of 30 /30
ZBOR MLADIH VARAŽDINSKE BISKUPIJE Dojmovi zboraša o duhovnim vježbama održanima od 11. do 13. svibnja 2012. godine na Veternici, pod vodstvom Nikole Kuzmičića Draga mlađarijo, dragi zboraši! Mislim da je dobar bio ovaj vikend i da zaista nisam pogriješio zajedno s Ivanom što sam izabrao Nikolu da vodi. Vidjeli ste da je uistinu dobar čovjek, vjeroučitelj i vjernik. I što je najvažnije – govorio je kao svjedok, a ne kao predavač. Vi? Bili ste dobri. Pozitivno i dobro ste me iznenadili u subotu prije podne svojom ozbiljnošću i pristupom zadacima. I mene osobno je Nikola dirnuo tim sporednim likovima. Koliko govore, koliko poručuju. Nemojmo to zaboraviti. I lijepo je da ste ozbiljno shvatili šutnj u i osobnu molitvu. Ima par prekrasnih fotki, pa ih vidite. Po vašim komentarima u "plus" i "minus" vidim da se i vama dopalo. Ima par konstruktivnih prijedloga i opaski, što je dobro. Volim to. Vele da tako Japanci usavršavaju svoja vozila što na svakoj seriji ispravljaju ono što kupci komentiraju. No, ja ipak promijenio toyotu i otišao na VW . Dakle, hvala vam i tu za iskrenost i komentare i sugestije. Hvala i Ivanu za dolazak (još jednom) i Sanji što je prihvatila to da može ići. I ne zaboravite: "Svećeniku ne trebaju pohvale i pokloni. Oni ga zbunjuju. Dovoljno mu je kad vidi da ima smisla ono što propovijeda, jer oni koji ga slušaju, to primjenjuju u svom konkretnom životu." vlč. Damjan Koren Draga braćo zboraši... Prvo bih vam se htel zahvaliti na prekrasnom vikendu koji smo zajedno proveli... Bogu hvala na tome. Predivno je kad si možeš uzeti tri dana da se makneš od svoje sredine i poraditi na sebi... Zapitati se kak sam ja to vjernik? Kamo ja to idem? Zašto živim? Ove duhovne vježbe su bile toliko jake, a toliko jednostavne. Koliko lijepoga se krije u malim stvarima. Iz osobnog iskustva često mi se zna dogoditi da ne prepoznajem te male stvari koje su itekako bitne. Voditelj je zaista bio Bogom dani. Toliko jednostavnosti, skromnosti, odlučnosti, vjere. Drago mi je da sam si opet posvjestil kolko je bitan "doručak", znak pažnje, nekom uljepšati dan, biti nekome primjer. Jer naši promašaji se ne tiču samo nas, nego i ostalih ljudi. Opredijelimo se za Krista, svakodnevno radimo svoj posao... Svi smo mi sveti. Nitko nije nevažan. Razlikujmo osobu od čina. Ljubimo jedni druge. "Kad sutra život na razne strane odvede ovo maleno stado…" Mi smo to stado. Otišli smo na razne strane svojim kućama. Vraćamo se svojim obiteljima i našoj svakodnevnici. Dobili smo

ZOR MLADIH VARAŽDINSKE ISKUPIJE Dojmovi zboraša o ... · Ove duhovne vježbe su bile toliko jake, a toliko jednostavne. Koliko lijepoga se krije u malim stvarima. Iz osobnog iskustva

  • Author
    others

  • View
    0

  • Download
    0

Embed Size (px)

Text of ZOR MLADIH VARAŽDINSKE ISKUPIJE Dojmovi zboraša o ... · Ove duhovne vježbe su bile toliko jake,...

  • ZBOR MLADIH VARAŽDINSKE BISKUPIJE

    Dojmovi zboraša o duhovnim vježbama održanima od 11. do 13. svibnja 2012. godine na Veternici, pod vodstvom Nikole Kuzmičića

    Draga mlađarijo, dragi zboraši!

    Mislim da je dobar bio ovaj vikend i da zaista nisam pogriješio zajedno s Ivanom što sam

    izabrao Nikolu da vodi. Vidjeli ste da je uistinu dobar čovjek, vjeroučitelj i vjernik. I što je

    najvažnije – govorio je kao svjedok, a ne kao predavač. Vi? Bili ste dobri. Pozitivno i dobro

    ste me iznenadili u subotu prije podne svojom ozbiljnošću i pristupom zadacima. I mene

    osobno je Nikola dirnuo tim sporednim likovima. Koliko govore, koliko poručuju. Nemojmo

    to zaboraviti. I lijepo je da ste ozbiljno shvatili šutnju i osobnu molitvu. Ima par prekrasnih

    fotki, pa ih vidite.

    Po vašim komentarima u "plus" i "minus" vidim da se i vama dopalo. Ima par konstruktivnih

    prijedloga i opaski, što je dobro. Volim to. Vele da tako Japanci usavršavaju svoja vozila što

    na svakoj seriji ispravljaju ono što kupci komentiraju. No, ja ipak promijenio toyotu i otišao

    na VW . Dakle, hvala vam i tu za iskrenost i komentare i sugestije.

    Hvala i Ivanu za dolazak (još jednom) i Sanji što je prihvatila to da može ići. I ne zaboravite:

    "Svećeniku ne trebaju pohvale i pokloni. Oni ga zbunjuju. Dovoljno mu je kad vidi da ima

    smisla ono što propovijeda, jer oni koji ga slušaju, to primjenjuju u svom konkretnom

    životu."

    vlč. Damjan Koren

    Draga braćo zboraši... Prvo bih vam se htel zahvaliti na prekrasnom vikendu koji smo

    zajedno proveli... Bogu hvala na tome. Predivno je kad si možeš uzeti tri dana da se makneš

    od svoje sredine i poraditi na sebi... Zapitati se kak sam ja to vjernik? Kamo ja to idem? Zašto

    živim?

    Ove duhovne vježbe su bile toliko jake, a toliko jednostavne. Koliko lijepoga se krije u malim

    stvarima. Iz osobnog iskustva često mi se zna dogoditi da ne prepoznajem te male stvari koje

    su itekako bitne. Voditelj je zaista bio Bogom dani. Toliko jednostavnosti, skromnosti,

    odlučnosti, vjere. Drago mi je da sam si opet posvjestil kolko je bitan "doručak", znak pažnje,

    nekom uljepšati dan, biti nekome primjer. Jer naši promašaji se ne tiču samo nas, nego i

    ostalih ljudi. Opredijelimo se za Krista, svakodnevno radimo svoj posao... Svi smo mi sveti.

    Nitko nije nevažan. Razlikujmo osobu od čina. Ljubimo jedni druge.

    "Kad sutra život na razne strane odvede ovo maleno stado…" Mi smo to stado. Otišli smo na

    razne strane svojim kućama. Vraćamo se svojim obiteljima i našoj svakodnevnici. Dobili smo

  • priliku svjedočiti i živjeti o onome što smo čuli i doživjeli ovaj vikend. Budimo sinovi svijetla

    jer Bog nas izabra iz svijeta. Širimo njegovu ljubav. Mir s Vama braćo u Kristu. BVB!

    Luka Đuran

    Prije svega, drago mi je da su duhovne vježbe obvezna stavka u našem svakogodišnjem

    programu. Čvrsto vjerujem da su svakom od nas zboraša, bez obzira na trenutnu životnu

    situaciju, nivo vjere i slično, prijeko potrebne. Možda i radi samog odmora i bijega od

    svakodnevice (koja je užurbana, bla bla), ali ponajviše zbog mogućnosti, a za kaj je Veternica

    vrhunski kapacitet, suočavanja s vlastitom vjerom, ogoljenjem sebe pred Ocem našim. Ja

    osobno, po svojoj naravi, vrlo često razmišljam o svojim postupcima, ponašanju, općenito

    životu, ali ovih nekoliko desetaka sati provedenih gore druga su dimenzija, vrijeme lišeno

    ometača pozornosti, i tu priliku sam probao iskoristiti koliko je moguće. Zato sam vrlo

    zadovoljan zbog svog prisutstva zajedno sa svima vama. Koncepcija samih vježbi

    (kombinacija tišine, nagovora, zajedničke molitve, druženja i slobodnog vremena) je dobra,

    i, najiskrenije, bilo mi je prekratko. Predavač, voditelj – kak' ga nazvati – je puno pridonio.

    Naravno, to mu je i uloga, ali svoj "posao" je odradio sa srcem. I to cijenim, a posebno mi se

    sviđa njegova REALNOST. Ono što mnogima fali, a gospon svemu pristupa na realan način.

    Nema tu puno patetike, okolišanja, prenemaganja ili foliranja. Ponekad na, uvjetno rečeno

    surov i, doslovce rečeno, ironičan il čak sarkastičan način, o problemima ili nejasnim

    stvarima govori jasno, hrabro i svjedočeći i što je najvažnije – postavlja stvari na svoje

    mjesto. Od njega možemo puno naučiti tak da je izbor voditelja, po mom mišljenju,

    pogođen. Posebno ističem nekoliko naučenih stvari:

    Kršćanstvo traži činidbu, ne pasivnost.

    Potrebno je stalno "kukurikati jer nismo sami na svijetu"

    U svakom grijehu negiramo Boga, sebe i istinu.

    Nitko nije nevažan (zapamtimo primjer sv. Leopolda Bogdana Mandića koji je imao

    priliku biti non-stop "zbediran" zbog tjelesnih karakteristika. Svatko ima nešto po

    čemu je više ili manje poseban, i svako može u svom životu neke stvari promijeniti na

    bolje. A i mi smo svi od Boga pozvani na suradnju, ne kao grupa, narod, ljudski rod,

    nego kao jedinke, individue, Njegova stvorenja. Mislim da, ak' već u to vjerujemo,

    onda to sasvim sigurno jest nešto specijalno. I zbog toga nema potrebe za baš

    kontinuiranim jadikovkama oko ovoga il onoga. Imamo priliku, al' imamo i slobodu,

    pa – 'ko voli nek' izvoli).

    Na kraju, u mom srcu ostala je neka radost zbog molitve, zajedništva s vama, a svima nama

    zajedno i svakom pojedinačno želim da na krilima ovih vježbi putujemo i dalje u svakoj

    situaciji, da ne budemo jedan tren oduševljeno ushićeni kao da smo na drogama, a za pet

    dana indiferentni i nikakvi kao da smo na teškim drogama. Budimo realni i vjerujmo. Bvb +

    Zvonimir Biškup

  • Ne znam od čega prvo početi jer je gotovo sve bilo super. Možda najplodnije razdoblje koje

    sam ikad proveo s Bogom. Dugo nisam bio ovako sretan. Nikola i Damjan rekli su mnogo

    divnih stvari, ali i sami zboraši u uvodnim, završnim, zahvalnim molitvama. Toliko toga sam

    čuo divnog da bi mogao još narednih mjesec dana samo razmišljati o tome što sam sve čuo.

    Nikoline pjesme su mi stvarno veliko otkriće jer čovjek piše jednostavno i pogađa poante

    života. Ovakva duhovna obnova mi je baš sjela i mislim da me na neki način doista i zbližila

    sa zborašima. "Moj Isus", meni još uvijek najljepša pjesma, me ponovno bacila u onaj osjećaj

    kad sam naprosto sretan i ništa više, samo sretan. I onda dok smo se raspjevali, stali u krug,

    napravili križ – ponovno sam htio zaustaviti vrijeme i ostati sretan i hvala vam svima na

    tome. Hvala i Jurjaku koji je izveo svoje prvo čudo providjevši budućnost i zahvalivši Bogu na

    mraku koji je tek poslije toga uslijedio. I evo da smo ostali u svijetlu bile bi prezentacije,

    vjerojatno isto tako dobre, ali ne bi čuli ove pjesme koje su mi bile stvarno super. Sad sam se

    prisjetio i priče o pijetlu i mogu reći da mi je ta priča baš sjela i dala mi povoda za

    razmišljanje jer sam bio u fazi u kojoj sam lagano prestao kukurikati. Bogu hvala na toj priči.

    I to je vjerojatno sve što sam želio napisati. BVB!

    Damjan Klemenčić

    Hvaljen Isus i Marija.

    Evo, stvarno ne znam od kud da počnem, tak mi je bilo super! Sve od same vožnje do

    Veternice i druženja sa prijateljima u busu pa na dalje bilo je super! Zezanje, kojekakve priče

    i pričice, smijeh i veselje koje se osjećalo u zraku i nastavilo se cijelo vrijeme kroz ova 3

    prekrasna dana na Veternici… Dođosmo nekako svi mi do Veternice, po svim tim

    brežuljcima, i svim tim zavojima, makar su bili samo lijevi i desni zavoji, ali ih je bilo puno. :)

    Kad smo svi izašli iz busa u taj prekrasan kraj, miran, tih, prekrasan, već sam dolazak se

    isplatio jer se osjećala prisutnost Isusa u zraku, u tom miru i ljepoti toga kraja. Pravi mali raj

    na zemlji za nas vjernike, pravi susret tebe, mene i svakoga od nas s Isusom, u molitvama,

    pjesmama i mislima. Meni osobno su ove Duhovne vježbe došle kada mi je bio najpotrebniji

    susret i razgovor s Isusom. Zato sam upijao svaku riječ iz Nikolinih usta, nadam se da se neće

    ljutiti što sam ga oslovio s "ti", a ne s "vi", ali nakon ova tri dana druženja kroz razmatranja i

    svih njegovih životnih priča ne smatram ga strancem. Bilo mi je predivno slušati, rijetko kad

    sam se imao priliku toliko nasmijati kao kroz ova nepuna tri dana! Hvala ti Nikola na tome,

    ali i na lijepim riječima koje si nam uputio da lakše i kvalitetnije živimo našu vjeru.

