si to rekla za ranč?

- Tvoj je. Tako je on htio. Dobila sam doživotni najam, mislim da to tako zovu ili nekako slično.

Ali poslije mene, želio je da sve bude tvoje. Rekao je da si ti jedina uvijek marila za ranč. - Dok

ki@

196

ju je slušala Crystaline oči se ispuniše suzama. Otac je njoj ostavio ranč, a one joj nikada to nisu

ni spomenule. Pustile su je da ode, ne rekavši joj da će jednog dana ranč pripasti njoj. - Možeš se

i sada useliti u kućicu, ako želiš. Nitko je godinama nije koristio. Neću ja još dugo - reče ona i

povuče ruku. - Uskoro će sve biti tvoje.

- Ne govori tako. Tko ti kuha?

- Bah. Još dolaze neke djevojke iz crkve. Imam ovdje svega dovoljno, a i doktor Good dolazi

dvaput dnevno, uglavnom s bolničarkom. - Tada je zatvorila oči, bila je previše umorna da dalje

razgovara. Dok je tonula u san, Crystal ustane, pogleda još jednom u tu ženu koja joj je pričinila

toliko bola, koja nikada nije bila u stanju razumjeti ili zavoliti, koja je cijelo ovo vrijeme skrivala

tu tajnu od nje. Bilo joj je teško da bilo što sada prema njoj osjeća, osim sažaljenja. Samo što nije

izdahnula. A onda će sve ovo biti Crystalino. To je bilo nevjerojatno. Tiho je napustila sobu

ispred koje ju je čekao Spencer. Dala mu je znak da krene za njom, a kada su izašli, sjela je na

prednje stepenište i zagledala se u čudu u njega.

- Nećeš povjerovati u ono što sam upravo čula.

- Sve ti je oprostila. - Osmjehnuo se i ona mu uzvrati osmijeh.

- Ne, previše je kasno za to. Toliko je bolesna da uopće nije u stanju brinuti o takvim stvarima.

Zatim se zagledala preko polja koja su gotovo već bila njezina i opet osjetila onu toplu ljubav

prema zemlji zbog čega ju je otac njoj i ostavio. A onda se sjetila njegovih posljednjih riječi: -

nikada se nemoj ovoga odreći... ranča... - Osjećala je užasnu krivicu kada je otišla s njega. Opet

je pogledala Spencera. - Otac mi je prije smrti ostavio ranč, a one mi nikada ništa nisu rekle.

Mislim da su me zbog toga toliko mrzile. Jer je sve ostavio meni. - Gledala ga je kao u šoku.

Prvo ju je potreslo to što je vidjela majku poslije svih ovih godina, a sada još i ovo. Odmahnula

je glavom i opet lagano ustala. - Što ću ja sa svim ovim?

- Ostani živjeti ovdje, bit će ti lijepo. Ovdje je divno. Barem je nekada bilo i jednog dana može

opet biti. Kladim se da na vinogradima možeš strašno zaraditi, pa i na žitu.

- Spencere - nenadano mu se osmjehnula. - Vratila sam se kući.

- Jesi - uzvratio joj je osmijeh. - U to nema sumnje. A nisi čak ni htjela danas svratiti ovamo. -

Oboje su se nasmiješili, a onda su se sjetili žene koja je umirala u kući. Lagano su se vratili do

auta, pitajući se kamo da sada krenu.

- Rekla je da možemo ostati u kućici ako želimo.

- Mi? - upita je on izazivački. - Zna li da sam i ja ovdje?

- Dobro... Dobro... rekla je da ja mogu. Ali sigurna sam da je unutra krš. - Nije željela biti tu dok

joj majka umire. - Hajdemo nekamo drugdje, vratit ćemo se kasnije ovamo. - On kimnu, pa se

vratiše do auta. Zatim su se odvezli do pumpne stanice da se pozdrave s Boydom i da mu kažu

da će se vratiti. Pozvao ih je istu večer u hotel u kojem su odsjeli. Crystal je prethodno nazvala

Hiroko i ostavila joj broj. Majka joj je umrla neposredno nakon njihova odlaska. Crystal je šutke

dugo sjedila, pokušavajući razabrati što osjeća. Nije to bila ni tuga, ni gubitak, pa čak ni bijes.

Gotovo sve je nestalo, osim dalekog sjećanja na ženu koju je poznavala kao dijete. Ranč je sada

bio njezin, onako kako je otac želio. Nije imala pojma što će s njim. Ali barem je imala gdje

živjeti.

Ona i Spencer su se vratili sutradan, a dva dana kasnije njezina majka je bila pokopana pokraj

ki@

197

ostalih. Crystal je dva dana oklijevala, prije no što je od Boyda i Hiroko kod kojih su ostali,

konačno odlučila prijeći u glavnu kuću na ranču i da se sa Spencerom useli u svoju staru sobu.

Njezin stari krevet je još bio tamo, a pod je i dalje škripao na istim starim mjestima kojih se još

sjećala. Na neki čudan način ništa se nije promijenilo. A u stvari sve se promijenilo, u što se

uvjerila dok su tu večer šetali poljima pri zalasku sunca, do mjesta na kojem su se sreli. Čudno

kamo čovjeka život ponekad ponese. Crystal još nije mogla povjerovati. Samo prije nekoliko

dana nije imala ništa na svijetu, a sada je imala ranč koji joj je otac ostavio.

Dok je sunce zalazilo njih dvoje se poljubiše i vratiše u kuću držeći se za ruke zahvalni na

dragocjenim trenucima koje su proveli zajedno, a Crystal nježno, nalik na nejasno sjećanje,

počne pjevati.

36.

Slijedećeg dana je Spencer s njom jašući obišao gotovo cijeli ranč. Veći dio bio je zarastao u

korov, jer više nisu držali radnike. Samo su još vinogradi bili donekle održavani pa su čak

zatekli dva Meksikanca kako rade u njima.

Plivali su u potoku koji je kao dijete voljela i nakon toga sjedili umotani u pokrivače, smijući se

ščućureni jedno uz drugo, a ona mu je pjevala pjesme koje je pjevala sa svojim ocem. Na

trenutak je osjetila krivicu, jer joj se učinilo da pjeva na majčinom grobu, ali to nije bilo točno.

Majka je za nju umrla već prije mnogo godina, a ranč je posljednji dar od oca.

Kada su se vratili u kuću, pristavila je stari čajnik, što ju je podsjetilo na baku i njezinu čistu

bijelu pregaču. Ispričala je Spenceru neka svoja najranija sjećanja i on ju je zaneseno slušao. Na

kraju su započeli i razgovor o Washingtonu i o tome kada će se vratiti.

- Što je s Elizabeth? - Oboje su znali da se morao odlučiti. Međutim, ako dovoljno dugo ostane s

Crystal, sve će se srediti samo od sebe. Nije mogao ni zamisliti da je opet napusti i oboje su znali

da on to ne želi. Elizabeth nije vidio tri mjeseca i bio je gotovo uvjeren da će, ako na nju izvrši

posve mali pritisak, pristati na razvod. Za nju je bilo previše veliko poniženje što se odrekao

svega u Washingtonu i ostao u Kaliforniji s Crystal. I Crystal je željela ostati s njim, ali je htjela

da on sam odluči. Nije željela da se on odrekne svog života u Washingtonu ako je to bilo ono što

mu je odgovaralo. U usporedbi sa životom koji je imao pokraj Elizabeth i Barclayevih, ona mu

nije imala što ponuditi. Dan ranije je saznala da se ranč jedva izdržavao. Moći će preživjeti na

njemu, ali u usporedbi s Elizabeth, ona nije imala ništa. Osim ljubavi prema njemu i svega

onoga što je osjećala za njega još od Beckynog vjenčanja.

Tog poslijepodneva se sjetio da odgovori na senatorov poziv. Dok je telefonirao, ona je prala

suđe. Slušala je radio, tako da je podigla pogled tek kada je čula da je spustio slušalicu.

Osmjehnula mu se i obrisala ruke u nove traperice koje je kupila. - Tko je to bio?

Zurio je u nju. Čudne stvari su im se događale. Mladi senator iz Kalifornije sa zanimanjem je

pratio njezino suđenje i zvao je Spencera da postane njegov pomoćnik kada se vrati u

Washington i nadao se da će to biti uskoro. Imao je za njega odgovoran posao, vođenje njegove

kampanje, ovaj put ponuđen mu je posao za koji nije morao zahvaljivati sucu Barclayju.

- Je li to ono što želiš? - upitala ga je kada joj je sve objasnio. Bio je to perspektivan posao za koji

je bio uvjeren da će mu se sviđati, ali se nije želio vratiti u Washington i nju ostaviti. Želio je

ki@

198

ovdje s njom živjeti, u Aleksanderovoj dolini.

- Prije šest mjeseci bio bih oduševljen. Dao bih desnu ruku za to. - Sjeo je na jednu od starih

kuhinjskih stolica dok mu je ona ulijevala kavu. - Ali sada, ne znam. Više bih volio ovdje s

tobom ostati. - Povukao ju je u krilo i zagledao se u nju, još ne mogavši povjerovati u senatorevu

ponudu.

- Što si mu odgovorio? - Pažljivo je promatrala njegov izraz lica. Morala je saznati što je najbolje

za njega i što je u biti želio.

- Rekao sam mu da ću ga nazvati slijedećeg tjedna kada se vratim. On sutra poslijepodne leti u

Washington. Ne mogu vjerovati da je on to ozbiljno mislio, ali ispada da ipak je. - Njezina

nesreća im je oboma donijela nevjerojatne blagoslove. - Ali što će biti s nama? Hoćeš li poći sa

mnom? - Gotovo je zaboravio na Elizabeth. Sada mu je samo Crystal bila važna.

- To sada nije bitno. Sada je najvažnije da ti odlučiš što želiš i što je za tebe najbolje. - Pijuckao je

napitak koji se pušio i zamišljeno je promatrao, da bi na kraju ipak priznao da je to ono što je

oduvijek želio. Odjednom mu se smiješila politička karijera, ali bilo je previše kasno, sada je

imao Crystal. Nije ju želio opet izgubiti, pa čak ni zbog posla kakav mu je upravo ponuđen.

Međutim, dok ga je slušala kako priča o svijetu politike, shvatila je koliko mu to znači. Također

je bila uvjerena da će uspjeti, uz ženu kakva je bila Elizabeth. S druge, pak, strane, sve njegove

nade bi umrle, ako bi bio oženjen ženom poput nje, optuženom za Ernievo ubojstvo. Skandal bi

ga pokopao i što bi mu onda ostalo? Život farmera. Nije bio za to stvoren. Rođen je za veće

stvari. Kada su tu noć vodili ljubav, ona je bila neobično tiha. Pitao se što li je muči, nije li u

pitanju ova kuća i uspomene koje su je vezivale za nju. Sve je bilo tako propalo i tužno, nalik na

njezinu majku prije no što je umrla. Cijelu unutrašnjost kuće obavijala je aureola tuge i tek kada

bi čovjek izašao van oslobodio bi ga se pri pogledu na veličanstvenost doline.

- O čemu razmišljaš? - Milovao joj je kosu držeći je u naručju, a ona mu se tužno osmjehnula

dok su ležali u uskom krevetu koji je nekada dijelila s Becky.

- Razmišljala sam o tome kako je došlo vrijeme da se vratiš u Washington i uhvatiš u kolo. - Bila

je to najveća žrtva koju je ikada morala podnijeti, ali znala je da nema izbora.

On lagano odmahne glavom. - Ne želim te opet ostaviti. Oboma nam je bilo dosta. Zaslužili smo

ovo.

Podigla se na lakat i pogledala ga. - Ti ovdje ne pripadaš, ljubavi. Rođen si za nešto važnije od

upravljanja jednim starim rančem kao što je ovaj. - Bila je u to uvjerena, ali on to nije želio ni

čuti.

- A ti kao nisi? Ne budi smiješna. Prije samo tri mjcseca bila si filmska zvijezda, a pogledaj se

sada. Vratila si se ovamo, odakle si i krenula.

- To je nešto drugo, Spencere. - Poljubila ga je u vrh nosa. - Sve je to bila jedna šarena laž. Ti se

baviš bitnim stvarima. Jednoga dana možeš postati vrlo slavan. Možda ćeš se čak kandidirati za

predsjednika. - Ali do toga neće doći ako mu dozvoli da ostane s njom. Ni ovdje ni bilo gdje

drugdje, ako bude oženjen ubojicom. Zbog nje je mogao sve izgubiti. Nije mu to namjeravala

dozvoliti. Morao se vratiti Elizabethi. Ona je bila prava žena za njega. - Želim da se sada vratiš.

- Zašto? - Zapanjeno ju je gledao. - Kako možeš to reći?

- Mogu, jer je tebi mjesto u Washingtonu. Tamo još nisi rekao posljednju riječ. Ima još mjesta na

ki@

199

koja treba otići, ljudi koje trebaš upoznati, nerođenih ideja koje ćeš podijeliti s drugima kojima si

potreban. Ja sam se dobro provodila, ali to je bilo samo to, zabava i debelo sam za nju platila. Ja

to više ne želim. Ti želiš. U tome je razlika. - Sve joj je bilo jasno kada mu je vidjela pogled

poslije razgovora sa senatorom. Nije mogla toga da ga liši. Znala je da bi je jednog dana mogao

zamrziti ako mu to učini.

- I što da ja napravim? Da te ostavim ovdje? Zašto ne bi pošla sa mnom? - Preklinjao ju je

pogledom.

- U Washington? - Nasmiješila se.

- Zašto ne?

- Zato što bih te istog trena uništila, bez obzira koliko te volim. Sjeti se kakav glas me prati. Bila

sam optužena za ubojstvo, Spencere. Porota je samo rekla da sam to učinila u samoobrani. Nisu

rekli da ja to nisam napravila. Tvoja karijera će biti zapečaćena onog dana kada se pojavim u

Washingtonu i ti to dobro znaš.

- Neću se tamo vratiti. - Povukao ju je da legne i čvrsto zagrlio uplašivši se da bi je mogao

izgubiti. Uplašile su ga njezine riječi izgovorene tako ozbiljnim glasom u mraku.

- Neću ti dozvoliti da ovdje ostaneš.

- Zašto?

- Jer bi te to uništilo.

Nije joj odgovorio, ali je pošto je ona zaspala dugo ostao budan, držeći je u zagrljaju i

osluškujući njezino disanje, svjestan da će umrijeti od tuge ako je ostavi, to jest, jedan dio njega

će sigurno umrijeti. Zauvijek. Međutim, slijedećeg dana je opet pokrenula tu temu, čvrsto

ostavši pri svome. Na kraju je sasvim dobro znala što mora napraviti. Po svaku cijenu ga je

morala poslati odatle, pa makar mu morala reći da ga ne voli. Ipak nije morala ići tako daleko.

Bilo je dovoljno to što mu je rekla da nije još spremna da se skrasi pokraj njega. Željela je da

određeno vrijeme bude sama na svom ranču, bez obzira koliko to zvučalo nezahvalno nakon

svega što je za nju učinio. U dvadeset četvrtoj godini, nakon svega kroz što je prošla, nije željela

razmišljati o braku. Rekla je da joj je potrebno da sama otane na ranču, ali on joj nije povjerovao.

To ga je podsjetilo na njihov telefonski razgovor od prije godinu i pol kada mu je rekla da ga ne

voli kako bi ga zaštitila od Ernia.

Bio je u strašnom stanju dok su se vraćali iz šetnje do potoka prema kući. - Zašto želiš ovdje

sama ostati?

- To mi je jednostavno potrebno. I to je sve. Želim ostati sama i raditi što me je volja. Imam

pravo na to. Zar ne? - Povrijedila ga je do srži i cijelu noć je morala potiskivati suze dok ju je

držao u naručju. Danima se prepirao s njom, ali ostala je pri svome i nakon tjedan dana agonije

znala je da ga je uvjerila. Prihvatit će posao u Washingtonu, ali je rekao da će često dolaziti da je

vidi. Znala je da bi to moglo biti uzrok neviđenog skandala i u sebi se zaklela da mu to neće

dozvoliti. Morala je biti jaka umjesto njega. Znala je da će ga svaka veza koju bi održavala s njim

uništiti. Bila je okaljana, i da je on bio drugačiji čovjek i priča bi bila drugačija. Ali pred sobom je

imao cijeli život i oči bi mu svaki put zasjale kada bi pričao o poslu u Washingtonu, poslu koji je

trebalo obavljati za senatora iz KaliforniJe. Nije mu to mogla oduzeti, kao ni ono što bi iz toga

moglo proizaći. Jednog dana je mogao toliko toga postići, a ona nije željela biti ta koja će ga

ki@

200

spriječiti. Također je znala da mu je mjesto uz Elizabeth, bez obzira koliko se s njom prepirao

oko toga. Dok je Crystal razmišljala o tome kako ga prepušta njoj, osjećala se poput majke koja

dijete ostavlja na tuđem pragu.

