TStuart Hall

KULTUMLNISTUDIJIINJIHOVO TEORIJSRO NASLIJEDE

Ovaj nam skup pruza mogucnost dapromislimo kulturalne studije kaopraksu, da razmislimo o njihovu in-stitucionalnom polozaju, kao i da se

posvetimo onome na sto nas Lidija Curti takorazlozno podsjeca, dakle, istovremeno rubnoj isredisnjoj poziciji Ijudi koji se, kao kriticki inte-lektualci, njirna bave. To neizbjezno podrazumi-jeva razmiSljanje o projektu kulturalnih studija iintervenciju u nj.

Naslov moga izlaganja, "Kulturalni studiji injihovo teorijsko naslijede", ukazuje na pogledunazad, upucen da bi se osvrtanjem na proslosti/.naSle smjernice za promisljanje sadasnjosti ibuducnosti kulturalnih studija. Cini se, naime,uistinu potrebnim provesti neka genealoska iarheoloSka istrazivanja postojece arhivske gra-de. Moram pritom reci da pitanje arhivske gra-de smatram izuzetno zahtjevnim, i to zato Sto se,kad je rijei o kulturalnim studijima, ponekad

\>sjcéam kao tableau vivant, kao uskrsli duh proS-losti koji postavlja zahtjeve za poStovanjem au-loriteta izvora. Pa nisu li se, napokon, kulturalnistudiji pojavili ba$ u trenutku kad sam prvi put

109

"Cultural studies and its theo-retical legacies". Iz zbornlka:Cultural Studies, prir. LawrenceGrossberg, Cary Nelson & PaulaTreichler, Routledge, New York& London 1992, str. 277-286.

Tekst je Hallovo izlaganje naskupu Cultural Studies Now andin the Future Sto je od 4. do 9.travnja (Í99(x)odrzan na Unlver-sity of Illinois. Objavljen je l uzborniku Stuart Hall: Criticai Dia-logues in Cultural Studies, prlr.D. Morley & K-H. Chen, Rout-ledge, London & New York, str.262-275.

Copyright C 1992 From CUL-TURAL STUDIES by LawrenceGrossberg, Cary Nelson & PaulaA. Treichler. Reproduced by per-mlsslon of Routledge/Taylor &Francls Group, LLC

« • • SIIIAHI HAII

susreo Raymonda Williamsa ili u casu kad sam ra/mijenio pogled s Richardom r-"Hoggartom? Da, oni su rodeni bas tada. Pqjavili su se potpuno /reli, od samo-ga pocetka! Dakako da zelim govoriti o proslosti, ali zasigurno ne na takav na-cin. Ne zelim govoriti o britanskim kulturalnim studijima (iako mije taj ozna-citelj prilicno cudan) u patrijarhalnom tonu, kao neki cuvar njihove savjcsli -koji vás pokusava privesti stvarnome znacenju toga pojma koje vam je do sadabilo zakriveno. Drugim rijecima, zelim se odrijesiti mnogih tereta reprezenta-cije sto ih Ijudi posvuda nose za sobom. Já ih nosim barem tri: od mene se isto-vremeno ocekuje da govorim o svim teorijskim, kritickim i slicnim pitanjimau ime citave crne rase, ponekad u ime britanske politike i, dakako, u ime kul- "turalnih studija. To bismo mogli nazvati bremenom crnog covjeka, od kojeg uovom trenutku trazim odrjesenje.

Paradoksalno, to znaci govoriti autobiografski. Obicno se smatra da je auto-biografski iskaz zaodjenut autoritetom àutenticnosti. Ali da bih izbjegao auto-ritativnost, moram govoriti autobiografski. Iznijet eu vam stoga nekoliko osob-nih pogleda na dijelove teorijskog naslijeda i odrednice kulturalnih studija,iako ti pogledi ni u kojem slucaju nisu jedina istina ilijedini nacin pristupa nji-hovoj povijesti. O toj sam tematici do sada govorio na mnogo razlicitih nacina,pá tako i u buducnosti namjeravam primijeniti neke nove pristupe. No u ovomtrenutku, u ovoj prilici, zauzet eu spomenuto stajaliste prema "velikoj pripovi-jesti" kulturalnih studija kako bih otvorio odredena pitanja o praksi kultural-nih studija, o njihovu institucionalnom polozaju, ali i o samoj ideji. Ucinit euto osvrcuci se na teorijsko naslijede ili na neke teorijske odrednice, i to na vrloosobit nacin. To nece biti komentar uspjesnosti ili ucinkovitosti razlicitih teo-rijskih pozicija u sklopu kulturalnih studija (to ostavljam za neku drugu pri-godu). Bit cê to pokusaj da progovorim o tome sto su meni znacili odredeniteorijski momenti u kulturalnim studijima, da odredim svoj polozaj u opcimpitanjima vezanim uz politiku teorije.

Kulturalni studiji su diskurzivna formacija u Foucaultovu smislu. Oni ne-~ maju jednoznacno ishodiste, iako su neki od nas bili prisutni kad im je nadje-

nuto ime. Vecina tema iz kojih su izrasli odavno je prisutna u djelima drugihIjudi. Do istih zakljucaka dosao je i Raymond Williams u ogledu "Buducnostkulturalnih studija",* smjestajuci njihove korijene u vrijeme pocetka pokretaza obrazovanje odraslih. Williams izmedu ostalog istice kako je "odnos izme-du projekta i formiranja uvijek presudan, buduci da su nacini materijalizaci-je... bitno razliciti od opisivanja puke raspolozivosti energije i moguceg smje-

t rã kretanja". Formiranje kulturalnih studija je multidiskurzivno, oni imaju nizrazlicitih povijesti. Oni su zapravo citav niz formacija koje imaju svoje vlastitekonjunkture i odrednice u proslosti. U njihov djelokrug spadaju razliíiti oblicirada. To se mora imati na umu! Kulturalni su studiji oduvijek predstavljali ni/,

Tfkst jc objavljen u Williamsovqj knj i / i The Política of Modernism, Verso, Londnnl < W < ) . ( n a p . p r i r . )

110

x

• • • Kui.TUHAINI STUDIJI l NJIHOVO TIOHIISKO NASUJ1DI

i /n imno neslabilnih formacija. Oni imaju "sraliSte" samo pod navodnicima,i to na osobit naíin koji eu pokuSati opisati. Kretali su se u ra/licitirn snijero-vima, baS kao Sto su se i brojni mislioci u razliíitim pravcima kretali njihovimproslorom. Nadalje, stvoreni su od niza razliíitih i medusobno suprotstavlje-nih metodologija i teorijskih pozicija. Stoga je teorijski rad u Centru za suvre-mene kulturalne studije prikladnije opisati kao teorijsku buku ili viSeglasjc,buduci da je cesto bio pracen velikom kolicinom nelagode, prepirki, napetostii Ijutite sutnje.

