Yves Bonnefoy - Poezija

7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija

1/64

YVES BONNEFOY

POEZIJA

Preveo

Igor Mandi

Mladost

Zagreb, 1967.


2/64

2

***

Oh kakva vatra u prelomljenom kruhu, kakva ista

Zora u potamnjelim zvijezdama!Gleam an kako svie meu kamenjem

Ti si jedina u njegovoj bjelini odjevena u crno.


3/64

3

USJEK

Mabijae zaboen

u kamenu masu.Balak mu bijae hrav, stari je elik

Zarumenio slabinu sivog kamena.

I bilo je potrebno a se usui primiti

Svojim rukama hrapavi balak i a iupa

Zagasiti plamen iz njegova nodnog ovoja.

Rijei bijahu utisnute u krv kamena.

One kazivahu put spoznaje i smrti.

Stupi u usjek odsutnosti, odvrati se,

Ovje je utoite, u kamenoj gomili.

Pjev de ti ga ptice

Oznaiti na novoj obali.


4/64

4

SVJETILJKA, SPAVA

I

Spavati bez tebe nisam mogao, usuivao se nisam

Bez tebe se ovaiti nizstepenice to silaze.

Kasnije, otkrio sam da je ova zemlja, s putovima

to se u smrt sunovradaju drugi jedan san.

Htio sam te, taa, uz uzglavlje vrudice mojeDa ne postoji, a bue mranija o tolika mraka,

A kada sam u beskorisnom svijetu govorio glasno,

Imao sam te na putovima beskrajna sna.

Bog koji u meni titi, to su bile ove obale

Koje sam lutajudi uljem obasjavao, a ti si spasavalaIz nodi u nod korake moje o bezana to iskuava,

Iz nodi u nod zoru moju, ljubav koja ne zavrava.

II

- Nad tebe sam se nadnosio, kamenita dolino,umove sam oslukivao poinka tvoga tekog,

A vrlo duboko, u sjeni to te prekriva, razabirao sam

Tuno mjesto gdje je pjena sna bjelasala.

Sluao sam te kako sanja. Jednolian i priguen,

A ponekad prekinut nevidljivom nekom liticom,O kako glas tvoj iezava, probijajui meu sjenama svojim

Potok neke bliske proaptane slutnje!


5/64

5

Istina je da tamo gore, u vrtovima od glei.

Bezboni jedan paun buja od svjetlosti mrtvih

Ali tebi, tebi je dovoljan moj drhtavi plamen,

Ti nastava no pokorene izreke neke.

Tko si ti? Ja poznajem samo tvoje nemire,

urbu u tvom glasu obreda nekog nedovrenog.

Ti dijeli tminu na vrh sstola.

I kako su ruke tvoje obnaene, o jedine obasjane.


6/64

6

***

Kakva je to rije prokljuala uz mene,

Kakav se krik zbiva na nekim odsutnim ustima?Jeva a ujem kriku protiv sebe,

Jeva a osjedam ovaj ah koji me imenuje.

Pa ipak iz mene dolazi ovaj krik nada mnom,

U mojoj sam zazidana nastranosti.

Koji bi boanski ili koji bi neobini glasMoju tiinu bio pristao nastavati?


7/64

7

***

esto u tiini neke provalije

ujem (ili elim a ujem, ne znam)Kako kroz granje pada neko tijelo. Dug i spor

Ovaj je slijepi pad, kojega nikakav krik

Nikaa ne prekia ili ovrava.

Mislim tda na svjetlosne mimohode

U kraju bez roenja i smrti.


8/64

8

GLUMITE

I

Gleao sam te kako brza zaravnima,

Gleam sam te kako se opire vjetru,

Studen je krvarila na tvojim usnama.

I viio sam te kako se slama i rauje to si mrtva

o ti, ljepaOd munje, kad ona okaljava bijela okna tvoje krvi.

II

Poomaklo ljeto ranjavalo te jenolinim uitkom,

prezirali smo nesavrenu opojnost ivljenja.

Raije brljan, govorila si, privrenost brljana

kamenju njegove nodi: nazonost bez ishoa, lice bez

korijena.

Posljenje sretno okno to ga suneva kana razire.radije u planini ovo selo za umiranje.

Raije ovaj vjetar...

III

Bioje to vjetar snaniji o naih uspomena,Obamrlost haljina i vrisak litica a ti si protjecala

pokraj ovih ognjeva


9/64

9

Uetvorene glave, rastvorenih ruku i itava

U traenju smrti na uskliktalim bubnjevima tvojih

pokreta.

To bijae an tvojih njeara.

I ti si vlaala, napokon, zamiljenom mojom glavom.

IV

Buim se, kii. Vjetar te proima, Duvo,smolasta ledino zaspala uz mene. Nalazim se

u jednoj zaravni, u jednoj rupi smrti. Drhte

veliki psi o lida.

Ruka koju ojenom poie, na nekim vratima,

obasjava me kroz vjekove. Duvo, eravije selo, gleam te

kako se svakog trena preporaa,

Kako svakog trena umire.

V

Ruka koja se poie i ruka koja se ovrada

Istovremene su samo za nae teke glave,

Ali kad odbacimo pokrove ove od trave i mulja

Preostaje tek vatra kraljevstva smrti.

Raskudena noga u koju veliki vjetar proireGonedi pre sobom glave kie,

Obasjat de vas tek na pragu ovog kraljevstva,

O pokreti Duve, ved sporiji i mrani.


10/64

10

VI

Kakvo te bljedilo oblijeva, podzemna rijeko, koje se bilo u

tebi raskida, gdje se ori jeka tvoga pada?

Ova ruka koju poie ojenom se otvara, proplamsava,

Tvoje lice uzmie. Kakva mi to sve guda magla uskraduje

tvoj pogled? Blaga strmino sjene, granico smrti.

Prihvadaju te nijeme ruke, rvede ruge jene obale.

VII

Smetena ranjenice u lidu,

Ali zateena krvlju tragova koji se gube,

Jo si sauesnica ivljenja.