Napustio ju je jednog kasnog poslijepodneva, prethodno ju je dugo i sa žarom ljubio dok je

sunce zalazilo iza njih. I dalje ju je molio da pođe s njim, ali je ona to odbijala do samog kraja.

Pristao je da ode samo zato što su se dogovorili da uskoro opet navrati, ali ona je znala da do

toga neće doći. Dok ga je ispraćala mahanjem kao da očekuje da će ga opet vidjeti, premda nije,

stajala je uspravno i ponosito. Znala je da mu više neće dozvoliti da se vrati. Bilo bi to previše

opasno za njega, a i znala je da će joj jednog dana biti zahvalan. Kada je otišao dugo je ležala na

krevetu i jecala misleći da će joj srce prepući. Opet je otišao i bez obzira koliko ga voljela, ovaj

put to mora biti zauvijek. Ovo je bio njezin posljednji dar: sloboda za njega. Jedino joj je to

preostalo što mu je mogla dati. Sve ostalo je već imao, njezino srce, njezinu dušu, njezino tijelo.

37.

Crystal je kućicu ponudila Boydu i Hiroko i oni su se u nju uselili u ožujku, pošto su je

prethodno počistili i obojali, počupali korov iz dvorišta i zasadili vrt. Iznajmila je dva radnika za

rad u polju i nove Meksikance da obrađuju vinograd. Boyd je i dalje svakoga dana odlazio na

pumpnu stanicu, a Hiroko i Crystal su radile poput robinja kako bi glavnoj kući vratile stari sjaj,

dok im je mala Jane pomagala.

U travnju je sunce već bilo dosta jako, pošto su cijelog dana strugale zidove, a zatim ih bojale do

duboko u noć, Crystal se gotovo onesvijestila. Hiroko joj je pomogla da se spusti na stolicu i

zabrinuto se zagledala u nju. Nešto s njom nije bilo u redu, bez obzira koliko to Crystal poricala.

Ali prošla dva mjeseca ostavila su duboki traga na njoj, kao i suđenje i vrijeme koje je provela s

Erniem što je bilo još mučnije. Ali najgore od svega bilo je to što je patila za Spencerom. Nazvao

ju je nekoliko puta, a ona se trudila da bude što neodređenija, uporno tražeći od njega da još ne

dolazi. Radio je za senatora, upravljao je kampanjom iz Washingtona i taj mu se posao sviđao,

ali i dalje se želio vratiti da vidi Crystal. Bezosjećajno mu je rekla da se viđa s nekim iz grada i

da je na ranču sve u redu. On je bio s Elizabeth koja je opet, unatoč svemu, odbila razvod.

Hiroko spusti vlažnu krpu na Crystalino čelo i sjedne pokraj nje, zahtijevajući da ode liječniku.

- Ne pretjeruj. Posve se dobro osjećam. Problem je u tome što sam se odvikla od teškog rada. -

Ranč je opet djelovao čisto, čak i bolje nego ranije. Njezin bi se otac ponosio njime, a Boyd nije

mogao vjerovati da je za tako kratko vnjcme uspjela toliko toga promijeniti. Tek je dva mjeseca

bila kod kuće.

Tri dana kasnije opet se onesvijestila, ovaj put dok je čupala korov u vrtu, gdje ju je Jane i

pronašla te otrčala natrag do kućice po majku. Novi dom joj se sviđao kao i nova prijateljica, a

Crystal je obećala da će je na ljeto naučiti jahati. Ovaj put ju je Boyd odvezao u grad i istovario

ispred ordinacije doktora Gooda.

- Vuci se unutra, Crystal Wyatt. Ili ću morati ja da te odvučem?

Razvukla je usta u osmijeh, dan je bio topao, ali njoj je i pokraj debelog pulovera bilo hladno.

Plašio se da je po srijedi nešto ozbiljno. I bilo je. Doktor Good joj je jasno i glasno rekao da je u

drugom stanju. Zurila je u njega zaprepašteno i s nevjericom, ali kada je preračunala, znala je da

ki@

201

ima pravo, tu je večer reko Hiroki vijest.

- Što ćeš napraviti? - Tiho ju je pitala Hiroko. Dobro je znala koliko je Crystal voljela Spencera,

kao i to da ga se odrekla za njegovo dobro, a ne zato što ga je prestala voljeti.

Crystal ju je tužno pogledala, ali nimalo se nije dvoumila, ni u vezi toga što će s djetetom ni u

pogledu onoga šta je željela. - Rodit ću tu bebu. - To je bilo sve što joj je ostalo od njega, a sada je

imala i dom za dijete. Trebalo se roditi krajem studenog. Vjerojatno je zatrudnjela kada su prvi

put vodili ljubav u San Franciscu.

Boyd je bio zaprepašten kada je čuo novosti i Crystal ga je natjerala da se zakune da će šutjeti o

tome, što ga je naljutilo. Smatrao je da bi trebalo obavijestiti Spencera. Ali Crystal je bila

nepopustljiva. Spenceru je dobro krenulo. I ona je namjeravala pobrinuti se da to tako i ostane.

- Hoćeš reći da ćeš mu to zatajiti?

Ona odmahne glavom. To je bila posljednja stvar koju bi napravila. Zbog nje je već izgubio

jedan posao i trenutno je mnogo važnije bilo ono što se njemu događalo. - Neću reći nikome,

osim vama dvoje. - Pa čak ni Harryju i Pearl. Oni su pripadali jednom drugom životu. U dolini

će ostati dok se ne porodi. I dok je u toku ljetnjih mjeseci postajala sve krupnija, ni o čemu

drugom nije mogla razmišljati osim o Spencerovom djetetu. Bila je to za nju velika i jedina

trenutna radost... njezino posljednje sjećanje na Spencera.

38.

Crystal je bila u pravu. Spencer je volio svoj posao. Posao koji je obavljao za mladog senatora

bio je upravo ono što je želio. Radio je naporno i morao nosili velik teret odgovornosti.

Odjednom je bio u žarištu političkih događanja i njegovo pravničko zaleđe mu je dobro došlo.

Čak je razmisljao da se možda i sam jednog dana kandidira za Kongres. Ali senator mu se

previše sviđao da bi ga napustio.

Čak je i Elizabeth bila zadovoljna i to je bio jedini razlog što je opet odbila razvod. I pored

njegovog zalaganja na suđenju i ljubavne afere koju je vjerovatno nakon toga doživio, konačno

je imala ono što je željela. Bila je udana za važnu ličnost. Kada se vratio kući bila je strašno

bijesna i prvih tjedan dana jedva ju je i viđao. Spremao se iseliti. Znao je da ne može ostati u

braku bez obzira na to hoće li biti s Crystal ili ne. Sada, kada je neko vrijeme proveo s njom bilo

mu je tek potpuno jasno šta mu je nedostajalo s Elizabeth, i više nije želio živjeti bez toga. Više je

volio biti sam, što joj je i rekao, kada su konačno započeli razgovor o tome. Nije pokušao lagati,

pravdati se, niti bilo što joj objasniti.

- Ni za jedno od nas ovo nije dobro. Oboje zaslužujemo nešto bolje. - Ovaj razgovor su vodili

tjedan dana od kada je prihvatio novi posao. Još nije mogao vjerovati da mu ona ne želi dati

razvod nakon svih onih prijetnji koje je izrekla prije suđenja i kada se on tako dugo nije vratio

kući, kada je sve bilo gotovo. Među njima više nije bilo ničega i ona je dobro znala da je

posljednjih nekoliko tjedana proveo s Crystal. - Mislim da je došlo vrijeme da se razilazimo.

Međutim, nju je zainteresirao njegov novi posao. Prvi put se prihvatio nečega što je ona

smatrala vrijednim truda. Ljudi su čak pričali da je odlično vodio slučaj te filmske zvijezde.

Umjesto da se ljuti, bila je ponosna i njemu je konačno postalo jasno koliko je malo poznaje. Njoj

je jedino bila važna slava, slava po svaku cijenu, pa čak i po cijenu njihovog braka.

ki@

202

- Zašto ne bismo još malo pričekali, Spencere? Kada smo ovoliko čekali, mogli bismo još malo.

Afektirala je, ali on se nije osjećao nimalo romantično. Bilo mu je jasno da su u nepovrat prošli

dani kada je sam sebe lagao da voli Elizabeth. Više nije želio da sudjelovati ni u kakvoj igri.

Želio se izvuči iz svega i upravo to joj je i rekao.

- Zašto, pobogu, želiš s ovim nastaviti, Elizabeth? Više nismo ni prijatelji. Zar ti nije stalo? -

Stvar je bila u tome što njoj i nije bilo stalo.

- Sviđa mi se ono čime se ovih dana baviš, Spencere. - Sviđalo joj se da bude žena senatorovog

pomoćnika.

- Ti to ozbiljno? - Bio je zaprepašten.

- Svakako. Voljna sam da nastavimo, ako si i ti. U stvari, neću te pustiti. - Kao i obično bila je

sasvim otvorena s njim. - Duguješ mi to. - Pozelenio je od muke.

- Zbog čega?

- Zato što si me prevario s tom djevojkom i napravio od mene budalu i ako misliš da ću se

razvesti od tebe kako bi je mogao oženiti, onda si lud. - Nije joj rekao da ga je Crystal natjerala

da se vrati i savjetovala mu da, zbog karijere, ostane oženjen.

- Htio bih se oženiti njome. - Nije joj htio lagati. - Ali ona to ne želi i to ti je cijela istina.

- Ili je budala ili je vrlo mudra. Nisam sigurna što je od toga istina.

- Kaže da želi biti sama i smatra da bi to naškodilo mojoj karijeri.

- U pravu je. A i pametnija je no što sam mislila. - Nije mu rekla da je Crystal svojim postupkom

samo pokazala koliko ga voli. Elizabeth nije imala namjeru da se kod Spencera zalaže za

Crystal, a i željela je ostati s njim u braku. - Hoće li se vratiti u Hollywood?

On odmahne glavom. - Ne, otišla je kući. Za nju je s tim svršeno.

- A gdje joj je kuća? - Bila je znatiželjna. Smatrala je mudrim da što više sazna o svojoj protivnici.

- To nije bitno.

- Hoćeš li se opet s njom vidjeti? - Po načinu na koji ju je pogledao znala je da bi on to sigurno

učinio samo kada bi mu Crystal dozvolila. Međutim, osjetila je da se nešto dogodilo prije no što

se vratio kući i ispravno je pretpostavila da ga je Crystal poslala natrag. Inače se ne bi vratio. Ali

pošto joj se već vratio, Elizabeth je namjeravala učiniti sve što je bilo u njezinoj moći da ga

zadrži. - Ispast ćeš prava budala ako se i dalje budeš petljao s njom. Mislim da se to ne bi

sviđalo ni tvom senatoru.

-To je moj problem, a ne tvoj. - Nije želio da o Crystali razgovara sa svojom ženom. I noću i

danju razmišljao je o njoj. Ali kada bi je pozvao i dalje je zahtijevala da je ostavi na miru. Rekla

mu je da su njihovi životi previše različiti i ničim je nije mogao pokolebati.

Imao je toliko posla da su mu tjedni jednostavno letjeli, tako da se nije iselio, niti je Elizabeth to

od njega tražila, čak je i njezine roditelje rjeđe viđao nego ranije, premda mu je njezin otac ipak

čestitao na novom poslu. Bilo mu je drago zbog Elizabelh. Odgojena je da postane žena nekog

utjecajnog čovjeka i Spencer joj je sada mogao pružiti ono što je željela.

Spenceru uopće nije bilo jasno kako se dogodilo da je ostao živjeti u kući u Georgetownu.

Nikako nije imao vremena da se preseli, a i Elizabeth ga je ostavljala na miru. Odlazila je s njim

na prijeme, pomagala mu da se zabavi i sama je bila dosta zaposlena društvenim aktivnostima i

druženjem s prijateljima s pravnog fakulteta. Nije se žalila na status quo, a u nekoliko mjcseci

ki@

203

shvatio je da je imalo i svojih dobrih strana to što je bio njome oženjen. Osjećao je krivicu što je

tako gledao na stvar, ali Washington je bio čudan grad, a politika još više. Svakako mu nije

škodilo što je oženjen kćerkom suca Barclayja.

U jesen je već prošlo šest mjeseci kako je radio za senatora i bio je toliko okupiran poslom da mu

uopće nije bilo važno s kim je oženjen. Osim u društvu kada su bili u istoj prostoriji, nikada je

nije ni viđao.

Gotovo više nije imao vremena pozvati Crystal, a i bila je uvijek tako hladna dok je razgovarala

s njim. Rekla bi mu da je dobro, pričala o ranču, ali bi mu svaki put jasno stavila do znanja da ga

ne želi vidjeti. Poslala ga je kući, Elizabethi i Washingtonu i on je opet bio u klopci. Upravo to je

i željela, jer je instinktivno znala da mu je to potrebno.

Svoju obitelj je opet vidio tek za Dan Zahvalnosti. Elizabeth je priredila vrlo lijepu večeru.

Njegovi roditelji su došli iz New Yorka i odsjeli kod njih, a njegov je otac opet sam sebi čestitao

što je savjetovao Spenceru da ostane u braku s Elizabethom onih prvih dana nakon povratka iz

Koreje. I Barclayevi su bili zadovoljni i nitko ih nije pitao kada će imati djecc, bilo je očigledno

da su bili prezaposleni, a Elizabeth će i inače tek u lipnju završiti pravni fakultet.

- Zamisli samo - šalio se Spencerov otac, - dva pravnika pod istim krovom. Mogli biste osnovati

vlastitu firmu.

Ako bi to i učinili, pomisli Spencer, to bi im bila jedina zajednička stvar. Međutim, Elizabeth nije

ništa odala, bila je šarmantna i dotjerana kao i uvijek i svi koji bi upoznali Spencerovu ženu

smjesta bi je zavoljeli. Pred njima je bila svijetla budućnost, a sudac Barclay je predložio da se,

nakon određenog razumnog vremena provedenog s mladim senatorom, Spencer pobrine za

vlastitu karijeru i da se sam natječe za senatorsko mjesto. Kao i Elizabeth i on je smatrao da bi se

Spencer trebao natjecati za Kongres. Ali još je bilo previše rano za to. Spencer je do guše bio

zaokupljen poslom, sav se posvetio njemu kako bi pobjegao iz samotnog bračnog života. Daleko

je dogurao s trideset šest godina. Ali u tome je izgubio ono što je najviše želio... ne svoju ženu...

već djevojku koju je sreo na ranču prije devet godina. Izgubio je Crystal.

39.

Crystal je također priredila večeru za Dan Zahvalnosti. Napunila je puru, a svježe obojenu

kuhinju ukrasila je domaćim brusnicama, slatkim krumpirom i sitnim klasjem žita. Hiroko i

Boyd su došli na večeru s Jane, a Boyd se nasmijao kada je vidio koliko je krupna, zatim su

posjedali i Jane je izgovorila molitvu prije jela. Beba se trebala roditi svakog trena. Boyd je nije

morao opet pitati, znao je da Spencer ne zna da će uskoro postati otac. Srce mu se slamalo zbog

tužnog izraza na njezinom licu, ali od svoje namjere nije odustajala, bez obzira koliko je to

koštalo. Boyd se pitao da li se još povremeno čuje s njim. Pričala im je o njegovom usponu u

Washingtonu, senatorovoj pomoći, ali uglavnom je šutjela.

Glavna kuća na ranču je sada izgledala sasvim drugačije, sve je bilo čisto, novo i svježe obojeno.

Jedva je prepoznao ugodnu u žuto obojenu kuhinju u kojoj su večerali za velikim hrastovim

stolom. Više nije mogao ni zamisliti njezinu majku tu, a srećom nije mogla ni Crystal. Za vrijeme

dugih šetnji još je mislila na oca. Više nije mogla jahati, barem dok se dijete ne rodi, ali izgleda

da je ionako imala previše posla, Jaredovu sobu je pretvorila u dječju. Obojila ju je svjetlo

ki@

204

plavom bojom i objesila bijele zavjese od čipke.

