Waldemar Bonsels

PELICA MAJA

Sa njemakog prevela Vesna Grbin

I

MAJIN BIJEG IZ RODNOGA GRADA

Postarija pela, koja je pomogla maloj Maji da ugleda svjetlost dana

i da se izvue iz svoje elijice, zvala se Kasandra, a uivala je veliki ugled

u konici. Tih je dana vladalo veliko uzbuenje, jer je u pelinjem narodu

izbio ustanak koji kraljica nije mogla svladati.

Iskusna Kasandra brisala je velike bistre oi i ureivala njena krilca

mlade Maje, o ijim u vam doivljajima priati. Za to je vrijeme velika

konica prijetei brujila, a maloj je Maji postalo vrue, i ona je to kazala

svojoj pratilici.

Kasandra se zabrinuto ogledala, ali nije odmah odgovorila maloj.

udila se to je to dijete tako rano poelo prigovarati; ali, zapravo je Maja

imala pravo vruina i mete bili su gotovo nepodnoljivi. Maja je

promatrala kako pele neprekidno jure jedna za drugom, a vladala je tako

velika vreva i urba, da su se ponekad penjale jedna preko druge ili se

kotrljale zbijene u grudu.

Jednom se u njihovoj blizini nala i kraljica. Kasandru i Maju

odgurnuli su u stranu, ali im je priskoio u pomo neki trut, ljubazni

mladi gospodin njegovane vanjtine. On kimne Maji i pomalo se

uzbueno pogladi prednjom nogom, koja kod pela slui kao ruka, po

sjajnoj kosi na grudima.

Dogodit e se nesrea ree on Kasandri. Roj revolucionara

napustit e grad. Ve su izabrali i novu kraljicu.

Kasandra nije gotovo ni obraala panju na njega. Nije mu ak ni

zahvalila na pomoi, i Maja pomisli da je stara gospa zaista neljubazna

prema tom mladiu. Nije se usuivala neto zapitati, jer su doivljaji

dolazili tako brzo jedan za drugim da joj se vrtjelo u glavi. Uzbuenje je

prelo i na nju, i ona poe zujati tanko i jasno.

to ti pada na pamet? ree Kasandra. Zar i tako nema dosta

buke?

Maja se smjesta umiri i upitno pogleda svoju stariju prijateljicu.

Doi ovamo ree ova Maji pokuat emo se malo sabrati.

Ona uhvati Maju za njeno lijepo blistavo krilo, koje je jo bilo meko

i sasvim novo i divno prozirno, te je povue u mirni kutak pokraj nekih

ormara saa ispunjenih medom.

Maja zastade i uhvati se za jedan ormar.

Ovdje ugodno mirie ree ona Kasandri. Stara se na to opet

zabrinu:

Mora nauiti ekati odgovori ona. Dijete moje, ovog sam

proljea odgojila ve nekoliko stotina mladih pela i dala im pouke za

prvi let, ali nisam naila ni na jednu koja bi bila tako drska. ini mi se da

si ti neki izuzetak.

Maja porumeni i gurne u usta oba njena prstia svoje ruke.

to je to izuzetak? upita plaljivo.

O, to je neto veoma nepristojno uzvikne Kasandra, ali je time

mislila na pokret ruke male pelice, a na njeno pitanje nije ni obratila

panju. Dobro pazi na sve, to u ti sada kazati, jer ti mogu posvetiti

samo kratko vrijeme; izleglo se opet dosta mladih, a Turka, moja jedina

pomonica na ovom katu, ve se ionako premorila i posljednjih se dana

tui na zujanje u uima. Sjedni ovamo.

Maja poslua i pogleda uiteljicu svojim velikim smeim oima.

Prvo pravilo koje mlada pela mora upamtiti ree Kasandra i

uzdahne jest da svaka pela mora biti jednaka ostalima u onome to

misli i ini, i da uvijek mora misliti na ope dobro. To je jedini uvjet za

blagostanje zajednice u naem dravnom ureenju, koje priznajemo ve

od pamtivijeka i koje se pokazalo kao najbolje. Sutra e izletjeti. Pratit

e te jedna starija druica. Isprva smije letjeti samo na male daljine i

mora tono upamtiti sve predmete pokraj kojih proleti kako bi se

kasnije znala vratiti. Tvoja e ti pratilica pokazati stotinu cvjetova i cvasti

koji imaju najbolji med, i njih mora nauiti napamet; tome nijedna pela

ne moe izbjei. Prvi redak moe odmah nauiti: Vrijesak i lipin cvijet.

Ponovi to.

Ne mogu ree mala Maja to je strahovito teko. Pa i tako u to

kasnije vidjeti.

Stara Kasandra izvali oi i zatrese glavom.

Ti e loe svriti uzdahne ona to ve sada vidim.

Zar u kasnije morati po cijeli dan skupljati med? upita Maja.

Kasandra duboko uzdahne i pogleda naas mladu pelicu ozbiljno i

tuno. inilo se kao da se prisjea svog vlastitog ivota, koji je od

poetka do kraja bio ispunjen radom i naporima. Tada progovori

promijenjenim glasom i milo pogleda Maju:

Mala moja Majo, ti e upoznati sunani sjaj, visoko zeleno drvee

i bujne livade pune cvijea, srebrna jezera i brze svjetlucave potoke,

blistavo plavo nebo i naposljetku moda ak i ovjeka, koji je najvie i

najsavrenije bie to ga je priroda stvorila. Pokraj svih tih krasota, rad e

ti biti pravo veselje. Eto, sve te to jo eka, srdace moje, i ti zbilja ima

razloga da bude sretna.

Dobro ree Maja ja to i hou.

Kasandra se blago nasmijei. Ni sama nije znala zato, ali iznenada

osjeti neobino mnogo ljubavi za malu Maju; nije se sjeala da je ikada

prije osjetila neto slino za koju drugu mladu pelu. I zato se valjda

dogodilo da je maloj Maji rekla i ispriala vie toga nego to pele obino

saznaju u prvom danu svoga ivota. Dala joj je mnogo posebnih savjeta,

opomenula je da se uva opakog svijeta vani, i navela joj najopasnije

neprijatelje pelinjeg roda. Napokon je dugo priala o ljudima i usadila u

srce mlade pelice prvu ljubav prema njima i zametak velike enje da ih

upozna.

Budi uljudna i usluna prema svim kukcima koje sretne ree na

kraju tada e od njih nauiti vie nego to ti ja mogu danas kazati, ali

uvaj se strljena i osa. Strljeni su nai najmoniji i najljui neprijatelji, a

ose su beskorisni narod razbojnika bez domovine i potenja. Mi smo jae

i monije od njih, ali one kradu i ubijaju kad god stignu. Svoju aoku

moe upotrijebiti protiv svih kukaca da sebi pribavi potovanje ili da se

obrani, ali ako ubode neku toplokrvnu ivotinju ili ak ovjeka, tada

mora umrijeti, jer e tvoja aoka zapeti u njihovoj koi i slomiti se.

Takva bia ubodi samo ako si u najveoj nevolji, ali onda to uini hrabro

i ne plai se smrti, jer mi pele svojoj hrabrosti i mudrosti zahvaljujemo

veliki ugled i potovanje koje svuda uivamo. A sada ostaj zdravo, mala

Majo, neka te u svijetu prati srea, i budi vjerna svom narodu i svojoj

kraljici.

Pelica kimne glavom i uzvrati poljubac i zagrljaj svojoj staroj

uiteljici. S potajnim veseljem i uzbuenjem legne na poinak, a jedva je

usnula od radoznalosti, jer e, kad svane dan, upoznati iroki svijet,

sunce, nebo i cvijee.

*

* *

Za to se vrijeme u pelinjem gradu sve umirilo. Veliki je dio mladih

pela napustio kraljevstvo da bi osnovale novu dravu. Dugo se jo ulo

kako taj veliki roj bruji vani u sunanom sjaju. Nisu one to uinile iz

obijesti ili iz mrnje prema kraljici nego zato to se pelinji narod tako

razmnoio da u gradu nije vie bilo mjesta za sve stanovnike, pa se nisu

mogle spremiti tolike zalihe meda da bi se preko zime sve pele

prehranile. Veliki dio meda to bi ga sakupile preko ljeta, morale su,

naime, dati ovjeku. Tako su odreivali stari dravni ugovori, a ljudi su

zauzvrat branili grad, brinuli se o miru i sigurnosti, a zimi ga titili od

studeni.

Idueg jutra zaula je Maja sa svog leaja radosni poklik:

Sunce je granulo!

Odmah je poskoila i pridruila se nekoj pelici medarici.

Dobro ree ova ljubazno moe poletjeti sa mnom.

Na vratima su ih zaustavili straari. Tamo je vladao pravi mete.

Jedan od straara na vratima ree maloj Maji lozinku njena naroda, bez

koje nijednu pelu ne putaju u grad.

Upamti je ree on i elim ti mnogo sree na prvom izlasku u

svijet.

Kad je pelica stupila pred gradska vrata, morala je zatvoriti oi,

tako je jarka bila svjetlost koja ju je zabljesnula. Zlatne i zelene boje

prelijevale su se tako bogato i toplo i sjajno, da od blaenstva nije znala

to da kae i uini.

Ovo je zaista divno! ree ona svojoj pratilici. Hoemo li

poletjeti u to?

Samo hrabro odgovori njena pratilica.

Tada Maja odvano podie glavicu, zamahne svojim lijepim novim

krilima i iznenada osjeti kako daska za uzlijetanje tone pod njom. Pritom

joj se inilo kao da zemlja ispod nje izmie, kao da izmie unatrag, a

veliki zeleni svodovi kao da joj se naglo pribliavaju.

Oi su joj blistale, a srce radosno klicalo.

Ja letim povie ona to, to sada inim, moe biti samo letenje.

To je zaista neto divno...

Da, ti leti ree pela medarica, koja je jedva sustizala Maju.

Ovo drvee, prema kojem sad letimo, jesu lipe, nae dvorske lipe;

po njima moe upamtiti gdje je na grad, ali, Majo, ti leti zaista vrlo

brzo.

Nikad se ne moe prebrzo letjeti ree Maja. O, kako mirie

sunani sjaj!

Ne ree medarica, koja je ve bila malo zadihana to je cvijee.

Ali sad leti polaganije, inae u zaostati, pa nee moi upamtiti kako

izgleda okolica, i nee se znati vratiti.

No mala je Maja nije sluala. Bila je izvan sebe od veselja i sunca i

sree to je iva. inilo joj se kao da poput strijele juri kroz bljetavo

more zelenkaste svjetlosti u susret sve veim divotama. areno cvijee

kao da ju je pozivalo k sebi, mamile su je tihe, suncem obasjane daljine, a

plavo nebo blagoslivljalo je njen razdragani prvi let. Nikad mi vie nee

biti lijepo kao danas pomisli ona ne mogu se vratiti, ne mogu ni na to

misliti osim na sunce.

Pod njom su se izmjenjivali aroliki prizori, spokojna se zemlja

polako i iroko protezala u sunanoj svjetlosti. Bit e da je cijelo sunce iz

zlata pomisli pelica.

Kad se nala nad nekim velikim vrtom, koji kao da se odmarao u

samim cvjetnim oblacima trenjinih stabala, gloga i jorgovana, ona se

smrtno umorna spusti na zemlju. Pala je u lijehu crvenih tulipana,

uhvatila se za jedan veliki cvijet, stisla se uz njegovu laticu i udahnula

duboko i blaeno, a onda se preko svjetlucavih rubova cvijeta zagledala u

sjajno, plavo nebo.

Ah, tisuu je puta ljepe vani, u irokom svijetu negoli u mranom

pelinjem gradu usklikne ona. Nikad se neu vratiti onamo da nosim

med ili spravljam vosak. O, ne, nikad to neu uiniti. Hou vidjeti i

upoznati ovaj divni svijet; ja nisam kao ostale pele, moje je srce

stvoreno za radost i iznenaenja, za doivljaje i pustolovine. Neu se

bojati nikakvih opasnosti; ta zar nemam snagu i hrabrost, a i otru aoku?

Ona se nasmije od obijesti i radosti i potegne veliki gutljaj mednog

soka iz tulipanove ake.

Divota! pomisli ona doista je krasno ivjeti.

