VRTIĆ KAO VELIKA BRIŽLJIVA OBITELJ

1. Vrtić bi po organizaciji trebao biti sličniji obiteljskom domu. Najprije bi trebale skupine međusobno, objekti i drugi vrtići više povezani i otvoreniji jedni za druge. Trebala bi vladati fleksibilna pravila življenja, odnosno pravila postignuta koncenzusom većine članova a ne prisilom odozgora i izvana. U takvoj okolini ozračje za učenje i razvoj svih njezinih članova najčešće je pozitivno i poticajno. Važna je i učinkovitost vođenja djece, ne na način da vrtići postaju objekti za proizvodnju unaprijed određenie, standardizirane za svu djecu zadaće i ciljevi. Konkretno tako se utječe na stvaranje jednakih stavova, mišljenja, vrijednosti...

2. Što je više prilika za interakciju s okolinom, to je razvoj sinapsi ili njihovo umrežavanje veće. Okruženje bi trebalo biti iz tog razloga bogato opremljeno, raznoliko uređeno, kvalitetno oblikovano, arhitektonski usklađeno sa suvremenim koncepcijama razvoja i odgoja djeteta, pristupačno i djeci i odraslima.

3. Odgajateljima samo teorijsko znanje nije samo po sebi dovoljno za uspješnu primjenu, pretvorbu u odgojnu praksu. Prevođenje znanja u od-ob praksu (akciju) ipak zahtijeva nešto više, ono će se prevesti s obzirom na kulturno okruženje, emocionalnu prihvaćenost i osvjedočenje o uspješnosti.Odgajatelji kroz svoj od-ob rad stvaraju određena znanja i razvijaju određenu praksu što je u međuvezi. Novo znanje u praksi mijenja ne samo praksu (akciju), nego i teorijsko i praktično iz kojeg je nastalo. Unapređujući praksu razvijamo novo teorijsko znanje koje primjenjivajući unapređuju praksu i stvara novo znanje spremno za novu upotrebu. To je kružno djelovanje prakse i novostvorenog znanja. Odgajatelji su teoretičari u akciji, jer svoje teorije svakodnevno koriste u akciji/praksi i u praksi ih mijenjaju, nadopunjavaju i grade sukladno svakodnevnoj povratnoj informaciji iz prakse. Praksu je jedino moguće promjeniti suočavanjem i rješavanjem problema u neposrednoj praksi. Praktičar će svoje mišljenje, stavove i akcije mijenjati tek tada kad se u praksi osobno osvjedoči u uspješnost onoga što se preporučuje.

4. U pretvaranju vrtića iz zatvorene zajednice u malu brižljivu obitelj pomoći nam može demokratizacija. Odgajatelj postaje istraživač svoje prakse i odgovoran je za uspjeh/neuspjeh svog rada. Kao što bi prostor trebao više ličiti obiteljskom domu, a manje instituciji. Kao što svaka obiteljska kuća ima dječju sobu, sobu za odlaganje, spavaonicu, kupaonicu, radnu sobu, dnevni boravak s kuhinjom- tako i vrtiću trebaju raznoliki prostorije s različitim namjenama. Valja nastojati oblikovati radionice ili sobe što sličnijima onima u realnom životu i u njima su djeca zadovoljnija.

UČENJE U DJECE U USTANOVI

Djeca uče s lakoćom, zadovoljstvom i brzinom koju nikad u životu neće postići. Oni uče živeći i uče živeći. Njima je učenje prirodna potreba. Imaju nagon za učenje prema Gopniku. Ovisno o nama i okolini kako će djeca primijeniti tu dispoziciju. Okruženje treba biti pedagoški pripremljeno te nuditi djeci bogatstvo različitih poticaja.

Prirodno učenje djece =

Primjer je govor-do 4.god dijete nauči osnovne konstukcije govora bez izravnog poučavanja i bez muke ako živi u poticajnom okruženju koje ga podržava, uvažava i s njim komunicira kao s aktivnim i ravnopravnim članom. Dijete tada nema terijska znanja o jeziku, nego jednostavno gradi i razvija govor i stječe komunikacijska umijeća, razgovarajući s osobama u svom okruženju (čineći i sudjelujući). Bitan je poticajan i pogodni apsekt okruženja za cjelokupni razvoj djece. S djetetom valja komunicirati kao prema razboritoj osobi, na prirodan način. O osobama iz djetetova okruženja ovisit će hoće li dijete htjeti komunicirati, rječnik, složenost govornih konstrukcija, način komuniciranja, ... slično se događa i sa svim drugim područjima dječjeg razvoja.

SAMOSTALNOST pri rješavanju zadataka treba djeci dati, ovisno o procjeni odgajatelja o konkretnoj situaciji. Odgjatelj bi trebao zadatke što manje rješavati umjesto djeteta. Dijete si uzima zadatke za koje je sigurno da će ih riješiti. Treba dopustiti djetetu da riješa samostalno svojevoljno odabrane zadatke, gledati kako ih riješava jer time stječe vlastita iskustva.

DIJETE TREBA VLASTITO ISKUSTVO. NITKO MU TO VLASTITO ISKUSTVO NE MOŽE DATI, PRENIJETI ILI ZAMIJENITI. DIJETE ĆE GA STEĆI VLASTITOM AKTIVNOŠĆU I DJELOVANJEM.

1. Etapa istraživanja ili eksperimentiranja s predmetima- karakteristično je bacanje igračaka, lomljenje, sve predmete dijete trga, baca na pod. Na taj način dijete otkriva svojstva predmeta, osobine i oblike predmeta. Ova etapa djetetu treba kako bi steklo potrebna iskustva i znanja za kasniju fazu. Odgajatelj treba shvatiti da je to razvojna faza i da su to zadaci i izazovi za djecu koje si je samostalno postavilo i samostalno će ih riješiti. Isto će se događati kasnije sa ostalim potiacjima u prostoru (npr. slovima, slagaricom).

Zašto sve stavlja u usta? Jer su mu ona najosjetljiviji dio tijela s kojim može istražiti kakvoću.

2. Razdoblje od 18 do 30.mjeseca u djetetovom životu nazivaju kritičnim, odnosno zlatnim razdobljem. Tada se dešavaju značajne promjene u razvoju djeteta na svim područjima, dok su najizraženije promjena na području govora i razvoja simbola (simbolička igra). To je period simboličke funkcije ili simboličkih misli. Dijete će u mislima zamisliti sredstvo ili kombinaciju akitvnosti, te naći rješenje problema, kako bi došlo do željenog cilja. Bitna značajka ovog perioda je da dijete sada može u mislima vidjeti rješenje i zamisliti sredstvo koje će mu pomoći (a to sredstvo ne mora biti u vidljivom polju). To je moguće jer pounutruje vanjske aktivnosti na unutarnji plan, na mentalnu razinu.

SIMBOLIČKA IGRA

=dijete zapravo veoma malo vremena provodi u pravoj igri, onoj simboličkoj-zastupljeno mišljenje da se djeca samo igraju

=prvi oblici igre „igre vježbe“ je aktivnosti koje služe za stjecanje manipulativnih sposobnosti i za razvoj motorike, one smatraju se pravom igrom; zato se dijete tad ne igra igračkama nego predmetima/ oruđima za razvoj i normalan rast (kutije za umetanje, posude koje proizvode zvuk, gumene loptice)

=drugo razdoblje (simboličko/kritično/ zlatno) dijete se u pravom smislu počinje igrati predmetima-igračkama: oni su mu zamjena, simbol za realne predmete i igračke su posebno izrađeni predmeti; lutka zamjena za pravu bebu, kolica za bebu zamjena za realna kolica... u ovoj igri dijete koristi simbole, igračke kao zamjene za realne predmete, koristi igrovne aktivnosti (aktivnost nošenja, uspavljivanja lutke) kao zamjena za realnu aktivnost u svrhu prerađivanja svog izravnog ili neizravnog iskustva koje ima o predmetima ili aktivnostima na simboličan način; prerađuje ono što mu se dogodilo i objašnjava si to prorađujući iskustva zato je simbolička igra prirodni oblik učenja djece i razumijevanja svijeta oko sebe. To je način i put kojim se postupno odvaja od konkretnih materijala, od realnosti te ih sve više može zamišljati uz pomoć simboličkih supstituta predmeta i aktivnosti.

Simboli (igračke) koje dijete koristi u igri su u početku veoma slične onome što zamijenjuju , da bi na kraju razdoblja ta sličnost bila sve manja; u toj zamjeni očituje se udaljavanje od realnosti.

U simboličkoj igri dijete samostalno uči kako se realni predmeti i aktivnosti mogu zamjenjivati simbolima, a kasnije se mogu zamjeniti riječima. To dijete uči na prirodan način, čineći, igrajući se i sudjelujući u igri koju organiziraju djeca, češće manja skupina djece. Poticaji iz okoline i prostor mogu obogatiti dječju simboličku igru. Zato valja promišljati o

primjerenom, pedagoški pripremljenom i organiziranom prostoru, kvalitetnom, kako za razvoj igre, tako za cjelokupan razvoj djeteta.

Za zamišljanje i proigravanje igrovnih situacija djetetu su potrebni materijalni potpornji-simboli npr. vlak stolice. Prevladavajuća aktivnost ovog razdoblja je istraživačka i praktična aktivnost uz jedan dio mali-simbolička igra.

Kako bi se dijete počelo igrati s predmetom, treba ga najprije istražiti-istraživačka aktivnost-od čega je predmet, što se sve s njim može raditi, kakva je njegova upotreba, i tek na osnovi ovih iskustava može predmet koristiti kao u igri. Dijete će novi predmet okretati, razgledavati, opipavati, bacati kako bi ga upoznalo-ovisno o pojedincu, dobi, složenosti predmeta (vrijeme istraživanja). Dakle, svakoj igri prethodi istraživanje.

