JU Medicinska škola Bihać

ZDRAVA ISHRANA I DIJETETIKA

-skripta-

Dr. Alma Haskić Bihać, 2015.

2

SADRŽAJ

- Ishrana i dijetetika – definicija, uloga i značaj .........................................................3

- Fiziologija probave .......................................................................................................4

- Hranjive materije .........................................................................................................5

- Ugljikohidrati ...............................................................................................................5

- Glikemijski indeks ........................................................................................................6

- Masti ..............................................................................................................................7

- Bjelančevine ..................................................................................................................8

- Vitamini .........................................................................................................................9

- Liposolubilni vitamini ................................................................................................10

- Hidrosolubilni vitamini ..............................................................................................11

- Minerali .......................................................................................................................13

- Energetska vrijednost hrane i bazalni metabolizam ..............................................15

- Planiranje i piramida zdrave ishrane ......................................................................17

- Uloga vode u ishrani ..................................................................................................18

- BMI ..............................................................................................................................19

- Prekomjerno uzimanje hranje (gojaznost) ..............................................................20

- Nedovoljno uzimanje hrane (pothranjenost) ...........................................................21

- Anoreksija ...................................................................................................................22

- Bulimija .......................................................................................................................22

- Bolesničke dijete .........................................................................................................23

- Ishrana hirurških bolesnika ......................................................................................24

- Ishrana pacijenata sa koronarnim oboljenima .......................................................24

- Ishrana pacijenata sa oboljenjima jetre i žuči .........................................................25

- Ishrana kod diabetesa ................................................................................................26

- Dizenterična dijeta (ishrana kod gastroenterokolitisa) ..........................................27

- Urtikarijalna dijeta ....................................................................................................28

- Enteralni oblik prehrane ...........................................................................................29

- Ishrana preko nazogastrične sonde ..........................................................................30

- Parenteralni oblik ishrane .........................................................................................31

3

ISHRANA I DIJETETIKA – definicija, uloga i značaj

Dijetetika je nauka koja se bavi zdravim načinom života, u širem smislu riječi. U užem

smislu, predstavlja nauku koja se bavi pravilnom prehranom. To je također i nauka koja

principe dijetne ishrane koristi za izbor jela i prehranu pojedinca. Bavi se vrstom i količinom

hrane neophodne za održavanje dobrog zdravlja, kako kod zdravih, tako i kod osoba sa

zdravstvenim problemima. Ako su u pitanju skupine sa zdravstvenim problemima, glavna

djelatnost dijetetike je planiranje i izrada jelovnika za bolesnike na standardnoj ili posebnoj

dijeti, ovisno o dijagnozi, kontrola namirnica od ulaska u proces pripreme do distribucije

gotovog dijetalnog obroka za pacijente, te savjetovanje pacijenata o odgovarajućim dijetama

Pod pojmom ishrana podrazumijeva se unošenje različitih supstanci organske i neorganske

prirode u organizam, koje služe za obnavljanje i izgradnju ćelija i tkiva, a koje onda

oslobađaju energiju koju koristi organizam. Sve te supstance se jednim imenom nazivaju

hranljive materije.

Hrana održava život i pokreće društvo i pojedinca. Bez hrane ne mogu rasti niti se razvijati ni

biljka ni životinja ni čovjek. Ona ima sposobnost da upravlja biohemijskim procesima na

ćelijskom nivou, tamo gdje počinje i završava se sve ono što je vezano za zdravlje. Hrana ima

moć da podstiče um i podiže raspoloženje. Hrana djeluje povoljno na naš organizam, održava

nas u životu. Upravo zbog toga pravilna prehrana itekako je potrebna zdravom, a još više

bolesnom čovjeku. Pravilna prehrana može indicirati remisiju bolesti te ponekad može

poslužiti kao jedno od terapijskih sredstava u liječenju akutnog stanja bolesti.

Prehranom čovjek unosi različite tvari potrebne organizmu. O vrsti tih tvari kao i o njihovoj

količini ovisi i pravilan rad metabolizma u ljudskom organizmu. U bolesnika taj proces može

biti poremećen te time postaje još osjetljiviji.

Zbog toga odabir vrste i količine te način pripreme hrane može bolesniku mnogo pomoći,

može i spriječiti i liječiti neke bolesti, no usprkos tome važno je imati na umu da hranu ne

možemo svrstati među lijekove u užem smislu.

Uloga hrane u organizmu je: gradivna, energetska, regulatorna i protektivna.

4

FIZIOLOGIJA PROBAVE

Probava se odvija u probavnom traktu kojeg čine: usna šupljina, ždrijelo, jednjak, želudac,

tanko i debelo crijevo, te dvije velike žlijezde koje su pridodate probavnom traktu, a to jetra i

gušterača. Nervni centri koji reguliraju uzimanje hrane su centar za glad i centar za sitost koji

se nalaze u hipotalamusu.

Probava počinje u usnoj šupljini gdje se vrši usitnjavanje i miješanje hrane uz pomoć zuba,

jezika i mišića za žvakanje. Hrana se natapa pljuvačkom, koja je produkt pljuvačnih žlijezda,

a koja sadrži enzim ptijalin (amilaza). On razgrađuje škrob na prostije šećere (na glukozu i

maltozu). Postoje 3 para pljuvačnih žlijezda: podjezične žlijezde (glandulae sublinguales),

podvilične žlijezde (glandulae submandibulares) i zaušne žlijezde (glandulae parotis).

Hrana iz usne šupljine prolazi kroz ždrijelo i jednjak (na donjem kraju ždrijela se nalazi

grkljan, koji se u aktu gutanja zatvori grkljanskim poklopcem – epiglotis, koji sprječava

odlazak hrane u dušnik) te dolazi u želudac. U stijenci želuca se nalazi sloj glatkih mišića koji

stežu i time melju hranu, pretvarajući je u himus (smjesa slična kaši). U želucu se luče HCl,

enzim pepsin i sluz. Zbog lučenja HCl-a, u želucu se nalazi kiseli medij, koji inhibira

djelovanje amilaze i tu prestaje probava ugljikohidrata, a počinje razgradnja bjelančevina pod

djelovanjem želučanih sokova i enzima pepsina, koji razdrađuje molekule bjelančevina na

peptidne lance. Unutrašnja stijenka želuca se zaštićuje lučenjem zaštitnog sloja sluzi.

Nakon probave u želucu, himus putuje u dvanaesnik (početni dio tankog crijeva). Na

njegovom ulazu se nalazi prstenasti mišić (pilorični sfinkter) koji spriječava prolazak hrane

prije nego što se ona probavi u želucu. Tu se izlučuju sokovi gušterače koji neutraliziraju

kiseli himus, te sokovi jetre. U duodenumu djeluju enzimi gušterače koji djeluju glikolitički

(amilaza – razlaže ugljikohidrate na maltozu i glukozu), lipolitički (lipaza - razlaže masti na

glicerol i masne kiseline) i proteolitički (tripsin i himotripsin – razlažu bjelančevine na

peptidne lance). Pored njih, u duodenumu djeluje i žuč koja se proizvodi u jetri, a čija je uloga

da emulguje masti i vitamine topive u mastima, te da ih pripremi za djelovanje lipolitičnog

enzima lipaze, odnosno omogući bolju apsorpciju masnih tvari iz crijeva. Žuč se izlučuje na

signal da su masnoće ušle u probavni trakt. U tankom crijevu se osnovne hranjive tvari

razlažu do svojih osnovnih sastavnih jedinica u formi u kojoj se resorbuju u krvotok preko

sistema vene porte. U tankom crijevu se probavljena hrana pretvara u tekućinu iz koje se

hranjive tvrai aporbuju u krv.

Iz tankog se crijeva crijevni sadržaj nastavlja u debelo crijevo. Tu se ukupni volumen

crijevnog sadržaja smanjuje resorpcijom vode, a sve neiskorišteno se u vidu fekalnih masa

(fekalija) izlučuje iz organizma.

5

HRANLJIVE MATERIJE

U prehrani ljudi mogu koristiti sve vrste zdravstveno ispravnih namirnica jer s prehrambene

tačke gledišta, određena vrsta namirnica, sama po sebi nije ni “dobra” ni “loša”. Najbolji

savjet je da ljudi jedu raznovrsne namirnice, a da ukupnu količinu hrane rasporede u više

obroka tokom dana. Prema porijeklu, hranljive materije se dijele na:

1. organske: ugljikohidrati, masti, bjelančevine i vitamini

2. neorganske: mineralne materije i voda

UGLJIKOHIDRATI

Ugljikohidrati (šećeri) su materije čija je osnovna uloga energetska, a koje imaju veliku

važnost u svakoj zdravoj prehrani. Sagorijevanjem 1 g ugljikohidrata se dobije 4 kcal ili 17

kJ. Prema složenosti građe molekule, dijele se na:

1. jednostavni šećeri:

a) monosaharidi – imaju najjednostavniju građu, lako su probavljivi i tu spadaju: glukoza

(najvažniji jednostavni šećer u ljudskom organizmu, otopljena u krvi, izvor energije za sve

organe i mišiće), fruktoza (voćni šećer – nalazi se u voću, medu), galaktoza (mliječni šećer).

Jedina forma direktno dostupna stanici je glukoza zbog čega se svi ostali ugljikohidrati

transformišu u glukozu da se mogu iskoristiti kao izvor energije u stanicama.

b) disaharidi – sastoje se od 2 molekule monosaharida, tu spadaju: saharoza (kuhinjski šećer -

nalazi se u šećernoj repi i trski), laktoza (mliječni šećer - sastojak mlijeka, sastoji se od

glukoze i galaktoze), maltoza (slad - nalazi se u svježim i fermentiranim namirnicama,

odnosno u prirodnim namirnicama biljnog porijekla).

2. složeni šećeri – to su polisaharidi (škrob, glikogen, celuloza), sastoje se od više

molekula monosaharida, teže su probavljivi, a dijele se na biljne (škrob i celuloza) i

životinjske polisaharide (glikogen – predstavlja depo ugljikohidrata u jetri i mišićima).

Polisaharidi se dijele na:

a) probavljive (razgradive) – škrob, razgrađuje se jednostavnih šećera koji se resorbuju putem

tankog crijeva i metaboliziraju čime se održava relativno konstantna koncentracija glukoze u

krvi, a višak se deponuje u jetri i mišićima kao glikogen, a preostali dio u masno tkivo.

b) neprobavljive (nerazgradive – prehrambena vlakna) – celuloza, za sebe veže vodu i tako

povećava crijevni volumen, ubrzava peristaltiku i nema nutritivni nego dijetetski značaj, i

pektin, ima osobinu da kuhanjem daje želatinoznu konzistenciju prerađevinama od voća i

povrća. Osnovna uloga vlakana je: da održavaju dobro zdravlje, prevencija srčanih oboljenja,

snižavaju holesterol, snižavaju i stabiliziraju nivo glukoze u krvi, sprječavaju opstipaciju,

preveniraju gojaznost, djeluju kao antioksidanti.

6

Posebno vrijedni izvori ugljikohidrata su žitne pahuljice, integralni kruh, riža (sadrže i

dovoljne količine vlakana).

