GRČKAGrčka vjerovanja obuhvaćaju religijska shvaćanja, kultove i obrede stanovništva što se tijekom 2. tisućljeća naselilo na južnom Balkanu i egejskim otocima, gdje je na temeljima zatečenih tradicija, razvilo visoku kulturu. To je najsloženija predkršćanska europska religija, koja se proširila cijelim Mediteranom i crnomorskim obalama.

Izvori za proučavanje grčke religije:

literarni (svi pisani izvori, uključujući povijesne i filozofske spise) epigrafski arheološki (kipovi i reljefi božanstava, vjerskih i mitoloških prizora, slike i mozaici, grobovi,

hramovi i svetišta, razni obredni predmeti itd.)

Nastanak i razvoj

Počinje se oblikovati tijekom srednjeg brončanog doba, što se može djelomično rekonstruirati na temelju arheoloških nalaza. Pojava mnogih novih elemenata iz sjevernijih krajeva Balkanskog poluotoka i iz Male Azije – povezani s Indoeuropljanima.

Za kasnog brončanog doba (1550. – 1200.) nastaje Mikenska kultura u srednjoj Grčkoj i na Peloponezu –> temelji kasnije grčke religije.Pojavljuju se prvi pisani izvori: pločice s linearnim B pismom s imenima pojedinih božanstava.

Unutar mikenske kulture sadržan je dio kretske i nekih drugih egejskih tradicija, ugrađenih u grčku religiju i mitologiju.

Osim spomenutih, na oblikovanje grčkih vjerskih predodžbi djelovali su i brojni utjecaji iz Male Azije i Trakije.

Dorska seoba početkom 12. st., prouzročila je raspadanje mikenske kulture brončanog doba i novo pregrupiranje stanovnika na jugu Balkanskog poluotoka i nekih egejskih i jonskih otoka.To je potrajalo do 10. st., kada počinje grčko željezno doba, a glavne grčke plemenske skupine – Jonjani, Dorani i Eoljani, konačno zauzimaju područja na kojima se nalaze u povijesnom razdoblju.

Dubok i trajan utjecaj koji je grčka religija imala na gotovo sve drevne europske narode, kao i na zapadnu civilizaciju u cjelini, može se objasniti njenim nedogmatizmom, i humanizmom, kao i sposobnošću asimilacije tuđih religijskih elemenata.

Grčka religija je izrazito politeistična.

Nema svetih knjiga, proroka i mesija, tj. zauvijek utvrđenih istina.Oblikovao ju je, s jedna strane sam narod, a s druge strane, pjesnici, slikari i kipari, koji su s puno slobode interpretirali postojeća božanstva, mitove i kultove.

Najznačajniju ulogu u tom smislu imali su Hesiod i Homer, koji su, prema Herodotovim riječima “Helenima prvi stvorili priče o postanku bogova, dali im imena i opisali njihove likove.”

Hesiod: Teogonija1

Homer: Ilijada i Odiseja

Razdoblja u razvitku grčke religije

1. homersko ili geometrijsko – od doseljena Dorana do stabilizacije grč. plemena (cca 1100. do 750. g.)

2. arhajsko – od osnivanja prvih kolonija do perzijskih ratova (750. do 500. g.)

3. klasično – od početka perzijskih ratova do Aleksandra Velikog (500. do oko polovine 4. st..)

4. helenističko-rimsko – od Aleksandra Velikog do kršćanstva (polovina 4. st. pr. Kr. do kraja 4. st.)

1. Homersko/geometrijsko razdoblje: temelj su Homerovi i Hesiodovi spjevovi.

Homer – izrazit kontinuitet s mikenskim razdobljem (mnoga su ista božanstva). Uobličen panteon od 12 bogova i njegova struktura.

Hesiod – u statičan svijet bogova i heroja unosi dimenziju vremena i time ga čini dinamičnim i podložnom razvijanju. Njegova Teogonija je svojevrsna povijest svijeta, od početaka do Zeusovog preuzimanja prvenstva među bogovima. Sistematizira postojeću mitološku građu i govori o bogovima ili herojima, nepoznatima Homeru (Hestija, Prometej, Pandora). Utvrđen je mit o četirima generacijama bogova. Vidljiv zapadnoazijski utjecaj.

2. Arhajsko razdoblje: najznačajniji izraz religijskog života očituje se u gradnji hramova. Svetišta se odvajaju od ljudskih staništa i vladarskih palača i postaju samostalnim objektima – božjim kućama. Druga velika novina – pojava kulta heroja, tj. mitskih predaka koji čine posebnu kategoriju natprirodnih snaga, različitu od božanskih.Kult heroja čvrsto je povezan s pojedinim polisima. Heroji su smrtnici, no živjeli su u vrijeme kad su ljudi bili bliži bogovima. Nakon smrti ne odlaze u mračno Podzemlje, nego na Elizejske poljane ili Otoke blaženih. Njihova junačka djela čine legendarnu povijest polisa.

U ovom razdoblju razvila su se dva velika religiozna pokreta: dionizijsko-orfički i apolonski

Orgijastički kult Dionisa kao božanstva prirode potječe možda još iz mikenskog vremena (njegovo ime pojavljuje se u tekstovima na pločicama). Kao reakcija na Dionisov, u arhajskom razdoblju u usponu je kult Apolona, boga koji oličava svjetlost, razum i red i koji ima moć proricanja. U Apolonovom svetištu u Delfima, Pitija je davala proročanstva cijenjena u čitavom grčkom svijetu.

U 7. i 6. st. društveno-politički sukobi i promjene odražavaju se i na religiju. Tirani svoj legitimitet učvršćuju izgradnjom hramova i obnavljanjem starih svetkovina Panateneje.Atmosfera nesigurnosti odražava se u traženju spasa inicijacijom u misterije, koje obećavaju sreću u posmrtnom životu. U arhajskom razdoblju cvate mitotvorstvo. U ranom 6. st. mitološka građa povezana je u veće cjeline. Nasuprot tome, grčka filozofija, osobito jonska, nastoji mnoge pojave koje su u mitovima povezane s božanskim silama, objasniti kao prirodne procese.

Pitagora - čovjek je mjerilo svih stvari.

Nova filozofija se suprotstavlja religiji.

3. U klasičnom periodu tijekom 5. i 4. stoljeća, službena religija u punom je procvatu.

2

Nakon pobjede nad Perzijancima, u mnoge polise uvedena je demokracija, koja je težila da svaki član društva prije svega bude vezan za državnu organizaciju. Država se brine o religijskim obredima i preko njih ističe svoju moć i slavu, kao i održavanjem religijskih praznika i svetkovina.Mnogi lokalni bogovi uzdignuti su na položaj svegrčkih božanstava, a osobita pažnja posvećuje se kultu bogova koji su pomogli u pobjedi nad neprijateljem. Npr. u Atici je široko prihvaćen kult arkadskog boga Pana, zahvaljujući priči o pomoći koju je pružio Grcima u bitci kod Maratona.

U narodu i dalje živi stara religija, puna misticizma i arhaičnih magijskih obreda.Državna religija proklamira poslušnost prema državnim bogovima jer oni upravljaju svim zbivanjima. Čovjeku je ostavljeno da upozna samoga sebe i bude svjestan svoje smrtnosti.

Sukobi i kriza u drugoj polovini 5. stoljeća, dovode i do krize državne religije. Društvena elita krajem 5. i u 4. st. njeguje ili apstraktnu religioznost, udaljenu od tradicijskih vjerovanja ili ateizam i ravnodušnost prema božanstvima. Narod sve više prihvaća misticizam. Uvode se negrčka božanstva i vraćaju vjerovanja u niža božanstva prirode.Najomiljeniji praznici – Dionizije i Adonije.

4. Helenističko razdobljeNa konačni raspad klasične grčke religije utjecali su stalni ratovi i učvršćivanje makedonske vlasti u Grčkoj. Aleksandrovi pohodi doveli su do prožimanja grčke s mnogim istočnjačkim kulturama. U religiji se to očitovalo stvaranjem sinkretističkih religijskih shvaćanja. Borbe za vlast nakon Aleksandrove smrti pojačavaju strepnju i potištenost.

U filozofiji i literaturi nastavlja se proces ‘unižavanja’ tradicionalnih bogova i mitova.Javlja se ideja da su mitovi preuveličani stvarni događaji, a bogovi su smrtnici koji su zbog svojih djela uzdignuti na stupanj božanstva (drevni kraljevi!) Pojedini smrtnici tada dobivaju božanske osobine pa se vladare proglašava bogovima i iskazuju im se božanske počasti nastaju priče o njihovim božanskim precima.

