UNIVERZITET U ZENICI

EDIN TABAK

DAMIR KUKIĆ

INFORMACIJSKO

PONAŠANJE

ZENICA, 2013.

Edin Tabak, Damir Kukić

Informacijsko ponašanje

Online izdanje

Urednik:

Prof. dr. Željko Škuljević

Recenzenti:

Prof. dr. Jelena Voćkić-Avdagić

Prof. dr. Najil Kurtić

Tehnički urednik:

Edin Tabak

Lektor:

Aras Borić

Izdavač online izdanja:

Univerzitet u Zenici

Fakultetska 3, Zenica.

Sadržaj Uvod Historijski pregled istraživanja informacijskog ponašanja

Tradicionalni pristupi informacijskom ponašanju

Poziv na paradigmatički preokret s istraživanja orijentiranog na sistem na istraživanje orijentirano na korisnika

Rani radovi orijentirani na korisnika Savremeni pristupi informacijskom ponašanju

Kognitivna tačka gledišta Društveni preokret

Metateorije, teorije i modeli informacijskog ponašanja

Metateorije

Empirizam, racionalizam i historicizam Kognitivni, društveni i multiaspektni pristupi Konstruktivizam, kolektivizam i konstrukcionizam Nomotetičke i idiografske metateorije

Teorije

Anomalno stanje znanja Sense-making teorija Kognitivni autoritet Hallovi i Hofstedeovi kulturalni modeli Chatmanov ˝mali svijet˝ “Informacijska tla” “Informacijski horizonti” Diskurzivna teorija Analiza domena Analiza kognitivnog rada Traženje informacija u svakodnevnom životu Nenamjerno informacijsko ponašanje Analiza društvenih mreža Zajednice prakse Kolaborativno informacijsko ponašanje

Modeli informacijskog ponašanja Ellisov biheviorialni model traženja informacija Kulthauov proces traganja za informacijama Wilsonovi modeli informacijskog ponašanja. Fosterov nelinearni model informacijskog ponašanja Model za razumijevanje kolaborativnog informacijskog

ponašanja Rezime

1

UVOD

Informacijsko ponašanje spada u polje istraživanja u bibliotekarskim i informacijskim naukama (Fisher, Erdelez, i McKenrie, 2005:xix) koje Wilson definira kao totalitet ljudskog ponašanja u odnosu na izvore i kanale informacija, uključujući aktivno, kao i pasivno traženje i korišćenje informacija (2000:49). Uvažavajući i razrađujući ovu definiciju, obuhvatajući širi spektar fenomena koji se odnosi na informacije (Case, 2002:76), Fisher i ostali definiraju informacijsko ponašanje kao različite načine na koji ljudi izražavaju potrebu da traže, rukovode, daju i koriste informacije u različitim kontekstima (2005:xix). Savolainen ukazuje kako je savremeni diskurs proučavanja na polju traženja i korištenja informacija određen pojmom informacijsko ponašanje koji služi

kao ˝kišobran koncept˝ i koji pokriva jedan širi opseg informacijskih studija sugerirajući različite pristupe metateorijskim i metodološkim pitanjima (2007:109). Međutim, dominantnost koncepta informacijsko ponašanje ne znači da svi istraživači na ovom polju bezrezervno prihvataju ovaj termin (116). Neki autori podsjećaju da je ovaj termin sam po sebi jezički nekorektan jer se informacije ne mogu “ponašati”, pa predlažu termin ˝ponašanje u odnosu na informacije˝ kao više prikladan. Drugi autori tvrde kako ovaj termin sugerira vezu s paradigmom biheviorista u psihologiji, te time isključuju širok spektar kontekstualnih faktora koji su od interesa za informacijsko istraživanje (116). Po Savolainenu glavna alternativa ovom konceptu jeste pojam ˝informacijske prakse˝ koji daje centralnu ulogu društvenim i kulturalnim faktorima jer su oni faktori koji određuju traženje informacija i procese razmjene informacija (125). Uprkos ovim debatama, sve je prihvaćeniji stav da je informacijsko ponašanje najadekvatnije ime za ovo polje istraživanja (Pettigrew, Fidel, i Bruce, 2001). Tako će i ova knjiga koristiti termin ˝informacijsko ponašanje” kao naziv za ovo polje istraživanja, dok ćemo termin ˝informacijska praksa˝ upotrebljavati za kontekstno oblikovane procese traženja, korištenja i razmjene informacija. U prvom dijelu ukazat ćemo na historijski kontekst ovog polja istraživanja, a u drugom ćemo opisati i diskutirati najznačajnije metateorije, teorije i modele informacijskog ponašanja.

2

HISTORIJSKI PREGLED

INFORMACIJSKOG PONAŠANJA

Savremena istraživačka zajednica na polju informacijskog ponašanja obično se identificira na dva načina – kao orijentirana na sistem i orijentirana na korisnika (Talja i Hartel, 2007). Čuveni pregled istraživačkih radova na polju traženja i korišćenja informacija, koji su napravili Brenda Dervina i Michal Nilana 1986. godine, mnogi autori smatraju (Hewins, 1990, Pettigrew i ostali, 2001) tačkom preokreta na kojoj se, pažnja od tradicionalnih pristupa orijentiranih na sistem, sve više, usmjerava ka savremenim pristupima orijentiranim na korisnika. Analiza međusobnog citiranja (co-citation analysis), koju su napravili White i

McCain (1998), pokazala je 1998. godine da je ovaj članak bio najcitiraniji rad u oblasti informacijskog ponašanja. Citiranje ovog članka je često služilo istraživačima informacijskog ponašanja kao kratica za njihovu identifikaciju s paradigmom orijentiranom na korisnika (Olsson, 2003:186) ili čak ˝revolucijom orijentiranja na korisnika˝ (Nahl, 1998), što je u opoziciji s paradigmom orijentiranja na sistem, odnosno fizičkom paradigmom (Ellis, 1992). Ovaj pregled zasniva se na propozicijama koje identificiraju Dervinov i Nilanov članak kao početak istraživanja orijentiranog na korisnika na polju informacijskog ponašanja, ali u isto vrijeme ukazuje pažnju autorima koji su bili pioniri ovakvog pristupa prije osamdesetih godina prošlog vijeka. Poglavlje u kojem se razmatraju tradicionalni pristupi informacijskom ponašanju počet ćemo diskusijom o glavnim karakteristikama tradicionalnog pristupa, koje su opisali Dervin i Nilan (1986). Potom ćemo opisati radove koji su bili orijentirani na korisnika, objavljeni prije osamdesetih godina prošlog vijeka. U poglavlju o savremenim pristupima informacijskom ponašanju prvo ćemo diskutirati o kognitivnoj tački gledišta, da bi na kraju analizirali pojavu društvenih pristupa u zadnjem desetljeću prošlog vijeka.

3

TRADICIONALNI PRISTUPI INFORMACIJSKOM PONAŠANJU

Talja i Hartel (2007) izučavaju orijentaciju na korisnika kao preokret u informacijskim naukama u osamdesetim, tako što analiziraju radove u ovoj oblasti napisane tokom pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog vijeka. Iako je Dervinov i Nilanov članak bio izuzetno značajan u jačanju teoretskih temelja na polju informacijskog ponašanja, pomenuti autori zaključuju da ovaj članak ne bi trebao obilježavati početak istraživanja informacijskog ponašanja orijentiranog na korisnika. Oni tvrde da su, iako je podrška dizajnu informacijskih sistema bio uobičajeni cilj ranih radova, korisnici u mnogim ovim radovima istraživani u njihovom prirodnom kontekstu. Talja, Tuominen i Savolainen, tvrde da se istraživanja informacijske prakse akademika u kontekstu mogu naći još u tridesetim godinama prošlog vijeka, što znači da bi bilo pogrešno govoriti o revoluciji orijentacije na korisnika (2005:94). Case (2002) situira preokret ka istraživanju orijentiranom na korisnika prije navedenog Dervinovog i Nilanovog članka. On tvrdi da je taj preokret počeo u ranim sedamdesetim godinama dvadesetog vijeka s mnogim istraživačima, od kojih je najvažnija bila Brenda Dervin. Naime, Dervin (1976) dovodi u pitanje fundamentalne pretpostavke u istraživanju načina traženja informacija, koje su prije sedamdesetih bile fokusirane na izvore informacija i njihovo korišćenje (Case, 2002:6). Bates (2004) i Dalrymple (2001) postavljaju početak informacijskih studija orijentiranih na korisnika čak u pedesete i šezdesete godine XX vijeka. Bates tvrdi da označavanje preokreta na istraživanje orijentirano na korisnika s Dervinovim i Nilanovim člankom obezvređuje ˝bogat opus istraživanja informacijskog ponašanja koje je napravio Paisley i mnogi drugi izuzetni istraživači˝ (2004:692). POZIV NA PARADIGMATIČNI PREOKRET S ISTRAŽIVANJA

ORIJENTIRANOG NA SISTEM NA ISTRAŽIVANJE ORIJENTIRANO NA

KORISNIKA

U svome pregledu radova koji se bave traženjem i korišćenjem informacija, Dervin i Nilan (1986) eksplicitno su pozvali na paradigmatični preokret sa, što oni nazivaju, ˝tradicionalne paradigme˝ na novu ˝alternativnu paradigmu˝ u istraživanju informacijskog ponašanja. U tom njihovom pregledu, oni uspoređuju i suprotstavljaju glavne pretpostavke tradicionalne i alternativne paradigme, naslanjajući se na radove nekoliko istraživača iz ranih osamdesetih, kao što su Belkin (1982), Brookes (1980) i Wilson (1981), koji su predlagali stvaranje alternativnih premisa i pretpostavki (Dervin i Nilan, 1986:12). U tom poređenju koristili su nekoliko kategorija:

Objektivna vs. subjektivna informacija – dok su tradicionalni radovi o

traženju i korišćenju informacija fokusirani na objektivnu informaciju kao

4

˝nešto što ima konstantno značenje i neke elemente apsolutne korespondencije sa stvarnošću˝ (13), Dervin i Nilan primjećuju da alternativni pristupi vide ove objektivističke pretpostavke kao ˝nepogodne za radove koji se bave ljudskim bićima˝ (13).

Mehanički, pasivni vs. konstrukcioni, aktivni korisnik – dok

tradicionalni radovi konceptualiziraju korisnika kao neku vrstu robotičkog sistema za preradu informacija ili ˝pasivnog primaoca informacija˝ (13), alternativni radovi shvataju korisnike kao samokontrolirane osobe koje grade smisao (14). Tradicionalni radovi pretpostavljaju da su sve informacije, informacijski sistemi i prijenos podataka po definiciji korisni, bez obzira na korisničko ponašanje. Nasuprot tome, alternativni radovi fokusiraju pažnju na konstrukcije korisničkih potreba i ˝strategije koje se koriste za premošćivanje tih potreba za informacijama˝ (14).

Transsituacionalizam vs. situacionalizam. Tradicionalna paradigma

zasnovana je na statičkim svevremenskim modelima koji se uklapaju za sve korisnike u svim situacijama (p. 14). S druge strane, alternativna paradigma zahtijeva pristupe koji shvataju situaciju korisnika koji operiraju iz različitih centara, u različitim vremenima, tako da se oblici njihovih kognitivnih mapa oblikuju u odnosu na situacije (14).

Atomistički vs. holistički pogledi – dok se tradicionalna paradigma

fokusira na korisničko ponašanje uglavnom u kontekstu raskršća između korisnika i sistema, alternativna paradigma poziva na posmatranje informacijskog ponašanja u okviru cjelokupnog sistemskog konteksta tako da se informacijsko ponašanje može ispitati nezavisno od pojedinih sistemskih ograničenja (15).

Vanjski faktori vs. unutrašnji faktori. Dervin i Nilan tvrde da se

tradicionalna paradigma fokusirala na vanjske faktore, kao što su informacijski sistemi i izvori informacija, nasuprot unutrašnjim faktorima, kao što su kognitivna stanja, zbog korijena ove paradigme u fizikalnim naukama. Nasuprot tome, alternativna paradigma poziva da se fokus usmjeri na kognitivno ponašanje i izgradnju kognitivnih pristupa kako bi se ispitale informacijske potrebe i korisnici (15).

Haotičan vs. sistematičan individualitet. Za Dervina i Nilana ova

kategorija je od fundamentalnog značaja u ovoj paradigmatičnoj raspravi (15). Dok tradicionalni radovi uzimaju individualitet kao haos sa suviše varijacija da bi se mogao integrirati u sistem, alternativna paradigma tvrdi da samo zato što je individualitet promjenljiv ne znači da ljudi ne dijele zajedničke dimenzije prilikom konstruisanja individualiteta.

Kvantitativno vs. kvalitativno istraživanje. Kvantitativne metode

istraživanja jako su povezane s tradicionalnom paradigmom. Alternativna paradigma pokušava da dopuni ove metode induktivnim kvalitativnim pristupima.

5

Ukratko, Dervin i Nilan opisuju tradicionalnu paradigmu kao onu u kojoj se informacija razumije kao objektivna, u kojoj su korisnici percipirani kao input-output informacijski procesori; korišćenje informacija viđeno je kao

transsituacijsko, a istraživanje je zasnovano na vanjskim faktorima i najčešće usredsređeno na istraživačka pitanja koja počinju sa sistemom i izvorom informacija (16). Mnogi savremeni autori slažu se s ovakvim prikazom radova o informacijskom ponašanju, nastalih prije osamdesetih godina dvadesetog vijeka. Na primjer, Case tvrdi da većina starije literature o informacijskim potrebama i korisnicima nije bila posvećena traženju informacija, nego više artefaktima i mjestima traženja informacija, fokusirajući se na to kako formalni informacijski sistemi služe ozbiljnim (npr. poslovnim, zdravstvenim ili političkim) informacijskim potrebama populacije koja je obuhvaćena istraživanjima (2002:6). Međutim, neki autori (Bates, 2004; Dalymple, 2001; Talja i Hartel, 2007) dovode u pitanje ovu tezu o preokretu orijentiranom na korisnika. Oni pokazuju da je mnogo istraživanja orijentiranog na korisnika bilo rađeno i prije 1980. godine; međutim, radovi autora kao što su Garvey, Menzel, Parker, Paisley, Swanson i Wilson, bili su marginalizirani u savremenom istraživanju informacijskog ponašanja. Ovi autori, a posebno Paisley i Wilson, odnosno njihov rad, tema su sljedećeg odjeljka. RANI RADOVI ORIJENTIRANI NA KORISNIKA

Bates tvrdi kako određivanje početka savremenog pristupa istraživanju informacijskog ponašanja orijentiranog na korisnika s Dervinovim i Nilanovim člankom iz 1986. godine, u suštini predstavlja zanemarivanje bogatog opusa ranijih istraživanja informacijskog ponašanja koje je napravio Paisley i mnogi drugi istraživači (2004:692). Mnogi rani radovi o informacijskim korisnicima, kao što su publikacije Patrick Wilsona, Herbert Menzela, William Paisleya, Parkera i Paisleya, Allena i Gerstbergera, te Garveya, usredotočili su svoju pažnju na informacijsku i komunikacijsku praksu u širem smislu, uključujući ne samo praksu traženja informacija, nego isto tako i praksu dobijanja i razmjene informacija, kao i aktivnosti poput pisanja, čitanja i publikovanja informacija (Talja i Hartel, 2007). Patrick Wilson (1983) istražuje utjecaj kognitivnog autoriteta i društvenog konteksta na informacijsko ponašanje, primjećujući da poput odjeće koju nosimo, hrane koju jedemo, akcenata i rječnika koje koristimo, stvari o kojima smo obaviješteni i ideje o kojima imamo mišljenje, ovise od društvene lokacije (1983, p. 149). Herbert Menzelovi (1959; 1967) radovi na planskoj i neplanskoj komunikaciji pokazuju da mnoge informacije prolaze slučajno kroz akademske neformalne informacijske mreže.

6

Paisley (1968) ukazuje na efekt kulturalnih sistema na informacijsko ponašanje i razumije tehnologiju ne kao samostojeći sistem, nego kao nešto što u isto vrijeme oblikuje i postaje oblikovano od informacijske i komunikacijske prakse (Talja i Hartel, 2007). Parker i Paisley (1966) argumentirano insistiraju na proširivanju naučnog istraživanja na neformalne (često personalne) sisteme, akcidentalno pronalaženje informacija, ˝neefikasno˝ i ˝iracionalno˝ traženje informacija. Allen i Gerstberger (1967) istražuju načine izbora literature u istraživanjima i potvrđuju ˝princip manjeg otpora˝ po kojem istraživači radije biraju literaturu koja je pristupačnija i lakša za korišćenje nego onu koja pruža više kvalitetnih informacija, ali je manje dostupna. Iako je koncept ˝traženje informacija u kontekstu˝ postao popularan u istraživanju informacijskog ponašanja tek u devedesetim godinama prošlog vijeka (čak se konferencija s istim imenom održava svake dvije godine počevši od 1996.), Bates (2004), Talja i ostali (2005), ukazuju da je kontekst bio u fokusu Paisleyevih radova prije skoro trideset godina. Dalymple (2001:138) tvrdi da je Paisley zagovarao razumijevanje potreba i aspiracija informacijskih korisnika u kontekstu. Paisleyev (1968) pregled radova o upotrebi i traženju informacija nudi konceptualizaciju konteksta na različitim nivoima kroz koje se može studirati akademska komunikacija, tako da je svaki nivo predstavljen kao koncentrični krug u čijem je centru korisnik informacija. Ti nivoi su: (1) naučnik unutar svoje culture; (2) naučnik unutar političkog sistema; (3) naučnik unutar svoje grupe; (4) naučnik unutar referentne grupe; (5) naučnik unutar invisible collegea (invisible college je termin koji se koristi da bi se referiralo na

neformalne akademske zajednice izgrađene na prisnim odnosima između akademika koji ne žive i ne rade na istoj lokaciji, ali imaju slične interese i bliske lične odnose); (6) naučnik unutar formalne organizacije; (7) naučnik unutar tima; (8) naučnik u svojoj glavi; (9) naučnik unutar formalnog informacijskog sistema (Paisley, 1968). Nivo s najširim opsegom jeste ˝naučnik unutar njegove kulture˝ i upravo je taj nivo onaj koji nagrađuje nobelovce, naglašava prioritet otkrića, stvara ogromne privatne fondacije i podržava univerzitete (4). Drugi nivo je politički. Paisley identificira tri politička faktora koji snažno utječu na naučnike: naučni nacionalizam koji uzrokuje da naučnici često ignoriraju inostrana istraživanja; naučni federalizam u kome se nauka financira iz političkih centara; te uloga vojske, pošto je više naučnika zaposleno kod vojnog establišmenta nego, na primjer, kod agencija za zaštitu okoline ili kontrole hrane (4). Nivo pripadanja grupi, koji može biti opisan kao pripadanje određenoj naučnoj disciplini, u isto vrijeme je unutar i izvan političkog i kulturnog kruga, ali je manji po broju ljudi na koje ima utjecaj. Referentna grupa također ima utjecaj na naučnike. Ova grupa se sastoji od naučnika koji imaju sličnu specijalizaciju, slično obrazovanje, itd. Invisible college je podsistem

naučnikove referentne grupe i obično je sastavljen od malog broja istraživača koji direktno razmjenjuju informacije.

7

Nivo koji se zove ˝naučnik unutar formalne organizacije˝ naglašava zvanje i zanimanje, te statusne nivoe na istoj lokaciji. Ovo se razlikuje od invisible collegea u kome naučnici, koji su geografski razdvojeni, obično imaju isti

statusni nivo. Paisley ukazuje da je naučnom poslovnom timu najvažniji informacijski sistem jer je on direktno povezan s naučnim problemima. Naučnik unutar svoje individualnosti i intrapersonalnog odnosa jeste nivo koji je podržan od svih ostalih nivoa. To je nivo protkan sistemom motivacije, inteligencije i kreativnosti, te sistemom kognitivne strukture. Konačno, nivo ˝naučnik unutar legalnog/ekonomskog sistema˝, kao što su sistemi patenata, kopirajta, industrijskih tajni i slično, i nivo ˝naučnik unutar formalnog informacijskog sistema˝, kao što su biblioteke i tehnički informacijski centri, za Paisleya su više depersonalizirani sistemi koji se protežu kroz ostalih osam sistema. Drugi važan autor iz ovog ranog perioda istraživanja informacijskog ponašanja je Patrick Wilson, koji je imao jak utjecaj na mnoge savremene autore kao što su Chatman (1991; 1996), Savolainen (1995), Hjorland i Albreshten (1995), Williamson (1998), Rieh (2002), Fritch i Cronwell (2001), te McKenzie (2003). Njegov glavni doprinos istraživanju informacijskog ponašanja jeste uvođenje nekoliko koncepata u oblasti organiziranja znanja, osobito njegov koncept ˝kognitivnog autoriteta˝, koji je on razradio u knjizi Znanje iz druge ruke: uvod u kognitivni autoritet.

Wilson (1983) tvrdi da ljudi konstruiraju znanje na dva nivoa: nivou njihovog iskustva iz prve ruke i nivou na kojem uče od drugih, dakle iz druge ruke. Ljudi se primarno oslanjanju na znanje stečeno iz druge ruke. Za njega kognitivni autoritet može biti ne samo individualac, nego također i institucija, organizacija, instrument, knjiga ili različiti tekstovi. Biti kognitivni autoritet podrazumijeva odnos s drugim ljudima, što je različito od biti ekspertom jer ekspert ne mora nužno biti priznat kao autoritet. Kognitivni autoritet može egzistirati na različitim nivoima i u različitim strukturama. Također, može biti relativan i promjenljiv zavisno od domena interesa – osoba koja je autoritet za jednu užu oblast obično nema nikakav autoritet za neku drugu užu oblast. Rieh (2005) ukazuje na nekoliko mogućih implikacija koncepta kognitivnog autoriteta u istraživanju informacijskog ponašanja kao što su uvjerljivost i kontrola kvalitete informacija. Williamsonova (1998) uvodi koncept ˝incidentnog pronalaženja informacija˝, zasnovanog na Wilsonovom pristupu ˝slučajnog otkrića informacija˝, koji sugerira da ljudi pronalaze informacije neočekivano dok posmatraju njihov svijet u namjeri da održe ˝njihove unutrašnje modele u toku˝ (Wilson, 1997:6). Ovaj koncept je također bio temelj za druge istraživače koji su se bavili ˝nenamjernim informacijskim ponašanjem˝ (Erdelez, 1997; Olsson, 2003). Konačno, Chatmanov (1991) koncept ˝života u malom svijetu˝ direktno je posuđen od Patricka Wilsona.

8

SAVREMENI PRISTUPI INFORMACIJSKOM PONAŠANJU

Petigrew, Fidel i Bruce (2001) ispituju glavne konceptualne pristupe u literaturi informacijskog ponašanja od Dervinovog i Nilanovog poziva na paradigmu orijentiranu na korisnika iz 1986. godine. Oni sugeriraju da je ovaj preokret u istraživanju proizveo distinktivne teoretske pristupe kao rezultat ekstenzivnog empirijskog istraživanja u kome su se koristili različiti kognitivni, društveni i multiaspektni modeli koji su uzimali u obzir različite oblike informacijskog ponašanja. Ovaj odjeljak opisuje najvažnije teoretske tvrdnje dva glavna savremena pristupa istraživanju informacijskog ponašanja – kognitivnu tačku gledišta i društveni pristup. KOGNITIVNA TAČKA GLEDIŠTA

Kognitivna tačka gledišta u istraživanju informacijskog ponašanja jeste možda najutjecajnija tačka gledišta u okviru ove oblasti u zadnje tri decenije. Ovaj se pristup pojavio kao orijentirana na korisnika opozicija prijašnjem dominantnom orijentiranom na sistem modelu prijenosa informacija (Talja i drugi, 2005:83). Glavna pretpostavka kognitivne tačke gledišta jeste da su pojedinac i njegov kognitivni sistem najvažnije mjesto informacijskog procesa. Tekst i pojedinac igraju najvažniju ulogu za kognitivnu tačku gledišta (Belkin, 1990:12). Kognitivna tačka gledišta je prošla značajne promjene od svojih početaka u 1970-tim. Dok su rane faze bile inspirirane prirodno-naučnim idejama o mjerenju korištenja informacija, kasnije će više dominirati interpretacije senzibilne na kontekst, da bi na kraju kognitivna tačka gledišta prešla u sociokognitivnu poziciju. Ideal mjerenja korištenja informacija predstavljen je u Brookesovoj ˝fundamentalnoj jednačini˝ koja sugerira da se postojeća individualna struktura znanja mijenja povećanjem informacija i da ova modifikacija ima efekt u promjeni strukture znanja (Brookes, 1980:131). Međutim, ovaj ideal je ubrzo napušten i uskoro se pojavljuju modeli senzibilni na kontekst. Jedan od najutjecajnijih takvih modela bio je Belkinov koncept “anomalnog stanja znanja“. Talja i ostali (2005:83) ukazuju da je ovaj model identificirao značaj situacijskih faktora u informacijskom ponašanju. Kako je glavna pretpostavka kognitivne tačke gledišta da individualne strukture znanja posreduju informacije, najčešći istraživački metodi ovog pristupa jesu intervjui i eksperimentalna posmatranja. Ovaj izbor metoda može se uzeti kao konzekvenca kognitivističke konstrukcije korisnika kao osobe koja je suočena s problemima. Ključni koncepti kognitivnog pristupa najbolje su definirani u Brookesovoj ˝fundamentalnoj jednačini˝ i Belkinovom ˝anomalnom stanju znanja˝ kao modelu korišćenja informacija. Brookes u svom članku ˝Filozofijske osnove informacijskih nauka˝ (1980) ambiciozno pokušava da postavi temelje informacijskih nauka. On tvrdi da, teoretski gledano, informacijska nauka teško da još postoji, te da jedino

9

operira unutar svakodnevnih praktičnih aplikacija. Po njemu, da bi neka društvena aktivnost mogla tvrditi da je naučna, mora biti teoretska isto toliko koliko i praktična (259). Njegova namjera je da pokaže kako se filozofski aspekti informacijske nauke mogu naći u svijetu objektivnog znanja, “teritoriji” koju nijedna druga disciplina nije još zauzela (128). Brookes je ovu “teritoriju” pronašao u Popperovoj ontologiji ˝tri svijeta˝. Svijet br. 1 je fizički svijet, svijet br. 2 subjektivni mentalni svijet okupiran individualnim mislima i mentalnim slikama, a svijet br. 3 je svijet objektivnog znanja, koji je totalitet svih ljudskih misli utjelotvoren u ljudskim artefaktima kao što su muzika, umjetnost i tehnologija (27). On tvrdi da se temelji informacijske nauke mogu pronaći tako što će se dopustiti autonomija ovom trećem svijetu - svijetu objektivnog znanja. Međutim, Brookes ukazuje kako Popper samo opisuje komponente ova tri svijeta ne definirajući mjesto koje ove komponente zauzimaju. On opisuje svijet br. 1 i svijet br. 3 kao monolitna mjesta, dok se svijet br. 2 sastoji od mnogo mentalnih mjesta. Svako od nas ima svoje sopstveno mentalno mjesto. I svako mentalno mjesto je jedinstveno, ali i nepristupačno drugima. Uprkos tome, Brookes vjeruje da bi na isti način na koji su biolozi i medicinski naučnici pronašli grupe identičnih fizičkih dijelova u ljudskom tijelu, bilo moguće pronaći i grupe identičnih mentalnih karakteristika u različitim ljudskim mentalnim prostorima. Za njega bi se to moglo naći u svijetu br. 3, odnosno svijetu objektivnog znanja. Sve što treba da učinimo jeste da izučavamo interakciju između svijeta br. 2 i br. 3. On sugerira da jednom, kada je ljudsko znanje zabilježeno, ono zadržava stepen permanentnosti, objektivnosti i pristupačnosti, koja se osporava subjektivnom znanju pojedinaca (127). Znači, da bi učinili naše subjektivno znanje objektivnim, moramo ga izraziti i pohraniti u svijet br. 3 gdje postaje pristupačno i gdje se može kritički razmatrati od drugih. Jednom kad je znanje pohranjeno u svijet br. 3, onda više nije kontrolirano od pojedinca koji ga je stvorio. Cilj informacijskih nauka jeste izučavanje interakcije između privatnog, nepristupačnog, jedinstvenog individualnog znanja i javno dokumentiranih artefakata znanja. Ali Brookes priznaje da dokumenti i znanje nisu identični entiteti i to je razlika između teoretskih i praktičnih zadataka informacijskih nauka. On predlaže da teoretski zadatak informacijskih nauka bude organiziranje znanja prije nego organizacija dokumenata. Da bi ovo postigli prvo je potrebno razlikovati informaciju i znanje. Za Brookesa informacija se nalazi svuda oko nas. Nije dovoljno izvlačiti informacije samo iz dokumenata, nego iz svega u našoj okolini. Informacija je samo dio strukture znanja, a znanje je struktura povezanih koncepata. Odnos između svijeta br. 2 i br. 3, proces promjene znanja i efekte ove promjene, opisao je Brookes u njegovoj ˝fundamentalnoj jednačini˝ (slika 1). Jednačina sugerira da se postojeća individualna struktura znanja mijenja

10

povećanjem informacija i da je efekt ove modifikacije promjena u strukturi znanja. Važno je primjetiti da apsorpcija informacija u strukturu znanja nije jednostavno dodavanje nego proces koji prije podrazumijeva prilagođavanje.