Dnevne potrebe za ugljikohidratima su 400-500 g za odraslu osobu.

Razgradnja ugljikohidrata

Probava ugljikohidrata počinje još u ustima pomoću enzima amilaze ili ptijalina kojeg luče

pljuvačne žlijezde. Ovaj enzim razlaže škrob (polisaharid) na disaharide. Hrana u ustima ne

ostane dovoljno dugo da bi se sav škrob razgradio, pa se djelovanje amilaze nastavlja i kada

hrana dospije u želudac, sve dok se ta hrana ne pomiješa sa želučanim sokom jer tada

djelovanje amilaze zakoči želučana kiselina. Definitivna razgradnja ugljikohidrata je u

tankom crijevu jer se tu pomiješa i sa pankreasnom amilazom. Epitelne stanice tankog crijeva

sadrže enzime koji završe cijepanje disaharida na monosaharide koji se mogu odmah

apsorbovati u krv.

Glikemijski index (GI) je brzina kojom se neka namirnica razgrađuje do glukoze koja

prelazi u krv i utječe na glikemiju (koncentraciju glukoze u krvi). Što je vrijeme od

konzumiranja namirnice pa do porasta glukoze u krvi kraće, to je glikemijski index viši.

Glikemijski index je ustvari numerička skala koja se koristi za određivanje koliko i koliko

brzo neka hrana povisuje razinu glukoze u krvi. Glukoza predstavlja osnovnu energiju za

većinu tjelesnih stanica, transportuje se putem krvi, a uglavnom potiče iz ugljikohidrata koje

unosimo hranom.

Namirnice sa visokim glikemijskim indeksom, većim od 50, brzo ulaze u krvotok, naglo

podižu razinu glukoze u krvi, izazivaju povećano lučenje hormona inzulina i brzo oslobađaju

energiju zbog svog jednostavnog molekularnog sastava. Nakon konzumiranja hrane koja

obiluje jednostavnim šećerima (sa visokim GI), brzo pada razina glukoze u krvi, što pojačava

potrebu za slatkišima, slatkim napicima, šećerom ili medom, pa se začarani krug ponavlja -

više slatkiša traži još novih slatkiša.

Namirnice sa niskim glikemijskim indeksom, nižim od 50, se zbog složenije molekularne

strukture duže razgrađuju i pretvaraju se u organizmu u jednostavne šećere, polako ulaze u

krvotok, sporije povisuju koncentraciju glukoze u krvi, postupno povećavaju lučenje inzulina

i osiguravaju energiju tijekom dužeg razdoblja.

Neke od namirnica sa visokim GI: pivo, pečeni krompir, bijeli kruh, med, mrkva, lubenica,

čokolada, grickalice, slatkiši, obična riža.

Neke od namirnica sa niskim GI: kruh sa žitaricama, integralna tjestenina, grah, grašak,

zobene pahuljice, nezaslađeni prirodni voćni sok, suncokretovo sjeme, svježe voće (jabuka,

šljiva, smokva, šipak, dunja, narandža, breskva), crna čokolada.

Znanje o vrijednostima GI može nam pomoći u kontroli razine glukoze u krvi, što može biti

dobra strategija prevencije bolesti srca, povišene razine holesterola, inzulinske rezistencije i

dijabetesa tip II, te debljine. Plan prehrane koji podrazumijeva nisku ili umjerenu vrijednost

glikemijskog indeksa može imati pozitivan utjecaj na prevenciju i terapiju kroničnih bolesti i

7

metaboličkog sindroma. Nakon konzumacije slatkiša, ili slične hrane bogate konzumnim

šećerom, koja izaziva nagli porast razine inzulina, organizam se osjeća umorno i letargično,

ili drugom riječju, loše. Ovaj osjećaj javlja se usljed pretjerane produkcije inzulina, što

uzrokuje sniženje razine glukoze ispod normalne vrijednosti, te pojavu hipoglikemije i umora.

Ako naša razina glukoze u krvi neprestano naglo raste i snižava se tijekom dana, jasno je da

se ne osjećamo dobro. Uspijemo li odabrati hranu koja održava stalnu razinu glukoze u krvi,

osjećamo se odlično i puni smo energije.

Nekoliko savjeta za odabir namirnica

Ograničiti unos hrane od bijelog brašna i bijelog šećera

Odabrati hranu bogatu prehrambenim vlaknima.

Hrana bogata proteinima obično ima nizak GI

Masti ne povisuju značajno razinu glukoze u krvi, ali prednost treba dati kvalitetnim

masnoćama, poput ulja lanenog sjemena, maslinovog ulja, te ulja orašastih plodova.

Glikemijski odgovor zavisi od kombinacije hrane koja se konzumira. Složen, raznolik obrok

koji sadrži kompleksne ugljikohidrate, proteine i adekvatne vrste masnoća, te bogatstvo

prehrambenih vlakana, pružit će umjeren glikemijski indeks. Kombiniranje hrane s visokim

glikemijskim indeksom i one s niskim GI uravnotežuje odgovor organizma.

MASTI

Masti (lipidi) su uglavnom energetske tvari, mada imaju i gradivnu ulogu (u sastavu

fosfolipida).

Prema biohemijskom sastavu se dijele na:

1. obični lipidi– trigliceridi (esteri masnih kiselina i glicerola) i steroli (holesterol)

2. fosfolipidi – složeni lipidi, imaju gradivnu ulogu (izgrađuju staničnu membranu)

3. glikolipidi – složena jedinjenja šećerne i lipidne komponente (obezbjeđuju energiju)

Obične masti su najveći izvor energije. Molekula lipida se sastoji od glicerola i 3 masne

kiseline. Masne kiseline mogu biti zasićene i nezasićene. Masti su jedinjenja sa zasićenim

masnim kiselinama (palmitinska, stearinska) koje su životinjskog porijekla, pri sobnoj

temperaturi su u čvrstom ili polučvrstom agregatnom stanju, a ulja su jedinjenja sa

nezasićenim masnim kiselinama (oleinska, linolna, linolenska) koje su biljnog porijekla i pri

sobnoj temperaturi su u tečnom agregatnom stanju. Nezasićene masne kiseline su značajne za

regulaciju metabolizma holesterola u krvi.

Trigliceridi se unose u organizam ishranom, ali je organizam sposoban i sam da ih proizvede

od viška ugljikohidrata unijetih hranom. U ishrani treba preferirati nezasićene masne kiseline,

npr. maslinovo ulje, jer su nezasićene masne kiseline zdravije i biljne masnoće smanjuju rizik

od kardiovaskularnih bolesti. Unos većih količina masnoća dovodi do njihovog deponovanja

u masnom tkivu.

8

Holesterol je lipid koji najvećim dijelom nastaje u jetri, a može se i unositi hranom. Pošto je

kao i ostali lipidi nerastvorljiv u vodi, u krvi se holesterol transportuje tako što se veže

za proteine gradeći lipoproteine. Lipoprotein je biokemijski spoj koji se sastoji od lipida i

proteina. Postoji više vrsta ovih lipoporoteina, a podijeljeni su prema gustini od kojih su

najbitniji LDL (engl. Low Density Lipoprotein - lipoproteini male gustine) i HDL (engl. High

Density Lipoprotein – lipoproteini velike gustine). LDL se označava kao loši holesterol, dok

se HDL označava kao dobri holesterol.

Sagorijevanjem 1 g lipida oslobađa se oko 9 kcal ili 37 kJ

Uloga masti u organizmu:

- energetska rezerva

- gradivna uloga

- održavaju integritet kože

- uloga u termoregulaciji

- uloga u koagulaciji krvi

- uloga u imunitetu

- daju osjećaj sitosti i poboljšavaju okus hrane.

Razgradnja masti

U želucu se probavlja samo mala kolčina masti uz pomoć želučane lipaze. Najvažniji korak

za probavu masti je razbijanje masnih kapljica na male čestice tako da enzimi topivi u vodi

mogu djelovati na većoj površini što se naziva emulgovanje masti, a ostvaruje se pod

djelovanjem žuči. Najvažniji enzim za probavu masti je pankreasna lipaza koja razlaže mast

na masne kiseline i glicerol.

BJELANČEVINE

Bjelančevine (proteini) su gradivne supstance neophodne za izgradnju tkiva. Ulaze u sastav

svake ćelije, tkiva, hormona, enzima za varenje, hemoglobina... Sudjeluju u proizvodnji i

transportu lipida. Čine ih dugački lanci aminokiselina koje mogu biti esencijalne i

neesencijalne. Neesencijalne aminokiseline može proizvesti naš organizam, dok se

esencijalne moraju svakodnevno unositi putem hrane. 10 je esencijalnih aminokiselina, a to

su: leucin, izoleucin, lizin, metionin, fenilalanin, treonin, triptofan, valin, histidin, arginin.

Namirnice koje sadrže ove aminokiseline su životinjskog porijekla, a mogu biti i biljnog

(soja, grah, grašak).

Bjelančevine su najvažniji biološki sastojci svake žive ćelije i glavni materijal neophodan za

rast i obnavljanje tkiva, a uključene su u gotovo sve biohemijske procese ćelija. Od ukupne

tjelesne mase odraslog čovjeka čine oko 16-19%. Služe i kao izvor energije. Sagorijevanjem

1 g proteina oslobađa se 4 kcal energije ili 17 kJ.

9

Namirnice životinjskog porijekla koje sadrže bjelančevine: meso, mlijeko, mliječni proizvodi,

riba, jaja.

Namirnice biljnog porijekla koje sadrže bjelančevine: mahunarke, žitarice i sjemenke.

Glavne uloge u našem organizmu:

- izgradnja i obnova mišićnog tkiva i ćelija

- rast kose, noktiju i kože

- izgradnja hormona

- izgradnja enzima

- poboljšanje imunog sistema (antitijela)

- obnova hemoglobina

- transport hranljivih materija

- održavanje acidobazne ravnoteže

- izvor energije u manjku masti i šećera.

Razgradnja bjelančevina

Probava proteina počinje u želucu pod djelovanjem enzima pepsina koji je najaktivniji pri pH

vrijednosti 2. On cijepa proteine na polipeptide koji onda ulaze u tanko crijevo gdje pod

dejstvom pankreasnih enzima (tripsin, himotripsin i karboksipeptidaza) budu razgrađeni do

peptida i samo poneki do stadija aminokiselina. Konačna razgradnja se odvija pod uticajem

aminopeptidaze i peptidaze koje ih razgrađuju do nivoa aminokiselina i spremaju za

apsorpciju.

VITAMINI

Vitamini su organske tvari koje su našem organizmu potrebne u malim količinama, ali ih on

ne može sam sebi stvoriti, stoga ih moramo unijeti hranom. Dijele se na:

- liposolubilne (topive u mastima) – A, D, E, K

- hidrosolubilne (topive u vodi) – C, B-kompleks

Nedovoljan unos vitamina ili njihova nedovoljna apsorpcija se označava kao hipovitaminoza,

dok se prekomjerna količina vitamina u organizmu označava kao hipervitaminoza.

Hipovitaminoze su dosta češće od hipervitaminoza. Avitaminoza je stanje potpunog

pomanjkanja vitamina u organizmu.

