upravno - prvi semestar

8/6/2019 upravno - prvi semestar

http://slidepdf.com/reader/full/upravno-prvi-semestar 1/39

UPRAVNO PRAVO



UVOD

1.1. UPRAVNO PRAVO KAO GRANA PRAVAUPRAVNO PRAVO KAO GRANA PRAVA

Postoje 2 osnovne grupe definicija upravnog prava: prva upravno pravo određuje na negativan način i prema tim defincijama u upravno pravo spadaju norme koje se odnose na upravu, a ne spadaju u neku

drugu granu prava. Druga grupa definicija određivanju predmeta upravnog prava prilaze pozitivnimdefinisanjem. Ove pozitivne definicije mogu se klasificirati na uže i šire. Po širem shvatanju u upravno pravo spadaju sve norme koje se odnose na upravu, bez obzira na prirodu odnosa, odnosno djelatnostikoju vrši uprava.

Prema užoj definiciji, koja je i preciznija, upravno pravo se može odrediti kao skup normi koje regulišu pravni položaj upravnih organizacija i njihovu djelatnost, kao i djelatnost drugih organa u vezi saupravnopravnim odnosima. Upravne organizacije i drugi organi se u nauci upravnog prava nazivaju

javnim organima.

Prema tome, u upravno pravo spadaju 2 osnovne grupe normi:1. norme koje regulišu položaj upravnih organizacija;

2. norme koje regulišu rad javnih organa u vezi sa upravnopravnim odnosima.

Upravnopravni odnos predstavlja takav odnos u koji na autoritativan način stupaju javni organi sa pojedincima, pravnim licima i drugim strankama. Prema tome, norme koje regulišu djelatnost javnihorgana u vezi sa upravnopravnim odnosima mogu se podijeliti u 3 grupe:- norme koje regulišu prava i obaveze javnih organa i drugih subjekata u ovom odnosu, tj. norme

materijalnog prava;- norme koje regulišu postupak zasnivanja upravnopravnog odnosa;- norme koje regulišu razrješavanje sporova iz upravnopravnog odnosa.

2.2. NASTANAK I RAZVOJ UPRAVNOG PRAVA NASTANAK I RAZVOJ UPRAVNOG PRAVA

Upravno pravo nastalo je sa razvojem moderne uprave, tj. nakon građanskih revolucija. Tek tada dolazido izražaja ideja i praksa da je uprava u svojoj djelatnosti i odnosu sa građanima ograničena pravilima ida može samo ono na šta je ovlaštena.

Upravno pravo se najprije razvilo u Francuskoj, gdje je posebnu zaslugu za razvoj upravnog prava imalastroga zabrana da se sudovi miješaju u rad uprave. Pod uticajem stvaranja upravnog prava u Francuskoj,

počinje se razvijati upravno pravo kao posebna grana prava i u Njemačkoj, Austriji, Italiji, a zatim i udrugim evropskim zemljama. U Engleskoj se upravno pravo javilo znatno kasnije nego u Francuskoj.Engleska uprava je prije nego evrokontinentalna bila podvrgnuta vladavini prava, ali to nisu bile normekoje su važile samo za upravu, već opće norme građanskog prava.

U SAD se upravno pravo razvilo nešto prije nego u Engleskoj. Američka uprava nije bila opterećenaengleskim tradicionalizmom, te se odmah sa pojavljivanjem snažnijeg upravnog aparata javilo i upravno pravo kao posebna grana prava.

3.3. SISTEM UPRAVNOG PRAVA SISTEM UPRAVNOG PRAVA

Veliki obim modernog upravnog prava izazvalo je odvajanje općeg i posebnog djela upravnog prava. Uopći dio spadaju norme kojima se određuju osnovni principi organizacije i djelatnosti koji su zajedničkiza sve ili više grana uprave. Posebni dio obuhvata pravne norme kojima se reguliše položaj pojedinihgrana uprave, npr. odbrana, vanjski poslovi, unutrašnji poslovi itd.

4.4. ODNOS UPRAVNOG PRAVA PREMA DRUGIM GRANAMA PRAVAODNOS UPRAVNOG PRAVA PREMA DRUGIM GRANAMA PRAVA

Najtješnja veza postoji između upravnog i ustavnog prava. U ustavno pravo između ostalog spadaju inorme koje regulišu mjesto organa uprave u sistemu cjelokupnog državnog aparata, međusobne odnose

2



organa uprave sa drugim državnim organima i osnovne principe odnosa uprave i građana. Zbognavedenog se odnos između upravnog i ustavnog prava javlja kao odnos posebne grane prema općoj grani

prava.

Kad je u pitanju odnos između upravnog i građanskog prava, po načinu zasnivanja građansko i upravno pravo predstavljaju potpuno suprotne grane prava, ali one imaju dodirnih tačaka, pa čak se i međusobnodopunjavaju. Npr. ugovor o kupoprodaji nekretnine kojim se zasniva građanskopravni odnos predstavlja

osnov za zasnivanje upravnog odnosa, jer stvara obavezu plaćanja poreza na promet. S druge strane, po propisima o nošenju oružja, oružje se može nabaviti građanskopravnim poslom tek nakon dozvolenadležnog upravnog organa.

Krivično pravo također ima dodirnih tačaka sa upravnim pravom. Izvjesne institucije krivičnog prava(uračunljivost i krivnja) primjenjuju se i u materiji prekršaja.

Upravno pravo ima veze i sa radnim pravom, jer postoje izvjesne specifičnosti radnih odnosa u organimauprave, a koje regulišu norme upravnog prava.

Finansijsko pravo predstavlja dio ustavnog i upravnog prava, jer predmet finansijskog prava čine normekojima se reguliše priprema, donošenje i izvršenje budžeta, kao i norme kojima se reguliše razrez inaplata poreza i drugih društvenih prihoda.

5.5. IZVORI UPRAVNOG PRAVA IZVORI UPRAVNOG PRAVA

Upravno pravo nema svoje specifične izvore. Može se reći samo da neki izvor ima manji ili veći značajza upravno pravo. Klasifikacija izvora upravnog prava se između ostalog može izvršiti na osnovusubjekata koji ih donose, dakle na izvore koje donose: predstavnička tijela (skupštine); predsjedništvoBiH, odnosno predsjednik i dopredsjednik FBiH; Vlada; Organi uprave; Organizacije sa javnimovlaštenjima. U izvore upravnog prava spadaju još i običajno pravo i tzv. posredni izvori upravnog prava.

Opći akti predstavničkih tijela. Ustav se može javiti kao neposredan ili posredan izvor prava. Kao

neposredan izvor prava za organe javne uprave ustav se javlja kad ti organi svoje akte zasnivajuneposredno na pojedinim odredbama ustava. To se dešava u manjem broju slučajeva. Mnogo češća je posredna primjena ustava, na način da su organi uprave pri primjeni zakona i drugih propisa dužni davode računa o načelima sadržanim u ustavu i da propise primjenjuju u skladu sa tim načelima.

Zakon je praktično primarni izvor prava. Zakoni se donose kao generalni propisi, tj.propisi kojima senormira jedna šira oblast društvenih odnosa ili kao specijalni (posebni) propisi, samo za određenu grupuodnosa. Za odnos između specijalnog i generalnog propisa važi princip lex speciali derogat legi generali,kao i supsidijarna primjena općeg propisa za pitanja koja nisu regulisana posebnim propisom.

Pored zakona, skupštine donose i druge akte koji u manjoj mjeri predstavljaju izvore prava. To su odluke,deklaracije, rezolucije i preporuke. Odluke se donose o pojedinim pitanjima radi razrade zakona.

Deklaracije, rezolucije i preporuke nemaju karakter pravnih, nego političkih akata te kao takve ne predstavljaju izvor prava, ali su kao politički akti obavezujući za organe uprave. Najvažniji akti općinskihvijeća su statut i odluke.

Opći akti izvršnih organa su uredbe, odluke i uputstva. Uredbe sadrže opće odredbe za izvršenje zakona idrugih općih akata skupštine. Pored toga, Ustavom FBiH Vlada je ovlaštena donositi Uredbe sazakonskom snagom u slučaju da Parlament nije u stanju djelovati. Odluke Vlada donosi radi regulisanja

pojedinih pitanja i mjera od općeg značaja. Uputstvom se radi izvršenja propisa utvrđuju pravila za postupanje i poslovanje organa uprave, za vršenje tih poslova od strane tih organa, kao i za organizovanjeizvršenja zakona i propisa Vlade.

Opći akti organa uprave, prema Zakonu o upravi u FBiH, su uputstva, instrukcije i naredbe. Po istomzakonu, pravilnik predstavlja provedbeni propis upravnih organa.Pravilnik predstavlja najvažniji pravni akt organa uprave. Donosi se radi izvršenja i razrađivanja zakonai propisa Vlade FBiH, a radi osiguranja odgovarajuće primjene tih zakona i propisa.

3



Uputstvima se propisuje način rada u obavljanju poslova uprave iz nadležnosti federalnog organa uprave,odnosno federalne ustanove.Instrukcijom se bliže utvrđuju pravila i uputstva za rad na provođenju i primjeni određenih federalnihzakona i drugih propisa.Naredbom se naređuje ili zabranjuje postupanje u određenoj situaciji koja ima opći značaj.

Običajno pravo predstavlja dopunski izvor jer dolazi u obzir samo u slučajevima u kojima ne postoje propisi i drugi opći akti.

Sudska i upravna praksa načelno nisu izvori upravnog prava. Ipak, činjenica je da organi upravemoraju voditi računa o praksi sudova, ako žele da im rješenja ne budu poništavana.

6.6. NAUKA UPRAVNOG PRAVA NAUKA UPRAVNOG PRAVA

Izraz “upravno pravo” koristi se i za označavanje nauke upravnog prava, tj. posebne pravne discipline čiji je zadatak da proučava norme upravnog prava. Nauka upravnog prava nastaje tek kad je došlo dovezanosti uprave zakonom, tj. kad je država postala pravna država. Nauka upravnog prava prvo se

pojavila u Francuskoj. U klasike francuske nauke upravnog prava ubrajaju se OKOK, DIKROK iLAFERIJER. Njemačkoj nauci upravnog prava temelje je postavio OTO MAJER. Najznačajniji doprinosengleskoj nauci upravnog prava dali su GRIFIT, STRIT, ROBSON i dr. U Kraljevini Jugoslaviji poznatisu bili autori IVO KRBEK, LAZA KOSTIĆ i dr. U SFRJ to su KRBEK, NIKOLA STJEPANOVIĆ,MUSTAFA KAMARIĆ itd.

PRVI DIO

UPRAVNE ORGANIZACIJE

1.1. POJAM UPRAVNE ORGANIZACIJE POJAM UPRAVNE ORGANIZACIJE

Upravne organizacije su organizacije koje na autoritativan način stupaju u pravne odnose sa građanima,organizacijama i drugim strankama. Osnovna karakteristika upravnih organizacija je postojanje vlasti,odnosno jače volje u pravnom odnosu. One se od drugih organizacija razlikuju po 2 osnovna svojstva:1. U njima se vrše općedruštveni poslovi;2. Općedruštveni poslovi se sastoje u vršenju vlasti, odnosno u vršenju usluga i drugih poslova uz

mogućnost korištenja javnih ovlaštenja.

2. VRSTE UPRAVNIH ORGANIZACIJA2. VRSTE UPRAVNIH ORGANIZACIJA

Po karakteru poslova koji se u njima vrše upravne organizacije se mogu podijeliti na 2 vrste:

1. Upravne organizacije čiji se poslovi sastoje u vršenju vlasti u društvu. One su istovremeno i državniorgani, preciznije rečeno organi uprave predstavničkih tijela općine, grada, kantona, Federacije. Onenemaju svojstvo pravnog lica, već to svojstvo imaju teritorijalne zajednice čiji su organi. Zbog toga seu pravnom žargonu i upotrebljava izraz “organ”, a ne “organizacija”, za koju je u pravu vezanosvojstvo pravnog lica.

2. Institucije koje imaju javna ovlaštenja. To su organizacije čija osnovna djelatnost nije u vršenjuvlasti. Radi se o preduzećima, ustanovama i drugim pravnim licima kojima se zakonom može

povjeriti vršenje određenih upravnih i stručnih poslova iz djelokruga organa uprave, tako da u okvirusvoje djelatnosti odlučuju u pojedinačnim stvarima o određenim pravima i obavezama građana,

preduzeća i drugih pravnih lica.

4



UPRAVNE ORGANIZACIJE KAO INSTRUMENT VLASTI – ORGANI UPRAVE UPRAVNE ORGANIZACIJE KAO INSTRUMENT VLASTI – ORGANI UPRAVE

1. Opći pogled na nastanak i razvoj

Stalnim nastanjivanjem ljudi, tj. teritorijalizacijom rodova i plemena, umjesto krvnog srodstva ulogukohezionog sredstva povezivanja ljudi preuzima vlast. Vlast se u početku pojavljuje u nediferenciranom

obliku, a zatim se grana u svoja 2 glavna pojavna oblika: kao vlasništvo i kao politička vlast (političko – teritorijalni suverenitet). Upravne organizacije kao instrument političke vlasti nastaju upravo u vrijemekad dolazi do odvajanja političke vlasti od vlasništva.

Nediferencirani oblik vlasti poznat je pod nazivom patrijarhalna vlast. Baza ove vlasti je lični autoritetstarješine domaćinstva i odnos poštovanja koji osjećaju pojedinci podvrgnuti njegovoj vlasti. Međutim,kako se povećavala proizvodnost rada i širila familija, vlast se više ne zasniva na ličnom autoritetu, većna vlasništvu, tj. ekonomskoj ovisnosti pojedinaca od bivšeg starješine domaćinstva a sada vlasnikazemlje i proizvodnih sredstava sa kojima oni rade. Odnos ekonomske ovisnosti postaje dominantna vezaizmeđu vlastodržaca i onih koji su podvrgnuti njihovoj vlasti. Ovaj sistem u kome se vlast bazira naimovini tj. privatnom vlasništvu na zemlji i sredstvima za rad, naziva se patrimonijalni sistem.

U patrimonijalnom sistemu postepeno dolazi do diferencijacije vlasti na vlasništvo i političku vlast.Vlasništvo na zemlji više nije dovoljno efikasna baza starješinstva, nego se ono počinje sve više oslanjatina monopol fizičke prisile, tj. na posebnu grupu naoružanih ljudi. Za takve službe često su se koristilirobovi i plaćenici, obično uzimani iz drugih naroda.

U daljem razvoju, službe koje su ranije na vladarevom dvoru bile funkcije slugu ili robova, postepeno prestaju nositi sluganski karakter i postaju dostojne slobodnih ljudi. Postepeno postaju i toliko ugledne daih mogu vršiti samo plemići, te tako dolazi do staleške monopolizacije visokih upravnih funkcija. Ovafaza se naziva staleškim patrimonijalizmom. Krajnji izdanak patrimonijalizma predstavljazapadnoevropski feudalizam. Feudalci nisu samo podanici, već nastaje lični obostrani odnos vjernostifeudalaca prema suverenu i suverena prema feudalcima.

Dakle, u patrimonijalnom sistemu javlja se politička vlast kao odvojeni oblik vlasti, odnosno javlja sedržava kao sistem političke vlasti nad teritorijom. Državna uprava se u ovom sistemu još uvijek neizdvaja iz sistema političke vlasti. Do toga dolazi tek u građanskoj državi.

Do prve polovine 19.vijeka profes diferencijacije unutar upravnog sistema uglavnom nije prelazio granicuod 5 klasičnih resora: vojska, policija, vanjski poslovi, unutrašnji poslovi, pravosuđe i finansije, a svi saosnovnim ciljem – odbrana sigurnosti od napada spolja i iznutra. Međutim, sada dolazi do pojaveupravnih organizacija čiji cilj nije ni odbrana ni napad, već poslovi regulativno-koordinativnog karaktera.Do ove nove funkcije i pojave novih upravnih organizacija dolazi pojavom industrijske revolucije.Industrijska preduzeća, a zatim i druge djelatnosti u principu ne zavise od teritorije. Organizuju seinstitucionalno, obzirom na funkciju koju vrše, dok im je teritorijalna dimenzija djelovanja sekundarna.

Tako se pojavljuju resori (upravni organi) za prosvjetu, zdravstvo, socijalnu politiku, saobraćaj,informacije itd. Tek kasnije, u doba državnog kapitalizma, upravne organizacije se pojavljuju u većoj ilimanjoj mjeri kao nosioci tzv. javnih službi, čme dolazi do svojevrsnog spoja između teritorijalnog ifunkcionalnog upravljanja društvenim poslovima.

2. Strukturna rješenja položaja uprave u mehanizmu vlasti – načelo podjele i jedinstva vlasti

Politički vladajuća grupa i njen upravni aparat razdvaja se tokom 19.vijeka u relativno samostalneinstitucionalne dijelove – zakonodavnu i upravnu vlast. Postoje 2 osnovna načela odnosa između tihdijelova: načelo podjele i načelo jedinstva vlasti.

Načelo podjele vlasti pojavilo se u Evropi kao izraz kompromisa između stare feudalne države oličene umonarhu i nove kapitalističke, građanske države koja se počela rađati. U svom kasnijem razvoju načelo

podjele vlasti postalo je sredstvom zaštite građanskih prava.

5



U sistemu podjele vlasti pravna teorija u osnovnom pitanju odnosa parlamenta i vlade razlikuje 2 glavnasistema: predsjednički i parlamentarni, između kojih postoje brojne varijacije u pojedinim državama.Predsjednički sistem načelo podjele vlasti između zakonodavne i upravne vlasti vrši više izoliranjem, a

parlamentarni sistem više saradnjom i uzajamnim uticajem. Na čelu upravne vlasti u predsjedničkomsistemu je predsjednik koji je neovisan od parlamenta. Ministri su njegovi službenici, koje on postavlja irazrješava i koji su njemu odgovorni. U parlamentarnom sistemu upravna vlast se podvostručuje krozinstitucije šefa države i vladu. Šef države je stalan i neodgovoran parlamentu, a vlada je odgovorna

parlamentu. Suštinska karakteristika parlamentarizma je odgovornost vlade parlamentu, ali vladaistovremeno ima pravo da pod određenim uslovima raspusti parlament.

Načelo jedinstva vlasti (skupštinski sistem) znači koncentraciju političkog uticaja u odnosu na upravu u predstavničkom tijelu, odnosno pojedinim njegovim odborima. U skupštinskom sistemu se upravni organiizvode iz predstavničkih i oni su instrument pomoću kojeg predstavničko tijelo vrši svoju vlast. Idejaskupštinskog sistema prvi put je teorijski razrađena u Rusoovom “Društvenom ugovoru”, a zasnovana jena stavu o nedjeljivosti suvereniteta. Načelo jedinstva vlasti bilo je primijenjeno u svim zemljamasocijalističkog sistema, a jedina država sa skupštinskim sistemom trenutno je Švajcarska.

DJELATNOST ORGANA UPRAVE DJELATNOST ORGANA UPRAVE

1. Oblici djelatnosti

a) Opće karakteristike oblika djelatnosti i pojam upravne funkcije

Dva su osnovna načina djelovanja državnih organa – donošenje pravnih akata i vršenje materijalnihoperacija. Pravni akti sadrže pravnu normu, a materijalne radnje se vrše u izvršenju pravnih akata,odnosno predstavljaju radnje kojima se zasnivaju pravni odnosi.

