1

Dževdet Hadžiselimović

Život u obilju (Razgovor s Paulom Bobanović za Sensu 1/2009.)

Zašto žalimo za prošlim skromnijim vremenima iako smo tada žudjeli za blagostanjem?

Odgovor na postavljeno pitanje jedva može biti jednostavan i jednoznačan. Skromnija vremena, znamo ih s naklonošću nazivati i „dobra stara vremena“ – no ne znači da su svima i bila dobra. Neki iz tog vremena nose i nerazriješene traume kao neodvojivu osobnu prtljagu, a one im i danas, u uvjetima materijalnog i tehnološkog „blagostanja“, otežavaju život. Za njih bi se teško moglo reći da čeznu za prošlošću. Ipak, ostavimo li po strani individualne sudbine i pokušamo li gledati općenito, u tim skromnijim vremenima bilo je uglavnom jednostavnije, a slijedom toga doživljavala su se mirnijim pa i sigurnijim. Poprilična materijalna bijeda, mjereći je današnjim mjerilima, nije se u to vrijeme baš osjećala takvom. K tome, bilo je to, dakako za nas starije, vrijeme mladosti, zdravlja i snage. Međutim, sigurno je nečeg, što bi moglo opravdati sintagmu „dobrih prošlih vremena“, bilo više nego danas, a to je iščekivanje boljih životnih uvjeta i nerijetko spominjane „svijetle budućnosti“. Moja generacija doista jeste, opet ovisno o tome što netko podrazumijeva pod blagostanjem, žudila za boljim i bogatijim, pa valjda i ljudskijim, materijalnim i socijalnim uvjetima, kolokvijalno zvanim svijetla budućnost. Vjerojatno je to iščekivanje bolje i svijetle budućnosti jedna od dragocjenosti što smo ih na putovanju u „blagostanje“ izgubili. Danas je naša civilizacija suočena s nizom ozbiljnih opasnosti i iskušenja, koje globalni liberalni kapitalizam kao zahuktali stroj, koji se sasvim oteo kontroli, stalno proizvodi i uvećava. Stoga oni koji razmišljaju o budućnosti, i imaju hrabrosti o njoj govoriti, opisuju je s manje ili više naglašenom nelagodom i/ili strahom. U najnepovoljnijoj su situaciji oni mladi ljudi koji bi se trebali odlučiti na rađanje djece. Njihove dvojbe i strahove naši demografi i kreatori tzv. demografske obnove naprosto ne pretpostavljaju, ne „osjećaju“ niti istražuju, premda o tome ima dovoljno iskaza na internetskim forumima ili u blog zapisima. Premda bih se radije pozvao na nekog drugog, no ovoj puta ih podsjećam na sažetu i jasnu „dijagnozu“ koju je svojevremeno izrekao papa Ivan Pavao II: „Kolijevka Zapada je prazna, Zapad se boji budućnosti“.

Postoji dakako i dobar dio onih koji kao ribe u vodi plivaju u materijalnom i tehnološkom obilju, potiskujući iz svijesti dvojbe i nelagodu o kojoj sam malo prije govorio, igrajući se svojim gadgetima i modnim novitetima, zakačeni za sveprisutnu „drogu iz utičnice“ i dopuštajući da ih progres, da upotrijebim jednu Krležinu opservaciju o napretku, nosi kao „velika voda“, plivajući u njoj i polagano se, u vrijednosnom i ljudskom smislu, gušeći u njoj.

1

2

Kao što se moglo vidjeti iz ove kratke elaboracije, odnos prošlih skromnijih vremena i onih koje upravo proživljavamo nije baš jednostavan. Naše materijalno i tehnološko obilje platili smo gubitkom sigurnosti, neizvjesnošću, strahovima i zamućenim perspektivama. Osnovna obilježja puta u ubrzanu tehnološku stvarnost te brojne reperkusije tih promjena na socijalnom i psihološkom planu opisao je izvrsno još u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća vrsni analitičar modernih vremena Alvin Toffler u kultnoj knjizi Šok budućnosti, a u novije vrijeme John Naisbitt u, nažalost još neprevedenoj, knjizi High tech – high tuoch. Razumije se, mnogo toga je još neistraženo, premda snažno djeluje u našim postupcima, odlukama i životima.

Jesmo li danas sretniji zbog veće mogućnosti izbora najrazličitijih proizvoda, usluga i informacija?

