Vitamin C kao djelotvorna zamjena za cjepiva (Nexus br. 53) Prevencija i suzbijanje raka nisu jedina manje poznata ili zaboravljena uloga vitamina C. Ovaj vitamin u visokim dozama pokazao se djelotvornim u prevenciji i lijeenju mnogih bolesti, a posebno je zanimljiva njegova djelotvornost kod onih za koje se inae cjepivo smatra jedinim rjeenjem Pie: Kreimir Juki

S dolaskom hladnijih mjeseci obino se sjetimo vitamina C zbog njegove uloge u prevenciji i lijeenju prehlade i gripe. Uloga vitamina C (Laskorbinske kiseline) u jaanju imuniteta ve je odavno iroko poznata, dobrim dijelom zahvaljujui radu uvenog kemiara i nobelovca Linusa Paulinga koji ga je 1970-ih poeo popularizirati kao djelotvornu prevenciju prehlade. Neto je manje poznata veza izmeu vitamina C i raka. Jo je 1954. kanadski lijenik W. J. McCormick postavio hipotezu da je rak kolagenska bolest, povezana s nedostatkom vitamina C. Pauling je demonstrirao da su mievi koji su s hranom dobivali visoke doze vitamina C imali pet puta manju vjerojatnost obolijevanja od raka koe poslije izlaganja UV zraenju od mieva s niskim unosom vitamina C. U suradnji s kirurgom Ewanom Cameronom proveo je dugo kliniko istraivanje na terminalnim pacijentima oboljelim od raka, a rezultati su pokazali da je vitamin C kod takvih pacijenata produio preivljavanje u prosjeku za tri puta. Bitno je napomenuti da se radilo o dozama od nekoliko grama dnevno (takozvanim megadozama), koje su i stotinama puta vee od uobiajenih preporuenih doza. Paulingov zakljuak da je vitamin C djelotvoran u tretiranju raka naiao je na ogorena osporavanja, i danas se u medicinskoj zajednici to njegovo istraivanje openito smatra opovrgnutim. Unato tome, ameriki lijenik Hugh D. Riordan od 1970-ih je uspjeno koristio velike intravenozne doze vitamina C protiv raka. Dr. Riordan i njegovi kolege godinama su pisali o tome, ali njihov rad uglavnom je ostao zanemaren. Prevencija i suzbijanje raka nisu jedina manje poznata ili zaboravljena uloga vitamina C. Ovaj vitamin u visokim dozama pokazao se djelotvornim u prevenciji i lijeenju mnogih bolesti, a posebno je zanimljiva njegova djelotvornost kod onih za koje se inae cjepivo smatra jedinim rjeenjem. Zaboravljeni lijek za djeju paralizu S porastom svijesti o opasnostima cijepljenja sve vei broj ljudi odluuje da se ne eli cijepiti ili pak ne eli cijepiti svoju djecu. Kao najjai argument koji se suprotstavlja takvoj odluci esto su spominjane

zastraujue bolesti kao to su djeja paraliza (poliomijelitis) i tetanus. Openito se smatra da je cijepljenje jedina djelotvorna prevencija za njih. No, je li ba tako? Mnoge e iznenaditi injenica da je prije vie od 70 godina bilo poznato da vitamin C moe sprijeiti i lijeiti djeju paralizu. Vrlo brzo nakon izolacije askorbinske kiseline 1930-ih poela su eksperimentiranja s primjenom velikih doza. Meu istaknutim medicinskim pionirima terapije vitaminom C bili su Claus Washington Jungeblut (1898.1976.), William J. McCormick (1880.1968.) i Frederick R. Klenner (1907.1984.). C. W. Jungeblut u svoje je vrijeme opravdano uivao ugled velikog istraivaa djeje paralize. U razdoblju izmeu 1936. i 1939. objavio je niz radova u kojima je pokazao da je davanje askorbinske kiseline majmunima zaraenim poliomijelitisom dovodilo do znaajnog ublaavanja ozbiljnosti bolesti i poveanja otpornosti. Danas je o Jungeblutu dostupno