Od tradicionalnog panteona oživljavana su ona božanstva koja su se mogla prilagoditi novim prilikama. Ideja o neumitnosti sudbine našla je izraz u božici Tyche, ćudljive i nepouzdane božice sreće.Omiljena su i njoj bliska demonska bića što odlučuju o ljudskoj sudbini i odnosima, Kairos, Nemesis, Hekata.Popularni opet postaju mistični kultovi. Osobito kult Kabira sa Samotrake, te Demetre i Dionisa. Helenističko i kasnije rimsko razdoblje donosi niz orijentalnih bogova, ali i kultova lokalnih božanstava.Jedno grčko božanstvo postalo je opće štovano – Eskulap, bog liječništva i iscjeliteljstva.

BOGOVI I BOŽICE

Nebeska božanstvaA. vrhovna božanstva:Zeus, Hera, Palada Atena, Apolon, Artemida, Ares, Hefest, Hermes, Afrodita, HestijaB. božanstva drugog reda: 1. obogotvorena nebeska tijela i pojave:Helios, Selene, Heos, Eol itd.

2. pratitelji nebeskih božanstava:Muze, Harite, Hore, Temida, Nike, Iris, Ganimed, Hebe, Eros3. božanstva zdravlja i porodništva:Eskulap, Ilitija4. božanstva sudbine:

3

Moire, Nemesis, Tyche, Agato Daimon

Božanstva mora i vodaPosejdon, Okean s Okeanidama, Pont, Nerej s Nereidama, Taumant, Forkis, Ketos, Amfitrita, Triton, Protej itd.Razne personificirane morske pojave, dobre i zle.

Božanstva zemlje i podzemljaDemetra, Perzefona, Had, Gea, Rea, Kibela (Velika Majka), Dionis i njegova pratnja (Satiri, Sileni, Menade), Pan, Nimfe, Erinije, Eumenide itd.

Dvanaest olimpskih bogovaNajkasnije u 5. st. dvanaestoro velikih olimpskih božanstava smatralo se skupinom i u Ateni im je bilo podignuto zajedničko svetište ‘’Dvanaestero bogova’’. Njihova se imena razlikuju prema mjestu i vremenu, no ova su općenito prihvaćena:Zeus, Hera, Posejdon, Demetra, Apolon, Artemida, Ares, Afrodita, Hermes, Atena, Hefest, Hestija.Dionis je u Ateni u 5. st. zauzeo Hestijino mjesto. Had je bio Zeusov brat, ali nije živio na Olimpu.Heba, Herina i Zeusova kći, bila je peharnica na Olimpu, ali nije pripadala skupini Dvanaestero olimpskih bogova.

Grčki panteon po broju božanstava sličan je orijentalnima.Grčki bogovi nisu, međutim, utjelovljenja pojedinih apstraktnih načela, poput orijentalnih, već su puno fleksibilniji i sposobni vezati uz sebe najvažnije funkcije.Nemoguće je točno utvrditi porijeklo ni jednog grčkog božanstva, jer se u svakome od njih otkrivaju elementi religijskih shvaćanja i predindoeuropskog i indoeuropskog stanovništva istočnog Sredozemlja.

Kontinuitet između predgrčke i grčke kulture očituje se i u religiji pa je nemoguće jasno razdvojiti negrčke od čisto grčkih elemenata.Fizionomije pojedinih božanstava, npr. Atene, Here i Posejdona, u osnovi su utvrđene već tijekom mikenskog razdoblja.

Zeus, iako indoeuropskog porijekla, ima neke značajke i predgrčkih božanstava. Na Kreti je on, npr. božansko dijete sveopće Majke prirode Ree, koje se rađa i umire zajedno s vegetacijom božanstvo plodnosti i prirode!

Velik broj heroja i heroina također je kretsko-mikenskog porijekla, npr. Arijadna, koja je na egejskim otocima štovana kao veliko žensko božanstvo vegetacije, ili Helena na Rodosu i Afaja na Egini.

U likovima nekih olimpskih bogova ima puno starijih crta koje upućuju još na kameno doba. To su možda epiteti pojedinih božanstava, kao npr. sovooka Atena ili volooka Hera, koji ukazuju na njihov prvobitni teriomorfni izgled.

Elementi preddeističkih vjerovanja uočavaju se u agrarnim obredima i kultovima, vezanima uz plodnost (Tezmoforije ili Targelije) i u kultu mrtvih. Najarhaičnijem dijelu grčke religije pripadaju i shvaćanja o žrtvi, koja je sveta i u cjelini i u svojim dijelovima, jer je puna snage – orende – koja se ne smije uništiti.Uz ista vremena vežu se i shvaćanja o zabranjenim mjestima (tabu) i obrednoj nečistoći.Svijetu bogova prethodio je svijet demona, prirodnih sila i duhova prirode. Možda je prvobitno svaka njiva imala svoju Majku žita, a svaka gomila kamenja svog demona.S vremenom su se sjedinili pa su tako Majke žita stvorile Demetru, a demoni gomila kamenja – Hermesa.

4

Složeno porijeklo grčkih božanstava odražava se u njihovim mnogim funkcijama. Apolon je npr. i bog stada (Nomios) i proricanja (Pitios) i žetve (Targeios), zdravlja, sunca itd. Posejdon nije samo bog mora, nego i božanstvo konja (Hippios), potresa (Gaiachos) i raslinja (Phytalmios).

Slična prožimanja postoje i u kultovima. Isti kultovi vezuju se uz razne bogove, pa se npr. žrtvovanje bika obavlja na isti način i u čast Zeusa i u čast Dionisa, a zavjetni peplos se priprema i za Atenu i za Heru.

Iste mitske priče povezuju se s raznim bogovima: ples Kureta i Koribanta vezan je i uz Zeusovo i uz Dionisovo djetinjstvo, a i Dionis i Eskulap su na sličan način spašeni iz tijela svojih smrtnih majki.

Grčka religija i mitologija za čitavo vrijeme svog postojanja bile su podložne promjenama.

Predgrčka Velika božica, pak, preoblikovana je u niz božanstava: Heru, Artemidu, Atenu, Demetru, Afroditu. Katkad se raznim imenima označava isto božanstvo: Apolon = Pean, Helios; Ares = Enijalos.

Zeus Jedino je grčko božanstvo čije ime pouzdano određuje i njegovo indoeuropsko porijeklo. Kao i latinski dies/deus i vedski dyeus, neposredni je nasljednik starog indoeuropskog nebeskog boga, iako se u mnogočemu razlikuje od njega. Osim te osnovne funkcije, Zeus nema sličnosti s većinom ostalih indoeuropskih bogova neba, jer nema atribute ratnog božanstva.On je predstavnik pravde i gospodar ljudskih sudbina.

Vjenčanjem združen s Herom, Zeus postaje zaštitnik institucije braka, združen s Metidom, svojom prvom ženom, oličava inteligenciju, a uzimajući Temidu za drugu suprugu, on utvrđuje redoslijed godišnjih doba i tijek sudbine.

Kao otac bogova i ljudi, on od svoje djece preuzima i neke njihove funkcije, odnosno epitete, postajući tako sveopći gospodar, zaštitnik fratrija (Patroos), polisa (Polieus) i obitelji (Herkeios).Kao nebeski bog suprotstavljen je Podzemlju, odnosno Hadu, ali je istodobno kao Htonios, Katahtonios i Melihios, povezan s tamom u dubini zemlje i svijetom mrtvih.

Hera Jedno je od najstarijih grčkih božanstava. Njeno ime (Gospodarica) govori da je zaštitnica kuće, grada i cijele zemlje. Vjerojatno je još predgrčkog (predmikenskog) porijekla. Prvobitno je štovana u Tesaliji, Beociji i na Peloponezu. Atribut ‘volooka’ (predgrčki) povezuje je sa zaštitom stada goveda. U mikensko vrijeme povezana je sa Zeusom kao njegova supruga i zaštitnica mikenskih kraljeva i njihovih palača, te pojedinih junaka.

U povijesno vrijeme Hera je prvenstveno božica braka, koja upravlja sudbinom žene na njenom putu od djevojčice do majke.

Štovana je najprije u obliku anikoničnih idola (stup u Argosu i na Samosu, trupac u Tespiji).Životinje posvećene Heri: krava, paun, kukavica.Biljka: nar; Atributi: dijadema, skiptar, štit.

