Uskočio je u predzadnji vagon, a sanjiva masa koja je stajala blizu vrata razmaknula

se da ga propusti. Zastao je nastojeći otkriti prisutnost policije koja je s vremena na

vrijeme, protivno svom običaju, znala dočekati ga i na ovakvom mjestu. Nije je bilo.

Promotrio je gospodina nasuprot sebi i kimnuo mu glavom, jer je i on putovao

željeznicom svakog dana. Čovjeku do sebe pogledao je preko ramena, zamijetivši u

tom trenu da neki neznanac bulji u nj. Kad su dvije suputnice prasnule u smijeh, neki

ih je gospodin povukao u kut vagona.

Mogao bih sada deklarirati o nagodbi koja nije sreća, ali zar je ne stvoriše sami

Hrvati i još je uvijek podržavaju?! Zašto kao balavci bacamo uvijek krivicu na druge

kao da nikad ni zašto ne bijasmo bili krivi? Što to brani našim glupanima da se

posvete knjizi ne bi li bar nešto naučili? Izbjegavajući je kao da će ih otrovati, oni će

radije biti neznalice i radnici pod moraš. Koji bi ih sustav na svijetu mogao prisiliti

da budu drugačiji. Vjerujte mi, na to pitanje nikada nisam znao odgovora. Neki dan

promatrah nekog pijanca s kojim se djeca sprdahu i zapitah se što ga je nagnalo da se

ne stidi sebe sama, jer bude li tako nastavio skončat će za kakvim plotom, nastoji li

tako pobjeći od bijede oko sebe za koju je i sam kriv.