Univerzitet u Zenici

Islamski pedagoški fakultet u Zenici

Harun Hasić

Vrste komuniciranja – verbalna i

neverbalna komunikacija

Seminarski rad

Zenica, 2014.

Univerzitet u Zenici

Islamski pedagoški fakultet u Zenici

Harun Hasić

Indeks br. 2655/12; redovni student

Odsjek za islamsku vjeronauku

Vrste komuniciranja – verbalna i

neverbalna komunikacija

Seminarski rad

Predmet: Nastavna komunikacija

Mentor: doc. dr. Izet Pehlić

Zenica, decembar 2014.

1

Sadržaj

Sadržaj.......................................................................................................................................2

Sažetak......................................................................................................................................3

Uvod..........................................................................................................................................4

Komunikacija – pojam i definicija..............................................................................................5

Vrste komunikacije................................................................................................................6

Verblana i neverbalna komunikacija.........................................................................................7

Uspostavljanje verbalnog i neverbalnog kontakta.................................................................8

Verbalna i neverbalna komunikacija u nastavi....................................................................11

Zaključak................................................................................................................................. 13

Literatura................................................................................................................................ 14

2

Sažetak

Tema ovog rada jeste „vrste komuniciranja - verbalna i neverbalna komunikacija“. Ovaj rad govori o samoj kmunikaciji, vrstama i oblicima komunikacije, obuhvata dvije vrste komunikacije: verbalnu i neverbalnu, njihovu važnost i upotrebu. Cilj ovog rada jeste da se proširi znanje čitalaca vezano za ovu temu, te da se detaljnije objasni komunikacija, njene vrste i njeni oblici kao što su verbalna i neverbalna, te primjena komunikacije u radu, kao i važnost primjene verbalne i neverbalne komunikacije u nastavi.

Ključne riječi: komunikacija, verbalna komunikacija, neverbalna komunikacija, komunikacija u nastavi

(SAŽETAK NIJE U TREĆEM LICU PASIVA)

3

Uvod

Tema moga rada je „vrste komuniciranja – verbalna i neverbalna komunikacija“. Ovu temu, o

kojoj postoji obimna literatura, pokušao sam da sažmem i svedem na najosnovnije i najbitnije

tačke koje bi bile dovoljne da ju pobliže objasne. Kroz rad sam se bazirao općenito na

komunikaciju i njene vrste, te detaljnije na dvije vrste komuniciranja a to su verbalna i

neverbalna komunikacija, te sam objasnio i uputio na važnost podjednake upotrebe i verbalne

i neverbalne komunikacije u odgojno obrazovnom sistemu.

Cilj ovog seminarskog rada je definisati općenito komunikaciju, te definisiati verbalnu i

neverbalnu komunikaciju kao vrstu komunikacije. Također i pobliže se upoznati s različitim

oblicima i verbalne i neverbalne komunikacije i uspostavljanjem istih, kao i važnost njihove

primjene u nastavi u odgojno obrazovnom procesu. Prilikom izrade ovog rada korišten je

harvardski stil citiranja i navođenja literature.

4

Komunikacija – pojam i definicija

Objašnjavajući porijeklo riječi komunikacija Šipka (2005) kaže da riječ komunikacija potiče

od latinskog communicatio / komunikacio, što znači „saopštavanje“, po tome onda i

„obznanjivanje“ (čega), „prenošenje poruka“, „obraćanje“ (kome), „sporazumijevanje“, a u

širem smislu i „ostvarivanje veze“, „saobraćanje“, „saobraćaj“, „opštenje“ i sl.