malo podataka i na samom Sveuilitu Columbia gdje je predavao 33 godine. ak i na mjestima gdje se odaje priznanje njegovom radu rijetko se spominje vitamin C. to se dogodilo s vitaminskom terapijom protiv djeje paralize? Kljuno je to to se Jungeblutov rad odvijao prije otkria cjepiva za djeju paralizu. Sve to su tada lijenici mogli uiniti bilo je da prepisuju lijekove za ublaavanje simptoma i nadaju se najboljem. Ta bolest predstavljala je jedan od najveih zdravstvenih problema u SAD-u i izazivala velik strah meu stanovnitvom. Albert Sabin pokuao je ponoviti Jungenblutove pokuse na majmunima, ali nije dobio zadovoljavajue rezultate. Godine 1939. objavio je rad u kojem je zakljuio da vitamin C nema uinka u prevenciji paralize kod rezus majmuna, eksperimentalno zaraenih poliovirusom. Sabinov negativan izvjetaj o vrijednosti vitamina C kod poliomijelitisa zaustavio je Jungeblutov rad. Iz dananje perspektive mnogo je lake vidjeti razloge Sabinovog neuspjeha. Doza askorbinske kiseline koju je koristio bila je daleko premala, a ni uestalost primjene nije bila dovoljna za odravanje visokih razina askorbinske kiseline u krvi tijekom inkubacije bolesti. Jungeblut je tvrdio da je parenteralno davanje prirodnog vitamina C tijekom razdoblja inkubacije uvijek izazivalo znaajnu promjenu teine bolesti i da su nakon petog dana bolesti bile potrebne vee doze. ak i doze koje je on koristio do 400 mg dnevno prema dananjim su shvaanjima zapravo vrlo male. Sabin, s druge strane, nije slijedio proceduru koju mu je dao Jungeblut i odbijao je Jungeblutove prijedloge po pitanju doza. I sam je priznao da je rijetko koristio vie od 35 posto doze koju mu je predloio Jungeblut. Na Jungeblutovo inzistiranje da povea dozu Sabin je samo jednom majmunu dao jednokratnu dozu od 400 mg. Osim toga, kod inficiranja majmuna Jungeblut je koristio prirodniju metodu kapljica, dok je Sabin majmunima ubrizgavao virus, to je dovodilo do brzog razvoja najteeg oblika bolesti.

Salk je 1955. otkrio cjepivo protiv djeje paralize, postavi nacionalni heroj. Zatim je i Sabin razvio svoje oralno cjepivo. Time je praktino stavljena toka na slubeno istraivanje alternativnih terapija kao to su megadoze vitamina C. Sreom, to nije zaustavilo pojedince poput Fredericka R. Klennera koji je megadozama askorbata lijeio pacijente tijekom epidemije 1948. Evo kako je to sam opisao: Tijekom epidemije poliomijelitisa u Sjevernoj Karolini 1948. 60 sluajeva ove bolesti dolo je pod nau njegu. Ti pacijenti imali su sve ili gotovo sve te znakove i simptome bolesti... Koriteni tretman bio je vitamin C u golemim dozama. Davali smo ga kao svaki drugi antibiotik, svaka dva do etiri sata. Poetna doza bila je 1000 do 2000 mg, ovisno o dobi. Djeca do etiri godine dobivala su intramuskularne injekcije. Budui da nismo imali na raspolaganju laboratorijsku opremu za utvrivanje koncentracija vitamina C u krvi i urinu, prihvatili smo krivulju temperature kao vodi za dodatno tretiranje. Rektalna temperatura biljeena je svaka dva sata. Ako nije bilo reakcije temperature nakon drugog sata davali smo novu dozu od 1000 ili 2000 mg. Ako je poslije dva sata dolo do pada vruice, ekali bismo jo dva sata do sljedee doze. Takav raspored slijedili smo 24 sata. Nakon tog vremena temperatura bi bila konstantno sputena, pa smo davali doze od 1000 do 2000 mg svakih est sati sljedeih 48 