Viio sam te zakrenu pijeskom pri kraju tvoje borbe

Kako oklijeva na meama tiine i voe,

A ustiju oskrvrnjenih posljednjim zvijezdama

Kako krikom prolama strahotu bjenja u tvojoj nodi.

O ti, to na otrom zraku, nenano poput stijene, izvoi

Divni ugljeviti pokret.

VIII

Neumjesna glazba poinje u rukama,

u koljenima, zatim se glava kri, glazba seutvruje po usnama, njena izvjesnost proima

podzemnu stranu lica.


11/64

11

Sada se raspadaju obrisi lica. Sada se

pristupa upanju via.

IX

Bijelu, pod stropom od kukaca, loe osvijetljenju, iz

profila

I tvoje haljine uprljane otrovom svjetiljaka,

Nalazim te prostranu,A usta tvoja via od rijeke koja se u daljini

smrskava o zemlju

O rasuto bide to ga nepobjeivo bide sabire,

Ponovo osvojena nazonosti u zublji hlanode,

O straarko, uvijek te zatiem mrtvuDuvo, prizivajudi Feniksa ja bijem u ovoj hlanodi.

X

Vidim prostranu Duvu. Na najviem vrhu prostranstava

puti ujem njen ubor.Crni prinevi pospjeuju ra svojiheljusti u ovom prostoru u kojem se ire Duvine ruke,

njihove kosti razmetnute od mesa mijenjaju se u sivu

pauinu koju golemi pauk obasjava.

XI

Prekrivena bezglasnim humusom svijeta,

Protkana nitima pauka nekog ivog,

Povrgnuta ved subini pijeska,

I sva raetvorena, tajna spoznajo.


12/64

12

Ukraena za sveanost neku u praznini

I zuba otkrivenih kao za ljubav,

Izvore moje nazone, neizrive smrti.

XII

Vidim prostranu Duvu. U gradu grimiznog podneblja,

gdje se grane bore na njenom licu, gdje korijenje nalazi

svoj put u njenom tijelu ona zrai piskavom raodu,kukaca, neugodnom glazbom.

Crnim korakom zemlje, opustoena i uskliktala, Duva

dostizava kvrgavu svjetiljku visoravni.

XIII

Tvoje je lice veeras obasjano zemljom,

Ali ja viim tvoje oi kako se kvare

I rije lice vie nema smisla.

Unutranje more obasjano orlovima koji krue.

To je slika.

uvam te mrzlu na ubini gje slike

vie ne uspijevaju.

XIV

Vidim prostranu Duvu. U nekoj bijeloj sobi,

s poonjacima o sare, omamljujudih usta i ruku

osuenih a poatnu travu koja ih prekriva sa svih strana.


13/64

13

Vrata se otvaraju. Jean se orkestar primie.

I taa ga preplavljuju mreaste oi, runjave prsi,

hlane kljunate glave i one sa eljustima kukaca.

XV

O ti, obdarena profilom uz kojega se priljubljuje zemlja,

Viim te kako nestaje.

Gola trava na tvojima usnama i prskotina kremenaPobuuju tvoj posljednji osmijeh,

Neokuivu znanost u kojoj ovapnjuje

Stari mozgovni zvjerinjak.

XVI

Obitavalite mrane vatre u kojoj se sabiru nae naklonosti!

Po njegovim svoovima viim te kako se ljeska,

nepokretna Duvo,

uhvadena u uspavanu zamku smrti.

Stvaralaka Duva, preokrenuta: s napredovanjem sunaca u

pogrebnom prostoru, ona se polagano povlai u onje

slojeve.

XVII

Sada bujica prodire u usta,

Saa se pet prstiju rasprava u sluajevima ume,

Sada glava prva pada u travu,

Sada je grlo premazano snijegom i kurjacima,


14/64

14

Saa su oi izbuljene na neke putnike smrti i to smo

mi na ovom vjetru u ovoj voi na ovoj hlanodi.

XVIII

Stroga nazonosti, koju nikakav oganj osaa ne moe

ograniiti; zatitnico tajne stueni: buna, o ove krvi

koja izbija i iklja tamo gje se pjesma razire,

Trebalo je a se ti pojavi tako na gluhim meama ia izri kunju pogrebnog prejela u kojem tvoja

svjetlost tamni.

O ti, najljepa, a tvoj smijeh proet smrdu! Saa te

ovano susredem, ponosim bljesak tvojih kretnji.

XIX

Prvoga ana stueni naa se glava izbavlja,

Kao to suanj bjei u vii ozon,

Ali Duva, ova strijela, odjednom pada

I lomi na tlu palme svoje glave.

Tako smo vjerovali otjeloviti nae kretnje,

Ali poniknute glave pijemo studenu vodu

I vijenci smrti ukraavaju tvoj osmijeh,

Pouzeti proore u gustodu svijeta.


15/64

15

ITAVU NO

itavu nod ivotinja se micala u vorani,

ta je ovaj put koji nema kraja,itavu nod laa je traila obalu,

ta su ovi osutnici koji se ele vratiti,

itavu nod ma se okuavao u rani,

ta je ova patnja koja nita ne moe shvatiti,

itavu nod ivotinja je stenjala u vorani,

Patnja koja je okrvavila i porekla svjetlost dvorana,

ta je ova smrt koja nita nede izlijeiti?


16/64

16

NEMO VATRE

Vatra je planula, to je sudbina granja,

Ona de osegnuti kamenito i stueno njihovo srce,Ona koja je opirala o pribjeita svake mrtve stvari,

Nadi de poinka na obalama tvari.

Ona de plamtjeti. Ali ti zna, uzalu,

Po vatrom de se pojaviti prostor nekog golog tla,

Po vatrom de se prostrijeti zvijezda nekog crnog tla,Nae putove ovjetljavat de zvijeza mrtvih.

Ona de ostarjeti. Gaz gje u gromovima rastu sjenke

Upoznat de njen prijelaz u stuene krajeve.

Isto tako Ieja prevlaava tvar kojom se slui

I orie se ovog vremena kojeg ne spasava.