10

Vitamin A

Spada u skupinu liposolubilnih vitamina. Važan je za rast i razvoj epitelnog tkiva, i sudjeluje

u stvaranje pigmenta u retini. Nedostatak ovog vitamina (hipovitaminoza) uzrokuje kokošije

ili noćno sljepilo (smanjena adaptacija na tamu) i kožne bolesti, odnosno dermatološke

probleme. Prekomjeran unos (hipervitaminoza) uzrokuje simptome kao što su: crvenilo kože,

svrbež, glavobolja, mučnina, umor, nervoza, kostobolja. Glavni izvor su namirnice

životinjskog porijekla: jetra, žumanjak, riba, mliječni proizvodi. Preporučena dnevna doza za

odrasle je 800-1000 µg (3500-5000 IJ).

Vitamin D (kalciferol)

Naziva se još i antirahitični vitamin ili vitamin sunca. Neophodan je za rast i razvoj kostiju, za

iskorištavanje kalcija u organizmu, a reguliše i metabolizam kalcija i fosfata (stvaranje kostiu

i zuba). Zbog toga se preporučuje redovno davanje kapi sa vitaminom D u prvoj godini života,

a kasnije (do kraja 3. ili 4. godine života) samo u mjesecima koji u svom nazivu imaju slovo

R. Podržava sintezu i sekreciju inzulina. Izvor: riblje ulje, jaja, mlijeko. Stvara se u organizmu

prilikom izlaganja kože sunčevom svjetlu i na ta način se proizvede oko 80% potrebnih

količina. Proizvodnja zavisi od površine kože i količine pigmenta u koži. Osobe svjetlije puti

trebaju manje vremena provesti na sunčevom svjetlu da bi se sintetizirale dovoljne količine

vitamina od osoba tamnije puti. Nije potrebno prekomjerno izlaganje suncu jer je proces

sinteze kontroliran. Nedostatak ovog vitamina kod male djece uzrokuje rahitis, a kod odraslih

osteomalaciju i osteoporozu. Predoziranje uzrokuje: nedostatak apetita, povraćanje, zatvor,

pospanost, jaku žeđ. Dnevna potreba je 5-10 µg (djeca 800 IJ, odrasli 300-600IJ).

Vitamin E (tokoferol)

Djeluje kao snažan antioksidant i time sprječava nestabilne molekule da oštećuju stanice i

tkiva. Štiti ćelije od starenja svojim antioksidativnim djelovanjem, štiti plućno tkivo od

zagađenih tvari iz vazduha, učestvuje u stvaranju reproduktivnih ćelija, poboljšava funkciju

nervnog sistema, hipofize. Češće je zastupljen u namirnicama biljnog porijekla (biljna ulja),

ali ga ima i u: morskim plodovima, orasima, avokadu. Čest je sastojak brojnih proizvoda za

njegu kože. Normalnom prehranom se dobiju dovoljne količine ovog vitamina te nisu

potrebni nikakvi dodaci. Još se naziva i antisterilitetni vitamin jer je neophodan za spolne

žlijezde i normalnu trudnoću. Dnevne potrebe su 20-30 mg.

Vitamin K

Poznat je kao koagulacijski ili antihemoragični vitamin jer ima važnu ulogu u zgrušavanju

krvi i sprječavanju krvarenja. U prirodi se nalazi u dva oblika: K1 (unosi se hranom) i K2

(sintetiziraju ga bakterije u tankom crijevu), stoga su dva izvora ovog vitamina: namirnice

(kupus, karfiol, paradajz, grašak, mrkva, riblje ulje) i crijevne bakterije. Nedostatak ovog

vitamina se dešava samo u najtežim slučajevima oboljenja probavnog trakta ili kod prerano

rođenih beba kad nije razvijena intestinalna bakterijska flora te se odmah po porodu daje

vitamin K. Hipervitaminoza također rijetko nastaje jer ovaj vitamin nije toksičan i dobro se

podnosi i u velikim količinama. Dnevne potrebe su 100-300 µg.

11

Vitamin C (askorbinska kiselina)

Spada u skupinu hidrosolubilnih vitamina. Nalazi se u voću i povrću. Prvi je vitamin koji je

dobiven sintetskim putem i jedan je od najispitivanijih vitamina. Pospješuje apsorpciju željeza

iz hrane i važan je sintezu kolagena te metabolizam masnih kiselina. Najjači je antioksidans

među vitaminima. Njegov nedostatak uzrokuje bolest skorbut (lomljive kosti, otečeni

zglobovi, slabljenje organizma, oslabljena otpornost prema infekcijama, krvarenje desni i

kože. Prevelike doze ovog vitamina mogu dovesti do nastanka bubrežnih kamenaca. Dnevne

potrebe: 50-100 mg, a u bolesnim stanjima i do 1000 mg pa i više.

Vitamini B-kompleksa

To si hidrosolubilni vitamini, topivi u vodi, što znači da ih organizam ne deponuje nego se

moraju stalno unositi hranom. Svi vitamini B-kompleksa omogućavaju da se iz šećera

oslobađa energija. Ova energija je neophodna za rad nervnih stanica, srčanih mišićnih stanica

i drugih mišićnih stanica, kao i za normalno funkcionisanje svake pojedinačne stanice u

organizmu. B vitamini su neophodni za zdravu kožu, kosu, oči, jetru, nervni sistem, srce,

mišiće, imuni sistem, odnosno za cijeli organizam.

Vitamin B1 (tiamin)

Važan je: u metabolizmu ugljikohidrata, za normalno funkcionisanje membrane neuromišićne

spojnice, u održavanju normalnog tonusa crijevne muskulature, za rad srčanog mišića, ima

povoljan uticaj na rast i razvoj, apetit i varenje, povećava otpornost prema infekcijama.

Osnovni je faktor u funkciji nervnog sistema (njegov nedostatak dovodi do razdražljivosti,

nervne neuravnoteženosti). Služi za poboljšanje koncentracije i bolje iskorištenje mentalnih

sposobnosti. Nalazi se u voću, neoguljenim žitaricama, sjemenkama suncokreta,

mahunarkama, sušenom pekarskom kvascu. Osjetljiv je na dugo kuhanje, može se očuvati pri

kuhanju na pari, a također je stabilan u smrznutoj hrani. Nedostatak dovodi od nastanka

bolesti beri-beri (poremećaj CNS-a i slabost mišića, bila je česta kod ljudi na Dalekom Istoku

jer su konzumirali samo oljuštenu rižu – ovaj vitamin se nalazi u ljusci riže, danas je rijetka,

ali je u razvijenim zemljama uzrokuje alkoholizam). Dnevne potrebe su 1-1,5 ili 2 mg.

Vitamin B2 (riboflavin)

Potpomaže rast i razvoj organizma i stvaranje crvenih krvnih stanica, i služi kao katalizator u

hemijskim reakcijama za iskorištavanje ugljikohidrata i masti. Djeluje i kao antioksidans.

Potreban je za prevođenje vitamina B6 i folne kiseline u njihove aktivne oblike u organizmu.

Često ga nazivaju i faktorom rasta odnosno disanja stanica jer je uključen je u

metaboličke procese cijeloga tijela, u metabolizam svih mikronutrijenata, te je neophodan u

iskorištavanju energije iz hrane (konverzija aminokiselina i masti u ATP odnosno u pogonsku

energiju). Njegov nedostatak uzrokuje: utiče na zdravlje kože i sluznica, rožnice oka, nervnih

ovojnica, te uzrokuje usporen rast, propadanje kože i retine (slabljenje vida). Pojavljuju se

ispucali i crveni uglovi usana, upala kapaka, preosjetljivost na svjetlo, crvenilo rožnice,

glositis (bolan, gladak i grimizno crven jezik). Najbogatiji izvori riboflavina su mlijeko i

12

mliječni proizvodi te jetra, zatim proizvodi od cjelovitog žita te tamnozeleno lisnato povrće

(koje je glavni izvor riboflavina za vegane i one koji ne konzumiraju mlijeko). Do gubitka

riboflavina dolazi kuhanjem te izlaganjem sunčevoj svjetlosti. Dnevne potrebe su 1-2 mg.

Vitamin B3 (niacin)

Jedini se od vitamina B-kompleksa javlja u 2 oblika: kao nikotinska kiselina i kao njena sol,

nikotinamid. Također je jedinstven po tome što se u tijelu može sintetizirati iz aminokiseline

triptofana. Važan je u metabolizmu glukoze, masti i alkohola. Nikotinska kiselina pomaže kod

povišenog kolesterola i triglicerida, pri bolnim menstruacijama, kod akni, fotosenzitivnosti.

Nedostatak nikotinske kiseline dovodi do bolesti poznate pod imenom pelagra. Pelagra se

često naziva 3D bolešću jer je obilježavaju dermatitis, dijareja i demencija. Javlja se često u

osoba čija je prehrana siromašna proteinima, a to je najčešće u kroničnih alkoholičara. Ipak

veće količine nikotinske kiseline, za razliku od nikotinamida, mogu biti toksične. Najbogatiji

izvori su gljive, šparoge i lisnato tamnozeleno povrće, kikiriki, riba i meso. Manje je podložan

gubicima u odnosu na ostale vitamine B-kompleksa. Dnevne potrebe su 15-20 mg.

Vitamin B5 (pantotenska kiselina)

Sastavni je dio koenzima A, koji je važan u metabolizmu svih ugljikohidrata, masti i

bjelančevina. Ima ulogu u sintezi holesterola. Vrlo je rasprostranjen u prirodi, pa u pravilu

nema potrebe za njegovom suplementacijom. Postoji u 2 oblika: čista pantotenska kiselina i

njena sol Ca-pantotenat. Pantotenat pomaže reguliranju visokog sadržaja kolesterola i

triglicerida u krvi, a čista pantotenska kiselina pomaže kod reumatoidnog artritisa i u

prevenciji akni. Izvori su meso, riba (posebno losos), cjelovite žitarice te mahunarke. Gubici

pri pripremi hrane mogu biti znatni jer je pantotenska kiselina termolabilna. Preporučene

dnevne potrebe su 4-7 mg za odrasle, i 3-4 mg za adolescente.

Vitamin B6 (piridoksin)

Može se reći da je to najznačajniji vitamin u tijelu. Važan je za izgradnju aminokiselina, a

time i proteina koji izgrađuju cijeli organizam. S obzirom na svoje funkcije u organizmu,

koristi se kod autizma, celijakije, depresije, visokog holesterola, kamenaca, PMS-a, a

preporučuje se kod aktivnih sportaša. Njegov je manjak vrlo rijedak, ali u slučaju da ipak do

toga dođe, može se prepoznati po oslabljenom imunitetu, oštećenjima kože i konfuziji. Deficit

je moguć zbog malapsorpcije u crijevima koja je posljedica nekih bolesti. Glavni izvori su

meso (posebno jetra i pureće meso), riba (tuna), jaja, mlijeko, krumpir, žitarice, špinat, te voće

(banane, avokado, grožđice). Njegova bioraspoloživost iz životinjskih namirnica je veća nego

iz namirnica biljnog podrijetla. Toplina uništava vitamin B6. Preporučene dnevne količine su

1,5-2 mg.