sati. Svi pacijenti bili su kliniki dobro nakon 72 sata. Nakon to su tri pacijenta doivjela pogoranje, nastavili smo s lijekom jo barem 48 sati po 1000 do 2000 mg svakih osam do 12 sati. Kod svih sluajeva kod kojih je obavljena punkcija kraljenice u pravilu je utvren povratak tekuine u normalno stanje poslije drugog dana tretmana. Klenner je opisao mnoge fascinantne povijesti sluajeva. Kao primjer navest emo sluaj petogodinje djevojice oboljele od djeje paralize. Kod prvog pregleda djevojici su ve etiri dana obje noge bile paralizirane. Desna noga bila je potpuno mlitava, a za lijevu je utvreno da je 85 posto oduzeta. Bolovi su bili posebno jaki u koljenu i lumbalnom podruju. Uz masau jedina zapoeta terapija bio je vitamin C. Poslije etiri dana terapije injekcijama vitamina C dijete je opet moglo pomaknuti obje noge, ali samo vrlo sporim i svjesnim kretnjama. Djevojica je nakon etiri dana otputena iz bolnice uz nastavak terapije oralnim vitaminom C i vonim sokom iduih tjedan dana. Jedanaestog dana dijete je ponovno prohodalo, a do 19. dana dolo je do potpunog povratka senzorne i motorne funkcije i nije bilo trajne invalidnosti. Tijekom 1950-ih pojedini lijenici irom svijeta isprobali su Klennerov recept. Mnogi od njih ipak nisu vjerovali u koristi i sigurnost primjene tako velikih doza, a oni koji su koristili manje doze izvijestili su o nedjelotvornosti. Oni pak koji su se drali njegovih preporuka izvijestili su o dobrim rezultatima. Dr. H. Bauer iz Klinike Sveuilita u vicarskoj u Bazelu 1952. je izvijestio o dobrim rezultatima s dozama od 10 do 20 grama dnevno kod njegovih pacijenata. Dr. Edward Greer koristio je 50 do 80 grama dnevno, zabiljeivi 1955. dobre klinike rezultate s pet ozbiljnih

sluajeva djeje paralize. Dr. Abram Hoffer sjea se da je kontrolirana studija provedena u Velikoj Britaniji krajem pedesetih godina na 70 mladih rtava djeje paralize potvrdila djelotvornost vitamina C. Svi pacijenti koji su dobivali vitamin C potpuno su se oporavili, dok je znatan broj onih koji ga nisu primili pretrpio odreena trajna oteenja. Ta studija nikada nije objavljena jer je u meuvremenu otkriveno cjepivo. Antitetanusni vitamin Jungeblut je 1937. demonstrirao da askorbat deaktivira toksin tetanusa in vitro. Ta deaktivacija nije posljedica zakiseljavanja, budui da se javlja i kad se odrava konstantan pH. Iako je koristio relativno niske doze dokazao je da vitamin C prua barem djelominu zatitu od toksina tetanusa in vivo. Prouavajui epidemiju djeje paralize u Australiji 1938. Jungeblut je utvrdio da je ta bolest povezana s niskim statusom vitamina C. P. K. Dey s Odjela za fiziologiju Sveuilita u Calcutti pokazao je da je vitamin C vrlo djelotvoran kao profilaktiko i terapijsko sredstvo u ponitavanju letalnog i konvulzivnog djelovanja alkaloida strihnina. Ovo je znaajno zato to su uinci trovanja strihninom slini onima koji se javljaju kod zaraze tetanusom. Dey je poslije toga proveo istraivanje na takorima podijeljenim u pet skupina. Prva grupa dobila je dvostruku minimalnu letalnu dozu (MLD) toksina tetanusa. Druga grupa istovremeno je dobila 2 x MLD toksina i 1 gram vitamina C po kg tjelesne teine, intraperitonealno. Sljedea tri dana dobivali su jednaku dozu vitamina C dvaput dnevno. Trea skupina dobivala je 1 gram/kg vitamina C dvaput dnevno kroz tri dana. Nakon toga su dobili 2 x MLD toksina, pa