Slika 1: Fundamentalna jednačina (Brookes, 1980)

Todd (1997:857) opisuje fundamentalnu jednačinu kao dinamičnu sliku osobnog znanja koje prolazi kroz promjene, sliku koja pokazuje šta se dešava u ljudskom umu kada se ljudi izlože informacijama. Dakle, znanje je struktura koncepata povezanih njihovim relacijama s informacijama koje su definirane kao mali dio te strukture. Belkin naziva ovu jednačinu ˝fundamentalna kognitivna jednačina˝ (1990:12), tvrdeći da ona demonstrira snagu kognitivne tačke gledišta tako što se fokusira na strukture znanja kao mentalne prostore koji međusobno komuniciraju. Todd (2000:167) ukazuje da Brookes posmatra ljude kao aktivne korisnike informacija, dok Belkin (1990:12) smatra Brookesa jednim od utemeljivača kognitivne tačke gledišta. Međutim, za mnoge autore Brookesov stav da znanje može biti mjereno povezano je s ekstremnim oblicima pozitivizma. Savolainen (2000) vidi Brookesovu fundamentalnu jednačinu kao metaforu gdje je ljudski um poput kontejnera, ispunjenog strukturama znanja, u kojeg mi možemo dodavati informacije. Za njega se fundamentalna jednačina zasniva na prirodno naučnim idejama o informaciji kao predmetu koji se može transportovati. Frohmann (1992:370) se slaže s ovim i vidi Brookesov svijet br. 3 kao prirodan svijet objektivne realnosti s istinom koja čeka da bude otkrivena u toj zemlji koju informacijski naučnici prisvajaju kao svoju vlastitu. On također tvrdi da Brookesova definicija informacije, kao svega što mijenja strukturu znanja, sama po sebi uključuje fabrikacije, iluzije, laži i propagandu (374). Drugi utjecajan autor kognitivne tačke gledišta u informacijskim naukama je Nicholas Belkin. Olsson (2003:13) ukazuje na to da je Belkin dio alternativne paradigme koja informacijsko ponašanje ne vidi kao prijenos informacijskih objekata nego kao suštinski mentalni i kognitivni proces, te da, kao drugi kognitivisti, strukturu znanja kod pojedinca vidi kao najvažniji objekat istraživanja. Belkin (1990:12) tvrdi da Brookesova fundamentalna jednačina podržava kognitivna istraživanja jer predstavlja interakciju između objektivnog znanja i ljudi s ciljem da otkrije više o strukturama subjektivnog znanja, te time daje značajan teoretski okvir za kvantitativne analize širokih društvenih struktura znanja. Belkin uvodi svoj ključni koncept ˝anomalno stanje znanja˝, koji je izgradio u vlastitom istraživanju dizajna sistema za pristup informacijama. Propozicija hipoteze anomalnog stanja znanja jeste da se potreba za informacijom rađa iz prepoznate anomalije u korisnikovom stanju znanja, i da općenito, korisnik

11

nije u stanju da precizno odredi šta je potrebno da se ta anomalija razriješi (Belkin i drugi, 1982:62). Dervin i Nilan (1986:22) tvrde da hipoteza anomalnog stanja znanja uključuje najviše elemenata koji su okarakterisali paradigmatički preokret s pristupanja orijentiranog na sistem na pristupanje orijentirano na korisnika u istraživanju informacijskog ponašanja. Belkin (2005:49) ukazuje na sličnosti njegovog koncepta s drugim pristupima u informacijskim naukama kao što su Taylorov koncept ˝nesvjesne potrebe˝ i Wersigove ˝problematične situacije˝. Također opisuje nekoliko prednosti ovog koncepta, uključujući njegovu karakteristiku da pruža eksplicitno kognitivno objašnjenje općih fenomena, zatim mogućnost da se anomalno stanje znanja pojavi u različitim tipovima, te činjenicu da su konzekvence ovog koncepta empirijski ispitane i provjerene. DRUŠTVENI PREOKRET

Pojava društvenih pristupa u 1990-tim opisana je kao ˝društveni preokret˝ u istraživanjima informacijskog ponašanja koje je uradio Olsson (2004) koji ukazuje da istraživači ovog preokreta smatraju društveni kontekst fundamentalnim fokusom njihovih teoretskih pogleda. Oni postavljaju informacijsko ponašanje unutar društveno-historijskog konteksta i uzimaju jezik kao komponentu istraživanja koja se može promatrati, te, u isto vrijeme, odbacuju pozitivistički pojam objektivnog znanja kao prezentaciju objektivne stvarnosti (Olsson, 2004). Znanje je, u tom kontekstu, društveno konstruirano. Formiranje znanja je zasnovano na jeziku koji je, opet, zasnovan na zajedničkom, a ne osobnom značenju. Talja i ostali (2005:89) pokazuju da ovaj preokret ima metateorijske korijene u stavovima mnogih autora, uključujući Bakhtina, Volosinova, Wittgenstehna i Foucaulta. Olsson (2004) iznosi da Foucaultova tvrdnja da se diskurs ne može razumjeti ili izučavati izvan njegovog specifičnog sociohistorijskog konteksta ima važne implikacije na istraživanja informacijskog ponašanja pošto uspostavlja društveni kontekst i društvenu praksu kao ključ razumijevanja ljudskih spoznajnih (sense-making) procesa.

Ovaj fokus na društvenu praksu u razumijevanju ovih procesa je rezultirao preokretom i usmjeravanjem pažnje na društvene aspekte u informacijskom ponašanju. To je uvjetovalo stvaranje teorija kao što je Chatmanova teorija ˝života u malom svijetu˝ i ˝života u krugu˝ (1991; 1996; 1999); neke su teorije adaptirane iz kognitivne tačke gledišta u društveni pristup - kao što je Dervinova Sense-Making teorija (1999); a diskurzivna analiza je promovirana

u radovima Frohmanna (1994), Talje (1997; 2001), Tuominena i Savolainena (1997). Ovo poglavlje prvo analizira izazove koje uspostavljaju novi društveni pristupi i opisuje radove tri prominentna autora, čija djela prezentiraju društvene pristupe, a to su Elfreda Chatman, Brenda Dervin i Sanna Talja.

12

Olsson (2004), pozivajući se na radove kritičara kao što su Frohman (1992), Talja (1997), Julien (1999), Petigrew i ostali (2001), dovodi u pitanje nekoliko aspekata dominantne kognitivne tačke gledišta u istraživanjima informacijskog ponašanja, uključujujući fokus istraživanja na pojedincima, a ne na društvenom kontekstu; konstrukciju korisnika kao osobe koja nema znanja i koja treba pomoć, a ne poimanje te osobe kao znalačkog subjekta i kulturnog eksperta; definiranje korisnika kao ˝procesora informacija˝, a ne kao ˝konstruktora znanja˝; razumijevanje korisnika kao jednodimenzionalnog izoliranog intelektualca, a ne kao višedimenzioalnog društvenog bića; te fokus na namjernom prije nego nenamjernom informacijskom ponašanju. Fokus istraživanja na pojedincu, a ne na društvenom kontekstu. Dok je fokus kognitivnog pristupa na pojedincima, društveni pristupi fokusiraju njihovu teoretsku pažnju na društveni kontekst. Talja i ostali (2005:83) ukazuju da kognitivisti počinju s metateoretske pretpostavke, posuđene iz psihologije i kognitivnih nauka, tvrdeći da strukture individualnog znanja i mentalni modeli prenose ili filtriraju informacije. Potter (2000:35) sugerira da u tradicionalnom kognitivizmu postoji realnost – stimulativni uvjeti – koji okružuju aktere, na jednoj strani; a na drugoj strani, postoji kognitivno unutar aktera. Aktivnost je tretirana kao nešto sekundarno, kao output sistema. U

diskurzivnoj psihologiji, ovo je obrnuto: aktivnost je tretirana kao primarna, a realno i kognitivno je tretirano kao sekundarno. Fokus je na onome što ljudi čine i kako proizvode verzije kognitivnog i realnog. Ovo je glavna razlika između kognitivne i društvene tačke gledišta. Dok je kognitivni pristup fokusiran na pojedinca, društveni pristupi se fokusiraju na društveni kontekst. Talja (1997) dovodi u pitanje osnovne metodološke pretpostavke kognitivnog istraživanja. Po njoj, fokusiranje kognitivista na individualce je kreirao istraživački pristup koji odbija društvenu narav saznanja. Kako koncepti i značenja ne mogu postojati izvan jezika, Talja tvrdi da su rezultati kognitivnog istraživanja reprezentacija društvene interakcije između istraživača i učesnika u istraživanju, a ne reprezentacija učesnikovih kognitivnih struktura. Znači, kognitivni istraživački metod je fundamentalno neuvjerljiv jer istraživači nikada ne mogu direktno pristupiti centralnom objektu njihovog istraživanja, a to su učesnikove strukture znanja. Konstrukcija korisnika kao osobe kojoj je potrebna pomoć prije nego njegova konstrukcija kao znalačkog subjekta i kulturnog eksperta. Olsson (2004) tvrdi da je jedan od glavnih nedostataka kognitivne tačke gledišta definiranje korisnika prema njihovom neznanju i neizvjesnosti, a ne prema njihovoj specijalnosti. On ukazuje da su mnogi utjecajni modeli informacijskog ponašanja postavili informacijsku potrebu i neizvjesnost kao svoje centralne koncepte. Jedan od takvih koncepata je Belkinov koncept anomalnog stanja znanja. Belkin (2005:41) tvrdi da je informacijsko ponašanje uvjetovano korisnikovim prepoznavanjem anomalnog stanja znanja u kome njihove postojeće

13

strukture znanja nisu više adekvatne za rješavanje postojećih problema. Po njemu ova situacija može nastati ne samo zbog nedostatka znanja, nego također zbog neizvjesnosti u procesu donošenju odluka. Na drugoj strani, Talja (1997) tvrdi da, iako je prirodno misliti kako je potreba za informacijama stvorena nedostatkom znanja, isto je tako prirodno misliti da je potreba za infomacijama stvorena od strane određenog interesa i kulturne specijalizacije. Ovom tvrdnjom Talja definira korisnika kao kulturnog eksperta i subjekta-znalca prije nego kao nesigurnog, usamljenog pojedinca koji traži pomoć. Talja (1997:77) ukazuje da kognitivistički pogled na korisnika informacija kreira neke metodološke probleme jer ako gledamo korisnike kao nesigurne osobe koje trebaju pomoć, postoji rizik da je glavni zadatak, kako pomoći tim korisnicima, implicitno ugrađen u vjeru u objektivno specijalističko znanje izvan historije, društvenih odnosa i suprostavljenih interesa. Definiranje korisnika kao ˝procesora informacija˝, a ne kao ˝konstruktora znanja˝. Korisnike informacija kognitivisti vide kao ˝procesore informacija˝, a ne kao ˝konstruktore znanja˝. Belkin (1990:12) definira korisnike informacija kao ˝aparate za proces informacija˝. Za njega su pojedinci jedinice unutar širokih istraživačkih projekata, a ne individualne osobe. Belkinov koncept anomalnog stanja znanja se naslanja na mentalne konstrukcije što nije dovoljno da se potpuno razumije korisnik informacija. Nasuprot tome, glavna pretpostavka društvenih pristupa je pozicioniranje informacijskog ponašanja unutar društveno-političkog i historijskog konteksta, te pozicioniranje jezika kao komponente koju je moguće posmatrati i izučavati. Talja (1997:71) definira informaciju kao ono što ljudi rade s jezikom i što jezik radi ljudima. Znanje je shvaćeno kao društveno konstruirana komponenta. Izgradnja znanja je zasnovana na jeziku. Jezik je društveni akt i zasnovan je na zajedničkom, a ne na osobnom značenju. Talja ukazuje da diskurzivno-analitička tačka gledišta ne posmatra različite strukture znanja kao rezultat različitih individualnih interpretacija. One bi se, u tom kontekstu, prije mogle posmatrati kao rezultat mješavine različitih društvenih okvira i naučnog znanja, jer znanje i strukture znanja niti su objektivne, niti su subjektivne, odnosno one su intersubjektivne, proizvedene u zajedničkom sistemu značenja (Talja, 1997:73). Novo znanje se gradi na potvrđenom znanju koje se ne gubi dolaskom i usvajanjem novog znanja. Prije bi se moglo reći da se znanje konstituira iz nekoliko konkurentnih diskursa. Na ovaj način, društveni pristupi proširuju ciljeve istraživanja kako bi omogućili promatranje ljudi u njihovom potpunom društvenom okolišu, gledajući korisnike kao konstruktore znanja prije nego kao mehaničke procesore informacija. Razumijevanje korisnika kao jednodimenzionalnog izoliranog intelektualca, a ne kao višedimenzionalnog društvenog bića. Kognitivna tačka gledišta vidi korisnika kao izolovanog, racionalnog i predvidljivog, dok

14

društveni pristupi smatraju korisnika isto toliko emocionalnim koliko i intelektualnim društvenim bićem. Talja (1999) usmjerava pažnju na tradicionalnu konstrukciju korisnika kao jednodimenzionalnog bića radije nego na poziciju pojedinca kao kompleksnog individualca s mnogim društvenim ulogama. Ona ukazuje da se obično pretpostavlja kako različiti ljudi jednostavno imaju različita mišljenja i iskustva. U diskurzivnoj analizi, varijabilnost i nekonzistentnost učesnikovih iskaza, ne znače da ne postoji regularnost u diskursu. Talja (1999:468) ukazuje da se nove interpretacije postepeno utvrđuju tako da alternativni diskursi egzistiraju jedni pored drugih u istoj oblasti znanja; i to je razlog zašto su diskursi interno relativno koherentni, ali u isto vrijeme kontradiktorni i alternativni. Ona tvrdi kako tradicionalni pristupi pokušavaju da uhvate korisnikove autentične namjere, iskustva i ponašanja, dok diskurzivna analiza posmatra korisnike između različitih pozicija i privremenih identiteta. Zbog toga je Belkinova hipoteza anomalnog stanja znanja neadekvatna s tačke gledišta diskurzivne analize, jer je zasnovana na stavu da su individue statičke sume jednodimenzionalnih atributa neuvjetovanih društvenim, kulturnim i situacijskim okolnostima. To je razlog, po Potteru (2000:339), zašto kognitivisti preferiraju kvantitativne metode i nemaju namjeru da se bave fleksibilnošću i retoričkom prirodom svakodnevnog života, gdje svijet nije jednodimenzionalan, postavljen u fiksne kategorije, nego je višedimenzionalan i redovito transformiran. Nasuprot tome, u diskurzivnoj analizi znanje nije fiksno nego je rezultat pregovaranja kroz društvenu praksu koja operira u diskurzivnim zajednicama (Olsson, 2004). Fokus na racionalno informacijsko ponašanje. Kognitivna tačka gledišta

ignorira nenamjerno informacijsko ponašanje pošto se ova vrsta ponašanja ne uklapa u ponašanje racionalnog donošenja odluka. Olsson (2004) ukazuje da je fokusiranje na informacijsko ponašanje, kao strategiju rješavanja problema, dovelo do toga da se istraživanja informacijskog ponašanja bave skoro ekskluzivno namjernim traženjem informacija. Na primjer, Belkin vidi ponašanje korisnika informacija kao namjerno, ali neartikulirano. Korisnici su nesposobni da definiraju šta je potrebno da se razriješi anomalija, te zbog toga traže pomoć od neke vrste ˝mehaničkog bibliotekara˝. Za Belkina (1982:68) rješenje je u izgradnji inteligentnijih sistema i sistema s većim stepenom interaktivnosti. Ova tvrdnja postavlja fokus na sistem. Julien (1999:207) tvrdi da ovakvo shvatanje korisnika kao pacijenata čiji simptomi traže dijagnozu, bilo da je dijagnoza ˝gap u znanju˝ ili ˝anomalno stanje znanja˝, vodi do toga da se korisnici uče adekvatnom korišćenju sistema, umjesto da se sistemi redizajniraju tako da se prilagode informacijskom ponašanju korisnika. Ovo dovodi u pitanje kognitivne tačke gledišta orijentirane na korisnika.

15

Talja (1997:77) drži da se neadekvatnost koju kognitivisti pripisuju korisnicima može isto tako pripisati i informacijskim sistemima. Rezultati Olssonovog (2003) istraživanja dovode u pitanje kognitivne modele koji smatraju da je informacijsko ponašanje primarno inicirano željama korisnika da zadovolje prepoznate informacijske potrebe. Samo 4 od 15 učesnika u Olssonovom istraživanju izrazilo je stav prema kojem je njihovo znanje bilo djelomično rezultat aktivnog traženja informacija. Umjesto toga, njihove interakcije s informacijama su bile radije nenamjerne, dolazeći uglavnom iz konverzacija s kolegama, učestvovanja na konferencijama, te iz drugih društvenih aktivnosti. Jedan od najprominentnijih autora u oblasti informacijskog ponašanja, koji su usredotočili teoretsku pažnju na društveni kontekst, jeste Elfreda Chatman. Centralna tema Chatmanovih istraživanja je koncept ˝malog svijeta˝. Ona je izgradila ovaj koncept, zasnovan na radovima teoretičara kao što su Schutz i Luckmann (1974), Wilson (1977), Kochen (1989), kako bi opisala ljude koji dijele fizički i/ili konceptualni prostor unutar zajedničkog polja kulturnog značenja (Chatman, 2000:3). Fokus Chatmanovih radova bio je na informacijskom ponašanju ljudi koje je ona identificirala kao informacijski siromašnima, onih koji sebe vide lišenim bilo kojih izvora informacija koje bi im mogle pomoći (Chatman, 1996:197). Informacijsko siromaštvo je više individualna percepcija nego jednostavno nedostatak pristupa informacijama. Pendleton i Chatman (1998) sugeriraju da pojedinci minimiziraju njihov kontakt sa širom društvenom zajednicom i najčešće traže informacije unutar njihovog malog svijeta. Iako se svijet, u širem smislu riječi, može gledati s određenim stupnjem zainteresiranosti, većina informacija proizvedena izvan malog svijeta ima prolaznu vrijednost (Burnett, Besant, i Chatman, 2001:537). Štaviše, samoodbrambeno ponašanje i osjećaj nepovjerenja čini informaciju izvana takvom da se na nju gleda kao na suviše skupu (Chatman, 2000:7). Na primjer, Jaeger i Thompson (2004:100) ukazuju da ljudi mogu kompletno odbiti Internet kao izvor informacija zbog pogleda na svijet koji vidi globalizirane informacije kao informacijski imperijalizam, ili mogu imati tendenciju da posjećuju samo one web stranice koje se slažu s njihovim trenutnim tačkama gledišta. Chatmanovo istraživanje malog svijeta i informacijskog siromaštva rezultiralo je s nekoliko njenih teorija. Njene najznačajnije ideje su teorija informacijskog siromaštva, teorija života u krugu i teorija normativnog ponašanja. Brenda Dervin, i njena Sense-Making teorija, često je shvaćena kao most

između kognitivne tačke gledišta i društvenih pristupa u oblasti informacijskog ponašanja. Iako je Sense-Making teorija bila smatrana od

mnogih kao jedan unutrašnji pristup, društveni aspekti ove teorije u kasnijim Dervinovim radovima i njena definicija korisnika kao eksperata u njihovom svijetu, imali su ogroman utjecaj na istraživače informacijskog ponašanja. Njen ˝glagolski˝ pristup usmjerio je teoretsku pažnju prema procesima informacijskog ponašanja prije nego na proizvode tih ponašanja (Olsson,

16

2004). Ova teorija je bila korišćena za empirijske radove, tehnike intervjuiranja, kao i u informacijskom dizajnu. Kako je realnost uvijek predmet višestrukih interpretacija, Dervinova (2003:297) uvodi koncept diskontinuiteta, posuđenog od Richarda Carpera. Ideja diskontinuiteta se upotrebljava kako na prirodu ljudskog posmatranja realnosti, tako i na prirodu same realnosti. Dervin (2003:299) ukazuje da mi ne samo da pretpostavljamo dubok raskorak u ljudskom promatranju koji ni na koji način ne može biti premošten vanjskim standardima, nego isto tako postavljamo unutrašnji raskorak u fizičkoj realnosti koji ni na koji način ne može biti apsolutno premošćen. Ideja diskontinuiteta nam dopušta da postavimo ne samo različite perspektive u posmatranju iz perspektive vremena i prostora, nego također da ispitamo višestruke razlike koje se javljaju u procesu posmatranja – između realnosti i osjetila, između osjetila i uma, između uma i govora, između riječi koje izgovaramo i riječi koje čujemo. Dervin dovodi u pitanje tradicionalnu koncepciju informacija koja definira informaciju kao stvar ili robu određene vrijednosti koja može biti proizvedena i prenesena s jednog na drugo mijesto. Autorica (2003:300) tvrdi da je ideja diskontinuiteta različita od tradicionalne koncepcije informacija prema tome kako se vidi slika realnosti. Po ideji diskontinuiteta ova slika je strategija za premošćivanje ponora, dok tradicionalni koncepti vide informacije kao autoritativne izjave o realnosti. Po ideji diskontinuiteta, svi mostovi preko ovih ponora su iskonstruirani. Zbog toga informacija nije prenesena kao stvar, nego je informisanje samo po sebi proces. Dervin (2003:309) tvrdi da koncept ˝informacija kao stvar˝ zahtijeva da ljudi budu konceptualizirani kao klonovi. Ovaj koncept vodi do mnogo implikacija vezanih za dizajn informacijskih sistema, uključujući mjerenje ljudi po vanjskim standardima, izgradnju informacijskih sistema kao transmisionih a ne komunikacijskih sistema, te ignoriranju situacijskog konteksta informacijskog ponašanja. Dervin (2003:326-327) opisuje pojednostavljenu kronologiju kreiranja koncepta informacije kroz sedam naracija zapadne misli:

1. Informacija opisuje uređenu realnost. 2. Informacija opisuje uređenu realnost, ali može biti ˝pronađena˝

samo od strane onih koji imaju potrebne vještine i tehnologije. 3. Informacija opisuje uređenu realnost koja varira u vremenu i

prostoru. 4. Informacija opisuje uređenu realnost koja varira od kulture do

kulture. 5. Informacija opisuje uređenu realnost koja varira od osobe do

osobe. 6. Informacija je instrument moći nametnut kroz diskurs. 7. Informacija nameće red u haotičnu realnost.

(Dervin, 2003:299).

17

Dervin predlaže alternativnu naraciju koja pokušava nadmašiti kontradikcije između svih sedam pomenutih naracija:

1. Informacija je ljudski alat dizajniran od ljudskih bića da izgrade smisao realnosti koja je i kaotična, i uređena (Dervin, 2003:299).

Dervin (2003:331) definira naraciju br. 8 kao komunikacijsku perspektivu informacije. Ona tvrdi da ovaj pristup gleda na informacijski dizajn kao metadizajn, dizajn o dizajnu. Ona (2003:332) prezentira tri glavne tačke trougla Sense-Making situacije: gap, most i rezultat kroz koji se Sense-Making teorija primjenjuje.

Ljudi se kreću iz jedne situacije preko ponora tako što grade most da bi prešli na drugu stranu ponora. Glavna karakteristika ove teorije jeste gledište da je realnost u isto vrijeme i uređena, i kaotična. U tom smislu, pošto je razumijevanje realnosti (ontologija) nekompletno, a i razumijevanje šta znači znati nešto (epistemologija), također je nekompletno, glavni problem jeste kako premostiti ponore u egzistenciji (Dervin, 2003:332). Dervin dovodi u pitanje pretpostavku da je informacijski dizajn savremena aktivnost. Ona (2003:326) ukazuje da nema ničeg prirodnog u informacijama, te da su informacije, bez obzira kako ih mi zvali – podaci, znanje, činjenice, pjesme, priče, ili metafore – uvijek bile dizajnirane. Ona tvrdi da u sadašnjoj situaciji, u kojoj se pretpostavlja da je informacija nešto prirodno, a ne dizajnirano, informacijski kreatori, bez namjere da dizajniraju, stvaraju informacijske sisteme koji su dizajnirani za dizajnere i time stavljaju sve druge u nepovoljan položaj. Šta mi trebamo jeste dizajn koji će stvoriti informacijski sistem s ciljem da pomogne ljudima u kreiranju njihovih vlastitih informacija, te s ciljem da pomogne u procesu uspostave modela kroz koji ljudi, individualno i kolektivno, nastoje da naprave red iz kaosa, ali i da stvore kaos iz reda kada ih red onemogućava i ograničava (Dervin, 2003:331). Sljedeći prominentni autor unutar društvenog preokreta u istraživanju informacijskog ponašanja jeste Sanna Talja. Njen značajan tekst ˝Konstituiranje `informacije` i ´korisnika´ kao istraživačkih objekata: teorija formacije znanja kao alternativa teorije informacijskog čovjeka˝ (1997) postao je klasična literatura u oblasti informacijskog ponašanja. U tom tekstu, ona predstavlja diskurzivnu analitičku tačku gledišta u okviru teorije formacije znanja, kao alternativu kognitivnoj tački gledišta. Iako priznaje da je kognitivna tačka gledišta pomogla uspostavljanju savremenog pristupa informacijskoj praksi, koji negira tradicionalne poglede na informaciju kao nešto što ima univerzalan i objektivan karakter (69), ona tvrdi da fokus ovog pristupa, koji je usmjeren na mentalno-kognitivne procese, otklanja individualnu subjektivnost iz kolektivne stvarnosti (p. 70). To je razlog zašto kognitivna tačka gledišta nije sposobna da konceptualizira društveno-kulturni kontekst informacijskih procesa: glavna preokupacija ove

18

teorije jeste da izučava načine na koji pojedinci procesuiraju informacije. Talja (67) tvrdi da je kognitivizam teorija o informacijskom čovjeku – o individui kao potraživaču i tumaču informacija. Za nju pristup orijentiran na korisnika u istraživanju informacijskog ponašanja ne bi se trebao razumijeti kao pristup orijentiran na pojedinca ili ˝subjektivni˝ istraživački pristup suprotan ˝objektivnom˝ tradicionalnom pristupu orijentiranom na sistem. Talja (1997:68) tvrdi da diskurzivni analitički pristup pomjera fokus s pojedinca kao temelja analize na opću varijabilnost formacije znanja. Za kognitivnu tačku gledišta, koncepti i kategorije su definirane kao mentalne reprezentacije, dok su oni za diskurzivnu analitičku tačku gledišta materijalni znakovi jezika. Nisu definirani u individualnom i kognitivnom, nego u reprezentativnoj praksi – diskursu, koja se ne sastoji samo od jednoga značenja ili interpretacije. Diskursi su formacije znanja, entiteti koji daju efektivna i ograničena leća za proizvodnju znanja o nekoj temi (Talja, 2001:11). Izvan jezika nijedan koncept ili značenje ne mogu postojati pošto, čak i da pojedinac izmisli novu riječ za neku ideju, on ili ona neće biti u mogućnosti da je komunicira s drugima (Talja, 1997:71). Jezik je ono što oblikuje interpretacije svijeta.

19

Metateorije, teorije i modeli informacijskog

ponašanja

Bates tvrdi da se termini metateorija, teorija i model ne bi trebali miješati i

koristiti jedan umjesto drugog zato što razumijevanje razlika između njih može pomoći u razmišljanju o teoretskim aspektima bibliotekarske i informacijske nauke (2005:1). Ova autorica (2) definira metateoriju kao filozofiju koja se ne može svesti samo na teoriju, odnosno na grupu fundamentalnih ideja o tome kako se o nekom fenomenu treba misliti i kako se treba istraživati. Talja i ostali (2005:93) definiraju metateoriju kao grupu pretpostavki o prirodi i ljudskim bićima (ontologija), prirodi znanja (epistemologija), namjerama teorijâ i istraživanja (teleologija), vrijednostima i etici (aksiologija) i prirodi moći (ideologija). Za Bates (2005:2) teorija je sistem pretpostavki i relacija pozicioniranih s ciljem da objasne specifičnu grupu fenomena, dok je model neka vrsta prototeorije, pretpostavljena grupa relacija koja se može testirati. Ona tvrdi da su modeli korisni za opis i predviđanje fenomena, dok se teorija gradi tek onda kada imamo objašnjenje fenomena. U sljedećim poglavljima razmotrit ćemo glavne metateorije, teorije i modele u oblasti informacijskog ponašanja.

20

METATEORIJE

U ovom dijelu opisat ćemo četiri glavne klasifikacije metateorija u oblasti informacijskog ponašanja: Bates (2005); Hjorland (1998); Pettigrew i ostali (2001); Talja i ostali (2005). Hjorland (1998) identificira tri glavne metateorije u informacijskim naukama: empirizam, racionalizam i historicizam. Dok Pettigrew i ostali (2001) identificiraju glavne konceptualne okvire u savremenom istraživanju informacijskog ponašanja kao kognitivne, društvene i multiaspektne pristupe, za Talju i ostale (2005) tri glavne metateorije u ovoj oblasti su kognitivni konstruktivizam, kolektivizam i sociolingvistički konstruktivizam. Bates (2005) razlikuje nomotetičke i idiografske metateorije.