Ah, da je mala Maja mogla naslutiti koliko je opasnosti i nevolja

eka, zacijelo bi se bila predomislila. Ali ona to nije slutila i tako ostade

kod svog nauma. Uskoro je svlada umor i ona zaspi. Kad se probudila,

sunca je bilo nestalo, a sumrak se spustio na zemlju. Srce joj ipak malo

jae zakuca, i ona oklijevajui napusti cvijet koji se upravo spremao da se

zatvori preko noi. Skloni se pod veliki list, visoko u kronji nekog starog

drveta, i prije nego to e zaspati, pomisli s pouzdanjem: Ne smijem

odmah na poetku izgubiti hrabrost. Sunce e ponovno izai, to je

sigurno, a tako je rekla i Kasandra: trebam samo vrsto i mirno zaspati.

II

JOKOVA RUA

Kad se mala Maja probudila, bilo se ve razdanilo. Bilo joj je malo

hladno pod onim velikim zelenim listom, i prvi su joj pokreti bili

polagani i nespretni. vrsto se uhvati za jednu ilicu lista te zanjie i

zatrepe svojim krilima da ih razgiba i oisti od praine. Tada zagladi

svoju plavu kosu i protrlja svoje velike oi. Oprezno otpue malo dalje,

sve do ruba lista, i ogleda se oko sebe.

Krasota i sjaj jutarnjeg sunca sasvim je zablijete. Visoko nad njom

lie je sjalo poput zelenoga zlata, ali tamo u hladu, gdje je sjedila, bilo je

jo prohladno.

O, ti prekrasni svijete pomisli pelica.

Polako se prisjeala svih doivljaja prologa dana, svih opasnosti i

svih ljepota koje je vidjela. Ipak je vrsto odluila da se ne vrati u

konicu. Dodue, kad bi pomislila na Kasandru, srce bi joj jae zakucalo;

no nije bilo vjerojatno da bi je Kasandra mogla pronai. Ne, Maji nije

bilo po volji da neprestano ulijee i izlijee, da nosi med ili spravlja

vosak. Htjela je biti sretna i slobodna, ivjeti kako je volja; neka doe to

mu drago, ona e to ve podnijeti. Tako je lakoumno razmiljala mala

Maja, ponajvie zato to nije znala to je jo eka.

Negdje u daljini neto se rumenjelo na svjetlu sunca. Maja je vidjela

kako se taj predmet sjaji i svjetluca, pa je spopadne neka potajna

nestrpljivost. Osim toga, osjeti da je gladna. Tada se uz zvonko i radosno

zujanje hrabro vine iz svog skrovita daleko u svijetli treperavi zrak i u

toplu sunanu svjetlost. Uzletjela je i krenula ravno prema crvenoj

cvjetnoj svjetlosti koja kao da ju je pozivala; kad se pribliila, osjeti

daak tako slatkog mirisa da se gotovo omamila, pa je jedva stigla do

velikog crvenog cvijeta. Popne se na njegovu vanjsku, zaobljenu laticu i

vrsto se prihvati za nju. Latica se lagano zanjie, a Maji se u susret

dokotrlja neka blistava srebrna kugla, velika gotovo kao ona sama,

prozirna i obojena svim duginim bojama. Maja se silno prestrai, iako ju

je krasota te hladne srebrne kugle oduevila. Prozirna se lopta otkotrlja

mimo nje, nagne se preko ruba latice, skoi u sunanu svjetlost i padne u

travu.

Maja tiho vrisne od straha kad opazi da se lijepa kugla razbila u

mnogo siunih bisernih zrnaca. Trava je sada blistala ivahno i svjee,

drhtave su se kapljice slijevale niz travke i svjetlucale kao to dijamanti

blistaju na svjetlosti svjetiljke. Maja razabra da je to bila velika kaplja

vode to se za vrijeme vlane noi nakupila u aki cvijeta.

Kad se opet okrenula prema aki, opazi nekog kukca sa smeim

krilima i sa crnim oklopom na prsima kako sjedi na ulazu u cvjetnu

aku. Bio je neto manji od nje, a ostao je mirno na svom mjestu i

pogledao je ozbiljno, ali ipak prijazno.

Maja ga uljudno pozdravi.

Je li ono bila vaa kugla? upita. Kad kukac na to ne odgovori,

ona doda: Vrlo mi je ao to sam je sruila.

Mislite li na onu kap rose? upita kukac i nasmije se poneto

svisoka. Ne brinite zbog toga. Ja sam se ve napio, a moja ena nikad

ne pije vodu, jer je bolesna na bubrezima. A to vi traite ovdje?

Kakav je ovo prekrasni cvijet? upita Maja i ne odgovori na

njegovo pitanje. Hoete li biti ljubazni i kazati mi kako mu je ime?

Ona se prisjeti Kasandrinih savjeta i nastojae biti to uljudnija.

Kukac stade micati svojom glatkom sjajnom glavom koja je bila

usaena u leni oklop. To mu nije bilo teko, jer je glava krasno pristajala

u taj oklop i beumno se u njemu pomicala.

Zar ste se tek juer rodili? upita on i prilino se neuljudno

nasmije Majinu neznanju. U njega je uope bilo neto, to se Maji

priinilo dosta prostakim; pele su bile mnogo obrazovanije i ljepe su

se ponaale. No inilo se da je kukac ipak dobroudan, jer kad je opazio

da su Majini obrazi od zbunjenosti porumenjeli, postade mnogo obazriviji

prema njenu neznanju.

To je rua ree kad to ve ranije niste znali. Nastanili smo se u

njoj prije etiri dana, i za to je vrijeme krasno napredovala, jer je briljivo

njegujemo. Smijem li vas zamoliti da uete?

Maja je malo oklijevala, ali onda; svlada bojazan i priblii se

nekoliko koraka. Kukac odmakne u stranu jednu njenu laticu, i oni

zajedno uoe u uske odaje s mirisnim jarkocrvenim stijenama koje

bijahu osvijetljene priguenom svjetlou.

Kod vas je zaista divno ree Maja, koja je bila iskreno

oduevljena. Ovaj miris upravo omamljuje.

Kukcu je bilo drago to se njegova kua toliko svidjela Maji.

Treba paziti gdje e se nastaniti ree on i nasmijei se

blagonaklono. Reci mi gdje stanuje, pa u ti rei koliko vrijedi kae

stara poslovica. elite li moda malo meda?

Ah brzo e Maja to bi mi zaista bilo vrlo drago.

Kukac kimnu glavom i nestade iza jedne stijene. Maja se sva sretna

ogleda oko sebe. Lice i ruice priljubila je uz njene, sjajnorumene

zastore, udisala divni miris i bila je sva blaena od sree to je u tako

lijepom stanu. Zaista je ivot pravo uivanje miljae ona a nai

zaguljivi i prenatrpani stanovi u kojima ivimo i radimo, ne mogu se ni

usporediti s ovom kuom. Prekrasna je ve i tiina to ovdje vlada.

Uto zau kukca kako iza stijene glasno psuje. Zujao je uzbueno i

ljutito, i Maji se uinilo da je nekoga pograbio i da ga grubo gura pred

sobom. Istodobno se uo neki jasni glasi pun straha i bijesa, i Maja

razabra rijei:

Naravno, sada, kad sam sam, usuujete se zlostavljati me! Ali

samo ekajte, vidjet ete to e vam se dogoditi kad dovedem svoje

drugove. Vi ste prostak. Dobro, ve idem. Ali nikad neete zaboraviti

kakvim sam vas imenom nazvao.

Maja se jako prestrai straneva prodornoga glasa koji je zvuao

otro i ljutito. ula je jo kako se netko urno udaljuje.

Kukac se zatim vrati i mrzovoljno joj dobaci grudicu meda.

To je sramota ree nigdje nema mira od tog oloa.

Maja je bila tako gladna da je zaboravila zahvaliti. Brzo odgrize

velik zalogaj i stade vakati, dok je kukac brisao znoj s ela i malo

olabavio gornji kolut na svom oklopu kako bi lake disao.

A tko je to bio? upita Maja punim ustima.

Molim vas, prvo savaite i progutajte to to vam je u ustima

ree kukac. Ovako vas uope ne razumijem.

Maja poslua, ali joj uzbueni kuevlasnik ne dade vremena da

postavi neko novo pitanje. Srdito odgovori:

Bio je to neki mrav. Zar oni misle da se ja od jutra do mraka

brinem i tedim samo za njih? I kako samo bez pozdrava i obzira prodiru

u tue smonice? Mogao bih pobjesnjeti zbog toga. Kad ne bih znao da je

ponaanje, tih ivotinja posljedica loeg odgoja, ne bih se ni aska

ustruavao da ih nazovem tatima. Iznenada se sjeti neega te se okrenu

Maji:

Oprostite to sam vam se zaboravio predstaviti, ime mi je Joko, iz

porodice Zlatnih Mara.

Ja se zovem Maja ree pelica plaljivo. Veoma se radujem to

sam vas upoznala. Ona dobro osmotri Joka. Ovaj se neprestano klanjao

i irio pritom svoja ticala kao dvije male smee lepeze. To se Maji

neobino svidjelo.

Kako su u vas krasna ticala ree upravo su slatka.

Pa da ree Joko polaskan mi do njih mnogo drimo. elite li

vidjeti i stranju stranu?

Molim, ako vam to nije teko ree Maja.

Kukac okrenu postrance svoja lepezasta ticala i pusti da preko njih

prijee jedna sunana zraka.

Zgodno, zar ne? upita on.

Ne bih vjerovala da je tako neto mogue odvrati Maja. A

moja su ticala tako neugledna.

Pa da izjavi Joko svakome svoje. Ali su vam zato oi veoma

lijepe, a svia mi se i zlatna boja vaeg tijela.

Majine oi zasjae od sree. Nitko joj dotada jo nije rekao da je

neto na njoj lijepo. Postade upravo obijesna i brzo uze jo jednu grudicu

meda.

Odlian vam je med ree.

Molim, samo uzmite jo ree Joko, pomalo iznenaen tekom

svoje goe. To je ruin med prvog cvata. Samo pripazite da ne

pokvarite eludac. Ima ovdje jo i rose, ako ste moda edni.

Mnogo vam hvala ree Maja. Ako dopustite, sada bih poletjela.

Kukac se nasmije.

Letjeti i uvijek letjeti ree to je vama, pelama u krvi. Ne mogu

pravo shvatiti zato ste tako nemirne. Zar vam se ne ini da je ugodno i

malo mirovati?

O, ja tako rado letim ree Maja. Kukac joj uljudno odmakne

crvenu zavjesu.

Ispratit u vas malo. Odvest u vas do latice koja mi slui kao

promatranica; s nje ete moi udobno uzletjeti.

O, hvala ree Maja. Ja mogu uzletjeti odakle hou.

Onda vam je bolje nego meni ree Joko. Ja se prilino

namuim dok rastvorim donja krila.

On se rukuje s njom te odgurne u stranu posljednju zavjesu.

O, Boe, evo modrog neba klicae Maja. Ostajte mi zdravo.

Dovienja ree Joko i osta neko vrijeme na najvioj ruinoj

latici, gledajui za malom Majom, koja je u ravnoj crti hitro letjela u

nebo, u zlatni sunani sjaj i u isti jutarnji zrak.

Tada on potajno uzdahne i zamiljeno se povue natrag u hladovitu

ruinu aku. Bilo mu je malo vrue, iako je jo bilo rano. Tiho zapjeva

svoju jutarnju pjesmu koja odjekne u rumenom svjetlu ruinih latica i u

toplom sunanom sjaju:

Sve se zlati i zeleni

U toplini ljeta.

Tek onda je lijepo meni

Kad rua procvjeta.

Ne znam zaviaja svoga,

Jedno elim samo:

Usred sjaja ruinoga

Da uivam tamo.

Prekrasan je ovaj svijet,

Sve je k'o u prii.

Kad uvene ruin cvijet,

I ja u otii.

A vani, iznad rascvale zemlje blistao je proljetni dan.

III

UMSKO JEZERO

I NJEGOVI STANOVNICI

Eto pomisli mala Maja dok je letjela zaboravila sam zapitati

Joka za ljude. Tako iskusan, sigurno mi je mogao dati najbolje

obavijesti. Ali moda u jo danas i sama susresti nekog ovjeka. Puna

poleta i radosti promatrala je svojim sjajnim oima prostranu aroliku

krajinu to se irila pod njom u svom raskonom ljetnom ruhu.

Prola je pokraj nekog velikog vrta koji se prelijevao u tisuu boja.