Definicija komunikacije kako je definiše N. Rot jest „odnos među jedinkama pomoću

znakova“. (Bratanić, 1990)

Također komunikacija se može definisati kao proces stvaranja značenja između dvje ili više

osoba, ili pak kao proces uzajamne razmjene značenja. (Bratanić, 1990)

Definiciju da je komunikacija proces stvaranja značenja između dvje ili više osoba možemo

prihvatiti za sagledavanje komunikacije u odgojnom procesu, a posebno je prihvatljiva sa

aspekta nastavnog procesa, u ulozi nastavnika, gdje nastavnik učeniku pomaže da otkriva

značenja, razvija svoje stavove te formira uvjerenja. Jer komunikacijski odnos u odgovjnom a

posebno u nastavnom procesu proizilazi iz potrebe da se opće i generalno znanje, iskustvo i

vrijednosti prethodnih generacija prenesu na mlađu generaciju. (Bratanić, 1990)

Da bi komunikacija bila uspješna i moguća mora sadržavati tri bitna i neizostavna faktora

komunikacije. Prema Šipka (2005) ti faktori su sljedeći:

1) Komunikatori (učesnici u komunikaciji – pošiljalac, „enkoder“, i primalac poruke,

„dekoder“),

2) Komunikacijski kod ( tj. Sistem znakova pomoču kojih se komunicira),

3) Komunikacijski kanal (put kojim se poruka prenosi od jednog do drugog

komunikatora, prenosnik poruke, medijum).

U komunikacijskom odnosu između enkodera i dekodera (pošiljaoca i primaoca poruke)

komunikacija može biti jednosmjerna (kada je jedan od komunikatora pošiljalac, a drugi samo

primalac poruke) i naizmjenična ili recipročna (kada komunikatori zamjenjuju uloge

pošiljaoca i primaoca poruke). (Šipka, 2005)

S obzirom da imamo prijenos poruke i u jednom i u oba smijera, prema tome, kako ističe

(Bratanić, 1990) ako je prijenos poruke jednosmjeran, tj. poruka teče samo u jednom smijeru,

5

taj proces nazivamo informiranjem, a ako poruka teče u oba smijera, onda taj proces

nazivamo komuniciranjem.

Informacija se prenosi putem znakova, i ti znakovi moraju imati svoje značenje da bi se

mogla ostvariti komunikacija. Sadržaje koje treba prenijeti učenicima, nastavnik mora najprije

pretvoriti u određene znakove tj. kodirati, kao što u usmenom izlaganju nastavnik sadržaj

pretvara u govor, tj. u niz riječi. (Bratanić, 1990)

Komunikacijske vještine su jako važne u međuljudskim odnosima, jer loša komunikacija

često je uzrok brojnim problemima i nesporazumima između nastavnika i učenika. Da bi

učenici razumjeli poruku koju im šaljemo ona mora biti jasna, razgovijetne, konkretna,

sadržajna i jednostavna. Dobre komunikacijske vještine će osigurati svakom nastavniku da iz

učenika izvuče ono najbolje. To ćemo lako ostvariti ako jasno iskažemo svoje zahtijeve ili

upute, ako smo uporni i prodorni ali dok to ne prelazi u agresivnost ili nametljivost, ako

čekamo povratnu poruku i ako smo dovoljno uvjerljivi i pozitivni. Komunikacijske vještine su

veoma bitna sposobnost svakog nastavnika i temelj je uspješne komunikacije sa učenicima.

To su: slušanje, postavljanje pitanja, empatija, osjetljivost za standarde odnosa, poznavanje

situacije, samopraćenje, uključenost i upravljanje interakcijom i fleksibilnost ponašanja.

(Mustafičić, 2013)

Vrste komunikacije

Tubbs i Moss ističu da postoje različiti kriteriji prema kojima možemo dijeliti oblike

komunikacije, pa prema broju osoba i načinu komuniciranja možemo imati:

- Komunikaciju između dvije osobe,

- Komunikaciju u maloj grupi,

- Organiziranu komunikaciju,

- Javnu komunikaciju i

- Komunikaciju masmedijem. (Bratanić, 1990)

Komunikacija, kako navodi Šipka (2005), s obzirom na karakter koda s kojim se komunicira

može biti:

- Verbalna ( kada se komunicira pomoću riječi, tj. prirodnog ljudskog jezika),

- Neverbalna (kada se komunicira pomoću drugih, nejezičkih sistema znakova za

sporazumijevanje).