Ovisi prije svega o tome što podrazumijevamo pod srećom. Između brojnih pokušaja opisa i/ili definiranja složenog i prilično neuhvatljivog fenomena sreće meni osobno je najbliže ono poimanje koje sreću određuje kao stanje iznenadnog i relativno kratkog ushita ili uzleta raspoloženja, a zbiva se u trenucima izuzetnih postupaka i/ili ostvarenja sukladnih ili bliskih našim temeljnim vrijednostima. Rekoh pokušaja definiranja, jer još nismo ni blizu nekom opće prihvaćenom određenju pojma sreće. Kamo se može dospjeti u trivijalnom određenju sreće njeno je poistovjećenje s osjetilnim užitkom jedenja čokolade te nazivanje čokolade drogom sreće. U tom smislu je uzimanje heroina za ovisnika stanje izuzetne sreće. Teško možemo prihvatiti i zamjenu ili poistovjećenje sreće s različitim zadovoljstvima, a promiče ih korporacijski sponzorirana znanost, kojoj je stalo da toga da ljudi zadovoljstva traže prije svega u stjecanju i ekscesivnom trošenju materijalnih dobara, iskazivanju i zalaganju na poslu, odnosno u što vjernijem služenju postojećem društvenoekonomskom sustavu. Pri tome se posredstvom samoobmanjujućih strategija zatvaraju oči pred globalnim zastrašujućim posljedicama rastrošnog načina života kao i brojnim nesrećama i problemima u svijetu. Za takve bi sretnike eventualni posjet novoizgrađenom hotelu Atlantis u Dubaiu bio izuzetna sreća, a za druge, uključivši i mene, sramotno je da je uopće izgrađen, dok ne baš jako daleko od njega dnevno umiru stotine i tisuće djece od gladi. Sporno poimanje sreće sugeriraju i istraživanja koja olako rangiraju pojedine nacije kao manje ili više sretne. Dogodi se tako da se među najsretnijim nacijama nađu i one koje imaju i visok postotak depresija i samoubojstava. Da zaključim, sreća je povremeni, nenajavljen, intenzivan i kratkotrajan doživljaj, koji slabi onog trena kad ga pokušamo osvijestiti, analizirati ili trajno zadržati. U ovom smislu teško se može govoriti o trajnoj sreći, ona se susreće samo u bajkama: “… i živjeli su sretno do kraja života.“ Trajno se može živjeti sadržajan, moralan i odgovoran život u koji sreća tu i tamo navrati kao iznenadan, dobrodošao i kratkotrajan gost.

Pruža li nam, dakle, veća mogućnost izbora dobara, informacija ili usluga veće zadovoljstvo ili je krajnji rezultat tek život u lažnom blagostanju?

2

3

Dakako da sloboda pretpostavlja veću mogućnost izbora, no nerijetko je veći broj alternativa samo privid raznolikosti, jer su razlike među alternativama neznatne i/ili nebitne. Ako veći izbor i pruža određeno zadovoljstvo, ono s navikavanjem na takve mogućnosti relativno brzo slabi. Naprotiv, kod se iznenada smanje mogućnosti izbora, a to se zbiva zbog tržišnih kriza i nestabilnosti, vrlo brzo nastupa nezadovoljstvo. Nažalost, privid slobode izbora evidentan je i zbog sveprisutnog oglašavanja, manipuliranja i iznuđivanja tijekom odabira proizvoda, usluga ili informacija. Dovoljno je referirati se samo na neke spoznaje o tehnikama iznuđivanja i manipulacije, koje su na djelu pri našem odabiru i kupovanju proizvoda široke potrošnje, da naše zadovoljstvo „velikim izborom“ poprilično splasne. Tim se tehnikama nastoji osujetiti naše racionalne procese i navesti da postupamo impulzivno te bez kritičke analize i prosudbe. To posebno vrijedi za velike trgovačke centre, gdje sofisticiranim tehnikama iznuđivanja nepotrebnog kupovanja pomažu i odgovarajuća glazba, boje, osvjetljenje, mirisi, raspored roba i polica, arhitektura prostora itd. Douglas Rushkoff smatra da je iznuđivanje utoliko teže zamijetiti što je suptilnije, a da timovi stručnjaka uporno smišljaju trikove kojima će osujetiti i uspavati naše kognitivne procese, a naše „odluke“ o kupnji prebaciti u područje provociranih emocija. K tome, postalo je pomodno javno izjaviti kako se ide u kupovinu da bi se smanjilo stres, životne tenzije i olakšalo duševne teškoće. Liberalni kapitalizam u poticanju iracionalne potrošnje kondicionira kupce slično Pavlovljevim psima, odlučan je u kritici takvog postupanja Ed Strong. Da je to bitan uvjet funkcioniranja kapitalističkog megastroja, ali i vrlo pogubno za ekološko zdravlje našeg malog planeta, zna svatko tko je donekle ekološki osviješten.

