53

ZAVIČAJ I PODRIJETLO RUĐERA BOŠKOVIĆA U SVJETLU HRVATSKO-SRPSKIH ODNOSA U

ISTOČNOJ HERCEGOVINI

1. UVOD

Danas su prošli naši Hrvati, pisao je svojemu bratu Bartolomeju godine 1757. o hrvatskim postrojbama u sklopu austrijske vojske koje su odlazile u bitku protiv Prusa Ruđer Bošković, jedan od rijetkih Hrvata kojega spominju gotovo sve svjetske enciklopedije. Nebrojeno je puta ponovljena uzrečica da tisuću puta ponovljena laž lako postaje istinom. Zbog toga se i u godini veli-koga jubileja, 300. obljetnice rođenja toga hrvatskog velikana često u našim medijima mogu čitati članci i intervjui u kojima uzdanice hrvatskoga novinar-stva (Inoslav Bešker) i književnosti (Predrag Matvejević) govore o navodnome Boškovićevu srpskom (ili barem nehrvatskom) podrijetlu.

Istočna je Hercegovina, zavičaj Ruđerova oca Nikole, zbog svoje specifič-ne povijesti veoma zanimljiva. Početkom 11. st. ondje je osnovana Trebinjska biskupija, a samo na području župe Ravno u Popovu uščuvano je čak osam srednjovjekovnih crkava (od kojih su pet i danas katoličke, a za tri se pouzdano zna da su to nekoć bile iako se u njima danas obavlja bogoslužje po istočnome obredu). O povijesnim okolnostima zbog kojih su katolici postali manjinom u istočnoj Hercegovini te danas nastanjuju samo najzapadnije i najjužnije dijelo-ve te mikroregije (iako je katolika još koncem 19. st. u Trebinju bilo dvostruko više nego pravoslavaca, a Hrvati su u znatnoj mjeri do Drugoga svjetskog rata naseljavali i općine Nevesinje, Gacko i Kalinovnik) dosta je pisano, pa izne-sene činjenice ne treba ponavljati. Tek ističem kako je navedeni prostor već više stoljeća rubni dio hrvatskoga narodnog prostora, a upravo je ta rubnost doprinijela očuvanju nekih drevnih jezičnih crta, opstanku nekih običaja autoh-tonoga prethrvatskog stanovništva (poput krsne slave koju se najčešće povezuje s kultom lara i penata, a zbog koje naši istočni susjedi posežu čak i za zapad-nom Hercegovinom), vjerovanja i osobnih imena koja su u drugim hrvatskim krajevima uglavnom iščeznula. Identitet se istočnohercegovačkih Hrvata zbog

vidovic.indd 53vidovic.indd 53 2/1/12 5:29:24 PM2/1/12 5:29:24 PM

54

nekih dodirnih točaka sa susjednim srpskim identitetom zarana našao na udaru velikosrpske propagande, ali i hrvatskoga ekskluzivnog nacionalizma po koje-mu sve što nije "čisto" hrvatsko nije uopće hrvatsko.

Upravo se na primjeru umjetno stvorenoga spora o Ruđerovu podrijetlu može rekonstruirati i obrazac velikosrpskoga posezanja za iskonski hrvatskim krajevima. Hrvatski je odgovor u takvim prigodama poslovično mlak, čemu smo svjedoci i u današnjim vremenima kad Akademija tzv. Republike Srpske posr-bljuje Makarsko primorje, a hrvatstvo dubrovačkih književnika brane tek časne iznimke kao što je Mirko Tomasović.