Posejdon Posejdon je prastaro božanstvo, štovano na grčkom kopnu, osobito Peloponezu, još u vrijeme mikenske kulture.Prvobitno je bog kopnenih voda, tvorac izvora, povezan s vlažnošću i plodnošću zemlje.Zaštitnik je ribarstva i moreplovstva, osnivač gradova i rodonačelnik mnogih plemena i naroda.

5

U mitu i kultu povezivan je s konjima i s bikovima.Posejdon je i bog potresa, ali i zaštitnik od njih. Žrtvovali su mu se najčešće bikovi i konji i to tako da su se bacali u vodu.Posvećen mu je osmi dan u mjesecu.Posejdonovi atributi su trozub, konj i dupin.

Demetra Lik Demetre kao božice plodnosti i svega raslinja, a osobito žitarica, počeo se oblikovati u Egeji, vjerojatno još u neolitiku.U kretskoj i mikenskoj religiji nastala je predstava o majci i kćeri (Kora, Perzefona) koje gospodare Zemljom i Podzemljem. Kora: kćerka žita (sjeme u zemlji); Demetra: majka žita (zrelo klasje).Najstariji Demetrini kultovi i svetišta – plodna Tesalija i Beocija.

Kako je zemljoradnja povezana s višim stupnjem kulture i sjedilačkim životom, Demetra je s vremenom postala i božica obitelji, plemena i države. Osobito je štovana kao zaštitnica žena i djece, a držali su je donositeljicom zakona.

Atributi: klasje, često i mak, kalatos, tj. košarica s cvijećem, klasjem i raznim plodovima.Često joj se žrtvuje krava.Posvećene životinje su: ždral (predskazivač vremena) i zmija (htonski karakter).

Apolon Apolon je u vrijeme mikenske kulture preuzet iz hetitsko-babilonskog kulturnog kruga, vjerojatno posredstvom Krete i drugih egejskih otoka. Hetitski bog Apulunas vjerojatno je prethodnik Apolona Agieja (Čuvar ulaza) koji brani od zla.Povezan je i s Trojom (gradi njene zidine, uz Trojance je u ratu itd.).Apolonovi najstariji kultni kipovi bili su anikonični, tj. u obliku stupa.

Apolonova primarna funkcija je branitelj i zaštitnik, onaj koji odbija zlo.Povezan je s vegetacijom, kao onaj koji brani usjeve od štetočina i kao takav asimilirao je neka stara božanstva vegetacije.Jedna od glavnih funkcija je iscjeliteljstvo, te proricanje.On je i bog smrti, glazbe i umjetnosti (Muze!) te pomorstva, pa je povezan i s grčkom kolonizacijom, jer niz kolonija nosi njegovo ime.

Od 6. stoljeća Apolon se poistovjećuje s Heliosom i postaje bog Sunca.I ranije je bio bog svjetlosti – duhovne svjetlosti, u smislu nebeske čistoće i sjaja, pa mu epitet Phoebos postaje i osobno ime.Apolon s vremenom postaje bog mjere, zakona, reda, pozitivnih stvaralačkih snaga i umjetničkog nadahnuća.

Svete životinje: bik, lav, vepar, košuta, koza, dupin, miš, gušter, žaba, labud, gavran, jastreb.Biljke: lovor, palma, maslina.Atributi: luk i strijela, lira, tronožac, omfalos.

Artemida Artemidin lik nastao je sažimanjem raznih božanstava i demona prirode, prije svega minojske božice – gospodarice divljih koza i drveća i božice lova, rata i predvodnice plemena.U povijesno vrijeme ona je božica divlje prirode i životinja.Kao božica koja se brinula o mladunčadi životinja, postala je i zaštitnica svega mladog i nejakog, naročito djece.

6

Sa širenjem Apolonovog kulta, Artemida gubi materinski karakter i postaje djevičanska božica.Njen lik dopunjuje se drugim značajkama: postaje božica ribara i pomoraca, te božica Mjeseca, pa se kasnije često poistovjećuje sa Selenom. Prinose joj se biljne i životinjske žrtve (prvi prinosi i prvi mladunci), pa i ljudske žrtve (djeca!).

Ares Bog rata, i to divljeg, nepromišljenog ratovanja, koji ne priznaje zakone niti je kome vjeran. Prate ga demoni – Deimos (Strah) i Phobos (Užas), te božice Erida (Nesloga) i Enio (Bijes).Štovan je samo na nekoliko mjesta u Grčkoj, osobito u Tebi, odakle se njegov kult proširio u Atiku.

U maloj Aziji i Lakoniji žrtvovani su mu psi, a spominju se i ljudske žrtve.

Posvećene životinje: vuk, pas, pijetao, djetlić

Afrodita Afroditin lik nastao je u mikensko doba pod utjecajem semitskih božica neba (Astarot, Kibela).O njenom orijentalnom porijeklu svjedoči npr. hramska prostitucija u nekim svetištima (npr. u Korintu).Kako se njen kult širio morskim putevima, štovana je kao božica koja obećava dobru plovidbu.

Već u mikensko vrijeme, uz Afroditu, božicu ljubavi (Urania), štuje se i Afrodita koja pripada čitavom narodu (Pandemos).Kasnije je ova Afrodita postala simbolom tjelesne ljubavi, nasuprot Afroditi Uraniji, kao božici nebeske ljubavi. Od 8. st. gubi većinu funkcija i postaje samo božica ljepote i ljubavi.

Od 7. stoljeća prestaje se prikazivati nagom, odnosno prikazuje se obučena, s nekim od svojih atributa.

Posvećene životinje: golub, zecPosvećene biljke: mirta, ruža.

Hermes Jedno je od najomiljenijih božanstava, jer je po osobinama najbliži ljudima.Hermesov kult potječe iz Arkadije gdje je vjerojatno bio bog pastira, kao i prevara, lukavstva, domišljatosti i umješnosti (mit o krađi Apolonovih goveda).Kao božanstvo kamenih gomila, rano je povezan s mrtvima i Podzemljem. On je gospodar duša koje vodi s ovoga svijeta u Svijet mrtvih, onaj koji ih oslobađa boli i vodi u mir i blaženstvo. Zato je bio i bog sna i gospodar snova.

Bile su mu posvećene herme – kameni stupovi s njegovim likom, postavljeni ispred kuća i svetišta i uz puteve, kako bi štitili od zla.Zato je Hermes zaštitnik kućnih ulaza, te puteva i putnika, a kako je osobito snalažljiv i spretan, postao je i zaštitnik trgovine i trgovaca, a štovali su ga i lopovi. Držali su ga izumiteljem mjera za dužinu i težinu.Hermes je glasnik bogova, pa posjeduje osobitu rječitost, a kao onaj koji se brinuo o božanskom podmlatku, postao je zaštitnikom mladeži i njihove obuke.

Posvećen mu je broj 4, jer je rođen četvrtog dana u mjesecu.Posvećene životinje: pijetao, kornjača.Atributi: putnički šešir (petasos), štapić (rabdos), glasnički štap (kerikeion), krilata obuća (pedila).Kao bog trgovine, u ruci drži kesu s novcem, a kao bog pastira i stada, na ramenima nosi ovna ili tele. Žrtvuju mu se kolači, voće, med, vino s vodom, svinje, ovnovi, koze i jezici žrtvovanih životinja.

7

Atena Kao božanstvo formira se tijekom 2. tisućljeća, u okviru kretske i mikenske kulture. Na Kreti je zaštitnica vladara i njihovih obitelji te svih podanika. Tamo su joj posvećene ptice, zmija i stablo masline moguće orijentalno porijeklo. U mikenskoj kulturi dobiva štit kao atribut – postaje zaštitnica gradova, kao Atena Potinia.Zaštitnica je muškaraca u ratu i žena pri kućnim poslovima, osobito predenju i tkanju.

U Grčkoj je njen lik znatno izmijenjen. Ona je zaštitnica svega što je plemenito i mudro. Vična je svim obrtima i vještinama, od kojih je mnoge darovala ljudima.I dalje je zaštitnica polisa, osobito Atene, te bratstava, plemena i obitelji.Kao ratnica, zaštitnica je ratova vođenih oprezno i promišljeno, radi obrane domovine.Zaštitnica je i mnogih grčkih junaka (Jazon, Perzej, Tezej, Heraklo).