- A što ako bude djevojčica? - zadirkivao ju je Boyd tu večer prije polaska.

Smireno mu se osmjehnula. - Bit će dječak.

Slijedećeg jutra kada je Hiroko svratila da vidi kako je, našla ju je u njezinoj sobi kako mirno

sjedi potpuno skoncentrirana na nešto. To je kod nje probudilo sjećanja i već u slijedećem

trenutku vidjela je kako se Crystalino lice grči od bola.

- Beba, ne?

- Da. - Crystal se osmjehnula kroz bol, a zatim čvrsto dohvatila naslon stolice. Nije mogla

govoriti, a Hiroko je otrčala po Boyda kojega je zatim poslala po liječnika. Već nekoliko mjeseci

su je tjerali da ode u bolnicu, ali je Crystal odlučila da rodi kod kuće. Ljudi su se još sjećali

njezinog lica, filmovi koje je snimila i dalje su se prikazivali, često primjećivali u gradu, pitajući

se je li to ista žena. Nije željela da nitko sazna za bebu, nije željela da to dospije u novine. Glas o

tome nije smio da procuriti u javnost. Ako do toga dođe, izbit će novi skandal, pa če i Spencer

saznati. A to je po svaku cijenu željela izbjeći. Ali cijena je, kao što su to Boyd i Hiroko dobro

znali, mogao biti život djetata. Oni su na taj način izgubili svoje drugo dijete, a izgubili bi i Jane

da se Crystal nije našla kod njih. Doktor Good ih je uvjeravao da je zdrava i mlada. Nije bilo

razloga da jedna dvadeset četvorogodišnja djevojka ne rodi kod kuće ako tako želi.

Boyd je pozvao doktora Gooda i sat kasnije on je došao, Crystal je već jedva dolazila do zraka

između trudova. Lice joj se kupalo u znoju, a Hiroko je sjedila pokraj nje, držeći je za ruke, isto

onako kao što je nekada Crystal nju držala. Boyd je izveo Jane van i pustio je da se igra u vrtu,

dok su doktor Good i Hiroko ostali kod Crystal.

Kasno poslijepodne Hiroko je izažla na nekoliko minuta, bila je zabrinuta i napeta i rekla je

mužu da pođe kući s njihovom kćeri. Doktor Good je rekao da porođaj može trajati još satima.

- Još ništa? - Brinuo se za njihovu prijateljicu. Dugo se već porađala i teško mu je bilo zamisltii

da bebe još nema.

- Doktor kaže beba jako velika. - Boyd potraži njezine oči, sjetivši se njihovog iskustva s Jane, ali

njegova se žena ipak osmjehnu prije no što se vratila unutra. - Možda uskoro. - Isto to rekla je i

Crystal nekoliko minuta kasnije dok se naprezala da istisne bebu, uz pomoć iskusnih starih

ruku doktora Gooda. Bio je to isti onaj liječnik koji je odbio poroditi Hiroko sedam i pol godina

ranije i da se brine o njoj za vrijeme trudnoće, jer su mu Japanci ubili sina. Ali sada ju je

promatrao i dirnula ga je njezina nježnost, suosjećanje i mudrost. Kao da je zračila nekom

toplinom, ljubaznošču i religioznošću, tako da joj se na trenutak čak poželio ispričati. Znao je da

im je drugo dijete umrlo i pitao se da li im je mogao pomoći. Hiroko mu je dopustila da je

promatra ništa mu ne rekavši, i dalje je tiho hrabrila Crystal, puštajući je da joj steže ruke i da

viče kada bi je razdirali bolovi, koji su bili sada sve duži i jači, ali beba ipak nikako nije izlazila.

- Možda ćemo je morati prebaciti. - Počeo je razmišljati o carskom rezu, ali Crystal se odjednom

uspravila i tako ih udarila pogledom da je bio zapanjen. - Ne! Ja ostajem ovdje! - Prije godinu

dana optužena je za ubojstvo. Sada joj je još samo trebalo da se pročuje za njezino vanbračno

dijete pa da zapečati Spencerovu karijeru. Ako netko samo posumnja da je njegovo, do jutra će

ta vijest osvanuti u svim novinama. - Ne! Sama ću... oh Bože... - Još jednom joj je bol počele

razdirati tijelo prije no što je uspjela opet progovoriti i znajući što je liječnik očekivao od nje, ona

ki@

205

se još snažnije napne. Ovaj puta se beba pomaknula nešto malo naniže, a ona se opet napela,

liječnik je kimnuo.

- Kada bi mogla još nekoliko puta tako za mene, uskoro bismo možda ugledali bebu. - Slabašno

se osmjehnula Hiroko između dva razdiruća bola, a doktor je bez objašnjenja na tren izašao iz

sobe da pozove bolničarku. Upozorio ju je da će mu možda biti potrebna kola hitne pomoći na

ranču Wyatt. Možda će morati Crystal prebaciti u bolnicu u Napi. Nije želio njezin život dovesti

u rizik ako ovo još potraje. Bolničarka je obećala da će ostati pokraj telefona i da će za svaki

slučaj obavijestiti vozača ambulantnog automobila. Kada se vratio odmah je primijetio da je

beba krenula. - Opet!... tako... napni se još jače!... jače! - Više se nije mogla napinjati, oči samo što

joj nisu iskočile, a lice joj je bilo crveno, tako se jako napinjala da je mislila da će joj tijelo

eksplodirati kada je osjetila kako je razdire nevjerojatni pritisak, sličan dolasku ekspresnog

vlaka. Više ga nije mogla zaustaviti i cijelo vrijeme se morala napinjati, dok ju je Hiroko

promatrala začuđenim očima. Između Crystalinih nogu pojavi se malo crveno lice i glava

pokrivena gustom crnom svilenkastom kosom, te ljutito zaplače dok mu je liječnik Good nježno

ispravljao ramena, zatim ga je izvukao i spustio na majčin trbuh. Bila je toliko umorna da je

jedva govorila, ali ipak mu se osmjehnula kroz suze, a zatim se glasno nasmijala i dalje ga

gledajući.

- Tako je divan... oh, tako je divan... - Čak je i Hiroko primijetila da je mali Spencerova slika i

prilika. Crystal se pobjedonosno osmjehnula liječniku kada je presjekao pupčanik, a Hiroko je

oprala i umotala bebu u čisti bijeli pokrivač. - Rekla sam vam da mogu sama.

I on se njoj osmjehne. - Na trenutak si me zabnnula. Taj tvoj momčić vjerojatno je težak dobrih

deset funti. - Izmjerili su ga na kuhinjskoj vagi i uvjerili se da je u pravu. Spencerov sin bio je

težak deset funti i sedam unci. Doktor ga je zatim vratio majci, koja mu se opet nasmiješila. On

je bio dar koji je dobila ravno iz Božjih ruku i upravo tako ga je i nazvala. Zebediah. Božji dar.

Bilo je to snažno ime za snažno dijete, rođeno iz ljubavi koju je toliko dugo darivala njegovom

ocu.

Doktor je ostao još malo dok su ona i beba smireno spavali. Svi su se oni toga dana namučili, a

osobito Crystal. Tiho je napustio sobu i zatekao Hiroko samu u dnevnoj sobi. Ponudila ga je

šalicom čaja koji se pušio i on je, nakon trenutka oklijevanja, prihvati. Čak i sada mu je bilo

teško s njom razgovarati, ali toga dana stekla je njegovo poštovanje i na neki čudan način bilo

mu je žao što se to nije ranije dogodilo.

- Danas ste mi mnogo pomogli, gospođo Webster - počne on oprezno, a ona se osmjehne.

Njezina mudrost premašivala je njezine godine. Život joj nije bio lak, ali donio joj je mnogo

blagoslova, zahvaljujući njezinom mužu i Crystal.

- Hvala vam. - Stidljivo mu se osmjehnula. Prije polaska se svečano rukovao s njom. Nije to bio

oproštaj, za to je bilo prekasno. Ali bio je to prvi korak prema prihvaćanju.

Slijedećeg jutra kada je došao u ordinaciju ispričao je o ovome bolničarki. Bilo im je potrebno

deset godina da joj konačno oproste to što je Japanka i da shvate da je Hiroko Webster bila

dobra žena. Primijetila je da je ljudi nakon ovoga drukčije gledaju, a kada je jednog dana ušla u

prodavaonicu s Jane, žena na blagajni se osmjehnula i pozdravila je, premda ju je prošlih deset

godina šutke usluživala.

ki@

206

Crystalina beba je dobro napredovala, bila je zdrava i jaka. I ona se zadivljujuće brzo oporavila.

Kada je napunio mjesec dana krstili su ga u crkvi u kojoj se udala njezina sestra. Dobio je ime

Zebediah Tad Wyatt i krsni kumovi su mu bili Boyd i Hiroko Webster. Poslije službe Crystal je

dozvolila maloj Jane da ga uzme. Borila se da iziđe na kraj s težinom usnule bebe, što je sve

natjeralo na smijeh, a zatim se zabrinuto namrštila i pogledala ih. Postavila je Crystali pitanje

koje joj je natjeralo suze na oči.

- Tko će mu biti tata?

Crystal je potiskivala suze gledajući je kako drži Spencerovo dijete. - Izgleda da će imati samo

mene. A to znači da ćemo ga svi morati malo više voliti. - Pitala se da li će joj Zeb jednog dana

postaviti isto pitanje.

- Mogu li mu ja biti teta?

- Svakako. - Suze su klizile niz Crystaline obraze dok ih je oboje ljubila. - Teta Jane. Mnogo će te

voljeti kada malo odraste. - Djevojčica je bila zadovoljna dok je vraćala Zebediaha Wyatta

njegovoj majci.

40.

Četiri dana nakon Dana Zahvalnosli, 26. studenog 1956, Zebediah je proslavio svoj prvi

rođendan. Ingrid Bergman je te godine snimila Anastasiu kada se oporavila od skandala

kakvog je Crystal jedva uspjela izbjeći, pa je zbog toga bila presretna. Ona nije bila slavna kao

švedska glumica, ali nakon prošlogodišnjeg suđenja za ubojstvo, sigurno bi postala predmet

novog skandala i bilo joj je strašno drago što se to nije dogodilo.

Crystal je sama ispekla Zebu tortu, a on je sretno hihotao dok je obje ruke zaranjao u nju, nakon

čega joj je Jane morala pomoći da ga opere. Imala je osam godina i obožavala je maloga. Bio je

njezin najdraži prijatelj u igri.

Hiroko su polako, šutke prihvaćali ljudi koji su je deset godina izbjegavali. Međutim, Jane je i

dalje plaćala ceh roditeljske hrabrosti, jer ju je većina djece s kojom je išla u školu zadirkivala i

nazivala mješankom. Uz Hiroko učila se praštanju i strpljenju. Vodila je Zeba sa sobom gdje god

bi išla rančem te na taj način neizmjerno pomagala Crystal, koja je imala pune ruke posla

nadgledajući sve na imanju, a ponekad je čak i sama radila u polju. Ranč je lijepo napredovao,

pa je prodala manji komad zemlje kako bi uvela nova poboljšanja. Ali već tada joj je postalo

jasno da joj on neće donositi neku veliku zaradu, već samo osiguravati goli život. Najviše što je

mogla postići bilo je da ranč sam sebe izdržava i njoj i Zebu omogući ono najosnovnije. Nikada

se neće obogatiti, niti moći sebi priuštiti neki sitni luksuz, zbog čega je već mjesecima bila

zabrinuta.

Shvatila je da Websterovi žive od danas do sutra tako da ih je oslobodila plaćanja najma, ali isto

kao i ranč, i pumpna stanica jedva je pokrivala izdatke. A sada je trebalo misliti i na Zeba. Znala

je da će se uskoro morati zaposlili i početi odvajati ponešto novca na stranu za njegovu

budućnost. Također je znala da neće prodati ranč. Još se uvijek sjećala očevih riječi da ne

prodaje ranč i ona to nije namjeravala učiniti bez obzira na to što se dogodilo. To je bio njezin i

Zebov dom, a sada i dom Websterovih.

Kada bi je Spencer nazvao nije mu spominjala brige koje su je morile. I dalje ju je s vremena na

ki@

207

vrijeme zvao, ali ona se plašila da u pozadini ne čuje dječji glas, pa je brzo prekidala. Zvao je sve

rjeđe. Za njega je čuti njezin glas bilo mučenje, jer mu je jasno i glasno rekla da ga ne želi vidjeti.

Užasavala se i od same pomisli da bi mogao sresti Zeba ako se vrati, a to je bila tajna koju je

odlučila čuvali uz cijenu vlastitog života. Znala je da Spenceru dobro ide, čak je jednom o njemu

čitala u Timeu, a povremeno čak i u lokalnim novinama.

U proljcće 1957, zemlja je doživljavala ekonomski procvat, što nije imalo baš nikakve veze s

Crystalinim životom i ona je shvatila da će uskoro morati nešto poduzeti. Zima je bila teška i

sada više nije mogla zatvarati oči pred neminovnošću. Morala je pronaći posao kako bi zaradila

dodatni novac.

Zeb je imao osamnaest mjeseci i posvuda je trčao za Jane. Jedva je čekao da se vrati iz škole.

Jednog svibanjskog poslijepodneva ona i Hiroko su išle za njima prašnjavim putem koji se

protezao kroz vinograd. Prošle noći, nakon nekoliko mjeseci konačno je donijela odluku. To je

bilo jedino što je znala raditi. Nadala se da je nakon dvije godine skandal pao u zaborav. Znala

je da se mora vratiti u Hoollywood pokušati još jednom. Hiroko ju je tužno pogledala kada joj je

priopćila svoju odluku. Oduvijek se pitala hoće li se Crystal ikada tamo vratiti. Tako da je to

sada nije mnogo iznenadilo. Mislila je da će im srce prepući ako ona ode, a mogla bi i prodati

ranč. Međutim, Crystal ih je požurila razuvjeriti njihovih slutnji, što su dokazale i njezine

slijedeće riječi koje su Hiroko jednostavno razoružale.

- Želim Zeba ostaviti ovdje s vama. - Promatrala ga je kako prati Jane, kako ona hihoće, a on se

smije od sveg srca što je njegovu majku dirnulo u srce. Svakog trenutka, svakoga dana,

podsjećao ju je na svoga oca.

- Otići ćeš u Los Angeles bez njega? - Hiroko nije mogla vjerovati svojim ušima.

- Moram. Znaš što se dogodilo Ingrid Bergman. Mogle bi proći godine prije no što mi dopuste

da se vratim na film. Možda mi to ionako neće dozvoliti. Ali vrijedi pokušati. To je jedino što

znam raditi. - I znala je da bi bila dobra. - Vidjela je jedan od svojih filmova prošle godine, jer ju

je zanimalo vidjeti se na ekranu. Premda toga nije bila svjesna, dvadeset pet godina resilo je

njezinu ljepotu zrelošću. Te godine je trebala napuniti dvadeset šestu, a imala je i dijete o kojem

je trebalo misliti. Ovo je bilo pravo vrijeme da se vrati, prije no što još više ostari i potpuno

padne u zaborav. Namjerno je prekinula sve veze s tamošnjim svijetom i sada je morala krenuti

iz početka. Ali ovaj puta će se probijati svojim radom, a ne uz pomoć čovjeka kakav je bio Ernie.

Nikada više neće prihvatiti ničiju uslugu. Tu lekciju je dobro naučila. Hiroko je istu večer

priopćila svome mužu da je Crystal odlučila otići, ni on nije bio ništa manje začuđen od nje.

- I Zeba će ostaviti s nama? - Hiroko kimnu, a Boyda to vrlo dirne. To je bio najveći znak

povjerenja koje je imala u njih. Znali su kako je očajnički Crystal voljela svoga sina, tako da je u

lipnju, cijeli tjedan provela plačući prije no što ga je ostavila. Znala je da to mora učiniti premda

joj se srce kidalo od bola, to je bilo za njegovo dobro. Bolje sada nego deset godina kasnije, jer

tada bi za nju već bilo previše kasno. Prema holivudskim mjerilima, ona nije postajala mlađa.

- Što ako me zaboravi? - tiho je plakala pred svojom prijateljicom, dok ju je Hiroko promatrala

kako se muči što ga mora ostaviti. Pitala se čak da li će uopće biti u stanju to i napraviti.