Norme koje donose državni organi mogu se podijeliti na opće i konkretne. Opće se donose općim ilinormativnim aktima, a konkretne pojedinačnim (konkretnim) aktima. Donošenje općih akata predstavljavršenje normativne funkcije koju vrše predstavnički organi i upravni organi kada su na to izričito

ovlašteni. Prema tome, pojam normativne funkcije širi je od pojma zakonodavne funkcije jer poredzakonodavne funkcije predstavničkih organa obuhvata i podzakonsku funkciju, tj.donošenje općih akataod strane izvršnih i upravnih organa.

Konkretni akti dijele se na 2 osnovne grupe: akti koji sadrže dispoziciju i akti koji sadrže sankciju.Konkretan akt koji sadrži dispoziciju i koji se donosi na autoritativan način jeste upravni akt. Konkretanakt koji sadrži sankciju je sudski akt. Upravna funkcija mogla bi se označiti kao djelatnost donošenjaupravnih akata i nju u državi po pravilu vrše upravni organi, mada i drugi organi mogu biti ovlašteni nadonošenje ovih akata.

b) Opći pravni akti uprave

Podzakonski normativni akt može se odrediti kao opći akt čija je pravna snaga slabija od zakona.Podzakonske akte mogu donositi izvršni organi i organi uprave, jer akti koje donese zakonodavni organimaju karakter zakonodavnog akta bez obzira na njihov naziv.

Podzakonski akti mogu se podijeliti na 2 osnovne grupe, obzirom na cilj koji se želi postići njihovimdonošenjem:.

1. Akti koji se donose da bi se omogućila, odnosno olakšala primjena ili izvršenje nekog zakona;2. Akti koji se donose da bi se njima regulisao neki odnos koji uopće nije regulisan, ili da bi se neki

odnos regulisao drugačije nego što je već uređen nekim ranijim zakonom.

Podzakonski akti su egzistencijalno i sadržajno ovisni od zakona. Egzistencijalna ovisnost sastoji se utome što podzakonski akt ne može biti donesen prije donošenja zakona, odnosno prestankom zakona

prestaje i pravna snaga pratećeg podzakonskog normativnog akta. Sadržajna ovisnost sastoji se u tome što podzakonski normativni akt mora biti donesen u punom skladu sa zakonom za čiju je primjenu donesen,kao i sa svim ostalim zakonima jer je podzakonski akt uvijek niži od bilo kog zakona.

6



Karakter dopunskih, komplementarnih podzakonskih akata imaju propisi vlade i organa uprave. Vladedonose uredbe, odluke i druge propise za izvršavanje zakona i drugih propisa i općih akata skupština, aorgani uprave pravilnike, naredbe i uputstva za izvršavanje zakona i drugih propisa.

U drugu kategoriju podzakonskih normativnih akata spadaju podzakonski akti koji imaju snagu zakona,tj. uredbe sa zakonskom snagom. Prema Ustavu FBiH, uredbe sa zakonskom snagom donosi Vlada FBiH,

u situacijama kada parlament nije u mogućnosti da se sastane. Ustav propisuje i ograničeno vremenskovaženje ovih uredbi. U pravnoj teoriji ovakve uredbe sa zakonskom snagom, ili čak sa snagom ustava,koje se donose u slučajevima ratne ili druge opasnosti, nazivaju se uredbe o izuzetnom stanju ili uredbe iz nužde.

Ovlaštenje za donošenje podzakonskih akata. Obzirom na način davanja ovlaštenja za donošenje podzakonskih akata, ovi akti mogu se podijeliti u 2 osnovne grupe: spontani (ustavni) i podzakonski akti po posebnom ovlaštenju više pravne norme.

Spontani (ustavni) su podzakonski akti koji se donose na osnovu samog ustava, odnosno općegzakonskog ovlaštenja. Mogu se podijeliti na 2 grupe: samostalni i nesamostalni podzakonski akti.Samostalni spontani podzakonski akt ne razrađuje, ne dopunjava, nego zamjenjuje zakon, bilo dareguliše materiju koja još nije zakonom regulisana, ili da podzakonski akt mijenja određene zakonskeodredbe ili čak suspenduje neke ustavne odredbe. Dakle, u ovu kategoriju spada uredba sa zakonskomsnagom, za čije donošenje je ovlaštenje dato u samom ustavu (Ustav FBiH ovlaštenje daje Vladi FBiH).Nesamostalni spontani podzakonski akt donosi se radi izvršenja, primjene zakona.

Podzakonski akti po posebnom ovlaštenju više pravne norme su takvi akti kod kojih zakon (akt) začije izvršenje se donose izričito predviđa ovlaštenje da se mogu donijeti podzakonski akti. Ovoovlaštenje, odnosno poziv u višem pravnom izvoru (zakonu) obično se naziva «izvršnom klauzulom».Pravni značaj takve klauzule je posebno u tome što utvrđuje koji upravni organ treba donijeti normu zaizvršenje odgovarajućeg propisa. To ovlaštenje po pravilu se smatra obligatornim, a samo izuzetnofakultativnim. Najčešće se određuje i rok u kome podzakonski akt treba biti donesen. U ovu kategoriju

podzakonskih akata spadaju opći akti organa uprave.

Ovlaštenje više pravne norme se po pravilu daje strogo specijalizirano, za određeno pitanje i jednokratno.Izuzetno se ta ovlaštenja mogu dati i vrlo široko, odnosno generalno. Tada se govori o širokim odnosno

punim zakonskim ovlaštenjima.

Ratifikacija podzakonskog akta predstavlja potvrdu podzakonskog akta od strane predstavničkog tijela.U pravilu se radi o ratifikaciji uredaba sa zakonskim snagom, tj. o potvrdi akata donesenih da zamijenezakon ili neke odredbe ustava. Ratifikacija ne mijenja pravnu prirodu podzakonskog akta, tj. ratifikovanauredba ostaje uredba i ne postaje zakon.

Ratifikacija može biti parcijalna i potpuna. Potpuna se odnosi na akt kao cjelinu, a parcijalna samo na

neke dijelove akta. U takvom slučaju neratifikovani dijelovi akta gube pravnu snagu. Podzakonski akt,odnosno njegovi dijelovi, se u tom slučaju samo ukida, a ne poništava se. Za ratifikaciju akta po pravilu jeustavom određen rok i ako podzakonski akt nije podnesen na ratifikaciju u predviđenom roku, gubi

pravnu snagu. U našem sistemu svaka uredba može biti odmah poništena od strane parlamenta, a prestajevažiti najkasnije 30 dana nakon proglašenja ili 10 dana nakon proglašenja ukoliko je Parlament uzasijedanju u vrijeme kad se uredba proglašava. Uredba proglašena dok FBiH upotrebljava oružane snageostaje na snazi do petog dana naredne sjednice Parlamenta FBiH i tada prestaje važiti ako nije odobrena,ali ni u kojem slučaju duže od 6 mjeseci. Nakon prestanka važenja uredba se ne produžava i ne obnavljaniti djelimično mijenja mimo saglasnosti i odluke Parlamenta.

Poništavanje, ukidanje i obustavljanje od izvršenja podzakonskih akata. Podzakonski akti koji sedonose radi primjene ili izvršenja zakona, odnosno akta više pravne snage, ne podnose se na ratifikacijuveć organ čiji se akt dopunjava ima pravo ukidanja, odnosno poništavanja.

7



c) Materijalni akti uprave

Materijalni akti se mogu podijeliti na slijedeće 4 grupe:

1. Dokumentovanje predstavljaju takvi materijalni akti kojima organi uprave bilježe razne pojave,svojstva i druge činjenice i pružaju podatke o tim pojavama, svojstvima i činjenicama. Ovi akti se zatomogu podijeliti u 2 grupe:

-akti evidencije, koji se sastoje u bilježenju pojava, svojstava i drugih činjenica (npr.vođenjedjelovodnog protokola, matičnih knjiga itd). Cilj evidentiranja je da se u datom momentu možetačno prikazati činjenično stanje u vezi sa kojim nastaju pravni odnosi.

-uvjerenja, tj akti koji se sastoje u davanju podataka o činjenicama o kojima se vodi evidencija,odnosno koji se utvrde u propisanom postupku. Uvjerenje izdato od organa javne uprave je javnaisprava i pretpostavlja se da je njen sadržaj istinit, dok se ne dokaže suprotno. Da bi jedno ovakvouvjerenje predstavljalo vjerodostojan dokaz o onome što tvrdi, mora ispuniti 2 uslova: da ga jeizdao nadležni organ i da se odnosi na ono o čemu taj organ vodi službenu evidenciju.

2. Obavještenje predstavlja radnju organa uprave putem koje obavještava zainteresirana lica o raznimčinjenicama ili pravnim aktima (npr. objavljivanje propisa u službenim glasilima, dostavljanjeupravnih akata zainteresiranim licima itd).

3. Primanje izjave je treća kategorija materijalnih akata uprave. Ovdje se radi o takvoj djelatnosti upravegdje ona prima spolja izjave zainteresiranih lica, npr. prijava rođenja, vjenčanja, smrti, primanje

poreskih prijava itd.

4. Ostali materijalni akti su grupa u koju spadaju mnogobrojne druge radnje koje vrše organi uprave, akoje ne spadaju u naprijed navedene 3 grupe, npr. služba policije, pregledi od strane isnpekcijskihslužbi, izrada izvještaja, elaborata, poslovi izvršenja u upravnom postupku itd.

2. Poslovi organa uprave prema pozitivnom pravu

Prema čl.12 Zakona o upravi u FBiH, organi uprave iz okvira svoje nadležnosti vrše naročito slijedeće poslove:1. provode utvrđenu politiku i izvršavaju zakone i druge propise;2. obavljaju upravni nadzor nad provedbom zakona i drugih propisa;3. donose propise za provedbu zakona i drugih propisa;4. predlažu i daju preporuke iz oblasti zakonodavstva;5. odgovaraju na pitanja organa zakonodavne vlasti;6. obavljaju druge upravne i stručne poslove određene zakonom i drugim propisima.

Provođenje utvrđene politike i izvršavanje zakona i drugih propisa. U okviru svojih nadležnosti organiuprave provode i osiguravaju provođenje politike koju utvrđuje zakonodavno tijelo, sagledavaju stanje i

pojave od značaja na provođenje politike i predlažu mjere nadležnim organima za provođenje politike.Izvršenje zakona organi uprave obavljaju neposrednom primjenom zakona i drugih propisa, putem

rješavanja upravnih stvari u upravnom postupku, obavljanjem upravnog nadzora i obavljanjem drugihupravnih poslova iz okvira svoje nadležnosti.

Obavljanje upravnog nadzora obuhvata:1. nadzor nad zakonitošću akata kojima se rješava u upravnim stvarima;2. nadzor nad zakonitošću rada institucija koje imaju javna ovlaštenja;3. inspekcijski nadzor.

U obavljanju poslova inspekcijskog nadzora organi uprave ostvaruju neposredan uvid u zakonitost rada, poslovanja i postupanja preduzeća, ustanova i drugih pravnih lica i građana u vezi sa poštivanjem zakonai drugih propisa, te preduzimaju druge mjere na koje su ovlašteni. Vršenje inspekcije je po praviluregulisano posebnim zakonima za pojedina područja, te se ustanovljavaju posebno organizovane službe

za vršenje inspekcije i određuju dužnosti i ovlasti inspektora. Inspekcije se osnivaju u mnogim upravnimoblastima (npr. sanitarna, tržišna, inspekcija rada, građevinska, saobraćajna itd.) i na različitim nivoima(kantonalna, federalna inspekcija). Ovlaštenja inspektora kreću se od pregleda poslovnih knjiga i

8



dokumenata, robe i poslovnih prostorija, do dvanja odobrenja i dozvola kao i naplaćivanja novčane kaznena licu mjesta za prekršaj.

Vršenje određenih stručnih poslova inspekcijskog nadzora može se povjeriti specijaliziranom preduzeću,ustanovi ili drugom pravnom licu (ekspertize, ispitivanja i sl), posebno ako su za obavljanje ovih poslovaneophodna posebna stručna znanja ili posebna oprema (laboratorije i sl).

Donošenje provedbenih propisa. Organi uprave donose propise u cilju omogućavanja izvršenja zakona idrugih propisa i to kad su na to zakonom ovlašteni. Zakon o upravi u FBiH napravio je razliku između

provedbenih propisa i općih akata. Provedbeni propis je pravilnik. Njime se razrađuju pojedine odredbezakona ili propisa Vlade radi osiguranja odgovarajuće primjene tih zakona ili propisa. Opći akti suuputstva, instrukcije i naredbe.

Predlaganje i davanje preporuka u pogledu zakona i drugih propisa. U okviru izvršenja ovog zadatka, prijedloge i preporuke daju rukovodioci organa uprave, a za propise iz okvira nadležnosti organa uprave,ili prema zadatku koji premijer odredi rukovodiocu organa uprave.

O nacrtima propisa organ uprave obavezan je pribavljati mišljenje zainteresiranih organa vlasti,odgovarajućih stručnih ustanova, zainteresiranih preduzeća i drugih pravnih lica, ako je to od značaja zauređivanje odgovarajućih pitanja iz njihove nadležnosti. Ako pri izradi nacrta propisa ne prihvateodređene prijedloge i sugestije pomenutih subjekata, organi uprave su dužni u nacrtu navesti razlogeneprihvatanja.

Odgovaranje na pitanja zakonodavne vlasti. Organi uprave obavezni su pripremati i davati odgovore na pitanja zakonodavne vlasti u vezi sa provođenjem politike i izvršavanjem zakona i drugih propisa.

Obavljanje drugih upravnih i stručnih poslova. Pod ovim poslovima Zakon o upravi u FBiH navodi praćenje stanja u oblasti za koju je određeni organ obrazovan. S tim u vezi organ uprave preduzima mjereza koje je ovlašten i daje preporuke organu izvršne vlasti sa ciljem da se osigura potpuno provođenje

politike i izvršavanje zakona i drugih propisa u toj oblasti. Ovo praćenje organ uprave realizira na osnovu

podataka koje sam prikuplja kad je za to ovlašten zakonom, kao i podataka koje na zahtjev organa uprave prikupljaju, obrađuju i dostavljaju drugi organi. Na osnovu prikupljenih podataka sačinjavaju seanalitički, informativni i drugi materijali.

VRSTE ORGANA UPRAVE VRSTE ORGANA UPRAVE

Organi uprave i institucije koje imaju javna ovlaštenja. Ova podjela izvršena je obzirom na karakter poslova i metod rada. Organi uprave osnivaju se za neposredno izvršavanje zakona i drugih propisa,osiguranje izvršenja zakona i drugih propisa, kao i za sprovođenje utvrđene politike. Dakle, radi se oklasičnim funkcijama uprave, tj. funkcijama vlasti.

Zakonom se vršenje određenih upravnih i stručnih poslova iz djelokruga organa uprave može povjeriti preduzećima i drugim pravnim licima, kojima vršenje vlasti nije primarna funkcija. To su institucije kojeimaju javna ovlaštenja. Ovlaštenja im se daju da u okviru svoje djelatnosti odlučuju u pojedinačnimstvarima o određenim pravima i obavezama fizičkih i pravnih lica, s tim što se nad njihovim radom vršiupravni nadzor od strane organa uprave.

Organi uprave višeg i nižeg stepena. Pod organom uprave višeg stepena podrazumijevaju se organiuprave šire zajednice (npr. federalni u odnosu na kantonalne). Ova podjela je značajna jer se kroz njuuspostavljaju vertikalni odnosi organa uprave (npr. općinski organi izvršavaju sve kantonalne i federalne

propise, federalni organi odgovorni su za izvršavanje federalnih propisa itd).

Aktivni i savjetodavni organi. Kriterij za ovu podjelu je odgovor na pitanje da li organi uprave vrše poslove iz svoje nadležnosti samostalno ili daju mišljenja drugim organima. U prvom slučaju govorimo oaktivnim, a u drugom o savjetodavnim organima.

9



Samostalni organi uprave i organi uprave u sastavu samostalnih organa. Obzirom na obim i stepensamostalnosti u radu organa uprave, razlikujemo samostalne organe i organe uprave u sastavusamostalnih organa. Pod samostalnim organima uprave podrazumijevaju se organi koji stoje neposredno

pod nadzorom skupštine i izvršnih organa. Pod organima uprave u sastavu samostalnih organa podrazumijevaju se organi koji se osnivaju za uže područje, oblast ili granu samostalnog organa, pa sezbog toga i nalaze pod nadzorom starješine odgovarajućeg samostalnog organa u čijem su sastavu.

Opći i posebni organi uprave. Opći organi uprave osnivaju se za vršenje svih upravnih poslova iznadležnosti odgovarajuće društvene zajednice. Dakle, njihova nadležnost se ne ograničava na određenuupravnu granu, oblast ili službu. Djelatnost posebnih organa uprave ograničava se na pojedine grane,oblasti, odnosno službe.

Grana uprave predstavlja širu grupu upravnih poslova koji čine jednu cjelinu, npr. vanjski poslovi,unutrašnji poslovi, finansije itd. Za vršenje poslova koji spadaju u okvir grana državne uprave osnivaju seministarstva.

Oblasti uprave čoine grupe upravnih poslova manjeg obima od onih koji čine granu, a koji su međusobno povezani i koji čine jednu cjelinu. Za vršenje poslova jedne upravne oblasti osnivaju se ministarstva, amogu i drugi organi uprave. Primjer oblasti: saobraćaj, poljoprivreda itd. koji spadaju u jednu granu –

poslove privrede.

Službe čine skup upravnih poslova manjeg obima od poslova koji čine oblast državne uprave. To je skup poslova koji su povezani i srodni i predstavljaju jednu cjelinu. Npr. carinski poslovi, devizni poslovi kojispadaju u oblast vanjske trgovine. Za vršenje poslova jedne službe osnivaju se uprave i inspektorati.

U vezi sa navedenim pojmovima postavlja se pitanje određivanja pojma “resor”. Između pojmova “resor”i “grana” postoji razlika. Grana državne uprave je funkcionalni pojam. U nju spadaju određeni srodni i

povezani poslovi. Resor je organizacijski pojam. Resori obuhvataju organizacije jedne grane državneuprave.

Inokosni i kolegijalni organi je klasifikacije po kriteriju načina odlučivanja. Kod inokosnog organaodluku donosi jedno lice – starješina, rukovodilac organa. Iako rukovodilac ima službu koja mu pripremamaterijal za donošenje akata, odnosno koja izvršava već donesene akte, ipak se akti iz nadležnostiinokosnih organa donose i izvršavaju u ime starješine grupe.

Akti kolegijalnog organa donose se ravnpravnim učešćem više lica. Na čelu kolegijalnog organa je predsjednik. Jedinstvo odlučivanja se postiže na način da se akt donesen većinom glasova smatra aktomcijelog kolegijalnog organa, a ne aktom pojedinih njegovih članova. Kada kolegijalni organi rješavajuodređena pitanja, kaže se da drže sjednice. Skup sjednica u određenom vremenskom periodu naziva sezasijedanje.