Štovana je po čitavoj Grkoj, osobito u Atici, Beociji, Argolidi i Arkadiji. Atributi: koplje, kaciga, egida, štit s Meduzinom glavom.Posvećene životinje: sova, zmija, pijetao.Posvećena biljka – maslina.Žrtvovani su joj bik, ovan i krava.

Hefest Kult Hefesta po svemu sudeći potječe iz Male Azije (Karija, Likija, Troada) gdje su ustanovljena njegova najstarija svetišta.To su geološki aktivna područja, a u 3. tis. su važna metalurška središta.Vjerojatno se razvio iz jednog demona vatre, rudnika i kovina u karijsko-likijskom području.

Kao bog vatre, Hefest je gospodar metala i božanski kovač.Vlada vulkanima u kojima se nalaze njegove kovačnice. Sam ili uz pomoć kiklopa, bogovima i herojima izrađuje oružje i nakit.U Atici je štovan već od 600. g, a u Ateni, jednom od glavnih središta njegovog kulta, štovan je prije svega kao zaštitnik obrta i obrtnika, zajedno s božicom Atenom.

Na arhajskim spomenicima izražena je Hefestova obogaljenost, no kasnije ona se gubi.Najčešće je obučen u kratak egzomis ili hlamidu, u rukama drži čekić i kliješta, a na glavi ima šiljastu kapu – pilos.

Dioniz Jedno je od najzagonetnijih grčkih božanstava. Njegovo ime se tumači kao ‘Zeusov sin’ ili ‘bog iz Nise’ ili se dovodi u vezu s riječju ‘woinos’ – vino.

U kontinentalnoj Grčkoj štovan je već u drugoj polovici 2. tisućljeća u okviru mikenske kulture.

Dionizov lik je vjerojatno nastao spajanjem božanskog djeteta, od davnina štovanog u egejskom svijetu i tračko-frigijskog božanstva vegetacije, čiji se kult širio po Grčkoj sa sjevera, preko Beocije i s istoka, preko egejskih otoka.

On je bog vegetacije koji se kao i sve u prirodi, stalno obnavlja.

U Dionizovom kultu i mitu uobičajena je ekstaza, ubijanje i komadanje životinja i jedenje sirovog mesa (omofagija).Dijelovi božanskog djeteta se opet sastavljaju i Dioniz se opet rađa osiguravanje plodnosti i obnavljanja prirode.Kao bog vegetacije, Dioniz je zaštitnik drveća i cvijeća. U njegovu kultu kao boga plodnosti važnu ulogu ima falus.

8

U klasičnoj Grčkoj, Dioniz je i božanstvo kojem je potčinjena čitava priroda, a osobito čovjek, koji se može poistovjetiti s njim.

Svete životinje: pantera, lav, jarac, bikSvete biljke: bršljan, vinova lozaAtributi: tirs – štap sa šišarkom na vrhu.

Hestija Božica kućnog ognjišta, čiji je kult njegovan u svakoj kući.Njezino ognjište postojalo je i u svakom gradu, a uz njega su se ugošćivali službeni gosti.Ona je djevičanska božica, prizivana pri prinošenju javnih žrtava. Njoj je uvijek prinošena prva i posljednja žrtva.

Nisu joj podizani hramovi.Hestiju su osobito poštovali svi progonjeni, koji su nalazili utočište kraj domaćeg ognjišta.Ona je ne samo čuvarica ognjišta, već i zaštitnica naselja i države, božica sloge i reda.

Had Bog Podzemlja i gospodar mrtvih.Štovan je na mjestima gdje je zamišljan ulaz u Podzemlje.Had je onaj koji puno prima (Polydegmon), onaj koji zatvara vrata (Pylartes) ili onaj koji je čuven po konjima (Klytopolos).Od 5. stoljeća, on postaje gospodar svega što zemlja krije, osobito minerala i sjemena. Zato se identificira s Plutonom, bogom koji ljudima osigurava bogatstva zemlje.

Prikazivan je kao zreo, bradat muškarac, s vrpcom u kosi, često u kolima koja vuku četiri crna konja.Atributi: skiptar s dva zuba, rog izobilja, kaciga nevidljivosti.

Posvećene životinje: konj, pas, pijetao, zmija.Posvećene biljke: nar, narcisa, mak, čempres.Žrtvuju mu se praščići, crne ovce, pijetlovi, jaja, cvijeće i nar.

Niža božanstvaU grčkoj religiji postoji niz nižih božanstava, kao što su: Ilitija, Hestija, Hekata, Helios, Leto, Pan, Selene, Eol itd.Porijeklo im je različito. Neka su stara predgrčka božanstva, npr. Ilitija (božanstvo porođaja) ili Pan (božanstvo stada i pastira).

Neka su maloazijskog porijekla, npr. Hekata (iz Karije), Leto (iz Likije).

Astralna božanstva nisu uživala poseban kult u Grčkoj, ona se mahom pojavljuju u mitovima, npr. božica Mjeseca Selene ili Eol, gospodar vjetrova.Izuzetak je kult Heliosa na otoku Rodosu.

Osim bogova, postojali su i demoni – svojevrsna božanstva, tj. sile preko kojih djeluje pojedino božanstvo. Nisu imali određeni lik niti kult.Izuzetak je Agathos Daimon (Dobri demon), zamišljan u obliku zmije, koji je djelovao na vinograde, a darivano mu je vino.Demoni su i sile pridodane smrtnicima, koje ih čine sretnima (eudaimon) ili nesretnima (kakodaimon).Kasnije su shvaćani kao zle i opasne sile, a u vrijeme helenizma, pokojnik se katkad naziva demonom.Štovanje heroja jedna je od značajki grčke religije . U početku su to potomci bogova i smrtnika, a kasnije osobe zaslužne za svoj grad ili pleme.

9

Moć i domet djelovanja heroja su ograničeni.Funkcije heroja su specijalizirane, što je izraženo npr. u kultu heroja Taraksiposa u Olimpiji, koji je oličavao onoga što plaši konje ili Kleomeda – oličenje snage i bijesa boksača.

Neki heroji, npr. Heraklo, Dioskuri i Asklepije, uživali su božanske počasti, a neki, kao npr. Tezej, Pelop i Triptolem, imali su svetišta, koja su služila kao mjesta hodočašća i utočišta.

Duša i Svijet mrtvihGrci su zamišljali dušu ili kao nešto bezlično i nematerijalno ili kao sićušan lik (eidolion), koji nakon smrti izlazi iz ljudskog tijela u obliku ptice, pčele ili nekog drugog krilatog bića i živi osobitim životom.Duša je bila i dah (grčki: psyche, lat: animus, anima) ili sjena (grčki: skia, lat: umbra) koja nakon čovjekove smrti ima ljudski lik koji se ne može opisati i živi kao njegov dvojnik, javlja se živima u snu i može se dozvati.S tim su povezana vjerovanja u dobre i zle duše pokojnika , pogrebni obredi i kult pokojnika, predaka i heroja roda. Ideja o seljenju duše u drugo tijelo, tj. o reinkarnaciji, bila je nepoznata u popularnoj religiji, no vrlo raširena među filozofima.Najranije učenje o transmigraciji povezuje se s pitagorejcima i orficima –> duša zadržava svoju osobnost i nakon reinkarnacije. Kasnije, Platon i Pindar –> duša se ne sjeća prošlih života.

Grcima općenito smrt nije predstavljala ništa slavno. Kod Homera mrtvi su jadni u svojoj bespomoćnosti i nesvrhovitosti, a svijet mrtvih je tužno mjesto.Unatoč tome, nije bio izražen veliki strah od zagrobnog života. Samo su osobito veliki grešnici kažnjavani (Tantal, Sizif itd.), kao što su rijetki bili i nagrađivani boravkom na Elizijskim poljima.

Ideja o Podzemlju i Svijetu mrtvih razvijala se i mijenjala tijekom vremena. Najstariji opis Podzemlja nalazimo kod Homera, u Ilijadi i Odiseji.Kod njega se Podzemlje nalazi iza zapadnog obzora, a mrtve duše onamo odvodi bog Hermes (Psihopomp). On vodi mrtve kroz podzemni svijet i ispod vrata zalazećeg Sunca, do Hada. Heziod i ostali stariji pisci, opisuju ga na sličan način.

Homerske Himne i lirski pjesnik Pindar uvode Elizij, nalik na (kršćanski) raj.