Ali jednog vedrog lipanjskog dana, poljubila ga je posljednji put i dugo ostala stajati na trijemu

na jutarnjem suncu, obuhvaćajući pogledom svoju zemlju, osjećajući isti grč u srcu koji bi uvijek

ki@

208

osjetila kada bi pogledala zemlju koju joj je ostavio otac. Privila je Zeba na grudi i udisala slatki

miris njegova tijela, a zatim ga je prigušujući jecaje predala Hiroki.

- Pazi na njega... - Zaplakao je i pružio ručice prema njoj. Od rođenja se nije odvajao od nje ni na

jedan sat. A sada ga je ostavljala. Obećala je da će se vratiti čim bude mogla, ali financije joj neće

dozvoljavati da često dolazi.

Boyd ju je odvezao u grad i ispratio na autobus. Okrenula se i zagrlila ga, očiju punih suza.

- Pazite na moju bebu...

- Ne brini za njega. Čuvaj se. - Nije mogao zaboraviti na nevolje koje su je tamo snašle prošli

put, premda je sada bila starija i mudrija.

Jedan dan se zadržala u San Franciscu kako bi kupila odjeću, pažljivo vodeći računa koliko

troši. Morala je dobro rasporediti ono malo novaca što je imala, a sada je i točno znala što joj

treba. Kupila je haljine koje su isticale njezin stas, a nisu bile vulgarne, tek pri kupovini shvati

koliko je smršavila radeći na ranču. U trapericama o tome uopće nije razmišljala, ali sada je

jasno vidjela koliko se stanjila zbog čega su joj noge postale samo još duže, struk tanji, a grudi

punije. Kupila je šešire koji su isticali njezino lice i cipele s visokim potpeticama u kojima je

jedva hodala. Svratila je i do Harryja i Pearl te večerala s njima. Pjevala im je tu večer u

restoranu, tek da vidi kako će se osjećati u znak sjećanja na stara vremena i sama se iznenadivši

da još uvijek to zna raditi. Ali klub ju je podsjetio na Spcncera i onu noć kada ju je pronašao

neposredno nakon zaruka. Svuda ju je sve podsjećalo na njega. Jedino se nadala da je L.A. neće

podsjećati na Ernia.

Slijedećeg dana stigla je u Hollywood u kojem je se više nitko nije sjećao. Nitko na nju nije

obratio pažnju dok je uzimala sobu u jeftinom hotelu. Bila je samo jedna od mnogobrojnih

lijepih djevojaka koje dolaze u Blještavi grad da ih netko otkrije.

Pričekala je jedan dan, da se malo prilagodi i dvaput je nazvala kuću. Zeb je bio dobro, dobro je

jeo, jednom je čak otišao do velike kuće da je traži, ali ga je Jane pratila i vratila natrag, Hiroko

ju je uvjeravala da nije nimalo tužan. Slijedećcg jutra je drhtavim prstima okrenula broj agenta

kojeg je upoznala prije mnogo godina. Prošlo je pet godina od njezinog prvog dolaska u L.A. s

Pearl, ali ovaj put je znala što radi. Zakazao joj je sastanak za isto poslijepodne, bio je otvoren.

- Ako želiš istinu, nisam te mogao izvrgnuti ruglu.

- Zašto? - Oči su joj bile širom otvorene i tužne, ali i dalje je ostavljala čovjeka bez daha kada bi

je pogledao. Kakva sramota, ali to je bila istina. Nije je mogao iskoristiti.

- Ubila si momka. Ovo je smiješan grad. Svatko bi svakome zabio nož u leđa, a za moral brinu

kao za lanjski snijeg. Ali kada se postavi pitanje moralne klauzule u njihovim ugovorima, studiji

traže djevice. Žele da svi ostanu čisti i da se primjerno vladaju. Ne možeš biti iščašena, luda, niti

se pohotno ponašati. Ako dođeš s nekim u sukob, spetljaš se s nečijom ženom, ako ubiješ

nekoga koga Bog zabranjuje da ubiješ, sve je gotovo. Poslušaj moj savijet, srce, vrati se tamo

gdje si provela ove dvije godine i zaboravi na ovo.

Ono što joj je rekao bilo je jednostavno i istinito tako da je čak počela razmišljati o tome da ga

posluša. Međutim, imala je novaca da ostane barem dva mjeseca i još nije bila spremna odustati.

Slijedećeg tjedna obišla je još tri agenta i svi su joj oni isto ponovili, premda na nešto tananiji

način. Ipak, poruka je bila ista. Njezina karijera u Hollywoodu bila je zapečaćena. Priznali su da

ki@

209

su njezina dva posljednja filma bila dobra i da je imala strašan glas, te da su je voljeli svi režiseri

s kojima je radila, ali unatoč svemu tome, nijedan studio je nije želio.

Dva tjedna nakon dolaska, jednog teškog sunčanog dana, sjedila je u restoranu i pila limunadu

kada je vidjela glumca s kojim je glumila u jednom filmu. Zagledao se u nju iz daljine, a onda joj

se lagano približio. - Crystal, jesi li to ti? - kimnula je, skinula šešir i nasmiješila se. Bio je

ljubazan, premda slavan i s njim je bilo lijepo raditi. - Da. Barem mislim da jesam. Kako si, Lou?

- Dobro. Gdje si, do đavola, bila cijelo ovo vrijeme?

- Nestala sam odavde. - Oboje su znali zašto, ali on ipak nije spomenuo ni suđenje ni Ernievo

ubojstvo.

- Što radiš ovdje? Snimaš li? - Nije čuo da se vratila u grad, ništa o njoj nije pročitao u vijestima,

ali premda nikada nisu bili osobito bliski, ona mu se sviđala. Od samog početka mu je bilo žao

što joj je sve krenulo naopako. Bila je pravi profesionalac i oduvijek je mislio da će jednog dana

postati velika zvijezda. To je, uostalom, mislio i Ernie.

Nasmijala se i odmahnula glavom. - Ne, ne radim. - Tupo ga je pogledala i rekla. - Nitko za

mene ne želi čuti.

- Dečki ovdje igraju oštro. - I on je imao problema zbog glasina da je homoseksualac. Morao se

čak oženiti sestrom svoga ljubavnika. Sad je sve opet bilo u redu. Nitko u Hollywoodu nije bio

spreman prihvatiti istinu. Morao si igrati prema njihovim pravilima ili odustati.

- Tko ti je agent?

- Ista priča.

- Sranje. - On se spusti na praznu stolicu, žaleći što joj ne može pomoći, a onda mu nešto pade

na pamet. - Da li si bila kod nekog režisera? To ponekad upali. Ako te oni žele, znaju zavrnuti

po koju pravu ruku i presto magic, telefon zazvoni i ti već radiš.

Ona opet odmahne glavom. - Mislim da u mom slučaju to ne bi bilo baš tako jednostavno.

- Reci mi gdje si odsjela? - Ona mu reče, a on to nažrvlja na salveti. - Ne poduzimaj ništa. Ne

miči se. Pozvat ću te. - Strašno ju je sažaljevao dok se udaljavao, znao je koliko je to škakljiva

stvar, ali ona nije očekivala da će joj pomoći, nije čak očekivala ni da će je nazvati.

Dva tjedna kasnije kada je već iscrpla sve mogućnosti osim one da odustane, jer uz sve to još je i

strašno čeznula za Zebom, zazvonio je telefon u njezinoj zagušljivoj hotelskoj sobi. Bio je kasni

srpanj i ona je bila spremna sve zaboraviti i vratiti se kući. Nije imalo svrhe ostati i u kolovozu.

Kada se javila, začula je Louov glas...

- Crystal, imaš li olovku? Zapiši ovo. - Izdiktirao joj je dva imena, jedan je bio režiser, a drugi

poznati producent. Obojica su pravili filmove koji su dobivali Akademijine nagrade, tako da mu

se gotovo nasmijala što joj je uopće predložio da ih pozove. Slušaj, razgovarao sam s obojicom,

oni su silni momci. Režiser nije znao da li će moći nešto učiniti za tebe, ali voljan je pokušati.

Međutim, Brian Ford mi je rekao da se pobrinem da ga svakako nazoveš.

- Ne znam, Lou. Mislim da sam već odustala, ali u svakom slučaju hvala.

- A sada me dobro poslušaj - primijetila je da se iznervirao. - Ako ih ne nazoveš, mene ćeš

osramotiti. Rekao sam im da ti je jako stalo da ponovo počneš raditi. Je li to točno ili ne?

- Je... ali... znaju li oni za suđenje?

- Šališ se? - Tužno se nasmijao. Šesnaestoro ljudi mu je reklo da je pošalje do đavola. I te kako su

ki@

210

znali. Svi su znali. - Ti samo lijepo nazovi. Što možeš izgubiti?

Bio je u pravu, tako da je obojicu pozvala slijedećeg jutra. Frank Williams je bio iskren, rekao joj

je da su joj šanse da nađe posao minimalne, ali se ponudio da napravi novi probni snimak s

njom, pa ako bude valjao može ga iskoristiti. Odlučila je da prvo to napravi, tako da je

producenta nazvala tek kada ga je dobila.

Prvi probni snimak koji su napravili bio je slab, bila je nervozna i imala je osjećaj da je

zaboravila sve što je nekada znala. Ali Frank je navaljivao da naprave još jedan, a taj novi je bio

mnogo bolji. Kritički ga je odgledao zajedno s njom i upozorio je na napravljene greške. Znala je

da bi opet morala uzeti instruktora, ali za to nije imala novaca. Pitala se da li uopće vrijedi

pozvati Briana Forda. Probni snimak nije bio ništa osobito, bila je umorna i bilo joj je strašno

vruće, a za njom se vukla ružna prošlost. Ali ipak ga je nazvala i to samo zbog Loua kako

njegov trud ne bi bio uzaludan. Ovako će mu barem moći reći da je pokušala prije no što se

vrati kući na ranč k svom malenom. Gotovo da joj je bilo drago što nije uspjela. Više nije mogla

podnositi razdvojenost od njega.

Sekretarica Briana Forda zakazala joj je sastanak za slijedeće poslijepodne razgovarala je s njom

kao da zna o kome je riječ. Sutradan je Crystal uzela taksi i krenula prema njegovom uredu. Bio

je u sjevernom djelu Hollywooda i ona je stalno nervozno pogledavala u taksimetar. Zaboravila

je koliko je skupo voziti se taksijem. U gradu je bila već točno pet tjedana, a njezina mršava

zaliha brzo se stanjivala. Bilo je dana kada se čak plašila jesti, a gotovo nikad i nije bila gladna

zbog silne vručine i zbog toga što joj je Zeb toliko nedostajao.

Sekretarica ju je zamolila da pričeka, a njoj se nakon nekog vremena učinilo da je prošla

vječnost, ali ju je na kraju ipak pustila unutra. Crystal je na sebi imala bijelu haljinu s dubokim

prorezom na uskoj suknji, a svoju platinastu kosu je prije polaska četkala dok nije počela sjati;

nije je pokupila već ju je pustila da joj slobodno pada niz leđa kao što je to nekada ljeti kao dijete

činila. Na nogama je imala bijele sandale visokih potpetica, a na rukama rukavice, međutim,

gotovo da se uopće nije našminkala. Bilo joj je već dosta oblačenja i pretvaranja da je nešto

drugo. Željela je otići kući i navući traperice, ovo je biia zadnja stanica. Htjela je to što prije

obaviti i krenuti natrag, tako da se ponešto od toga naziralo i u njezinim očima kada ju je

sekretarica propustila u Fordov ured. Bila je to velika, divno uređena prostorija. Na jednoj polici

bili su poredani sve sami Oscari, drugi zid zauzimao je kamin, a u prostoriji je bio još i ogromni

stakleni stol, pod je bio prekriven debelim sivim sagom. Dok ju je promatrao kako prelazi preko

sobe, njoj je postalo jasno da pred sobom ima jednog moćnog čovjeka snježno bijele kose i

prodornih plavih očiju, a kada je ustao, bila je pred pravim gorostasom. Bio je visok najmanje

šest i po stopa i imao je dubok melodičan glas. Davno je bio glumac. Ali rano je zaključio da ga

više zanimaju neke druge stvari nego učenje replika. S dvadeset pet godina postao je režiser, a

deset godina kasnije već je bio producent vodećih filmova. Danas u pedeset petoj, za sobom je

imao dva desetljeća filmske povijesti. Godinama je već pravio dobre filmove i svi su ga

poštovali. Crystal je i te kako bila svjesna koliku joj je čast ukazao što ju je uopće primio, što je

samo pokazivalo koliko je poštovao i volio Loua.

Nonšalantno joj se osmjehnuo, ponudio je da sjedne, ponudio je cigaretom koju je ona odbila, a

zatim je sam zapalio te počeo je promatrati prethodno zaškiljivši. Izgledao je kao da mu nije

ki@

211

mjesto za tim radnim stolom i da bude producent već da jaše ili da šeta poljima kao što je to

činio njezin otac. Nije bio ni slatkorječiv ni onako napadno pristojan kao pokojni Ernesto

Salvatore. Ovaj čovjek je bio dostojanstven i utjecajan.

- Lou mi je rekao da ti nije bilo lako od kada si se vratila.

Ona kimnu, pokraj njega nije bila čak ni nervozna. Toliko ju je podsjećao na oca.

- Pa, to sam na neki način i očekivala. - Oboje su znali zašto, ali on je bio dovoljno pristojan da to

ne spomene. - Nisi imala sreće? - Zažmirio je na trenutak jer mu je u oči ušao dim vlastite

cigarete, a ona odmahne glavom.

- Ne. Sutra se vraćam kući.

- Šteta. Smislio sam nešto za tebe. - Nije bila čak ni načisto da li joj je stalo. Ako ovdje bilo što

počne raditi, morat će se na duže vrijeme odvojiti od Zeba, a već je zaključila da to nipošto nije

željela. - Upravo pripremamo novi film. Volio bih ubaciti malu ulogu za tebe. Tek toliko da opet

okvasiš noge. Ništa veliko. Ali to bi nam omogućilo da izvidimo teren.

- Je li to film za neki studio? - Već se osvjedočila da joj oni neće više dati posla, bez obzira na to

koliko minimalna bila uloga, ali on je odmahnuo glavom. Frank Williams mu je već pokazao

njezin probni snimak i njemu se sviđao.

- Ne, ovaj snimam za nezavisne. Oni će ga, dakako, za nas distribuirati. Ali ne mogu utjecati na

to tko glumi u njemu. - Mislio je čak da joj predloži da promijeni ime, ali ni to nije bilo rješenje, a

i nije želio. Bez obzira na to što učinila, Crystal Wyatt je počela stjecati slavu kao dobra glumica.

- Da li bi o tome razmislila? Nećemo početi prije rujna.

- Da li ćete tražiti da s vama potpišem ugovor?

Osmjehnuo se i opet odmahnuo glavom. - Samo za ovaj film. Ja nisam robovlasnik.

Shvatila je da mu je poznata njezina odiseja s Erniem, pa ipak je bio voljan da joj da posao.

Odjednom ju je preplavio val zahvalnosti, te je došla u iskušenje da pokuša. - Mogu li malo

razmisliti? - Međutim, oboje su znali da joj je to jedina šansa. Nije se pretvarala pred njim,

jednostavno je željela biti načisto da li se isplati opet ostaviti Zeba.

Rukovao se s njom i ispratio je, cijelo vrijeme se u njegovom društvu vrlo ugodno osjećala. Lou

je bio u pravu. Brian Ford je bio dobar čovjek koji joj je otškrinuo vrata za povratak na film.

Cijelu noć je razmišljala o tome, a ujutro ga je pozvala i prihvatila ponudu. Bio je zadovoljan i

rekao joj da će joj poslati ugovor i scenarij.

- Neka ti advokat pregleda ugovor. - Koliko se samo razlikovao od Ernia. - Na snimanje ne

moraš doći prije petnaestog rujna. - To je bila najljepša vijest tog tjedna. Moći će kod kuće

provesti cijeli kolozoz i pola rujna sa Zebom. Nazvala je Loua i zahvalila mu, a on joj je dao ime

njegovog advokata koji se brinuo o ugovorima. Tog je poslijepodneva odletjela kući, jer je

prethodno ostavila svoju adresu Fordovoj sekretarici. Navečer je već bila u autobusu na putu

prema dolini. Nikako nije mogla prestati misliti na ljubaznost Briana Forda, dok je tu večer

sjedila u kuhinji držeći u naručju svog mališana, osmjehnula se u sebi. Upalilo je! Uspjela je! Ali

najbolje od svega bilo je to što je opet bila kod kuće s njim. Svih šest tjedana provela je jureći se i

igrajući se s njim, ne ostavljajući ga duže od nekoliko trenutaka.