Broj članova za rad i odlučivanje kolegijalnog organa naziva se kvorum. Postoje 2 vrste kvoruma: kvorum

prisutnih i kvorum glasača. Kvorum prisutnih je broj članova kolegijalnog organa potreban za radsjednice. Kvorum glasača je broj članova potreban da se punovažno donese odluka. Kvorum glasača se

po pravilu traži od broja prisutnih, a izuzetno i od cjelokupnog broja članova kolegijalnog organa.

Dakle, kvorum predstavlja određeni broj članova kolegijalnog organa. Taj broj je po pravilu apsolutnavećina. Apsolutna većina može biti prosta i kvalificirana. Prosta većina je 50%+1 član organa (od

prisutnih ili od ukupnog broja). Kvalificirana većina je svaka većina veća od obične (proste), 2/3, 3/4 itd.

Centralni i područni organi. Kriterij za ovu podjelu je da li jedan organ društvene zajednice vrši svojudjelatnost na čitavom području ili samo za određeno uže područje te zajednice, zbog čega dolazi dodisponiranja tog organa iz centra u područje gdje treba da vrši svoju djelatnost. Područni organi postojesamo izuzetno.

10



Viši i niži organi uprave. Ovo razlikovanje postoji u sistemima gdje postoji hijerarhijski odnos izmeđuorgana uprave. O višim i nižim organima uprave može se govoriti samo kod jedne kategorije organa – kod područnih organa (npr. carinarnice u odnosu na upravu carina i sl).

DRŽAVNA, FEDERALNA, KANTONALNA, GRADSKA I OPĆINSKA UPRAVA U BIH DRŽAVNA, FEDERALNA, KANTONALNA, GRADSKA I OPĆINSKA UPRAVA U BIH

Državna uprava

Organi uprave BiH su ministarstva BiH (Vijeće ministara). Broj ministarstava nije izričito utvrđenUstavom, pa je to učinjeno Zakonom o Vijeću ministara BiH i ministarstvima BiH (Sl.glasnik BiH

br.4/97). Ministarstva BiH su Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskihodnosa, te Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija.

Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa nadležno je za vanjskotrgovinsku politiku, carinsku politiku, tarife, propise i zakone, međunarodne obaveze BiH, kontrolu zračnog saobraćaja, kontrolufrekvencija.

Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija nadležno je za oblasti državljanstva, emigracije, izbjeglica iazila, provođenje međunarodnog i međuentitetskog krivičnog prava uključujući odnose sa Interpolom,međuentitetski transport, budžet zajedničkih institucija BiH.

Ministri i njihovi zamjenici nadležni su vlastitim aktima usvojenim konsenzusom da urede unutrašnjuorganizaciju Ministarstava.

Dakle, u BiH ne postoji poseban zakon o upravi BiH, niti za to postoji ustavni osnov. Takođe je očitnesrazmjer broja ministarstava i njihove nadležnosti i onoga što bi trebalo da čini upravu u jednoj državi.

Federalna uprava

Organizacijski oblici federalnih organa uprave. Poslove uprave iz nadležnosti Federacije obavljaju

federalni organi uprave i federalne ustanove. Određene poslove uprave, na osnovu federalnog zakonamogu obavljati i drugi organi.

Federalni organi uprave su federalna ministarstva i federalne uprave. Federalno ministarstvo osniva seza obavljanje upravnih i stručnih poslova iz nadležnosti FBiH u oblastima u kojima federalni organiuprave u cjelini ili u većem obimu provode politiku, izvršavaju ili osiguravaju izvršavanje propisa. Dakle,radi se o poslovima koji su Ustavom FBiH dati u nadležnost Federacije. Federalne uprave se moguosnivati kao samostalne ili kao uprave u sastavu federalnog ministarstva. Samostalne federalne upraveosnivaju se za obavljanje poslova čija priroda i način izvršavanja zahtijeva posebnu organiziranost isamostalnost u radu.

Ministarstva Federacije su:

1. Ministarstvo odbrane2. Ministarstvo unutrašnjih poslova3. Ministarstvo finansija4. Ministarstvo pravde,5. Ministarstvo energije, rudarstva i industrije,6. Ministarstvo prometa i komunikacija,7. Ministarstvo prostornog uređenja i okoliša,

8. Ministarstvo trgovine,

9. Ministarstvo za socijalnu politiku, raseljenalica i izbjeglice10. Ministarstvo zdravstva,11. Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i

sporta.12. Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i

šumarstva

Federalne uprave se osnivaju radi obavljanja upravnih i stručnih poslova čija priroda i način izvršavanjazahtijevaju posebnu organiziranost i samostalnost u radu. Mogu se osnivati kao samostalne, ili kaofederalne uprave u sastavu Federalnog ministarstva. Federalne uprave su:

1. Federalna uprava za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata;

2. federalna uprava za geodetske i imovinsko-pravne odnose;3. Poreska uprava (u sastavu Ministarstva finansija);4. Carinska uprava (u sastavu Ministarstva finansija).

11



Federalne ustanove osnivaju se zakonom. Mogu biti samostalne ili u sastavu federalnog ministarstva.Federalne ustanove imaju svojstvo pravnog lica, ako federalnim zakonom nije drugačije određeno.Federalne ustanove u smislu Zakona o upravi u FBiH su federalni zavodi i federalne direkcije. Osnivajuse za vršenje određenih stručnih poslova i sa njima povezanih upravnih poslova čija priroda i načinizvršenja zahtijeva posebno organizovanje i samostalnost u radu.

Federalni zavod se osniva za vršenje poslova koji pretežno zahtijevaju primjenu stručnih i naučnihmetoda rada. Federalni zavodi su:

1. Federalni zavod za statistiku;2. Federalni meteorološki zavod;3. Federalni zavod za programiranje razvoja;4. Zavod za standardizaciju, mjere i patente (u sastavu Ministarstva energije, rudarstva i industrije);5. Zavod za javnu upravu (u sastavu Ministarstva pravde);6. Pedagoški zavod (u sastavu Ministarstva obrazovanja...);7. Zavod za zaštitu bilja u poljoprivredi (u sastavu Ministarstva poljoprivrede...).

Federalna direkcija osniva se za vršenje stručnih poslova pretežno privrednog karaktera. Federalnedirekcije su: Direkcija robnih rezervi i Direkcija za proizvodnju, promet i rezerve proizvoda sa posebnomnamjenom (u sastavu FMO).

Nadzor nad organima uprave i ustanovama u okviru ministarstva vrši nadležni federalni ministar.Federalni ministar donosi propise i opće akte za izvršavanje federalnih zakona i vrši nadzor nad radom teuprave, odnosno ustanove, a ostale poslove iz svoje nadležnosti uprava odnosno ustanova vršisamostalno. U izvršavanju poslova uprava odnosno ustanova ostvaruje saradnju sa drugim organima,

preduzećima i drugim pravnim licima.

Položaj funkcionera u federalnoj upravi. Federalnim ministarstvom rukovodi ministar kojeg imenuje predsjednik FBiH u saglasnosti sa dopredsjednikom a nakon konsultacija sa premijerom ili kandidatom za premijera. Imenovanje mora biti potvrđeno od strane većine zastupnika u Zastupničkom domu

Parlamenta FBiH. Ministra smjenjuje predsjednik FBiH na prijedlog premijera. Ministar ima zamjenikakoji ne može biti iz istog konstitutivnog naroda (nakon ustavnih promjena vjerovatno će imati 2zamjenika), a koji se bira i smjenjuje na isti način.

Radom federalne uprave i federalne ustanove rukovodi direktor. Direktora imenuje Vlada FBiH, s tim štodirektora uprave odnosno ustanove u sastavu ministarstva predlaže ministar, a direktora samostalneuprave odnosno ustanove premijer u saglasnosti sa zamjenikom premijera.

Federalni ministar i njegov zamjenik za svoj rad odgovaraju predsjedniku FBiH i premijeru. Direktor samostalne federalne uprave odnosno ustanove odgovara Vladi FBiH, premijeru i zamjeniku premijera, adirektor uprave odnosno ustanove u sastavu federalnog ministarstva odgovara Vladi FBiH i ministru učijem sastavu se nalazi uprava odnosno ustanova.

Stručne službe. U rukovođenju pojedinim područjima rada, federalnom ministru pomažu rukovodećislužbenici. U federalnom ministarstvu to mogu biti sekretar ministarstva, pomoćnici federalnog ministra,glavni federalni inspektor i savjetnici federalnog ministra. Sekretara, pomoćnike i glavnog federalnoginspektora bez konkursa postavlja i smjenjuje vlada FBiH na prijedlog ministra. Savjetnike postavlja ismjenjuje ministar uz saglasnost zamjenika ministra.

U samostalnoj federalnoj upravi i federalnoj ustanovi mogu se postavljati pomoćnici direktora, a u upravii ustanovi u sastavu ministarstva savjetnici direktora. Pomoćnike direktora bez konkursa postavlja ismjenjuje direktor. Savjetnike direktora postavlja i smjenjuje ministar uz saglasnost zamjenika ministra.

Kantonalna uprava

Shodno važe naprijed navedene odredbe o upravnim organima. Zakonom o kantonalnim upravnimustanovama (Sl.novine Kantona Sarajevo br.14/97) definisane su kantonalne upravne ustanove kao

12



stručno-izvršni organi koji se osnivaju po nalozima Vlade i ministarstava Kantona Sarajevo. To su Zavodza planiranje razvoja Kantona Sarajevo, Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo i Profesionalna vatrogasna

brigada.

Gradska i općinska uprava

Poslove uprave i samouprave iz nadležnosti grada vrši gradonačelnik odnosno općinski načelnik, putem

gradskih odnosno općinskih službi za upravu. Organe uprave osniva gradsko, odnosno općinsko vijeće na prijedlog gradonačelnika.

UNUTRAŠNJA ORGANIZACIJA ORGANA UPRAVE UNUTRAŠNJA ORGANIZACIJA ORGANA UPRAVE

Unutrašnja organizacija utvrđuje se zavisno od obima i prirode poslova, tako da se obezbjeđuje njihovoefikasno i racionalno izvršavanje, a prvenstveno blagovremeno ostvarivanje prava odnosno izvršavanjadužnosti građana i pravnih lica. Po Zakonu o upravi u FBiH, unutrašnja organizacija utvrđuje se tako dase osigura naročito:

1. efikasno obavljanje poslova, racionalna organizacija rada i uspješno rukovođenje organom;2. ostvarivanje pune saradnje sa drugim organima;3. grupisanje poslova u skladu sa njihovom prirodom i načinom obavljanja;4. potpunije objedinjavanje zajedničkih i općih poslova radi racionalizacije zajedničkih službi.

Unutrašnja organizacija organa uprave utvrđuje se pravilnikom. Pravilnik donosi rukovodilac organauprave u saglasnosti sa vladom ili drugim organom određenim zakonom. U gradu i općini pravilnik donosi gradonačelnik, odnosno općinski načelnik uz saglasnost gradskog odnosno općinskog vijeća.

Zakonom je načelno određen sadržaj akta o unutrašnjoj organizaciji: organizacione jedinice i njihovanadležnost, način rukovođenja, programiranje i izvršenje poslova, ukupan broj službenika i namještenika,ovlaštenja i odgovornosti službenika, naziv i raspored poslova po organizacijskim jedinicama sa opisom

poslova i potrebnim uslovima za rad na tim poslovima u smislu stručne spreme, te broj pripravnika iuslovi za njihov prijem. Zakon ne određuje u kojem obliku se mogu formirati unutrašnje organizacijske

jedinice. U praksi se susreću nazivi: sektori, odjeljenja, službe, odsjeci itd.

MEĐUSOBNI ODNOSI ORGANA UPRAVE MEĐUSOBNI ODNOSI ORGANA UPRAVE

Odnos između organa uprave može se svrstati u 3 osnovne grupe:1. odnosi između svih organa uprave – pružanje pravne pomoći;2. odnosi između organa uprave nižeg i višeg nivoa vlasti – vertikalni

odnosi između organa uprave;3. međusobni odnosi organa iste političko-teritorijalne zajednice

Pružanje pravne pomoći i ukazivanje saradnje predstavlja dužnost za sve organe uprave, bez obzira nanivo ili društvenu zajednicu kojoj pripadaju. Ono se sastoji u vršenju određenih radnji za drugi organ

uprave. Zakon o upravnom postupku razlikuje 2 slučaja obraćanja za pravnu pomoć:1. kada organ treba da izvrši pojedinu radnju u postupku izvan područja na kome se prostire njegova

nadležnost (obavezna pravna pomoć);2. organ nadležan za rješavanje u upravnoj stvari može radi lakšeg i bržeg obavljanja radnje ili

izbjegavanja nepotrebnih troškova, vršenje pojedine radnje u postupu povjeriti odgovarajućem drugomorganu ovlaštenom za preduzimanje takve radnje (fakultativna pravna pomoć).

Dok se kod pravne pomoći radi o vršenju radnje jednog organa za drugi, kod saradnje svaki organzadržava nadležnost nad svojom radnjom , s tim što organi međusobno usklađuju vršenje tih radnji.

Vertikalni odnosi između organa uprave

Osnovne karakteristike. Načelno, izuzev saradnje kao općeg principa, ne bi trebalo biti odnosa izmeđuorgana uprave širih i užih političko-teritorijalnih zajednica. Naime, Ustavom je izvršena raspodjelanadležnosti tako da svaki nivo preko svojih organa obavlja poslove iz svoje nadležnosti, pa širi nivo nije

13



nadređen užem kao «viši» prema «nižem» nivou. Međutim, postoji i dodatno pravilo da se zakoni,odnosno odluke sa šireg nivoa izvršavaju od strane užeg nivoa, pa u tom slučaju organi šire zajednicestiču određena ovlaštenja prema organima uže zajednice. U FBiH tako dolazi do 3 grupe vertikalnihodnosa:

1. Odnosi organa FBiH prema kantonalnim, gradskim i općinskim organima;2. Odnosi kantonalnih organa prema gradskim i općinskim organima;3. Odnosi gradskih organa prema općinskim organima.

Odnosi između federalnih i kantonalnih organa, gradonačelnika i općinskog načelnika. Federalnizakoni se po pravilu izvršavaju od strane samih federalnih organa, a od strane organa nižeg nivoa samokad je to predviđeno federalnim zakonom. Poslovi iz zajedničke nadležnosti FBiH i kantona se po praviluizvršavaju samo od strane organa kantona. Osim toga, postoji načelo legaliteta za sadržaj ovlaštenjafederalnih organa prema organima nižeg nivoa kada oni izvršavaju navedene propise. Ta ovlaštenja susaglasno Ustavu utvrđena federalnim zakonom i drugim propisima.

Što se tiče sadržaja ovlaštenja, po Zakonu o upravi u FBiH, federalni organi uprave u cilju osiguranjaizvršavanja federalne politike i federalnih zakona i drugih propisa iz svoje nadležnosti, mogu od organaodgovarajućeg užeg nivoa, na koji je preneseno izvršavanje propisa:

- tražiti podatke i obavještenja o izvršavanju te politike, propisa i međunarodnih ugovora, kao i stanju uodgovarajućoj oblasti – organi užeg nivoa obavezni su pružiti te podatke;

- izdavati instrukcije za izvršavanje politike, propisa i ugovora. Kantonalni organ uprave može podnijeti prigovor Vladi FBiH ako smatra da primjena instrukcija nije saglasna utvrđenoj federalnoj politici, zakonu ili drugom federalnom propisu. Prigovor ne odlaže izvršenje instrukcije;

- upozoriti organ uprave užeg nivoa na obavezu izvršavanja politike, propisa i ugovora;

- neposredno izvršiti propise i međunarodne ugovore ako upozoreni organ ne postupi po upozorenju. Utakvom slučaju nastale troškove snosi kanton, grad, odnosno općina čiji organ uprave nije postupio poupozorenju. Federalni organ uprave obavijestiće Vladu FBiH koja će o tome obavijestiti vladukantona, odnosno gradsko ili općinsko vijeće radi dogovornog otklanjanja uzroka zbog kojih je bilo

potrebno neposredno izvršavanje od strane federalnog organa.

Odnosi između kantonalnih organa i gradonačelnika i općinskog načelnika postoje samo kadgradonačelnik ili općinski načelnik izvršavaju kantonalne propise, a ovlaštenja kantonalnih organasadržana su u kantonalnom ustavu i kantonalnom zakonu. Isto važi i za odnose između gradonačelnika iopćinskog načelnika, s tim što su ovlaštenja gradonačelnika sadržana u statutu grada.

Odnosi između organa uprave u istoj političko-teritorijalnoj zajednici zasnivaju se na saradnji koja jevećeg intenziteta nego između organa uprave različitih političko-teritorijalnih zajednica. Organirazmjenjuju potrebne informacije i iskustva, obrazuju zajedničke stručne komisije i druga radna tijela,organiziraju savjetovanja itd.

Princip federalizma i odnosi između organa uprave – uporednopravna rješenja. U federativnouređenim državama pitanje organizacije i položaja uprave postavlja se na drugačiji način nego uunitarnim. Za unitarno uređene države karakteristično je da postoji koncentracija vlasti u jednom centru ida je pitanje postojanja užih jedinica samo pitanje njihovog postojanja kao upravnih, odnosnoadministrativno-teritorijalnih jedinica.

U federativno uređenim državama federalne jedinice ni u kom slučaju nisu administrativno-teritorijalne jedinice, već jedinice koje raspolažu pravom samoorganizacije koje u nekim federacijama ide i do stepenada se federalne jedinice proglašavaju za suverene države, odnosno da mogu istupiti iz sastava federacije.Pitanje je kako u federalnim jedinicama osigurati izvršavanje saveznih zakona, odnosno kako organiziratiupravu. Dosadašnja historijska iskustva pokazala su 2 osnovna načina na koja se ovo pitanje rješavalo –

jedan u vidu ustavne i političke prakse SAD, a drugi koji je došao do izražaja u Švajcarskoj i Njemačkoj.Ustav SAD polazi od koncepcije separatizma svih funkcija koje vrši savez i federalne jedinice. U vršenjuzakonodavne, upravne i sudske funkcije postoji potpuni dualizam država i federacije. To kod upravne

14



funkcije znači da ne postoji predavanje pojedinih nadležnosti za sprovođenje zakona organima federalnih jedinica, nego se izvršavanje vrši kroz obrazovanje upravnih jedinica, odnosno putem područnih organa. Na ovaj način se obezbjeđuje jedinstvena primjena saveznih zakona na cijelom području federacije,olakšava kontrola izvršenja zakona i stvaraju uslovi za efikasniji rad uprave. S druge strane, ovo rješenjeotvara mogućnost za stvaranje jake birokratizirane savezne uprave. Osim toga, na području federalnih

jedinica se smještaju organi savezne uprave, na što te jedinice nerado gledaju kao na narušavanje svojih prava.