Podzemni svijet Grka

KRALJEVSTVA:Tartar - izvorno tamnica u koju su bačeni Titani nakon njihova poraza; kasnije mjesto kamo odlaze proklete duše.Had – zemlja mrtvih kojom upravlja bog Had. U klasičnoj literaturi naziva se još i Ereb, Asfodelska polja, Stigia i Aheron.Elizij – kojim upravlja Minosov brat Radamant i kamo odlaze zaslužni heroji i smrtnici inicirani u razne misterije. Otoci Blaženih – nazivani i Vrt Hesperida, kojima (prema Pindaru) upravlja Kronos. Otoke Blaženih spominje Heziod u ‘Djelima i danima’.

Had je bio mjesto kamo je dospijevala većina mrtvih. Podzemni svijet je bio hladno, vlažno i tamno mjesto iz kojeg nije bilo povratka.Nalazio se na pola puta između Tartara i nebeskog svoda ili na kraju svijeta, iza Okeana, gdje sunce nikad ne sja.‘Vrata Hada’ čuva strašni troglavi pas Kerber, koji pušta unutra, ali nikoga ne pušta van.Nitko bez propisno obavljenog pogreba i svih potrebnih obreda, ne može ući u Svijet mrtvih i osuđen je vječno lutati između Gornjeg i Donjeg svijeta.

10

U Hadu se nalaze rijeke: Acheron – rijeka tugeCocytus – rijeka jadikovkiPflegethon – rijeka vatreLethe – rijeka oproštaja ili zaboravaStyx – rijeka mržnje, granica između Gornjeg i Donjeg svijeta. Preko nje mrtve duše u čamcu prevozi vozar Haron.Eridanos

Tartar je najdublje i najmračnije područje Podzemlja, dublje od Hada. Heziod kaže da bi nakovanj od Neba do Zemlje padao devet dana i još devet kako bi sa Zemlje pao u Tartar.To je zatvor za bogove i sve ostale koji se protive Zeusovoj volji.Sudac u Tartaru je Minos.Kasnije se vjerovalo da u Tartar stižu i drugi grešnici – djeca bogova i smrtnici. Teški zločinci ostaju zauvijek u njemu, a ostali izlaze nakon godine dana, ako se s tim suglase oni kojima su počinili zlo.S vremenom je Tartar izjednačen s Hadom, odnosno Carstvom mrtvih.Iz Tartara se uvijek čuju strašni jauci i škripa okova.Tartar okružuju trostruki brončani bedemi i tri sloja noći, a iznad njega lebdi korijenje Zemlje i Mora.Posejdon ga je zatvorio brončanim vratima.Pokraj njegova ulaza diže se kula na kojoj stražari Tisifona (jedna od Erinija) u krvavim haljinama.

Elizij – nazivan i Elizijskim poljima, zemlja je daleko na zapadu, s druge strane Okeana, gdje u vječnom blaženstvu borave ljubimci bogova . Tamo nema ni kiše ni snijega, a Okean stalno osvježava vlažnim lahorom.U Eliziju vlada vječna sreća, pod paskom pravednog Radamanta.U početku su u Elizij dospijevali samo osobiti, a kasnije i svi dobri smrtnici.

Vrt Hesperida/Otoci Blaženih vrt su nimfa Hesperida, kamo nakon smrti odlaze heroji i ostali privilegirani smrtnici . Nalaze se u dalekom zapadnom kutu svijeta; planine Atlas u Libiji (Africi) ili daleki otok na rubu kružnog svjetskog mora – Okeana. Prema Strabonu (Geographike) vrt Hesperida smješten je u Tartessosu, mjestu južno od Iberskog poluotoka.

Pogrebni običaji i obredi

Grci su ukazivali veliko poštovanje svojim umrlima.Obredi obavljani na grobu podrazumijevaju vjerovanje kako se pokojnik i dalje nalazi tamo gdje je pokopan.Od kraja mikenske kulture Grci su pokojnike spaljivali.Usporedo s razvitkom gradova, izdvojila su se groblja, najčešće duž prilaza gradu, izvan gradskih zidina.

Izlaganje pokojnika – prothesis, trajalo je tri dana.Iznošenje pokojnika iz kuće – ekphora i u povorci donošenje do mjesta kremiranja.Spaljivanje i stavljanje ostataka u urnu/žaru.Pokapanje žare, uz priložene darove.

Uz pokojnika se stavljao novčić za Harona, a ponekad i različite figurice.Na grobu su prinošene žrtve – razne životinje i libacije (žrtve ljevanice).Pogreb je završavao zajedničkom gozbom.Ako je sve bilo obavljeno prema propisima, duša umrlog sretno bi stizala u Svijet mrtvih.Grob je obilježavan najprije kamenom, a kasnije nadgrobnom pločom (stela).

11

Dan mrtvih (Nekysia) slavljen je svake godine, kao i Dan predaka (Genesia).Za razliku od mitova, u kultu je izražena ideja kako pokojnici borave u grobu!

Žrtve i žrtvovanja

Najvažniji obred u grčkoj religiji bio je prinošenje žrtava, preko kojih je uspostavljan kontakt između ljudi i bogova.Svaki građanin (osim zločinaca) mogao je prinijeti žrtvu.U kućama je to obavljao otac obitelji.

Žrtve su prinošene prigodom raznih događaja , najčešće tijekom svetkovina , pri postavljanju magistrata, odlazaka na put, dolaska gostiju itd.Prema predaji, prvu žrtvu prinio je Prometej i time ljudima pokazao način kako će ugoditi bogovima.To je bila krvna žrtva u čast olimpskih bogova.

Najvrjednija žrtva olimpskim bogovima bila je bik, a najskromnija – prase.Najčešće su se žrtvovale ovce, koze ili svinje, a vrlo rijetko razne vrste ptica.Prinošenje žrtve bilo je svečanost za čitavu zajednicu, a postupak je bio propisan strogim ceremonijalom.Olimpskim bogovima žrtvovalo se ujutro, na nadzemnim žrtvenicima (bomos) ispred hramova, a životinje su bile svijetle boje i njihovo meso se jelo.

Htoničnim božanstvima žrtvovalo se uvečer ili noću, na žrtvenicima ukopanima u zemlju, najčešće s rupom u sredini kako bi se krv neposredno ulijevala u zemlju (eshara).Žrtvovane životinje bile su tamne boje, a njihovo meso se nije jelo nego je spaljivano jer je smatrano nečistim.

Pojedinim božanstvima žrtve su prinošene na poseban način.Artemidi su žrtvovane divlje životinje, koje su žive spaljivane.U kultu Here na Kiteronu spaljivane su drvene lutke.U povijesno vrijeme ljudske žrtve su prinošene samo u iznimnim prilikama.

Osim krvnih postojale su i beskrvne žrtve.U svetišta su obično donošeni prvi plodovi sa zemlje: žito, masline, smokve, grožđe itd.

Neki bogovi, npr. Apolon Genetor u Delfima ili Zeus Hipatios u Ateni, tražili su beskrvnu žrtvu koja je spaljivana ili samo izlagana na žrtveniku.

Pojedine ‘sekte’, npr. orfici i pitagorejci, odbacivali su krvnu žrtvu u cjelini.

Tekuće žrtve, žrtve ljevanice – libacije – prinošene su od najstarijih vremena, uglavnom božanstvima podzemlja i herojima.

Libacija se obavljala na žrtvenicima – esharama, a sastojala se od izlijevanja vina, meda, vode i ulja.

Osobitu vrstu žrtvi čine votivni (zavjetni) darovi , pojedinaca ili države.Određenom božanstvu, odnosno svetištu darivana je stoka, robovi ili odjeća, no najčešće razni predmeti i kipovi.U ratu se obično zavjetovala desetina plijena.Katkada su to i prava umjetnička djela.Nakon uspješnih pomorskih bitaka zavjetovani su kljunovi brodova, pa i čitavi brodovi.Kipovi pobjednika u raznim takmičenjima nalazile su se na tzv. svetom putu u Delfima.

Postavljanjem takvih spomenika na najvidljiviji način izražavan je pijetet prema bogovima.12

Najstariji votivni darovi bili su rogovi žrtvovanih životinje, najčešće lubanje goveda (bukrania), koje postaju uobičajeni dekor na žrtvenicima.To su mogli biti i rogovi koza, kao npr. u svetištima Apolonu i Artemidi.

Od 8. st. u hramove se donose žrtvene sjekire i raskošni brončani kotlovi s tronošcem.Oni postaju najreprezentativniji votivni darovi u svetištima, osobito u Olimpiji. Siromašniji su darivali terakotne figurice.