/naci li to da kulturalni studiji nisu uredeno disciplinarno podrucje? Jesu lioni tek nekakav oblik Ijudske djelatnosti koji je imenovan ili opisan kao prak-liciranje kulturalnih studija? Moram priznati da osobno nisam zadovoljan tak-vim opisom. Jer, iako su kulturalni studiji kao zamisao otvoreni, oni nisu tek 'Iako jednostavno pluralni. Da, oni ne zele biti nekakav dominantan diskur/. ilimetadiskurz bilo koje vrste. Da, oni jesu kao zamisao uvijek otvoreni premanepoznatom, prema onome sto jos nije moguce imenovati. Ali oni su isto ta-ko /amisao koja pokazuje odredenu volju za povezivanjem, zamisao koja imaodredeni udio u izborima koje cini. Itekako je vazno jesu li kulturalni s tud i j i \o ili ono! Oni ne mogu biti tek bilo kakav sadrzaj okupljen pod posebnim sti-

jegorn. Rijec je o ozbiljnom pothvatu ili zamisli, sto je vrlojasno upisano u onoslo se ponekad zove "politickim" vidom kulturalnih studija. Time, dakako, neZelim reci da u njima postoji upisana neka odredena politika. Ali u kulturalnimsludijima svakako postoji neki "ulpg", sto se mozda ne bi moglo reci za brojnedruge, iznimno vazne intelektualne i kriticke prakse. Na tom je pitanju Iakomoguce primijetiti napetost koja se javlja izmedu odbijanja da se neko podrué-je /.atvori i uredi, te istovremene odlucnosti da se unutar njega utvrde odrede-na stajalista koja cê biti zastupana i branjena. Toj eu se napetosti - dijaloSkompristupu teoriji - tijekom ovog ogleda obracati na razlicite nacine. Osob-no ne yjerujem da je znanje zatvoreno, ali vjerujem da je politika nemogucal KV. onoga sto sam nazvao "proizvoljnim zatvaranjem", bez onoga Sto je HomivIlhablia nazvao drustveno djelovanje Eãò proizvoljno zatvaranje. Zelim reci da"'nc mogu zamisliti praksu koja smjera nesto promijeniti u svijetu, a da pritomiit-ma neke razlikovne ili odlikovne tocke koje istice i koje su uistinu vazne. Tojc /.apravo pitanje pozicioniranja. Istina je, dakako, da ta pozicioniranja nikadanisu konaína, niti apsolutna i ne moze ih se, nepromijenjena, prevesti iz jednckonjunkture u drugu, ne mozete biti sigurni da cê uvijek ostati na istome mje-s lu . /^elim se, stoga, vratiti u trenutak "stavljanja uloga" u kulturalnim studiji-ma, u trenutak kad su pozicije poíele biti vazne.

Time se, posudit eu termin od Edwarda Saida, otvara pitanje "svjetovno-,sli" kulturalnih studija. Moram reci da pritom ne mislim na sekularne konota-njr metalbre svjetovnoga, nego na svjetovnost kulturalnih studija. Mislim nanj i l iovu "prljavost" semiotiCke igre, da tako kaxem. PokuSavam vratiti prqjcktk u l l i i i a l n i h studija i/ fistoga /.rã k a /.nacenja, tekstualnusti i teorije prema ne-

'' f f in gadnom Sto se skriva ispod povrSine. 'lb podrazuniijeva provodenje tlu-

m

STUAHT HAI.I

bokog promisljanja nekih kljucnih teorijskih obrata ili momenata kulturalnihstudija.

Prva naznaka koju zelim razgraditi tice se razlikovnog odredenja britanskihkulturalnih studija vezanog uz cinjenicu da su oni, u odredenom trenutku, po-stali marksisticka kriticka praksa. Sto zapravo znaci to da se kulturalni studi-ji oznacuju kao marksisticka kriticka teorija? Kakvi su bili kulturalni studiji utom trenutku? O kojem je to trenutku rijec? Kakav je utjecaj marksizma na teo-rijsko naslijede i kakve su njegove posljedice koje se i danas osjecaju u kultu-ralnim studijima? Ta se povijest moze ispricati na razlicite nacine, pá vás stogajos jednom podsjecam da ne predlazem to kao jedinu pripovijest. U svakomslucaju, já eu je iznijeti na nacin koji cê vás mozda iznenaditi.

U kulturalne studije usao sam kao pripadnik nove Ijevice (New Left), a nova-,je Ijevica marksizam uvijek promatrala kao problem, kao poteskocu, kao opas-nost, a ne kao rjesenje. Zasto? Nije to bilo zbog opcih ili pojedinih teorijskihpitanja, nego je posrijedi bilo to da se moje osobno politicko usmjerenje (kao iono kulturalnih studija) oblikovalo u trenutku koji je u povijesnom smislu biovrlo slican danasnjem - iakó se, na moje iznenadenje, vrlo mali broj suvreme-nih tekstova bavi dm paralelizmom - dakle, u trenutku dezintegracije jednevrste marksizma. Stovise, prva britanska nova Ijevica pojavila se 19$$. godineu trenutku razgradnje jednoga citavog povijesnog/politickog projekta. Moglobi se reci da sam u marksizam usao natraske: suocen s izlaskom sovjetskih ten-kova na ulice Budimpeste. Time, dakako, ne zelim poreci da sam u to vrijeme,kao i kulturalni studiji od samog pocetka, bio pod snaznim utjecajem pitanjasto ih je marksizam, kao teoretska zamisao, postavio na dnevni red: pitanje omoei, svjetskom utjecaju i snazi kapitala koja stvara povijest; zatim klasno pi-tanje, slozen odnos izmedu moei - pojma koji je, u odnosu na pojam izrablji-vanja, puno jednostavnije uvesti u prostor diskurza o kulturi - i izrabljivanja;pitanje jedne opce teorije koja bi, u kritickome smislu, mogla povezati razlicitapodrucja zivota, politiku i teoriju, teoriju i praksu, ekonomska, politicka i ideo-loska pitanja i slicno; promisljanje samog pojma kridckog znanja i proizvodnjekritickog znanja kao prakse. O tini je, dakle, vaznim, sredisnjim pitanjima ri-jec kad se govori o radu na kritici marksizma, radu na marksizmu, radu protivmarksizma, radu s marksizmom i radu na njegovu razvitku.