Vitamin B7 (biotin)

Kosa i nokti zahtijevaju biotin za svoj rast i razvoj, ali njegova puno važnija uloga je u

procesu glukoneogeneze (stvaranje glukoze), pri sintezi masnih kiselina te sintezi glikogena

(skladišnog oblika glukoze). Njegov manjak je također rijedak, a u slučaju da se ipak dogodi,

13

prvi znak je opadanje kose, a slijedi ga crvenilo oko noktiju. Glavni izvori su cvjetača, mrkva,

jetra, kikiriki, sir, banane i gljive. Biotin se stvara i u crijevima pod utjecajem crijevne

mikroflore. Dnevne potrebe su 150 µg.

Vitamin B9 (folna kiselina)

Važan je u sintezi nukleinskih kiselina, za rast i razvoj stanica i u održavanju normalne

eritropoeze (proces stvaranja eritrocita iz koštane srži). Primjena folne kiseline primarno se

veže uz trudnoću zbog njenog učinka na sprječavanje razvoja defekata neuralne cijevi djeteta.

Pored toga, može pomoći kod celijakije, Crohnove bolesti te oboljenja zubnog mesa

(gingivitisa). Deficit je moguć kod alkoholičara i kod žena koje dulje vrijeme koriste antibaby

pilule. U slučajevima deficita dolazi do anemije, onemogućena je sinteza proteina i stanična

dioba, te otežana regeneracija stanica probavnog sustava. Glavni izvori su mahunarke, jetra,

narandže, pšenične klice te tamnozeleno lisnato povrće. Folna kiselina je osjetljiva na

zagrijavanje i oksidaciju tijekom pripreme hrane. Dnevne potrebe za odrasle su 150-200 µg.

Sve žene koje su trudne ili to namjeravaju biti, trebale bi preventivno uzimati 400-800 µg.

Folna kiselina se preporučuje i svim starijim osobama.

Vitamin B12 (kobalamin)

Ovaj vitamin je potreban gdje god se stanice množe. Sintetizira se u debelom crijevu, ali se

tamo malo ili nikako može apsorbirati pa se, poput ostalih, mora unositi hranom. Ovaj vitamin

se veoma brzo razgrađuje na svjetlosti i zbog toga ga je neophodno čuvati na tamnom

mjestu. Njegov nedostatak izaziva nastanak kroničnog umora, može dovesti do anemije i

nekih neuroloških oštećenja i preosjetljivosti kože. Nalazimo ga gotovo isključivo u

namirnicama životinjskog porijekla (meso, riba, mlijeko, jaja) pa su vegetarijanci i vegani

ugrožena skupina kada se govori o ovom vitaminu. Oni trebaju konzumirati sojino mlijeko

obogaćeno vitaminom B12, zamjene za meso obogaćene ovim vitaminom ili ga nadoknaditi

suplementima. I ovaj vitamin je osjetljiv na gubitke pri kuhanju, te također na zagrijavanje u

mikrovalnoj pećnici. Preporučeni dnevni unos je oko 2 µg.

MINERALI

Kalcij (Ca)

To je najzastupljeniji mineral u našem organizmu. Sudjeluje u mnogim vitalnim procesima,

kao što su: zgrušavanje krvi, izlučivanje hormona (inzulin), prijenos nervnih signala, i dio je

gradivnih komponenti kostiju i zuba. Dobija se iz hrane, a oslobađa se iz kostiju (kosti

neprekidno otpuštaju Ca i ugrađuju novi). Nedostatak ovog minerala je veoma opasan jer

može dovesti do ubrzanog gubitka koštane mase i pojavu osteoporoze. Ima ga u mliječnim

proizvodima, povrću, voću. Vitamin A ne smije se uzimati istovremeno s kalcijem, jer

vitamin A potiče gubitak kalcija iz kosti te bi tako mogla nastati hiperkalcijemija (povišena

14

razima kalcija u krvi). Ne preporučuje se uzimati Fe zajedno sa Ca jer on sprječava apsorpciju

Fe. Preporučuje se uzimanje Ca uz vitamin D jer on pospješuje apsorpciju Ca iz crijeva.

Preporučene dnevne potrebe su 1000-1200 mg za osobe do 25 godina, odnosno 800-1000 mg

za osobe iznad 25 godina starosti.

Kalij (K)

Po zastupljenosti je treći u organizmu, poslije Ca i P. Djeluje na održavanje raspodjele

tečnosti i pH ravnoteže, pospješuje prijenos nervnih impulsa i kontrakciju mišića. Nedostatak

može povećati opasnost od visokog krvnog pritiska ili pogoršati bolesti srca. Veći nedostatak

izaziva: mučninu, povraćanje, pospanost, proljeve, grčenje ili slabost mišića, slabe reflekse,

srčanu aritmiju. Znojenjem se gubi K pa jeljeti potrebno jesti više namirnice bogate kalijem, a

to su: nemasno meso, svježe voće i povrće (paradajz, banana, krompir), sjemenke suncokreta.

Magnezij (Mg)

Uključen je u preko 300 reakcija u organizmu. Važan je za sve organe, posebno za pravilan

rad srca, mišića, bubrega, te za izgradnju kostiju i zuba. Primjenjuje se kod srčanih oboljenja,

grčeva i slabosti mišića, alkoholizma, diabetesa, opstipacije, osteoporoze, migrenskih

glavobolja i PMS-a. Nalazi se u zelenom povrću, zrnu žitarica, orasima, kukuruzu, soji, mesu.

Fosfor (P)

Čini 20% ukupne suhe tvari ljudskog organizma. Raspoređen je u kostima, zubima i tjelesnim

tečnostima. Njegov nedostatak pogoduje nastanku rahitisa. Nalazi se u mliječnim

proizvodima, mesu i žitaricama.

Natrij (Na)

U spoju sa Cl čini kuhinjsku sol (NaCl), koja je glavni izvor natrija i hlora. Glavni je

ekstracelularni katjon i vrlo je važan za održavanje acidobazne ravnoteže. Gubitak Na se

dešava kod obilnijih znojenja, proljeva, povraćanja, i gubitak je praćen je dehidracijom.

Nedostatak dovodi do pojave slabosti, grčeva, pada krvnog pritiska, a može nastati i

komatozno stanje.

Željezo (Fe)

Nalazi se u organizmu vezan za hemoglobin i mioglobin. Glavna uloga mu je transport kisika.

Manje količine Fe se nalaze u serumu vezane za beta-globulin, koji ima ulogu prenosioca

željeza i naziva se transferin ili sideroferin. Resorpcija željeza se odvija u tankom crijevu, a

potpomognuta je jonima hlorovodonične kiseline iz želuca i prisuutvom vitamina C. Dnevne

potrebe su 18 mg za odraslog muškarca i 28 mg za odraslu ženu.

15

Fluor (F)

Nalazi se u košanom tkivu i zubima. Bitan je za prevenciju karijesa, glavni izvod je voda.

Višak koji se unosi suplementima može izazvati tamne mrlje na zubnoj caklini što se

označava kao fluoroza. Dnevne potrebe su 1-1,5 mg.

Jod (J, I)

Sastavni je dio hormona štitnjače (T3 i T4). Sadržaj joda u namirnicama zavisi od sadržaja

joda u tlu. U nedostatku joda se može razviti gušavost. Kod nas se vrši jodiranje kuhinjske

soli što je vrlo bitno u prevenciji gušavosti. Dnevne potrebe iznose oko 75 µg, a u trudnoći i

laktaciji i do 250 µg.

ENERGETSKA VRIJEDNOST HRANE I BAZALNI METABOLIZAM

Za funkcionisanje tijela potrebna je energija, koja se dobija unošenjem pravilno odabrane

hrane u organizam. Nije svejedno kako je ta energija raspoređena u namirnicama i od čega se

sastoji. Nije bitna samo količina namirnica nego umjerena ishrana i šta se unosi u organizam,

kojim redom i razmak unosa tih namirnica. Hrana je ta koja snabdjeva ćelije tijela veoma

važnim hranljivim (energetskim) i zaštitnim materijama koji istovremeno predstavljaju uslov

za pravilnu funkciju i održavanje pojedinih organa. Životne namirnice na bazi hranljivog

sastava (proteini, masti, ugljeni hidrati) imaju svoju različitu energetsku vrijednost i

djelovanje na organizam. Istovremeno naše tijelo treba da bude svakodnevno snabdjeveno i

određenom količinom tečnosti, vodom.

Energetska (kalorijska) vrijednost namirnica označava se kalorijama, kojima se mjeri

količina toplote koju hrana oslobodi u metaboličkom procesu. U fiziologiji predstavlja

utvrđivanje energetskog bilansa organizma, odnosno toplotnu razmjenu između organizma i

vanjske sredine.

Dnevni unos kalorija treba da bude izbalansiran s dnevnom potrošnjom. Optimalna dnevna

energija zadovoljava potrebe bazalnog i radnog metabolizma. Energija bazalnog metabolizna

je potrebna za održavanje osnovnih životnih funkcija u normalnom stanju. Energija za radni

metabolizam zavisi od vrste, težine i vremena u kojem se rad obavlja. Višak hrane se taloži u

obliku masti i dovodi do gojaznosti.

Kalorije hranljivih sastojaka:

1 g proteina = 4 kcal (17 kJ)

1 g masti = 9 kcal (37 kJ)

1 g ugljenih hidrata = 4 kcal (17 kJ)

1 g alkohola = 7 kcal (29 kJ)

1 g organske kiseline = 3 kcal (13 kJ)

16

1 kcal = 4,196 kJ (kilodžula)

1 kJ = 0,2388 kcal

Tjelesna masa ovisi o unosu i potrošnji kalorija:

unesene kalorije > potrošene kalorije = povećanje tjelesne mase

unesene kalorije = potrošene kalorije = optimalna tjelesna masa

unesene kalorije < potrošene kalorije = smanjenje tjelesne mase

Aktivnost po intenzitetu dijelimo na: nisku, umjerenu i visoku.

- niska aktivnost: pješačenje, sobni bicikl, lagani sport, joga (potrošnja do 4 kcal/min)

- umjerena aktivnost: brzo hodanje, intenzivni kućanski poslovi, aerobik (4-7kcal/min)

- visoka aktivnost: trčanje, planinarenje, plivanje, nogomet (>7kcal/min)

Bazalni metabolizam (BMR) je minimum potrebne energije za dnevno održavanje tjelesnih

funkcija kod osobe koja spava, sjedi ili naprosto ništa ne radi, dakle odmara se.

Na bazalni metabolizam utiču:

dob – u mladosti je BMR viši, u starosti niži;

visina – viši ljudi imaju viši BMR;

razvoj – djeca i trudnice imaju viši BMR;

sastav tijela – što više mišićnog tkiva, viši BMR; što više masnog tkiva, niži BMR;

groznica – povišena temperatura znači povećani BMR;

stres – hormoni stresa mogu izazvati povećanje BMR-a;

vanjska temperatura – zanimljivo da i visoka i niska temperatura mogu podići razinu BMR-a;

glad i deficitarna prehrana – snižavaju razinu BMR-a.