1. Oblici simboličke igre- kao da igre= dijete kao spava, kao jede...igra se

uobičajenih, svakodnevnih aktivnosti koje su mu jako bliske; koje izravno iskušava i koje nastoji razumjeti na taj način (nošenje, šetanje lutke)

Promatrajući igru često se može otkriti kako se odrasle osobe ponašaju prema djetetu, jer ih on u igri imitira. Također imitira radnje kako ih roditelj obavlja na njemu.

Igračke u toj dobi trebaju biti što realističnije (pravo posuđe) zbog ograničenosti simboličke funkcije. Npr. auto u koji dijete može sjesti, realistični konj, velika beba s odjećom. Djetetovu igru odredit će predmet koji mu se nađe pod rukom, ako vidi bebu, igrat će se bebom. Ponuđene igračke na određen način određuju što i kako će se dijete igrati. Zato je u ovoj dobi posebno važan odabir igračaka jer utječe na temu igre. Dakle, u početku dijete nije sposobno odrediti / zamisliti čega će se igrati.

Ali kasnije simboli postižu višu funkciju i pomažu djeci pri provođenju zamišljenih radnji. Tada je dijete sposobno zamisliti čega će se igrati pa zatim tražiti materijale potrebne za igru, kao i za one za koje nema izravno iskustvo već je čulo za njih na tv-u, iz pričanja priči, ... djeca mogu koristiti različite predmete i aktivnosti koje uz pomoć govora funkcioniraju poput zamjene za realne. Katkad su te zamjene jako različite od realni da odgjatelj treba uistinu biti pažljiv promatrač ako nije sudionik u igri kako bi otkrio njegovo značenje. Sada su igračke stilizirane, otvorene za različite upotrebe i razl situacije i sve manje slične realnim. Djeca istu igračku koriste u različitim kontekstima čime se potiče razvoj mašte i kreativnosti.

VIGOTSKI smatra je simbolička igra mašta u praktičnom djelovanju.

S razvojem dolazi do interiorizacije (pounutrivanja), pa se geste pretvaraju u govor, pounutruju se vanjske aktivnost na mentalnoj razini; simbolička igra prelazi na unutarnji plan, u unutarnju aktivnost djece. Kroz igru dijete pokazuje svoje znanje o svijetu i stvaralčke sposobnosti koje neprestano razvija. Putem ove igre dijete se razvija cjelokupno a posebno se razvija govor, mašta i ličnost djeteta. Dijete će otkriti da svaki predmet ima svoje ime i da se riječju mogu zamijeniti simboli i radnje, osim što je shvatilo da se realni predmeti mogu zamjeniti simbolom. Govorni izričaj dugo je povezan s konkrentim situacijama i to je razlog zašto se djeca govornici različitih jezika mogu sporazumjeti unatoč jezičnoj barijeri. To otkriće rezultirat će povećanjem vokabulara, eksplozijom imenovanja. Sada dijete svoja iskustva prevodi u govorni izričaj i važno je da govor upućen djetetu bude razumljiv. Tada dijete svoje pretpostavke isprobava u praksi uz komunikaciji s odraslom osobom koja mu pomaže kao pomagač u riješavanju rješivih problema.

PRAKTIČNO RAZUMIJEVANJE OKRUŽENJA U KOJEM DIJETE ŽIVI –u okruženju namjenjenom djeci

Suvremena istraživanja i spoznaje govore o dječjem procesu učenja. Dijete je istraživač koji aktivno gradi, stvara i razvija vlastiti govor.

Bogatstvo komunikacijskih situacija utjecat će na dječje govorno iskustvo. Djeca sama izmišljaju svoje riječi i svoja objašnjenja pojmova. Uzimajući u obzir i da dijete materinski jezik uči prirodnim putem, dijete ne treba poučavati jeziku. Dijete ne uči govor zato što želi razgovarati o jeziku, nego zato jer želi razgovarati o svijetu oko sebe.

Dijete uči kroz praksu, stječe znanje djelujući i razvija praktično razumijevanje i znanje o okruženje u kojemu živi-kroz praksu. Već u prvoj god praktično razumije okolinu prema Gopniku.

Što želi otkriti? Sve što se događa oko njega, sve o predmetima , što može s njima napraviti, zašto oni služe, želi upoznati fizičku i socijalnu okolinu. Želi razgovarati o onome što je vidio, doživjelo, čulo...

Dijete je sposobno samo procjeniti je li pogriješilo u izričaju i ispraviti ga.

Dijete je aktivni, konstruktivni stvaralac svojeg znanja, govora, odgoja i obrazovanja, a odrasla osoba mu je u tome samo pomagač koja podupire njegov razvoj, odgoj i obrazovanje.

Nužan preduvjet za od-ob rad odgajatelja je poznavanje teorija o dječjem razvoju dok će znanje KAKO steći kroz rad, praksu.

Učenje djeteta trebalo bi biti sastavni dio života, zato se kaže da dijete uči živeći i živeći uči. I to u bogatom, pedagoški osmišljenom i poticajnom okruženju; individualnim ili grupnim; čineći i djelujući u svakodnevnim aktivnostimam prirodnim putem.

Izravno poučavanje je prenošenje znanja, činjenica djeci kojeg dijete može samo reproducirati ono što je čulo –usvajanje tuđeg znanja.

Znanje KAKO stječemo čineći i sudjelujući kroz praksu, učenje kroz praksu uvijek prethodi onom teorijskom znanju.

Dijete kroz akciju, praksu, čineći i sudjelujući stječe PRAKTIČNO razumijevanje i znanje o okruženju (mat, soc) u kojem živi.

Okruženje !

Dijete istražuje socijalno i fizičko okruženje vrtića – soc dijete razumije situacije u kojima se nalazi, način reagiranja na njega, postupanja prema njemu; sudjelujući izravno u interakcijam s okolinom dijete uči razvija razumijevanje socijalnog okruženja, jednako kao što razumije fizičkog okruženje- raspored i uređenje prostora, materijala, sredstva, igračaka koji su mu na raspolaganju. Iz okruženja dijete također prima poruke o tome što odgajatelj očekuje od njega, kakvu odg teoriju o djeci ima, o nj učenju, odgoju i obrazovanju.

Okruženje djetetu izravno poručuje što odgajatelj očekuje od njega, kakvu sliku ili teoriju o djetetu ima, njegovu učenju, odgoju i obrazovanju koje zastupa i primjenjuje u svakodnevnom radu. Ono predstavlja materijaliziran odgajateljev stav.

Okruženje mora poticati djecu na aktivnosti- učenja i istraživanja; koje zapravo reflektira stajalište da je dijete aktivno u fizičkom i intelektualnom smislu, a odgajatelj kroz okruženje slijedi dječje interese i podupire nj učenje (ne da dijete slijedi interese odg koji će mu nametati aktivnosti, što će učiti).

obilovati različitim materijalima, alatima, sredstvima i knjigama, što će djetetu omogućiti izbor prema nj vlastitim sklonostima, sposobnostima, omogućiti mu neposredno učenje ili učenje činjenjem, izravnim sudjelovanjem.

Mora biti pedagoški pripremljeno i uređeno da sliči radionicama, ateljeima, učenicama za istraživanje; a ne učionicama u kojima je dominatna akt poučavanje odgojitelja. Dijete u okruženju uči istražujući, stvara, konstruira znanje i sukonstruira. Poticajno, zanimljiv okruženje...

*Lisina ističe da u dobi od godine dana prevladava mišljenje ruku, jer dijete misli rukama-želi sve opipati, dodirnuti i baciti da bi istražilo svojstva. U kasnijem periodu dijete izravno, aktivno istražuje svijet oko sebe putem isprobavanja. Npr. kako živi glista, kako se kreće...

Dijete će učiti o onome što mu pripremimo (izvori spoznavanja). Zato prostor treba biti ispunjen raznovrsnim materijalima, sredstvima, alatima, igračkama- dostupnim djeci. I to u rasponu od najjednostavnijih do složenijih.

Npr. dijete će učiti o razlomcima baratajući s kružićima različitih boja koji se dijele na polovine, četvrtine... na temelju baratanja intuivino će doći do spoznaja o razlomcima, bez da zna teoriju o razlomcima. To su tzv. intuitivna/praktična znanja koja dijete čine sposobnim da u kasnijoj fazi razvoja dublje i kvalitetnije shvati što su razlomci, da mu to teorijsko znanje „činjenice“ zna za što služi i kako ga može primijeniti.

Zadaća odgajatelja je stvoriti takvo okruženje u ustanovi !!

Odgajatelj će izmišljati praktične akti za djecu: ovisno od dobi i nj stupnju razvoja-dj rane dobi će ovladavati vještinom rezanja, dok će starija djeca raditi složenije riječi od izrezanih slova.

Okruženje Suvremena istraživanja i spoznaje o dječjem razvoju, sposobnostima i mogućnostima promijenile su sliku o djetetu, pa ih možemo nazvati paradigmom. Sukladno tomu, okruženja ne smiju biti sterilna, ličiti vojarnama ili bolnicama prema uređenju i organizaciji života. Trebala bi biti privlačna, zanimljiva, poticajna, šarena, ispunjena raznolikim materijalima i sredstvima za igru, te ugodna mjesta za učenje, istraživanje, druženje djece različite dobi. Sobe dnevnog boravka ne bi trebale biti izolirane i zatvorene, nego ličiti na velike obiteljske kuće koje imaju otvorene sobe koje omogućuju slobodu kretanja, različite aktivnosti prema trenutnim potrebama i željam djece. Djeca trebaju veći prostor-djeca mogu koristiti hodnike vrtića, predprostore, sobe dnevnog boravka, prostore između soba dne boravka, više sobadnevnog boravka koje su raznoliko opremljene jer se centri aktivnosti ne ponavljaju već se kod uređenja i opremanja prostora ide na to da centri budu bogato opremljeni materijalima npr. jedna kuhinja bogato opremljena za svu djecu vrtića, umjesto toga da svaka soba ima kutić kuhinje; smještanje centra u jednu prostoriju, Uređen da sliči radionicama. Trebaju okruženje ne samo pedagoški pripremljeno, nego uređeno da maksimalno podržava i razvija nove interese, sklonosti i sposbnosti. O okruženju- materijalima- odnosno izvorima spoznaja koje nudimo djeci ovisit će kvaliteta njihova učenja, odgoja i obrazovanja. Djeca se trebaju izmiješati dobno, družiti što više i češće, ... povezati grupe.