Susretala je mnoge kukce koji su joj dobacivali pozdrave i eljeli joj

sretan put i dobru berbu. Svaki put, kad je srela koju pelu, srce joj je u

poetku jae zakucalo, jer se ipak osjeala malo krivom to nita ne radi i

bojala se da ne sretne nekog poznanika. Meutim, ubrzo opazi da se

druge pele o njoj nita ne brinu.

A tada odjednom ugleda kako pod njom u beskrajnoj dubini blista

modro nebo. Isprva se strano prestrai i pomisli da je moda previsoko

poletjela i da je zalutala u nebu, ali onda opazi da se na rubu tog

podzemnog neba zrcali drvee, te sva radosna razabra da je to neka velika

voda to modra i bistra lei u tihom jutru. Ona se puna veselja spusti do

same povrine, pa je tako na vodi mogla vidjeti svoj vlastiti lik. Vidjela je

svoja prozirna krilca kako svjetlucaju poput istog blistavog stakla,

opazila je da su joj noice pravilno poloene uz tijelo, kao to ju je

pouila Kasandra, i zamijetila je kako u vodi blista lijepa zlatna boja

njena tijela.

Zaista je pravo uivanje letjeti ovako iznad vodene povrine

klicae ona. Ugledala je male i velike ribe koje su plivale u bistroj vodi ili

mirno leale te se inilo da lebde. Maja se dobro uvala da im se odvie

ne priblii, jer je znala da joj od ribljeg roda prijeti opasnost.

Kad je stigla na drugu obalu jezera, primami je topla trska i golemi

listovi lopoa koji su leali na vodi poput kakvih zelenih tanjura. Ona

odabere jedan od najskroviti]ih listova, nad kojim su se visoke glatke

stabljike trske njihale na suncu i koji je bio gotovo sasvim u hladovini.

Samo je nekoliko sunanih pjega lealo na njemu poput zlatnika.

Divno ree pelica ovo je zbilja predivno. Htjede se malo

oistiti, pa objema rukama uhvati svoju glavu i povue je malo prema

naprijed, kao da je hoe otkinuti. Ali ipak je pazila da ne povue prejako;

htjela je samo otresti prainu. Stranjim je noicama prevukla preko krila

te su se ona savila nadolje, a onda se lijepa i sjajna opet vratila u stari

poloaj. Uto joj se priblii neka mala sivomodra zunzara, spusti se kraj

nje na list i pogleda je zaueno:

to traite na mom listu? upita. Maja se prestrai.

Valjda se smijem ovdje malo odmoriti ree. Sjetila se da joj je

Kasandra priala kako pele uivaju velik ugled u cijelom svijetu kukaca.

Sada je htjela vidjeti hoe li joj uspjeti da sebi pribavi potovanje. Ipak joj

je srce malo jae zakucalo, jer je odgovorila vrlo glasno i odrjeito.

Zunzara se oito prestrai kad opazi da Maji nije ni nakraj pameti da slua

njene zapovijedi. Mrzovoljno zazuji i popne se na jednu vlat trske, koja se

nagnula nad list na kojem je bila Maja, te odozgo, iz sunane svjetlosti,

progovori mnogo uljudnije:

Bilo bi bolje da odete na posao, kako vam i prilii, ali ako se elite

odmoriti... onda dobro. Ja u ovdje priekati.

Pa ovdje ima dovoljno listova primijeti Maja.

Svi su iznajmljeni ree zunzara. U dananje vrijeme morate biti

sretni ako imate i najmanji komadi zemljita. Da mog prethodnika nije

prije dva dana uhvatila aba, jo ni danas ne bih imala krova nad glavom.

Nije ba zgodno noiti sad ovdje sad ondje. to emo, nema svatko tako

dobro ureenu dravu kao vi pele. Uostalom, ime mi je Kristina, ako

doputate da vam se predstavim.

Maja je utjela i sva u strahu razmiljala kako li strano mora biti

kad nekoga uhvati aba.

Ima li u ovom jezeru mnogo aba? upita ona zunzaru i sjedne

tono na sredinu cvijeta da je se iz vode ne bi moglo opaziti. Zunzara se

nasmije.

Ne trebate se truditi rugae se ona. Kad sunce sja, moe vas

aba vidjeti odozdo, jer je list tada proziran. Ona sasvim dobro vidi kako

sjedite na mom listu.

Maju spopadnu zle slutnje da tik pod njenim listom sjedi moda

neka velika aba i promatra je svojim izbuljenim, gladnim oima. Ve

htjede brzo uzletjeti, kad se dogodi neto uasno, emu se nikako nije

nadala. Isprva se tako zbunila da nije mogla tono razabrati to se

zapravo zbiva. ula je iznad sebe samo neki reski, pucketavi um koji je

zvuao kao da se vjetar poigrava suhim liem. Usto je ula neko

otegnuto zvidanje, neki reski, ljutiti lovaki zov, a neka tanka prozirna

sjena preletje iznad njena lista. A onda joj srce od straha prestane kucati,

jer opazi kako je neki veliki blistavi vilin konjic zgrabio jadnu Kristinu i

dri je svojim velikim hvataljkama, otrim poput noa, dok ona oajniki

vie. Vilin konjic spusti se sa svojim plijenom na vlat trske, koja se pod

njegovim teretom malo savi, tako da ih je Maja oboje vidjela kako lebde

nad njom, a ujedno je vidjela i njihov odraz u bistroj vodi. Kristinino

zapomaganje kidalo joj je srce. Bez predomiljanja zavikne glasno:

Odmah da ste je pustili, ma tko da ste! Vi nemate prava da tako

samovoljno postupate.

Vilin konjic ispusti zunzaru iz svojih hvataljki, ali je i dalje paljivo

drae rukama, i okrene glavu prema Maji. Ona se veoma prestrai

velikih ozbiljnih oiju vilina konjica i njegovih stranih hvataljki, ali je

zadivi svjetlucanje njegovih krila i njegova tijela. Iskrio se kao voda,

staklo i dragulji. Jedino se uasavala golemog rasta vilina konjica; nije

vie shvaala odakle joj maloas toliko hrabrosti, i poe jako drhtati.

Ali vilin konjic ree sasvim prijazno:

to vam je, dijete?

Pustite je povie Maja i na oi joj navru suze. Ona se zove

Kristina...

Vilin konjic se nasmijei.

A zato, mala? upita, a na licu mu se vidjelo da ga to zanima; no

ipak je zadrao izraz snishodljivosti. Maja mucae bespomono:

Oh, ta ona je tako zgodna i prijazna gospoa i, koliko ja znam, nije

vam uinila nita naao.

Vilin konjic zamiljeno pogleda Kristinu.

Da, ona je zaista draga djevojka odgovori njeno i odgrize joj

glavu.

Maja osjeti da e se onesvijestiti, tako ju je potresao taj dogaaj.

Dugo nije mogla progovoriti ni rijei i morala je sluati hrskanje i

pucketanje, dok je vilin konjic nad njom komadao tijelo modre Kristine.

Samo se nemojte prenemagati ree vilin konjic punim ustima i

nastavi vakati. Vaa me osjetljivost nimalo ne dira. Zar ste vi bolji?

Vidim da ste jo vrlo mladi i da se niste dobro ogledali po svojoj vlastitoj

kui. Kad ljeti u vaoj konici zapone ubijanje trutova, svijet se ne

zgraa nita manje nego vi sada, i to, mislim s veim pravom.

Maja zapita: Jeste li gotovi, vi tamo gore? Nije se mogla odvaiti

da pogleda prema gore...

Ostala je jo jedna noga ree vilin konjic.

Progutajte je, molim vas, a onda u vam odgovoriti vikne Maja,

koja je dobro znala zato se ljeti u konici moraju ubijati trutovi, i koja se

ljutila zbog gluposti vilina konjica. Ali da se niste usudili pribliiti mi

se ma i za jedan korak. Ni aska ne bih oklijevala da upotrijebim svoj

alac.

Mala Maja zaista se veoma naljutila. Sada je prvi put spomenula

svoj alac i prvi se put radovala to ima to oruje.

Vilin konjic bijesno je pogleda. Bio je dovrio svoj objed i sada je

sjedio malo pogrbljen, gledao Maju vrebajui i izgledao kao kakva

grabeljiva zvijer, spremna da se baci na svoj plijen. Ali mala Maja osta

potpuno mirna. Ni sama nije znala odakle joj ta hrabrost, ali nije vie

osjeala nikakva straha. Poela je tanko i jasno zujati, kako je jednom u

konici ula straara, kad se neka osa pribliila otvoru za uzlijetanje.

Vilin konjic ree polagano i prijetei:

Vilini konjici ive u najboljoj slozi s pelinjim narodom.

To je vrlo pametno od njih ree Maja brzo.

Ne mislite li moda da vas se bojim, ja vas? upita vilin konjic.

Jednim trzajem ispusti vlat trske te ova odskoi u svoj prijanji poloaj, a

onda se umnim, blistavim zamahom krila spusti do same povrine vode.

Bilo je divno kako se zrcalio u jezeru; pomislilo bi se da su to dva vilina

konjica i da oba mau svojim staklenim krilima tako hitro, te se inilo kao

da ih obavija neki jarki srebrnasti sjaj. Bio je to tako krasan prizor da je

mala Maja zaboravila na svu svoju alost zbog jadne Kristine, a i na

opasnost. Ona pljesne ruicama i povie oduevljeno:

Kakva divota! Kakva divota!

Mislite li time mene? zaueno upita vilin konjic, a onda brzo

doda: Da, istina je, ne moram se stidjeti svog izgleda. Trebalo je da

vidite kako su juer bili oduevljeni neki ljudi koji su me vidjeli kod

potoka gdje su se odmarali.

Ljudi? upita Maja. Oh, zar ste vidjeli ljude?

Naravno ree vilin konjic ali e vas nesumnjivo veoma

zanimati kako se zovem; ime mi je Zvjezdana, iz porodice Mreokrilaca,

a iz roda Vilinih konjica.

O, priajte mi o ljudima zamoli Maja, poto joj ree svoje ime.

Vilin konjic kao da se odobrovoljio. Sjeo je na list pokraj Maje, a pelica

mu to dopusti. Znala je da e se Zvjezdana uvati da joj se suvie ne

priblii.

Imaju li ljudi aoku? upita Maja.

Ni govora ree Zvjezdana a i to e im? Ne, oni protiv nas

imaju gore oruje i veoma su nam opasni. Nema nikoga tko ih se ne boji,

naroito onih malih, kod kojih se jasno vide obje noge. Ti se zovu

djeaci.

Zar vas love? upita Maja bez daha od uzbuenja.

Da, a zar vam to nije sasvim razumljivo? upita Zvjezdana i baci

pogled na svoja krila. Rijetko sam naila na ovjeka koji me nije

pokuao uhvatiti.

A zato to? upita Maja bojaljivo.

Mi smo, eto, vrlo privlani ree Zvjezdana sa skromnim

osmijehom i obori oi. Ne znam nikakav drugi razlog. Dogaalo se da

su lanovi naeg plemena, koji su bili uhvaeni, morali pretrpjeti

najstranije muke, a naposljetku i smrt.

Jesu li ih pojeli?

Ne, ne ree Zvjezdana umirujui je to nisu uinili. Koliko je

poznato, ovjek se ne hrani vilinim konjicima. Ali u ljudima se ponekad

pojavljuje strast za ubijanjem koja e zacijelo zauvijek ostati

nerazjanjena. Moda mi neete vjerovati, ali su se stvarno dogodili

sluajevi da su takozvani djeaci uhvatili viline konjice i iupali im krila

i noge iz istog zadovoljstva. Vi sumnjate u to?

Naravno da sumnjam ree Maja ljutilo. Zvjezdana slegne svojim

blistavim ramenima, a lice joj postade sasvim staro od ivotnog iskustva.

Ah, kad bih jednom smjela biti iskrena ree ona, sasvim blijeda

od alosti. Imala sam brata u koga smo polagali mnogo nade, jedino je

bio poneto lakomislen i naalost veoma radoznao. Uhvatio ga je neki

djeak koji je iznenada bacio na njega mreu privrenu na tapu. Recite

sami, tko bi na tako to i pomislio?

Ne odgovori mala Maja na tako neto nisam nikad pomislila.

Vilin je konjic pogleda.

Zatim su mu oko prsiju vezali neko crno ue, i to izmeu krila,

tako da je dodue mogao poletjeti, ali nikada pobjei. Svaki put, kad bi

moj jadni brat pomislio da se domogao slobode, ono bi ga ue na

najokrutniji nain povuklo natrag djeaku.