EMPIRIZAM, RACIONALIZAM I HISTORICIZAM

Po Hjorlandu (1998:607) metateorije su šire i manje specifične od teorija i povezane su s filozofskim pogledima, naročito epistemološkim. On tvrdi da epistemologija igra tako dominantnu ulogu u informacijskim naukama da je ponekad pomišljao da definira informacijske nauke kao neku vrstu primijenjene epistemologije pošto implicitne filozofske pretpostavke ne samo da stoje iza rada informacijskih specijalista, neko su također prisutne u ponašanju informacijskih proizvođača, korisnika i posrednika, a prisutne su i tradiciji informacijskih sistema (608). Mada priznaje da je njegova klasifikacija ˝ekstremno simplificirana˝ (607), Hjorland postavlja epistemologičke pristupe u tri grupe: empiricizam, racionalizam i historicizam. Dok je empiricizam filozofija koja stavlja naglasak na percepciju i iskustvo, fokus racionalizma je na razumu i a priori

teoretiziranju. Za historicizam, naša percepcija i razmišljanje su uvijek oblikovani našim jezikom, kulturom, našim prerazumijevanjem, uključujući naše epistemološke pretpostavke. Hjorland tvrdi da ovi epistemološki pristupi ili metateorije imaju fundamentalan utjecaj na teorije o informacijskim korisnicima, na njihovo razumijevanje i njihovo informacijsko ponašanje, kao i na teorije klasifikacija dokumenata, traženja informacija, a i na samo razumijevanje koncepta informacije. Tri osnovna epistemološka pristupa (empirizam, racionalizam i historicizam) u isto su vrijeme i tri osnovne metateorije informacijskog ponašanja. Glavna pretpostavka empiricizma jeste da je korisnik rođen bez ikakvog znanja (tabula rasa) i da svo znanje koje pojedinci steknu dolazi od osjetila (p. 609).

Kao posljedica toga korisnikovo iskustvo je uvijek privatno i fragmentirano. S druge strane, propozicija racionalizma je da pojedinci imaju urođene koncepte koji omogućuju interpretaciju podataka što dolaze od osjetila. To znači da mozak mora raditi po nekom programu ili po nekim pravilima koji određuju sudbinu primljenih informacija i akcije pojedinaca (609). Dok je empirizam blisko povezan s biheviorizmom u američkoj psihologiji, racionalizam je povezan s međudisciplinarnim trendom, poznatim kao

21

kognitivne nauke, koje upoređuju ljudski um s računarom i pokušavaju objasniti logičko rasuđivanje, rad memorije i donošenje odluka kao nešto nad čime vladaju pravila koja se mogu otkriti i koristiti u sistemima umjetne inteligencije (609). Ovaj stav da je naše iskustvo određeno našom psihološkom gradnjom također je stav historicizma; međutim, historicizam vidi ovu gradnju određenu više kulturnim faktorima nego nečim što je urođeno u pojedincima. Hjorland (610) tvrdi da historijska perspektiva, koja razumije korisnike kao društvena i kulturološka bića, te njihovo informacijsko ponašanje kao nešto što je oblikovano epistemološkim teorijama i pretpostavkama, doprinosi analizi polja informacijskog ponašanja i uspostavi početnih teoretskih elemenata. Različite koncepcije i pretpostavke o analizi tema dokumenata su također uvjetovane metateoretskim i epistemološkim pogledima. Hjorland drži da je empirijski pogled u vezi s ˝fizičkom paradigmom˝ u informacijskim naukama, koja smatra analizu teme kao objektivni proces, zasnovan na pretpostavci da je tema dokumenta funkcija riječi u dokumentu i da se čak ponekad tema može opisati tako što će se pronaći ključne riječi u dokumentu. Prema racionalističkom pogledu, subjekat dokumenta je povezan sa znanjem informacijskog korisnika, ili tačnije nedostatkom znanja koje se može ispuniti informacijama. Ovaj ˝kognitivni pogled˝ pretpostavlja da se informacijski sistemi mogu graditi na način da se sadržaj dokumenta poveže s individualnim potrebama tako da se koriste studije kognitivne psihologije o ljudskom procesuiranju informacija. Hjorland tvrdi da je njegov analitički pristup povezan s historicizmom. Različiti opisi subjekta trebaju se koristiti ako je isti dokument prezentiran u različitim bibliotekama (npr. medicinskim ili vojnim), te time u različitim domenima. Hjorland ukazuje da različiti metodi klasifikacije dokumenata reflektiraju različite metateoretske poglede. Empiricizam klasificira dokumente na bazi neke vrste sličnosti kao što su zajednički termini (npr. ˝atlas nauka˝ ili ˝modeli informacijskog ponašanja˝). Takva klasifikacija je obično dobivena statističkom analizom. Racionalizam klasificira dokumente bazirajući se na logičkoj podjeli na vječite i nepromjenljive kategorije, dok se historicizam zasniva na prirodnom razvoju (npr. teorija evolucije) ili na gradnji zajednica znanja (npr. podjeli naučnog rada). Hjorland tvrdi da empirizam i racionalizam prate tradicionalne ideje ˝neutralne˝ ili ˝objektivne˝ klasifikacije. S druge strane, savremena epistemologija ističe teoretski vođen karakter opservacije, što isto tako implicira teoretski stvoren karakter klasifikacija, koja nisu neutralna otkrića nego konstrukcije koje preferiraju neke vrste aktivnosti. Ovo je također povezano s aktivnošću dobivanja informacija iz informacijskih sistema koja je zasnovana na poređenju traženog termina s terminima u dokumentu. Hjorland drži da su ove aktivnosti tradicionalno zasnovane na metateoretskim pretpostavkama empirizma i racionalizma kako je informacija ˝neutralna˝ i ˝objektivna˝. Takav pristup je redukcionistički na način da koristi

22

algoritme bez uzimanja u obzir specifične kontekste različitih pristupa informaciji. On ukazuje da historicizam razumije koncepte kao historijske konstrukcije koje nisu univerzalni fenomeni povezani s mozgom nego su oblikovane kroz specifične društvene aktivnosti i internalizirane tokom učenja. Različite metateoretske perspektive imaju fundamentalni utjecaj na samo razumijevanje koncepta informacije. Po Hjorlandu, mnogi istraživači informacijskog ponašanja, koji zasnivaju svoje teoretske pretpostavke na empiricizmu i racionalizmu, nadaju se da je moguće izvući i izmjeriti količinu znanja iz dokumenata, što je stav koji je povezan s ˝ekstremnim oblikom empirizma/pozitivizma i redukcionizma˝ (616). Hjorland zagovara metateoriju povezanu s historicizmom koji pretpostavlja da su načini na koji su ljudi informirani posredovani institucijama, dokumentima, jezikom i drugim kulturalnim proizvodima, te da se faktualni sadržaj poruka i znakova ne može izolirati od ovih kulturalnih posrednika.

KOGNITIVNI, DRUŠTVENI I MULTIASPEKTNI PRISTUPI

Pettigrew i ostali (2001) izučavaju glavne konceptualne ideje u savremenoj literaturi posvećenoj informacijskom ponašanju. Oni klasificiraju konceptualne okvire i pristupe u istraživanju informacijskog ponašanja u tri glavne grupe: kognitivne, društvene i multiaspektne. Dok kognitivni pristupi fokusiraju teoretsku pažnju na pojedince, društveni pristupi se fokusiraju na društveni kontekst. Multiaspektni pristupi razmatraju veći broj elemenata konteksta, uključujući kognitivni, društveni i organizacijski kontekst. Kognitivni pristup je pristup razumijevanja informacijskog ponašanja prema kojem je pojedinac u centru pažnje. Najvažniji koncept ovog pristupa je struktura znanja koja se primjenjuje od strane pojedinaca kako bi posredovali informacije. Kognitivni i emocionalni faktori su shvaćeni kao nezavisni od konteksta. Istraživači kognitivne tačke gledišta se, dakle, interesuju za izučavanje problema kako će pojedinac primijeniti svoj model, ili pogled na svijet kada su u pitanju potrebe, traženja, davanja ili korištenja informacija. Najprominentniji predstavnici ovog pristupa proučavanja informacijskog ponašanja uključuju Taylora (1991), Belkina (1990), Ellisa (1989), Kulthauovu (1993), Vakkaria (1999), Wilsona (1997) i Erdelezovu (1997). Pettigrew i ostali (2001:53) drže da, iako su pokušaji ovih istraživača da generaliziraju informacijsko ponašanje individualaca rezultirali modelima nezavisnim od konteksta, oni su izgradili opus radova koji je doprinio našem razumijevanju potrebe za informacijama i njihovom korištenju. Društveni pristupi, s druge strane, fokusiraju teoretsku pažnju na društvene, sociokulturalne i sociolingvističke aspekte informacijskog ponašanja. Društveni kontekst se shvata kao ˝nosač značenja˝ prije nego kao distinktivni, faktički entitet odvojen od objekta izučavanja. Pettigrew i ostali (2001) postavljaju Elfredu Chatman i njene tri teorije (teoriju informacijskog

23

siromaštva (1996), teoriju života u krugu (1999) i teoriju normativnog ponašanja (2000)) na čelo ovog preokreta kojim se ističu društveni, kulturalni i afektivni faktori. Ovaj pristup također, uključuje društvene konstrukcioniste kao što su Frohmann (1994), Talja (2001), Tuominen (1997) i Savolainen (1995), koji izučavaju informacijsko ponašanje kao formu diskurzivne akcije, ali isto tako i Pettigrewin (1999) koncept ˝informacijskog tla˝, te autore koji su primjenjivali različite društvene teorije na informacijsko ponašanje kao što su teorija društvenih mreža (Haythornthwaite i Wellman, 1998) i teorija društvenog kapitala (Hersberger, Pettigrew i James, 2000). Pettigrew i ostali (2001:59) primjećuju da ovi autori pokušavaju da razumiju utjecaj interpersonalnih odnosa i dinamiku protoka informacija, te da objasne kako je razmjena informacija dio ljudske komunikacije. Multiaspektni pristupi su se pojavili kada je sve veći broj istraživača počeo da shvata da, zbog kompleksnosti informacijskog ponašanja, bilo koji model zasnovan na samo jednoj tački gledišta, bilo kognitivnoj ili društvenoj, nije dovoljno snažan da opiše, analizira, objasni ili predvidi ovaj složeni fenomen (Pettigrew i ostali, 2001:59-60). Ovi pristupi se umnožavaju kako se istraživanje informacijskog ponašanja proširuje iz bibliotekarskih i informacijskih nauka u polje računarskih, komunikacijskih i organizacijskih nauka. Pettigrew i ostali (2001) identificiraju Sense-Making pristup (Dervin, 1999) i

analizu kognitivnog rada (Fidel i ostali, 1999) kao dva najutjecajnija multiaspektna pristupa u istraživanju informacijskog ponašanja. Međutim, oni također ukazuju na opći model traženja informacija od strane profesionalaca (Leckie, Pettigrew, i Sylvain, 1996), te na koncepte “informacijskog horizonta” (Sonnenwald, 1999) i svakodnevnog traženja informacija (Savolainen, 1995) kao na primjere miješanih pristupa informacijskom ponašanju. KOGNITIVNI KONSTRUKTIVIZAM, KOLEKTIVIZAM I SOCIOLINGVISTIČKI KONSTRUKTIVIZAM

Talja i ostali (2005) identificiraju tri metateorije u savremenim informacijskim naukama: kognitivni konstruktivizam, kolektivizam i sociolingvistički konstruktivizam. Po njima ove metateorije predstavljaju značajne perspektive kada je riječ o traženju informacija i formaciji znanja u informacijskim naukama. Sve ove tri metateorije su podjednako primjenljive na istraživanja u informacijskim naukama, komplementirajući jedna drugu ne preferirajući da budu dominantne. Ova klasifikacija je zasnovana na Gergenovoj (1999) distinkciji između teorija u oblastima psihologije i obrazovanja. Kako je konstruktivizam u informacijskim znanostima najčešće imenovan kao ˝kognitivna tačka gledišta˝, te kako je potrebno napraviti razliku u odnosu na društveni konstruktivizam, ova pozicija je nazvana kognitivni konstruktivizam.

24

Slično, termin kolektivizam je korišten na način da bi uključio ne samo društveni konstruktivizam nego i druge pristupe u informacijskim naukama koji pokušavaju preorijentirati jedinicu izučavanja s nivoa induvidue na nivo društvenog, organizacijskog ili na nivo zajednica. Po Talji i ostalima (2005:92) razlike su očite između kognitivnog konstruktivizma i sociolingvističko konstruktivizma, dok kolektivizam pruža neku vrstu prijelazne pozicije. Kognitivni konstruktivizam se pojavio u informacijskim naukama krajem 70-tih dvadesetog vijeka i od tada se njegova pozicija značajno izmijenila, varirajući fokus od individue prema sociokognitivnim perspektivama. Međutim, osnova ove metateoretske pozicije je nastojanje da vidi produkciju znanja kao proces stvaranja mentalnih modela. Individualni um je mjesto stvaranja znanja. Mentalni modeli se mogu mijenjati s novim osjetilnim podacima ili s novim situacijama. Međutim, mentalni modeli su shvaćeni kao relativno stabilne strukture koje oblikuju informacijsko ponašanje. Jezik se smatra neutralnim elementom koji raportira opservacije i kao prozor kroz koji se “vidi“ govornikov um (Talja i ostali, 2005:93). Ova pretpostavka da je jezik neutralan instrument za pristup mentalnim modelima za Talju (2005) je glavna slabost kognitivnog konstruktivizma. Međutim, oni smatraju da, iako su teoretske pretpostavke kognitivnog konstruktivizma dovedene u pitanje od mnogih autora, kao što su Frohmann (1992) i Hjorland (1992), empirijska istraživanja bazirana na kognitivnom konstruktivizmu mogu biti jako korisna i mogu otvoriti mnoga nova pitanja za istraživanje. Glavni predstavnici kognitivnog konstruktivizma u istraživanju informacijskog ponašanja uključuju autore kao što su Brookes (1980), Todd (1997), Belkin (1982), Ingwersen (1982), i Kulthau (1993). Tematski fokus ovih istraživača jeste reakcija pojedinaca na djelovanje informacijskih sistema. Kao rezultat ovoga glavne oblasti primjene kognitivnog konstruktivizma u informacijskim naukama postale su izučavanje interakcija s informacijskim sistemima, traženje informacija, informacijsko ponašanje povezano sa specifičnim zadacima i slično. Talja (2005:85) ukazuje da fokusiranje na situacijsku i subjektivnu relevantnost čini ovu metateoriju adekvatnom za izučavanje informacijskog ponašanja u specifičnim zadacima, a manje adekvatnom za izučavanje širih društvenih aspekata u traženju i korišćenju informacija, proučavanju kolaborativnog informacijskog ponašanja, ili za izučavanje kulturalne formacije značenja, reprezentacije i kvalifikacije. Kolektivizam je metateorija u informacijskim naukama koja vidi informacijske procese ugrađene u društvenim, organizacijskim i profesionalnim kontekstima. Teoretska pažnja je preokrenuta s individualnih struktura znanja na zajednice koje proizvode, konzumiraju i razmjenjuju znanje. Tematski fokus ove metateorije jeste informacijska praksa i ocjenjivanje relevantnosti u organizacijskim, profesionalnim i strukturiranim zajednicama.

25

Teorije informacijskih nauka koje se mogu smatrati kao teorije kolektivnog pristupa su društveno-kognitivna tačka gledišta (Jacob i Shaw, 1989), analiza domena (Hjorland i Albrechtsen, 1995) i teorija okoliša korišćenja informacija (Taylor, 1991). Najčešća kritika kolektivizma je fokusirana na nejasnoću u definiranju koncepata domena, diskursa i diskurzivnih zajednica, kao i na nejasnoću prilikom definiranja konsenzusa unutar domena ili profesionalnih grupa. Međutim, orijentacija kolektivizma prema praksama profesionalnih grupa i naučnih domena rezultirala je primjenom ove metateorije u radovima koji izučavaju informacijsku praksu i organizaciju znanja u specifičnim domenima i stvaranju specifičnih na domen klasifikacija i indeksnih sistema. Talja i ostali (2005:88) ukazuju da je zbog istog razloga kolektivizam manje primjenljiv u situacijama gdje se radni zadaci realiziraju u timovima koji prelaze disciplinarne i organizacijske granice. Talja i ostali (2005:89) definiraju sociolingvistički konstruktivizam kao sinonim za ˝lingvistički preokret˝ u društvenim naukama, pošto je primarni fokus ovog pristupa na lingvističkim prije nego na mentalnim procesima. Za ovu metateoriju, konverzacija je ˝uvjet bez koga se ne može˝ u konstituciji društvenog svijeta, znanja i identiteta. Glavni filozofski utjecaji na konstrukcionizam su radovi autora kao što su Bakhtin, Volosinov, Foucault i Garfinkel, te kasni radovi Wittgensteina. Talja i ostali (2005:90) tvrde da, dok kognitivni konstruktivizam i kolektivizam pretpostavljaju kako individualni ili mentalni modeli diskurzivnih zajednica imaju relativno stabilnu formu postojanja, sociolingvistički konstruktivizam smatra kako riječi u jeziku ne prenose značenje koje je stabilno. Sociolingvistički konstruktivizam naglašava da je korišćenje jezika zavisno od konteksta. Glavni predstavnici ovog pristupa, kao što su to Talja (2001), Tuominen (1997), Savolainen (1995) i Frohmann (1994), imaju stav da su informacije, informacijski sistemi i informacijske potrebe entiteti koji su proizvedeni unutar postojećih diskursa. Dok i sociolingvistički konstruktivizam i kolektivizam pretpostavljaju da se informacijsko ponašanje pojavljuje unutar granica specifičnih diskursa ili domena, sociolingvistički konstruktivizam je više fokusiran na retoriku, argumentaciju i korišćenje jezika.

NOMOTETIČKE I IDIOGRAFSKE METATEORIJE

Bates (2005) primjećuje da su metateoretski pristupi za istraživanja u oblasti bibliotekarske i informacijske nauke, u ranim godinama, dolazili iz dva pravca – opći društveni pristup i opći naučni pristup – a da zadnjih godina dolazi do ˝posuđivanja˝ metateorija iz drugih oblasti, što je dovelo do neke vrste takmičenja između raznih pristupa. Bates klasificira metateorije u dvije velike grupe: nomotetičke i idiografske metateorije. Nomotetičke metateorije dolaze iz prirodnih nauka, s pretpostavkama da iza svih zbrka realnog svijeta,

26

postoje procesi koji su opći i koji omogućavaju predviđanje i objašnjenje partikularnih pojava. Idiografske metateorije, s druge strane, dolaze iz društvenih nauka. Njihova pažnja je usredsređena na partikularno više nego na opće zakone, insistirajući da se istinsko razumijevanje može dostići samo sastavljanjem i ispitivanjem partikularnog. Bates identificira trinaest metateorija opisanih u nastavku ovog teksta. Prvih pet su idiografski pristupi, miješani pristupi su metateorije broj 5 i 6, a nomotetičke metateorije su od broja 8 do 13. Bates (2005:14) ukazuje da je svaka od ovih metateorija jednim dijelom filozofija, a jednim dijelom metodologija, iako su historični, etnografski, bibliometrijski, inžinjerijski i dizajnerski pristupi primarno metodologije s primjesama filozofije, dok drugi pristupi (konstruktivistički, diskurzivno-analitički, kritični, sociokognitivni, kognitivni, fizički i evolucijski) imaju više filozofske i teoretske orijentacije, što onda znači da imaju i metodološke implikacije. 1. Historijski pristup. U ovom pristupu razumijevanje društvene, političke i ekonomske prošlosti jeste preduvjet za razumijevanje sadašnjosti. Predstavnici ovog pristupa su Hildenbrand (1996), Mack (2000), te Wiegand i Davis (1994). 2. Konstruktivistički pristup. Ovaj pristup dolazi iz pedagogije i sociologije. Pojedinci su pod utjecajem društvenog svijeta u kome žive i u kojem aktivno konstruiraju razumijevanje samog svijeta. Ova metateorija je pod jakim utjecajem autora kao što su Kelly (1963) i Vygotsky (1978), te etnometodologičkih radova Garfinkela (1967). Glavni predstavnici ovog pristupa su Dervin (1999) i Kulthau (1993). 3. Konstrukcionistički ili diskurzivno-analitički pristup. Glavna pretpostavka ove metateorije jeste da pojedinci proizvode i organiziraju društvenu realnost zajedno pomoću jezika. Diskurs je ono što oblikuje informacijske sisteme i informacijski korisnici su proizvedeni unutar postojećih diskursa. Glavni predstavnici ovog pristupa su Talja (2001), Tuominen (1997), Savolainen (1995) i Frohmann (1994). 4. Filozofsko-analitički pristup. Ovaj pristup donosi filozofsku analizu ideja i propozicija u procesima i elementima povezanim s informacijama. Iako filozofija sama za sebe predstavlja mnoge različite metateorije, filozofi koji su se bavili pitanjima vezanim za informacijsko ponašanje kreirali su analize karakteristične za ovu disciplinu kao cjelovitu oblast. Glavni predstavnici ovog pristupa uključuju autore kao što su Patrick Wilson (1997), Blair (2003) i Fuller (2002). 5. Pristup kritičke teorije. Ova teorija uzima za zadatak da razotkrije skrivene odnose moći i dominacije u društvu. Predstavnici ovog pristupa su Harris (1996), Dhy (2001) i Radford (2003).

27

6. Etnografski pristup. Korijeni ovog pristupa su u antropologiji, koja uključuje korišćenje nekoliko terenskih tehnika kao što su opservacija, dokumentacija i intervjuisanje. Glavna namjera istraživača jeste da se uključe u kulturu ljudi koje istražuju i radeći to oblikuju razumijevanje njihovog iskustva i pogleda na svijet. Glavni predstavnici etnografskog pristupa informacijskom ponašanju su Chatman (1992), Kwasnik (1992), Pettigrew (2000), Wilson i Streatfield (1981). 7. Sociokognitivni pristup. Ova metateorija prepoznaje da je informacijsko ponašanje uvjetovano kako individualnim umom, tako i društvenim domenom u kome pojedinac egzistira. Međuovisnost tri centralna elementa informacijskih izučavanja (informacija, informacijske tehnologije i ljudi koji ih koriste) glavni su fokus ovog pristupa. Najprominentnija teorija ovog pristupa je analiza domena (Hjorland i Albzechtsen, 1995). 8. Kognitivni pristup. Kognitivni pristup, koji dolazi iz kognitivne nauke, uzima mentalne modele individualne osobe kao glavni fokus informacijskog ponašanja. Glavni predstavnici ovog pristupa su Belkin (1990), Oddy i Brookes (1982), Ellis (1989) i Ingwersen (1982). 9. Bibliometrijski pristup. Ova metateorija smatra da se dizajn informacijske distribucije i teoretsko razumijevanje društvenih procesa povezanih s informacijama mogu postići analizom statističkih osobina informacija. Najraniji bibliometrijski pristup napravili su Bradford (1953) i Zipf (1949), a savremeniji predstavnici su Brookes (1968), Price (1986), White i McCain (1998). 10. Fizički pristup transferu informacija. Ovaj pristup je nastao iz informacijske teorije Clavdea Shannona u toku 1950-tih i 1960-tih, te uključuje autore kao što su Cherry (1957), Miller (1951), Pierce (1965), Shannon i Weaver (1949). 11. Inžinjerijski pristup informacijama. Glavna pretpostavka ovog pristupa je da je informacijsko ponašanje najbolje kada je kreirano izgradnjom i testiranjem efektivnih informacijskih sistema koji mogu unaprijediti pronalaženje informacija. 12. Dizajnerski pristup orijentiran na korisnika. Ova metateorija je povezana s istraživanjima interakcije ljudi s kompjuterima, u kojima je izgradnja i testiranje informacijskih sistema shvaćeno kao preduvjet za unapređenje pristupa informacijama. Glavni predstavnici su Norman (1988), Nielsen (1993) i Rogers (2004). 13. Evolucijski pristup. U ovom pristupu, fenomeni povezani s informacijama i informacijskim ponašanjem povezuju se sa saznanjima iz biologije i evolucijske psihologije. Glavni predstavnici evolucijskog pristupa informacijskog ponašanja su Sandstrom (1994), Madden (2004) i Bates (2005).

28

TEORIJE

Pettigrew i ostali (2001) primjećuju kako se, iako neki bibliometrijski studiji ukazuju na malu primjenu različitih teorija u informacijskim naukama, pojavljuju interesantne varijacije. Na primjer, Julien (1996) izvještava da je 28% članaka koji se bave informacijskim ponašanjem, a koje je autorica analizirala, zasnovano na koherentnim i eksplicitnim teoretskim okvirima. Četiri godine kasnije, Pettigrew i McKechnie (2001) ukazuju na povećan stepen korišćenja teorija u radovima o informacijskom ponašanju na 58,9%. U 2004. značajan izvještaj o teorijama informacijskog ponašanja (Fisher i ostali, 2005) identificira 72 teorije. U ovom poglavlju predstavit ćemo neke od ovih teorija koje se bave važnim konceptima iz oblasti informacijskog ponašanja. Ti koncepti su: neizvjesnost (Belkin i ostali, 1982); Sense-Making (Dervin,

2003); kognitivni autoritet (Riea, 2005); okoliš ili zajednički kulturni prostor (Chatman, 1991; Hofstede, 1980; Pettigrew, 1999; Sonnenwald, 1999); diskurs (Frohmann, 1994; Olsson, 2003; Talja, 2001; Tuominen i Savolainen, 1997); domen (Hjorland i Albrechtsen, 1995; Talja, 2005); svakodnevni život (Erdelez, 1997; Hartel, 2005; Savolainen, 1995); i različiti koncepti povezani s građenjem mreža i zajednica, kao i s razmjenom informacija (Granovetter, 1973; Talja i Hansen, 2005; Wenger, 1998).

ANOMALNO STANJE ZNANJA

Belkin i ostali (1982:64) ukazuju da tradicionalni informacijski sistemi ne uzimaju u obzir realističnu proceduru pronalaženja informacija jer su izgrađeni na pretpostavkama da takvi sistemi ne mogu koristiti informacije od korisnika o njihovim dilemama, sumnjičavostima i stavovima koji izazivaju neizvjesnost. Kako su ovi faktori najčešće uzroci koji dovode ljude do informacijskih sistema, korišćenje tradicionalnih metoda jeste neadekvatno prilikom identificiranja potreba informacijskog korisnika. Općenito je nerealno pitati korisnika informacijskog sistema koje informacije treba, pošto je baš nedostatak znanja ono što je korisnika dovelo do informacijskog sistema (66). Zbog toga Belkin i ostali predlažu anomalno stanje znanja kao hipotezu, koja kaže da informacijska potreba nastaje iz prepoznate anomalije u korisnikovom stanju znanja u vezi s nekom temom ili situacijom i da, općenito, korisnik nije sposoban da precizno specificira šta je potrebno kako bi se ta anomalija riješila (62). Dakle, po njima, informacijski sistem mora biti interaktivan. Oni opisuju informacijski sistem, zasnovan na njihovoj hipotezi, koji bi radio po sljedećoj proceduri:

1. Korisnik opisuje svoj problem u nestruktuiranoj izjavi (recimo, 2-3 paragrafa).

29

2. Izjava problema je pretvorena u strukturalnu prezentaciju korisnikovog anomalnog stanja znanja od strane računarskog programa analize teksta.

3. U zavisnosti od tipa problemske strukture, jedan od nekoliko

raspoloživih mehanizama izabran je da ispita bazu podataka. U ovom kontekstu, mehanizam je strategija rješavanja anomalnih aspekata problemske strukture.

4. Sažetak (tj. tekst) je isprintan kako bi ga korisnik mogao pročitati.

Istovremeno, korisnik je upoznat s kratkim objašnjenjem zašto je baš taj tekst izabran, ukazujući na aspekte strukture teksta koji je sistem našao značajnim u tom odabiru.

5. Sistem onda inicira dijalog s korisnikom, baziran na informacijama koje

su mu prezentirane, zavisno od korisnikovog ponašanja prema:

a. metodi izbora b. slaganju teksta s problemem, te c. da li se korisnikova informacija promijenila

6. Sistem mijenja mehanizam pronalaženja informacija, ako je to

potrebno, i/ili 7. Sistem preoblikuje problemsku strukturu, ako je potrebno, ili 8. Sistem se zaustavlja, ako je korisnik zadovoljan 9. Sistem se vraća na korak 2. ili 3. (Belkin i ostali, 1982:70).

Model anomalnog stanja znanja smatra se jednim od najutjecajnijih teoretskih koncepata koji je preokrenuo istraživanje informacijskog ponašanja s tradicionalnog pristupa ˝orijentiranog na sistem˝ na savremeni pristup ˝orijentiran na korisnika˝, s fokusom na značaj situacijskih faktora u informacijskom ponašanju (Talja i ostali, 2005:83). Model predstavlja preokret u kojem se teoretska pažnja sa sistema prenosi na korisnika i razumijevanje informacijske potrebe kao individualnog, mentalnog stanja. Belkin (2005:47) tvrdi da taj model ima jasan odnos prema informacijskom ponašanju jer objašnjava zašto se ljudi angažiraju u procesu traženja informacija, te kako se to može objasniti kroz interakciju osobe sa informacijama.