6

Verblana i neverbalna komunikacija

Bratanić (1990) ističe da naša komunikacija stalno teče na dvije razine i to: jedna verbalna, a

druga neverbalna, te da je ta dva dijela komunikacijskog procesa nemoguće dijeliti i odvajati,

jer uz verbalnu paralelno teče i neverbalna komunikacija.

Osnovni oblik verbalne komunikacije je razgovor, a odnosi se na dvije

komunikacijske vještine: slušanje i govorenje. Najdjelotvornije je takozvano

aktivno slušanje. (Mustafičić, 2013)

Verbalna komunikacija može biti u različitim oblicima. Šipka (2005) navodi da verbalna

komunikacija može biti:

- Auditivna (pomoću usmenih poruka),

- Vizuelna (pomoću pismenih poruka, zapisa),

- Taktilna (pomoću tzv. Brajevog pisma za slijepe, koje omogućava prijem verbalnih

poruka putem dodira).

Verbalna komunikacija se služi govorom, i verbalnom komunikacijom, koja može biti

pismena ili usmena. Njom informišemo o objektivnom stanju, o dešavanjima i o predmetima

oko naste o nama samim, također možemo i druge informisati o našim stanjima kao i našim

idejama. Također, verbalna komunikacija se nalazi pod našom svjesnom kontrolom, za

razliku od neverbalne koja je manje pod našom svjesnom kontrolom. (Bratanić, 1990)

Kada je riječ o neverbalnoj vrsti komunikacije možemo reći da „Neverbalna

komunikacija služi prije svega izražavanju emocija, interpersonalnih stavova i

osobina ličnosti.“ (Bratanić, 1990)

Također, neverbalna komunikacija se veže za one aspekte putem kojih osoba šalje

poruke drugoj osobi bez riječi. Na osnovu neverbalnih poruka koje najčešće prethode

verbalnim stvara se prvi dojam. (Bratanić, 1997)

Što se tiče neverbalne komunikacije, Šipka (2005) kaže da neverblani sistem znakova za

komuniciranje, tj. kodovi za komuniciranje, mogu biti:

- Akustički ili auditivni (npr. znakovi sirenom za vazdušnu opasnost, ili prestanak

opasnosti, zvučni signali na policijskim, vatrogasnim ili kolima hitne pomoći i sl.)

7

- Vizuelni ili optički (npr. vertikalna i horizontalna saobraćajna signalizacija, tj.

saobraćajni znaci, dimni signali, signali zastavicom i sl.)

- Kinetički (kao što su: gestovi i mimika)

- Taktilni (rukovanje u znak pozdrava, milovanje i ljubljenje kao izraz dragosti,

naklonosti i ljubavi i dr.)

- Proksemički (kretanje i ponašanje u prostoru)

- Olfaktorni (simbolika mirisa: razne vrste „muških“ i „ženskih“ mirisa itd.) (Šipka,

2005)

Kada se govori o objektima ili o drugim ljudima prikladnija je, kako ističe Bratanić (1990)

verbalna ili digitalna komunikacija, dok za izražavanje emocija i drugih aspekata neposredne

interakcije prikladnija je neverbalna ili analogna komunikacija, također ističe i to da je

verbalna komunikacija više pod kontrolom svijesti nego neverbalna.

Verbalne i neverbalne poruke mogu biti u različitim odnosima, prema Bratanić (1990) to su:

- Neverbalna poruka može zamijeniti verbalnu, npr. klimanje glavom može se

upotrijebiti umjesto „da“. Gestovni znakovi imaju svoje određeno značenje i variraju

od kulture do kulture , i da bismo ih razumjeli moramo ih i poznavati.

- Neverbalna poruka može dati na jačini i na snazi značenje verbalne poruke, npr.

smiješak prilikom izražavanja veselja i radosti.

- Jedna poruka može da proturiječi drugoj poruci, kao npr. kada pokušavamo izraziti

zadovoljsvto, ali nam izgled proturiječi tome.

Uspostavljanje verbalnog i neverbalnog kontakta

Za uspostavljanje neverbalnog kontakta DeVito, prema Bratanić (1997) preporučuje:

Valja uspostaviti vezu pogledom.

Kontakt pogledom prvi je neverbalni znak koji šalješ, a kojim pokazuješ zainteresovanost

za drugu osobu.