Odgojitelj treba otkriti načine na koji dijete šalje poruke o tome je li zadovoljno ili nije svojim trenutnim stanjem u okruženju, je li mu zanimljivo ili ne trenutno, koje su njegove namjere, mišljenja, potrebe, interesi...

Sukladno otkriven porukama koje na m djeca šalju, organizirati i planirati život u vrtiću kako bismo učinili okruženje njima primjerenim i njihovim interesima i potrebama, a istodobno s ciljem razvoja interesa, znanja, razvoja samopouzdanja i samopoštovanja.

Valja otkriti koja znanja dijete ima kako bismo mogli nastaviti aktivnosti.

Djelovanje odg u skladu s dječjim potrebama, mogućnostima, interesima i prema tome sve primjerenije. Baza dobrog djelovanja prema djeci je dobro poznavanje djece u suprotnosti s nekdašnjim djelovanjem napemet.

Kako bi pripremili kvalitetno osmišljeno pedagoško okruženje djecu treba upoznati, njihove potencijale i kompetencije. A to možemo doznati promatrajući djecu u igri- dijete odg pokazuje intuitivno znanje, što ih sve zanima vezano za temu, kako se ponašju i djeluju prema svojim prijateljima, kakve organizacijske sposobnosti imaju...

Uključivanje odgo- odg se treba uključivati u aktivnosti djece odmjereno, kada vidi da će svojim uključivanjem doprinijeti u podizanju razine aktivnosti ili će se uključiti u aktivnost na poziv djece kao ravnopravni partner u igri. Može se uključiti u jedan centar gdje je manje djece ili u centar gdje je većina djece. Odgojitelj uređenjem i organizacijom prostora tj. Pripremljenih uvjeta potiče djecu na igru, učenje i istraživanje; a kasnije im samo proširuje, potiče nastavak i obogaćuje igru, te prati i promatra. Ne kontrolira, ne poučava, ne stavlja zahtjeve pred djecu- djeca sama iniciraju i organiziraju aktivnosti. Važno da odg potiče igru, učenje i istraživanje!!! Odgoj nudi djeci raznolike poticaje, materijale, daje mogućnost odabira i organiziranja aktivnosti prema želji i interesu, pomaže ako je potrebno, ali sugerira djeci aktivnosti, nudi materijale i igre i smišlja zadatke za pojedinu djecu u skupini.

Cjelokupno okruženje utječe na djelovanje i ponašanje djece i odgojitelja. Znanstvena istraživanja naglašavaju kako raspored i organizacija prostora i aktivnosti ima izravan učinak na djecu, nj ponašanja i očekivanja.

Odgojitelj ovakvom organizacijom prostora ne vrši više nadzor nad djecom i ne riješava više zadatke umjesto djece, nije usmjeren na discipliniranje djece; nego se po pojedinim centrima aktivnosti usmjeravaju na djecu i njihove aktivnosti koje promatraju i usmjereni su na svako dijete pojedinačno.

Djeca samostalno riješavaju zadatke i problemske situacije u kojima dolaze, bez pomoći odgojiteljice, a aktivnosti u kojima sudjeluju su dugotrajnije jer su ih sami organizirali. Treba vidjeti kako će dijete riješiti zadatak koje si sam zadao, a ne mu nuditi gotova rješenja ili mu govoriti rješenja.kamoli obavlajti zadatak umjesto djeteta. Dijete intiutivno shvaća i razumije zadatak koji si je zadao i može procjeniti da li će ga riješiti i može li ga riješiti. Dijete se ne treba prisiljavati na riješavanje zadataka, nego se dijete treba samostalno odlučiti na provođenje zadataka. Dijete će kroz aktivnosti

istraživati svoje mogućnosti, razvijati ih, uvježbavati i ponavljati akt sve dok ne svlada sposobnost.

Cilj je stvoriti okruženje u kojem će se svatko osjećati dobro, animirano, gdje će se sa svakim komunicirati ravnopravno i slobodno-velika brižna obitelj!!!

Reggio vrtić – ima 4 sobe dnevnog boravka, a svaka ima sobu za osamljivanje i mali atelje, dok svaka soba ima na raspolaganju i veliki atelje-radionicu, kao i mnoštvo drugih prostora- djeca su nomadi jer se sele iz prostora u prostor. Razlika u prostoru nekad i danas- nekad su vrtići bili organizirani na način da su djeca određene odgojne skupine u jednoj prostoriji odvojeni od druge djece, a danas su djeca u cijelom vrtiću i biraju sobe prema interesima. Važno je da se djeca mogu razmjestiti po vrtiću i družiti sa svom djecom, starijom i mlađom, kako bi mogli komunicirati kao velikoj brižnoj obitelji, svi sa svima.

Reggio pedagogija ističe prostor kao trećeg odgajatelja. Dv su humane ustanove u kojima djeca žive i u kojima stječu iskustva i znanja potrebna za život. Djeca moraju živjeti kao čovjek, razvijati se kao cjelovit čovjek. Poučavanje treba zamijeniti izravnim iskustvom.

Prostori u DV imaju namjeru izgledati prostorima obitelji, zajednici u kojima žive i druže se svi članovi jedne obitelji, a manje instituciji (deinstitucionalizacija okruženja).

Kao što u kući obitelj ima kuhinju, dnevni boravaka, spavaću sobu, kupaonicu...tako i vrtić treba imati prostore različitih namjena. Npr. dječju kuhinju, radionice- šivačke, istraživačke, glazbene, engleski, informatičke, za početno čitanje i pisanje, za matematiku, prostor za vodu i pijesak, za hobije djece i odgojiteljica, za presvalačnje, za doktora... sve do one za osamu i za sve ono drugo što djecu zanima. Vrtić koji se sastoji od raznih soba, kutića, centara, radionica. Djeci, kada uđu u sobu, treba odmah biti jasno što im je činiti i trebaju to znati prema ponuđenom materijalu i uređenju prostora- što mogu činit unutra, s čime se mogu zabaviti, kako mogu provoditi svoje aktivnosti.

U takvim vrtićima sobe trebaju djelovati sve više poput onih doma, u realnom pravom životu, stoga i namještaj treba biti takav. Npr. dvosjed s tv-om, ogledalo za presvlačenje, ...

Okruženje ne nastaje u jednom potezu, za njegovo nastaje potrebno je vrijeme i uvjeti, kao i htijenje i želja odgojitelja za mijenjanje i promišljanjem kako mogu prostor učiniti zanimljivim djeci i da bude više u funkciji djece. Prostor se mijenja, stvara, gradi kroz određenom vrijeme i to čine odgojiteljice zajedno s djecom na način da isprobavaju različite materijale i rasporavljaju s djecom i drugim odogojiteljicama o tome. Za promjene u prostoru bitna je kontinuirana želja za unaprijeđenjem i uređenjem.

Ono se uređuje kroz zajednička, pedagoška i akcijska istraživanja; kroz rasprave; te sukladno s dječjim ponašanjima, interesima koje izražavaju, promjenom potreba i mogućnosti, te njihove trenutne razvojne razine.

Promjene u okruženju jasno su vidljive u ponašanjima djece.

Refleksivni praktičar promišlja aktivnosti, prostor i materijale na temelju toga što vidi i čuje svako dijete ponaosob-otkriva svako dijete posebno, sve što ono zna i može; ima povjerenja u njega- oslobođen je straha od toga da će se djeci nešto dogoditi jer nisu na oku odgojiteljice, sa svakim postupa kao sa sposobnom, razboritom osobom. Smišlja okruženje koje podržava nj teoriju o dj, nj učenju, od i obrazovanju. Bruner ističe da odg skelama podupire i produbljuje dj sposobnosti u fazi u kojoj su sada.

Učenje je osim spoznajnog procesa i socijalni proces, koji se ne događa u glavama pojedinaca nego i u interakciji s drugom djecom ,odraslima... u praksi u područja intel, emocionalnog, duhovng, tjelesnog i spoznajnog – u učenju djece integrirani na svim razinama. Zbog toga se nekadašnje izravno poučavanje zamjenjuje suradničkim, aktivnim učenjem i samoučenjem.

Zato bruner ističe ulogu dirigenta odg koju sve više odg dijeli s djecom budući da se učenje dešava u socijalnom kontekstu.

Odrasle osobe-odg također uče kroz praksu-sudjelujući, čineći u zajednici profesionalnih odgajatelja. Ističe se suvremena uloga promatrača djece-on otkriva što dijete može, koje su nj sposobnosti, ... koja možda ne pišu u teorijam o dječjem razvoju. Kada gledamo i slušamo djecu, događa se preokret u glavama odgajatelja- vezano uz ono što dijete zna i može (pogled na dijete i nj mogućnosti). Zadaća odg je istraživati i otkrivati što sve djeca znaju i mogu. Često se uz tu ulogu ističe uloga promatrača- promatrajući djecu u akt možemo otkriti koja su dje trenutna znanja, sposobnosti, potrebe, želje. I na taj način postajemo istraživačima dječjeg razvoja.

Poveznica refleksivni praktičar i slika o djetetu, teorija o nj sposbnostima , mogućnostima, o dj učenju i poveznica sa okruženjem!!!