Drugi sistem se sastoji u potpunom ili djelomičnom predavanju izvršenja saveznih zakona organimauprave u federalnim jedinicama, s tim što savezni organi zadržavaju izvjesna kontrolna ovlaštenja. Ovajsistem je poznat i kao švicarsko-njemački sistem jer je prvi put uveden u ovim zemljama. Isti sistem bio

je primijenjen u Ustavu SSSR iz 1936, FNRJ iz 1946, a u jednom posebnom obliku i u ustavu SFRJ iz1974. Ovim ustavom su za izvršavanje saveznih zakona bili odgovorni republički i pokrajinski organi, asavezni samo u oblastima koje su izričito bile određene Ustavom.

U FBiH se prenošenje izvršavanja federalnih zakona vrši na kanton, grad ili na općinu (tj. ne samo nakanton), a federalni organi uprave imaju jaka kontrolna ovlaštenja.

ODNOS ORGANA UPRAVE U FBIH PREMA ORGANU ZAKONODAVNE VLASTI I ORGANU ODNOS ORGANA UPRAVE U FBIH PREMA ORGANU ZAKONODAVNE VLASTI I ORGANU

IZVRŠNE VLASTI IZVRŠNE VLASTI

Ovi odnosi mogu se svrstati u slijedeće osnovne grupe:

1. Organizaciona vlast zakonodavnog i izvršnog organa («osnivačka prava») – organ uprave osnivase zakonom donesenim od strane zakonodavnog organa;

2. Personalna vlast zakonodavnog i izvršnog organa – sastoji se u imenovanju funkcionera kojirukovode radom organa uprave (za imenovanje ministara potrebna je potvrda Parlamenta FBiH,Vlada FBiH imenuje rukovodeće službenike u ministarstvima itd);

3. Normativna vlast zakonodavnog i izvršnog organa – organi uprave obavezni su izvršavati propisezakonodavnih i izvršnih organa;

4. Prava finansijskog karaktera – sredstva za rad organa uprave obezbjeđuju se u budžetu;

5. Usmjeravanje rada organa uprave – organ zakonodavne vlasti može izdati smjernice organimauprave za vršenje poslova iz njihove nadležnosti, a izvršni organ u istom cilju upute i smjernice;

6. Kontrola (nadzor) nad organima uprave i odgovornost organa uprave – organi uprave obavezni suizvještavati o svom radu i na zahtjev organa zakonodavne vlasti poduzimati odgovarajućeorganizacijske, kadrovske i druge mjere kojima se osigurava efikasno izvršavanje poslova iznadležnosti organa uprave. Iz ukupnih zakonskih rješenja može se zaključiti da je u FBiHodgovornost organa uprave prema izvršnom organu neposredna, a prema zakonodavnom organu

posredna.

ODNOSI ORGANA UPRAVE PREMA OMBUDSMENIMAODNOSI ORGANA UPRAVE PREMA OMBUDSMENIMA

Zasnivaju se na obavezama organa uprave koje su utvrđene Ustavom, zakonom odnosno propisomgradskog i općinskog vijeća, kao i međusobnoj saradnji, informiranju i dogovaranju. Organi uprave suombudsmenima obavezni omogućiti nesmetano ispitivanje njihove djelatnosti, odnosno djelatnostisluženika organa uprave koji su negirali ljudsko dostojanstvo, prava ili slobode. Obavezni suombudsmenima osigurati sva službena dokumenta, uključujući i tajna dokumenta, kao i upravne spise. Nazahtjev ombudsmena organi uprave obavezni su omogućiti i prisustvo ombudsmena pri rješavanju stvariu upravnom postupku.

Ako organ uprave ne postupi po zahtjevu, ombudsmen može od rukovodioca organa izvršne vlasti

(ministra) zatražiti osiguranje ispunjenja njegovog zahtjeva. Organi uprave obavezni su postupiti pozahtjevima rukovodioca izvršne vlasti.

15



ODNOS ORGANA UPRAVE PREMA PREDUZEĆIMA (DRUŠTVIMA) I DRUGIM PRAVNIM ODNOS ORGANA UPRAVE PREMA PREDUZEĆIMA (DRUŠTVIMA) I DRUGIM PRAVNIM LICIMA LICIMA

Sastoje se u zakonom i propisom predviđenim ovlaštenjima i obavezama, te u saradnji. Organi upraveimaju pravo obavljati upravni nadzor nad pravnim licima, a posebno inspekcijski nadzor. Preduzeća idruga pravna lica obavezna su organu uprave na njegov zahtjev dostavljati podatke i informacije iz

oblasti njihove djelatnosti, ako su ti podaci i informacije od značaja za vršenje ovlaštenja organa uprave.

ODNOS ORGANA UPRAVE PREMA STRANKAMA (GRAĐANIMA)ODNOS ORGANA UPRAVE PREMA STRANKAMA (GRAĐANIMA)

Organi uprave su obavezni zahtjeve građana rješavati u propisanim rokovima. Organi koji ostvarujuneposredne kontakte sa strankama su obavezni organizirati obavljanje poslova na način i pod uvjetimakoji građanima omogućuju da što jednostavnije, brže i efikasnije ostvaruju svoja prava i izvršavajuobaveze.

Organi uprave su obavezni razmatrati predstavke i prijedloge građana i dati im odgovore na podnesene predstavke i prijedloge. Ako se predstavka ili prijedlog odnosi na nepravilan odnos službenika organauprave prema građaninu, rukovodilac organa uprave dužan je predstavku (prijedlog) ispitati i u slučaju da

je ista osnovana, preduzeti zakonom predviđene mjere prema službeniku na čiji rad se predstavka odnosi.Rukovodilac je obavezan pismeno odgovoriti podnosiocu predstavke odnosno prijedloga u roku od 10dana od dana prijema predstavke odnosno prijedloga.

Zakon zabranjuje da organi uprave u rješavanju stvari u upravnom postupku zahtijevaju od stranaka pribavljanje uvjerenja i drugih javnih isprava o činjenicama o kojima organi uprave ili institucije kojeimaju javna ovlaštenja vode službenu evidenciju. Ovi dokumenti pribavljaju se po službenoj dužnosti.

Kad se stranka u upravnom postupku odazove pozivu, a bez njene krivice službena radnja zbog koje je pozvana ne bude obavljena, stranka ima pravo na naknadu troškova.

Navedene norme iz Zakona o upravi u FBiH shodno se primjenjuju i u odnosima prema preduzećima idrugim pravnim licima.

ODNOS ORGANA UPRAVE I SUDOVAODNOS ORGANA UPRAVE I SUDOVA

Odnos organa uprave i sudova

U pravnoj državi upravni i sudski organi su međusobno odvojeni i u vršenju svojih funkcija su nezavisni isamostalni. Upravnim aktom vrši se rješavanje u upravnim stvarima, tj. zasnivaju se upravnopravniodnosi, a sudskim aktom razrješavaju se sporne pravne situacije u pravnim odnosima. Međutim, doodređenih odnosa između organa uprave i sudova ipak može doći. Ti odnosi se mogu pojaviti:- kod rješavanja prethodnog pitanja koje spada u nadležnost drugog državnog organa;

- kroz pružanje pravne pomoći;- kroz pojavu sukoba nadležnosti;- kroz kontrolu zakonitosti rada koju vrše sudovi nad upravnim organima u svakoj pravnoj državi.

Sukob nadležnosti organa uprave i sudova može biti poitivan i negativan. Pozitivan je kad se organuprave i sud proglašavaju nadležnima za rješavanje iste pravne stvari, a negativan kad se organ uprave isud proglašavaju nenadležnim za rješavanje iste pravne stvari. U uporednom pravu postoje 2 sistemarješavanja ovog sukoba: francuski i anglosaksonski. Po francuskom sistemu sukob rješava posebnokolegijalno tijelo sastavljeno od predstavnika najviših organa uprave i pravosuđa. Po anglosaksonskomsistemu, sukob rješavaju vrhovni organi pravosuđa. U FBiH sukob nadležnosti rješava Ustavni sud FBiH.

NAČELA RADA ORGANA UPRAVE NAČELA RADA ORGANA UPRAVE Načelo zakonitosti

16



Nastanak principa zakonitosti. Načelo zakonitosti je politički i pravni princip koji znači vezanostdržavnih organa za pravne propise, odnosno pravno-tehnički posmatrano predstavlja saglasnost nižih

pravnih normi sa višim. Ovaj princip je rezultat borbe za ograničavanje kraljevog apsolutizma od stranemlade buržoazije, koja je na taj način osigurala vlast parlamenta.

Prvo podvođenje uprave pod pravo pojavljuje se u Engleskoj nakon revolucije 1688.godine, kada Lok razvija teoriju vlade saglasne zakonu i teorijski podvodi upravu pod pravo. Do ovih ideja u Francuskoj

dolazi nakon revolucije 1789.godine.

Načelo zakonitosti uprave u BiH. Načelo zakonitosti rada organa uprave istaknuto je kroz ustavne izakonske odredbe. U čl.3 Zakona o upravi u FBiH navodi se da organi uprave poslove iz svojenadležnosti obavljaju “samostalno, u skladu sa Ustavom, zakonom i drugim propisima”. Zakon

predviđaju i instrumente za zaštitu i ostvarivanje načela zakonitosti. U čl.9 Zakona o upravi u FBiH senavodi da Federacija, kanton, grad odnosno općina, odgovaraju za štetu koju organ uprave nanesefizičkom ili pravnom licu nezakonitim ili nepravilnim radom.

Ustavne i zakonske norme predviđaju više modaliteta zaštite zakonitosti rada organa uprave i kontrolenad zakonitošću tog rada. Organi uprave su po zakonu odgovorni organu zakonodavne vlasti za“zakonito, potpuno i efikasno obavljanje poslova iz svoje nadležnosti”. Kontrola rada nad organimauprave ostvaruje se i od strane javnog mnijenja. U čl.6 Zakona se navodi da je rad organa uprave javan,ukoliko za određene izuzetne situacije zakonom nije drugačije određeno. Na kraju, zakonitost u raduorgana uprave, odnosno prava građana i pravnih lice štite se putem pravnih lijekova, redovnih sudova iinstitucije ombudsmena.

Slučajevi nezakonitosti. Pravna teorija slučajeve nezakonitosti klasificira u 5 grupa:

1. Nenadležnost. Upravni organi i ustanove moraju se pridržavati propisane nadležnosti, kako stvarnetako i mjesne. Nenadležno postupanje upravnog organa, posebno ako se radi o stvarnoj nadležnosti,

predstavlja jednu od težih povreda zakona. Od nenadležnosti treba razlikovati grupu uzurpaciju, kad pojedinac ili grupa uopće nemaju svojstvo javnog funkcionera, a donesu tobožnji upravni akt. To jetzv. nepostojeći akt koji se ne treba pobijati, već ga se jednostavno može ignorisati.

2. Povreda propisa o postupku (formalna ili procesna greška) može biti izvršena na 2 načina: povredom propisa koji regulišu formu akta i povredom propisa koji regulišu postupak donošenja akta. Procesnegreške se dijele na bitne i nebitne. Nebitne su greške koje nisu mogle imati uticaja na sadržaj akta.

3. Povreda materijalnopravnih propisa. Ona može biti izvršena na 2 načina: da u konkretnom slučajunije primijenjen propis koji je trebalo primijeniti ili da je primijenjen odgovarajući propis, ali je

primijenjen pogrešno, tj. na osnovu pogrešnog tumačenja.

4. Nezakonitost izvršena pogrešnim utvrđivanjem činjeničnog stanja. Greška u činnjeničnom stanju pravi se na taj način što se ne utvrde sve činjenice koje su relevantne za donošenje akta. Ta greškamože se učiniti nepotpunim ili pogrešnim utvrđivanjem činjenica ili izvođenjem pogrešnog zaključkaiz utvrđenih činjenica.

5. Nezakonitost u cilju ili svrsi akta postoji ako upravni organ donosi akt radi ostvarenja drugog cilja, ane onoga koji proizilazi iz zakona. Upravnopravni propisi predstavljaju sredstva za postizanjeodređenih ciljeva, odnosno određenih društvenih interesa, pa zbog toga svako postupanje koje jesuprotno tim interesima predstavlja nezakonitost. Francuska pravna nauka se posebno bavilaispitivanjem cilja ili svrhe upravnog akta i izgradila poseban pravni institut – zloupotreba ovlaštenja.

Diskreciona ocjena. Suština diskrecione ocjene sastoji se u tome da zakonski propisi ne sadržekategoričku normu, nego organu uprave ostavljaju da sam u konkretnom slučaju odabere između 2 ili višemogućnosti, rukovodeći se pritom općim, odnosno javnim interesom. Dakle, kod diskrecione ocjeneorgan bira između 2 ili više alternativa sa obavezom da izabere onu koja je cjelishodna u konkretnomslučaju. Za vršenje diskrecione ocjene organ mora imati ovlaštenje koje se daje u materijalnopravnom

propisu. Bitno je istaći činjenicu da je upravni organ koji vrši diskrecionu ocjenu ograničen općiminteresom, odnosno diskreciona ocjena ne predstavlja samovolju (arbitrarnost) organa uprave.

Načelo samostalnosti organa uprave

17



Načelo samostalnosti je ustvari samo dosljedno proveden princip zakonitosti: uprava može da radi samoono na šta je ovlaštena, odnosno niko ne može da se miješa u taj njen zakonom i drugim propisimaodređeni djelokrug, s tim što je ona odgovorna za izvršavanje svojih zadataka.

Načelo efikasnosti

Načelo efikasnosti može se definirati kao optimalan odnos između postavljenih zadataka i postignutihrezultata. Načelo efikasnosti ne treba biti suprotstavljeno načelu zakonitosti, nego načelo zakonitosti treba

biti pretpostavka za ostvarivanje efikasnosti u radu organa uprave. Efikasnost posmatrana u okviru načelazakonitosti znači težnju za što ekonomičnijim radom, za racionalizacijom državne uprave i sl. Osnovni

preduslovi za to su adekvatna funkcionalna organizacija uprave i primjena savremenih sredstava u radu(informatička sredstva i sl).

Načelo javnosti

Javnost rada uprave smatra se jednom od osnovnih garancija prava građana. Načelo javnosti rada upraveu FBiH izričito predviđa odredba čl.6 Zakona o upravi u FBiH, prema kojoj je rad organa uprave javan,ukoliko za određene izuzetne situacije zakonom nije drugačije određeno.

Prema čl.96 Zakona o upravi uFBiH, federalni organi uprave i federalne ustanove obavještavaju javnost osvom radu davanjem informacija štampi i drugim sredstvima informisanja, izdavanjem službenih

publikacija, održavanjem press konferencija i osiguravanjem drugih uvjeta za upoznavanje javnosti saradom federalnih organa uprave i federalnih ustanova. Izuzetak od ovog pravila predviđen je u čl.97 st.3,gdje se kaže da će federalni organi uprave i federalne ustanove uskratiti davanje podataka koji

predstavljaju državnu, vojnu, službenu ili poslovnu tajnu.

DJELOKRUG I NADLEŽNOSTI ORGANA UPRAVE DJELOKRUG I NADLEŽNOSTI ORGANA UPRAVE

Djelokrug predstavlja generalno određeno područje djelatnosti koje u ukupnosti funkcija upravnih organa

određenog nivoa vlasti pripada određenom upravnom organu. Po pravilu se djelokrug određuje prilikomosnivanja određenih upravnih organizacija, tj. zakonom odnosno odlukom gradskog ili općinskog vijeća.

Nadležnost se određuje tek nakon što je određen djelokrug određenog organa uprave i to po pravilumaterijalnopravnim propisom. Nadležnost se može definirati kao pravo i dužnost organa uprave završenje određenog upravnog posla ili grupe poslova. Svaki organ dužan je da se pridržava svojenadležnosti u pozitivnom i negativnom smislu, tj. ne smije raditi posao na koji nije nadležan, a ne smijese ni uzdržavati od poslova za koje je nadležan.

Nadležnost se dijeli na stvarnu i mjesnu. Svarna nadležnost je nadležnost po sadržaju djelatnosti, odnosnovrsti poslova koji se vrše. Mjesna nadležnost je teritorija na koju se proteže mogućnost djelovanjaupravne organizacije.

Nadležnost se ne može mijenjati voljom organa uprave, niti voljom stranaka. Izuzetke od ovog pravila predstavljaju delegacija i supstitucija nadležnosti. Delegacija znači prenošenje nadležnosti sa upravnogorgana višeg na upravni organ nižeg nivoa vlasti. Supstitucija je preuzimanje određenog posla koji senalazi u nadležnosti upravnog organa nižeg nivoa od strane upravnog organa višeg nivoa vlasti.Delegacija i supstitucija dozvoljene su samo ako je to izričito predviđeno zakonom.

Od promjene nadležnosti treba razlikovati slučaj kad jedan upravni organ obavlja za drugi po njegovomtraženju određene dijelove poslova, odnosno određene procesne radnje. Obavljanje takvog posla zove serekvizicija nadležnosti. Ona se ustvari sastoji u pravnoj pomoći jednog organa drugom.

Supliranje (zamjenjivanje) nadležnosti predstavlja prijelaz nadležnosti sa jednog na drugi organ istogstepena (nivoa). Ovo će se desiti naročito u slučaju kad je stranka tražila izuzeće starješine organa koji je

bio ovlašten za rješavanje postupka. U takvom slučaju organ uprave višeg stepena može ovlastiti drugi

18



organ istog stepena na vođenje postupka i donošenje rješenja. Zamjenjivanjem nadležnosti smatra se islučaj kad upravni posao prelazi sa jednog na drugog radnika unutar istog organa uprave.

Sukob nadležnosti može biti pozitivan i negativan. Pozitivan je kad 2 ili više organa prisvajajunadležnost, a negativan kada 2 ili više organa odbijaju nadležnost u određenom predmetu. Pravilo je dasukob nadležnosti rješava neposredno viši organ od organa u sukobu. Obrnut pojam sukobu nadležnosti jesaradnja ili kolaboracija organa.

SREDSTVA ZA RAD I RADNI ODNOSI U ORGANIMA UPRAVE SREDSTVA ZA RAD I RADNI ODNOSI U ORGANIMA UPRAVE

Sredstva za rad

Sredstva za rad organa uprave obezbjeđuju se u budžetu političko-teritorijalne zajednice kojoj organiuprave, odnosno službe za upravu «pripadaju». U budžetu FBiH osiguravaju se sredstva za rad federalnihorgana uprave i federalnih ustanova, kao i sredstva za rad kantonalnih organa kojima je povjerenoizvršavanje federalne politike i federalnih propisa.

Prihod koji organi uprave i ustanove ostvare u okviru svoje djelatnosti unosi se u budžet FBiH. Izuzetnose može odrediti da ostvarene prihode organ ili ustanova koristi za određene namjene iz svoje nadležnosti.

Sredstva za rad federalnih organa uprave i federalnih ustanova dijele se na 4 kategorije:

1. Sredstva za plaće. Plaće službenika i namještenika u federalnim organima uprave uređuju sefederalnim zakonom.

2. Sredstva za materijalne troškove. Prema zakonskoj odredbi (čl.160), sredstva za materijalne troškovesluže za:

- nabavku potrošnog materijala, sitnog inventara i ogrijeva;- isplatu troškova za osvjetljenje i održavanje čistoće u radnim prostorijama;

- isplatu troškova za PTT usluge, zakup i redovno održavanje radnih prostorija;- nabavku stručnih publikacija, literature i štampanje službenih materijala;- isplatu putnih i drugih troškova koji predstavljaju osobna primanja, a koji se po posebnim propisima

priznaju federalnom organu uprave odnosno federalnoj ustanovi u materijalne troškove;- isplatu drugih troškova potrebnih za vršenje djelatnosti federalnog organa uprave, odnosno ustanove;- isplatu naknade za pokriće izdataka za ishranu u toku rada, prijevoz na posao i sa posla, naknade za

korištenje godišnjeg odmora i druge materijalne troškove.

