Petak 16.5. To je bio veliki dan za moju prijateljicu Martinu jer se udavala. Otišla sam frizerki, spremila se, obukla i otišla popodne na probu zbora sa zborom Donum iz sv. Nikole koji joj je pjevao na vjenčanju. Nakon uspješne probe počelo je vjenčanje koje je bio prekrasno i uveličano velikim brojem ljudi u crkvi Dobrog Pastira u Varaždinu. Nakon zajedničkog slikanja i čestitanja mladencima uputili smo se u restoran Fontanu gdje smo slavili njihov dan do ranih jutarnjih sati. Naplesala sam se ko nikad u životu i mogu reći da mi je to bilo jedno od najljepših vjenčanja. Mladenci su oboje teolozi pa je i fešta imala svoju duhovnu stranu. Subota 17.5. Dugo, dugo, dugo sam spavala ☺ Podne i večer sam provela doma sa svojima. Nedjelja 18.5. Uputila sam se sa svojom obitelji k obiteljskim prijateljima gdje je dječak slavio prvu pričest. Tamo smo bili cijelo popodne. Navečer sam otišla na misu u katedralu te ostala na probi zbora za Marijine obroke.

Dora Lukavečki Hvaljen Isus i Marija! Veternica. Sam spomen te riječi priziva nam lijepe uspomene i divne prizore. Isto tak i meni. Jedinstveno iskustvo koje se rijetko gdi more doživeti. Kad se maknem iz svoje svakodnevnice i problema i poteškoća s kojima se susrećem imam osjećaj da nikaj više nije važno. Bitno je jedino naše zajedništvo i da se osjećamo da tu pripadamo i da nam je tu mjesto. Kao prvo, meni je to prekratko. Dva dana koja provedemo u izoliranosti od svakodnevnice su dovoljna tek da se u potpunosti opustim. Tak da mi, nažalost, zbog toga dosta stvari i promakne i jednostavno ne „prihvatim“ sve kaj nam se nudilo ovaj vikend. Al sve kaj je lijepo kratko traje, poslovica koja je itekak istinita. Predavanja na ovoj obnovi su bila malo specifična ali itekak potreba jer vjerujem, polazeći od sebe, da se prerijetko sjetimo starih i nemoćnih ljudi i toga kolika pomoć je njima potrebna. Nadam se da bude ovo djelovalo na nas koji smo slušali predavanja i da se bude netko odvažil da djeluje i na taj način. Svi mi mislimo da nam je teško. Da su naši problemi veliki, da smo mi jadni, da je nama pomoć prijeko potrebna… Pogledajmo samo svakodnevnicu starih i nemoćnih ljudi, pogledajmo trenutnu situaciju ljudi koji su stradali ovim strašnim poplavama, pogledajmo samo gladne i siromašne… Kak se mi moremo uspoređivati s njima? Nebremo, Naši problemi su neusporedivi s njihovima i toga moramo biti svjesni. Ja si, nažalost, osvijestim to na obnovi i sad sam svjestan toga al je samo pitanje vremena kad me bude taj duh napustil i kad se bude opet vratil „svjetovni“ duh, stanje u kojem sam bil prije Veternice. To je bolna istina koja, vjerujem, pogađa većinu nas. Al moramo biti postojani, strpljivi i stalno moliti. Sjećam se prije tri godine, isto na duhovnoj obnovi u Veternici, na nedjeljnoj misi je Damjan rekel nekaj kaj mi se urezalo u sjećanje: „Post, molitva i djela milosrđa. To je put kojim moramo iti i ak se držimo toga i vjerujemo da je to ispravno onda se nemamo kaj brinuti jer Bog onda brine umjesto nas“. Prepustimo se Gospodinu, nek on brine za nas i vodi nas. I sve bude dobro. Ja to vjerujem. I nadam se da me vjera nebude nikad napustila. Meni je ovaj vikend bil jedno neizmjerno iskustvo i nekaj kaj budem stalno nosil u srcu. Iz razloga kaj ste mi svi vi jako prirasli srcu i Zbor mi je poput jedne velike obitelji ☺ Tim više kaj mi je ovo zadnja duhovna obnova kao članu Zbora. Sve ima svoje vrijeme i „rok trajanja“ pa tak i to. Al o tome drugom prilikom ☺

Svi vi koji niste išli u Veternicu sami znate iz kojeg razloga niste mogli iti. Al vjerujte da ste propustili nekaj kaj teško morete bilo gdi dobiti. Ovakve prilike su nekaj čemu trebate težiti i kad se ukaže objeručke prihvatiti. Ja sam siguran da mi ovo nije bil zadnji posjet Veternici. A svima vama koji ste bili u Veternici hvala na lijepom, ugodnom i duhovnosti ispunjenom vikendu ☺

Ivica Šegović Ova duhovna obnova mi je kao i uvijek dobro došla, jedva sam ju čekao i sve druge obaveze odgodio. Očekivao sam nekog propovjednika, kad ono običan vjernik laik Davor. Nisam se time puno opterećivao, jer sam znao da naš duhovnik zna koga je i zbog čega pozvao. Davor je uistinu rijetka osoba velikog srca koja svoj cijeli život daje za druge, stoga sam si postavljao pitanja: „Kako ja pomognem drugima koji su u nevolji? Dajem li sve od sebe? Kakve sam volje? Jesu li moja postupanja ispravna?“ I mnogo drugih pitanja. Kako je Davor sve više govorio svoja iskustva tako sam ja sve više pronalazio svoje odgovore, naravno bilo je svega. Jako dobro mi je došla šutnja u subotu ujutro kada sam se jako dobro preispitao, ispovjedio i povjerio vlč. Damjanu. Njega ja još uvijek zovem svojim duhovnikom, jer on najbolje zna moje duhovne situacije te mi je pomogao u mojim problemima kojima nisam mogao nikako naći izlaz. Vrativši se ponovo na predavanja još sam puno toga korisnog naučio iz primjera Davora koji je svakom svojom rečenicom dokazivao da je uistinu velik čovjek velikog srca. Hvala Bogu što ga podržava u tome i što mu daje snagu, a onda hvala i Davoru na svemu što čini za sve ljude i na svemu što je prenio nama da budemo bolji ljudi prema potrebitima. Posebno su mi uvijek drage duhovne obnove jer, osim što upoznam i prosvijetlim samog sebe, malo bolje upoznam i druge zboraše, a svi ste tako super ☺ I za kraj bih htio citirati jednu rečenicu koja je najdublje ostala „zarezana“ u meni: „Bolje žalit za propalim pokušajem, nego za propuštenom prilikom!“

Tomislav Herceg Evo da napišem "esej" o proteklom vikendu dok nisam pozabila uz sve ostale brige. :-D PS: Baš je fora pisati esej o proteklom vikendu, ve bar vidim kaj sam sve delala… :-P Dakle, ja nažalost nisam mogla s vama na Veternicu iz najglavnijeg razloga jer nisam mogla dobiti godišnji, budući da za dva tjedna idem na trotjedni godišnji. No, dogovorila sam se sa svojim (jos uvijek :-D ) zaručnikom Darkom da odemo na Mariju Bistricu posle mog posla, da dragoga Boga i Mariju zamolimo za pomoć i blagoslov u nadolazećim danima- što u pripremama za vjenčanje, što u samom braku. Sve smo vas prikazali Mariji, da vas blagoslovi na duhovnoj obnovi na Veternici, a i sve nas koji nismo mogli biti s vama. Eto, osim posla i u petak i u subotu, ostalo vrijeme se popunilo dosta brzo: pazila sam nećaka, čistila, z Darkom sam učila ples za "prvi ples", hehehe…svašta. :-D Vikend ko vikend, svaki put prefletno prejde… To bi bilo to od mene. Nadam se da ste se vi na Veternici molili i za nas koji nismo išli tam.. :-) Bvb!

Gabrijela Cindrić

Sedim već jednu vuru za kompjuterom, i razmišljam kak da sve te doživljaje i emocije, koji me još uvijek drže i prate, pretočim u riječi. Iako sam čula od dosta ljudi da ih je ovogodišnja tema duhovne obnove iznenadila, i bila im je čudna na prvu... meni je došla baš ko odgovor na moje molitve. Naime.. svi ste sigurno primijetili kak sve više i više ljudi prosi v zadnje vreme. Pogotovo v Zagrebu, nema dana a da me bar 10 ljudi ne zaustavi, strašno. I puno put onak v žurbi niti ih ne slušam kaj trebaju, i znam si misliti kak pomoći svim tim ljudima i moliti za njih.. pa to je nemoguće! Tak da nakon Davorovog svjedočanstva, vidim da ima ljudi koji pomažu, koji se trude.. i imam potrebu i ja se više angažirati, i pomoći. Dosta dugo već razmišljam o tome, kak je strašno puno novih članova zbora, i za puno njih ne znam im ni imena, a kamoli nekaj više o njima. Pa nekak i tu je Bog odlučil nekaj poduzeti. ☺ Igrom slučaja, kak smo mi kasnije krenuli, u mojem autu su završile Kika i Sabina, a onda nas je zapala i zajednička soba. Baš mi je to bilo drago, dok sam vidla da nisam v sobi s nikim s kim se već znam, jer sam znala da je to jedini način da se posvetim novim ljudima. I tak je i bilo! Cure su prekrasne osobe, i baš mi je drago da sam ih upoznala! I zahvalna sam im na svim razgovorima koje smo imale, ispalo je da imamo puno toga zajedničkoga ☺ Odlučila sam se.. da ovaj put stvarno ne budem puno pisala.. Teško je prenesti baš sve kaj nam je v srcu.. ☺ Tak da bi s vama još htela podijeliti samo molitvu koju sam pročitala na papiru za ispit savjesti, a molim ju svaki dan od kak smo došli doma, jer mi je baš posebna: „Gospodine! Dosta je bilo tame, daj da širimo Tvoje Svjetlo! Dosta je bilo sumnje, probudi u nama pravu Vjeru! Dosta je bilo klonulosti, uspravi nas svojim Pouzdanjem! Dosta je bilo zlobe, preobrazi nas svojom Ljubavlju! Dosta je bilo nesloge, učvrsti nas svojim Mirom! Dosta je bilo vrijeđanja, udijeli nam svoje Oproštenje!“

Ana-Marija Pošpaić Fala Bogu na ovogodišnjim duhovnim vježbama, bilo nam je k'o da snivamo. Veselio sam se unaprijed, radujem se unatrag i nadam se da će nakon novog zanosa moja vjera biti čvršća a djela konkretnija. Možda je izbor voditelja i teme za nekog bio pomalo nekonvencionalan, al drago mi je da smo imali inspirativnog voditelja čiji se život, koliko smo ga mi mogli upoznati, može opisati riječju služenje. Mnogima od nas će njegova predanost djelovati strano i neobično, no meni je bjelodano da je taj gospodin, u svoj svojoj skromnosti kojom odiše, prepoznao volju Božju i predano je vrši. „Vjera bez djela je mrtva“. Ali pritom nikako ne zanemaruje vjeru, već mu je ona motor, uostalom bilo je savjetovano: „1. kontemplacija, 2. akcija, 3. kontemplacija“. Ohrabren ovim lijepim primjerom, ne mislim da se nužno svi moramo baciti na ovakve akcije, ali siguran sam da svatko od nas u području kojim se bavi može – i mora – biti Kristov suradnik na zemlji, a da i izvan toga, prema vlastitim mogućnostima i sposobnostima može pronaći mjesto na kojem će pomoći onima kojima je teže, u bilo kojem smislu. A takvih je uvijek, ako se malo izvučemo iz oplakivanja samih sebe. Osim toga, predivno je bilo i iskustvo klanjanja, bilo zajedničkog bilo pojedinačnog, ta dragocjena mogućnost da se sabereš i pokloniš, kad je položaj kazaljke sata u potpunosti irelevantan. Zahvaljujem Bogu na svima Vama koji ste me okruživali to vrijeme, zaista je

ugodno biti okružen ljudima koji slično misle i koji se trude radi zajedničkog cilja. Samo naprijed, Zajedno u Kristu!

