Zlatko Nedić

Srednja strukovna škola Orašje

E-mail: zlatko8679@hotmail.com

EKOLOŠKA EDUKACIJA U OBRAZOVNOM SUSTAVU BOSNE I

HERCEGOVINE

ECOLOGICAL EDUCATION IN EDUCATIONAL SYSTEM OF BOSNIA

AND HERZEGOVINA

Sažetak

Suvremena ekologija predstavlja multidisciplinarno područje koje ima dodirne točke sa svim dijelovima društva. Ekološka edukacija svih nivoa društva je veoma važan čimbenik u napredovanju zemalja u razvoju. Temelj ekološke edukacije svakoga društva je obrazovanje učeničke i studentske populacije kao kategorija društva koje će imati važnu ulogu u socio – ekonomskom napretku. Cilj ovog članka je dati prikaz velikog broja primjera koji govore o deficitu znanja iz oblasti ekologije u populaciji učenika i studenata te prijedlozima kako nadvladati ove probleme.

Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, ekologija, ekološka edukacija, studenti, učenici

Summary

Modern ecology is a multidisciplinary field that interferes with all sections of society. Ecological education of all components of society is a very important factor in the progress of developing countries. The base of ecological education of any society is education of school children and students population as a category of society that will have an important role in the socio - economic progress. The aim is to give an overview of a large number of examples that talk about absence of knowledge from ecology field in population of school children and students and gives the proposals to overcome these problems.

Keywords: Bosnia and Herzegovina, ecology, ecological education, school children, students

Uvod

Ekološka edukacija predstavlja složenu obrazovnu sastavnicu u kojoj se miješaju utjecaji

prirodnih, društvenih, biotehničkih i tehničkih znanosti (Goletić i Terzić, 2005). Razvojem

1

znanosti na svim nivoima pojavila se i potreba za zaštitom i unaprijeđenjem životne sredine čiji

su korijeni stvoreni još u davnoj prošlosti, ali je ipak pojam ekološke edukacije vezan za blisku

prošlost, odnosno moderno društvo (Mišković, 1993). Novija istraživanja iz područja ekologije i

edukacije pokazuju da je moderno i postmoderno društvo suočeno s problemom ekološke

krize koja je u najvećoj mjeri izazvana negativnim antropogenim utjecajem (Cifrić, 2005; Terzić i

Delić, 2008). Negativan utjecaj čovjeka na okoliš i živi svijet u cjelosti može biti uzrokovan

velikim brojem čimbenika pri čemu kao najznačajnije možemo izdvojiti nedovoljnu educiranost

članova društvene zajednice, a posebno populacije školske djece i studenata (Kufrin, 2003;

Štrbac et al., 2012; Cifrić, 2005; Ćurčić et al., 2012).

Loše ljudske navike i nedostatak blagostanja stanovništva zemalja u tranziciji dovode do

narušavanja ekološke uređenosti tj. narušavanja ekosustava koji su međusobno povezani i

djeluju kao karike lanca – ako jednu kariku uništimo ili narušimo njezin sklad, lanac više nije

isti. Društvo današnjice, suočeno je sa ubrzanim razvojem tehnike i tehnologije, pri čemu se

troše velike količine neobnovljivih izvora energije, a zanemaruju se mogućnosti korištenja

alternativnih (obnovljivih) energetskih izvora koji ne predstavljaju opterećenje za okoliš. Jedan

od vodećih problema današnjice je prekomjerna uporaba fosilnih goriva čiji proizvodi izgaranja

ostavljaju trajne posljedice na sve sastavnice biosfere (Nedić, 2013). Na osnovu pomenutih

činjenica nameću nam se dva krucijalna pitanja, kako zaustaviti negativan utjecaj

antropogenog čimbenika na okoliš i koju ulogu ima obrazovanje u pomenutom problemu.

Obrazovanje u svakoj zemlji ima veliki značaj, međutim, nekada teorija ne odgovara praksi.

