Pria i prianjePoto smo u prethodnim poglavljima napravili pregled razliitih oblika jezike organizacije knjievnoumjetnikog teksta, sad emo se okrenuti onome to esto predstavlja sutinu tog teksta: izgradnji jednog svijeta koji se u tekstu otvara kao da je stvaran, iako je stvoren od rijei i reenica, ili, tanije, od predmeta i pojmova koji su oznaeni tim rijeima i reenicama. Dok itamo jedan roman, dok pratimo kako se ulanavaju rijei u reenice i reenice u strukturu teksta, mi osjeamo da smo u sve jaoj i sve prisnijoj vezi s jednim posebnim svijetom, koji je iz jezika romana uao u nau svijest i postao predmet naeg doivljavanja. Kad okrenemo posljednje stranice Ane Karenjine, na primjer, u naem pamenju vie nego rijei romana ostaju njegovi likovi: Ana, Vronski, grof Karenjin. I onda kad vie ne pamtimo ni jedne jedine reenice romana, mi se jo dobro sjeamo mnogo stvari koje se tiu tih likova, njihovih meusobnih odnosa i njihovih ivotnih sudbina. Ono to smo imali pred sobom dok smo itali roman bile su samo rijei, linearni diskurs, jezik u akciji. Ipak, nekim udom, iz te isto jezike strukture pojavio se, kao iv, cijeli jedan svijet, naseljen zanimljivim ljudima i ispunjen uzbudljivim zbivanjima. Naravno, taj svijet nije postojao prije nego to ga je jezika struktura dovela do postojanja. Zato i nije dobro rei da je taj svijet u romanu prikazan, jer prikazivanje podrazumijeva prethodno postojanje tog svijeta (u smislu: on je ve bio tu kad je doao roman da ga prikae). Roman nije njegova slika; roman je knjievni tekst koji postupcima umjetnike konstrukcije izgrauje jedan svijet u kojem ive likovi slini ljudima koje smo upoznali u ivotu. A to je proces koji se odvija koliko u romanu toliko i u itateljevoj svijesti. On zapoinje tekstom, a dovrava se itanjem tog teksta. Jedan od osnovnih naina na koji se u knjievnom djelu oivljava njegov unutarnji svijet svakako je pria ili narativ (< lat.naratio, prianje). Ali pria nije iskljuivo knjievni fenomen. Ona je nain na kojiljudi i inae spoznaju svijet i izmjenjuju svoje spoznaje. Ona je jedan od najkarakteristinijih vidova meusobne ljudske komunikacije. Sva iva bia meusobno komuniciraju na ovaj ili onaj nain, ali samo ljudi mogu izmjenjivati prie. Zato? Zato jer samo oni mogu komunicirati u prolom vremenu. Preterit, ili prolo vrijeme, vrijeme je prie. ak i kad je zbivanje smjeteno u budunost, prianje o njemu je u prolom vremenu. A to je, po Davidu Bynamu, prvi princip pripovjednog umijea. U knjizi Demon u umi (Th e Daemon in the Wood, 1982.) Bynam je naveo parabolu o psu pomou koje je Erwin Panowski objasnio osnovni princip prie: Pas oznaava pribliavanje nepoznate osobe laveom koji je drukiji od onog kojim izraava svoju elju da bude puten s lanca. Ali se on nee oglasiti posebnim laveom da prenese obavijest da je nepoznata osoba svratila u vrijeme gospodarevog odsustva. Tu parabolu Bynam je prokomentirao na ovaj nain: Da je pas o kojem govori Panowski u stanju da laje na nepoznatu osobu u prolom vremenu, on bi zaista ovladao prvim principom pripovijednog umijea. Osnovni probitak pripovijedanja i jeste u uvanju spomena: ono omoguava ljudima da dijele uspomene na stvari koji oni moda nisu lino iskusili. Iz tog razloga usmene prie se obino priaju o dogaajima koje treba pamtiti, o stvarima koje suzbog neega vrijedne spomena, ili su pak drukije od svakodnevnih dogaaja. ak najneuobiajenije usmene prie potuju taj princip. Ta sposobnost da govori u prolom vremenu i da tako uva sjeanje na ono to je vrijedno sjeanja kod ovjeka se razvila u duboku i neodoljivu potrebu za priom i prianjem. O tome je, u govoru koji je odrao u Stokholmu prilikom primanja Nobelove nagrade zaknjievnost 1961. godine, Ivo Andri rekao ovo: Na hiljadu raznih jezika, u najraznolinijim uslovima ivota, iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih prianja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedaa koja izlaze u ovom trenutku iz izdavakih kua u velikim svetskim centrima, ispreda se pria o sudbini ovekovoj koju bez kraja i prekida priaju ljudi ljudima. Nain i oblici tog prianja menjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za priom ostaje, a pria tee dalje i prianju kraja nema. I sam autentini pripovjeda, Andri je dobro znao da je pria, i potreba za priom, opeljudski fenomen, iji se duboki smisao moe objasniti na vie nego jedan nain. Po njegovim rijeima, pria, poput prianja legendarne eherezade, eli da zavara krvnika, da odloineminovnost tragikog udesa i da produi iluziju ivota i trajanja. Ili ona, opet po njegovim rijeima, eli pomoi ovjeku da se nae i snae, osvijetliti tamne puteve na koje nas ivot esto baca i o tom ivotu nam rei neto vie nego to mi, u svojoj slabosti, moemo da saznamo i shvatimo; ili, moda, pripovjeda eli govoriti u ime onih koji nisu umjeli ili nisu stigli da se izraze; ili, on, moda, pria sam sebi svoju priu, kao dete koje peva u mraku da bi zavaralo strah. Andri je s razlogom zakljuio da je u tim prianjima, usmenim i pismenim, moda i sadrana pravaistorija ovjeanstva, i moda bi se iz njih mogao naslutiti, ako ne i saznati, smisao te istorije. Iz te iskonske ovjekove potrebe za prianjem moda se i razvila knjievnost. Jer, u osnovi gotovo svega onoga to nazivamo knjievnoumjetnikim diskursom, s izuzetkom lirske poezije, redovno se nalazipria: ep i roman, balada i novela, bajka i vic, anegdota i moralna pouka, ljetopis i autobiografi ja u krajnjoj liniji su tek razliite vrste prianja. Nemamo li onda pravo pomisliti da su sve to samo modaliteti one iste prie koje oveanstvo, od prvog bleska svesti, kroz vekove, stalno pria samo sebi, kako je govorio Andri?Ali pria nije samo verbalni in. Aristotel je s pravom smatrao da i glavni dio dramske predstave predstavlja pria (mythos), bez obzira to je u njoj ona ispriana u obliku mimeze (podraavanja), a ne dijegeze (pripovijedanja). Uistinu, u osnovi velikih drama uvijek su velike prie. Onu primordijalnu ovjekovu potrebu za priom i prianjem nalazimo, dakle, realiziranu i u drugim medijima, a ne samo u jeziku. Nalazimo je u baletu, u operi, u pantomimi, u slikarstvu, u stripu, u filmu. Skoro da bi se moglo rei da se pria nalazi u osnovi svega onoga ime ovjekiskazuje sebe. Ta injenica, odavno dobro poznata, u drugoj polovici XX stoljea na sebe je privukla takvu panju da se iz interesa za fenomen prie i prianja razvila cijela jedna nova znanost, naratologija, znanost o prianju. Ona, dodue, nije postala sastavni dio znanosti o knjievnosti, poto se bavi svim vrstama komunikacije koje se zasnivaju na prii, ali je ona svojim analitikim metodima u velikoj mjeri doprinijela razumijevanju fenomena prianja koji je u osnovi velikog dijela knjievnosti.to ini priu?Mnogi naratolozi smatraju da je tzv. narativni diskurs (prianje) jedna posebna vrsta govora, koji se zasniva na isto tako vrstim formalnim strukturama kao to su gramatike strukture. Tako je Roland Barthes, u vrijeme svoje strogo strukturalistike faze, smatrao da se sve prie mogu svesti na jedan osnovni strukturalni model, koji se moe smatrati univerzalnim kao to je u generativnojgramatici univerzalan model reenice. Po Barthesu, svaka pria sadri jedan nukleus, ili sinopsis, u kojem se nalaze svi bitni elementi svake prie. Voen strukturalistikom vjerom u apstraktne modele koji upravljaju strukturiranjem svega to ini nau sliku svijeta, Barthes je bio krenuo u potragu za algebarskim formulama po kojim se upravlja narativni diskurs, ali je kasnije sam odustao od tog neumjerenog scijentistikog poduhvata. Zato ga ni mi neemo slijediti na putu koji je on sedamdesetih godina zacrtao u svom Uvodu u strukturalnu analizu narativa. Meutim, njegova ideja narativne jezgre, u kojoj su sadrani osnovni uvjeti prie, teorijski je znaajna, jer