17/64

17

NEKI KAMEN

Jedna vatra gori pred nama.

Na trenutke vidim tvoj potiljak, tvoje lice,A zatim samo buktinju,

Samo zbijenu vatru, plimni val mrtvih.

Pepele koji se o plamena ovaja

U svjetlosti veernjoj,

O prisutnosti,

Prihvati nas pod svoj tajni svod

Za sveanost jenu mranu.


18/64

18

STABLIMA

Vi koji ste se maknuli s njena puta,

Vi koji ste nad njom ponovo sklopili svoje staze,Nepristrani jamci a de Duva, ak i mrtva,

Biti svjetlost ok jo nije nita.

Vi vlaknasta tvari i gustino,

Stabla, to bijaste uz mene kad se ona strovalila

U mrtvaku barku, steudi ustimaObol glai, stueni i tiine.

Kroz vas oslukujem kakav ijalog ona zapoijeva

S psima, s nakazim brodarom,

I ja vam pripadam po njenom kretanju

Kroz taku mrklu nod i itavoj ovoj rijeci uprkos.

Duboka grmljavina koja tutnji kroz vae granje,

Sveanosti to ih ona uie na izmaku ljeta,

Znae a ona povezuje svoju subinu s mojom

U posreovanju vaeg isposnitva.


19/64

19

ELJEZNI MOST

Jo uvijek, bez sumnje, na kraju jene uge ulice

Kojom samprolazio kao jeak, ima jena lokva ulja,Pravokutnik jedan tegobne smrti pod crnim nebom.

Zatim je pjesnitvo

Odvojilo njene vode od drugih voda,

Ne suspreu je nikakva ljepota i nikakva boja,

Ona strepi za eljezo i za nod.

Ona hrani

Dugu alost mrtve obale, a eljezni most

Baenprema rugoj, jo mranijoj obali,

Jeino je njeno sjedanje i jeina njena prava ljubav.


20/64

20

OBALA NEKE DRUGE SMRTI

I

Ptica koja se odrekla da bude Feniks

Na samrti osamljena ostaje na stablu.

Okruila se tminom rane

I ne osjeda ma koji joj u srce proire.

Kada je ulje ostarilo i pocrnilo u svjetiljkama,Kada su toliki putovi koji smo bili, izgubljeni,

Ona se polagano obrada tvari rveta.

Jenoga ana ona de zaista biti,

Jenoga ana ona de zaista znati a bue mrtva ivotinja,

Odsustvo prerezana vrata kojeg proire krv.

Past de u travu, naavi

U travi dubinu svake istine,

Ukus krvi valovima de oplakivati obalu njenu.

II

Ptica de se osloboiti ubokom bijeom,

Jer ta je bila ako ne glas koji ne eli lagati,

Zbog ponosa i priroene tenje

Bit de samo nitavilo, mrtvaki pjev.

Ostarit de, Krajina ogoljenih i krutih oblika

Bit de ruga strana ovoga glasa,

Tako na pjeanom vjetru troenja tamni

Izvuena laa o koje plima ne opire.


21/64

21

Uutjet de. Smrt je manje teka. U beskorisnosti

Postojanja ona de istupiti nekoliko koraka

Iz sjene ija je krila razerao ma.

Ona de znati umrijeti u tekoj svjetlosti

I to de biti rije u ime neke sretnije svjetlosti,

Uspostavljene u rugom mranom svijetu.

III

Pijesak je na poetku kao to de

Straan biti kraj pod naletom ovog studenog vjetra.

Gje je utoite, kae, tolikih zvijeza,

Zato napreujemo ovim mrzlim krajem?

I zato hoajudi kazujemo tako uzalune rijeiI kao a nod ne postoji?

Bolje stupati blie uz prugu pjene

I pogibelji se izvrgnuti na pragu neke ruge hlanode.

Oduvijek smo dolazili. Svjetlosti preuranjenje

Nealeko su za nas pronosile ostojanstveno hlanode.- Pomalo je narasla oavno viena obala

I iskazana rijeima koje mi nismo poznavali.


22/64

22

***

Zoro, kderi suza, vrati

Odaju u njen mir sive stvari.A srce u njegov red. Toliki mrak

Traio je o ove vatre a opane i a zgasne,

Zaista moramo bdjeti uz mrtvi obraz.

Jeva a se neto promjenilo... Da li de korablja svjetiljaka

Prispjeti u luku koju je traila,

Da li de se rugje, unekoj rugoj svjetlosti, uzidi

Plamen koji je na ovim ploama postao pepeo?

Grani, zoro, poprimi lice bez sjene,

Pomalo oboji nanovo zapoeto vrijeme.


23/64

23

OVDJE, UVIJEK OVDJEOvje, na svijetlom mjestu. To vie nije zora,

To ved je an izrecivih elja,Od obmana nekog pjeva u tvom snu ostaje

Samo iskrenje ovo buudeg kamenja.

Ovje i sve o veeri. Rua sjenki

Opisat de krug na ziovima. Rua sati

Ocvast de bez uma. Sjajne ploePo svojoj de volji upravljati ovim koracima anom

zanesenim.

Ovdje, uvijek ovdje. Kamenjem na kamenju

Sagraen je preio to ga sjedanje kaza.

Jeva ako um obinih ploova to paaju

Jo u tebi groznicom zaraava vrijeme to de ozraviti.


24/64

24

***

Ti de znati da je ptica zapjevala, glasnije

Od svakog zbiljskog stabla, jednostavnijeO svakog glasa u naim tunim kronjama,

I trait de a napusti luku

Ovih stabala ovdje, od kamena i pepela.

Ti de hoati,

Tvoji de koraci biti o kala i tmine, o mrane zemlje,

A ona de preutjeti svoj pjev o jene o ruge obale, jer

Ona je strast koja te spasava i upropatava.