2. DUBRAVA I POPOVO U ISTOČNOJ HERCEGOVINI − POSTOJBINA BOŠKOVIĆÂ

Otac Ruđera Boškovića Nikola rođen je u Orahovu Dolu u Popovu, selu smještenome na južnome rubu prodoline Dubrave uz srednjovjekovni Put soli. Dubrava se prostire od Zavale, srednjovjekovnoga popovskog vojno-upravnog središta u kojemu se nalazio srednjovjekovni Popovski grad te niz utvrda o čemu svjedoče toponimi Grad, Gradac i Ostrog. Zavala je bila i duhovno sredi-šte toga kraja. U njoj se nalazila istočnohercegovačka inačica crkve sv. Spasa − crkva sv. Petra, predmet jednoipolstoljetnoga katoličko-pravoslavnog sporenja o kojoj srpski povjesničar Vladimir Ćorović piše: Iz ruševine te crkve očuvana je

Slika 1. Rodna kuća Nikole Boškovića u Orahovu Dolu (fotografirao: Stanislav Vukorep)

vidovic.indd 54vidovic.indd 54 2/1/12 5:29:27 PM2/1/12 5:29:27 PM

55

jedna ploča u manastiru, koja sa svoje strane daje nešto potvrde za zapadno poreklo njene arhitekture. Motiv pletera (podebljao D. V.) u gornjem delu ploče karakterističan je za dalmatinske građevine i to čak iz dosta ranog srednjeg veka, iz VIII − X stoleća. Govoreći o motivu dviju ptica Ćorović zaključuje: Ovakve figure po pravoslavnim crkvama u Hercegovini apsolutno ne postoje. Pametnomu dosta.

Osim te crkve u predaji se spominje i crkva sv. Mihajla kod Andrića i Jovi-ća kuća, u starome osunčanom dijelu Zavale koji se naziva Viti kuk, od koje je donedavno bio očuvan kameni prag. Na istočnome se obodu Dubrave nalazi brdo Tr(e)štenik (osl. trěskъ ‘grom’) koje upućuje na kult Peruna Gromovnika u koji se pretočilo štovanje sv. Vida, sv. Jurja, sv. Ilije, ali i sv. Mihajla/Mihovila. U Dubravi tako nalazimo dva toponima motivirana mogućim ruševinama crkava posvećenih svetcima u čiji se kult pretakalo Perunovo štovanje. Prvi je spomenuti toponim Miljava crkva u Zavali na ulazu u Dubravu, a drugi toponim Ilijino brdo na izlazu iz Dubrave u Orahovu Dolu. K tome, mjesni neverini popraćeni grmljavinom, koje Orovci promatraju s padina Ilijina brda (popovska uzrečica kaže: Gromom bije Gromovnik Ilija, vatrom pali Ognjena Marija, pomaže im sveti Pantelija), dolaze upravo s Tr(e)štenika. Crkva sv. Ilije koja se spominje u osmanlijskim vrelima (iako je katolički spisi ne spominju) možda se nalazila upravo na Ilijinu brdu napogled mogućemu Perunovu svetištu.

Slika. 2. Pravoslavni manastir u Zavali, nekoć najvjerojatnije benediktinski eremitaž (fotografirao: Stanislav Vukorep)

vidovic.indd 55vidovic.indd 55 2/1/12 5:29:28 PM2/1/12 5:29:28 PM

56

3. VJERSKI ODNOSI U POPOVU I NJIHOV UTJECAJ NA MJESNU ONIMIJU

Nakon dolaska Osmanlija u Popovu jača utjecaj pravoslavlja te se neg-dašnji eremitaž dogradnjom i preuređenjem pretvara u pravoslavni manastir koncem 15. ili početkom 16. st. (prvi mu je spomen 1514.), iako mu gradnju pojedini srpski povjesničari neopravdano pomiču čak na 7. st. Upravo je za-voski manastir bio idejni i ostvarbeni rasadnik snažnijega širenja pravoslavlja na samu Zavalu, njezine zaseoke Muharevu Ljut i Budim Do te obližnja sela Čvaljinu i Dvrsnicu, a u manjoj mjeri i na Ravno. O snazi popravoslavljivanja zorno svjedoči podatak da je u Čvaljini na pravoslavlje prešla čak i obitelj Perotić s otoka Šipana, a iz Zavale se i Čvaljine najviše obitelji u 17. i 18. st. preselilo u katolička sela Ravno i Trebimlja. Katoličkim su oazama ostali zavoski zaselak Češljari (na njegovu se mjestu nalazilo srednjovjekovno selo Poljičani) i ishodište Boškovićâ Orahovi Do.