Ni u jednom trenutku kulturalni studiji i marksizam nisu savrSeno teorijskipristajalijedno uz drugo. Od samog pocetka (da se tako izrazim) uvijek je veépostojao problem velike neprimjerenosti, u teorijskom i prakticnom smislu,glasne sutnje i velikih gresaka marksizma. Rijec je o stvarima o kojima Marxnije pisão ili ih nije razumio, a koje su bile privilegirani predmeti naSeg pró-uéavanja: kultura, ideologija, jezik i simboliíko. Bile su to tocke koje su, kaouvijek veé postojece, osudivale marksizam kao oblik razmiSljanja i kao kritiékudjelatnost: njegova ortodoksnost, njegov doktrinarni karakter, njegov deter-mini/.am, njegov redukcionizam, njegov nepromjenjivi povijesni zakon i nje-gov metanarativni status. Drugim rijeéima, susret britanskih kulturalnih stu-

-,

KULTURALNI STUDIJI l NJIHOVO 1EORIJÍKO NASLIJEBL

d i j n i inarksi/.ma valja ponajprije shvatid kao zanimanje /.a problem, a tu- kaoI f o f i j u , pá c:ak ni kao problematiku. On pocinje i razvija se kro/ kri t iku rr-|d i i k i in i i i / ina i ekonomizma koji, pó mome misljenju, marksizmu nisu i/.vaiij-Sski , nego unutarnji. Uslijedilo je zatim nezadovoljstvo modelom baze i nacl-gradnje, preto kojeg su i razvijeni i vulgarni marksizam nastojali protniSljatiodnose izmedu drustva, ekonomije i kulture. Drugim rijecima, bio je to oclnossiMJfSten u nuznom, neprekidnom i jos uvijek postojeéem nezadovoljstvu okopilanja lazne svijesti. U mom slucaju radilo se o ne jos posve jasnom nez.aclo-vnljsi vu zbog dubokog eurocentrizma marksisticke teorije. Pokusat eu to pojas-n i l i . Taj problem nije vezan uz slucajno mjesto Marxova rodenja ili uz ono o(Vinii je pisão, nego je rijec o modelu ugradenom u srediste vecine ra/vijciiihdijclova marksisticke teorije iz kojeg slijedi da se kapitalizam razvio organskimpulem kroz vlasdte preobrazbe. Já, s druge strane, dolazim iz drustva kojfin jcokvir kapitalistickog drustva, ekonomije i kulture nametnut osvajanjcm i ko-1loni/acijom. Toje teorijska, a ne vulgarna kritika. Já ne kritiziram Marxa /bog'iiijcsta njegova rodenja, nego dovodim u pitanje njegovu teoriju zbog modelau kojem je artikulirana: zbog njezine eurocentricnosti.

Uvest eu drugaciju metaforu za teorijski rad: metaforu borbe, hrvanja sandelima. Jedina teorija koja je vrijedna postqjanja jest ona od koje se mora-,(c braniti, a ne ona koja se izlaze dubokom misaonom jasnocom. Nesto kasnijeposvetit eu se zapanjujucoj teorijskoj jasnoci sadasnjih kulturalnih studija. Mo-jc jf osobno iskustvo teorije - rijec je, dakako, o marksizmu - slicno hrvanju satidelima. Shvatite tu metaforu koliko god doslovno hocete. Sjecam se hrvanjaN Allhusserom. Sjecam se trenutka kad sam u njegovoj knjizi Kako citati 'Kapi-Ifil' naiííao na pojam "teorijske prakse" i pomislio: "U ovoj sam knjizi doSao domjcsta do kojeg se moglo doei". Bio sam tada uvjeren da necu uzmaknuti nikorak pred tim duboko pogresnim shvacanjem, dm superstrukturalistiCkimpogfeSnim prijevodom klasicnog marksizma, osim ako me ne porazi, ako nepora/.i moj duh. Da bi me uvjerio, morat cê me pregaziti. Ratovao sam s nj im, iIo na zivot i smrt. Dugacka, opsezna rasprava koju sam napisao 1974. na tem uMnrxova uvoda u Grundrisse iz 1857,* i u kojoj sam pokuSao naznaíiti razlikui/ incdu strukturalizma u Marxovoj i Althusserovoj epistemologiji, bila je tekvi ' l i ledene sante toga dugog prijepora. Ali to nije bila iskljuCivo moja, osohnahi lka . Nakon sto je u kulturalnim studijima svladana andteoreticnost ili otporprema teoriji i kad smo u prilicno nebritanskoj maniri odluCili zaroniti u teo-r i ju , u pet ili Sest godina smo u Centru za suvremene kulturalne studije proSli<*itav opseg europske misli kako ne bismo - u smislu jednostavnog popuStanja|)rt'd duliom vremena-bili marksisti. ISõitavali smo njemaéki idealizam, iSíila-vali Wt-bera na sve moguce naCine, bavili se Hegelovim idealizmom i idealistif-

"Marx's noles on melhod: a 'rendiiig' ol' '1857 Introduclioii'", Wmking l'tipm in(lultuml Studm (i, 1974, st r. 1.H2-171. Prclisak ove raspi'avc objavIjiMi je u fasopisuCultural Stiulifn, 17 ('^()():<), br. 12, NI r. 1 1 .S-14!). (iiíi|). prir.)

• « • SIUAHI HAII

koin umjetniCkom kritikom. O toj sam temi opSirnije pisão u tekstovima "/,a-lede znanosti: ideologija i 'sociologija znanja'" te "Kulturalni studiji i Gentar:neke problematike i problemi".*

Pomisao, dakle, da su marksizam i kulturalni studiji pronasli zajednickiprostor, prepoznali neku medusobnu sklonost, da su se ujedinili u nekakvu te-leoloskom ili hegelovskom trenutku sinteze koji je utemeljujuci trenutak kul-turalnih studija, posve je pogresna. Stvarnost je bila bitno razlicita. Trenutakzbiljskog napretka britanskih kulturalnih studija kad je u pitanju marksistic-ka problematika dogodio se pocetkom sedamdesetih godina, i to u razlicitimsmjerovima. Tad je pojam problematike zadobio izvorno znacenje, za razlikuod dotadasnjeg, formalisticko-teorijskog razumijevanja u sklopu kojegje mark-sizam bio shvacen kao problem. Taj napredak u jednakoj je mjeri ucinjen uborbi protiv sputanosti i ogranicenosti tog modela, ali i u radu na pitanjimakoja je pred nas postavio. A kad sam, naposljetku, u vlastitom radu nastojaouciti i raditi kroz Gramscijeve teorijske dosege, bilo je to samo zato sto su po-jedina strateska izmicanja prisilila Gramscija da se na razlicite nacine posveti(uvest eu jos jednu metaforu za teoretsíTrad) zagonetkama teorije, pitanjimana koja marksisticka teorija nije mogla odgovoriti, pitanjima o suvremenomesvijetu sto ih je Gramsci otvorio, a koja su u teorijskom okviru velike teorije -marksizma - u cijim je okvirima Gramsci radio, ostala neodgonetnuta. Pitanjakojima sam se zelio pozabaviti u odredenom su mi trenutku bila jednostavnonedostupna, osim zaobilaznicom koju je predstavljao Gramsci, i to ne zato stoje on na njih odgovorio, nego stoga sto se barem pozabavio nekim od njih. Nezelim ni ulaziti u pitanje o doprinosu koji su, u odredenom trenutku, Gramsci-jeva djela dala britanskim kulturalnim studijima: golemi doprinos razvitku svi-jesti o naravi same kulture, o disciplini konjunkturalnog, o vaznosti povijesneposebnosti, o izuzetno produktivnoj metafori hegemonije, o nacinu na koji jeklasne odnose moguce promisljati samo upotrebljujuci pomaknut pojam cjeli-ne i dijelova. To su uistinu osobiti dobici koje pruza "obilazak" preko Gramsci-ja, ali to zapravo nije ono o cemu zelim govoriti.