Boyd i Hiroko bili su uvjereni zbog onoga što joj se dogodilo, a šest tjedana kasnije opet je

odletjela na jug. Uloga je bila mala, ali Ford se pobrinuo da bude dobra. Želio je da uspije.

ki@

212

Smatrao je da je talentirana, a i sviđala mu se.

Privlačilo ju je poštenje kojim je odisala, otvorenost, toplina i neka nenametljiva hrabrost rođena

iz teških trenutaka kroz koje je prošla. Bio je to bogati dodatak njezinoj ljepoti koji je

otjelovljavao njezinu glumu. Kada je nakon svakog dana pregledavao snimljeni materijal,

uvjerio se da je kao i obično bio u pravu. Bila je dobra. Čak odlična. Nakon ovog ponudio joj je

ulogu u još jednom filmu i do Božića, kada se vratila kući Zebu, imala je već dovoljno novaca da

im svima kupi pristojne darove. Morala se odmah vratiti natrag i sve do ožujka naporno je

radila za njega, ali ovaj drugi film bio je odličan i kada se pojavio u dvoranama, kritičari su je

obasuli pohvalama. Prošlost je odjednom bila zaboravljena. Opet je bila njihova miljenica, samo

ovaj puta razlozi za to su bili pravi. Bila je dobra glumica koja se pojavljivala u dobrim

filmovima, koje je pravio jedan od najutjecajnijih producenata u Hollywoodu. Ništa od ovoga

što je sada radila nije bilo nepošteno, nitko je ni na što nije primoravao, nikakvim nestabilnim

nagodbama, nikakvo podzemlje. Duh Ernia Salvatore konačno je nestao, a Crystal Wyatt ne

samo da je preživjela, već je izašla kao pobjednik.

Spencer je otišao pogledati njezin drugi film sam jedne večeri u Washingtonu i iznenadio se

kada ju je vidio na ekranu. Već je mjesecima nije zvao i nije ništa znao o tome da se opet počela

baviti glumom. Sjedio je i zurio u ekran, dok mu je tupa bol parala srce. Slijedećeg jutra ju je

pokušao nazvati. Međutim, nitko nije podigao slušalicu, a nije imao pojma kako da je pronađe u

Hollywoodu. I onako je nije imalo smisla zvati. Posljednji put kada je s njom razgovarao bila je

sasvim jasna. Nije željela da je više zove. Život mu je bio ispunjen. Bio je senatorov najvažniji

pomoćnik i odlučio je da se ne kandidira za Kongres.

Bio je početak, 1959. godine i Crystal je upravo počinjala snimati novi film. Imala je svoj stan i

prvi put se osjećala sigurnom u svom poslu. Sada su se svi studiji otimali za nju, ali njoj se više

sviđalo ostati nezavisna i raditi za Briana Forda. To ju je malo ograničavalo, ali sviđala joj se

kvaliteta filmova koje je on snimao, a i mnogo toga ju je naučio. Također je dobro zarađivala.

Povremeno ju je izvodio na večere i postali su dobri prijatelji, ali nikada nije zatražio od nje

ništa što ona nije željela ponuditi. Živjela je samo za svoje dijete. Svaku večer čula se sa Zebom i

jedva je čekala da se u pauzama između filmova vrati kući.

Jedne noći je izašla na večeru s Brianom kod Chasena kada ju je iznenada uz osmijeh pitao. -

Zašto stalno trčiš natrag na sjever? - Pretpostavio je da se radi o nekom muškarcu, jer se do sada

nije ni s kim spetljala, ali ona se osmjehnula i malo zastala prije no što mu je odgovorila. Znala je

da mu može vjerovati, a pošto se osjećala neobično razgovorljivom, otkrila mu je tajnu.

- Zbog mog ranča i mog sina. Živi tamo s mojim starim prijateljima dok ja radim.

Brian Ford se namrštio i tužim glasom je upitao. - Crystal, da li si ikada bila udana?

Odmahnula je glavom, nije ni mislio da je. - To da nikom nikada nisi rekla. Sjeti se što su učinili

Ingrid Bergman. Isprašit će te iz ovog grada takvom brzinom da nećeš ni znati što ti se

dogodilo.

- Znam. - Uzdahnula je. - Zato ga i ostavljam tamo. - Ubojstvo su, očigledno, još i tolerirali, ali

ne i vanbračnu djecu.

- Koliko je star? - Probudila je njegovu znatiželju, zanimalo ga je čije je to dijete. Možda je zbog

toga ubila Ernia, možda je to imalo neke veze s djetetom. Nikada je o tom događaju ništa nije

ki@

213

pitao, pa neće ni sada, ali upravo mu je ta misao pala na pamet, dok mu je ona odgovarala na

postavljeno pitanje.

- Ima dvije i pol godine. - Ernie je bio mrtav već tri i po godine, tako da je dobio odgovor na ono

što ga je zanimalo.

- Znači nije Erniev.

- Blagi bože, ne! - Nasmijala se. - Prije bih se ubila nego rodila njegovo dijete.

I on se osmjehnuo. - Ne mogu reći da se ne slažem s tobom. Oduvijek mi je bilo žao što si se

spetljala s njim. Netko ga je trebao ubiti mnogo prije od tebe.

- Nisam ga ja ubila - rekla je to tiho, gledajući ga ravno u oči. - Ali jedina nam je šansa bila da

sve predstavimo kao samoobranu. Nije bilo svjedoka koji su me vidjeli da sam napustila kuću u

Malibuu, niti kada sam došla kući. A policija je rekla da sam imala i motiv i priliku. U to vrijeme

smo iskoristili jedinu moguću šansu. I pobijedili. Mislim da je to sada jedino važno. - Osim što

su ljudi i dalje mislili da je ubila čovjeka i što ju je to boljelo. U njihovim je očima ona bila

ubojica. Dok je sada o tome razmišljala, shvatila je da je pravo čudo što uopće opet radi. Podigla

je pogled prema njemu i nježno se osmjehnula, pogledom izražavajući poštovanje koje je prema

njemu pokazivala. - Hvala ti što si imao povjerenja u mene. Strašno mnogo si me naučio.

- Takve stvari uvijek djeluju dvosmjerno. - Opet se zapitao tko li je bio otac. - Da li dječakov otac

živi s tobom na ranču? - Pretpostavio je da se zbog toga uvijek odmah nakon filma vraćala

natrag, ne samo zbog djeteta, već i zbog njegovog oca.

Međutim, ona samo nijemo odmahne glavom. Pomirila se s tim. Bila je u pravu kada ga je

pustila da ode. Uvijek bi joj bilo drago kada bi čula nešto o Spencerovom napredovanju. Otišao

je iz njezinog života, ali će zato do kraja svog života imati Zeba. On je bio osobiti dar... mali dar

kojeg je dobila od Boga. - Njegov je otac otišao prije no što se rodio. On ni ne zna da ima sina.

Brian ju je dugo netremice promatrao, osjetivši kako njegovo poštovanje prema njoj sve više

raste. - Nije ti bilo lako. - Osmjehnula se. Žalila je zbog nekih stvari u svom životu, ali nijednom

nije požalila što je rodila tog mališana. Zatim su pričali o njezinom novom filmu. On je za nju

imao i drugih planova, što joj je nagovijestio dok je plaćao račun. - Uskoro ćemo ti nabaviti i

Oscara. - Međutim, ona nije umirala za njim. Opet je postala zvijezda i to ovaj put zaista velika.

Ljudi su je svuda prepoznavali i često joj, kada bi izašla, tražili autograme. Vidjela je da je

prepoznaju i sada dok se vraćala na ranč, ali u tim prilikama uvijek se držala posve povučeno i

neupadljivo. Nije željela da ikada saznaju za Zeba i da to procuri u novine.

Brian ju je izveo još nekoliko puta nakon toga, a kada su završili film, priredio je veliki prijem.

Pozvao je nekoliko prijattlja da ostanu nakon prijema, a među njima je bila i Crystal. Dok su

promatrali izlazak sunca, na patiu im je bio poslužen meksikanski doručak, a on joj je tiho

pričao o svojim sinovima. Obojica su poginuli u ratu, što je bitno poremetilo odnose između

njega i njegove žene. Na kraju su se razveli i ona se vratila u New York. Povjerio se Crystali da

mu je to nepovratno promijenilo život. Nije imao želju da se opet ženi, a sada je razumijela i

zašto je odbio kada ga je pozvala na ranč. Znao je za Zeba tako da od njega nije imala što kriti, a

nije s njim održavala ni ljubavnu vezu, jednostavno je htjela da bude ljubazna prema prijatelju.

Međutim, za njega bi bilo previše bolno da vidi njezinog sina. Objasnio joj je da više uopće ne

voli biti u blizini djece, previše su ga podsjećala na njegove sinove. Oboje su platili visoku cijenu

ki@

214

za ono što su postigli u životu što im je samo davalo određenu ozbiljnost. To se očitovalo u

kvaliteti filmova koje je snimao i u načinu na koji je Crystal igrala svoje uloge.

Ostali su satima pričati i kada su svi već otišli, odvezao ju je kući. Za nekoliko dana trebala se

vratiti na ranč. Planirala je tamo ostati preko ljeta i opet početi snimanje u jesen. Prvi put će

raditi s drugim režiserom. Međutim, on ju je poticao da prihvati tu ulogu, uvjeravajući je da će

joj promjena dobro doći. Nakon toga planirao je jedan novi projekt s njom. Sve je govorilo u

prilog tome da će još mnogo godina zajedno raditi. Kada su stigli do njezinog stana, pozvala ga

je da se uspne, ali on je odbio rekavši da je umoran nakon neprospavane noći. Odvezao se, ali ju

je zato nazvao kasno poslijepodne. Pitao ju je da li bi večerala s njim prije no što ode iz grada, a

nju je dirnula njegova pažnja.

Otišli su u jedan restoran u Glendaleu, a kada su se smjestili za jedan mirni stol u pozadini i dok

ju je šutke promatrao, Crystal se učinilo da je tužan. Pitala se što li ga to muči i jako se

iznenadila kada je svojom ogromnom rukom dohvatio njezinu.

- Ne znam kako da ti ovo kažem. Dugo sam razmišljao i sve mi nekako izgleda glupo. - I dalje

se pitala što ga muči dok ju je držao za ruku, pa mu se toplo osmjehnula. Bio joj je vrlo drag.

Imao je pedeset sedam godina, a ona će toga ljeta na ranču napuniti dvadeset osam, pa je zbog

toga bila dirnuta činjenicom da on cijeni njezino prijateljstvo. - Volio bih da određeno vrijeme

provedem s tobom kada se vratiš. Bit će mi čudno da te gledam kako radiš s nekim drugim ovaj

put. Nedostajat ćeš mi.

Nasmiješila se. - Svakako ću naći vremena za tebe. Neću dugo biti odsutna. Osim toga, već u

siječnju počinjemo raditi na tvom novom filmu. - Bilo mu je jasno da nije shvatila što joj je

govorio.

- Hoću reći da bih volio otići s tobom nekamo na nekoliko dana. - Začuđeno ga je pogledala.

Nikada joj ranije nije ništa slično rekao. - Ti si prva žena s kojom sam nakon dugo vremena

stvarno razgovarao. - I sam se čudio što joj je rekao za svoje sinove. Posljednjih godina nikome

to nije spominjao. Slobodno vrijeme je uglavnom provodio sam, uređujući vrt, čitajući, odlazeći

u duge šetnje, razrađujući nove ideje i čitajući scenarije za buduće produkcije. Usred

holivudskog kaosa, on je bio čvrst, smireni, usamljeni čovjek kojeg su resili pamet i dostojanstvo

što ga je izdvajalo od ostalih.

- Da li bi volio doći na ranč? - opet ga je pozvala, kao i prije toliko vremena. Ovaj puta se pitala

što bi se dogodilo ako dođe.

Ali on se samo nasmiješio i odmahnuo glavom. - To je tvoje svetilište. Ne želim ti smetati.

Možemo otići nekamo kada se vratiš.

A što će biti onda? Da li će ostati prijatelji? Pomalo ju je sve to brinulo, ali dok su se vraćali

prema njezinom stanu, uspio ju je razuvjeriti. Nije tražio gotovo ništa osim onoga što je već

imao. - Ne kažem da sam zaljubljen u tebe, Crystal. Nisam. Mislim da nikada više neću moći

biti zaljubljen. Sve je to za mene prošlost. Sada vodim miran život - osmjehnuo joj se dok su se

vozili kroz noć. - Ne želim djecu, brak, obaveze, laži. Želim samo prijateljicu s kojom ću moći

razgovarati, nekoga tko će ponekad biti pokraj mene, ali ne cijelo vrijeme. Doista ne želim ništa

više od toga, a ponekad mi se čini da i ti premda si tako mlada, želiš iste stvari. Želiš naporno

raditi, uspjeti i na kraju se vratiti svome ranču. Jesam li u pravu?

ki@

215

Ona kimnu. Dobro ju je poznavao. - Da, u pravu si. Već sam dobila sve što sam željela u životu.

Čovjeka kojega sam voljela više od svega, uspjeh... i sada Zeba. Meni je dovoljno. - A za sve je to

debelo platila.

- Ne, nije ti dovoljno. Jednog bih te dana volio vidjeti s nekim do koga ti je stalo. Ali trenutno

sam sebičan - osmjehnuo se, - i bilo bi mi drago kada bi pristala da malo vremena provedeš s

jednim starcem. - Nasmijala se kada ga je čula kako sebe naziva. Izgledao je dvadeset godina

mlađi nego što je u doista bio, ili barem najmanje deset. Vodio je računa o sebi. Igrao je tenis,

dosta plivao, rijetko kad dugo navečer vani ostajao i nikada nije lumpovao. Nikada nije čula da

se zabavlja s bilo kojom starletom ili nekom poznatijom zvijezdom. Sumnjala je da je on upravo

onakav kakav je izgledao, vrlo uspješan, radin i strašno dobar. - Kada se vraćaš?

- Odmah nakon Dana rada. - Neposredno poslije počet će raditi na novom filmu i on je bio

zadovoljan. Bio je voljan tako dugo čekati i uopće nije je želio posjetiti na ranču u dolini.

Kada je otišla nazvao ju je nekoliko puta to ljeto, poslao joj nekoliko knjiga za koje je mislio da bi

joj se mogle sviđati i predivan novi kaubojski šešir za rođendan. Te je godine napunila dvadeset

osam godina i rođendan je proslavila s Boydom i Hiroko na ranču. S vremena na vrijeme

pomislila je na Briana, toliko se razlikovao od muškaraca s kojima je ranije bila. U njihovom

odnosu nije bilo strasti, vatre, ništa od one bolne ljubavi koja je spajala nju i Spencera, ništa od

ružnoće koju je Ernie unio u njezin život, nikakvih dijamantnih narukvica, krznenih ogrtača.

Samo kaubojski šešir i dobre knjige, te rijetka pisma koja su je nasmijavala, o događanjima u

Hollywoodu gdje se, zapravo, ništa nije mijenjalo, dok su se svi iz trena u tren i iz dana u dan

pretvarali da se nešto događa. Kada se vratila u Los Angeles on ju je čekao, upravo onako kao

što je obećao prije ljeta. Otišli su u Puerto Vallartu na nekoliko dana, nikamo nije nestajao, ništa

od nje nije skrivao, kao što je to činio Ernie kada je tamo odlazio zbog poslova s prijateljima koji

su ga vjerojatno ubili i namjestili njoj da za to odgovara, što je zamalo nije odvelo u zatvor.

Snimanje novog filma je proteklo dobro i izgleda da nitko nije primijetio njezinu novu vezu.

Ona je bila isto tako tiha kao i sam Brian Ford. Otkrila je da se izdaleka bavi politikom i da daje

velike količine novca demokratima. Osobito mu je bio simpatičan mladi Jack Kennedy koji se te

godine kandidirao za predsjednika. Na kraju su ljudi ipak počeli shvaćati u kakvoj je vezi s

Brianom. Nikada je nisu vidjeli ni s kim drugim. Ali Brian Ford je u Hollywoodu bio svetinja.