Pojam refleksivnog praktičara ne može se naučiti iz knjiga i čitajući definicije iz raznih izvora, već iskustvenim učenjem-oživotvorenjm u konkretnoj praksi, djelujući i čineći u dječjem vrtiću. Uloge odgojitelja otkrivaju se kroz praksu i ne mogu se naučiti iz knjiga.

Sposobnosti djece nekad: mala bića koja ne mogu sama i kojima treba pomoći, bespomoćna bića, nesvjesna koje treba nahraniti, oprati, presvući, zbrinuti i čuvati. Dječji vrtići bili su čuvališta, a ne mjesta za odgoj i

obrazovanje. Danas sva su djeca darovita. Vjerovalo se da su sva djeca ista- imaju iste potrebe, sposbnosti, mogućnosti, želje, a nisu, naprotiv svako je dijete pojedinac za sebe. Djeca su od malena aktivna i sposobna bića koja znaju procjeniti svoje sposobnosti i sukladno tomu se i ponašaju. Dijete uči od prvog dana života. Uporno je u riješavanju zadataka koje je samo sebi zadalo.

Promatrajući vlastitu djecu Piaget i Montessori, razvili su vlastite teorije o djeci. Paradigma od i ob jest upravo ta, da se kroz povijest slika o djetetu mijenjala. Danas su odg usmjereni na dijete- na ono što ono zna i može. Ali paradigma je i sagledavanja procesa učenja kao samoaktivnost, koja se dešava neovisno od odgojitelja,.

Važnost o okruženju u kojem djeca borave naglašavaju i Pisa projekt; uspjeh djece će ovisiti o o kontekstu- okruženje, ozračje, kultura nekog konteksta mogu u velikoj mjeri utjecati na daljnji razvoj djeteta, pa čak i na uspjeh u školi. Stoga se ističe velika važnost institucijskog konteksta u odnosu na obiteljski kontekst. Djeca su veoma osjetljiva na kontekst – on određuje što će djeca činiti, u kojim aktivnostima sudjelovati, kako će razmišljati, kako se osjećati.

Okruženje, konstekst nije gotov, dan unaprijed, završen, nepromijenjiv, nego je naprotiv uvijek promijenjiv- odg ga mijenja zajedno s djecom i uskladu s nj interesima, sposobnostima, željama, potrebama. Odgojitelj ima ulogu mijenjanja ovog konteksta-izbor materijala, srdstva, oblikovanje kutića, ... odgj priprema to pedagoško okruženje sukladno znanjima o djeci i nj učenju.

Prijašnje aktivnosti –djeca su morala slijediti odgojitelja, slušati ga, sjediti ili stajati kako je odg naređivao, izvršavati njegove upute. Odg je umjesto djeca bio aktivan, on je istraživao temu o kojoj su djeca kasnije samo slušala, a provodio ju je govorom, izlaganjem na tepihu u obliku predavanja, dok je okruženje bilo siromašno materijalima, sredstvima i alatima. Tad se vjerovalo da su odgajatelji obrazovani da znaju što trebaju ponuditi djeci, pa su oni sami planirali aktivnosti, sadržaje, vrijeme i sredstva. Danas nitko nije tako obrazovan da da može precizno znati što koje dijete u skupini može, što ga zanima i što zna. Svako dijete treba istražiti ponaosob. A tek onda je moguće odrediti što konkretno treba određenom djetetu/određenoj skupini djece.

Različitost djece , svako je dijete individua i jednistveno, možemo oživotvoriti kroz raznoliku ponudu materijala, aktivnosti, prostora. Nudeći im to, djeca imaju sposobnost uključiti se u one aktivnosti koje odgovaraju njihovim sposobnostima, afinitetima, interesima, potrebama... tako da dalje razvijaju i usavršavaju iste.

Danas se djeci nudi mogućnost IZBORA, a ne samo materijala i prostora, već i IZBOR ODGAJATELJA.

Provođenje ili prevođenje ideja iz teorije u praksu je stvaralački proces

=svaka ideja, zamisao o tome kakav bi DV trebao biti mora imati svoje ostvaranje u konkrentoj praksi i ona to i ima. Kako bi mogli vrijednost i funkciju te ideje promatrati, procjenjivati i ocjenjivati, mora se vidjeti jasno u praksi.

=međutim ista ideja neće se uvijek isto provesti u praksi, jer ona ima svoje specifično ostvaranje s obzirom na uvjete u kojima se ostvaruje ukojoj i čijoj se praksi ostvaruje. Svaku ideju treba prevesti i prilagoditi u određenim kontekst- uvjete, djeci i odraslima s kojima i u kojima funkcionira

=zašto je okruženje bilo uniformno, standardno, statično i zašto se nije mijenjalo? prije je postojala samo jedna univerzalna teorija o odgoju, djeca su se gledala kroz prizmu grupe i da su sva jednaka –zapostavljeno je bilo individualno dijete- danas se uzimaju u obzir djeca, nj mogućnosti i postignuća!!

=odgojitelje nitko ne mora upozoravati da mijenja prostor, već odgojitelj samostalno odlučuje o tome kako će, što i kada mijenjati u prostoru o čemu svjedoči to da se odgojitelj priprema, oblikuje i mijenja okruženje!

=okruženje je promijenjivo, ono se stalno mijenja, promjene u prostoru moraju se dešavati svakodnevno i stalno, sve dok se odgojitelj ne uvjeri da određeni raspored djeci odgovara, da nema lutanja, traženja, premještanja igračaka, da se djeca samostalno raspoređuju i organiziraju aktivnosti tako da one budu dugotrajne, zanimljive, okupljaju velik broj djece bez sukoba i svađa.

KAKO MIJENJATI PROSTOR?

=taj proces prevođenje ideja je stvaralački proces svakog odgojitelja, jer će istu ideju praktičari različito provesti u praksi s obzirom da je prilagođavaju vlastitim uvjetima i vlastitim teorijama o odgoju, stavovima, vrijednostima...Danas se odgojitelje više ne naziva samo praktičarima, nego ih Rinaldi naziva teorijskim praktičarima jer je njihov praktičan rad njihova interpretirana teorija koja integrira mnoge i velike opće prihvatljive teorije ali u specifičnom (njihovom) konkretnom kontekstu. Određena odgojno-obrazovna praksa nije samo akcija djece i odgojitelja, nego je i aktivni dio teorije o praksi koja se mijenja, nadograđuje i koja generira

nove teorije o praksi. Fullan praktičare naziva sustavni mislioci, novi teoretičari u akciji.

=praktičari osim što koriste opće teorije o odgoju i obrazovanju, stvaraju vlastite teorije, nove teorije i ideje koje na opisan način prikazuju koje teorijske pretpostavke odgojitelj pokušava primijeniti u praksi jer se svaka ideja mora transformirati (stvaralački) i prilagoditi uvjetima ustanove.

=u procesima stvaranja odgojne prakse važno je biti osjetljiv na povratne informacije koje nam okruženje šalje i koje nam poruke djeca šalju; npr. kad odogojitelji osjećaju intuitivno znaju da nešto nije u redu, znaju da nešto nedostaje, ali ne mogu odrediti što, pa pokušavaju svojim izravnim djelovanjem promijeniti postojeće stanje, isprobavanjem promijeniti ili nadopuniti proširiti, zamijeniti centar novim centrom!!!! Treba vidjeti i razumjeti dječje ponašanje i dječje akcije u aktivnostima, steći duboko razumijevanje i na osnovi tih saznanja mijenjati, dopunjavati ili odbacivati ono zbog čega djeca nisu zadovoljna i zbog čega ne dolaze u određeni prostor. Jednako tako treba uočiti kada su djeca samoorganizrana, zadovoljna, traju li aktivnosti duže vrijeme, ... ali isto tako trebaju i tada pročitati djecu kao knjige, razumijeti njihova ponašanja u aktivnostima, i stvoriti dublje razumijevanje o djeci i aktivnostima.

=ne može se nametati odozgora i izvana, polazi od odgajatelja; odgojitelj ideje istražuje a to je jedan proces koji traje i u kojima ima lutanja, pogrešaka, isprobavanja...

=Malaguzzi ističe da je u radu s djecom samo jedna trećina poznata, a ostalo nepoznato.

=prilagođava se vlastitim uvjetima u praksi, djeci i roditeljima svake generacije

=odgojitelj će u svom vrtiću, sa svojom skupinom naučiti kako se organizira i uspostavlja učenje u okruženju, kako se prilagođava dječjim interesima potrebama i prirodi djece, i to živeći i radeći s djecom, odmah i sada! (revolucij u učenju; vos i drayden)

Stavite se u poziciju djeteta, što zanimljivo djeca mogu činiti tijekom cjelodnevnog boravka u vrtiću?kako se osjećaju? Koje će ih aktivnosti

zabaviti?

Odgojiteljeva je odgovornost i zadaća da se svako dijete u vrtiću osjeća dobro i zadovoljno, sretno i zabavljeno; da uči na razne načine i ono što ga zanima, da im boravak bude uistinu lijep i zanimljiv, i toga moraju biti svjesni. Odgojitelj utječe na to kako se dijete osjeća, je li mu zanimljivo u vrtiću, dj. Ponašanje, ....

Pitanja za promišljanje:

-što djeca mogu činiti cijeli dan? Kako se djeca osjećaju a kako biste se vi osjećali da boraviti do 10 h u tom prostoru? Što biste mogli zanimljivo činiti kroz dulje vrijeme?

-promatraj i bilježi koliko i kakvih se prostora, centara djeca imaju na raspolaganju? (radionica, kutić....)

-jesu li centri dovoljno dobro ograđeni, odijeljeni i čime? Ima li dovoljno prostora u centrima za aktivnosti? Koji su materijali u tom centru?

-jesu li materijali dobro odabrani (je li materijal za likovni u likovnom) i vidi li se njegova namjena u tom centru te ima li dovoljno materijala u određenom centru aktivnosti?