Ono sto, u ovom kontekstu, o Gramsciju zelim reci jest da je njegova vaz-nost - kao osobe usko vezane uz problematiku marksizma - za britanske kul-turalne studije istovjetna stupnju u kojem je on radikalno "premjestio" nekanaslijeda marksizma u kulturalnim studijima. Radikalne odlike Gramscijeva"premjestanja" marksizma jos uvijek nisu potpuno shvacene i vjerojatno se

* "The Hinterland of Science: Ideology and The 'Sociology of Knowledge'", On Ideo-logy, Working Papers in Cultural Studies 10, 1977, str. 9-32, i "Cultural studies andthe Centre: some problematics and problems", u zborniku: Culture, Media, Lan-guage, Working Papers in Cultural Studies (1972-79), prir. S. Hall, D. Hobson, A.Lowe & P. Willis, Hutchinson & CCCS, London 1980, str. 17-47. Zbornik On lâe.o-l.ogy objavljcn jc 1978. (Hutchinson & CCCS, London), ixvan niza Working Papers,kao Kiscbno i/danjc koje urednifki supotpisuju S. Hall, B. Lumley i (í. McLennan,(nap. prir.)

• • • KlJI IUI1AINI SIUDIJI l NMIOVO HOHDSKO NASI 1)11)1

miiogi s n j i i n a nikada nece pomiriti buduci da ula/.imo u postmarksistifko r;i/.-doblje. l i ikva je prinxla povijesnih pokreta i intelektualne mocle. Ali, (íranisc:ijc /a k i i l lu ra lnc studije ucinio jos nesto o cemu bih htio reci nekoliko rijcci, jerse l i fc onoga sto sam opisao kao potrebu da se osvrnemo na nas institucional n ipolo/.aj i nasu intelektualnu praksu.

Kao i innogi drugi koji se u Britaniji bave kulturalnim studijima, i já sampokuSao opisati sto smo mi to zapravo imali na umu kad smo se u Gentru poío-li b a v i i i jednim odredenim nacinom razmisljanja. Moram priznati da mi se < > < !N v i h , i/.u/.etno razradenih i sofisticiranih izvoda, ipak cini da je Gramscijev naj-l > l i / , i onome sto smo pokusavali uciniti. Priznajem da postoje odredeni ptoblc-i n i oko njegove teze o "stvaranju organskih intelektualaca", ali moram isto la-ko reci kako uopce ne dvojim da smo svi mi pokusavali pronaci insti tucionalniokvi i kul turalnih studija koji bi mogao stvoriti organskog intelektualca. U po-t Y l k i i nam uopce nije bilo jasno sto bi to, u kontekstu Britanije sedamdesctihgodina, trebalo znaciti, bas kao sto nismo bili sigurni bismo li uopce /nali prc-po/nati takvu ili takva intelektualca cak i kad bismo ga uspjeli stvoriti. Ono Slojc piolilematicno kod zamisli o organskome intelektualcu jest to sto se cini daNU l a k v i intelektualci vezani uz pojavu nekoga novog povijesnog pokreta, a mi 'u Io vrijcme, kao ni sada, takav pokret nismo mogli pronaci. Bili smo organskiii i lelcklnalci bez ikakve organske odredisne tocke, organski intelektualci proze-l i noslalgijom, voljom ili nadom (da se posluzim Gramscijevim iskazom iz jed-nog drugog konteksta) da cemo jednom u intelektualnom radu biti spremni zaii.sposlavljanje takvih odnosa, ako se ikada dogodi pogodan splet okolnosti. Dalindem iskren, bili smo spremni ili skloni zamisljati, osmisljavati ili simuliratilakvc odnose, cekajuci da se pojavi "pesimizam intelekta, optimizam volje".

Mis l im da Gramscijevo misaono obigravanje oko tih pitanja uistinu sazimadio onoga o cemu smo razmisljali. Govorim to zato jer je drugi vid Gramsci-jcvn odredenja intelektualnog rada, njegov iskaz da "organski intelektualac"mora djelovati u dva smjera istovremeno, pó mome misljenju uvijek bio bli/aki/.vornom shvacanju kulturalnih studija. S jedne strane, morali smo biti u pr-vim redovima intelektualnoga teorijskog djelovanja jer je, prema Gramscije- s

vim rije<y:ima, obaveza organskog intelektualca da njegovo znanje premaSi ono \g intelektualca: on mora posjedovati istinsko znanje, umjesto da

NC prctvara da ga posjeduje; njegove spoznaje ne smiju biti povrSne, nego clu-bokc i temeiijite. Valja reci da je znanje u marksizmu cesto zapravo puko pre-po/.navanjc - ponovno proizvodenje onoga sto smo oduvijek znali! Ali ako slcn k l j i u V n i u igru hegemonije, morate biti pametniji od "njih". Ukratko, ne po-s l < > j c leorijska pitanja kojima se kulturalni studiji ne bi trebali /animati. Mc-( t u l i i n , drugi vid jednako je bitan: on govori da organski intelektualac ili inle-I ck lua lka ne mo/.e odbaciti odgovornost da svoje /.amisli, svoje /.nanje stcícnoin lc lck lna ln im radom, prenosi onima koji n profesionalnom smisln ne pripa-)da ju in tc lek lua lnc i j klasi. I samo ako sn ta eiva smjera istovremeno i jcdnako-v í i l j ano [uikrivena ili sn liarem kao ci l jevi upisani u teinrl je k u l t u r a l n i l i sludijíi ,

11S

SUJAM l H/Ml

moguce je ostvariti znacajan teorijski napredak, bez ikakva angazmana u nc-kom politickom projektu.

Neobicno me uznemiruje cinjenica da biste to sto govorim mogli dekodi-rati kao antiteorijski diskurz. To ni u kojem slucaju nije antiteorija, iako se naodredeni nacin tice uvjeta i problema koji se javljaju u razvitku intelektualnogi teorijskog rada kao politicke prakse. Izuzetno je slozen put na kojemu se nerjesava napetosti izmedu dva spomenuta zahtjeva, nego se s njima zivi. Gram-sci nikada od nas nije trazio da rijesimo pitanje njihova odnosa, ali nam je po-nudio praktican primjer kako da s njima zivimo. Da, nikada nam nije uspjelou Centru stvoriti organskog intelektualca i nikada se nismo uspjeli povezati s/nadolazecim povijesnim pokretom. Bila je to samo metaforicka vjezba. Ali bezobzira na to, metafore su ozbiljna stvar. One itekako utjecu na covjekovu prak-ticnu djelatnost. Namjera mije, stoga, preopisati kulturalne studije kao teorij-ski rad koji mora nastaviti zivjeti sã spomenutom napetoscu.