Počevši od 6. st. uz hramove, osobito one u sklopu svetišta, podizane su posebne zgrade – riznice, u kojima su pohranjivani zavjetni darovi.

U hramovima i velikim svetištima (Delfi, Olimpija…) najpotpunije su oličena religijska shvaćanja Grka.Hram je kuća božanstva, čija je nazočnost utjelovljena njegovim kipom nadnaravnih dimenzija.U početku se vjerovalo da su ti kipovi pali s neba, pa su uživali i najveće poštovanje.

Osim građevine, hramu pripada i okolni posvećeni prostor – temenos , kao i jedan ili više žrtvenika ispred ulaza. Sa svetištima su često povezani i obližnji gajevi, bunari i izvori uključeni u temenos, u kojem je bilo zabranjeno sve nečisto. Temenos je mogao imati žrtvenike i za više božanstava; često olimpska i htonična istodobno.

O hramu i obrednom kipu brinuli su se svećenik (hijereus) ili svećenica (hijereja).

Svećenici su bili zaduženi i za organiziranje svečanosti i proslava u čast pojedinim božanstvima.Svećenici su uživali najveće poštovanje, a izuzetno su im ukazivane čak i božanske počasti (Artemidina svećenica u Patrama ili Herina svećenica u Argosu).

U kultu pojedinih božanstava nošene su maske. Time je negiran vlastiti identitet osobe, tj. ona je postajala druga osoba, sposobna stupiti u nov i nepoznat svijet. Maskirali su se u ružne stare žene ili razne životinje. Maska je mogla biti i zavjetni dar, ali i obredni predmet.

RIM

Nastanak i razvitak rimske religije

Počeci rimske religije sežu u daleku prošlost, vjerojatno u prvu polovinu 2. tisućljeća, kada su se preci Latina doselili na područje Lacija i donijeli svoje indoeuropske vjerske predodžbe.U to vrijeme su najvjerojatnije usporedno postojale dvije religiozne koncepcije : mediteranska i indoeuropska .

Božanstva svjetlosti, neba i vremena, prije svega Jupiter, indoeuropskog su porijekla, kao i kult predaka ( lari, penati, mani ), te kult vatre s domaćeg ognjišta ( Vesta ).

Krvne žrtve, katkada i ljudske, kao i većina agrarnih rituala povezuju se sa staromediteranskom, predindoeuropskom religioznošću, sa ‘zlatnim dobom kada je Italijom vladao Saturn’.

Rimska religija sastavljena je od nekoliko elemenata :

preditaličkih italičkih

13

etruščanskih grčkih orijentalnih

Osim lokalnih tradicija i utjecaja drugih religioznih ideja, na najstarije oblike rimske religije utjecali su opći povijesni uvjeti u kojima se oblikovao Rim, odnosno rimski narod i rimska država. Rim je nastao oko polovine 8. st. , sjedinjenjem latinskog naselja na Palatinu i sabinjanskih naselja na Eskvilinu, Kvirinalu i Viminalu. Obje tradicije ogledaju se u pogrebnom ritusu i religijskim predodžbama.

Rana rimska religija odgovara praktičnim koncepcijama radnog i ratobornog seoskog stanovništva.Sva prvobitna ‘božanstva’ imala su ograničene funkcije i vezivala su se za predmete, mjesta, poslove i vrijeme presudno za život zajednice koja ovisi o plodnosti njiva i stoke ili sigurnosti granica njihovog životnog područja.

To su bila numina , apstraktne prirodne sile koje djeluju na čitavu prirodu, uključujući ljude i sve njihove djelatnosti. Sile koje vladaju zasijanim poljima, pune žitnice i štite posjede, bili su mani, penati i lari, a boravili su na svakoj njivi, u svakom hambaru i svakoj kući.

Spominje ih Varon u djelu Antiquitates rerum humanarum et divinarum , prema starim vjerskim zbornicima ‘upute’ (indigitamenta) o njihovu štovanju.Njima je, kao i Vesti, prinošena žrtva u svakom domaćinstvu.Kako je država shvaćena kao veliko zajedničko domaćinstvo sviju, svi obredi obavljani po kućama postali su predmetom službenog kulta.

Cjelokupan sustav najstarijih religijskih predodžbi nastao je divinizacijom konkretnih radnji, pojmova i mjesta . To su prije svega, zasijane njive (Telus), sjetva (Saturnuss), žetva (Consus, Ops), sve raslinje i plodovi (Ceres, Pomona, Flora), šume (Faun), izvori (Fons), rijeke (Volturnus) i kuća (Vesta, Ianus).

Kad se tome doda velik broj božanskih sila obuhvaćenih pojmom di indigetes , može se reći da nije postojao ni jedan posao ili događaj koji nije bio pod zaštitom određene sile.Bile su bez individualnih crta, bez spola, među njima nije postojala genealoška veza, za njih se nisu vezivali mitovi, niti su svrstavani u kozmogonijske ili teogonijske sustave.Nisu zamišljane u ljudskom liku i nisu se štovale u hramovima. Ta su ‘božanstva’ štovana na mjestima za koja su vezana svojom funkcijomSamo je božica Vesta , tj. sveti plamen domaćeg ognjišta, imala pokriveno svetište , jer je vatru bilo potrebno zaštititi.Ostala su štovana na otvorenom prostoru, po svetim gajevima, kraj oltara ili u ograđenim posvećenim prostorima (fana).

U najstarijim kultovima ima obreda magijskog karaktera (žrtvovanje riđih pasa, običaji vezani uz praznike Luperkalije i Argeje, izlijevanje vode preko svetog kamena u vrijeme suše) > rimska religija u početku je imala izraziti magijski karakter .

I u službenom i u privatnom kultu pazilo se na strogo pridržavanje propisanih pravila – više se težilo da se božanske sile primoraju vjernicima uslišati želje, nego da to učine po svojoj milosti.Odnos između Rimljanina i božanstva bio je neposredan, bez svećenika.Službeni kult obavljao je kralj, koji je imao ulogu ‘domaćina države’. Za Kraljevstva nema suštinskih razlika između privatnog i službenog kulta.Prinose se uglavnom beskrvne žrtve (mlijeko, kolači, vijenci, žito, razni plodovi itd.).

14

Uspostavljanje najranijih rimskih kultova i svećeničkih redova, pripisuje se kraljevima: Romulu, Tuliju Hostiliju, Anku Marciju, Titu Taciju, a osobito Numi Pompiliju, koji je reformirao i kalendar.

o Tit Tacije – uvedena neka sabinjanska božanstva (Flora, Kvirin).o Numa Pompilije – temelji rimske državne religije.o Evander – Grk iz Arkadije, uveo grčka božanstva.

Pouzdanije podatke o strukturi najranije rimske religije pruža kalendar, koji sadrži redoslijed praznika u Rimu krajem 7. i u prvoj polovini 6. stoljeća. Najvažniji su bogovi i kultovi vezani za zemljoradnju i rat.Većina praznika svetkovana je u ožujku i listopadu, tj. onda kad počinju i završavaju zemljoradnički poslovi i ratni pothvati.U veljači i svibnju (februar i maj) su praznici posvećeni mrtvima, tj. bogovima Februsu i Maji.

Praznici u travnju vezuju se uz vegetaciju, te božanstva plodnosti i zemlje, a agrarni karakter imaju i oni u kolovozu, posvećeni Jupitru, Vulkanu, Ops i Consusu.Siječanj (januar) posvećen je Janusu i Carmenti (božica porođaja i proricanja, povezana s izvorima i bunarima).

Čini se da su praznici nazvani po nekim osobitim značajkama kulta stariji od onih nazvanih prema određenom božanstvu. Pojedini obredi i bogovi vezuju se za odgovarajuća naselja – latinsko na Palatinu (Faun i Luperkalije), sabinjanska na Kvirinalu (Flora i Kvirin).

Uključivanje Saturna, Volturnusa, Angerone ili Furine u kalendar, pokazuje da su već i u ovom ranom vremenu štovana i pojedina etruščanska božanstva.

Na temelju kalendara nije moguće izdvojiti starija božanstva od mlađih, odnosno pouzdano razdvojiti rimske bogove od ostalih italskih, etruščanskih ili grčkih.

Najstariji kalendar nam pokazuje samo da je već početkom 6. st. pr. Kr. obavljena originalna religijska sinteza u koju su uključene raznorodna religijska shvaćanja stare Italije.