3. Sredstva za posebne namjene. Ova sredstva služe za:- podmirenje određenih posebnih potreba u vezi sa radom federalnog organa uprave, odnosno federalne

ustanove;

- finansiranje neprivrednih investicija;- naknade po ugovorima za naučno-istraživačke i druge stručne poslove i stručno usavršavanje;- namjene koje se ne finansiraju iz drugih sredstava;

Ova sredstva mogu se koristiti neposredno iz budžeta FBiH ili prenijeti na poseban račun federalnogorgana uprave, odnosno federalne ustanove.

4. Sredstva opreme. To su:- inventar i druge pokretne stvari;- novčana sredstva namijenjena za nabavku opreme;- druga novčana sredstva koja se izdvoje po završnom računu i novčana sredstva dobijena prodajom,

davanjem na korištenje, u zakup, ili poslugu stvari ili opreme;- druga novčana sredstva koja služe za nabavku opreme federalnog organa uprave odnosno federalne

ustanove, u skladu sa zakonom.

19



Federalni organ uprave, odnosno ustanova može sredstva opreme koristiti zajedno sa drugim federalnimorganima uprave, ustanovama i institucijama. Vlada može utvrditi da se pojedina sredstva opremeobavezno zajednički koriste za sve ili za 2 ili više federalnih organa uprave i ustanova.

Radni odnosi

Materija radenih odnosa u organima uprave ne spada u upravno, nego u radno pravo. Osnove radnihodnosa službenika i namještenika u organima uprave određene su Zakonom o radnim odnosima i plaćamaslužbenika organa uprave u FBiH (Sl.novine FBiH br.13/98). Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnogodnosa koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori.

Poslove iz nadležnosti organa uprave i službi za upravu vrše službenici i namještenici. Službenici sudjelatnici koji se u organima uprave i službama za upravu raspoređuju na radna mjesta na kojima seobavljaju poslovi iz osnovne djelatnosti tih organa odnosno službi. Namještenici su djelatnici koji se uorganima uprave i službama za upravu raspoređuju na radna mjesta na kojima se obavljaju pomoćno-tehnički poslovi u tim organima i službama.

Službenici sa visokom i višom školskom spremom primaju se u radni odnos na osnovu konkursa, a ostalislužbenici i namještenici na osnovu oglasa. O prijemu u radni odnos odlučuje rukovodilac organa uprave,gradonačelnik odnosno općinski načelnik. Službenici se primaju u radni odnos uz obavezan probni rad odtri mjeseca. Prava i dužnosti službenika u toku radnog odnosa, stručno usavršavanje, napredovanje,odgovornost itd, detaljno su propisani u Zakonu. Bitno je spomenuti da službenici organa uprave i službiza upravu imaju pravo na sindikalno udruživanje, u skladu sa općim propisima o radu, ako posebnimzakonom nije drugačije određeno.

INSTITUCIJE KOJE IMAJU JAVNA OVLAŠTENJA

JAVNA OVLAŠTENJA U FEDERACIJI BIH JAVNA OVLAŠTENJA U FEDERACIJI BIH

Javna ovlaštenja mogu se povjeriti preduzećima (društvima), ustanovama i drugim pravnim licima, i tozakonom i propisom gradskog ili općinskog vijeća. Sastoje se u ovlaštenju da u okviru svojih djelatnostiodlučuju u pojedinačnim stvarima o određenim pravima i obavezama građana, preduzeća i drugih pravnihlica. Zakon izričito zabranjuje da se ovim institucijama povjeravaju poslovi inspekcijskog nadzora, osimstručnih poslova za potrebe inspekcijskog nadzora (ekspertize, tehnička ispitivanja i sl).

Upravni nadzor nad radom institucija koje vrše javna ovlaštenja vrše organi uprave iz upravnog područjai nivoa vlasti kojem pripadaju poslovi uprave koji se obavljaju na osnovu javnih ovlaštenja. U okviruupravnog nadzora, nadležni organ ima pravo i dužnost provoditi inspekcijski nadzor, a ima i prava kojaima drugostepeni organ uprave u upravnom postupku.

Institucije koje imaju javna ovlaštenja dužne su nadležnom organu uprave koji vrši upravni nadzor podnositi izvještaj najmanje jednom godišnje.

JAVNE SLUŽBE U UPOREDNOM PRAVU JAVNE SLUŽBE U UPOREDNOM PRAVU

Pojam. Teoriju javne službe naročito je razvio francuski profesor LEON DIGI, predstavnik tzv.teorijesocijalnih funkcija. On smatra da je javna služba svaka djelatnost čije obavljanje mora biti obezbijeđeno,regulisano i kontrolisano od strane onih koji vladaju, jer je obavljanje ove djelatnosti neophodno za

ostvarivanje i razvoj društvene uzajamnosti i ujedno je takve prirode da ne može biti ostvareno bez intervencije vladajuće sile. Iz ove definicije se vidi da je cilj javne službe obezbjeđenje društveneuzajamnosti, a sila onih koji vladaju je sredstvo kojim se taj cilj postiže.

Predstavnik novije francuske pravne nauke ANDRE LOBADER javnu službu definiše kao aktivnost javnih kolektivnih tijela (države, departmana, općina) koja je usmjerena na zadovoljavanje neke potrebeod općeg interesa.

20



Klasifikacija. Francuska pravna nauka je baveći se pitanjem klasifikacije javnih službi u obzir uzelauglavnom 2 kriterija: predmet javne službe i način na koji se obezbjeđuje opći interes. Prema predmetu

javne službe se dijele na 3 glavne kategorije: javne službe uprave, javne službe industrije i trgovine, tesocijalne javne službe.

Prema načinu kako se obezbjeđuje opći interes, također se razlikuju 3 kategorije javnih službi:

1. Javne službe koje za cilj imaju da neposredno i pojedinačno zadovoljavaju potrebe pojedinaca(korisnika);

2. Javne službe koje na posredan način pružaju korist pojedincima (npr. korištenje javnih puteva,mostova itd);

3. Javne službe koje služe općem interesu u pravom smislu riječi (npr. odbrana, diplomatija itd).

Prvobitno su postojala 2 oblika javnih službi: Javna ustanova, koja ima svojstvo pravnog lica i Koncesija,tj. ugovorom povjereno vršenje javne službe pojedincu. Ovi osnovni oblici su danas dopunjeni novimoblicima. Javne ustanove preobražavaju se u javna preduzeća, a kao posebni organi koji vrše djelatnost

javnih službi javljaju se i mješovita preduzeća, tj. preduzeća u mješovitom vlasništvu (dio akcija je uvlasništvu privatnih vlasnika kapitala, a dio u vlasništvu države).

DRUGI DIO

UPRAVNOPRAVNI ODNOS

OPĆE KARAKTERISTIKE UPRAVNOPRAVNOG ODNOSAOPĆE KARAKTERISTIKE UPRAVNOPRAVNOG ODNOSA

POJAM UPRAVNOPRAVNOG ODNOSA

Upravnopravni odnos predstavlja takav pravni odnos u koji na autoritavivan način stupaju javni organi sa pojedincima, pravnim licima i drugim strankama.

SUBJEKTI IZMEĐU KOJIH SE MOŽE ZASNOVATI UPRAVNOPRAVNI ODNOS SUBJEKTI IZMEĐU KOJIH SE MOŽE ZASNOVATI UPRAVNOPRAVNI ODNOS

Upravnopravni odnos se može zasnovati:- između organa uprave, ustanove ili institucije koja vrši javna ovlaštenja i pojedinca – građanina;- između upravnih organa i preduzeća, tj. društava;- između upravnih organa i drugih pravnih lica;- između samih upravnih organa (npr. rješenje sanitarne inspekcije kojim se naređuje organu uprave da

poboljša higijenske uslove u prostorijama za rad);- između određenih upravnih organa i njihovih službenika (npr. rješenje o unapređenju PVL).

RAZLIKA IZMEĐU UPRAVNOPRAVNOG I GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSA RAZLIKA IZMEĐU UPRAVNOPRAVNOG I GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSARazlike su u pogledu načina zasnivanja i subjekata odnosa. Građanskopravni odnos po pravilu nastajesaglasnom izjavom volja subjekata u ovom odnosu (ugovorom). Upravnopravni odnos je autoritativanodnos, tj. odnos vlasti. Jedan od subjekata upravnopravnog odnosa uvijek je upravni organ, ustanova,odnosno institucija koja vrši javna ovlaštenja. S obzirom na autonomiju volja, u građanskopravnomodnosu je irelevantno razlikovanje subjekata u smislu da li su to pojedinci, pravne osobe, državni organi...

NASTANAK UPRAVNOPRAVNOG ODNOSA NASTANAK UPRAVNOPRAVNOG ODNOSA

Upravnopravni odnosi mogu nastati na 3 načina:

1. Na osnovu upravnog akta, tj. akta koji sadrži konkretnu autoritativnu odluku javnog organa – osnovni i najčešći način;

2. Na osnovu neke pravne činjenice – npr. dijete rođeno od roditelja državljana BiH stiče državljanstvoBiH samim rođenjem (po sili zakona);

21



3. Šutnjom uprave, tj. kad je izričito propisano da se zahtjev stranke smatra usvojenim ako organ uodređenom roku ne donese upravni akt. To je izuzetan slučaj jer je pravilo da se šutnjom ne zasnivaupravnopravni odnos, nego stranka ima pravo žalbe drugostepenom organu.

POJAM UPRAVNOG AKTA POJAM UPRAVNOG AKTA

Upravni akt se najčešće definiše kao pravni akt uprave kojim se na autoritativan način rješava jedan

konkretan slučaj. Suština upravnog akta, tj. bitni elementi koji ga karakterišu, data je u definiciji prof.Radomira Lukića prema kojoj bi se upravni akt mogao odrediti po sadržini kao pojedinačan akt kojim seodređuje dispozicija koja subjekta čije ponašanje reguliše obavezuje i protiv njegove volje. Dakle, zaupravni akt je karakteristično:- da je pravni akt;- da je pojedinačan (konkretan);- da sadrži dispoziciju;- da je autoritativan.

Upravni akt je pravni akt, tj. sadrži normu. Za razliku od pravnog, materijalni akt ne sadrži normu već sesastoji u ponašanju koje je regulisano normama.

Pojedinačni akti dijele se na potpune, tj. akte koji sadrže i dispoziciju i sankciju i nepotpune, tj. akte kojisadrže samo dispoziciju ili samo sankciju. Akt koji sadrži samo dispoziciju je upravni akt ili pravni posao,što zavisi od načina donošenja. Akt koji sadrži sankciju je sudski akt. Ako je donesen autoritativno,nepotpuni akt koji sadrži samo dispoziciju je upravni akt. Njime se dakle zasnivaju pravni odnosineovisno od pristanka druge strane i dispozicija koju on sadrži se može prinudno izvršiti.

VRSTE UPRAVNIH AKATAVRSTE UPRAVNIH AKATA

U zavisnosti od kriterija, upravni akti se mogu podijeliti na više grupa:1. individualni i generalni;2. konstitutivni i deklarativni;

3. pozitivni i negativni;4. pravno vezani akti i akti koji se donose na osnovu slobodne ocjene;5. akti koje donosi jedan organ i zbirni akti;6. akti koji se donose po službenoj dužnosti ili po zahtjevu stranke;7. akti doneseni u pisanoj i usmenoj formi;8. rješenja i zaključci.

Individualni i generalni upravni akti. Za individualni upravni akt karakteristično je da je lice, odnosnolica, na koje se odnosi taj akt poimenično navedeno u aktu. Dakle, akt se može odnositi i na više lica, aliona moraju biti poimenično navedena. Za stvar koja se tiče više lica, za sva ta lica može se donijeti jednorješenje, ali sva lica moraju biti imenovana u dispozitivu,a u obrazloženju moraju biti izloženi razlozi kojise odnose na svako od tih lica. Ovakvo rješenje mora se dostaviti svakom od tih lica pojedinačno.

Generalni upravni akt odnosi se na veći broj lica koja se ne navode poimenično, ali se iz akta moženedvojbeno utvrditi na koja lica se akt odnosi. Dakle, lica nisu određena ali su odrediva. Generalniupravni akt se od općeg akta razlikuje po tome što akt općeg karaktera sadrži opću normu, tj. pravilo zaneodređeni broj slučajeva. Generalni akt je pojedinačni upravni akt jer sadrži norme za konkretan slučaj.

Konstitutivni i deklarativni upravni akti. Ova podjela izvršena je s obzirom na činjenicu da li seupravnim aktom formiraju (stvaraju, mijenjaju ili ukidaju) pravni odnosi (konstitutivni) ili se samoutvrđuje postojanje pravnog odnosa (deklarativni akti).Konstitutivni akti djeluju ex nunc, tj. od momentadonošenja, jer je zadatak konstitutivnog akta formiranje pravnog odnosa koji nije postojao. Deklarativniakti djeluju ex tunc, jer se njima samo konstatuje postojanje pravnog odnosa koji je već postojao i prije te

konstatacije.

22



U praksi je ponekad vrlo teško razlikovati da li se radi o jednoj ili drugoj vrsti akta. Zbog toga sekonstitutivnim i deklarativnim aktima po pravilu ne daju posebni nazivi, već su oni obuhvaćeni

jedinstvenim nazivom. Tako je i u našem pravu, gdje rješenje može biti i konstitutivni i deklarativni akt.

Konstitutivni akti dijele se na akte koji stvaraju nove pravne odnose, akte koji mijenjaju i akte kojiukidaju postojeće pravne odnose. Osim toga, konstitutivni akti se dijele na ovlašćujuće (favorabilne) iobavezujuće (onerozne) zavisno od toga da li za pojedince stvaraju pogodnosti ili terete. Ovlašćujućim se

stranci dodjeljuje neko pravo, a obavezujućim joj se nameće neka dužnost. Međutim, vrlo često se uistom aktu javljaju oba elementa, tj. i ovlaštenja i dužnosti. Obavezujući akti mogu sadržavati obavezučinjenja ili nečinjenja, te se u tom smislu govori o naređenju i o zabrani.

Pozitivni i negativni upravni akti. Pozitivni su upravni akti koji proizvode neku promjenu u postojećim pravnim odnosima (stvaranje novih, promjena, poništavanje ili ukidanje postojećih odnosa). Negativni suupravni akti kojima se odbija promjena postojećih pravnih odnosa. Oni se redovno donose po zahtjevustranke, tj. ako stranka ne ispunjava uvjete za dodjelu nekog prava (npr.odbijanje izdavanja dozvole zanošenje oružja). Odbijanje stranke može biti izvršeno negativnim aktom ili šutnjom uprave. Samoizuzetno se zakonom može predvidjeti da šutnja predstavlja pristanak.

Pravno vezani akti i akti doneseni na osnovu slobodne ocjene. Vezani akti su upravni akti kod kojih jezakonom unaprijed propisano da se moraju donijeti i kakav mora biti njihov sadržaj. Akt donesen naosnovu slobodne ocjene je akt kod kojeg je organu zakonom ostavljeno da po svom slobodnomnahođenju i ocjeni općeg interesa u konkretnom slučaju odluči da li će, odnosno kakav će upravni aktdonijeti.

Akti koje donosi jedan organ i zbirni (složeni) upravni akti. Najčešći slučaj je da upravni akt donosi jedan organ. Izuzetno, kad je to određeno zakonom ili na zakonom zasnovanom propisu upravni akt mogudonijeti 2 ili više organa uz različite oblike saradnje koji su propisani Zakonom o upravnom postupku. Tioblici saradnje mogu biti:1. Zajedničko donošenje upravnih akata od strane 2 ili više organa.2. Donošenje rješenja uz prethodnu saglasnost drugog organa.

3. Donošenje rješenja u saglasnosti sa drugim organom4. Rješenje uz potvrdu ili odobrenje drugog organa5. Rješenje po pribavljenom mišljenju drugog organa.

Upravni akti koji se donose po službenoj dužnosti i po zahtjevu stranke. Ova podjela izvršena je sobzirom na inicijativu za donošenje upravnog akta. Upravni akti pokreću postupak po službenoj dužnostiu slučaju kad to određuje zakon ili na zakonu zasnovan propis ili kad organ utvrdi da s obzirom na

postojeće činjenično stanje treba upravni postupak pokrenuti radi zaštite javnog interesa.

Upravni akti doneseni u pisanoj i usmenoj formi. Prema Zakonu o upravnom postupku, pravilo je da serješenje donosi pismeno, sa određenim sastavnim dijelovima i da se kao takvo označi. Samo izuzetnomože se donijeti i usmeno rješenje i to samo u slučajevima kad se radi o preduzimanju izuzetno hitnih

mjera u cilju osiguranja javnog reda i sigurnosti ili radi otklanjanja neposredne opasnosti po život ljudi iliimovinu. Po zahtjevu stranke, organ koji je izdao usmeno rješenje je dužan ga izdati napismenonajkasnije 8 dana od dana donošenja rješenja.

Od usmenog rješenja treba razlikovati usmeno objavljeno ili saopšteno rješenje. Kad se o nekom predmetu drži usmena rasprava, rješenje se može saopštiti na samoj raspravi, ali se i u tom slučaju moraizdati pismeno rješenje. Rok za žalbu počinje teći od dana dostavljanja, a ne od dana saopštavanjarješenja.

Rješenja i zaključci se donose s obzirom na predmet upravnog akta. Rješenjem se odlučuje o glavnojstvari (predmetu), a zaključkom o sprovođenju postupka.

SADRŽAJNI ELEMENTI UPRAVNOG AKTA SADRŽAJNI ELEMENTI UPRAVNOG AKTA

23



Detaljnije su obrađeni upravnom postupku. Osnovni sadržajni elementi su konkretizacija predmeta isubjekata akta, dispozitiv, obrazloženje i uputa o pravnom lijeku. U pravnoj teoriji postoji princip da kodvezanih upravnih akata organ može stavljati samo dodtake koji su predviđeni pravnim propisom. Kodakata koji se donose na osnovu slobodne ocjene se načelno mogu postavljati i dodaci koji nisu predviđeni

pravnim propisom, a kojima se ostvaruju ciljevi rješenja.

U vezi s navedenim, upravnom aktu mogu se dodavati uslov, rok, nalog i pridržaj opoziva.

Uslov je dodatak upravnom aktu kojim se njegovo djelovanje čini ovisnim o nekoj budućoj i neizvjesnojokolnosti. Uslovi se dijele na suspenzivne (odgodne) i rezolutivne (raskidne). Kod suspenzivnih pravnodejstvo akta nastupa tek ispunjenjem uslova. Kod rezolutivnih pravno dejstvo nastupa odmah, alinastupom predviđenog događaja ili okolnosti njegovo pravno dejstvo automatski prestaje.Osim ove podjele postoji i podjela na potestativne, kauzalne i mikstne uslove, u zavisnosti od toga da linastupanje uslova zavisi od volje adresata.