zatim jo tri dana tretiranja vitaminom C u jednakim dozama. etvrta grupa dobila je 2 x MLD toksina i nakon javljanja lokalnih simptoma (16 do 26 sati kasnije) takori su dobivali 1 gram/kg vitamina C dvaput dnevno tijekom tri dana. U petoj skupini takori su dobili 2 x MLD toksina, a po pojavi generaliziranog tetanusa (40 do 47 sati kasnije), dobili su 300 mg vitamina C intravenozno. Mievi iz prve grupe uginuli su poslije 47 do 65 sati. U drugoj skupini sve su ivotinje preivjele, uz vrlo blage lokalne simptome. U treoj grupi sve su ivotinje preivjele, bez ikakvih simptoma. U etvrtoj grupi vitamin C sprijeio je daljnje napredovanje simptoma i sve su ivotinje preivjele. U petoj grupi intervencija vitaminom C u kasnom stadiju tetanusa takoer je dovela do preivljavanja ivotinja. Ovi rezultati pokazali su izvanrednu djelotvornost vitamina C u prevenciji i lijeenju tetanusa kod mieva. S obzirom da se radi o stranoj bolesti s vrlo visokom smrtnou zauuje da je dosad provedena samo jedna kontrolirana studija uinaka vitamina C na ljudima. Ta studija, objavljena 1984., provedena je na pacijentima s tetanusom u Bangladeu. Studija je obuhvatila 31 tretiranog pacijenta u dobnoj skupini od 112 godina te 27 tretiranih pacijenata u dobnoj skupini od 1330 godina. Svi pacijenti intravenozno su primali 1000 mg askorbinske kiseline dnevno, uz uobiajeni tretman serumom, sedativima i antibioticima. U grupi od 112

godina koja je dobivala vitamin C nije umro nijedan pacijent (0/31), dok je u kontrolnoj skupini, koja je primala samo konvencionalnu terapiju protiv tetanusa, podleglo 74,2 posto pacijenata (23/31). Kod pacijenata u dobi od 1330 godina, u grupi s vitaminom C umrlo je 37 posto (10/27), dok ih je u kontrolnoj grupi preminulo 68 posto (19/28). Vidljivo je da postoji velika razlika u postotku preivljavanja mlaih i starijih pacijenata tretiranih vitaminom C, to upuuje na zakljuak da koritena doza od 1 grama jednostavno nije bila dovoljna za odrasle ija je tjelesna masa vea nego kod djece. Jo jedna stvar navodi na taj zakljuak pacijenti koji su umrli usprkos tretmanu vitaminom C ivjeli su i do tri-etiri tjedna od primanja u bolnicu i inilo se da su se gotovo oporavili, da bi na kraju ipak podlegli novom naletu konvulzija. Veina smrtnih sluajeva inae se dogodi unutar prva etiri dana. ini se vjerojatnim da bi i ti pacijenti bili spaeni da su koritene vee doze. Vitamin C pobjeuje svinjsku gripu Poetkom ove godine u vrijeme straha od epidemije svinjske gripe u Zadarskom listu imali smo priliku proitati razgovor s dr. Alanom Mediem, voditeljem Epidemioloke slube u zadarskom Zavodu za javno zdravstvo. Izmeu ostalog, dao je i sljedei odgovor: - Mogu li uzimanjem vitaminskih dodataka izbjei gripu? Dr. Medi: Ne. Odgovor je bio kratak i jasan, ali kao to emo uskoro vidjeti, ne i toan. Ipak, to je odgovor koji predstavlja slubeno gledite medicinske zajednice da su jedino rjeenje za gripu cjepiva i antivirusni lijekovi poput Tamiflua. Dr. Thomas Levy, strunjak za djelovanje vitamina C na viruse i autor knjige Curing the Incurable: Vitamin C, Infectious Disease and Toxins (Lijeenje neizljeivog: vitamin C, zarazne bolesti i toksini), kae: Nisam naiao ni na jedan virus gripe na koji vitamin C ne bi imao virucidni uinak, sve dok dovoljno vitamina C stie do virusa, kao kod bilo koje akutne infekcije. Ne znam za Tamiflu, ali