Na području usluga stvar nije ništa povoljnija. Uzmimo za primjer samo pritisak koji na modernu ženu, a sve više i muškarca, vrše moda, kozmetička njega i manipulacija, zdravstveni turizam, plastična kirurgija i sl. Normativnom modelu ljepote nije izbjeglo ni predočavanje Bogorodice, kako veli Dubravka Ugrešić u svom novom romanu.

Kad je u pitanju obilje informacija i podataka skoro da smo svjedoci dramatičnih intervencija i manipulativnog posredovanja. Nastale su nove profesije čija je osnovna funkcija da informacije prepariraju, poliraju i pakiraju u raznovrsnu ambalažu. Broj tehnika manipuliranja informacijama i činjenicama vrlo je raznolik, a moderna tehnologija ga stalno uvećava i čini teže zamjetljivim. Što više tonemo u informacijsko društvo, sve je teže znati što se stvarno zbiva, tvrdi već spomenuti Toffler. Ne znamo, i vjerojatno nećemo nikad ni saznati, što i tko stoji u pozadini rušenja tornjeva blizanaca u New Yorku, ni gdje je i kako nestalo 700 milijardi dolara i pokrenulo današnju financijsku krizu. Teror i lavina informacija te naše nesnalaženje s njima, potaknule su Erica Sevareida da izjavi kako naša mudrost degenerira u neku vrstu znanja, to znanje degenerira u obične informacije, a informacije u puke podatke. Iz ove njegove zanimljive opservacije nastala je potom tzv. Sevareidiva piramida degeneriranja informacija.

3

4

Što pridonosi osjećaju dezorijentaciju i kakve su njezine posljedice u našem svakodnevnom životu?

Razumije se da i u opisanoj nepovoljnoj situaciji velikog broja izbora trebamo kupovati robu, koristiti odgovarajuće usluge ili informacije te da nam to može pružiti i manje ili veće zadovoljstvo. Naravno, ako nađemo i priskrbimo ono što nam je doista potrebno za život, zdravlje, intelektualne ili neke druge bitne potrebe. Nažalost, kao što smo već vidjeli, mnogo onog što smo pribavili zbog iznuđenih motiva, može stvoriti niz poteškoća i problema, kako osobnih tako i društvenih. Dezorijentacije, potom i frustracije događaju se lakše manje obaviještenim osobama i osobama koje ne uspijevaju „pročitati“ razne vrste manipulacija, nagovora, iznuđivanja i sl. Posljedice i frustracije zbog iznuđenih potreba i nametnutih standarda, a potom i nepotrebnih i krivih izbora idu od sasvim banalnih, kao što je nepotrebno zaduživanje, gomilanje suvišne robe i njeno bacanje u smeće pa do delikatnijih, kao što je nezadovoljstvo kozmetičkim ili operacijskim zahvatom, nepovjerenje u informacije i znanost, u demokratske procedure i odluke itd. Korupcija u znanosti jedna je od najnepovoljnijih pojava koja danas podriva sigurnost ljudi i budi podozrivost u svaku informaciju. Stvarajući informacijske toksine korumpirana znanost producira informacijsko zagađivanje i tako budi sumnju i u vrijedno znanstveno nasljeđe. Nažalost, takvog zagađenja ima u svim područjima znanosti. Erozija povjerenja u znanost počela je s istraživanjima koja su negirala štetnost pušenja po zdravlje, a danas se takva istraživanja sponzoriraju najviše u kemijskoj i farmakološkoj industriji, produkciji masmedijskog nasilja, negiranju klimatskih promjena i svugdje gdje je u igri veliki novac, odnosno interesi kapitala i profita. Posebne poteškoće i frustracije donosi življenje u tzv. ubrzanoj stvarnosti, odnosno stvarnosti stalnih i dinamičnih promjena, posebice u tehnološkoj i informatičkoj sferi. Stalne tehnološke inovacije i brzo zastarijevanje proizvoda ne stvaraju samo brda opasnog elektroničkog otpada, već zahtijevaju i stalna prilagođavanja, izazivaju znatne količine tehnološkog stresa i straha da nećemo biti „up to date“(prisjetimo se primjerice nedavnog čekanja u redu za novi Appleov iPhone). Inovacije u računalnom softveru su stalne i sve kompleksnije. Odaberemo li nešto od toga, uvjereni da odabrano ne nadilazi naša umijeća i intelektualne kapacitete, nesporazumi i frustracije tek slijede, pa da budemo malo ironični, računalo će nam poručiti da „nadogradimo“ svoj mozak kako bi mu bili kompatibilni, što je to u jednoj duhovitoj karikaturi i rečeno. K tome, nakon traganja i odabira određenih informacija na složenom virtualnom tržištu interneta, frustracije i bojazni su oko njihovog pohranjivanja i čuvanja. Budući da je računalna memorija svojevrsni produžetak ili proteza naših intelektualnih kapaciteta, briga oko toga da se ne dogodi invazija ili udar računalnih virusa veća je od brige za prevenciju našeg vlastitog moždanog udara.