25/64

25

NEKI GLAS

Ti za kojega kau a pije gotovo osutnu ovu vou,

Sjeti se a nam ona izmie i zbori nam.Varljiva je ona, jednom zagrabljena,

Drugaijeg okusa o smrtne voe, a li de ti biti onaj

Koji je prosvijetljen mranom nekom rijeju,

Uvijek svjeom, ispitom na ovoj esmi,

Ili je voda samo sjenka u kojoj tvoje lice

Oraava jeino svoju konanost?

- Ne znam, ja vie ne postojim, vrijeme istie,

Kao bujanje nekog sna o neobjavljenim bogovima.

A tvoj glas, kao sama voda neka, nestaje

Iz ovog jasnog jezika koji me je iscrpio.

Da, ovje mogu ivjeti. Aneo, koji je zemlja,U svakom de se grmu i pojaviti i plamtjeti.

Ja sam ovaj prazni rtvenik i ovajbezdan i ovi svodovi

I sam ti, moa, i sumnja: ali i zora

I raspeadena kamenja isijavanja.


26/64

26

PRIJETNJE SVJEDOKA

I

ta si rugo elio poidi na ovom stolu

Ako ne vostruku vatru nae smrti?

Bojao sam se, na ovom sam svijetu unitio stol

Crvenkast i gol, na kojemo se mrtvi vjetar obznanjuje.

Zatim sam ostario. Vani, istina rijeiI istina vjetra svoj sukob su prekinule.

Povukla se vatra, koja je bila moja crkva,

A ja se vie ak ni ne bojim, niti ne spavam.

II

Gle, ved se zatvaraju svi putovi koje si slijeio,

Vie ti ak ni taj ustupak nije at

Da se krede prema izgubljen. Zemlja koja izmie

To je um tvojih koraka koji ne napreuje vie.

Zato si opustio a trnje ponovo prekrijeKrajnju tiinu o koje si ospio?

Osamljena vatra bije u vrtu sjedanja,

A ti, sjenko u sjenci, gdje si ti, tko si ti?

III

Ti vie ne olazi u ovaj vrt,

Nestaju putovi patnje i samode,

Trave oznaavaju tvoje mrtvo lice.


27/64

27

Vie ti nije vano a bue skrivena

U kamenju mrana crkva, meu rvedem

Zaslijepljeno lice rujnijeg nekog sunca,

Tebi je dovoljno

Da umire ugo, kao u snu

Ti vie ne voli ak niti sjenku koju vjenava.

IV

Uprkos ovim zvijezdama sada si osamljen,

arite je tik uz tebe i o tebe aleko,

Napreovao si i moe napreovati, nita se vie ne mijenja,

Uvijek ova ista nod koja ne prestaje,

I gle, ved si ovojen o sebe sama,Uvijek ovaj isti krik, ali ti ga ne uje,

Da li si ti onaj koji umire, ti koji vie ne strepi,

Da nisi ti ak i izgubljen, ti koji ne trai?

V

Vjetar miruje, gospoar najrevnije tubalice,

Nisam li ja posljenji koji se za mrtve naoruava?

Vatra je ved samo sjedanje i pepeo

I um sklopljena krila, mrtvoga lica um.

Pristaje li a voli samo otricu neke sure voeKaa aneo tvoje nodi oe a zatvori luku

I kada u mirnoj vodi luke izgubi

Posljenje svjetlace u mrtvom krilu sarane.


28/64

28

Oh, pati jeino zbog moje vrste rijei

I za te du pobjeiti i san i smrt,

Za te du iz stabla to se kri ozvati

Plamen koji de biti i korablja i luka.

Za tebe du potaknuti vatru van prostora i vremena,

Vjetar to trai vatru, vrkove mrtve ume,

Zrenik nekog glasa gdje padaju zvijezde,

I mjesec upleten u nered mrtvih.


29/64

29

KNJIGA, ZA STARENJE

Zvijezde koje na planinama borave, a Danica

Prignuta na zemaljskom sredom i toliko miraPoput ovog neskladnog insektova krika,

to ga neki siromani bog izvoi. Tiina

Se vinula s tvoje knjige k srcu tvome.

Neki se vjetar bez uma pokrede u buci svijeta.

Vrijeme se smijei u aljini isteka ivota.

Jenostavni su u vodnjaku ploovi zreli.

Ti de ostarjeti

I blijeedi u boji rveda,

Na zi bacajudi blau sjenu,

Bivajudi, konano i uom, ugroena zemlja,

Ti de ponovo prihvatiti knjigu na oznaenoj stranici

I kazat de: to su akle bile posljenje nejasne rijei.


30/64

30

NEKI GLAS

Unijela sam u vas svoju rije poput plamena,

O pomrine pogubnije nego to su ognjevima vihori.I nita me nije pokorilo u tako tekoj borbi,

Nikakva zlosretna zvijezda i nikakva zabluda.

Tako sam ivjela, ali ognjem osnaena,

ta sam rugo spoznala osim njegova palucanja

I nodi za koju znam a de odi i kad popuste

Okna bez kobi njena zanosa.

Ja sam samo rije uzignuta o neprisustva,

Neprisustvo de unititi itavo moje preponavljanje.

Da, to znai skoru propast zbog toga to sam samo rije,

A to je kobna zaada i uzaluno krunisanje.


31/64

31

LIJEPO LJETO

Vatraje salijetala i ostvarila nae ane,

Svake sivlje zore otrica njena ranjavala je vrijeme,Vjetar je ibao smrt na krovu naih oaja,

Bez prestanka stuen je obuzimala naa srca.

To je bilo lijepo ljeto, dosadno, prelomno i tmurno,

Zavolio si blagost ljetne kie,

A zavolio si i smrt koja je vladala ljetom

Barjaka to je treptao svojim pepeljastim krilima.

Te godine, gotovo si uspio raspoznati

Jean vjeno crni znamen pre tvojim oima zanesenim

Kamenjem, vjetrovima, voama i lidem.

Tako je leme ved zagrizao sipku zemlji

I tvoj je ponos zavolio novu ovu svjetlost

Opijenost to se boji na ljetnjoj zemlji.


32/64

32

***Ti de uti

Ozbiljan krik pticeNa bedemu uznemirene planine,

I znat de a jean biljeg bijae usjeen

U branik, umjesto nade i svjetlosti.