Maja zatrese glavom.

Ne smijem to ni zamisliti proape alosno.

Ako jednoga dana na to sluajno ne mislim, onda je sigurno da u

o tome sanjati nastavi Zvjezdana. Mnogo se toga jo dogodilo i moj je

brat napokon umro. Zvjezdana duboko uzdahne.

A od ega je umro? zapita Maja s iskrenim suosjeanjem.

Zvjezdana joj nije mogla odmah odgovoriti. Krupne suze tekle su iz

njenih oiju i slijevale se niz obraze.

Stavili su ga u dep jecae ona a to nitko ne moe izdrati...

to je to? plaljivo upita Maja, koja nikako nije mogla

najedanput razumjeti i sebi protumaiti toliko novih i zlih stvari.

Dep je neka vrsta skladita objasni joj Zvjezdana koje ljudi

imaju u svom vanjskom krznu. A to mislite, to je jo bilo u njemu? O, u

kakvom je stranom drutvu moj jadni brat morao proivjeti svoje zadnje

trenutke. Nikad se tome ne biste mogli dosjetiti!

Ne ree Maja druim glasom ne bih mogla... Moda je u

depu bilo meda?

Ne, ne odgovori joj Zvjezdana vanim, a ujedno i tunim glasom

rijetko ete nai meda u depovima ljudi. Rei u vam to je bilo u

njemu: bila je jedna aba, depni noi i mrkva. to kaete na to?

Uasno proape Maja. A to je depni noi?

To je u neku ruku ovjekov umjetni alac. Priroda mu nije podarila

to oruje, pa ga on nastoji sam napraviti. aba je sreom ve umirala.

Jedno joj je oko bilo iskopano, jedna noga slomljena, a donja vilica bila

joj je iaena. Ipak, im se moj brat pojavio u depu, zasike aba iz

svojih iskrivljenih usta: "im ozdravim, smjesta u vas progutati." Pritom

je onim jednim okom, to joj je jo preostalo, kiljila na bijednog

pridolicu. Taj je pogled sigurno uasno djelovao u mraku tamnice.

Odmah nakon toga moj se brat onesvijestio, jer ga je neki iznenadni

potres tako pritisnuo uz abu na samrti da su mu se krilca prilijepila za

njeno hladno vlano tijelo. Ah, nema rijei koje bi mogle opisati tu

nesreu.

A odakle znate sve to? promuca Maja sva uasnuta.

Kad je djeak kasnije ogladnio i potraio mrkvu da je pojede,

bacio je i mog brata i abu. Kad sam ula zapomaganje svoga brata i

dotrala, nala sam ih kako lee u travi jedno do drugoga. Ali stigla sam

jo na vrijeme samo sasluati njegovu priu i zaklopiti mu oi. vrsto me

zagrlio i poljubio na rastanku, a onda je umro hrabro i bez jadikovanja,

kao pravi mali junak. Kad je zamrlo i posljednje podrhtavanje njegovih

zgnjeenih krilaca, pokrila sam ga hrastovim liem i poloila mu na

grob cvijet strika, da tamo uvene njemu u ast. "Spavaj slatko, mali moj

brate", kriknula sam i poletjela u tiho predveerje, u susret obama

crvenim suncima, jer se sunce vidjelo dvostruko, jedanput na veernjem

nebu, a drugi put u jezeru. Nitko jo nikada nije osjeao tako tuno i

sveano raspoloenje kao ja. Je li se i vama ve dogodilo neto alosno?

Moda ete mi to jednom ispriati.

Ne ree Maja ja sam, zapravo, do sada bila uvijek vesela.

Onda budite sretni ree Zvjezdana, malko razoarana. Maja

zapita to je bilo sa abom.

Ah, ona odgovori Zvjezdana. Vjerojatno je umrla, a to je i

zasluila. Kako je mogla biti tako okrutna da plai nekoga, tko umire.

Pokuavala je pobjei, ali je neprestano poskakivala u krugu, jer su joj i

noga i oko bili sasvim uniteni. To je bilo zbilja smijeno. "Ne brinite,

brzo e vas pronai roda", doviknuh joj prije nego to sam odletjela.

Jadna aba ree mala Maja.

No, molim vas izjavi vilin konjic ljutito. Ovo je ipak previe.

Tko saaljeva abu, taj eli zlo svom vlastitom plemenu. ini mi se da ste

vi neka osoba bez savjesti.

Moda je tako odgovori Maja ali teko mi je kad vidim kako

netko pati.

Ah tjeila ju je Zvjezdana to je zato, to ste jo mladi. Ne bojte

se, prijateljice moja, jo ete vi to nauiti. Ali sada moram na sunce.

Ovdje je dosta hladno. Ostajte zdravo!

Zauje se lagani um, i zablista tisuu svijetlih boja, blijedih

prekrasnih boja, kakve imaju izvorvoda i blistavi dragulji. Zvjezdana se

kroz zelenu trsku vinu do povrine jezera i Maja zau kako pjeva u

jutarnjem suncu. Sluala je njenu njenu pjesmu koja je zvuala sjetno i

slatko poput narodne pjesme i od koje je maloj Maji u isti mah postajalo

oko srca i tuno i radosno. ula je kako Zvjezdana pjeva:

Predivna je u svitanje tiha rijeka,

Kad kroz granje

Sunce na svom putu

Zlatom vodu preli,

Gdje se njie a

I lopo trese krunu bijeloutu.

Dah topline, vjetar, voda,

Sunan trak s nebeskoga svoda

Dira srce moje.

Ah, to ivot dulji nije?

Hvala, ljeto najmilije,

Za ljepote tvoje.

uj, kako se ori pjesma vilina konjica dovikne jedan bijeli leptir

svojoj druici. Proli su sasvim uz Maju lebdei kroz sjajnu plavet

krasnoga proljetnoga dana. Tada i pelica rairi svoja krilca i tihim

zujanjem pozdravi na rastanku srebrno jezero, a zatim odleti.

IV

CICA I GRGA

Kad se mala Maja idueg jutra probudila u aki nekog modrog

zvonia, zaula je u zraku oko sebe neki tihi ubor i osjetila da se cvijet

pokree kao da ga netko nevidljivo lagano gurka. Kroz otvorenu aku

dopirao je vlani miris trave i zemlje, a bilo je i dosta hladno.

Maja bojaljivo uzme malo cvjetnog praha sa zvonievih utih

pranika, onda se briljivo umije i poelja, te se oprezno, korak po

korak, priblii rubu ovjeene ake. A tada opazi da pada kia. Sitna,

hladna kiica padala je uz tihi ubor i obasipala sve unaokolo tisuama

sjajnih srebrnih zrnaca. Ta su zrnca leala po liu i cvijeu, kotrljala se

niz uske zelene vlati trave i osvjeavala smeu zemlju.

Maja je u velikom udu i puna dubokog divljenja promatrala kako se

sav svijet promijenio, jer je to bila prva kia to ju je doivjela u svom

mladom ivotu. Premda joj se to veoma svidjelo i usreivalo je, ipak se

pomalo zabrine, jer se prisjeti Kasandrine opomene da nikad ne uzleti kad

pada kia. Sad je razumjela kako je teko pokretati krila dok padaju

kapljice, a od studeni je zaboli cijelo tijelo. Mnogo joj je nedostajala i

mirna zlaana sunana svjetlost, pod kojom je itava zemlja postajala

vesela i bezbrina.

Bilo je sigurno jo vrlo rano, jer se ivot u travi ispod nje tek

poinjao buditi. Maja je pod svojim plavim zvoniem bila dobro

zatiena i mogla je odanle dobro promatrati promet koji je poinjao

ispod nje. Pritom je naas zaboravila svoj jad i tugu za zaviajem koji su

joj obuzimali srce. Bilo je tako zabavno promatrati s visine, iz sigurnog

sklonita, ivot i obiaje stanovnika trave. Ali malo-pomalo misli joj ipak

odlutae prema ostavljenom zaviaju, prema zatiti i snanoj zajednici

pela. One sada sigurno sjede jedna do druge i vesele se prazniku,

dograuju moda tu i tamo koju elijicu ili hrane male liinke. Ali u

konici je za kinih dana uglavnom uvijek mirno i ugodno. Tek izviai

izlete pokatkad da vide kakvo je vrijeme i da ispitaju odakle pue vjetar.

Matica obilazi svoje kraljevstvo, od kata do kata, pregledava sve, pohvali

i pokudi, snese ponegdje koje jaje i svojom kraljevskom prisutnou

usreuje sve oko sebe. Kako li je radostan onaj koga pogleda ili mu kae

koju ljubaznu rije. Dogodi se da neku mladu pelu, koja je uspjeno

izvrila svoj prvi zadatak, prijazno pogladi po glavici ili se raspituje o

njenim doivljajima.

Oh, kako bi bila sretna da se moe ubrojiti meu njih, znati da je

svatko potuje, i uivati snanu zatitu zajednice. Ovdje, u svom

samotnom i nezatienom prebivalitu bila je u opasnosti i smrzavala se.

A ako kia potraje, to e onda i ime se hraniti? Mednoga soka nije u

zvoniu bilo gotovo nita, a i cvjetni prah nee dugo potrajati. Prvi put

Maja osjeti koliko je ivotu lutalice i skitnice potrebno sunce. Kad ne bi

bilo sunca, nitko ne bi bio lakomislen pomisli ona.

Ali im se sjetila sunanog sjaja, srce joj se ispuni radou i

potajnim ponosom to je bila tako odvana da se sama uputi u svijet. to

sve nije vidjela i iskusila za kratko vrijeme svoga lutanja! Drugi ne

saznaju toliko toga u cijelom svom ivotu, i vrijedno je zbog njega

podnijeti i koju tegobu pomisli ona.

Pod njom je upravo prolazila kroz travu eta umskih mrava.

Koraali su pjevajui kroz hladovitu umu trave i kao da su nekamo

urili. Njihova bodra jutarnja pjesma odzvanjala je u taktu koranice, a

srce se male Maje rastui i zabrine:

Prekratakje ivot na

I dugo ne traje.

No razbojnik pravi ba

malo za to haje.

Bili su izvanredno dobro naoruani i izgledali drsko i opasno.

Pjesma im zamirae pod liem podbjela. No tamo kao da su svojom

pjesmom nekoga naljutili, jer se zau neki grubi, promukao glas, a sitni

listii nekog mladog maslaka naglo se rastvorie. Maja ugleda velikog

modrog kukca, koji se inio poput polukugle iz neke sjajne tamne kovine,

a prelijevao se sad modro sad zeleno, a katkada i sasvim crno. Bijae

zacijelo dva ili tri puta vei od Maje. Uini joj se da je njegov crni oklop

toliko vrst, da se ne moe razbiti, a njegov je duboki glas upravo

ulijevao strah. inilo se da ga je probudila pjesma vojnika i da je veoma

loe volje. Kosa mu jo ne bijae ureena, i trljao je svoje plave lukave

oice da rastjera san.

Ja dolazim zavikne on a to znai da mi se svi moraju ukloniti s

puta.

Sreom mu ja ne stojim na putu pomisli Maja, koja se u svom

visokom lebdeem sklonitu osjeala sigurnom. No srce joj ipak jae

zakuca i ona se lagano povue jedan korak dublje u cvjetni zvoni.

Kukac se tromo gegao kroz mokru travu. Nije bio ba naroito

otmjena pojava. Kraj nekog uvelog lista, upravo pod Majinim cvijetom,

on se zaustavi, pomakne list u stranu i malo uzmakne. Maja tada opazi da

je pod listom ulaz u neku spilju.

ega li sve nema na ovom svijetu pomisli ona radoznalo ni u snu

ne bih mogla tako neto pomisliti. Zbilja se ne moe dosta dugo ivjeti da

bi se saznalo to je sve na svijetu mogue. Maja se pritaji. Samo je kia

lagano sipila. Tada zau kako je kukac zaviknuo u spilju:

Ako hoete sa mnom u lov, morate ve jednom ustati. Ve je bijeli

dan. Osjeao se toliko nadmonim to se prvi probudio, da mu je bilo

teko govoriti ljubazno.

Neko vrijeme nije dobio odgovora, a onda zau Maja neki tanki

cvrkutavi glasi kako odzvanja iz rupe:

Ej, vi tamo gore, zatvorite otvor, zaboga, kia mi pada u stan.