nam pomae da utvrdimo to jedan iskaz ini priom.Kao ilustraciju uzet emo ovaj epitaf s jednog bosanskog nadgrobnog spomenika iz XII stoljea i razmotriti ga kao da je to nekakvo narativno jezgro:V dni bana velikago Kulina bjee Gradia sudija veli u njego. I szida svetago Jurja. I se lei u njego. I ena njegova ree: Poloite me u njego. A se zida Drae Ohmuanin.U tom kratkom zapisu nalazimo nukleus iz ijih bi se komponenti mogla razviti cijela jedna dua ili kraa pripovijest. U stvari, u njemu nalazimo est komponenti koje ine osnovne elemente svake prie. To su: 1. Akteri : veliki sudija Gradia i njegova ena. Oni ispunjavaju funkciju koju u reenici ima subjekt, tj.oni vre radnju. U zamiljenoj pripovijesti oni e se pojaviti kao individualizirani likovi, koji su vie ili manje psiholoki kompleksni. Ali i tada e oni prije svega biti funkcije, koje svojom aktivnou pokreu razvoj prie. U svom shematiziranom opisu narativnih struktura naratolozi zato i ne govore o likovima, koji su konkretne realizacije te strukturne komponente narativa, ve o aktantima, tj. djelatnicima, ija je funkcija u vrenju odreenih radnji. Aktanti su, kako kae Tzvetan Todorov, jedinice s dva lica. S jedne strane, oni su linosti smjetene u vrijeme i prostor, obino s vlastitim imenom; s druge strane, oni imaju svoje mjesto u radnji i ispunjavaju funkcije koje u reenici ispunjavaju imenice: mogu biti subjekti radnjeili njeni objekti. A karakteristino je da se aktanti redovno pojavljuju u parovima, ili tzv. binarnim opozicijama: sudija Gradia i njegova ena, Ana i grof Karenjin, ili Ana i Vronski. Jer aktant svoju funkciju uvijek ispunjava u odnosu prema drugom aktantu, koji u datoj situaciji predstavlja njegovu binarnu opoziciju: X prema Y (recimo ena prema muu), ili, u drugoj situaciji, X prema Z (recimo, ena prema ljubavniku ili ena prema sinu) itd. Poto su u pitanju funkcije a ne linosti, oni se mogu lako zamijeniti: umjesto sudije Gradie kao akter se moe pojaviti i netko drugi s drugim imenom i zanimanjem. Upravo ta zamjenljivost aktera omoguava da se stalno ispredajunove prie na stare teme. A da su u pitanju funkcije, a ne konkretni likovi, govori injenica da se kao akteri na isti nain mogu pojaviti ne samo ljudi ve i bogovi, i stvorenja iz mate, i ivotinje (ili bia slina ivotinjama), pa ak i predmeti. (U jednom popularnom animiranom filmu junaci su djeije igrake: Toys). Prie imaju aktere (ili aktante), kao to reenice imaju subjekte. A tek u konkretnoj realizaciji prie odreuje se tko su i kakvi su oni.Radnje: sudija Gradia je sazidao crkvu Svetoga Jurja, i kad je umro, u njoj je sahranjen. Ti dogaaji ispunjavaju funkciju koju u reenici ima predikat. A kao to ovaj primjer pokazuje, ti su dogaaji na vie nego jedan nain meusobno povezani. Jer, nije samo slijed u vremenu ono to povezuje dva pomenuta dogaaja: zidanje crkve i nalaanje posljednjeg poivalita. Meu njima postoji i dublja veza nego to je injenica da se to drugo dogodilo poslije onog prvog. (Iako u tekstu ta dublja veza nije eksplicitno naznaena, u naoj svijesti se ona sasvim odreeno uspostavlja.) U stvari, ovdje nalazimo upravo onu situaciju u kojoj je E. M. Forster vidio minimum dogaaja koji je potreban za priu: Kralj je umro, a za njim je umrla i kraljica (U naem sluaju: Sudija Gradia je umro, a za njim je umrla i njegova ena). Ali je to situacija koja daje osnovu i za takav razvoj prie u kojem su dogaaji povezani ne samo kronoloki ve i po nekoj svojoj dubljoj logici. Kao u Forsterovom primjeru: Kralj je umro, a za njim je od alosti umrla i kraljica. Izmeu dva dogaaja sada je uspostavljena kauzalna veza: dogaaji ne samo da dolaze jedan iza drugog ve i proizlaze jedan iz drugog. A taj kauzalitet moemo prepoznati i u situaciji o kojoj nas je izvijestio Dra Ohmuanin u navedenom epigrafu: Veliki sudija Gradia sazidao je crkvu svetoga Jurja, i kad je umro, sahranjen je u njoj. Kad je njegova vjerna ena bila na samrti, zatraila je da bude sahranjena pored njega. To bi, moda, Dra Ohmuanin ispriao da nije morao priu urezivati u kamen, ili da nije slijedio konvencije tadanje epigrafike. 