SENSE-MAKING TEORIJA

Savolainen (1993:27) sugerira da je najznačajniji doprinos Dervinove Sense-Making teorije preokret s pristupa orijentiranog na sistem na pristup

orijentiran na korisnika u istraživanju informacijskog ponašanja. Dervin (1993:160) tvrdi kako tradicionalni pristup orijentiran na sistem shvata informaciju kao ciglu, a ljude kao prazne kontejnere u koje se cigla može baciti. Ona predlaže Sense-Making teoriju, koja pretvara prazne kontejnere u

misleća ljudska bića i u kojoj se informacija mijenja iz cigle u glinu koja se

30

oblikuje na jedinstven način u rukama svakog informacijskog korisnika (Dervin, 1983:169). Njena teorija je evoluirala od kognitivne tačke gledišta u 1980-tim do jednog društvenog pristupa u njenim zadnjim radovima. Olsson (2003:17) ukazuje da se Dervinovo rano pisanje može porediti s autorima kao što su Krikelas (1983), Ingwersen (1992), Kulthau (1993), i Wilson (1997), autorima koji su postavljali informacijsku potrebu i neizvjesnost kao centralne koncepte u istraživanju informacijskog ponašanja. Sama Dervin (1992) upoređuje njene rane koncepte s Belkinovim (1982) konceptom anomalnog stanja znanja. Iako mnogi drugi autori (npr. Belkin 1990; Frochmann, 1992) smatraju ovu teoriju kao jedan kognitivni pristup, kasniji radovi o ovoj teoriji postavljaju fokus na društvene aspekte informacijskog ponašanja. Na primjer, Savolainen (1993:18) tvrdi da Sense-Making teorija zauzima jasan konstruktivistički stav, a Talja sugerira da se

ova teorija epistemološki i ontološki slaže s diskurzivno-analitičkim pogledom (1997:71). Glavni koncepti Sense-Making teorije su metaforički interpretirani Sense-Making trokutom koji spaja tri strane: situacija – gap – korišćenje/pomoć

(slika 2). Potraga za informacijom počinje s pitanjima usmjerenim ka stvaranju smisla (making sense) u nekoj situaciji (Case, 2002:70). Počinje

upravo s onim momentom kada smo zaustavljeni u problematičnoj situaciji (Savolainen, 1993:17). Ova ˝nad gapom˝ situacija je viđena u kontekstu vrijeme-prostor u kome informacijski korisnik stvara smisao. Gap je barijera sense-making procesu (procesu spoznavanja). Premošćivanje gapa je strategija za situacijsko

rješavanje problema, a termin korišćenje/pomoć referira na načine na koji su ovi problemi riješeni i na odgovore na postavljena pitanja. Strategije premošćivanja gapa su oblikovani korisnikovom konceptualizacijom kako

gapa i mosta, tako i rješenjima i idejama dobijenim u ovom procesu (Case, 2002:71).

31

Slika 2. Sense-Making metafora (Dervin, 1999)

Pettigrew i ostali (2001:66) primjećuju da je Sense-Making teorija više

fokusirana na različitosti nego na sličnosti, te više na situacijsko i specifično nego na prototipsko, tako da istraživanje informacijskog ponašanja ne mora biti limitirano na pronalaženje jednog centralnog pravila ili grupe pravila, nego treba da traži sva korisna pravila i eksplicitno traži izuzetke, te da to istraživanje omogućava da sam istraživač prepozna kako je on ili ona također informacijski korisnik. Jedna od glavnih pretpostavki ove teorije jeste da informacija ne postoji izvan ljudske aktivnosti, nego da je stvorena u specifičnom trenutku u vremenu i prostoru od strane jednog ili više ljudskih aktera (Dervin, 1992:63). Savolainen (1993:20) ukazuje da Sense-Making teorija smatra društvene

strukture virtuelnim po prirodi. Strukture samo oblikuju manevarski prostor za individualne aktere koji proizvode i obnavljaju ove strukture koje egzistiraju samo u procesu njihove kontinuirane produkcije i obnavljanja, tako da društvena struktura, koja nije kontinuirano dopunjavana energijom i aktovima komunikacije, umire i jednostavno ne postoji. Dakle, razumijevanje aktera i komunikacijskih procesa je neophodno za razumijevanje sense-making procesa.

Sense-Making teoriju identificirali su Pettigrew i ostali (2001) kao

multiaspektni pristup koji se fokusira, kako na unutrašnje (kognitivne), tako i na vanjske (društvene) aspekte informacijskog ponašanja. Ova teorija gleda na ljudski subjekat (akter) kao na tijelo-um-srce-duh koji živi u vremenu-prostoru, krećući se iz prošlosti u sadašnjost, prema budućnosti, usidren u

32

materijalne uvjete; ali u isto vrijeme sposobnim za sense-making apstrakcije,

snove, sjećanja, planove, ambicije, fantazije, te priče koje mogu biti ukorijenjene u vrijeme i prostor, ali isto tako mogu prevazići specifično vrijeme i prostor (Dervin, 1999:730). Dervin (1999:740) definira aktere kao teoretičare njihovog vlastitog svijeta, a to ima implikacije na teoretski i metodološki pristup izučavanju informacijskog ponašanja, koje se treba posmatrati s akterove tačke gledišta, a ne s tačke gledišta istraživača (Dervin, 1992:64). Olsson (2003:34) tvrdi da je jedan od najznačajnijih aspekata Dervinove teorije njezin pristup informacijskom ponašanju kao glagolu, a ne kao imenici, što usmjerava pažnju teorije na sense-making procese više nego na individualne informacijske korisnike ili

proizvode (fizičke ili kognitivne) ovih procesa. Dervin (1999:731) ukazuje da se sense-making teorija, više nego na

nedostižne, uvijek promjenljive i konstantno upitne imenice, fokusira na sense-making procese, koji osnažuju, dovode u pitanje, daju otpor, mijenjaju i ponovo kreiraju ljudske svjetove. Dok je sense-making proces, smisao je

rezultat tog procesa (Savolainen, 1993:16). Na primjer, razumijevanje kulture kao procesa zahtijeva prebacivanje fokusa istraživanja s proizvoda procesa kao što su običaji, tradicije i navike, na proces kreiranja zajedničkih pravila i procedura (21). Metodološki, sense-making teorija je doprinijela istraživanjima informacijskog ponašanja uvođjenjem dvije tehnike intervjuiranja: time-line intervjuisanje i

neutralno propitivanje. Ove tehnike su proizašle iz osnovnih premisa situacija – gap – korišćenje/pomoć modela. Model obezbjeđuje istraživačima instrumente kojima mogu rekonstruirati problematične situacije s kojima su se sudionici istraživanja suočili, te ispitati detalje o tome kako su problemi bili riješeni (Savolainen, 1993:24). Time-line intervju se sastoji od tri dijela.

U prvom je sudionik upitan da opiše problematične situacije, korak po korak, što rezultira u time-line opisom događaja. Drugi dio analizira događaj. U

trećem dijelu, postavljaju se pitanja povezana s dimenzijama ˝situacije˝, ˝gapa˝ i ˝korišćenje-pomoć˝. Tehnika neutralnog propitivanja pruža instrumente za razumijevanje sense-making procesa s korisnikove tačke

gledišta. Otvorena pitanja se postavljaju kako bi se intervju vodio do situacija u kojima se realizira informacijska praksa.

KOGNITIVNI AUTORITET

Patrick Wilson (1983) tvrdi da ljudi konstruiraju znanje na dva načina. Prvi je zasnovan na iskustvu iz prve ruke, dok je drugi način baziran na onome što ljudi uče od drugih – znanje iz druge ruke. Ljudi su primarno ovisni o znanju iz druge ruke. Ako bismo ovisili o znanju iz prve ruke, imali bismo malo saznanja o svijetu (10). Wilson uvodi koncept kognitivnog autoriteta, koji se razlikuje od administrativnog autoriteta, da bi objasnio vrstu autoriteta koji utječe na znanje iz druge ruke.

33

Kognitivni autoritet se razlikuje od pojma ekspert, pošto neko može biti ekspert čak iako niko drugi to ne misli ili ne priznaje (13). Kognitivni autoritet može biti promjenljiv i različito stepenovan, pošto neko može posjedovati više ili manje kognitivnog autoriteta (14). Kognitivni autoritet je relativan u odnosu na domenu interesa, tako da osoba može biti autoritet u jednom domenu, ali istovremeno nemati nikakvog autoriteta u bilo kojem drugom domenu. Dakle, neko može biti autoritet za mnoge ljude s različitim stepenima (ne)uvjerljivosti i u različitim sferama (14). Wilson tvrdi da pojedinac ne može proizvoditi znanje. Pojedinac može samo postaviti propoziciju grupi, i ako grupa prihvati propoziciju kao rješenje nekog pitanja u tom trenutku, onda je učinjen važan korak prema znanju (48). Kognitivni autoritet nije samo limitiran na izrazite pojedince, nego ga možemo prepoznati isto tako i u knjigama, instrumentima, organizacijama, i institucijama (81). Rieh (2002:158) tvrdi da je njeno istraživanje, koje izučava utjecaj istraživačke ocjene kvaliteta informacija i kognitivnog autoriteta na traženje informacija na Internetu, prvo empirijsko istraživanje koje ispituje Wilsonov koncept kognitivnog autoriteta. Autorica je našla da su kvalitet i autoritet, kao kriteriji relevantnosti, važni faktori korisnicima Interneta. Korisnici ocjenjuju kvalitet i autoritet zasnovan na njihovom znanju, reputaciji izvora inofrmacija, strukturi sadržaja, prezentaciji, itd. Sudionici njenog istraživanja su se oslanjali na njihovo znanje domena kako bi pronašli informacije koje imaju kvalitetnu i autoritativnu vrijednost. Kako su sudionici njenog istraživanja bili akademici, oni su davali visok autoritet akademskim informacijama, akademskim i vladinim institucijama, dok su nizak autoritet davali komercijalnim institucijama. Rieh ukazuje da druga istraživanja sugeriraju kako je autoritet oslonjen na referentne grupe, tako da menadžeri banaka daju autoritet informacijama koje su proizvedene u bankama ili financijskim institucijama. Kognitivni autoritet je također ovisio od tipa izvora informacija i njihove reputacije. Izvori s većim stepenom reputacije su uključivali web stranice institucija vlasti, kompanija i web prezentacije konferencija. Sudionici su govorili da mogu vjerovati informacijama kada prepoznaju ime izvora (Rieh, 2002:156). Fritch i Cromwell (2001) predlažu teoretski okvir za ocjenivanje informacija na Internetu s obzirom na kognitivni autoritet. Oni ukazuju da je jedna od teškoća u uspostavi autoriteta za informacije na Internetu odsustvo tradicionalnih pokazatelja autoriteta. Dok u tradicionalnim štampanim medijima, informacijski filteri uključuju izdavačke kuće, urednike, lektore i bibliotekare, skoro da ne postoje filteri za informacije na Internetu, što uvećava značaj potrebe za određenjem kognitivnog autoriteta (2001:500). Da bi se ocijenio kognitivni autoritet na Internetu, Fritch i Cromwell predlažu model za pripisivanje kognitivnog autoriteta za informacije na Internetu (slika 3). Četiri klase informacija - dokument, autor, institucija i pripadnost - ocjenjuju se kroz specifične načine i onda se ocjene individualnih klasa kombiniraju kako bi se dobila ukupna ocjena kognitivnog autoriteta datih

34

informacija. Model je interaktivan tako da se može očekivati stabilno rješenje poslije nekoliko uzastopnih pokušaja. Glavni doprinos ovog modela je donošenje specifičnih kriterija za ocjenjivanje autoriteta za informacije na Internetu.

Slika 3: Model za pripisivanje kognitivnog autoriteta informacijama s Interneta

(Fritch i Cromwell, 2001)

McKenzie (2003) tvrdi da se opis kognitivnog autoriteta ne treba smatrati tačnom prezentacijom vjerovanja ili stavova nego prije svakodnevnim konstruisanjem fakata. U svojoj analizi specifične grupe informacijskih korisnika (žene trudnice), otkriveno je da sudionici koriste diskurzivne tehnike specifične na kontekst kako bi konstruisali autoritet informacijskih izvora. Rezultati njenog ispitivanja demantiraju kognitivnu tačku gledišta koja

35

posmatra kognitivni autoritet kao stabilan i fiksni entitet, te autoritet koji nastaje kao rezultat kognitivnih procesa. Umjesto toga, njeno istraživanje pokazuje da ljudi kreiraju jako fleksibilne i krhke opise kognitivnog autoriteta koji odgovara potrebama interakcije. Sudionici njenog istraživanja nisu uzimali zdravo za gotovo široko prihvaćene biomedicinske ili eksperimentalne oblike autoritativnog znanja, nego su radije konstruisali kognitivni autoritet u konverzacijskim interakcijama.

HALLOVI I HOFSTEDEOVI KULTURALNI MODELI

Hallovi (1976) i Hofstedeovi (1980; 1990) modeli definiraju kulturalne dimenzije prema kojima kulture mogu biti opisane i međusobno upoređene. Dok Hallove (1976) kulturalne dimenzije uključuju kontinuitet brzine poruke, visok/nizak kontekst, koncepte lanaca akcije, prostor, te tok informacije, Hofstede (1994) identificira pet kulturalnih dimenzija: distanca moći, induvidualizam/kolektivizam, ženskost/muškost, izbjegavanje neizvjesnosti i kratkotrajna/dugotrajna orijentacija. Kontinuitet brzine poruke opisuje brzinu kojom različite kulture reagiraju na poruku. Dok kulture visokog konteksta postavljaju veći naglasak na situaciju transmitirane poruke, kulture niskog konteksta stavljaju naglasak na eksplicitnu poruku. Hall razlikuje dva koncepta vremena: polihronično vrijeme (koje se odnosi na situaciju gdje se mnoge stvari dešavaju u isto vrijeme) i monohronično vrijeme (gdje se jedna stvar dešava u isto vrijeme). Dimenzija lanci akcije definirana je kao stepen posvećenosti jedne kulture fazama događaja koje su neophodne da se neki zadatak izvrši. Tok informacije identificira vrijeme za koje poruka prolazi kroz kolektiv. Hofstedeova dimenzija distanca moći opisuje relacije ovisnosti u jednoj

kulturi. Induvidualizam/kolektivizam definira se kao stepen podrške jedne kulture individualnim ili kolektivnim akcijama. Dimenzija muškost/ženskost opisuje ulogu muškaraca i žena u nekoj kulturi. Izbjegavanje neizvjesnosti se odnosi na načine na koji se jedna kultura bavi problemom neizvjesnosti. Komrodi (2005) ukazuje da je, iako su Hallovi i Hofstedeovi modeli bili često korišćeni u istraživanjima informacijskih sistema i u literaturi koja istražuje interakciju čovjeka i kompjutera; upotreba ovih teorija u istraživanjima informacijskog ponašanja bila je limitirana. Međutim, ona identificira dva rada koja koriste ove modele: Steinwachs (1999), Komlodi i Carlin (2004). Steinwachs (1999) koristi Hofstedeovu kulturalnu teoriju da bi ispitala utjecaj nacionalne kulture na komponente informacijskog sistema: proizvođača i sadržaj informacije, korisnika informacije, kanale informacije i posrednika informacije. Fokus njenog istraživanja jeste identifikacija oblasti u kojima nacionalna kultura može igrati ulogu u informacijskim praksama. Ona opisuje informacijske prakse kao sistem koji je karakterističan po prijenosu podataka (sadržaja) od pošiljaoca do primaoca, koristeći izabrani medij – kanal informacije (198).

36

Komponente ovog sistema su pošiljalac informacija, primalac informacija, sama informacija ili sadržaj, te kanal informacije. Sistem se može podijeliti dalje u podsisteme koji mogu sadržavati mnoge kontekstualne elemente uključujući nacionalnu kulturu pošiljaoca i primaoca informacije. Steinwachs tvrdi da se Hofstedeove kulturalne dimenzije mogu koristiti kako bi se ispitao utjecaj nacionalne kulture na informacijske procese. Na primjer, studenti iz kulture koja ima veliku distancu prema moći obrazovani su da poštuju učitelje kao individualce s visokim kognitivnim autoritetom, dok su studenti iz kulture s malom distancom prema moći ohrabreni da rješavaju probleme sami, a originalna riješenja su dobrodošla (200). Slično je i s ostalim kulturalnim dimenzijama: individualizam vs. kolektivizam, muškost vs. ženskost i izbjegavanje neizvjesnosti. Ove dimenzije također

imaju utjecaja na izbor informacijskih kanala i ulogu posrednika informacija u informacijskoj praksi. Na primjer, akademici iz kulture s velikom distancom prema moći češće izbjegavaju eksponirati njihovo znanje u medijima koji su potencijalno pristupačni svima, kao što je na primjer Internet. Slično, kulturalne dimenzije imaju utisak na posrednike informacija. Ako je status informacijskog profesionalca nizak u kulturi koja ima veliku distancu prema moći, onda će postojati teškoće u efektivnom komuniciranju s višim profesionalnim rangovima da bi se uspješno obavila funkcija posredovanja informacijama (202). Komlodi i Carlin (2004) pokušavaju da stvore teoretske temelje za istraživanja utjecaja kulture na procese traženja informacija, bazirajući se na stavove Halla (1976) i Hofstedea (1990). Koriste Marchioninijev (1995) model traženja informacija kako bi identificirali kulturne varijable u procesima traženja informacija, jer taj model pruža jasno definirane korake koji se lako mogu povezati s kulturalnim dimenzijama. Hallova dimenzija kontinuiteta brzine primanja poruke se odnosi na situacije gdje neke kulture lakše primaju brze poruke nego druge. Komlodi i Carlin tvrde da će ova dimenzija jako utjecati na proces traženja informacija tako da će neki korisnici zahtijevati različitu sumu informacija na ekranu kada su informacije prezentirane različitom brzinom. Visok kontekst vs. nizak kontekst

dimenzija će također imati snažan utjecaj na procese traženja informacija, pogotovo u fazi formuliranja pitanja i u fazi interpretacije informacija. Lanci akcije i vremenski koncepti su kulturalne dimenzije koje mogu imati jak utjecaj na fokus traženja informacija. Neke kulture preferiraju situacije u kojima se mnogo stvari dešava u isto vrijeme, dok druge kulture prihvataju, po prirodi, vrijeme kao nešto što ima linearni tok. Prvi koncept ima više šansi da stvori preduvjete za veći broj slučajnog pronalaženja informacija. Tok informacija ima jak utjecaj na očekivanja pristupu informacijama – dok kulture sa sporim tokom informacija imaju više tolerancije za spor prijenos informacija, kulture s brzim tokom informacija očekuju lak pristup informacijama. Dimenzija distance moći ima veliki utjecaj na izbor izvora informacija i na očekivanja pristupa informacijama.

37

Induvidualizam vs. kolektivizam dimenzija ima utjecaja na tipove

informacijske potrebe i tehnike koje se koriste za traženje informacija. Kolektivističke kulture su više orijentirane kolaborativnom traženju informacija i razmjeni informacija. Izbjegavanje neizvjesnosti može strogo utjecati na definiranje i interpretaciju informacijske potrebe.

CHATMANOV “MALI SVIJET”

Koncept “malog svijeta” centralna je tema Chatmanovog istraživanja. Ona je izgradila koncept “malog svijeta”, zasnovanog na radovima teoretičara kao što su Schutz i Luckmann (1974), te Kochen (1989), kako bi opisala ljude koji dijele fizički i/ili konceptualni prostor unutar zajedničkog polja kulturalnog značenja (Chatman, 2000:3). Fokus Chatmanovog istraživanja bilo je informacijsko ponašanje ljudi koje je ona identificirala kao informacijski siromašne osobe, to jest, kao one koji sebe vide uskraćenim za izvore informacija koje bi im mogle pomoći (Chatman, 1997:197). Informacijsko siromaštvo je prije individualna percepcija nego sama nemogućnost pristupa informacijama. Chatman (1998) sugerira da pojedinci minimiziraju njihov kontakt s okolinom i uglavnom traže informacije unutar njihovog “malog svijeta”. Iako se svijet, u širem smislu riječi, može gledati s izvjesnim stepenom zainteresiranosti, većina informacija koja je proizvedena izvan malog svijeta ima kratkotrajnu vrijednost (Burnett i ostali, 2001:537). I što je važnije, samoodbrambena ponašanja i osjećaji nepovjerenja čine informacije izvana takvima da se na njih gleda kao na suviše skupe, ili takve da onaj koji traži informacije ima osjećaj da na kraju krajeva sve to nije vrijedno truda (Chatman, 2000:7). Na primjer, Jaeger i Thompson (2004:100) ukazuju da pojedinci mogu čak u potpunosti odbiti Internet kao izvor informacija zbog njihovog svjetonazora prema kojem su globalizirane informacije povezane s informacijskim imperijalizmom, ili će posjećivati samo one web stranice koje se slažu s njihovim trenutnim pogledima na svijet. Chatmanova istraživanja “malog svijeta” i “informacijskog siromaštva” rezultirala su s nekoliko njenih novih teorija. Najznačajnije Chatmanove teorije za istraživanje informacijskog ponašanja jesu teorija “informacijskog siromaštva”, teorija “života u krugu” i teorija normativnog ponašanja. Korijeni Chatmanove teorije “informacijskog siromaštva” jesu njeni radovi u kojima je istraživala podvorkinje na jednom američkom univerzitetu (1990) i probleme starijih žena u jednom penzionerskom domu (1992). Rezultati prvog istraživanja pokazali su kako siromašni ljudi vide sebe kao nekog ko egzistira u društvenom svijetu u kome su skeptični jedni prema drugima, uplašeni da će biti iskorištavani, te nevoljni da učestvuju u interpersonalnoj komunikaciji bilo s kim, osim s njihovim najbližim članovima porodice (Chatman, 1990:358). Međutim, u njenom istraživanju stanara jednog penzionerskog doma, koji nisu bili ekonomski siromašni, autorica je

38

bila iznenađena rezultatima koji su pokazali ekstremni oblik “informacijskog siromaštva” unutar te populacije. Rezultati su pokazali da stanari tog penzionerskog doma nisu razmjenjivali čak ni najkritičnije informacije, koje su se ticale npr. njihove zdravstvene situacije. Bazirajući se na ovim rezultatima, autorica je predložila šest propozicija teorije “informacijskog siromaštva”:

1. Ljudi koji su definirani kao “informacijski siromašni” vide sebe uskraćenim za izvor informacija koji bi im mogao pomoći.

2. “Informacijsko siromaštvo” dijelom je povezano s klasnom razlikom, odnosno “informacijsko siromaštvo” je uvjetovano outsiderima kojima

se uskraćuje privilegirani pristup informacijama.

3. “Informacijsko siromaštvo” je određeno samoodbrambenim ponašanjima koji služe kao reakcija na određene društvene norme.

4. Tajnost i samoobmana su samoodbrambeni mehanizmi nastali zbog osjećaja nepovjerenja u interes i sposobnost drugih da pruže korisne informacije.

5. Odluka da se rizikuje otkrivanje naših stvarnih problema često se ne donosi zbog percepcije da negativne posljedice nadmašuju potencijalnu korist.

6. Novo znanje će se selektivno uvesti u informacijski svijet siromašnih ljudi. Uvjet koji utječe na ovaj proces jeste relevantnost informacija za rješavanje svakodnevnih problema. (Chatman, 1996:198).

Chatman (1999) je postavila teoriju „života u krugu“ zasnovanu na njenim etnografskim istraživanjima zatvorenika osuđenih na dugotrajne kazne. Pošto zatvorenici shvaćaju da je vanjski svijet izvan njihove kontrole, oni namjerno zaustavljaju kontakte s porodicom i prijateljima, jer novosti iz vanjskog svijeta mogu imati negativan utjecaj na način na koji se oni nose sa svojim životom unutar zatvora. Smatrajući da je kritični faktor u „malom svijetu“, koji se „živi u krugu“, društvena kontrola ili utjecaj koji drugi, naročito insideri, imaju u

držanju ovog svijeta zajedno, Chatmanova (1999) predlaže šest propozicija teorije „života u krugu“:

Propozicija 1: Konceptualizacija „malog svijeta“ je esencijalna za „život u krugu“ zato što uspostavlja legitimne druge (primarno insidere) unutar tog

svijeta koji postavljaju granice ponašanja. Propozicija 2: Društvene norme prisiljavaju da privatno ponašanje prođe kroz javnu kontrolu. Javna arena je ta koja odlučuje je li ponašanje, uključujući informacijsko ponašanje, odgovarajuće ili ne.

39

Propozicija 3: Rezultat uspostavljanja odgovarajućeg ponašanja jeste kreiranje pogleda na svijet. Pogled na svijet uključuje jezik, vrijednosti, značenja, simbole i kontekst koji drži pogled na svijet u privremenim granicama. Propozicija 4: Za većinu od nas, pogled na svijet jeste „život u krugu“. Temeljno, takav život je uzet kao stabilna i zagarantirana struktura. Najčešće je taj život dovoljno predvidljiv, tako da, ako se ne desi neki nepredviđeni problem, onda nema ni smisla tražiti informacije. Propozicija 5: Članovi koji „žive u krugu“ neće prijeći granice njihovog svijeta da bi tražili informacije. Propozicija 6: Pojedinci će prijeći preko informacijskih granica samo ukoliko su ispunjeni sljedeći uvjeti: (1) informacija je shvaćena kao kritična; (2) postoji kolektivno očekivanje da je informacija relevantna; i (3) postoji percepcija da život koji se „živi u krugu“ više ne funkcionira (Chatman, 1999:214).

Teorija normativnog ponašanja predstavljena je u glavnom obraćanju na Internacionalnoj konferenciji o traženju informacija u kontekstu, koja je održana u Geteborgu, augusta 2000. godine. Ova je teorija zasnovana na četiri glavna koncepta – „društvene norme“, „pogled na svijet“, „društveni tipovi“ i „informacijsko ponašanje“. Društvene norme pružaju standarde za pripadnike „malog svijeta“ o tome šta je pravo, a šta pogrešno u datom društvenom kontekstu. Oni daju pojedincima osjećaj uređenosti i ravnoteže, iako dopuštaju stepen društvene kontrole. „Društvene norme“ postavljaju granice „malog svijeta“ i većina pripadnika ne osjeća želju da ih prijeđe (Burnett i ostali, 2001:537). „Pogled na svijet“, kako su ga definirali Burnett i ostali (2001:537), jeste kolektivna percepcija zajednička svim pripadnicima društvenog svijeta u vezi onih stvari koje se smatraju važnim. „Pogled na svijet“ pruža pripadnicima „malog svijeta“ kodove pomoću kojih se može razlikovati važna informacija od informacije koja ima malu važnost u njihovim vlastitim životima. Chatmanova (2000) uvodi koncept „društvenih tipova“ u istraživanje informacijskog ponašanja proširujući koncept Weberovih (1992) idealnih tipova. „Društveni tipovi“ su izgrađeni od pripadnika „malog svijeta“ u skladu s normativnim vrijednostima koje su definirane „društvenim normama“. „Društvene uloge“ su od centralne važnosti za razmjenu ili izbjegavanje informacija unutar „malog svijeta“. Informacije su prihvatljive od poželjnih „društvenih tipova“. Nasuprot tome, ako pojedinac pripada nepoželjnom tipu, on ili ona će imati poteškoća da prevaziđu ovu klasifikaciju, a informacije koje dolaze od ove osobe mogu biti neprihvaćene od drugih (Burnett i ostali, 2001:537). Iako pripadnici „malog svijeta“ mogu biti identificirani kao „društveni tipovi“, na primjer ˝lažov˝, ˝rasist˝, ˝dobričina˝ itd., dva osnovna „društvena tipa“ su insider i outsider,

koje je Chatman posudila od Mertona (1972).

40

„Društveni insider“ postavlja „društvene norme“, uključujući kriterij za primanje novih pripadnika u „mali svijet“. „Društveni outsider“, s druge strane,

smatra se nepripadnikom „malog svijeta“. Sudeći po Thompsonu (2006:51) ova insider/outsider struktura, stvorena od samog „malog svijeta“, jeste

najteža društvena informacijska prepreka. „Informacijsko ponašanje“, u Chatmanovoj teoriji, jeste stanje u kojem pripadnici „malog svijeta“ reagiraju ili ne reagiraju na određenu informaciju. Ovakav koncept informacijskog ponašanja koristan je zato što proširuje koncept aktivnog traženja informacija. Burnett i ostali (2001:538) drže da ovaj koncept omogućava da se razumije zašto inteligentne, razumne osobe, koje imaju definirane potrebe za određenim informacijama, nikada ne počnu tragati za informacijama, odustaju od procesa traženja prije nego su pronašle potrebnu informaciju, ili pak odluče da pasivno čekaju da informacija dođe sama do njih. Zbog toga, normativni način života u „malom svijetu“, u isto vrijeme, i omogućava i sprječava pristup informacijama. Dok se većina stavova o Chatmanovoj teoriji normativnog ponašanja bavi njenim propozicijama (Hersberger, 2003; Sligo i Jameson, 2002; Sligo i Williams, 2001), mali se broj radova bavi konceptima ove teorije (Burnett i ostali, 2001; Huotari i Chatman, 2001; Jaeger i Thompson, 2004). Burnett i ostali (2001) primijenili su koncepte ove teorije („društvene norme“, „pogled na svijet“, „društveni tipovi“ i „informacijsko ponašanje“) na virtualne zajednice i feminističke knjižare. Njihovo istraživanje pokazuje da se koncepti definirani u ovoj teoriji mogu primijeniti za istraživanje različitih zajednica, kako određenih grupa ljudi u specifičnom geografskom prostoru, tako i „malih svjetova“ koji su geografski razbacani. Olssonovo (2003:255) istraživanje pokazuje da se ova teorija može primijeniti također i na akademske zajednice, te da zajednički „pogled na svijet“ uključuje mnogo više od zajedničkog prostora, kao što su, na primjer, zajednički interes ili zajednički konceptualni okvir.