-promatraj i bilježi sve aktivnost jednog djeteta tijekom pola sata.

O ozračju: jesu li djeca zadovoljna životom, ima li svađa među djecom, tko riješava svađe i sukobe, tko organizira aktivnosti djece, uključuje li se odgajatelj u aktivnosti djece, jel to uključujivanje povremeno, često i ima li značajku s razlogom ili bez razloga?

Snimite nekoliko prostora za koje mislite da su dobro uređeni i organizirani, da imaju dovoljno poticajnog materijala i da se djeca u njima vole družiti i zadržavati. Raspravi s kolegicama o tome!

Odgajatelji uče i razvijaju se kroz samorefleksije (razmišljanje o vlastitoj praksi) ili u rasprava s dr odgajateljima-iznošenjem vlastitih razmišljanja, ideja, stavova... i podjela istih s drugima ( refleksija ). ODGAJATELJICA treba razmišljati o tome je li djeci zanimljivo u vrtiću ili dosadno, snima li aktivnosti djece i raspravlja o njima s drugom djecom, jesu li aktivnosti primjerene dobi i mogućnostima djece, jesu li ispod ili iznad dječje trenutne razine, koje akt se njeguju – individualne ili grupne, koje akt djeca preferiraju, ...

NEMOJTE SE BOJATI POGREŠAKA. ŠTO ĆE VIŠE POGREŠAKA BITI SADA, PRIJE ...MANJE ĆE IH BITI KASNIJE. One su sastavni dio učenja.

ODGAJATELJ NIJE PROROK koji zna što će biti aktualno i što će djeci trebati unaprijed.

ODGAJATELJ –ISTRAŽIVAČ SVOJE ODGOJNO-OBRAZOVNE PRAKSE

Prije su odgajatelji u praksi primijenjivali određene teorije ili programe koje je za njih netko drugi pisao, odnos teorije i prakse danas se promijenio. Praktičari postaju istraživači svoje od-ob prakse i glavni nosioc takvog istraživanja, a sukladno tome i unapređenja prakse. Odgajatelj konstruira i sukonstruira znanja, stvara svoje gradbene teorije koje je moguće primijeniti izravno u svojoj praksi i praksi dru.ustanova.

Praksa je međutim postojala i prije teorija, ali je dugo bila zapostavljena dok se teoriji dugo pridavala pozornost. Znanstveni su unaprijed stvarali teorije ne poznajući praksu i stanje u njoj. Teorije su se prevodile u hipoteze koje su se provjeravale pokusima u praksi. Cjelokupno okruženje nastojalo se svesti na općenite zakonitosti i općenite značajke koje će se moći kontrolirati i provjeravati. Dominirao je stav za kvalitetnu praksu potrebna je kvalitetna teorija.

Suvremena znanost prihvaća prijašnja, ali na jedan drugi način ističući da za gradnju kvalitetne teorije potrebna dobra praksa. Odnosno želi se naglastiti da je iz kvalitetne prakse moguće izvesti kvalitetnu teoriju što je prije bilo svetogrđe.

Odgojno obrazovna praksa složena je djelatnost na koju se ne može odgovoriti pukim provođenje određenih teorija. Teorija se iz znanosti mora filtrirati, preraditi, upotrebiti u određenoj situaciji. I znanstvena istraživanja teško mogu zadovoljiti tako složenu praksu i imaju ograničeno djelovanje na praksu. Jednako tako ona su prijeko potrebna i trebaju usmjeriti odgojitelje na promišljeno mijenjanje i unapređivanje, i također ne bi smjela biti nadređena praktičaru. Znanstvene spoznaje treba priznati, ali je na praktičaru o tome na koji način će istraživati svoju praksu i problematiku u njoj.

Stenhause prvi ističe ulogu odgojitelja,učitelja kao istraživača vlastite prakse; on je idejni začetnik istraživanja odgojne prakse. 1975. Je smatrao da se profesija učitelja treba zasnivati na istraživanjama i da treba uključivati određenu praksu odgajatelja, te istraživanje problema određene prakse. Jedino učitelj, izravni sudionici mogu odrediti koji su problemi aktualni u njihovoj praksi i što je potrebno istražiti.

Djecu se odgajala od pamtivijeka.

Kritičke rasprave trebaju se institucionalizira na svakodnevnoj razini, kao svakodnevnu aktivnost u DV. O odgajatelju ovisi učenje, odgoj i obrazovanje djece, oni su odgovorni za istraživanje prakse.

Odgojitelji se umrežavaju s drugim refleksivnim praktičarima, stvaraju forum za preispitivanje odgojne prakse, kao i za rasvjetljenju problema koji se događa u praksi a trebao bi voditi višem razumijevanju. Tek dubljim razumijevanjem prakse moguće je mijenjati i unapređivati. Kad bismo razumjeli praksu,stvorili bismo znanje koje primjenom u praksi daje novo razumijevanje u odgojnoj zbilji. Tek je tad moguće učiniti prave pomake u praksi i teoriji, jer se tad stvaraju novi pogledi na djecu nj akti nj sposo, mogućnosti, motivaciju za aktivnosti, suradničko učenje, očekivanje odraslih osoba koje imaju prema djeci...

Novi pristup uloge učitelja kao istraživača, ističe važnost okruženja i uvjeta u kojima borave djeca i odrasli. Značajka novog pristupa je sudjelovanje u svojoj praksi i praksi drugih odgajatelja, sudjelovanje u akcijama mijenjanja, suradnje i rasprava o praksi, što će dovesti do dubljeg razumijevanja prakse.

Neki odgajatelji svoju zbilju shvate puno prije i brže, dok je nekima potrebno dulje vrijeme, a neki to nikad ne shvate. Ne zalijevaj kamenje, nego cvijeće-potiči one koji žele promjene.

Zapravo je jako teško vidjeti i osvjestiti svoju praksu (riba je zadnje stvorenje koje će otkriti vodu). Uronjen u vlastitu praksu (vodu) teško je uočiti što je dobro a što problematično u praksi. Za to je potreban drugi par očiju, kolega koji će sudjelujući i promatrajući kao suradnik, ali i kao drugi par očiju, pokušati otvoriti oči odgajatelju u konkretnim aktivnostima ili situacijama, ukazati mu na pogreške ili problematične stavove... kojih odgojitelj najčešće nije svjestan.

Prijatelj kritičar ili drugi par očiju pomoći će odgajatelju otkriti kakva je njegova teorija o akciji u praksi (kakva praksa jest); za razliku o teoriji o akciji=dakle one o kojoj se može pričati i za koju odgajatelj zalaže samo riječima, ali ne i u praksi (kakva bi praksa trebala biti).

Pedagoško istraživanje akcijsko istraživanje odgojne prakse

Akcijsko istraživanje uključuje praktičara u svoj rad. Njime se izravno mijenja odgojna prakse kojima praktičari rukovode- teorijski praktičari ili teoretičari u akciji (rinaldi i fullan). Oni imaju nezamjenjivu ulogu u određivanju problema koji je njima u praksi aktualan i tako sudjeljući u istr preuzimaju odgovornost za uspjeh i neuspjeh aktivnosti.

Pedagoško akcijsko istraživanje je izravno, zajedničko promatranje i mijenjanje odgojne prakse s namjerom njezinog unapređevanj prema budućnosti i stvaranja uvjeta, okruženja (socijalnog i fizičkog) kao i ozračja koje će voditi emancipaciji, a ne manipulaciji djece i odgajatelja.

Etnografskim istraživanjem- otkriti aktualno stanje prakse, što se sve zbiva u odgojnom okruženju. Odrediti i analizirati uvjete u kojima se zbiva odgojna praksa-socijalni (socijalni odnosi i organizacije, odnos moć i represije,...) materijalni i financijski uvjeti. Njime se otvara i osvjetljuje crna kutija odgojne skupine. Ono predstavlja dio akcijskog istraživanja i sastavni je dio, jer je veoma važan budući da se tek prepoznavanjem i otkrivanjem stanja (svega onoga što čini tu praksu onakvom kakva jest) možemo pristupiti njegovom mijenjaju. A da bi se razumijelo što se dešava u praksi treba promatrati i vidjeti što se u njoj zbiva, ... uloga odgajatelja istraživača je vidjeti i otkriti činjenice i podatke o praksi ili pomoći svom kolegi u uvid u praksu. Etnografsko istraživanje je prva stepenica u procesu pedagoškog akcijskog istraživanja jer nam omogućava istinsko razumijevanje postojećeg stanja u praksi na temelju kojeg je moguće donositi prijedloge za izmjene u konkretnoj akciji u praksi.

Promjene će doći provođenjem u praksi –akcijama odgajatelja, promatranjem i samorefleksijom odgajatelja. Te će se primjena promjena zajednički razmatrati u raspravama koje se vode s ostalim sudionicima, na osnovi čega se ponovo iznose prijedlozi promjena i tako se stvara novi plan akcije. Ped. Ak istraživanje ima ciklički ustroj i organizaciju koja kontinuirano se provodi u odgojnoj praksi sa svrhom njezinog kontinuiranog unapređenja.

A mijenjanjem odgojne prakse mijenjamo sveukupno razumijevanje prakse, jer sve dublje i dublje istražujemo praksu i realnost prakse. Mijenjaju se i otkrivaju pogledi na dijete, njegove sposobnosti, važnost okruženja u kojem se proces zbiva, odgojno-obrazovne strategije koje praktičari poduzimanju u nastojanju za stvaranjem organizacije ili zajednice koja uči.

Akcijsko istraživanje rezultirat će novim znanjem, novim informacijama, koje imaju snagu mijenjanja prakse.

Odgajatelji će se stručno usavršavati kroz akcijska istraživanja. Ono preuzima u tom istraživanju ulogu voditelja u svom usavršavanju.