    Kaj pak se tiče svih ostalih, i vama hvala. Za svaki trenutak kad smo se smijali, jeli, igrali se,

    šetali, molili, pjevali... Sve je bilo predivno i s radošću iščekujem sljedeće duhovne vježbe jer

    znam da će Bog biti s nama i mi s Bogom…

    P.S. Ne znam da li tak izgleda esej, ali meni ovo dobro izgleda kaj sam napisal! :)

    Darko Šestanj

  • Još jedan duhovni vikend je iza nas. Za mene jedinstveno iskustvo koje svake godine

    ponesem s Veternice. Ova dva dana bila su mi prilika da stanem, da razmislim o sebi. Gdje

    sam ja to sad trenutno, kaj me vodi, čemu ja to sad težim. I videl sam da nisam ni blizu bil

    onome o čemu nam je g. Nikola pričal ove dane. Stalno sam u ovozemaljskim brigama.

    Posao, privatni problemi, financije… I tak u krug. Često se žalim i budem nezadovoljan zbog

    svakakvih situacija i problema umjesto da zahvalim Bogu na sve ono kaj imam i kaj mi je do

    sad dal. Al takvi smo mi ljudi. Ak si ne posvijestimo koja nam je uloga na ovoj zemlji i koja je

    svrha svega toga, tad se jako lako zgubiti i nisi više siguran gdje si ni zakaj radiš to kaj radiš. A

    tak je i meni bilo sve do ovog vikenda. Tek sam sad spoznal gdje sam. A to je prvi uvjet da

    mogu početi raditi na sebi da postanem bolji čovek. I kak Nikola veli, nitko od nas se ne

    uspoređuje s nekim drugim, već sa samim sobom. Treba nastojati biti dobar čovjek, a ne

    dobričina. Truditi se raditi dobra djela, a ne truditi se ne raditi loša djela. Jer to je sebičan

    čin, a dobričine su, po tome, sebični ljudi. Biti dobar čovjek, činiti drugima ono što bi htjeli

    da drugi nama čine. Biti dobar prijatelj, dobar dečko, dobar suprug, dobar roditelj… Na to

    smo pozvani. A to se tako lako zaboravi čim se samo malo maknemo s pravoga puta. Ja se

    često najdem da "berem cvijeće". Nisam si to tak posvjesćival do sad, al' lijepo je to Nikola

    rekel. Ne radimo to namjerno i zato često ni ne skužimo da nismo više na pravom putu.

    Ono kaj mi je prvo ostalo u sjećanju na ovim vježbama je bilo tumačenje Petrova zatajenja i

    pokajanja (Lk 22,54-62). Petar zapravo nije zatajio samo Isusa već i samog sebe i samu istinu.

    To je ono kaj si ne smijemo dozvoliti. U današnjem svijetu i današnjem društvu je ponekad

    najlakše zatajiti Isusa. I onda nema čudnih pogleda i čudnih komentara. Ali ak smo mi

    vjernici katolici onda trebamo dati do znanja da Isus postoji, da on je živ i da je on pravi put.

    Toga se držati, to živjeti i to davati za primjer drugima. Trebamo biti iskreni prema samom

    sebi i samog sebe predstavljati drugima onakvim kakvi zapravo jesmo. Sjetimo se Nikolinih

    riječi, svaka pogreška (grijeh, laž) ima socijalnu dimenziju i nikad se ne tiče samo nas samih.

    Ak lažemo o sebi i mislimo da time sebi koristimo, a nikome drugome ne štetimo varamo se.

    I na kraju, nikad ne zatajiti istinu. Dakle, uvijek treba govoriti istinu. To se veže na ovo

    prethodno.

    Žal mi je da je ovaj vikend tak brzo prešel, al sve kaj je lijepo kratko traje. Bogu hvala da je

    ovak bilo, da smo se podružili u prirodi, da smo se malo vrnuli u neka stara vremena, dok

    nije bilo struje ni tople vode jer me je to samo još više potaklo da osjetim naše zajedništvo i

    svrhu onoga zakaj smo se ovaj vikend i okupili u Vetenici. Do idućeg susreta… Bog vas

    blagoslovi!

    Ivica Šegović

    Veternica, uvijek nova iskustva!

    U zadnji trenutak mi se sve posložilo da sam uspjela ipak doći na duhovnu obnovu na

    Veternici i jako mi je drago zbog toga! Obogaćena sam za još jedno duhovno iskustvo.

  • Moram odmah reći da je ovo bila duhovna obnova na kojoj sam najviše zapisivala u svoju

    tekicu. Jednostavno mi je toliko toga bilo zanimljivo i nisam mogla dati da mi samo ude kroz

    jedno uho, a kroz drugo izađe. Posebno me se dojmilo to sto smo svi pozvani da živimo

    sveto u svim segmentima života, odnosno u svakodnevnim, jednostavnim stvarima. Često

    poželimo mijenjati svijet i biti na pomoć ljudima koji su daleko, a svoje bližnje ne

    primjećujemo kada su u potrebi. Trebamo djelovati sada i ovdje gdje jesmo, s onim što

    imamo postići najbolje. Svetost se ne postiže izvanrednim junačkim djelima, nego

    svakodnevnim opredijeljenim življenjem, primjerice reći nekome lijepu riječ, primijetiti na

    nekome nešto novo i pozitivno… I sami znamo koliko lijepa riječ može značiti (pogotovo kad

    imamo los dan).

    Također me vrlo zainteresirala razlika između dobričine i dobrog čovjeka, još više zbog toga

    što sam to stavljala u isti koš i nikad nisam o tome razmišljala. Zaista ima smisla. Dobričina

    ne mijenja svijet na bolje, on stagnira, pazi da ne učini nešto loše, pazi na svoj autoritet i

    brine što bi ljudi mogli reći, dok se dobar čovjek bori za dobro, čini dobro, suprotstavlja se,

    stoji iza svojih riječi… Tipičan primjer dobričina su farizeji koji ustima hvale Boga, a licemjerni

    su. Isus je primjer dobrog čovjeka koji ne ovisi o mišljenju drugih ljudi, hrabar je, ima svoj

    stav, ne odstupa od toga, bori se za dobro do KRAJA, i to me fascinira.

    U subotu mi se dopalo razmatranje po grupama jer smo mogli podijeliti mišljenja jedni s

    drugima o nekim životnim situacijama koje su bile vezane za tekstove koje smo čitali iz

    Biblije i na taj se način više upoznati jedni s drugima.

    Nakon što je vjeroučitelj Nikola zamijenio riječ grijeh riječima promašaj, besmisao, tlapnja,

    teturanje…, mnogo jasnije mogu shvatiti što je to zapravo grijeh jer su mi ti pojmovi puno

    bliži i mogu jasnije vidjeti o čemu se tu zapravo radi. Ljudi stavljaju novac, karijeru, zaradu (ili

    bilo što drugo) na mjesto Boga i na kraju života shvate da im je život promašaj (grijeh).

    Također me zainteresiralo razmišljanje o skromnosti i primjeru Blanke Vlašić. Skromnost je

    priznati i pokazati svoje talente koje nam je Bog dao.

    Ispovijed mi je bila jako lijepa, kao i noćno klanjanje sa subote na nedjelju (po uzoru na

    Kartuzijance ). Nedjeljna misa bila je vrhunac obnove, a također i veselje nakon mise dok

    smo pljeskali, pjevali, plesali i slavili Boga u crkvi! Bilo je jako lijepo…

    Bog vas blagoslovi moji dragi! Hvala vam svima ...

  • nikakvih primjedbi jer mi nije bilo bitno što ću jesti, gdje spavati, hoće li biti struje ili tople

    vode… Nisam bio pun nekih nebitnih očekivanja i zato mi je posebno drago što sam napokon

    ostavio sve materijalne probleme i prohtjeve iza sebe.

    Ovaj vikend upoznao sam predivnog čovjeka. Jako mi je godilo njegovo izlaganje, blizina te

    posebni odnos prema nama koje je po prvi puta sreo. Vidjelo se da je Duh Sveti djelovao

    svojom milošću. Dobra molitva, zajedništvo, lijepa pjesma te ostale sitne obaveze bile u

    ispunjene nekom toplinom i osjetila se ljubav u služenju Gospodinu. Nije da se mi zboraši u

    posljednje vrijeme često družimo svi zajedno, zato sam ja kao i vi (nadam se) iskoristio ovaj

    vikend najbolje za sebe, za svoju dušu. Bilo mi je predivo moliti s vama, pjevati i tako slaviti

    našeg Boga.

    Veternica je predivno mjesto, s posebnom porukom. Kad se malo bolje udubiš u

    razmišljanje, svakom od nas ovo mjesto nešto govori. To samo treba otkriti. Mira, tišine,

    bavljenja samih sa sobom nikad dosta. Među ostalom prepoznao sam kako ja čujem glas koji

    mi govori, čovječe pa ti imaš takvu tišinu i bliže sebi. Prekrasni kraj oko sebe. Lijepe šume,

    zagorski bregi i dolovi, zvuk vjetra, pjev ptica, a na to često zaboravljaš. Nisam bio svjestan

    da mi to jako fali. Pokušavam naći mir, postići uvjete za razgovor sa svojim Bogom, a

    ponekad mi je problem, jer ne znam od kuda početi. Sad sam shvatio da trebam više

    vremena provoditi u prirodi, kako bi upravo primijetio govor koji je upućen upravo meni.

    Često zaboravljam na to. Svi mi moramo biti sretni što smo upravo mi bili ti koji su dobili tu

    priliku za iskoristiti jedan od najboljih vikenda u ovoj godini. Nije da svaki vikend pokušamo

    iskoristiti najbolje za nas, naše bližnje. Treba se truditi da to ne bude samo jedanput

    godišnje kad smo na veternici. Svatko u svom kraju ima neko mjesto koje može iskoristiti za

    šetnju, molitvu, razgovor sa samim sobom. Samo bih htio reći da svi oni koji nisu bili (prošle

    godine nisam bio niti ja) ne znaju što su propustili. Dat ću si truda da svima onima koji nisu

    bili posvjedočim da nije vrijedno ne potruditi se malo oko toga. Sve se može kad se hoće,

    tako da druge godine računamo i na vas.

    Hvala svim koji ste bili prisutni u molitvi i druženju, posebno našem gostu Nikoli. Taj mi se

    čovjek svidio nakon svega 3-4 minute. Samo bih htio prokomentirati da je ipak bio malo

    prestrog prema sebi. Podijelio je s nama jedan mali dio sebe. Svoje svjedočanstvo , svoje

    pjesme, neke privatne stvari. To posebno cijenim. Želim mu puno poniznosti, kako bi mogao

    nastaviti sa svojim poslanjem ovdje na Zemlji. Na kraju ipak najveće hvala onome koji nas je

    okupio ovaj vikend. Našem Gospodinu. Da smo se mi sami pokušali organizirati i odlučiti,

    bilo bi svašta. Lijep pozdrav, veselim se ponovnom susretu. BVB

    Krunoslav Habunek

    Hvaljen Isus i Marija!

    Znate koji je najljepši osjećaj? Za mene je ovaj koji sad imam, ne znam ga opisati, predočiti,

    objasniti. I zapravo mislim da nije ni osjećaj, nego neka posebna LJUBAV. (Ali kaj god da je,

    nek me se čvrsto drži .)

  • Posljednjih mjesec dana baš sam jedva čekala Veternicu. Radovala sam se samoj pomisli na

    zajedništvo, molitvu i pjesmu, a i baterije su mi bile na kraju. I tak smo u petak popodne

    krenuli na Veternicu. Još nismo ni stigli, a mene počela loviti neka panika. Pogled na jednu

    stranu, i čujem glasić – mogla si doma učiti. A onda opet ona druga strana govori – mogla si,

    ali nisi; iskoristi ovaj vikend, trebaš Me… Nisam imala baš neka ogromna očekivanja, htjela

    sam se ovaj vikend samo sabrati, razmisliti o svemu kaj se događa, i prihvatiti stvari takve

    kakve jesu. Osjetila sam nedavno da već zapravo dugo idem silaznom putanjom, a ne

    uzlaznom. Ali već prvo razmatranje mi je polako počelo misli dovoditi u red. "Ako prihvatim,

    sve ide dalje samo od sebe. Čovjek koji se opredijeli za Boga, zna što mu je činiti". E, baš mi

    je ta rečenica trebala. Nema tu puno filozofije, nemam ja kaj puno misliti i pametovati, na

    meni je da poslušam to kaj mi je rečeno i kaj mi se govori. Bogu je stalo da budemo sretni.