Osvrnut eu se na druge dvije odrednice kulturalnih studija koje su preki-nule vec prekinutu povijest njihova formiranja. Neki od dogadaja koji su utje-cali na spomenuti razvitak kao da su stigli iz neke druge galaksije: oni ni u ko- ,jem slucaju nisu unutarnjega porijekla, nisu bili dio samoostvarivanja opceteorije kulture. Takozvani razvitak kulturalnih studija uvijek su iznova preki-dali lomovi, zbiljska napuknuca i djelovanje izvanjskih sila, upadanje novih za-misli koje su razbijale akumulacijsku djelatnost. To je jos jedna metáfora teorij-skoga rada: teorijski rad kao prekid.

U radu Centra za suvremene kulturalne studije postojala su najmanje dvatakva prekida: prvi je bio vezan uz feminizam, a drugi uz rasna pitanja. Mo- /ram naglasiti da ovo nije pokusaj zbrajanja teorijskih i politickih dobitaka i po-sljedica koje je britanskim kulturalnim studijima donio feminizam: o tome éebiti govora u neko drugo vrijeme i na nekom drugom mjestu. Ali tom pitanjunikako ne bi trebalo pristupiti pretjerano opusteno. Utjecaj feminizma na kul-turalne studije (kao i mnoge druge teorijske projekte) bio je uistinu poseban ipresudan. Rezultirao je napuknucem: citavo podrucje kulturalnih studija pre-ustrojeno je pod njegovim utjecajem. Rijec je, prije svega, o otvaranju pitanjao osobnom kao politickom - pri cemu valja spomenuti posljedice tog pitanja,odnosno izmjenu predmeta proucavanja u kulturalnim studijima - koje je bi-lo prava revolucionarna pojava u teorijskom i prakticnom smislu. Drugo, tuje radikalno prosirenje pojma moei, koje je do tada bilo vrlo razvijeno samou kontekstu javnosti ili javnog prostora sto nas je, pak, sprecavalo da pojammoei - tako bitan za ranije spomenuto pitanje hegemonije - korisdmo na va-Ijan naíin. Trece, pitanje roda i seksualnosti pokazalo se temeljnim za razumi-jevanje same moei. Cetvrto, otvorena su mnoga pitanja na opasnom podrucjusubjektivnosti i subjekta koja smo smatrali rijeáenima, te su dovedena u samosrediSte kulturalnih studija kao teorijske prakse. Peto, "ponovno su otvorene"granice izmedu druStvene teorije i teorije nesvjesnog - psihoanalize. Neobicno

116

KuniJUALNI STUDIII l NJIHOVO TFORIJSKO NASIIJFflf

jc irSko opisali kako je zapravo doslo do otvaranja tih novih pitanja u prostoruk i i l l i i i a l n i h s tudi ja koji je od tada odreden odnosima - ili onom Sto Jacqucli-nc Rose na/iva "nerazjaSnjenim odnosima" - izmedu feminizma, psihoanuli/c*i k i i l l u r a l n i h studija.

1'osve jejasno daje feminizam u odredenom trenutku provalio u spomenu-l i piostor, ali ostaje nejasno kako i gdje. Sljedecu metaforu uvodim s posebnini( i l j c in : provalio je poput lopova, upao, digao veliku buku, iskoristio trenutak i-,imcrt-dio se na stolu kulturalnih studija. Naslov knjige u kojoj je prvi put i/,vr-scn l a j prepad - Zene progovaraju - izuzetno je poucanjer su zene progovori-Ic u dvostrukom smislu: preuzele su citav taj godisnjak i potaknule raspravu.*Ali l i l io bib jos nesto dodati. Uslijed sve vece vaznosti feministicke djelatnost i isvc siia/nijeg razvitka feministickog pokreta pocetkom sedamdesetib goclina,i i inogi od nas u Centru - vecinom, dakako, muskarci - smatrali smo kako jrdoSlo vrijeme da se u kulturalnim studijima posvetimo ozbiljnom radu na li1-ni i i i i /mu. l moram reci da smo se uistinu trudili da ga usvojimo, ukljufimo ipi ' ivufcMiio kvalitetne poznavatelje feminizma. Kao sto ste vjerojatno i naslu-l i l i , iiinoge /ene koje su djelovale u sklopu kulturalnih studija nisu u poéetkupoka/ivale osobito zanimanje za tu benignu ideju. Mi smo, pak, kao poSteni i1 1 iiiislormirani muskarci, otvarali vrata proucavanju feminizma. A ipak, kad jeIcniini/.am provalio kroz prozor, isplivali su na povrsinu razni neocekivani obli-< i olpora - cvrsto utvrdena patrijarhalna moc koju smo smatrali dokinutomX^Ovdjc ne postoje vode, obicavali smo govoriti. Svi smo mi studenti i nastav-no osoblje, i svi tek ucimo kako se baviti kulturalnim studijima. Svatko je imaopravo slobodnog odlucivanja. A kad je postavljeno pitanje o tome sto se cita...|;K!;I sam uistinu shvatio rodnu odredenost prirode moei. Puno prije nego Sto

.Hiiin to uopce znao, uvjerio sam se u istinitost Foucaultova dubokog uvida u re-ciprofnost znanja i moei. Jer, pozicija onoga tko govori o odbacivanju vlastitejnoíi radikalno je drugaâja od pozicije nekoga kome je uskraceno pravo go- >-\~Vnfii. Moglo bi se reci daje to novost u nacinu razmisljanja i nova metáfora TAIrorijii: naíin na koji se feminizam pojavio i provalio u kulturalne studije.

( )krenut eu se sada pitanju rase u kulturalnim studijima. Vec sam spomi-njao va/ne "izvanjske" utjecaje na formiranje kulturalnih studija, na primjerni jccaj nove Ijevice i njezina izvornog prijepora s marksizmom iz kojeg su pro-i/.iSli kulturalni studiji. Ali to je, dakako, bila karakteristika engleskih ili bri-lauskili kulturalnih studija. Postavljanje pitanja rasnih odnosa, rasne politikei olpora prema rasizmu na dnevni red kulturalnih studija moze se usporediti

I l a l l misli na zbornik Women Take Issue: Aspects ofWomerís Subordinatinn k<> j i j c 1978.pi ircdilíi Xcnska studijska grupa i/ Centra. Njegove su tvrdnje o birmingliamskomIciiiiiu/.niu ubrxo i/.axvale kvalificiranu reakciju. Usp. CHharlotte Brunsdon, "TlicTliii-l in tlic Night. Stories ofKeminism in the 197()s at CXXLS", u Stmrt Hall: CrítmillHtilnifitfs in Cultural Stutlies, prir. I). Morlcy i K-H. (;hen, Roullcclgc, Lorulon & NewYork l «SM. st r. a7(i-iJH(). (nap. prir.)