Krajem Kraljevstva, a osobito u vrijeme uspostavljanja Republike, promijenjeni odnosi između Rima i susjednih gradova i plemena odrazili su se i na sakralnom planu.

Širenjem granica Rima razbijen je stari sustav dii indigetes koji je odgovarao manjoj gradskoj zajednici i omogućen je pristup novim, stranim božanstvima (dii novensides) u rimski panteon.

Stupanje etruščanske dinastije Tarkvinijevaca na vlast imalo je presudan značaj za cjelokupan kasniji razvitak rimske religije.

Vjerske reforme što ih tradicija pripisuje trojici posljednjih rimskih kraljeva, ostale su neizmijenjene sve do 2. punskog rata.

Nagli uspon Rima u to vrijeme prisilio je ostale Latine da se vežu za taj moćni grad.

U to vrijeme rimska civilizacija općenito poprima snažan etruščanski pečat, a to se ogleda i u religiji.

Prema uzoru na etruščansku, uspostavlja se božanska trijada Junona-Jupiter-Minerva (Unia-Tini- Menrva), kojoj je na Kapitoliju podignut hram.

15

Uvode se svečane igre i ceremonije trijumfa u tijesnoj vezi s kultom Jupitra; trijumfator je odjeven u odjeću kakvu je imao Jupitrov kultni kip.Druga trijada ‘velikih’ bogova bila je italičkog porijekla .

Činili su je Jupiter, Mars i Kvirin (sabinjanskog porijekla), pod čijim se imenom štovao Romul.

Etruščanskog porijekla su auguri – tumače božansku volju prema letu ptica i atmosferskim pojavama i haruspici – to rade prema iznutricama žrtvovanih životinja.

Na početku Republike u Rim su preneseni ili su uz njega vezani značajniji kultovi iz svih gradova Lacija i južne Etrurije. To je otvorilo put uključivanju i ostalih italskih i grčkih božanstava u rimski panteon.

Za uvođenje grčkih kultova presudan značaj imalo je službeno preuzimanje Sibilske knjige – grčkih proročanstava iz grada Kyme i njihovo prenošenje u Rim potkraj Kraljevstva.

Knjige su smještene u Kapitolijski hram i o njima se brinulo 15 svećenika (quindecemviri sacris faciundis).83. g. knjige su uništene u požaru i Senat je uputio poslanstva u ostala mjesta gdje su bile sibile.Skupljeno oko 1.000 proročanstava, 74. g smještenih u obnovljeni hram.Knjige su otvarane samo u iznimno teškim okolnostima i to prema senatskoj odluci.

Pod utjecajem tih knjiga i ekonomske krize, u Rim su uvedena mnoga grčka božanstva, prije svega Apolon, Artemida, Hermes, Posejdon i trijada Demetra-Dionis-Kora/Perzefona (Cerera, Liber, Libera), čiji je kult imao mističan, htoničan karakter, kao i neka strana božanstva u 3. i 2. st. (Asklepije, Magna Mater, Damija, Heba itd.).

Rimska religija je tako postupno helenizirana.

Kako bi se spriječila zlouporaba knjiga, česta iz političkih razloga, Oktavijan August ih je prenio u Apolonov hram na Palatinu.

U kasnoj antici Sibilske knjige držane su oličenjem sveukupne svjetske mudrosti (kao takve zadržale su važno mjesto i u kršćanskoj ikonografiji). Pisane su na palminom lišću.

Često su čitane u vrijeme Carstva. Posljednji put otvarane su 363. godine, a na početku 5. stoljeća (405.) spalio ih je Stilihon.

Početkom 5. st. U vrijeme nestašice žita, prema savjetu Sibilskih knjiga uveden je kult Hermesa, u Rimu štovanoga pod imenom Merkur. To je povezano s uvozom žita iz južne Italije i sa Sicilije, jer je Merkur u Rimu bio isključivo bog trgovine.

Sva strana božanstva prilagođena su značajkama ekonomsko-društvene strukture rimske države, odnosno njezinim političkim težnjama.Tako npr. nisu međusobno povezane Cerera i Libera (Demetra i Kora/Perzefona) kao u grčkoj religiji, nego je središnje mjesto dano Cereri, a Liber i Libera su u drugom planu.

Od Dioskura štovan je u Rimu od početka 5. st. samo Kastor.Diana iz Arizzia, štovana je samo kao božica žena.Apolon – samo bog liječništva i mladosti.

S prihvaćanjem novih italskih i grčkih božanstava, mijenjaju se i vanjske forme rimskog državnog kulta, dok ‘narodna’ religija ostaje nepromijenjena.

16

o podižu se hramovi i ustanovljuju praznični dani njihova posvećivanja (natales templorum) o postavljaju se kultni kipovio obavljaju se pojedini grčki obredi i masovne ceremonije (supplicationes)o reorganiziraju se svećenički redovio utvrđuju se razlike u žrtvovanju starorimskim i novo prihvaćenim božanstvima, tj. strogo je

odvojen patrius ritus od Graecus ritus. o hramovi stranih božanstava podižu se izvan pomerijao o njihovim kultovima brine novi svećenički red decemviri sacris faciundis

Za daljnju helenizaciju rimskog panteona presudni su Punski ratovi, osobito 2. – rat s Hanibalom.Javlja se osjećaj da tradicionalni bogovi i službeni kult nisu dovoljni kako bi otklonili opasnost.Narod se nastoji umiriti osobitim ceremonijama i žrtvama i to prema pravilima grčkog rituala.

U tom je smislu osobito značajan lektisternij ( žrtvena gozba ) priređen 217. g. nakon poraza kod Trazimenskog jezera, u čast 12 najviših božanstava , grupiranih u šest parova:

- Jupiter i Junona - Neptun i Minerva - Mars i Venera - Apolon i Dijana - Vulkan i Vesta - Merkur i Cerera

Time je u službenom kultu sankcioniran grčki panteon i izbrisana razlika između di indigetes i di novensides.

U to vrijeme uveden je i kult Venere Erycine, tj. Afrodite s planine Eriks, u kojoj su Rimljani prepoznali Enejinu majku i preko nje isticali svoje trojansko porijeklo.Prvi puta se grade hramovi stranim božanstvima unutar pomerija.Stara rimska božanstva koja je bilo nemoguće identificirati s grčkima, potisnuta su ili zaboravljena.

Za 2. punskog rata počinje uvođenje ekscentričnih orijentalnih božanstava, kultova i misterija.

Prva među njima je Kibela (iz Pesinunta), u Rimu štovana kao Mater Deum Magna Idaea (Magna Mater). 191. godine podignuto joj je svetište na Palatinu.

Na raspad tradicionalne religije utjecale su i grčka književnost i filozofija, omiljene u višim slojevima rimskog društva.Tijekom 2. st. za svako rimsko božanstvo vezan je odgovarajući grčki mit.

U to vrijeme dobivaju konačni oblik i legende o osnutku Rima i drugih gradova, a utvrđen je i popis legendarnih kraljeva. Bezlična i apstraktna božanstva izmijenila su iz temelja svoj karakter u trenutku kada je uz njih vezan grčki mit. Učenje stoicizma dovelo je do sumnje u vrijednost većine obreda, osipaju se mnogi svećenički redovi.

Sredinom 1. st. otpočinje reakcija u smislu vraćanja starim rimskim običajima i restauracija rimske religije – najizrazitiji predstavnik je Varon (Antiquitates divinae; pouzdano rimski bogovi – dii certi i nepouzdano rimski bogovi – dii incerti).

17

BOGOVI I BOŽICE

Jupiter Prastaro italsko božanstvo neba, vremena i munja, vrhovni bog rimskog panteona, čiji je kult imao najveći državni i politički značaj (Iovius Optimus Maximus).Štovan je najprije na vrhovima brda. Najstarija svetišta su na Kapitoliju, Eskvilinu i Ciminiju. Posvećeni su mu svi dani punog Mjeseca (ide).Kao bogu svjetlosti i neba posvećeni su mu praznici grožđa. Svako mjesto pogođeno gromom, ograđivano je kamenjem kao sveto mjesto. Jupitrove munje su ‘munje dana’ (fulgur dium) i ‘munje noći’ (fulgur summanium).Kao bog kiše povezan je s plodnošću zemlje i staroitalskim bogom Liberom.U kapitolijskom svetištu Romul je Jupitru posvetio ratnu opremu božanstvo koje osigurava pobjedu u ratu.Kapitolijski Jupiter vrhovni je bog Rimske države.Prinose mu žrtve mladići kad stupaju u muževnost, konzuli mu polažu zakletvu pri preuzimanju dužnosti.Trijumfator u ratu oličavao je samoga Jupitra, tj. Boga koji Rimu donosi pobjedu.Njegovi hramovi u Rimu najčešće su povezani s događajima važnima za rimsku povijest.