Kako se boriti protiv te stihije, koje kriterije bismo trebali imati ako doista želimo procijeniti što ima stvarnu i dugotrajnu vrijednost, a što je otpad?

4

5

Možda je pjesma Brucea Springsteena Pedeset kanala – i ništa na njima radikalna u svođenju obilja televizijskih programa na jednoličnost, ali zasigurno izražava onaj privid koji se ponekad skriva iza velikog broja alternativa. Ako nismo za radikalno odbacivanje stihije, pitanje o snalaženju u njoj sasvim je opravdano. Budući da se stvarnost stalno i brzo mijenja, a istraživanja o tim promjenama ima vrlo malo, ne ostaje nam ništa drugo nego usvajati nove vrste pismenosti za „čitanje“ i razumijevanje novih fenomena ubrzane stvarnosti. Naša bi umijeća i alati u razobličavanju svih vrsta manipuliranja, iznuđivanja, uspavljivanja i pasiviziranja morali biti stalno propitivanje, kritičnost, višestruka pismenost i otpor zagađenju našeg mentalnog okoliša kao što se borimo protiv zagađenja zraka, vode ili šume. Kritičnost prema civilizaciji i njenim institucijama, da navedemo samo jedan primjer, koja zagađuje svijest svoje nezrele i ranjive djece nudeći im smeće, kao što su nasilne videoigre, žanra pucačina, u kojima se djecu sustavno nagrađuje kad u prosjeku svake 2 do 3 sekunde nekog simbolički ubiju. Vrijedi prema tome imati uvijek na umu ono na što upućuje Dorothea Franck, naime da je naš život s masmedijima, kao nosiocima informacija, reklama, manipulacija i sl., neka vrsta trgovine s vragom: oni nam prodaju mnogo toga što nam ne treba, a uzimaju, otimaju ili kradu ono što je dragocjeno: vrijeme, pozornost i slobodu. Nadalje, za ispravne odabire, odluke i postupke danas je potrebno kvalitetno znanje, umijeća kako ga odvojiti od informacijskih toksina i smeća, a potom hrabrost i odgovornost da slijedimo ono što smo odabrali i odlučili. Osnovna poteškoća pri ovakvom postupanju je što traži intelektualnu kompetenciju i napor, pozornost i koncentraciju te napokon na moralu zasnovano htijenje. A kad je o moralnom postupanju riječ, možda je najbolje složiti se s Hegelom, koji moralno djelovanje utemeljuje najprije na ozbiljnom promišljanju i prosuđivanju posljedica svojih postupaka i odluka, bez obzira na što se one odnose. U takvom promišljanju posljedica našeg ne/činjenja mogu se začeti potrebe za suradnjom, pomoći, zaštiti nejakih, očuvanju prirode i vjerovanje da je bolji, pravedniji i humaniji svijet moguć. „Kad čujem riječ reklama, mislim: razaranje“, kaže Guenther Anders. Kad osobno razmišljam o civilizaciji koja dnevno odbacuje milijarde plastičnih vrećica i preko milijun „zastarjelih“ mobitela u smeće, zaključujem da mora promijeniti svoje institucije i način života ili propasti. Ostaje nam nada da će dan velike promjene ipak doći.

5