“INFORMACIJSKA TLA”

Karen Pettigrew (1999) izgradila je teoriju „informacijskog tla” pokušavajući da razumije kako bolničarke i stariji ljudi na klinici razmjenju informacije o društvenim uslugama. Ona „informacijska tla” definira kao okoliše, koji se privremeno stvore, kada se ljudi nađu zajedno zbog jedinstvene namjere, pa se iz njihovog ponašanja stvori određena društvena atmosfera koja potiče spontanu razmjenu informacija (811). Razmjena informacija se realizira kroz neformalne interakcije, a da pri tom niko ne izražava potrebu za informacijama. Jedan od najčešćih informacijskih oblika unutar “informacijskog tla” jeste ˝proxy traženje informacija˝ gdje neko traži informacije za nekog drugog. Pettigrewa ukazuje da su “informacijska tla” bogata kontekstom. Mogu se pojaviti bilo gdje i u bilo koje vrijeme.

41

Ljudi se skupljaju na “informacijskom tlu” zbog drugih namjera, a ne zbog razmjene informacija. S obzirom da je društvena interakcija na “informacijskom tlu” primarna aktivnost, tako je onda tok informacija samo njen nusproizvod (Fisher, 2005:187). U takvom okolišu tok informacija se ostvaruje u mnogim neprevidljivim pravcima. Pettigrew i ostali (2001:58) sugeriraju da se ovaj teoretski okvir može koristiti za izučavanje mnogih zajednica gdje se informacije razmjenjuju, kako s nekom namjerom, tako i spontano. Glavne propozicije ovog teoretskog okvira su:

1. Ljudi se skupljaju na „informacijskom tlu” primarno zbog namjere koja nije isključivo razmjena informacija.

2. Na informacijskom tlu prisutni su različiti društveni tipovi, od kojih

većina, ako ne i svi, imaju očekivane i važne, iako različite, uloge u toku procesa razmjene informacija.

3. Društvena interakcija je primarna aktivnost na “informacijskom tlu”, tako da je tok informacija samo nusproizvod.

4. Ljudi su angažirani u formalnoj i neformalnoj razmjeni informacija, a

tok informacija se pojavljuje u mnogim pravcima. 5. “Informacijska tla” se mogu pojaviti bilo gdje, u bilo kojem tipu

privremenog položaja, i iskazana su prisustvom pojedinaca. 6. Ljudi koriste informacije dobivene na “informacijskom tlu” na

alternativne načine, te imaju korist u fizičkim, društvenim, emotivnim i kognitivnim dimenzijama.

7. Unutar “informacijskog tla” postoje mnogi podkonteksti zasnovani na ljudskim perspektivama i fizičkim faktorima; svi ovi podkonteksti zajedno formiraju “grand” kontekst.

(Fisher, Dulrance, i Hinton, 2004). Teorija je bila testirana kroz veći broj empirijskih istraživanja različitih zajednica, kao što su radnici emigranti (Fisher, Marcoux, Miller, Sancher, i Cunningham, 2004), novi emigranti u njujorškom Queensu (Fisher, i ostali, 2004), te zajednici King County u Washingtonu (Fisher, Naumer, Durrance, Stromski i Christiansen, 2005). Literatura sugerira da su najčešća “informacijska tla” mjesta molitve, radna mjesta, mjesta zabave itd. Neka “informacijska tla” se tretiraju kao “fenomeni taoca“, odnosno mjesta u kojima neko ima malu ili nikakvu šansu da izabere prisustvo, kao što su, na primjer, medicinske ustanove, autobusna stajališta, redovi u prodavnicama i slično. Fisher i ostali autori (2006) predlažu korišćenje petnaest faktora u izučavanju “informacijskog tla”, koji su podijeljeni u tri grupe: (1) u odnosu na ljude; (2) u odnosu na mjesto; te, (3) u odnosu na informacije (slika 4).

42

Slika 4: Ljudi – mjesto – informacija: trihotonomija “informacijskog tla” (Fisher, Landry i Naumer, 2006)

Veličina članstva utječe na stepen intimnosti i pristup informacijama. Fisher i ostali (2006) smatraju da poznanstvo s pripadnicima “informacijskog tla” utječe na individualno informacijsko ponašanje, tako da jako homogene grupe, koje se sastoje od snažnih veza, jačaju postojeće veze i pružaju jaku emocionalnu podršku, ali ne i visok nivo novih informacija, dok jako heterogene grupe pružaju slabe veze spajajući, inače nepovezane ljude, te postižu visok nivo novih informacija. Uloge aktera reflektiraju identitet članova, dok društveni tipovi pokazuju poziciju aktera u “informacijskom tlu”. Fokusne aktivnosti su važne zato što dovode ljude zajedno na “informacijsko tlo”. Druge važne karakteristike “informacijskog tla” u odnosu na mjesto jesu druželjubivost, komfornost, permanentnost lokacije, privatnost i ambijentalna buka. Značaj informacije je važna karakteristika “informacijskog tla” pošto informacije koje ono pruža imaju različite stepene koristi za različite ljude. “Informacijska tla” se također mogu ocjenivati prema frekvenciji pojave određenih tema. Način na koji je informacija stvorena i razmijenjena unutar “informacijskog tla” može imati utjecaj na načine na koje je potreba za informacijom, ali i sama informacija, konstruirana. Konačno, važna karakteristika “informacijskog tla” jeste način na koji se određena tema pojavljuje. Fisher i ostali (2006) tvrde da ovaj teoretski okvir može biti koristan u izučavanju informacijskog ponašanja u različitim društvenim prostorima pošto se ove tri grupe varijabli “informacijskog tla” mogu dalje razraditi kao tipologija koja može pružiti specifičan vodič za istraživače.

43

INFORMACIJSKI HORIZONTI

Sonnenwaldowa teorija “informacijskog horizonta” zasnovana je na teoretskim konceptima iz nekoliko disciplina, uključujući informacijske nauke, komunikologiju, sociologiju i psihologiju. Ona (1999:177) tvrdi da je njena teorija izgrađena na idejama autora kao što su Kulthau, Wilson, Belkin i Ingwersen, čiji radovi sugeriraju važnost istraživanja informacijskog ponašanja kao procesa koji uzima u obzir kognitivne, afektivne i kontekstualne faktore, te koji koriste istraživanja iz mnogih disciplina kako bi se uvećalo naše razumijevanje informacijskog ponašanja. Sonnenwaldowa koristi tri temeljna koncepta - kontekst, situaciju i društveni network – s ciljem

kreiranja teoretskog okvira za izučavanje informacijskog ponašanja. Kontekst (npr. akademija, porodični život, klubovi) je shvaćen kao izvor značenja za informacijsko ponašanje (178). Svaki kontekst ima granice koje su fleksibilne, promjenljive i o kojima se može pregovarati. Situacija je grupa povezanih aktivnosti, ili grupa povezanih naracija, koje se pojavljuju u određeno vrijeme. Kontekst je širi od situacije, a mnoge situacije mogu postojati unutar jednog konteksta. Društveni network označava veze u

komunikaciji između individua, a može, kako konstruirati, tako i biti konstruiran situacijama i kontekstima. Sonnenwald (1999) ilustruje kako se unutar specifičnog konteksta pojavljuje situacija, te da društvena mreža pripada kako kontekstu, tako i situaciji, pošto su mnogi pojedinci unutar društvene mreže učesnici u situaciji, ali ne i svi. Sonnenwald (1999) tvrdi da se informacijsko ponašanje može izučavati bazirajući se na konceptima konteksta, situacije i društvenih mreža, te predstavlja pet propozicija koje mogu opisati informacijsko ponašanje. Propozicija 1: Informacijsko ponašanje je protkano, tj. ono oblikuje i oblikovano je od pojedinaca, društvenih mreža, situacija i konteksta (Sonnenwald, 1999:180).

Autorica zasniva ovu propoziciju na teoretskim konceptima nekoliko istraživača informacijskog ponašanja koji su smatrali da kontekst, situacija ili društvene mreže, igraju ulogu u informacijskom ponašanju, kao što su Belkin (1990), Kulthau (1993), Derwin (1999), Chatman (1992) i Taylor (1991). Ova propozicija ukazuje da je informacijsko ponašanje određeno društvenim mrežama, situacijom i kontekstom. Propozicija 2: Pojedinci ili sistemi unutar specifične situacije i konteksta mogu protumačiti, razmišljati i/ili procijeniti promjenu u drugima, u sebi samima i/ili u njihovom okruženju. Informacijsko ponašanje je konstruirano između takvih razmišljanja i procjenjivanja, posebno između razmišljanja i/ili procjenjivanja koja se tiču nedostatka znanja (Sonnenwald, 1999:180).

U situacijama koje kreiraju društveni odnosi promjena je uvijek prisutna. Promjena uzrokuje razmišljanje i/ili procjenu situacije, što može rezultirati prepoznavanjem promjene, odlukom da se promjena ignorira,

44

prepoznavanjem potrebe za informacijom, odlukom da se traži informacija ili odlukom o odabiru strategije da se pristupi informaciji. Propozicija 3: Unutar konteksta i situacije je „informacijski horizont“ u kojem mi možemo djelovati (Sonnenwald, 1999:180).

„Informacijski horizonti“ su određeni društveno i individualno, situacijama i kontekstima. Mogu se sastojati od velikog broja informacijskih izvora, sistema, dokumenata i sl. Propozicija 4: Informacijsko ponašanje se može idealno vidjeti kao kolaboracija između pojedinca i informacijskog izvora (Sonnenwald, 1999:180).

Kolaboracija između pojedinca i izvora informacija je ograničena individualnim „informacijskim horizontom“. To stvara izazov da se razumiju načini kako individualni „informacijski horizont“ može biti proširen da bi obuhvatio prikladne informacijske izvore. Propozicija 5: „Informacijski horizonti“ mogu biti konceptualizirani kao gusto naseljeni prostori (Sonnenwald, 1999:180).

„Informacijski horizonti“ su konceptualizirani kao gusto naseljena mjesta pošto se sastoje od različitih izvora informacija koji imaju određeno znanje jedno o drugome. Fokus ovih pet propozicija jeste na kontekstima i situacijama koje stvaraju razvijajuće „informacijske horizonte“ istovremeno otkrivajući mapu lokacija različitih informacijskih izvora. Propozicije sugeriraju da unutar konteksta i situacije postoji „informacijski horizont“ u kojem pojedinac može djelovati. „Informacijski horizonti“ su određeni, kako društveno, tako i individualno, različitim informacijskim izvorima. „Informacijski horizonti“ su gusto naseljena mjesta s mnogim pretpostavljenim rješenjima. Glavni izazov je proširiti „informacijske horizonte“ kako bi moguća rješenja postala vidljiva (Sonnenwald, 1999:184).

TEORIJA DISKURSA

Foucaultova teorija diskursa često je viđena kao dio „lingvističkog preokreta“ u informacijskim naukama. Međutim, fokus ove teorije nije na lingvističkoj nego više na društvenoj konstrukciji specijaliziranih jezika, grupa ili diskurzivnih zajednica. Racevskis (1983) definira diskurzivnu zajednicu kao grupu ljudi koja, barem u kontekstu specifične uloge, dijeli zajednički prepoznatljivi skup „istinitih izjava“ ili „diskurzivnih pravila“. Foucault (1972) tvrdi da ova pravila određuju šta može biti rečeno u kontekstu jednog diskursa. Grupa takvih uobičajenih „istinitih izjava“, koje drži određena diskurzivna zajednica, definirana je kao „arhiva“ (Foucault, 1972). Olsson (2003:37) ukazuje da Foucaultova koncepcija vidi diskurs kao

45

kompleksnu mrežu odnosa između pojedinaca, teksta, ideja i institucija, u kojem svaki ˝čvor˝ utječe do određenog stupnja na drugi ˝čvor˝, kao i na dinamiku samog diskursa. Drugi aspekt Foucaultove teorije diskursa jeste odnos između znanja i moći. Po Foucaultu, znanje i moć nisu odvojeni entiteti nego je to jedinstven društveni proces: znanje/moć (puovoir/savoir). On ne gleda na moć kao na

nešto što se drži ili što je nametnuto nego radije kao nešto ˝što dolazi sa svih strana˝ (Foucault, 1980:93). To znači da je konstrukcija značenja uvijek, i u isto vrijeme, konstrukcija moći. Talja (1997:68) smatra da diskurzivni analitički pristup pomjera fokus s pojedinca, kao baze za analizu, na opće varijacije formacija znanja. Diskurzivna analiza nam pruža alate da otkrijemo eksplicitna i latentna značenja i namjere u tekstovima, dozvoljava nam da vidimo da čak jednostavno korišćenje lingvističkih instrumenata, kao što je korišćenje aktivnog i pasivnog vremena ili drugačije postavljanje subjekta i objekta, služi prikazivanju određenih grupa kao aktera, a drugih kao primalaca i pasivnih posmatrača (Wodak, 2001). Ovu teoriju u svojim istraživanjima informacijskog ponašanja primjenjivali su Frohmann (1994), Tuominen i Savolainen (1997), Talja (1997; 2001), McKenzie (2003) i Olsson (2003). Frohmann (1994) analizira teorije bibliotekarskih i informacijskih nauka kao grupu diskurzivnih praksi, što motivira istraživanje političke interpretacije informacija, njihovih korisnika i njihovog korišćenja. On tvrdi da je gledanje na korisnike informacija kao na nešto ˝prirodno˝ i ˝objektivno˝ proizvod odnosa između specifične društvene prakse i institucionalnih pokušaja da se uspostavi zatvaranje razpoloživih diskurzivnih elemenata koji izražavaju društvene i osobne identitete. Prema ovom autoru objekat diskurzivne analize jeste diskurs, a podaci diskurzivne analize su elementi govora. Frohman (1994:120) ukazuje da se govorni postupci ne mogu odbaciti kao ˝obične riječi˝ jer njihov smisao ovisi od društvene prakse. Njegovo istraživanje otkriva kako su različiti historijski diskursi u bibliotekarskim i informacijskim naukama konstruirali identitete informacijskih korisnika. Prvo su tehnobirokratske procedure konstruirale diskurs informacijskih potreba, a poslije su potrebe nacionalnih država da skupe kompletno „nacionalno znanje“ prevođene u diskurse naučno konstruiranog univerzalnog jezika za pronalazak informacija. Konačno, imperativi tržišta savremenog potrošačkog kapitalizma kreirali su diskurs koji poziva na preokret teoretske pažnje i njeno usmjerenje na informacijskog korisnika. Tuominen i Savolainen (1997) predlažu okvir za istraživanje korišćenja informacija kao oblik diskurzivne akcije. Primarna ljudska realnost u ovom pristupu jeste osoba u konverzaciji. Konstrukcija određene verzije informacije uvijek zavisi od interaktivne prirode argumentativnog konteksta govora, kao i od pragmatičnih društvenih namjera za koje je ova verzija dizajnirana. To znači da je nemoguće izučavanje korišćenja informacija u smislu izučavanja

46

izolovanog pojedinca ili izučavanja izvan specifičnog konteksta (Pettigrew i ostali, 2001:57). Ovaj pristup usredotočuje pažnju više na kontekst diskurzivne interakcije u kojoj je proizveden kolektivni karakter, nego na individualni govor kao ogledalo unutrašnjih kognitivnih procesa. Tuominen i Savolainen (1997) istražuju diskurzivne konstrukcije primljenih informacija i kako su ove konstrukcije poslije korišćene u govoru i pisanju. Oni tvrde da je znanje proizvod kolaborativnog rada ljudi, a ne individualno posjedovanje, pošto ljudi konstruiraju verzije realnosti u prostorima između njih. Talja (2001) istražuje različite bibliotekarske diskurse i načine na koji ovi diskursi utječu na biblioteke, njihov izbor materijala i njihovu autopercepciju, tako što analizira bibliotekarsku dokumentaciju i intervjue koje je obavila s korisnicima muzičke sekcije u gradskoj biblioteci u Helsinkiju. Ona koristi diskurzivnu analizu kao instrument za ispitivanje načina na koji korisnici konstruiraju stvarnost. Po Talji (2001:10) diskurzivna analiza ne ispituje govor i tekst kako bi precizno opisala stvarnost, nego ispituje kako je stvarnost predstavljena u tekstu, te posljedice različitog predstavljanja stvarnosti. Talja se oslanja na Foucaultovu Arheologiju znanja (1972) i primjenjuje

metodu analize interpretativnih repertoara (Potter, 1996; Wetherell i Potter 1988). Prema ovoj autorici identifikacija interpretativnih repertoara je krajnji proizvod diskurzivne analize. Ona identifikuje tri muzička repertoara u njenom istraživanju, koja dolaze s tri različite tačke gledišta, uključujući repertoar obične kulture, repertoar potrošačke kulture i repertoar mozaične kulture. Repertoar obične kulture je konstruiran konceptom nacionalne države kao reprezentacija najboljih radova nacionalne kulture. Unutar ovog repertoara, biblioteke su korišćene kao obrazovne institucije, a muzika je shvaćena kao kulturno dobro. Nasuprot ovome, unutar repertoara potrošačke kulture muzika je shvaćena kao potrošačka roba. Repertoar mozaične kulture se odnosi na diskurs gdje je muzika pitanje različitosti i pluralnosti. Njeno istraživanje pokazuje da tri kulturna repertoara koegzistiraju u istom prostoru i da se koriste u različitim situacijama. Na primjer, repertoar obične kulture je najčešće korišćen za dobivanje financijske podrške za biblioteke, dok je repertoar mozaične kulture korišćen da zadovolji različite građanske kulturne interese. McKenzie (2003) koristi diskurzivno analitički pristup u istraživanju 19 žena koje prolaze kroz visokorizičnu trudnoću, očekujući blizance. Autorica smatra da njen pristup može ponuditi istraživačima sredstva da se izbjegne posmatranje izjava informacijskih korisnika kao neproblematično predstavljanje njihovih kognitivnih i afektivnih procesa. Ona analizira četiri načina informacijske prakse: aktivno traženje, aktivno skeniranje, svakodnevno nadgledanje i traženje informacija preko drugih (by proxy).

47

Autorica istražuje kako su ovi načini povezani s učesnikovim izjavama o njihovim kontaktima s izvorima informacija. Ona tvrdi da joj je diskurzivno analitički pristup omogućio da uzme u obzir kako karakteristike konteksta traženja informacija u trudnoći, tako i diskurzivnu interakciju između istraživača i učesnika. Rezultati njenog istraživanja pokazuju da su učesnikovi opisi trudnoće s blizancima, kao nečeg rijetkog i neuobičajenog, služili kao opravdanje za neuspjeh u nalaženju korisnih izvora informacija. Kada se traženje informacija događalo, učesnici su to opisivali kao aktivnu i incidentnu informacijsku praksu, koja je uobičajeno prekidana barijerama izvan njihove kontrole. Čak i kada su njihove izjave bili opisi pasivnijeg oblika informacijske prakse, one su služile diskurzivnoj funkciji dokazivanja da su učesnici autonomni akteri. Trudne žene su sebe predstavljale kao povezane s drugima ženama koje aktivno ili preko drugih traže informacije; pažljive prema njihovoj okolini kroz aktivno skeniranje i svakodnevno nadgledanje; i proaktivne kroz stalno traženje i skeniranje informacija kako bi opravdale ulogu koja se od njih očekuje – ulogu trudne žene koja aktivno traži informacije. Olsson (2003) istražuje društveno/diskurzivne konstrukcije istraživača u oblasti informacijskog ponašanja kroz postavke jednog autora iz te oblasti (Brenda Dervin) bazirajući se na Foucaultovom konceptu diskurzivne konstrukcije moći/znanja. Dok Foucaultovi radovi imaju uglavnom historijski i makrosociološki fokus, Olsson koristi teoriju diskursa na mikro nivou pošto smatra da je informacijsko ponašanje polje koje ima mikrosociološki fokus. Olsson (2003:226) sugerira da konceptualni instrumenti diskurzivne analize pružaju nov pogled u procesu ispitivanja odnosa između ljudi i informacija, dopuštajući nam da se pomjerimo iza ograničenja dominantnih pristupa u istraživanju informacijskog ponašanja koja su fokusirana na pojedinca. Rezultati njegovog istraživanja pokazuju da diskurzivni moć/znanje odnosi proizvode, kako formalno, tako i neformalno, informacijsko ponašanje. Ovo istraživanje sugerira da su kognitivni procesi informacijskih korisnika uglavnom vezani za njihov diskurzivni kontekst. Olsson (2003:235) ukazuje da su njihova konstrukcija značenja i konstrukcija autoriteta ˝dvije strane iste kovanice˝. Da bi opravdali njihove vlastite konstrukcije, učesnici su u njegovom istraživanju najčešće vezali njihove konstrukcije s priznatim kognitivnim autoritetima. Međutim, ove moć/znanje strukture nisu primarno nametnute nego su dobrovoljno prihvaćene. Nisu fiksne nego dogovorene u društvenoj praksi.

ANALIZA DOMENA

Iako se analiza domena suprostavlja kognitivnoj tački gledišta, koja uzima pojedinca kao glavni element analize u informacijskim naukama, ona ipak ne zanemaruje individualne kognitivne procese. Ovaj pristup je identificiran kao sociokognitivni pristup (Hjorland, 2002). Temeljna propozicija ovog pristupa

48

jeste da biološki principi određuju dječije spoznajne procese koji su poslije posredovani znacima, značenjima i simbolima kroz proces učenja. Znaci, značenja i simboli, koji su izgrađeni eksternalno, specifični su kulturalno i za domen. Hjorland (2005) ukazuje da ova teorija naglašava internalizaciju kulturalno proizvedenih znakova i simbola, kao i način na koji su kognitivni procesi posredovani kulturnim, historijskim i društveno konstruisanim značenjima. Informacijski korisnici viđeni su kao dio različitih kulturâ, različitih društvenih strukturâ, te različitih domenâ znanja. Hjorland i Albrechtsen (1995:400) smatraju da je analiza domena društveni pristup istraživanjima informacijskog ponašanja, takav da nastoji izučavati domene znanja kao diskurzivne zajednice koje su posljedice društvene podjele rada. Oni sugeriraju da su informacijske nauke, isto kao i biheviorističke, kognitivne i društvene nauke, dugo vremena bile određene metodološkim individualizmom. Kao rezultat toga, mnoga istraživanja informacijskog ponašanja fokusirala su se na kognitivne procese izolirane od društvenog konteksta i historijskog razvoja. Analiza domena prepoznaje da postoji međusobna zavisnost između individualnog i društvenog nivoa u informacijskoj praksi, tako da pojedinci još uvijek imaju svoje kognitivne stilove i poglede na svijet. Međutim, predstavnici ove teorije smatraju da početne tačke istraživanja informacijskog ponašanja trebaju da budu domeni znanja i naučne discipline, a ne ideološke ili psihološke karakteristike pojedinaca. Fokus ove teorije nije izolovan i apstraktan pojedinac, koliko je to diskurzivna zajednica i pojedinci koji pripadaju toj zajednici. Analiza domena je izgrađena na tradiciji radova autorâ koji smatraju disciplinu i domen fokusom njihove teoretske pažnje, kao što su Wilson (1983), Taylor (1991) i Saračević (1975). Jedan od prvih istraživača koji je smatrao specijalnost, disciplinu, domen ili okoliš, kao osnovni element istraživanja informacijskih nauka bio je Patrick Wilson (1983), koji je tvrdio da se trebaju izučavati grupe kao cjeline. Taylorova (1991) teorija okoliša korišćenja informacija također se može smatrati kolektivističkim, pristupom istraživanja orijentiranim na domen. Istraživanja Tefke Saračevića (1975) također su relevantna za analizu domena pošto je takav pristup baziran na predmet snažno ugrađen u operacijske strukture i tradicije akademskog i istraživačkog bibliotekarstva. Talja (2005) sugerira da analiza domena, u stvari, nije nov pristup i da se autori kao što su Diane Crane (1972) i Herbert Menzel (1959) mogu smatrati klasicima analize domena pošto su oni istraživali akademsku informacijsku praksu unutar razlika među disciplinama. Hjorland i Albrechtsen (1995) predlažu moguće primjene analize domena u budućim istraživanjima. Jedna važna primjena mogla bi biti analiza teorija znanja. Po njima informacijski naučnici bi trebali biti sličniji filozofima i sociolozima znanja i nauke, balansirajući između uloge specijaliste o određenoj temi i eksperta informacijskih sistema koji o toj temi nemaju znanja.

49

Dakle, disciplina informacijskih nauka treba pružati generalizovano znanje o paradigmama, metodologijama i tendencijama u proizvodnji znanja, kao i znanje u širem historijskom, društvenom, organizacijskom i političkom kontekstu. Međutim, empirijski radovi ne mogu se nadomjestiti isključivo filozofskim analizama. Analiza domena inspirisana je empirijskim istraživanjima sociologije znanja/nauke i može se primjenjivati u komparativnim studijama komunikacijskih šablona u različitim domenima znanja. Istraživači koji koriste ovu teoriju mogu izučavati korišćenje jezika i koja vrste kulture okupiraju različite domene. Također, može biti koristan metod u ispitivanju interdisciplinarnih tendencija i koncepata različitih disciplina. Talja i Maula (2003) istražuju korišćenje elektronskih časopisa i baza podataka u različitim domenima, uključujući historiju, biologiju, zdravstvene nauke, istraživanja kulture i literature, te koriste četiri međusobno povezana faktora domena da bi analizirali varijacije u akademskoj informacijskoj praksi: veličinu akademskog polja; stepen raštrkanosti; kriterij primarne relevantnosti (tematički/paradigmatički); te knjiga vs. članak artikulaciju.

Još jedno interesantno istraživanje, koje uzima domen kao temeljni element analize, uradili su Fry i Talja (2004). Ovo istraživanje identificira glavna ograničenja prijašnjih studija akademske komunikacije u različitim akademskim disciplinama. Ove redukcije uključuju fokus pomenutih studija na jednu instituciju ili jednu disciplinu, odnosno tendenciju ovih studija da se zasnivaju na širokom disciplinarnom grupiranju, zanemarujući razlike unutar samih disciplina. Fry i Talja koriste Whitleyovu (2000) teoriju epistemologijske i društvene organizacije intelektualnih oblasti kako bi uveli specijalističku oblast kao centralni element analize u komparativnim studijama akademske komunikacije. Autorice tvrde da se zajednice koje proizvode znanje i istraživačka praksa formiraju oko specijalističkih oblasti, prije nego oko discipline. Po njima, akademska komunikacija i informacijska praksa određena je specifičnim kulturnim identitetom, a ne disciplinom.

ANALIZA KOGNITIVNOG RADA

Analiza kognitivnog rada je teoretski okvir koji se primjenjuje u istraživanju informacijskog ponašanja kako bi se analizirala interakcija između ljudi i kompjutera (human-computer interactions) (Fidel i Pejtersen, 2005). Prema

Fidelu i Pejterenu (2004) ovaj pristup je više orijentiran na rad nego na korisnika, te podrazumijeva fokusiranje na fenomene realnog života. Ovaj pristup, za razliku od tradicionalnih pristupa usmjerenih na dizajn sistema, prvo procjenjuje već postojeći sistem, pa tek onda kreira preporuke za dizajn informacijskog sistema. Naime, ovaj pristup ne posmatra ljude, koji se nalaze u interakciji s informacijama, kao korisnike sistema nego prevashodno kao aktere u radno povezanim akcijama. Da bi se izgradio efektivan informacijski sistem,

50

dizajner treba da razumije posao aktera, informacijsko ponašanje aktera, kontekst u kome akteri rade i razloge njihovih akcija. Glavna pretpostavka ove teorije jeste da je informacijska praksa određena dimenzijama predstavljenim na slici 5.

Slika 5. Dimenzije analize kognitivnog rada (Fidel i Pejtersen, 2004)

Fidel i Pejtersen (2005) nude nekoliko pitanja za analizu koji se odnose na svaku dimenziju. Za okoliš unutar kojeg je radno mjesto postavljeno, analitičar može pitati o elementima koji utječu na rad, a koji se nalaze izvan organizacije. Radni domen može biti analiziran pomoću njegovih ograničenja, prioriteta, funkcija, kao i fizičkih procesa i alata koji se koriste. Organizacija može biti ispitana u smislu podjele posla ili društvene organizacije. Zadaci u smislu radnog domena mogu biti analizirani na osnovu različitih faktora, kao što su cilj zadatka, ograničenja, funkcije i instrumenti koji se koriste za obavljanje zadataka. Istraživač može izučavati proces donošenja odluka koje su potrebne za izvršenje zadatka u smislu prikupljanja informacija i korištenja potrebnih izvora informacija. Mentalne strategije koje se mogu koristiti u izvršenju zadatka ispituju se tako što će se pronaći koje strategije i izvore informacija akter preferira, ali i koje strategije su moguće u određenom kontekstu. Konačno, važno je analizirati karakteristike aktera, resurse i vrijednosti kao što su formalno obrazovanje aktera, njegovo polje specijalnosti i iskustvo s

51

radnim domenom. Lični prioriteti i vrijednosti aktera su također značajne varijable za ovu dimenziju. Analiza kognitivnog rada bavi se kompleksnošću interakcije između ljudi i informacija tako što dijeli ispitivani fenomen na ove dimenzije. Dimenzije pokazuju da su neki atributi organizacijski, neki su određeni radnim i tematskim domenom, a drugi su kulturalni ili individualni. Međutim, svaka dimenzija je sama za sebe kompleksna, tako da analiza radnog domena pokušava uskladiti ove kompleksnosti s procesom dizajna. Na primjer, individualna kompleksnost i varijabilnost u informacijskoj praksi uzrokovana je činjenicom da skoro svaka moguća karakteristika aktera može imati utjecaj na njegovo informacijsko ponašanje. Ovaj pristup podrazumijeva kompleksni pristup tako da se fokusira na akterov radni domen prije nego na karakteristike individualnog aktera. Iako analiza radnog domena prepoznaje kako individualni atributi imaju utjecaja na akterovu informacijsku praksu, fokus je na prototipskim atributima aktera za specifične radne domene i radne zadatke, bez obzira na individualne atribute. Kompleksnost okoliša je rješena uvođenjem koncepta ˝invarijante˝. Invarijante su definirane kao osnovni izvori regularnosti, koji su stabilna ograničenja i koji oblikuju ponašanje. Invarijante pomažu da se analiza usmjeri na elemente u okolišu koji imaju značajan utjecaj na informacijsko ponašanje. Na taj način, ovaj pristup pomaže dizajnu informacijskih sistema da se adaptira radnom domenu aktera, ali isto tako gradi mogućnost da se akteri prilagode sistemu u nepredvidljivim situacijama. Analiza radnog domena ne predlaže nijedan specifičan istraživački metod, ali pruža jedan opći pristup, fleksibilan da prihvati prigodne metode zavisno od konteksta koji se ispituje. Iako je fokus na informacijskom ponašanju u kontekstu, što stvara rezultate validne za informacijske sisteme u specifičnom kontekstu, rezultati iz različitih istraživanja mogu biti kombinovani zajedno i generalizirani kako bi informirali dizajn drugih informacijskih sistema. Najvažnija osobina ovog pristupa jeste mogućnost da se ispita interakcija između ljudi i informacija, unutar različitih dimenzija konteksta simultano, jer u stvarnosti sve dimenzije – osobne, društvene i organizacijske – igraju ulogu simultano i međuzavisno (Fidel i Pejtersen, 2005).