Junona Jedno od najvećih rimskih božanstava, božica Mjeseca i porođaja, zaštitnica braka i udanih žena. Nastala je postupnim diviniziranjem brojnih genija žena, odn. njihovim sažimanjem u jednu božansku osobu.S vremenom je postala zaštitnica čitave Rimske države.Ima brojne funkcije, među kojima je jedna od najstarijih ‘ona koja dovodi dijete na svijetlost’ - LucinaDrugi Junonini epiteti pokazuju je zaštitnicom rimske obitelji, a preko nje i čitavog naroda.Za Republike osobito je štovana kao božica koja umnožava narod, štiti gradove i pomaže vojsci u ratu.Posvećene su joj guska, paun, zmija i koza.Žrtvovana joj je bijela krava, čiji su rogovi često pozlaćivani.Junona je od davnina štovana među italičkim narodima.Njen kult u Rim je uveo sabinjanski kralj Tit Tacije, koji je u čast Junone Lucine podigao prvi njen hram na Eskvilinu.

Minerva Zaštitnica je svih obrta i obrtnika, kasnije je poistovjećena s Atenom pa je i prikazivana gotovo istovjetno Ateni.Njen kult dospio je u Rim zajedno s velikom etruščanskom trijadom.Od davnina su je osobito štovali Falisci.U tzv. ‘narodnoj’ religiji, bila je isključivo božica obrtnika i učenika. Najodaniji Minervini štovatelji bili su obućari, tkalci, stolari, slikari, kipari, učitelji, pjesnici, liječnici, plesači i svirači na trubama i frulama.

Neptun Jedno je od najstarijih rimskih božanstava, bog tekuće vode koja osigurava plodnost zemlje.Zato su njegov najvažniji praznik – Neptunalije svetkovali uglavnom zemljoradnici i to za najveće vrućine, kada presušuju izvori i smanjuju se riječni tokovi. Neptun je tada prizivan da zaustavi sušu.Stari rimski Neptun nije imao veze s morem.Tek nakon lektisternija 399. g. poistovjećen je s Posejdonom i postao bog mora i zaštitnik prekomorske trgovine.U starom kultu Neptun je povezan s božicama Salacijom i Venilijom. Nakon što je Neptun poistovjećen s Posejdonom, Salacija je identificirana s Amfitritom.

18

Mars Uz Jupitra najznačajnije je italsko i rimsko božanstvo.Štovan je od davnina u čitavoj Italiji, pod raznim imenima: Mavors kod Latina, Mamers kod Oska i Sabinjana, Marisl kod Etruščana, Maurte u Tusculumu i Marmar/Marmor u pjesmi arvalske braće.U službenom kultu prije svega je bog rata, ali ga je seosko stanovništvo držalo božanstvom zemljoradnje i stočarstva (Mars Pater).Kako vlada bojnim poljem i plodnim njivama, upućivane su mu molitve da zaštiti zemlju od neprijatelja i elementarnih nepogoda.Stoga je on veliki bog općeg napretka.Ciklus Marsovih svetkovina otpočinje krajem stare i početkom nove godine, posvećivanjem konja, ratnog oružja i bojnih truba.Simboli su sveto koplje (hastae Martis) i sveti štitovi (ancilia).Posvećene životinje – vuk, djetlić i bik.

Venera Italska je božica cvjetanja prirode, vrtova i drveća, odnosno kasnija rimska božica ljepote i ljubavi.U 3. st. u vrijeme 2. punskog rata, Venera je izjednačena s grčkom Afroditom.S vremenom je dobila nove funkcije – Sula je uveo kult Venere kao božice sreće (Venera Felix), a Pompej ju je proglasio i božicom pobjede (Venera Victrix).Pred kraj Republike i u vrijeme Carstva najveći ugled je uživala kao Venus Genetrix – pramajka roda Julijevaca, rimske države i naroda.

Apolon i Dijana Kult Apolona prenesen je u Rim krajem Kraljevstva. Za Republike štovan je isključivo kao bog zdravlja. Augustovom vjerskom reformom, Apolon je postao jedan od najvećih rimskih bogova, a on sam držan je njegovim sinom i zemaljskom inkarnacijom.

Dijana je staroitalska božica plodnosti, materinstva i divljih životinja.Ubrzo je poistovjećena s grčkom Artemidom.Čuveno Dijanino svetište bilo je u Ariciji, a o njemu se brinuo svećenik rex Nemorensis. Svaki novi svećenik ubrao bi granu s određenog stabla i njome bi morao ubiti svog prethodnika spremnog na obranu!=> V. Aricijska držana je Artemidom Tauridskom, kojoj su prinošene ljudske žrtve.

Vulkan i Vesta Vulkan je stari italski bog vatre, prije svega vulkanske. Od najranijih vremena imao je u Rimu svoje svećenike i svoj praznik – Volcanalia.Njegova kultna pratiteljica je Maja, staroitalska božica plodne zemlje i biljaka.Kasnije je Vulkan postao bog koji štiti od požara.Pod grčkim utjecajem Vulkan je postao bog kovačke vještine i poistovjećen je s Hefestom.

Vesta – božica domaćeg ognjišta i hrane koja se na njemu priprema. Štovale su je osobito domaćice, mlinari i pekari.U državnoj religiji Vesta je zaštitnica vječne vatre koja gori u svetištu hrama (vestalke).Porijeklo Vestinog kulta je zagonetno, iako se pretpostavlja da je preuzela funkcije stare italske božice Cace, u čiju je čast također gorila vječna vatra.Vesta je kasnije izjednačena s grčkom Hestijom.

Merkur i Cerera

19

Merkur je u rimski kult uveden pod utjecajem Sibilskih knjiga, kao bog trgovine, poistovjećen s grčkim Hermesom.Kao takav, dobio je ulogu i vodiča duša u svijet mrtvih.

Cerera je stara rimska božica plodnosti, poistovjećena s grčkom Demetrom. Ona je i božica braka, a daje ljudima i zakone. Cererin/Demetrin kult je u Rim prenesen sa Sicilije, po savjetu Sibilskih knjiga.Zato je u Rimu imao prije svega društveno-politički značaj, jer je njegovo uvođenje značilo davanje ustupaka plebsu.Prikazivana je s htoničkim (baklja, zmije) ili agrarnim (žitno klasje, mak, jabuke, košarica) atributima.

Smrt, pogreb i zagrobni život

Shvaćanja Rimljana o smrti i zagrobnom životu pod velikim su utjecajem Istoka, Grčke i neoplatonizma.

Čini se da nije postojao opće prihvaćeni pogled na zagrobni život, no mnogi su vjerovali kako mrtvi, na neki način ‘živeći’ u svojim grobovima, mogu nekako utjecati na žive darovi, žrtvovanja i obredi.Rimski podzemni svijet mrtvih obično se naziva Orcus , no istoimeni (vjerojatno još etruščanski) bog Podzemlja i smrti poistovjećen je više s grčkim Plutonom, a ne Hadom.Često je zamišljan kao demon smrti koji napada ljude , hvata ih rukama ili kliještima i proždire ih.S Hadom je poistovjećen Dis Pater, izvorno htonični bog bogatstva, plodne zemlje i podzemnog mineralnog bogatstva.‘Dis’ – alternativni naziv za podzemni svijet.

Duša umrloga odlazila je u Podzemlje, osim ako su joj bogovi zabranili pristup pa je bila prisiljena zauvijek lutati u limbu – mjestu između svijeta živih i svijeta mrtvih.

Rimljani su mrtve spaljivali i pokapali.Do sredine 3. stoljeća uglavnom prevladava kremacija, a od tada ponovo inhumacija.Kod kremacije, spaljivalo se ili na posebnom spalištu (ustrinum) ili u već iskopanom grobu (bustum).Najčešće su s tijelom spaljivani i grobni prilozi.Pogrebe su obično organizirali profesionalni pogrebnici, koji su se brinuli za neke detalje (narikače, glazbenici, ponekad plesači itd.). Pogrebna povorka prolazila je kroz grad do nekropole, izvan gradskih zidina.

20