Značajka ak is je izravno i suradničko učenje i istraživanja odgojne prakse. Akcijsko istraživanje je učenje činjenjem i djelovanjem, ali i sudjelovanjem. On rezultira istinskim shvaćanjem prakse, dubokim razumijevnajem

prakse, a ima cilj mijenjati ju- stvarati uvjete, okruženje za emancipaciju svih sudionika istraživanja- i djece i odraslih.

Kroz takvo istraživanje kojim se kontinirano mijenja odgojna praksa u ciklusima izmijenjuju se planiranje, unošenje promjena (akcija) na osnovi promatranja odgojne prakse i rasprava o tome što se promatralo, pa zatim evaluacija (procjenjivanje) provedenih akcija.... što rezultira stvaranjem novog plana za promjene koji je u svezi s onim što se konkretno dogodilo/dešava u praksi.

Akcijsko istraživanje ne provodi stručni tim, oni s piramide vlasti, nego sami odgajatelji. I ono je nepredvidivo ne zna se kako će se odvijati unaprijed s ozbirom da se bavi konkretnim problemima koji proizlaze iz konkretne prakse odgajatelja.

Važno je neprekidno provoditi dopune i izmjene. Nijedan plan nema dugi vijek trajanja i nemoguće je načiniti unaprijed prezicne planove za provođenje. Planiranju se ne pristupa više u tradicionalnom smislu, već da bi se moglo planirati treba prvo istražiti odgojnu praksu, zatim opet istraživati i onda je moguće još više planirati, općenito govoreći što više istražujemo može se sve više planirati.

Svako znanje koje je postignuto u praksi i mijenja praksu, 165.str

Razlike između teorije o akciji(ono što mislimo da činimo i datreba činiti u praksi) i teorije u akciji ( ono što doista činimo u praksi) moguće je smanjiti i ukloniti pomoću pedagoških akcijskih istraživanja. Informacijska razina znanja nije dovoljna za mijenjanje prakse. Znati psihologiju ili znati sve suvremene teorije o od i ob uopće nije garancija da ćete biti dobar učitelj, odgajatelj. Gardner smatra da je cilj suvremenog obrazovanja treba biti povećanje razumijevanja i to kroz izvedbu, samu praksu. Dakle znanje i razumijevanje treba provesti i isprobati u praksi, u realnosti, ali ne ostati samo na tome, nego i procjeniti kvalitetu izvedbe. Na temelju rasprava u kojima će se stvoriti teorija –gradbena o od-ob praksi moguće su promjene u praksi. Izvedba se poboljšava kroz poboljšavanje razumijevanja onoga što radimo. Kroz djelovanje se spoznaja produbljuje, a izvedba usavršava.

PEDAGOŠKI OPREMLJENO OKRUŽENJE je važan čimbenik osvjedočenja odgojitelja u sposobnosti djece. Akcijskim istraživanjima odgajatelj se može iskustveno uvjeriti i osvjedočiti o učinkovitosti svojih strategija poučavanja i u sposbnostima i umijećima djece. Akcijskim istraživanjima odgajatelj uči vidjeti i čuti dijete, uči se promatrati, razumijevati i interpretirati aktivnosti djece, njihove namjere, njihove potrebe... što nije jednostavno jer nekad uronjeni u svakidašnjicu ne vidimo dijete i poruke

koje nam šalje. Tek kad se odgajatelj nauči promatrati svoju praksu i dijete, kad ga vidi i čuje, tek tada će moći stvarati gradbenu teoriju o svojoj praksi, stalnu ju provjeravati, dopunjavati i izgrađivati. Odgajatelj istraživanjima mijenja stav prema djeci od onog dominantnog ( ja znam što je najbolje za moju djecu, znam što ću planirati, koje aktivnosti i sadržaje) do onoga stava da tek promatranjem, razumijevanjem i interpretiranjem dječjih aktivnosti mogu predložiti izbor različitih materijala, sredstva, igara, koje će djeca birati prema sklonostima, interesima, sposobnostima i potrebama. Stvarajući gradbenu teoriju povezuje se teorija s praksom i praksa s teorijom.

Danas učitelj izravno sudjeluju u vlastitim istraživanjima, i ne samo da razumiju ono što se događa nego i izravno sudjeluju u procesu i u bilježenju rezultata. Te postaju izravno korisnici rezultata istraživanja kojim unapređuju odgojnu praksu.

Mješovite dobne skupine su najprikladniji oblik življenja djece u DV i učenje djece u ustanovama, ako DV želimo pretvoriti u velike brižne obitelji. Waldorf, montessori i ostali alternativni pravci zastupaju i provode tu ideju o heterogenim grupama jer su upravo te grupe najsličnije obiteljskoj zajednici, u kojoj se svatko brine o svakom na prirodan način, u kojoj nema ni previše ni premalo brige o svakom pojedincu, nego upravo onoliko koliko je potrebno. Na prirodan način uči se o svemu, tj. Zajedničkim životom, uče socioemocionalna umijeća, duhovna i spoznajna. Svatko od članova tih skupina biraju aktivnosti koje mu odgovaraju i njemu prirpadaju (individualne i dobne aktivnosti). U njima su djeca prirodno i ravnopravno uključena u život. Prihvaćaju se djeca različite dobi. Djeca su spremna na druženja sa drugom djecom, pa već malena djeca iz jasličkih skupina žele se družiti s drugom djecom. Ona su spremna za to jedino im to trebamo pružiti. Kao što se ponašanja i postupanja mogu prilagoditi dobnim različitostima, mogu se prilagoditi etničkim i vjerskim manjinama, odnosno i zajednici djece s poteškoćama u razvoju. Hoće li djeca prihvatiti to dijete, u velikoj mjeri ovisit će o odgajatelju. Ako odg prihvaća dijete s pp zbiljski i u praksi, ne samo deklarativno, djeca će njegova ponašanja slijediti. Okruženje za takvu djecu treba biti poticajno, bogato materijalima, zanimljivo, privlačno, razlnoliko i prilagodljivo njihovih poteškoćama. Ta djeca također biraju ono što mogu i što im odgovara, uključuju se u akt i komuniciraju s dj na primjeren način. Djeci treba pomoći da uoče i uvaže različitosti djece s pp. Kao što odgajatelj valja voditi brigu da se svakom djetetu osiguraju uvjeti i zvori učenja za što imaju najviše interesa, tako i djetetu s poteškoćama valja osigurati i primjeren tretman. Ovakav tip grupiranja djece je prirodan, sličan onom životnom i od njega mogu imati svi korist.

Starija djeca će utvrđujući, ponavljajući i vježbajući svoja znanja i umijeća učiti sudjelujući i čineći s drugom djecom (možda ne jednako kompetentnom). Mlađa djeca i dj s pp imat će uzor i motivacijski čimbenik da određen zadatak svladaju. Ovakve grupe su pravo mjesto za prirodno učenje i tu se prirodno živi i uči demokracija i dječja prava. Zakonski propisi o prijamu takve djece – norme.

170.str. inkluzija i PP

Stvaranje zajednice pedagoških akcijskih istraživača-refleksivnih praktičara

Jedan od rezultata ak ist je stvaranje zaj akc istraživača, ali i stvaranje spoznaja o djeci i strategijama od i obr. Kao i da postignuća ovise u velikoj mjeri o nama odraslima, promjeni naših stavova, vrijednosti, mišljenja, očekivanja. Djeca su spremna na promjene, jesmo li i mi?!

-Dijete nije dovoljno vidjeti kroz prizmu teorijskih znanja, nego otvoreno i cjelovito i uvijek spremno za dopunu i doradu o već stečenim znanjima. Treba prema djetetu postupati razborito i kao prema kompetentnoj osobi. –

Osnovna značajka izgrađenog znanja je da koristeći ga u praksi, otvara prostor za nova znanja. Taj proces stvaranja znanja ovisit će o učitelju, odgajatelju, njegovoj otvorenosti, zrelosti i spremnosti za učenje i istraživanje. Nitko ga ne može stvoriti osim praktičara i narediti mu da ga stvori.

Druga karakteristika je kružno/ciklično djelovanje i/ili uzrokovanje ovog procesa: nova znanja u praksi otvaraju nove vidike i spoznaje, ...a primjenom stvaralačkih znanja u praksi, dolazimo do novih spoznaja koje ugrađenu u praksu ponovo otvaraju novi krug djelovanja i spoznavanja, što traje kontinuirano tom procesu nema kraja.

Zajednica refl odg-istraživača stvara se na razini ustanove i može se širiti na druge ustanove, što bi trebao biti cilj ovakvog pristupa o i o. U svakoj zajednici stvoriti i razviti zaj ref prak koji će biti spremni na stalno samousavršavanje, učenje participiranjem i istraživanjem vlastite odg prakse. Time će stvarati stalno gradbene teorije koja je uvijek otvorena za nadopunu, fleksibilna....

Na odgojitelju je da se samousavršava i samorazvija, te da ima tu karakteristiku i da je sposoban za stalno učenje i mijenjanje odgojne

prakse, za samoorganiaciju, i samousavršavanje na osnovi djelovanja. Promjene bi trebale biti norma, a ne iznima. One su pune iznenađenja, neizvjesnosti.... valja kako popper, poznati filozof kaže: otkrivati, otkrivati, otkrivati. I misliti. I ne smijemo nikad tvrditi da smo rekli zadnju riječ o bilo čemu.

Elliot također smatra da je za razvoj učiteljstva kao profesije, mijenjanje od- ob prakse i širenje istraživanja, neophodan uvjet refleksija o praksi (koja se treba institucionalizirati) i provođenje akc istraživanja.

Povezujući se s dr ustanovama, kroz argumentirane rasprave i konfrontacije s drugim odgajateljima je pravi put mijenjanje od-ob prakse i načina građenja, razvijanja teorije odgoja zasnovane na istraživanjima prakse. To je ujedno i put stjecanja autonomije odgajatelja i način profesionalizacije odgajateljskog poziva.