Zvonimir Biškup

Maknuti se od svega na par dana – to bi trebao svaki vjernik jednom godišnje. Veternica je idealno mjesto za to. Ja mislim da koliko god živčan, nezadovoljan, zabrinut ili tjeskoban netko dođe tamo gore, sve se pomalo istopi i nestane. I kad je toplo i kad pada kiša, meni je tam predivno. Svake godine jedva čekam da idemo, svake godine doživim nekaj novo i drugačije. Baš zbog toga mi je jako žal kaj nismo išli svi. Ja se sjećam da sam jedne godine morala čekati da netko odustane pa da onda ima mjesta za mene. Sad je situacija bila sasvim obrnuta i ne znam koga mi je više žal – onih koji su već bili pa znaju kaj su propustili ili onih koji još ni jednom nisu doživjeli Veternicu. Tema i voditelj su važni, ali po meni ne i najvažniji. Tamo smo došli maknuti se od svijeta i provesti vrijeme s dragim Bogom i jedni s drugima. Tišina je idealna da konačno poslušamo ono što On nama ima za reći, a slobodno vrijeme da bolje upoznamo nove ljude i učvrstimo zajedništvo s onima koje poznamo. Na probama je to nemoguće. Pauze su prekratke, a dok se pjeva, onda se nesmemo spominati. Središnja tema bila je dobra, meni malo preopćenita, a onda opet jako konkretna. Davor Hečimović ima stvarno puno iskustva u pomaganju i sve što je govorio ta tri dana doživjela sam kao njegovo veliko svjedočanstvo. Uvijek je dobro podsjetiti se na to da moramo konkretno djelovati s ljudima oko sebe. Završila bih s nekim rečenicama koje su mi ostale u sjećanju (ili bilješkama). Ne znam jesu li Davorove ili je on nekoga citirao, ali vrijedi pročitati ih: Duh se prepoznaje u djelima. Ako nitko drugi, Bog mi je svjedok. Ljubav je isto

imovina. Jednog dana Bog te neće pitati kakve si aute vozio, nego koliko si ljudi u potrebi u

njima prevezao. Čovjek mi je ime, Kršćanin prezime. BVB Zrinka Jurinić

Ako želite znati je li vam srce u redu pazite na svoje riječi! (bl. Majka Terezija)

Ovaj bih esej htio započeti riječima bl. Majke Terezije na koje sam slučajno naletio neki dan a mislim da imaju jako duboku poruku za sve nas. Nažalost, nisam mogao ići na Veternicu zbog zdravstvenih razloga. Dosta sam bolestan i u četvrtak mi se otvorio slobodni termin za pregled u bolnici. Žao mi je što nisam mogao ići jer su mi se na Veternici prošle godine dogodile prekrasne stvari i iskustva. Jako me smeta to što neki članovi zbora ne mogu shvatiti da ljudi imaju neodgodivih stvari koje su jako delikatne i bitne. Ne želim da se itko osjeća prozvanim ali svrstavanje svih nas u isti koš jako je glupo i neutemeljeno. S druge strane ne poričem da ima i onih koji su imali glupe i neopravdane razloge za to da nisu išli na Veternicu. Ne znam što da napišem ali vam stvarno želim poručiti da se ne petljate u ono što ne znate i što nije vaša briga. Evo mojeg plana aktivnosti koje su se događale za vrijeme Veternice. U petak sam bio u školi, a nakon škole na svadbi od Martine Kolić, misi i na svojim najdražim katoličkim skautima koji su mi jedina svijetla točka u tjednu. U subotu sam od jutra do popodneva vježbao kemiju te navečer otišao na misu. U nedjelju ujutro bila je pričest u mojoj župi pa sam i tamo imao puno zaduženja. U nedjelju sam bio i na večernjoj misi te potom došao na probu zbora. Nadam se da nisam bio previše oštar ili da se itko osjeća prozvanim ali sam jednostavno to morao reći.

Dinko Klinec Ovo je bio moj prvi put na Veternici i zato sam bila pod posebnim dojmom. Na brdašcu, okruženi zelenim brežuljcima, u tišini i miru. Na Veternici sam napokon našla vremena da razmislim o svemu, o svom odnosu s Bogom, da ga osluškujem pa i da bolje upoznam sebe i zato mi se jako svidjelo dok smo u šutnji molili i razmatrali. Cijeli petak do Veternice mi je bil stresni i naporan, mislila sam si dal bu sve dobro prošlo, dal bum došla do Varaždina na vreme, al dok sam došla na Veternicu sam se opustila i prepustila. Sviđa mi se kak su duhovne vježbe bile osmišljene jer nije bilo previše ni premalo ničega, nego baš onak kak treba biti. Molitva, razmatranje, druženje i pjesma. Posebno me dirnulo kad je Davor rekao da moramo prvenstveno cijeniti sebe i super se u to uklopila pjesma na misi u nedjelju: „Ne boj se, dragocjen si u Božjim očima, vrijedan si i ljubim te.“ Davor me isto tak potaknul na volontiranje. Nismo ni svjesni koliko je, pogotovo starijima i nemoćnima potrebna naša pomoć. Prekrasno mi je bilo noćno klanjanje i pjevanje krunice milosrdnom Isusu. Primijetila sam da mi je zapravo tak nekaj poput Veternice falilo. Veternica je ostavila veliki trag na meni. Shvatila sam koliko puno vremena posvećujem svjetovnim stvarima, a koliko vremena posvećujem molitvi. Odlučila sam ustrajnije i više moliti jer nam ona mora biti nekaj svakodnevno kak i sve ostale stvari koje radimo kroz dan. Jako sam sretna kaj sam napokon malo bolje upoznala zboraše, svi ste mi jako prirasli srcu i zahvalna sam Bogu kaj me poslal kod vas. Jedva čekam novu Veternicu, tj. mogli bi po ljeti nekaj organizirati kak je predložila Sofija. ;) BB

Sabina Mikor Ovo je bio moj prvi posjet Veternici… Lijepo je puniti duhovne baterije a pogotovo je lijepo puniti ih na tom prekrasnom mjestu sa super društvom. Najljepši dio duhovnih vježbi mi je bio u subotu u jutro- tišina. U tom vremenu sam pristupio sv. Ispovjedi, to je bilo prvi put u mom životu da sam se dostojno pripremio za taj sakrament i nakon izlaska iz ispovjedaonice jednostavno se nisam mogao prestati smiješiti. Od početka dolaženja na zbor mi se sviđalo zajedništvo a kroz vikend ga je bilo u nemjerljivim količinama pogotovo u igri „Pero zove Štijefa“ . Predavanja/svjedočenja su me jako potaknula da se pokrenem i da pomognem bližnjemu svom, pogotovo starijim i nemoćnim, a homilije vlč. Damjana za ustrajnost i provođenja više vremena u razgovoru s Bogom. Sretan sam što sam ćlan ZMVB-a i zbog sudjelovanja na duhovnim vježbama i drugim događanjima. Hvala Bogu i hvala svima na ovom prekrasnom iskustvu! Dftba!

Josip Deglin Dragi moji, moram priznati da sam se jako radovala duhovnim vježbama, druženju i zajedništvu nas zboraša. Na probama se baš i ne stignemo družiti zbog puno obaveza pa su duhovne vježbe pun pogodak. Iako nas više od pola nije išlo bilo je predivno i posebno mi se svidjelo to što smo imali dosta vremena da se međusobno bolje upoznamo. Predivan je osjećaj kad se možemo maknuti od svakodnevnih briga i problema te uživati na tako lijepom mjestu kao što je Veternica.

Predavanja, hmm moram priznati da me se nisu previše dojmila. Tema je bila zanimljiva i jako korisna, ali ju je Davor nama prenio na jedan drugačiji način, odnosno prepričavanjem svojih svakidašnjih iskustva sa starijima, bolesnima i nemoćnima. Govorio nam je općenite stvari tipa da šaljemo razglednice kad idemo nekamo jer to druge veseli, da moramo pomagati starijima i tak. Velim, ne da ona nisu bila zanimljiva, ali nisam bila sva u tome kad je nešto govorio kao recimo na predavanjima prijašnjih godina. Jako mi se dopala jedna rečenica koju nam je pročitao: „Jednog dana Bog te neće pitati kakve si aute vozio, nego koliko si ljudi u potrebi u njima prevezao.“ jer me podsjetila na mojeg bratića koji vozi „magic bus“. Jedan pogled u susjeda pokraj, ispred ili iza bio je dovoljan da nam predavanja ne budu „pospana“ nego nasmijana. Još jedna stvar zbog koje su mi ove duhovne vježbe bile posebno drage jest naša draga Sofija koja je zračila ljubavlju i dobrotom prema nama. Konačno sam dobila recept od kruhaaaaa wuhuuuu! Hvala svima koji ste mi uljepšali ova tri dana, volim vas!!!! BVB