52

SVAKODNEVNO TRAŽENJE INFORMACIJA (EVERYDAY LIFE INFORMATION SEEKING)

Svakodnevne aktivnosti, koje nisu u vezi s određenom profesionalnom djelatnošću, nisu privlačile veliku pažnju istraživača informacijskog ponašanja. Pregled konceptualnih pristupa istraživanju informacijskog ponašanja, koji su napravili Petigrew i ostali (2001), pokazuje kako je uobičajeno mišljenje da ˝posao˝ i ˝svakodnevni život˝ predstavljaju dva različita tipa konteksta, čak iako ta razlika nije uvijek sasvim jasna. Hargittai i Hinnat (2005) napominju kako se literatura u oblasti informacijskog ponašanja u početku fokusirala na traženje informacija koje je imalo poslovne ili obrazovne motive. Međutim, oni primjećuju da je svakodnevno traženje informacija (everyday life information seeking - ELIS) pristup koji nam

ukazuje kako se veliki dio traženja informacija, koji se dešava u svakodnevnom životu ljudi, ne odnosi isključivo na njihov posao ili obrazovanje. ELIS model, koji je razvio Savolainen (1995), zasnovan je na ideji habitusa koji je uveo Bourdie. Savolainen (1995:261-262) habitus definira kao

društveno i kulturalno određen sistem razmišljanja, percepcije i procjenjivanja, koji je internalizovan od strane pojedinaca, dok je ELIS definiran kao stjecanje različitih informacijskih (kako kognitivnih, tako i ekspresivnih) elemenata, koje ljudi koriste kako bi se orijentirali u svakodnevnom životu, ili da bi riješili probleme koji nisu direktno vezani za izvršavanje poslovnih zadataka (266-267). Način života je shvaćen kao ˝red stvari˝, te pošto osmišljen red stvari ne mora da reproducira sam sebe automatski, pojedinci se o tome moraju aktivno brinuti. Savolainen (1995:264) ovu aktivnost definira kao ˝majstorstvo života˝, koje može biti pasivno, kada su ljudi zadovoljni primjećujući da sve ide onako kako se očekuje, ali može biti i aktivno, što je povezano s pragmatičnim rješavanjima problema u slučajevima kada je ˝red stvari˝ poremećen. Savolainen predlaže tipologiju „majstorstva života“ baziranu na dvije dimenzije ponašanja za rješavanje problema. Prva dimenzija je kognitivno vs. afektivno (opisuje racionalna razmatranja u situacijama prilikom rješavanja problema), a druga optimizam vs. pesimizam (opisuje očekivanja od procesa

rješavanja problema). Kombinovanjem ovih dimenzija Savolainen je kreirao četiri idealna tipa „majstorstva života“: optimistično-kognitivni, pesimistično-kognitivni, defanzivno-afektivni i pesimistično-afektivni. Glavni koncepti ELIS-a ilustrirani su na slici 6. Način života i „majstorstvo života“ određuju jedan drugog. Vrijednosti, materijalni i društveni kapital, ali isto tako i kulturni i kognitivni kapital, kao i trenutna situacija života, utječu na način i „majstorstvo života“.

53

Slika 6: Osnovne komponente modela ELIS (Savolainen, 1995)

NENAMJERNO INFORMACIJSKO PONAŠANJE

Nenamjerno informacijsko ponašanje može se definirati kao situacija u kojoj ljudi neočekivano traže, nalaze ili koriste informacije, dok su uključeni u druge aktivnosti. U literaturi je identifikovano kao ˝pronalazak bez traženja˝ (Ross, 1999), ˝nailaženje na informacije˝ (Erdelez, 1997), ˝incidentno stjecanje informacija˝ (Williamson, 1998) ili ˝serendipiti˝ (Foster i Ford, 2003). Bates (2002) sugerira da nije nerazumno pretpostavljati da mi 80% svoga znanja apsorbiramo jednostavno bivajući svjesni našeg društvenog konteksta i fizičkog okoliša. To znači da nam samo 20% informacijskog ponašanja ostaje za namjerno rješavanje određenih problema. Uprkos tome, većina tradicionalne literature

54

bavi se ovim aspektom informacijskog ponašanja. Olsson (2004) napominje kako je fokus na informacijskom ponašanju, kao strategiji rješavanja problema, rezultirao time da se ova oblast istraživanja gotovo ekskluzivno bavi namjernim informacijskim ponašanjem. Rezultati njegovog istraživanja (Olsson, 2003) dovode u pitanje kognitivne modele koji pretpostavljaju da je informacijsko ponašanje uzrokovano uglavnom potrebama informacijskih korisnika da zadovolje prepoznate informacijske potrebe. Samo četiri od petnaest učesnika u njegovom istraživanju, izjasnilo se da su njihove konstrukcije dijelom rezultat aktivnog traženja informacija. Umjesto toga, njihove interakcije su bile više nenamjerne, dolazeći uglavnom iz konverzacija s njihovim kolegama, učestvovanjem na konferencijama ili drugim društvenim aktivnostima. Nekoliko drugih autora (Erdelez, 1997; Haythornthwaite i Wellman, 1998; Julien, 1999; Ross, 1999; Talja, 1997) sugerira da je koncept nenamjernog informacijskog ponašanja bio zapostavljen zbog utjecaja kognitivista koji su se bavili strategijama rješavanja problema. Međutim, zadnjih godina, pojava društvenih pristupa preokrenula je primarni fokus istraživača informacijskog ponašanja s individualnih kognitivnih procesa na društveni kontekst. Značajna implikacija ovog preokreta jeste rastući teoretski interes za izučavanjem društvenih i afektivnih faktora koji utječu ne samo na namjerno, nego i nenamjerno informacijsko ponašanje. U ovom poglavlju opisat ćemo glavne koncepte i teorije nenamjernog informacijskog ponašanja, kao što su ˝nailaženje na informacije˝ (Erdelez, 1997), ˝incidentno stjecanje informacija˝ (Williamson, 1998), ˝serendipiti˝ (Foster i Ford, 2003) i ˝pronalazak bez traženja˝ (Ross, 1999). Koncept ˝nailaženje na informacije˝, kao alternativa i/ili dodatak aktivnom traženju informacija, uvela je Erdelezova (1997). Ova autorica (1999) definira ovaj koncept kao nezaboravno iskustvo neočekivanog otkrića korisnih ili interesantnih informacija. To se otkriće događa kada informacijski korisnici traže informacije o jednoj temi, a nađu informacije o drugoj temi; ili kada jednostavno nabasaju na važnu informaciju dok obavljaju svoje uobičajene aktivnosti. Erdelezova (1999) opisuje termin ˝traženje informacija˝ kao neadekvatno, pošto pasivno i oportunističko stjecanje informacija, kao što su neki tipovi razgledanja, skeniranja ili slučajnog pronalaska informacija, više predstavljaju ˝prikupljanje˝ nego ˝lovljenje˝ - aktivno stremljenje koje se sugerira u terminu „traženje“. Tako Krikelas (1983:9) tvrdi da je prikupljanje informacija oblik informacijskog ponašanja kojemu kompletno nedostaje smjer i težak je za izučavanje pošto se bavi kompleksnim i mentalno internaliziranim procesima. Čini se da se i Erdelezova slaže da je ovaj koncept težak za izučavanje. Ona čak postavlja neke interesantne metodološke probleme za istraživače pošto je ˝nailaženje na informacije˝ neočekivano. Međutim, Olsson (2003) tvrdi kako Krikelasov opis ima namjeru da odbaci ovu vrstu informacijskog ponašanja, te, za razliku od Erdelezove, njegovo istraživanje pokazuje da

55

˝nailaženje na informacije˝ nije bilo neočekivano i iznenađujuće učesnicima u njegovom istraživanju. Olsson tvrdi da su učesnici opisivali ove situacije kao situacije koje se ˝društveno˝ pojavljuju kroz neku vrstu neformalne interakcije s kolegama, mentorima i studentima. Inspirisana Wilsonovom (1977) sugestijom da ljudi često pronalaze informacije neočekivano, dok se bave drugim aktivnostima, Williamsonova (1998) uvodi koncept ˝incidentnog stjecanja informacija˝ kako bi opisala nenamjerno informacijsko ponašanje. Autorica (2005:128) sugerira da, iako su Dervinov ˝gap˝, Kulthauova ˝redukcija neizvjesnosti˝ ili Belkinovo ˝anomalno stanje znanja˝ pojmovi koji možda mogu biti adekvatni za izučavanje namjernog informacijskog ponašanja, sva informacijska ponašanja nisu namjerna. Williamsonova (2005:130) tvrdi da i izvori informacija, kao što su prijatelji, porodica ili kolege koji nisu dio informacijskih sistema, trebaju biti uključeni u modele informacijskog ponašanja, pošto oni igraju značajnu ulogu u incidentnom stjecanju informacija. Ovaj koncept je dio ekološke teorije informacijskog ponašanja, koja je razvijena kao rezultat istraživanja svakodnevnog traženja informacija kod starije populacije. Njeno istraživanje pokazuje da je, barem u polju svakodnevnog traženja informacija, nenamjerno informacijsko ponašanje frekventnije od namjernog. Foster i Ford (2003:321) ukazuju da „serendipiti“ ne stoji prominentno u većini dominantnih modela informacijskog ponašanja. Glavni razlog za ovo jeste to što je „serendipiti“ viđeno kao nešto nepredvidljivo, odnosno nešto što je nemoguće kontrolirati. Međutim, oni primjećuju da je nekoliko autora pokazalo barem neke elemente potencijalne kontrole istraživajući koncept ˝pripremljenog uma˝. Također ukazuju da literatura „serendipiti“ prikazuje kao nešto što je, iako na neki način pasivno, još uvijek sposobno da otkrije skriveno znanje. Naime, Foster i Ford (2003) istražuju da li „serendipiti“ može na bilo koji način biti svjesno kontrolirano, i ukoliko je tako, koje se strategije mogu upotrijebiti za takvu kontrolu. Rezultati ovog istraživanja, koje je uključilo 45 istraživača iz raznih disciplina, pokazuju da „serendipiti“ može osnažiti postojeće probleme i rješenja, ali isto tako može i odvesti istraživanje u sasvim novom pravcu. Rezultati također sugeriraju da rješavanje problema, koje je adaptirano od strane mnogih postojećih modela, nije dominantno informacijsko ponašanje. Relativno veliki broj ispitanika je pokazao da otvorenost za nenamjerno informacijsko ponašanje može, ako ne privući „serendipiti“, onda ga barem omogućiti kada se pojavi. „Čitanje iz zadovoljstva“ bilo je uglavnom ignorirano u istraživanju informacijskog ponašanja. Ross (1999) ukazuje da je fokus ove oblasti na korisnom čitanju. Informacija je definirana kao nešto što puni gap u znanju ili mijenja individualnu kognitivnu strukturu. U tom kontekstu, ona se pita da li „čitanje iz zadovoljstva“ može biti izvor informacija koji pomaže ljudima u njihovom životu. Rezultati njenog istraživanja, koje je uključilo 194 čitalaca

56

koji čitaju iz zadovoljstva, pokazuju da su čitaoci nenamjerno nailazili na informacije koje su im pomagale u životu. Susret sa značajnom knjigom bio je slučajan, pošto se knjiga prvobitno čitala zbog drugih namjera, ili čak bez ikakve namjere, isključivo zbog uživanja u čitanju. Ovi rezultati govore da „čitanje iz zadovoljstva“ ili ˝ozbiljna dokolica˝ (Hertel, 2005) može biti ozbiljan izvor informacija koje mogu činiti značajnu ulogu u ljudskim životima. Hertel (2005:316) tvrdi da uzimanje dokolice i uživanja za ozbiljno otvara postojeće i gotovo neispitane granice informacijskih nauka.

ANALIZA DRUŠTVENIH MREŽA

Pettigrew i ostali (2001:58) tvrde da je analiza društvenih mreža dominantan pristup izučavanju društvenih aspekata informacijskog ponašanja. Mitchell (1969:21) definira društvenu mrežu kao specifičnu grupu veza između definirane grupe osoba sa svojstvom, tako da se karakteristike ovih veza, kao cjeline, mogu koristiti u interpretiranju društvenog ponašanja uključenih osoba. Chatman (1992:33) smatra da pojedinac kroz društvene mreže održava svoj društveni identitet dok daje i prima emocionalnu podršku, materijalnu pomoć, informacije i društvene kontakte. Sonnenwald (1999:185) tvrdi da društvene mreže igraju važnu ulogu u informacijskom ponašanju kroz pomoć u definiranju individualnih informacijskih horizonata, aktivno učestvujući u informacijskom procesu. Istraživači koji koriste ovaj pristup pokušavaju da što potpunije opišu mreže relacija, da otkriju prominentne šablone u takvim mrežama, da istraže tok informacija i drugih resursa kroz mreže, te da otkriju efekte koje ove relacije imaju na ljude i organizacije (Garton, Haythdrnthwaite i Wellman, 1997). Temeljni elementi analize jesu relacije koje mogu biti karakterizirane sadržajem, smjerom i jačinom. Veze, koje mogu biti snažne i slabe, povezuju aktere s jednom ili više relacija. Akteri povezani snažnim vezama imaju više vjerovatnoće da razmjenjuju informacije; međutim, razmjena je limitirana na informacije koje već postoje u mreži. Nove informacije najčešće dolaze od aktera koji imaju slabe veze, iako oni imaju manje vjerovatnoće da učestvuju u razmjeni informacija. Granovetter (1982) tvrdi da su slabe veze značajne u građenju mostova u društvenim mrežama. Pettigrew (1999) je koristila Granovetterovu (1982) teoriju značaja slabih veza u njenom istraživanju razmjene informacijskih usluga između bolničarki i starijih ljudi u jednoj klinici. Granovetterova teorija tvrdi da su slabe veze korisnije nego snažne veze u protoku informacija pošto slabe veze posjeduju i imaju pristup novim informacijama. Prema Pettigrewoj ova teorija je korisna za izučavanje informacijskog ponašanja na nekoliko načina. Prvo, jačina veze može proširiti pristup razmjeni informacija u društvenoj mreži. Drugo, pomaže

57

razumijevanju pozicije ljudi u mreži. Treće, ova teorija nas neprekidno podsjeća da je informacija nešto što se dinamično mijenja dok pojedinci komuniciraju, te da bi izučavao prirodu i značenje informacije istraživač treba da dobije perspektivu obje osobe uključene u razmjenu informacija. Haythornwaite (1998) koristi ovu teoriju za izučavanje informacijskog ponašanja u društvenoj mreži, sastavljenoj od 15 studenata koji su komunicirali na daljinu tokom jednog školskog perioda. Autorica tvrdi da joj je ova teorija dozvolila ispitivanje izolacije u ovoj mreži koja se može povezati s mjerama učinka i zadovoljstva. Našla je da je frekvencija komunikacije, kako s brojem veza, tako i s frekvencijom, u relaciji s korištenjem raznovrsnih medija. E-mail je bio važan instrument komunikacije u aktivnijim vezama. Interakcije u mreži postajale su manje fleksibilne pri kraju školskog termina, a pozicije u mreži počele su se konsolidirati oko polovine školskog termina. Johnson (2004) je ispitivala svakodnevno informacijsko ponašanje na uzorku od više od 300 stanovnika Ulaanbaatara u Mongoliji, koristeći Linovu (2001) teoriju društvenog kapitala, koja je zasnovana na analizi društvenih mreža. Društveni kapital je definiran kao resurs ugrađen u društvenu strukturu kojoj se pristupa i/ili se mobilizira u namjernoj akciji. Johnson (2004) tvrdi da njeno istraživanje podržava propoziciju ˝jačine slabih veza˝ koja pretpostavlja da će ljudi, tražeći nove informacije, koristiti slabe veze kako bi pristupili ljudima koji imaju bolje resurse od njihovih. Međutim, različiti resursi ne samo da se nalaze izvan nečije društvene grupe, nego se nalaze i na različitim nivoma društvene hijerarhije. Naime, učesnici njenog istraživanja imali su tendenciju da traže informacije od ljudi koji se nalaze na različitim nivoima društvene hijerarhije, odnosno od ljudi koji su više obrazovani, imaju više iskustva, češće su zaposleni. Ovi rezultati pokazuju da postoje drugi faktori, osim principa manjeg otpora, koji objašnjavaju korišćenje ljudi kao izvora informacija. Učesnici ovog istraživanja bili su spremni uložiti mnogo truda da se povežu s osobama izvan njihove mreže kako bi dobili potrebne informacije. Johnson (2004) zaključuje da teorija društvenog kapitala pruža koristan teoretski okvir unutar kojeg se može ispitivati informacijsko ponašanje i razumjeti kako društvena struktura može utjecati na izbor izvora informacija.

ZAJEDNICE PRAKSE

Lave i Wenger (1991) uveli su termin zajednice prakse (communities of practice) kao integralni dio njihove teorije situacijskog učenja (situated learning). Oni opisuju način na koji ˝pripravnici˝ uče praksu u koju su

uključeni. Brown i Duguid (1992) tvrde da, unutar ovog koncepta, pripravnici ne samo da uče praksu od ostalih pripadnika zajednice, nego se, dok uče praksu, također oblikuju i njihovi identiteti. Da bi proširio ideju društvenog učenja, Wenger (1998) tvrdi da se stvaranje znanja u ovim zajednicama pojavljuje kao rezultat volje ljudi da učestvuju u rješavanju problema i dijeljenju znanja koje je potrebno da bi se određeni problem razriješio.

58

Neki autori (Nirenberg, 1995; Stewart, 1997) ukazuju da je korišćenje ovog koncepta značajna alternativa korišćenju projektnih timova u upravljanjima znanjem. Međutim, također je moguće da i tim postane zajednica prakse kada se počnu stvarati neformalni odnosi. Hutchins (1995) pokazuje kako jedna neformalna zajednica prakse pruža mjesto za učenje novim oficirima u američkoj ratnoj mornarici gdje stariji i iskusniji oficir, iako niži po vojničkom činu, uvodi i nadgleda novog oficira koji je viši po vojničkom rangu. Dakle, glavna razlika između zajednice prakse i projektnih timova jeste u tome što su zajednice prakse definirane po znanju, a ne po zadatku. Ove zajednice, kod mnogih autora, viđene su kao jedan od najefektnijih načina da se gradi i dijeli prešutno (tacit) znanje. Dovgerty (1995) drži da je

najveća konkurentna prednost organizacija ugrađena u neopipljivom i prešutnom (tacit) znanju njihovih uposlenika. Orr (1990) ilustrira korišćenje

naracije, s ciljem razmjene prešutnog znanja, tako što opisuje tehničare koji nisu bili u stanju obaviti određene zahtjevne i složene popravke, ukoliko bi se služili isključivo tekstualnim tehničkim uputstvima. Umjesto da se oslanjaju na pomenuta uputstva, oni su između sebe komunicirali o različitim problemima s kojima su se ranije sretali. Proces ˝pričanja priča˝ omogućio im je da razmjene njihovo neformalno prešutno znanje i da tako dođu do rješenja određenih problema. Wegner (1998) postavlja tri glavne dimenzije zajednica znanja: domen, zajednicu i praksu. Ljudi su povezani jedni s drugima domenom znanja koji nastaje iz zajedničkog razumijevanja situacije u kojoj se nalaze. Ljudi djeluju kao zajednica kroz odnose zajedničkog angažmana koji njegove pripadnike dovodi u zajednički društveni entitet. Kroz praksu, ljudi izgrađuju zajedničke resurse, kao što su instrumenti, dokumenti, rutine, jezik, artefakti i slično, koji akumuliraju znanje zajednice. Wegner (1998) tvrdi da su zajednice prakse temeljno samoorganizirani sistemi. Čak i kada se njihove akcije prilagođavaju vanjskim pravilima, zajednice proizvode praksu, a ne pravila. Međutim, to ne znači da organizacije ne mogu utjecati na njihov razvoj. Wegner (1998) drži da zajednice prakse, iako samoorganizirane, cvjetaju kada se njihova praksa uklapa u njihov organizacijski okoliš. Burnett (2000) tvrdi da ove zajednice aktivno podržavaju incidentno informacijsko ponašanje onako kako je to opisala Erdelezova (1997) i Williamsonova (1998). Po njemu, veliki dio informacijskih aktivnosti unutar ovih zajednica može se smatrati incidentnim prikupljanjem informacija. On predlaže tipologiju koja opisuje kako se pripadnici ovih zajednica ponašaju u smislu njihovog korišćenja informacija i njihovih aktivnosti u traženju informacija. Na najfundamentalnijem nivou, informacijsko ponašanje je podijeljeno na interaktivno i neinteraktivno ponašanje. Primarno neinteraktivno ponašanje jeste ˝vrebanje˝, koje se odnosi na pasivno ponašanje kada pripadnik zajednice preuzme ulogu „čitača“, a ne „pisca“. Interaktivno ponašanje je dalje podijeljeno na dva tipa – neprijateljsko i kolaborativno. Neprijateljsko ponašanje se iskazuje u mnogim oblicima,

59

uključujući ljutnju, spam, te najekstremniji oblik definiran kao ˝cyber

silovanje˝. Kolaborativno ponašanje klasificirano je u dva tipa – ponašanje koje nije specifično orijentirano na informacije i ponašanje direktno povezano s informacijama. U prvi tip spadaju neutralno ponašanje (časkanje i tračevi), humor (igre riječima), te naglašeno ponašanje (emocionalna podrška). Ponašanje specifično orijentirano na informacije uključuje saopćenja, pitanja i zahtjeve za informacijama, te dirigirane grupne projekte.

PRISTUP DRUŠTVENE PRAKSE KOLABORATIVNOM INFORMACIJSKOM PONAŠANJU

Talja i Hansen (2005) tvrde kako razmjena informacija nije dobila veliku pažnju u istraživanju informacijskog ponašanja zbog fokusa ovih istraživanja na pojedince kao izvore znanja. Kolektivni aspekti informacijskog ponašanja konceptualizirani su samo kroz savjetovanje ili utjecaj kolega. Ovakva konceptualizacija sugerira jednosmjerni proces u kome jedan pojedinac savjetuje drugog pojedinca (Talja i Hansen, 2005:113). S rastućim korišćenjem kolaborativnih informacijskih tehnologija, kao što su e-mail, intraneti i video konferencije, kolaborativno informacijsko ponašanje se pojavljuje kao novi smjer i centralno polje istraživanja informacijskog ponašanja. Talja i Hansen (2005:114) definiraju kolaborativno informacijsko ponašanje kao aktivnost gdje dvoje ili više aktera komuniciraju kako bi identificirali informacije za izvršenje nekog zadatka ili rješavanje nekog problema, što uključuje procese identifikacije problema, analize informacijskih potreba, formulacije pitanja, interakcije prilikom prikupljanja informacija, procjenjivanje informacija, prezentiranje rezultata, te primjenjivanje rezultata na rješenje informacijskog problema. Ovo uključuje kako planski timski rad, tako i razmjenu incidentno prikupljenih informacija, ali isključuje situacije kao što je pomoć bibliotekara korisnicima biblioteke u pronalaženju informacija, što se prije može ubrojati u posredovano traženje informacija. Informacijske prakse su dimenzije društvenih praksi i predstavljaju učestvovanje u društvenom svijetu gdje je razmjena informacija isto toliko važna koliko i dostupnost samih informacija. Pristup društvene prakse fokusira se na zajednički oblikovane odnose između informacija, kolaborativne prakse i instrumenata stvorenih za komunikaciju i razmjenu znanja. Da bi pokazali kako je sva informacijska praksa temeljno društvena, Talja i Hansen koriste koncept zajednice prakse koji oni definiraju kao grupu ljudi koja dijeli slične ciljeve i interese, upošljava slične prakse, radi s istim informacijskim objektima, instrumentima i tehnologijom, te sebe predstavlja zajedničkim jezikom. Oni predlažu pristup društvene prakse u istraživanju kolaborativnog informacijskog ponašanja. Glavne pretpostavke ovog pristupa jesu da je informacijska praksa ugrađena u rad i druge društvene prakse, te da se ove

60

društvene prakse oslanjaju na zajednice praktičara, sociotehnološku infrastrukturu i zajednički jezik. Iako model sugerira da se puni krug informacijske prakse odvija u kontinuitetu, informacijske aktivnosti ne moraju biti linearne. U nekim slučajevima, informacija je primljena bez traženja; u drugim, dobivena informacija ne zahtijeva filtriranje i pohranjivanje. Glavni teoretski i praktični ciljevi izučavanja kolaborativnog informacijskog ponašanja jesu ispitivanje kolaborativnih aktivnosti u njihovom prirodnom kontekstu, te primjenjivanje naturalističkih metoda prikupljanja podataka s ciljem dizajniranja sistema koji podržavaju razmjenu znanja i kolaborativnog traženja informacija. Talja i Hansen (2005) identificiraju glavne dimenzije kolaborativnog informacijskog ponašanja koje postavljaju okvir pomoću kojeg se ono može klasificirati i analizirati. Te dimenzije su:

nesinhronizirane i sinhronizirane aktivnosti;

kolocirane i udaljene kolaboracije;

slabo i jako uvezane aktivnosti;

planska i neplanska kolaboracija;

unutargrupna i međugrupna kolaboracija;

direktna i indirektna kolaboracija;

koordinirana i nekoordinirana kolaboracija.

Nesinhronizirana komunikacija može biti, na primjer, korišćenje e-maila, dok je video konferencija primjer sinhronizirane komunikacije. Kolaboracija može biti kolocirana (u istom mjestu) ili udaljena (izvršena preko kompjuterskih umrežavanja). Dok se jako uvezane aktivnosti odnose na razmjenu informacija u direktnoj aktivnoj kolaboraciji s drugima, slabo uvezane aktivnosti uključuju razmjenu incidentno stečenih informacija između ljudi koji inače ne rade zajedno. Kolaborativno informacijsko ponašanje može biti neplansko (pojavljujući se u slučajnim društvenim interakcijama) ili sistematično i planirano unaprijed. Takva vrsta komuniciranja može uključivati ljude unutar iste organizacije (unutargrupna kolaboracija), kao i radne grupe iz različitih organizacija (međugrupna kolaboracija). Direktna kolaboracija je dimenzija kolaborativnog informacijskog ponašanja, slična jako uvezanim aktivnostima, koja se odnosi na direktnu aktivnu kolaboraciju s drugima. Indirektna kolaboracija se odnosi na savjetovanje eksperata putem sistema (npr. sistem preporučivanja) i na društveno razgledanje kroz forume za diskusiju. Koordinirane aktivnosti podrazumijevaju da su ljudi angažirani na zajedničkom cilju ili zadatku, dok se nekoordinirane aktivnosti odnose na situacije kada ljudi ne dijele zajedničke ciljeve ili zadatke, ali rade na istoj lokaciji.

61

Modeli informacijskog ponašanja

Bates (2005:3) definira model kao vrstu prototeorije, te ga predlaže kao probnu grupu odnosa čija valjanost može biti testirana. Slično tome, Case (2002:114) tvrdi da, iako se modeli često bave ograničenim problemima, ponekad mogu prethoditi izgradnji formalne teorije. On primjećuje kako se modeli razlikuju od teorija prema tome što tipično prikazuju njihov sadržaj, konkretnije kroz neku vrstu dijagrama, dok Bates (2005:4) tvrdi da uprkos tome što se modeli često prikazuju u dijagramima, oni se također mogu opisati i rečenicom. Wilson (1999:250) definira modele informacijskog ponašanja kao okvire koji opisuju uzroke i posljedice informacijskih aktivnosti, te opisuju faze ovih aktivnosti. On sugerira da, dok je većina modela informacijskog ponašanja u preteoretskoj fazi, oni pokazuju relacije koje bi se trebale istražiti i testirati. Dakle, modeli pružaju konceptualne i metodološke instrumente za formulaciju hipoteza i teorija (Jarvelin i Wilson, 2003). U ovom dijelu opisat ćemo najpopularnije modele informacijskog ponašanja, uključujući Ellisov (1989) biheviorialni model traženja informacija, Kulthauov (1993) model potrage za informacijama, te Wilsonove (1981; 1997) modele informacijskog ponašanja. Dok Foster (2005) tvrdi kako je glavno ograničenje ovih modela razumijevanje informacijskog ponašanja kao linearnog procesa, Reddy i Jansen (2008:257) smatraju da ovi modeli fokusiraju pažnju na individualnog tragača za informacijama i prikazuju samo jednog korisnika u modelu. Zbog toga ćemo opisati i još dva modela, izgrađena posljednjih godina, koja pokušavaju prevazići navedena ograničenja: nelinearni model informacijskog ponašanja (Foster, 2004) i model razumijevanja kolaborativnog informacijskog ponašanja u kontekstu (Reddy i Jansen, 2008).