Kukac poslua, nagne u iekivanju glavu malo u stranu i stade viriti kroz

pukotinu.

Pourite, ako smijem lijepo zamoliti ree mrzovoljno.

Maja je napeto iekivala tko e se pojaviti. Toliko se nagnula

naprijed da joj na lea pade krupna kap kie. Ona se jako prestrai i brzo

se obrise. Uveli se list odigne, a ispod njega dopue neka smea

ivotinjica koja se Maji uini vrlo udnovatom. Imala je nezgrapno tijelo

i neobino debelu glavu s malim uspravnim ticalima. Noice su joj bile

vrlo tanke i kretale su se sasvim polagano, a njen izraz lica bio je

zabrinut. To je bio neki zrikavac.

Dobro jutro, draga moja Cico ree kukac i od silne uljudnosti

postade sasvim vitak. Kako ste spavali? upita, a zatim dometne

zlato moje!

Cica poneto ravnoduno prihvati njegovu ruku.

Ne ide to tako, Grga ree ona ne mogu s vama. Suvie nas

ogovaraju.

inilo se da se jadni kukac zaista grdno poplaio.

Sigurno vas nisam dobro razumio promuca. Zar da srea naeg

mladog prijateljstva propadne zbog tako nevanih stvari? Promislite

samo, Cico, to vas se tiu drugi. Vi imate svoju rupu, moete se u nju

zavui kad god elite i, ako se zavuete dosta duboko, ne ujete nita.

Cica se nasmijei sjetno i mudro.

Vi to ne razumijete, Grga. Ja o tom imam drukije miljenje. A

osim toga ima jo neto: vi ste na vrlo ruan nain iskoristili moje

neznanje. Tvrdili ste da pripadate Zlatnim Marama, a juer mi je pu

gola rekao da ste obini balegar. To je golema razlika. Pu gola

promatrao vas je kako radite neto, to se stidim izrei. Vi ete razumjeti

da se moram povui.

Kad se Grga oporavio od zaprepatenja, postade ljutit:

Ne, to ne razumijem povie uzbueno. elim da me netko voli

zbog mene samoga, a ne zbog moga zvanja. Kako moete suditi o

nekome po tome gdje boravi!

Kad to ne bi bilo ba gnojite, zamirila bih na jedno oko

odgovori Cica suzdrano. Morate uzeti u obzir i to da mlada udovica,

ijeg je mua tek prije tri dana pojela rovka, mora ivjeti veoma

povueno. Dakle ostajte mi zdravo.

I Cica u tren oka nestade u svojoj spilji, tako brzo, te se inilo da ju

je vjetar odnio. Maja nije nikad pomiljala da bi netko mogao tako brzo

nestati u rupi. Kad je Cica otila, kukac je zabezeknuta lica buljio u

prazni tamni otvor i pritom izgledao tako glupo da se Maja morala

nasmijati.

Napokon se pribrao i poeo alosno i srdito tresti svojom malom

okruglom glavom, a ticala su mu se tuno opustila kao dvije pokisle

lepeze.

Nitko danas vie ne cijeni potenje i valjanost uzdahne on.

Cica nema srca. Ranije se nisam usuivao to priznati, ali je to istina. No

ako joj ve srce ne govori da bude moja prijateljica, razum bi joj to morao

savjetovati.

Maja opazi da su mu na oi navrle suze, i srce joj obuze samilost.

No Grga se odjednom trgne. Obrie suze iz oiju i oprezno se skrije iza

gomile zemlje, koju je njegova prijateljica vjerojatno iskopala iz svog

stana. Maja ugleda neku malu crvenkastu kinu glistu kako dolazi kroz

travu. Kretala se na veoma neobian nain, as je bila duga i tanka, as

kratka i debela, a crveni se vrak njena tijela sastojao iz samih njenih

kolutia koji su se neujno pomicali i puzali naprijed. Maja se strano

prestrai kad je Grga iznenada skoio iz svog skrovita, zgrabio glistu i

pregrizao je u dvije polovice. Hladnokrvno je poeo jesti jednu polovicu i

nije ga mnogo brinulo to se obje polovice oajniki previjaju na zemlji i

u njegovim rukama. Bila je to neka sasvim mala glista.

Samo strpljivo ree Grga odmah e biti gotovo.

Ali dok je vakao, opet je pomislio na Cicu, koju je zauvijek

izgubio, i krupne suze poele su se kotrljati niz njegove obraze.

Mala ga je Maja u svom skrovitu iskreno saaljevala. Ipak ima na

svijetu mnogo toga alosnog pomisli ona. Uto opazi kako se jedna

polovica gliste, koju je Grga u svojoj tuzi spustio na zemlju, urno

udaljuje.

Zar je to mogue?! povikne ona, a od zaprepatenja je viknula

tako glasno da se Grga zaueno ogledao oko sebe.

Sklonite mi se s puta! vikne on, im ju je uo.

Ta ja vam nisam na putu odvrati Maja.

Pa gdje onda sjedite? upita on. Negdje morate sjediti.

Ovdje gore povie Maja nad vama u cvijetu.

Vjerujem vam ree Grga ali ja nisam skakavac i ne mogu se

tako jako iskrenuti da bih vas mogao vidjeti. Zato ste tako zaviknuli?

Jedna polovica gliste bjei uzvikne Maja.

Da, da ree Grga i pogleda za polovicom male gliste te su

ivotinje veoma ivahne. Nemam vie teka. Pritom baci ostatak gliste

koji je jo drao u ruci, a ovaj se odmah udalji na drugu stranu.

Maja se sva zbuni, ali Grgi kao da je bilo poznato to svojstvo glista.

Nemojte pomisliti da uvijek jedem gliste ree on. Ali nema

svagdje rua...

Recite bar onoj maloj glisti kuda joj je otrala druga polovica

ree Maja uzbueno.

Grga ozbiljno zatrese glavom:

Ne valja spajati to sudbina razdvoji izjavi on. A tko ste vi?

Ja sam Maja od pelinjeg roda.

Drago mi je ree Grga. Nemam nita protiv pela. A zato

sjedite tamo gore? To pele inae ne ine. Sjedite li ovdje ve dugo?

Tu sam prenoila.

Tako proguna Grga sumnjiavo. Nadam se da vam je san

dubok i zdrav. Zacijelo ste se tek probudili?

Maja potvrdi, jer je opazila da Grgi ne bi bilo pravo kad bi znao da

je netko prislukivao njegov razgovor sa zrikavcem Cicom, a nije ga

htjela ponovno raalostiti.

Grga je trao amo-tamo i pokuavao pogledati prema gore.

ekajte malo ree. Ako se uhvatim za onu vlat trave i malo

uspravim, moi u vas vidjeti, a vi ete moi meni pogledati u oi. To

biste zacijelo rado uinili.

Svakako ree Maja to bi mi bilo vrlo drago.

Grga nae prikladnu vlat; bijae to stabljika maslaka i, kad se cvijet

nagnuo malo u stranu, Maja ga je mogla vidjeti kako se postavio na

stranje noice i gleda gore prema njoj. Opazila je da ima ljubazno i milo

lice. inilo se da vie nije sasvim mlad, a i obrazi su mu bili dosta

punaki. Tada se on nakloni, tako da se cvijet malo zanjihao, i predstavi

se:

Ja sam Grga iz porodice Zlatnih Mara. Mala se Maja morala

potajno nasmijati, jer je dobro znala da je Grga obini balegar, ali ga nije

htjela raalostiti, pa nije nita rekla.

Zar vam ne smeta kia? upita Maja.

O ne, navikao sam na to meu ruama; tamo gotovo uvijek pada

kia.

Maja pomisli u sebi: ipak ga moram malko kazniti zbog njegovih

drskih lai; on je zaista uobraen momak.

Grga ree ona i malo se nasmijei kakva je ono rupa tamo pod

listom? Grga se tre.

Rupa? zapita on. O kakvoj to rupi govorite? Ima ovdje mnogo

rupa; sigurno je to nekakva beznaajna rupa. Ne moete ni zamisliti

koliko rupa ima u zemlji.

Ali dok se on jo borio s pritajenim zaprepatenjem, dogodi se neto

uasno. Grga se trudio da izgleda to je mogue hladnokrvnije i pritom je

izgubio ravnoteu. Maja zau kako je oajniki zavrisnuo, i odmah zatim

ugleda ga kako lei na leima, a rukama i nogama bespomono i jadno

vitla po zraku.

Gotov sam! vikae. Nisam u stanju ponovno se uspraviti.

Moram umrijeti. Nikoga jo nije zadesila tako okrutna sudbina.

Jadikovao je tako glasno da nije uo Majine utjene rijei. Pritom je

pokuavao dohvatiti nogama tlo, ali svaki put kad bi pomislio da se vrsto

uhvatio, maleni bi grumeni zemlje popustili, i on bi pao natrag na svoja

visoka okrugla lea. Bio je to zbilja neobino alostan prizor, i mala se

Maja iskreno poboja za njega, to vie to je sasvim problijedio u licu i to

joj je njegovo naricanje paralo srce.

Ne mogu izdrati u tom poloaju uzvikne on. Bar me nemojte

gledati. Ne muite samrtnika svojim nametljivim pogledima. Ah, kad bih

bar mogao dohvatiti koju vlat trave ili stabljiku maslaka. Tko bi se

mogao uhvatiti za zrak? To ne moe nitko.

Srce male Maje drhtalo je od saaljenja.

ekajte malo dovikne mu pokuat u vas uspraviti. Mora mi

uspjeti, ako napregnem sve svoje sile. Ali Grga, dragi Grga, nemojte tako

vikati, sasluajte me! Ako savijem malu vlat trave i pruim vam gornji

kraj, hoe li vam to pomoi?

Ali Grga je samo jadikovao i nije razumio to mu Maja govori, jer

od smrtnog straha nije bio sasvim pri svijesti. Tada mala Maja usprkos

kii sleti iz svog sklonita, pronae neku sitnu vlat trave i vrsto se

prihvati za njen tanki vrak. Glasno je uskliknula od radosti kad se travka

pod njenom teinom tako svinula da se spustila upravo nad Grgu koji se

jo uvijek koprcao.

vrsto se uhvatite dovikne mu Maja.

Grga osjeti neto nad svojim licem, urno se prihvati, prvo jednom

rukom, zatim objema, a napokon i noicama na kojima su bile po dvije

kande. Polako se vukao po vlati, sve dok nije dohvatio njen korijen i

tamo, gdje je travka bila jaa i deblja, napokon se uspravio.

Tada je duboko odahnuo.

Boe moj ree to je bilo zaista strano. Da nisam bio tako

priseban, zacijelo bih postao rtvom vae brbljavosti.

Je li vam ve bolje? upita mala Maja. Grga se uhvati za elo.

Hvala, hvala, kad mi proe vrtoglavica, sve u vam tono rei. Ali

Maja vie nije dobila odgovor na svoje pitanje, jer kroz travu dolepra

neka grmua u potrazi za kukcima. Mala pelica vrsto se priljubi uza

zemlju i pritaji dok ptica nije odletjela. Kad je kasnije potraila Grgu, on

je ve odlutao dalje, pa se i ona dade na put, jer je kia prestala, a dan je

bio svijetao i topal.

V

SKAKAVAC

To je bio dan. Rano ujutro pala je rosa, a onda je nad umom

granulo sunce i poslalo svoje zrake ukoso preko zelene umske trave da je

sve zasjalo i zablistalo, pa se od blaenstva i ushienja nije znalo to rei

ili uiniti.

im se probudila, mala je Maja ula oko sebe same zvonke poklike

radosti. Dopirali su iz visokog drvea, iz grla stranih ptica, iji su glasovi

mogli ipak tako umilno zvuati, i iz zraka, od kukaca koji su prolijetali, i

iz grmova i trave, od buba, leptira i malih i velikih muica.

Maja se udobno smjestila u pukotinu jednog drveta. Tu je bilo

sigurno i suho, a nou je jo dosta dugo bilo toplo, jer je sunce po cijeli

dan obasjavalo ulaz. Jednom je, dodue, rano u zoru ula kako djetli

kucka o deblo njena drveta, pa je urno pobjegla. Jer kuckanje djetlia za

malog je kukca, koji se sakrio pod koru drveta, isto tako strano kao kad

mi nou ujemo buku provalnika koji provaljuje kroz prozor. Ali u noi

je Maja bila sigurna da je nitko nee traiti u njenu skrovitu.