SHIAUI HAII

s bitkom, borbom ciji je prvi i pomalo zakaSnjeli prirnjer Sredivanje, krize.' To jeprouzrocilo odlucan zaokret u mom teorijskom i intelektualnom radu, kao i udjelovanju Centra. Ali ne smije se zaboraviti da je do njega doslo nakon dugei ponekad ogorcene borbe protiv glasne, ali podsvjesne sutnje. Borba se na-stavila kroz ono sto je, tek u ponovno ispisanoj povijesti, postalo poznato kaojedna od najvecih i najplodonosnijih knjiga objavljenih u Centru za suvreme-ne kulturalne studije: Imperij uzvraca udarac." U to vrijeme Paul Gilroy i sku-pina Ijudi koji su radili na knjizi susreli su se u Centru s velikim problemimapri stvaranju teorijskog i politickog prostora potrebnog za nesmetani rad naostvarivanju zamisli.

Htio bih se nakratko zadrzati na napomeni, u oba slucaja implicitnoj, dapokreti izazivaju momente u teoriji. Povijesne prilike, pak, ustraju u potrebi za

' teorijama: stoga su one zbiljski izraz pomaka u evoluciji teorije. Ovdje se, me-dutim, moram zaustaviti i pojasniti neke stvari, i to zato sto mi se cini da biste uovome o cemu govorim ponovno mogli cuti prizvuke priprostog antiteorijskogpopulizma koji, na svakoj razini mog pokusaja da prepricam dogadaje, nijecesredisnje znacenje onoga sto obicavam zvati "nuznom odgodom" ili "obilazni-com kroz teoriju". Posvetit eu se, na trenutak, toj "nuznoj obilaznici". Ono stoje prekinulo utvrdeni smjer Centra za suvremene kulturalne studije, a u odre-denoj mjeri utjecalo i na opce stanje britanskih kulturalnih studija, ponekadse naziva "obratom kjeziku": rijec je o otkricu diskurzivnosti ili tekstualnosti.Odmah valja istaknuti da su i ti pojmovi poznjeli mnoge zrtve. I s njima se vo-dila bitka, identicna onoj ranije spomenutoj. Ali dobici koji su ostvareni krozbavljenje dm pojmovima od kljucne su vaznosti za razumijevanje razloga zbogkojih je teorija napredovala, iako osobno smatram da ti teorijski "dobici" nipo-sto nisu samodostatni momenti.

Ponovno mi ne preostaje nista drugo nego da pocnem nabrajati teorijskaunapredenja koja su se javila kao rezultat susreta sã strukturalizmom, semio-tikom i poststrukturalizmom: utvrdivanje presudne vaznosti jezika i jezicnihmetáfora za svako proucavanje kulture, prosirenje poimanja teksta i tekstual-nosti, i kao izvora znacenja, ali i onoga sto izmice znacenju i odgada ga; pre-poznavanje visesloznosti, visestrukosti razlicitih znacenja te nastojanja da seproizvoljno ogranice beskrajni semioticki potencijali koji su izvan dosega zna-cenja; prihvacanje tekstualnosti i moei u kulturi, priznavanje reprezentacijekao poprista moei i regulacije te simbolickoga kao izvora identiteta. Rijei: jeo znacajnim teorijskim unapredenjirriãTiako se mora priznati da su se mno-gi puno ranije na slican nacin bavili jezicnim pitanjima (djelo Raymonda Wil-liamsa, nastalo davno prije semioticke revolucije, u tom je smislu kljuõno). U

S. Hall, C;, Critcher, T. JefFerson,J. Clarke & B. Robens,Polic.inglhe Crisis: 'lhe, Sl-att, and l MUI and Order, Macmillan, Basingstoke & London 1978. (nap. prir.)( Irnlrr for contcmporary cultural studics, The Empire Strikes ftack: Roce and Raciim in7(h Hríbiin, l l i i td i inson Sc CCCS, London 19H2. (nap. prir.)

KUITUIIAINI STUDIII l NIIHOVO TFOHIISKO NASIIIIOI

svakom slufa ju , preobrazaj teorije nastao kao re/.ullat promisljanja pi lanja kul-Hiiv kioz metalore je/.ika i tekstualnosti jest mjesto na koje se kulturalni s l .uc l i j i ' "u v i j e k iiuziio moraju locirati. Metáfora diskurzivnosti, tekstualnosti re/.ultiralaje mi/nom odgodom, premjestanjem koje je, pó meni, nuzno sadrzano u x.a-misli kul ture . Ako se bavite kulturom ili ste mozda pokusali raditi nesto dru-go, ali vás je kultura ponovo privukla, ako je, drugim rijecima, kultura onoslo obu/ima ditavo vase bice, sigurno vam je postalo jasno da cete se uvijek ba-v i l i jednom vrstom "premjestanja". U kulturi - kao i u jeziku, tekstualnosti ipo/naíenju - uvijek postoji nesto sto je decentrirano, nesto sto uvijek i/.mi(Vi oli ina se vaSim nastojanjima da to, izravno i neposredno, povezete s oslalimsi i uklurama. A ipak, unatoc tome, te sjene, otisci, tragovi tih drugib lormaci-j . i , inlertekstualnosti tekstova u njihovim institucionalnim pozicijama, tekstovakao i/vora moei, tekstualnosti kao poprista reprezentacije i otpora - sva Ia pi-l a n j a nikada nece biti izbrisana iz kulturalnih studija. ~~~~