ELLISOV BIHEVIORIALNI MODEL TRAŽENJA INFORMACIJA

Ellisov (1989) originalni model izgrađen je na osnovu empirijskih istraživanja koja su uključivala 48 naučnika iz društvenih nauka, a sastoji se od šest elemenata koji predstavljaju šest karakteristika procesa traženja informacija: (1) početak ili posmatranje; (2) razgledanje; (3) uvezivanje; (4) nadgledanje; (5) razlikovanje; te (6) izvlačenje. Kasnije će u ovaj model biti dodana još dva elementa: (1) filtriranje ili provjeravanje, te (2) završavanje (Ellis, 2005:139). Ove su karakteristike više tipovi aktivnosti u procesu traženja informacija nego koraci koje korisnik obavlja u interakciji s informacijskim sistemima, tako da one ne bi trebale predstavljati posebne specifičnosti u dizajnu informacijskih sistema. „Početne aktivnosti“ uključuju identifikaciju materijala i selekciju početnih tačaka traženja. „Razgledanje“ je definirano kao poludirigirano ili polustruktuirano traženje u oblasti potencijalnog interesa. To je vrsta aktivnosti nadgledanja, koja uključuje „skeniranje“ časopisa i sadržaja knjiga,

62

te tome slične aktivnosti. Glavni cilj „razgledanja“ jeste da se korisnicima približe raspoloživi resursi. „Uvezivanje“ je definirano kao aktivnost praćenja lanca citata ili drugih oblika referencijalnih veza između materijala, kako bi se otkrile nove informacije (Ellis i Haugan, 1997:398). Ova aktivnost se može podijeliti na povezivanje unaprijed i unazad. -Povezivanje unaprijed je aktivnost u kojoj su korisnici informacija povezani s novim izvorima, koji se referišu na početni izvor, ili aktivnost kroz koju korisnici prate citate u izvoru informacija. Povezivanje unazad je aktivnost u kojoj korisnik informacija prati reference u početnom izvoru. „Razlikovanje“ uključuje aktivnosti u kojima se informacijski izvori rangiraju po relevantnosti i vrijednosti izvora za potrebe informacijskih korisnika. Uobičajeni kriteriji prilikom rangiranja izvora jesu teme izučavanja, korišteni pristupi i paradigme, kao i referentnost časopisa i autora. „Nadgledanje“ uključuje aktivnosti informacijskih korisnika kojima se oni održavaju u toku događanja u oblasti njihovih interesa. Također, ono uključuje razmjenu informacija, kao i učestvovanje na internacionalnim konferencijama i forumima. „Filtriranje“ je aktivnost koja se odnosi na korišćenje određenih kriterija kako bi se informacija učinila što relevantnijom. Provjeravanje se odnosi na utvrđivanje tačnosti informacije, a „završavanje“ je identificirano kao ˝uvezivanje krajeva˝ kroz finalno traženje informacija.

KULTHAUOV PROCES TRAGANJA ZA INFORMACIJAMA

Kulthauov proces traganja za informacijama je model koji naglašava afektivne i kognitivne aspekte tog procesa, odnosno koji podrazumijeva afektivnost (osjećaje), kognitivnost (misli) i fizičku akciju, ono što je zajedničko za svaku fazu procesa traženja informacija (Fidel, 1993:224). Obrazac je građen na Ellisovom modelu tako što su povezani osjećaji, misli i akcije, a prikladni informacijski zadaci su spojeni za različite faze u procesu traženja informacija (Wilson, 1999:255). Ingwersen i Jarvelin (2005:83-84) ukazuju kako ovaj model sugerira da informacijski korisnici uče tokom traženja informacija, te kako su informacijske potrebe dinamične. Kulthau (2005:230) tvrdi da model prikazuje traženje informacija kao proces konstrukcije jer je zasnovan na George Kellyjevoj teoriji personalne konstrukcije. Model uključuje nekoliko faza – iniciranje zadatka, selekciju teme, prefokusno istraživanje, formulaciju fokusa, prikupljanje informacija, završavanje traženja informacija i prezentaciju (Kulthau, 2005:230-231). Prva faza je faza iniciranja gdje informacijski korisnik postaje svjestan svoje potrebe za informacijama. Najuobičajeniji osjećaji u ovoj fazi jesu nesigurnost i neshvaćanje. Kroz fazu selekcije, bira se opća tema za traženje informacija. Osjećaj optimizma je glavni osjećaj u ovoj fazi i korisnik je spreman da počne s traženjem. Prefokusno istraživanje je faza u kojoj korisnik traži i istražuje opće informacije o temi. Osjećaji kao što su nesigurnost i zbunjenost u ovoj fazi se povećavaju. Tokom formuliranja fokusa informacijski korisnik počinje

63

da struktuira problem, što znači da se njeno ili njegovo samopouzdanje povećava. Prikupljanje se odnosi na fazu kada se sakupljaju relevantne informacije. Kako korisnik postaje samopouzdaniji, osjećaji nesigurnosti se smanjuju. Konačno, faze završavanja traženja informacija i prezentacije odnose se na kompletiranje traženja, što omogućava korisniku informacija da upotrebljava informacije i da prezentira rezultate traženja.

WILSONOVI MODELI INFORMACIJSKOG PONAŠANJA

Wilsonov model iz 1981. godine (slika 7) pokazuje kako je proces traženja informacija iniciran informacijskim potrebama korisnika. Poslije toga, korisnik upućuje zahtjeve ka formalnim ili neformalnim izvorima i sistemima, kako bi zadovoljio svoje informacijske potrebe. Ovaj proces rezultira uspjehom ili neuspjehom u traženju relevantnih informacija. Neuspjeh u traženju informacija uzrokuje korisnikovo nezadovoljstvo, što dovodi do toga da on/ona adaptira svoje traženje koristeći različite informacijske sisteme i izvore. Model također pokazuje da procesi traženja informacija mogu uključiti i razmjenu informacija s drugim ljudima. Wilson (2005:31) tvrdi da se informacije, koje su viđene kao korisne, često proslijede drugim ljudima od osobe koja traži informacije.

Slika 7. Wilsonov model informacijskog ponašanja iz 1981. godine (Wilson, 1999)

Wilsonov drugi model iz 1981. godine (slika 8) pokazuje kako informacijska potreba nije primarna nego sekundarna ljudska potreba, koja je inicirana drugim osnovnim potrebama. Ove potrebe su rezultat ličnih potreba (fizioloških, afektivnih i kognitivnih), društvenih uloga, te rezultat djelovanja konteksta okoline koji uključuje radne, sociokulturne, političko-ekonomske i fizičke faktore. Model također pokazuje kako korisnici, prilikom traženja informacija, mogu nailaziti na različite vrste barijera, koje mogu biti personalne, interpersonalne, i/ili barijere u okolini.

64

Slika 8. Drugi Wilsonov model informacijskog ponašanja iz 1981. godine (Wilson, 1999)

Wilsonov model iz 1996. godine predstavlja temeljnu reviziju njegovog modela iz 1981. Razvoj ovog modela zasnovan je na studijama iz različitih akademskih polja, koja, osim informacijskih nauka, uključuju teoriju donošenja odluka, psihologiju i istraživanja inovacija, zdravstva, potrošača i komunikacija. Model instrumentalizira krug informacijskih aktivnosti, od iniciranja informacijske potrebe do faze kada informacija bude korištena, odnosno do faze procesuiranja i korišćenja informacije. Barijere za traženje informacija iz njegovog modela iz 1981. godine, zamijenjene su interventnim varijablama koje uključuju psihološko-demografske, interpersonalne, kontekstualne i karakteristike izvora. Drugim riječima, glavna razlika između starog i novog modela jeste razumijevanje da utjecaj interventnih varijabli može podržavati i sprječavati korišćenje informacija, te da postoje različiti tipovi ponašanja prilikom traženja informacija. Također, ovaj model uključuje definiciju mehanizama za aktiviranje koja objašnjava ponašanje korisnika. Mehanizmi za aktiviranje su psihološki faktori, objašnjeni različitim teorijama, koji iniciraju procese informacijskog ponašanja.

65

FOSTEROV NELINEARNI MODEL INFORMACIJSKOG PONAŠANJA

Foster (2004) je izgradio nelinearni model informacijskog ponašanja zasnovan na njegovom istraživanju interdisciplinarnog informacijskog ponašanja. Prvobitna analiza 45 intervjua s akademskim i postdiplomskim istraživačima sugerirala je da aktivnosti traženja informacija uključuju tri sekvencijalne faze: početnu, srednju i finalnu. Međutim, dalje testiranje rezultiralo je pojavom dodatnih značajnih tema i aktivnosti koje ne mogu biti objašnjene ovim modelom u fazama. Ovo je promijenilo njegovo razumijevanje traženja informacija kao linearnog procesa, koji se sastoji od faza, u razmišljanje o procesima traženja informacija koje mogu biti opisane u smislu konkurentnih, neprekidnih, kumulativnih i kružnih ciklusa, koji se pojavljuju kroz čitav projekat. Foster (2004) klasificira ove koncepte i aktivnosti u tri središnja procesa – otvaranje, orijentacija i konsolidacija. Ova tri središnja procesa postavljena su unutar tri nivoa kontekstualne interakcije – vanjski kontekst, unutrašnji kontekst i kognitivni pristup.

Slika 9. Fosterov nelinearni model informacijskog ponašanja (Foster, 2005)

„Otvaranje“ uključuje nekoliko potencijalnih aktivnosti kao što su široko istraživanje, eklekticizam, umrežavanje, traženje ključnih riječi, razgledanje, nadgledanje i serendipiti. Po Fosteru (2004:233) „otvaranje“ nije početna

66

tačka u traženju informacija, nego je to više proces kretanja iz stanja orijentacije u traženje, istraživanje i otkrivanje informacija. „Široko istraživanje“ je definirano kao svjesno proširivanje traženja da bi se uključilo što više tipova informacija, izvora, koncepata i disciplina. „Eklekticizam“ je identificiran kao prihvatanje, prikupljanje i pohranjivanje informacija iz širokog spektra izvorâ, često tokom dugog vremenskog perioda, kako bi se otkrile nove ideje i koncepti. „Umrežavanje“ je jedna od glavnih aktivnosti, koja se manifestira kroz konferencije, društvena okupljanja i Internet. Umrežavanje omogućava razmjenu informacija u kontekstu ograničenih resursa, kao i u uvjetima prenatrpanosti informacijama. „Traženje ključnih riječi“ je identificirano kao aktivnost istraživanja podataka i online časopisa. „Razgledanje“ je jedan od glavnih procesa u pristupu

informacijama, a „nadgledanje“ ima slično značenje kao i u Ellisovom (1989) modelu. „Serendipiti“ je metoda za identificiranje nepoznatih izvora i blisko je povezano s „razgledanjem“, „eklekticizmom“ i „umrežavanjem“. Procesi orijentacije bave se identifikacijom, kao i određivanjem smjera kojeg treba slijediti prilikom traženja informacija. Uključuju aktivnosti kao što je identifikacija problema, izgradnja slike, preispitivanje, identificiranje ključnih riječi, te određivanje oblika postojećih istraživanja. „Identifikacija problema“ jeste primarna komponenta procesa orijentacije, koja traje neprestano do okončanja traženja informacija. „Izgradnja slike“ je ucrtavanje mape koncepata, kako na papiru, tako i u umu. „Preispitivanje“ je određivanje ˝gdje sam ja sada˝ i identifikacija jaza u znanju, a „identificiranje oblika postojećeg istraživanja“ podrazumijeva identificiranje imena, članaka i mišljenja u određenoj disciplini ili domenu. Foster (2004:234) tvrdi kako je proces konsolidacije manje vjerovatan kao početna tačka u traženju informacija. On uključuje aktivnosti kao što su „znati dovoljno“, finiranje, „pročešljavanje“, inkorporiranje, provjeravanje i završavanje. „Znati dovoljno“ je proces u kojem se definira da li je sakupljeni materijal dovoljan ili ne, za trenutne informacijske potrebe. „Finiranje“ je blisko povezano s odabirom užeg fokusa. „Odvajanje“ je proces selekcije relevantnog materijala, a „inkorporiranje“ je proces informacijske organizacije koji se odnosi na stavljanje materijala u odgovarajuće relevantne kolekcije. „Provjeravanje“ se uglavnom odnosi na provjeravanje tačnosti citata i referensi, a „završavanje“ se može sastojati od različitih aktivnosti kao što su razgledanje, traženje ključnih riječi i umrežavanje. Ovi središnji procesi uzimaju u obzir interakciju između istraživača informacija i njenog/njegovog kognitivnog procesa, te unutrašnjeg i vanjskog konteksta. Glavni vanjski faktori koji utječu na informacijsko ponašanje jesu društveni i organizacijski faktori, vrijeme, navigacioni problemi i pristup izvorima informacija. Unutrašnji faktori uključuju osjećaje i misli, suvislost, kao i znanje i razumijevanje. Kognitivni pristup se odnosi na korisnikovo razmišljanje i volju da identifikuje i koristi informacije. Četiri glavna kognitivna pristupa su: fleksibilnost i prilagodljivost, otvorenost, „nomadska misao“ i cjelovit pristup.

67

Glavni doprinos Fosterovog nelinearnog modela jeste novo razumijevanje informacijske prakse kao skupa kompleksnih, nastajućih i konkurentnih procesa. Model je vrijedna alternativa ranijim tradicionalnim obrascima kao što su Ellisov (1989), Kulthauov (1993) i Wilsonov (1981, 1996). Ovaj model pokazuje kako se informacijsko ponašanje mijenja sa svakom kontekstualnom promjenom i sa svakim novim iskustvom u traženju informacija. Foster (2004:235) tvrdi da su aktivnosti traženja informacija analogne zamišljenoj situaciji u kojoj tragalac za informacijama drži čitavu paletu mogućih prilika i oblika informacijskog ponašanja, te tu paletu ima na raspolaganju u bilo kojem datom momentu. Tabak i Willson (2012) se slažu s Fosterovom konceptualizacijom informacijske prakse kao nelinearnih procesa, ali predlažu novi nelinearni model koji naglašava međuzavisnost konteksta i informacijske prakse. Ovaj model zamjenjuje slojeve konteksta (kognitivni pristup, unutrašnji i vanjski kontekst) oko središnjih informacijskih procesa, s interaktivnom cirkulacijom kontekstualnih elemenata. Glavna propozicija njihovog modela jeste da informacijska praksa i kontekstualni elementi simultano oblikuju jedni druge. Tabak i Willson (2012) tvrde da je glavni razlog za nelinearnost informacijskih procesa ova simultana i konstantna promjena akterovih interesa, briga i prioriteta.

MODEL ZA RAZUMIJEVANJE KOLABORATIVNOG INFORMACIJSKOG

PONAŠANJA

Reddy i Jansen (2008:256) primjećuju kako se većina modela informacijskog ponašanja fokusira na individualnog tragaoca informacija. Talja i Hansen (2005:113) ističu kako nije u pitanju samo to da istraživači informacijskog ponašanja svoju teoretsku pažnju tradicionalno fokusiraju na individualnog tragaoca i korisnika informacija, nego i da su informacijski sistemi uglavnom bili dizajnirani da pomažu ljudima kao pojedinačnim akterima angažiranim u informacijskim aktivnostima. Reddy i Jansen (2008:257) smatraju da su dva glavna razloga za takvu konceptualizaciju informacijskog ponašanja: (1) fokus na uobičajene šeme interakcije između pojedinca i tehnologije; te (2) naglasak na individualnom, a ne na kolaborativnom radu. Kako je kolaborativno informacijsko ponašanje suštinski aspekt organizacijskog rada, te kako je razumijevanje ovog ponašanja ograničeno, Reddy i Jansen su izgradili model kolaborativnog informacijskog ponašanja zasnovanog na rezultatima dva empirijska rada, odnosno istraživanja o funkcioniranju dva zdravstvena tima. Radovi su kreirani na osnovu aktivnosti u dva različita bolnička konteksta: prvi na hirurškom odjelu intenzivne njege u jednoj velikoj gradskoj bolnici, a drugi na odjelu hitne pomoći u maloj seoskoj bolnici. U oba slučaja identificirane su tri glavne karakteristike kolaborativnog informacijskog ponašanja.

68

Prvo, komunikacija je bila jako važna komponenta. Naime, dok je individualno informacijsko ponašanje bilo zastupljeno u obliku jednostavnih pitanja i odgovora, kolaborativno informacijsko ponašanje je imalo mnogo kompleksniju šemu: traženje – razumijevanje traženja informacija. Drugo, kompleksnost informacijske potrebe bila je glavni izvor kolaborativnog informacijskog ponašanja. Drugim riječima, kada je informacijska potreba jednostavna, tada individualni pripadnik tima ne treba pomoć od drugih; no, ukoliko je informacijska potreba jako kompleksna, onda pripadnici tima često podijele određeni zadatak, i to tako da se svaki pripadnik fokusira na određenu, odnosno različitu komponentu informacijske potrebe. Treće, tehnologija je igrala važnu, ali samo podržavajuću ulogu u aktivnostima kolaborativnog informacijskog ponašanja. Ovi radovi pokazuju kako, za razliku od individualnog informacijskog ponašanja gdje je interakcija s informacijskim tehnologijama zadnji korak u traženju informacija, u aktivnostima kolaborativnog informacijskog ponašanja ovo je često prvi korak (Reddy i Jansen, 2008:265). Rezultati oba istraživanja pokazuju kako postoji jasan odnos između individualnog i kolaborativnog traženja informacija s preklapanjima između njih u bitnim karakteristikama. Zbog toga je i njihov model (slika 10) prezentiran kao spektar, gdje je informacijski okoliš viđen uzduž dvije ose – ose ponašanja i ose konteksta. Osa ponašanja je ilustrirana kao spektar koji se kreće od traženja do korištenja informacija, a osa konteksta kao spektar koji se kreće od individualnog do kolaborativnog informacijskog ponašanja. Bilo koji informacijski incident može se klasificirati upotrebom ovih koordinata. Na ekstremnoj strani kontekst spektra usredsređen je na individualno traganje za informacijama na direktan način, koristeći jedan jedini sistem kako bi se zadovoljila jednostavna informacijska potreba. Na suprotnoj strani spektra traženje je konverzacijsko, uključuje višestruke sisteme, a informacijska je potreba jako kompleksna.

69

Slika 10. Individualno vs. kolaborativno informacijsko ponašanje (Reddy i Jansen, 2008)

Aktivnosti individualnog i kolaborativnog ponašanja razdvojene su faktorima koji iniciraju preokret od individualnog ka kolaborativnom informacijskom ponašanju. Inicijalni faktor je definiran kao ekstremni događaj u okolišu koji inicira kolaborativno informacijsko ponašanje unutar formalne ili neformalne grupe ljudi (Reddy i Jansen, 2008:267). Reddy i Jansen (2008:267-268) identificiraju četiri glavna inicijalna faktora kolaborativnog informacijskog ponašanja: (1) kompleksnost informacijske potrebe; (2) fragmentirani informacijski resursi; (3) nedostatak znanja domena; te (4) nedostatak neposredno pristupačnih informacija.

70

REZIME

Najvažniji povod i motiv za pisanje ove knjige jeste nedostatak literature iz oblasti informacijskog ponašanja objavljene na južnoslavenskim jezicima. Zbog toga se nadamo da će ova knjiga, između ostalog, poslužiti i kao uvod u istraživanje informacijskog ponašanja svim zainteresiranim, a posebno čitateljstvu iz srodnih akademskih područja kao što su komunikologija, istraživanja novih medija i Interneta, informacijske nauke, informatika, te mnoge druge naučne oblasti i discipline koje se ekplicitno ili implicitno bave konceptima informacija. Drugim riječima, ova je knjiga imala namjeru da prikaže osnove izučavanja informacijske prakse. Nakon uvoda, u kojem smo definirali pojam informacijskog ponašanja, napravili smo kratki historijski pregled izučavanja informacijskog ponašanja. U središnjem dijelu knjige opisali smo najvažnije metateorije, teorije i modele informacijskog ponašanja. Oblast informacijskog ponašanja definirana je kao izučavanje načina pomoću kojih ljudi traže, upravljaju, daju i koriste informacije u različitim kontekstima. Iako su neki autori ovakva istraživanja nazivali, i još uvijek nazivaju, oblašću informacijske prakse, čini nam se da je danas postalo uobičajeno da ova oblast nosi naziv informacijsko ponašanje, te da je postignuta neka vrsta

konsenzusa oko tog imena. Historija izučavanja informacijskog ponašanja može se uvjetno podijeliti na tradicionalne i savremene pristupe. Glavna razlika između ova dva pristupa jeste u tome što pripadnici savremenih pristupa vide sebe kao istraživače koji su orijentirani na korisnika, dok su tradicionalni pristupi uglavnom bili orijentirani na sistem. U tradicionalnim pristupima informacija se smatrala objektivnom, korisnici informacija bili su viđeni kao input-output informacijski procesori, a

istraživanje je bilo fokusirano na izvore informacija koje se trebaju transportirati od sistema ka korisniku. U savremenim pristupima informacija je shvaćena kao subjektivna, informacijski korisnici su viđeni kao konstruktivni i aktivni, a istraživači svoju teoretsku pažnju usmjeravaju na situacijski kontekst. Savremeni se pristupi mogu podijeliti na osnovu toga kako definiraju taj situacijski kontekst, odnosno na kognitivne i društvene pristupe informacijskom ponašanju. Dok je fokus kognitivnog pristupa na pojedincu, društveni se pristupi fokusiraju na društveni kontekst. Kognitivni pristup informacijskog korisnika najčešće definira kao osobu koja treba pomoć, dok društveni pristupi korisnike vide kao stručne ili kulturne eksperte. Kognitivni pristup korisnika shvata kao jednodimenzionalnog izoliranog intelektualca, a društveni pristupi ga vide kao višedimenzionalno društveno biće.

71

Nakon navedenog historijskog pregleda, opisali smo najvažnije metateorije, teorije i modele informacijskog ponašanja. Posebno smo analizirali četiri klasifikacije metateorijâ. Prva klasifikacija je zasnovana na epistemološkim pogledima i pretpostavlja tri osnovne metateorije informacijskog ponašanja: empirizam, racionalizam i historicizam. Empirizam stavlja naglasak na percepciju i iskustvo, racionalizam na razum, dok historicizam smatra da je informacijsko ponašanje oblikovano jezikom i kulturom. Druga klasifikacija metateorijâ informacijskog ponašanja zasnovana je na vrsti pristupa informacijskom ponašanju koji može biti kognitivan, društveni i multiaspektni. Dok je za kognitivni pristup pojedinac u centru pažnje, a društveni je fokusiran na društvene faktore, multiaspektni pristup informacijsko ponašanje shvata kao kompleksan proces sastavljen od društvenih i kognitivnih faktora. Treća vrsta klasifikacije metateorije informacijskog ponašanja razvrstava na konstruktivizam, kolektivizam i konstrukcionizam. Ako se konstruktivizam i kolektivizam mogu grubo uporediti s kognitivizmom i društvenim pristupima u prethodnoj klasifikaciji, onda se konstrukcionizam odnosi na metateoretski pristup koji se u procesima informacijskog ponašanja fokusira na lingvističke procese. Konačno, elaborirali smo i klasifikaciju koja metateorije dijeli na nomotetičke i idiografske. Naime, dok nomotetičke teorije pretpostavljaju kako postoje opći obrasci informacijskog ponašanja, pažnja idiografskih metateorija usredotočena je na ono što je partikularno, situacijsko i individualno. Iako su neki drugi pregledi izučavanja informacijskog ponašanja identificirali veliki broj teorija, a jedan od njih čak 72, u ovoj knjizi smo pokušali prikazati samo neke od najvažnijih učenja. Koncepti kojima su se te teorije bavile uključuju neizvjesnost, razumijevanje, kognitivni autoritet, okruženje, zajednički kulturni prostor, diskurs, domen, svakodnevni život, te različite koncepte povezane s izgradnjom društvenih mreža i zajednica, kao i razmjenom informacija. Na koncu smo opisali i nekoliko modela informacijskog ponašanja. Ovi modeli uglavnom se bave ograničenim problemima, ali ponekad mogu prethoditi izgradnji formalne teorije, pa ih često nazivaju prototeorijama. Najčešće se prikazuju u dijagramima, ali se također mogu opisati i rečenicama i propozicijama. Tako smo prikazali Ellisov model traženja informacija, Kulthavov model potrage za informacijama, Wilsonove modele informacijskog ponašanja, Fosterov nelinearni model informacijskog ponašanja, te Reddy-Jansenov model razumijevanja kolaborativnog informacijskog ponašanja u kontekstu. Inače, literatura koja se bavi temama kao što su traženje, korišćenje, davanje ili pak izbjegavanje informacija veoma je bogata. Neke bibliografije identificirale su preko deset hiljada naučnih radova koji se bave navedenim

72

problemima. Drugim riječima, informacijsko ponašanje je neodvojivo od bilo kojeg vida ljudskog života. Informacija igra važnu ulogu, kako u svakodnevnom životu (od kupovine namirnica i odluke kako prirediti zabavu za porodicu i prijatelje), tako i u nesvakidašnjim ili teškim situacijama (od traženja posla do traženja informacija o teškim bolestima, ili informacija koje bi pomogle snalaženju u ratnim prilikama). Proučavanje ovih tema nije predmet samo oblasti informacijskog ponašanja, komunikologije i informacijskih nauka, nego i drugih naučnih disciplina kao što su menadžment, biznis, medicina, javno zdravstvo, političke nauke, pedagogija i socijalni rad. Pojava Interneta nije samo dramatično pojačala potrebe za izučavanjem informacijskog ponašanja nego je promijenila i naš pogled na odnose između ljudi i informacija. Sve nam ovo govori koliko je važno izučavanje informacijskog ponašanja, pogotovo danas na početku dvadeset i prvog stoljeća, kada se gotovo svakodnevno pojavljuju nove informacijske i komunikacijske tehnologije. Stoga ova knjiga može poslužiti kao uvod u osnovne koncepte informacijskog ponašanja, kako različitim istraživačima, tako i profesionalcima iz informacijskih struka kao što su bibliotekari, novinari, informacijske arhitekte... Također, ova knjiga može biti i svojevrsni podsjetnik našim istraživačima informacijske prakse, kako bi se njihovi empirijski rezultati mogli analizirati i na neki drugi način, služeći se nekom od metateorija, teorijâ ili modela informacijskog ponašanja koje smo opisali u ovoj knjizi. Kako se god koristila ova knjiga, njen temeljni cilj jeste da pomogne u procesu izučavanja odnosa između ljudi i informacija.

73

BIBLIOGRAFIJA

Allen, T. J., & Gerstberger, P. G. (1967). Criteria for selection of an information

source. Cambridge, MA: Massachusetts Institute of Technology.

Bates, M. J. (1971). User Studies: A Review for Librarians and Information

Scientists. ERIC Document Reproduction Service, No. ED047 738.

Bates, M. J. (2002). Toward an integrated model of information seeking and

searching [Electronic Version]. Retrieved 5 April 2008 from

http://www.gseis.ucla.edu/faculty/bates/articles/info_SeekSearch-i-030329.html.

Bates, M. J. (2004). Information science at the University of California at Berkeley in the 1960s: a memoir of student days. Library Trends, 52(4), 683-701.

Bates, M. J. (2005a). Information and knowledge: An evolutionary framework for

information science [Electronic Version], 10. Retrieved August 2008 from

http://informationr.net/ir/10-4/paper239.html.

Bates, M. J. (2005b). An Introduction to Metatheories, Theories, and Models. In K.

E. Fisher, S. Erdelez & E. F. McKechnie (Eds.), Theories of information behavior: A

researcher's guide. Medford, NJ: Information Today.

Belkin, N. J. (1990). The cognitive viewpoint in information science. Journal of

Information Science, 16(1), 11-15.

Belkin, N. J. (2005). Anomalous State of Knowledge. In K. E. Fisher, S. Erdelez &

E. F. McKechnie (Eds.), Theories of information behavior: A researcher's guide.

Medford, NJ: Information Today.

Belkin, N. J., Oddy, R. N., & Brooks, H. M. (1982). ASK for Information Retrieval:

Part I: Background and Theory. Journal of Documentation, 38(2), 61-71.

Blair, D. C. (2003). Information retrieval and the philosophy of Language. Annual

Review of Information Science and Technology, 37, 3-50.

Bradford, S. C. (1953). Documentation (2nd ed.). London: C. Lockwood.

Brookes, B. C. (1968). Derivation and applications of the Bradford-Zipf distribution.

Journal of Documentation, 24(4), 247-265.

Brookes, B. C. (1980). 'The Foundation of Information Science, Part 1: Philosophical

Aspects. Journal of Information Science, 2(3-4), 125-133.

Brown, J., & Duguid, P. (1992). Enacting Design for the Workplace. In P. Adler &

T. Winograd (Eds.), Design for Human-Computer Interaction. Oxford: Oxford

University Press.

74

Burnett, G. (2000). Information exchange in virtual communities: a typology

[Electronic Version]. Information Research, 5. Retrieved 12 May 2008 from

http://www.informationr.net/ir/5-4/paper82.html.