    Najljepši dio mi je bila ŠUTNJA. Al' je trajala prekratko. "Šef" i ja. Neko je vrijeme trajala

    tišina. Nisam čula nikakve zvukove iz prirode. Samo tišinu. Čovječe, kak je to dobar osjećaj

    . A onda sam mu postavila pitanje i zašutjela. Čekala sam, ali nisam dobila odgovor.

    Postavila sam i drugo, i treće i opet nisam dobila odgovor. Onda sam opet zašutjela. Sat

    vremena šutnje je gotovo, a ja nemam odgovor ni na prvo pitanje!?! Ražalostila me činjenica

    da očito ne budem pronašla mir. A onda, izvlačenje papirića – šamarčina meni. Divna grupa,

    divni ljudi, divne misli, divan zaključak: Vjeruj!

    Gotovo cijelo poslijepodne razbijala sam glavu, zašto odgovori nisu došli. A onda večera i

    nestanak struje koja remeti plan. Čula sam nedavno rečenicu: "Kad čovjek planira, Bog se

    smije." Ne znam tko je autor, bilo je spomenuto u razgovoru, ali mi često prolazi glavom. A

    pošteno nam se nasmijala ovaj put . Zapravo, mislim da nam je dal samo više prostora, i

    bolju mogućnost da se saberemo i popričamo s njim. Pokazal nam je kak je moćan i silan, i

    kak bi trebali biti zapravo sretni jer smo na Njegovu sliku. Baš neobično – hodanje po

    stepenicama koje ne poznaš po mraku. Mrak je, ništ' ne vidiš, ali ipak osjetiš kad trebaš dići

    nogu. Klanjanje, spavanje, poezija i misa. I eto ti struje. Baš strašna simbolika, kaj ne?

    Tapkaš u mraku, i onda se sve osvijetli! Wooo hooo!!! Dobila sam odgovor na pitanja. Ali i

    retoričko pitanje: "Baš ne znaš čekati, a?" Ma sve je moguće onome koji vjeruje. Baš sve.

    Lijepo je ponovno shvatiti tko sam i kamo idem. Lijepo je vidjeti da te Bog voli, bez obzira na

    sve i da si njegov/a, da te čuva, i nikad te ne ispušta iz vida. Uvijek je tu, samo je na tebi da

    ga pustiš da on vodi. Ti si "kramp u Božjim rukama". Radost, suze, smijeh, sreća i ljubav.

    Bilo je predivno, ali prekratko. A sreća je u malim stvarima, kaj ne?

    Petra Biškup

    Ovaj put sam iznimno radosno i nestrpljivo krenula na duhovne vježbe. Usprkos tome što

    imam ispitni sat iz biologije u utorak, bez razmišljanja sam odlučila ići. Osjećala sam veliku

    želju i potrebu ići. Htjela sam se maknuti od svega i biti blizu Isusu i Mariji. Premalo molim i

    premalo čitam Bibliju. Odlučila sam to promijeniti na ovim duhovnim vježbama. Odsada

    želim više moliti i čitati Sveto Pismo.

  • U ova tri dana osjetila sam u sebi zadovoljstvo, mir i radost. Tek sad vidim koliko mi to fali u

    svakodnevnom životu. Zaboravila sam na sve brige i obaveze, sve ostalo je postalo nebitno.

    Rekla sam sama sebi da to može pričekati. I zaista može, ništa ne bi smjelo biti važnije od

    Isusa. Jednom na godinu ne otići na duhovne vježbe bio bi veliki propust. Velika je to prilika i

    milost za nas. Bio bi veliki gubitak propustiti takvu priliku. Sve to na prekrasnom mjestu, u

    prirodi, na svježem zraku, s mnoštvom prijatelja. Velika je stvar dobiti na dlanu priliku za

    takvo što. Zahvalna sam za to.

    Jako sam zadovoljna s temama kojih smo se dotakli s vjeroučiteljem Nikolom Kuzmičićem.

    Svetost, vrste svetaca, što svetost nije, što je ljubav, grijeh, dekalog, obraćenje i ispovijed.

    Sve to na vrlo zanimljiv način. Naučila sam da uvijek jedan zezne stvar! Čula sam odličnu

    priču o postolarskom šegrtu i gospođi Merz. Dirnule su me njegove riječi, a i nasmijale. Puno

    nas je toga naučio. Znate onaj osjećaj kad misliš da znaš nešto, a onda ti netko o tome

    progovori na sasvim drukčiji način. Onda shvatiš da jako malo toga znaš i da trebaš još jako

    puno učiti.

    Najviše me ispunila molitva krunice i čitanje Svetog pisma te tumačenje i rasprava o

    tekstovima iz Svetog Pisma. Tri dana molitve, pjesme, Euharistije, čitanja i razmatranja

    Novog Zavjeta, pomaganja, klanjanja, šutnje, smijeha, igre, prirode… Isus nam je stalno

    davao znakove da je s nama i da nas čuje. Jedan od najočitijih je bio slijedeći. Zahvaljivali

    smo u subotu navečer za svjetlost i tamu. U tom času nestalo je struje! Nastala je potpuna

    tama. Morali smo se oprostiti od laptopa, punjača za mobitele, tuširanja… Prilagodili smo se,

    snašli smo se jako dobro i u tami, ali smo morali pomagati jedni drugima! Struja je došla tek

    idući dan, i to u pravo vrijeme, u 10.50 h. Taman da dečki stignu prikopčati instrumente pa

    da možemo svečano slaviti nedjeljnu svetu misu.

    Janja Maltar

    Ovo mi je bio prvi pohod na Veternicu… Prvi dojam kad smo dolazili sve bliže Veternici bio

    je: vauu, koji lijep i miran krajolik. Dolaskom na Veternicu te moje misli su se ispunile i još

    više mi se počelo sviđati to mjesto. Misa kojom je započeo naš susret bila je predobar uvod

    u molitvu i otvaranje srca Bogu. Tu je sve počelo. Odlučio sam se potpuno predati i otvoriti

    svoje srce. Kroz sva ta razmatranja napunio sam se riječima i dobrim primjerima

    vjeroučitelja Nikole. On je glavni krivac za pravac kojim nam je pomogao da dođemo bliže

    Njemu.

    Šta još reći? Ove duhovne vježbe vratile su me u život i zahvalan sam svima , a najviše Njemu

    na tom prekrasnom daru.

    Ilija Fabić

  • Bog! Uvijek dok dođem s duhovnih vježbi se tak nekak čudno osjećam. Ljudi raspravljaju o

    svakodnevnim stvarima, vijesti me bombardiraju sa svih strana i ja se osjećam baš kak da

    sam pal s Marsa. Dok sam sjeo za stol da mami i tati prepričam kako je bilo na Veternici,

    spazio sam televizor i skužil kak ga se uopće niti jedanput nisam sjetio na duhovnima. Kakva

    nebitna stvar!!! To mi je baš bilo zabavno :-). Iako sam si često puta znao misliti da i nije to

    baš toliko bitno da idem na duhovne vježbe jer imam kao neke glupe odgodive obaveze

    hehe, svaki puta ostanem paf kad vidim koliko mi je to zapravo trebalo. Shvatim da je to

    vrijeme bilo i više nego dobro iskorišteno. Dobro da sam prisustvovao na duhovnim

    vježbama jer sam zadnje vrijeme malo previše cveteki brao sa strane i nije mi bilo baš nekaj

    posebnoga, uopće nisu dišali :-). Jako su mi se dopala izlaganja, bila su drugačija od svega što

    običavamo slušati, jednom riječju osvježenje. Hvala Nikoli na tome. Cimeri su mi bili pravi

    faceri i baš sam uživao u razgovoru s njima o raznim problemima koji nas muče i o

    iskustvima iz područja vjere. I dobro kaj je struja nestala, nikome ništ, improvizirali smo i

    preživeli. Ako nema limita u godinama, obavezno idem i druge godine :-). Pozdraf svima,

    FIiM!

    P.S. Slučaj NESTANAK STRUJE bi trebalo malo detaljnije istražiti da vidimo koju ulogu je tu

    imao herr Jurjak :-)

    Željko Martinković

    Dragi moji zboraši!

    Ove duhovne vježbe na Veternici koje nam je predavao vjeroučitelj Nikola Kuzmičić došle su

    mi u pravo vrijeme. Sad kad se bliži kraj škole, sve obaveze i brige napokon sam ovaj vikend

    ostavila iza sebe. Jedva sam dočekala ovaj vikend. Mjesec dana križala sam na malom

    kalendariću dane sve do petka 11.5.2012. kad smo se napokon skupili "kod vure" i krenuli

    busom prema Veternici. Sve što sam doživjela na duhovnim vježbama bilo je nešto posebno.

    Druženje s prijateljima bilo je super i Bogu fala na tome!

    Sve što nam je Nikola govorio, govorio je iz srca. Iako je u početku stalno naglašavao da ima

    tremu pred nama, ja osobno to nisam primijetila. Njegov odnos prema mladima je

    nevjerojatan. Jedan sat u subotu odvojili smo za tišinu i razmišljanje. Noćno klanjanje u

    kapelici me se nekako posebno dopalo. U mračnoj noći koju je pratilo nevrijeme mi smo se

    susreli s Božekom koji je bdio nad nama. U današnje vrijeme svi zanemaruju svoj duhovni

    život. Nikola nam je lijepo objasnio da prvo trebamo krenuti od sebe i zapitati se kakav je

    naš duhovni život, a tek onda gledati druge. Predavaču sve pohvale i nije istina da ne zna

    pjevati. Vikend je bio odličan, radost je isijavala iz naših srca, a molitva i druženje su

    obilovali.

    Sretna sam što sam sudjelovala na još jednim duhovnim vježbama i zahvalna sam svima na

    ovom prekrasnom iskustvu. Volim vas! BVB!

  • P.S. Dečki, moram priznati da ste Petricu i mene malo razočarali jer niti jen od vas nije imal

    fen za kosu. Tak da za drugi put znate kaj morate zeti sa sobom!

    Marta Jurinić

    Hvaljen Isus i Marija!!!

    Do zadnjeg trenutak nisam znao da li da budem mogao ići na Veternicu. Bilo je puno stvari

    koje su bile protiv, a sada kada sam se vratio drago mi je da sam otišao. Ovog puta čini mi se

    da smo svi više bili uključeni u sve molitve na duhovnim vježbama, što je na kraju urodilo

    plodom. Vjeroučitelj Nikola bio je pravo osvježenje u tumačenju Evanđelja. Izdvojio bih dvije

    stvari koji su me se posebno dojmile. Pijetao koji se oglasio kad se Petar treći put

    odrekao Isusa, jer se Petar nakon toga pokajao. I kaj bi bilo da se nije oglasio? I kako je

    svatko od nas pijetao nekome drugome i zato je dobro ne umoriti se u kršćanstvu jer nikada

    ne znamo kako mi utječemo na drugoga svojim dobrim primjerom da vršimo svoje dužnosti.

    Drugi primjer je kada su četiri prijatelja odnijela svog prijatelja do Isusa, spustivši ga kroz

    krov. Ta slika mi je ostala u posebnom sjećanju. Kako je lijepo imati prijatelje koji te dovode

    do Isusa i koji će ako treba odnijeti te Isusu kad sam više ne možeš, koji će biti domišljati,

    hrabri, odvažni da te kroz krov spuste do Isusa, koji će sve učiniti da njihov prijatelj dođe k

    Isusu i da ozdravi!

    Samostan Veternica, predivno zeleno okruženje, radosni zboraši, pjesma, radosno druženje,

    molitve, misa u kapelici i klanjanje, šutnja za razmišljanje, ispovijed, dobra organizacija i

    dobri ljudi čine susret na Veternici posebnim duhovnim doživljajem. I naravno, drago mi je

    da se Ivan J. zahvalio za kmicu tak kaj je nestalo struje, pa nam je druženje na Veternici

    postalo još ljepše.

    Zoran Crnčić

    Do ovog vikenda znala sam da je Nikola Kuzmičić napisao tekst za Postojane i onu misao koja

    je na početnoj stranici našeg zbora. I ništ više. Kad sam na obavijestima za Veternicu

    pročitala da će nam on voditi, pomislila sam: aj dobro, pa okej je da nam dođe netko novi da

    čujemo nekaj malo drukčije. Al nisam ni slutila da je frajer tak super!!!

    E sad, da se ne bi moj esej pretvorio u hvalospjev o Nikoli, neću više spominjati njegovo ime,

    nego ću reći: hvala Ti, Bože, što si se njime poslužio da nam poručiš ono što si imao za

    svakog od nas što smo se ovaj vikend okupili na tom divnom mjestu. Znamo da nam Bog

    često šalje poruke i to na razne načine i kroz različite ljude. Nekad nam je to lako prokužiti, al

    nekad nam treba netko tko će nam to razjasniti i približiti. I super je kad to Bog učini preko

    ljudi koji su zanimljivi, mudri, iskusni, totalno normalni i još k tome turbo duhoviti.