Da je Popovo povijesni hrvatski prostor, dokazuje i toponimija u kojoj su uščuvani neki hrvatski apelativi koji su do danas uglavnom zabilježeni u kajkavskim krajevima. Tako u Popovu bilježimo toponime Velja Vas (usp. vas ‘selo’), Hržište (< hrž ‘raž’), Kljetina (< klijet ‘trošna kuća’) ili Čajteš (usp. čatež ‘močvarna livada’), a u Neretvanskoj krajini kod Komina nahodimo i toponime Gornja i Donja mlaka (< mlaka ‘lokva’). Na stari hrvatski glagol srbati ‘srkati, soptati’ (s kojim se povezuje i ojkonim Srb u Lici) upućuju hidronim Srbić, pre-

Slika 3. Crkva sv. Ivana u Orahovu Dolu (fotografirao: Stanislav Vukorep)

vidovic.indd 56vidovic.indd 56 2/1/12 5:29:28 PM2/1/12 5:29:28 PM

57

zime Srba i zoonim Srbo (tako se nazivaju psi koji srču dok piju vodu). Pridjev pak grčki u mjesnoj toponimiji označuje starinsku i kvalitetnu gradnju, a ne vjersku pripadnost.

Sve do dolaska Osmanlija veći je dio istočne Hercegovine bio ikavski. Nahodimo tako ikavicom pisane stećke u Nevesinju, Ljubinju i Trebinju. Marko Vego (za kojega bi se moglo reći sve osim da je hrvatski nacionalist jer je 1938. prešao na pravoslavlje) spominje činjenicu da se stanovnici Trebimlje i Ravna dubrovačkim sudcima obraćaju na ikavici te domeće: Mjesto Trebinje izražava se kao Tribigna u ikavskom području iako je to područje ijekavsko. Možda je to prastari ostatak iz doba doseljenja južnih Slavena u te krajeve. Tako je i sa mnogim drugim riječima, što se vidi po mojim ispisima iz arhiva. Da je istočna Hercegovina iskonski ikavsko područje, namjerno se prešućivalo zbog toga što iskonskih Srba ikavaca gotovo da i nema. Postoji tek jedna mala ikavska oaza u Azbukovici u Podrinju (današnja općina Ljubovija u zapadnoj Srbiji), danas naseljena isključivo Srbima, no po nekim je podatcima dio stanovništva u taj kraj doseljen iz Dalmacije. Nadalje, u blizini je Azbukovice bio i franjevački samostan u Srebrenici te je i to moglo utjecati na to da se ikavica ondje odr-ži. Ipak, nije nemoguće da je riječ o popravoslavljenome življu s obzirom na brojne osmanlijske zapise o popravoslavljenju katoličkoga puka u Podrinju, poglavito u Zvorniku.