Rok predstavlja određeni protok vremena za koji je vezan nastanak ili prestanak nekog pravnog odnosa.Razlika u odnosu na uslov je to što kod roka nema elementa neizvjesnosti.

Nalog je dodatak upravnom aktu kojim se stranci nalaže izvršenje određene radnje, ali izvršenje ilineizvršenje te radnje nije vezano sa pravnim dejstvom akta. Ako lice ne izvrši nalog, rješenje upravnogorgana ne prestaje važiti, već organ ima pravo pristupiti prinudnom izvršenju.

Pridržaj opoziva je dodatak upravnom aktu kojim se određuje da će se akt opozvati u slučaju kad nastupeodređene okolnosti. Taj dodatak je sličan raskidnom uslovu, s tim što ne nastaje ipso iure, već je potrebno

posebno, novo rješenje kojim se izriče opozivanje.

PRAVNO DEJSTVO UPRAVNOG AKTA PRAVNO DEJSTVO UPRAVNOG AKTA

Upravni akt obavezan je za stranke i za organ koji ga je donio, a treća lica ne smiju poduzeti nikakvočinjenje koje bi bilo suprotno tom aktu. Postoji prezumpcija zakonitosti upravnog akta, dok se suprotno

ne utvrdi aktom nadležnog organa.

Jedno od dejstava upravnog akta je i mogućnost njegovog prinudnog izvršenja. Radi obezbjeđenjaizvršenja može se zaključkom dozvoliti izvršenje rješenja i prije nego što je ono postalo izvršno, ako bi

bez toga moglo biti osujećeno ili znatno otežano izvršenje poslije izvršnosti rješenja.

Od prinudnog izvršenja treba razlikovati eventualno kažnjavanje zbog neizvršenja, kod kojeg se radi oizricanju sankcije i njenoj primjeni jer lice nije postupilo po dipoziciji iz upravnog akta. Izricanje sankcijezbog neizvršenja nije u domenu upravnopravnih odnosa i ZUP ne sadrži nikakve sankcije zbogneizvršenja, već samo mjere prinudnog izvršenja.

Za konstitutivne upravne akte postoji zabrana retroaktivnosti. (deklarativni akti su po svojoj prirodi

retroaktivni). Izuzeci od načela zabrane retroaktivnosti postoje u slučajevima koji su izričito predviđenizakonom, kad se radi o stavljanju van snage već donesenog akta, kao i u slučaju opoziva upravnog akta.

PRESTANAK VAŽENJA UPRAVNOG AKTA PRESTANAK VAŽENJA UPRAVNOG AKTA

Upravni akt može prestati da važi na više različitih načina:

1. Ispunjenjem dužnosti navedene u aktu – npr. plaćanjem poreza prestaje djelovanje rješenja kojim jeodređen porez;

2. Nastupom raskidnog (rezolutivnog) uslova, odnosno roka;

3. Upravni akt koji sadrži neko ovlaštenje prestaje važiti ako se to lice odrekne ovlaštenja ili se njime ne

posluži u određenom roku;4. Smrću adresata, ako se radi o strogo ličnim ovlastima i dužnostima (npr.dozvola za nošenje oružja);

5. Propašću stvari, ako je akt donesen povodom neke stvari;

24



6. Stavljanjem van snage od strane nadležnog organa. To može biti ukidanje i poništavanje. U slučaju poništavanja rješenja, akt se stavlja van snage i poništavaju sve posljedice koje je proizveo. U slučajuukidanja se akt stavlja van snage, ali bez poništavanja posljedica koje je proizveo.

7. Kad se zakonom, odnosno aktom donesenim na osnovu zakona zabrani vršenje određene djelatnosti, pa se istovremeno proglašavaju ukinutim i sva rješenja koja su bila donesena u vršenju takvedjelatnosti.

PRAVOSNAŽNOST UPRAVNIH AKATA PRAVOSNAŽNOST UPRAVNIH AKATA

Pravosnažnost predstavlja svojstvo upravnog akta da se ne može stavljati van snage zbog eventualnenezakonitosti. Dakle, radi se o kompromisu između načela zakonitosti i pravne sigurnosti građana. Svaki

pravni poredak određuje rok u kome se pravni akt može staviti van snage, a nakon toga akt postaje pravosnažan.

Suština pravosnažnosti upravnog akta je u sprečavanju opozivanja akta od strane organa koji ga je donio.S tim u vezi postoji razlika između tzv. formalne i materijalne pravosnažnosti. Formalna pravosnažnost

je nepobojnost akta od strane stranke, tj. da stranka ne može više upotrebljavati pravne lijekove. Materijalna pavosnažnost je neopozivost akta od strane javnog organa, odnosno njegova vezanost tim

aktom. Akt može postati materijalno pravosnažan tak nakon što je postao formalno pravosnažan, tj. tek nakon što je stranka iscrpila redovna pravna sredstva ili ih nije upotrijebila u ostavljenom roku.

Zakonom se mogu propisati i slučajevi kad se i materijalno pravosnažno rješenje može staviti van snage.To su vanredna pravna sredstva: obnova postupka i posebni slučajevi poništavanja, ukidanja i mijenjanjarješenja, kojiih ima 6 (čl.246-265 ZUP).

Pravosnažnost treba razlikovati od konačnosti i izvršnosti akta. Pod konačnim upravnim aktom podrazumijeva se akt gdje je predmet definitivno (konačno) riješen u upravnom postupku, bilo da se žalbane može izjaviti ili je postupak po žalbi okončan. Izvršnost znači da se neki akt može provesti prinudnim

putem. U našem sistemu akt postaje izvršan ako protiv njega nije dozvoljena žalba, ili ako dozvoljenažalba nema suspenzivno dejstvo.

POGREŠNI UPRAVNI AKTI POGREŠNI UPRAVNI AKTI

Pri donošenju upravnog akta mogu se učiniti određene greške koje se po svojoj prirodi mogu svrstati u 3grupe: faktičke greške, greške koje se sastoje u necjelishodnosti akta i pravne greške. Obzirom na vrstugreške upravni akti se dijele na neuredne, nepravilne i nezakonite.

Neuredni upravni akti sadrže faktičke greške, tj. greške u imenima, brojevima, pisanju, računanju i sl.Dakle, akti su pravilno doneseni ali pogrešno napisani. Ispravke nisu vremenski ograničene, a provode se

po službenoj dužnosti ili zahtjevu stranke.

Nepravilni upravni akti je upravni akt koji je necjelishodan. Drugostepeni organ može poništiti rješenje prvostepenog organa ako smatra da je necjelishodno i stvar riješiti po svom shvatanju. Sud u upravnomsporu ne može mijenjati diskrecionu ocjenu upravnog organa, pa će kao neosnovanu odbiti tužbu kojomse pobija cjelishodnost rješenja.

Nezakoniti upravni akti su akti koji sadrže pravne greške. U pravnoj teoriji je posebno značajna podjelanezakonitih upravnih akata na oborive (rušljive) i ništave.

Oborivi upravni akti predstavljaju akte čija je nezakonitost lakše prirode, te mogu ostati na snazi ako se protiv njih blagovremeno ne upotrijebi pravno sredstvo (redovno ili vanredno), ili se pravno sredstvoneuspjelo upotrijebi. Ništavi upravni akti sadrže pravnu grešku vrlo teške prirode, pa zbog toga ne mogunikaad biti sanirani i mogu se ukloniti iz pravnog poretka u svako doba kad se ustanovi odgovarajuća

pravna greška. Oborivi upravni akti mogu se poništiti ili ukinuti, a ništavi pravni akti se uvijek poništavaju.

Po Zakonu o upravnom postupku u FBiH (čl.264), ništavo je rješenje:

25



- kad je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopće nemože rješavati u upravnom postupku;

- koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo po krivičnom zakonu;- čije izvršenje uopće nije moguće;- koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke, a na rješenje stranka naknadno nije izričito ili

prećutno pristala;-

koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti.Osim pravnih grešaka koje čine upravni akt nezakonitim, postoje i pravne greške koje ne proizvode

pravne posljedice. To su tzv. nebitne greške. Nebitne greške ne utiču na valjanost upravnog akta. ZUPizričito predviđa da će drugostepeni organ odbiti žalbu ako nađe da je u prvostepenom postupku bilonedostataka, ali da su oni takvi da nisu mogli uticati na rješenje stvari.

Upravni akt može biti i samo djelomično pogrešan. U takvom slučaju stavljanje van snage će se odnositisamo na taj dio akta, a preostali dijelovi će ostati nedirnuti. To je u pravilu slučaj kad dispozitiv ima višetačaka bez unutrašnje uske povezanosti.

KARAKTER NORMI KOJE REGULIŠU USTAVNOPRAVNE ODNOSE KARAKTER NORMI KOJE REGULIŠU USTAVNOPRAVNE ODNOSE

Pravne norme, odnosno dispozicije pravnih normi dijele se na prinudne (imperativne, ius cogens) idispozitivne, a zatim na kategoričke i disjunktivne (alternativne).

Posebnu grupu u okviru alternativnih čine dispozicije koje daju diskrecionu vlast.

Imperativne (prinudne) dispozicije su one koje sadrže pravilo ponašanja obavezno za određene subjekte(npr. dispozicija koja sadrži visinu poreza). Dispozitivne (zamjenjive) su dispozicije koje sadrže određeno

pravilo ponašanja, ali je subjektima ostavljena mogućnost da ugovore nešto drugo. Imperativnedispozicije karakteristične su za upravno i krivično pravo, a dispozitivne za građansko pravo.

Od navedenih treba razlikovati kategoričke i alternativne (disjunktivne) dispozicije. Kategoričke

propisuju tačno određeno činjenje ili nečinjenje, dok alternativne daju subjektu mogućnost izbora izmeđuviše propisanih alternativa. Dakle, i kategoričke i alternativne dispozicije su imperativne.

NEKI MATERIJALNOPRAVNI INSTITUTI UPRAVNOG PRAVA

UPRAVNO PRAVO S OBZIROM NA LICAUPRAVNO PRAVO S OBZIROM NA LICA

DRŽAVLJANSTVODRŽAVLJANSTVO

Pojam državljanstva

Državljanstvo predstavlja upravnopravni odnos trajnog karaktera između fizičkog lica i države, iz kojeg proističu određena prava i dužnosti za to lice, bez obzira da li se nalazi na domaćoj ili stranoj teritoriji.Prema tome, državljanin je fizičko lice koje je pravno vezano za određenu državu, iz čega proizilaze

posebna prava i dužnosti (politička, građanska i ekonomsko-socijalna prava, vojna obaveza i sl).

Stranac je svako fizičko lice koje nije državljanin. Dakle, pod pojmom stranac podrazumijeva se i stranidržavljanin i apatrid, tj. lice bez državljanstva. Razlika u pravnom položaju između državljanina i stranca

je u tome što strancu ne pripadaju sva prava i obaveze koja u određenoj državi ima državljanin, međukojima su najznačajniji aktivno i pasivno biračko pravo, pravo obavljanja javnih službi i obaveza služenjavojnog roka.

Pravno regulisanje državljanstva.

26



Prvo sistematsko regulisanje državljanstva izvršeno je u Napoleonovom građanskom zakoniku, a kasnije iu nekim drugim građanskim zakonicima. Kasnije se državljanstvo izdvaja iz civilnih kodeksa i reguliše

posebnim propisima. Danas se državljanstvo u vidu osnovnih načela uređuje u samom ustavu, a zatimdetaljnije razrađuje u posebnom zakonu. Takav slučaj je i u BiH, gdje je državljanstvo regulisanoZakonom o državljanstvu BiH (Službeni glasnik BiH br.13/99)

Načela državljanstva BiH

U BiH postoji državljanstvo BiH i državljanstvo entiteta. Jedna osoba je istovremeno državljanin BiH i jednog od entiteta. Promjena državljanstva jednog entiteta u državljanstvo drugog entiteta nema uticaja nadržavljanstvo BiH. Svi državljani BiH imaju ista ljudska prava i osnovne slobode na cijeloj teritoriji BiH.Državljani BiH mogu imati državljanstvo druge države, pod uslovom da sa tom državom postoji

bilateralni sporazum.

Sistemi sticanja državljanstva

U pravnoj teoriji i pravu pojedinih država razlikuju se osnovni i dopunski načini sticanja državljanstva. U pravu BiH porijeklo je osnovni način sticanja državljanstva, a mjesto rođenja dopunski način. PremaZakonu o državljanstvu BiH, državljanstvo se stiče porijeklom, rođenjem na teritoriji BiH, usvajanjem,

putem naturalizacije i putem međunarodnog sporazuma.

Sticanje državljanstva porijeklom – ius sanguinis. Po ovom sistemu dijete stiče državljanstvo svojihroditelja, bez obzira na mjesto rođenja i prebivališta. Ono se javlja u 2 vida: ako su oba roditeljadržavljani BiH i ako je jedan od roditelja državljanin BiH. U prvom slučaju, dijete bezuslovno dobivadržavljanstvo BiH. U drugom slučaju dijete dobiva državljanstvo pod slijedećim uslovima:

- da je rođeno u BiH;- da je rođeno u inostranstvu, a drugi roditelj je bez državljanstva. U ovom slučaju moraju

biti ispunjeni i dodatni zakonski uslovi: da do navršene 23-će godine života bude prijavljeno kaodržavljanin BiH kod nadležnog organa u zemlji ili inostranstvu i da se stalno nastani u BiH.Dijete koje na ovaj način stiče državljanstvo smatra se državljaninom BiH od rođenja.

Sticanje državljanstva prema mjestu rođenja – ius soli . Ovaj sistem uglavnom je prihvaćen kao dopunskinačin sticanja koji se primjenjuje samo ako se državljanstvo djeteta ne može odrediti po porijeklu. Naovaj način državljanstvo BiH stiče dijete rođeno ili nađeno na teritoriji BiH ako su mu oba roditeljanepoznata, ako su nepoznatog državljanstva ili ako su bez državljanstva. Djetetu će prestati državljanstvoBiH ako se do navršene 14-te godine utvrdi da su mu roditelji strani državljani.

Usvajanje. Na ovaj način državljanstvo BiH stiče dijete mlađe od 18 godina koje je u potpunosti usvojiodržavljanin BiH nakon stupanja na snagu Ustava BiH.

Sticanje državljanstva po mjestu prebivališta – ius domicilii – naturalizacija. Naturalizacija je dopunskinačin sticanja državljanstva na osnovu kojeg stranac po molbi stiče državljanstvo određene države

pravnim aktom. Dakle, elementi sticanja državljanstva na ovaj način su slijedeći: izjava volje u vidumolbe stranog državljanina ili lica bez državljanstva, ispunjenje određenih uvjeta i donošenje rješenja odstrane nadležnog organa kojim se usvaja zahtjev lica za sticanje državljanstva.

Zavisno od toga ko može tražiti naturalizaciju i pod kojim uslovima, razlikuje se redovna i izuzetnanaturalizacija. Redovna naturalizacija je takav način sticanja državljanstva po kome svaki stranac kojiispunjava određene uslove i podnese molbu, može odlukom nadležnog organa državljanstvo koje traži.Postoje 2 vrste uslova za redovnu naturalizaciju: općeusvojeni i specifični za pojedine zemlje. Kaoopćeusvojeni uslovi smatraju se: podnošenje molbe, neprekidan boravak u određenom vremenskom

periodu na teritoriji države čije državljanstvo se traži i lojalnost državi čije državljanstvo se traži.

Specifični uslovi su različiti kod pojedinih zemalja. Uslovi za redovnu naturalizaciju u BiH su:

1. da je podnosilac zahtjeva napunio 18 godina starosti;

27



2. da ima prijavljeno stalno mjesto boravka na teritoriji BiH najmanje 8 godina prije podnošenjazahtjeva;

3. da poznaje jedan od jezika ustavotvornih naroda BiH;

4. da mu nije izrečena mjera bezbjednosti protjerivanja stranaca iz zemlje ili zaštitna mjera udaljivanjastranaca sa teritorije BiH od strane organa čiji je legalitet uspostavljen Ustavom i da je ova odluka

još uvijek na snazi;

5. da nije osuđivan na izdržavanje kazne za krivična djela sa predumišljajem na duže od tri godine u periodu od 8 godina od podnošenja zahtjeva;

6. da se odreknu ili na neki drugi način izgube svoje ranije državljanstvo nakon sticanja BHdržavljanstva, osim ako bilateralni sporazum iz ne predviđa drugačije.

Odricanje ili gubitak ranijeg državljanstva se neće zahtijevati ako ovo nije dozvoljeno ili se ne možerazumno zahtijevati.

U okviru redovne naturalizacije postoji i naturalizacija sa posebnim olakšicama, koja traži ispunjenjemanje uslova nego kod naturalizacije u pravom smislu riječi. Prema Zakonu o državljanstvu BiH, redovnanaturalizacija sa posebnim olakšicama postoji u slijedećim slučajevima:

Bračni drug državljanina BiH može steći državljanstvo BiH ako ispunjava slijedeće uvjete:

1. da je brak trajao najmanje pet godina prije podnošenja zahtjeva i da još uvijek traje u momentu podnošenja zahtjeva;

2. da se odrekne ili na neki drugi način izgubi svoje ranije državljanstvo nakon sticanja BHdržavljanstva, osim ako to nije drugačije riješeno bilateralnim sporazumom. Odustajanje ili

prestanak ranijeg državljanstva se ne zahtijeva ako to nije dopušteno ili se ne može razumnozahtijevati;

3. da ima stalno mjesto boravka u najmanje posljednje tri godine na teritoriji BiH.

Dijete mlađe od 18 godina čiji roditelj ima državljanstvo BiH ima pravo da dobije državljanstvo BiHnaturalizacijom ako ono stalno boravi na teritoriji BiH.

Emigranti, prva i druga generacija njihovih potomaka koji su se vratili u BiH, imaju pravo dobitidržavljanstvo BiH iako ne ispunjavaju uvjete za naturalizaciju u pogledu godina boravka i odricanja odranijeg državljanstva (tačke 2 i 6 redovne naturalizacije).

Izuzetna naturalizacija daje se samo stranicma koji imaju izuzetne zasluge za državu čije državljanstvotraže ili kada izričit interes države to zahtijeva. U pravnom sistemu BiH državljaninom BiH može stranac

postati izuzetnom naturalizacijom ako je to od naročite koristi za BiH i ako ispunjava uvjete iz tačaka 3, 4i 5 redovne naturalizacije, tj. poznavanje jezika, da mu nije izrečena mjera bezbjednosti i da nije krivično

kažnjavan.

Dejstvo naturalizacije može se podijeliti na dejstvo prema naturaliziranom državljaninu i dejstvo premačlanovima porodice naturaliziranog lica. Neke zemlje razlikuju tzv. malu i veliku naturalizaciju(npr.Francuska, Belgija). U tim zemljama naturalizirani ne stiče odmah sva prava kao ostali državljani,već tek nakon isteka određenog vremena. Dejstvo prema članovima porodice različito je prema bračnomdrugu i prema djeci. U nekim državama naturalizacija nema nikakvog pravnog dejstva prema bračnomdrugu, već se njemu priznaju posebne olakšice za sticanje državljanstva naturalizacijom. S druge strane, umnogim državama naturalizacija proizvodi pravna dejstva prema djeci naturaliziranog lica.