  • Nekoliko stvari koje sam čula došle su mi ko naručene i koje će mi pomoći da se iskobeljam

    iz živog pijeska u kojem se koprcala u posljednjih nekoliko mjeseci. Riječ koju bih izdvojila

    kao jednu od najdominantnijih je ZAHVALNOST. U nekoliko navrata su me riječi drugih ljudi

    navele da stvarno počnem sagledavati životne pojavnosti drugačijim, zahvalnim očima.

    Još jedna stvar koju mi je naš voditelj (napisala sam da neću više spominjati njegovo ime )

    posvijestio je naš značaj među ljudima koje susrećemo. Ohrabrio me kad je rekao da je

    normalno da se ponekad umorimo biti kršćani, ali da ne smijemo prestati "kukurikati" jer tko

    zna tko nas može čuti i na koga ćemo djelovati. Mislim, to može zvučati kao opterećenje, ali

    kad bolje razmislimo i turbo vjetar u leđa. Hvala M/mu na tome!

    Ivana Biluš

    Ova duhovna obnova bila mi je druga na koju sam išla sa Biskupijskim zborom. Išla sam s

    malim strahom i nelagodom. Ove godine sam maturant i još je ostalo nedovršenih poslova i

    ispita koje trebam položiti. Ove subote je također bila maturalna večera sa Glazbenom

    školom i dugo nisam znala za što da se odlučim, ali ipak sam odlučila otići na Veternicu. I

    mislim da sam izabrala najbolju mogućnost. Na Veternici je ove godine bilo prekrasno.

    Duhovnu obnovu vodio je vjeroučitelj Nikola Kuzmičić koji nas je sve zadivio svojom vjerom,

    duhovnošću i, mogu reći, simpatičnošću. Njegova predavanja bila su poučna i zabavna.

    No, ova duhovna obnova ne bi bila ista bez osoba s kojima sam bila na Veternici. S njima

    sam pjevala, plesala, zabavljala se, molila, razmišljala i razgovarala. Dvije zanimljive okolnosti

    koje su posebne za ovogodišnje duhovne vježbe su to da je nestalo struje u subotu navečer i

    nije je bilo sve do nedjelje ujutro. Zbog toga nismo mogli imati razmatranje nego smo samo

    izmolili krunicu. A po noći, u jedan sat iza ponoći, svi smo se probudili i otišli u crkvu i tamo

    imali klanjanje. Druga zanimljivost je nešto što je ostavilo traga samo na meni, a to je moj

    glas. Već na Veternicu išla sam sa grloboljom i u strahu da ću glas izgubiti, a u ponedjeljak

    imam ispit iz solo pjevanja. Budući da smo ostali bez struje i da je te večeri baš zahladilo,

    meni se glas jako pogoršao, i ne samo to, imala sam i glavobolje i bila sam prehlađena. No,

    čudo se dogodilo u nedjelju na misi kad mi je grlobolja u potpunosti nestala i ja sam bila

    potpuno izliječena.

    Na kraju još mogu reći da će mi i ove duhovne vježbe ostati u pamćenju zauvijek i jedva

    čekam one koje će doći sljedećih godina.

    Paula Ilčić

    U životu prolazimo kroz razne situacije. Cijeli naš život je put. Svi znamo da taj put traži od

    nas budnost i predanje, a mi često znamo biti umorni. Zbog toga nam Bog daje malene oaze

    mira, da na putu malo zastanemo. Da se podsjetimo zašto hodamo i kuda hodamo. Pronašla

    sam takvu oazu mira u Veternici. Oazu u kojoj sve raste, ide dalje. Na tom brežuljku,

  • stvorenom Božjom rukom, pronašla sam nešto što sam dugo tražila i bila sam presretna kad

    sam to pronašla. No tada, u trenutku šutnje, prijateljica mi je poklonila nešto što jako volim,

    onaj najljepši dar koji te obraduje. U tom sam trenu shvatila da je prava sreća tek kad to

    nešto dragocjeno što si pronašao možeš podariti drugome, kako je ustvari lijepo kad nešto

    možeš dati drugome i kad to nešto imaš kome dati. Uopće nisu potrebne riječi. Samo treba

    pružiti ruke. Dati sve ono što imam, koliko to malo bilo.

    Oduvijek jako volim pjevati, no ovaj dan sam naučila da kakva god situacija bila, da i kad

    pomislim da pjevanje možda sad baš i nije potrebno, trebam ipak nastaviti pjevati, jer ima

    smisla, nešto znači za nekoga. Na ovoj duhovnoj obnovi pronašla sam se u riječima Nikole

    Kuzmičića, dobroga čovjeka. ;) Istina je, od svih putova koji vode u nebo, najbolji je onaj

    kojim čovjek ide ispunjavajući svoje svakodnevne dužnosti.

    Ova duhovna obnova potaknula me da se trudim što više, da više cijenim, da budem

    skromna, tj. realna, da imam straha da ne povrijedim ljubav Očevu, a i da ja ljubim kao što

    Isus ljubi nas. Trebalo mi je malo razmišljanja, no bilo mi je potrebno da se podsjetim da

    jednostavno samo predam Isusu sve i da nikad ne zaboravim moliti.

    Sve naše molitve, kao i molitva krunice i klanjanje pod svijetlom svijeća, baš je širilo poseban

    osjećaj. Osjećaj Isusove prisutnosti. Kad smo ustali na klanjanje usred noći, tj. u najranijim

    satima novoga dana, to mi je bilo jedno od najljepših iskustava, prožeto Duhom Svetim i

    molitvom (s razlogom je nestalo struje ). Uz kišu koja je neumorno padala, kraj nas je tekla

    i rijeka mira, kao da smo svi bili uronjeni u nju.

    Neopisiv je osjećaj ona punina radosti sa svete mise u nedjelju. Pjesma Moj Isus zaista je bila

    prava prekrasna molitva kao i ostale radosne pjesme koje smo uputili Isusu. Pjevajući

    pjesme i kad smo trčali u krug, zaboravila sam na sve ostalo .

    Hvala Bogu što sam imala prilike ići na ovu duhovnu obnovu. Ovo mi je bila prva duhovna

    obnova na Veternici i jako me ugodno iznenadila. Bilo je stvarno puno i smijeha i radosti,

    zajedništva, ali i mira i tišine, a sve nam je to potrebno. Upamtit ću sigurno kad god padnem

    s drveta kako god u hladu bilo lijepo, u krošnji je najljepše, zato se treba natrag popeti, ipak

    smo mi ljudi s kruške! BVB +

    Mirela Namjesnik

    Hvaljen Isus i Marija!

    Što drugo reći, nego, kako svi već znamo, odličan način da napunimo baterije, propitamo se

    malo o sebi, našim postupcima, svakodnevnici našega života. Dakako, bitna je i odluka

    nakon tog propitkivanja i pokajanja nakon spoznaje naših promašaja u životu. Doista jedno

    predivno iskustvo. Vjerujem da većina, ako ne i svi koji su prisustvovali, misle isto il barem

    slično. Odličan vikend. Zahvalan sam na svakom trenutku zajedništva, na svakom zborašu,

    na svakom sudioniku u ovom vikendu. Posebice hvala voditelju Nikoli, koji je doista svojim

  • govorom, riječju i propovijedanjem dopro, vjerujem, u srca sviju. Velika hvala i ljudima koji

    su se žrtvovali i omogućili ove vježbe, koje će vjerujem dati ploda u našim životima. Između

    ostalog, posebice bi istaknuo klanjanje pred Presvetim, koje mi je bilo jednostavno prelijepo.

    Molitva, pjesme, jednostavno prekrasno. Buđenje u noći, od sna, nešto neobično,

    požrtvovno, ali se isplati! Uz to svako razmatranje je bilo, jedinstveno i prelijepo. Ukazat

    nam na neke tako jednostavne, male stvari koje mogu pridonijeti promjeni ovog svijeta.

    Kako čitamo Bibliju? Kako zapravo NE čitamo Bibliju. Predivna spoznaja. Zatim, svi znamo

    kako je danas u svijetu, kakva su mnoga uvjerenja. Bez dobrote i pravednosti. Kao što je

    kazano, "svi misle da su baš oni u pravu". "Što su sve ljudi zbog njihove 'ljubavi' spremni

    činiti." Kakva je to ljubav?

    Vjerujem da si svatko od nas može dati odgovor, ili barem upustit se u razmišljanje, te početi

    poduzimat nešto. U Kristu Isusu koji jest ljubav! I koji je jedini ljubav! Uz to, svi smo bitni,

    svaki čovjek je bitan! Svatko može barem nešto učinit, pridonijeti, koliko god to malo bilo, ali

    ideja je da čini! S Gospodinom Isusom! Ove vježbe su mi ostavile dojam, tj. spoznaju koliko

    smo uspavani. Koliko spavamo i ne činimo. Vjerujem da smo nakon ovih vježbi izašli jači, s

    Isusom spremni svjedočit Evanđenje, biti primjer i motiv!

    Također, žao mi je što neki nisu prisustvovali, što nisu uspjeli čut predivne riječi, predivna

    razmišljanja. Vjerujem da će imati priliku! Nismo ni svjesni koliko smo skloni padu, koliko

    smo skloni skrenuti s puta. Kao što je kazano, misleći da činimo dobro, skrenemo s puta.

    Možda samo brat cvijeće, ali koje nije na našem putu. Sve više se udaljavat od puta, u

    dubinu šume. Za cvijećem. Još jedno predivno razmišljanje s ovih vježbi! Ali, nismo ni svjesni

    koliko nas, unatoč našoj sklonosti padu, skretanju i udaljavanju s puta, naš Otac zapravo

    ljubi, uvijek je s nama! Jednostavno predivna stvar. Nažalost, ne shvaćamo to u

    potpunosti. Tvrda su naša srca. Vraćajući nas ponovno na pravi put, uvijek nam iznova

    oprašta. Toliko nas voli! Uvijek nam iznova oprašta! Trebali bi biti presretni što smo kršćani.

    Uz to, tako bi i trebali živjeti!

    Matija Pantaler

    Iako nisam baš neki ljubitelj pisanja sastavaka, eseja itd., ipak budem sad napravila iznimku

    zbog vas, ZMVB-ovci moji. Probala budem u par rečenica izreći kaj mi je trenutno na srcu.

    "Reklo ti se, čovječe, što je dobro, što Gospodin ište od tebe: Samo da činiš što je pravo, da

    ljubiš, da u poniznosti hodiš sa svojim Bogom." (Mihej 6,8)

    Veternica, duhovne vježbe, svježi zrak, sloboda, ja i Bog, molitva, igra, radost, kmica,

    euharistija, prijatelji, pjesma, zajedništvo. Samo neke od asocijacija na ovaj vikend iza nas.

    Vikend koji smo svi jedva čekali. Mogu reći čak, vikend za koji smo neki jedno vrijeme i

    živjeli. Željeli smo se odvojiti od svega, od svih. Svi mi smo taj vikend mogli provesti na neki

    drugi, uobičajeni i svakodnevni način. Ali mi smo izabrali Boga. Vjerujem da mu je bilo drago,

    zbilja. Na kraju krajeva, pohvalno za nas. Kad se samo sjetim kakvi smo mi ljudi u zadnje

    vrijeme. Sve nam je bitnije od Boga. Svi mi u sebi mislimo: Mah, bude Bog počekal. Stvar je u

  • tome da nas Bog bude uvijek čekal. Tolko nas voli i trudi se oko nas, a mi tak prema njemu.

    Kad zagusti, tek onda ga pozovemo: Bože, daj ovo, ono. Samo bi stvarali kompromis,

    cjenkanje. Govorim ovo polazeći od sebe. Mislim da je krajnje vrijeme za promjenu. Dolaze

    loša vremena. Sad trebamo sreću nalaziti u malim stvarima. Drago mi je kaj postoji

    Veternica. Tu se sreća stvarno može naći u malim stvarima. Ja sam ju našla u onoj

    nepokošenoj djetelini, u vjetru, u nogometu (kakav igraaaaaaaaaač :D), u svakome od vas.

    Ljudi moji, posebni ste i dragocjeni u Božjim očima. Kako znaš(m)? Netko mi je šapnul.

    Drago mi je jer sam se zbližila s nekim ljudima s kojima se prije baš nisam imala prilike

    družiti. Vjeroučitelj Nikola?! Tolko realna osoba, predobro. Mene se dojmila posebno

    nedjeljna misa. I dolazak struje 5 do 11. Ja vjerujem da je to čudo. Božek je htel orkestar u

    punom izdanju. I dobil ga je. Osjećala se punina. Svi su bili posebno svježi i radosni u

    duhu, kaj se najbolje vidlo kroz pjesmu, kroz onaj ples poslije. Sad si mislim malo kak nam se

    Božek smijal negde dok smo plesali tam oko oltara, pogubili se svaku minutu, al

    presimpatično je izgledalo sveskupa. Kad bi se mogel bar zamrznuti taj osjećaj. Al u tome i je

    bit. Da, kad se vratimo u zbilju, možemo biti isto tak simpatični i radosni u Kristu. To jest

    teško, ali ne i neizvedivo. Mi se tak lako predamo, mislimo kak nemremo neke stvari izdržati,

    al, na kraju krajeva, bi nam Bog dal teži križ nego ga moremo nositi? Odgovor je i više nego

    jasan: NE!