vitamin C definitivno nema nikakvih negativnih nuspojava. U vezi s ptijom gripom, imunolog dr. Robert Cathcart, koji je vitaminom C lijeio tisue sluajeva po ivot opasnih zaraznih bolesti, rekao je: Tretiranje ptije gripe velikim dozama askorbata bilo bi isto kao kod bilo koje druge gripe, s tim da ozbiljnost bolesti upuuje na zakljuak da bi mogle biti potrebne neuobiajeno velike oralne doze askorbinske kiseline ili ak intravenoznog natrijevog askorbata. Jo nisam vidio nijednu gripu koja nije bila izlijeena ili znatno ublaena golemim dozama vitamina C, ali mogue je da su za ptiju gripu potrebne jo vee doze. Zanimljivo je da je u vrijeme straha od ptije i svinjske gripe u Hrvatskoj gotovo potpuno izostala sezonska gripa. Moemo li to zahvaliti tome to su se graani umjesto cjepivima u velikom broju okrenuli dobrom starom limunu i aju? Australski i novozelandski mediji nedavno su objavili priu o udesnom oporavku 56-godinjeg farmera vraenog iz mrtvih megadozama

vitamina C. Umirao je od svinjske gripe. Novozelandski farmer Alan Smith primljen je u Aucklandsku bolnicu 1. srpnja 2009. s potpunim respiratornim zastojem; prikljuen je na ureaj za umjetno disanje. Testovima je potvreno da boluje od svinjske gripe H1N1. Nakon to je proveo 20 dana na aparatima u induciranoj komi lijeniki tim priopio je obitelji da vie nema nade i da ga namjeravaju iskljuiti s aparata. Njegova obitelj nije bila spremna pomiriti se s tim i zatraila je od lijenika da pokuaju s visokim intravenoznim dozama vitamina C. Lijenici su ih odbili, objasnivi da se radi o nepriznatom tretmanu koji ne bi imao nikakvog uinka. Izbila je prepirka i obitelj je bila prisiljena angairati vrhunsku odvjetnicu koja se uspjela izboriti za tretman vitaminom C protiv volje lijenika. G. Smith se naglo oporavio po isteku samo dva dana takvog tretmana. Nakon tjedan dana skinut je s aparata. Danas je iv i zdrav i radi na svojoj farmi. Dovoljno je tragino to neupueni lijenici rutinski ne daju vitamin C oboljelima od svinjske gripe ili drugih oblika gripe. Ono to posebno okira je da su spomenuti lijenici isprva odbili potovati elju obitelji i ve otpisanom ovjeku dati jeftin i bezopasan tretman. Da obitelj nije bila dovoljno informirana i uporna i da nije bila u mogunosti unajmiti odvjetnika danas bi Alan Smith bio dio statistike o umrlima od epidemije svinjske gripe. Kako je samo bio u pravu Klenner kada je rekao: Neki lijenici radije bi stajali po strani i gledali kako njihov pacijent umire nego upotrijebili askorbinsku kiselinu, jer u njihovim ogranienim umovima ona postoji samo kao vitamin. Ostale bolesti Brojni istraivai izvijestili su o uspjenom lijeenju raznih drugih bolesti injekcijama velikih doza vitamina C. Meu prvim Jungeblutovim otkriima bilo je da vitamin C deaktivira toksin difterije. Kasnije je doao do sljedeeg zakljuka: Vitamin C uistinu se moe smatrati antitoksinskim i antivirusnim vitaminom. Klenner je izvjetavao o uspjenom lijeenju difterije, herpesa zostera, vodenih kozica, ospica, zaunjaka i drugih bolesti. Izmeu ostalog 1948. opisao je kako je svoje keri izlijeio vitaminom C od ospica nakon to ih je namjerno poslao da se igraju s djecom zaraenom ospicama. Kad je djeci davao 1000 mg vitamina C oralno svaka 2 sata svi dokazi infekcije nestali su za 48 sati. Akira Murata sa Sveuilita Kyushu takoer je utvrdio djelotvornost vitamina C kao