Nitko ga nije ogovarao, nisu gurali nos u njegove poslove, tako da se stojeći u njegovoj sjeni

Crystal polako počela oslobađati pažnje javnosti u čijem se središtu dugo bila i to joj se mnogo

sviđalo. I onako su je obasipali većim publicitetom no što joj je bilo potrebno. Kada je riječ o

karijeri, stigla je na sam vrh, postala je cijenjena glumica. Brianu se u travnju ispunila želja.

Crystal se začudila kada je čula da su je kandidirali za Oscara. Tu večer kada su se dodjeljivale

Akademijine nagrade sjedila je bez daha i zurila u pod dok su otvarali omotnicu i prozivali je.

Nije mogla povjerovati. Dobila je Akademijinu nagradu kao najbolja glumica. Nagrada joj je bila

još draža, jer ju je dobila za ulogu u jednom od Brianovih filmova. Stisnuo joj je ruku dok su

izgovarali njezino ime, a ona je nakon toga još cijelu minutu ostala vrlo mirno sjediti, plašeći se

da ustane, plašeći se da nije pogrešno čula. Na kraju je ipak ustala i krenula prema pozornici

dok su svi pljeskali, a kamere je pratile. Nije mogla vjerovati da se to njoj događalo, tako da je

sve oko nje bilo zamagljeno dok se uspinjala na pozornicu i primala Oscara drhtavim rukama,

ki@

216

da bi na kraju pogledala prema publici prema mjestu gdje je znala da sjedi Brian.

- Ne znam što da vam kažem - rekla je govoreći u mikrofon svojim promuklim i melodičnim

glasom, - nisam ni sanjala da ću jednoga dana stajati ovdje i da ću... odakle da počnem? Što da

kažem? Trebala bih zahvaliti tolikim ljudima, ljudima koji su vjerovali u mene. Najzaslužnijem

od svih, dakako, Brianu Fordu, jer da nije njega bilo još bih brala grožđe i kukuruz u jednoj

dolini daleko odavde. Ali tu su i drugi... ljudi koji su tako dugo vjerovali u mene... čovjek po

imenu Harry koji me je zaposlio kao pjevačicu kada mi je bilo sedamnaest godina - kada je to

izgovorila, u restoranu u San Franciscu gdje su gledali televiziju, Harry je počeo plakati, - i

jedna posebna dama po imenu Pearl, koja me je naučila plesati i otišla sa mnom u Hollywood...

moj otac koji mi je rekao da odem u svijet u potragu za svojim snovima... svi režiseri s kojima

sam radila i koji su me naučili onome što sada znam... moji partneri u ovom filmu... i Louis

Brown, koji me je upoznao s Brianom Fordom... svima vama sve dugujem. - Podigla je Oscara sa

suzama u očima. - Dugujem vam ovo. Zahvaljujem se također i mojim prijateljima Boydu i

Hiroko, koji vode računa o onome što mi je najdraže zastala je i osmjehnula se dok su joj se

suze slijevale niz obraze, - a osobito hvala osobi koja mi je pomogla odrasti, koja mi je sve na

svijetu... Zebu, koga najviše volim. Poslala mu je posebni osmjeh, uvjerena da je gleda. - Svima

vam hvala. - Zatim im je otpozdravila i s Oscarom u rukama vratila se na svoje mjesto dok je

publika pljeskala. Znali su koliko je mnogo postigla i uglavnom sve što joj se dogodilo. Znali su

za suđenje i oprostili su joj. Prihvatili su je i dali joj svoju najveću nagradu. Kada se vratila na

svoje mjesto Brian ju je zagrlio. Suze su joj se još kotrljale niz obraze, a on ju je toplo zagrlio dok

mu se ona pobjednički osmjehivala. - On je baš sretan momčić - prošaptao joj je na uho dok su ih

kamere i dalje snimale, da bi zatim prešle na okupljene uzvanike koje su joj i dalje pljeskali.

Njezini poklonici bili su zadovoljni, a oni čija je imena spomenula slavili su u svojim domovima.

Lou Brown je gledao prijenos na televiziji i bilo mu je vrlo drago što je osvojila nagradu, Boyd i

Hiroko su bili u šoku dok su joj nazdravljali sakeom. Pearl nije prestajala plakati još od trenutka

kada su pročitali Crystalino ime, a Harry je častio prisutne šampanjcem iz Napa doline. A u

Washingtonu, Spencer je zbog gadnog nazeba ostao kod kuće u krevetu, propustivši neki

prijem. Zurio je u nju, razmišljajući o tome kako je daleko dogurala i koliko on u tom trenutku

želi bili pokraj nje i s njom podijeliti radost. Bio je budala što ju je pustio, što se sam vratio u

Washington, a ponekad se pitao nije li to učinila namjerno. Nije li ga poslala natrag Elizabethi i

Washingtonu samo zato da bi se posvetila svojoj karijeri. To je vrlo lako moglo biti po srijedi, ali

sada je bilo previše kasno da se bilo što promijeni. Ukorijenio se tu gdje je bio, do grla je zaglibio

u politiku, a i u njezinom životu su sada drugi igrali važniju ulogu. Vidio je kako grli čovjeka s

kojim je sjedila. I naravno, pretpostavio je da je on taj toliko voljeni Zeb kojega je spomenula.

Spencer je znao da je on vrlo sretan čovjek i nadao se da će biti dobar prema njoj. Bila je

predivna na ekranu. Ali on je poznavao i njezinu drugu stranu, onu koja mu je pomogla

ostvariti svoje snove, stranu koja je s njim dijelila sve njezine tajne... djevojčicu koju je upoznao

kao posve mladu... ženu s kojom se vratio u dolinu. Ženu koju je volio više od života, pa čak i

sada, nakon toliko vremena. Razmišljao je da li da joj pošalje telegram, ali nije znao kamo, a ta

ga je činjenica samo još više rastužila. Izgubio ju je, otišla je, a ona je bila najbolje što je ikada

imao. Isključio je televizor i satima ostao te noći budan u krevetu, razmišljajući o Crystal.

ki@

217

I mali Zeb je tu noć otišao u krevet razmišljajući o svojoj mami. Imao je četiri i pol godine i

osmjehnuo se kada je izgovorila njegovo ime. - To je moja mama! - objavio je i dodao coca colu

Jane ne skidajući pogled s ekrana. Pitao se što li radi tamo, a Hiroko mu je sigurno mogla reći da

će se uskoro vratiti kući.

Svi su se ponosili njome, a najviše od svih Brian Ford. Između njih dvoje razvio se jedan osobiti

odnos, a da je bio mlađi, te njegov život drugačiji prije no što su se sreli, upustio bi se i u nešto

dublje s njom nego što je namjeravao. Ovakvo stanje odgovaralo je oboma. Njihov je odnos bio

jednostavan, pošten i čist. Jedno drugog nisu varali, lagali, obavezivali ni na što, niti su tražili

jedno od drugog bilo kakva obećanja. Bilo je to pravo prijateljstvo, a njemu je odgovaralo

njezino društvo. Tu je večer ona njega izvela na večeru, a poslije je on nju odveo na ples. Bila je i

dalje u šoku, ali Brian nije bio baš mnogo iznenađen što je pobijedila. Zaslužila je, a bio je sretan

i zbog toga što je pobijedio njegov film. Za oboje je to bila značajna noć, kada ju je konačno

pustio kući, sjela je za stol na koji je spustila Oscara i zagledala se u njega. Kakva nagrada!

Kakva nezaboravna noć! Bilo je to priznanje za njezin povratak u Hollywood i što je ovaj put

sve napravila kako treba, sjelila se oca, kao što ga se ranije često sjećala... Spencera... i Zeba...

mužkarace koje je voljela najviše u životu, od kojih je dvojicu izgubila. Ali imala je Zeba, kojega

će jednoga dana naučiti svemu onome što je od njih naučila. Da bude pošten, pristojan, da se

zalaže na poslu, da ispravno živi i voli svim svojim srcem, bez obzira na cijenu i da se nikada ne

plaši da slijedi svoje snove, gdje god ga oni odveli.

41.

Izbori su te godine bili vrlo uzbudljivi, a to uzbuđenje je zahvatilo i Crystal jer je stalno bila uz

Briana. Jednom ili dvaput otišao je na istok zbog važnih večera za vrijeme kampanje, dok je ona

radila na jednom od njegovih novih filmova. Kada se vratio zorno joj je opisivao uzbuđenje koje

je vladalo u Washingtonu. Bio je prisutan kada je pobijedio Jack Kennedy, s kojim je kako se

činilo, osvanulo novo doba. Dani Kamelota, u kojima će mu se pridružiti njegova ljupka žena,

slatka djevojčica i tek rođeni sin.

Crystal je sa Zebom proslavila njegov peti rođendan, a kada se vratila u Hollywood vrlo se

iznenadila zatekavši pozivnicu za inauguracioni bal. Do tada će već završiti film koji je upravo

snimala, ali ipak je oklijevala s odlaskom. Nije željela u Washingtonu sresti duhove koji su je

nekada proganjali, a i plašila se da bi mogla naletjeti na Spencera.

- Moraš - rekao joj je Brian. - To je čast koju ne možeš odbiti. Ovo je izuzetno doba. - Bio je

svjestan da se možda neće uskoro ponoviti kao ni ovo što je imao s njom. Bilo mu je drago što je

mladi senator pobijedio i želio je da ih Crystal oboje upozna. Toliko je navaljivao da je na kraju

pristala s njim otići. Nije joj se bilo lako odlučiti. Pročitala je negdje da je Spencer upravo bio

imenovan za jednog od Kennedyjevih pomoćnika, što je značilo da će sigurno i on biti tamo.

Molila se da se u gužvi ne sretnu. Nije ga željela opet vidjeti. Prošlo je gotovo šest godina, što je

bilo previše dugo. Nije željela još jednom osjetiti onu čežnju i bol. Željela je samo ono što je već

imala, sjećanja i Zeba koji ju je čekao da se vrati na ranč i bude s njim kada god je bila slobodna.

Haljinu je kupila kod Giorgia. Kada ju je pokazala Brianu on je samo zazviždao, a onda se

nasmijao, haljina je bila srebrna. - Uspjela si, mala. Nema sumnje da ćeš u njoj izgledati kao

ki@

218

prava filmska zvijezda. - Haljina je bila u oštrom kontrastu s istančanom elegancijom toaleta

kakve je nosila nova prva dama. Ali i ova je bila na svoj način elegantna, kao što je to bio slučaj s

Crystalom Wyatt. Haljina je dražesno svjetlucala pred njim dok joj je ljubio ruku. Znao je da će

njezin debi u predsjedničkim krugovima biti pun pogodak. I bio je.

Inauguracioni bal je bio mnogo ljepši nego što je sanjala da može biti. U isto vrijeme su se, u

stvari, održavala dva bala i bilo je u toku nekoliko prijema i ona je smatrala da prva dama

izgleda gizdavo u svojoj toaleti od Olega Cassinija. Posvuda su bile skupine promatrača koje su

prepoznavale Crystal tako da je morala dati stotine autograma svojim obožavateljima. Brian je

na sebi imao smoking odličnog kroja i ponosno je promatrao. Te je godine napunio pedeset

devet godina, ali je bio kršniji i zgodniji nego ikada ranije.

- Ni ti ne izgledaš loše - zadirkivala ga je dok su se oblačili u hotelu Statler. Još prije nekoliko

mjeseci rezervirao je apartman i sada je morala priznati da joj je drago šlo je pristala otići s njim.

Njihova veza je i dalje bila ista kao i na početku, ugodno druženje i diskretna afera što je za

većinu i dalje bila tajna, a oni koji su znali su šutjeli o tome. Crystal ga je iskreno voljela, a i

udovoljavao je njezinim određenim potrebama. Bio je jedan od rijetkih u Hollywoodu s kojima

je mogla ozbiljno razgovarati, a često je od njega tražila i savjet u vezi ranča. Njihov odnos je,

nema sumnje, bio zadovoljavajući i u fizičkom pogledu, ali u tome nije bilo onog divljeg plama,

mučenja, strasti, ni bola. Jednostavno joj je ugodno biti s čovjekom kojega je poštovala i kojem se

divila.

Otišli su na oba bala te noć i on ju je u jednom trenutku predstavio predsjedniku. Iznenadila se

koliko je bio zgodan. Pokraj njega je bila njegova slatka ženica aristokratskog držanja. Bila je

vrlo sramežljiva, kada su im prišli upravo je s nekim razgovarala na francuskom; upoznajući se

s Crystal, rekla joj je da su joj se njezini filmovi jako sviđali.

Dugo su plesali, a kada je Brian otišao po njezin ogrtač konačno je vidjela Spencera. Brian je

zastao kod vrata s nekolicinom ljudi iz kabineta, a Spencer je živo razgovarao i smijao se s

nekim ljudima iz tajne službe. Upravo se htjela okrenuti, jer je osjetila kako je preplavljuje val

žudnje. Željela je da se Brian vrati i da odu odatle, ali on se zapričao. Dok se okretala, sjaj

njezine haljine na mekom svjetlu zapeo mu je za oko, i on je prestao razgovarati. Ispričao se i

trenutak kasnije, bio je ispred nje, zagledao se u nju bez riječi, opčinjen njezinom ljepotom kao i

svaki put kada bi je vidio. Ispružio je ruku i nježno je dodirnuo, kao da se želio uvjeriti da li je to

doista ona. Bila je. A to je za njega bilo previše.

- Crystal... - Prošlo je šest godina. Šest dugih godina, tokom kojih je imala i lijepih i teških

trenutaka, šest godina koje su ispunili briga oko ranča, filmovi i njezino dijete.

- Zdravo, Spencere. Očekivala sam da ću te ovdje vidjeti. Čestitam. - Glas joj je bio tako tih u

ovoj bučnoj prostoriji, ali čuo je svaku riječ koju je izgovorila, misleći istovremeno kako nikada

nije bila ljepša nego tu noć u srebrnoj toaleti koja je ocrtavala njezin stas poput ledenog vela što

obavija prekrasno tijelo kojeg se još sjećao.

- Hvala. Daleko si dogurala. - Osmjehnuo se. Njegove su riječi bile višeznačne. U toku ovih

godina postala je velika zvijezda o čemu je oduvijek sanjala i sada je u tome uživala. Ali to nije

bilo ništa u usporedbi s onim što je još osjećala prema njemu. Dovoljno je bilo da ga samo

pogleda pa da se sve opet vrati, radost i bol i život ispunjen žudnjom koju je još osjećala prema

ki@

219

njemu. - Ostaješ li dugo ovdje? - upitao ju je s uobičajenim zanimanjem.

- Nekoliko dana. - Namjerno je bila neodređena, moleći se da ne čuje kako joj srce snažno lupa.

- Moram se vratiti u Kaliforniju.- On kimnu, a nju je mučilo da li je još oženjen. Na drugom

kraju prostorije, Elizabeth je blistala. Njezin je muž bio jedan od Kennedyjevih pomoćnika.

Uspjela je već u trideset prvoj godini. Jedina žena ovdje prisutna kojoj je zavidjela bila je udana

za predsjednika, ali jednog dana može joj se ostvariti i taj san. Sada je sve bilo moguće. Spencer

je postao utjecajan čovjek, čak i za Barclayjeve.

- Gdje si odsjela?

Oklijevala je, ali je na kraju ipak pomislila kako to sada i nije važno. Vodio je vlastiti život. A

ona je imala Briana. - U Statleru.

On kimnu, a onda se pojavi Brian s njezinom srebrnom lisicom. Nije imala drugog izbora nego

da ih upozna. Brian je znao tko je on, premda se nikada ranije nisu sreli i pitao se odakle

Spencer poznaje Crystal. Njezina veza s Brianom bila je očigledna, ali pogled Spencerovih očiju

nije se mogao zanemariti. Poželjela mu je laku noć i oni su se udaljili. U toku vožnje bila je

neobično tiha i samo zurila kroz prozor u snijeg koji je meko padao. Nije je ništa pitao dok se

nisu vratili u sobu, a onda više nije izdržao.

- Odakle poznaješ Spencera Hilla? - Koliko je njemu bilo poznato ona nikada nije bila u

Washingtonu. Prošle godine vidio ga je s Jackom Kennedyjem i odmah mu se sviđao. Jednoga

dana postat će vrlo slavan, već je to bio, a Brian je također bio upućen u to od kolike je pomoći

bio mladom predsjedniku.