    Plodovi ove Veternice nek ostanu bar malo u nama. Svi smo primili različite darove. Možda

    ih još ne prepoznajemo, al moramo otkriti to u sebi. Kroz ove dane. Nek Veternica ne bude

    samo privremeni dojam, koji obično traje tjedan dana. Pokušajmo živjeti tu Veternicu kroz

    život. Hvala vam svima od srca. Bvb+

    "Jer sad gledamo kroz ogledalo u zagonetki, a tada ćemo licem u lice. Sad spoznajem

    dijelom, a tada ću spoznati kao što sam i sam spoznat. A sad ostaje vjera, ufanje, ljubav, to

    troje. Ali je najveća među njima ljubav." (1 Kor 13,8-13)

    Antonija Pokos

    I nakon ova tri prekrasna dana, što reći? Koju posluku porati? Poruku poslati? Moram

    priznati da zadnjih dva tjedna jedina misao koja mi se kretala po mislima bila je… "pa di baš

    taj vikend?" Puno se obaveza nakupilo prije tog vikenda, puno toga me čeka nakon tog

    vikenda, nenaspavanost, umorna od prebrzog ritma koji sam si zadala, najmanje kaj mi je

    trebalo da ne iskoristim ove duhovne vježbe kak treba… Bojala sam se da bum došla

    preumorna na Veternicu i da bum sva opterećena stvarima iz kolotečine koje me još

    čekaju… No ipak, znala sam da mi trebaju te vježbe i da na njima trebam biti pošto-poto.

    Jedino kaj mi je ostalo bilo je primiti se posla, napraviti čim više toga prije, tak da mogu na

    Veternici pustiti mozak na pašu, kak se veli. No na kraju sam napravila malo bolju varijantu

    plana: sve sam predala u Božje ruke i nemate pojma kolko problema je nestalo. Već sam mu

    htela reći, dobro Prijatelju ostavi malo muke i za mene, nisam mislila da baš SVE moraš

    srediti umjesto mene.

  • I tako smo mi u petak navečer se skupili i krenuli put Veternice. Naše duhovne vježbe

    započeli smo naravno svetom misom. Teme ovih vježbi su bile baš ono kaj je meni trebalo,

    mislim da je i tu moj Prijatelj imal prste. Tekstovi koje smo čitali u šutnji gvorili su sami od

    sebe, nije bilo nikakve potrebe dodatno ih analizirati. Naš voditelj, Nikola Kuzmičić, kaj drugo

    reći nego to je jedna jako dobra osoba. Sigurno se isplati moliti da takvih propovjednika

    bude što više.

    Sigurno trebam spomenuti i famozni nestanak struje. I to je očito bio dio Božjeg plana koji

    nas je dovel do klanjanja u sred noći, koje je bilo stvarno prekrasno… Teško je tak nekaj

    opisati riječima. Tak da oni koji su bili znaju o čemu govorim.

    Zanimljivo je kak sam u nedjelju, kad smo molili krunicu prije mise, baš pomislila "Bože, kak

    bi bilo lepo da dojde struja da su svirači kompletni", i ni 2 minute nisu prešle…. i cap… došla

    struja. To je za mene bilo čudo, a vi kak očete!

    I još hoću spomenuti svete mise, e to je ono kaj je stvarno posebno. Mislim da su ipak mise

    ono kaj me najviše dotaklo. Od prekrasnih pjesama, koje su točno dolazile pravim

    redoslijedom, do prekrasnog slavlja na kraju nedjeljne mise! To je radost kojom bi trebala

    zračiti svaka sveta misa!

    Eto, ja ovaj put ne bih duljila, istaknula sam ono kaj me najviše dotaklo, jedino bih za kraj,

    vezano uz zadnji odlomak, napisala rečenice koje su se meni duboko urezale u pamćenje, a

    nadam se da budu i onima koji nisu bili s nama nekaj značile:

    1. Sveta misa nije meeting pokislih kokoši!

    2. Kukuričite i kad ste najslabiji, jer nikad ne znate kad će netko čuti vaš pjev i pokrenuti

    se!

    Eto, toliko od mene! Bog s vama!

    Ana-Marija Pošpaić

    Kad sam se pripremala za Veternicu, nisam htjela imati nikakva očekivanja jer sam u zadnje

    vrijeme skužila da to nekad i nije dobro jer se znam razočarati. Nekad je ipak bolje imati

    minimalna očekivanja, a doživjeti neočekivano i puno više od očekivanog. Tak je bilo i s ovim

    vikendom koji je tak brzo prešel da nisam stigla odspavati ni 12 sati sveukupno, hehe, al kak

    smo danas rekli, sve kaj je lepo, kratko traje. :) Al tak to vrijedi za svaki dan u životu, jer čim

    nam tak brzo dani prolaze, znači da smo ih maksimalno i kvalitetno iskoristili, a to nam je i

    zadaća u životu. Nego, da krenem s doživljajima. :)

    U petak sam bila malo umorna od dugog putovanja, ali dovoljno budna i svjesna Riječi Božje

    na sv. misi i zainteresirana za prvi nagovor, tj. predavanje, uz našeg šaljivog voditelja i mojeg

    imenjaka, Nikolu. :) Inače volim razmatrati i učiti o našoj svetosti, to mi je baš posebno. Tak

    mi se i sad svidjela ta tema jer sam znala da bum sigurno čula nekaj kaj nisam prije znala, a

    naravno da je tak i bilo. Posebno mi se svidjela usporedba svetosti kao nekaj posebno,

  • izdvojeno i drugačije, ali da nije poanta u tome da budemo drugačiji i da se ističemo u

    krivom smislu. Nije stvar u promjeni ponašanja, nego u promjeni stava! Trebamo nastojati

    biti savršeni kak je Bog naš savršen, i potvrditi ono kaj je On rekel, da nas je stvoril na svoju

    sliku i priliku. Znači, ako je On svet, a stvoril nas je po sebi, onda smo i mi sveti. Savršena

    činjenica. Kužite? :D

    Nadalje, odlična spoznaja bila mi je razlika između DOBRIČINA i DOBRIH LJUDI. Kak je Nikola

    rastumačil da su dobričine oni koji misle da su dobri, da oni izbjegavaju činiti loše, a u biti ne

    čine ništa dobro i prolaze svijetom pazeći da NE ČINE zlo. A dobri ljudi, kakav je i Isus bio, su

    spremni voljeti neprijatelje, žrtvovati se i umrijeti za prijatelja, prolaze svijetom ČINEĆI

    dobro nešto za svijet. Takvi moramo biti! I shvatila sam da u svijetu svakodnevno

    primjećujem i dobričine, lažno dobre ljude koji su možda promijenili ponašanje, ali ne i stav,

    ali i one prave, dobre ljude koji su mi pravi prijatelji, koji nisu lažno dobri, već svim srcem

    daju sebe za druge.

    Jedna rečenica me strašno potakla i pokrenula, a to je naša zadaća da PRVI progovorimo, a

    ne da čekamo da netko drugi počne "kokodakati" okolo. Nije bitno tko nas sluša, već tko nas

    čuje! Super mi je kaj je Nikola tak fasciniran nama, Zborom, i kak nam je lepo rekel, ak ne

    počnemo pjevati, nebu niko znal da lepo pjevamo. :) Tak moramo i svjedočiti. I posebno

    ohrabrenje sam pronašla i u Isusovoj rečenici: "Mene su progonili, i vas će!" Shvatila sam da

    moramo neprestano biti spremni na pogrde, na pljuvanje. Jer, kaj je drugo Isus prešel? Isto

    to, ali puno gore. Moramo kročiti tim trnovitim putem, ali gdje ima i onih lijepih ruža, lijepih

    trenutaka života i istinske, potpune radosti. Super mi je bilo kak je Nikola naglašaval važnost

    pripreme za roditeljstvo – to me fasciniralo, ali i osnažilo. Možda još ne znamo ko bude taj

    naš supružnik, al trebamo moliti za njega/nju (kako ko voli :P) da jednog dana zajedno

    postanemo pravi, kvalitetni roditelji, jer je to nekaj najljepše, imati kvalitetnu obitelj. U

    jednoj molitvi vjernika sam spomenula kušnje, ja ih inače posebno volim kak god mi je teško

    dok me snajdu, ko i svima nama. Al to je stvarno pravi Božji znak da mi to možemo podnijeti,

    jer Bog nam daje križ koji MOŽEMO nositi, a čim više kušnji imamo, to više moramo

    povjerovati da nas je On odabral, da je nekaj splaniral z nama, nekaj posebno i veliko, to je

    znak rasta u vjeri i nemamo se kaj bojati.

    U subotu ujutro su mi baš pasala ona razmatranja ulomaka iz Svetog Pisma. Puno toga sam

    si posvijestila, da Isus moli za nas i našu vjeru, o važnoj ulozi pijetla kad Petar zataji Isusa, ali

    spoznaje i prihvaća svoju grešnost, onda jedan meni dragi ulomak (Mt 18,1-5) gdi Isus govori

    da ako nismo kao djeca, da nećemo ući u Kraljevstvo. Tu se ja navek najdem i osjećam

    posebnu milost imati to nešto djetinje u sebi, to je pravi blagoslov!

    Kak nismo postili, makar sam ja bila stalno gladna, a nismo baš ni čkomeli, ipak je bilo malo

    odvojenog vremena da se posvetimo sebi, čitamo i molimo, u tišini. Taj dio kad smo dobili

    16 ulomaka iz pojedinih Evanđelja bil mi je gotovo savršen, tolko mi je godil duši i tijelu, uz

    toplo sunčeko kroz koje mi se Bog objavil. Tolko sam se uživila u svaki ulomak i našla se u

    mnogima, dobila nova nadahnuća za razmišljanje. Poslije grupnog rada i zanimljivih

    zaključaka do kojih smo svi zajedno došli, bil je onaj slobodni dio u kojem sam se malo

    posvetila sebi, onda sam se malo uspela i igrati sa zaigranim dečkima koji su navek za akciju,

  • a dok sam se htjela posvetiti i ostalima, baš nas i nije nekak bilo. Malo sam se tu "zgubila",

    mislila sam se prošetati po okolnim poljima i puteljcima, razgledati, al se nisam imala s kim

    jer svi koji su mislili, već su otišli pa me to malko razočaralo, al sam skužila da je tak Njegova

    volja, za kaj ga i molimo u Očenašu. :) Pred kraj tog slobodnog dijela otišla sam u crkvu,

    svirala sam si neke pjesme na klaviru iz pjesmarice i tolko se uživila i skužila kak sam u biti

    samo tak nekaj trebala, da se opustim, prepustim sve Njemu i ne brinem. A onda mi je Jelica

    rekla da me tražila da se druži z menom. A eto. :) Tak je došel i kraj tog odmornog dijela, bilo

    je još, nikaj manje važno, predavanje na kojemu sam naučila neke nove pojmove i njihova

    razna tumačenja. Posebno su mi se zdopadala dva sinonima, jedan za zapovijed, a to je

    SAVJET i drugi za grijeh, a to je PROMAŠAJ. Savršeni sinonimi pomoću kojih sam totalno

    drukčije počela gledati na Božje zapovijedi i na naše grijehe… Onda je bila misa i konačno

    fiiina večera na kojoj je Ivek "slučajno" zgasil struju, jel? :P No, nebumo mu zamerili, na kraju

    nam je bilo tak lepo zabavno i znali smo da nismo jedini koji nisu izvana čisti, a i bilo je

    zabavno tražiti put do wc-a i natrag hehe. :D

    Malo mi je bilo žal kaj nismo uspeli pogledati prezentaciju koju je Nikola pripremil kao

    meditaciju prije klanjanja, al sve smo to nadomjestili krunicom koja me u potpunosti smirila.

    Uživala sam! Nije mi se svidjela odluka većine, ono za klanjanje, al opet, tak je bila Njeg'va

    volja, ne samo naša. :) Uostalom, makar nisam spavala, iskoristila sam to za druženje i

    zbližavanje s još nekim noćnim pticama, a onda i dočekala klanjanje koje je bilo pravi šećer

    na kraju, prije konačnog spavanja i kolkog-tolkog odmora.

    Nedjelja, posljednji dan na Veternici. :( Je, i taj dan je došel. Divan početak dana jutarnjom

    molitvom i pjesmom, fini doručak uz pomaganje u kuhinji, kaj posebno volim. Na misi sam

    osjećala potpunu radost i prisutnost Duha među nama i ljudima mještanima koji su došli.

    Pogotovo dok je 2 min prije mise došla struja i zasjalo sunce. Kaj više reći – Bogek nas je

    pozdravil. :) Suze radosnice samo su klizile tijekom mise. Stvarno sam presretna kaj sam

    napokon doživela ovu dugoočekivanu Veternicu, i mislim da sam ju u potpunosti doživela.