Marta Jurinić Ja se uvijek veselim Veternici. Bez obzira na vremenske prilike, meni tamo ne može biti loše. Uvijek si uzimam ta tri dana kao neku prekretnicu, tj. odskočnu dasku. Za mene je to vrijeme da malo zastanem, napravim analizu svoje svakodnevice i onda u molitvenom duhu pokušam donijeti odluke za kvalitetniji nastavak suočavanja sa životnim izazovima. Tako je bilo i protekli vikend. Odgajajući se kroz nekoliko godina na duhovnim sadržajima koje promiče naš zbor, danas je za mene Veternica postala nužnost i potreba. Ovogodišnje duhovne vježbe bile su malo, rekao bih, specifične. Inače, meni znaju reći da znam biti pomalo strog i kritičan, ponekad čak i romantičarski prekritičan. Stoga ću vjerojatno i u sljedećim recima biti dosljedan sebi takvom, no pritom nikako ne želim da to bude shvaćeno kao zlonamjerni komentar, već kao odraz moje želje za međusobnom otvorenom i iskrenom komunikacijom. Upoznavanje lika i djela Davora Hećimovića za mene je bilo zanimljivo iskustvo pri čemu priznajem da se Tihomirova najava našeg predavača kao „primjerka vrste koja je pred izumiranjem“ pokazala istinitom. Radi se o čovjeku koji svojim simpatičnom staromodnošću odskače od profila ljudi koje inače susrećemo, i Bogu hvala na tome. Odmah po završetku zadnjeg razmatranja Sofija je rekla kako joj se, nakon susreta s Davorom, čini da ona u svom životu nema dobrih djela. Ja ju u potpunosti razumijem. Kada vidite da je netko svoj život posvetio bližnjima (i daljnjima), apsolutno i bezuvjetno, onda vam zaista izgleda su svi naši sitni, često sebični napori da nekome pomognemo, neznatni i bezvrijedni. Tako je to ako ćemo se uspoređivati s Davorom i njegovim životnim pozivom. Neka nam stoga to iskustvo bude poticaj da još odlučnije umremo sebi i da upremo svoje snage kako bi, uz ljubljenje Gospodina našega, što izvrsnije ljubili bližnje, baš kao same sebe. S druge strane, čini mi se da duhovne vježbe nisu baš najbolje mjesto za upoznavanje s Davorom i njegovim načinom života. Nekako bih rekao za sebe, a ne moramo se svi složiti, da u duhovnom smislu i nismo previše profitirali. Reći će mi neki- pa da, ali duhovne vježbe ne moraju biti striktno duhovne. I slažem se s time. Kao što sam rekao ranije, naš dobitak svakako je bio taj što smo mogli naučiti kako prepoznati Krista u svim ljudima, a uz to smo se dobrano mogli preispitati kako stojimo s našom ljudskošću, i možda, gdje je nam je nestao altruizam (gdje se skrivao?). To sve stoji. No, nešto drugo bih također želio istaknuti. Naš

Davor nije se pokazao dobar u predavačkim vještinama. Meni osobno to je predstavljalo problem u razmatranjima. Nedostajala mi je komponenta na koju sam navikao, a to je rast u vjeri i produbljivanje znanja. Slušanje svjedočanstava o karitativnom radu ipak može postati dosadno nakon nekog vremena, a mnogi savjeti koje smo čuli smisleni su samo u kontekstu u kojima su stečeni- u direktnom posjećivanju osoba u njihovim domovima. To je ipak nešto što mnogi od nas nikad neće (moći) iskusiti. Nadam se da nisam loš čovjek ako primijetim da su predavanja bila nestrukturirana i monotona, da predavač nije niti jednom postigao kontakt očima i da je neiskustvo govora pred publikom bilo očito. Druga stvar koju bih spomenuo, a koja me malo žalostila, jest to što našeg duhovnika nije bilo s nama. Svjestan sam ogromnog brda obaveza koje vlč. Tihomir ima za obaviti. Svjestan sam njegovih obveza u župi, u pastoralu, u katedrali i na još sto mjesta koje ne vidimo mi koji ga ne poznamo bliže. I baš je zbog toga nepravedno od mene biti žalostan, ali ipak jesam. Ja razumijem da on objektivno nije mogao biti s nama. Jako sam mu zahvalan što je u subotu navečer došao i obogatio naše druženje s Isusom. I baš sam na zajedničkom klanjanju doživio koliko nam zapravo fali. Fali nam i na probama. Nevezano za Veternicu, ja mogu za sebe reći da ga gledam kao uzora u duhovnosti i svetosti, da me nadahnjuje i da dolazim na njegove mise s notesom ne bih li zabilježio ono što poručuje s oltara. Unatoč tome, želio bih napomenuti sljedeće: Mi trebamo duhovnika koji će biti s nama. Zbog roka koji nam je Željko zadao sad nemam više vremena za završiti ovaj osvrt na prikladan način. Izostavio sam druženja, molitve, zajedništvo, klanjanje, pjesmu, veselje, glupiranja… Nema veze, ionako mi se čini da sam previše tipkao. Želim samo reći da će mi ovaj vikend ostati u lijepom sjećanju i hvala svakome od vas koji ste ga upotpunili svojim osmjehom. Sve vas voli Ivan.

Ivan Jurjak Petak, 16.5. provela sam, ujutro učeći za nadolazeće ispite i kolokvije,a popodne odlaskom na vjenčanje prijateljice Martine. U subotu kako sam se probudila, obavila sam kućanske poslove, učila za faks, ponovila pjesme za nedjeljnu probu i večer provela sa svojom obitelji. U nedjelju je isto tako bilo na repertoaru učenje. Navečer odlazak na misu i na probu.

Valentina Herega Nakon napornog tjedna u kojem sam jako kratko spavao došla je ta čuvena Veternica. Ljudi koji su mi pričali o njoj govorili su da je to posebno mjesto gdje jednostavno struji duhovnost. Malo sam bio skeptičan prema svemu tome. Znao sam da je to bivši pavlinski samostan koji ima svoju priču, ali nisam mogao ni sanjati da na tom istom mjestu prepunom različitih građevina mogu pronaći smirenje u prelijepoj prirodi i prekrasnom krajoliku. Nakon što smo stigli i ušli u dvorište samostana, bio sam u šoku, pozitivnom naravno. Tijelo mi se samim dolaskom počelo napajati nekim mirom i mogu reći da sam se stvarno opustio. Baš tako nešto sam i tražio na Veternici. Trebalo mi je malo mira i tišine nakon bučnog školskog tjedna zvanog „norijada“. Bila mi je potrebna smirenost jer počinje matura i baš sam apsolutno sve tamo dobio. Druga stvar na koju se hoću osvrnuti je činjenica da smo stvarno jako dobra ekipa i drago mi je da sam neke ljude malo bolje upoznao. Trebalo bi se na tome još poraditi, ali ipak mi je jako drago da sam o nekim ljudima nešto više saznao. Treća stvar koja možda nije toliko bitna, ali je meni smiješna i na neki način jako zanimljiva je da sam već nakon 10 minuta individualnog klanjanja u subotu navečer počeo drijemati. Ne mogu vam opisati koliko je tih 15 minuta drijemanja bilo blaženo. Baš kao da spavaš u raju (ili je valjda tako

svaki put kad si jako umoran). Sve u svemu, ove duhovne vježbe su mi puno pomogle u shvaćanju zajedništva u našem zboru i nadam se da ćemo se truditi to zajedništvo sve više jačati jer nas ono drži bliže našem Gospodinu zbog kojeg živimo. Hvala Bogu na tome što sam osjetio njegovu blizinu u toj posebnosti Veternice i druženju s vama. Bvb+

Petar Šimunić Duhovna obnova je nešto što je potrebno svakom vjerniku na svijetu. Svako treba za sebe odvojiti malo vremena da se iscijeli iznutra. U početku, moram priznati da sam pomalo bio pod „kočnicom“ što s tiče duhovne obnove. Nisam 100 posto bio siguran što je to i koji je cilj. U glavi sam si to protumačio u sasvim krivome smjeru, no mislio sam si, ako je Bog tako želio da idem, onda neka bude na njegovu slavu. Putem do Veternice u automobilu su bili Dominik, Dijana i Marjana. Oni su mi pričali kako je to bilo svih prijašnjih godina i kako je tam zapravo stvarno lijepo. Odmah sam gledao na drugi način sve to. Kad smo napokon došli ostao sam bez daha- ni u snu nisam pomislio da je Veternica tako lijepa. Sav taj ambijent i krajolik u meni su stvarali neopisiv osjećaj dobrote, sreće i zajedništva a najviše Božje prisutnosti. Jedva sam čekao da otiđem u Crkvicu da ti Bože zahvalim što si me pozvao ovdje k tebi da budem sa tobom i sa svim divnim ljudima što su također došli sa mnom. Sve one ružne misli su se u trenu izbrisale iz moje glave. Prije svete mise otišao sam zamoliti vlč. Tihomira da me ispovijedi, on je to objeručke prihvatio i ispovjedio me. Želio sam imati što prije čisto srce na Veternici da slavim tebe Bože. Slušajući duhovna predavanja koje je predvodio gosp. Davor mnogo toga sam zapamtio kako biti onaj pravi kršćanski čovjek koji se krasi lijepim djelima a ne samo riječima. Uvelike to me je potaknulo da i ja u daljnjem životu mogu pomoći bilo kome kad mu god zatreba. Najljepši trenutak se dogodio kada smo imali 2 sata slobodno prijepodne samo za sebe- tu je počela moja duhovna obnova. U svome srcu sam otvorio vrata da uđe Bog i da razgovaramo ko 2 najbolja prijatelja. Za vrijeme trajanja razgovora sa Bogom napisao sam molitvu koju smo trebali predati prilikom večernje svete mise. Čitajući je ponovo pod misom prije nego što smo ju stavili u košaru, jako me je dirnulo to što sam zapravo napisao i rekao sam: Bože usliši mi molitve. Nakon mise po mraku sam otišao malo u šetnju po kalvariji da se još jednom zahvalim tebi Bože na svim dobročinstvima koja nam daješ i divnim prijateljstvima. Taj dan je bio dan iscjeljenja moje duše. Zatim slijedeći lijepi događaj na Veternici se dogodio kada smo imali cijelonoćno klanjanje. Izabrao sam između 3 i 4 sata u noći. To sam si postavio kao cilj, ali i na nekakav način pokoru za sebe. Sa mnom su bile Zrinka i Marta sa kojima sam i zapjevao 2 pjesme tokom molitve i stvarno sam se osjećao počašćeno- od srca im hvala na podršci i na svemu. Tokom doručka, ručka i večere vladalo je jedno zajedništvo, ljubaznost, dobrota među svima nama. Najteži se trenutak dogodio kad smo se trebali vraćati svojim domovima. Bilo je jako teško napustiti sav taj divan prostor, divne ljude, divna predavanja, divna prijateljstva, divna druženja, divne igre, divne molitve jer Bože divan si i na svemu ti hvala. Nadam se da ću se još mnogo puta vratiti sa ovim predivnim zborom da ponovim ovo divno iskustvo jeeer „naš Bog je velik“!

Kristijan Blaži

Većina vas zna, a ko ipak ne zna, nedavno sam se zaposlila kao novinar na jednom portalu i to je glavni razlog zakaj nisam išla na duhovne vježbe na Veternicu – radila sam preko vikenda i nisam se mogla zamijeniti. Kak su moji dani prolazili? Ne baš sjajno i opuštajuće. Ispred laptopa sam stalno čitala vijesti, zivkala ljude pa tipkala i objavljivala. Uglavnom, to je to. Jedina zanimljivost je bila da sam pisala o gostovanju američke pro-life aktivistice Lili Rose koja je boravila u Hrvatskoj i održala predavanje u sklopu Kulfesta. Lila Rose ima tek 26 godina, a od 15. godine odlazi na „undercover“ zadatke u klinike za pobačaje i snima, odnosno intervjuira „doktore“ koji vrše abortuse i zbilja treba pogledati njene reportaže na YouTube-u. Jako je potresno i posvijestite si koja je to industrija u kojoj nema ni trunke humanosti, a kamoli slobode i demokracije. Nedjelja je bila naporna jer je situacija u Slavoniji počela biti katastrofalna i onda sam navečer došla na probu i vidla vas nasmijane i bilo mi je još više krivo kaj nisam išla s vama.