Crystal je zurila ispred sebe dok je otkopčavala haljinu, da bi mu se na kraju ipak osmjehnula,

premda su joj oči ostale i dalje tužne. Vidio je u njima nešto što kod nje nikada ranije nije

primijetio, neku vrstu iskonskog bola koji je bio gotovo nepodnošljiv. - Upoznala sam ga prije

mnogo godina, na sestrinom vjenčanju. Služio je na Pacifiku s mojim šurjakom. - Okrenuvši se,

dodala je. - On me je branio na suđenju. - Iznenada je sve shvatio. Ranije nikako nije mogao

sklopiti cijelu sliku. Prišao joj je i tužno je pogledao.

- On je dječakov otac, je li tako? - Nastala je duga pauza, a onda je lagano kimnula i okrenula se

od njega. - Da li zna za njega?

Odmahnula je glavom. I nikada neće saznati. To je duga priča, ali on sada živi svojim životom i

pred njim je blistava budućnost. Darovala mu je slobodu u pravi trenutak i bilo joj je drago što

je nije uludo potrošio. Dobro ju je iskoristio.

- Još je zaljubljen u tebe. - Brian se umorno spustio na stolicu. Znao je da će jednoga dana doći

do ovoga, ali ipak mu je bilo žao. Vidio je kako su se gledali.

- Ne budi smiješan. Šest godina ga nisam vidjela, sve do večeras. - Ali slijedećeg jutra, dok je

Brian bio na političkom doručku s prijateljima, Spencer ju je nazvao. Osjetila je kako joj je srce

pomamno zakucalo kada je izgovorio njezino ime, ali je ipak sebi rekla da je to glupo. Želio se

barem na kratko s njom vidjeti prije no što ode, ali ona to nije htjela.

- Crystal, molim te... zbog starih vremena... - Onih starih vremena iz kojih joj je ostala beba.

- Mislim da ne bi trebalo. Što ako te vidi neki reporter? Nije vrijedno toga.

- Pusti mene da o tome brinem. Molim te... - Preklinjao ju je, a i ona je njega isto toliko željela

vidjeti. Ali čemu? Ako je Brian bio u pravu kada je rekao da je Spenceru još stalo do nje, onda bi

ki@

220

mu ovaj susret mogao donijeti samo zlo. Pokušala ga je još jednom odbiti, ali ostao je uporan.

- U redu, gdje? - Bila je nervozna. Plašila se i novinara i Briana. Nikada nije pokazao ni trunku

posesivnosti kada je ona bila u pitanju, ali ga nije htjela povrijediti. A osobito ne sada kada je

znao njezinu tajnu. Primijelila je tugu u njegovim očima prošlu večer i željela ga je uvjeriti kako

nema zbog čega brinuti. Spencer Hill je odavno otišao iz njezinog života. I nikada se neće vratiti.

Spencer joj je dao adresu jednog malog bara kojeg je znao i ona mu je obećala da će se naći s

njim tamo u četiri sata. Brian se do tada još nije vratio, pošla je taksijem umjesto limuzinom koju

joj je ostavio na raspolaganju. Plašila se da vozač limuzine nešto ne izbrblja pred nekim

reporterom, u slučaju ako prepozna nju ili Spencera.

Na glavu je stavila veliki krzneni šešir i ogrnula se bundom, na nos stavila velike tamne

naočale. Kada je stigla on ju je već čekao. U kosi je imao mnogo više novih sijedih nego što je

zapamtila. Dok ga je promatrala, opet se prisjetila kako je izgledao prvi put kada su se sreli, na

sebi je imao bijele flanelske hlače, kaputić i crvenu kravatu, kosa mu je bila crna i sjajna i toplo

se osmjehivao. Nije se od tada mnogo promijenio, ali ona zato je. Više nije bilo ni traga one

četrnaestogodišnje djevojčice u njoj.

- Hvala ti što si došla. - Ispružio je ruku i uzeo njezinu u svoju. - Morao sam te vidjeti, Crystal.

Osmjehnula se, opet postavši svjesna koliko je njegov sin bio nalik njemu, sin kojeg nikada nije

vidio, niti će ga vidjeti, sin koji je dao smisao njezinom životu i ispunio ga radošću. - Odlična si

nasmiješio se, - vidio sam sve tvoje filmove.

Nasmijala se, opet se osjećala tako mladom. - Tko bi tada pomislio...

- Sjećam se kada si mi prvi put rekla da želiš postati filmska zvijezda. - Zatim ju je pitao nešto

sasvim drugo. - Da li si zadržala ranč?

Kimnula je. - Boyd i Hiroko žive sa mnom na njemu. Vraćam se kada god to mogu. - U sebi je

dodala: da vidim tvoga sina... našeg mališana...

- Volio bih navratiti. - Od te je pomisli zadrhtala. Ali dobro je znala da će barem četiri godine

biti toliko zaposlen da neće čak ni pomisliti doći na ranč.

A onda se usudila da mu postavi pitanje koje ju je sinoć mučilo. - Jesi li još u braku? - Nigdje nije

pročitala ništa o razvodu, a kako je Kennedy bio katolik, pretpostavila je da se nije razveo, jer

inače ne bi bio izabran za ovaj posao.

Zamišljeno je kimnuo. - Iz navike. Nikada među nama ničega nije više bilo, a kada sam se

vratio... saznala je za nas. Najsmješnije je to što joj je bilo svejedno. Željela je ostati u braku iz

nekih svojih razloga, koji nisu imali veze sa mnom. Sada ima ono što je oduvijek željela - opet se

nasmiješio poput dječaka, - ili je barem uvjerena u to. Kao što si ti sanjala da postaneš filmska

zvijezda, tako je njezin djetinji san bio da se uda za nekoga utjecajnog. Svatko ide svojim putem,

ali moram priznati da priređuje vrlo lijepe prijeme.

Nije zvučao toliko ogorčeno koliko razočarano. Odrekao se žene koju je volio i proveo više od

deset godina u braku s neznankom.

- Pretpostavljam da smo svi dobili ono što smo željeli, je li tako?

Filmska zvijezda, predsjednikov pomoćnik i žena nekog utjecajnog. Nedostajalo je samo ono

što mu je bilo najvažnije. Žena koju je volio petnaest godina. - Kada se vraćaš?

- Sutra.

ki@

221

- S Brianom Fordom?

- Da. - Pogledala ga je ravno u oči. Znala je što ga je zanimalo, ali mu nije željela to reći, a on

nije htio pitati. Sve je to bilo previše bolno.

- Glumila si u nekim sjajnim filmovima.

- Hvala. - Nježno mu se osmjehnula, toliko toga mu je željela reći, a znala je da ne smije.

Opet se nasmijao. - Gledao sam te kako primaš Oscara, gotovo sam zaplakao. Izgledala si

veličanstveno, Crystal... i sada si prelijepa... ništa se ne mijenja, postaješ samo sve ljepša i ljepša.

- I starija. - Nasmijala se. - Sjećam se da sam kao mala mislila da se u tridesetoj već umire. - I on

se nasmijao. Još je bila tako mlada i nevjerojatno ljupka. Pokraj nje se osjećao kao da mu je sto

godina i bio je tako prokleto usamljen.

Još su malo pričali, a onda je pogledao na sat. Nije još želio otići, ali znao je da je mora ostaviti.

U sedam sati je morao doći na večeru u Bijeloj kući, a još je trebao pokupiti Ehzabeth i presvuči

se prije večerašnje priredbe koja se održavala na zahtjev predsjednika.

- Da te povezem? - upitao je.

- Mislim da ne bi trebalo. - I dalje je bila zabrinuta, ali on joj se samo osmjehnuo.

- Mislim da previše brineš. Nisam ja predsjednik. Samo sam jedan od pomoćnika. Nisam baš

toliko važan, premda moja žena misli suprotno. - Uvukla se u limuzinu s njim, pa su krenuli

prema hotelu. Nije pitao zašto se još nije udala, niti je ona njega pitala kako to da nema djecu.

Pričali su o sinoćnjem balu, a onda se automobil odjednom zaustavio, žalosno ju je pogledao

čvrsto joj stežući ruke. - Ne želim te opet ostaviti. Ovih šest godina bez tebe bile su užasne. - To

joj je želio reći kada ju je pozvao, zbog toga ju je preklinjao da se nađe s njim. Želio je da barem

zna da je on još voli.

- Spencere, nemoj... previše je kasno za nas dvoje. Izborio si sebi odličan položaj. Nemoj to

pokvariti.

- Ne budi luckasta. Sve to može nestati kroz četiri godine, ali ne i mi. Zar ti to još nije postalo

jasno? Zar ti ništa ne znači to što se naši osjećaji nisu promijenili ni nakon petnaest godina?

Dokle ćeš čekati, dok napunim devedeset?

Nasmijala mu se, a kada je začuo njezin zvonki smijeh zatvorio je oči, nagnuo se i poljubio je.

Ostala je bez daha dok ga je ljubila, a kada je prestao, oči su joj bile pune suza. Ništa mu nije

mogla reći. Za njegovo dobro, nije mu se smjela povjeriti, premda je to očajnički željela. A on joj

nimalo nije olakšavao stvari.

- Ako navratim u Kaliforniju, hoćeš li pristati vidjeti se sa mnom?

- Ja... ne... Brian... nemoj...

A onda ju je otvoreno pitao ono što se maloprije ustezao. - Živiš li s Fordom?

Odmahnula je glavom. Oboje su to izbjegavali, iz vlastitih razloga. - Ne... živim sama...

Sretno se osmjehnuo i opet je počeo ljubiti, dok je vozač diskretno stajao vani na zimi čekajući

da završe razgovor.

- Pozvat ću te čim budem mogao.

- Spencere!...

Ušutkao ju je posljednjim poljupcem, a onda joj se opet osmjehnuo. - Volim te... i uvijek ću te

voljeti... i ako i dalje misliš da to možeš promijeniti, slobodno zaboravi. - Otišli su previše

ki@

222

daleko, previše često su se oduprali, previše se trudili, gubili, dobivali i opet gubili. Sada više

nije bilo povratka. Znala je to isto tako dobro kao i on, pripadali su jedno drugom. Ali ukradeni

trenuci mogli su ga stajati svega što je postigao, a ona to nije željela.

Gledala ga je jedan dugi trenutak, brinući ne za sebe već za njega. - Da li to stvarno želiš?

- Da... Nije važno što je to tako malo, Crystal... ipak je nešto.

- Toliko te volim. - Prošaptala mu je na uho, a zatim su otvorili vrata i izašli van. Rukovala se s

njim, zahvalila mu na vožnji i nestala u hotelu, osjećajući njegove usne na svojima i pitajući se

što će se dogoditi.

42.

Ona i Brian su se slijedećeg dana vratili u Kaliforniju, oboje su bili šutljivi, on je u avionu čitao, a

ona zurila kroz prozor. Još joj nije želio ništa reći, ali je dobro znao što slijedi. Cijelo

poslijepodne ju je nazivao u hotel, ali nje nije bilo. Kada ju je navečer vidio iz očiju joj je pročitao

cijelu priču i sada joj je samo želio poželiti sve dobro i upozoriti je da bude pažljiva. Konačno su

započeli razgovor o tome za vrijeme ručka u avionu, uzdahnuo je promatrajući zvijezdu koju je

stvorio, svjestan da je ona zaslužila sve ono dobro što joj se dogodilo. U njezinom ranijem

životu nije bilo dovoljno toga i molio se da opet ne dođe do skandala. Ovaj bi mogao biti

preveliki i za nju i za Spencera.

- Hoću da znaš da na mene uvijek možeš računati. Ostajem tvoj prijatelj zauvijek - rekao joj je

Brian, a Crystal je počela plakati. U Washington su krenuli kao ljubavnici i prijatelji, a sada je s

tim bilo gotovo. Međutim, on je od samog početka znao da će do toga doći. Samo se nadao da će

se to dogoditi mnogo kasnije. Dvije godine su proveli zajedno i bio je svjestan da više nije

mogao tražiti. U stvari, on nije ni želio ništa više od toga. Nikada nije poželio da se njome oženi.

Nevolja je bila u tome, što nije ni Spencer, on to nije mogao učiniti. Upozorio je Crystal na to, ali

to za nju nije bilo ništa novo. Uzdahnula je i obrisala nos. Bila su to dva naporna dana unatoč

proslavama.

- Sve ja to znam, Briane. To među nama tako traje već petnaest godina. - Bio je začuđen.

- Znači prije maloga?

- Mnogo ranije. Zaljubljena sam u njega od svoje četrnaeste godine.

- Zašto se onda, do đavola, nisi udala za njega ili te možda nije zaprosio?

- Je, ali nikada u pravom trenutku. Cijeli moj život je komedija, pogrešaka. Opet smo se sreli

onda kada se tek zaručio. Zatim, nakon njegovog vjenčanja, kada je otkrio da je ne voli. Otišao je

u Koreju, a ja sam se spetljala s Erniem, a kada se vratio, smatrala sam da previše toga dugujem

Erniu da bih ga u tom trenutku ostavila. Nije li to smiješno? Nakon afere s Erniem nije me htio

pustiti da odem, kada sam ja to željela, a Elizabeth nije htjela njemu dati razvod i tako je to

trajalo godinama. Živjeli smo poput dva luđaka koji se ne mogu odvojiti jedno od drugoga.

Opet me je zaprosio nakon suđenja, ali tada se već počeo baviti s politikom i čekao ga je sjajan

posao, a žena optužena za ubojstvo nije baš potrebna onome tko želi pobijediti na izborima. I

tako sam sve prekinula, za njegovo dobro.

Pogledao ju je s novim divljenjem, a ostatak priče odgonetnuo je sam. - A onda si otkrila da si u

drugom stanju i nikada mu to nisi rekla.

ki@

223

Ona kimnu. Sve mu je bilo jasno. - Život ti nije bio baš med i mlijeko. I što sada?

- Ne znam. - Složili su se da završe svoju vezu, ali to nije rješavalo stvari sa Spencerom. Samo je

značilo da je opet bila slobodna, ali sada to on nije bio, jer je imao ženu i velike obaveze kao

Kennedyjev pomoćnik, a ona je to dobro znala. - Želi me posjećivati kada god to bude mogao. I

što onda?

- Ja ću ti reći što. Jednoga dana imat ćeš pedeset godina i još ćeš biti zaljubljena u čovjeka koji će

biti oženjen drugom i čekat ćeš ga da se pojavi dvaput godišnje. A što ako se jednoga dana bude

kandidirao za predsjednika? Što onda? Sve će biti gotovo, a koliko ćeš tada imati godina?

Mislim da bi trebala naći nekog dobrog mladića i udati se za njega, izroditi još djece, prije nego

što bude prekasno. - Međutim, on se nije prijavio za to mjesto i oboje su znali da se on ne želi

opet oženiti i imati djecu. To joj je rekao još na početku, a prošle godine se i sterilizirao, što je

Crystali samo olakšalo stvari.

Ali problem je sada bio Spencer i budući događaji. Brian joj je kao dobar prijatelj rekao da mu se

to ne sviđa i da se ponaša budalasto. Ako se Spencer sada ne bude mogao oženiti njome

trebala bi ga se zauvijek odreći. Međutim, to je bilo lakše reći nego učiniti, a kada se šest tjedana

kasnije pojavio u Los Angelesu, sati koje su proveli zajedno bili su ispunjeni istom onom

ljubavlju i strašću koje su osjećali od samog početka. Cijelo vrijeme proveli su u njezinom stanu,

uopće nisu izlazili, a on je nakon dva dana otišao, ostavivši u njezinom životu ogromnu

prazninu, koja je trajala do njegovog ponovnog dolaska. Ali prošla su cijela tri mjeseca prije no

što se opet uspio izvući. Nije to bio nikakav život, ali to je bilo sve što su imali, ukradene

trenutke, skrivene dane, zaključani u njezinom stanu, sa svojim tajnama. Nagađanja i

ogovaranja oko toga s kim se viđa i izlazi nisu prestajala. Nakon godinu dana takvog viđanja sa

Spencerom, konačno se upustila u navodnu vezu s glumcem s kojim je često radila, a koji je bio

homoseksualac i isto kao ona želio sačuvati svoju tajnu. S vremena na vrijeme se također viđala

s Brianom i uvijek bi je izgrdio kada bi mu priznala da se još povremeno viđa sa Spencerom.

Zeb je već napunio sedam godina i strašno je želio doći u posjet u Hollywood. Konačno je

pristala i dozvolila mu da dođe s Websterovima, koji nisu bili ništa manje oduševljeni od njega.