1'ostavlja se pitanje sto se dogada kad jedno podrucje koje sani, u pr i l i fnoi/lonil jenoj, rasprsenoj maniri, pokusao opisati kao izuzetno promjenjivo i pri-loin odredeno kao neki politicki smjer, dakle, kad se takvo jedno podrucje po-kusava razviti u neku vrstu uredene teorijske intervencije? Ili, da drugaíijeposlavim pitanje, sto se dogada kad se neki akademski ili teorijski naumi po-ki iSa ju preoblikovati u ucenja koja zagovaraju aktivno medudjelovanje pojedi-naca i skupina, i kad pokusaju nesto izmijeniti u utvrdenom svijetu u kojem seuala/e? Ta pitanja je neobicno tesko rijesiti jer ona zahtijevaju da se istovreme-no ka?.e i "da" i "ne". Od nas se, s jedne strane, trazi da pretpostavimo kako ée~|k u l t u r a uvijek djelovati tekstualnim putem - te da, s druge strane, istovreme-iio prilwatimo pretpostavku da tekstualnost nije dostatna. Ali sto joj to nedo-yslaje? /a §to je nedostatna? Odgovor je tesko naci jer, u filozofskom smislu, uIforijskom podrucju kulturalnih studija - bilo da je rijec o tekstu ili kontekstu,o inlertekstualnosti ili o povijesnim formacijama uz koje su vezane kulturalnepiakse - nikada nije bilo moguce ostvariti nesto sto bi bilo makar blisko pri-mjfivnom teorijskom iskazu ustroja kulture i njegovih ucinaka. Ali bez obzirana Io, já i dalje ustrajem u misljenju da sve dok, i ako, kulturalni studiji ne na-ufe /ivjeti s tom napetoscu, napetoscu na koju moraju racunati sve tekstualneprakse - napetoãcu koju Said opisuje kao proucavanje teksta i njegovih odnosaprema "institucijama, uredima, agencijama, skolama, akádemijama, tvrtkarna,i i( lru^.enjima, ideoloSki odredenim strankama i zanimanjima, nacijama, rasa-ma i spolovima" - oni nece ostvariti svoj "svjetski" poziv. Drugim rijecima, svedok se ne priznaje nuzno premjestanje kulture, a pritom se prigovara nje/inojnespojivosli s drugim bitnim pitanjima, pitanjima koja ne mogu niti f.c ikaclabili ra/.radcna u prostoru kritiíke tekstualnosti, kulturalni ée studiji, kao pro-j fk l i kao intervencija, ostati nepotpuni. Ako izgubite nad/or nad napet()56j,')modele se i/.nimno kvalitetno baviti intelektualnim radom, ali cete time i/gul)ili fi i i l e lck tua l iu i praksu kao politiku. Ne govorim to /ato sto bi kul tura ln i studi-ji livbali b i t i lakvi , nego jednostavno /ato sto smatram (laje, u cjdini, tipravo

110

SIUAHI HAII

l

to snazna odrednica kulturalnih studija kao projekta. I u Britaniji i u Americikulturalni studiji plijene pozornost, ne samo zbog njihova kadSto zadivljujuce-ga teorijskog razvitka, nego zato sto se teorijska i politicka pitanja odrzavaju ustanju nerjesive, ali trajne napetosti. Jedna strana uvijek provocira, razgnjevii uznemiruje drugu, bez ustrajanja na nekakvom konacnom teorijskom raz-rjeSenju.

Do sada sam vecinom govorio o minulim vremenima. Ali na spomenutunapetost snazno su me podsjetile suvremene rasprave o AIDS-u. AIDS je jed--no od onih pitanja koje nas podsjeca na marginalnost nas kao kritickih intelek-/tualaca kad su posrijedi stvarni ucinci u svijetu. Ali to nam se pitanje pocestopostavlja na proturjecne nacine. Pa koja je za ime boga svrha kulturalnih stu-dija dok golemi broj Ijudi umire na ulicama? Koja je svrha proucavanja repre-zentacije, kad ne postoje odgovori na pitanje sto reci nekome tko razmislja otome da li da uopce koristi neki lijek kad cê ionako, prije ili kasnije, umrijeti.Smatram da nakon takvih pitanja svatko tko se uistinu bavi intelektualnim ra-dom u sklopu kulturalnih studija mora osjetiti svu promasenost, neutemelje-nost i suzenost takvog svjetonazora. On jednostavno mora shvatiti kako smomaio toga uspjeli promijeniti. Ako to ne osjecate kao sredisnju napetost u svo-me radu, onda ste se vjerojatno posve odvojili od teorije. Drugi razlog zbog -7kojeg se osobno ne slazem s nacinom na koji se ta nedoumica cesto pred nasstavlja jest taj sto smatram da je citava problematika bitno slozenija i dislocira-nija od pitanja o Ijudima koji umiru na ulici. Pitanje AIDS-a iznimno je bitanprostor borbe i sukoba. Uz Ijude koje poznajemo, a koji umiru ili su umrli ilicê umrijeti, postoje Ijudi koji isto tako umiru, ali se o njima nikada ne govori.Kako onda mozemo reci da pitanje AIDS-a nije jednako tako i pitanje tko jestreprezentiran, a tko nije? AIDS nije popriSte na kojem je napredak u spolnojpolitici vracen unatrag - to je popriste na kojem nece umrijeti samo Ijudi, ne-go cê kao zrtve pasti i zudnja i uzitak, ako odredene metafore ne prezive ili ̂pak prezive na pogreSan nacin. Ako ne budemo djelovali upravo unutar tenapetosti, necemo saznati Sto kulturalni studiji mogu, ne mogu ili nikada ne-ce moei uciniti. Necemo takoder saznati sto oni moraju ciniti i sto jedino onimogu uciniti. Oni moraju analizirati odredene stvari vezane uz konstitutivnu Oi politicku prirodu same reprezentacije, kao i njezine slozenosti, ucinke jezi- fka, tekstualnost kao popriSte zivota i smrti. Tim se stvarima kulturalni studiji "mogu baviti.

Posluzio sam se primjerom AIDS-a, ne zato Sto je savrsen, nego stoga Sto jespecifican, zato Sto nosi konkretno znacenje, zato Sto nas izaziva svojom sloze-noscu i zato Sto nas time moze pouciti o buducnosti ozbiljnog teorijskog rada.U njemu je ocuvana bitna priroda intelektualnog rada i kritiíkog promiSlja-nja, neumanjena vaznost uvida koje teonja podastire politiíkoj p£aksi, uvidado kojih se ne moze doei nikako drugaCije. Taj nas primjer vrlo jasno podsjeíana nuznu .skromnost teorije, nuznu skromnost kulturalnih studija kao intelek-tualnog projekta.

KUI IUHAINI SIUDIII l NIIHOVO IIORIISKO NASIIIFHf

/avrSil f\i ovo izlaganje u eiva pravca. Prvo eu se po/abavili problemoni in-s l i i i u ionali/acije ovih dviju konstrukdja: britanskih i ameriCkih kulturalni l isiudija. Zatitn eu, slijedeci metafore koje sam pokuSao iznijeti za teorijski r ml(s iiadom da nisu bile zaodjenute autoritativnoscu ili izvornoScu), pokuSati rcíiucSlo o naíinu defíniranja podrucja kulturalnih studija.