Važno je napomenuti da su u istočnoj Hercegovini uščuvana stara hrvatska narodna imena kao što su Bjelosav, Boja, Boško, Dragobrat, Miloš, Rade, Raič, Raosan, Stojan ili Vuk, dok su u drugim krajevima zbog provođenja odredaba Tridentskoga sabora (1545. − 1569.) novi krštenici nosili isključivo kršćanska imena. Ipak, početkom 18. st. i u Popovu župnici mijenjaju narodno ime Vuk (zbog bliskozvučnosti latinskoga Lupus i latinskoga Lucas) u kršćansko Luka, Miloslav (> Mile, Mileta) u Mihovil, Miho ili Mihajlo, a Rade u Rafael. Treba napomenuti da su u srednjovjekovnome Popovu česta i osobna imena Hrvoje i Hrvatin, što je nedvojben dokaz samosvijesti istočnohercegovačkih Hrvata i mnogo prije nego što nam to službena historiografija nastoji prikazati (Pa zar imenska formula Hrvoje Vukčić Hrvatinić sama po sebi ne govori dovoljno o tome tko je u Bosni i Hercegovini živio?) U istočnoj Hercegovini očuvana su i neka kršćanska imena koja su danas uobičajenija kod pravoslavaca kao što Kostadin, Lazar, Mihajlo, Mitar, Mušo (očuvano u toponimima Mušja dolina i Mušovići, današnji Moševići) < Mojsije ili Spasoje, pa čak i Jovan i Sava. Tako kao mletačke nadarenike u Zažablju i Popovu 1694. nahodimo Jovana Rodi-na, a 1695. Jovana Bokana, nositelje prezimena koja su bila i jesu katolička. U maticama župe Gradac (kod Neuma) nahodimo upise dvaju Jovana: 1722. Jovana Krešića, a oko 1745. Jovana Gustina. Zanimljivo je pritom spomenuti da se osobno ime Jovan pojavljuje na gradačkome i hutovskome području koje

vidovic.indd 57vidovic.indd 57 2/1/12 5:29:29 PM2/1/12 5:29:29 PM

58

je narodnosno i vjerski homogeno, a ne, primjerice, u Popovu u kojemu je živio znatan broj pravoslavaca. U istočnoj Hercegovini bilježimo prezimena motivi-rana osobnim imenom Ivan u pravoslavaca (npr. Ivanišević u Poljicima; osobno je pak ime Ivan kod pravoslavaca u Gacku i u 20. stoljeću, a među nevesinjskim iseljenicima u Crnoj Gori nahodimo obitelj Ivović). U Dečanskim hrisovuljama, jednome od prvih srpskih antroponimijskih spomenika, zabilježeni su sljedeći odrazi kršćanskoga imena Ivan: Ivan, Ivaniš, Ivanko, Ivanša, Ivanac i Ivoje. Zanimljivo je da u tome srednjovjekovnom srpskom spomeniku nijednom nije zabilježeno (sic!) osobno ime Jovan ili koja njegova inačica, a zabilježeni su albanski (Đon) i romanski (Žan) odrazi kršćanskoga imena Ivan. Osobno ime Ivan i njegove inačice bilježimo do 18. stoljeću na čitavome području koje su naselili Srbi, a danas ga je osobno ime Jovan u dobroj mjeri istisnulo iz svih srpskih krajeva, čak u većoj mjeri u onim krajevima u kojima je nekoć bilo naj-češće (poput istočne Hercegovine i dijelova Crne Gore u kojima se to dogodilo da bi se istaknula vjerska razlika). Važno je napomenuti da je osobno ime Jo-van moglo nastati iz triju izvora. Postanje je hrvatskoga osobnog imena Jovan i njegovih inačica u primorskim čakavskim krajevima posve prozirno. Većina čakavskih govora ne poznaje fonem đ te ga u posuđenicama zamjenjuje s j (npr. jardin < tal. giardino, vijaj < tal. viaggio). Tako je od talijanskoga osob-nog imena Giovanni nastalo čakavsko Jovan te brojne njegove inačice i ženska osobna imena nastala mocijskom tvorbom (npr. Jovanin, Jovanina, Jovo, Jova, Jovanka) te istozvučni osobni nadimci. Vjerojatno je čakavskim posredstvom