U maloj pukotini sasvim straga, gdje bijae tamno i hladno, spremila

je malu zalihu meda kako bi za vrijeme kinih dana bila opskrbljena

hranom. Ulaz u svoj umski dvorac malo je oblijepila voskom, tako da

nije bio vei nego to je trebalo da se moe lako uvui.

Sa zvonkim poklikom punim ivotne radosti vinula se mala Maja

tog jutra u sunanu svjetlost da sazna to e joj donijeti taj novi lijepi dan.

Zaplovila je ravno kroz zlatnu svjetlost zraka, pa se inila poput male

hitre tokice koju nosi vjetar.

Danas u sresti ovjeka usklikne. Po takvom su danu zacijelo i

ljudi vani, da uivaju u krasnoj prirodi.

Nikad jo nije srela toliko kukaca; u zraku je vladao takav mete i

urba, takvo zujanje, smijeh i klicanje, da si im se i nehotice morao

pridruiti. Mala Maja napokon se spusti u neku travnatu umicu u kojoj

su rasle svakojake biljke i cvijee. Najvii bijahu bijeli cvjetni grmovi

stoliske i makovi, koji su zbog svog rumenila i sjaja bili veoma

privlaljivi. Kad je Maja uzela malo meda iz cvijeta popine kapice, i

upravo se spremala poletjeti, ugleda na nekoj travci, koja se nagnula

prema njenu cvijetu, neko sasvim neobino stvorenje.

Isprva se jako prestraila, jer ne bi nikad pomislila da moe postojati

takvo mravo zeleno udovite, ali se tada u njoj razbudi tolika

radoznalost da je ostala na mjestu kao prikovana i buljila u tog

dugonogog stranca. inilo se kao da ima rogove, ali to bijae samo

neobino izboeno elo. Na njemu bijahu dva beskrajno duga ticala,

tanka poput niti, a cijeli je taj stvor bio vrlo vitak i imao sitne prednje

noice i sasvim tanka neprimjetna krilca, koja mu, po Majinu miljenju,

nisu mogla biti ba od velike koristi.

Ali najudnovatije bijahu njegove dvije velike, visoke stranje noge

koje ga mnogo nadvisivahu poput nekih golemih prelomljenih taka.

Bijae sav zelen, a u oima mu se ogledavalo neto drsko i zaueno, ali

se dobro vidjelo da mu oi nisu zlobne nego tovie dobroudne.

No, gospoice ree on Maji, a bilo je oito da ga je naljutio

zaueni izraz njena lica. Vi sigurno niste jo nikada vidjeli skakavca.

Ili moda nesete jaja?

to vam pada na pamet? usklikne Maja ljutito. Kako bih mogla

doi na tu pomisao? ak i kad bih mogla, ne bih to nikada uinila. Zar da

na tako lakouman nain povrijedim svete dunosti matice?

Skakavac se malko zguri, a na licu mu se pojavi tako neopisivo

smijean izraz, da se Maja usprkos svojoj srdbi morala nasmijati.

Gospoice povie on, ali onda i njega samoga spopadne smijeh,

te je jo samo mogao izrei: Ovako neto! Vi ste mi neka vragolanka!

Maja izgubi strpljivost zbog ponaanja tog neobinog stvora.

A zato se smijete? upita ona ne ba ljubazno. Valjda ne

oekujete uistinu da ponem nesti jaja, i jo k tome ovdje na livadi?

Uto neto kljocne, skakavac povikne: Hop! i ve ga nestade.

Maja bijae sasvim zapanjena. On se u golemom luku vinuo visoko

u zrak a da nije upotrijebio svoja krila, vratolomnom smjelou koja se

Maji inila kao da granii s ludilom. Ali uto je ve opet bio ovdje. Nije

opazila odakle je doao, ali je sada sjedio pokraj nje na listu popine

kapice.

Ogledavae je sa svih strana, sprijeda i straga.

Ne ree tada podrugljivo vi svakako ne moete nesti jaja, niste

graeni za taj posao. Nemate alce za nesenje jaja.

to ree Maja ja da nemam alce za nesenje jaja? Ona se

malo pokri svojim krilima i okrete se tako da joj je stranac mogao vidjeti

samo lice.

Da, svakako. Samo nemojte pasti sa svog postolja, gospoice. Vi

ste osa, zar ne?

Gore uvrede za Maju nije postojalo na svijetu.

Grom i pakao! povie ona.

Hop! odgovori skakavac i opet ga nestade.

Ta me osoba zbilja uzrujava pomisli Maja i odlui odletjeti.

Otkako zna za sebe, nitko je nije jo tako uvrijedio. Bila je najvea

sramota da je netko zamijeni s osom, s tom beskorisnom razbojnikom

bagrom, s tim plemenom kradljivaca, s tim skitnicama. To je bilo zbilja

bezobrazno.

Ali se skakavac iznenada opet stvori pokraj nje.

Gospoice povie on i polako se okrene, da su mu dugake

stranje noge bile sline kazaljkama na satu kad je pet minuta prije pola

sedam. Gospoice, morate mi oprostiti to s vremena na vrijeme

prekidam razgovor. Ali iznenada me neto spopadne i moram skoiti

kamo bilo, pa makar svijet propao. Poznajete li i vi taj osjeaj?

Razvue svoja usta od uha do uha i nasmijei se Maji. Ona nije

mogla drugo no da se i sama nasmije.

Zar nije tako? upita skakavac i kimne glavom da je ohrabri.

A tko ste vi zapravo? zapita Maja. Vi me strano uzrujavate.

Ta mene svi poznaju ree zelenko, kesei se i dalje tako silno,

kako Maja jo nikada nije vidjela da se netko kesi. Nije pravo znala kad

govori ozbiljno, a kada se ali.

Ja sam strana u ovom kraju ree ona ljubazno inae bih vas

zacijelo poznavala, ali molim vas, primite k znanju da ja pripadam

porodici pela i da nikako nisam osa.

O, Boe ree skakavac pa to je jedno te isto. Maji je od

uzbuenja zastala rije u grlu.

Vi niste obrazovani izusti napokon. Pogledajte jednom kako

izgleda osa.

A zato da je pogledam? odgovori zelenko. Kamo bih stigao

kad bih pamtio razlike koje postoje samo u mati? Vi letite naokolo po

zraku, bodete svakoga tko vam se priblii i ne moete skakati. Isto je tako

i s osama. Pa gdje je tu razlika? Hop! i ve ga nestade.

Ali sada u odletjeti pomisli Maja. On se opet stvori pokraj nje.

Gospoice dovikne joj sutra je utakmica u skakanju u vrtu

upnika Grijenia. Hoete li besplatnu ulaznicu da je moete vidjeti?

Moja ena ima jo dvije, pa e vam dati jednu ako je lijepo zamolite.

Nadam se da u oboriti dosadanji rekord.

Ne zanima me nikakvo poskakivanje ree Maja zlovoljno. Tko

moe letjeti, taj se zanima za uzvienije stvari.

Skakavac se iskesi, te se upravo inilo da ga se moe uti.

Nemojte biti umiljeni, gospoice. Veina ivotinja na svijetu

moe letjeti, ali samo mali broj moe skakati. Vi ne znate to zanima

ostali svijet. ak i kod ljudi moete naii na elju da izvedu visoki,

elegantni skok. Nedavno sam vidio kako je upnik Grijeni skoio

gotovo jedan metar uvis da pokae to umije nekoj maloj zmiji koja mu

se isprijeila na putu. U svom prijeziru prema svemu to nije skakanje,

otiao je tako daleko da je odbacio ak i svoju lulu, a bez nje nijedan

upnik ne moe ivjeti. Moete li shvatiti takvo astohleplje? Poznavao

sam skakavce, a oni su pripadali mojoj obitelji, koji su mogli skoiti tristo

puta toliko, koliko su bili visoki. Da, sad se udite i ne govorite vie ni

rijei i kajete se u sebi zbog svega to ste upravo izrekli i to ste jo htjeli

ustvrditi. Tristo puta toliko, koliko je sam visok! Da li biste vjerovali da

to netko moe? ak i najvea ivotinja na svijetu, slon, nije u stanju

skoiti tako visoko. Dakle? Sad utite! Nisam li vam rekao da ete

zautjeti?

Ali kako da govorim kad vi ni aska ne utite? povie Maja.

Onda govorite sada ree skakavac ljubazno, a onda vikne Hop!

i nestade.

Nato se mala Maja usprkos svojoj ljutnji morala nasmijati. Takvu

osobu nije jo nikad srela. Iako ju je iznenaivalo aljivo ponaanje

skakavca, ipak se morala diviti njegovu velikom iskustvu i znanju.

Premda o skakanju nije bila istog miljenja kao on, bijae zadivljena

mnogim novostima to ih je od njega saznala za vrijeme tog kratkog

razgovora. Da je zelenko bio bar malo postojaniji, ona bi ga rado zapitala

o mnogo emu. esto, zapravo, doive najvie oni pomisli Maja koji

od toga imaju najmanje koristi.

Razumije li govor ljudi kad im zna imena? O tome ga je htjela pitati

kad se ponovno vrati, a i o tome kako bi bilo da se ona pokua pribliiti

ovjeku i posjetiti ga u njegovu domu.

Gospoice! zauje se pokraj nje, a jedna se travka zanjie.

Opet vi ree Maja. Odakle vi to neprestano dolazite?

Iz okolice odgovori skakavac.

Ali molim vas povie Maja pa zar vi ovako nasumce skaete u

svijet, a da ne znate kuda idete, i da ne poznajete mjesto u koje ete

prispjeti?

Naravno ree zelenko. A i to bih drugo? Zar vi moda moete

gledati u budunost? To nitko ne moe. Moe jedino gatalinka, ali ona

nee rei kako to ini.

to vi sve ne znate usklikne mala Maja. To je upravo divno.

Razumijete li i ljudski govor?

Na to je pitanje teko odgovoriti, gospoice, jer jo uope nije

dokazano da ljudi imaju svoj govor. Oni, dodue, katkada isputaju neke

glasove, ali su ti glasovi tako strahovito neskladni da nema rijei koje bi

to mogle opisati. Oito je da se oni tako meusobno sporazumijevaju.

Meutim, mora im se priznati da iskreno osjeaju potrebu za

podnoljivijim glasovima. Promatrao sam dva djeaka koji su uzeli u ruke

vlati trave i puhali u njih svojim ustima. Tako je nastao neki zvuk koji bi

se moda mogao usporediti s glasom zrikavca, ali veoma zaostaje za

njime. Svakako se oni trude koliko mogu. elite li znati jo togod? Ja

znam jo mnogo toga. I on se iskesi na malu Maju da ga se upravo ulo.

Kad je sljedei put opet iznenada odskoio, nije se vie vratio i

pelica ga je neko vrijeme uzalud ekala. Traila je svuda unaokolo po

travi i u cvijeu, ali ga nije mogla nai.

VI

VRAGOLANKA

Od podnevne vruine tog lijepog ljetnog dana mala se Maja prilino

umorila. Polako je letjela pokraj jako obasjanih grmova cvijea, dok nije

naila na neko golemo stablo kestena koje joj je svojim velikim listovima

prualo zatitu i hladovinu. Na izgaenoj tratini pod kestenom bili su

stolovi i klupe. Oito je netko pod kronjama drveta uredio ljetno

gospodarstvo. U blizini sjao je crveni krov od crijepa neke seljake

kuice, a iz njena se dimnjaka dizao prema suncu plavkasti dim.

Mala Maja pomislila je da sada sigurno mora sresti ovjeka, kad je

ve prodrla usred njegova carstva. Ovo je drvo zacijelo njegovo

vlasnitvo, a i ove neobine drvene sprave dolje u hladu sigurno takoer

njemu pripadaju.

Tada kraj Maje neto zazuji, i neka se muha spusti na njen list. Neko

je vrijeme trala po zelenim ilicama lista, uvijek s malim trzajima, tako

da se pokreti njenih nogu nisu ni opaali, te se gotovo moglo pomisliti da

se naglo i uzbueno klie amo-tamo. Zatim poe letjeti od jednog dijela

velikog lista na drugi, ali tako brzo i iznenadno, te bi svatko povjerovao

da ona ne leti nego skae. Ali to se samo tako inilo. Oito joj je bilo jako

stalo do toga da sazna na kojem je dijelu lista najudobnije. Ponekad bi se

iznenada vinula malo u zrak, a pritom bi upravo bjesomuno zujala, kao

da se dogodilo neto neuveno ili kao da izvrava najvaniji zadatak na

cijelom svijetu. A onda bi se opet spustila i skakutala kao da se nita nije

dogodilo. Nakon toga sjedila bi opet sasvim mirno kao da se skamenila.