Jelena Brcković Veternica je za mene jedno posebno mjesto na koje ću uvijek rado odlaziti. Prve godine, u veljači 2011., ta Veternica je uvelike promijenila moj život. Ovogodišnje duhovne vježbe su mi bile posebne upravo zbog toga jer već dugo vremena zbog raznoraznih obaveza nisam bila na Veternici i napokon je došlo to vrijeme. Dok smo se približavali duhovnom centru, srce mi je sve jače lupalo i jedva sam dočekala uletiti u dvorište. Oduševljenje je trajalo do samog kraja duhovne obnove i, iako se čak nisam ni ja u početku previše pronašla u predavanjima, smatram da su bila jako korisna i da te stvari treba znati jer ćemo se sigurno jednog dana naći u situacijama o kojima nam je pričao Davor. S obzirom da sam dugo razmišljala da li ići ili ne na duhovne vježbe zbog mature koja je započela dva dana nakon njih, drago mi je da sam otišla i bila bi u potpunoj zabludi da sam zbog takvog glupog razloga kao što je matura ostala doma. Evo već sad vam svima kažem da mi je psihologija prošla malo lošije i ispod očekivanja, ali današnja politika je bila super tako da je još uvijek sve okej. Ali smatram da je upravo tako i trebalo biti i da Bog ima neki dobar razlog za to i u tome mi je jako pomogla Veternica i razmišljanje o tome što ja zapravo želim od sebe u budućnosti, na kojem faksu i u kojem poslu se vidim i kamo me Bog želi usmjeriti. Treba pustiti Njega da djeluje i vjerovati da je plan za nas već odavno spreman – pouzdati se u Njegovu providnost i dati mu svoj život da bude Njegova volja u svemu. Dok smo u subotu ujutro imali šutnju i promišljanje, morala sam se ipak povući i učiti za ispit, ali sam zadnjih par minuta zaista provela u tišini i shvatila da Bog točno zna kamo će sa mnom i da mu trenutno sve ide u najboljem redu. Na meni je samo davati onih 2% vremena na koje nas je Damjan opet podsjetio. ☺ Zbog toga mi je ova Veternica uvelike pomogla i drago mi je da nisam poslušala one koji su mi govorili da ne bi trebala ići i da bi trebala ostati učiti doma. Kako kaže sv. Franjo Saleški: „Svaki dan si odvoji pola sata za molitvu, osim ako imaš puno posla – u tom slučaju si odvoji jedan sat.“ Ima čovjek pravo i to sam ja iskusila u ovom odlasku na duhovne vježbe. Baš dok imaš puno posla i dok te sa svih strana sve pritišće, odi k Bogu, jer samo je u Bogu mir, dušo moja (ta pjesma u nedjelju na misi me posebno dotaknula). Sretna sam jer sam provela s vama predivna tri dana i svakim danom sam sve sretnija jer postojite u mojem životu. Zaista me obogaćujete svojim postojanjem i drago mi je jer smo se družili i proveli predivno vrijeme zajedno. A da tek ne spominjem nastup na Marijinim obrocima koji je bio fenomenalan i za kojeg sam potpuno sigurna da ga je Bog tako savršenim

izveo jer smo ipak to sve radili i radimo za Njega. ☺ Moram priznati da su mi čak i malo oči zasuzile kad nam je zapjevao Bogoslovski oktet u nedjelju popodne kad je trebalo otići s Veternice. Hvala dragom Bogu na svima vama, na Veternici i Damjanu koji nas je radosno i velikodušno primio i čuvao. ☺ Drž'te se, čuvajte, molite, nosite Veternicu u srcu do idućeg posjeta i ne zaboravite na: Pero zove Štefa, Štef zove sedam, sedam zove DVA ☺ Sad se morate smijati ako se već ne smijete. E tako ☺ Nastavljamo s igrom već na idućoj probi, hehe ☺ Bvb+

Marija Granić Hm, sad trenutno nemam ni riječi kaj bi pisala a nakraju bude cijela stranica :) Prvo bih htjela reći da mi je stvaaaarno jako žal kaj sam opet, po drugi il treći put, ne mogla iti i uvijek se nekaj najde kaj nemrem i još sam više razočarana zbog toga. Prošli (ili prvi put) je bilo to da sam imala europsko natjecanje iz plesa za koje sam se pola godine pripremala i nikak to nisam mogla odbiti, prošle godine opet nešt a ove godine bi se reklo zbog gluposti al opet bitne stvari. Dodjela nagrade za maturante, ti svi dani, i naposljetku, čuvanje nećaka jer su moji bili na svadbi i bil je kod nas cijelu subotu, prek noći i u nedjelju. Utjeha mi je ta da sam bar sretna da sam kroz petak kad ste vi već uživali na Veternici, bila na kiši i prisjetila se Dubrovnika, ali i upoznala ljude i svjedočila. Kak smo čekali autobus za taj zadnji party, propustila sam 2-3 busa jer su se svi tiskali na jedan i više mi izluđivalo to stajanje na hladnoći i da nikak ne upadnem na bus. Nakraju je i vrijedilo smrzavati se i kisnuti jer sam upoznala par osoba koje su me iznenadile svojim mišljenjima i svjedočanstvima. Uspjela sam dosta vremena imati da saslušam jednu osobu koja me doslovno strefila svojom pričom. Ne znam ni sama kak smo došli na tu temu, uglavnom, rekel mi je za prometnu njegovog tate. Zbog alkohola je završil u jarku, pa bil u komi, rekli su mu da ne bude preživel i kasnije kak se probudil, počel oporavljati, rekli su mu da nije stabilan psihički za terapije, a on je bil uporan. Dobil je i vjeru u Boga ali je i rekel, ak Bog hoće da on više na noge ne stane, da bude u kolicima cijeli život sa svojih 44 godine, da bude se s tim i pomiril. Čovjek je imal sve više vjere i nade, i jedan dan je sam osjetil da ima dosta snage i pred svima doma je ustal iz kolica i počel hodati. Bil je čovjek od riječi, a kad se probudil rekel je svojima da bude on dobro. Znal je da je tek u srednjim godinama i da ne sme stati sa životom zbog te nesreće. Znal je da je zaribal i da sad mora biti uporan i vjerovati. Oporavil se, sad kroz ovih 6 mjeseci je psihički stabilniji, obavil je terapije i normalno funkcionira. Okrenul je životne navike, kap alkohola više nije popil i sve se na bolje okrenulo. Više je počel i ženu voljeti, ukućane ljubiti i poštovati, itd. Na neki način mi je onda i drago da, ak sam već i ostala doma i nisam išla na Veternicu, da sam mogla saslušati nekoga, posvjedočiti sa svoje strane gledanja i pružiti potporu u čemu već mogu. Zato kaj svi znamo da ti maturantski dani dovode samo alkohol, opijanja, zabavu na čudne načine itd. Al moj zadnji maturantski dan je bil drukčiji, po meni, posebniji. S druge strane, tu je bila i subota, cijeli dan s nestašnim nećakom koji svaki dan sve više i više iznenađuje svojim „spikama“, ispadima, facama, razgovorom, ponašanjem. Zahvaljujem Bogu kaj imam nekog tak malog člana u obitelji koji me, nevjerojatno, ali može nečemu naučiti. Taj dan sam se nekaj pokačila s mlađom sestrom i došel je do nas i rekel: „cure nemojte se svađati! To nije lijepo!“ Praktički on nas uči kak se ponašati, haha. Ne voli on galamu, dizanje tonova, svađu, prepiranja. Mali dela reda u kući :-)I tak, igrali smo se, proveli lepo dan, navečer sam ga lepo posela u krilo i objasnila kakav bu plan za navečer. Crtić ako hoće, pa kupanje, večera i spat. Naravno, malo se protivil tom planu al nakraju je sve ispalo odlično. Tu noć nisam ništ spavala jer me cijelu noć rital i okretal se ko palačinka

po tom krevetu, ali nek, bar me nasmijal :-P Štvarno uživam uz njega, i baš kak sam se molila navečer, zahvaljivala sam Bogu na svima vama koji ste bili na Veternici, ali i na nećaku koji je moj dan ispunil bar nekak kad već nisam mogla biti s vama tam radi čega sam baš bila tužna. Nedjelja ko nedjelja, dan za odmor manje-više. Ujutro sam s njim otišla na misu pa onda ručak i poslije su već brat i šogorica došli po njega. Uglavnom, ispunjeni vikend. Bilo bi mi puno lepše da sam mogla provoditi taj vikend s vama tam, jer bi mi bilo od koristi i melem za dušu, koristan i poučan, ali kaj sad morem. Taj zadnji dan maturantski u petak je, ak niš drugo, koristil da sam malo posvjedočila ljudima s kojima sam tam bila i razgovarala. Bili ste mi svi jako u srcu i molila sam za vas, nadam se da ste vi i za nas koji nismo mogli iti. Žal mi je kaj nisam išla, al opet mi je i drago kaj sam bar imala koristi od tog kaj sam doma bila. Svojima pomogla oko čuvanja nećaka da ga ne moraju nekome dati na čuvanje dok su oni na svadbi, a i svako svjedočanstvo je dobro došlo. Drago mi je da vam je bilo lepo i da ste se duhovno ispunili i napunili baterije, to se uostalom vidlo i na Marijinim obrocima :) hvala vam svima kaj postojite, stvarno ste mi pri srcu, i još jednom – nek vas sve prati Božji blagoslov kud god idete, a sad dalje, ko može nek se malo pomoli za moje ispite završne ;) to bi bilo to od mene ;) Bvb!

Elizabeta Cindrić Petak 18.05. Bio sam na svadbi Martine Kolić i Hrvoja Živković. S Martinom se već dosta dugo poznajem budući da smo zajedno bili na zajednici u našoj župi, a i moji roditelj su njezinim roditeljima bili vjenčani kumovi. Tako sam petak proveo na svadbi koja je zaista bila prekrasna i rekao bi „dosta katolička“! ☺ Vratio sam se u 5 ujutro, legao i probudio se oko 10h. U 14,30h krenuo sam za Zagreb jer sam tamo u 16,30 imao formaciju za instruktore, budući da sam nešto stariji instruktor bilo je dosta važno da budem tamo. Nakon formacije imali smo druženje, igrali smo mafiju i jeli palačinke s nutellom :P. Doma sam se vratio oko 3h. U nedjelju sam se probudio u 9,20. U 10h sam već bio na probi zbora u svojoj župi i u 12h je bila misa (na misi je bila i Lila Rose pa je posle mise imala kratko svjedočanstvo). Nakon mise ostao sam malo razgovarat i družit se s ostalima. U 16h imao sam probu s zborom jer se spremamo za jedan dosta važan nastup ovaj petak. Nakon te probe malo sam još prošetao Zagrebom i navečer pogledao film o Don Boscu jer ga još nisam pogledao, a već sam 2 godine u salezijanskoj župi. Eto, to je bio moj vikend. ☺ BVB!