terapije za ospice i zaunjake. U istraivanjima provedenim izmeu 1967. i 1976. Morishige i Murata utvrdili su da visoke doze vitamina C uvelike smanjuju obolijevanje od virusnog hepatitisa B nakon transfuzija u jednoj bolnici u Fukuoki. Uestalost hepatitisa kod pacijenata koji nisu primili vitamin C ili su primali male doze bila je 7 posto, nasuprot 0,2 posto (od toga nijedan sluaj hepatitisa B) kod onih koji su dobivali 2 grama vitamina C dnevno. Mnoge ene tvrde da su se velikim oralnim dozama vitamina C izlijeile od humanog papiloma virusa (HPV). S obzirom da je infekcija nekim tipovima

HPV-a povezana s rakom grlia maternice, i da su veliki napori i sredstva uloeni u razvoj cjepiva protiv HPV-a, iznenaujue je da gotovo nema istraivanja o djelotvornosti vitamina C. Ipak, iz jednog istraivanja provedenog 2003. vidljivo je da je rizik od perzistentne infekcije HPV-om bio znaajno nii meu enama s visokim unosom vitamina C. Dr. med. William J. McCormick koji je meu prvima zagovarao davanje gramskih intravenoznih doza askorbata ustvrdio je: Vitamin C specifini je antagonist kemijskih i bakterijskih toksina. McCormick je takoer primijetio da osobe s rakom tipino imaju vrlo niske razine vitamina C u svojim tkivima, procijenivi da im nedostaje oko 4500 mg tog vitamina. McCormick je koristio terapiju oralnim i parenteralnim vitaminom C kod mnogih zaraznih bolesti, s rezultatima koji su bili i bri i bolji od onih s tada dostupnim antibioticima. Evo nekih primjera koje je opisao: (1) Aktivan sluaj tuberkuloze autor je tretirao kako slijedi: 1000 mg vitamina C intravenozno, svakodnevno ili svaki drugi dan kroz tri tjedna, u kombinaciji s 500 mg oralno, pored obilnog unosa soka od agruma. Od poetka temperatura se smanjila i zadrala na normalnoj razini. Kaalj i iskaljavanje potpuno su prestali, primijeen je dobitak na teini od skoro deset funti (4,5 kg). (2) U sluaju kronine infekcije zdjelice, s estim akutnim pogoranjima tijekom proteklih est godina nakon spontanog pobaaja, davano je 1000 mg vitamina C intravenozno, dvaput dnevno, kroz 2 dana (svega 5 injekcija). Broj leukocita na poetku tretmana bio je 19.200. Sljedee mjerenje obavljeno treeg dana pokazalo je smanjenje na 6.700. Pacijentica je potom stavljena na oralnu dozu od 500 mg dnevno za odravanje, pored obilnog unosa soka od agruma. Pacijentica je sada bez simptoma ve gotovo godinu dana. (3) Sluaj akutne sepse razvio se kod starije ene nakon infekcije rane na ruci. Prilikom prvog pregleda bila je prisutna izraena oteklina i crvenilo ake i podlaktice, a temperatura je bila 103 F [39,5 C]. 1000 mg vitamina C primijenjeno je potkono a 1500 oralno, uz obilan unos soka od narane. Sljedei dan upalna oteklina i temperatura bili su svedeni na normalnu razinu i pacijentica se brzo oporavila. (4) Nekoliko sluajeva arlaha primilo je terapiju vitaminom C, intravenozno i oralno, 2000 mg dnevno. Kod svih se temperatura spustila na normalnu za nekoliko sati, za tri ili etiri dana pacijenti su bili bez simptoma. Postoji mogunost da je vitamin C koristan ak i u prevenciji i lijeenju bjesnoe. Indijski znanstvenici, u potrazi za alternativnim sredstvom za inaktivaciju virusa bjesnoe umjesto skupog i kancerogenog beta propiolaktona, utvrdili su da vitamin C u optimalnoj koncentraciji od 0,5 mg/ml poslije 72 sata potpuno inaktivira virus. Dr. Stanko Bani iz Instituta za mikrobiologiju Medicinskog fakulteta u Ljubljani u asopisu Nature opisao je eksperiment proveden na zamorcima. Zamorci su bili inokulirani emulzijom mozga kunia zaraenog bjesnoom, a tretman vitaminom C zapoet je 6 sati poslije inokulacije i trajao je 7 dana. Koritena doza bila je 100 mg po kg tjelesne teine dvaput dnevno. Poslije 14 dana meu kontrolnim ivotinjama bilo je 70 posto uginulih, a meu tretiranima 35,42 posto. Isti autor takoer je utvrdio da vitamin C