3. Vrijeme i prostor: V dni bana velikago Kulina bjee Gradia sudija veli u njego. Dogaaji su vremenski i prostorno odreeni, a toodreenje ispunjava funkciju koju u reenici imaju adverbijalne odredbe. Kako vrijeme i prostor u prii ine jednu kompleksnu cjelinu, Mihail Bahtin je skovao zgodan termin kronotop (< grkikronos, vrijeme, i topos, mjesto). Svaka pria ima svoj kronotop, koji moe biti samo naznaen, kao u naem primjeru, a moe se razviti s mnotvom detalja koji oivljavaju jedno vrijeme i inedrutveni ambijent u kojem se deava radnja prie. Svoju izmiljenu priu o ljubavnoj aferi nesretne Ane Karenjine Tolstoj je smjestio u ambijent ruskog visokog drutva iz druge polovine XIX stoljea, koji je prikazao tako upeatljivo da nam se ini da smo ga iz njegovog romana i sami dobro upoznali. A u veini pripovjedaka i romana upravo ambijent daje odreenu boju unutarnjem svijetu knjievnog t djela i esto upravo on stvara onu iluziju da je u pitanju stvarni ivot. Znamo da su linosti romana izmiljene, ali vjerujemo da je svijet oko njih istinit. U romanu izmiljene abe skau po stvarnim vrtovima, duhovito je primijetio jedan romansijer. 4. Tekstualna obrada: U vrijeme bana Kulina bjee sudija Gradia koji sazida crkvu svetoga Jurja. Dogaaji su smjeteni u prolost i pria o njima zapoela je u prolom vremenu, koje je, kao to znamo, osnovno vrijeme prie. Meutim, odmah zatim dolazi do promjene u nainu pripovijedanja: iz trenutka prolosti dovedeni smo u trenutak sadanjosti: I evo sad lei u njoj. A onda se nain pripovijedanja opet mijenja: iz naracije (dijegeze) prelazi se u dramsko predstavljanje (mimezu), pa se, umjesto pripovjedaa, za rije javlja jedan od aktera prie: I ena njegova ree: Poloite me u njego. Takve promjene narativnog modusa, naravno, mnogo su kompleksnije i komplikovanije u razvijenim narativnim strukturama, to ih uvijek ini zanimljivijim, Jer, zanimljivost prie nije iskljuivo u zanimljivosti dogaaja o kojima se pria, ve i u tekstualnoj obradi prie, u kojoj se razliitim narativnim postupcima ostvaruje dinamika i kompleksnost prie. Bez obzira, recimo, to prianje poglavito podrazumijeva prolo vrijeme, ono esto dobiva oblik sadanjeg vremena: preterit, kao osnovno vrijeme prie, tada prelazi u tzv. tabularni prezent, kojim se proli dogaaji izlau kao da se dogaaju sada, pred oima sluatelja ili itatelja. Taj postupak oivljava priu,jer dogaaje uprizoruje i tako ih zorno predstavlja. A to prelaenje iz pripovijedanja u prikazivanje samo je jedan od bezbrojnih postupaka kojim se pria moe na poseban nain organizirati. I to nas podsjea da je i u prianju od prvorazrednog znaaja organizacija iskaza, tj. ona usmjerenost na iskaz kao takav koju je Roman Jakobson vidio kao osnovno distinktivno obiljeje knjievnoumjetnikog diskursa uope. Jer i prianje je umijee, svejedno da li je u usmenoj ili pisanoj formi. Kao takvo, i ono podrazumijeva gotovo isto onoliko razliitih i raznovrsnih izraajnih oblika (fi gura) koliko ih je u govornikom i pjesnikom umijeu prepoznala klasina retorika. Zato je Wayne Booth, jedan od osnivaa moderne naratologije, svoju raspravu o umijeu pripovijedanja sasvim umjesno nazvao Retorika pripovjedne knjievnosti (Th e Rhetoric of Fiction, 1961.). 