Smiješiti se i upućivati znakove zainteresovanosti.

Za vrijeme održavanja veze pogledom i davanja pozitivnog odgovora drugoj osobi.

8

Usredotočiti pozornost na drugu osobu.

Ako si u sobi, ostatak sobe isključi iz svoje sjesnosti. Međutim, pripazi da ne usmjeriš

svoju pozornost previše izravno kako se druga osoba ne bi osjećala neugodno.

Uspostavi fizičku blizinu ili bar smanji fizički razdaljinu.

Približi se osobi tako da je tvoj interes za nju očit, ali ne pretjeran.

Zauzeti otvoreno držanje.

Položaj tijela neka odaje otvorenost, želju za interakcijom s drugom osobom. Izbjegavati

ruke prekrštene na grudima ili spuštene preko trbuha. Ti se znakovi često interpretiraju

kao izraz nepoželjnosti da se priđe drugoj osobi.

Odgovoriti vidljivo.

Pretpostavljajući da na tvoju neverbalnu komunikaciju druga osoba uzvraća, odgovori

osmijehom, kimanjem glavom, migom.

Potkrijepiti pozitivno ponašanje.

Potkrijepi ona ponašanja druge osobe koja pokazuju njezin interes i recipročnu želju za

uspostavljanjem kontakta. Potkrijepi ih odgovarajući na njih pozitivno, koristeći se

povoljnim reakcijama.

Izbjegavati prejako eksponiranje.

Neverbalna komunikacije pridonosi stvaranju kontakta i pokazuje zainteresovanost, ali

može prouzrokovati probleme ako je pretjerana ili ako nije praćena izravnijom

komunikacijom. Prema tome, namjeravaš li uspostaviti verbalni kontakt, učini to što

prije, poslije relativno kraćeg vremena ili čekaj drugu priliku. (Bratanić, 1997)

Prvi dojam, kako Bratanić (1997) iznosi, stvoren primanjem i interpretiranjem neverbalnih

znakova, potkrepljuje se verbalnim kontaktom, tj. „tek što je neverbalni kontakt uspostavljen

valja preći na ostvarivanje verbalnog.“

9

U vezi sa verbalnim kontaktom DeVito , prema Bratanić (1997) iznosi sledeće poruke:

Predstaviti sebe.

Izbjegavati otrcane i trivijalne početne razgovore. Vjerovatno je najbolje jednostavno

reći: „Dopustite mi da vam se predstavim. Zovem se ....“

Usmjeriti razgovor na drugu osobu.

Uključiti drugu osobu u razgovor o sebi; svako u tome uživa. Osim toga, to pruža priliku

da se sazna nešto više o osobi koju želimo upoznati.

Izmijeniti znakove naklonosti.

Dati kompliment drugoj osobi. Biti pritom iskren i pozitivan. Ako osoba ne pruža povod

da joj se uputi kompliment, mudro bi bilo preispitati svoj interes za nju i krenuti dalje.

Biti energičan.

Niko ne voli letargičnu, sporu, nedinamičnu osobu. Svoju energičnost izraćavaj

odgovarajućim izrazima lica, smiješkom, raznolikošću razgovora, fleksibilnim tjelesnim

držanjem i kretnjama, postavljajući pitanja te pokazujući svoju prisutnost i na drugi

način.

Naglašavati ono što je pozitivno.

Primjećeno je da je pozitivnost jedna od glavnih kvaliteta uspješnosti u interpersonalnoj

komunikaciji. Više volimo pozitivnu osobu. Ona nas privlači više nego negativna osoba.

Ulaziti u odnos postepeno i šarmantno.

izbjegavati negativna i previše intimna samorazotkrivanja koja moraju doći postepeno i

recipročno. Postoji opasnost da u početku odnosa ono što je previše intimno ili previše

negativno stvori lošu sliku o osobi. Zato započni sa pozitivnim sadržajima, i to s onima

koji neće biti shvaćeni previše intimno.

Uspostavi zajedništvo.