Uvođenje novih nastavnih planova i programa u obrazovni sustav Bosne i Hercegovine u cilju

njegovog napretka često može stvoriti negativne posljedice, a reforma postojećih nastavnih

planova ponekada je često nepotpuna i ide na uštrb bitnih sadržaja koji se skraćuju ili potpuno

ukidaju. To može dovesti do smanjenja nivoa znanja iz esencijalnih nastavnih predmeta, a

jedan od takvih je i ekologija koja je nedovoljno zastupljena u obrazovnom sustavu Bosne i

Hercegovine (Goletić, 2007). Posebno je važno istaknuti da velika većina stanovništva Bosne i

Hercegovine nema potrebna znanja iz oblasti ekologije, a neke populacije ne znaju značenje

tog pojma (Goletić i Terzić, 2005; Borić i Novoselić, 2001). Nastavni planovi i programi u svojem

sadržaju ne pokrivaju dovoljno područje ekologije što dovodi do negativnog utjecaja na školsku

populaciju te se posredno odražava na stanje okoliša (Borić i Novoselić, 2001).

2

Osnovni cilj ovoga članka je objasniti kolika je važnost ekološke edukacije mladih u društvu te

prikazati slabosti i nedostatke ekološke edukacije obrazovnog sustava Bosne i Hercegovine koje

imaju za posljedicu nedostatak primjenjenih znanja iz oblasti ekologije što posredno i postupno

dovodi do narušavanja stanja okoliša, odnosno životne sredine u cjelini.

Ekološka edukacija u osnovnoj i srednjoj školi

Osnovno i srednje obrazovanje od posebnog je značaja za napredak i razvoj društvene

zajednice, međutim, Bosna i Hercegovina je u tom smislu vrlo složena država. Ova činjenica

ima uporište u ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine, odnosno neimplementiranju

postojećih pravnih regulativa na razini države kojima bi se uredio obrazovni sustav u cijelini (S.

Begović, Zavod za javno zdravstvo Tuzlanskog kantona, Tuzla, osobna komunikacija). To je

uveliko doprinijelo krizi u obrazovnom sustavu Bosne i Hercegovine što se odrazilo i na

ekološku edukaciju i ekološku krizu mladih. Dok su neke zemlje uveliko napredovale na polju

obrazovanja mladih u ekološkom smislu, druge pak, u tom pogledu nisu daleko otišle (Jickling i

Wals, 2008). Djelovanjem svjetskih organizacijskih struktura, kao što je UNESCO, neke zemlje

su ostvarile bitan napredak u podizanju ekološke svijesti mladih, a temelji tog napretka

ostvareni su u osnovnom i srednjem obrazovanju (Jickling i Wals, 2008). Kada je riječ o Bosni i

Hercegovini, najbolji pokazatelj nedostatka ekološke svijesti i znanja iz ekologije vidljiv je u vrlo

malom broju provedenih istraživanja na ovom polju (Kufrin, 2003; Goletić, 2007). Iako

deficitaran, broj radova koji govore o sposobnosti učenika da aktivno primjenjuju znanja

stečena iz nastavnih predmeta koji imaju ekološke sadržaje, pokazuje da je znanje iz oblasti

ekologije kod učenika na prijelazu između srednje i niske razine (Borić i Novoselić, 2001). Iako

se danas smatra jednom od najheterogenijih zemalja svijeta u pogledu biodiverziteta, Bosna i

Hercegovina nema utemeljenu strategiju razvoja i obrazovanja u cilju očuvanja prirodne

raznolikosti i prirodne baštine (Nedić, 2013). Uporednom analizom naše zamlje i zemalja koje

pokazuju veliki napredak u promicanju ekološke kulture kroz ekološku edukaciju, vidljiva je

velika razlika. Kao primjer navodimo Dansku, zemlju u kojoj je ekološka edukacija prošla

mnogobrojne uspješne reforme tako da je teorijski sustav obrazovanja iz ekologije zamijenjen

tzv. sustavom razvoja akcijskih kompetencija kod mladih (Jensen i Schnack, 1997). Na ovaj

način, ostvarena je praktična primjena stečenih znanja i uključivanje mladih u programe

3

podizanja ekološke svijesti. To je sustav u kojemu učenici obrazuju učenike (Jensen i Schnack,

1997).

Odgovor na pitanje, što je točno problem u ekološkoj edukaciji učenika u Bosni i Hercegovini,

nije jednostavno dati. Jedan od osnovnih problema je nedostatak i neprilagođenost sadržaja iz

ekologije koji se uče u školi. Istraživanja provedena u osnovnim i srednjim školama u Bosni i

Hercegovini pokazala su da više od 50% ispitanih smatra da se ekološka edukacija nedovoljno

provodi u nastavnim sadržajima određenih predmeta (Goletić, 2007).

Nastavni planovi i programi na razini države nisu jednaki, oni su u velikoj mjeri u ingerenciji

županijskih ministarstava obrazovanja koji odobravaju nastavne sadržaje iz određenih

predmeta.