Elliot ističe da će učit. Profesionalna svijest ovisit o nj sposobnosti da dijeli i raspravlja svoje ideje s drugima.

Odgajatelji su odgovorni za suradnju s drugim odgajateljima i sa stručnim djelatnicima vrtića. Postaju refl istraživači svoje prakse. New tvrdi da se podižu na metarazinu svog našeg učenja i poučavanja, znači podižu se na razinu naše odgojne prakse od zanatske na refleksivnu. A takva refleksivna praksa vodi jačanju svijesti i metakognicije svih sudionika ovog procesa, produbljivanju nj samopoštovanja i samopoimanja, što je osnovni cilj od i ob uopće.

Potpuna promjena uloge odgajatelja od onoga tko primjenjuje tuđe teorije do onoga tko istražuje i stvara svoje, gradbene teorije.

Suvremeni pristupi u stručnom usavršavanju i profesionalnom razvoju odgajatelja i stručnih suradnika u vrtiću

Znanje kako ili proceduralno znanje ne može se steći na predavanju ili seminaru, nego se ono stječe i razvija učenjem u praksi, putem promatranja vrsne prakse odgojitelja praktičara, sudjelovanjem u aktivnostima i raspravama o tome što se vidjelo i što se događalo (refleksija). Od-ob praksa je važan dio stručnog usavršavanja i profesionalnog razvoja.

Odgajatelj će se stručno/profesionalno razvijati i unapređivati odgojnu praksu kada se poveže s drugim odgojiteljima i snjima se usavršavaju jer između ostalog usavršavanje ovisi o općim uvjetima u ustanovi (kako socijalnim tako materijalnim). Takve zajednice odgojitelja mogle bi davati ljudima potporu i podršku profesionalnom razvoju. Mnogi autori ističu upravo tu vanjsku podršku u profesionalnom razvoju od velike važnosti su,

a ona podrazumijeva sveučilišta, mreže odgojitelja, ... osim toga utječu na stvaranje jedne profesionalne zajednice ljudi koji su uključeni u svoj profesionalni razvoj.

Ta mreža odgojitelja zajedno tvori transformacijsko znanje tijekom refleksivnih promatranja prakse profesionalnih odgajatelja uz postupno sudjelovanje i isprobavanje novih ideja u praksi. Zatim slijede rasprave i refleksije na stvaranje novog znanja ili pak na transformaciju postojećeg znanja.

Ovakav pristup prof. Razvoja u odnosu na prijašnji u kojem je naglasak bio na teoriji u prof.razvoju praktičara, naglašava važnost socijalnih odnosa u učenju (ne samo individualnih), važnost sudjelovanja i promatranja.

Osnova transformacijskog znanja je iskustvo i uključenost odgajatelja u svoj odgojni rad. Kroz samo izvođenje aktivnosti se povećava razina razumijevanja i kvaliteta samih aktivnosti.

Pripravnik u početku djeluje periferno, nema odgovornost za ishode akitvnosti-da bi shvatio kako zajednica funkcionira, odnosno s vrememenom se uključuje i izvodi aktivnosti tako da preuzima potpunu odgovornost-kompletan anganžman radi.

Današanje usavršavanje učenje i razumijevanje veže obavezatno uz odgojnu praksu svakog pojedinca. A praksa je jedan nedovršen proces i ommogućuje učenje i razvoj svih sudionika.

Sudjelujući su od-ob praksi svaki pojedinac stječe određeno znanje i umijeće, koje istodobno utječe na razvoj zajednice i razvoj pojedinca. Dakle, odgojiteljice, sudionici prof. Razvoja imaju različite vještine, znanja, umijeća, stajališta... odgojitelji su praktičari koji uče.

Stvaranje uvjeta u ustanovi za transformacijsko učenje i prof razvoj odgajatelja

Transformacijskih učenje stvara se transformaicjsko znanje, takvo učenje ključno je u profesionalnom razvoju svih sudionika od-ob procesa. Najprije se treba pridati važnost učenja kroz praksu, a ne kroz poučavanje pri čemu proces učenja i razvoja odgjatelja zajedno konstruiraju članovi ustanove.

Povezivanje s drugim ustanovama znači širenje vidika, spoznaje, stajališta, umijeća...njihovo osnaživanje. Veoma je važan uzajamni odnos koji može biti značajan odgojni činitelj. Ističe se ta važnost odnosa koji se međusobno prožimaju mijenjaju i usavršavaju.

Ideja suvremenog usavršavanja nije pohađati seminare, predavanja, tečajeve, radionice već se valja koncentrirati na promatranje odgojne prakse i postupno uključivanje u rad vrsnih praktičara, isprobavanje njihovih ideja i aktivnosti u vlastitom kontekstu, uz nužnu transformaciju...

MI NE VIDIMO SVIJET ONAKAV KAKAV ON DOISTA JEST, NEGO ONAKAV KAKVI SMO MI.

Praksa se sastoji od kreativnih, intelektualnih i emocionalnih aktivnosti koje su toliko dinamične, raznolike i dijelom nepredvidive, ovisno o okruženju.

*odgojna praksa kakva doista jest predstavlja implicitno ili prešutno znanje koje se ne može izraziti riječima niti objasniti. Odgajatelji često ne znaju objasniti sve što znaju i zašto nešto rade kako rade, pogotovo ako su uspješni odgajatelji jer mi sve izgleda normalno. A to zapravo znači da je odgajatelj stekao određena znanja i da ih primjenjuje odnosno da se razvija na prirodan način-čineći i sudjelujući. To je slično npr. kada djeca počnu istraživati neku građevinu od kocaka a onda nakon nekog vremena točno znaju koliko kocaka i kakvih treba posložiti za toranj, a pritom ne znaju objasniti zašto rade tako kako rade. Odgajatelji si tu implicitno znanje trebaju osvijestiti. I treba im pomoći u tome.

Ona znanja koja odgajatelj zna objasniti ona se oslanjaju na prošlost i mogu ih u detalje definirati i objasniti zašto nešto rade kako rade (eksplicitna znanja). Dok su implicitna u odnosu na ova prva jednako kao i ta prva uspješno korištena u praksi, ali ne mogu se objasniti i izreći zašto se koriste u praksi, tj. Ona su najčešće buduća znanja koja mogu biti i često jesu vrednija od onih prvih. Naša praksa je zapravo odraz našeg profesionalnog razvoja, našeg znanja i razumijevanja, poštovanja djece.

Odnos prema djeci jasno pokazuje razinu profe razvoja odgajatelja

Odgajatelji se ponašaju različito prema različitoj djeci, i ne postupaju sa svima na isti način, isto, jer je svako dijete drukčije odnosno jedinstveno. Od-ob djelovanje na jedno dijete ne mora biti jednako onome kojime utječe na drugo dijete. Dakle nemoguće je jednobrazno ponašanje prema svoj djeci. Odgojna djeloanja koja se sastoje od stalne interakcije između djeteta i odgajatelja jesu briga oko djeteta i zadovoljavanje potreba i poticanje dječjeg razvoja u svim aspektima. Ali i ista odgojna djeloanja na različitu djecu ne utječu na jednak način i ne djeluju jednako za sve, Osnova od-ob rada je naše razumijevanje djeteta, znanje o djetetu, poštivanje djeteta u cjelosti. A ono se uči izravno u komunikaciji s djecom

kroz rad. Odgajatelj svoj znanje o djetetu s fakulteta npr. razvojne karakteristike i osobine razvoja predškolskog djeteta proširuje i nadopunjava jer djeca se ne mogu promatrati kroz tablice budući da sva djeca jedne, određene dobi nisu jednaka i nemaju sva iste osobine. Ipak zna se da je svako dijete posebno, i to već od rođenja. Svako je dijete individua sa posebnim značajkama.

Jedan od vidljivih znakova uniformnost je homogeno grupiranje djece po odgojnim skupinama, kao da se prema svoj djeci ponašamo jednako. Međutim jasno je da postoje razlike među djecom iste dobi, onda i različite dobi i da se prema svakom ponašamo drukčije.

Dijete treba gledati otvoreno i onakvim kakvo ono doista jest, što sve može i zna, a ne kroz prizmu tablica razvoja koje mogu ograničiti pogled na dijete.

Odgajatelji trebaju VIDJETI I ČUTI DIJETE, emancipirati se od zastarjelih, nestručnih pogleda na dijete. Naše skromno znanje o djeci i nj mogućnostima, o nj od i obrazovanju, te se odgajatelji trebaju sve više oslanjati na svoja znanja dobivena istraživanje vlastite prakse. Kakve i kolike su mogućnosti djece očito trebamo istražiti. Prihvaćanjem ovog pristupa otvaraju nam se novi pogledi na dijete, nove spoznaje o djeci dobivamoa skukladno tome slijede i novi načini promatranja, ponašanja i djelovanja prema djeci. Tako se ponašamo prema njima, pedagoški pripremamo i oblikujemo okruženje.

Odgajateljima nije dovoljan verbalna uputa ili predavanje o tome kako su djeca pametna, sposobna, darovita i osjetljiva bića, nego se oni moraju u praksi, kroz akciju i svoje valstito iskustvo, osvjedočiti o tome. Najjaču djelotvornost ima osobno iskustvo odgajatelja koji je stečeno u praksi uz pomoć zajednice relf praktičara koje može dovesti ne samo do mijenjanja odgojne prakse nego i do promjene stavova, mišljenja učitelja,odgajatelja.

-Kao što je djetetu potreban san, hrana ...tako mu je potrebno učenje. Dijete živeći uči i uči živeći. Učenje je integralni dio življenja djece. Oni su glasni znanja. Uče s lakoćom.uče u svim situacijama svakodnevno. -190.str.