Formula je jednostavna i glasi: BMR = tjelesna težina kg x 20 kcal…

Bazalni metabolizam (BMR – basal metabolic rate) je najmanja potrošnja energije koju osoba

troši u stanju odmora, a koja se koristi za odražavanje vitalnih tjelesnih procesa organizma.

Odmor se definiše kao odsustvo bilo kakve aktivnosti, kao na primjer kada ležimo u krevetu.

Znači, tad se energija isključivo koristi za održavanje rada vitalnih organa (srca, pluća,

nervnog sistema, bubrega), crijeva, mišića, reproduktivnih organa i kože.

Najvažniji organ koji služi za regulisanje metabolizma je mozak, odnosno hipotalamus. On

reguliše sledeće funkcije:

rad autonomnog nervnog sistema

proizvodnju i kontrolu osjećanja

reguliše tjelesnu temperaturu

reguliše unos hrane kroz dva centra: centar za glad i centar za žeđ.

17

Svi ovi procesi zajedno obezbeđuju mehanizam koji nas održava u životu, a koji mjerimo

putem BMR-a. Od 70 do 80% ukupne energetske potrošnje kod prosječne osobe ode na

bazalni metabolizam. Ostatak ide na radni metabolizam. Naravno, što je osoba fizički

aktivnija, ovaj odnos se mijenja, pa profesionalni sportisti mogu preokrenuti odnos u korist

radnog metabolizma.

PLANIRANJE I PIRAMIDA ZDRAVE ISHRANE

Planiranje pravilne, dobro izbalansirane ishrane, ima za cilj postizanje one energetske

vrijednosti i strukture ishrane pojedinca ili populacije koja može da unaprijedi zdravlje i

prevenira bolest.

Principi pravilne ishrane: koristiti raznovrsnu hranu, pretežno biljnog porijekla, namirnice

životinjskog porijekla koristiti u ograničenim količinama. Jesti žitarice i njihove proizvode

više puta dnevno. Jesti raznovrsno voće i povrće. Održavati tjelesnu masu u preporučenim

granicama uz primjenu umjerene fizičke aktivnosti (svakodnevno). Kontrolisati unos masti

(ne više od 30% ukupne dnevne energije) i što više upotrebljavati masti biljnog porijekla.

Zamijeniti masna mesa i mesne proizvode sa ribom i nemasnim mesom (piletina, puretina).

Birati hranu sa što manje šećera. Koristiti mlijeko i mliječne proizvode sa što manjim

sadržajem masti i soli. Ukupni dnevni unos soli ograničiti na jednu kafenu kašikicu (do 6 g)

dnevo, koristiti jodiranu so. Ako se konzumira alkohol, ne treba ga uzeti više od dva pića

dnevno. Pripremati hranu na bezbjedan i higijenski način. Kuhati na pari, u vlastitom soku.

Voda je životno važna tekućina, piti je treba u dovoljnim količinama. Prilikom planiranja

zdrave ishrane, jedan od glavnih koraka predstavlja izračunavanje energetskih potreba.

18

Raznovrsna ishrana je najsigurniji način da se zadovolje potrebe organizma za svim važnim

hranljivim sastojcima. Važnije je jesti s mjerom nego se odricati pojednih životnih namirnica.

Također, preporučuje se podijeliti hranu na tri do šest obroka dnevno. Osnovna pravila

ishrane su slikovito prikazana piramidom ishrane, pri čemu se one namirnice koje se smiju

konzumirati više puta na dan nalaze na njenom dnu a one koje su bliže njenom vrhu treba u

manjim količinama upotrebljavati.

ULOGA VODE U ISHRANI

Otprilike 60-70 % ljudskog tijela je sačinjeno od vode. Tačna vrijednost zavisi od godišta i

proporcije mišićnog prema masnom tkivu (jer mišići sadrže više vode od masti). Iako voda ne

sadrži kalorije i hranjive materije, ona je neophodna za život. Možemo i do mjesec dana

preživketi bez hrane, ali bez vode tek danima. Organizam ne zadržava višak vode pa je

svakodnevno potrebno konzumirati odgovarajuću količinu vode da bi zadržali dobro zdravlje.

Kada pijemo vodu ili je unosimo ishranom, tada se hidriramo. Ako ne unosimo dovoljno

vode, naš organizam će trpjeti, a takvo stanje se naziva dehidracija. Voda ima važnu ulogu u

gotovo svim tjelesnim funkcijama kao što su:

Fiziološke uloge vode u organizmu su mnogobrojne i značajne. Kao univerzalno otapalo

organskih i neorganskih tvari, voda omogućava odvijanje različitih kemijskih reakcija u

stanicama, osigurava transport i razmjenu tvari, održavanje izoosmolarnosti u stanicama i

izvanstaničnom prostoru, ionizaciju različitih spojeva i druge procese. Voda je, dakle, važan

faktor disanja (prijenos kisika u stanice), probave (apsorpcija hranjivih tvari), staničnog

metabolizma i detoksikacije organizma (eliminacija suvišnih produkata izmjene tvari). Uz

navedeno, voda ima nezamjenjiv značaj u regulaciji tjelesne temperature. Pri višim vanjskim

temperaturama hladi organizam procesom znojenja, a pri nižim temperaturama okoline djeluje

kao izolator. Voda je važan sastojak hrskavice i zglobne tekućine koja okružuje zglobove te

osigurava adekvatnu čvrstoću, gipkost i elastičnost tkiva. Izvrsno je sredstvo za prevenciju

karijesa - zubi se kvare zbog nakupljanja kiseline koja nagriza zubnu caklinu.

U zdravom se organizmu održava ravnoteža između unosa i gubitka vode. Voda u naš

organizam ulazi kao tekućina putem pića i hrane. Smatra se da prosječno dnevno unesemo

oko 2100 ml vode, a da 300 ml nastane u našem organizmu, u metabolizmu ugljikohidrata.

Najveću količinu vode čovjek izlučuje bubrezima, i to prosječno oko 1400 ml. Znojenjem

izgubimo oko 500 ml, disanjem oko 400 ml, a stolicom oko 100 ml. Postoje još dva načina

gubitka vode iz organizma, a to je „neosjetno“, preko kože i preko pluća. Kada sve zbrojimo i

oduzmemo, ispada da oko 2400 ml vode unesemo u organizam i isto je toliko izlučimo.

Optimalna dnevna količina vode za osobu koja je umjereno fizi čki aktivna je 2 litre. U

zimskim mjesecima to znači oko 8 čaša vode na dan, a više ljeti ili ako je osoba fizički

aktivna. S porastom tjelesne težine raste i količina vode koju je potrebno unijeti u organizam.

19

I djeci i aktivnim adolescentima potrebno je više vode. Konzumiranje začinjene hrane

zahtijeva veći unos vode. Ako konzumirate hranu bogatu vodom, npr. ako jedete puno voća i

povrća, vaša potreba za vodom će se smanjiti. Voda se treba piti prije pojave žeđi, koja je već

blagi oblik dehidracije.

INDEKS TJELESNE MASE (eng. body mass index, BMI)

Zdrava tjelesna masa se postiže i održava pravilnim izborom namirnica i njihovim

adekvatnim količinama, kako to pokazuje piramida ishrane, kao i uravnoteženim,

svakodnevnim fizičkim aktivnostima. Za procjenu stanja uhranjenosti danas se koristi više

različitih indeksa. Najčešće korišteni indeks je indeks tjelesne mase, ITM (eng. body mass

index - BMI), koji predstavlja odnos težine i kvadrata visine tijela, izražen u kilogramima na

kvadratni metar. Formula koja se koristi za njegovo izračunavanje je:

BMI = tjelesna težina (kg) / tjelesna visina (m2)

Vrijednosti preporučenog BMI su iste za oba spola, 18,5 – 24,9 kg/m2 prema klasifikaciji

Svjetske zdravstvene organizacije za europsko stanovništvo.

Sam indeks tjelesne mase nije savršena mjera, jer će više i mišićavije osobe općenito imati

viši indeks tjelesne mase, iako će udio masnog tkiva biti relativno nizak, tako da je pri

procjeni rizika od razvoja bolesti povezanih s pretilošću važno uzeti u obzir i neke druge

mjere koje ukazuju na raspodjelu masnog tkiva u tijelu, kao npr. odnos obima struka i bokova.

BMI ukazuje na stepen rizika od razvoja nekih bolesti poput visokog krvnog tlaka, šećerne

bolesti, poremećaja razine masnoća u krvi, krvožilnih bolesti uključujući srčani i moždani

udar, žučnih kamenaca, osteoartritisa, nekih vrsta raka i drugih. Što je indeks viši, to je i veći

rizik pobolijevanja od navedenih bolesti.

Ocjena BMI (kg/m2) Klasifikacija

< 18,5 Pothranjenost

18,5- 24,9 Poželjan tjelesna težina (poželjan BMI)

≥25 Prekomjerna težina

25,0- 29,9 Predgojaznost

30,0- 34,9 Gojaznost I stepena

35,0- 39,9 Gojaznost II stepena

≥ 40,0 Gojaznost III stepena

20

GOJAZNOST

Gojaznost (lat. obesitas) je hronična bolest (bolesno stanje), koja se ispoljava prekomjernim

nakupljanjem masti u organizmu i povećanjem tjelesne težine. Svako povećanje tjelesne

težine za 10% i više od idealne označava se kao gojaznost. Osobe se smatraju gojaznima

kada je njihov BMI >30 kg/m². Svrstava se među vodeće bolesti savremene civilizacije.

Ozbiljan je zdravstveni problem jer povećava rizik za pojavu raznih oboljenja, posebno

srčanih oboljenja, diabetes mellitusa tip 2, opstruktivne apneje tokom sna, različitih

zloćudnih tumora, artroze itd. Gojaznost je češće uzrokovana načinom života, a rjeđe

metaboličkim poremećajima, mada je najčešće uzrokovana kombinacijom prekomjernog

unosa energetski hranljivih materija, nedostatka fizičke aktivnosti i genetske osjetljivosti.

Gojaznost se podjednako često javlja u svim životnim dobima. U dječijem uzrastu je

podjednako česta kod dječaka i djevojčica, a poslije puberteta je češća kod žena nego kod

muškaraca. Gojaznost je vodeći uzrok smrti koji se može spriječiti širom svijeta, sa sve

većom rasprostranjenošću kod odraslih i djece, a smatraju je jednom od najozbiljnijih

zdravstvenih problema u 21. stoljeću.

Iako za većinu ljudi pojmovi "prekomjerna težina" i "pretilost" predstavljaju sinonime, među

njima postoji značajna razlika. Osobe čiji je BMI 25-29,9 kg/m2 imaju prekomjernu tjelesnu

težinu, a osobe sa BMI >30 kg/m2 smatraju se pretilima (gojaznima).

Tipovi gojaznosti se mogu odrediti na osnovu više kriterijuma.

Na osnovu BMI, gojaznost se dijeli na:

1. androidnu – mušku (oblik jabuke), gdje se višak masnog tkiva nagomilava u predjelu

lica i vrata, ramena, grudnog koša i stomaka,

2. ginoidnu – žensku (oblik kruške), gdje se višak masnog tkiva nagomilava u donjem

dijelu tela (oko karlice i na butinama).