Otkriti u interakciji s drugom osobom ono što je zajedničko – stavovi, interesi, osobne

kvalitete; sve što će naglasiti sličnosti.

10

Postavljati otvorena pitanja.

Postavljaj pitanja na koja sugovornik može odgovoriti u nekom trajanju. Odgovori

također trebaju biti opširniji. Izbjegavati da/ne pitanja; da/ne odgovore; pitanja poput

„rafala“. Također pripazi da tvoja pitanja ne ostavljaju dojam ispitivanja. (Bratanić, 1997)

Prilikom govora, vrlo često smo uvjereni da naše riječi prenose naše poruke u potpunosti, ali

mi često nismo ni svjesni svojih pokreta, mimike lica, boje glasa, dodira i sl. kao ni značenja

tih znakova za primanje i prihvatanje naše verbalne poruke. potrebno je osvijestiti da

komuniciramo na više načina i to načinom kako stojimo, sjedimo, namještamo ruke,

udaljavamo se ili približavamo itd. Što znači da naše neverbalno ponašanje može biti svjesno i

nesvesno, može biti u skladu sa našim verbalnim ponašanjem, također moće i pojačavati, ali i

proturiječiti našim verbalnim porukama. (Bratanić, 2002)

Da bi nam poruke koje komuniciramo, bile jasnije i nedvosmislenije kako Bratanić (2002)

objašnjava potrebna je postignuta kongruentnost između verbalnog i neverbalnog aspekta

poruke, također je potrebno osvijestiti načine komuniciranja osjećaja i razviti umijeće ne

samo verbalnog nego i neverbalnog komuniciranja. Upravo zbog toga što je neverbalna

poruka manje svjesna, možemo joj više vjerovati nego verbalnoj.

Bratanić (2002) iznosi podatak u kojem stoji da se socijalna značenja u komunikaciji prenose

riječima 7%, paralingvističkim elementima 38%, a tjelesnim znacima 55%.

Verbalna i neverbalna komunikacija u nastavi

Komunikacija nastavnika sa učenicima zasigurno je jedan od bitnih momenata u odgojno

obrazovnom sistemu nastave. Bratanić (1990) iznosi da nastavnik sa učenicima komunicira i

verbalno i neverbalno, te da nastavnik sa učenicima na određeni način stupa u interakciju i

komunikaciju čim se pojavi na vratima učionice, i već samim time na njih odgojno djeluje.

Kada govorimo o verbalnoj komunikaciji u nastavi Mustafičić (2013) iznosi da najjači efekat

imaju „JA“ i „TI“ poruke. „JA“ porukama izazivamo učenika da i on govori o svojim

osjećajima, o svojim problemima i potrebama te na taj način učenik zadržava pozitivno

osjećanje o sebi te pojačava samopuzdanje.

11

Mustafičić (2013) ističe da su izjave koje se baziraju na „JA“ porukama efektne iz razloga jer

ne sude i ne popravljaju, ne prebacuju odgovornost na nekog drugog, već jednostavno sam

učenik preuzima odgovornost na sebe zbog onog što osjeća.

Potrebno je da nastavnik također u odgojno obrazovnom sistemu ovlada svojom neverbalnom

komunikacijom. Naveli smo ranije da neverbalna komunikacija većinom nije pod kontrolom

svijesti i da je ona nenamjerna, međutim Bratanić (1990) naglašava da to ne znači da je

nastavnik ne može osvijestiti i namjerno njeverbalne znakove koristiti u svom komuniciranju

sa učenicima.

Trajniji pečat u toku razgovora sa učenicima češće nam ostavlja neverbalno ponašanje nego

riječi, to nam tvrdi i Mustafičić (2013) jer kako navodi učenici su veoma osjetljivi i prilično

dobro shvataju neverbalne poruke. Prate nastavnika dok izlaže, njegov govor tijela, promjene

u glasu, rad ruku, gestikulacije, pa čak i način odijevanja nastavnika ostavlja na njih velik

uticaj. Bratanić (1997) kaže da svoje kvalitete čovjeka i odgajatelja nastavnik svojim

učenicima pokazuje verbalno i neverbalno.