Damjan Klemenčić Moj vikend počeo je u četvrtak. Nakon predavanja na faksu koje je završilo u 14h, krenula sam direktno na bus za Varaždin u 15:15, zato što sam, odmah nakon što sam došla u Varaždin, u 17h imala probu s solisticama za prvu pričest. U petak je bila svadba od Martine Kolić pa sam ujutro išla k frizerki i još neke sitnice obaviti u grad, spremiti se i prije svadbe na probu pjevača za svadbu do sv. mise te nakon toga na proslavu. U subotu kad sam se probudila išla sam učiti. Za subotu navečer je od prijateljice dečko organiziral iznenađenje za rođendan svoje cure gdje je pozvao njezine najbolje prijatelje da ju dočekaju, gdje sam sudjelovala i ja. U nedjelju je u našoj župi bila prva pričest gdje sam svirala, nakon toga sam došla doma i pomogla mami složiti ručak za goste jer je mama slavila rođendan. Kad su gosti otišli krenula sam učiti, tada mi je rekao tata da ide u Zagreb i da nek se spremim. Ja sam se odmah spremila i krenula s njim u Zagreb. U ponedjeljak mi je nastava počela u 10 i trajala do 17 te sam od 13-15 morala pisati test. Budući da sam saznala da je druga grupa pisala blic

test iz programiranja, to je značilo da bude i moja grupa čim budemo prvi put imali, a to je bilo u utorak ujutro u 8 te sam stoga ostatak dana provela učeći programiranje. Budući da je programiranje predmet koji bi mogla lako pasti zato sto nisam baš najbolje napisala kolokvij, izrazito mi je bitan svaki bod jer mi pad iz tog predmeta znači potencijalno ne dobivanje doma itd., itd.. Naravno, kao što smo i pretpostavili, u uto ujutro smo pisali test.

Lucija Žignić

Hvaljen Isus i Marija! ☺ Lepi pozdrav svima. Ko zadatak smo dobili napisati esej i mi koji nismo bili na Veternici. Osobno, nikad nisam bil na Veternici, i bilo mi je žao da nisam išao kad sam saznao da ne mogu, a još više kad sam čul priče kak je bilo tam.. No, da prepričam svoj vikend. Petak navečer, proba sa zborom za nedjeljnu prvu pričest koja je taj vikend bila u našoj župi te smo se poslije probe nas 10-ak zaletjeli pogledati film Godzillu. Nisam baš nešto bio očaran, očekivao sam puno više od filma. Trajalo je 2 sata. 2 sata „zaglupljivanja“. Subota, ujutro u 9:30 generalna proba pjevanja s prvopričesnicima za nedjeljnu pričest. Bil sam više uzbuđeni nek oni! :D Poslije njihove probe, proba dječjeg zbora do nekih 12 sati. Nakon toga došel sam doma, bil je ručak, kroz popodne sam obavljal sa svojima neke poslove, a navečer smo otišli do prijatelja na druženje. Nedjelja, jutarnja misa polaganja zakletve za župno pastoralno vijeće, i odma poslije mise u 10:00 prva pričest. Glavni razlog zbog kojeg ni nisam išel u prvom slučaju. Ako mi je ijedan dio dana bil tužan ili dosadan, vidjeti njih 60, koje smo kroz cijelu godinu pripremali za taj njihov poseban dan.. poseban dar. Način na koji su otpjevali pjesmu Moj Isus, definitivno ne budem nikad zaboravil. Dječji glasići su uvijek nekaj posebno, a ovo je bilo.. klavir na maximumu i još se ništ nije čulo, njihovi glasovi su sve nadglasali.. Poslijepodne na pričesti kod bratića u Nedeljancu, a navečer proba. Dakle zaključak, bilo mi je lijepo doma, i užitak slušati plod našeg i njihovog godišnjeg rada, i gledati ih sretne i nasmijane, ali sudeći po pričama, ipak mi je žal da nisam išel. Božji blagoslov svima +

Filip Tenko

Dragi zboraši! Našu duhovnu obnovu na Veternici najbolje mi opisuje ovaj citat: „ Ako nitko drugi, Bog nam

je svjedok!“. Znate i sami kak su tekle prijave i kolki nas je broj išel, al eto na kraju mislim da je bilo baš onak kak je trebalo biti. Gospodin je sve posložil za svakoga od nas. Svatko to može potvrditi i drago mi je bilo na kraju svega, prije nego smo išli doma, vidjeti ljude kak im se nejde doma. Iskustvo me naučilo da nikad nejdem s nekim očekivanjem na duhovnu obnovu, jer se tek onda dogodi skroz suprotno od toga kaj si zamislimo ili se razočaramo. Davora Hečimovića sam slušala prije šest ili sedam godina, a do onda nisam uopće imala takvi pogled prema starim i nemoćnim ljudima. Uvijek bi si mislila da se ima neko za njih brinuti, a zapravo nije tak. Čovjek je stvarno jako skroman, brižan i u potpunosti živi onu rečenicu „Čovječe, gdje ti je brat tvoj?“. U nekim slučajevima me jako dirnulo kak on pristupa tim ljudima, s kolikom brigom i ljubavi, koliko toga žrtvuje i postavil je druge uz Gospodina na prvo mjesto, prije samoga sebe. Ja sam se zamislila nad onim pitanjem dal vidim potrebe, ne samo svojeg susjeda, nego i svojih najbližih. Drugo kaj me se dojmilo je bil

križni put. Ta naša kalvarija je baš posebna i jednostavno to hodanje do velikog križa je meni jako smirujuće i oslobađajuće. Čitali smo onaj klasični križni put koji možda već i znate na pamet. Jedanput nam je vlč. Damjan rekao da nek obratimo pozornost na pitanja koja nam se postavljaju u molitvama, kak npr., meni jedno od najdubljih: Kako ti nosiš svoj križ? Ili: Zašto ne želim nositi svoj križ koji me vodi u nebo? Eto, trebamo biti u potpunosti iskreni s Gospodinom i ponizni, jer to znači da prihvaćamo svoj križ. A On je tu za nas, samo Ga trebamo slušati i napokon znati zašutjeti. Na kraju, Davor je i rekao one tri riječi hvala, oprosti i pomozi. Često jednu izgubimo negdje, a jedna bez druge stvarno ne ide. Možda je ovo bilo malo drugačije predavanje nego do sad i kak smo naučeni, ali mislim da je jako dobro zaokružilo našu situaciju. Da si posvijestimo da smo tu za Gospodina, ali da ne zaboravimo i na svakoga od nas, kak na Žeca, vlč. Tihomira, tak i na svakoga pojedinca jer je svako bitan i jedinstven. Budite blagoslovljeni! +

Vesna Cesar

Bok! Ak nije prekasno, jer znam da kasnim budući je rok bio do 21h, rado bih se pridružio u dijeljenju mog dojma s Veternice kroz SMS-esej, pa Ti vidi jel može proć u 'štampariji'. Jučer mi je bio jako naporan dan, pa nisam imao snage. Dragi prijatelji- Božji suradnici! Boraveći i družeći se s vama na Veternici, osjetio sam nešto što već dugo nisam- a to je nada za nasu ispaćenu Hrvatsku. U ova teška vremena, kad si okružen mladim ljudima koji su dobri kao kruh, žele činiti dobro, koji istinski ljube Boga i bližnjega svoga te koji su puni snage, volje, optimizma, radosti i pozitive- onda se ne moramo bojati za svoju budućnost. Ono sjeme koje je Bog u nama na Veternici posadio, nek zlo ovoga svijeta ne uništi, već neka trajno donosi plodove. Uz vas sve, drage, tople i nasmijane, učvrstio se moj, sve vise rasklimani optimizam koji je takav zbog rastućeg zla oko nas. Hvala vam na tom učvršćenom optimizmu! Želim i molim našeg dobrog Oca da nas sve čuva i sačuva te blagoslovi, da zajedno donosimo plodove mira, ljubavi i blagoslova; da budemo svjetlo što gori u tami, a tama ga ne obuzima. Vjerujem u vas, prijatelji moji dragi! Bogu slava i hvala što postojite! Dragi moji prijatelji, ostajete trajno u mom srcu, mislima i molitvama! Želim vam uspjeh u životu i radu, Božji blagoslov i pozdrav!

Davor Hečimović

Dugo vremena nisam uviđao smisao eseja. Svaki put sam se bunio u sebi i bio uvjeren da, ako nekoga moraš tjerati da napiše razmišljanje ili dojmove, ne možeš dobiti iskrene riječi i ono što je čovjek zapravo doživio. Još uvijek djelomično tako mislim, ali ključna riječ je djelomično. Ova godina je bila jako naporna za cijeli zbor i za mene osobno i jedva sam čekao Veternicu da se odmorim i pripremim za dalje. Tjedan prije sam bio jako deprimiran jer sam vidio koliko nas ide, ali kroz par dana sam se smirio i prepustio sve u Božje ruke. Bog sigurno najbolje zna tko mora ići, a tko ne, možda su oni koji nisu mogli ići taj vikend bili potrebniji negdje drugdje. Meni je bilo gdje sa vama dragi pjevači jako lijepo, pa bilo da je riječ o probi, nastupu ili duhovnim vježbama. Veternicu sam ove godine doživio jako posebno zbog svojih osobnih stvari i baš sam bio opušten. Uzeo sam si za zadatak i dobio na zadatak dva izazova koja ću, nadam se, uz Božju pomoć uspjeti izvršiti :-). Predavanja su bila malo neobična jer se govorilo u natuknicama i primjerima i možda me nisu pogodila onako u srž, ali svejedno su mi bila dobra i korisna. Dopala mi se Davorova skromnost, hrabrost i odluka da svoj život posveti potrebnima i to mi stvarno izgleda i zvuči totalno nevjerojatno i kuul.

Svaka čast. Jako su mi se sviđali svi obroci, baš smo se dobro zabavili, navaljali tonu gluposti i dobro najeli. Ono kužiš, meni je jelo bitno :-). Ne znam kaj još napisati jer mi je stvarno bilo sve super osim cucki koji su lajali na nas i skoro nas vgrizli, užas, ne znam zakaj ih ljudi nemaju zaprte ili kaj već :-). Doma mi se baš i nije išlo, ali morali smo i onda me počela hvatati nervoza, a dalje već znamo kako su se stvari odvijale. Na kraju ponedjeljka je sve super završilo i zato Bogu fala, stvarno nam je bio od pomoći i to se vidjelo i čulo. A za 10, 20 ili 50 godina dok ćemo se prisjećati svega gdje smo bili i što smo radili ovaj esej će nam sigurno biti od pomoći i sjetit ćemo se kako nam se nije dalo pisati, ali ćemo se sigurno samo osmjehnuti na to :-).