Osobe koje imaju androidni tip gojaznosti najčešće imaju rizik od srčanih oboljenja, dok

osobama sa ginoidnim tipom gojaznosti obolijevaju uglavnom bubrezi, a sa godinama

pogoršavaju držanje tijela i bespovratno krive kičmu, zbog teških kukova i butina.

U odnosu na histološke karakteristike masnog tkiva, gojaznost se dijeli na:

1. hipertrofični tip (ujedno i najčešći) – javlja se kod odraslih i karakterističan je po

tome što je broj masnih ćelija normalan, ali su one uvećane

2. hiperplastični tip – javlja se u djetinjstvu i najteže se liječi jer je povećan broj masnih

ćelija za 2 do 4 puta.

U terapiji gojaznosti se uglavnom koriste dijetalni način ishrane, preparati koji ubrzavaju

metabolizam te fizička aktivnost.

21

POTHRANJENOST

Pothranjenost ili mršavost je stanje koje nastaje kao posljedica nedovoljnog unošenja

energetskih materija putem ishrane.

Ukoliko kalorijska vrijednost hrane nije dovoljna, organizam je prisiljen da svoje energetske

potrebe podmiruje razgradnjom vlastitih rezervi (potkožno masno tkivo). Kad se te rezerve

potroše, organizam je primoran da razgrađuje vlastite bjelančevine, prvo iz mišićnog tkiva, a

zatim iz unutrašnjih organa, što može imati teške posljedice po zdravlje.

Pothranjenost je nevoljni gubitak tjelesne težine koji može nastati zbog nedovoljnog unosa

hranjivih tvari, malapsorpcije, poremećenog metabolizma, gubitka hranjivih tvari usljed

proljeva, ili povećanih prehrambenih potreba, odnosno dugotrajnih oboljenja (kao što je to

slučaj kod raka ili infekcije). Značajnim se smatra gubitak tjelesne težine >5% tokom zadnjih

3-6 mjeseci. Napreduje kroz stadije, a svakom je stadiju obično za razvoj potrebno duže

vrijeme. Prvo se mijenjaju razine hranjivih tvari u krvi i tkivima, nakon čega slijede

intracelularne promjene biokemijske funkcije i građe. Na kraju se pojavljuju simptomi i

znakovi pothranjenosti. Pothranjenost je povezana s mnogim poremećajima i okolnostima,

uključujući siromaštvo i društvenu oskudicu. Opasnost je također povećana u određenim

razdobljima života (tokom dojenačke dobi, ranog djetinjstva, adolescencije, trudnoće,

dojenja i u starosti). Simptomi će ovisiti o uzroku koji je doveo do pothranjenosti.

Ovo stanje je praćeno je različitim promjenama u organizmu, kao što su: smanjenje tjelesne

težine, biohemijski poremećaji, opadanje mišićne snage, opšta slabost, zamaranje, poremećaji

menstrualnog ciklusa kod žena, proljevi zbog promjena na sluznici organa za varenje,

poremećaji imuniteta.

Pothranjenost je potrebno brzo otkloniti uz pomoć odgovarajuće dijetoterapije čiji je primarni

cilj da se uz pomoć pravilne, uravnotežene prehrane dostigne optimalna tjelesna težina.

Kalorijska vrijednost hrane za povećanje tjelesne težine trebalo bi da bude za 25% do 50%

veća od dnevnog utroška energije. Terapija se određuje individualno i prilagođena je uzroku i

stepenu pothranjenosti.

22

ANOREKSIJA

Anoreksija je poremećaj jedenja u čijem središtu se nalazi preplavljujući strah od debljanja.

Anoreksija ne nastaje zbog gubitka apetita već je riječ o borbi protiv gladi zbog stalno

prisutnog i potpuno nerazumnog straha od debljanja koji ne popušta ni onda kad je mršavost

dostigla takve razmjere da je ugrožen život bolesnika. Iako je u središtu bolesti hrana,

anoreksija je bolest uma. Često započinje relativno prirodnom željom za gubitkom nekoliko

kilograma, a završava gubitkom 15-60% normalne tjelesne težine sve dok se jelo posve ne

ukine. Posljedice anoreksije su vrlo ozbiljne i raznolike: pothranjenost, drastično smanjenje

mišićnog i koštanog tkiva, opadanje kose, vrtoglavice, slabost, pojačana osjetljivost na

hladnoću, smanjenje krvnog pritiska i pulsa, anemija, izostanak menstruacije, konstipacija,

suha koža, otoci na nogama, smrtni ishod.

BULIMIJA

Bulimija je sindrom okarakteriziran ponavljanjem napada pretjeranog jedenja, nakon čega

slijede povraćanje ili upotreba sredstava za čišćenje (purgativa). Prisutna je prekomjerna

zaokupljenosti kontrolom tjelesne težine i osobe gube kontrolu nad ishranom. U 90%

slučajeva poremećaj se javlja kod žena, s početkom u kasnoj adolescenciji ili u ranoj odrasloj

dobi. Kliničkom slikom dominira prejedanje praćeno neodgovarajućim kompenzacijskim

mehanizmima kako bi se prevenirao porast tjelesne težine. Prejedanje se definira kao jedenje,

u određenim vremenskim razdobljima, količine hrane značajno veće od one koju bi većina

ljudi pojela u sličnim okolnostima. Osobe s bulimijom su tipično postiđene zbog problema s

uzimanjem hrane i pokušavaju sakriti svoje simptome. Prejedanje se odvija u tajnosti, ili

koliko je to moguće tajno, a karakterizirano je brzom konzumacijom hrane sve dok se ne

postigne osjećaj neugode ili čak bolne punoće. Osim prejedanja, drugo najvažnije obilježje je

ponavljano korištenje neadekvatnih kompenzacijskih metoda s ciljem prevencije porasta

tjelesne težine. Najčešća kompenzacijska tehnika je izazivanje povraćanja poslije epizode

prejedanja, u čemu bolesnici postaju vrlo vješti, tako da kasnije mogu povratiti kad god žele.

Dijagnoza bulimije se postavlja ako su prisutna najmanje 2 epizode sedmično u trajanju od 3

mjeseca.

23

BOLESNIČKE DIJETE

Izbor namirnica u svakodnevnom životu može imati uticaja na naše zdravlje, zato je važno

hraniti se zdravo u skladu primjera zdrave ishrane i piramide ishrane. Na izbor namirnica

utiče mnogo faktora, prije svega glad odnosno sitost. Ostali faktori su: senzorička svojstva

hrane (okus, miris, izgled), socijalni, emocionalni i kongnitivni faktori (znanje, stavovi prema

hrani i zdravlju, životna iskustva) te kulturni, vjerski i ekonomski faktori.

Dijetetika je naučna disciplina o ishrani koja se bavi vrstom i količinom hrane neophodne za

održavanje dobrog zdravlja, kako kod zdravih, tako i kod osoba sa zdravstvenim problemima.

Pod dijetalnom ishranom podrazumijevamo sve dijetetske mjere koje se sprovode sa ciljem da

oboljeli organizam, bez obzira koja je bolest u pitanju što prije uspostavi ravnotežu između

svojih potreba, koje su zbog bolesti najčešće promijenjene, i količine unesenih hranljivih

materija. Kod pojedinih oboljenja dijetalna ishrana je osnovna mjera liječenja i tada ishrana

ima ulogu terapije. Kod druge grupe bolesti (srce, bubrezi, organi za varenje) ishrana ima

potpomažuću ulogu jer omogućava da se trajanje bolesti ublaži i da se izbjegnu komplikacije.

Zadatak dijetalne ishrane je da se, unatoč smanjenom asortimanu namirnica koje se mogu

upotrijebiti, osigura prehrana potrebnog sastava za svaku vrstu dijete, ali i da oslobodi

organizam nepotrebnog teškog rada i opterećenja crijeva, i da ukloni štetne sastojke iz

organizma. U dijetetici treba da se ističe grupa dijeta koje ne zadaju neke veće poteškoće u

pripremi kod kuće. To su najčešće dijete vezane za bolesti probavnog trakta, bubrega, srca,

jetre i dijabetesa.

Bez obzira na dijetu, bolesnička hrana treba da bude pripremljena od svježih i dobrih

namirnica i da se što više mijenja, tako da bude raznovrsna. Treba izbjegavati upotrebu hrane

koja je ostala od prošlog dana. Bolesnici uglavnom treba da jedu češće, i zato obroci moraju

biti manji.

Većina zdravstvenih ustanova pravilno postupa što bolesnicima daje pismena upustva za

dijetalnu ishranu. Kod dijetalne ishrane mora se voditi računa i o finansijskim mogućnostima

bolesnika, o njegovom ukusu i mogućnostima nabavke pojedinih vrsta namirnica.

24

ISHRANA HIRURŠKIH BOLESNIKA

Svaka hiruška operacija dovodi do niza hormonalnih i metaboličkih promjena, koje

povećavaju energetsku potrošnju u organizmu. Uspostavljanje normalne homeostaze poslije

intervencije moguće je samo uz odgovarajuću ishranu (oralnu, enteralnu i/ili parenteralnu).

Ishrana hiruških pacijenata ima višestruke ciljeve:

- smanjenje gubitka tjelesne mase

- zadovoljenje energetskih potreba i potreba za mikronutrijentima

- korekcija specifičnih nutritivnih deficita

- uspostavljanje i održavanje normalne ravnoteže tečnosti i elektrolita

- sprječavanje neželjenih posljedica hiruške intervencije, kao što su infekcija i duži

boravak u bolnici

Dva do tri dana prije operacije, pacijentu treba dati kašastu ili tečnu hranu, a pacijent se

klistira nekoliko sati prije operacije. Za vrijeme operacije organi za varenje moraju biti

ispražnjeni kako bi se izbjegla aspiracija povraćenog sadržaja. Iz navedenog razloga, unos

hrane na usta prekida se 6 sati prije operacije, a u urgentnim stanjima, ispira se želudac prije

davanja anestezije.

Prvih 24 do 48 h poslije operacije, dok se ne uspostavi peristaltika, ne sprovodi se oralna

ishrana, zatim se primenjuje tečna dijeta, a zatim tečna kašasta dijeta (predstavlja prijelaz od

tečne do kašaste hrane) pa kašasta. Uvođenje čvrste hrane zavisi od stanja digestivnog trakta.

Nema fizioloških opravdanja za izbjegavanje čvrste hrane odmah po uspostavljanju funkcije

digestivnog trakta. Po izlasku iz bolnice pacijent treba da uzima više manjih obroka i dosta

tečnosti (2,5-3 l dnevno).

ISHRANA PACIJENATA SA KORONARNIM OBOLJENJIMA

Najčešća patologija sa kojom se kardiolozi susreću su hipertenzija i koronarna bolest.