M. Argyle prema (Bratanić, 1990) navodi pet razloga za korištenje neverbalne komunikacije:

1. Neverbalnim znakovima je ponekad moguće bolje izraziti neku pojavu nego

verbalnim znacima;

2. Neverbalno izražavanje je često snažnije sredstvo izražavanja;

3. Neverbalni znakovi manje su kontrolirani, pa otvorenije govore o osobi koja ih

manifestira;

4. Neverbalni znakovi omogućavaju da se stavovi ne izraze tako eksplicitno kao kada ih

izrečemo riječima;

5. Neverbalna komunikacija osim verbalne predstavlja još jedan dopunski kanal

uzajamnog informiranja.

Neverbalni razgovor u razredu ili grupi je veoma važan, jer učenici imaju više

povjerenja u neverbalnu nego u verbalnu poruku. (Mustafičić, 2013)

Na kraju ćemo navesti jedan pedagoški anksiom koji glasi:

Što se komunikacija u procesu odgojnog djelovanja provodi na višem stepenu

interakcijske povezanosti i odgojno će djelovanj biti uspješnije. (Bratanić, 1990)

12

Zaključak

U ovom radu obrađene su vrste komunikacije – verbalna i neverbalna (njihovo uspostavljanje,

oblici i primjena kako u nastavi tako i van nje) i detaljnije je pojašnjena definicija, značenje i

porijeklo termina „komunikacija“. Kao što se da primjetiti u predhodnom tekstu pokušao sam

obimnu literaturu sažeti i svesti na nabitnije komponente a da ne osujetim suštinu teme.

Riječ komunikacija potiče od latinskog communicatio / komunikacio, što znači saopštavanje,

a po tome i obznanjivanje, prenošenje poruka, obraćanje, sporazumijevanje i sl. Komunikacija

znači: „odnos među jedinkama pomoću znakova“. Također komunikacija može biti proces

stvaranja značenja između dvje ili više osoba, ili pak kao proces uzajamne razmjene značenja.

Da bi komunikacija bila uspješna mora sadržavati tri bitna faktora, to su: komunikatori,

komunikacijski kod i komunikacijski kanal. S obzirom na karakter koda s kojim se

komunicira komunikacija može biti: Verbalna i Neverbalna. Ova dva dijela komunikacijskog

procesa nemoguće dijeliti i odvajati, jer uz verbalnu paralelno teče i neverbalna komunikacija.

Osnovni oblik verbalne komunikacije je razgovor, a odnosi se na dvije komunikacijske

vještine: slušanje i govorenje, dok Neverbalna komunikacija služi izražavanju emocija,

interpersonalnih stavova i osobina ličnosti, a također se veže za one aspekte putem kojih

osoba šalje poruke drugoj osobi bez riječi i na osnovu neverbalnih poruka koje najčešće

prethode verbalnim stvara se prvi dojam. Komunikacija nastavnika sa učenicima zasigurno je

jedan od bitnih momenata u odgojno obrazovnom sistemu nastave, jer svoje kvalitete čovjeka

i odgajatelja nastavnik svojim učenicima pokazuje i verbalno i neverbalno. Što se

komunikacija u procesu odgojnog djelovanja provodi na višem stepenu interakcijske

povezanosti i odgojno će djelovanj biti uspješnije.

13

Literatura

1) Bratanić, M. (1990). Mikropedagogija. Zagreb: Školska knjiga.

2) Bratanić, M. (1997). Susreti u nastavi. Zagreb: Školska knjiga.

3) Bratanić, M. (2002). Paradoks odgoja studije i eseji, 3. izdanje, Zagreb: Hrvatska

sveučilišna naklada.

4) Šipka, M. (2005). Kultura govora. Sarajevo: Institut za jezik u Sarajevu.

5) Mustafičić, N. (Juni, 2013), Verbalna i neverbalna komunikacija kao najznačajniji

faktor u kvalitetnoj interakciji učenik - nastavnik. [internet]. <raspoloživo na:

http://www.quality.unze.ba/zbornici/QUALITY%202013/069-Q13-117.pdf>,

[31.12.2014.]

14