    Strašno mi se svidio način na koji nam je Nikola dočaraval sve kaj nam je govoril, pomoću

    metafora, usporedbi i primjera iz svakodnevnog, pa i njegovog života. Jako je zanimljiva

    osoba, baš za proučavanje, kak bi ja rekla. Totalno sebe daje u taj, nazovimo to tako, posao.

    On nije dobričina, nego prava dobra osoba koja je spremna žrtvovati sebe za druge, za nas.

    Na kraju morem samo zahvaliti dragom Bogu kaj nas potiče na obnavljanje, na obraćenje,

    rad i rast u duhovnosti kroz rast u slobodi, radosti i ljubavi. Beskrajno mu hvala na svim

    darovima koje smo primili i nek nam da snage i hrabrosti da se ne bojimo sutra ući u svijet i

    svjedočiti, progovoriti, zakukurikati PRVI! Da činimo dobro, a ne da izbjegavamo ne činiti zlo.

    Puna sam dojmova i nadam se da se to bude postepeno izlijevalo na druge, bez neke

    euforične, neprirodne i lažne radosti, nego s pravom, istinskom i potpunom radošću. Tolko

    od mene.. :) BVB! O:)

    Nikolina Jušić

  • Duhovna obnova mi je dobro došla, jer već godinu dana nisam bio na obnovi. A kako je

    današnji ritam života brz, često i zanemarimo naš duh. Sretan sam što sam uspio sudjelovati.

    Nikola nam je predivno govorio i kad sam se malo odvojio od društva shvatio sam još bolje

    što nam hoće predočiti i ponovo shvatio u jednom djelu koji ide mene. Šutnja i samostalnost

    su uistinu super stvar i baš onda sam se mogao najbolje skoncentrirati i jedino tako se

    prepoznati u onome što nam se govorilo. Zbog toga sam posebno sretan i sad to treba samo

    primijeniti u život. Kad sad poslije vrtim film shvaćam koliko se tog korisno govorilo. Kad se

    samo sjetim govora o svetosti, a posebno razlike između "dobričina" i "dobrih ljudi"… Kao

    vrhunac svega mislim da mogu odvojiti noćno klanjanje pred Presvetim. Moram priznati da

    mi se nije spavalo nešto posebno, ali kad sam čuo ponudu da bi klanjanje bilo u 1 nisam se

    uopće dvoumio, odmah sam osjetio da će to biti nešto predivno. Drago mi je da su i drugi

    prepoznali taj osjećaj i da je ipak većina bila da idemo prileći i onda buđenje i susret s

    Presvetim, susret sa živim Bogom. Nadam se da i ona manjina koje nije bila za tu soluciju da

    ne žali zbog toga.

    Nadam da ću što više toga primijeniti u praksi što sam čuo kako bi onda ova obnova bila

    uistinu ispunjena!

    Tomislav Herceg

    Ovo je treći pokušaj pisanja eseja o Veternici. Ne garantiram da je razumljivo. Meni je.

    Svi trenuci su jednako važni i valja ih dobro upamtiti. Proživite ih još jednom u svojoj glavi,

    razmišljajte i promišljajte o njima jer su se dogodili s razlogom. Božja providnost je čudo.

    Istovremeno te protrese, možda koji put zastraši, ali na kraju te začudi i ostaneš zapanjen

    genijalnošću kreiranja.

    Trenutak moje ispovijedi bilo je nešto najdivnije i najjasnije ikad. Znate onu rečenicu iz

    Lukina evanđelja "i Petar gorko zaplače" – ja sam ju na Veternici proživjela. Dok mu se

    predaš i otvoriš srce osjetiš oproštenje ili ljubav. Ja sam to osjetila i zaplakala sam baš kao i

    Petar. No, koliko je bilo gorčine u tom plaču zbog ostataka mojih promašaja, toliko je bilo i

    zahvalnosti, radosti i brdo sličnih osjećaja koje ni ne znam trenutno izreći. A onda je krenuo

    val zajedništva i početak postojanosti (vjerujem da se to odnosi na sve ljude koji su bili

    tamo). Toliko izrečenih i samostalno napisanih prekrasnih molitvi, tišine, klanjanje i pjesme i

    to sve u kmici, a bez upadanja u kmicu samo je dokaz da se razvijamo i preobražavamo u

    radosne/radosnije Kršćane. I ja sam vagala o odlasku na Veternicu. Valjda sam već stoti put

    vagala o tome da li su moje obaveze važnije od vikenda s Njim. Tih obaveza neće biti u

    vječnosti. Samo On i ja. Jesam li konačno naučila?

    Natuknice iz moje "bilježnice":

    "Ljubav nije emocija, ona je konkretno djelovanje." B.XVI. Zapisati iznad kreveta da

    vidim svakog jutra i svake večeri prije spavanja! DJELUJ, KUKURIČI – netko će te čuti.

    Ljubav = jednina + konkretna!

  • Odrecimo se odricanja, nastojimo nastojati.

    Kad bijednici vrijeđaju, više od uvrede boli me njihova bijeda. N.K.

    IZLOŽI SE!

    Isus je umro za nas.

    Jelena Brcković

    Prva duhovna obnova na Veternici… Što očekivati? Maknuti se od svakodnevice, u svakom

    slučaju. Poželjeti se zaustaviti tako da sve nestane. Prošle obveze i one koje nas tek čekaju.

    Ići tamo s ciljem planiranja sljedećeg tjedna je besmisleno, tako da sam u petak ušavši u

    autobus odlučila zaboraviti na sve. Jel' mi uspjelo? Pa naravno da je. Čekale su me nove

    stvari. Drukčije od drugih. Druženje sa zborašima, druženje sa samom sobom, druženje s

    Bogom. Ali ne ono svakodnevno. I u tome je ljepota.

    Glavna tema duhovne obnove – Biblija. Razumjeti Bibliju na neki poseban način, povezivati

    odlomke i svesti to sve na laičko razmišljanje zapravo je nešto što sam dočekala otvorena

    srca i uma. Nisam shvaćala da se toliko odgovora nalazi ako "zaviriš između redaka". A to

    smo mi radili. Bog je tako izravno odgovarao na sva naša pitanja. Ako površno čitamo i

    uporno tražimo odgovore na svoja pitanja u Bibliji, teško da ćemo ih naći. Treba razmisliti i:

    "ne treba se odreći odricanja, nego nastojati nastojati". Jer to je cilj, to je poruka. Bog je

    ljubav, mir, oprost… Možda svaka ta riječ ni nema dovoljnu jačinu onog što nam On pruža.

    Možda ponekad to manje osjećamo, ali to nije Bog kriv, već naša zaboravljivost. Zato se

    treba uvijek iznova prisjećati. Kako? – mislim da smo mogli shvatiti na ovim duhovnim

    vježbama.

    Da bi se ta cjelina Božjeg djelovanja skladno zaokružila, pobrinuo se Malbašić. "Slavlje

    nakon slavlja" koje se nastavilo u crkvi i na dvorištu ostavilo je i zadnji pečat na našim

    srcima. Ali naše srce je veliko, i ima mjesta za još pečata. Što ih je više, veći je osmijeh na licu

    i zadovoljstvo u srcu. A ako smo mi sretni, to je Bog sretan kroz nas. "Da vaša radost bude

    potpuna…" (Iv 15,11) BVB

    Marijana Svržnjak

    Božji govor – govor na razini ljubavi! Ovom rečenicom započeo bih osvrt na duhovne vježbe

    Zbora mladih Varaždinske biskupije od 11. do 13. svibnja 2012. na Veternici. Odmah na

    početku, bez previše uvoda, osvrnuo bih se na rečenicu Nikole Kuzmičića, voditelja naših

    vježbi i razmatranja. Ona objedinjuje sve ono što smo slušali, govorili i mislili kroz protekla

    dva dana, a nadam se kako će njezina poruka nastaviti djelovati u konkretnim djelima kroz

    moj život. Citat glasi: "Ljubav nije emocija, već konkretno djelovanje. Ona je život!" To je

    ono što ću pokušati da postane dio mene. Ljubav ću bezuvjetno davati, no ne kroz neke

    površne, možda čak i lažne emocije, već kroz život. Kroz svakodnevne situacije u kojima

    svatko od nas traži ono malo; ono malo razumijevanja, ohrabrenja, poticaja i empatije. Zrno

  • strpljenja, radosti i praštanja. Dozu mira, poštenja i zagrljaja. Svijest o prihvaćanju i

    pripadnosti. To je ono što Božja neizmjerna ljubav želi da mi širimo međusobno. Ljubav traži

    svakodnevno nastojanje postanka boljeg čovjeka. Ljubav zahtijeva čvrste temelje. Nikako

    klimave ili sagrađene na pijesku. Ljubav traži čisto i otvoreno srce koje će u svakom trenutku

    znati zašto živi, kako živi i kamo ide.

    Takvu ljubav ja želim kako sebi tako i svima vama. Nadam se kako su ova dva dana molitve,

    pjesme i druženja ostavila u svakome od nas mali trag koji će svojim velikim plamenom

    ražariti naša srca, pokrenuti ih šireći neizmjernu životnu ljubav. I upravo zbog takvih stvari su

    duhovne obnove važna stvar za svakog pojedinca koji želi rasti i napredovati gradeći most

    vjere sigurno hodajući prema Gospodinu i životu vječnom. I zbog toga zastanimo, pomolimo

    se i krenimo naprijed u proces rasta u svetosti.

    Igor Plečko

    P.S. Jedva čekam sljedeću Veternicu

    Ovogodišnje duhovne vježbe veoma brzo su mi prošle, a vjerujem i vama. Gledajući sad u

    svoju bilježnicu, zapravo puno je toga bilo… Toliko novih stvari, spoznaja… Bilo je baš nekako

    sve umjereno i "savršeno" ispunjeno. Svetost, sveci, nepoznati sveci, sporedni likovi,

    kukurikanje, jedan uvijek zezne stvar, Deset Božjih SAVJETA, ispovijed nije autopraonica,

    dobričine vs. dobri ljudi , želim – a ne budem, "kmica", jutarnja poezija, plesanje u crkvici,

    itd… Sve mi je to nekako najviše ostalo u srcu. Moram vam nešto priznati: ovo su mi jedne

    od najboljih duhovnih vježbi! Ne znam kad sam zadnje bila toliko opuštena i radosna zbog

    našeg zajedništva koliko sad. Baš sam se osjećala kao da sam u jednoj velikoj obitelj. Dok

    bih vas sve tako promatrala, došlo mi je da svakog zagrlim! Ja sam vas, dragi moji zboraši,

    toliko još više zavoljela, a ponajviše UPOZNALA po vašim osobnim molitvama! U vašim

    molitvama je bilo toliko dubine, iskrenosti, blizine vašeg srca Isusovom srcu, nježnosti. Čak

    sam došla do novih spoznaja po vašim molitvama! Vjerujem da su mnogi doživjeli

    oslobođenja po svojim molitvama pred drugima, također i puninu, radost i milosti. Ja jesam.

    Bilo mi je super što smo se po čitanju Novog Zavjeta i upoznavajući sporedne likove u

    Isusovom djelovanju, mogli još više unijeti u stvarnost Njegovog života. Fascinantno je to što

    od tolikih različitih tekstova možeš zaključiti predivnu priču, istinitu priču koje te zapravo

    spašava, po kojoj se predaješ Kristu, koja ti otvara sva vrata.

    A Nikola Kuzmičić… taj čovjek… mogu samo reći skromnost, realnost, odvažnost… Mislim da

    nemam što više od toga reći. Hvala vam Nikola što ste toliko otvoreni Duhu Svetome!

    Sve u svemu – bilo je radosno, poticajno i ohrabrujuće. Dragi moji zboraši, nemojte

    posustajati, tj. nemojte se umoriti od kukurikanja! BiMb! +

    Martina Pantaler

  • Ovo su bile moje prve duhovne vježbe na Veternici. Vozeći se u autobusu, razmišljala sam

    kaj nas sve čeka, o kojim temama ćemo razgovarati i sl. Pokušala sam zamisliti kak' Veternica

    izgleda. Napokon, kad smo stigli moje oči su se zaljubile u miris čiste prirode, povjetarac, u

    zagorski breg i ovčice na paši.

    Ubrzo je slijedila podjela soba i dogovor oko cimerstva. Cimerstvo za 10, razgovori o molitvi,

    dragim ljudima, kaj ćeš bolje. Na vratima naše sobe, između redaka, pisalo je: "Rabbi,

    dobro da ostajemo ovdje. Napravit ćemo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji. (...)

    Ovo je Sin moj Ljubljeni! Njega slušajte! Odmah pogledaju oko sebe i ne vidješe više nikoga,

    samo Isusa s njima." Tako sam i ja za vrijeme razmatranja, druženja, klanjanja i slavljenja sv.

    mise vidjela samo ljubav i radost Isusa. Vidjela sam zajedništvo prijatelja, pomaganje, radost

    i mir. Gospodin je zaista velik jer nas i nakon naših promašaja poziva k sebi i voli nas. Mogu

    zahvaliti Nikoli koji je vodio ove duhovne vježbe što sam kroz njegove primjere,

    svjedočanstva i pjesme doista imala mir u Isusu. Najbolje mi je bilo tumačenje što znači biti

    dobričina, a što dobar čovjek. Vjerujem da ćemo mi svi postati dobri ljudi koji će svojim

    stavovima stati uz "stari bunar u kojem je uvijek svježa voda, a kojeg toliko žele osušiti

    (kršćanstvo)."