Hipertenzija (povišen krvni pritisak) je najčešća bolest savremenog svijeta. Među uzrocima

hipertenzije najčešće se pominju nasljedni faktor, pretjerani unos soli i tečnosti, prolongirane

stresne situacije i neredovno uzimanje propisane terapije. Koronarna bolest se najčešće

manifestuje kao stabilna i nestabilna angina pectoris i kao infarkt miokarda. Osim lijekova,

potrebno je primijeniti opšte mjere – povećati fizičku aktivnost, smanjiti napetost, ali i obratiti

pažnju na ishranu.

U velikom broju slučajeva se pravilnom, zdravom ishranom može pomoći u terapiji srčanih

bolesti i u mnogim slučajevima se promjenom životnih navika može reducirati broj i jačina

lijekova koji se uzimaju. Samo smanjivanjem težine se može uraditi mnogo za rasterećivanje

srca i krvnih sudova. Tako se npr. krvni pritisak može sniziti za 2-4 mmHg po izgubljenom

kilogramu. Međutim, ne treba pokušavati radikalnim dijetama u kratkom vremenu izgubiti

višak kilograma, jer je to još lošije za organizam, a izgubljeni kilogrami će se nakon dijete

vratiti. Cilj bi trebao biti promjenom navika u ishrani, sa zdravom i raznovrsnom hranom,

25

polako, ali dugoročno mršati. Ako se pazi koja hrana se jede, izbjegavaju presoljene, masne

namirnice, a poveća broj zdravih obroka sa puno povrća, voća, prirodnih vitamina i minerala,

ne samo da će se pozitivno uticati na razvoj bolesti, nego će se uskoro primjetiti da se pacijent

generalno bolje osjeća. Pravilnom ishranom se i vrijednosti masti u krvi mogu na prirodan

način, bez lijekova, smanjiti. I tu je važno da se ne izbaci u potpunosti hrana koja sadrži masti

jer su masti sastavni dio zdrave ishrane. Dovoljno je da količine unesenih masti budu

reducirane i da se masti životinjskog porijekla izbjegavaju koliko god je to moguće. To se

posebno odnosi na mesne prerađevine (kobasice, salame i slično) i mliječne proizvode (tvrdi

punomasni sirevi). Masti koje u sebi sadrže puno nezasićenih masnih kiselina, kao što su u

maslinovom, suncokretovom ili kukuruznom ulju, su masti koje čak pozitivno utiču na

smanjenje vrijednosti masti u krvi. U principu bi ishrana trebala biti bogata povrćem,

salatama, voćem, krompirom, žitaricama, a što siromašnija mesom i slatkišima.

Riba, ukoliko se jede jednom ili dva puta sedmično, pozitivno utiče na arteriosklerozu i

vrijednosti masti u krvi. Kod pića i sokova se ne smije zaboraviti na količinu šećera koji se u

njima nalazi. Bolje je piti vodu i čajeve bez šećera. Sokovi imaju u sebi vitamine i zato se

trebaju piti s vremena na vrijeme, ali je bolje, zbog šećera, da se razvodne pola pola sa

vodom. Prilikom kuhanja, pokušati hranu soliti što manje i umjesto soli koristite više druge

začine, koji često imaju i određena ljekovita dejstva. Posebno konzervirane i gotove

namirnice u sebi već imaju prevelike količine soli u sebi te ih treba izbaciti ili bar reducirati u

prehrani. Nakon kraće prelazne faze će se primjetiti da novi način ishrane ima, pored boljeg,

prirodnijeg okusa, i pozitivno djelovanje na kompletan organizam.

ISHRANA PACIJENATA SA OBOLJENJIMA JETRE I ŽUČI

Cilj dijetalne ishrane kod oboljenja jetre, žučnih puteva i pankreasa jeste da popravi stanje

ishranjenosti pacijenta, kao i opšte stanje pacijenta tokom akutne faze bolesti.

Osnovna pravila kod oboljenja jetre podrazumjevaju:

- potpunu zabranu uzimanja alkohola

- upotrebu potpuno svježih namirnica, uz strogo izbjegavanje konzerviranih mesnih i

ribljih proizvoda, kao i suhomesnatih, dimljenih mesnih proizvoda

- upotrebu nemasnih vrsta mesa, kao i jaja u umjerenoj količini

- izbjegavanje pikantnih, zrelih, fermentiranih sireva

- zabranu teže probavljivog lisnatog i mahunastog povrća u zavisnosti od funkcije

organa za varenje

- ograničavanje masti, mada se preporučuju biljna ulja korištena samo jednom

- zabranu upotrebe začina kao što su biber, paprika, senf, a hrana se soli umjereno

- ne preporučuju se teški masni kolači.

Cilj ishrane kod bolesti žučne kese jeste smirivanje žučne kese izborom odgovarajućih jela, a

to podrazumijeva minimalne količine masti u ishrani. Poslije operacije žučne kese, dijetalna

ishrana nije obavezna, mada su iskustva različita i teže se mogu svesti na jedinstvena pravila.

26

ISHRANA KOD DIABETESA

Šećerna bolest je metabolička bolest, koja se karakteriše povećanom koncentracijom šećera u

krvi (hiperglikemijom), usljed defekta u lučenju insulina i/ili njegovom dejstvu. Dijabetes

nastaje sa dejstvom i kompleksnim interakcijama različitih faktora, a prije svega genetskih i

faktora vanjske sredine, odnosno samog načina života. Polazište u liječenju svih tipova

Diabetes mellitusa jeste dijetalna dijabetična ishrana. Ukupne dnevne kalorijske potrebe za

jedan dan procjenjuju se na osnovu idealne tjelesne težine. Kod jako mršavih dijabetičara

može se uvesti hiperkalorijska ishrana /pojačana ishrana/ do postizanja idealne tjelesne težine,

a kod gojaznih dijabetičara smanjuje se unos kalorija do postizanja idealne tjelesne težine.

Osim ukupnog kalorijskog unosa potrebno je odrediti i odnos između bjelančevina,

ugljikohidrata i masti. Minimalne potrebe za bjelančevinama iznose oko 0,9 g/kg tjelesne

težine. Predlaže se 40-60 % ugljikohidrata od ukupnog unosa energije, čak i do 85%. Ostatak

treba da sačinjavaju masti u vidu višestruko nezasićenih masnih kiselina, kao antiaterogeno

sredstvo, ili alternativno jednostruko nezasićene masne kiseline. Važno je pokušati spriječiti i

liječiti kronične komplikacije šećerne bolesti, a to su: pretilost, povišen krvni tlak i bolest

krvnih žila. Preporučuje se u dnevnu rutinu uključiti redovitu tjelesnu aktivnost jer

aktivne mišićne stanice uz manju količinu inzulina uspješno iskorištavaju glukozu za

energetske potrebe.

Neki opšti ciljevi nutritivnih preporuka su sadržani u sljedećem:

- postići i održati urednu razinu šećera u krvi

- postići i održati urednu razinu masnoće u krvi

- postići i održati urednu razinu krvnog pritiska.

Iako postoje razlike među pojedinim zemljama, neka općeprihvaćena nutritivna pravila su:

- održati umjeren odgovor razine šećera u krvi nakon obroka

- postići i održati preporučenu tjelesnu težinu

- zadovoljiti individualne prehrambene navike.

27

ISHRANA KOD AKUTNIH GASTROENTEROKOLITISA

Pažljivo odabrana i ispravna prehrana je od velike važnosti za liječenje bolesnika sa akutnim

proljevom i povraćanjem. Pridržavajući se strogo određenih preporuka za prehranu,

organizmu nadoknađujemo potrebne elektrolite i vodu, odnosno sve ono što se gubi

proljevom i povraćanjem. Pravilna prehrana pomaže bržem oporavku, odnosno smanjenju

broja stolica i prestanku povraćanja. Mjere samoliječenja kako bi se izbjegla dehidracija

uključuju uzimanje otopine elektrolita (oralna rehidracijska tekućina koja se može kupiti u

slobodnoj prodaji) kako bi se nadomjestila izgubljena tečnost, što je posebno važno kod male

djece. Kako je rizik od dehidracije veći kod dojenčadi i male djece, roditelji moraju pažljivo

pratiti broj pelena koje su promijenili dnevno kada je dijete bolesno. Soda i obična voda ne

nadomještaju elektrolite potrebne djeci koja su dehidrirala od povraćanja i proljeva. Ne treba

jesti jako masnu, slatku i začinjenu hranu niti mliječne proizvode. Treba djetetu strpljivo

davati male količine mlakog čaja od šipka. Bolesnici s proljevima koji zbog mučnine nisu u

mogućnosti uzimati tekućinu na usta možda će trebati infuziju, posebno mala djeca. Potrebno

je biti strpljiv sa djecom i nuditi im često manje količine ohlađenog čaja od šipka. Dijete

može jesti uobičajenu hranu samo ne jako masnu i slatko. Osobe koje uzimaju diuretike

moraju biti pažljivi kod proljeva i možda će morati prestati uzimati diuretike za vrijeme

akutne faze proljeva. Djeca koja su isključivo na majčinom mlijeku, ne mijenjaju prehranu.

Dojenje se ne prekida ako dijete ima proljev, dok za ostalu djecu prehrana treba biti

primjerena dobi. Hrana koja se nikako ne preporučuje je sve prženo, masno, pečeno,

začinjeno, voćni sokovi, mliječni proizvodi (kod težih proljeva). Dopuštena je riža (rižina sluz

kod proljeva), žitarice, kuhano povrće, banane i jabuke (izgnječiti i ostaviti da poprime

tamniju boju), nemasno meso (piletina, puretina).

28

ISHRANA KOD BOLESNIKA SA URTIKARIJOM (urtikarijalna dijeta)

Urtikarija je vaskularna reakcija kože koja izaziva kožne promjene i pojavljuje se, u većini

slučajeva, u obliku izdignutih pločastih crvenih mrlja (lat. urtica rubra), mada se ponekad

mogu pojaviti i bijele mrlje (bijeli osip, lat. urtica alba s. porcelanea).

Kod pojave alergijske reakcije na određenu namirnicu provodi se liječenje bez lijekova ili

lijekovima. U jednom i drugom slučaju treba eliminirati određenu namirnicu iz prehrane,

odnosno bitno je spriječiti dalji unos alergena u organizam (ako je poznat) i ubrzati njegovo

izlučivanje (npr. davanjem laksativa u slučaju prehrambenog alergena), te izbjegavati štetne

faktore (lijekove, hranu s aditivima i kozervansima, smanjiti stres, alkohol). Valja izbaciti i

bjelančevine nekoliko dana (ne jesti meso, mliječne proizvode i jaja), te ih kasnije postepeno

uvoditi prema uputi. Izbjegavanje bjelančevina posebno je važno ako je alergen mala

molekula jer tada neće naći nosača (bjelančevinu) i prestat će djelovati.

Kod akutne urtikarije prvih sedam dana provodi se dijeta, a kasnije je potrebno provoditi tzv.

eliminacijsku dijetu. Ona se sastoji u izbjegavanju hrane s konzervansima i aditivima, te

konzumiranju lagane kuhane hrane bez začina (osim soli). Od lijekova se primjenjuju

antihistaminici koji smanjuju svrbež, a kod težih oblika mogu se primjeniti kortikosteroidi ili

neki drugi lijekovi, što ovisi o težini kliničke slike.