Maja je promatrala to muha radi na suncu. Napokon joj se priblii i

ree uljudno:

elim vam dobar dan i dobro doli na moj list; vi ste muha, koliko

je meni poznato.

A to bih drugo bila? zapita mala muha. Ime mi je Vragolanka

i vrlo sam zaposlena. Hoete li me moda otjerati?

O ne, radujem se to sam vas upoznala odgovori Maja.

To vam vjerujem ree Vragolanka i pokua sama sebi otkinuti

glavu.

to to radite? povie Maja. Pazite!

To tako mora biti, vi se u to ne razumijete odvrati Vragolanka

mirno i nogama prijee preko svojih krila, tako da su se savila prema

natrag. Uostalom, ja sam kuna muha doda ona ponosito a ovdje

sam samo na ljetovanju.

Kako je to zanimljivo povie mala Maja sva sretna. Vi onda

sigurno poznajete ovjeka.

Poznajem ga kao svoj dep dobaci joj Vragolanka prezrivo.

Pa ja svakoga dana sjedim na njemu. A zar vi to ne znate? Vi ste

pele inae tako mudre, ili bar mislite da jeste.

Ime mi je Maja odgovori pelica malo plaljivo. Nikako nije

mogla shvatiti odakle drugim kukcima njihova samosvijest, sigurnost, a

esto ak i drskost.

Dobro, dobro odvrati Vragolanka zovite se vi kako hoete, ali

vi ste u svakom sluaju glupi.

Vragolanka je sliila kakvom topu koji se sprema opaliti; glavu je i

grudi izboila, a donji kraj njena tijela dodirivae list. A onda se naglo

sva zguri, te se inilo kao da nema nogu.

Treba biti oprezan ree to je najvanije.

Ali mala je Maja nakon uvrede koju joj je Vragolanka nanijela, sva

uskipjela od bijesa. Ona se munjevito baci na Vragolanku, zgrabi je za

vrat i drae je vrsto a da sama nije znala to ju je na to natjeralo.

Ja u vas nauiti da se pristojno ponaate prema pelama povie

ona.

Vragolanka poe strahovito vikati.

Ne bodite molila je. To je sve to vi umijete, ali to kodi.

Molim vas, odmaknite stranji dio svoga tijela to dalje moete, jer je

tamo alac. Pustite me, ako moete, uinit u sve to hoete. Zar ne znate

to je ala? Ta svatko zna da ste vi pele najpotovanije, najmonije i

najbrojnije od svih kukaca. Samo me nemojte ubiti, ako smijem moliti.

To se poslije vie ne bi moglo popraviti. O, Boe, zar nitko ne razumije

moje ale?

Dobro ree Maja s malo prijezira u srcu poklonit u vam ivot

ako mi ispriate sve to znate o ljudima.

U redu! povie Vragolanka. To sam ionako htjela, ali me sad

pustite.

Maja je pusti. Odjednom joj vie nije bilo stalo da uje muhu, jer je

izgubila povjerenje i potovanje prema njoj. Iskustva ovakvog oloa

pomisli ona nemaju mnogo vrijednosti za ozbiljne ljude; vidim da u

ipak morati sama pogledati kako je kod ovjeka.

No muha Vragolanka postala je ipak mnogo snoljivija poto je od

Maje dobila onu ozbiljnu pouku. Prvo je poela ureivati svoja ticala,

krila i dlaice na svom crnom tijelu, a pritom je mrmljala i psovala. Sve je

na njoj bilo u neredu, jer ju je mala Maja bila vrsto zgrabila. Na kraju

Vragolanka izvue i uvue svoje rilce, a to Maja jo nikad nije vidjela.

Iaeno je! Rilce mi je potpuno iaeno! povie ona bolno.

Tome je kriv va grubi postupak. Pogledajte sami, sisalo mi izgleda kao

ulubljeni limeni tanjur.

Zar vi imate sisalo? upita Maja.

Jasno da imam! Dakle, to elite uti o ovjeku? Rilce e se ve

ispraviti. Mislim da je najbolje ako vam ispriam neto iz svog ivota.

Budui da sam odrasla meu ljudima, moi ete saznati ono to vas

zanima.

Zar ste vi odrasli meu ljudima?

Dabome. Jaje, iz koga sam se izlegla, snijela je moja majka u ugao

njihove sobe. Na njihovim sam zavjesama uila hodati, a prvi sam put

okuala snagu svojih krila od Schillera do Goethea.

Maja zapita to su Schiller i Goethe, a Vragolanka joj to objasni

vanim glasom. To su kipovi dvojice ljudi ree ona koji su se oito

naroito istakli. Oni sad stoje desno i lijevo ispod zrcala i nitko na njih ne

obraa panju.

Sada je Maja htjela znati to je zrcalo i zato ta dva kipa to je ispod

njega.

Ako dopuete na zrcalo, moete vidjeti svoj vlastiti trbuh objasni

joj Vragolanka. To je vrlo zabavno. Kad ljudi stanu pred njega, onda

popravljaju svoju kosu ili se glade po brcima. Ako su sami, smjekaju se

u zrcalo, ali ako je jo netko u sobi, oni se uozbilje. Ne znam koja je

prava svrha zrcala, to nikad nisam uspjela otkriti.

ini mi se da je to neka beskorisna ljudska igraka. U djetinjstvu

sam zbog zrcala mnogo prepatila, jer sam se esto zaletjela u njega i,

naravno, estoko se udarila.

Maloj Vragolanki bijae vrlo teko tono odgovoriti na Majina

daljnja pitanja o zrcalu. Eto ree ona napokon sigurno ste ve letjeli

nad glatkom vodenom povrinom. Tako nekako izgleda i zrcalo, samo to

je uspravno i tvrdo.

Mala muha postala je mnogo prijaznija kad je opazila da je Maja

paljivo slua i da cijeni njena iskustva. Iako nije nipoto vjerovala svemu

to je ula od muhe, Maja se ipak pokajala to ju je omalovaavala. Neki

su stvorovi esto mnogo pametniji nego to ispoetka vjerujemo

pomisli ona.

Vragolanka nastavi:

Prolo je mnogo vremena dok sam nauila govor ljudi. Teko je to

nauiti dok ih dobro ne upozna. Sad napokon znam sve to oni hoe. To

ba nije mnogo; obino govore svakoga dana isto.

To nikako ne mogu vjerovati ree Maja. Ta ljudi imaju toliko

raznovrsnih zanimanja, misli su im bogate, a djela velika. ula sam od

Kasandre da podiu gradove koji su tako veliki da ih se u jedan dan ne

moe obletjeti, kule koje su visoke kao svadbeni let nae matice, kue

koje plivaju na vodi, i neke druge kue koje bre od ptice klize po zemlji

na dvjema uskim srebrnim cestama.

Stani! ree Vragolanka odluno. Tko je uope Kasandra? Tko

je to, ako smijem pitati? Dakle?

Ah tako ree Maja. Ona mi je bila odgojiteljica.

Odgojiteljica odvrati Vragolanka prezrivo dakle vjerojatno

neka pela. Tko bi drugi toliko precjenjivao ovjeka. Ta gospoica

Kasandra, ili kako se ve zove, ne zna dobro povijest. Sva ta ljudska

djela, o kojima ste maloas govorili, nemaju za nas neke velike

vrijednosti. Ne bi trebalo da gledate na svijet takvim oima. Ako ne

shvatite injenicu da zemljom vladaju muhe, da su one najbrojnije i

najvanije pleme, neete moi dobro upoznati svijet.

Vragolanka uzrujano zakorakne nekoliko puta lijevo i desno po listu

i stane tako navlaiti svoju glavu da se Maja veoma zabrinula. Ali pelica

je sad ve opazila da od muhe nee uti ba previe pametnih stvari.

Znate li po emu moete vidjeti da imam pravo? upita

Vragolanka i stane trljati svoje ruke kao da ih hoe svezati u uzao.

Prebrojte u jednoj sobi ljude i muhe. I ne slutite kako e vas rezultat

iznenaditi.

Moda imate pravo ree Maja ali to nije vano.

Mislite li, uostalom, da sam se ja rodila ove godine? upita

Vragolanka iznenada.

Ne znam odgovori Maja.

Preivjela sam ja zimu izjavi Vragolanka ponosno. Moja

iskustva seu ak do ledenog doba, ja sam ga cijelog proivjela. Zato se

sad i nalazim ovdje na oporavku.

Vi zbilja imate hrabrosti izjavi Maja.

O da klikne Vragolanka i poskoi malo prema suncu. Muhe su

najhrabrije pleme to ga ima na Zemlji. Posvuda ete vidjeti da mi uvijek

bjeimo samo onda kad je tako za nas bolje, ali se opet vraamo. Jeste li

ve kada sjedili na kakvom ovjeku?

Maja odmahne glavom i zagleda se u muhu prijeko i nepovjerljivo.

Jo uvijek nije pravo znala to da misli o njoj.

Nisam ree tada. Takvo to me ne zanima.

Zato to ih ne poznajete, draga moja. Kad biste me jednom mogli

gledati kako se kod kue veselo igram s ovjekom, pukli biste od zavisti.

Ipak u vam o tome priati. U mojoj sobi stanuje neki postariji ovjek

koji njeguje boju svoga nosa nekim udnovatim piem to ga skriva u

ormaru. Miris je toga pia opojan i sladak. Kada taj ovjek poe da ga

donese, onda se smijei, a oi mu postaju malene. Tada uzme aicu i,

kad je popije, pogleda u strop da vidi jesam li ja ve tamo. Ja mu kimnem

glavom, a on prijee rukom preko ela, nosa i usta da mi pokae kamo da

kasnije sjednem. Zatim zamirka i rastvori usta to jae moe pa spusti

zavjese na prozorima da nam popodnevno sunce ne bi smetalo. Napokon

legne na poivaljku i nakon kratkog vremena pone isputati mukle,

kretave glasove koje sigurno smatra lijepima. O tome emo govoriti

drugi put; to je ovjekova uspavanka. Za mene je to znak da se pribliim.

Najprije uzmem iz ae svoj dio, to ga on uvijek ostavi za mene. Takva

kapljica izvanredno oivljava, u tome se slaem s ljudima.

Onda poletim i spustim se na elo ovjeka koji se odmara. elo lei

izmeu nosa i kose, a slui da se njime razmilja. To se vidi po dugim

borama koje se proteu slijeva nadesno kao brazde i kojima ovjek mora

micati kad razmilja, ako hoe neto postii. I kad je ovjek zlovoljan,

vidi se to na elu, ali se onda brazde proteu odozgo prema dolje, a nad

nosom se pojavi neko namrekano ispupenje.

im sjednem i stanem trati amo-tamo po brazdama, ovjek poinje

mahati rukom po zraku. On misli da sam negdje tamo. Ne moe tako brzo

utvrditi gdje se zapravo nalazim, jer sjedim ba na borama kojima on

misli. Ali najzad se ipak dosjeti. Tada zarei i posegne za mnom. Znate,

gospoice Majo, ili kako se ve zovete, tada moram biti oprezna. Ja

vidim kako ruka dolazi, ali ekam do posljednjeg trenutka, a onda hitro i

spretno poletim na stranu, sjednem i promatram kako pipa jesam li jo

tamo. Ta igra traje esto i po pola sata, jer vi ne moete ni zamisliti kako

je ovjek izdrljiv. Napokon skoi i pone govoriti svakojake rijei koje

pokazuju kolika je njegova nezahvalnost. Ali to ete? Plemenito srce ne

trai hvale. Ja sam tada ve na stropu i sluam kako je on nezahvalan.

Ne bih ba mogla rei da mi se to osobito svia izjavi Maja.

Nije li to sve prilino beskorisno?

Zar da moda na njegovu nosu izgradim sae meda? povie

Vragolanka. Vi nemate smisla za alu, draga moja. A to to korisno vi

radite?

Mala Maja pocrveni preko uiju. No brzo se sabere da Vragolanka

ne bi opazila njenu zbunjenost.

Doi e dan kad u uiniti neto lijepo i veliko, to e biti korisno i

dobro ree ona brzo. Ali prvo hou vidjeti to se dogaa u svijetu.

Duboko u srcu osjeam da tako mora biti!