Drugi važan problem je reforma obrazovanja na razini države kojom se u srednje strukovne

škole uvodi EU VET program. Prema sadržajima koje propisuje taj program, oblasti iz ekologije

dovedene su na marginu ili su u potpunosti izbačene. Kao primjer možemo navesti zanimanja u

okviru strojarske struke koja nema dodirnih točaka sa ekološkim sadržajima. Slično je i sa

poljoprivrednom strukom gdje nastavni plan i program iz biologije, kao fundamentalnog

predmeta za sticanje ekološke edukacije, niti u jednom razredu nema sadržaje iz ekoloških

oblasti. Prema klasifikaciji EU VET programa, ostala zanimanja kao što su zanimanja frizer i

kozmetički tehničar, nemaju sadržaja iz ekologije.

S druge strane, u osnovnoškolskom obrazovanju sadržaji iz ekologije su također svedeni na

minimum. Po važećem nastavnom planu i programu, ovi sadržaji se realiziraju u nastavi

biologije u sedmom razredu devetogodišnjeg obrazovanja. Nastavni sadržaji ovoga razreda

nisu prilagođeni za sticanje znanja iz ekologije zbog činjenice da je gradivo podijeljeno na

učenje ekosustava i različitih bioma dok učenici nisu pripremljeni za takav proces, odnosno

nisu usvojili određena znanja iz osnovnih ekoloških sadržaja.

Svi pomenuti problemi osnovnog i srednjeg obrazovanja stvorit će nesagledive posljedice u

društvu koje će se reflektirati na stanje okoliša i napredak Bosne i Hercegovine kao zemlje u

razvoju.

4

Kako unaprijediti ekološku edukaciju u osnovim i srednjim školama

Bosna i Hercegovina, kao zemlja u razvoju ima obavezu da u postojeći obrazovni sustav i sve

druge vidove formalnog i neformalnog obrazovanja implementira dio obrazovanja o okolišu i

održivom razvoju, sukladno UN Strategiji obrazovanja za održivi razvoj donesenoj na sastanku

ministara za okoliš i obrazovanje u Ženevi 25.02.2005. godine i mnogim međunarodnim

pravnim dokumentima kao što su: Međunarodni program obrazovanja i odgoja za zaštitu

okoliša, Agenda 21, Rio deklaracija o okolišu i održivom razvoju, Arhunska konvencija, Izjava o

obrazovanju za održivi razvoj (Goletić, 2007).

Prema tome, jedini odgovor na pitanje kako unaprijediti ekološku edukaciju u osnovnim i

srednjim školama je reforma, jer Bosna i Hercegovina nema razvijene nastavne planove i

programe koji su u korelaciji s gore navedenim strateškim dokumentima. Kada govorimo o

reformi, ne mislimo da treba u potpunosti izmjeniti sve dijelove nastavnih sadržaja iz ekologije,

nego ih je potrebno doraditi i unaprijediti.

Kada govorimo o gimnazijskim programima, možemo istaknuti da sadržaji iz ekologije

zauzimaju značajno mjesto u nastavnom planu i programu. Oni se realiziraju kroz nastavu

biologije i zemljopisa te djelomično kroz nastavu sociologije.

Veliki problem se pojavljuje u srednjem strukovnom obrazovanju gdje dolazi do deficita u

ekološkoj edukaciji (Goletić, 2007). Naše mišljenje je da bi obrazovni sustav Bosne i

Hercegovine u okviru EU VET programa trebao značajno proširiti sadržaje iz oblasti ekologije

uvođenjem modula ekologije i zaštite životne sredine u završne razrede svih struka i zanimanja.

Na ovaj način izbjegla bi se „ekološka nepismenost“ i nepoznavanje fundamentalnih pojmova iz

ekologije, a unaprijedila se ekološka edukacija i pojačala ekološka svijest mladih. Smatramo da

bi učenike završnih razreda nadležna ministarstva trebala uključivati u projekte iz oblasti

ekološke edukacije građana pri čemu bi im stavila do znanja njihovu važnost i položaj u

društvenoj zajednice.