Željko Martinković Jedne lijepe večeri sam se uputio sa najboljim zborom na svijetu na duhovnu obnovu na Veternicu. Točnije, to je bio petak. Kad sam stigao na odredište ostao sam bez riječi, taj kraj i priroda su mi oduzeli dah. Odmah sam shvatio da je tu bila upletena Božja ruka što je na tako lijepom mjestu sagrađena crkva, križni put, mjesta za igru i druženje te sobe za spavanje. Od prvog dana sam osvijestio da mi je falilo to prijašnjih godina, taj mir i svježi zrak da razmislim o svim problemima i dam duši malo prostora da se susretne sa Isusom. Ja sam bio u sobi sa Kristijanom, Josipom i Zvonimirom. Soba nam se zvala "Nazaret". Kad sam ušao u tu zgradu gdje se spava, odmah su me impresionirala imena soba. Tu se vidjelo da je Veternica baš pravo mjesto za opuštanje i susret s Isusom. U sobi smo puno razgovarali jedni o drugima i dodatno se upoznavali. Prošli smo puno tema, od sporta, zdravlja do kako smo prvi puta kročili u crkvu i zavoljeli to što radimo, a to je pjevanje. Kad smo se raspakirali i sredili sebe i krevete, krenuli smo na zajedničku svetu misu koju je vodio velečasni Tihomir Kosec, a s njim je još bio i Damjan Koren koji nas je i dočekao kad smo došli na Veternicu. Sveta misa je prošla u raspoloženom i raspjevanom tonu uz prisutnost Isusa koji se probudio u svima nama. Nakon svete mise smo imali večeru na kojoj smo se fino najeli i ispričali. Stariji kandidati su nam pričali kako je njima bilo prijašnjih godina i upoznali nas sa svime što nas čeka. Kad smo se napokon dobro napunili (najeli) velečasni Damjan nam je iznio program kroz koji smo prolazili taj vikend. Predstavio nam je gospodina Davora Hečimovića koji je vodio duhovnu obnovu. Iste večeri smo išli na prvo predavanje, ili sam uvod, gdje smo se upoznali sa Veternicom (od njezine prošlosti do današnjeg dana) i Davorom Hečimovićem te je svatko od nas morao reći nešto o sebi da nas duhovnik bolje upozna. Teme su bile svakakve prirode, o starosti i zbrinutosti o starijima te druge. Napokon je došlo vrijeme za odmor. Spremili smo se za spavanje, zahvalili Bogu na lijepom danu i mirno usnuli. Buđenje je bilo jako rano, oko 7 sati. Velečasni Damjan nas je došao budit na starinski način, zvonom, koje mi još dan danas odzvanja u ušima. Imali smo zajedničku jutarnju molitvu iz časoslova te nakon toga fini doručak. Kad smo se najeli, opet samo imali predavanje od Davora. Nakon toga je uslijedilo vrijeme šutnje. Za to vrijeme sam osjetio da sam ispunjen stvarno nečim posebnim. Prošao sam križni put po kiši koja me nije smetala, kao i Isus kojega su tukli i bacali kamenje na njega. Ako se on nije bojao ni predao, nisam se ni ja. Kad sam završio sa križnim putom otišao sam u sobu i počeo čitati Bibliju i razmišljati o svakoj pročitanoj riječi. Bio sam ispunjen Duhom Svetim koji mi je dao neku neobjašnjivu snagu. Za mene je to vrijeme bilo najljepše provedeno na Veternici. Mogao sam u miru misliti na nekoga koga volim i kome sam se posvetio, te razmišljati o Njemu. U lijepo sjećanju mi je još ostalo provedeno vrijeme sa jednom meni posebnom osobom. Zajednički smo čitali Evanđelja i iz njih izvukli neke citate te ih zajednički pisali na srčeka koja smo kasnije stavljali na krevete

od dragih nam ljudi. Ali tome je došao kraj, morao sam krenuti prema kući jer me drugi dan čekala neizvjesna sudbina mog koljena (magnetska rezonanca). Molio sam se Bogu i Mariji te ih zamolio da mi uslišaju molitve koje sam im izgovorio te da mi pomognu da pretrpim sve što me čeka, kao što je Isus trpio za nas na križu. Veternica će mi sigurno ostati u lijepom sjećanju i sigurno ću se, ako ću biti u mogućnosti, čim prije vratiti, jer tamo je stvarno pravi mir za dušu i tijelo. Bolje sam upoznao Isusa i sprijateljio se s njime. Sada znam da će uvijek biti uz mene i pomoći mi u svakoj neizlaznoj situaciji. To bi ukratko bio moj osvrt na sjajnu duhovnu obnovu na Veternici.

Dominik Blaži

Dakle na Veternicu sa ZMVB-om nisam išao jer sam u petak navečer išao u svatove, iz svatova sam u 8 otišao voditi skaute pa sam se vratio u svatove i ostao do 4 ujutro. U 8 ujutro sam već bio na Korzu i pripremao sve za podjelu jagoda sa Hrastom. Tamo sam ostao do 1 popodne. Onda sam napokon otišao spavati. Navečer sam išao na misu i poslije sa prijateljem na dogovor za skaute (14.6. nam je obećanje u Rijeci, imam hrpu stvari za organizirati za cijelu biskupiju ). U nedjelju ujutro je kod nas bila pričest. Navečer sam došao do katedrale, bez glasa, i tamo smo se vidjeli. S jedne strane mi je žao što nisam bio na Veternici, al s obzirom na sve što sam odradio taj vikend i kako sam se nakon toga osjećao, sve bih opet ponovio na isti način. Jednostavno osjećam da sam učinio ispravno.

Dominik Klemenčić

Mir bio sa svima vama! Ne znam od kud da počnem jer ima puno lijepih sjećanja na duhovnu obnovu na Veternici. Veternica je predivno mjesto za rast u vjeri, za mir u duši i razgovor sa Bogom. Kao i svake godine, i ove je bila jako zanimljiva tema. Ove godine je bila 4. Božja zapovijed, a koja je meni jedna od premalo shvaćenih zapovijedi... Barem s moje strane! Nikad nisam mislio da je jednostavna kao što je naš voditelj duhovnih vježbi opisao, nikad nisam mislio da je jedna tako mala stvar nekome toliko bitna kao što je npr. osmijeh, čaša vode, samo kratka vožnja po gradu ili nešto slično… Činio sam takve stvari jer sam znao da je dobro to što činim, ali da toliko znači nekome nisam pomislio ni u snu… Sada barem znam zašto mi se baka uvijek tako lijepo nasmije i milo me pogleda dok joj donesem čašu vode. I uvijek mi veli ″Bog ti plati″. Tako da nastojte činiti male stvari da bi na kraju dobili veliku stvar, a to je Kraljevstvo Nebesko. Kao što Isus kaže ″Što učinite jednom od moje najmanje braće i meni učiniste...″ tako smo i mi pozvani da to činimo jedni drugima, bili mi mladi ili stari, zdravi ili bolesni,... Lijepo smo se obnovili u vjeri, odmorili tijelo, ojačali u duhu i prijateljstvu, pa čak i podosta igrali i zabavljali se i sve u svemu jako je bilo lijepo... A za kraj, Pero zove Štefa, Štef zove 4, 4 zove 2 :) hahaha... BVB!

Darko Šestanj

Kako sam provela vikend kad ste vi bili na Veternici?

Jedan od razloga mojeg neodlaska na Veternicu je odluka da konačno provedem jedan vikend s obitelji koji mi je možda bio taj tren potrebniji nego sama duhovna obnova. Svaki vikend mi se svodi na to da kad dođem iz Zagreba na vikend, doma samo prespavam, doslovno. Veternica je bila odavno planirana, međutim, nisam to kak spada uskladila u

raspored obaveza koje su naknadno došle pa sam morala birati. Uglavnom, petak sam provela ko i cijeli tjedan- na praksi, popodne sam se vratila na Savu po stvari i išla sam doma iz Zagreba. Došli smo popodne u Varaždin i odma sam išla na probu katedralnog zbora u 6, a poslije na zajednicu u 8, koja nam obično traje do 10-11h navečer. Poslije zajednice sam išla doma. U subotu sam prvenstveno htjela biti sa svojima doma. Ujutro sam im prepričavala događaje iz Pariza, a onda sam išla s mamom kupovat neke stvari za kuću, i malo smo skoknule do tete. Popodne sam izrađivala za Tihomira čestitku pošto mu je bil rođendan. Onda me zval Josipov tata da bi došli do nas u gorice po vino, a i da se malo podružiju i službeno upoznaju s mojima. Pa reko, nema baš odmora doma, al bilo mi je drago da je to tak ispalo neplanirano jer se dogovaraju dugo za susret. Tak da su došli popodne k nama, doma, pa smo svi skupa išli u gorice, i tam smo se šalili, tata je slagal nekaj za pregristi i to druženje je trajalo do večeri. Moj tata je moral na Udrugu vinogradara i svirku poslije, pa je Josipov tata išel s njim jer i njega sve to jako zanima. U međuvremenu sam s Josipom otišla kupiti još neke stvari za krizmu koju mu je brat imal sutradan, pa su onda oni otišli doma. I prošla subota. ☺ U nedjelju sam bila pozvana k njegovom bratu na krizmu, tak da sam išla u Varaždin u pol 11 na misu k njima, i poslije smo išli na ručak u Crnko. Malo smo si čak i zaplesali i zabavljali se, pa sam išla u 5 na probu katedralnog zbora za misu, i opet na misu u katedralu jer sam psalam pjevala. Poslije mise je bila proba biskupijskog za Marijine obroke, i poslije probe za Zagreb.

Antonija Pokos

Jako dugo sam iščekivala odlazak na Veternicu –odmor za dušu i tijelo. No, ipak, da ne bi sve bilo tak lako, baš u taj vikend ugurala se još hrpa obaveza što prema obitelji, rodbini, fakultetu i ne znam čemu više sve ne. S obzirom da su se stvari tako posložile, a htjela sam sve to obaviti, jer ne volim ostavljati neriješenih obaveza za sobom, trebalo je sve nekako ugurati u ta dva dana. Prvobitno je otpao moj odlazak na Veternicu, ali nešto mi nije dalo mira, još uvijek sam pokušavala smisliti neki način da ipak odem na toliko očekivanu duhovnu obnovu (već mi je stvarno bila potrebna). I tako, svega nekoliko dana prije samog odlaska odlučila sam ići, pa makar ni na jedan cijeli dan. Kad smo došli gore, shvatila sam što je bilo to što mi nije dalo mira. Najviše će mi u sjećanju ostati tišina sa subotnjeg prijepodneva. Čitala sam Bibliju, onako „random“ poglavlja i baš kao da mi je kroz njih Bog želio nešto poručiti. Tad sam počela razmišljati o svojim obavezama i kako one utječu na moj život. Promišljala sam malo i shvatila da sam povrijedila neke osobe koje su sada tu, u sobi do moje i da mi je Bog dao priliku da se potrudim iskupiti. Uzela sam papirić i počela pisati, a nakon toga -olakšanje. Vrijeme tišine mi je toliko brzo prošlo, ali zahvalna sam na njemu jer je urodilo plodom isto kao i na kratkom odlasku na Veternicu. Kući sam krenula kasnije nego sam planirala, ali odlučila sam malo srezati obaveze za taj vikend (pa makar samo za jednu) da se posvetim divnim ljudima koji su bili tamo.