Profesionalni odgajatelj vidi dj. Aktivnosti kroz njihovu raznolikost, složenost, smislenost, dugotrajnost i upornost kojom žele postii neke rješenja, vidi snalažljivost u traženju pomoći od druge djece ili odgajatelja.

Malaguzzi ističe kako je u radu s djecom poznata samo jedna trećina, dok ostale dvije trećine treba istražiti i zato je odgajatelj mora biti istraživač svoj prakse.

Odgajatelj kao ekspert, refleksivni praktičar, vrsni stručnjak

Odgajatelj treba imati potrebno znanje o djetetu, odgoju i obrazovanju nakon završenog stupnja obrazovanja na fakultetu. Ali ono nije dovoljno za rad u skupini. Upravo to knjiško znanje ne rješava probleme u praksi jer je praksa složenija i ne može se naći u knjigama teško ju je predvidjeti, a ne obuhvaća sve situacije i događanja u praksi posebice ona vezana uz dijete budući da je svako dijete jedinstveno, okruženje koje je također jedinstveno, na odg, roditelje, ustanovu...

Odgajatelj razvija primjerenu odgojnu praksu i ostvaruje ju,tj. Treba ju kontinuirano ostvaritvati kroz razmišljanje i promišljanje o svojim postupcima samostalno (samorefleksija) i raspravljajući zajedno s drugim kolegama o svojim i njihovim zapažanjima o radu(refleksija), te isprobavanjem i istraživanjem njihovih prijedloga i zaključaka sa tih refleksija u praksi. Raspravljajući i isprobavajući u praksi predložene ideje (prijedloge) moguće ih je prihvatiti ili odbaciti, dorađivati i stvarati nove i tako se stvara znanje koje je izravno moguće primijeniti upraksi.

Naše razumijevanje i svjesnost interakcija s djetetom svaki dan se sve više produbljuje i razvija. Kako se razumjevanje razvija, tako se razvija

novi pogled na dijete, na nj mogućnosti, sve što ono može i zna. Tako se stječe povjerenje između djeteta i odgajatelja. odgajatelj postaje svjestan svoje uloge u razvoju djeteta, i uz rasprave s dr odgajateljima, odgajatelj postaje vrsni stručnjak, refleksivni praktičar-ekspert u svom području.

Nasuprot mehaničkom obavljaju zadataka- zadovoljavanju dječjih potreba ne razmišljajući o svojim postupcima, dijete je za njih objekt kojeg treba nahraniti, obući itd.

Poznavanje i razumijevanje djeteta ne dolazi samo od sebe, za to je potrebna interakcija i komunikacija s djetetom, izravna, ne interpretacija stručnjaka ili roditelja. Tek u izravnoj interkaciji i pričanjem s djeteto možemo stvoriti pravu sliku o djetetu, nj mogućnostima, sposobnostima i sklonostima. Pa nudimo izvore spoznavanja kojima činimo djecu sposobnijima, jačima... potičemo kružno djelovanje.

Za potpuno razumjevanje djeteta potrebno je poznavanje obiteljskih prilika i neprilika, slabosti i vrlina, karakternih osobina, obiteljskih aktivnosti), što je uvjet za razvoj prisnog odnosa između odg i djeteta, razvoj povjerenja, isuradnje među od i djet= što je OSNOVA kvalitetnog odgoja i obrazovanja.

DV bi trebao biti mjesto ustrojeno i okrenuto prema dječjim potrebama, interesima, pravima i u skladu s tim djelovati. Ustrojena na način da odgovara djetetu/djeci, a onda da maksimalno potiče i razvija dječja znanja, sposobnosti i interese.

-treba vidjeti što nam se svakodnevno događa pred očima-

Suradnja i zajedničko učenje stječe se i razvija jedino čineći-surađujući i sudjelujući u zajedničkim aktivnostima, raspravama o problemima na koje nailazimo u svakodnevnom radu. Te rasprave među djelatnicima moraju postati sastavni dio, svakodnevni dio od-ob rada u ustanovi, da se institucionaliziraju (uspostaviti kao običaj i pravilo).

Odgajatelj svoju praksu gradi u trenutku, u trentnoj situaciji, kroz akciju, kao odgovor na ono što se dešava u okolini. Većina situacija u praksi je nepredvidiva. Sve te situacije u kojima odgajatelj mora djelovati najčešće, gotovo svakodnevno mora djelovati u akciji i u tenutku, u prisutnosti durge djece koja ga promatraju, ali i procjenjuju odgajateljevo ponašanje najčešće bez komentara. Odgajatelj često unaprijed nema uputu ni recept kako djelovati. Međutim za primjereno odgojno djelovanje važno je teorijsko znanje, osvjetljenje problema s kojim se suočavamo. Pitanje je kako će odgajatelj djelovati prema svakom djetetu, jer ono što je primjereno i odgovarajuće prema jednom djetetu ne mora biti i prema drugome, što najčešće i nije. Primjereno ponašanje i djelovanje prema

djetetu prilagođeno je upravo konkretnom djetetu i situacijama u koje nas dijete uvlači, za što je veoma važno poznavati dijete i razumije to dijete. To se postiže jedino kroz praksu. Ovaj pristup nije uvijek moguć, no valja istaknuti da se prema svakom djetetu treba ponašati kao prema razboritoj osobi. I kada se dijete uvjeri da se odgajatelj prema njemu tako ponaša, da mu ukazuje povjerenje i poštovanje kao osobi i osobnosti, postupno će se i dijete samostalno početi tako ponašati i prema odgajatelju i prema drugoj djeci. Pri tome je važno biti dosljedan u svojim postupcima. Valja jasno i otvoreno razgovarati s djetetom i reći mu koja su njegova ponašanja prihvatljiva i neprihvatljiva i objasniti mu kao prema razboritoj osobi razloge za takvo ponašanje. Kako se odgajatelj ponaša prema djetetu tako će se dijete ponašati prema odgajatelju!provjeri tvrdnju u praksi!

*adaptacija je period prilagodbe djece na ustanovu zapravo razdoblje uspostave povjerenja, prihvaćanja i suradnje između djeteta i odgajatelja u okruženju koje mu šalje takve poruke. Adaptacija je jedno od najznačajnijih i važnijih razdoblja. Ne odnosi se na navikavanje na druge osobe, prostor, teškoće kod odvajanja od roditelja. U tom razdoblju počinje ono što se naziva ljudski odnos-odnos poštovanja, suradnje, povjerenja.

DV je druga velika brižljiva obitelj za dijete, izvan prvobitne zajednice- mama tata i braća i sestre. Važno je da se dijete osjeća u toj drugoj obitelji ugodno, sigurno, zaštićeno, bezbrižno, zadovoljeno, veselo. Ozračje u dv trebalo bi biti zanimljivo, privlačno, ugodno svim pridošlicama. U svim prostorijama trebala bi se osjećati dobrodošlica i poziv na druženje sa članovima obitelji. Tako bismo mogli učiniti da dijete voli doći u vrtić i da želi dolaziti u vrtić jer se u njemu osjeća kao u svojoj drugoj obitelji.

Pedagoško vođenje

Odgojitelj je direktni, izravni rukovoditelj vlastite odgojne skupine.

Stručni sustručnjaci su također rukovoditelji koji bi sa svog aspekta područja djelovanja trebao maksimalno uložiti napor u organizaciju procesa od i ob koja će biti optimalna za sve sudionike ovog procesa.

Pegagog- rukoviditelj pedagoškog aspekta od i ob, organizator od i ob, tako da suvremena znanja transformira stvaralački djeci i odgojiteljicama. Fullan za pedagoga govori da je instrukcijski lider, u odnosu na organizacijskog lidera (ravnatelja/direktora). On se u školama treba brinuti o kvaliteti instrukcija/poučavanja djece, a u dječjim vrtićima o kvaliteti procesa odgoja i obrazovanja.

Svi članovi stručnog tima trebali bi brinuti o unapređenju od-ob procesa. To jest stvarati nova saznanja o optimalnoj organizaciji ovih ustanova, novih znanja o djetetu, od-ob strategijama kako bi se ta saznanja tijekom istraživanja mogla nadopunjavati, usavršavati, mijenjati.... takvim pristupom u zajednici koja uči moglo bi se doći do dubokog razumijevanja trenutne problematike ili naslućivanja onoga što treba poduzeti u budućnosti.

Svaka ustanova mora živjeti u sadašnjosti u skladu sa sadašnjim potrebama djece, njihovim sklonostima i sposobnostima. Rinaldi ističe model teorijskog praktičara, fullan novi teoretičar ili sustavni mislilac u akciji, pedagog je osim lidera treba biti znanstveni praktičar, koji bi znanstvene teorije i načela o optimalnoj organizaciji od i ob, nova razumijevanja ishvaćanja učenje i djeteta kao i važnost okruženja mogao stvaralački prevesti i ugraditi u odgojnu praksu uvažavajući ustanovi kakva jest. On bi trebao moći stvaralački primjeniti znanje u praksi, kao što bi trebao putem pedagoških akcijskih istraživanja istraživati praksu kako bi je mogao mijenjati i unapređivati. Pedagog je glavni organizator pedagoških istraživanja u cilju unapređenja prakse, stvaranja i razvijanja gradbenih teorija koje bi se mogle primijeniti u dr. ustanovama. On stvara zajednicu koja uči, istražuje i mijenja od-ob praksu, sukladno sa zahtjevima i potrebama djece i njihovih obitelji, kao i potrebama suvremenog društva. Uloga pedagoga je stalno unošenje promjena u ustanovu, s naglaskom na organizaciju procesa, promjene okruženja. Fullan ističe da bez promjena u organizaciji nema promjena u od-ob radu. Oni moraju biti sposobni samotsalno, kritički razmišljati i zaključivati. Nema konačnih istina, zaključaka koji će primjenjivati.

DV bi trebala biti optimalna mjesta za učenje djece i življenje s odraslima u njima.