znaajno poveava stvaranje interferona alfa prilikom cijepljenja pacijenata protiv bjesnoe. Megadoze su normalne doze? Preporuen dnevni unos (RDA) za vitamin C nedavno je korigiran sa 60 mg na 90 mg dnevno za mukarce i 75 mg za ene (u Hrvatskoj sa 60 na 80 mg). To je doza koja bi trebala zadovoljavati potrebe 97,5 posto stanovnika. Naravno, ovdje se postavljaju pitanja to je s preostalih 2,5 posto stanovnitva i to uope znai zadovoljiti potrebe? Radi se o dozi koja je uglavnom odreena na temelju prevencije skorbuta, kao bolesti nedostatka vitamina C. Iako su navedene doze dovoljne da prosjean ovjek ne oboli od skorbuta, ne uzimaju u obzir da milijuni ljudi imaju poveane potrebe zato to uzimaju kontracepcijske pilule, dijabetiari su, uzimaju lijekove koji poveavaju potrebu za vitaminom C i slino. Te osobe moda nee oboljeti od skorbuta, ali mogu imati subakutni nedostatak vitamina C koji rezultira mnogim drugim zdravstvenim problemima, najee u vidu kroninih bolesti i slabog imuniteta. Cjepiva takoer poveavaju potrebu za vitaminom C. Ukratko, preporuena dnevna doza nije nuno optimalna doza za odravanje dobrog zdravlja. Profesori farmakologije Steve Hickey i Hillary Roberts upozorili su da su metode kojima Institut za medicinu i Nacionalni instituti za zdravlje odreuju RDA manjkave te da su zbog preniskih preporuka dosad milijuni ljudi oboljeli od problema kao to su katarakte, modani udar, bolesti srca itd. Primjerice, istiu da je dokazano da je takozvana doza zasienja plazme daleko via od 150 mg kao to se dosad vjerovalo te da razine u plazmi ionako ne bi trebale biti zlatni standard za odreivanje potreba. tovie, upozoravaju da ak ni nedavno predloen preporueni unos od 200 mg i dalje ne bi bio dovoljan za postizanje optimalnog zdravlja. ini se da izraz megadoze, koji se obino koristi za doze vitamina C vee od jednog grama, zapravo moda navodi na krivi zakljuak jer sugerira da se radi o pretjeranim a ne normalnim i potrebnim dozama. ovjek je jedan od rijetkih sisavaca koji nisu u stanju sami sintetizirati askorbinsku kiselinu za svoje potrebe. Osim ovjeka meu sisavcima ju ne mogu stvarati neki primati, zamorac i jo nekoliko vrsta. Za ostale vrste ona nije vitamin jer ju stvaraju u koliinama od oko 50100 mg po kilogramu tjelesne teine dnevno ili vie. Na primjer, koza teine 50 kg sintetizira vie od devet grama vitamina C dnevno. Oigledno je da je zajedniki predak hominida izgubio sposobnost stvaranja vitamina C zato to mu ona nije bila potrebna, odnosno, svoje je potrebe mogao zadovoljiti hranom. Analiza prehrane primata u Panami pokazala je da su biljke kojima se hrane izuzetno bogate vitaminom C. Utvreno je da jedna vrsta divlje smokve, Ficus yoponensis, u mladim listovima i nezrelom vou ima jednu od najviih koncentracija ikad izmjerenih u nekoj biljci. Prema studijama, gorile u prirodi hranom unose 20-30 mg vitamina C po kilogramu tjelesne teine, to je oko 4,5 grama dnevno. Preporuka je da