Slika 4. Nekoć katolička, a danas pravoslavna crkva sv. Đurđa u Dubljanima (fotografirao: Stanislav Vukorep)

vidovic.indd 58vidovic.indd 58 2/1/12 5:29:29 PM2/1/12 5:29:29 PM

59

osobno ime Jovan dospjelo i u Makar kod Makarske u kojemu ga bilježimo 1475., a vjerojatno su čakavsko-štokavski (što teritorijalni, što književni) do-diri utjecali na mnogobrojnost prezimena uvjetovanih tim osobnim imenom i njegovim inačicama na dubrovačkome i neretvanskome području te u istočnoj Hercegovini. Isto je muško osobno ime moglo ući u hrvatski antroponimijski fond i preko dalmatskoga (za to zasad nemamo izravnih dokaza, no potvrđena dalmatska imena Džovo, Žovan i Juvan upućuju na to da ni tu mogućnost ne treba posve odbaciti), ali i izravno iz grčkoga (kao i u Srba i hrvatskih grko-katolika). Osobno ime Sava bilo je pak posve uobičajeno u selu Dubljani iz kojega su Hrvati protjerani nakon Drugoga svjetskog rata, a osobno ime Savica potvrđeno je u selu Oskrušnici kod neumskoga Gradca. Ta se osobna imena izvode od kršćanskoga imena Sebastijan (usp. osobno ime Sabo u Dubrovniku i Sabić na Braču). Srpski onomastičar Ivan Popović pokušao je pak prisutnost osobnih imena grčkoga postanja povezati s utjecajem pravoslavlja, pa je čak i festu sv. Vlaha pokušao prikazati prežitkom pravoslavlja u Dubrovniku, no moći sv. Vlaha u Dubrovnik su došle 972., gotovo stoljeće prije Crkvenoga raskola. Uostalom, bizantski je utjecaj na istočni Jadran izražen i mnogo sjevernije. Tako se u Rovinju slavi sv. Eufemija. Sveti Vrači (Kuzma i Damjan) štuju se diljem naše obale i njezina zaleđa, a koliko je besmisleno njihovo štovanje povezivati s pravoslavljem, svjedoči i činjenica da ih štuju i anglikanci.

O tome da je velik dio pravoslavnoga stanovništva nekoć bio katolički, osim povijesnih dokumenata svjedoče i istočnohercegovačka srpska prezime-na. Tako u Berkovićima kod Stoca nalazimo prezime Antunović, a kako je sv. Antun Padovanski živio 1195. − 1231. (a teško je povjerovati da je prezime odraz štovanja sv. Antuna Egipatskog jer potvrde kršćanskoga imena Antun u srpskome antroponimijskom sustavu u srednjovjekovlju ne nalazimo) jasno je da je prezime odraz katoličke prisutnosti i u dijelovima istočne Hercegovine u kojima danas katolika nema. Osobna su imena Ante/Anto i Frano (Franjo Asiški također je živio više od stotinu godina nakon Crkvenoga raskola, 1181. − 1226.) sve do današnjih dana opstala u nekoć katoličkoj Crnoj Gori.

4. O PRIJEPORIMA O PODRIJETLU BOŠKOVIĆA

U osvrtima na podrijetlo istočnohercegovačkoga stanovništva srpski su se znanstvenici uglavnom oslanjali na monografije Hercegovina Jevte Dedijera i Popovo u Hercegovini Milenka S. Filipovića i Ljube Mićevića u kojima se uglav-nom donose (najčešće posve neutemeljene) predaje o podrijetlu rodova iako su popovske i gradačke katoličke matice najstarije u Hercegovini te su kao takve prvorazredno povijesno vrelo. Koliko su predaje vjerodostojne, najrazvidnije je

vidovic.indd 59vidovic.indd 59 2/1/12 5:29:30 PM2/1/12 5:29:30 PM

60

na primjeru obitelji Popović iz Gabele koja drži (kao i većina starijih rodova u središnjoj i istočnoj Hercegovini) da je rodom iz Crne Gore iako se u Gabelu doselila iz obližnjih Dobranja prije samo 150 godina. Izvor je predaja o crno-gorskome podrijetlu starih popovskih rodova upravo monografija Jevte Dedije-ra, pa se tako raznoraznim izmišljenim predajama nastojalo dovesti u pitanje i katoličko podrijetlo Boškovića.