U našem pravu naturalizacija nema dejstva ni prema bračnom drugu ni prema djeci naturaliziranog lica,nego oni mogu steći državljanstvo putem redovne naturalizacije sa posebnim olakšicama.

Sticanje državljanstva po međunarodnim ugovorima. Odredbe kojima se reguliše pitanje sticanjadržavljanstva obično su sadržane u međunarodnim mirovnim ugovorima, odnosno u situacijama kad se

28



vrše određene teritorijalne promjene jer se postavlja pitanje državljanstva osoba koje su se nalazile naanektiranim, pripojenim ili vraćenim teritorijama.

U Zakonu o državljanstvu BiH ništa nije bliže rečeno o sticanju državljanstva putem međunarodnihsporazuma.

Sistemi prestanka državljanstva

Državljanstvo može prestati smrću fizičkog lica ili odlukom nadležnog organa za vrijeme života lica.

U našem pravu državljanstvo prestaje:

1. po sili zakona,

2. odricanjem,

3. otpustom,

4. oduzimanjem,

5. međunarodnim sporazumom.

Po sili zakona državljanstvo se gubi dobrovoljnim sticanjem drugog državljanstva, ukoliko drugačije nijeodređeno bilateralnim sporazumom. Državljanstvo BiH prestaje djetetu ako nakon potpunog usvojenjastekne državljanstvo druge države.

Odricanjem prestaje državljanstvo ako je data izjava o odricanju od strane domaćeg državljanina i pritomsu ispunjeni određeni uslovi predviđeni u pravnim propisima. U našem pravnom sistemu građanin ima

pravo da se odrekne državljanstva BiH ako ispunjava slijedeće uvjete:- navršio 18 godina života;- živi u inostranstvu;- ima državljanstvo ili mu je zagarantovano sticanje državljanstva druge države.

Dejstvo prestanka državljanstva se ne proteže na bračnog druga, ali se proteže na dijete pod slijedećim

uslovima:- da dijete živi u inostranstvu;- da ima državljanstvo druge države;- da da pristanak ako je starije od 14 godina.

Odluka o odricanju može biti poništena na zahtjev lica o kojem se radi, a koje je napustilo BiH i nijesteklo strano državljanstvo u periodu od 1 godine od dana kad je izgubilo državljanstvo BiH odricanjem.

Prestanak državljanstva otpustom vrši se na osnovu molbe, ukoliko su ispunjeni zakonom propisaniuslovi i doneseno pozitivno rješenje. Dejstvo prestanka državljanstva otpustom ne prenosi se na bračnogdruga, nego može da se odrazi samo na djecu. Uslovi za otpust po Zakonu o državljanstvu BiH su:

1. da podnosilac molbe ima 18 godina;2. da se protiv njega ne vodi krivični postupak zbog učinjenog krivičnog djela koje se goni po službenoj

dužnosti, ili ako je osuđen na kaznu zatvora u BiH, da tu kaznu izdržava;

3. da je izmirio sve nužne doprinose, poreze ili druge zakonske obaveze plaćanja utvrđene pravnosnažnim odlukama nadležnih organa;

4. da je stekao ili mu je garantovano državljanstvo druge države;

5. da je ispunio svoje vojne obaveze.

Otpust nema dejstvo prema bračnom drugu, ali ima prema djeci. Zakonski uslovi za to su:- da je dijete mlađe od 18 godina;- da je steklo ili mu je zagarantirano državljanstvo druge države;- da još uvijek živi na teritoriji BiH;- pristanak djeteta starijeg od 14 godina.

29



Oduzimanje predstavlja gubitak državljanstva lica koje se svojim radnjama ogriješi o dužnostidržavljanina u tolikoj mjeri da se ne radi samo o nespunjenju javnih obaveza prema zemlji čiji jedržavljanin. Državljanstvo BiH može biti oduzeto u slijedećim slučajevima:

1. ako je stečeno pomoću prevare, lažnih informacija ili skrivanjem bilo koje relevantne činjenice kojase može odnositi na podnosioca zahtjeva,

2. kad državljanin BiH vrši dobrovoljnu službu u stranim vojnim snagama uprkos pravne zabrane takveslužbe,

3. kad je stečeno nakon stupanja na snagu Zakona o državljanstvu, a bez ispunjenja uslova za redovnunaturalizaciju i redovnu naturalizaciju sa posebnim olakšicama.

Datum prestanka državljanstva. Kod otpusta, odricanja i oduzimanja državljanstvo BiH prestaje danomslanja obavijesti osobi na koju se odluka odnosi ili danom objavljivanja u službenom glasilu entiteta,akomjesto prebivališta takve osobe nije poznato. Po sili zakona državljanstvo BiH prestaje na dan kad osobastekne državljanstvo druge države.

Prestanak državljanstva međunarodnim sporazumom. Osim što predviđa da postoji ovaj način prestanka

državljanstva, Zakon o državljanstvu BiH o tome nema posebnih odredaba, te se može zaključiti daanalogno vrijede pravila o sticanju državljanstva putem međunarodnog sporazuma.

Reintegracija. Lica koja su izgubila državljanstvo jedne zemlje, pod određenim uvjetima mogu ponovosteći to državljanstvo. Takvo sticanje zove se reintegracija. Zakon o državljanstvu BiH nema odredaba oreintegraciji.

Odnosi između državljanstva BiH i državljanstva entiteta

Za lica koja BH državljanstvo imaju po osnovu porijekla, rođenja na teritoriji BiH i usvojenja smatra seda već imaju državljanstvo jednog od entiteta BiH. Lice koje izgubi državljanstvo jednog, a ne steknedržavljanstvo drugog entiteta, gubi državljanstvo BiH. Važi i obrnuto, tj. lice koje izgubi državljanstvo

BiH, istovremeno gubi i državljanstvo entiteta.

Ako roditelji ili usvojitelji djeteta imaju državljanstvo različitih entiteta, dijete će steći državljanstvoentiteta u kome je rođeno. Ako je rođeno u inostranstvu, dijete će steći državljanstvo entiteta u skladu sadogovorom roditelja. Ako dogovor nije postignut, dijete će steći državljanstvo entiteta roditelja koji je uDKP BiH upisao dijete u matičnu knjigu rođenih. U slučaju sticanja državljanstva potpunim usvojenjem,dijete će steći državljanstvo entiteta u kome ima prebivalište u BiH, a ako mjesto prebivališta ne postojionda će steći državljanstvo entiteta kao i roditelj koji je podnio molbu za upisivanje djeteta.

Nakon promjene prebivališta sa teritorije jednog na teritoriju drugog entiteta, državljanstvo entiteta semijenja ako osoba to želi.

Nadležnost i postupak

Odluke o sticanju i prestanku državljanstva BiH donose: nadležne vlasti entiteta, Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija BiH i Vijeće ministara BiH.

Entitetske vlasti donose odluke koje se tiču: sticanja državljanstva porijeklom, rođenjem na teritoriji BiH,usvojenjem, redovnom naturalizacijom, redovnom naturalizacijom sa posebnim olakšicama, kao i

prestanka državljanstva otpustom i oduzimanjem. Vijeće ministara BiH konsenzusom donosi odluke oizuzetnoj naturalizaciji, a Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija donosi sve ostale odluke.

Odluke koje se šalju Ministarstvu za civilne poslove i komunikacije stupaju na snagu istekom 2 mjeseca

od dana slanja, ako Ministarstvo ne ustanovi da nisu donesene u skladu sa Zakonom o državljanstvu. Utakvom slučaju predmet se vraća entitetskom organu. Ako se spor između entitetskog organa iMinistarstva nastavi, isti će biti riješen od strane Ustavnog suda BiH.

30



Molba za sticanje, odricanje ili otpust iz državljanstva BiH podnosi se organima nadležnim za donošenjeodluke, a ako podnosilac živi u inostranstvu putem DKP BiH. Nadležni organi su dužni riješiti molbu uroku od 60 dana. Odluke o odbijanju molbe i odluke o oduzimanju državljanstva moraju biti pismenoobrazložene. Protiv odluke zainteresirana lica mogu pokrenuti upravni spor.

Dokazivanje državljanstva BiH

Državljanstvo BiH i entiteta dokazuje se uvjerenjem o državljanstvu BiH, uvjerenjem o državljanstvuentiteta ili pasošem BiH. Uvjerenje izdaje organ koji vodi matičnu knjigu rođenih. Ako taj organ odbijeizdati uvjerenje o državljanstvu, resorno ministarstvo entiteta i Ministarstvo za civilne poslove ikomunikacije izdaju uvjerenje na osnovu podataka koje posjeduju u okviru svoje nadležnosti. Eventualnispor između nadležnih organa entiteta i BiH konačno rješava Ustavni sud.

Pitanje kontinuiteta državljanstva

Izmjena zakonskih propisa o državljanstvu po pravilu ne utiče na kontinuitet već stečenog državljanstva.Međutim, Zakon o državljanstvu BiH predvidio je preispitivanje državljanstva lica naturaliziranih u

periodu između 06.04.1992.godine i stupanja na snagu Ustava BiH. U tu svrhu Zakon predviđa osnivanjekomisije koja će razmotriti status tih lica. Komisija se sastoji od 9 članova: po 2 iz svakog konstitutivnognaroda i 3 člana koja nisu iz BiH niti susjednih država. Imenuje je Vijeće ministara. Odluke donosikonsenzusom, a ako se konsenzus ne može postići, odluka se donosi konsenzusom međunarodnihčlanova.

Sukobi državljanstva

Moguća su 2 vida ovog sukoba: pozitivan i negativan. Negativan sukob postoji kad neka osoba ne pripadani jednoj državi, tj. ni jedna država je ne priznaje za svog državljanina. Takva lica zovu se apatridi, tj.lica bez državljanstva. Pozitivan sukob državljanstava nastaje kad jedno lice istovremeno imadržavljanstvo 2 ili više država. Tako nastaju bipatridi odnosno polipatridi.

U mnogim međunarodnim ugovorima i zakonodavstvima pojedinih zemalja izražena je tendencija da seograniči pojava apatrida (npr. konvencija iz Haga od 12.04.1930). Pravna teorija predlaže različitarješenja u pogledu apatrida. Tako se smatra da status lica bez državljanstva ni u kom slučaju ne može bitiodređen prema propisima zemlje kojoj je apatrid pripadao, jer je veza između te države i apatrida

prekinuta. Zato treba pribjeći supsidijarnim kriterijima među kojima se naročito ističe domicil, a ako ganema ili nije poznat, onda mjesto zadržavanja koje može biti dopunjeno mjestom zaključenja posla.

Kao što je nepoželjna pojava apatrida, također nije poželjna ni pojava lica sa više državljanstava jer ovalica imaju višestruka prava i obaveze koje mogu biti kontradiktorne i izazvati probleme kao u unutrašnjimtako i u međunarodnim odnosima.

Zavičajno pravo

U nekim zemljama postoji tzv. zavičajno pravo kao vrsta pripadnosti lokalnoj zajednici. Osnovna pravnaosobina zavičajnika je da ne stiču članstvo općine automatski samim stanovanjem odnosno sticanjemnekretnina u općini, već na osnovu nekog posebnog naslova – porijekla, udaje, prijema u općinskuzajednicu itd – slično kao što se stiče državljanstvo. U našem pravu ne postoji posebno zavičajno pravo,mada neka prava u općini može vršiti svaki građanin BiH, a druga samo građanin koji ima prebivalište natom području (npr. aktivno biračko pravo, obaveza plaćanja poreza i sl).

Obaveza prijavljivanja prebivališta i boravišta građana

Sloboda kretanja i izbora mjesta stanovanja garantovana je ustavom. Međutim, u cilju obezbjeđivanjaopće sigurnosti građana, postoji obaveza prijavljivanja prebivališta a u nekim slučajevima i obaveza

prijavljivanja boravišta.

31



Prebivalište je mjesto u kome se građanin nastani sa namjerom da u njemu stalno živi. Boravište je mjestou kome građanin privremeno boravi. Evidenciju prebivališta i boravišta građana vodi općinski organunutrašnjih poslova (Policijska uprava). Prebivalište se evidentira u evidenciji o izdatim ličnim kartamakoja ujedno služi i kao evidencija prebivališta građana.

Punoljetni građani dužni su prijaviti i odjaviti prebivalište i prijaviti adresu, odnosno promjenu adresestana u roku od 10 dana od dana promjene stana. Odjava prebivališta mora se izvršiti prije napuštanja

prebivališta. Prijava boravišta obavezna je kad boravak u jednom mjestu traje duže od 24 sata, a kada sekoriste usluge smještaja u ugostiteljskim objektima. Prijavljivanje i odjavljivanje vrši stanodavac,odnosno ugostitelj. Prijava se podnosi najkasnije u roku od 24 sata po prijemu na smještaj lica koje se

prijavljuje, a odjava u roku od 12 sati po odlasku lica. (Zakon o prijavljivanju prebivališta i boravišta građana Sl.list SRBiH 37/71)

Lično ime

BiH je zakon o ličnom imenu prvi put donijela 1971.godine. Lično ime se sastoji od imena i prezimena.Lično ime djeteta roditelji određuju sporazumno. Prezime dijete dobiva prema prezimenu jednog ili obaroditelja, osim ako roditelji odrede da dijete nosi neko drugo prezime. Ako se roditelji ne sporazumiju oličnom imenu djeteta, ime određuje općinsko vijeće. Djetetu čiji roditelji su nepoznati lično ime određujeopćinsko vijeće. Do promjene ličnog imena može doći promjenom porodičnopravnih odnosa (usvajanje)ili rješenjem nadležnog organa na zahtjev lica. Građanin ima pravo da promijeni lično ime, odnosno samoime ili prezime. Promjena ličnog imena maloljetnika vrši se po zahtjevu roditelja ili usvojica, a na zahtjevstaratelja uz saglasnost općinskog vijeća. Ako je maloljetnik stariji od 10 godina, potreban je i njegov

pristanak.

Promjena ličnog imena neće se odobriti licu protiv kojeg se vodi krivični postupak za djelo koje se goni po službenoj dužnosti, niti licu koje je osuđeno za takvo krivično djelo dok kazna nije izvršena, kao nilicu za koje se utvrdi da je zahtjev podnijelo radi izbjegavanja zakonom utvrđenih obaveza.

Zahtjev za promjenu ličnog imena rješava općinsko vijeće na čijem području podnosilac zahtjeva ima

prebivalište. Rješenje se po pravosnažnosti dostavlja nadležnom matičaru i drugim organima koji vodeevidenciju građana.

Udruženja građana

Postoje 2 osnovna sistema za osnivanje udruženja građana: sistem prijave i sistem odobrenja (dozvole).

Po sistemu prijave, u propisima su utvrđeni uslovi kada se može osnovati udruženje i čim su ti usloviispunjeni udruženje se može osnovati, a osnivači to samo moraju prijaviti nadležnom državnom organu.Državni organ povodom te prijave provjerava da li je udruženje osnovano u skladu sa zakonskimuvjetima i akt državnog organa (ako ga donese) ima deklarativan karakter.

Po sistemu dozvole je za osnivanje udruženja potrebna dozvola (odobrenje) državnog organa. Dozvolaima konstitutivni karakter. U slučaju da državni organ u određenom roku ne izda dozvolu za osnivanjeudruženja, zahtjev osnivača se smatra odbijenim.

U F BiH je udruživanje građana regulisano Zakonom o udruživanju građana (Sl.novine FBiH br.6/95). Poovom zakonu, građani se slobodno i dobrovoljno udružuju radi ostvari-vanja aktivnosti, potreba i interesau skladu sa zakonom.

Uslovi koji su zakonom određeni za osnivanje udruženja mogu se podijeliti na formalne i materijalne.Formalni su da udruženje osniva grupa od najmanje 30 punoljetnih, poslovno sposobnih građana i da seudruženje obavezno osniva na osnivačkoj skupštini koja donosi odluku o osnivanju i statut udruženja.Svaki građanin FBiH može pod istim uvjetima postati član udruženja, a ti uvjeti se propisuju statutom.

Materijalni uslovi su uglavnom negativno određeni, jer se u Zakonu navodi da udruženje neće bitiregistrovano ako:

32





Nadzor nad zakonitošću rada udruženja vrši ministarstvo u čije područje spada praćenje stanja u oblastina koju se odnosi djelatnost udruženja.

Udruženju će se zabraniti rad u sljedećim slučajevima:

- ako djeluju suprotno odredbama statuta i zakona;

- ako se učlanilo u inozemnu organizaciju ili udruženje, ili ako surađuje sa inozemnim udruženjimačijim se djelovanjem sprovodi neka od aktivnosti koje nisu u skladu sa ugovorom, odnosno zakonom.

Postupak za zabranu rada udruženja pokreće nadležni tužilac, a presudu donosi Vrhovni sud FBiH,odnosno nadležni sud u kantonu. U postupku se primjenjuju odredbe ZKP.

Javni skupovi

Zakon o javnim skupovima razlikuje 2 vrste javnih skupova: političke skupove i priredbe. Političkeskupove predstavljaju zborovi, mitinzi, ulične povorke i drugi skupovi sazvani radi stvaranja iispoljavanja javnog mišljenja, a na koje je omogućen pristup pojedinačno neodređenim licima. Priredbesu skupovi koji se priređuju radi izvođenja kulturno-zabavnog programa, sportskog takmičenja i sl. na

kojima je omogućen pristup pojedinačno neodređenim licima.Za obe vrste skupova zakon predviđa sistem prijava. Organizator skupa dužan je održavanje prijavitiMUP-u u općini na čijem području namjerava održati skup, najkasnije 48 sati prije vremena za koje jeskup zakazan. U prijavi se navodi vrijeme, mjesto i svrha održavanja skupa, kao i mjere koje ćeorganizator preduzeti radi održavanja reda i mira. MUP je dužan da omogući nesmetano održavanje

javnog skupa i da se stara o održavanju javnog reda i mira na skupu.

Nadležni organ može zabraniti održavanje javnog skupa ako je on sazvan ili ako se na njemu ispoljavaaktivnost usmjerena na:

- nasilnu promjenu ustavnog poretka;

- podsticanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje i netrpeljivosti;- protiv teritorijalne cjelovitosti BiH ili FBiH ili se tom aktivnošću ugrožava mir ili ravnopravna

međunarodna saradnja;

- vršenje krivičnih djela ili se tom aktivnošću podstiče na vršenje krivičnih djela;

Održavanje javnog skupa će se zabraniti i ako se na javnom skupu remeti javni red ili vrijeđa javni moral,kao i onda kad je to potrebno radi zaštite zdravlja ljudi. Održavanje se može zabraniti i ako se osnovanomože očekivati da će na javnom skupu biti poremećen javni red i mir ili ugrožen život ili sigurnost ljudi iimovine. O zabrani je nadležni organ dužan obavijestiti organizatora najkasnije 24 sata prije vremena zakoje je skup zakazan.