Kad je mala Maja to uskliknula, osjetila je da je obuzima topla nada

i oduevljenje, ali Vragolanka kao da nije mogla shvatiti kako ozbiljno

ona to misli i to joj se zbiva u srcu. Ona je samo kratkim koracima

uzbueno skakutala i napokon izjavila:

Imate li, moda, kod sebe malo meda, draga moja?

Vrlo mi je ao odgovori Maja. Rado bih vam dala, pogotovu

kad ste me tako ugodno zabavljali, ali ga nemam ni kapljice. Smijem li

vam moda postaviti jo jedno pitanje?

Samo pitajte ree Vragolanka ja uvijek odgovaram.

Htjela bih da me uputite kako da dospijem u ovjekov dom.

Morate uletjeti unutra ree Vragolanka mudro.

Ali kako da to uinim a da se ne izloim opasnosti?

ekajte dok se ne otvori koji prozor, ali dobro upamtite gdje je

izlaz. Ako ga ne pronaete, najbolje je da kasnije letite za svjetlom. U

svakoj ete kui nai dosta prozora, treba samo paziti gdje odsijeva

sunce. Zar ve odlazite?

Da odgovori Maja i prui ruku Vragolanki. Ostajte mi zdravo i

dobro se oporavite. Ja jo moram obaviti mnogo toga.

I mala Maja rairi svoja krilca i s lakim zujanjem, koje je uvijek

zvualo pomalo zabrinuto, odleti van u susret suncu na cvjetne livade da

nae sebi malo hrane.

Vragolanka je gledala za njom, oprezno razmiljala to bi jo mogla

rei, te najzad progovori zamiljeno:

No da, napokon, dakle! A zato i ne?

VII

MAJA U PAUKOVOJ MREI

Poslije susreta s muhom Vragolankom srce male Maje nije bilo ba

osobito veselo. Nikako nije mogla vjerovati da je Vragolanka imala pravo

u svemu to je o ovjeku govorila i kako je o njemu mislila. Maja je o

ljudima imala sasvim drugu predodbu. Ona ih je zamiljala uzvienima i

lijepima, i nikako nije htjela povjerovati o njima neto nisko i smijeno.

Ipak se nije usudila otii do njihova doma. Nije bila sigurna bi li im to

bilo pravo, a ona nizato na svijetu nije htjela nekome smetati. Jo se

jedanput sjetila svega to joj je Kasandra ispriala.

Ljudi su dobri i mudri rekla joj je ona. Oni su vrlo snani i

moni, ali ne zloupotrebljavaju svoju snagu, nego svuda kamo stupe

donose red i blagostanje. Naklonjeni su pelinjem narodu, zato smo mi

pele prihvatile njihovu zatitu i dijelimo s njima svoj med. Ostavljaju

nam dosta meda da se prehranimo zimi, i brinu se da nam mraz i mnogi

neprijatelji koje imamo meu ivotinjama ne nakode i da nas ne unite.

Na svijetu ima malo slobodnih ivotinja koje su s ljudima sklopile takav

ugovor o prijateljstvu i dobrovoljnoj slubi. esto e meu kukcima

naii na neke koji o ljudima loe govore. Ne sluaj ih. Ako se kakav

obmanuti roj pela zaputi u pustinju da pokua ivjeti bez ljudi, on ubrzo

propadne. Ima suvie bia koja su pohlepna za naim medom i esto se

dogodi da se cijela jedna drava bezobzirno uniti zajedno s njenim

graevinama i stanovnicima, samo zato to je neka nerazumna ivotinja

htjela utaiti svoju pohlepu za medom.

Tako joj je tada priala Kasandra, i Maja je odluila vjerovati u

istinitost tih rijei sve dok se osobno ne uvjeri u protivno.

Bilo je ve popodne, i sunce je stajalo iza voaka nekog velikog

povrtnjaka, preko kojeg je Maja letjela. Drvee je ve odavno bilo ocvalo,

ali se mala Maja jo dobro sjeala da ih je vidjela u bljetavom sjaju

bezbrojnih cvjetia koji su se pruali prema modrom nebu sjajniji od

same svjetlosti, opojno isti i ljupki. Slatki miris i jasni sjaj tako su je

omamili da je osjetila blaenstvo koje nikad u ivotu nee zaboraviti.

Dok je tako letjela, mislila je o tome da e se sve to opet vratiti, i

srce joj se ispuni sreom zbog krasote irokog svijeta u kojem je ivjela.

Na kraju vrta svjetlucali su bijeli zvjezdani grmovi jasmina s

njihovim njenim utim licima usred blistavog vijenca najistije bjeline.

Blagi joj je povjetarac donosio ususret njihov slatki miris. A zar ne

postoje jo i lipe koje su u ovo doba godine u punom cvatu? I Maja sva

sretna pomisli na velike, ozbiljne lipe, u ijim se krunama tako dugo

zadravao rumeni ar veernjeg sunca.

Letjela je kroz vrijee kupinova grma; na njemu su se ve pojavile

zelene kupine, ali je jo uvijek cvjetao. Kad je opet htjela poletjeti prema

gore do jasmina, iznenada joj se na elo i ramena spusti neto neobino i

hitro joj prekrije krila tako da su izgubila svu snagu. Maja se zaudi toj

neobinoj pojavi i osjeti da ju je neto iznenada zaustavilo u letu i da

nemono pada prema zemlji, kao da neka tajanstvena zla sila dri njena

ticala, njene noge i njena krila u nevidljivom zarobljenitvu. Ali ipak nije

pala. Iako vie nije mogla micati krilima, lebdjela je u zraku. Dralo ju je

neto udesno meko i njeno i gipko, malko je podizalo, opet je sputalo i

bacalo amo-tamo, kao da se blagi povjetarac poigrava uvelim listom.

Pelicu obuze neki tjeskobni osjeaj, ali se zapravo jo nije bojala,

jer nije osjeala bolova, a ni neke neugodnosti. Samo je sve to bilo udno,

veoma udno, a iza toga je vrebalo neko zlo. Bilo je ve vrijeme da krene

dalje. Maja je mislila da e joj to zacijelo uspjeti, samo ako dobro zapne.

Tada na svojim prsima opazi neku beskrajno tanku rastezljivu

srebrnu nit, a kad sva u strahu hitro posegne za njom, nit joj ostane na

ruci, vrsto se prilijepi i ne dade se vie skinuti; a druga srebrna nit

pruala se preko njenih ramena, obavijala se oko krila i tako ih vezivala

da ih Maja vie nije mogla rairiti. I ovdje, i tamo, svuda po zraku i po

njenu tijelu pruale su se te sjajne, blistave, ljepljive niti.

Mala Maja glasno zavie od uasa, jer je sada razumjela to joj se

dogodilo i gdje se nalazi. Bila je u paukovoj mrei.

Njen pla i zapomaganje odzvanjahu glasno i tjeskobno kroz tihu

ljetnu prirodu, u kojoj su sunani zraci blistali na zlatno-zelenom liu, a

kukci leprali amo-tamo i ptice hitro letjele zrakom. Sasvim blizu mirisao

je jasmin u nebeskom plavetnilu. I ona je maloas htjela onamo, a sada je

s njom sve svreno.

Neki mali modri leptiri, koji je na svojim krilima imao smee

tokice to sijahu poput bakra, proleti sasvim blizu Maje.

Oh, jadnice usklikne on, kad zau jadikovanje male Maje i kad

opazi kako se oajniki trza u paukovoj mrei. Neka vam smrt bude

laka, draga moja. Ja vam ne mogu pomoi. I mene e zadesiti ista kob,

moda ve noas. Ali jo mi je lijepo. Ostajte zdravo, ne zaboravite na

sunce u svom dubokom smrtnom snu.

I on odlepra dalje, omamljen cvijeem i suncem i ivotnom

radou.

Maji potekoe na oi krupne suze, i ona sasvim izgubi mir i

hladnokrvnost. Trzala je svojim okovanim krilima i noicama, vikala i

zujala to je jae mogla i zvala u pomo, a da ni sama nije znala koga

zove. Pritom se sve vre zapletala u mreu. Ah, sada se u tom strahu

sjetila Kasandrinih opomena: uvaj se paukove mree; od pauka nam

prijeti najstranija smrt. On je nemilosrdan i podmukao i ne puta nikoga

koga uhvati.

Majin se smrtni strah pretvori u oajanje; posljednjim snagama ona

se snano napregne da se oslobodi. No, iako joj se priini da je negdje

pukao jedan od jaih konaca na kojima je visjela mrea, ipak osjeti kako

je strana sudbina zarobljenika u paukovoj mrei, jer to se vie trzala,

samo se jae zapletala.

Kad se naas zaustavila, ve potpuno iscrpljena, opazi sasvim u

blizini pauka kako ui pod velikim listom kupine. Njen uas bijae

neopisiv kad je opazila to veliko udovite kako ozbiljno i mirno ui pod

listom, pogrbljeno kao da se sprema na skok. Pauk je svojim zlobnim

svjetlucavim oima promatrao malu Maju zluradom strpljivou i

jezivom hladnokrvnou.

Maja glasno zavrisne. inilo joj se da jo nikada nije tako

prestraeno zavrisnula. Ni sama smrt nije mogla izgledati stranije od te

smee dlakave nemani s opakim zubima i visokim nogama na kojima je

nezgrapno tijelo stajalo kao na kakvom stalku. Sigurno e odmah navaliti,

a onda je Majinu ivotu doao kraj.

Tada Maju obuze strahovit bijes, kakvog jo nikad nije osjetila. Ona

ispusti svoj reski, ljutiti bojni zov, koji sve ivotinje poznaju i koga se

boje, i zaboravi na sav strah i tugu. Bilo joj je stalo jo samo do toga da

svoj ivot to skuplje proda.

Glavom ete platiti svoju podmuklost povie ona pauku. Samo

doite da me ubijete. Vidjet ete to moe jedna pela.

Pauk se ne pomae. Bilo je to zbilja neobino jezivo, pa bi se

zacijelo prestraile i ivotinje vee od Maje.

Snagom svoje srdbe pokua Maja jo posljednji oajniki napor.

Kr! Iznad nje prekine se neka duga nit koja je drala jednu stranu mree.

Ta je mrea sigurno bila ispletena za male muice ili muhe, a ne za tako

velike kukce kao to su pele. Ali se Maja samo jo gore zaplela.

Tada se pauk jednim trzajem spusti blie, sasvim uz malu Maju, a

hodao je po jednoj niti, niz koju se klizao svojim pokretljivim nogama,

tako da mu je tijelo visjelo nadolje.

Kojim pravom trgate moju mreu? ree on Maji kretavim

glasom. to traite ovdje? Zar svijet nije dosta irok? Zato smetate

miroljubivom pustinjaku?

Tome se Maja nije nadala. Ne, to zaista nije oekivala.

To je bila zabuna povie ona i zadre od sree i nade. Ma kako

bio ruan, inilo se da pauk nema nikakvih zlih namjera. Nisam,

naalost, opazila vau mreu, pa sam se zaplela. Oh, oprostite mi.

Pauk prie neto blie.

Vi ste sasvim zgodna punaka pelica ree on i malo se spusti,

prvo jednom, a zatim drugom nogom. Nit se zanjie. Bilo je zaista udno

da je tako tanka nit mogla nositi tako velikog pauka.

Ah pomozite mi da se izbavim moljae Maja. Oduit u vam se

to bolje mogu.

Zato sam i doao ree pauk i nekako se udno nasmijei.

Usprkos tom smijeku izgledao je zlobno i podmuklo. Rastrgat

ete mi itavu mreu tim svojim mlataranjem. Ako se askom smirite,

oslobodit u vas.

Mnogo, mnogo vam hvala usklikne Maja. Pauk joj se sada ve

sasvim pribliio. Prvo se tono uvjerio kako se vrsto Maja ve zaplela.

A to je sa alcem? zapita on.

Uh, kako je opako i runo izgledao. Maja se upravo tresla od uasa

kad je pomislila da e je pauk sada dotai. Ali ipak ree to je mogla

prijaznije:

Ne brinite zbog moga alca. Ja u ga uvui, pa nee moi nikoga

ozlijediti.

Samo bi to jo trebalo ree pauk. Dakle! Pazite! Budite mirni!

Zaista je teta moje mree.

Maja se umirila, a dah joj zastao. Odjednom osjeti kako je neto

munjevitom brzinom prevre neprestano na istom mjestu, te joj se zavrti

u glavi