Gotovo svi znamo jesmo li na nešto alergični i kada izbija urtikarija. Potrebno je uvijek

izbjegavati sve ono što stvara tegobe. Ako se urtikarija pojavi prvi put, posebno zbog

unošenja u organizam neke namirnice, treba ustanoviti poseban režim prehrane.

Preporučuje se sljedeći jelovnik:

1. dan: čaj sa šećerom;

2. dan: riža kuhana na vodi, dvopek, med i keksi bez jaja;

3. dan: supa s kuhanom piletinom, krompir, jabuka;

4. dan: kuhana teletina, banana.

5. dan: kuhana govedina, zelena salata i mrkva.

6. dan: mlijeko.

Nakon sedam dana uvodi se u jelovnik takozvana eliminacijska dijeta – uzimanje hrane bez

aditiva i konzervansa.

Bolesnika s urtikarijom, osobito onom koja se javlja rijetko i bez uzroka, treba upoznati i s

pojmom intolerancije na histamin ili histaminizam. Riječ je o reakciji na histamin koji se

može stvarati ne samo tokom alergijske reakcije nego i kao razgradni produkt neke hrane

(bjelančevina). Hrana zbog dužeg stajanja ili početka kvarenja u sebi sadrži mnogo histamina,

kao i jela koja se podgrijavaju. Histamin se ne može razoriti kuhanjem, smrzavanjem ili

grijanjem u mikrovalnoj pećnici, a kombinacija alkohola s hranom koja sadrži histamin

pojačava njegovo djelovanje. Puno histamina ima u crvenom vinu, šampanjcima, pivu,

sirevima, plavoj ribi (osobito konzerviranoj), suhomesnatim proizvodima, naročito ako duže

stoje. Preporuka je jesti uvijek svježu, laganu i kuhanu hranu. Pojavi li se intolerancija na

histamin, daju se antihistaminici.

29

UNOS HRANE KOD BOLESNIKA

Dostatan unos hrane i vode treba osigurati energetske potrebe i sve esencijalne nutrijente

potrebne za normalan metabolizam. U stanju bolesti nutritivne potrebe organizma često su

promijenjene, a potrebe određenih organa i organskih sustava moraju se optimalno

zadovoljiti. Iako nutritivna potpora može biti standardizirana u segmentu liječenja određenih

bolesti, važno je shvatiti da je svaki bolesnik individua koja zahtijeva brižan pristup procjeni

stanja uhranjenosti, ali i odabiru pojedinih pripravaka. Klinička prehrana važan je segment

liječenja bolesnika, češće kao potporna terapija, ali povremeno i kao osnovni način liječenja.

Klinička prehrana obuhvata sve oblike prehrane bolesnika tj. uobičajenu prehranu na usta,

prehrambene modifikacije i pripravke, te enteralnu i parenteralnu prehranu, a u užem smislu

obuhvaća samo enteralnu i parenteralnu prehranu. Enteralna prehrana podrazumijeva unos

hrane ili komercijalnih nutritivnih otopina i pripravaka, u prvom redu sondom u želudac ili

početne dijelove tankog crijeva. Moguć je i unos na usta kao nadopuna svakodnevnoj

prehrani ili kao osnovna prehrana u bolesnika koji nisu u mogućnosti konzumirati normalnu

hranu. Ideja vodilja i cilj njenog razvoja je osigurati bolju kvalitetu života svim bolesnicima

kojima je potrebna kvalitetna, dopunska prehrana. Parenteralna prehrana je oblik kojim se

organizmu krvožilnim putem nadoknađuju voda, energetski supstrati (glukoza i lipidi), kao i

sve druge hranjive tvari (oko 50 nutritivnih sastojaka). Odluku o vrsti kliničke prehrane

moguće je donijeti tek nakon što se provede procjena stanja uhranjenosti i ocijeni stanje

probavnog sustava - tankog i debelog crijeva. Danas kada govorimo o ishrani bolesnika

upotrebljavamo izraz nutritivna terapija.

Enteralna prehrana

Prioritetni cilj kliničke prehrane danas je održanje cjelovitosti sluznice tankog i debelog

crijeva, s naglaskom na hranjenje bolesnika normalnom hranom uz modifikacije ili enteralnim

pripravcima kada je god to moguće tj. kada ne postoje apsolutne kontraindikacije. I male

količine hrane u crijevnom lumenu mogu spriječiti stanjivanje crijevne stijenke i atrofiju

crijevnih resica te tako utjecati na smanjenje prijelaza bakterija iz crijeva u sistemni krvotok.

Prijelaz bakterija kroz crijevnu stjenku (bakterijska translokacija) može uzrokovati brojne

upalne komplikacije, a nerijetko i smrtni ishod. Osnovni postulat kliničke prehrane danas

glasi: “ako je crijevo u funkciji, koristi ga”. Enteralna prehrana ima brojne prednosti u

odnosu na parenteralnu prehranu:

Potrebe organizma za hranjivim tvarima koje se unose enteralnim pripravcima u

crijevo dobro su poznate, za razliku od parenteralne prehrane i unosa nutritivnih tvari.

Pripravcima za enteralnu prehranu omogućava se unos nekih hranidbenih pripravaka

kao što su probiotici, prebiotici i prehrambena vlakna kojih ili nema ili ne može biti u

parenteralnim otopinama.

Broj i učestalost ozbiljnih komplikacija, posebno upalnih, znatno je manji u bolesnika

na enteralnoj prehrani.

Enteralna prehrana znatno je jeftinija od parenteralne.

30

Spektar pripravaka za enteralnu primjenu širok je i dostupan za svakodnevnu primjenu.

Komercijalni pripravci imaju brojne prednosti nad pripravcima koji se pripremaju u bolničkim

kuhinjama ili kod kuće. Enteralna hrana dijeli se na monomerne (elementarne), oligomerne

te polimerne pripravke. Osnovna razlika je u veličini, odnosno količini i vrsti prisutnih

molekula. Sukladno tome, pripravci koji sadrže veći broj molekula, koje su ujedno i kraće,

imaju veću osmolarnost pa stoga mogu prouzročiti nuspojave poput proljeva.

Ishrana preko nazogastrične sonde

Enteralna prehrana putem sonde je indicirana u bolesnika s funkcionalnim probavnim

sustavom koji ne mogu uzeti dovoljnu količinu hranjivih tvari na usta, jer im je potrebna

intenzivna bjelančevinska i kalorijska potpora, ili se ne mogu ili ne žele hraniti na usta.

Enteralna prehrana, za razliku od parenteralne, pomaže u očuvanju građe i funkcije probavnog

sustava; također je i jeftinija te vjerojatno izaziva manje komplikacija. Specifične indikacije

su dugotrajna anoreksija, teška bjelančevinsko–energetska malnutricija, koma ili smanjena

razina svijesti, zatajenje jetre, nemogućnost uzimanja hrane na usta zbog traume glave i vrata

ili neuroloških bolesti i teških bolesti (npr. opeklina) koje izazivaju metabolički stres. Ostale

indikacije mogu biti priprema crijeva za kirurški zahvat u teško bolesnih ili jako pothranjenih

bolesnika, zatvaranje enterokutanih fistula i prilagodba tankog crijeva nakon opsežne

resekcije ili kod poremećaja koji mogu uzrokovati malapsorpciju (npr. Crohnove bolesti).

Ako je hranjenje sondom potrebno provoditi ≤6 sedmica, obično se koristi nazogastrična ili

nazoenterična silikonska ili poliuretanska sonda malog promjera. Ako je postavljanje otežano

zbog ozljede ili deformacije nosa, može se uvesti orogastrična sonda.

Za hranjenje sondom >6 sedmica, obično je potrebno uvesti sondu u gastrostomu ili

jejunostomu. Ona se obično uvodi endoskopski, hirurškim putem ili pod nadzorom rendgena.

Izbor ovisi o sposobnostima liječnika i želji bolesnika. Jejunostomske sonde su dobre za

bolesnike s kontraindikacijama za gastrostomu (npr. gastrektomija, opstrukcija crijeva

31

proksimalno od jejunuma). Međutim, uz njih opasnost od traheobronhalne aspiracije nije ništa

manja od one kod gastrostomskih sondi, kao što se to obično misli. Jejunostomske sonde se

lako dislociraju i obično se koriste samo kod hospitaliziranih bolesnika.

Daju se tečni pripravci koji obično uključuju hranjive formulacije te polimerne ili druge

specijalizirane pripravke. Tokom hranjenja putem sonde, i 2 h nakon njega, bolesnici trebaju

sjediti uspravno pod uglom od 30 do 45°. Hrana se na sondu daje u bolusima, nekoliko puta

dnevno, ili trajno. U većine bolesnika koji ne mogu dugo sjediti uspravno, indicirano je

hranjenje u bolusima. Trajno hranjenje je potrebno ukoliko bolusi izazivaju mučninu i na ovaj

se način smanjuje učestalost proljeva i aspiracije. Kod hranjenja u bolusima, ukupna dnevna

količina se dijeli na 4 do 6 odvojenih obroka, koji se unose putem sonde pomoću šprice ili se

unose pomoću sile teže iz podignute vrećice. Nakon hranjenja, sonda se ispere vodom da bi se

izbjeglo začepljenje.

Komplikacije su česte i mogu biti ozbiljne. Sonde, posebno one veće, mogu ozlijediti tkivo,

oštećujući nos, ždrijelo ili jednjak. Gušća hrana može začepiti lumen, posebno manjih sondi.

Sonde, posebno jejunostomske, se mogu pomaknuti, a ponovno postavljanje sonde za

hranjenje je teže.

Parenteralna prehrana

Parenteralna ishrana je intravenska administracija hranljivih materija koja je indikovana kada

bolesnici ne mogu da se hrane per os, preko nazogastrične sonde ili jejunostome, tj.kada se

nalaze u stanju intestinalne insuficijencije (redukcija funkcionalne mase crijeva ispod količine

neophodne za adekvatnu digestiju i apsorpciju hranljivih sastojaka). Indikovana je kad je

ispunjen jedan od tri uslova: bolesnik

- ne može da jede (npr.disfagija kod tumora jednjaka),

- ne želi da jede (npr.anorexia nervosa)

- ili mu je zabranjeno da jede (fistule GIT-a).

Parenteralna prehrana se po definiciji daje i.v. (intravenski). Put intravenske ishrane može biti

periferna vena (najčešće vene na rukama) ili centralna vena (gornja ili donja šuplja vena).

Parenteralna prehrana može biti djelomična i poptuna. Djelomična parenteralna prehrana

zadovoljava samo dio dnevnih prehrambenih potreba, nadopunjavajući prehranu na usta.

Mnogi hospitalizirani bolesnici na ovaj način primaju otopine dekstroze ili aminokiselina.

Potpuna parenteralna prehrana (engl. total parenteral nutrition – TPN) zadovoljava čitave

dnevne prehrambene potrebe. TPN se može provoditi u bolnici ili kod kuće. Budući da su

otopine za TPN koncentrirane, te mogu izazvati trombozu perifernih vena, obično je potrebno

uvođenje centralnog venskog katetera.