Ti dese pojaviti

Na trijemu krika ptice koja se njie,

Ti zna, ovje se okrajuje iekivanje,

Ovje u revnoj travi ti de vijeti

Kako bljeska goli ma kojeg mora zgrabiti.


33/64

33

NEKI GLAS

Koprivo, o prame ove obale gje se on razbija,

O ti, uspravna i smrznuta na vjetru,Daj mi znak prisustva, o sluiteljice moja

U ljuskavoj crnoj haljini.

O sura stijeno,

Ako je istina a ima boju krvi,

Zahui ovom krvlju koja kroz tebe tee,Otvori mi luku tvoga krika,

Da u tebi doprem do njega

Koji se pravi kao da spava,

Glavu poloivi na tebe.


34/64

34

POPRITEI

Evo poraenog viteza tuge.

Dok je on uvao neko vrelo, ja se,

Evo, buim i tek milodu stabala

I u uboru voa nastavlja se san.

On uti. Njegov lik ja traimNa svim vrelima ili grebenima, mrtvi brat.

Lik poraene nekenodi, koji se nanosi

Na zoru razerane pledke.

On uti. ta moe po isteku borbe

Kazati onaj koji bi pobijeen osunom rijeju?Prema suncu on okrede svoje opustoeno lice,

Umiranje njegov je jeini krik istinskog olakanja.

II

Ali, a li plae na nekim dubljimIzvorom i a li on, mrtvaka georgina, cvjeta

Na trijemu mutnih novembarskih voda

Koje o nas onose um mrtvog svijeta?

Nagnut nad tegobnu zoru ovog dana

Na kojega imam pravo i kojega sam zaobio, ini mi seDa ujem jecaj vjee nazonosti

Mog tajnog, nikad sahranjenog demona.


35/64

35

O ti de opet osvanuti, obalo, moje snage!

Ali neka to bude uprkos ovom danu koji mnome upravlja.

Sjene, vi vie ne postojite. Ako sjena mora uskrsnuti

To de biti u nodi i putem nodi.


36/64

36

VEERNJA RIJE

U zemlji s poetka studenog nije bilo ploda

Koji se nije razbio u travi, a njene su pticeSpale na krikove osustva i hrpe kamenida

Na visokoj i zakrivljenoj paini koja se pruala prema nama.

Veernja moja rijei,

Ti mrzne poput nekog groza jeseni kasne,

Ali vino ved u tvojoj vrije ui i nalazimJeini istinski moj ar u rijeima tvojim osnivakim.

Brod isteka nekog mjeseca studenog, jasan,

Moe prispjeti. Mi demo znati izmijeati ove svjetlosti,

O broe moj rasvijetljeni to morem blui,

Jasnosti bliske nodi i jasnostirijei,

- Maglo koja de se idi sa svih ivih stvari

I ti, rumenjenje svjetiljke moje u smrti.


37/64

37

PRAVO IME

Nazvat du pustinjom ovaj zamak koji si bila,

Tamom ovaj glas, odsustvom tvoje lice,A kaa pane u jalovu zemlju

Nazvat du nitavilom munju koja te odnijela.

Umiranje je predio koji si voljela. Napredujem

Od pamtivijeka tvojim sumornim stazama.

Unitavam tvoju unju, tvoj oblik, tvoje pamdenje,Ja sam tvoj nemilostivi neprijatelj.

Nazvat du te ratom i bit du prema tebi

Tako razuzdan kao u ratu, a u svojim du rukama

Drati tvoje mrano i presjeeno lice,

U svom srcu ovaj preio to ga obasjava oluja.


38/64

38

DUVA GOVORI

I

Poneka, govorila si, lutajudi zorom

Sumranim stazama,

Sudjelovala sam u omamljenosti kamena,

Bila sam slijepa poput njega.

Ali naiao je ovaj vjetar koji je moja pretvaranja

Pretvorio u in umiranja.

eljela sam a ljeto,

arko jeno ljeto isui moje suze,

Ali ola je ova stuen koja raste u mojim uovima,

I bila sam probuena i patih.

II

O kobna dobi,

O zemljo razgaljena poput otrice!

ujela sam ljeto,

Tko je skrhao ovaj ma u revnoj krvi?

Zaista sam bila sretna

Toliko da bih umrla.

Izgubljena poglea, moje su se ruke irile u susret

okaljavanju

Vjenom nekom kiom.


39/64

39

Vikala sam, izlagala sam lice vjetru ...

emu mrnja, emu pla, bila sam iva,

Poodmaklo ljeto i dan u to me uvjeravahu.

III

Neka rije ugasne

Na ovoj povrini bitisanja gje smo izloeni,

Na ovoj neplonosti koja naruava

Sam vjetar konanosti.

Neka onaj koji je buktao uspravan

Poput nekog trsa,

Neka se posljeni pjeva skotrlja s krunita

Obasjavajudi

Neizmjernu i neizrecivu tvar.

Neka rije ugasne

U ovoj niskoj prostoriji u kojoj me ostie,

Neka se ognjite krika opet zatvori

Na naim rijeima to se rumene.

Neka mojom smrdu stuen poraste i zaobije jedan smisao.


40/64

40

NEKI KAMEN

Dvije ili tri godine

Smatrao sam se dovoljnim. Zvijezde,Rijeke i ume mi nisu bile ravne.

Mjesec se ljeskao na mojim sivim haljinama.

Moji poonjaci

Obasjavali su mora pod sjenovitim njihovim svodovima,

A moje su kose bile bujnije od ovog svijeta

Pobijeenih oiju i krikova koji o mene nisu opirali.

Nodne ivotinje zavijaju, to je moj put,

Crna se vrata zatvaraju.


41/64

41

SVJETLOST, IZMIJENJENA

Ne gleamo se vie u istoj svjetlosti,

Vie nemamo ni iste oi, ni iste ruke,Stablo je mnogo blie, a glas je izvora ivlji,

Meu mrtvima, nai su koraci jo ublji.