    Ovo mi je bil' najbolje iskorišteni vikend u ovoj godini. Hvala vam dragi zboraši. Drago mi je

    kaj sam se imala prilike s vama družiti i moliti. Sretna sam kaj među vama imam dobre

    prijatelje i kaj sam se imala prilike družiti i s ostalim članovima koje ne znam tak dobro. Eto,

    toliko od mene, nadam se da je i vama bilo veselo u mojem društvu.

    P.S. bar mi je nos na mjestu" (ovi koji su vidli, znaju. hehe )

    "Dok bude ljudi koji mole, zemlja neće propasti" (T. Ivančić). BVB

    Sandra Špoljarić

    Vjerujem da je svakome od ovih duhovnih vježbi ostalo barem nešto u sjećanju, ako već ne

    sve. Obično dok slušam nečije predavanje, moram zapisivati stvari, jer inače zaboravljam

    ono ključno. Ali slušajući vjeroučitelja Nikolu, imam osjećaj da se sjećam svega. Stvarno

    čovjek zna pridobiti ljude da ga slušaju. Ako se tome doda puno smisla za zdravi humor i

    lijepo pjevanje, predavač je stvarno dobitna kombinacija, pogotovo za nas neke koji smo ga

    slušali prvi put. Ne znam kak' vama, ali ja ni u jednom trenutku nisam čekala ono: joj, pak da

    bu te ve gotov?

    Slušali smo nagovore o stvarima koje su na neki način temeljene i sigurno smo ih čuli

    tumačene. Pa ipak, sve nekak' na drugačiji način. Recimo, razlika između kršćanstva i ostalih

    religija. Ostali se drže pravila: ne čini drugima ono što ne želiš da oni čine tebi, a kršćanstvo

    se temelji baš na suprotnome: čini drugima ono što želiš da oni čine tebi. Poduzmi nešto.

    Nemoj biti pasivan, nemoj biti dobričina. Budi dobar čovjek. Problem je uglavnom u tome

    što mi najčešće jesmo pasivni, posebno ako se nalazimo u grupi. Ja mislim da bu neko drugi

  • počel, on misli da bum ja. Ako svi razmišljamo na takav način, onda jednostavno nitko neće

    početi ništa, a ljudi moji, netko mora biti prvi. Pa zakaj onda to ne bi bili ti ili ja?

    Naš zadatak tu na Zemlji je slijediti Isusa, težiti Njegovu savršenstvu i tako se pripraviti za

    vječnost. Da bismo postali sveti, moramo se zakačiti za Boga jer je On jedini svet. Mi smo na

    svetost pozvani, i ako se ne odazovemo – često činimo promašaje. Postoje "kokoti" koji nas

    svojim kukurikanjem mogu nagnati na obraćenje pa je važno da i mi sami kukuričemo.

    Posebno je bitno da kukuričemo baš onda dok nam se ne kukuriče, jer tko zna kada neki

    Petar luta oko nas i čeka da čuje kokota.

    Velim, dosta mi je toga ostalo u pameti, stvarno je, i nema smisla da se baš svega dotičem, al

    mislila sam još samo jednu priče za one koji nisu bili s nama. Priča govori o jednoj poznatoj

    gospođici koja je dobila zadatak bolesnoj bakici odnijeti košaru s objedom. Na prvi pogled,

    nema ona tu kaj puno fulati. Ide po poznatom putu, do poznate kuće. Ali onda se odluči

    nabrati bakici cvijeće i udalji se s puta. Ključno je tu da gospođica nije beračica cvijeća, nego

    nosačica košare. Mi isto često počnemo brati cvijeće, a zadaća nam je banalno jednostavna

    – odnijeti korpicu s hranom. Dok mi tak lutamo, jer smo skrenuli s puta, utječemo i na bakicu

    i na roditelje i sve ostale. Sve utječe na nekoga i grijeh nije individualna stvar.

    Mislim da sam već dobrano prekardašila broj riječi u eseju pa je bolje da skratim, jer su me

    jemput zbog toga već diskvalificirali u školi. Ukratko, duhovne vježbe došle su mi u pravom

    trenutku. Drugi tjedan maturantska norijada, a iza toga matura. Onima koji su to prošli sve je

    jasno. Dobro je da se prije toga skockam i posložim prioritete. Hvala vam svima vama koji ste

    išli. Neki od vas imaju kolokvij u pondelek, drugi maturalne koncerte, neki opet posel i

    svašta. Vikend je s vama bil prekrasan, čak i onda dok nismo meli struje i nismo se tuširali.

    Veternica je idealno mjesto za jačanje zajedništva u zboru, pogotovo s novim članovima.

    Jedino još moramo popraviti plesanje pod misom, ali nekak mi se čini da nije bilo tak dobro

    kak u Africi zato kaj je kod nas, za razliku od Afrike, bilo jako zima.

    Bog vas blagoslovil sve, a posebno Ivana i Damjana koji drže sve konce v rukama!

    Zrinka Jurinić

    Drago mi je da sam išla na duhovnu obnovu. Da, razmišljala sam da nejdem jer sam prije dva

    tjedna bila sa Zajednicom i mislila da će mi možda biti previše. No, ipak nije bilo tako, mora

    da se Duh Sveti pobrinuo. Ovog puta najviše me se dojmilo zajedničko noćno klanjanje. Moja

    dosadašnja iskustva bila su takva da se kroz cijelu noć odlazilo na klanjanje, znači svatko je

    došao kad je htio. A ovaj vikend smo navečer nakon krunice otišli svi na spavanje i odmorili

    se do u 1h ujutro. Kad nas je vlč. Damjan probudio kucanjem krenuli smo na zajedničko

    klanjanje u crkvu. Moram spomenuti, hehe, ugođaj je bio baš super pošto je u subotu

    navečer nestalo struje. Vjerujem da je riječ Božja bila duhovna hrana svakom od nas. Kao i

    naša pjesma, crkva je odzvanjala radošću i mirom. Kad pjevamo svim srcem i svom dušom,

    onda dvostruko molimo. To se itekako čulo u nedjelju ujutro, na misi. Naša lica isijavala su,

    osmijeh svakog zboraša bio je blagoslov! Pjesmi nikad kraja, toliko nas je dirnulo i dotaklo

  • dušu da smo plesali, hehe, kao djeca jedan iza drugoga, zar nije to nešto predivno. Biti kao

    jedno, zajedno u Kristu… Biti postojani u ljubavi, primati ljubav Božju i darovati je ljudima

    oko sebe, staviti drugoga na prvo mjesto. Važno je ustrajati u molitvi jer samo tako ćemo

    moći podići drugog čovjeka koji je oslabio i sve što mu tog časa treba je ljubav Božja, ljubav u

    Kristu koju će dobiti preko bližnjega svoga. Hvala vjeroučitelju Nikoli, jako mi se sviđa način

    na koji nam je svjedočio, to ne mogu ni opisati, treba baš doživjeti! I njegova poezija, ma

    zavoljela sam poeziju! Hvala Ivane, što si unatoč obvezama bio s nama, svima je to puno

    značilo, hvala obitelji Malbašić. I na kraju, Damjane, VELIKI hvala tebi! Darujmo zahvalnost

    svojim primjerom, živimo svoju vjeru svaki dan. Bog vas blagoslovio +

    Monika Cesar

    Faljen Isus i Marija! Evo da napišem nekoliko rečenica u vezi proteklog vikenda na Veternici.

    Isprva sam bio veoma skeptičan i mislio sam da mi neće biti baš nešto, da će biti možda i

    pomalo "dosadno", no već pri prvim riječima g. Kuzmičića uvidio sam da neće biti nimalo

    dosadno ni zamorno, već naprotiv – nadahnjujuće i zanimljivo. Zahvaljujući vedrom načinu

    tumačenja i odličnim pristupom nama mladima, podosta toga iz Biblije mi je postalo jasnije i

    počeo sam analizirati svaku, pa i najmanju pojedinost u tekstovima. Na to do sada nisam

    toliko obraćao pažnju, naročito ne na tzv. "sporedne likove". Posebno mi se svidjelo to što je

    svaki od nas u određenom trenutku, prije ili poslije neke aktivnosti izrekao iz srca iskrenu

    molitvu. I na kraju, dakako, dojmile su me se genijalne pjesme g. Kuzmičića koje nam je

    jednu po jednu recitirao. Sviđa mi se taj njegov stil i način pisanja, toliko iskreno, toliko

    jednostavno, a opet s tolikom težinom da čitatelj (ili u ovom našem slučaju slušatelj)

    zasigurno ne može ostati ravnodušan. Svakako moram spomenuti i ispovijed, koja me opet

    ojačala da mogu primiti Krista na sv. Misi. Sve u svemu, protekli vikend je bio više nego

    inspirativan i nadasve ispunjen, uz pokoji mali "peh" (struju nećemo spominjati ;) hehehe) i

    ostat će urezan u moje srce te ću ga se rado sjetiti. Hvala vlč. Damjanu, hvala g. Nikoli, hvala

    Ivanu i ponajviše hvala dragom Bogu koji nam je sve ovo omogućio. Neka Mu je vječna hvala

    i slava! Amen. :) Bvb!

    Marko Dolenc

    Već duže vrijeme razmišljam o našem zboru i, kad ga usporedim s počecima, moram priznati

    da smo postali mlaki u našem zajedništvu i oduševljenju za Gospodina. Možda se većina vas

    neće složiti s ovim, neki možda hoće, ali to je moj dojam. Prvih godina ZMVB-a smo "izgarali"

    u slavljenju Gospodina. I ne samo na misama, nego i na probama, druženjima sa zborom,

    kao i izvan zbora, u našim zajednicama. Sjećam se kad sam počela pjevati u biskupijskom

    zboru, bila sam toliko oduševljena njime da su mi u mom župnom zboru prigovarali, čak bih

    rekla da su bili pomalo ljubomorni na to oduševljenje jer isto nisam osjećala tamo. Nije

    prošla proba da nisam spomenula naš ZMVB. Ne zbog kvalitete pjevanja, nego baš zbog tog

    zajedništva i oduševljenja kojeg tamo nije bio. Tko to nije iskusio, nije znao u čemu je stvar,

  • pa tako ni oni nisu razumjeli. Sad su tu neki novi klinci, kako veli jedna pjesma , a i

    druženja je manje pa je vjerojatno zato tako. No, odmah na misi u petak, osjetilo se da je

    nešto drugačije, da smo mi drugačiji. Nakon dugo vremena smo okrenuli leđa "publici" (koje

    nije ni bilo ) i okrenuli lice prema oltaru i Gospodinu. I to je bilo to. Odmah se osjetilo da

    pjevamo srcem. Nije više bilo važno kraj koga stojimo, tko falša, tko pjeva iz grla, da li

    pjevamo jedno- ili višeglasno. Važno je bilo samo KOME pjevamo. I to je ostalo tako cijeli

    vikend. Nadam se da se više vas slaže sa mnom jer mislim da bi si to morali posvijestiti i

    imati stalno u mislima kad pjevamo s našim zborom. Jer, nisu majice te koje govore tko smo

    i čiji smo, nego naša lica i pjesma jer je to ono što vjernici u klupama vide i dožive kad mi

    pjevamo. Misa u nedjelju je bila vrhunac. Kad smo zapjevali Moj Isus, jedva sam suzdržavala

    suze (a ja nisam "cmoljava" ). Ono skakanje, plesanje i pljeskanje na kraju je pobilo teoriju

    kojom sam započela ovaj osvrt – da smo mlaki. Jer mislim da mlaki vjernici ne bi mogli na

    onaj način slaviti Gospodina. Ne znam da li ste primijetili, ali mi smo se smiješili cijelu

    misu (barem oni koje sam ja vidjela). I nije to bilo neko smijuljenje zbog toga što je nešto bilo

    smiješno, nego ona iskrena radost o kojoj smo slušali u razmatranjima. Šteta što je samo

    polovica zboraša (doduše, veća polovica) imala priliku iskusiti to, no, na nama je da drugu

    polovicu zbora oduševimo Gospodinom kako smo se sami iznova oduševili na Veternici!

    Naš voditelj je bio drugo "oduševljenje". Čula sam već za njega iz različitih usta, no nisam

    imala nekih očekivanja. Oduševila me njegova jednostavnost i skromnost, njegov smisao za

    humor, način razmišljanja, pjesme, pa čak i pjevanje! Vodila sam iscrpne bilješke (ako

    nekome zatreba, javite se ), no ni ne trebam čitati jer mi je sve još uvijek odzvanja u glavi.