Veliku ulogu u unaprijeđenju ekološke edukacije imaju nastavni i stručni suradnici. Njihov je

zadatak da kroz nastavu i izvannastavne aktivnosti doprinesu povoljnijem okruženju za

proučavanje ekologije. Organizacija različitih vrsta natjecanja iz ekologije doprinijela bi razvoju

akcijskih kompetencija učenika i stvaranju primjenjenog i stvaralačkog znanja iz ove oblasti

(Jensen i Schnack, 1997). Rad s učenicima predškolskog uzrasta u cilju shvaćanja pojma okoliša

i njegove zaštite mora biti važan dio rada djelatnika tih ustanova jer se na taj način budući

učenici osposobljavaju i pripremaju za odgoj i obrazovanje te pravilno gospodarenje i odnos

5

prema životnoj sredini (Stevenson, 2007). Također ističemo da bi sadržaje iz ekologije trebalo

uvesti u veći broj nastavnih predmeta kao što je nastava tjelesne i zdravstvene kulture, gdje bi

učenici za vrijeme vježbanja izvan dvorane ili školskog prostora nadograđivali svoja znanja i

shvatili važnost očuvanja okoliša u cilju zdravlja ljudi (Malešević, 1995). Razrednici bi također

trebali ulagati velike napore te za vrijeme sata razredne zajednice realizirati teme iz ekologije i

zaštite životne sredine koje su vrlo malo zastupljene u tom dijelu nastave (Halusek, 2008). Ove

reforme potrebno je provesti što hitnije u cilju unaprijeđenja ekologije, podizanja ekološke

svijesti i napretka obrazovnog sustava Bosne i Hercegovine.

Zaključak

Obrazovni sustav Bosne i Hercegovine ne promiče dovoljno važnost ekološke edukacije u

populaciji učenika osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta. U svezi s tim, nužno je napraviti

određene reforme vezane za izmjene i dopune nastavnih planova i programa i postojećih

pravnih regulativa u cilju obogaćivanja nastavnih sadržaja iz oblasti ekologije. To se prije svega

može provesti međusobnim naporima nastavnika, učenika i nadležnih obrazovnih institucija.

Reference

Borić, E., Novoselić, D. (2001). Obrazovanje za očuvanje okoliša. Napredak 143 (1): 41-46.

Cifrić, I. (2005). Ekološka edukacija – Utjecaj na oblikovanje novog identiteta? Filozofska

istraživanja 97 (2): 327-344.

Ćurćić, Lj., Stepanov, J., Prokić, D., Radović, V. (2012). Rizik u životnoj sredini – značaj

proučavanja rizika u životnoj sredini u studijskim programima na univerzitetima koji obrađuju

oblasti iz zaštite životne sredine. Ecologica 19 (66): 208-211.

Goletić, Š. (2007). Stanje obrazovanja o okolišu i održivom ravoju u Bosni i Hercegovini. 5.

Naučno-stručni skup sa međunarodnim učešćem „KVALITET 2007“.

6

Goletić, Š., Terzić, R. (2005). Ekološka edukacija. Zenica: Univerzitet u Zenici, Mašinski fakultet.

Halusek, V. (2008). Ekološko djelovanje u sklopu sata razrednika. Bjelovarski učitelj 13 (1-2): 22-

27.

Jensen, B., Schnack, K. (1997). The action competence aproach in environmental education.

Environmental education research 3 (2): 163-178.

Jickling, B., Wals, A. (2008). Globalization and environmental education: looking beyond

sustainable development. Journal of Curriculum studies 40 (1): 1-21.

Kufrin, K. (2003). Mjerenje ekološke informiranosti: konceptualni i operacionalni pristupi i

problemi dosadašnjih istraživanja. Socijalna ekologija 12 (1-2): 1-26.

Malešević, K. (1995). Ekološka edukacija i fizička kultura. Fizička kultura 49 (1): 59-65.

Mišković, M. (1993). Ekološko obrazovanje kao izazov. Nastava i vaspitanje 42 (1-2): 77-86.

Nedić, Z. (2013). Biodiverzitet ektoparazita riba iz rijeke Save na području općine Orašje. Tuzla:

Univerzitet u Tuzli, Prirodno-matematički fakultet.

Stevenson, R. (2007). Schooling and environmental education: contradictions in purpose and

practice. Environmental education research 13 (2): 139-153.

Štrbac, N., Vuković, M., Voza, D., Sokić, M. (2012). Održivi razvoj i zaštita životne sredine.

Reciklaža i održivi razvoj 5 (1): 18-29.

Terzić, R., Delić, Z. (2008). Ecological crisis, ecological awareness and moral crisis of

contemporary man. 7th Lošinj's days of bioethics.

7

8