Diana Kosec

Tamo gdje se i Bog odmara ☺ Gužva mi je ovih dana, kraj studija, kraj pokusnih sati u školi, u župi… Sve se skupilo, i sad treba odvojit još cijeli vikend, otići na Veternicu i ne raditi ništa. Ma da! Super je ne raditi ništa, meditirati i odmarati se u Božjoj blizini, ali tko će obaviti ostalo? S takvim mislima i osjećajima, uputila sam se tamo gdje se i Bog odmara ☺.

Već kod samog smještaja, sve te misli i osjećaji su nestali. Postala je sva ta žurba i zbrka nevažna. Toliko nasmijanih i dragih lica oko mene, nema šanse da sad nešto drugo postane važnije. Sam vikend, meni je bio plodonosan, ugodan i zabavan. Važno je posvijestiti si u kakvom društvu živimo i kakvi nas ljudi okružuju. Kao što je predavač naglasio, ne postoji samo neka novčana pomoć, nego i naše samo sudjelovanje i razvijanje kršćanskog duha, kroz pomoć ljudima koji nas trebaju. Meni osobno, svake godine, najdraži je dio šutnja i klanjanje. Tad se nekako sve složi na svoje mjesto, i postanem svjesna što je to zapravo važno i kome i zbog čega vjerujem. Zajedništvo koje je obilježilo cijeli vikend je pravo bogatstvo ☺. Uvijek poželim ostati još, i još, i još… Toliko ljudi koji vole život! Divno je biti okružen tako pozitivnim i dragim ljudima ☺ Svi koji su barem jednom bili na Veternici, mogu posvjedočiti da su plodovi višestruki, i da se teško „vratiti u stvarnost“, jer su kušnje i napasti jače, i treba se više i jače boriti, ali da s Veternice svi odlaze nasmiješeni i vedri, punih baterija i duhovne snage. Već se sad radujem sljedećem zajedničkom punjenju baterija ☺

Petra Biškup

Prošle godine mi je bilo žao što nisam uspjela otići na duhovne vježbe. Vidjela sam koliko su one bitne jer su se s njih svi vratili napunjenih duhovnih baterija, ali i međusobno povezani s Kristom. Usprkos testovima i ne na veliku radost mame, ove godine sam otišla. Iako mi tema nije bila privlačna i nije previše koristila za moj duhovni razvoj, drago mi je sto sam otišla. Upoznala sam zboraše, sada znam tko je tko u punom smislu. Veternica je posebno mjesto gdje nije teško pronaći mir, gdje nije teško moliti i gdje nije teško susresti Gospodina. Posebno me ispunilo klanjanje i kroz njega sam upoznala zajedništvo koje nas povezuje u, ne jedan običan zbor, nego u pravi katolički zbor okupljen oko Krista.

Kristina Medenjak

Dragi svi, Vikend duhovnih vježbi na Veternici svake mi godine „napuni baterije“ i pripremi me za sve izazove koji me čekaju nakon povratka iz oaze mira. Ove godine tema mi je bila posebno zanimljiva, budući da se bavim humanitarnim radom. Osjetila sam da mogu puno toga naučiti kako primijeniti u svom okruženju. Veselila sam se susretu sa zborašima, razgovorima, druženju, igri, ali i duhovnosti. Dok obavljam svoje svakodnevne obveze, znam da je Bog uvijek uz mene. Iako si to posvještavam svaki dan, uvijek je važno izdvojiti ovakav vikend samo za to. Ono što svakome od nas fali su upravo trenuci tišine i razgovora sa Bogom. U tim trenucima shvatiš kako vrijeme brzo ide i na koji način si posložio prioritete. Vrlo vjerojatno prednjače oni koji bi trebali biti negdje otraga, a oni najvažniji nekako izostanu. Zato mi je vrijeme šutnje jedno od dražih dijelova duhovnih vježbi. Priroda, ljudi, skladnost, jednostavnost postupaka, osmijeh na licu svakog zaslužni su za osjećaj mira, povezanosti, utjehe i ljubavi koji se stvara u takvom zajedništvu. Ono što znam da ću tamo naći je Duh Sveti koji sjaji iz svakog člana zbora. Duhovne su vježbe za mene ispunjenje koje ne mogu naći svaki dan, upravo zbog toga što je sve užurbano. Zato hvala Bogu i svim zborašima što možemo barem jedan vikend provesti zajedno, moleći se Bogu, radujući se, provodeći vrijeme zajedno. Učenjem zajedništva nastojat ćemo biti bolji jedni prema drugima i djela će se Njegova poznati u našim postupcima. BVB

Marijana Svržnjak

Početkom svibnja saznala sam da ću stručni ispit polagati 19. i 20. 5. Nad tim datumom razmišljala sam dugo jer upravo dva dana prije polaganja stručnog naš zbor ima duhovne vježbe. Donijela sam odluku i javila voditelju zbora da ne mogu ići na duhovne vježbe. Cijeli je mjesec, tjedan, a pogotovo vikend uoči polaganja, protekao radno. Posvetila sam se učenju Metodike nastave biologije, raznih zakona i pravilnika. To je bio manji dio posla te sam najviše vremena utrošila za pripremu, isprobavanje i doradu mojeg nastavnog sata. To je bio i najzahtjevniji dio posla, iako se radi o nezahtjevnom gradivu, nastavna jedinica Biljke u prehrani, 5. r OŠ. Sat je bio izvrsno zamišljen, ali zahtijevao je puno puno pripreme, vremena za izradu radnih materijala kojih je bilo podosta. Naravno trebalo je i vremena da pronađem i kupim sve što mi treba za sat. Kad je prva verzija pripreme bila gotova, sat sam isprobala kod mentorice u OŠ Varaždinske Toplice. To je bilo u četvrtak, dan prije duhovnih vježbi. Moj probni sat nije prošao dobro. Tek nakon probnog sata ponovo je uslijedilo prepravljanje, dorada, izmjene sata i pripreme, skraćivanje sata te ponovo izrada još pet novih plakata koji mi trebaju za rad po grupama. Da skratim, moram priznati da sam bila strpljiva, temeljita i marljiva, ali bilo je i suza zbog neispavanosti i nesigurnosti u znanje i moj sat.

Petak, subota i nedjelja. Učila cijele dane i cijele noći, bez preuveličavanja. U petak sam mislila na vas i imala sam čudan osjećaj zbog toga što nisam s vama. Svejedno, osjećala sam da sam na pravom mjestu i da sam morala ostati kod kuće i prihvatiti svoje obaveze. Iz iskustva znam da ne mogu drukčije u stresnim situacijama, moram se posvetiti jednoj stvari i to je to. Preispitivala sam se jesam li možda bez obzira na stručni ispit trebala ići na duhovne vježbe. Moje osobno mišljenje je da je to nemoguće izvesti bez da riskiram pad stručnog. Naime, većina mog učenja bila je priprema sata i jako malo vremena mi je ostalo za učiti metodiku, zakone i pravilnike. K tome, sat sam probala u četvrtak i neizbježno je bilo da neke stvari radim u zadnji čas. Naravno da je baš taj vikend bilo najviše poziva za izlaske i svi su imali nekakve fešte na koje nisam ni pomišljala :-D. U svakom slučaju, učenje mi nije lako palo. Bila sam pod velikim stresom i pritiskom. Imala sam slobodne dane u školi, ali kao da ih ni nisam imala jer sam uz sve to stalno morala rješavati i stvari vezane uz nastavu koju propuštam, sastaviti testove itd. Za mene je to bio veliki stres. No, prihvaćam da bi možda netko drugi na mojem mjestu pustio sve i otišao na duhovne vježbe. Ja nisam to mogla. U nedjelju sam navečer otišla na misu u katedralu. Izašavši iz katedrale, ugledala sam sve vas. Bila je proba za Marijine obroke koje sam također propustila. Porazgovarala sam kratko sa Martom i otišla kući, dalje na posao... Opet me pratio tužan osjećaj jer nisam dio toga. Kasnije navečer obradovala me Tonka jer mi je poslala ohrabrujuću poruku. To mi je puno značilo Tonka, i hvala ti! Ona je već kao i mnogi drugi bila u Zagrebu, a idući dan se vratila na nastup. Ti su dani bili zahtjevni za većinu zboraša.

Najveći problem postala je neispavanost i mogu vam reći da zadnje dvije noći gotovo i nisam spavala, jedva sam izdržala dane polaganja, ali nisam imala izbora i nisam spavala. U ponedjeljak sam pisala esej, bilo me strah. Srećom, od tri ponuđene teme, o jednoj sam se uspjela raspisati na čak četiri stranice. O preostale dvije ne bih znala napisati ni pola stranice. Kad sam napisala esej bilo je mrvicu lakše iako me tek čekalo ono najteže. Došla sam doma iz Zagreba i malo odspavala. Navečer sam dalje učila i radila plakate za sat...cijelu noć do jutra

:-D U utorak rano ujutro otišla sam ponovo u Zagreb i održala sat...sve je dobro prošlo. Uslijedio je najgori dio, čekanje usmenog ispitivanja od 12 do 16 h. Bila sam posljednja na redu i da ne pričam detalje, uspješno je i to prošlo. Pohvalili su me i zamolili da svoj sat održim ujesen na stručnom skupu za pripravnike kao ogledni sat.

Hvala Bogu, sad je i to gotovo. Veselim se našoj probi u subotu :) Janja Maltar

Kao i svake godine odlučili smo se zaputiti sa zborašima na duhovnu obnovu na Veternicu. Ovo su mi bile druge duhovne vježbe, no morala sam propustiti jedan dan zbog ispita iz statistike u subotu. Prije samog ispita i vikenda u meni se odvijala dvojba da li da odem uopće na vježbe ili da ih ovaj put propustim. Bio mi je problem sa novcima,ali najveći mi je bio problem kako stići gore da ne gnjavim ostale zboraše da dođu po mene. Gotovo cijeli tjedan trajala je ta potraga za prijevozom koja je bila do samog petka neizvjesna. Kako sam učila cijeli tjedan za ispit, raspitivala sam se tko bi me mogao povesti, no nitko baš nije išao u smjeru Lepoglave ili bliže. Već sam očajavala kad mi kolegica s faxa javi da ipak ide za Zabok, ali drugim putem . Tad više zaista nisam bila sigurna da li trebam uopće ići. Kako opet zamoliti ženu da ide drugim putem, a ne sve okolo… Kad smo preko telefona razgovarale kojim putem ide kući, prvo sam je shvatila da mora ići obilaznim putem do Zaboka, no zapravo nije bila sigurna da li je cesta otvorena. U tom sam se trenu sjetila svojeg prijatelja koji mi je pričao kako su preuređivali cestu, ali da su napokon otvorili obnovljeni dio. Kad sam to priopćila dragoj mi kolegici rekla je da ide tim putem i naravno da će me povesti. Tada sam prepoznala Gospodina koji me htio naučiti da se za neke stvari vrijedi potruditi mnogo više,posebno ako ih voliš, a to iziskuje trud i velik angažman. Treniramo strogoću, kažem sama sebi… ☺ Sva sam sretna pripremila sve što mi je bilo potrebno za boravak i kad sam stigla naš voditelj me poveo do drage gore, smjestila sam se i priključila programu koji je slijedio. Ipak kad sam primirila misli od ispitnih zadataka i prilagodila se okolini,obuzeo me mir. Uvečer, nakon predavanja i klanjanja osjetila sam toliku radost i bliskost sa zborašima shvativši koliko sam sretna što sam upoznala ljude koji me obogaćuju svojom prisutnošću. Svaki put se iznenadim i upoznajem nešto novo kod svakog ponaosob. Moj boravak nije trajao dugo,ali dovoljno da jedno zajedničko okupljanje bude i dio mene, zahvalna sam što imam priliku biti dio ovog zajedništva. Bogu hvala na tome.