Boe koji nisi, na nae rame poloi svoju ruku,

Teinom svog povratka nagovijesti nae tijelo,

Prestani u naim uama mijeati ove zvijeze,Ove ume, ove ptije krikove, ove sjene i dane ove.

Orekni se u nama kao to se neki plo otkia,

Zaboravi nas u sebi, Razotkrij nam

Tajnoviti smisao onoga to je sasvim prosto

A ne izgarajudi je pao u rijei bez ljubavi.


42/64

42

***

Duboka svjetlost treba da se pojavi

Iz zemlje koju nod izmarai kri.Iz mrane se ume raspaljuje oganj.

Tako je i samoj rijei potrebna neka tvar,

Neki nepomini preio s one strane svakog pjeva.

Da bi ivjela, morat de prevlaati smrt,

Prolivena krv, najide je prisustvo.


43/64

43

NEKI DRUGI GLAS

Rastresajudi tvoju kosu ili Feniksov pepeo.

Kakav pokret pouzima ka sve se zaustavlja.

I ka ponod u bidu obasjava stolove?

*

Koji to znak uva na tvojim crnim usnama,

Koju oskunu rije ka sve uti,

Posljenji ugarak ka ognjite oklijeva i taa se sklapa?

*

Znat du ivjeti u tebi, iupat duU tebi svu svjetlost.

Svo utjelovljenje, sav greben, sav zakon.

*

I u nitavilu u koje te uziem prokrit du

Munji put,

Ili najglasniji krik to ga je bide ika pokualo.


44/64

44

MIRTA

Katkad sam te poznavao, zemljo, ispijao sam

Sa usana tvojih izvora tjeskobuKad ona iz kamenja topla navire, a ljeto je

Nadziralo s visoka sretni kamen i onoga koji pije.

Katkad sam ti govorio o mirti i spaljivali smo

Drvo svim tvojim kretnjama itavog jenog ana.

To su bile velike kratke vatre vestalinske svjetlosti

Tako sam te u svijetloj tvojoj pronalazio kosi.

itavog jenog velikog i bezvrijenog ljeta nitko nije

isuio nae snove.

Ogrubio nae glasove, razvio naa tijela, otupio naa oruja.

Katka se krevet okretao kao slobona laa

Koja lagano izlazi na iroku puinu.


45/64

45

LJETO NOI

I

Veeras mi se ini

Da zvjezano nebo, iredi se,

Nama se pribliava,a a je nod,

Iza tolikih vatri, manje mrana.

I lide takoer sjaji po lidem,Usplamtjela je zelena i naranasta boja zrelih ploova,

Svjetiljka nekog bliskog anela; nalet

Skrivene svjetlosti obuzima sveopde stablo.

Veeras mi se ini

Da smo uli u vrt ija je vatraBespovratno zatvorio aneo.

II

Korablja jednog ljeta

I ti kao na pramcu, ka vrijeme istie,Razmatra obojene tkanine i tiho zbori.

U ovom majskom snu,

Vjenost je uzlazila meu ploove stabla

I ja sam ti nuio plo koji stablo obezgraniava

Bez strepnje i smrti, nekog podijeljenog svijeta.

Lutaju mrtvi u daljini pustinjom pjene,

Ali pustinje vie nema jer sva je u nama,


46/64

46

Ni smrti vie nema jer usne moje dodiruju

Vou neke slinosti to se rasprostire morem.

O ovoljnosti ljeta, istu sam te imaoPoput voe koju je izmijenila zvijeza, poput uma

Pjene po koracima naim otkua se bjelina pijeska

Uzie a blagoslovi naa neozarena tijela.

III

Pokazalo se

Da nam je pogreno bilo kretanje i napreovasmo

U nepominosti kao to se po korabljom

Pomie i miruje lide mrtvih.

Nazivao sam te svojim pramanim likom,Sretnim i ravnounim, koji napola sklopljenih oiju

Voi korablju ivota

I sanja kao to ona sanja, jer njen je uboki mir,

I na pramanu statvu se nanosi gje revna ljubav kuca.

Nasmijeen, prvi, ispran,Zanavijek oraz jene nepomine zvijeze

U smrtnoj kretnji.

O voljeni, u morskom lidu.


47/64

47

IV

Poput broda opremljena zemljo,

Gledaj,Ovo je tvoj pramani lik,

Crvenom uprljan bojom.

Zvijezda, voda, san

Zlorabili su ovo golo rame

Koje je zadrhtalo, a zatim se nagnulo

K istu gdje se ledi srce.

Zamiljeno ulje vlaalo je

Njegovim tijelom od titravih sjenki,

Pa ipak on savija svoj potiljak

Kao to se ue mrtvih omjerava.

V

Saa je upravo as

Kaa vie nije ni an, niti nod, toliko je zvijeza

Narasla a blagoslovi ovo smee, nasmijeeno,Neogranieno tijelo, bez varke uzburkanu vou.

Ove krhke zemne ruke razmrsit de

Tuni vor snova.

Na vodenoj plohi

Otpoinut de zatidena svjetlost.

Zvijeza voli pjenu i plamtjet de

U haljini ovoj sivoj.


48/64

48

VI...

Dugo je trajalo ljeto. Jedna postojana zvijezda

Gospoarila je krunim gibanjima sunaca. Ljeto nodiNosilo je ljeto dana u rukama svojim od svjetla,

A mi smo razgovarali tiho, u nodnom lidu.

Ravnouna zvijeza i pramana statva, a sjajna

Staza od jedne do druge na mirnim vodama i nebesima.

Sve to jest kretalo se poput broa koji se okredeI klizi, a u nodi ni uu svoju vie ne poznaje.

VII

Zar nismo trebalo prevlaati ljeto, kao iroki

Nepomini ocean, a zar ja, priprost, legaviNa oi i usta i uu pramane statve,

Ljubedi ljeto, ispijajudi tvoje oi bez sjedanja,

Ne bijah li ja san odsutnih zjena,

San koji obuzima i ne dolazi, a od tvoje ljetne boje

Zarati eli tek plavetnilo rugog nekog kamenaZa jeno vede ljeto, u kojemu nita ne zavrava?