Svi su zajedno otišli u Disneyland i divno se proveli. Obećala mu je da će uskoro moći opet doći,

ali on je ipak jedva čekao da se vrati na ranč s Websterovima i Jane, kojoj se često obraćao kao

da mu je sestra. Imala je četrnaest godina i bila isto onako profinjeno lijepa kao i njezina majka.

Crystal ih je povela u obilazak pojedinih studija, a onda se pitala zbog čega im nije dozvolila da

dođu ranije. Nitko ništa izgleda nije posumnjao, jer Zeb nije nimalo ličio na Crystal.

U ljeto 1963. napunile su se dvije godine kako su se ona i Spencer potajno viđali i ona se

prepustila svojoj sudbini. Više ga nije pokušavala otjerati. Znala je da ga više ne bi mogla pustiti

da ode. Nije mogla živjeti bez njega, a kako se činilo nije ni bilo potrebe za tako što. Nitko ništa

nije sumnjao, a Elizabeth uopće nije bilo briga što je on radio. Bila je previše zauzeta

obilaženjem prijatelja, radom u raznim komitetima, bavljenjem advokaturom u slobodno

vrijeme i priređivanjem prijema. U njezinom životu nije bilo mjesta za njezinog muža.

U studenom je Crystal radila danonoćno na novom, odličnom Brianovom filmu. Zaklinjao se da

će za njega dobiti još jednog Oscara i upravo je sjedila na sceni i pričala s ostalim glumcima

kada su čuli vijesti. Predsjednik je pogođen u Dallasu. Srce samo što joj nije iskočilo dok je trčala

ki@

224

prema uredu gdje je netko imao televizor kako bi vidjela vijesti. U početku su mislili da je

pogođeno i nekoliko pomoćnika, a ona je sva užasnuta gledala ponovljeni snimak na kojem se

vidjelo kako se predsjednikovo tijelo zanosi u kolima, kako mu glava pada ženi u krilo, a zatim

pročelje bolnice u koju je odvezen. U jedanaest trideset pet, prije podne po kalifornijskom

vremenu spiker je, gušeći se, objavio da je predsjednik izdahnuo. Njegovo tijelo trebalo je biti

prebačeno u Washington gde će biti sahranjen uz sve državničke počasti. Prikazali su njegovu

ženu skrhanu od bola, ali Spencera nisu ni spomenuli. Crystal je problijedila dok su ljudi oko

nje plakali. Nije znala koga da nazove. U očajanju je pozvala Brianov ured. I on je upravo čuo

vijesti koje su ga rasplakale.

- Moram saznati je li Spencer povrijeđen - rekla je gušeći se. Znaš li nekoga tko bi ti to mogao

reći?

Nastala je duga tišina dok je on razmisljao o tome što je to njoj značilo. Ako se njemu što

dogodilo, ona to ne bi preboljela. - Vidjet ću što mogu učiniti i odmah ću te nazvati. - Ali prošli

su sati prije no što je uspio dobiti bilo koga poznatog u Bijeloj kući, a ona je cijeli taj dan provela

kao u nekom snu, čekajući da joj se on javi. Do tada se Lyndon Johnson već zakleo i počeo

obavljati dužnosti predsjednika, a Jack Kennedvyje bio prebačen u Washington. Cijeli narod je

plakao, a njegova žena nijemo stajala u okrvavljenom kostimu ispraćajući pogledom njegov

kovčeg.

Kada je Crystal začula Brianov glas počela je plakati plašeći se vijesti, ali on ju je odmah

razuvjerio od zlih slutnji. - On je dobro, Crystal. Vratio se u Washington. U Bijeloj kući je.

Saslušala ga je kao u snu, a kada je spustila slušalicu legla je i počela jecati, zbog onoga što se

dogodilo Jacku i Jackie, zbog kamelotskih dana koji s otišli u nepovrat, ali i zbog olakšanja koje

je osjetila saznavši da je Spencer dobro, da nije povrijeđen.

43.

Pogreb je bila simfonija bola, kola s kovčegom vukli su konji, kada su prolazili pokraj dvoje

male djece koja su plakala dječak je posljednji put pozdravljao svog oca. Nacija se tog trenutka

skamenila, svi su ga žalili. Njegov je ubojica također ubijen i cijeli svijet je doživio novi šok. To

doba nitko nikada neče zaboraviti, a Crystal nikako nije mogla doći u vezu sa Spencerom. Nije

mogla saznati kako je, što se s njim događa i nije imala pojma da li će ostati raditi i za Lyndona

Johnsona. Brian je svojim glumcima dao dvotjedni odmor. Nitko nije bio u stanju vratiti se na

posao. Svima im je bilo potrebno neko vrijeme da prebole gubitak, a kao izraz poštovanja prema

predsjedniku kojeg je volio, Brian je u znak žalosti zatvorio ured.

Crystal se vratila na ranč i danonočno sjedila s Boydom i Hiroko prateći vijesti na televiziji. Čak

se i Zeb rasplakao dok je gledao pogreb na televiziji, on i Jane su se držali za ruke, dok su zurili

u tužnu djecu Kennedyjevih.

Spencer je bio u Washingtonu gdje je donio neopozivu odluku. Danima je bio u šoku i nikada

ranije u životu nije toliko plakao. Preturio je preko glave gomilu srceparajućih rastanaka i

gorkoslatki dolazak Johnsonovih. Ali dobro je znao da nikome ne bi mogao onako dobro

pomagti kao što je pomagao JFKu. Duboko u srcu bila je to ljubav prema njemu.

Dan nakon pogreba dao je ostavku, poželio Lyndonu Johnsonu sve najbolje i sate proplakao

ki@

225

dok je pakirao svoje stvari u uredu. Nakon toga je otišao kući ponijevši sve svoje kutije i knjige,

uspomene na čovjeka koji će svima zauvijek nedostajati.

Elizabeth je bila kod kuće kad je došao i zaprepašteno se zagledala u njega. Na pogrebu je bila s

ocem. Spencer je morao biti s ostalim osobljem.

- Što to radiš? - Stajala je u dnevnoj sobi i zurila u njega. Bio je umoran i izgledao je mnogo

stariji nego što je bio. S četrdeset četiri godine osjećao se kao starac kojem nisu ostali ni nada ni

snovi. Zato je to i učinio. Dao je ostavku jer je znao da se njegov san završio, a u životu se

odrekao već toliko snova da bi nakon smrti ovog čovjeka koji mu je toliko značio mogao dalje

nastaviti.

- Podnio sam ostavku. Vraćam se kući, Elizabeth.

- Ali to je prava ludost. - Zurila je u njega. Nije joj to mogao napraviti. Znala je da je uzrujan, ali

bit će još predsjednika i nakon Kennedyja. Nije mogao samo jednostavno otići. Ona mu to neće

dozvoliti. - Ne razumijem te. - Bila je ogorčena i ljuta. - Neki ljudi bi dali gaće za ono što si

postigao, a ti jednostavno svemu tome okrećeš leđa.

- Ne okrećem leđa - reče on, - ono što sam imao je umrlo. Ubijeno je.

- U redu, znam da ti je teško. Ali i Johnsonu će biti potrebna pomoć.

Samo je odmahnuo glavom i umorno podigao ruku. - Nemoj, Elizabeth. Gotovo je. Jutros sam

podnio ostavku. Ako si zainteresirana za taj posao, samo izvoli, rado ću pozvati predsjednika i

preporučiti te.

- Ne seri. I što sada? - Nije se čak mogao ni kandidirati za neku državnu službu, nije podigao

temelje. Međutim, okrenuo se prema njoj s čudnim osmijehom. Točno je znao što želi i kamo će

odavde otići.

- A sada, Elizabeth, dolazi ono po čemu će ovaj dan ostati zapamćen. Četrnaest godina

prekasno. Ali ne želim se jednog dana probuditi i shvatiti da mi je šezdeset pet godina i da se

pitam na što sam potrošio život.

- Što to, do đavola, treba značiti? - Predsjednik je ubijen, ali to nije trebalo biti povod i za kraj

njihovog braka. Štomu je? Nije shvaćala da se kao davljenik hvatao za posljednji san koji mu je

ostao, svjestan da ga ovaj put neće izgubiti.

- To znači da odlazim. Ostao sam ovdje predugo i to u više pogleda. Što se mene tiče, sve je

gotovo.

- Misliš na nas? - Odbijala je shvatiti što joj on to govori, samo je potvrdno kimnuo.

- Upravo to. Nisam čak ni siguran da bi ti to primijetila da ti nisam rekao.

- I kamo točno namjeravaš otići? - Pokušala je to ne pokazati, ali uplašila se.

- Idem kući, gdje god to bilo. Odlazim. Za početak u Kaliforniju. Crystal.

- Napuštaš Washington? - Bila je začuđena. Odricao se svega.

- Tako je. Postigao sam ovdje sve što sam mogao i sada odlazim. Negdje ću otvoriti privatni

ured, ili ću se negdje na sitno baviti lokalnom politikom, ali ovdje neču ostati, kao što neću

ostati ni u braku s tobom. Želim razvod, Elizabeth. I bez obzira na to složila se ti ili ne, stvari

tako stoje. Tvoj mi pristanak više nije potreban. Ovo je 1963, a ne 1950.

- Potpuno si poludio. - Spustila se na kauč i zagledala u njega. Imala je trideset četiri godine, a

on je namjeravao da joj cijeli život uništi u komadiće.

ki@

226

- Nisam - tužno je odmahnuo glavom. - Naprotiv, mislim da sam došao pameti. Kao prvo,

uopće se nismo trebali vjenčati, kao što dobro znaš.

- To je apsurdno. - Bila je otmjena kao i uvijek u odjeći koja je savršeno imitirala stil prve dame,

u kostimu Chanelove i s okruglim šeširićem na glavi. Ali i to je sada već bila prošlost. Sve je

otišlo u nepovrat.

- Jedina apsurdna stvar je to što sam ti dozvolio da me nagovoriš da ostanem tako dugo. Još si

mlada, pred tobom je cijeli život. Možeš se sama kandidirati za neko mjesto u vladi, ako je to

ono što želiš. Ali nakon onoga što se upravo dogodilo - na trenutak se zagrcnuo sjetivši se

čovjeka kojeg je toliko volio, - ja to više ne želim. Uzmi sve. Uzbuđenje, ushit, razočarenja, tugu.

- Ti si obična kukavica. - Izgovorila je to s puno prezira, premda su oboje dobro znali da

kukavica nikada nije bio.

- Možda. A možda sam samo umoran. I tužan. I tako prokleto usamljen da bih mogao zaplakati.

Sada je želio biti s Crystal, gdje mu je i bilo mjesto.

- Vraćaš se k njoj, je li tako? - Njoj, jedina riječ koju je ikada upotrijebila kada je govorila o

Crystal.

- Možda. Ako me bude htjela.

- Ti si, Spencere, budala. Oduvijek si to bio.

- Kada dođem u Kaliforniju, pozvat ću nekog advokata - rekao joj je s vrata. Bio je to čudan

rastanak od žene s kojom je živio gotovo četrnaest godina, ali više joj nije imao što reći, ništa mu

nije odgovorila dok je zatvarao vrata, nakon čega se odvezao do hotela u kojem će provesti noć

prije sutrašnjeg leta za Kaliforniju.

44.

Spencer je pozvao Crystal kasno te noći kako bi joj priopćio novosti. Nije ju zvao još od prije

odlaska u Dallas. Ali nije ju našao kod kuče, tako da ju je odlučio iznenaditi u L.A.u. Let je bio

dug i on je cijelo vrijeme bio izgubljen u vlastilim mislima, a jedina vesela među njima bila je ta

da će je vidjeti. Međutim, u stanu nije bilo nikoga, pa je odlučio potražiti je na snimanju novog

filma.

Imali su o mnogo tome razgovarati, što ni on sam još nije sve uspio shvatiti. Bio je slobodan. Sve

je napustio i znao je da je dobro učinio. Sada ga je jedino zanimalo što ona o svemu tome misli.

Dok je izlazio iz taksija i kretao prema ozvučenim kulisama stresao se od užasa. Što ako je bilo

prekasno? Ako ga previše dugo nije bilo? Ako se ne pristane udati za njega? Sve je bilo moguće,

ali tako malo vjerojatno. Znao je koliko ga je jako voljela i koliko su jedno drugom značili. To je

bila jedina stvar u koju sve ove godine nijednom nije posumnjao.

Međutim, i mjesto snimanja bilo je prazno, ali su mu rekli da je sve odloženo na dva tjedna u

znak žalosti. Pitao se što da sada napravi. A onda se sjetio. Iznajmio je auto i odlučio je otići na

ranč. Jedino je tamo mogla biti.

Vozio je četrnaest sati, nije želio otići avionom. Poželio se do nje odvesti i za vrijeme vožnje

razmišljati o njoj i o tome što će sada. Jednom je sišao s puta kako bi malo odspavao jer više nije

mogao voziti, a dva puta je stao da bi nešto pojeo restoranima pokraj puta. Dok se sunce dizalo

nad dolinom, osjećao je kako ga preplavljuje razdraganost i duh izgubljenog prijatelja negdje

ki@

227

tu u blizini. Bilo je to čudno doba u jednom čudnom svijetu, ali znao je da je pravilno postupio.

Na ranč je došao u sedam sati ujutro. Sunce se već visoko diglo na nebu, ali je zrak bio hladan.

Bio je prelijep dan u studenom, a onda je vidio nekog dječaka kako trči kroz polja. Usporio je

kako bi ga malo gledao. Na trenutak je pomislio da je to Jane, ali kada ga je malo bolje vidio,

shvatio je da nije. Imao je sjajnu crnu kosu i upravo je nekoga dozivao, dok je Spencer izlazio iz

auta i dalje ga promatrajući. Imao je oko osam godina, a kada je primijetio da ga taj stranac

promatra, zastao je i zagledao se u njega, a zatim lagano krenuo prema njemu.

Spencer se nije ni pomaknuo, ali dok mu se mali približavao gotovo je ostao bez daha. Vidio je

to lice već negdje, davno, vrlo davno, kada je i sam bio dijete. Bilo je to lice koje je dobro

poznavao, njegovo vlastito, kao da je promatrao vlastito djetinjstvo kako ga gleda dok mu je on

polako dolazio u susret. A onda mu je postalo jasno što se dogodilo, nikada mu to nije

spomenula.

- Zdravo! - Dječak mu je mahnuo svojom dugom, gracioznom rukom, a Spencer je zastao očiju

punih suza. Nije znao što da mu kaže, samo se nastavio osmjehivati dok su mu se suze lagano

kotrljale niz lice, a onda je u daljini vidio Crystal. Zastala je i užasnula se što ga vidi, poželjela je

pozvati Zeba da se vrati do nje, ali bilo je prekasno pa je potrčala kao da ga je željela vratiti. Bilo

je prekasno, tako da je sada pred sobom vidjela samo Spencera. Osmjehivao se djetetu i njoj, a

ona mu se nastavila približavati tiho plačući. Bio je živ i zdrav, vratio se kući, na tren, sat, dan,

ili na onoliko dugo koliko ga ona bude željela. Vidjela ga je kako prilazi Zebu, prihvaća njegovu

ispruženu ruku, dok je ona i dalje trčala prema njima. Bilo je prekasno. Saznao je. Njezina tajna

je sada bila i njegova... i Zebova... stigla je do njih upravo u trenutku kada ga je Spencer podigao

u naručje, pritrčala im je i zagrlila ih. Spustio je pogled prema njoj dok ih je Zeb oboje zadivljeno

promatrao.

- Nisam znala da dolaziš. - Bila je to izjava stoljeća i on joj se nasmijao, ne stideći se vlastitih

suza.

- Rekao bih da si mi mnogo toga prešutjela, Crystal Wyatt.

- Nisi pitao. - Osmjehnula mu se kroz vlastite suze dok ju je ljubio.

- Morat ću zapamtiti za ubuduće.

Zeb se tada izmigoljio, postidjevši se zbog njihovog ponašanja i otrčao kroz vinograd, kao

što je to i ona činila dok je bila dijete i kao što će to raditi jednoga dana i druga njihova djeca.

Spencer ju je uhvatio za ruku i oni polako krenuše natrag prema glavnoj kući razgovarajući, dok

ih je dječak promatrao. Kada su stigli do stepenica Spencer je prvo šutke pogledao u nju, a onda

u nebo. Bio je sunčan zimski dan... ali mogao se zakleti da je u daljini čuo grmljavinu i vidio

munje dok ju je ljubio. Zatim su njih troje ušli unutra. Konačno je našao dom. I konačno su svi

bili zajedno.