Prezime Bošković u Orahovu Dolu spominje se od 1649., godine 1653. Boškovići žive na Trebimlji, 1710. u Veljoj Međi i Cicrini, 1722. u Ravnome, oko 1730. u Češljarima, 1740. u Dubljanima, a 1755. na Belenićima, i to

uvijek kao katolici. Iz Orahova Dola Boškovići se sele i u Zažablje. Godine 1723. spominju se u Hrasnu, 1738. u Slivnu, a 1769. u Dobranjama. Živjeli su u hutovskomu naselju Raševići odakle su se preselili u Metković (1757.), Sjekose (1760.), Mramor i Tuhinje te dalje u Dubrave (godine 1792. spominju se u Crnićima). Katolištvo je Boškovića (i njihovih potomaka Kristića, Tomičića i drugih) nemoguće osporiti ako ni zbog čega, onda zato što je rođeni stric Ruđera Boškovića bio don Ilija, popovski župnik kojega su uskoci ubili koncem 17. st., pa se ocu don Ruže (kako tomu učenjaku tepaju njegovi suzavičajni-ci) nastojalo promijeniti i prezime i mjesto podrijetla. U Orahovu Dolu uistinu postoji predaja da Boškovići potječu od Pokrajčića koji su se doselili iz Bosne, pa se Nikolu Boškovića iz Orahova Dola pokušalo prekrstiti u Nikolu Gudelja iz Pokrajčića kod Trebinja. Drugi su pak pokušali Boškoviće smjestiti u Orah,

Slika 5. Pogled na Velju Među (fotografirao: Stanislav Vukorep)

vidovic.indd 60vidovic.indd 60 2/1/12 5:29:30 PM2/1/12 5:29:30 PM

61

selo u Žurovićima iznad Rijeke dubrovačke, no i tu su se prevarili jer je u doba rođenja Nikole Boškovića to selo bilo katoličko. U najnovije su vrijeme srpski "historiografi" pokušali kao rodno mjesto Nikole Boškovića nametnuti Veličane, no i ondje Boškovići nose nadimak Kadijić kao i hutovski Boškovići te su u Veli-čanima razmjerno nedavno prešli na pravoslavlje.

Osim već navedenih izravnih podataka (Orahovi Do oduvijek je katolič-ko selo, don Ilija Bošković, Ruđerov stric, bio je katolički svećenik, a Marijan Sivrić i Marinko Marić našli su upise Nikole Boškovića u katoličkim maticama) katolištvo Boškovića potvrđuju i posredni dokazi. Osim katolika iz Popova Ne-retvansku krajinu naselio je i jedan dio popovskih pravoslavaca. Nijedan rod doseljen u Neretvansku krajinu nije u prvome valu doseljenja (a najčešće nika-ko) mijenjao obred. Podatci su nam iz neretvanskih matica vrlo dragocjeni jer iz njih doznajemo da su u danas isključivo srpskim selima u Popovu nekoć živjeli katolici. Tako je obitelj Ivanišević u Metkoviću podrijetlom iz Poljica, Medari su iz Sedlara ili Dračeva, Grubješe iz Dvrsnice i Sedlara, Galičići iz Galičića, a Gluščevići iz Sedlara. Treba napomenuti da se u navedenim selima ne spominje nijedan katolik u posljednjih trista godina, a svi su nositelji tih prezimena u Popovu danas pravoslavci! Iz Dubrave su se u neretvansku župu Slivno doselila tri roda, od kojih je svaki nakon doseljenja čuvao iskonski obred. Ćulići su se iz Zavale doselili u Podstijene, ali su koncem 18. st. prešli na katolištvo (kao i Rešetine u Opuzenu te Simati u Dobranjama), a Kadijevići su se iz istoga mjesta doselili na Kremena i do danas su ondje i u Mihalju ostali pravoslavci. Posebno