Ne /.nam Sto bih rekao o americkim kulturalnim studijima. Posve su IIHW/apanj i l i . Pada mi na pamet usporedba izmedu, s jedne strane, teske bitke /ainstilucioiializaciju kulturalnih studija u Britaniji i pokusaja da se pod teSkomkrinkom osiguraju tri ili cetiri radna mjesta te, s druge, brze institucionali/.a-ci j f kulluralnih studija u Americi. Ta usporedba ne vrijedi iskljuCivo za kul tu-la l iu 1 studije. Ako se prisjetite neobicno vaznog i kvalitetnog rada na povije.stii tcor i j i feminizma u Velikoj Britaniji, pá se zapitate koliko je tih zena dobiloili (V dobiti posao na sveucilistu, shvatit cete znacenje marginalnosti. Ali ipak,siiaF.na eksplozija kulturalnih studija u Americi, njihova brza prolesionali/.a-ri ja i iustitucionalizacija nije nesto zbog cega bi itko od nas, koji smo na Svr-u("ilislu u Birminghamu pokuSali uspostaviti marginalizirani Centar, trebao ).n-In i. Moram dodati da me taj slucaj neodoljivo podsjeca na to kako smo mi uK n l a m j i uvijek svjesni duboke opasnosti institucionalizacije. Vec sam rekao da \d opasnosti ne treba bjezati, nego joj treba krenuti u susret. Zelim, stoga, jed-'

noslavno reci da smatram kako eksplozija kulturalnih studija, zajedno s osta-l i n i oblicima kriticke teorije, na akademskoj razini predstavlja neobiCno velikuopasnost. Zasto? Bilo bi uistinu nepodnosljivo jednostavno govoriti o tome ko-liko posla se nudi, s koliko novca raspolazemo i koliki pritisak takve stvari vrSena I jude koji se bave politickom kritikom i kritickom vrstom intelektualnog ra-da, svjesni pritom uvjeta za promaknuce ili objavljivanje njihovih djela i sliíno.Vral.il eu se umjesto toga na jednu raniju tvrdnju: moju zaprepaStenost neéitnSlo sam nazvao teorijskom jednostavnoscu kulturalnih studija u Americi. ̂

Pitanje teorijske jednostavnosti teska je i izazovna metáfora kojoj eu posve-l i l i lek nekoliko rijeci. Promatrajuci, prije nekog vremena, nesto Sto se moíc-opisali jedino kao poplava dekonstrukcije (koju treba razlikovati od dekon-slrukdjskog obrata) u inace fomãTistickoj americkoj knjizevnoj teoriji, poku-Sao sam razluciti vazne teoretske i intelektualne dosege sto ih je taj smjer orno-gudo u kulturalnim studijima od pukog ponavljanja, i jedne vrste mimikrijei dokonstrukcijskog trbuhozborstva koje se kadsto predstavljalo kao o/.biljanintelektualni pothvat. UplaSio sam se tada da bi institucionalizacija britanskihku l tu ra ln ih studija, istovjetna onoj americkoj, mogla rezultirati íbrmalistickiin Adokidanjetn pitanja o moei, povijesti i politici. Kad govorim o teorijskoj jedno-'Nlavuost i , moram reci da taj pojam ima, paradoksalno, upravo obrnuto y.nace-i i j c - . N itko ne moze poreci da se danaSnji kulturalni studiji u Americi uistinudctal jno /.animaju teorijskim promiSljanjem moei - politike, rasnih, klasnih ispolnih pitanja, podredenoSíu, nadredenoííu, iskljuíivanjem, marginali/.ai'i-join, l)rugosY'u i sliíno. TeSko da u kul turalnim sludijima postoji in-Slo o fcinuse loliko leoreti/iralo. Ali posloji takoder ni-ka staltia suninja da .svcobiilivat-

171

• « • STUAHT HAI i

na tekstualizacija razlicitih diskurza u sklopu kulturalnih studija svodi promiS-Ijanje pojmova moei i politike na bavljenje jezikom i teorijom teksta. Time,dakako, ne zelim poreci da su pitanja moei i politike uvijek uglavljena u pro-storu reprezentacija te da itekako ulaze u problematiku diskurza. Ali, postojiopasnost da se pojam moei uspostavi kao blagi, povrsinski oznacitelj koji ondaokrutnom provodenju moei i njezinoj ulozi u kulturi oduzima svako znacenje/Upravo to smatram najvecom opasnoscu koju - u prociscenom, neobicno raz-radenom i cvrsto utemeljenom profesionalizmu americkoga akademskog zivo-ta - donosi institucionalizacija kulturalnih studija. To naravno ne znaci da biamericki kulturalni studiji trebali postati slicniji britanskima i svaki takav prijed-log osobno mi se cini posve pogresnim i promasenim. Citavo vrijeme trudiosam se da ne govorim o proslosti, kako bih se posve usredotocio na sadasnjost ibuducnost. Ali eu ipak, na kraju, iz povijesne price koju sam naznacio pokusatiizvesti neke smjernice za svoj vlastiti, a mozda i vás daljnji rad.

Vracam se smrtnoj ozbiljnosti intelektualnog rada. To je smrtno ozbiljnastvar. Vracam se kljucnoj razlici izmedu intelektualnog i akademskog rada:--'oni se preklapaju, dodiruju, hrane se jedan drugim i jedan vam omogucavada se bavite drugim. Ali oni nikako nisu jednaki. Vracam se poteskocama ute-meljenja zbiljske kulturne i kriticke piSkse koja bi trebala stvoriti neku vrstuorganskoga intelektualnog politickog rada koji ne zeli postati dijelom krovnemetanaracije prihvacenog znanja u institucijama. Vracam se teoriji i politici,politici teorije. Teoriji, ne kao volji za istinom, nego kao nizu suceljenih, loka-liziranih, povezanih znanja o kojima valja raspravljati dijaloski. Ali i teoriji kao^praksi koja uvijek pomislja na svoju intervenciju u svijet jer joj je stalo da ne-sto prornijeni, da ostvari neki ucinak. I, naposljetku, da ta praksa razumije po-trebu za intelektualnom skromnosti. Uistinu mislim da postoji kljucna razlikaizmedu razumijevanja politike intelektualnog rada i zamjene intelektualnograda politickim.

Preveo: Viseslav Kirinié

122

KlJITUHAINI STUDIII l NIIHOVO TFOHIISKO NASI III01

PRIJEDLOZI ZA í ITANJE

• l l í i l l , Stuart (1989) "O postmodernizmu i artikulaciji", Na$e teme, X X X I I I(10K9), l>r. 9, str. 2301-2316.

• Da vis, Helen (2004) Understanding Stuart Hall, London: Sage

• Uojck, Chris (2003) Stuart Hall, Cambridge: Polity Press

BIOBIBLIOGRAFSKA BIUE§KA

• Stuart Hall (1932), kljucna figura britanskih kulturalnih studija. Otpoíctkau ( K K l S - u , nakon Hoggarta njegov ravnatelj. Godine 1979. prela/i na Opi-nl Inivorsity, gdje ostaje do kraja akademske karijere 1997. Profesor enu-rilusna (amosnjem Odsjeku za sociologiju. Objavioje nekoliko knjiga, stotinjak rns-p iava i supriredio desetak zbornika. Najbolji pregled njegova doprinosa, u/.isrrpan bibliografski dodatak, jest zbornik Stuart Hall: Criticai Dialogues in (lul-luml Studies, prir. D. Morley & Kuan-Hsin Chen, Routledge, London & NewYork 1996.

123