5. Pripovjeda ili narator: Ovo je sazidao Dra Ohmuanin, kae se na kraju naeg zapisa. A mi smijemo pretpostaviti da je ta osoba u isto vrijeme i onaj koji je koncipirao priu o sudiji Gradii i njegovoj eni i koji nam ju je izloio u tekstu urezanom u kamen. ak i da se nijelegitimirao, mi bismo pretpostavili da je netko, tko god, tu funkciju izvrio. Netko je smislio priu i oblikovao je takvu kakvu je itamo s nadgrobog kamena. Jer, nema pripovijedanja bez pripovjedaa, kao to je napomenuo Tzvetan Todorov. Meutim, treba odmah istai da pripovjeda, ili narator, nije isto to i autor. Autor je ostao izvan teksta, kao njegov svojevremeni proizvoa, a narator je i dalje u tekstu, kao onaj koji nam u njemu pria svoju priu. U tom pogledu narator ispunjava onu funkciju koju lingvisti nazivaju subjekt iskaza, to nije isto to i subjekt reenice. Na primjer, u reenici Sudija Gradia je sazidao crkvu Sv. Jurja subjekt je sudija Gradia. Ali ta reenica podrazumijeva i nekoga tko ju je iskazao i tko je subjekt tog iskaza. To to se podrazumijeva moe se ovako formulirati: Dra Ohmuanin nam kae da je sudija Gradia sazidao crkvu sv. Jurja. Jedno je subjekt koji izgovara reenicu, a drugo je subjekt koji u toj reenici vri radnju. ak i kad je u pitanju ista linost, radi se o dvije razliite funkcije: subjekt reenice vri radnju, subjekt iskaza nas izvjeuje o tome. U reenici Ja piem ja je subjekt koji vri radnju i ima drukiju funkciju nego to isto ja koje kao subjekt iskaza o tome izvjeuje. A kao to je subjekt iskaza gramatika funkcija, tako je narator narativna funkcija. On ju moe ispunjavati r na razliite naine. Recimo, on moe obznaniti svoje prisustvo (kao na Dra Ohmuanin), ili se moe tako sakriti da nam se ini kao da ga i nema. On moe, osim uloge naratora, imati i ulogu aktera, tj. lica koje aktivno uestvuje u dogaajima o kojim pripovijeda, a moe te dogaaje posmatrati sa strane i izdaleka. U stvari, mogunosti te pozicije naratora gotovo su neiscrpive. Zbog toga je upravo pitanje naratora postalo jedan od najinteresantnijih problema naratologije. 6. Smisao prie ili struktura znaenja: Sudbina sudije Gradie i njegove ene nesumnjivo po znaenju prevazilazi singularnost jednog posebnog sluaja. Pria o njima navodi nas da pomislimo na neto to ima univerzalniji smisao: na prolaznost ivota, ali i na mogunosti da se, toj prolaznosti uprkos, sauva spomen na vlastiti ivot. To je smisao ove prie urezane jo u XII stoljeu na jedan nadgrobni kamen. Uistinu, glavna briga pripovjedaa nikad nije u tome da nassamo izvijesti o tijeku nekih dogaaja, ve da nam ispria priu koja ima neki smisao. Ali taj smisao ne dolazi do nas samo iz prie ve i iz naih vlastitih refl eksija koje je pria pokrenula. Uostalom, smisao svakog teksta je koliko u tekstu toliko i u itanju teksta. Meutim, da bi se postigla neka suglasnost izmeu smisla prie i razumijevanja prie potrebno je da postoji i neka strukturalna korespondencija, ili homologija, izmeu dogaaja o kojima se pria i dogaaja u ivotu. Jer, kad ne bismo osjetili taj odnos izmeu svijeta u prii i svoje svijesti o svijetu, mi ne bismo mogli razumjeti ni dogaaje o kojima se pria, ni smisao prie. Sve ove narativne komponente koje smo prepoznali u sinopsisu prie o sudiji Gradii ve nekoliko decenija predmet su veoma detaljne analize one znanosti koja se nazvala naratologijom i koja je posljednjih decenija XX stoljea znatno utjecala na znanost o knjievnosti, odnosnona prouavanje narativnog diskursa u knjievnosti.to je naratologija? Naratologija prouava narativne tekstove. A narativni tekst je tekst u kojem netko nekome pria o jednom ili vie dogaaja, koji mogu biti stvarni ili fi kcionalni. Sa stanovita naratologije, dakle, nema bitne razlike izmeu historije i fi kcije. Predmet njenog prouavanja moe biti roman, novela, reportaa, historiografski tekst, epska pjesma, novinski izvjetaj, reklamna poruka, tj. svaki tekst, usmeni ili pisani, ukoliko se u njemu pria neka pria. Te tekstove ona izuava samo onoliko koliko su narativni. Jedan roman, na primjer, moe se prouavati na razliitenaine, a naratologija se njime bavi jedino s ciljem da utvrdi na koji nain je u tekst poloen narativ, tj. kako je ispriana pria. Drugim rijeima, naratologiju zanima iskljuivo samo prianje, i to kao vrsta diskursa, a ne kao oblik ljudskog ponaanja.