    Da sad ne nabrajam, koji su bili znaju, a i vjerojatno će svi pisati o tome pa će ovi ostali

    pročitati u kod drugih zboraša. Iz svega onoga što smo gore čuli, najviše me se dojmilo

    njegovo pojašnjenje razlike između dobričine i dobrog čovjeka. Sad imam argument za sve

    ljude u svojoj okolini koji se opravdavaju da nije važno da li tko vjeruje u Boga, nego da je

    važno kakav je čovjek. To stoji, ali oni svi misle da su dobri ljudi dobričine koji se nikome ne

    zamjere (imamo mi u Međimurju nazive za takve, al ionak me nećete razumjeti ), a kad im

    netko otvoreno uputi konstruktivnu kritiku, odmah ispada da se miješa tamo gdje mu nije

    mjesto. Naoružala sam se tim i drugim argumentima i spremna sam za predstojeće razdoblje

    za rasprave o vjeri koje su u posljednje vrijeme sve češće. Za one zboraše koji nisu bili ili

    znali, naš voditelj Nikola Kuzmičić je autor himne našeg SHKM-a „Postojani“.

    Veternica ima posebno mjesto u mom srcu, vjerojatno zbog toga što sam gore provela puno

    vremena, od radova za vrijeme obnove do duhovnih obnova sa zajednicom i zborom. I ona

    je jedino mjesto gdje se mogu potpuno isključiti, gdje mi mobitel služi jedino za buđenje, a

    na kompjuter ni ne pomišljam. Zato još jednom hvala Gospodinu, Damjanu, Ivanu, Nikoli,

    našem biskupu i svima koji su nam omogućili da se maknemo, pustimo "pamet na pašu" i

    stvarno se posvetimo sebi i jedni drugima bez da nam stalno nešto ili netko odvlači pažnju

    na nebitne stvari. Imali smo savršen omjer duhovnog i svjetovnog, od razmatranja, mise i

    krunice, do druženja. Hvala svima vama s kojima sam provodila vrijeme smijući se, pjevajući,

    pišući molitve vjernika , moleći i slaveći Gospodina!

  • Završit ću s rečenicom našeg voditelja za koju bih voljela da je svi zapamtimo jer obuhvaća

    srž svega naše vjere: "Smisao kršćanstva nije da prođemo zemljom ne čineći ništa loše, nego

    da prođemo zemljom čineći dobro." Amen.

    Ivana Čurila

    Znao sam. Imao sam baš dobar predosjećaj u vezi naših duhovnih vježbi. Zapravo, kako bi

    uopće i moglo biti loše? Divni ljudi, ambijent koji ostavlja dubok dojam Vjetrom nošene

    milosti Božje, verbalno vješt i pedagoški potkovan voditelj, a sve to uz budnu pažnju Duha

    Svetog. Nije ni postojala šansa da obnova ne uspije. Upravo to, ob-no-vi-o sam se.

    Eventualni neuspjeh je već u startu bio bez šanse… Ma znao sam.

    Čuli smo niz smislenih metafora. Nešto duhovno i neopipljivo oblačili smo u ruho razumljivih

    i dostupnih nam stvari te je tako svaka usporedba bila još jedan način više da na pravilan

    način doživimo ljubav koju nam svjedoči Evanđelje. U vezi s tim naučio sam nešto super od

    Nikole. Pazite sad, baš mi je super ovo – sv. Augustin reče: "Ljubi, i čini što hoćeš. Što god

    napraviš, dobro je".

    U subotnju večer, zbog nestanka struje, došlo je do promjene plana i rasporeda naših

    večernjih aktivnosti. Klanjanje je tako zakazano za 1 sat nakon ponoći i smješteno u

    "sendvič" između 2 ture spavanja. U nedostatku boljih ideja Damjanu sam na papir s

    kritikama izrazio svoje mišljenje o noćnom klanjanju koje ću tu isto malo potpunije

    obrazložiti. Da se razumijemo, buđenje u noći i klanjanje smatram posebnim i vrijednim

    iskustvom. Doživljaj je to koji se može osjetiti vjerojatno samo na duhovnoj obnovi i drago

    mi je da mogu posvjedočiti o tome događaju svima koji nisu bili tamo s nama. Ali. Ono što mi

    se nije dopalo jest odluka da se klanjanje izvede nauštrb druženja. Spomenut ću to iako se

    30 ljudi izjasnilo za takvu opciju. Ovdje ne pokušavam važnost klanjanja staviti iza druženja,

    to nikako! Svima nam je jasna važnost Isusove prisutnosti u našim životima i važnost

    svjedočenja našeg opredjeljenja za Isusa putem prekrasnog vjerskog običaja u vidu

    klanjanja. I takva praksa nikako ne bi trebala biti visoko na listi naših prioriteta, već najviše,

    na prvom mjestu! I sad dalje, kad sam se dodatno osigurao da netko na prvi pogled ne

    protumači krivo moj uvod, reći ću i što mi pritom nije bilo baš po volji. Naime, naše druženje

    je bilo okarakterizirano kao nešto što mi možemo prakticirati u Varaždinu kad god želimo i

    koliko god želimo. Ne Damjane, ne možemo. Mi smo zajednica mladih vjernika koja s

    oduševljenjem provodi zajedničko vrijeme, ali to čini jako rijetko. Različite su okolnosti koje

    nas udaljavaju. Mi žudimo za tim da budemo s tim divnim ljudima, da se zbližimo i

    upoznamo. Kada, ako ne onda kada smo 2 dana jedni uz druge? Možda na probi…? Ne znam

    za vas ostale, ali meni ste vi najkvalitetnije društvo. Ja u svojoj okolini nemam bolji kolektiv

    od vas. I zbog toga se pitam je li se mogla subotnja večer drugačije organizirati. Razmišljao

    sam kakav bi bio efekt da smo se najprije još sat i pol družili pa tek onda išli na klanjanje.

    Mislim, klanjanja bi svakako bilo. Ono je ionako bilo u planu čim se znalo da ćemo ići na

    duhovne vježbe. Već sam rekao da mi je buđenje u noći bio poseban doživljaj, ali po mom

    mišljenju, efekt koji na nas ima klanjanje bio bi isti i u jednom i u drugom slučaju. Zašto smo

  • morali leći prisilno u 22h? Ja sam siguran da barem 90% nas ne ide nikad spavati u to

    vrijeme. I znam da su neki bili umorni, ali isto znam da su mnogi ležali u mraku pokušavajući

    zaspati. Isto tako znam da smo mi nastojali biti što sličniji Kartuzijancima, ali koliko sam

    shvatio, jedna od njihovih karakteristika je šutnja. Ne moram govoriti je li ona uopće bila

    prisutna subotnju noć, bez obzira na Damjanov apel za disciplinom.

    Eto, nemojte mi zamjeriti što sam se raspisao toliko o toj jednoj sitnici, ali baš sam imao

    neku potrebu izrazit svoje mišljenje. Ponekad mi jednostavno dođe. Na stranu to sve. Ispada

    da mi je to jedino što mi je ostalo od duhovnih vježbi. E pa baš naprotiv. Ljudi moji, ja sam

    vam proveo najljepši vikend od… ma ne pamtim! Razmišljam o svim slinim svjetovnim

    stvarima koje su mi dostupne, ali samo jedno mi je jasno: radost potpuna (nedjeljno

    Evanđelje) i mir potpuni (pjesma koja vas mnoge sjeća na Pavleka) samo su u Bogu. I nigdje

    više. Sve ostalo je prašina koja nas brzo zamuti, a onda se isto tako brzo i otre s nas.

    Stvarno sam oduševljen. Baš mi je trebao jedan takav vikend. Sad sam nekako jači, sigurniji,

    pun samopouzdanja. Jednostavno sam sretan… Ma znao sam.

    U nizu činjenica značajnih za našu vjeru, posebno su mi ostala u sjećanju i bilješkama ona

    predavanja koja su se odnosila na: grijeh i ispovijed i predavanje o svetosti. Ekipa, svi smo

    pozvani na svetost! Možda i najposebniji mi je bio dio pod nazivom Nitko nije nevažan. Za

    mene je to bio potpuno novi doživljaj Evanđelja kada smo obraćali pažnju na sporedne

    likove – nešto prezanimljivo.

    Pohvalio bih to što je Nikola izabran za voditelja. Pun puncati pogodak. Čovjek je to koji

    svojim pristupom i pojavom uspijeva održati pažnju nas slušatelja. Ne kažu ljudi bezveze da

    je znanje moć. A čovjek zna. Ma i smiješan je kako god okreneš. I poezija mu je čudo.

    Mobilizirao je našu budnost. Kroz njegove riječi Riječ Božja sigurno je boravila u krupnom

    planu naše pozornosti. Trebalo je samo otvoriti naša srca k Bogu.

    Isuse, molim te za budnost. Daj nam snage i odvažnosti da neprestano bdijemo i spremno

    čekamo tvoj ponovni dolazak – s mirom u srcima i sigurnošću u postojanost naše vjere.

    I moja zahvala poslije večere:

    Tatek dragi, zemaljske hrane sad smo mi siti, al Tvoje Riječi nigdar nesmemo biti.

    A ve dok smo ovu hranu vu se deli tebi bi, tata, i nekaj reći šteli,

    jer nebumo odma svoje riti vun odvlekli, nego bumo Ti prije falu izrekli.

    Dragi Božek, fala ti za mame, tate, dede, bake, kruh, pšenicu, polje i težake.

    Fala Ti za beštek i kuharicu i hrane punu zdelicu, za kolače, gemišt, Ninu i Jelicu.

  • Sve ove moje pajdaše otpelaj do neba, ma more i Krunija ako baš treba.

    A dok prije spavanja pemo gore v sobu, veseli bumo jer se brineš za svaku našu tegobu.

    I na kraju, još Ti fala za te brege i sonce i kmicu, fala za Damjana, ovaj vikend i Veternicu.

    Ivan Jurjak

    …"C'EST LA VIE" …

    Dragi zboraši! Vjerujem da smo svi jako puno primili u ovih par dragocjenih dana na

    Veternici! E, a sad je na nama red da sve to potkrijepimo svojim djelima i svjedočimo dalje!

    Malo je to teško, ali tu je Bog koji nam je spreman pomoći i voditi nas. Ivan je u busu rekel

    jednu predobru rečenicu: "Isus od nas ne traži puno – On od nas traži SVE, ma koliko to

    malo bilo!" (Ivan dodaje: to je rečenica čiji je autor Nikola Kuzmičić, a ne Ivan. Ivan je tu

    rečenicu samo čuo iz Nikolinih usta prije točno 10 godina i zapamtio ju je. ) To je bila nit

    koja me vodila ovaj vikend.

    Dugo sam razmišljala koji dio da izdvojim, dal razmatranja, citat, klanjanje, molitve, kmicu

    … Al evo, ukratko, sve je bilo baš kak treba biti! Osvrnula se budem na razmatranja. Nikola je

    jednostavno savršeno to odradil, predobri su mi bili osvrti na sve i puno sam toga naučila.

    Nije da nisam znala neke stvari, nego sam ih skroz na drugačiji i nekad krivi način gledala.

    Dobar čovjek i dobričina! Rast u svetosti, ljubavi i radosti! Se sjećate kemijske – nije bitno da

    li piše! U mislima mi se cijelo vrijeme vrte i one slike – Jedan uvijek zezne stvar! Posebno ona

    zadnja! ISKRENO, ja sam se malo posramila same sebe kad sam skužila da nema razlike u

    onoj zadnjoj fotografiji! Treba ljude gledati kak na sebe! Nitko nije nevažan i poseban, svi

    smo jedno i svi smo božja djeca! :-)

    Zatim priča o onoj osobi koju svi znamo, al bi bilo fer da joj ipak i tu ne spominjem ime,

    pošto nismo i tam! Naime, točno tu priču smo Karlo i ja doživjeli prije tog razmatranja. Bilo

    je slobodnog vremena i par nas je išlo u šetnju. Kad smo se vraćali nazad odvojili smo se od

    ostalih i skrenuli s puta da naberemo ivančice. Na jednom dijelu nismo znali dal da idemo

    dalje ili ne, pa smo se pomolili da nam nek Bog pokaže kud dalje. I ajde, krenemo mi kad

    nam iste sekunde iz šikare izleti neka veća životinja. Samo smo uspjeli vidjeti da je veća i

    crna! Brzinski smo se okrenuli i doslovno trčali nazad na put koji je bil sigurni. Kad nam je

    Nikola pričal priču, nismo mogli vjerovati da nam se točno to dogodilo. Ko zna di bi završili

    da nije bilo te životinjice! Bog nam je na vrijeme poslao upozorenje. Točno je tak i s našim

    duhovnim životom. Ponekad ne osjetimo da nejdemo u dobrom smjeru, imamo padove i ne

    vidimo put! Postavlja nam kušnje na svakom koraku, pa i onda kad mislimo da je sve

    savršeno. Nejde jednostavno ništ bez Njega, pa niti jedna obična šetnjica! I to je točno ono s

    početka, sve treba predati Njemu i tek onda je svaki naš korak siguran i blagoslovljen!

  • Još bi mogla o svačemu pisati, ali evo za kraj još samo ovaj citat! "Kad bijednici vrijeđaju, više

    boli njihova bijeda nego uvreda!" Svi smo okruž