Burnett, G., Besant, M., & Chatman, E. (2001). Small worlds: Normative behavior in

virtual communities and feminist bookselling. Journal of the American Society for

Information Science and Technology, 52(7), 536-547.

Case, D. (2002). Looking for information: a survey of research on information

seeking, needs, and behavior. New York: Academic Press.

Chatman, E. (1990). Alienation theory: application of a conceptual framework to a

study of information among janitors. Research Quarterly, 29(3), 355-368.

Chatman, E. (1991). Life in a small world: Applicability of gratification theory to

information-seeking behavior. Journal of the American Society for Information

Science, 42(6), 438-449.

Chatman, E. (1992). The Information World of Retired Women. Westport, CT:

Greenwood Press.

Chatman, E. (1996). The impoverished world of outsiders. Journal of the American

Society for Information Science, 47(3), 193-206.

Chatman, E. (1999). A theory of life in the round. Journal of the American Society

for Information Science, 50(3), 207-217.

Chatman, E. (2000). Framing social life in theory and research. The New Review of

Information Behaviour Research, 1, 3-17.

Cherry, C. E. (1957). On human communication: A review, a survey, and a criticism.

New York: John Wiley.

Crane, D. (1972). Invisible Colleges: Diffusion of Knowledge in Scientific

Communities. Chicago: University of Chicago Press.

Cromby, J., & Nightingale, D. J. (1999). What’s wrong with social constructionism?

In D. J. Nightingale & J. Cromby (Eds.), Social Constructionist Psychology: A

Critical Analysis of Theory and Practice (pp. 1-19). Buckingham: Open University

Press.

Dalrymple, P. W. (2001). A quarter of a century of user-centred study: the impact of

Zweizig and Dervin on library and information science research. Library and

Information Science Research, 23(2), 155-165.

Day, R. E. (2001). The modern invention of information. Carbondale, IL: Southern

Illinois University Press.

Dervin, B. (1976). Strategies for dealing with human information needs: information

or communication? Journal of Broadcasting, 20(3), 324-351.

75

Dervin, B. (1983a). Information as user construct: the relevance of perceived

information needs to synthesis and interpretation. In S. A. Ward & L. J. Reed (Eds.),

Knowledge structure and use: Implications for synthesis and interpretation (pp. 153-

183). Philadelphia: Temple University Press.

Dervin, B. (1983b). An overview of sense-making research: Concepts, methods and

results to date. Paper presented at the International Communication Association

annual meeting.

Dervin, B. (1992). From the mind’s eye of the user: The sense-making qualitative-

quantitative methodology. In J. D. Glazier & R. R. Powell (Eds.), Qualitative

research in information management (pp. 61–84). Englewood, CO: Libraries

Unlimited.

Dervin, B. (1999). On studying information seeking and use methodologically: The

implication of connecting metatheory to method. Information Processing and

Management, 32(5), 727-750.

Dervin, B. (1999). The Sense Making Metaphor, Wikipedia, Retrieved 10 July 2012,

from http://en.wikipedia.org/wiki/Brenda_Dervin

Dervin, B. (2003). Sense-Making Methodology Reader: Selected Writing of Brenda

Dervin. New York: Hampton Press.

Dervin, B., & Nilan, M. (1986). Information needs and uses. Annual Review of

Information Science and Technology, 21(2), 3-33.

Dougerty, D. (1995). Managing your core incompetencies for corporate venturing.

Entrepreneurship Theory and Practice, 19(3), 113-135.

Ellis, D. (1989). A behavioural approach to information retrieval system design.

Journal of Documentation, 45, 171-212.

Ellis, D. (1992). The physical and cognitive paradigms in information-retrieval

research. Journal of Documentation, 48(1), 45-64.

Ellis, D. (2005). Ellis’s Model of Information Seeking Behavior. In K. E. Fisher, S.

Erdelez & E. F. McKechnie (Eds.), Theories of information behavior: A researcher's

guide. Medford, NJ: Information Today.

Ellis, D., & Haugan, M. (1997). Modelling the Information-seeking Patterns of

Engineers and Research Scientists in an Industrial Environment. Journal of

Documentation, 53(4), 384-403.

Erdelez, S. (1997). Information encountering: A conceptual framework for accidental

information discovery. In P. Vakkari, R. Savolainen & B. Dervin (Eds.), Proceedings

of an international conference on research in information needs, seeking, and use in

different contexts, Tampere, Finland, 1996 (pp. 412-421). Los Angeles, CA: Taylor

Graham.

Erdelez, S. (1999). Information encountering: it's more than just bumping into

information. Bulletin of the American Society for Information Science, 25, 25-29.

76

Fidel, R. (1993). Qualitative methods in information retrieval research. Library &

Information Science Research, 15(3), 219-247.

Fidel, R., Davies, R. K., Douglass, M. H., Holder, J. K., Hopkins, C. J., Kushner, E.

J., et al. (1999). A visit to the information mall: Web searching behavior of high

school students. Journal of American Society of Information Science, 50(1), 24-37.

Fidel, R., & Pejtersen, A. M. (2004). From information behaviour research to the

design of information systems: the Cognitive Work Analysis framework. Information

Research [Electronic Version]. Information Research, 10. Retrieved 19 August 2008

from http://InformationR.net/ir/10-1/paper210.html.

Fidel, R., & Pejtersen, A. M. (2005). Cognitive Work Analysis. In K. E. Fisher, S.

Erdelez & E. F. McKechnie (Eds.), Theories of information behavior: A researcher's

guide. Medford, NJ: Information Today.

Fisher, K. E. (2005). Information grounds. In K. E. Fisher, S. Erdelez & E. F.

McKechnie (Eds.), Theories of information behavior: A researcher's guide (pp. 185-

190). Medford, NJ: Information Today.

Fisher, K. E., Durrance, J., & Hinton, M. (2004). Information grounds and the use of

need-based services by immigrants in Queens, New York: a context-based, outcome

evaluation approach. Journal of the American Society for Information Science and

Technology, 55(8), 754-766.

Fisher, K. E., Erdelez, S., & McKechnie, L. (2005). Theories of information

behavior: A researcher's guide. Medford, NJ: Information Today.

Fisher, K. E., Landry, C. F., & Naumer, C. (2006). Social spaces, casual interactions,

meaningful exchanges: 'information ground' characteristics based on the college

student experience [Electronic Version]. Information Research, 12. Retrieved

January 26, 2007 from http://informationr.net/ir/12-2/paper291.html.

Fisher, K. E., Marcoux, E., Miller, L., Sanchez, A., & Cunningham, E. R. (2004).

Information behaviour of migrant Hispanic farm workers and their families in the

Pacific Northwest [Electronic Version]. Information Research, 10. Retrieved January

26, 2007 from http://informationr.net/ir/10-1/paper199.html.

Fisher, K. E., Naumer, C., Durrance, J., Stromski, L., & Christiansen, T. (2005).

Something old, something new: preliminary findings from an exploratory study

about people's information habits and information grounds [Electronic Version].

Information Research, 10. Retrieved January 26, 2007 from

http://informationr.net/ir/10-2/paper223.html.

Foster, A. E. (2004). A non-linear model of information seeking behaviour. Journal

of the American Society for Information Science and Technology, 55(3), 228-237.

Foster, A. E. (2005). A non-linear model of information seeking behaviour

[Electronic Version], Information Research, 2. Retrieved 11 April 2008 from

http://InformationR.net/ir/10-2/paper222.html.

77

Foster, A. E., & Ford, N. (2003). Serendipity and information seeking: An empirical

study. Journal of Documentation, 59(3), 321-340.

Foucault, M. (1972). The Archaeology of Knowledge. London: Tavistock.

Foucault, M. (1980). Power/Knowledge. New York: Pantheon Books.

Fritch, J. W., & Cromwell, R. L. (2001). Evaluating Internet resources: Identity,

affiliation, and cognitive authority in a networked world. Journal of the American

Society for Information Science and Technology, 52, 499-507.

Frohmann, B. (1992). The Power of Images: A Discourse Analysis of the Cognitive

Viewpoint. Journal of Documentation, 48(4), p365-386.

Frohmann, B. (1994). Discourse Analysis as a Research Method in Library and

Information Science. Library and Information Science Research, 16, 119-138.

Fry, J., & Talja, S. (2004). The Cultural Shaping of Scholarly Communication:

Explaining Ejournal Use Within and Across Academic Fields. Paper presented at the

Proceedings of the American Society for Information Science and Technology

Annual Meeting on Managing and Enhancing Information: Cultures and Conflicts.

Providence.

Fuller, S. (2002). Social epistemology (2nd ed.). Bloomington: Indiana University

Press.

Garfinkel, H. (1967). Studies in ethnomethodology. Englewood Cliffs, N.J: Prentice

Hall.

Garton, L., Haythornthwaite, C., & Wellman, B. (1997). Studying Online Social

Networks [Electronic Version], 3. Retrieved 12 October, 2008 from

http://jcmc.indiana.edu/vol3/issue1/garton.html.

Gergen, K. J. (1999). An Invitation to Social Construction. London: Sage.

Granovetter, M. (1973). The strength of weak ties. The American Journal of

Sociology, 78(6), 360-1380.

Granovetter, M. (1982). The strength of weak ties: A network theory revisited. In P.

V. Marsden & N. Lin (Eds.), Social structure and network analysis (pp. 105-130).

Beverly Hill, CA: Sage.

Hall, E. T. (1976). Beyond Culture. New York: Doubleday.

Hargittai, E., & Hinnant, A. (2005). oward a Social Framework for Information

Seeking. In A. Spink & C. Cole (Eds.), New Directions in Human Information

Behavior. Dordrect:: Springer.

Harris, M. H. (1986). State, Class, and Cultural Reproduction: Toward A Theory of

Library Service in the United States. In W. Simonton (Ed.), Advance in

Librarianship (Vol. 14, pp. 211-252). San Diego, CA: Academic Press.

78

Hartel, J. (2005). Serious Leisure. In K. E. Fisher, S. Erdelez & E. F. McKechnie

(Eds.), Theories of information behavior: A researcher's guide (pp. 313-317).

Medford, NJ: Information Today.

Haythornthwaite, C. (1998). A social network study of the growth of community

among distance learners [Electronic Version]. Information Research, 4. Retrieved 17

August 2008 from http://informationr.net/ir/10-1/paper199.html.

Haythornthwaite, C., & Wellman, B. (1998). Work, friendship, and media use for

information exchange in a networked organization. Journal of the American Society

for Information Science, 49(12), 1101-1114.

Hersberger, J. (2003). Are the economically poor information poor? Does the digital

divide affect the homeless and access to information? The Canadian journal of

information and library science, 27(3), 45-63.

Hersberger, J., Pettigrew, K. E., & James, L. (2000). Social Capital as Embedded in

the Social Support Networks of Homeless Populations. Paper presented at the

Sunbelt XX: International Sunbelt Social Network Conference.

Hewins, E. T. (1990). Information Needs and Use Studies. Annual Review of

Information Science and Technology, 22, 145-172.

Hildenbrand, S. (1996). Reclaiming the American Library Past : Writing the Women

in. Norwood, NJ: Ablex.

Hjorland, B. (1992). The concept of ‘subject’ in information science. Journal of

Documentation, 48(2), 172-200.

Hjorland, B. (1998). Theory and metatheory of information science: a new

interpretation. Journal of Documentation, 54(5), 606-621.

Hjorland, B. (2002). Epistemology and the Socio-Cognitive Perspective in

Information Science. Journal of the American Society for Information Science and

Technology, 53(4), 257–270.

Hjorland, B. (2005). The socio-cognitive theory of users situated in specific contexts

and domains. In K. E. Fisher, S. Erdelez & E. F. McKechnie (Eds.), Theories of

information behavior: A researcher's guide (pp. 339-343). Medford, NJ: Information

Today.

Hjorland, B., & Albrechtsen, H. (1995). Toward a New Horizon in Information

Science: Domain-Analysis. Journal of the American Society for Information Science,

46(6), 400-425.

Hofstede, G. (1980). Culture's consequences: international differences in work-

related values. Beverly Hills, CA: Sage.

Hofstede, G. (1990). Cultures and organizations: software of the mind. London:

McGraw-Hill.

79

Huotari, M.-L., & Chatman, E. (2001). Using everyday life information seeking to

explain organizational behavior. Library & Information Science Research, 23(4),

351-366.

Hutchins, E. (1995). Cognition in the Wild. Cambridge MA: MIT Press.

Ingwersen, P. (1982). Search procedures in the library: analysed from the cognitive

point of view. Journal of Documentation, 38(3), 165-191.

Ingwersen, P. (1992). Information retrieval interaction. London: Taylor Graham.

Ingwersen, P., & Järvelin, K. (2005). The Turn: Integration of Information-seeking

and Retrieval in Context. Berlin: Springer/Kluwer.

Jacob, E. K., & Shaw, D. (1998). Sociocognitive perspectives on representation. In

M. E. Williams (Ed.), Annual Review of Information Science and Technology (Vol.

33, pp. 131-185). Medford, NJ: Information Today.

Jaeger, P. T., & Thompson, K. M. (2004). Social information behavior and the

democratic process: Information poverty, normative behavior, and electronic

government in the United States. Library & Information Science Research, 26(1),

94-107.

Järvelin, K., & Wilson, T. D. (2003). On conceptual models for information seeking

and retrieval research [Electronic Version]. Information Research, 9. Retrieved 17

August 2008 from http://informationr.net/ir/12-4/colis/colis04.html.

Johnson, C. A. (2004). Choosing people: The role of social capital in information

seeking behaviour [Electronic Version]. Information Research, 10. Retrieved 17

August 2008 from http://InformationR.net/ir/10-1/paper201.html.

Julien, H. (1996). A Content Analysis of the Recent Information Needs and Uses

Literature. Library & Information Science Research, 18(1), 53-65.

Julien, H. (1999). Constructing 'users' in library and information science. Aslib

Proceedings, 51(6), 206-209.

Julien, H., & Michels, D. (2004). Intra-individual information behaviour in daily life.

Information Processing and Management, 40, 547-562.

Kelly, G. A. (1963). A Theory of Personality. New York: W. W. Norton.

Kochen, M. (1989). The Small World. Ablex: Norwood.

Komlodi, A. (2005). Cultural Models of Hall and Hofstede. In K. E. Fisher, S.

Erdelez & E. F. McKechnie (Eds.), Theories of information behavior: A researcher's

guide (pp. 108-112). Medford, NJ: Information Today.

Komlodi, A., & Carlin, M. (2004). Identifying cultural variables in information-

seeking behavior. Paper presented at the Tenth Americas Conference on Information

Systems (AMCIS), New York.

80

Krikelas, J. (1983). Information Seeking Behavior: Patterns and Concepts. Drexel

Library Quarterly, 19, 5–20.

Kuhlthau, C. (1993). A principle of uncertainty for information seeking. Journal of

Documentation, 49(4), 339-355.

Kuhlthau, C. (2005). Kuhlthau's information search process. In K. E. Fisher, S.

Erdelez & E. F. McKechnie (Eds.), Theories of information behavior: A researcher's

guide (pp. 230-234). Medford, NJ: Information Today.

Kwasnik, B. H. (1992). A descriptive study of the functional components of

browsing. Paper presented at the IFIP TC2/WG2.7 working conference on

engineering for human– computer interaction, Ellivuori, Finland.

Lave, J., & Wenger, E. (1991). Situated Learning: Legitimate Peripheral

Participation. Cambridge Cambridge University Press.

Leckie, G. J., Pettigrew, K. E., & Sylvain, C. (1996). Modeling the information

seeking of professionals: a general model derived from research on engineers, health

care professionals and lawyers. Library Quarterly, 66(2), 161-193.

Lin, N. (2001a). Building a network theory of social capital. In N. Lin, K. Cook & R.

S. Burt (Eds.), Social capital: theory and research. New York: Aldine de Gruyter.

Lin, N. (2001b). Social capital: a theory of social structure and action. Cambridge:

Cambridge University Press.

Maack, M. N. (2000). "No philosophy carries so much conviction as the personal

life": Mary Wright Plummer as an independent woman. The Library Quarterly,

70(1), 1-46.

Madden, A. D. (2004). Evolution and information. Journal of Documentation, 60(1),

9-23.

Marchionini, G. (1995). Information seeking in electronic environments. Cambridge:

Cambridge University Press.

McKenzie, P. J. (2003a). Justifying cognitive authority decisions: Discursive

strategies of information seekers. Library Quarterly, 72, 261-288.

McKenzie, P. J. (2003b). A model of information practices in accounts of everyday-

life information seeking. The Journal of documentation, 59(1), 19-40.

Menzel, H. (1959). Planned and Unplanned Scientific Communication. In

Proceedings of the International Conference on Scientific Information (Vol. 1, pp.

199-243). Washington, D.C.: National Academy of Sciences-National Research

Council.

Menzel, H. (1967). Planning the Consequences of Unplanned Action in Scientific

Communication. In A. D. Reuck & J. Knight (Eds.), Communication in Science:

Documentation and Automation (pp. 57-71). London: Churchill.

81

Merton, R. K. (1972). Insiders and Outsiders: A Chapter in the Sociology of

Knowledge. The American Journal of Sociology, 78(1), 9-47.

Michael, M. (1996). Constructing a constructive critique of social constructionism:

finding a narrative space for the non-human. New Ideas in Psychology, 14(3), 209-

224.

Miller, G. A. (1951). Language and communication. New York: McGraw-Hill.

Mitchell, J. C. (1969). The Concept and Use of Social Networks. In J. C. Mitchell

(Ed.), Social Networks in urban situations. Manchester University of Manchester

Press.

Nahl, D. (1998). The user-centered revolution: 1970-1995. In A. Kent (Ed.),

Encyclopedia of Library and Information Science (Vol. 62, pp. 313-371). New York:

Dekker.

Nielsen, J. (1993). Usability Engineering. London: Academic Press.

Nirenberg, J. (1995). From Team Building to Community Building. National

Productivity Review, 4, 51-62.

Norman, D. (1988). The Design of Everyday Things. New York: Doubleday.

Olsson, M. (2003). The Construction of the Meaning and Significance of an "Author"

among Information Behaviour Researchers: a Social Constructivist Approach.

Unpublished PhD, University of Technology, Sydney.

Olsson, M. (2004). Understanding Users: Context, Communication and

Construction. Paper presented at the ALIA 2004 Biennial Conference.

Olsson, M. (2007). Power/Knowledge: The Discursive Construction of an Author.

Library Quarterly, 77(2), 219–240.

Orr, J. (1990). Sharing knowledge celebrating identity: war stories and community

memory in a service culture. In D. S. Middleton & D. Edwards (Eds.), Collective

remembering: memory in society (pp. 169-189). Beverley Hills CA: Sage

Publications.

Paisley, W. J. (1968). Information needs and uses. Annual Review of Information

Science and Technology, 3, 1-30.

Parker, E. B., & Paisley, W. J. (1966). Research for psychologists at the interface of

scientists and his information system. American Psychologist, 21, 1061-1071.

Pendleton, V. E., & Chatman, E. (1998). Small world lives: Implications for the

public library. Library trends, 46(4), 732-751.

Pettigrew, K. E. (1999). Waiting for chiropody: Contextual results from an

ethnographic study of the information behaviour among attendees at community

clinics. Information Processing & Management, 35(6), 801-817.

82

Pettigrew, K. E. (2000). Lay information provision in community settings: How

community health nurses disseminate human services information to the elderly.

Library Quarterly, 70(1), 47–85.

Pettigrew, K. E., Fidel, F., & Bruce, H. (2001). Conceptual frameworks in

information behavior. Annual Review of Information Science and Technology, 35,

43-78.

Pettigrew, K. E., & McKechnie, L. (2001). The use of theory in information science

research. Journal of the American Society for Information Science, 52(1), 62-73.

Pierce, J. R. (1965). Symbols, Signals and Noise. New York: Harper Torchbooks.

Potter, J. (1996). Representing Reality: Discourse, rhetoric and social construction.

London: Sage.

Potter, J. (2000). Post cognitivist psychology. Theory and Psychology, 10(1), 31-37.

Price, D. J. (1986). Little Science, Big Science...and Beyond. New York: Columbia

University Press.

Racevskis, K. (1983). Michel Foucault and the Subversion of Intellect. London:

Cornell University Press.

Radford, G. P. (2003). Trapped in Our Own Discursive Formations: Toward an

Archaeology of Library and Information Science. Library Quarterly, 73(1), 1-18.

Reddy, M. C., & Jansen, B. J. (2008). A model for understanding collaborative

information behavior in context: A study of two healthcare teams. Information

Processing and Management: an International Journal 44(1), 256-273.

Rieh, S. Y. (2002). Judgment of information quality and cognitive authority in the

Web. Journal of the American Society for Information Science and Technology, 53,

145-161.

Rieh, S. Y. (2005). Cognitive authority. In K. E. Fisher, S. Erdelez & E. F.

McKechnie (Eds.), Theories of information behavior: A researchers’ guide (pp. 83-

87). Medford, NJ: Information Today.

Rogers, Y. (2004). New Theoretical approaches for Human-Computer Interaction.

Annual Review of Information, Science and Technology, 38, 87-143.

Ross, C. (1999). Finding without seeking: the information encounter in the context of

reading for pleasure. Information Processing and Management, 35, 783-799.

Sandstrom, P. E. (1994). An optimal foraging approach to information seeking and

use. The Library Quarterly, 64(4), 414-449.

Saracevic, T. (1975). Relevance: A Review of and a Framework for Thinking on the

Notion of Information Science. JASIS, 26, 321-343.

83

Savolainen, R. (1993). The Sense-Making theory: reviewing the interests of a user-

centered approach to information seeking and use. Information Processing and

Management, 29(1), 13-28.

Savolainen, R. (1995). Everyday life information seeking: Approaching information

seeking in the context of "way of life". Library & Information Science Research,

17(3), 259-294.

Savolainen, R. (2000). Incorporating small parts and gap-bridging: two metaphorical

approaches to information use. The new Review of Information Behaviour Research,

1, 35-50.

Savolainen, R. (2007). Information behaviour and information practice: reviewing

the “umbrella concepts” of information-seeking studies. Library Quarterly 77(2),

109-132.

Schutz, A. (1967). The phenomenology of the social world. Evanston, IL:

Northwestern University Press.

Schutz, A., & Luckmann, T. (1974). Structures of the Life-World. London:

Heinemann.

Shannon, C. E., & Weaver, W. (1949). The Mathematical Theory of Communication.

Urbana, IL: University of Illinois Press.

Sligo, F., & Jameson, A. M. (2000). The knowledge-behavior gap in use of health

information. Journal of the American Society for Information Science, 51(9), 858-

869.

Sligo, F., & Williams, J. (2001). Investigating information poverty and its

implications for community development. Paper presented at the National Social

Policy Conference.

Sonnenwald, D. H. (1999a). Evolving perspectives of human information behavior:

Contexts, situations, social networks and information horizons. In T. D. Wilson & D.

K. Allen (Eds.), Exploring the Contexts of Information Behavior: Proceedings of the

Second International Conference in Information Needs (pp. 176-190). London:

Taylor Graham.

Sonnenwald, D. H. (1999b). Expanding learning horizons: Contexts, situations,

social networks, and information horizons. Paper presented at the International

Conference on Information Literacy Education and Lifelong Learning.

Steinwachs, K. (1999). Information and culture - the impact of national culture on

information processes. Journal of information science, 25(3), 193-204.

Stewart, T. A. (1997). Intellectual Capital: The New Wealth of Organisations.

London: Nicholas Brealey Publishing.

Tabak, E., & Willson, M. (2012). A non-linear model of information sharingpractices

in academic communities. Library & Information Science Research, 34(2), 110-116.

84

Talja, S. (1997). Constituting 'information' and 'user' as research objects: a theory of

knowledge formations as an alternative to the information-man theory. In B. Dervin,

R. Savolainen & P.Vakkari (Eds.), Proceedings of an international conference on

research in information needs, seeking, and use in different contexts, Tampere,

Finland, 1996 (pp. 67-80). London: Taylor Graham.

Talja, S. (1999). Analyzing Qualitative Interview Data: The Discourse Analytic

Method. Library & Information Science Research, 21(4), 459-477.

Talja, S. (2001). Music, Culture and the Library: An Analysis of Discourses. London:

The Scarecrow Press.

Talja, S. (2005). The domain analytic approach to scholars' information practices. In

K. E. Fisher, S. Erdelez & E. F. McKechnie (Eds.), Theories of information

behavior: A researcher's guide (pp. 123-127). Medford, NJ: Information Today.

Talja, S., & Hansen, P. (2005). Information Sharing. In A. Spink & C. Cole (Eds.),

New Directions in Human Information Behavior (pp. 113-134). Dordrect:: Springer.

Talja, S., & Hartel, J. (2007). Revisiting the user-centred turn in information science

research: an intellectual history perspective [Electronic Version]. Information

Research, 12. Retrieved August 2008 from http://informationr.net/ir/12-

4/colis/colis04.html.

Talja, S., & Maula, H. (2003). Reasons for the use and non-use of electronic journals

and databases. Journal of Documentation, 59(6), 673-691.

Talja, S., Tuominen, K., & Savolainen, R. (2005). "Isms" in information science:

constructivism, collectivism and constructionism. The Journal of documentation,

61(1), 79-101.

Taylor, R. S. (1991). Information use environments. In B. Dervin (Ed.), Progress in

Communication Sciences (Vol. 10, pp. 217-255). Norwood, NJ: Ablex.

Thompson, M. (2006). Multidisciplinary approaches to information poverty and

their implications for information access. The Florida University.

Todd, R. (1997). Back to our beginnings: information utilization, Bertram Brookes

and the fundamental equation of information science. Information Processing and

Management, 35, 851-870.

Todd, R. (2000). A theory of information literacy: in-formation and outward looking.

In C. Bruce & P. Candy (Eds.), Information Literacy around the World (pp. 163-

175). Wagga Wagga: Centre for Information Studies.

Tuominen, K. (1997). User-centered discourse: an analysis of the subject positions of

the user and the librarian. The Library Quarterly, 67(4), 350-371.

Tuominen, K., & Savolainen, R. (1997). A social constructionist approach to the

study of information use as discursive action. In P. Vakkari, R. Savolainen & B.

Dervin (Eds.), Proceedings of an international conference on research in

85

information needs, seeking, and use in different contexts, Tampere, Finland, 1996

(pp. 81-96). Los Angeles, CA: Taylor Graham.

Vakkari, P. (1997). Information seeking in context: a challenging metatheory. In P.

Vakkari, R. Savolainen & B. Dervin (Eds.), Proceedings of an international

conference on research in information needs, seeking, and use in different contexts,

Tampere, Finland, 1996 (pp. 451-464). Los Angeles, CA: Taylor Graham.

Vakkari, P. (1999). Task complexity, problem structure and information actions:

integrating studies on information seeking and retrieval. Information Processing &

Management, 35(6), 819-837.

Vygotsky, L. S. (1978). Mind in society: The development of higher mental

processes. Cambridge, MA: Harvard University Press.

Weber, M. (1922). The nature of social action’. In W. G. Ranciman (Ed.), Max

Weber: Selections in translation (pp. 7-32 ). Cambridge: Cambridge University

Press.

Wenger, E. (1998). Communities of practice: Learning, meaning, and identity. New

York: Cambridge University.

Wetherell, M., & Potter, J. (1988). Discourse analysis and the identification of

interpretative repertoires. In C. Antaki (Ed.), Analysing lay explanation: a case book.

London: Sage.

White, H., & McCain, K. W. (1998). Visualizing a discipline: an author co-citation

analysis of information science. Journal of the American Society for Information

Science, 49(4), 327-355.

Whitley, R. (2000). The intellectual and social organization of the sciences (2nd ed.).

Oxford: : Clarendon Press.

Wiegand, W. A., & Davis, D. G. (1994). Encyclopedia of Library History. New

York: Garland Publishing.

Williamson, K. (1998). Discovered by chance: the role of incidental information

acquisition in an ecological model of information use. Library and Information

Science Research, 20, 23-40.

Williamson, K. (2005). Ecological Theory of Human Information Behaviour. In K.

E. Fisher, S. Erdelez & E. F. McKechnie (Eds.), Theories of information behavior: A

researcher's guide (pp. 128-132). Medford, NJ: Information Today.

Wilson, P. (1977). Public knowledge, private ignorance: toward a library and

information policy. Westport: Greenwood.

Wilson, P. (1983). Second-Hand Knowledge: An Inquiry into Cognitive Authority.

Westport, CT: Greenwood Publishing Group.

Wilson, T. D. (1981). On user studies and information needs. Journal of

Documentation, 37(1), 3-15.

86

Wilson, T. D. (1997). Information behaviour: An interdisciplinary perspective.

Information Processing & Management, 33(4), 551-572.

Wilson, T. D. (1999). Models of Information Behaviour Research. Journal of

Documentation,, 55(3), 249-270, Retrieved 15 July 2012, from

http://informationr.net/tdw/publ/papers/1999JDoc.html.

Wilson, T. D. (2000). Human Information Behavior. Informing Science, 3(2), 49-55.

Wilson, T. D., & Streatfield, D. R. (1981). Structured observation in the investigation

of information needs. Social Science Information Studies, 1, 173-184.

Wodak, R. (2001). "We " and "They": The construction of the "Other" in Discourse.

Retrieved 10 July 2007, from

http://www.manskligarattigheter.gov.se/stockholmforum/2001/page1339.html

Zipf, G. K. (1949). Human behaviour and the principle of least effort: An

introduction to human ecology. Cambridge, MA: Addison-Wesley.