VIII

Ali tvoje se rame meu stablima razire,

Nebo zvjezano, a tvoja usta prieljkujuRijeke to zemljom oiu, a meu nama

Bue na ivotu tvojazabrinuta i eljiva nod.


49/64

49

O jo i ti, naa sliko.

Ti kraj srca nosi istu takvu ranu,

Istu takvu svjetlost u kojoj se pomie ista takva otrica.

Razvoji se, ti to si osutnost i njene morske mijene.

Prihvati nas, koji imamo okus ploova to paaju,

Na pustim tvojim alima u pjeni nas pomijeaj

S naplavljenim rvljem smrti.

Stablo nodu uvojenih grana, uvijek uvojenih.

IX

Voe spavaa, stablo osutnosti, bez obala sati,

U vjenosti vaoj zavrit de jena nod.

Kako demo imenovati ovaj rugi an, o uo moja,Ovo jo nie rumenjenje izmijeano s crnim pijeskom?

U voama spavaa svjetlosti se mute.

Jedan se jezik zbiva, koji dijeli sjajno

Zarastanje zvijezda u pjeni.

A to je skoro buenje i ved uspomena.


50/64

50

NEKOM SIROMATVU

Doznat de a te on ri na ognjitu koje gasne,

Doznat de a ti se on obrada, i prekopavajudiJutarnjim mrazom pepeo tvoga tijela,

Doznat de a je on osamljen i neutaen.

On koji je toliko toga unitio, koji ne umije vie

Razlikovati svoje nitavilo o svoje utnje,

On te vii, otra zoro, kako olazi kroz tminuI ugo plamti na opustjelim stolovima.


51/64

51

OBITAVALITE MRTVIH

Kakvo je obitavalite mrtvih,

Imaju li poput nas na putove oni pravo,Govore li oni, mnogo stvarnije buudi a su njihove rijei,

Nisu li oni uh lida ili neko vie lide?

Da li je Feniks za njih sagradio neki dvorac,

Postavio za njih neki stol?

Krik neke ptice u vatri nekog stabla

Nije li to prostor u kojega svi oni ure?

Moa oni poivaju u listu brljana,

Jer njihova je rastepena rije

Luka je pukotine lida, u kojoj pristaje nod.


52/64

52

UM GLASOVA

Utihnuo je um glasova, koji te je oznaavao.

Sam si, u branjevini mranih laa.Da li ti koraa po ovom tlu to izmie, ali u tvom srcu

Drugi je neki pjev, a ne ova sura voda,

Druga neka naa, a ne zajameni ovaj olazak,

Ovi tmurni koraci, vatra ova to na pramcu paluca.

Ti ne voli rijeku obinih zemaljskih voaI mjeseast njezin put na kojemu zamire vjetar.

Vie sam bio, veli, vie sam bio krajnja oronulost

Palaa na posve zamrlim obalama.

Ti voli samo nod kao nod, nju koja nosi,

Lu, tvoju subinu, svakog oricanja.


53/64

53

NEKI KAMEN

Dugo je trajalo djetinstvo na zagasitom zidu i ja sam bio

Savjest zime, koja se tuno,Duboko nadnijela nad jednu sliku,

Gorko nad odsjaj drugog nekog dana.

Nita nisam elio toliko

Kao da mijeanju viju svjetlosti prionesem,

O sjedanje, ja sam bioJednodnevno ulje u korablji njenoj od stakla

Njenu crvenu uu izvikujudi u nebo ugih kia.

ta sam to volio? Morsku pjenu

Iznad Trsta, kad je sivilo

Transkog mora zabljetavalo

Oi sfinge to obale razdvaja.


54/64

54

PUTOVI

Putovi, u

Tvari rveda. Bogovi, meuBokorima ovog ptijeg neumorna pjeva.

I sva tvoja krv pod svodom neke sanjarske ruke,

O bliski, itavi ane moj.

Tko je zarano oruje

Pobrao iz visoke trave, ne zaboravljaj vieDa svjetlostmoe grumenju metala ouzeti

I istroiti sol sumnje i smrti.


55/64

55

LJEPOTA

Ona koja razara bide, ljepota,

Bit de muena, stavljena na kota,Obeadena, proglaena krivom, pretvorena u krv

I krik i nod, svake raosti lien,

- O ti, rastrzana pred zoru na svim spravama,

Ti gaena i pregaena po svim ulicama,

Nae de krajnje oajanje biti to ti ivi,

Nae srce to ti pati, na glas

Da te poniavamo uplakanu, a te nazivamo

Laljivicom, obavljaicom crnog neba,

Naa je elja ipak tvoje kljasto tijelo,

Nae milosre ovo srce koje voi u svaki kal.


56/64

56

DIJALOG TJESKOBE I UDNJE

I

Zamiljam esto, izna sebe,

rtveno neko lice, iji su zraci

Poput nekog polja uzorane zemlje.

Usne i oi se osmjehuju,

elo je tmurno, potmuo i nesnosan mrmor mora.

Ja mu velim: Budi moja snaga, i njegova svjetlost navire,

U praskozorje ono vlaa ratnim jenim popritem

I itavom jenom rijekom, koja zavijucima uspokojava

Ovu osvojenu, oploenu zemlju.

I taa se uim a je bilo potrebno

Ovo vrijeme i ovaj tru. Jer ved su ploovi

Prevlaali na stablu, a sunce je ved

Obasjavalo veernji preio.

Jao motrim visoravni na kojima mogu ivjeti,

Ruku ovu koja jenu rugu kamenu ruku prirava,

Ovo isanje osustva koje pokredeGomile jesenjeg neovrena oranja.

II

I mislim na odsutnu Core, koja je primila

U svoje ruke crno srce iskriavo o cvijeda

I koja je, opijena tminom i neprobuena, pala

Na popritu svjetlosti i sjena. Shvadam

Smrt, tu pogreku. Asfoeli i jasmini

iz naeg su kraja. Obale plitke


57/64

57

I bistre i zelene voe ine a tamo rhti

Sjenka srca svijeta... Ali da, prihvati.