Slika 6. Ovdje se nekoć vrhlo: pločna gumna u Orahovu Dolu (fotografirao: Stanislav Vukorep)

vidovic.indd 61vidovic.indd 61 2/1/12 5:29:30 PM2/1/12 5:29:30 PM

62

je zanimljiv slučaj Šešelja koji su se iz Muhareve Ljuti (ondje se 1704. kao po-sjednik spominje Mijo Šešelj) doselili u Lađište odakle su prešli u Podgradinu. Prvo obitavalište Šešelja u Popovu bili su Veličani, a odande se obitelj odselile u Koteze, pa u Muharevu Ljut (gdje i danas žive) i koncem 19. st. u Orahovi Do (otkud su se iselili 1992.). Na pravoslavlje su Šešelji prešli koncem 18. st. Predaja kaže da je jedan od Šešelja morao prijeći na pravoslavlje kako bi mo-gao postati manastirski zvonar i dobiti na korištenje manastirske zemlje. Da su popovski i neretvanski Šešelji jedan rod, potvrđuje i podatak da i pravoslavni i katolički Šešelji za obiteljskoga zaštitnika imaju sv. Luku. Tim je tragikomičniji položaj haškoga uznika Vojislava Šešelja kojemu se danas sudi zbog progona naroda kojemu i sam, barem po krvi, pripada.

5. ZAKLJUČAK

Ovime završavamo šetnju zavičajem predaka Ruđera Boškovića u kojemu danas nakon nebrojenih ratova živi deset puta manje stanovnika nego netom nakon osmanlijskih osvajanja. U Orahovu Dolu danas živi 18 ljudi, u Češlja-re svrati tek pokoji vikendaš, u Zavali živi troje staraca, a u Muharevoj Ljuti i Budim Dolu ukupno desetak preostalih stanovnika. Među njima izdvajam trojicu, abecednim redom jer su sva trojica jednako važni i zaslužni za očuva-nje preostale toponimijske i ine baštine neobično bogate i važne za razvijanje

Slika 7. Romića kula u Orahovu Dolu (fotografirao: Stanislav Vukorep)

vidovic.indd 62vidovic.indd 62 2/1/12 5:29:31 PM2/1/12 5:29:31 PM

63

svijesti kako hrvatski povijesni narodni prostor u srednjovjekovlju ne završava negdje na Cetini ili Neretvi i da je to što hrvatsko biće dijeli neprirodna međa, posljedica nesretnoga povijesnoga usuda, a ne nekakvih genetskih ili mentali-tetnih razlika. Ti su po izbor ljudi Marinko Kristić iz Orahova Dola, Mato Leto iz Češljara i Andrija Lučić iz Zavale (rođen na Golubincu). I zato kad čujete Popovo ne mislite na mjesto poharano neprestanim trvenjima i ratovima, mislite na dokone dubrovačke vlasteline, poput Jakova Sorkočevića u drugoj polovici 16. st., koji su ondje odlazili u lov pišući o tome području kao o žitorodnu i vinorodnu kraju s obiljem ribe i divljači, vrhunskim klesarima i kuharima, uži-vajte u lijepome hrvatskom jeziku kojim Popovci zbore i kao jedni od rijetkih u svojemu govoru čuvaju stare nazive mjeseci, spomenite se kamenih kuća, starih crkava i kamenih spavača na popovskim grobljima jer Popovo je nekoć bilo središte, a ne periferija, a Zemlja je okrugla, pa se možda jednom sve vrati na pravo mjesto.

Slika 8. Marinko Kristić, jedan od posljednjih Orovaca (fotografirao: Stanislav Vukorep)

dr. sc. Domagoj Vidović, Metković

vidovic.indd 63vidovic.indd 63 2/1/12 5:29:31 PM2/1/12 5:29:31 PM