Prava i dužnosti ovlaštenih lica organa unutrašnjih poslova u odnosu na građane

Nadležnost u oblasti unutrašnjih poslova u FBiH podijeljena je između Federalnih i kantonalnih organa,što je regulirano ustavom FBiH, Zakonom o unutrašnjim poslovima FBiH (Sl.novine FBiH br.1/96) izakonima o unutrašnjim poslovima kantona. U Kantonu Sarajevo je to Zakon o unutrašnjim poslovimakantona Sarajevo (Sl.novine Kantona Sarajevo br.9/96). Bitno je istaći da organi MUP-a vrše poslove

javne sigurnosti, borbe protiv terorizma i poslove u vezi sa izvršavanjem zakona i drugih propisa o ličnojkarti, prebivalištu i boravištu, putnim ispravama, matičnim knjigama itd. Eventualni sukob nadležnostiizmeđu federalnog i kantonalnog MUP-a rješava federalni ministar.

Unutrašnji poslovi iz nadležnosti FBiH su:

- sprečavanje i otkrivanje krivičnih djela međukantonalnog kriminala, terorizma, trgovine drogom iorganizovanog kriminala; pronalaženje i hvatanje učinilaca tih krivičnih djela i njihovo privođenjenadležnim organima;

34



- poslovi državljanstva FBiH;

- osiguranje određenih ličnosti i zgrada FBiH;

- zaštita ljudskih prava i građanskih sloboda u oblasti unutrašnjih poslova.

Ostali unutrašnji poslovi su u nadležnosti kantona. (između ostalog i poslovi koji se odnose na održavanje javnih skupova, lične karte, lično ime, prijavljivanje prebivališta i boravišta, jedinstveni matični brojgrađana, matične knjige, registraciju motornih vozila, vozačke ispite i izdavanje vozačkih dozvola,nabavljanje, držanje i nošenje oružja i municije, kretanje i boravak stranaca.

Određeni službenici MUP-a u vršenju poslova i zadataka policije imaju posebne dužnosti i ovlaštenja.Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji MUP-a utvrđuje se ko se smatra ovlaštenimslužbenim licem. Njima se izdaje službena legitimacija i značka, imaju pravo i dužnost nošenja oružja.

Ovlaštenja i obaveze ovlaštenih radnika izjednačene su u federalnom i kantonalnim zakonima. Prijesvega, ovlaštena lica su dužna da poslove i zadatke provođenja zakona, zaštite života i lične sigurnostigrađana, spriječavanja izvršenja krivičnih dijela i hvatanja njihovih počinilaca, kao i poslove i zadatkeodržavanja javnog reda i mira, vrše u svakoj prilici bez obzira da li se nalaze na službenoj dužnosti i da li

im je to posebno stavljeno u zadatak. Osim toga, dužni su poslove i zadatke policije vršiti i u slučaju kadto izvršavanje dovodi u opasnost njihov život.

U vršenju određenih poslova i zadataka koji su precizirani zakonom, ovlaštena službena lica moguizdavati naređenja fizičkim i pravnim licima. Ako vrši posebno ovlaštenje u civilnom odijelu, ovlaštenolice dužno je da se legitimiše ako to okolnosti dozvoljavaju. Na zahtjev lica prema kome se vrši posebnoovlaštenje, obavezno se legitimiše i uniformisano lice.

Osim toga, u vršenju službenih poslova i zadataka ovlaštena službena lica imaju pravo:

- legitimisati lica;

- postupajući po Zakonu o krivičnom postupku da privedu i zadrže lice do privođenja istražnom sudiji;

- poslužiti se tuđim saobraćajnim sredstvom ili sredstvom veze radi hvatanja počinioca krivičnog djelakoji se neposredno goni ili prevoženja povrijeđene osobe do najbliže zdravstvene ustanove. O tome seizdaje potvrda vlasniku. Vlasnik ima pravo na naknadu materijalne štete prouzrokovane upotrebomnjegovog sredstva;

- upotrijebiti sredstva prinude: fizičku snagu, gumenu palicu, sredstva za vezivanje, hemijska sredstva,sredstva za nasilno zaustavljanje i zaprečavanje vozila i lica, službene pse, službenu konjicu i vodenitop, a u zakonom određenim slučajevima.

Posebnom zakonskom odredbom je istaknuto da će sredstva prinude biti upotrijebljena samo uslučajevima u kojima su druga sredstva neefikasna, a u svim okolnostima upotrijebiće se najniži stepen

prinude neophodan za vršenje kontrole. Također su zakonom definisane situacije u kojima ovlaštena licamogu upotrijebiti vatreno oružje, kao i postupak nakon upotrebe vatrenog oružja u smislu utvrđivanjačinjenica i okolnosti pod kojima je oružje upotrijebljeno. Prema zakonskim odredbama, ovlaštenaslužbena lica mogu upotrijebiti vatreno oružje:

- da zaštite život ljudi;

- da zaštite svoj život, odnosno da od sebe odbiju neposredan napad kojim se ugrožava život;

- da spriječe bjekstvo lica zatečenog u vršenju krivičnih djela ukoliko bjekstvo tog lica neposrednougrožava nečiji život;

- da spriječe bjekstvo lica lišenog slobode i lica za koje je izdat nalog za lišenje slobode, ukoliko bjekstvo tog lica neposredno ogrožava nečiji život.

Izuzetno, ovlašteno službeno lice može upotrijebiti vatreno oružje i u slučaju ako drugačije ne možespriječiti bjekstvo sumnjivog lica, ako se na osnovu njegovog ponašanja i drugih odgovarajućih okolnostimože osnovano zaključiti da namjerava izvršiti napad na ličnost koju policija obezbjeđuje.

35



Ako je u datoj situaciji moguće, ovlašteno službeno lice dužno je prije upotrebe vatrenog oružja da na toupozori lice prema kome ga namjerava upotrijebiti.

Evidencija i dokazivanje ličnih stanja građana

Matične knjige

Postoje 3 vrste matičnih knjiga: rođenih, vjenčanih i umrlih. Matične knjige rođenih i umrlih vode se zasvako naseljeno mjesto zasebno, po matičnim područjima koje određuje općinsko vijeće, a matične knjigevjenčanih vode se kao jedinstvene knjige u naseljenim mjestima u kojima se vrši sklapanje braka.Općinska vijeća mogu odrediti da se vode jedinstvene matične knjige rođenih i umrlih za 2 ili višenaseljenih mjesta, ako su ta mjesta prostorno povezana tako da eventualnom promjenom općinskih

područja ne može doći do razdvajanja tih mjesta u različite općine. Matične knjige neposredno vodi posebno ovlašteni službenik – matičar. O ličnim stanjima državljana BiH u inostranstvu matične knjigevode diplomatska i konzularna predstavništva BiH u inostranstvu.

Građani mogu na zahtjev dobiti izvode iz matičnih knjiga ili uvjerenja o pojedinim podacima ili pojedinim činjenicama upisanim u matične knjige.

Utvrđivanje identiteta građana

Vrši se putem dokazivanja javnom ispravom. U BiH ličnom kartom, a u inostranstvu putnom ispravom.Putnom ispravom istovremeno se dokazuje i državljanstvo BiH.

Putne isprave

Po Zakonu o putnim ispravama BiH (Sl.glasnik BiH br.4/97), outne isprave su: pasoš, diplomatski pasoš,službeni pasoš, zajednički pasoš i putni list. Državljanin može imati samo jednu putnu ispravu iste vrste.

Zajednički pasoš izdaje se grupi od najmanje 5, a najviše 50 lica, za jedno putovanje u jednu ili višetačno određenih zemalja. Izdaje se sa rokom važenja koji je potreban za putovanje te grupe uinostranstvo, a taj rok ne može biti duži od jedne godine.

Putni list izdaje se licu koje boravi u inostranstvu bez pasoša, radi povratka u BiH. Istim putnim listommogu se koristiti bračni drug i djeca korisnika putnog lista, ako su upisani u putni list u koji su unesenenjihove fotografije. Putni list izdaje se sa rokom važenja koji je potreban za povratak u BiH, ali ne dužimod 20 dana. Izdaje ga diplomatsko ili konzularno predstavništvo BiH u inostranstvu.

Putne isprave BiH izdaju slijedeći organi:1. Nadležni organi u entitetima (redovno);

2. Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija BiH (licima koja eventualno ne mogu dobiti pasoš uentitetu);

3. DKP BiH (licima u inostranstvu).

Diplomatske pasoše izdaje isključivo Ministarstvo vanjskih poslova BiH, a službene pasoše Ministarstvocivilnih poslova i komunikacija, koje može ovlastiti po jedno ministarstvo u svakom entitetu da izdajeslužbene pasoše.

Postupak izdavanja. Putne isprave izdaju se na osnovu zahtjeva koji se podnosi na na propisanomobrascu. Zakonom je propisano šta se podnosi uz zahtjev. Nadležni organ je zahtjev dužan riješiti u rokuod 15 dana od dana podnošenja zahtjeva. Izuzetno, u slučaju liječenja u inostranstvu, bolesti odnosnosmrti člana uže porodice, nadležni organ dužan je putnu ispravu izdati odmah, a najkasnije u roku od 24sata od trenutka podnošenja zahtjeva.

Zahtjev za izdavanje putne isprave odbiće se podnosiocu zahtjeva u slijedećim slučajevima:

36



1. ako podnosilac ne dostavi ispravno popunjen zahtjev sa priloženim dokumentima propisanim članom18. ovog zakona (lična karta ili drugi identifikacijski dokument na uvid, dokaz o državljanstvu BiH, 2fotografije podnosioca i dokaz o plaćenoj taksi, te eventualno putna isprava čiji rok je istekao);

2. ako je podnosilac zahtjeva optužen za krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti a za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje godinu dana;

3. ako je pravosnažnom presudom izrečena kazna zatvora u trajanju dužem od 3 mjeseca a postoji

opasnost od izbjegavanja izvršenja izrečene kazne.Odbijanje izdavanja putne isprave i razloga za takvo odbijanje biće obrazloženo u pismenoj formi samoukoliko to podnosilac zahtjeva za izdavanje putne isprave izričito zahtijeva. Lice kojem je odbijen zahtjevza izdavanje putne isprave ima pravo da se žali Vijeću ministara BiH ako je o odbijanju zahtjeva odlučionadležni organ BiH ili da se obradi nadležnom organu BiH ako nije moglo ostvariti pravo na putnuispravu u entitetu.

Nosiocu putne isprave, putna isprava će se oduzeti u slijedećim slučajevima:

a) ako je dobio putnu ispravu služeći se lažnim ili obmanjujućim informacijama,

b) ako drugom licu dozvoli korišćenje svoje putne isprave,

c) ako je prestao biti državljanin BiH,

d) ako se naknadno utvrdi da su postojale zakonske smetnje zbog kojih putna isprava ne bi bila ni izdata.

O oduzimanju odlučuje organ koji izdaje putnu ispravu. Lice kojem je oduzeta putna isprava ima pravožalbe. O žalbi odlučuje Vijeće ministara BiH ako je pasoš izdao nadležni organ BiH, te entitetski organako je putnu ispravu izdao nadležni organ entiteta. Žalba ne odlaže izvršenje rješenja.

Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija BiH dužno je da vodi Centralni registar izdatih pasoša.Pasoši se izdaju sa rokom važenja 5 godina, a licima mlađim od 16 godina sa rokom važenja od 2 godine.

UPRAVNO PRAVO S OBZIROM NA STVARI UPRAVNO PRAVO S OBZIROM NA STVARI

Javno dobro

U uporednom pravu postoje različita shvatanja pojma javnog dobra. Njemačko pravo razlikuje 3 vrsteimovine koju posjeduje država:

1. Finansijska ili fiskalna imovina obuhvata rudnike, šume, vrijednosne papire itd. Ova imovina donosifinansijska sredstva državi i na nju se načelno proteže režim privatnog prava;

2. Upravna imovina ili upravno dobro obuhvata stvari koje su državnim organima potrebne zaobavljanje javne službe (upravne zgrade, kasarne, carinska skladišta, bolnice, biblioteke itd). Na testvari se primjenjuje djelomično javnopravni, a djelomično imovinskopravni režim;

3. Javno dobro ili dobro opće upotrebe, za koje važi javnopravni režim. Ovdje spadaju javni putevi samostovima, vode, morska obala, zračni prostor itd.

Francuska teorija razlikuje samo 2 vrste dobara koje posjeduju javna kolektivna tijela: tzv.javni domen i privatni domen. Za privatni domen važi građanskopravni režim i sporove u vezi s njim rješavaju redovnisudovi. Ovdje spadaju poljoprivredna zemljišta, stambene zgrade, preduzeća itd. Za javni domen važiupravnopravni režim za koji je posebno karakteristična neotuđivost stvari koje spadaju u javni domen(morska obala, željeznice, putevi, vojni objekti itd).

Prema shvatanjima prihvaćenim na našim prostorima, u javno dobro spadaju sve stvari koje se ne nalazeu građanskopravnom prometu i za koje vrijedi poseban upravnopravni režim.

Javna dobra u našem pravnom sistemu dijele se na 2 grupe:1. Dobra koja služe općoj upotrebi svih građana u skladu sa propisima o korištenju. Niko ne smije to

dobro koristiti na način da drugog isključi od jednakog korištenja.

37



2. Stvari namijenjene državnim organima i organizacijama.

U upravnoj nauci podjela javnih dobara vrši se i po drugim kriterijima:- S obzirom na činjenicu da li stvari mogu biti u privatnoj svojini ili ne (npr.putevi, rijeke, trgovi,

morska obala i sl, u odnosu na inventar javnih organa, predmete u muzejima, knjige u javnoj biblioteci itd);

- S obzirom na vrstu stvari koje čine javno dobro (zemljišno, vodno, morsko, zračno javno dobro,zgrade i pokretne stvari);

- S obzirom na način nastanka javnog dobra (prirodna i vještačka javna dobra).

Proglašenje i prestanak javnog dobra. Proglašenje se vrši općim aktom (zakonom, uredbom i odlukomopćinskog vijeća) i upravnim aktom. Akt kojim se određuje namjena kod vještačkog javnog dobra može

biti pravni ili obična materijalna radnja. Npr. izgradi se lokalni put kojim se stanovništvo počne koristiti.Za javne puteve prije predaje saobraćaju potreban je tehnički pregled.

Javna dobra mogu prestati: prirodnim putem (npr. rijeka presuši) ili na osnovu pravnog akta. Isto važi i za promjene u toku postojanja javnog dobra.

Upravljanje javnim dobrom. Na javnom dobru pravo upravljanja mogu imati organi vlasti (npr. općinaupravlja ulicama, vojnim objektima upravlja FBiH, odnosno VF BiH itd) i javna preduzeća odnosnoustanove (npr. biblioteke, muzeji itd), pod nadzorom organa uprave.

Korištenje javnog dobra. Razlikuju se 2 vrste korištenja: opće korištenje i posebno korištenje javnogdobra. U prvom slučaju javno dobro bez posebnog odobrenja mogu koristiti sva lica. Tu po praviluspadaju dobra opće upotrebe – more, zračni prostor, vodeni tokovi itd. Međutim, mogu se propisati uslovi

za korištenje javnog dobra koji se odnose na sve korisnike (npr. saobraćaj na putevima može se odvijatisamo u skladu sa zakonskim propisima).

Posebno korištenje javnih dobara predstavlja davanje prava pojedinim licima da koriste dio javnog dobra – npr. vađenje šljunka, pijeska, kamena i sl. Po pravilu se posebno korištenje vrši uvijek uz naplatu, bez

obzira da li je osnov korištenja ugovor ili upravni akt.

Sporovi u vezi korištenja javnog dobra rješavaju se u upravnom, tj. vansudskom postupku.

Nadzor nad korištenjem javnog dobra je nadzor nad postupcima korisnika u vezi sa korištenjem javnogdobra. Npr. nadzor u vezi sa obavljanjem saobraćaja na putevima vrši saobraćajna policija.

Posebna zaštita javnog dobra dolazi do izražaja u:

- obavezi državnih organa i institucija koje upravljaju javnim dobrom da održavaju supstancu javnogdobra – javno dobro se održava u takvom stanju da može uvijek odgovoriti svojoj namjeni.

- neotuđivosti javnog dobra i u nemogućnosti sticanja održanjem bilo kakvih prava na javnom dobru – pravni posao koji bi imao za cilj otuđenje javnog dobra bio bi ništav. Ukoliko se prenos vrši sa jednogorgana na drugi putem upravnog ili općeg akta, dobro se ne otuđuje već samo mijenja nosiocaupravljanja.

- nepodložnosti javnog dobra prinudnom izvršenju – na javnom dobru nije moguće prinudno izvršenje,što proizilazi iz same prirode javnog dobra.

- kaznenopravnoj zaštiti javnog dobra – delikt koji se čini povredom javnog dobra može biti prekršaj ilikrivično djelo.

Eksproprijacija

U pravnoj teoriji eksproprijacija se shvata kao oduzimanje ili ograničavanje određenog imovinskog pravaupravnim aktom državnog organa radi opće svrhe, uz istovremeno davanje odgovarajućeg prava nekomdrugom licu, i to u pravilu uz naknadu. Za eksproprijaciju je karakteristično da se vrši upravnim aktom izbog toga ona ne spada u građansko nego u upravno pravo.

38



Eksproprijacija je bila poznata u carskom periodu starog Rima i tada se smatrala dijelom stvarnog prava.Francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina postavila je osnovna načela u pogledueksproprijacije. Prema Deklaraciji, svojina je “nepovredivo i sveto pravo” koje se može oduzeti radizakonito utvrđene javne potrebe, uz pravičnu naknadu koja se mora utvrditi prije eksproprijacije.

U građanskim državama eksproprijacija se može provesti samo zbog javne koristi. To znači da se ne

može dozvoliti u privatnom interesu, podrazumijevajući pod tim i obične fiskalne državne interese. Da bise izbjeglo preširoko tumačenje javne koristi, u nekim zemljama zakoni taksativno navode slučajeve kadse eksproprijacija može dozvoliti.

Eksproprijacija se provodi po posebnom postupku koji prolazi kroz 3 osnovne faze: pitanje umjesnostieksproprijacije, određivanja obima i uslova eksproprijacije i pitanje naknade. Prva 2 pitanja obično sedaju na rješavanje upravnim organima, a treće sudovima.

Predmet i svrha eksproprijacije. Predmet može biti samo nekretnina u privatnoj svojini. Nekretnina semože eksproprisati samo ako je to potrebno radi izgradnje objekata od općeg interesa (putevi, pruge,aerodromi, vodovodi itd).

Vrste eksproprijacije. Postoje 2 vrste: potpuna i djelomična (nepotpuna) eksproprijacija. Potpuna je onakod koje eksproprirana nekretnina postaje javna svojina. Kod nepotpune se ne mijenja vlasništvo već seuspostavlja služnost na zemljištu ili zgradi, ili se uspostavlja zakup na određeno vrijeme. Služnost se npr.može uspostaviti radi izgradnje postrojenja za PTT mreže, izgradnju vodovoda, gasovoda, kanalizacijaitd. Zakup se može ustanoviti radi korištenja kamenoloma, vađenja pijeska itd. Zakup može trajatinajduže do 5 godina1.

Documents

upravno - prvi semestar