Nama je izruen grijeh prelomljena cvijeta,

itava se ua svija oko jenostavne neke kaze,

Sivilo se gubi u zrelom plodu.

Oruje ratnih rijei bespovratno se

Raspada u sretnoj tvari.

III

Da, tako je to.

Pomutnja neka u rijeima revnim.

Slojevitost

itava naeg ivota, u aljini, poput nekog sretnog

Mora, orujem izvorske voe razbistrenog.

Vie nam nisu potrebne

Potresne slike da bismo voljeli.

Nama je ovoljno ono rvo, tamo olje, to se, uslje

svjetlosti,

Ovaja o sebe sama i znae jo jeino

Gotovo izgovoreno ime nekog gotovo utjelovljenog boga.

I itaj onaj broviti kraj to ga Netko vrlo sroan saie,

I buka ova s nekog zia to ga jenostavno vrijeme otie

Svojim rukama bez tuge, rukama koje su odmjerile.


58/64

58

IV

A ti,

I u tome je moj ponos,Ti to si manje okrenuta o svjetla, o ti jae voljena,

Vie mi nisi tua. Uzrasli smo, znam,

U istim mranim vrtovima. Istu smo

Teku vou pili po stablima.

Isti strogi aneo i tebi je prijetio.

I nai su koraci isti, otresajudi se

Trnja zaboravljenih djetintava i istih

Neistih kletvi.

V

Zamisli a se jene veeri

Svjetlost zari na zemlji,

iredi svoje olujne i arovateljske ruke, iji

Dlan je nae obitavalite i tjeskobe i nae.

Zamisli a svjetlost bue rtvovana

Za spas nekog smrtnog mjesta, a pod jednim

Sigurno alekim i mranim boanstvom. Poslijepone

Bilo je grimizno i jenostavnih crta. Preoba se

Razerala u zrcalu, prema nama okreudi

Svoje nasmijeeno lice itkog srebra.

I mi smo malo ostarili. I sazreli suSvijetli ploovi srede u osutnim kronjama.

Da li je to neki jo blii preio, ista moja voo?

Da li putovi ovi kojima ie u nezahvalne rijei


59/64

59

Prema obali nekoj smjeraju, zauvijek obitavalitu tvome,

Da u aljini upijaju glazbu, a naveer a se razmrse?

VI

Svojim krilom od tla i sjene razbudi nas,

O poput zemlje prostrani anele, i prenesi nas

Ovamo, na isti kraj smrtne zemlje,

Za jean poetak. Neka revni ploovi

Buu naa gla i naa e napokon utaene.Neka vatra bue naa vatra. A oekivanje neka se preobrati

U blisku ovu subu, ovaj as, ovo boravite.

Oruje, ito neizbjeno,

Koje si klijalo u ugaru naih kretnji,

Prokletstava naih, istih naih ruku,

Koje si u zrnevlju opalo to sabralo je zlato

Vremena nekog poput kruga bliskih zvijezda,

I blagonaklonog i nitavnog.

Ovdje, gdje mi napredujemo,

Gje smo nauili sveopdi jezik,

Raskrili se, zbori nam, rascijepi se,

Razbuktala kruno, jasni kucaju,

Sunanog srca ambro.


60/64

60

NEKI GLAS

Starili smo, on lide, a ja izvor,

On traak sunca, aja mrklina,On smrt, a ja murost ivljenja.

Pristao sam a nam vrijeme pokae u sjeni

Faunsko svoje lice neporugljiva smijeka,

Volio sam to se vjetar ie koji onosi sjenu,

I to je umiranje u mranom zencu

Tek uzburkavanje bezdane vode koju ispija brljan.

Volio sam, stajao sam u vjenome snu.


61/64

61

DRVO, SVJETILJKA

Drvo u drvetu starijim biva, to je ljeto.

Ptica pjev ptice prevladava i izbavlja se.Crvena boja ojede obasjava i raznosi

Daleko, na nebu, komoru drevne boli.

O lomni kraju,

Kao plamen svjetiljke neke koju odnose,

Jer blizak je dan u sokovima svijeta,

Jenostavno je kucanje povojene ue.

Ti takoer voli tren ka svjetlost svjetiljaka

Blijedi i u danu sniva.

Ti zna a to tmina srca tvoga ozravljuje,

Laa koja o obale stie i propaa.


62/64

62

OBITAVALITE DADEVNJAKA

Iznenaen, aevnjak se zaustavlja

I hini smrt.Takav je prvi korak svijesti u kamenju,

Najidi mit,

Velika prijeena vatra, koja je uh.

Daevnjak je bio na sreini

Zia, u svjetlosti naih prozora.Njegov je pogled samo bio kamen,

Ali ja sam viio kako njegovo vjeno srce kuca.

O sauesnie moj i misli moja, sliko

Svega to je isto,

Kako volim onoga koji tako u svojoj utnji sarava

Jedinu snagu radosti.

Kako volim onoga koji se slae sa zvijezama na nepominoj

Masi itavog svog tijela,

Kako volim onoga koji oekuje trenutak svoje pobjee,

I zarava svoj ah i ri se tla.


63/64

63

***

Ako je ova nod neto rugo osim nodi,

Uskrii se, aleki glase obrohotni, razbuiNajteu ilovau u kojoj je ikaa spavalo zrno.

Kai, bijah samo udna zemlja.

Napokon evo rijei zore i ie.

Ali kai a ja postanem poesna zemlja,

Kai ima li jo koji pokopan an.


64/64

UVIJEK ISTI GLAS

Ja sam kao kruh kojega de prelomiti,

Kao vatra koju de ugati, kao ista voaKoja de te pratiti po zemlji mrtvih.

Kao pjena

Koja je za tebe svjetlost i utoite uinila zrelima.

Kao veernja ptica koja premauje obale,Kao veernji vjetar ojenom opet plahovit i stuen.

Documents

Yves Bonnefoy - Poezija