Magdalena Kunić

Evo da stigne i moj seminar. Mislim da je zadnji. Strašno. Trebao bih pisati o prošlim duhovnim vježbama ZMVB-a pa ću onda pokušat to odraditi najbolje što mogu. Osobno volim prilike u kojima mogu nešto iskazati, a pogotovo kad se radi o pismenim radovima. Fale mi još od osnovne škole. Što se tiče duhovnih vježbi mogu reći da, kad sam čuo vijest o programu i voditelju, nisam imao prevelika očekivanja u pravom smislu “duhovnih vježbi”. U mom doživljaju, ove duhovne vježbe bile su kao godišnji odmor od fakulteta. Ono što mi se svidjelo je hrana, sama Veternica i priroda, ispovijed, molitva i služenje na misi, druženje sa zborašima s kojima se prije nisam družio. Kada pogledam ovu prethodnu rečenicu dobiva se dojam da su duhovne vježbe zapravo bile neki duhovni “Team building”. Bilo je prilike da se razmišlja o našem osobnom odnosu s Bogom, prilike za molitvu, za križni put i sve ostale aktivnosti koje izgrađuju našu vjeru. Posebno mi se svidjelo noćno klanjanje, kao i svima, a isto tako i jutarnja molitva časoslova.

S druge strane, nedostajala mi je moja žena koja je imala važan kolokvij i žao mi je što nisam mogao biti uz nju. Želio bih naglasiti da je u mojim očima gospodin Davor kvalitetna i skromna osoba s vrlo izraženom željom da pomogne onemogućenima i starijima. Mislim također da on nikako nije osoba za vođenje duhovnih vježbi ovog tipa. Možda je takav zaključak previše pod utjecajem očekivanja ili iskustva iz prijašnjih vježbi, a i da jest tako smatram da to nije loše. Predavanja kao da su bila namijenjena grupi ljudi koji se se odlučili baviti humanitarnim radom, točnije pomaganju osobama s poteškoćama, i došli su da čuju iskustva iskusnog čovjeka koji je na tom području već niz godina. Gospodin Davor je uspio prenijeti i određene životne misli (ne usko vezane uz njegovo područje), no nije ih bilo toliko mnogo. Također bih htio reći da odgovornost za “ne baš tako uspješna” predavanja samo polovično leži kod Davora, a druga polovica na duhovniku našeg zbora vlč. Tihomiru, koji ima previše posla u svojoj službi i radu, pa se događa da se “kvaliteta” jednostavno razvodni, razdijeli na više strana. To je sve od mene, nadam se da će se pri čitanju uzet obzir moja kritičarska narav.

Mišo Džeko

Moji dojmovi s Veternice ili kako nas Bog zove i kad nam se čini da Mu se teško

odazvati

(fragmentirana sjećanja smušene pjevačice)

Godinama želim doći na Veternicu, ali ne uspijevam posložiti raspored obaveza (ili završim na nekoj operaciji poslije koje je oporavak u prvom planu, a odmah poslije nadoknada propuštenih obaveza na poslu). Mjesecima sa Žecom dogovaram rad sa zborom, no ova mi je godina bila posebno zatrpana obavezama na poslu. I onda, jedan dan, na putu iz Pule za Varaždin, u Zagrebu u bus uđe Zrinka <3 . Ostalo je povijest ☺ ... Iznenadila sam se kad sam vidjela koliko nas je malo. U Ivanovo vrijeme, takvo što ne bi bilo moguće. Zborske obaveze bile su (skoro apsolutni) prioriteti. Ipak, intimna atmosfera duhovne obnove ima(la je) i svojih prednosti. Pogotovo za mene, zborsku „padobranku“. Odvojiti vrijeme za Boga i drage ljude bilo je vrlo dragocjeno. Fizički, od kada sam prije dvije i pol godine operirala kralješnicu, uspjela sam najviše (i najduže) klečati i na tome sam dragom Bogu jako zahvalna. Na tri dana prekinula sam dijetu (ok, priznajem, sasvim sam ju prekinula), ali i on-line vezu sa svijetom (ovo potonje ipak malo manje – od petka navečer do nedjelje popodne) – Bože, koje radosti! To stvarno smatram posebnom milošću: taj odmak od svakodnevice i zapravo besmislene 24-satne dostupnosti. Mir u duši nastupio je još u Ordinarijatu, utvrdio se u Žecovom autu, a posve me obuzeo čim smo prešli ogradu našeg veterničkog kompleksa. Izlazimo iz auta, nakon dugo vremena vidim Tihača (dragi susreti pojačavaju mir i spokoj). Udahnula sam punim plućima i prodisala. Nakon dugo vremena osjećala sam da živim! Krunica, večera, predavanje (ne znam više točan redoslijed). Trema. Slušajući Davora, moja mi se „karijera“ učinila tako beznačajnom! Jednoga dana Bog me neće pitati „Koliko si koncerata otpjevala?“, nego „Koliko si štakora otjerala iz nečije sobe?“. Zašto onda nemam hrabrosti zasukati rukave i služiti? Ili možda ipak i moje pjevanje može imati smisla? Smijem li se nadati da i moji napori mogu biti Bogu mili?!?

Misa. Zajedništvo. Oče naš s rukom u ruci. Pjesma koja diže srce Bogu. Osjećam se „ko da snivam“. Sve ono što volim tu je. Svi koje volim u srcu su i nakanama koje prikazujem Gospodinu. Zašto već sada znam da će biti teško s ovog divnog Tabora vratiti se u Jeruzalem (by the way, to je bilo i ime moje veterničke sobe ☺ )? Molitva prije spavanja i priprema za sutrašnji dan. Subota ujutro. Časoslov, pa doručak. I onda šutnja ☺ <3 . „Zlato“ sve do ručka. Svi koji me znaju, shvaćaju koliko sam sretna da sam u tome uspjela. Srce mi skače jer vidim da mogu i na taj način biti bliža Bogu. Sve mi se čini nekako posebno svečano u tišini. Ispovijed. Nakon dugo vremena, opet kod Damjana. On me dobro poznaje. Pokora koju sam dobila mijenja me trajno: Na svaku deseticu krunice, zrno po zrno, moram Bogu zahvaliti za ono što mi je u životu najteže prihvatiti. Zrno po zrno molim:

• Bože, hvala Ti za sve moje bolesti 10 x

• Bože, zahvaljujem Ti za moju samoću 10 x

• Bože, hvala Ti što ne mogu roditi 10 x (tu se slamam. Ronim krokodilske suze. Grcam u tišini i jedva dišem. Odjednom mir.)

• Bože, hvala Ti za bolesti mojih dragih 10 x

• Hvala za financijsku nesigurnost 10 x

Jedna (takva) krunica nije mi dosta. Molim i drugu, i treću. Osjećam dušu kako se liječi. Srce izriče zahvale na svakom koraku. Ono što je bilo izvorom goleme tuge, postaje mir u Bogu. I danas nastavljam s tim „zahvalnim krunicama“. Suze peru rane na duši i na tijelu. Hvala Damjanu na tako divnoj životnoj popudbini! Predavanja se izmjenjuju s molitvama. Davor opisuje svoju svakodnevicu i svakodnevice svih potrebitih. Bože, je li moguće da smo toliko slijepi za tuđu nesreću? Daj nam hrabrosti, Bože, da se mijenjamo! Vodi nas! Pokaži nam što želiš da činimo! Pišem nakane za sv. Misu. Sjedinjujem se s potrebama onih koje nosim u srcu. Samo da nekoga ne zaboravim! Obitelj, kumčad, prijatelji, suradnici, nepoznati, studenti, ZMVB <3, oni koji me ne vole... Jedan Križni put molim sama na Kalvariji. Drugi, zajednički, preskačemo XII. postaju. Smijeh, ozbiljnost, povratak i nadoknada. Isus nam neće zamjeriti. SIGURNA SAM <3 . Večera. Misa. Klanjanje. Buđenje noću. Molitva pred Presvetim. Vesna spava (a ja se bojim da sam joj naporna). Nakon klanjanja, opet Kalvarija pa molitva u otključanoj crkvi. Bože, koliko milosti! Ujutro, ekipa pjeva pred vratima, a ja još pod tušem. Kakva panika ☺ . Časoslov. Doručak. Predavanje. Krunica. Misa. Pjesma. Sunce. Ručak. Rakija. Tuga zbog rastanka. Usta nam bjehu puna smijeha, a jezik klicanja ☺ . Pero zove Štefa. Zvonimir zove dva. Ja isto (ali samo jednom). Oktet bogoslova. Marko. Pogled na njega dok pjeva me rasplakao. Ipak sam već stara i lako me ganuti do suza (ma, takva sam bila i u mladosti!). Rastanak od Davora i Damjana. Jeruzalem nas čeka (i Varaždin i Pula i Zagreb...)! Povratak doma prebrzo prolazi. Navečer sam preumorna za probu. Žec me razumije. U ponedjeljak od 15:30 s kompletnim ZMVB-om! Srce mi lupa u grlu, a ja se pravim kao da mi nije ništa. Jelena me „sluša“ (već zna moje metode). Puno je meni novih zboraša, ali upjevavanje je uspješno (nitko ne prigovara).

U katedrali proba. Sve štima. Svi nasmijani. Samo više teksta – da ne ispadne „kaša“. Koncert je predivan. Srce mi je prepuno. Volim uhvatiti pojedinačne poglede zboraša. Neki me pogledom traže, nečije poglede kradem i hvatam u letu. Cvatem od ponosa. Zahvaljujem Bogu na svakome od vas. Radite veliku stvar. Žec, Jelena, Marija i svi vi, jeste li uopće svjesni koliko je važno da ne odustanete? Koliko je bitno i dragocjeno svo uloženo vrijeme i sav golemi trud? Niti jedna sekunda nije uzaludna! Poslije koncerta, zagrljaji. Slikanja. Čestitke. Ponos. Radost. Rastanak uz miris kobasica. I „Zrinkina“ devetnica. Srce mi je puno. Hvala Zrinki, Tihomiru, Željku i Damjanu jer su mi ovo omogućili. Vesni na gemištima i svakom zagrljaju (da ne zaboravim, Žecu hvala na rakijama i na molitvama). Jeleni i ostalima na svakom osmijehu. Marti na baloneru. VOLIM VAS PUNO! Zahvaljujem Bogu na svakome od vas! U Puli, 01.06.2014. Znam da jako kasnim – ispričavam se. Jeruzalem me potpuno obuzeo (i Pula i Varaždin)...

Sofija Cingula