se gorilama u zoolokim vrtovima daje 5 grama vitamina C dnevno. Mnogi majmuni unose i viestruko vie, npr. divlji majmun hvata unosi oko 106 mg po kilogramu tjelesne teine. Preneseno na ovjeka od 70 kg, to bi bilo 7,4 grama vitamina C ili stotinjak puta vie od doze koja se preporua ljudima. Valja napomenuti da zbog kratkog poluvremena zadravanja vitamina C u krvnoj plazmi pet oralnih doza od 100 mg rasporeenih kroz dan bolje podie prosjene razine u krvi nego jedna doza od 1000 mg dnevno. Dakle, optimalno bi bilo unositi ga sa svakim obrokom kao to to ine ivotinje. ovjeku je praktino nemogue unositi toliko vitamina C normalnom prehranom, izmeu ostalog i zato to je uzgojeno voe i povre openito siromanije vitaminima od divljeg. Iako je svakako potrebno jesti to vie svjeeg voa i povra, ini se da smo, elimo li sauvati dobro zdravlje, osueni kupovati vitamin C u obliku dodataka prehrani. Zato pourite po svoje megadoze dok ih ne zabrane.Izvori: Banic, S. Prevention of Rabies by Vitamin C, Nature, 13. studenog 1975, sv. 258, str. 153-154 Centre for Advanced Medicine, izvjetaj o sluaju, http://www.camltd.co.nz/h1n1.html Dey P. K. Efficacy of vitamin C in counteracting tetanus toxin toxicity. Naturwissenschaften 1966;53:310 Holford, P. Interview with Dr Thomas Levy, Patrick Holfords Newsletter, srpanj 2005. http://www.patrickholford.com/uploaded/newsletters/100HealthJul05.pdf http://www.prnewswire.com/news-releases/linus-pauling-vindicated-researchers-claimrda-for-vitamin-c-is-flawed-71172707.html http://www.zadarskilist.hr/clanci/06012010/protiv-sezonske-gripe-se-2009-cijepilo20000-a-protiv-pandemijske-80 Jahan, K., Ahmad, K. i Ali, M. A. Effect of ascorbic acid in the treatment of tetanus. Bangladesh Med Res Counc Bull., lipanj 1984;10(1):24-8. Jungeblut, C. W. Inactivation of tetanus toxin by crystalline vitamin C (l-ascorbic acid). J Immunol 1937;33:203-214. Jungeblut, C.W. i Zwemer R. L. Inactivation of diphtheria toxin in vivo and in vitro by crystalline vitamin C (ascorbic acid). Proc Soc Exper Biol Med 1935; 32:1229-34. Klenner, F. R. Massive doses of vitamin C and the virus diseases. South Med J., travanj 1951;113(4):101-7. PMID: 14855098, http://www.seanet.com/~alexs/ascorbate/195x/klenner-fr-southern_med_surg-1951v103-n4-p101.htm Klenner, F. R., Reidsville, North Carolina, Journal of Southern Medicine and Surgery, srpanj 1949, sv. 111, br. 7, str. 209214 Madhusudana, S.N., Shamsundar, R., Seetharaman, S. In vitro inactivation of the rabies virus by ascorbic acid. Int J Infect Dis 2004; 8: 21-5. McCormick, W. J. (1954) Cancer: The preconditioning factor in pathogenesis. Archives of Pediatrics of New York. 71:313. McCormick, W. J., Toronto, Kanada, Archives of Pediatrics, sijeanj 1951, sv. 68, br. 1, str. 19 Milton, K. Nutritional Characteristics of Wild Primate Fods: Do the Diets of Our Closest Living Relatives Have Lessons for Us? Nutrition, sv. 15, br. 6, 1999. Morishige, F. i Murata, A. Vitamin C for Prophylaxis of Viral Hepatitis B in Transfused Patients. J Int Acad Prev Med 1978;5(1):54-8. Riordan H. D. The Use of Vitamin C Infusions in Cancer (1975-2002). Vitamin C and Cancer, studeni 2002. Saul A. W. Taking the cure: Claus Washington Jungeblut, M.D.: Polio pioneer; ascorbate advocate. J Orthomolecular Med, 2006. sv. 21, br. 2.